Azra Alii PRIA I ZLATNO PERO

Mojim roditeljima i bratu

GLAS DOBRE DUE Nekada davno, prije puno i puno godina, kralj Zloesti se naljutio na svoju Dobru Duu, istjerao je iz svog srca i strpao u malu kutiju, a kljui progutao da ga nikad niko ne nae. Godine su prolazile polahko, a Dobra Dua, zatvorena i sama, tiho je tugovala. U poetku se jo mogla ljutiti, pa je kucala u nadi da e je neko uti. Niko je nije uo. A i da je vikala iz sve snage nita joj ne bi pomoglo, jer je i glas kralja Zloestog bio isto tako zloest pa nije poao s njom i ona je tako ostala i bez gospodara i bez glasa. Sjela je u jedan oak i iz dana u no, iz noi u dan sanjala da se pojavi neko ko e ugledati kutijicu, kome e se ona svidjeti, pa e poeljeti i da je otvori. Dobra Dua nije znala ta se deavalo sa kutijom i da je nakon toliko hiljada godina ona zavrila u duanu starog Ben Azera. Njegov duan se nalazio s lijeve strane, kad se pree kameni most, prekoputa irokih stepenica i duana jorgandije. U tom sokaku su bili razni duani, a Ben Azerov je bio najmanji, prepun svakojakih stvari umotanih u elje i uvezanih trakama od snova. Kutija Dobre Due je bila tako lijepa da joj omot nije ni trebao. Ali, gdje da se nae tako lijepa elja koja e je otvoriti? Mnogi su ljudi ulazili u duan, i poneka ptica, ali nikome se pogled ne zaustavi na kutijici. A i to e im kutijica bez kljua? Kutijica u koju se nita ne moe staviti, ni sakriti? Jednog vrelog ljetnjeg dana, dok su zrikavci uvjebavali svoju simfoniju bez kraja i poetka, na prag duana doluta pranjav i umoran jedan Glas. Eto ve toliko godina putuje

s jednog na drugi kraj svijeta, a jo nije naao mjesto, neku dobru duu da mu ispuni elju. A njegova je elja bila da pjeva umilno i mehko, treperavo i sjetno. Jednom ga je njegova elja odvela do jedne kue iz koje se ula muzika. Ha pomislio je. Tamo gdje je muzika, mora biti i pjesma. Provue se kroz odkrinut prozor i ude u sobu bez mnogo svjetlosti. Za klavirom je sjedio mladi duge, raupane kose i neto zapisivao. Glas se tiho privue i sjede mladiu na rame. Ovaj je upisivao note. Glas se obradova mislei da je konano naao ono o emu je matao i uskoi u mladia kroz njegovo desno uho. Dugo je lutao. Sputao se od grla do srca traei duu, ali je ne nae. A onda mu se obrati jedan drugi ljutiti glas. ta ti radi ovdje, uljezu? Ko si? iji si? Doao sam da pjevam. Zovem se Glas. Da pjeva naruga se drugi glas. Samo tako da pjeva?! A ta bi ti, dobri moj, da pjeva? rugao se i dalje. Volio bih da pjevam o ljepoti, o dobroti ree Glas. Pa, ko jo slua takve gluposti? Ovdje si na krivom putu. Ova sitna dua ne zna mnogo o tome. Mlada je, a gorda. Idi ti, prijatelju, dalje. I Glas nastavi svoj put. Desilo mu se opet da je uao u jednog mladog pjevaa koji je volio da pjeva, ali nije znao. Glas se ponada da e pomoi i njemu i sebi. Ali ubrzo shvati da je to uzalud. Koliko god se trudio da ga naui, pjeva je jednako slabo pjevao. Zatim, rastuen Glas ode i od pjevaa. Bio je on jo kod mnogih ljudi, zavirivao u njih, sluao kako im dua die, ali nije naao ni jednu smirenu, ni jednu slobodnu. Ni u jednog ne nae koliko je mrvica ljepote. Danas, ovako umoran i bez nade odlui da ode, da ode zauvijek, da se sakrije negdje i da vie nikad ne poeli ni da otvori oi, a kamoli da zapjeva. Obrisa cipelice, strese prainu iz kose, pa ue u duan. Pogleda naokolo i sve mu se uini nekako isuvie bljetavo i sjajno. Taman kad je okrenuo glavu da ide dalje, on ugleda u uglu kutijicu bez kljua. Provue se ispod klupice, zaobie jednu sliku, pa drugu i doe do police sa kutijicom. Lijepo mislio je. Ova kutija nema kljua i niko je takvu pokvarenu nee htjeti. Ona je pravo mjesto za mene. Podie se na prste, pomaknu u stranu poklopac sa kljuaonice pa se uvue u kutiju. Osvrnu se oko sebe i ne ugleda nita. Dobro je mislio je Glas. Kutija je prazna. Sjede u oak i nasloni svoju umornu glavu na zadnji dio kutije i zaspa. A Dobra Dua, da je mogla, uzviknula bi od sree. Napokon! Napokon je doao neko. Moda e me spasiti mislila je. I onda tiho prie svome gostu, svome spasiocu. Dobro ga je pogledala, pa ispod praine ugleda sklopljene oi nekog ko je naprosto morao biti dobar. Kosa mu se ljupko sputala na svijetlo elo. Ruke su mu mirno leale na ispruenim nogama i sav je bio tako, tako, pa bio je u kutijici. Zatim se nagnu i puhnu mu u lice. Oblai praine se uskovitla oko njegove glave i on kihnu:
2

 Apiha! Apiha! Glas otvori oi i pomisli da sanja. Kad se praina slegla, ugledao je pred sobom najljepe stvorenje na svijetu, duge kose i oiju bistrih kao jutro. Dobra Dua prui ruku i pomilova ga po kosi. A onda die ruke kao da ga pita ko je. Glas je pozdravi, ali mu ona ne odgovori. Samo je klimala glavom. On ustade i poe prema njoj. Ko si ti? upita je. A ona spusti glavu i povue se korak nazad. Ne boj se. Ja sam Glas. A kako se ti zove? Dobra Dua podignu glavu i slegnu ramenima. Ti kao da ne zna da govori?! nastavi Glas. Ona brzo klimnu glavom, a onda se okrenu u stranu. Ne ljuti se. Nisam htio da te uvrijedim. Evo, vidi mene. Ja sam glas i itav ivot sanjam da naem nekoga ko e zajedno sa mnom pjevati. Ali, ne derati se kao zrikavci, ili galamiti kao abe. Ve pjevati, kao da ume me, ili apue rijeka ili sijaju zvijezde. Dobra Dua ga je paljivo sluala, a oi su joj se irile od iznenaenja. Zato sam odluio da sve zaboravnu nastavio je Glas. Kad ve ne mogu tako pjevati, onda neu nikako. I dok je Dobra Dua okretala glavu negodujui, on sjede. Ona kleknu na koljena. Nagnu svoju glavicu prema Glasu i okrenu mu svoje desno uho. Zatim udahnu duboko, jo dublje, i jo dublje. Kako je ona udisala, jaki vjetar gurnu Glas i on, kao da ga vue stotine ponora, upade u Dobru Duu i ona progovori: Hvala ti, Glasu. Hvala ti do neba. Pa ti si me spasio. Evo, govorim. uje li me?! Glas se zbunjeno nasmija iz dubine Dobre Due. Zatim mu Dobra Dua ispria ta joj se desilo i koliko dugo nije vidjela kiu, cvijee, mjesec, cijeli svijet. Glas je gotovo zajecao koliko mu je bilo ao Dobre Due i kako je samo lijepo govorila, pa zapjeva. Njegova je pjesma tkala dane tuge i beskrajno duge noi, uzdizala se visoko i irila na sve strane. I dok je on pjevao, Dobra Dua isprui prvo jednu, a onda i drugu ruku i, od sree, one se pretvorie u krila. Umjesto haljine, zaogrnu se perjem najljepih boja. Onda je rasla i rasla, i kad vie nije mogla stati u kutijicu, kutijica se prevrnu, pade na pod i razbi se. Iz nje izleti ptica. Stari Ben Azer u udu pogleda, zausti da neto kae, ali nije uspio. Otvorenih usta gledao je razbijenu kutijicu, a onda pticu kako iri krila. Ptica izleti iz njegovog duana. A Dobra Dua i Glas?! Pogledaj! Gore, u drvee. Posluaj. Zaviri u sebe. Moda se ba tu odmaraju nakon dugog leta, ili pjevaju a da ti to i ne zna.

ZBRKA Desilo se jednom tako da je Mali Mjesec sanjao divan san. Sanjao je da je siao na Zemlju, stavio eir na glavu, uzeo tap u ruku i zakopavi kaputi krenuo u etnju. etao je i etao jednom mirnom, beskrajno dugom ulicom. I dok su njegovi koraci odzvanjali, stabla lipa poredana u dva duga niza mirisala su tako opojno da mu se inilo da lebdi, da treperi. Ptice su umilnim glasom pjevale, a povjetarac tiho umio. Oaran i zanesen, Mali Mjesec zatvori oi, pa se spotaknu o svoj tap i pade na nos. TLAP. Kad je ponovo otvorio oi ugleda svoj kreveti i svoju sobu i shvati da je sanjao ali, nikad tako lijepo kao sad. Samo je etao i etao i kao da se cijeli svijet pruao pred njim u svoj svojoj ljepoti, koju nije gledao sa visina tamnog neba, ve u koju je uranjao kao to dijete uranja u vodu. Popeo se na kreveti i odluio da ponovo sanja isti san. Okretao se, prevrtao. Pa se opet okretao i prevrtao, ali san se nije vraao. Rastuen, Mali Mjesec ustade, upali svjetlo, obue se i, ne gledajui na sat, izie vani da potrai svoj san. Ako ve nije u njegovoj glavi, onda ga sigurno negdje eka. Sav u mislima o snu, Mali Mjesec nije ni primijetio sa koliko uenja i ljutnje su ga ispratila dva mala paperjasta oblaka. Oni su se grijali na suncu i vjebali kolut naprijed i kolut nazad, a on ih je, urno proavi izmeu njih, zaustavio na pola, pa nisu bili ni kolut naprijed ni nazad. Ugledavi Malog Mjeseca tik ispred svog nosa, Sunce se iznenadi da je dan ve proao i da je vrijeme za spavanje, pa ne razmiljajui mnogo zatvori svoju knjigu, skide eir i bunu se iza brda, pravo na glavu Velikog Mjeseca koji se kupao u jezeru. Kako je Sunce otilo, a Mali Mjesec jo uvijek bio samo mali mjesec, a ne pravi veliki mjesec koji pali svjetlo kad Sunca nema, nastade potpuni mrak. Nita se nije vidjelo. Ama ba nita. Ooo, kakva je zbrka nastala na nebu. Velika Zvijezda se probudila i vidjevi da se
4

nita ne vidi pohita da probudi zvjezdice, mislei da je vrijeme da sjaje. One su se bunile, zijevale, neke su ak i plakale to ih budi, a nisu se jo naspavale. Ve je duboka no, nita se ne vidi mislila je Velika Zvijezda i sva u urbi jurila po nebu desno, lijevo, gore, dolje, budei zvjezdice. Ali, dok bi jednu probudila, druga bi ve zaspala. I sve tako redom. Stisnuvi ake, ljuta i nenaspavana ode do kue Velikog Mjeseca i zakuca na vrata. Kucala je, zvala i lupala, ali se niko nije odazivao. Mora da je otiao na kupanje pomisli Velika Zvijezda. Ljenjivac jedan. On se brka, a... Uh! Sad u mu ja pokazati! Mjesece, Veliki Mjesece! vikala je Velika Zvijezda. Sad je Mjesec ovuda projurio, ali kud je dalje otiao, ne znamo rekoe dva oblaka. Mjesee, Mjeseeeee.... Mali Mjesec je urio ne ujui nita. Morao je nai svoj san. On je morao samo nai svoj san. I ne gledajui oko sebe, naleti na Veliku Zvijezdu. PRAS!!! Kakav je to bio sudar. Hiljade malih ptiica cvrkutalo im je iznad glava. Ovo je ve previe uzviknu Velika Zvijezda, pa uhvati Malog Mjeseca za uho. Sluaj ti, mali uti, ako te sad jednom lupim od tebe e ostati samo fleka. Fleka, jesi li uo!? ta jurca naokolo? Gdje ti je Veliki Mjesec? Mmm? Govori! Jesi li gluh!? Ja, ne znam. Ja sam iziao da traim san i samo sam... ta da trai!? upita ve bijesna Velika Zvijezda, pruajui drugu ruku ka drugom uhu Malog Mjeseca. Ovdje se ne zna ni je li dan, ni je li no, a on trai nekakav san. Jesi li ti normalan?! Zna li ti koliko je sati, ha? A onda se zamisli Stvarno, koliko li je sati. Moda je dan, moda no. Vrijeme, ah to vrijeme. Dan, no, dan, no. Tako sam umorna i pospana. I dok je ona tako mislila i vukla Malog Mjeseca za sobom, bljetava svjetlost obasja nebo. To su se Sunce i Veliki Mjesec popeli na vrh onog brda iznad jezera briui preostale kapljice jezerske vode sa sebe. Dooe Velika Zvijezda i, sapliui se za njom, Mali Mjesec, dooe i dva oblaka i ostali oblaci. Probudie se i sve zvjezdice i dooe. Iskupi se sav nebeski svijet. Stooooj! viknu Sunce. Kakva je ovo zbrka? Kakva je ovo guva i galama? Ti pozva Malog Mjeseca ta je to bilo? Ja, ja poe mucajui Mali Mjesec. Ja sam sanjao moj san i onda je on otiao i ja sam ustao i poao da ga traim, i... i Aha, ree Sunce. Znai, ti si spavao. Veliki Mjesece, koliko je kod tebe sati? Kod mene je pono po mjeseevom satu. A kod tebe? Kod mene podne po sunevom satu. Znai, sada je dan po sunevom satu, a no po mjeseevom satu. Mjesec i ostali svjetuljci treba da spavaju. Zatim se okrenu prema Malom Mjesecu, pa ree:
5

 Ljutim se na tebe Mali Mjesee. Kada si proao pored mene, ja sam otiao na spavanje prije vremena. Ali, poto je dan, ja se opet vraam na posao, a vi svi brzo na spavanje. Tako. Eto! To smo rijeili. A ti, ti Mali Mjesee nastavi Sunce doi ovamo. Doi, doi. Tako. Reci mi sad neto iskreno. Kad bi ti poao negdje, recimo da mora na neki put hitno, a neko ti ne da, pa ak i juri za tobom da te vrati, da li bi se to tebi svidjelo? Pa, ne, ne bi odgovori Mali Mjesec. Eto vidi. I ti bi onda bjeao kao i tvoj san, zar ne? Mali Mjesec klimnu glavom. Dobro, ree Sunce. Pusti svoj san. Vratie se on sam, vidjee. Moda je morao otii daleko do nekog djeaka ili djevojice, ili oblaka, pa kad oni odsanjaju snove, on e se vratiti tebi. U redu? U redu, ree Mali Mjesec. A, sad ree Sunce trk na spavanje. Eto. Tako se zavrila zbrka. Dan je opet bio dan, a no je bila no. Mjeseci, Velika Zvijezda i zvjezdice ugasie svoje none svjetiljke i zaspae. Usnie.

NEKO JE U SOBI Vani je padao snijeg. Njene pahulje ljuljukale su se u zraku tiho donosei no. Laku no, Damire. Lijepo spavaj. Damir osjeti mamine ruke na kosi. Kao i uvijek, blago ga je poljubila i popravivi pokriva na njegovom krevetiu, izila iz sobe. Ali, ona nije znala da Damir jo dugo nee zaspati. im bi izila Damir bi otvarao oi. Uvijek mu se inilo da, im mama ode, neko doe i eta po njegovoj sobi. Skriva se ispod kreveta ili iza zavjese. On bi, zatim, pokriva navukao do nosa, i jo dublje se uukavao u jastuk. Ponekad mu se inilo da e mu srce iskoiti, toliko je jako kucalo. Naravno, nita nije mogao da vidi. Samo je osjeao da ga neto gui u grlu, a tople suze same klize niz njegove obraze. Nikoga nije mogao zvati. Napravio bi buku. A i dok bi neko doao da mu pomogne, ko zna ta bi se desilo s njim. Vau, kakav konji! zau Damir neki nepoznat, ali ipak blag glas. Zna drugar obrati se ovaj blagi glas jo nekome. Oduvijek sam elio da budem kauboj. Pravi pravcati. Da jaem konja i da imam eir. Kauboj. PIH odgovori uobraeno sad neki drugi glas. Ja nisam nikad elio da budem nita drugo osim to to jesam. I, zna kako mi je super. Oho-ho-ho tiho i strano se nasmija uobraenko.
6

 Pogledaj koliko ovdje ima igraaka! Vidi ovog pajaca to svira gitaru. Ha-ha-ha i majmun s njim. E svata. Kako li se samo njih dvojica slau kad pjevaju? Ne znam zato uopte razmilja o tome. Kako bi samo mogli pjevati majmun i pajac. Pa, nikako, naravno. A, vidi ovo. Uh to je dobro. Karta svijeta. Prava stvar ree blagi glas. Nije loe. Nije loe. Ali to je karta jednog svijeta. A ta je sa kartom drugog ili treeg svijeta? ik nek naprave kartu nevidljivog svijeta. To bi ve bilo neto nabrajao je uobraenko. Nije vano. A vidi ovo. Fudbal! Ne, ne utaj Strahovite. ta ti je?! Pravi galamu. Meu dva glasa gotovo neprimijetno umijea se Damirov jecaj. On vie jednostavno nije mogao da izdri taj grozni osjeaj da je neko tu i da svakog trena moe njega da otkrije, a onda... ree prvi glas. Sluaj. Neko plae. Ha-ha-ha, nasmija se tiho drugi. Pa ta? Neka plae. Mora da ga je strah. To znai da zna da sam ja tu. Sluaj! Ne davi. Bolje da vidimo ko je to. I njih dvojica zakoraie prema Damirovom krevetiu. Oh, samo da mi nita ne urade, mislio je Damir. Moda hoe da mi zavru ruke, ili da me golicaju dok se ne uguim od smijeha, ili e me odvesti negdje odakle neu znati da se vratim... Vidi, vidi. Pa to je jedan mali djeak ree blagi glas. Da se upoznamo s njim. ta misli? Pa, ne znam. Ba bi bilo uivanje da se jo malo plai. Uf, kakva je to zabava odgovori uobraenko. O, nemoj biti dosadan. Zar ne moe ni jedan jedini minut biti samo malo drugaiji? uj drugaiji! to drugaiji? Pa, ovako je sup Oj. De dobro. Ne udaraj se. Neka budem drugaiji, kad si ba zapeo. Hej, maleni. Maleni. Izidi ispod tog pokrivaa. Mi elimo da se upoznamo s tobom ree onaj prvi glas. Damir nije znao ta da uradi. Bilo ga je strah. Ali, mislio je da moda ova dvojica i nisu tako strani kad ve ele da se upoznaju s njim. Polahko je otkrivao lice. Evo ga. Evo ga ree uobraeni glas. Zdravo maleni. Ja se zovem Mrani Mrak Mrakan, a ovo je moj drugar Strahovite. Pokai se, javi se, reci svoje ime, ne boj se. Otpjeva Strahovite. Ja sam D..D..Dam..ir odgovori djeak plaljivo pokuavajui da vidi s kim pria. Nita se ti ne brini. Ja sam mrak i po noi me ne vidi, isto kao ni moga Strahovita. Ali, poto ve priamo s tobom, onda... AK, AK, AK. Vidiii!!
7

Odjednom Damir ugleda jedno malo upavo stvorenje sa vragolastim osmijehom na usnama. Oi su mu se caklile i ono mahnu rukom. Tarararam! Ja sam Strahovite. Ja sam strah i mene se svi boje. Ja budem gdje hou i kad hou. Mogu da uem u tebe. Mogu da se sakrijem u tebe i onda da te..pla..im im hou. Polahko, Strahovite. Polahko ree Mrakan. to ga plai odmah. Zar se nismo dogovorili da veeras bude drugaije progovori jedan nekako visoki, nekako iroki, a opet nekako niski ovjeuljak velikih sivkastih oiju i blagog osmijeha. Pa, dobro. ta ti odmah! Nisam mislio da ga plaim, nego da, nego da... Da se malo hvali. Znam, znam. Damire, ne obraaj panju na njega. On samo tako govori i to zvui strano, ali nije on ba tako straan. Ponekad ga oni koji se plae ine jo strasnijim, i on, bezobraznica jedna mala, onda uiva i smije se do besvijesti. Eh. A sad, poto smo se tako fino upoznali, moda ne bi bilo loe da se malo i poigramo. ta kaete vas dvojica? upita Mrakan. Uh. Ba dobro ree Damir sad ve nimalo sanjiv i bez straha. Ali, ega emo se igrati? ta mislite kauboja i indijanaca ree Strahovite. Ja bih da budem kauboj ree Mrakan. A ti Damire ima tako lijepog konjia, pravog kaubojskog. Aha. Tvoj je. Imam i eir. Tamo ti je u onoj velikoj korpi pored stolice ree Damir. ta e ti biti, ta e ti biti, biti-ti-ti, upita Strahovite Damira. Jo ne znam. A ti? Hm razmislivi malo, Strahovite odgovori Ja u biti indijanski vra, pravi vra. Dobro, a ja u biti poglavica. Poglavica Damir. Odlino ree Strahovite. Nas dvojica protiv Mrakana, ha-ha-ha. Moramo ga pobijediti. Ali, prvo ator! I ubrzo poee da se igraju. Mrakan je poput pravog erifa jahao na svom konjiu i uzvikivao jipi, iha. Strahovite i Damir su se sakrili ispod pokrivaa pardon! ispod atora smiljajui kako da ga uhvate. Htjeli su da ga preplae, ali je Mrakan bio hrabri erifi niega se nije bojao. Onda su htjeli da ga uhvate tako to e baciti pokriva na njega. Vuci, vuci, Damire! Tako! A sad. Hop! Prebaci, brzo. Bravo. Damir i Strahovite su skakutali oko konjia i uzvikivali: Uhvatili smo te erife. Predaj se! Ti erife mrakoliki. Smijali su se i spuzli pokriva na pod, ali, Mrakanu ni traga ni glasa. Ju-hu! Evo me! Gore. Vidi, Strahoviteee! Opa! Bum. Damireee! Evo me sad dole. Damir i Strahovite su u udu gledali Mrakana koji se veselo smijao i zvao ih as sa ovog as sa onog mjesta. A onda je iznenada nestao. Sasvim nestao. Strahovite i Damir su ga svugdje traili. Zavirivali pod krevet, pod pokriva, u
8

ladicu, iza zavjese ali, nije ga bilo. Da upalimo svjetlo i naemo ga upita Damir. Ne. Mogao bi se naljutiti odgovori Strahovite. Potpuno sam zaboravio na to ree Damir. A mogla bi i moja mama doi ako vidi svjetlo i pokvariti nam igru. Ima pravo Strahovite. Onda su sjeli, prekrstivi noge kao pravi indijanci i odluili da ga strpljivo ekaju. AK, AK, AK BAAAAM! Evo me! Jupi! Uhvatite mee! Onda je opet nastala jurnjava, smijeh i galama. Eh, kako su tek sad uivala ova tri drugara! Umoran nakon igre, Damir se samo baci na svoj kreveti i zaspa. Mrakan i Strahovite su ga paljivo uukali. Zatim ostavili igrake na nj ihova mjesta, na brzaka raspremili sobu, a onda na prstima izili kroz prozor pazei da ga ne probude. Ujutro je Damir sa osmijehom na usnama otvorio oi. Sjetio se svega od sino. udilo ga je kako se moglo desiti da mu ba niko, ama ba niko nikada nije priao o mraku i strahu, i to kakvi su samo oni drugari, a kako se tek igraju. Sada je jedva ekao da se spusti no, da ga mama poljubi, zatvori vrata, a da onda dou njih dvojica. Bilo mu je dolo da se glasno nasmije, ali nije. Bolje je da to ostane njegova tajna.

REPI I EIRKO Kad bi se sastale sve ptice i ptiice, kad biste pitali cvijee i umu, i veliki hrast, i sve i svakoga ne bi vam mogli rei ni ta je to, ni kako je to, ni zato to. Moda bi nebo znalo, ali nebo se skriva iza oblaka i iza vreline Sunca, pa kad ga pitate ono se pravi da nita ne zna. Ovako je to bilo. Kad su se na vrhu onog gore debelog hrasta igrala dva ptia, dvije male ptiice Repi i eirko zauka u jednom smeuranom, rupiastom listu NETO. Njih dvojica iskoie iz gnijezda i bojaljivo, na sva etiri prstia svojih noica, krenue prema listu iz kojeg je dolazilo ukanje. Korai po korai i stigoe.
9

 ta li je to proapta Repi. ekaj, ekaj malo okreui glavu as na jednu, as na drugu stranu odgovori eirko. Ali, ta je to?! Oo, to se ja bojim. eirko, eirko povlaei se unazad Repi je dozivao svoga brata. Pusti me. Ne znam ni ja ta je to. Jedino da otvorimo list i da... Ne, ne, ne uplai se Repi i otra do gnijezda. Mene je strah i ba me briga ta je to. I mene je strah ree eirko iskreno. Ne smijem ni ja da ga dirnem, ali moram. I on se primaknu, kljucnu list, a on se onako smeuran i rupiast rasu u komadie. Samo je jedan njegov dio, uvezan i izvezen bijelom niti, ostao vrsto priljubljen uz granicu. A u tom smotuljku bjeline bijae neto zeleno posuto utim takicama. O, taaa je ovooo? upita zaueni eirko. Repiu, Repiu doi da vidi ovo. Hajde. Brzo. Hm... nije crvi, nije glista, nije ni travica. Da ga dirnemo? Ja ne ree Repi. Nisam lud, pa da me pojede. Ne budi smijean. Mi imamo kljun. Dva kljuna! I kandice, pa emo se braniti kao velike ptice. Ja opet ne smijem ree Repi. Dobro. Ja u. Kljuc, kljuc, kljuc. Ha, ha, ha, aj nasmija se ono neto malo u zelenom kaputiu. Ko me to kakilja? Od uvijanja malog tijela, ute takice zasjae na Suncu. Ko si ti? upita ozbiljno i hrabro eirko. uj, ko sam ree mali zeleni. Pa, ne znam. Niko mi nita nije rekao. Ali, kako mi je bilo vrue, i kako mi je bilo tijesno u ovoj zelenoj kuici. I ba ne zna? Stvarno, stvarno ne zna? Mislim, zaista? upita Repi. Ne znam. Ne znam ni kako da znam. Eto, recite mi vi ko sam. Repi i eirko se zgledae i uglas rekoe: Ne znamo ni mi. Pa se onda svi zamislie. Nije mala stvar rei nekome koje on. A onda Repi uzviknu: Znam. Znam. A, ta da mi tebi damo ime Zelenko i da bude neko. Kako to misli? Pa lijepo. Kad neko ima ime, onda je on neko. Evo. Ja sam Repi. Ja imam tako mali, kratki rep pa me svi zovu Repi i sve ptice znaju ko sam ja. A eirko. eirku je uto perje izraslo na glavi, pa kao da ima eir. eirko se nakloni i na njegovoj glavi kao da je zaista bio eir. Dobro ree Zelenko. Ako vi kaete, biu Zelenko. Kad je pala no i iziao Mjesec visoko na nebu, niz jednu njegovu zraku, u kronji hrasta, klizili su potoci suza. Zelenko je plakao i mislio: Kako sam ja jedan na svijetu. I niko me ne zna. I ne znam kako se zovem. I ne
10

mogu da letim kao Repi i eirko. Ne mogu se ni maknuti sa ovog mjesta. ........ Tjeio ga je Mjesec. , malia. Sutra. Vidjee. Sutra kad svane Sunce sve e biti dobro. A ta e mi Sunce? uzviknu Zelenko. Ono me samo grije i grije , i skuham se ovdje ovako zaljepljen. Ti sad samo spavaj. Vidjee. Obeajem ti. I Mjesec odskoi visoko, uukavi Zelenka jednom svojom zrakom. Dok je Zelenko spavao, njegova je boja blijedila. Nestajalo je utih takica i on vie nije liio na crvia. Ujutro ga je probudilo Sunce. Ustani. Probudi se. Zelenko protrlja oi i protegnu nogice. Onda u udu pogleda, pa jo jednom pogleda. Otkud meni noge pomisli. Noge!! Pa ja mogu da hodam! Sunce se nasmijei njegovim prvim nesigurnim koracima pa ree: I ne samo to, mali moj. Hajde, doi. Poleti. Da po, po, da ta?!! uzviknu Zelenko. uvi galamu, dotrae Repi i eirko. eirko se uhvati za glavu. O, Zelenko. ta ti se desilo? Jesi li dob... Ooo, koliko noga ima ! Ko ti je to uradio? A, Zelenko, sav uzbuen, hop, hop i poleti. eirko uzviknu Repi. Vidi. Zelenko leti. Nikad mi nee biti jasno kako je to uspio, pa on je bio samo crv. Ne udi se Repiu odgovori eirko. Zelenko je leptir. Zna, kao oni uti, i bijeli, i areni to su leprali oko nas kad smo bili mali. Zelenko napravi krug iznad njihovih glava, pogleda u nasmijeeno Sunce, pa se vinu visoko, i jo vie i jo vie prema nebu. Tako. Tako. hrabrilo ga je Sunce. Slobodno. Slobodno. A Zelenko, presretan, uzviknu: Imam krila. Ja letim. I letim gdje hou. Zatim se nasloni na vjetar i uzdahnu: O, kako je lijepo biti nezaljepljen, biti slobodan ovako na vjetru. Zatim uzviknu: Repiu, eirko, Sunce! Ja sad znam ko sam. Ja sam leptir.

11

AROBNJACI POJMA NEMAJU Uvijek, od kako je ivota i svijeta, kad se rodi dijete na nebu se upali samo njegova zvijezda. Nou, kad dijete putuje kroz Zemlju Snova ona mu svijetli da nade put do novog jutra, a danju se uuri u njegovo srce, pa kad se smije i raduje ona zablista u njegovim oima. Tako je bilo i sa malim arobnjakom iz zemlje Santisanmi. Kad se on rodio, doao je i ostao na svijetu sasvim sam, zato su njegovu zvijezdu uvali Pet Mudraca. Kako je Matan bio uvijek sam i majuan, ostali arobnjaci su ga stalno gurkali, tapkali ga rukom po glavi, zadirkivali ga i smijali se govorei kako on nita ne zna, kako pojma nema. Eto, eto, ne zna ni la lanuti nasmija mu se Laljivica Laljiva. Bolje ti je da ode odavde. Idi. Od tebe nikad nee postati arobnjak. Matan bi na to samo spustio glavu i otiao do umarka, pa sam sjedio u tiini gledajui u oblake to su plovili nebom. Ali, ak ni tad mu nisu dali mira. Iznad njega, kruei, letjela je Pohleptina i smijala se: ta je? ta je tupavi Matane? U ta bulji? U nebo? Nee te nebo nauiti da leti ovako kao ja. Za to se treba roditi. A ti? Ti nisi ni bubica nisi ni ptica. Ti si tupav i tupav si. Aha-ha-ha-ha. Matan bi okrenuo glavu na drugu stranu ili bi je zagnjurio u travu skrivajui pogled. Srce mu se stezalo to on, eto, ne zna, to, naprosto, nita ne zna. esto se pitao zato je uopte i roen u ovoj zemlji, a ne negdje drugo. I ta li je vie to, to to se zna. Jednom kad je etao uz potoi, a na lijevoj obali grupa malih arobnjaka igrala igru Evo me, nema me pojavljujui se i nestajui u trenu, on zastade da ih pogleda. Tad se prema njemu okrenu arobnjai Vidime i baci kamen na njega. Matan odskoi u stranu da se spasi. I drugi arobnjaii, smijui se na sav glas, dograbie neko kamen, neko kameni pa stadoe gaati Matana. On se izmicao, skakutao, poskakivao, saginjao i bjeao, ali doleti jedan kamen i pogodi ga u glavu. Sve mu se zacrni pred oima i on pade na zemlju. Ostali se nasmijae, okrenue glavu i ostavie ga da lei na travi. Leao je nepomino cijeli dan. Dola je i no, a Matan je i dalje leao. Samo su na nebu Pet Mudraca gledali ta se deava. Bili su zabrinuti. Najstariji meu njima provue ruku kroz nebo na drugu stranu, zagrabi malo novog jutra i jutarnje rose pa je stavi Matanu na elo, gdje je izrasla povelika voruga. Ujutro, kad je rosa umivala travu, on se probudi. Osvrnu se oko sebe i svega se sjeti.
12

Da ga nije bilo stid, zaplakao bi. Ali, ovako, on sakri svoju tugu duboko u sebe i donese jednu vanu odluku. Kad ga ve nee u zemlji Santisanmi, onda e on otii. Otii e makar na kraj svijeta, samo da nikom ne smeta. Kako nije imao nikakvih stvari ni uspomena, on samo popravi kaputi, ispravi glavu i poe. Dugo je putovao. Moda i godinu, moda i dvije. Nije vie brojao. Danju je trkarao sa leptirima, mahao pticama, utio sa ribama, jeo bobice i umske jagode i putovao, putovao, putovao. Najee je dugo sjedio na jednom mjestu, ili leao na travi gledajui u oblake. A oblaci su plovili i bili as psi, as brodovi ili laa u kojoj je sjedio ovjek u eiru i veslao. Pa su se onda, plovei, oblaci stapali jedan u drugi i postajali vitezovi sa velikim maevima koji se bore protiv zmajeva koji bljuju vatru. Nekad su bili rasuti kao ogromni cvjetovi, raspjevani, slatki i smijeni. Ponekad bi se obuena u bjelinu oblaka pojavljivala djevojka u haljini, duge kose i bosa. Bila je toliko lijepa da je sliila na svjee jutro, ili na sunce, ili na samu ljepotu, na moda, moda njegovu mamu. Tada bi se rastuio, i jedna suzica bi se iskrala iz njegovog oka. Brzo bi je obrisao, ali kad bi otvorio oi taj oblak bi ve otplovio daleko, odnosei sliku najljepeg i najdraeg bia. Nije proao, ipak, ni jedan dan a da se nije upitao zato su mu arobnjaci govorili da on nita ne zna. Dobro, nije znao praviti arolije, ali je znao da napravi vjeni od cvijea, ili da zvidue i pjeva kao ptica, ili da prstom u pijesku nacrta najljepi dvorac, ili zamak, ili konja. Ali, to nije bilo ono to su oni traili, a on nije znao ta treba da se zna pa da se zna to to se zna. Jedne noi, uukao se prvim jesenjim liem, pokrio velikim zelenim listom i, prije nego je zaspao, zaelio laku no cijelome svijetu, jer on nije imao nikog drugog osim cijeli svijet. I dok je spavao, njegova zvijezda sa Pet Mudraca jako zasvijetli i, sputajui se, zaplovi prema zemlji. Kad je dodirnula zemlju, skoie s nje Pet Mudraca i uputie se ka Matanu. Doavi do Matana, oni posjedae oko njega. Prvi prui ruku i dodirnu Matanovo elo, pa ree: Matane, sanjaj. Sanjaj Matane i reci nam ta je to to je najljepe na svijetu. uvi ovaj glas, Matan se ne probudi, ali zaplovi Zemljom Snova, pa mu se pred oima pojavi ona, najljepa. Ona koju je zvao svojom majicom. I poe priati Mudracima kakva je ona, i kako su joj tople oi, i kako joj je umilan glas, i bijeli i njeni prsti kao cvjetovi krina. Priaj nam Matane nastavi Mudrac. Kai nam sve. I Matan nastavi: Kad se smije, moja majica, to je kao da povjetarac miluje kronje i cvijee. Ponekad mi dodirne obraz i pomiluje me po kosi. Sluajui ga, Pet Mudraca su uzdisali i gledali u daljinu, zagledam daleko, daleko, ak tamo gdje je tiho aputalo njihovo djetinjstvo. Onda drugi Mudrac progovori: A sad nam reci ta je to to je najtunije na svijetu. Najtuniji na svijetu je jedan Matan, koji bi elio makar neto da zna. Matane! zovnu ga trei Mudrac. Probudi se, nastavi etvrti. Pogledaj, ree peti.
13

Matan otvori oi i ugleda Pet Mudraca. A oni polahko, jedan po jedan zasjae i umjesto njih Matan ugleda pet bljetavih slova MATA. Zbunjen, progovori: Ali, tu nedostaje jedno slovo. Slovo N... Ja se zovem Matan i zato... Tano prekidoe ga slova. Ali, ovo nije tvoje ime. Ovo je ono to ti zna. Ti zna da mata. Ti si mata. A u mati je sve to treba da se zna. Mata je ono to se zna. to u mati zamisli, tu je. to je lijepo u cijelome svijetu, sve u matu stane: i konjii, i oblaci, i vitezovi i ptice i sve, sve, sve. Mataj Matane! U tvojoj mati je Zemlja Snova. Ali, arobnjaci iz zemlje Santisanmi, oni su... Matane nasmijae se Pet Mudraca i pet razigranih slova Matane, pa arobnjaci pojma nemaju. ONI nita ne znaju.

PATULJKOVA KUICA Nedaleko od velike zelene rijeke nalazila se jedna vrba. Nije bilo ljepe vrbe od te na cijelome velikom svijetu. Bila je visoka, debeljukasta, duge zlatne kose to se poput apata lelujala na sve strane. Unutar vrbe bjee patuljkova kuica, a u kuici patuljkov sto, stolice, krevet, mali
14

ormar, krojake makaze i jedna ivaa maina. Na mali patuljak bjee kroja. Bio je vrijedan, ali tvrdoglav i namorast, jer je sve to bi radio moralo biti ba onako kako on zamisli u svojoj glavi i nikako drugaije. Pa i ime mu je bilo inini Povolji. Kada bi mu jei ili medo, ili uobraena lija dolazili sa molbom da im asije novo odijelo, sav posao oko ivanja, biranja boja i ostalog pripadao je ininiu, koji nije ekao ni trena sa poslom. Primio bi na znanje njihovu elju i onda, zadubljen u misli, etao po svojoj kuici gore dolje smiljajui boje, duinu rukava, kravatu za medu ili eir za liju. Nije mnogo govorio, a nisu ni drugi. inini bi se jako naljutio kad bi mu neko naao neku zamjerku, pa bi galamio i vikao da se sve naokolo treslo. A io je zaista tako dobro da mu se nije mogla nai nijedna greka. I desi se tako jednom krajem ljeta da nije imao posla, pa kako nije volio da sjedi i nita ne radi, on odlui da uredi svoju kuicu. Izvukao je male merdevine, uzeo velike stare makaze i popeo se na vrbu. iao je i iao njenu dugu kosu dok nije dolo podne, a na vrbi nije ostalo ni jedne jedine granice ni listia. Onda, zadovoljan, sie niz merdevine, unese ih u kuu. Opra ruke i sjede da rua. Kad je zavrio, popravio je vrata na ormaru, oistio makaze, prebojio sto i stolice i podmazao svoju ivau mainu. Iako to niko nije smio rei, svi su znali da jedino nju inini voli. A sam inini je krijui uivao u njenom tektanju, preciznosti i utnji. Ona se nikad nije bunila ma ta on radio. Kad je patuljak zavrio sve poslove, umoran, legao je u krevet i odmah zaspao. A vani, vrba ogledavi se u vodi uzviknu od bola. Nigdje nije bilo njene divne duge kose. Samo su iz debeljukastog stabla ponegdje provirivale grane, do pola odsjeene i gole. Od tuge i sva oajna, vrba se zaplaka, a zatim utrnu. Ugasi se sva njena ljepota, prestade da mirie, prestade gotovo i da die. I dok je inini spavao, ormari, maina, krojake makaze i svi ostali stanovnici njegove kuice osjetie da se neto strano desilo. Postalo im je hladno. Zidovi su odrvenili, a nestao je i onaj poznati vrbin miris u kojem su posebno uivali u ljeto i jesen. Poto su bile najlaganije, krojake makaze se provukoe ispod vrata i izioe vani. Ugledavi jadnu vrbu uspjele su samo otvoriti usta i rei jedno kljoc. A, onda, jedva, kao da su teke kao cijelo brdo uoe u kuicu. Drugi u udu nisu mogli da vjeruju svojim uima kad su uli ta su im krojake makaze ispriale. Toliko su se naljutili na in-inia da su odluili da ga naue pameti. Strpljivo su ekali da se inini probudi, a onda... Kad se inini probudio, ustao je, stavio svoju kapicu na glavu, obukao radno odijelo i odluio da ije neto po svojoj volji. im je uzeo platno u ruke ono mu se odmah istrgnulo iz ruku. Zauen, poe da ga uhvati, a ono pobjee u oak. On brzo skoi na platno, uhvati ga objema rukama, prebaci na sto i zaveza u dva vora ispod stola. Tako govorio je inini sebi u bradu. Sad mi vie nee bjeati. Zatim uze makaze u namjeri da kroji, ali i one postadoe neposlune. I umjesto da kroje s radou, kao i prije, makaze se naotrie i krenue prema patuljku.
15

 Aj, aj, aj ta je ovo?! u trku je vikao inini. ta vam je svima danas? Grims, grims, grims makaze su prijetei ile za njim. Ti nepaljivi, ti okrutni... ak, grims, grims. Tako mi svih patuljastih patuljica, ne znam ta se deava, ali ne dozvoljavam da se u mojoj kui tako ponaa. U tvojoj, cak, cak, u tvojoj kui?! Usuuje se rei TVOJOJ?!! rekoe makaze bijesno. Mojoj, pa ta?!! E, nee to vie ovako. On preskoi makaze i u letu ih uze u ruke okrenuvi eljezna otra usta prema platnu. A, sad, na posao! Platno i makaze su se otimali, nisu ga htjeli sluati, ali je inini Povolji ipak uspio da skroji jedan rukav. Uzeo ga je i sjeo za svoju mainu za ivenje. Ti ima da ije, jesi li me ula?! naredi patuljak maini. Ali, maina je ostajala nijema i nije htjela ni makac maknuti. Nju, koju je volio vie od drugih, patuljak lupi rukom po toku. Radi, uje li me! Maina ostade nijema. PRAS. Najednom i stoliica pue ispod njega. Ogledalo se rasu u hiljadu sjajnih komadia, a ormari zalupa vratima. I onda u jednom trenutku svi se udmie i korak po korak pooe prema ininiu. Tap, tap, tap zalupa maina, a rasuti komadii ogledala bacie se u kii na ininia. Drei rukom kapu na glavi, on pobjee iz kuice, jo uvijek ne znajui zato ga napadaju. Ljutito podie svoje pantalone i tri puta trei obie oko vrbe, a zatim produi do rijeke. U ljutnji se pitao ta im je svima i ta je to ON mogao uraditi pa da se svi naljute na njega. ak i maina. Pokrio je lice rukama, spustio glavu i pokuao da smisli ta je to bilo. Mislio je i mislio, a kad nije mogao nikako da shvati ta se desilo, odlui da se vrati kui i da ih pita. Ustao je, okrenuo se i podigao glavu. U jednom trenutku pogleda svoju vrbu i sav se najei. Nikad u ivotu nije vidio nita runije, nita jadnije i nita tunije. Pred njim je stajala ukoena, ostriena vrba. Tad sve shvati. Pade na koljena i gorko zaplaka. O inini, inini! Kako si mogao tako neto da uradi? Kako si mogao? Tvoja divna vrba, tvoja kuica! O, ta sam uradio! Plakao je i plakao glasno jecajui. Zato sam bio tako tvrdoglav, tako slijep da ne vidim da moja vrba ima kosu zlatniju od sunca, meku od apata, da je najljepa na svijetu? naglas se pitao inini. Zatim prie vrbi, a njegove suze potekoe niz njeno stablo. Tako je dugo plakao da su suze natopile svu zemlju oko vrbe, ak i njeno korijenje. Oprosti mi, molim te oprosti. Vrba otvori svoje skoro ugasle oi i vidjevi da se inini iskreno pokajao, da mu je
16

ao to joj je odsjekao njenu predivnu kosu, ona se saali na njega, zaljulja se malo trljajui patuljkov obraz, pa ree: Ne plai vie. Proi e. Saekau dvije godine i olistati i ponovo imati svoju dugu kosu. Sve e opet biti kao prije. I radostan i tuan, inini nije znao da li da se smije ili da plae. Zagrli vrbu, a onda poe skakutati u krug, bacajui svoju kapu u zrak. Ihahaj, ohoho, draga moja vrbo, draga moja vrbice. Moja kuice. Onda ue unutra, pa od silne radosti poljubi i makaze, i mainu, i stoi, i ormari. Vrba mi je oprostila vikao je. Ona vie nije tuna. Oprostila mi je. Oprostila! Oprostila!

AROLIJA Aaa, ja to neu, ja ne mogu, ne mogu da budem zla vjetica plakala je mala Stranica. Ali, dijete drago ree joj mama vjetica ti mora da bude zla. Sve su vjetice zle i to ti je tako. Ja neu, neu da budem strana, i runa, i vjetica, i da me se plae nastavila je Stranica lupajui nogama o pod. Kako nee, objasni mi! Gledaj svoju malu metlicu u oku. Zar nije ba za jednu pravu opaku vjeticu? Na njoj moe da leti kud god zaeli. Ima i arobni tapi. On e ti stvoriti sve to hoe: kuicu od okolade, otrovne napitke protiv sree i dobrote, moi e da pretvara djeake i djevojice u kolae koje e pojesti. ak i ti sama moe da bude to ti se god prohtije. Stranica je i dalje neutjeno plakala i gledala svoju majku, ne znajui kako da joj kae zato ne moe biti zla, biti vjetica. Ujutro je morala u kolu za vjetiice, pa je odluila da vie ne plae. Meutim, znala je da ona sigurno nee biti vjetica kad poraste. Ihi-hi-hi-ho-ho-ho-ha. uo se jezivi smijeh. Vrata se otvorie i ue uiteljica Grozna. Bila je to najstroija vjetica-uiteljica u cijelom Vjetiju. Slatke moje male odvratne i zle vjetiice, ha-ha-ha. Ako ste popile va ukusni aj od trave uasa, vrijeme je da ponemo sa nastavom. Danas emo objasniti upotrebu
17

arobnog tapia. Zajedno sa ostalim uenicama-vjetiicama, Stranica je utjela i sa strahom sluala Groznu, obuenu u dugu crnu pelerinu, sa velikim picastim eirom na glavi u koji su bile zakaene vlati metle. Dobila ih je za svu svoju zlou i izuzetno prenoenje arobnjatva na male vjetice. Osim toga, znalo se desiti, ako si nepaljiv na asu, da te vjetica Grozna pretvori u abu, pauka ili mia ili ta bi joj ve palo na pamet, a kako su male vjetice jo uvijek bile male i jo nisu znale kako da prekinu aroliju morale su ekati da Groznu proe zluradost i da im dozvoli da opet budu one, male i nepretvorene. Dakle. Danas je na redu na najbolji prijatelj tapi. Na, ha-ha-ha, arobni tapi. On se pravi od drveta koje se zove Strah ah-ah-ah. To je drvo visoko, iroko, duboko i, naravno, ohoho-ho, kako je to uasno sa oduevljenjem je rekla Grozna strano. Da, da. Strano ba kao najgori strah. Aaa, to je najvanije, ono je skoro ne-u-niti-vo, neunitivo. Niko u Vjetiju ne zna koliko je staro, ali je sigurno bilo tu i prije nas samih. Ha-ha-ha-ha, o-ho-ho. Opet se uo njen smijeh u kojem su neke male vjetice naprosto uivale, i esto su za vrijeme vjebanja leta na metli, pokuavale da se smiju isto tako. E, sad ree Grozna. Uzme se tapi. Zamisli se neto strano, neto uasno, neto jezivo, neto grozno oh-ho-ho-ho. Na trenutak se zatvore oi i mahne se tapiem i zec se u tren pretvori u mia pred jednim starim makom koji ga onda juri i pojede, ili, ili mmm, da ujem vas... Hajde, mmm gledajui ih jednu po jednu Grozna ree: Hajde ti Uasnice. Reci nam neto divno uasno. Ja bih, ja bih da jednu malu slatku djevojicu pretvorim u abu i da ona tako ostane dok ne doe aplja i ne pojede je. Nije loe. Nije loe! A sad ti Nezgrapnice. U strahu od Grozne, Nezgrapnica postade jo nezgrapnija i, ustajui, obori svoj mali picasti eir. Ahm, hm samo ree Grozna. Pa ja, ja bih, ovaj, ja bih da jednu malu slatku djevojicu pretvorim u slona i onda ... Onda, onda? upita Grozna. Onda, mmm ... Hm! Zamiljaj Nezgrapnice, jer sad u te... Tako si spora da ti ni dvije metle ne bi pomogle.. Uuuu-uh. Hajde sada ti, Stranice. Da ujemo tebe. Stranica ustade razoarana eljama svojih drugarica i odluno ree: Ja bih jednu malu vjeticu da pretvorim u slatku djevojicu, koja ima svoju lutku i puno drugara i drugarica sa kojima se igra.
18

Kako je ona to govorila, Groznoj se oi rairie od uasa. picasta kapa poskoi u zrak i pade na pod. Sva naroguena i bijesna, Grozna povika: Uasno. Uasno! O, do pakla i svih pokvarenih zvijezda, ta to govori, ta govori Stranice??! Kakvu djevojicu, kakvu lutku, kakvi drugari?!? vikala je. Ti si vjetica. Ti si zla vjetica. Utuvi to sebi u glavu. Vje-ti-ca! Ti mora da zamisli uasne, grooozne stvari, a ne... Da vidim tvoj tapi. Brzo. Daj ovamo. Hm, pa sve je u redu s njim ree Grozna paljivo ispitavi njen tapi. Zatim se okrenu ka Stranici, sumnjiavo je gledajui. Da ti Stranice nisi bolesna? Ne uplaeno odgovori Stranica. Onda mora da ne pije redovno svoj jutarnji aj uasa? Ne volim taj aj tiho ree Stranica, ali ipak nedovoljno tiho za ui jedne tako velike vjetice kao to je bila Grozna. taaa?! viknu Grozna. Usuuje se rei da ne voli taj aj, je l? Zajedno s njom, sve male vjetice su buljile u Stranicu, uasnute i zbunjene. Meu njima se ne nae ni jedna na Stranicinoj strani. Uuuuuuuu! Znam, znam, znam. Tebe treba kazniti. Najstroije. Ti si izdala Vjetije. Ti si odbacila zlo, uas i strah. E da te vidimo sad, ti dobrice mala prezrivo ree Grozna. Uze svoj arobni tapi, promrmlja arobne rijei i PAF. Stranice nestade. Niko je u Vjetiju vie nikad nije vidio, a evo ta se desilo. Stranica je osjetila da tone negdje duboko i daleko i onda se ulo TUP. Otvorivi oi, Stranica vidje da se nala u nekakvoj umi. Bila je to uma visokih, irokih i dubokih stabala. Uasan smijeh se orio svud naokolo, isto kao da se smije sav vjetiji svijet. Ubrzo je shvatila da je ona ta kojoj se smiju. Aha-ha-ha-brundao je jedan glas. Kakvo odvratno malo vjetije stvorenje. Zatim prui jednu granu i poupa Stranicu za kosu. Aaj! uzviknu Stranica jecajui. Vidi joj oi, vidi joj nos, ha-ha-ha. U ivotu nisam vidjela ovako gadno stvorenje kroz smijeh se rugala jedna strana. Stranica je rukama pokrila ui, ali je bilo uzalud. Uasni smijeh i povici sve vie su je plaili. Saekala je malo, a onda odluila da pobjegne. Bilo kuda. Samo da ne uje taj grozni smijeh i povike. Skoila je na noge i potrala. Trala je i traala. Kad ju je umor ve sustizao pomislila je da bi joj sad tako dobro doli njena mala metlica i arobni tapi. Sa njima bi sve bilo mnogo lake. A, onda shvativi o emu razmilja prekori samu sebe i nastavi da tri. Kad je dotrala do samog kraja ume Straha zaustavi je jedan strogi glas. Stani! Ne tri vie. Pogledaj me. Zastavi, Stranica podie pogled i ugleda jedno veliko, veliko drvo sa dugom sijedom bradom, snanim granama i krunom na vrhu. Ti si Stranica, zar ne?
19

 Da. Ja sam Stranica. Ali, otkuda vi znate moje ime?! To je arolija. Ja sam kralj ume Straha i najstariji sam ovdje. Nije mi drago to si tako uplaena nastavi kralj ali mi u umi Strah tako rijetko imamo goste kao to si ti, pa su ostala stabla po mom nareenju morala da ti se smiju i da te plae. U ovu umu dolaze samo one dosadne, opake i zle vjetice koje upaju nae grane i od njih prave svoje arobne tapie. To ne volimo! Zbog toga smo odbaeni od cijeloga svijeta i svi se trude da ne misle na nas. Tako ivimo ovdje sami. Nisam znala da vi to u umi ne volite i ao mi je da sam izazvala toliku buku ree Stranica. Ne mora se izvinjavati. Ve sam ti rekao da znam tvoje ime i da je to arolija. Malo je toga to mi ne znamo. A, sad da vidimo kako emo ti pomoi. Ti si eljela da bude mala djevojica i da ima drugare, je li tako? upita kralj ume Straha. Da, kralju. Ja ne elim da budem zla vjetica i da se smijem tako uasno. Razumijem te. Dakle, dobro. Opet emo morati da upotrijebimo aroliju, ali u tvom ivotu s ove strane svijeta, ovo je posljednji put. Zatvori oi. Jako. Zamisli jednu livadu i na livadi djeake i djevojice. Oni se igraju. To su tvoji novi drugari i drugarice. Zamisli da si skoila visoko, visoko i da te lagani vjetar nosi na tu livadu. Jesi li zamislila? Da odgovori Stranica. A sad jako, jako poeli da je to stvarnost. Stranica je zatvorila oi i poeljela. Jedno vrijeme se nita nije deavalo, a onda osjeti kao da leti kroz zrak, uvis, zatim dole i PUF. Otvorila je oi. Imala je na sebi novu haljinicu sa bijelim i crvenim cvjetiima. Oko nje su se smijali djeaci i djevojice. Bila je sretna. Zatvorila je oi ponovo i poslala svoje sretne misli u jednu umu, ko zna gdje, na kojoj strani svijeta, starom i dobrom kralju ume Straha. Znala je da je on toliko moan da ih uhvati. Tako se sa zahvalnou oprostila s njim.

20

PRIA I ZLATNO PERO Na kraju grada, u jednoj velikoj kui, bjee jedan tavan. Na njemu su naputene leale stvari koje se vie nisu koristile. Bila je tu jedna stara ivaa maina, gramofon na navijanje, mali stoi, jedna neispisana pria, lutka bez desne ruke i jo mnogo toga. Medu svima njima najljepa je bila neispisana pria, koja se prosto zvala Pria. Bila je jo uvijek skladna, dama koja nije mnogo govorila i koja je svoju glavu gordo drala i bila jako uporna. A zato? Svi su eljeli, svi su htjeli, ak neprijatno pokuavali da je ispriaju, iako ona to nije dozvoljavala. Ali, Prio divna pjevuio je gramofon. Reci mi bar neto od sebe, pa da te pjevam, da svi uju za tvoju ljepotu. Pria bi se na to samo nasmijeila i odgovorila: Ne mogu. Ja hou da uvam svoju ljepotu kao to je uva tajna. Stoi, onako mali i djetinjast, navaljivao bi da Pria samo pria, jer mu je dosadno, jer se nita ne deava, osim uporne praine koja tako polahko, iz dana u dan pada. Pria se ne bi osvrtala na njegove molbe. Kako bi mu mogla bilo ta rei, bilo ta objasniti, a da ga ne povrijedi. I tako je, pametnica, ostajala neispriana. A onda se jednog dana otvorie vrata tavana i na njima se pojavi vlasnik svih njih, koji su ga jo uvijek voljeli i potovali, jer su mnogo toga lijepog preivjeli s njim. Nipoto nisu htjeli da mu pokau koliko su povrijeeni to ih je tako ostavio, napustio. Najtunija je bila Pria, jer ga je ona najvie voljela. Ona se krila u njegovoj glavi, uvala njegove snove i tajne, a on nikada nije naao vremena da je napie. Kad se on pojavio svi su znali, svi su oekivali novog drugara, jo jednog tunog meu njima. I, zaista. Bilo je to jedno pero, ostavljeno tek onako kao i svi oni. Jo uvijek je na njemu ostalo neto od starog sjaja. Bilo je smee boje protkane zlatnom, otmjeno kao kakav gospodin, to je mnogo putovao svijetom, mnogo toga vidio i mnogo znao. Kada ga je vlasnik smjestio na mali stoi, zatvorio je vrata uz gust oblak praine, i otiao ne rekavi nita. U prvo vrijeme, pero je utjelo i nije razgovaralo sa ostalima. Samo bi ponekad
21

uzdisalo tako teko i tako tuno, pa ostali odluie da ga zovu Gospodin Tuno Pero. U uglu su maina i gramofon tiho aputali i razgovarali o peru. Jeste da je malo pohabano ree maina. Ali vjerujem da jo uvijek dobro pie. Da, da ree gramofon. Tako su mu divne boje i tako je skladno, kao neka lijepa melodija. Ali, moda ipak preskae kad pie, pa je zato ostavljeno?! nastavi gramofon. Ma, nee. Ja mislim da je tu zato to vie ne postoji mastilo koje je ono koristilo, a zbog kojega su slova koja je pisalo bila tako lijepa ree maina. Ne, ne, ne odvrati gramofon. Grijei. Taj lijepi gospodin je bio vaniji od mastila. Sigurno je samo zbog njega sve ispisano bilo tako lijepo. Nita ne govorei, mali stoi se drao nedrugarski prema peru. Bio je isuvie mali da bi shvatio kako je bilo veliko Tuno Pero. ekalo ga je mjesto na leima na kojem je ono tugovalo. I Pria nita nije govorila. Bila je iznenaena i nemirna, pa se sakrila iza utnje. Niko nije znao da su ona i pero bili stari poznanici. esto su se susretali. Uvijek u nekoj urbi. Jer, pero je bilo tako zaposleno i stalno je moralo neto da pie: ili razglednice, ili pisma, ili govore, ili je moralo da sabire raune i stalno tako neto. Istina, uvijek je bilo ljubazno prema njoj. Trudilo se da joj bude udobno, da je niko ne dira, da joj ne dosauje, da joj ne bude vrue ili hladno dok ga eka. Zbog toga se nije mogla ljutiti na nj, jer nije ono bilo krivo to za njih nikad nije bilo vremena. Dugo je razmiljala da li da mu se javi. A onda, ni sama ne znajui kad i kako, ona se nakalja i ree: Hm, m. Zdravo gospodine Zlatno Pero. Da li me se sjea? Pero se osvrnu i ugleda svoju dragu prijateljicu, malo stariju ali jo uvijek tako lijepu. Od iznenaenja na trenutak zaboravi na svoju tugu i uzviknu: O Prio! Prio draga. Ti? Pa otkad se nismo vidjeli! Kako si? Pria je malo zastala, jer su svi oni koji su joj se nekad obraali zinuli od iznenaenja Pria je priala, a zna i pero i jo mu zna ime, i, i...!!! A onda je ipak nastavila, uzdahnuvi. Ah, potovano Zlatno Pero. Tako. Dobro sam. Opet su svi zautjeli. Zatim Pria upita: Vidim da si tuan. Reci. ta je tebe dovelo na ovaj tavan? Ne pitaj me. Molim te, nemoj me pitati. Tako sam tuan i po cijeli dan samo uzdiem. Na vlasnik, sjea ga se? Dobio je na dar jedno novo pero i odluio da ga nosi u depu umjesto mene. Pa, gdje je tebe ostavio? ta je uradio s tobom? Zar nije bilo dovoljno mjesta za vas obojicu? u udu je pitala Pria. Eh. Dugo vremena me je premjetao s mjesta na mjesto, tamo ovamo, esto me zaboravljao, a onda me dugo traio, sve dok me jednog dana nije smjestio ovdje.
22

 I sad sam tu, nekako sam i izgubljen. Shvatam ree Pria. Sjeam se. Tako je bilo lijepo putovati s njim. Vidjeti svijet. Razne ljude. Ptice. Sve one divne boje jutra. Da. Da. Da. A tek cvijee, mora... eh. Nego, reci mi ta je sa tobom? Jo uvijek si divna kao i prije, ali i ti si tuna, zar ne? upita Pero. Ah. U pravu si. Toliko sam eljela da me na vlasnik ispria. Bila sam strpljiva ekajui da me ispie. Pa ti i ja smo se toliko puta sreli ba zbog toga, a on, eto, nije nikad. I tako sam odluila da ostanem neispriana. Zatim su malo utjeli i uzdisali, sjeajui se, svako za sebe, onih davnih dana. Ponesena ljepotom koju je skupljala u sebi, tek Pria predloi peru da mu ona pria, a da je ono ispie i ispria. Zlatno Pero je s radou prihvatilo tu ideju, pa su od tada njih dvoje priali i pisali. Ponekad su zaneseni nekom predivnom melodijom sjeanja plesali, vrtei se u krug, dok je na njihovim licima sijao osmijeh. Pero bi se potom naklonilo Prii. Malo bi se odmorili i nastavili bi dalje da uveseljavaju druinu na tavanu. Tu vie tuge i dosade nije bilo. Sa velikom panjom svi su sluali njihove prie, pa je ak i praina zastala i nalaktivi se na potkrovlju zadivljeno sluala. Ponekad bi od oduevljenja zapljeskala rukama zbog ega bi se svi zakaljali i prijekorno je pogledali prijetei da e otvoriti vrata i izbaciti je napolje ako se to jo samo jednom ponovi.

KIA ILI DAD Jutros je ljeto spremilo svoje kofere. Konano je bilo vrijeme da krene na more. Valovito, drago, plavo more. Osmjehnu se Suncu, mahnu mu rukom u znak pozdrava. Izvadi kartu za vozi snova i ode.
23

A niz brda i doline, ponosno i lagano, dolazila je Jesen. Ta gorda kraljica mirno je koraala u plastu boje zlata, boje crvenkasto-utih obeanja to su se raskono rasipala iza nje svud naokolo. I ko god se nade pred njom, pognu glavu i pokloni se. Je i Vjetar prekidoe raspravu o tome da li se kae kia ili dad. Zautjee. I oni se poklonie. Kronje zatreperie ushieno ekajui da se zaogrnu novim haljinicama, sve redom arenijim jedna od druge. Iza kraljice je pognute glave koraao Dad. Vjerni sluga, vitez visok do neba. Njegovo pognuto lice bijae tuno, a oi, daleke od te iste tuge, ispunjene krupnim kapima suzama. Zaboravio je. On je zaboravio neto jako vano. Zaboravio je neto zbog ega mu je srce sjetno tuklo kao zvona, kao nemir treperavih i dalekih zvijezda. Zaspao je i zaboravio. Kraljica Jesen, iako se nije nijednom osvrnula, znala je po koracima njenog sluge da je ne prati kao prije, razigrano prskajui ptice i cvijee jesenjom svjeinom i rosom. Pustila ga je da u svom zaspalom sjeanju trai rijei i slike to e ga, ako bude strpljiv i odan, odvesti na mjesto koje je zaboravio, u vrijeme koje je zaboravio. I kako su polahko prilazili mjestu gdje e Jesen sjesti na svoj prijesto, u jednom vrtu prepunom zrelog voa i zanosnih mirisa, cijela se planeta ozlatila utim, zelenkastim, crvenkastim i smekastim jesenjem. Idi Dadu moj ree kraljica kad je sjela. Idi i odmori se. Poi pod onu veliku kronju. Njeno je lie puno tajne. Tamo e ti biti dobro. Dad samo klimnu glavom i poe. Nae sebi mjesta pod kronjom pod kojom su ve sjedili Jei i Vjetar. Ova su dva vragolana jo uvijek ubjeivali jedan drugoga ta se kae: kia ili dad. Kaem ti dad. DAD. Dad ljutito ree Jei. E ba nije ree tvrdoglavo Vjetar nego kia. Kia. Dad! Kia!! Dad!!! Kia. Ali, Dad ih jednostavno nije uo. Naslonio je glavu na stablo i uzdahnuo. Mislio je samo na ono zbog ega je bio tako tuan, a ega nije mogao da se sjeti. Dad nastavi Je to ti je kad kapi padaju sa neba, pa zemlja nije edna, nije suha, nije gluha. Dad je siv, dad je div. Ali se Vjetar nije predavao. Ne! Kia je kad, kad padaju kapi sa neba. I polahko i brzo. I malo i puno. Ona je njena kao ruiasto, kao bjeliasto, a moda i kao ljubiasto. Kia, kia, kia zapjeva Vjetri i stade se vrtiti u krug. I ba tad Dad otvori oi. Kia! I sinu mu u glavi. On je ekao Kiu. Ona je rekla da e doi. Kod kronje koja se zove tajna?... Ne, ne zove se tajna, nego... Kako?! Da, rekla je strana tajna... ne, negooo... s druge strane kronje pune tajne, doi u. ekaj me.
24

U jednom skoku Dad preskoi na drugu stranu i ugleda kako se iz oblaka u kapljicama njeno sputa Kia. Njegovo srce jako zakuca i on sav od radosnih kapi pour da je doeka. Kia je bila njegova princeza. Je i Vjetar se okrenue zbunjeno i ugledae kako se pljusak malo od kie malo od dada spusti na zemlju. Zatim pogledae jedan drugoga i nasmijae se. Pa dad i kia su jedno te isto. Princ i princeza od kapi.

SAT Na sarajevskoj ariji, tamo gdje se pored sebilja odmaraju golubovi, pa kad se krene uvie, prema duanima i starim kuama, ivi Seidaga. Ne vidi se s vana da njegova avlija spaja njegovu kuu i kuu u kojoj ivi Ilma. Seidaga bi ranim jutrom ustajao, pomolio bi se Bogu i sjeo pa itao po itav dan. Ljeti bi, za toplih dana sjedio pored esme sa koritom, a bose noge odmarao na bijelim i sivim oblucima kaldrme. Dan bi se provukao brzo i neprimijetno. Samo bi Ilma uznemiravala mir ove avlije. Ona bi ujutro prije svih ustajala i bosa istrala na avliju da pozdravi Seidagu. Ujanio Seidaga. Opet ita. Boe, Boe kako su utljive te tvoje knjige. Pa i ti, bolan Seidaga. Uranila moja Ilma. Jah, itam. A knjige priaju, samo treba zaviriti u njih. Eto tako, Ilma sine. Zaviriti u njih. I onda bi Ilma priala bez prestanka. Kako je juer u podne dala golubovima da jedu pa, kao da je okrilatila i sama, mahala rukama da poleti. I kako je onda doao Faris, pa joj ispriao kako je uo da je jedan bezobrazni pauk htio da pojede malu pelicu, pa su se druge pele naljutile i ganjale ga, ganjale ga, sve dok nije pobjegao u Miljacku gdje ga je pojeo jedan veliki kit. Eto, moj Seidaga. Zamisli, pojeo ga kit. Kae mi jo i da je to jiba velika kao cijeli svijet. Je l de da nije? Pa ne moe jiba biti tako velika. Kako e stati pod nebo?! Jes, moja Ilma. promrmlja Seidaga, a onda shvativi da je Ilma rekla neto udno, upita: I, ta kae? Nebo? Jes. Jes. Veliko je nebo. Ma nije bolan Seidaga nebo, ve kit. Ah, kit. Ja, ja. E jesi ti Seidaga dosadan. Samo ita i ita i nema vjemena ni za ta. Nemam vremena. Jah, nema vremena zadubljen u itanje nekakve pametne knjige Seidaga ree neto to zbuni Ilmu. Kako misli, Seidaga, nema vjemena. Pa, na Begovoj damiji jutjos je sat otkucao pet puta. Bjojala sam na pjste i bilo je pet. Kad ima sati, onda ima i vjemena.
25

Oiju skrivenih iza naoala i zadubljen u itanje, Seidaga upita: Hm? ta si rekla, Ilma sine? Ah, sahat. Imam, imam. Eno ti tamo na stolu, u kuhinji. Ilma razrogai oi. Uvijek je eljela da zaviri u Seidagin sat. Ne ekajui da se Seidaga predomisli, na prstima otra u kuhinju, pa uze sat to je uvijek stajao pored Seidagine lule. Bio je to najljepi sat. Zatvoren u kutiju, sa dugim srebrenim lancem. Ilma ga zgrabi i, preko avlije, pobjee u svoju kuu. Sagnu se i sjede ispod stola. Prstiima je prelazila preko glatke kutije. Zatim lanac sata prebacivala preko glave i okretala se lijevo i desno da vidi kako joj sat stoji. Prislanjala ga je na uho, pa se zaudi kako ne kuca. Onda, osvrui se oko sebe da provjeri da je neko sluajno ne gleda, otvori kutiju i ugleda unutranjost sata. A sat kao da je bio pokvaren. Nijedne kazaljke nije bilo, a nekakve takice su sve bile poredane samo na jednoj strani. Pih razoarano e Ilma. Ovaj sat je pokvajen. Ne jadi. Jadni Seidaga i ne zna da mu sat ne kuca. Nisam ja pokvaren, ti djevojice jedna progovori sat. Ilma se prepade. Da joj nije bio na vratu sat bi sigurno pao na pod i razbio se. Ne boj se ree sat. Nisam ja pokvaren, ali iako sam sat ja ne pokazujem vrijeme. U stvari, ja pokazujem da nema vremena. Hm sad e ve slobodnije Ilma. Znai, ti pokazuje kad e nevjeme? Ma, ne. Ja pokazujem da nema vremena. Aaaa, ni ti nema vjemena kao ni Seidaga. Znam, znam. Samo Seidaga ita, a ta ti jadi? Ja pokazujem da nema vremena ree sat pomalo ljutite. I ne budi dosadna, jer u ti sad zatvoriti poklopac i neu vie ni priati s tobom. Nemoj! Nemoj! uzviknu Ilma. Jeci mi. Kako to? To to kae da nema vjemena. I Seidaga je isto to jekao, a ja ne znam kako to. Pa, fino ree sat. To ti je kad gleda pticu na nebu i ona leti i leti, a ti se zagleda u nju, i ne vidi nita oko sebe, pa kao da i ti leti , a sve zastane, sve stane. Zaboravi na sve. Hm klimnu Ilma glavom, iako joj nije bilo ba jasno. Jest pomisli u sebi. Tako i ja kad se igjam, pa se igjam i itav dan pjoe, a ja kao da sam se tek poela igjati. Mojam na spavanje, a jo bih da se igjam. A kako onda sat kuca kad je podne? upita. Taj sat kuca zato da ljudi ne bi zakasnili na posao ili tamo gdje moraju stii na vrijeme. Mada ja mislim da je vrijeme i kad se zakasni. Sad mi nita nije jasno! uzviknu Ilma. Kako to vjeme je i kad se zakasni? Ti si stvajno pokvajen. Sad u te vjatiti Seidagi i jei u mu da nita ne valja i da ne kuca! Ne, ne, ne! uzviknu sat. Ali, Ilma brzo zaklopi poklopac, pretra preko avlije i vrati sat na njegovo mjesto.
26

Onda, izie i sjede pored Seidage. Sjedila je i nita nije progovarala. utila je tako dugo da se i Seidaga iznenadi, pa podie svoje oi sa knjige i pogleda je. Moja Ilma. to si ti utljiva danas. ta te to mui? Kai ti svome Seidagi. Ma, ma, Seidaga bolan. Onaj tvoj sat. Zna onaj staji sat. Taj ti je sat pokvajen. I on, kao i ti, kae da nema vjemena. A ja, ja nikako ne mogu da shvatim to e sat ako ne postoji vjeme. I jo on ne ita knjigu kao ti, pa da nema vjemena. Seidaga se poea po glavi. Die sijede obrve, pa se namrti. Pomisli u sebi kako samo djeca znaju da postavljaju tako teka pitanja. I otkud da joj se to vrti po glavi. Znao je on da postoji to kad nema vremena. Kad se ovjek zamisli, pa zagleda u cvijet, ili u nebo, pa uzdahne, i osjea da je sve oko njega tako mirno i lijepo. I ne moe se mjeriti ni satima, ni danima, ni godinama. To je kad se zagnjuri u vjenost. I zna da sve proe, a da ostane nebo, i rijeka i mirisi to sjeaju na sve to je bilo oduvijek. Ba kao i ovaj grad. Ali, kako da to objasni Ilmi. Dok je on tako zadubljen u misli utio, Ilma je otila do korita pa otvorila esmu. Voda je tekla i tekla, a Ilma je uzalud pokuavala da je uhvati svojom ruicom. Onda je spustila ruku i zagledala se u vodu to je tekla. Ilma, Ilmaaa zvao ju je Seidaga. Htio joj je dati jednu slikovnicu, nadajui se da e zaboraviti ta ga je pitala. Ali Ilma ga nije ula. Dugo je gledala u vodu. A onda progovori: Znam Seidaga, znam. Pusti me, nemam sad vjemena. I ostade dugo pored esme, zanesena i ozarena. Koliko je to dugo bilo ne bi vam znala rei kad biste je pitali. Zna samo da joj je bilo lijepo. I da nije ula ni vidjela nita oko sebe.

27

BILJEKA O PISCU Azra Alii-eevi roena je u Sarajevu 18.8.1965. godine. U rodnom gradu zavrila je gimnazijsko obrazovanje (saradnik prevodioca za engleski i francuski jezik). Agresija na BiH zaustavila ju je na treoj godini studija, na grupi Engleski jezik i knjievnost, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je, takode, studirala i arapski jezik. Cijelo vrijeme rata boravi u Sarajevu. Potie iz porodice intelektualaca gdje stie izuzetnu kulturu itanja. Svoje prve literarne radove objavljuje kao osnovnokolac i srednjokolac, a u ratnom izdanju "Vesele sveske" objavljuje priu udesni svijet slova. Potom, svoje prie objavljuje u listu za mlade "Lastavica". Pie poeziju i prozu. Svoju prvu knjigu "Pria i Zlatno pero" objavila je 1997. godine i odmah privukla panju i kritike i italaca. Knjievnica ivi u Sarajevu. A. H. D.

28