Brian Eno

Vjeran Stojanac, 2011.

Za poetak, puno ime razmatrane individue jest Brian Peter George St. John le Baptiste de la Salle Eno, dok skraena verzija, prijeko potrebna u njegovom poslu koji je, htio on to ili ne ipak vezan uz show bussines, glasi Brian Eno. Ili samo Eno. Rije je o jednom od najbitnijih ljudi u povijesti suvremene glazbe, ovjeku koji je svoj trag ostavio na vie polja, pokazavi se kao uspjean skladatelj, tvorac zvunih pejzaa, kreator novih pravaca, producent koji je pomakao granice, pionir sinestezije etno sazvuja iz raznih dijelova svijeta s pop formom, otac ambijentalne glazbe... Brian je roen 15. svibnja 1948. u gradiu Woodbridgeu, Suffolk, u katolikoj obitelji francuskog podrijetla. Upitno je koliko je njegov kasnije naglaeni introspektivni pristup uvjetovan vjerskim elementima, u prvom redu distanciranjem od trijeznog i striktnog protestantskog svjetonazora njegovih vrnjaka, no znakovito je da e u esnaestoj godini raskrstiti s obitelji i kranstvom openito. Svejedno, maglovito, ravno i movarno podruje Istone Anglije ostaviti e dubok trag u njegovom kasnijem stvaralatvu. U to vrijeme upisuje umjetniku kolu u Ipswichu (kasnije se prebacuje na Winchester Art School), a po diplomiranju 1969. seli u London. Jo za vrijeme studiranja Eno se zainteresirao za minimalistike koncepte u umjetnosti, i to u prvom redu vizualnoj, kasnije i glazbenoj, kao i za magnetofonske zvune sustave. isto zbog informacije, jo je tijekom studiranja posjedovao vie od trideset takvih ureaja! Karijeru je zapoeo nedugo po dolasku u London, koncem 1970., i to kao klavijaturist Roxy Music, sastava koji je na unikatan nain spajao tada aktualni glam rock zvuk (i styling) s progresivnim elementima karakteristinim za imena poput King Crimsona ili Pink Floyda te eksperimentalnim naslijeem Velvet Undergrounda. Zanimljivo je spomenuti kako je upravo taj eksperimentalni trag u glazbi Roxy Musica doprinos Briana Enoa koji je, izmeu ostalog, i autor uvene izjave po kojoj je prvi album Velveta kupilo svega pet tisua ljudi, no svatko je od njih osnovao vlastiti sastav i mijenjao glazbenu povijest. U toj je ranoj fazi Eno tek instrumentalni izvoa skladbi koje u pravilu potpisuje Bryan Ferry, no i u takvim skuenim okolnostima daje svoj maksimum, pretvarajui pjesme s prva dva albuma Roxy Musica u aranerska remek djela. Po zavretku snimanja albuma For Your Pleasure (1973.), Eno definitivno naputa Roxy Music te se posveuje radu na materijalu koji e krajem godine ugledati svjetlo dana u formi njegovog prvog samostalnog albuma Here Come the Warm Jets. Istovremeno ostvaruje prvu od svojih ve poslovinih kolaboracija, i to s Robertom Frippom,
1

gitaristom sastava King Crimson. Rezultat je (No Pussyfooting), ambijentalno ostvarenje na kojemu Enoovi ekperimenti s magnetofonskim trakama i VCS3 sintetizatorom te Frippovo poigravanje gitarskim loopovima daju zanimljiv rezultat, koji e biti dodatno razraen na njihovom iduem zajednikom projektu Evening Star iz 1975. Ipak, prva su dva samostalna albuma zasigurno Enoov najbitniji doprinos glazbi prve polovice sedamdesetih. U studenome 1974., tono godinu dana po ve spomenutom Here Come the Warm Jets, objavljuje jo jednu vrhunsku zbirku kompozicija, Taking Tiger Mountain (by Strategy). Ukoliko je prvijenac jo bio pod utjecajem klasinih pop kanona koji su se Enou prirodnim putem nametnuli tijekom rada s Roxy Musicom, ovaj album predstavlja povei otklon k autorskijem izrazu. Neuobiajen instrumentarij, produkcijski trikovi te iznad svega odlina ekipa glazbenih suradnika izmeu ostalih, Robert Wyatt, Phil Collins, Robert Fripp i Phil Manzanera pridonose karakteristinom izrazu na iju e punu afirmaciju ipak trebati priekati jo barem pet godina, do post punk ere kada e scenom zagospodariti britanski novi val koji po mnogo emu svoju formu, kao i dobar dio sadraja duguje upravo Enou.

Another Green World iz 1975. samo formalno nastavlja stazom koji je definirao njegov prethodnik, poto je rije o albumu s izraenijim ambijentalnim timungom. Skladbe su rasplinutije i uklopljene u nekonvencionalne ritmike matrice, emu doprinose i ljudi koji su ovom albumu dali znatan obol, poput koproducenta Rhetta Daviesa, biveg lana Velvet Undergrounda, Johna Calea, ija je viola odreene skladbe obojila sablasnim pozadinskim zvukom, te neizbjenog Roberta Frippa. No, za Enoov je nain djelovanja
2

znatno bitnije drugo ostvarenje iz 1975., Discreet Music. Cijelu prvu stranu tog albuma zauzima tridesetominutna istoimena kompozicija, dotad njegov najambiciozniji ambijentalni poduhvat, a tu su i tri varijacije na Pachalbelov Kanon u D duru. Sluatelji e na prvi pogled zamijetiti nedostatak forme koja bi fiksirala fluidne melodije, ali upravo je to ono to Eno i eli postii. Polazei od premise Erica Satiea po kojoj glazba (musique dameublement) ne smije biti primarni predmet interesa sluatelja, on svoje ambijentalne uratke definira kao slojeve tonova pomjerenih iz fokusa u namjeri da se spoje s pozadinom te tako izbjegnu vlastito pozicioniranje u prvom planu. Before and After Science (1977.) punih e dvadesetiosam godina biti zadnji Enoov konvencionalni album, sastavljen dakle od skladbi koje se u kolikoj-tolikoj mjeri mogu promatrati kroz prizmu pop forme. Rad na ovom albumu trajao je pune dvije godine, a sam je autor za tu svrhu napisao stotinjak skoro pa dovrenih skladbi. U realizaciji ovog iznimnog ostvarenja, pored ve uobiajenih suradnika, pripomogli su mu i lanovi sastava Fairport Convention, Free, pa ak i krautrockeri Can i Cluster. Kritika je ovaj uradak proglasila 'najklinikijim', barem u okviru ostvarenja izvan ambijentalnog ciklusa, no to ga nee sprijeiti da postane jedan od najutjecajnijih albuma kako britanskog, tako i amerikog post punka. Eno je ve tada zapoeo suradnju s amerikim sastavom Talking Heads (idue e godine producirati i njihov drugi album, More Songs about Building and Food), a skladba King's Lead Hat, jedini singl s Before and After Science je u biti anagram njihovog imena! Narednih e godina Eno usavriti ambijentalni koncept na albumima poput Music for Airports (1977.), Music for Films (1978.), Ambient 4: On Land (1982.), Apollo: Atmospheres and Soundtracks (1983.), te Thursday Afternoon (1985.). Takoer, i dalje e se baviti produkcijom albuma drugih glazbenika. Nastaviti e suradnju s Talking Headsima (Fear of Music iz 1979.), a nakon zajednikog projekta s Davidom Byrneom, albuma My Life in the Bush of Ghosts (1979.), neke e nove elemente, poput melodijskih i ritmikih sekvenci iz treeg svijeta, prenijeti i na Remain in Light (1980.), remek djelo Talking Headsa koje u najboljem moguem svjetlu prikazuje Enoov producentski genij. Ne treba zaboraviti ni projekte drugih autora i sastava na kojima su Enoove inovacije postavljale nove produkcijske standarde, primjerice album Fear Johna Calea (1974.), suradnju s Davidom Bowieom na njegovoj 'Berlinskoj trilogiji ( Low, Heroes & Lodger, 1976. 1979.), gdje se njegovo ime ipak ne navodi u funkciji producenta ve koatura koncepcije i skladbi, istoimeni nastupni album Ultravoxa (1977.), kao i debut ostvarenje Devoa (1978.), kompilaciju No New York (1978.), svojevrsni manifest no wave zvuka (DNA, Contortions, Mars, Teenage Jesus and the Jerks), etiri albuma sastava U2, od toga dva definitivno antologijska Unforgettable Fire (1985.) i Achtung Baby (1991.), Souvlaki sastava Slowdive (1992.), Bright Red amerike eksperimentalne kantautorice Laurie Anderson (1994.), kao i albume sastava poput James, Coldplay i drugih.
3

Poetkom devedesetih, pri hvatanju zamaha za novo pomjeranje granica, Eno snima Nerve Net, album relativno kazano prizemnijeg zvuka koji na neki nain sabire njegovo dotadanje kreativno iskustvo. U svakom sluaju, skladbe poput Fractal Zoom, Web ili What Actually Happened? imaju svoje uporite u kraim instrumentalnim skicama kakve se mogu nai na njegovom konvencionalnom nizu albuma iz sedamdesetih, no isto tako nose peat mrane ambijentalnosti karakteristine za jedan On Land ili Music for Films. Spomenuti iskorak u neistraene vode jest niz ostvarenja iju e izvedbenu formu Eno naknadno nazvati generativnom glazbom (Generative Music), a zapoinje albumom Shutov Assembly (1992.), djelom na kojemu autor pokuava glazbenim medijem doarati vizualne forme/instalacije ruskog umjetnika Sergeia Shutova. Po Brianovu bi tumaenju generativna glazba bila ona koja se razvija bez vidljive ovisnosti o poetnim parametrima, posjedujui u sebe utkan prividni generator svih moguih razvojnih puteva. Ova je tema poprilino zahvalna, poto bi se na nju mogli primijeniti elementi teorije kaosa pa ak i nekih kvantnih ontologija (Everett i njegova 'Teorija mnogo svjetova'), ali Eno se kao umjetnik u prvom redu poziva na humanistike znanstvenike, primjerice lingvistiare poput Chomskog, odnosno na njegovo tumaenje generativne
4

gramatike (teorije koja meni, da budem iskren, nalikuje na razraivanje i implementiranje ideje koju je u kibernetikom kontekstu Alan Turing definirao dvadesetak godina ranije).

Jednostavne forme generativne glazbe postoje ve dulje vrijeme, ali u vidu nekih marginalnih pojava. Vjetrena zvona (Wind Chimes) su dobar primjer, jer je kompozicijski nadzor kojeg autor moe imati nad takvim instrumentom ogranien na unaprijed definirani niz tonova kojeg taj instrument moe proizvesti. --Do prije stotinjak godina svaka je glazbena izvedba bila jedinstvena. Glazba je bivala neponovljivom i trenutnom, a ak i najprecizinije zabiljeena djela klasinog karaktera nisu mogla garantirati ponovnu izvedbu u formi vjernog duplikata. Tada se javljaju gramofonske ploe, mediji koji biljee odreene izvedbe i u stanju su ih opetovano reproducirati u apsolutno identinoj formi. Danas imamo tri alternative; koncertnu glazbu, zatim onu snimljenu te na koncu generativnu. Ova zadnja je preuzela neke atribute svoja dva prethodnika. Poput ivih izvedbi, uvijek je drukija. Slino glazbi zabiljeenoj na ploi, ne ovisi o prostornim i vremenskim ogranienjima moete je posluati kada elite i gdje god vam se ukae prilika. /Brian Eno, 1996./

U drugoj polovici istog desetljea Brian Eno zapoinje rad na seriji glazbenih pozadina namijenjenih izlobama i slinim javnim dogaajima. Oekivano, i ovdje e koristiti ambijentalni predloak s elementima generativne glazbe. Prvi u nizu takvih uradaka jest ciklus od devet instrumentalnih kompozicija nazvanih po odreenim londonskim lokacijama (Barbican Station, Bermondsey, The Oval, Old Brompton Road...) i namijenjenih jednoj novootvorenoj gradskoj galeriji, White Cube u Shoreditchu. Slinog su karaktera i Lightness: Music for the Marble Palace (1998.) te Music for Civic Recovery Centre (2000.). Ovaj je nepredvidivi umjetnik sredinom prvog desetljea novog milenija svojoj vjernoj publici priredio neoekivano, ali vrlo ugodno iznenaenje. etrnaestog se lipnja 2005. na tritu pojavio album naslovljen Another Day on Earth na kojemu se Eno vraa ne samo stiliziranoj pop formi, ve na prevladavajuem dijelu skladbi koristi i svoj vokal. Po prvi put jo od odlinog Before and After Science (1977.), udostojio se svojem
5

glazbenom izrazu pridodati i tekstualnu pozadinu, ak joj u odreenim trenucima dati i primarnu ulogu!

Paralelno s ovim albumom, Eno nastavlja realizirati i ve uobiajena ostvarenja. Iako s Robertom Frippom konstantno surauje jo od ranih sedamdesetih, tek je 2004. godine snimio dostojan nasljednik dvojcu (No Pussyfooting) / Evening Star (1973./1975.). Rije je o albumu The Equatorial Stars koji je pokazao kako tri desetljea stare postavke mogu djelovati kao generatori kvalitetne ambijentalne glazbe, te da je gitara instrument kojeg je, unato generacijskom boomu koji je teite pomjerio na striktno elektronike ureaje, i dalje mogue uklopiti u Enoov evoluirani glazbeni koncept. Takoer, 2008. na albumu Everything That Happens Will Happen Today obnavlja suradnju sa starim kolegom Davidom Byrneom na kojega je nesumnjivo imao znatan utjecaj. Dva recentna Enoova uratka, ambijentalni Small Craft on Milk Sea (2010.) te dvostruki album Drums Between the Bells, snimljen u suradnji sa pjesnikom Rickom Hollandom i objavljen poetkom srpnja 2011. istiu kako ovaj velikan suvremene glazbe i dalje kroi putevima koje je uglavnom sam iskrio. tovie, tu i tamo se jo nae poneka potreba za ienjem korova i povijua koji zaklanjanju put ka dubinama glazbene praume. Pisati o Brianu Enou bez spominjanja pojma Zaobilaznih Strategija je u najmanju ruku apsurdno, ako ne i nedopustivo. Godine 1975., uz pomo multimedijalnog umjetnika Petera Schmidta definira i realizira kolekciju karata (iji broj, ovisno o ediciji, varira od
6

pet stotina pa do vie od tisuu). Na svakoj je od karata ispisana odreena fraza, a nasumino izvlaenje istih se moe tumaiti kao niz instrukcija koji se moe primjeniti u procesu nastanka nekog kreativnog djela. Ove su karte uredno upakirane u sjajnu crnu kutiju sa natpisom Oblique Strategies, te Enoovim i Schmidtovim imenom. Brian Eno je ovjek koji je suvremenu glazbu obogatio uvoenjem faktora sluajnosti. Stoga e zakljuna rije biti izraena upravo takvim pristupom, nizom odvojenih skupova semantikih elemenata koji e, poredani u niz te udrueni pruiti korisnu i smislenu definiciju:

Ghost echoes Lost in useless territhory The tape is now the music Mechanize something idiosyncratic Accretion Cluster analysis What is the reality of the situation? Use ''unqualified'' people Ask people to work against their better judgement Define an area as `safe' and use it as an anchor How would someone else do it? Do the words need changing? Convert a melodic element into a rhythmic element What were you really thinking about just now? Incorporate!