Morejski rat

Morejski rat
Morejski rat
Dio Veliki turski rat Mletako-osmanski ratovi Datum 1684. - 1699.

Lokacija Peloponez, juni Epir, Centralna Grka i Egejsko more. Ishod Pobjeda Venecije, Moreja (Peloponez) pripala je Mletakoj Republici Sukobljeni Mletaka Republika Malteki vitezovi Savojsko Vojvodstvo Papinska Drava Red Sv. Stjepana Grki ustanici Voe Francesco Morosini Otto Wilhelm Knigsmarck Ismail Paa Mahmud Paa Otomansko carstvo

Morejski rat (talijanski: La guerra di Morea) poznat je i kao Sedmi tursko-mletaki rat. Ovaj sukob odvijao se izmeu 1684.-1699. godine, i bio je dio jednog veeg ratnog sukoba poznatog kao Veliki turski rat. Rat se vodio izmeu Presvijetle republike Venecije i Otomanskog carstva. Ratne operacije vodile su se od Dalmacije do Egejskog mora, ali glavne bitke vodile su se na Peloponezu (Moreji) poluotoku u junoj Grkoj. Mletaani su tim ratom elili nadoknaditi gubitak Krete (Kandije) u tek zavrenom Kandijskom ratu, dok su Turci bile zauzeti ratnim sukobima na svojim sjevernim granicima prema Austriji i tako sprijeeni da se sa svim snagama posvete sukobu s Mleanima. Morejski rat je bio jedini vei osmansko-mletaki sukob u kojem su Venecijanci zauzeli neki vei teritorij. Ali ova mletaka ekspanzija nije dugo trajala, jer je Venecija svoje morejske posjede izgubila za Osmansko-mletakog rata ve 1715. godine.

Pozadina sukoba
Venecija drala je nekoliko strateki vrlo vanih otoka u Egejskom i Jonskom moru, uz dobro smjetene utvrde du obale grkog kopna, po padu i komadanju Bizanta nakon etvrtog kriarskog rata. Meutim rastom moi Osmanskog Carstva, tijekom 16. i ranog 17. stoljea, oni su izgubili veinu levantskih posjeda, poput Cipra i Eubeje (Vojvodstvo Negropont) koji su pali pod Turke. Izmeu 1645 i 1669 Mleani i Osmanlije ratovali su meusobno u dugom i skupom ratu za Kretu za posljednji veliki mletaki posjed u Egejskom moru - Kretu. Tijekom Kandijskog rata, mletaki zapovjednik budui dud Francesco Morosini, doao je u kontakt s grkim ustanicima iz Moreje (Peloponez) - Maniotima, i poeo dogovore za zajednike vojne akcije u Moreji. 1659. godine Morosini se iskrcao u Moreji, i zajedno s Maniotima, zauzeo grad Kalamata. Meutim vrlo brzo je bio prisiljen pobjei na Kretu, tako da taj prvi Morejski pothvat nije uspio. Kada je 1683. godine buknuo Veliki turski rat imeu Austrije i Osmanskog Carstva , velika osmanska vojska uputila se u pohod na Be. Kao odgovor na tu prijetnju osnovana je druga Sveta liga 1684.Nakon velikog poraza to ga je doivila osmanska vojska u Bitci kod Bea, 1683., Mleani su htjeli iskoristiti ukazanu im priliku i napasti sa juga

Morejski rat oslabljeno i dezorganizirano Osmansko Carstvo. Zato je 25. travnja 1684 Presvijetla Republika Venecija objavila rat Osmanskom Carstvu[1] Mleani su bili svjesni injenice da e morati oslanjati na svoje vlastite snage u tom sukobu. U pripremama za rat Mletaka je Republika osigurala financijsku i vojnu pomo u posadama i brodovim od saveznika: Savojsko Vojvodstvo, Papinska drava i Red Sv. Stjepana. Pored toga, Venecija je organizirala veliku regrutaciju plaenika po Italiji i njemakim zemljama.[2]

Mletaka ofenziva
Vojne operacije u Jonskom moru
Sredinom srpnja 1684.. snana venecijanska flota isplovila je iz Jadrana i dojedrila do svojih utvrda na Jonskim otocima. Prvi cilj flote bio je zauzee otoka Lefkade (Santo Mauro), kojeg su Mleani zauzeli nakon krae opsade od 16 dana, 6. kolovoza 1684.. Mleani su se tada uz pomo grkih ustanika otpoeli akcije na grkom ozemlju, iskrcali su se na nasuprot Lefkadi u Akarniji. Ubrzo je veina toga kraja bila pod mletakom kontrolom, a krajem rujna uspjeli su zauzeti i posljednje turske utvrde u Preveza i Vonitsa.[3] Ovi poetni uspjesi bili su vani za Mleana ne samo iz psiholokih razloga, zbog pouzdanja, ve i stoga jer su tako osigurali svoju komunikaciju s Venecijom, i odbili mogunost da Turci ugroze Jonske otoke i preko zapadne Grke dopreme nove snage na Peloponez. Ovi uspjesi ohrabrili su i mjesne Grke da se otvorenije pridrue Mleanima u borbi protiv Turaka.

Zauzee Moreje
Nakon to si je dobro osigurao pozadinu tijekom prethodne godine, Morosini je poeo uspostavljati svoju mreu dounika po Peloponezu, meu grkim stanovnitvom, posebice Maniotima, koji su se ve stali otvoreno buniti protiv osmanske vlasti i traili suradnju s Morosinijem, obeavi mu svoju pomo. Ismail paa, novi vojni zapovjednik Moreje, saznao je za te namjere i prodro na poluotok Mani (na Peloponezu) sa 10 000 novih boraca osvjeivi tako snage u tri glavna morejska garnizona, usput je natjerao grke Maniote da mu predaju vlastite taoce da osigura njihovu lojalnost u buduim sukobima.[4] Zbog toga su Manioti suzdrani do 25. lipnja 1685, kad se snani mletaki odred od 8 100 vojnika iskrcao pored bive venecijanske utvrde Koroni i napala na nju. Utvda se predala nakon 49 dana opsade 11. kolovoza, a posada je masakrirana. Nakon tog uspjeha, Morosini se sa svojim vojnicima iskrcao kod grada Kalamate, u cilju poticanja Maniota na pobunu. Mletaka vojska ovaj put ojaana sa 3 300 saksonskih vojnika pod zapovjednitvom generala Degenfelda, porazila je turske snage od oko 10 000 ljudi kod Kalamate 14. rujna 1685, te je do kraja mjeseca, cijeli poluotok Mani i velik dio poluotoka Mesenija bili su pod mletakom kontrolom. [5]

Morejski rat

U listopadu 1685. godine venecijanska vojska povukla se Jonske otoke da prezimi (tad se tako ratovalo), tada je izbila kuga meu posadom, kuga je bila redovita pojava i nekoliko sljedeih godina, i uzela je veliki danak u mletakoj vojsci, posebice meu vojnicima iz njemakih zemalja. U travnju slijedee godine, Mleani su uspjeli zaustaviti turski napad koji je zaprijetio poluotoku, uz pomo pojaanja koja su dola od Papinskih zemalja i Toskane. vedski najmnik maral Wilhelm Otto Knigsmarck imenovan je zapovjednikom kopnene snage mletake vojske, dok je Morosini zadrao zapovjednitvo nad flotom.

Nauplion ili kako su ga Venecijanci zvali Napoli di Romagna (sredinom 16 st.)

3. lipnja 1686. maral Knigsmarck zauuzeo je Pilos, i nastavio opsjedati utvrdu Navarin. Turske snage poslane u pomo posadi Navarina pod komandom Ismail pae poraene su u bitci 16. lipnja, a ve sljedei dan predala se turska posada Navarina. Turskoj posadi i stanovnitvu doputeno je da se povue u nedaleki Tripoli.[6] Mleani su tada usmjerili svoje napade prema Argu i Nauplion, koji je tada bio najvaniji grad na Peloponezu. Mletaka vojska od skoro 12 000 ljudi, iskrcala se je kod Naupliona izmeu 30. srpnja i 4. kolovoz 1686. Knigsmarck je odmah poveo napad na neutvreno brdo Palamidi, koje je dominiralo nad gradom. I pored toga to su mleani zauzeli stateki vano brdo Palamidi, njihov poloaj je ozbiljno ugrozio dolazak 7 000 svjeih turskih vojnika pod komandom Ismail pae u oblinji Arg. To nije obeshrabrilo Mleane, oni su odluno napali na tursku vojsku poslanu upomo i uspjeli zauzeti Arg i prisiliti Ismail pau na povlaenje u Korint. Slijedea dva tjedna, od 16. kolovoza 1686 ,Knigsmarckove trupe bile su prisiljene na odbijanje stalnih napada Ismail painih snaga, te na borbe sa zaostalim opkoljenim otomanskim garnizonima, ali i protiv najgoreg neprijatelja novih epidemija kuge. 29. kolovoza 1686 Ismail paa napao je na venecijanski logor, ali je teko poraen. Ovaj poraz rezevnih snaga turske vojske prisilio je posadu Naupliona na predaju 3. rujna 1686[7] Vijest o ovoj velikoj pobjedi doekana je u Veneciji s velikom radou i slavljem. Nauplion je postao glavna mletaka utvrda, a vojska Ismail pae povukla se u Ahaju, turski garnizon u Korintu bitno je osnaen jer je on kontrolirao prolaz u sredinju Grku. Unato velikim gubitcima u ljudstvu zbog epidemija kuge tijekom jeseni i zime 1686, Morosinijeve snage su popunjene dolaskom novih njemakih plaenika iz Hannovera u proljee 1687. S tim pojaanjem Morosini je mogao poduzeti napade na posljednje vee osmanske utvrde na Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion. 22. srpnja 1687, Morosini se s posadom od 14 000 ljudi iskrcao kod Patrasa, gdje se ustoliio novi otomanski zapovjednik Mehmed paa, koji je imao odred otprilike jednake veliine. Odmah po iskrcavanju napao je Mleane, ne elivi im dati priliku da se priberu, ali je u borbi poraen i prisiljen na povlaenje. Tad se u turskim redovima rairala panika, te su Mleani u svega par dana zauzeli sve znaajnije utvrde; Patras, Rion, Antirion i Nafpaktos (Lepant) bez ikakvog otpora jer su ih njihove posade u panici napustile. Ovaj novi vojni uspjeh izazvao toliku radost u Veneciji, da su Morosiniju i njegovim asnicima iskazane brojne poasti. Morosini je data titula Peloponnesiacus, a njegova bronana bista izloena je Velikoj dvorani Dudeve palae, to je bila poast koja se nikad do tada nije ukazala nekom jo ivuem sugraanu. [8]

Morejski rat Mleani su nakon ovih uspjeha nastavili unitavati osmanske utvrde po Peloponezu, meu posljednjima se predala ona u [[Korintu, 7. kolovoza, te ona u Mistri ( u Mesaniji), koja se predala nakon mjesec dana otpora. Tako je Peloponez bio pod potpunom Mletakom kontrolom, osim utvrde Monemvasije na jugoistoku (Lakonija) koja se jo uvijek opirala sve do 1690 godine.

Napad na Atenu i Negropont

Nakon svih ovih pobjeda kojima je oien Peloponez od Turaka, Morosini je odluio napasti sredinju Grku, usredoivi svoje napore na dvije kljune turske utvrde Tebu i Halkidu (Negropont). 21. rujna 1687 Knigsmarck se sa snanim odredom od 10 750 ludi iskrcao u Eleusinu, dok je mletaka flota ula u luku Pirej. Pritisnuti s dviju strana Turci su vrlo brzo evakuirali grad Atene, ali garnizon i velik dio stanovnitva povukao se na drevnu Akropolu. Mletaka vojska zapoela je sa opsadom akropole, koja je trajala svega est dana (od 23-29 rujna) ali koja je donijela teka razaranja antikih spomenika.

Gravura koja oslikava mletaku opsadu Atene

Turci su poruili Hram Atene Nike da bi na to mjesto postavili topovsku bitnicu, ali najvea teta bila je razaranje Partenona. Turci su hram pretvorili u skladite baruta, te kada je uveer 26. rujna 1687, ne ba bog zna koliko razorna granata iz mletakog muara pogodila zgradu, rezultat je bila strahovita eksplozija, koja je potpuno raznijela krov hrama, dobar dio zidova i kiparske dekoracije hrama.[9] I pored gubitka gotovo 200 ljudi samo u toj eksploziji, Turci su se i dalje uporno branili sve dok im nije propao pokuaj spajanja s pomonim snagama koje su upuene iz Tebe, a koje su Mleani odbili 28. rujna 1687. Nakon te vijesti turski garnizon se predao, pod uvjetom da mu se dopusti slobodan prolaz do maloazijske Smirne. Unato zaposjedanja Atene, Morosinijev poloaj nije bio siguran. Turci su ojaali svoj garnizon u Tebi, a njihova konjica uinkovito je kontrolirala itavu Atiku, ograniavajui mletako kretanje na okolicu Atene. U prosincu 1687 godine povukao se snani Hannoveranski odred od 1 400 ljudi, a nova epidemija kuge koja je izbila tijekom zime, bitno je oslabila njegove snage.[10] Zbog svih tih razloga Venecijanci su bili prisiljeni da se povuku na sigurniji Peloponez u travnju 1688 godine. Prilikom povlaenja opljakali su zateene spomenike poput kipa Pirejskog lava, koji i danas krasi ulaz u venecijanski Arsenal. S Morosinijevim povlaenjem, povuklo se i nekoliko tisua Grka, koji su se bojali turske odmazde te su prebjegli na Peloponez i na susjedne otoke[11]

Morejski rat

5 . U srpnju 1688. godine Morosini, ali ovaj put kao novoizabrani dud, iskrcao se je na otok Eubeju i otpoeo opsadu grada Halkide (Negroponta). Mleani su imali znatne snage od 13 000 vojnika i jo 10 000 ludi na brodovima, protiv Otomanskog garnizona od 6 000 ljudi koji su pruali otpor. Meutim mletaka flota nije uspjela provesti potpunu blokadu utvrenog grada (zbog suvie uskog kanala) a to je omoguilo snagama Ismail pae da i nadalje snabdjevaju opsjednutu tvravu preko Euriposova kanala. Mleani i njihovi saveznici trpjeli su velike gubitke, naroito ih je pogodilo drugo izbijanje kuge, od ega je umro i general Knigsmarck, 15. rujna 1688. Nakon to mu je odbijen posljednji napad 12. listopada , Morosini je morao prihvatiti poraz i odustati od daljnih napada 20. listopada 1688. nakon gubitka od 9 000

Venecijanska medalja iz 1688. izdana u ast izbora Morosinija za duda

ljudi, Morosinijeva flota napustila je Eubeju i uputila se u Arg. Neuspjeh kod Negroponta imao je teke posljedice na mletake snage. Preostali njemaki plaenici napustili su mletaki logor poetkom studenog. Morosinijev neuspjeli napad na grad Monemvasiju 1689, i njegovo slabo zdravlje prisilili su ga da se vrati u Veneciju.[12] Negropont je oznaio kraj mletake nadmoi, i bio poetak brojnih turskih protuofenziva.

Osmanski preporod i protuofenziva

Uzastopni bolni porazi po Maarskoj i Peloponezu imali su viekratne posljedice u Istanbulu. Sultan Mehmed IV. je svrgnut 1687. a na njegovo mjesto postavljen njegov brat Sulejman II.. On je ispoetka bio zagovornik mirovnog rjeenja meutim izbijanje neprijateljstva izmeu dojueranjih saveznika u Rat Velike alijanse 1688. godine, i okretanje austrijskih snaga protiv Francuske, odvailo je osmansko vodstvo da nastavi rat. Pod vodstvom puno sposobnijeg novog velikog vezira, Fazil Ahmed-pae Kprlja, Turci su preli u protunapad, [13] no teite njihovih napora bilo je usmjereno na sjever protiv Austrije, Turci nisu imali dovoljno ljudi da preokrenu stanje na jugu u svoju korist.

Uloga Limberakisa Gerakarisa

1688. godine Turci su potraili pomo od ozloglaenog maniotskog odmetnika inae biveg mletakog galiota Limberakisa Gerakarisa, kojeg su dotad drali zatoenog u Istanbulu. Osloboen je i ustolien za bega od Manija (poluotok na Peloponezu), dozvoljeno mu je da okupi vlastitu vojsku od nekoliko stotina ljudi, te se pridruio osmanskim snagama u Tebi. Gerakaris je trebao odigrati vanu ulogu u buduem ratu, jer su njegovi drski i odvani napadi na mletake poloaje i utvrde trebali biti glavna prijetnja mletakoj sigurnosti. Izmeu turskih i mletakih snaga stvorio se pojas niije zemlje koji se protezao preko cijele sredinje Grke od osmanskih uporita na istoku do mletakih na zapadu. Velik dio tog teritorija osobito planinska unutranjost Fokije i Euritanije bio je u rukama hajdukih skupina sastavljenih od Grka, Albanaca i dalmatinskih dezertera iz mletakih jedinica. Gerakaris je ispoetka pokuao

Morejski rat nagovoriti ove skupine da se pridrue osmanskim snagama, ali nije imao uspjeha. 1689. godine poveo je prvi napad na Mesolongi, sa mijeanim vojskom od 2 000 Turaka, Albanaca i Grka. Slijedee godine osmanska vojska uspjela je uspostaviti kontrolu nad veim dijelom unutranjosti srednje Grke. Istovremeno s tim, Mleani su uspjeli zauzeli Monemvasiju posljednju tursku utvrdu u Moreji. 1692. godine, Gerakaris je poveo osmansku invaziju Moreje, isprva je zauzeo grad Korint, a potom je bezuspjeno opsjedao utvrde Akrokorint i Arg, nakon toga morao se povui kad su Mleanima stigla pojaanja. Nakon to je obnovio napade na mletake poloaje u Moreji 1694 i 1695 godine Gerakaris je iznenada preao na mletaku stranu (na nagovor generala general Steinaua). Meutim, njegovo surovo i divljako ponaanje prema civilnom stanovnitvu, kao i intrigantni poloaj Bega od Mania, Vencija nije mogla zaboraviti i otrpjeti, zato je nakon jednog njegovog brutalnog napada i palea grada Arta, u kolovozu 1696 Gerakis je uhien i zatoen u Bresciji
[14]

Sukobi u Epiru i mletaki napadi na Kretu

Prvenstveno elivi pomoi grkim pobunjenicima iz Epir kod gradia Himar, i nakon nekih vojnih uspjeha u sjevernoj Albaniji i Crnoj Gori, mletaka flota krenula je u napad na turske jadranske luke, prije svega na utvrdu Valonu u Albaniji. Opsada Valone trajala je od 11-18. rujna 1690., i bila je uspjena jer je dovela do proirenja pobune na tom podruju. Meutim ve poetkom 1691. godine , oporavljaju se osmanske snage na tom podruju i pokreu veliku protuofenzivu u tom kraju, tako da ve 14. oujka 1691. to podruje potpuno pokoreno. [15] 1692. godine venecijanska flota pod zapovjednitvom Domenica Moceniga napala je Kretu i opsjedala glavni grad Kandiju, istovremeno buknuo je ustanak kranskog stanovnitva na otoku protiv Turaka. Unato svim naporima, mletaki pokuaj ponovnog zauzimanja Krete nije uspio. Turci su ak uspjeli zauzeti venecijanske utvrde na otoku Gramvousa zbog izdaje.

Posljednja godina rata

Nadajui se da e ponovno pokrenuti mletake uspjehe, Morosini se vratio u Moreju 1693. godine. Meutim godine su uinile svoje, nije vie mogao i umro je u Nauplionu 16. sijenja 1694. Njegov nasljednik Zeno, prema savjetu svojih asnika, poveo je vojnu ekspediciju na bogati otok Hios, blizu maloazijske obale. Otok je zauzet vrlo lako, ali je ubrzo uslijedio snaan i estok turski protudar. Nakon pomorske bitke kod otoka Inusesa u veljaa 1695 i tekog mletakog poraza, Venecijanci su bili prisiljeni na poniavajue povlaenja sa otoka Hiosa. Turci su se odvaili i eljeli ponovno preoteti Moreju ali ih je general Steinau odbacio natrag na poetne poloaje u Tebu. Istovremeno general Steinau uspio je u jo jednoj znaajnoj stvari, uvjerio je prevrtljivog Gerakarisa da prijee na mletaku stranu.[16]

Morejski rat

Pomorske bitke u Egeju

Za Morejskog rata odigralo se nekoliko pomorskih sukoba izmeu sukobljenih flota, 8. rujna 1690 odigrala se bitka kod Lezbosa, 22. kolovoza 1696. bitka kod otoka Androsa, 6. srpnja 1697. bitka kod otoka Lemnos te na kraju 1698. godine bitka kod otoka Samotraki. Meutim te bitke nisu bile presudne za ishod rata, uglavnom su zavravale neodlunim ishodom i nisu pomaknule ravnoteu snaga.

Sukobi u hrvatskim zemljama

Morejski rat vodio se i po hrvatskim krajevima u Dalmaciji, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Morejski rat u tim krajevima bio je po mnogo emu nastavak Kandijskoga rata. Vei vojni uspjesi Mleana u hrvatskim zemljama jesu osvajanje Sinja (30. rujna 1686.) i Knina (11. rujna 1688.) s okolicom. Time je zacrtana budua granica sjeverne Dalmacije prema Bosni(planina Dinara). Do kraja Morejskoga rata Turci su protjerani iz svih vanijih gradova i utvrda u Dalmaciji, osim iz Imotskoga i okolice. U Hercegovini su se vodile borbe oko itluka i Gabele a zahvatile su i istonu Hercegovinu sve do Boke Kotorske i Crne Gore. U Boki Kotorskoj najznaajniji dogaaj bio je opsjedanje (od 1. rujna) i zauzee Herceg Novog (30. rujna 1687). Utvrdu u Novom branila je posada od 1500 vojnika, tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletaku stranu i gubitka strateki vane kule na obali, Herceg Novi se predao.[17] I u ovom sukobu kao i u prethodnom Kandijskom ratu, na strani Mleana sudjelovali su brojni Hrvati iz Dalmacije, Hercegovine i Boke Kotorske. Neki su poput Kotoranina Ivana Bolice (1637-1704) bili u mletakoj slubi kao vojnici, a neki su se poput Poljiana sami ukljuili dignuvi bunu protiv Turaka. Poljiani su nakon bune krajem oujka 1685., nenadano nasrnuli na tvravu Nuak, nedaleko od Trilja (ispod sela Garduna) na rijeci Cetini, ubrzo nakon toga sve utvde u njihovu kraju; Zadvarje, Omi, Kamen kod ua rijeke rnovnice te Klis, bile su u kranskim rukama.[18]

Posljedice rata
Nakon rata potpisan je Karlovaki mir, u sijenju 1699, tim ugovorom potvrena je Mletako pravo na Kefaloniju i Moreju sa otokom Eginom, koje je organizirano kao Kraljevstvo Moreja (talijanski: Regno di Morea) i podjeljeno na etiri upravne jedinice (provincije): Romania, sa sjeditem u gradu Nauplionu (njega su Venecijanci zvali Napoli di Romania), Laconia, sa sjeditem u Monemvasiji (Malvasia), Messenia, sa sjeditem u Navarinu i Achaea, sa sjeditem u Patrasu (Patrasso). Neposredne posljedice rata bile su demografska i gospodarska kriza na Peloponezu. Venecija je se na bezbroj naina elila rijeiti krize, ali nije uspjela osvojiti povjerenje svojih grkih pravoslavnih podanika, koji su za Turaka imali relativnu autonomiju, a koju je zamjenila brojna venecijanska birokracija. Venecija je takoer pokrenula veliki projekt vojnog utvrivanja Moreje, ti veliki radovi mogu se vidjeti jo i danas na brojnim mjestima i gradovima Peloponeza. Ipak Venecija je bila suvie oslabljena da bi mogla uinkovito braniti svoj autoritet i 1715. godine Turci su ponovno zauzeli Moreju.

Morejski rat

Literatura
History of the Hellenic Nation, Vol. XI, Ekdotiki Athinon 1975 Finlay, George (1856). The History of Greece under Othoman and Venetian Domination, London: William Blackwood and Sons. Chatziaslani, Kornilia. Morosini in Athens [19]. Archaeology of the city of Athens. Preuzeto 11. lipnja 2008.. Setton, Kenneth Meyer (1991). Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century, DIANE Publishing.ISBN 0871691922

Izvori
[1] Finlay, str. 205-206 [2] Vladari Saske i Braunschweiga preuzeli su u studenome 1684. na sebe obavezu, da opreme po 2400 vojnika, i to svaki ponaosob. Ove snage, 2500 Hanoveranaca i 3 300 Sasa, stigli su u Grku 1685. Finlay, str.210-211 [3] Finlay, str. 209 [4] Finlay, str. 211-212 [5] History of the Hellenic Nation, str. 23 [6] Finlay, str. 215-216 [7] Finlay, str. 218 [8] Finlay, str. 220 [9] Acropolis in Ottoman Times (http:/ / ancient-greece. org/ history/ acropolis-ottoman. html) [10] Finlay, str. 224 [11] History of the Hellenic Nation, str. 29 [12] History of the Hellenic Nation, str. 29-30 [13] LS Stavrianos,Balkanod 1453, str 174 [14] History of the Hellenic Nation, str. 32 [15] History of the Hellenic Nation, str. 31-32 [16] Finlay, str. 233 [17] Lovorka orali: Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684-1699) www.matica.hr (http:/ / www. matica. hr/ Kolo/ kolo0301. nsf/ AllWebDocs/ boka) [18] A. Nazor, Poljiani u Morejskom ratu.pdf (http:/ / hrcak. srce. hr/ file/ 45077) [19] http:/ / www. eie. gr/ archaeologia/ En/ chapter_more_8. aspx

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

Morejski rat Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3724504 Doprinositelji: CommonsDelinker, Flopy, Kubura, Planeti, Veliki Blek, Vitek, XaneZeggi, 2 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slika

datoteka:Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Flag_of_Most_Serene_Republic_of_Venice.svg Licencija: Public Domain Doprinositelji: F l a n k e r datoteka:Civil Ensign of Malta.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Civil_Ensign_of_Malta.svg Licencija: Public Domain Doprinositelji: -xfi-, Alkari, Denelson83, Fry1989, Gdeke, Hamelin de Guettelet, Pumbaa80, 1 anonimne izmjene datoteka:Savoie flag.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Savoie_flag.svg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Anime Addict AA, Auv73, Cycn, Denelson83, F l a n k e r, GJo, Gryffindor, Mattes, Patricia.fidi, Phlegmatic, Sarang, ZH2010 datoteka:Cross of saint stephen.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Cross_of_saint_stephen.svg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Stanisaw Skowron Ss181292 18:43, 18 April 2006 (UTC) datoteka:Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Flag_of_the_Ottoman_Empire_(1453-1844).svg Licencija: nepoznato Doprinositelji: Guilherme Paula datoteka:Camocio.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Camocio.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: C. F. Camocio datoteka:Venetian siege of Acropolis.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Venetian_siege_of_Acropolis.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Unknown Venetian engraver datoteka:Morosini conquest of Moreas medal.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Morosini_conquest_of_Moreas_medal.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 Unported Doprinositelji: Badseed

Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported //creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/