Berlin kao raskrije puteva meunarodne glazbene emigracije (1961. 1989.

Vjeran Stojanac, 2011.

Prije tono pedeset godina, 13. kolovoza 1961., ruske su snage zapoele s fizikim odjeljivanjem njihove okupacijske zone od ostatka grada koji je ve prije nekoliko godina spajanjem amerikog, britanskog i francuskog sektora postao jedinstvena cjelina, Zapadni Berlin. injenica da su se izvorno sva etiri podruja pod meunarodnom paskom nalazila okruena teritorijem Demokratske Republike Njemake, uz nedostatak kopnenog koridora koji bi ih povezivao sa zapadom, dovela je novoformirani megalopolis u nezavidnu situaciju. Zapadni je Berlin od ljeta 1948. pa do proljea 1949. trpio posljedice stroge izolacije koje su donekle ublaavane uvoenjem uvenog airlift programa, odnosno svakodnevnom dostavom hrane, lijekova i goriva u zranu luku Tempelhof. Ipak, tih je godina grad barem prividno sainjavao cjelinu sa svojim socijalistikim istonim dijelom. Unato uestalim patrolama te isprekidanoj bodljikavoj ici du linije razgranienja, postojale su 'meke toke' koje su uz neto opreza omoguavale prijelaz stanovnitva i razmjenu dobara. No, te je crne kolovoke nedjelje mrani um ruskih okupatora i domaih komunista kroz samo jednu no upotpunio dotad protonu ianu ogradu te odmah krenuo s izgradnjom betonskog zida koji e u konanici biti visok tri metra i dug ak 155 kilometara! Zanimljivo, u vremenu izgradnje zida ve je vie od dvanaest godina bio omoguen nesmetani protok ljudstva, robe i energenata izmeu tri saveznika sektora i zapada Njemake. Pravi cilj zida nije bila nova izolacija zapadnog Berlina, ve sprijeavanje sve uestalijih prebjega iz 'socijalistikog raja' u taj dio grada.

Pomalo apsurdno, zapadnom je Berlinu upravo novosteena stigma podijeljenog grada pruila dodatni arm, simboliku usamljenog otoka svjetla i ivota unutar mrtve movare siromatva, straha i diktature. A ta je movara, kako se slikovito izrazio nobelovac Gnter Grass; poslije krvavih dvanaest godina nacistikog terora istonim Nijemcima ponudila tek drukiji vid slinog faistikog zla, realnog socijalizma. S najviih katova serijski tancanih monolitnih stambenih novogradnji koje su u pravilu bivale bez grijanja te s dosljedno pokvarenim liftovima i obronim isporukama elektrine energije, graani istonog Berlina mogli su promatrati neonske reklame i kontinuiranu vrevu 'izrabljivakog kapitalistikog Babilona' tek koji kilometar zapadnije od njihovih depresivnih i hladnih krletki. A i sam eznutljiv pogled prema svjetlostima Charlottenburga, Weddinga ili Kreuzberga riskirao je potpadanje pod nemilosrdnu ledenu stegu tajne dravne policije STASI. Orwellove su se pretpostavke o uasima koje moe donijeti oligarhijski kolektivizam na najgori mogui nain realizirale u istonim dijelovima nekad jedinstvenog sredita europske kulture, znanosti i umjetnosti.

Sreom je zapadni Berlin unato svim navedenim problemima vremenom vratio dobar dio povijesnog arma. Iako na prvi pogled zvui ironino, njegovo je ograivanje trometarskom betonskom monstruoznou doprinijelo brzoj transformaciji u svjetsku kulturnu i umjetniku meku. to zbog specifinog sindroma 'otoka', to zbog grevite borbe vlastitih graana za zadravanjem statusa Kulturmittelpunkta, taj e velegrad kojeg okruenje i fiziko razdvajanje nije unitilo ve na neki nain oplemenilo narednih desetljea predstavljati svojevrsni svjetionik
2

koji privlai zabludjele i dezorijentirane jedinke skrenule s vlastitog kreativnog puta, i pritom im ubrizgava osobni impuls te im tako vraa izgubljenu inspiraciju i energiju. Magnetizam najveeg i najmnogoljudnijeg njemakog grada privukao je i neka bitna imena rock scene koja je stasavala usporedno s porastom inteziteta njegove izolacije. Iako ezdesete nee doprinijeti bitnim korelacijama izmeu ovog grada i meunarodnih r'n'r desperadosa, sedamdesete itekako hoe, u prvom redu zbog svepristune depresije, neizbjene nakon uruavanja lanih sixties ideala. Stoga i nije udno to je jedan od prvih jurinika na Potemkinova sela hipijevskih barikada, njujorki pjesnik, kantautor i urbani kronolog Lou Reed izabrao upravo Berlin (njegov zapadni dio, podrazumijeva se) kao poprite realizacije jednog od najmranijih konceptualnih albuma ikad ploe nazvane jednostavno Berlin. Istini na volju, ovaj projekt nije realiziran u tom gradu ve je tijekom zime i proljea 1973. sniman u Londonu. No, Lou je prethodno posjetio napola rasjeeni megalopolis, ime je zaokruio te u kreativnu formu transformirao frustraciju dugu vie od sedam godina vlastitu neuspjelu ljubavnu vezu s bivom kolegicom Nico, roenjem Berlinankom. U Louovoj se viziji njujorki put unitenja kojim kroe dvije Warholovim arobnim tapiem blagoslovljene zvijezde Velvet Undergrounda pretvara u berlinsku agoniju Amerikanca Jima i njegove ljubavnice, Njemice Caroline. Za one s uima na dupetu veza Lou Reeda i grada Berlina poiva tek na jednom posjetu u okviru europske turneje, no taj je kratki boravak u ograenoj zoni postao katalizator koji e svega tri godine poslije pokrenuti neizbjenu lavinu dogaaja. A za to nju zasluan ovjek koji se od samog poetka glazbene karijere zlatnim slovima upisao u knjigu Reedovih tovatelja, Londonanin David Bowie.

David Bowie tijekom svoje 'berlinske' faze (1977.)

U prvoj je polovici sedamdesetih taj kameleon suvremene glazbe uz relativan vrhunac slave prolazio kroz seriju metamorfoza koje se nisu odnosile samo na glazbene stilove, u pravilu mijenjane po izlasku odredenog albuma, ve i na osobnost njega kao izvodaa. Legendarni Ziggy 'umire' na 'oprotajnom' nastupu, 3. srpnja 1973. u Hammersmith Odeonu, no tada je ve na velika vrata uveden lik Alladina. Ni njemu nije bio suen dug ivot poto se Bowie na iduem albumu Diamond Dogs inkarnira u takoder jednokratnog Halloween Jacka. Loginim slijedom, ni Thin White Duke, autorov avatar u doba albuma Station to Station, nije trebao biti figura za vjenost zaboravljen je po zavretku pripadne turneje, kada se David na neko vrijeme povukao i posvetio svojim mislima o tome kako nastaviti karijeru. Jedno je bilo sigurno promjene imagea vezane uz varijacije glazbenih stilova nisu bile najsretnije rjeenje. Oito je trebalo vie poraditi na svojoj kreativnosti, pronai nain koji e idejama omoguiti nesmetanu realizaciju, a ne se dovijeka izvlaiti na situaciju kakvu je nametalo glam rock naslijee, dakle na scensko bljetavilo fiktivnih likova u vjenoj borbi sa samim sobom. Rjeenje je pronaeno u promjeni lokacije iz multikulturalnog i otvorenog Londona, Bowie se krajem 1975. seli u Berlin. Atmosfera biveg europskog kulturnog sredita u tom je razdoblju tek dio bolje prolosti; grad je podijeljen zidom, a hladnoratovska paranoja doslovce izbija iz svakog kutka. No, njemu je takav ambijent donio prijeko potrebno smirenje te punjenje kreativnih baterija uglavnom dovoljno da glazbeni materijal nastao za tog perioda bude specifino obojen, i takav e se pristup oitovati na idua tri albuma. Naziv Berlinska trilogija, koji referira na niz Low Heroes Lodger, moda i nije najsretnije odabrano ime poto samo prva dva ine uistinu kompaktnu cjelinu, no kao takav se uvrijeio i nema ga potrebe mijenjati. Prvi u nizu, Low, ve samim imenom sugerira na tadanje Bowieovo duevno stanje, dok u tehnikom smislu postavlja standarde koji e na iduem albumu Heroes takav modus operandi dovesti do savrenstva. Praktiki, 'A' strana je sastavljena od kraih kompozicija koje samo na momente predstavljaju bitniji odmak od klasinog Bowiea, dok druga polovica albuma nudi niz relativno duih instrumentalnih i poprilino eksperimentalnih skladbi. Takoer, izbor suradnika meu kojima se uz ve uvrijeenog Tonyja Viscontija istiu Brian Eno i Robert Fripp jamstvo je Bowieovog uplovljavanja u progresivne vode. Kad se sve sabere, albumi Low i Heroes, a dobrim dijelom i Lodger na najbolji nain sublimiraju uparenu ostavtinu njemakog krautrocka i britanskog glama, te tako postavljaju platformu na kojoj e se graditi pop zvuk osamdesetih. Heroes je u svakom sluaju izrazito berlinski album, ne samo zbog mjesta realizacije ve i zbog tematike kojom je protkan. Pojedine skladbe ve samim naslovom referiraju na zemljopisne odrednice njemakog metropolisa (primjerice, Neuklln), dok je, opisujui nastanak naslovne pjesme, Bowie iznio zanimljivu priu:

etao sam se uz Zid u blizini Potsdamerplatza, te zapazio djevojku i deka, dvoje teenagera od otprilike sedamnaest godina kako se ljube u sjeni tog zida.
4

Zapitao sam se; 'pa kvragu, jesu li mogli nai neko bolje mjesto u cijelom jebenom gradu?'

Ukratko, maknuvi se iz fokusa javnosti te uz svesrdnu pomo kvalitetnih suradnika, Bowie je stvorio trilogiju za pamenje koja mu je, pored ostalog omoguila da razmisli o nastavku karijere i da se poetkom osamdesetih vrati u punom sjaju, snimivi ultimativni album za nadolazee desetljee Scary Monsters and Supercreeps. Nedvojbeno je da je njegova berlinska epizoda potaknuta upravo Lou Reedovim postavljanjem scene nekoliko godina ranije, no na istoj se liniji moe promatrati i Iggy Popov veliki povratak u drugoj polovici sedamdesetih. Ta je zvijezda amerikog protopunka sredinom desetljea raspustila svoj matini sastav The Stooges, istovremeno se sve vie i vie uvlaei u nerazmrsivo klupko heroina i alkohola. Ruku spasa mu je pruio stari prijatelj Bowie, nagovorivi ga na preseljenje u zapadni Berlin te ponudivi svoje usluge pri realizaciji novog glazbenog materijala. Tako e Iggy Pop kroz svoje dvije berlinske godine (1977. 1978.) snimiti dva odlina albuma, The Idiot i Lust For Life, izvui se iz mree ovisnosti te se u konanici vratiti u Sjedinjene Drave kao renomirani autor jake volje i nezadrivog potencijala.

Crime and the City Solution u Wendersovom filmu Der Himmel ber Berlin

Otprilike u to vrijeme (a bilo je to doba ekspanzije punka), u australskom se Melbourneu ustoliuju dva bliska i lanstvom povezana sastava koji na specifian nain sintetiziraju blues naslijee s novim zvukom. Imenom to su Crime and the City Solution, predvoeni karizmatinim Simonom Bonneyjem, te Boys Next Door koji e uskoro promijeniti ime u The Birthday Party. Shvativi kako australska scena i
5

pripadno trite ba i ne pruaju neke basnoslovne mogunosti, lanovi The Birthday Partyja potpisuju ugovor s kultnom britanskom nezavisnom kuom 4AD, te preseljavaju u London, to za posljedicu ima i skoranju relokaciju Crime and the City Solutiona. No, britanska je prijestolnica bila tek usputna postaja. Sudei po podacima koje Nick Cave navodi u eseju priloenom u svojoj zbirci tekstova King Ink, jedan je sluajni susret u neimenovanom nizozemskom hotelu odgovoran za zbliavanje njegovog tadanjeg sastava s lanovima berlinskog eksperimentalno-progresivnog post punk sastava Einstrzende Neubauten. Posljedice spomenutog dogaaja su bile dalekosene ne samo za navedene glazbenike, ve i za zvuk definiran u osamdesetima. Nick Cave e nedugo potom raspustiti The Birthday Party te se preseliti u Berlin gdje e uz podrku Blixe Bargelda, spiritus movensa Neubautena, biveg bas gitarista manchesterskog post punk benda Magazine, Barry Adamsona te nezaobilaznog Micka Harveyja formirati prvu inkarnaciju The Bad Seedsa.

Nick Cave and the Bad Seeds u Wendersovom filmu Der Himmel ber Berlin

Crime and the City Solution e svoje utoite takoer potraiti u Berlinu. tovie, za razliku od The Bad Seedsa koji e gonjeni Caveovim avanturistikim duhom od 1987. stalno mijenjati uporita svojeg djelovanja, Bonneyjev e se bend skrasiti u podijeljenom gradu te savreno upiti njegov melankolini fluid. Prva e inkarnacija Crime and the City Solutiona tako brojati Simona Bonneyja, Micka Harveyja, biveg gitarista Birthday Partyja, Rowlanda S. Howarda, njegova brata Harryja te individuu skrivenu pod imenom Epic Soundtracks (iza tog pseudonima se krije Kevin Paul Godfrey, bivi bubnjar sastava Swell Maps iz Solihulla). Nesreom ili moda sreom, ovaj e sastav nakon prvog dugosvirajueg projekta (The Room of Lights, 1986.) temeljito izmijeniti lanstvo. Iz izvorne e postave ostati samo Bonney i Harvey, no
6

novi e poticaj dati imena poput Chrisla Haasa iz DAF-a, Thomasa Sterna, gitarista Neubautena Alexa Hackea, te violinistice Browyn Adams, budue Bonneyjeve supruge. Kad ve spominjemo Browyn, bilo bi nepravedno zapostaviti njenog brata Bruna Adamsa koji je u drugoj polovici osamdesetih predvodio jo jedan imigrantski sastav baziran u Berlinu, Once Upon a Time. Njihovo e remek djelo, pjesma Planetarium biti naknadno obraena od strane Micka Harveyja na albumu One Man's Treasure iz 2005. Naalost, miljenja o danas pokojnom Brunu su podijeljena:

He was not special, nor gifted. I dealt with him personally before he left for Europe in the 80s. He was racist, bigoted, self-righteous and a prick. Just like Chris Hughes. The reason they didn't succeed in Australia, Melbourne, is because they held everyone above and below them in contempt, except of their Melbourne Uni priviledged rich arsehole friends. They thought they could make it in Europe and they failed there too. Karma always catches up on everybody. He was just another redneck. /anonimni oboavatelj/

Nesumnjivo je iskonski i poprilino neartikulirani 'industrijski' izriaj Einstrzende Neubautena znatno utjecao na varijacije u zvuku kako Crime and the City Solutiona, tako i The Birthday Partyja (odnosno njihovih nasljednika, The Bad Seedsa), no taj je odnos izazvao i povratnu spregu. Od sredine osamdesetih nadalje, Blixa Bargeld e polagano naputati (iako nikad ne u cijelosti) prvotni koncept skladanja pjesama na industrijskim otpacima zapadnog potroakog drutva te se pribliiti klasinijim obrascima, pa i ponekad uploviti u komercijalne luke iste pop forme. Uvjetno kazano, molim! Kada je poetkom 1985. kultni redatelj Wim Wenders uz pomo suradnika na scenariju, knjievnika Petera Handkea (je, onaj Slovenac srbofil), definirao radnju svojeg filma Der Himmel ber Berlin (The Wings of Desire), dirljivu priu o dva nevidljiva anela koji paze na graane Berlina, i od kojih e jedan zbog ljubavi prema cirkuskoj artistkinji rtvovati besmrtnost u zamjenu za utjelovljenje u smrtnoj mesnatoj formi homo sapiensa, glazbeni je izbor bio vie nego oit. Tijekom svojih lutanja podijeljenim gradom, bivi e aneo Damiel (u majstorskoj interpretaciji Bruna Ganza) posjetiti koncert na kojemu nastupaju upravo Crime and the City Solution (pjesma Six Bells Chime) i Nick Cave and the Bad Seeds (The Carny i From Here to Eternity). Konac osamdesetih je donio traak nade za podijeljeni grad. Jo je 1987., prigodom obiljeavanja 750-te obljetnice Berlina, ameriki predsjednik Ronald Reagan izgovorio uvene rijei:
7

We welcome change and openness; for we believe that freedom and security go together, that the advance of human liberty can only strengthen the cause of world peace. There is one sign the Soviets can make that would be unmistakable, that would advance dramatically the cause of freedom and peace. General Secretary Gorbachev, if you seek peace, if you seek prosperity for the Soviet Union and eastern Europe, if you seek liberalization, come here to this gate. Mr. Gorbachev, open this gate. Mr. Gorbachev, tear down this wall!

Obeano Watersovo uprizorenje The Walla na Potsdamer Platzu, srpanj 1990.

Nije trebalo dugo ekati globalna je geopolitika situacija ukazivala na neminovne promjene. Reaganovi planovi o smanjenju nuklearnog arsenala (pomalo neoekivani nakon forsiranja koncepta 'Ratova zvijezda', odnosno izmjetanja stratekih bojevih glava na satelite u Zemljinoj atmosferi), kao i od Gorbaova pokrenuti reformski programi poznati kao Perestrojka i Glasnost vrlo brzo poinju donositi prve plodove. Totalitarni reimi u istonoj Europi padaju jedan za drugim kao zrele kruke, eljezna zavjesa se uruava, i postaje pitanje dana kada e graani Berlina zatraiti svoj dio kolaa. To se ne posve neoekivano i dogodilo u noi s 9. na 10. studeni 1989. Rijeke ljudi su se jo u ranim veernjim satima poele slijevati k Brandenburkim vratima i svima je postalo jasno da je ruenje vie od tri desetljea stare barijere pitanje ne dana, ve minuta. Istononjemake vlasti nisu imale izbora jo je iste noi otvoreno nekoliko prijelaza, ukljuujui i uveni checkpoint Charlie kod

Brandenburkih vrata, a do kraja godine je ostvaren posve slobodan promet graana i robe izmeu zapadnih i istonih dijelova neko podijeljene urbane cjeline. Slubeno je ruenje zapoeto sredinom lipnja 1990., mada vie i nije ostalo mnogo toga za sruiti graani su uzeli pravdu u svoje ruke a 21. srpnja je na Potsdamerplatzu odran ve uveni koncert Rogera Watersa, gdje je spiritus movens Pink Floyda uz podrku veeg broja eminentnih glazbenika (Scorpions, Bryan Adams, Marriane Faithful, Cindy Lauper, Sinead O'Connor, Rick Danko i Garth Hudson iz The Banda, Joni Mitchell, Thomas Dolby i drugi) jo jednom izveo svoj magnum opus The Wall, istina, ovaj put sa sasvim drukijom simbolikom. Zanimljivo kako je do realizacije tog spektakla dolo sasvim sluajno, na temelju jedne Watersove brzoplete izjave iz prve polovice osamdesetih. Iziritiran opetovanim pitanjima novinara o moguoj reprizi serije The Wall koncerata odranih u Sjedinjenim Dravama, Londonu i Njemakoj u razdoblju 1980. 1981., odgovara im kako uistinu razmilja o ponovnom postavljanju svojeg ivotnog djela na scenu, i to u Berlinu nakon to padne zid koji dijeli grad napola. Nije ni slutio kako je time zadao obeanje koje, kad se jednom ostvare uvjeti nee biti mogue prekriti. No, poetkom je osamdesetih ujedinjenje Njemake ionako izgledalo poput neostvarive utopije. Zbog specifine situacije, koncept je iz forme osobne ispovijesti pretvoren u globalnu kritiku politikih i socijalnih podjela, a show nije zavrio pomalo depresivnom i dvojbenom pjesmom Outside the Wall, ve optimistikijom The Tide is Turning (kojom inae zavrava Watersov album Radio KAOS iz 1987.). Uistinu, poetkom devedesetih struje su mijenjale smjerove. Ujedinjenje Njemake i razilaenje Sovjetskog Saveza je ostvareno na tako nepredvidivo miran i civiliziran nain da su se geopolitiki stratezi poeli zapitkivati to ne valja promjene su trebale izazvati posljedinu reakciju u barem jednom dijelu sustava. Stara dobra fizika nije zakazala puklo je ipak u nekakvoj vukojebini kojih tisuu kilometara junije. Za Berlin koji e uskoro postati glavni grad ponovno ujedinjene Njemake nastupila su neka barem na prvi pogled bolja vremena... Jer, naalost, desetljeima forsirane razlike izmeu 'istoka' i 'zapada' e i ovdje dostaviti svoj raun na naplatu. Ipak, taj je grad, mada s pridodanim teretom svojeg nerazvijenog istonog dijela, nastavio disati punim pluima, ali vie ne i biti mekom za sve umjetnike koji su u odreenom trenutku karijere izgubili vlastiti kompas, poto je ostao bez onog posebnog feelinga hladnoratovskog hibrida Disneylanda i Babilona. Neku e vrstu labudove pjesme mranim ali zato armantnim desetljeima izolacije Berlina potpisati sastav U2, na albumu Achtung Baby. Istina, ovo se vrhunsko ostvarenje pojavilo koncem 1991., dakle dvije godine nakon poetka brisanja nametnutih granica, no fluid prolosti je ovdje itekako oit. Moda je dojmu kumovao izbor producenta, Briana Enoa, koji je ostavio traga u nastajanju Bowieve trilogije s konca sedamdesetih, ili moda sami prostor snimanja, uveni Hanza Tonstudio u Kreuzbergu u kojemu su desetljee, dva ranije nastajala kultna ostvarenja tipinih berlinskih imigranata: Heroes, Lust For Life, The Firstborn is Dead i drugi veliki albumi.
9

Nije sporno je li Berlin izgubio nekadanju auru otoka svjetla u sivilu i monotoniji realnog socijalizma koja svojim priguenim sjajem vabi brodolomnike iz svih dijelova svijeta. Pravo pitanje je zato, no ne treba time pretjerano razbijati glavu poto se odgovor namee sam od sebe: to uslijed transformacije u klasini velegrad neogranienog perimetra, to zbog pomalo pretjerane fluktuacije stanovnitva iz istonog dijela koja je nekadanje ivotne standarde njegovih istovremeno prokletih i odabranih stanovnika srozala na sivu razinu prosjenosti. Istina, milenijski je Berlin ponudio neke nove koncepte, no kao takav prestaje biti privlaan glazbenim avanturistima koji su ga u najmranijim trenucima ivotnih dvojbi i kreativnih kriza u pravilu birali za svoje posljednje utoite, nalik onom sanatoriju iz Mannovog Der Zauberberga koji unato prividu neminovne osuenosti svojih gostiju nudi i opciju udesnog izbavljenja!

10