Suton

Zvonimir Majdak

SUTON

Impresum

Copyright © 2012 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Uistinu tužni ljubavni roman

hrvatski

– ¡La hija de puta!

– Get thee to a nunnery!

Nesigurna koraka spuštala se mahovinom nagriženim stepenicama. Na licu joj se nije dao naslutiti ni pročitati izraz osobe protjerane u ponižavajuću neizvjesnost. Kao da su nevidljivim mekim dlanom samilosne ruke izbrisane crte užitka i bola, slatke iscrpljenosti, patnje i tuge. Silazila je polagana ravnomjerna koraka, poput navijene lutke u naravnoj veličini, koja ne strepi od suočenja s grubim, šutljivim sjenkama dolje u polumračnim vlažnim vrtovima.

Haljina je bezazleno mazno obavijala njeno bosonogo tijelo. Njihala se poput zavjesa koje pogledu skrivaju namreškanu putenost tijela koje se više nikad neće uvečer obnažiti u sobi za odmor. Poludremljivo, nemarno i bez izazova ispruženo na trosjedu za uvodne nježnosti, dodire i niz strastvenih pokreta. Silazila je, osuđenica koju su pomilovali netom pred smaknuće. Otupjela, umrtvljena od mûka koji vlada na stratištu. Pomirena s padom u nemilost voljenog gospodara koji ju je uzdigao na njoj, sirotoj djevojci, neslućeno visoko mjesto. Na položaj zaštićen sa svih strana od zloće, prijetvornosti, ucjena i poniženja muškaraca. Nije bila navikla na iskrene i nedvosmislene pohvale svojoj neupadljivoj, samonikloj ljepoti, izuzetnoj ulozi koju joj je u svom životu namijenio mladić. Nije se branila niti upućivala molećive poglede tražeći oprost i odrješenje. Iako neuka, znala je da je sve čime ju je darivao nepovratno izgubila. Možda se svjesna gubitka nije ni osvrnula, ili u posljednjoj nedoumici zastala, u nadi da će joj oprostiti shvativši što gubi pritiješnjen svojom ponositom tvrdoglavošću. Da će razapinjan i zdvojan viknuti gore s balkona da se vrati jer će se i on izgubiti u praznini i samoći koju ona ostavlja iza sebe.

Silazeći tim studenim stubištem...

* * * * *

Poslušala ga je bezpogovorno, smjerno i ponizno, da se ćutio jadno nadmoćnim i nepravednim. Biće naviklo da mu se naređuje osorno, traži usluga i podvorba najbezumnije vrste, osoba koja će udovoljiti ne zastavši ni trenutak, ne krzmajući, nemajući vremena trgnuti se, pobuniti i ocijeniti stupanj poniženja. Da li ona svojim pokretima i postupcima sirotice zavređuje izljev bijesa, cinične opaske o podrijetlu, neobrazovanosti i skučenosti okoline u kojoj je odrasla i živjela?

Gledao ju je kako silazi, u grlu susprežući glasnice, da ne poviče: Vrati se! Prihvaćam te... Ni za što te ne okrivljujem. Vrati se...! Nikad više neću ni pokušati da te preoblikujem, uspoređujući s likom koji je valjda nastao jedino u mojoj mašti. Ljubav prema tebi bila je zasnovana na nepouzdanoj mašti. Vrati se! Izađi iz tlapnje u koju sam te danima i noćima, do zore, perfidno navodio da uđeš... Dovoljno sam te očistio, sastrugao prljavštinu, osušeni znoj tuđih otisaka. U tvoju kožu utro sam toliko mirisavog ulja i cvjetnog praha...! Vrati mi svoje lice...

Ponos, ne muški ponos i povrijeđenost što joj nije uspio promijeniti dušu, dovoljno široko otvoriti oči, već tuga neuspjeha da joj oslobodi misli ovozemaljskih mana, da joj očvrsne volju i učini odlučnom, slobodnom. Kad ga jednom, ipak, napusti. Ali s poputbinom zrele, pronicljive žene. Nije se zanosio mišlju da će do kraja, vječno, ostati uz njega. Ali kad dođe taj trenutak želio je biti spokojan da će bezopasno ploviti kroz magle, zamke i stupice lijeporječive, lukave budućnosti. Smatrao bi to svojim najvećim, životnim uspjehom...

No ljušteći sloj po sloj, uviđao je da će doprijeti do kralježnice koju će tada poviti i slabašni povjetarac. Savit će se poput biljčice bez sokova, tanjušnih, neotpornih niti. Netragom nestati iz vidokruga i mogućnosti usmjerenja, neupadljivog brižnog nadzora...

Prvi put ju je vidio u biljnoj ljekarni u jednom opskurnom prolazu gdje se slučajno zatekao. U izlogu vidio je ponuđene najnovije preparate od prirodnih tvari. Pogledao uvis i ustanovio da je pred ulazom u biljnu ljekarnu, jednu od novootvorenih u svim dijelovima grada. Umjesto u apoteku, ili ulični kiosk, svrati u tu skromno opremljenu prostoriju kupiti balm za ispucane, iritirane usnice.

Tijekom godine, posebice za vjetrovitih dana, ljigave južine, zasvrbila bi ga opna usana što je često prethodilo herpesu od koga bi se samome sebi gadio te danima nije napuštao kuću. Znao je da pogrešno dijagnosticira i preuveličava, ali ta jedva vidljiva nabubrina asocirala ga na silom utisnuti poljubac zaražene prostitutke. Zbog toga je na prvi znak nadražaja kože nanosio zaštitnu kremu, neki djelotvorni pripravak koji će zaustaviti upalu.

U praznoj, škrto osvijetljenoj prodavaonici, iza tezge, stajala je tankostruka crnokosa djevojka velikih crnih pokornih očiju. Nije joj se unio ispitivački u oči već odmah primijetio krhke ruke položene na staklenu plohu. Spremna preuzeti recept ili saslušati na što se bolesnik tuži. Želi li kupiti neku tabletu ili tinkturu koja se uzima na vlastitu odgovornost.

– Molim vas, možete li mi preporučiti nešto protiv... – Pritom uperi prst prema usnama... – Nešto protiv ovoga. Čitam toliko zbunjujućih oglasa i preporuka o učinkovitosti! Nešto za usne.

Prstima je gotovo dodirnuo usne htijući biti samouvjereni kupac koji ne krzma i ne okoliša.

– Pa, možda ovo...? Novo! Gospođa upotrebljava od kako smo ga dobili. Nešto je skuplje...

Mladić, Vid, platio je bez provjere deklaracije, ne tražeći dodatna objašnjenja, jer je namjeravao odmah po izlasku na ulicu, nanijeti žućkastu mast i oćutjeti smirujuće hladno, hlapeće djelovanje.

Onda je objahao motorkotač i udaljio se ne iskušavajući rad stroja.

Živjela je sama u stančiću. U ulici zapuštenih, oljuštenih fasada, perući stubišta u četvrti umirovljenika. Često se mijenjale adrese na koje je trebala otići, provjetriti sobe, ulaštiti podove, izribati kuhinjsko posuđe. Starosjedioci kvarta, mahom radnici i činovnici, preko noći su umirali, a novi susjedi s mnogo djece bijahu sumnjičavi. Osorno su joj nudili da radi maltene zabadava, satima, bez predaha.

Jednog takvog dana, popodneva, besposlena, sjedjela je na klupi u parku i jeftinom turpijicom i škaricama dotjerivala nokte. Zamišljeno je promatrala boju kože nadlanice koja je unatoč jetkim, otrovnim sredstvima za čišćenje, poluraspadnutim krpama, odolijevala grubljim oštećenjima, hrapavosti i crvenilu. Put joj bijaše blago bijela, ali ne sirasto omekšala. Kao da je u svakoj pogodnoj prilici skriva od sunčevih zraka, sklonivši se u dvorište, u hladovinu predgrađa. Brigu o čistoći mršavo člankovitih ruku naslijedila je od majke, također dvorkinje i pospremačice. Seljakinje, koja se na tramvajskom okretištu, čekajući autobus za izvangradska naselja, upoznala s dimnjačarom, udovcem majstorom Hlepičkom. Crna kao ugljen, garavo ljeskava odora dimnjačara. Kapa, čelično uže, kugla, vonjali su po čađi dimnjaka, baš kao i stančić u koji je primio Jozefinu i kćerku Magdalenu. Majka je prisili ljubiti crnu hrapavu šaku...

Poslije smrti dimnjačara, koji se ugušio klonuvši glavom nad otvor dimnjaka, uskoro premine i naoko jedra, zdrava majka Jozefina. Izazva to čuđenje, znak dogovora smrtnih sila. Magdalena ostade sama u stančiću na periferiji. Navikla na crnu boju i poruke koje ta boja krije i odašilje, preživljavala je, gladovala i snalazila se svakojako. Najčešće pomažući prodavačima povrtnine i voća na tržnici. Šutljiva, povučena, odrasla u sredini koja nije poznavala niti odobravala šepirenje, lijenost, uzdignut nos i prenaglašenu osobnost, uplitanje u razgovor odraslih, trajala je zahvaljujući žilavoj lozi s majčine strane. Razdjevičena bijaše, širom otvorenih vjeđa, uz stup na nasipu umrtvljenog potoka, ugušenog otpadnim vodama, smećem i kemikalijama iz obližnje tvornice sapuna.

Onda joj jedna boležljiva, krhka i slabokrvna kolegica, dade ime i adresu stana koji je ona, dok je bila pri snazi, čistila. U njemu je stanovao tajnoviti, zakopčani, ljeti i zimi u crni kožni kaput odjeveni gospodin, Stevo Vurla. Nije se iznenadio kad se na vratima pojavila, umjesto kolegice. Šturo joj je i suho, pokretima ruku, objasnio što joj je činiti. Unaprijed joj isplatio peterosatno pospremanje dvoiposobnog stana, pažljivo odvajajući novčanicu po novčanicu. U notezić zapisao je njeno ime i prezime. Pogladio se po kosi. Napuštajući stan napomenuo da ga ne čeka i neka ne izigra njegovo povjerenje. Ulazna vrata jednostavno priklopiti, provjeriti je li brava škljocnula. Neka dođe za dva tjedna.

Očito bijaše zadovoljan načinom, vještinom i temeljitošću pospremanja prostorija, jer joj poveća satnicu. Obljubi je u kupaonici bez priprema i nagovještaja što smjera, dok je čekao u kućnom haljetku, a Magdalena se preodijevala u haljinicu kućne pospremačice. Nije je ni poljubio, ni ušao rukom među bedra, grickao ušnu resicu, što su drugi muški običavali. Zadovoljio se mlakom sanjivom putenošću njenog tijela, koje se naišavši na neku unutrašnju prepreku, zaustavilo u stanju mladolike nedozrelosti i vječne svježine. Obujmio ju je odostraga, morala se rukama oduprijeti o skliski rub emajlirane kade. Uspuhao se veoma brzo, kao da kasni pa samoga sebe požuruje, dišući joj u potiljak i nerazgovjetno mrmljajući. Shvatila je da psuje i ponavlja da su sve žene, i mlade i stare, kurve. Smeće, drolje, bludnice, prokletstvo. Magdalena je sve podnijela bez riječi protivljenja i preklinjanja neka je poštedi, jer je još mlada. Bez otpora i negodovanja. Poučena iskustvom, pričama poznanica koje su držale, a to bijaše ujedno i savjet, da je najpametnije ne odupirati se, ili, ne daj bože, zaprijetiti policijom. Nije se trebala ni vodom isplahnuti. Tek obrisati ručnikom iz korpe za prljavo rublje. Gospodin Vurla koristio je prezervativ. Pohvalio je njenu prirodnost, način kako se miče poluoblikovanom stražnjicom pružajući mu dodatni užitak i nasladu. I, neka kao i prvi put, na odlasku, pritvori vrata dok ne škljocne brava...

Gospodin Stevo imao je samo riječi hvale za njenu samozatajnost, poslušnost, šutljivost, radinost i točnost. Preporučio ju je prijateljima, najčešće samcima široke ruke, koji su nagrađivali sve te njene vrsne osobine, pa si je mogla priuštiti skuplju hranu. Hrenovku u lisnatom tijestu ili veliki trokut slasne pice. Pažljivo odabirući kupila je i nekoliko odjevnih predmeta, na otvorenom, na tržnici. Uzbuđena, i sandale, jer bijaše ljetno doba a njeni vitki nožni prsti gospodskog oblika, uvijek čisti, zdrave boje. Zamijetili su to dotjerani muškarci u najboljim godinama u čijim je stanovima brinula da ne ostane ni zrnce prašine, da plohe pokućstva blistaju. Sastavila je popis vlasnika stanova. Neki preferirali kuhinju ili sag u dnevnom boravku s velikim TV ekranom, dok gospodin Stevo nije išao dalje od kupaonice... I, misleći na Magdaleninu dobrobit, čuvajući je od prekomjernih poslova, jednog je dana odveo