U registraturi

U registraturi je najznačajniji hrvatski roman 19. vijeka. U vrijeme kad se pojavio nije bio shvaćen samo kao pljuska društvenomu moralu, nego je i svojom disharmoničnošću bio u svađi s dotad vladajućom estetikom sklada, utjelovljenom u Šenoinim romanima. Žanrovski se ovo Kovačićevo djelo određuje kao roman o odgoju (odlazak seljačkoga sina Ivice Kičmanovića na školovanje u grad), ali i kao socijalni roman, zbog činjenice da mu je u podlozi problem raslojavanja hrvatskoga društva. U toj prozi snažno je prisutna opozicija selo – grad, a Kovačićeva slika Hrvatske, simbolički predstavljena registraturom (arhivom), sasvim je crna. Izlaza iz brojnih osobnih i društvenih kontradiktornosti pisac tada nije vidio; rješenje je pronašao u samouništenju, u plamenu koji proždire i registraturu i neprilagođenoga građanina Kičmanovića. A. G. Matoš je, napisavši za autora Registrature da se za naše prilike rodio pedeset godina prerano, još jednom vidovito pretjerujući rekao ono što je bitno: Kovačićev se roman pojavio u vrijeme kad ga ni kritika, a pogotovo prosječni čitatelji, nisu mogli razumjeti. Tvorca „plebejske jezične sinteze“ razumjela su tek pokoljenja koja su došla poslije.