LJEKOVITO BILJE

Biljni nam svijet nudi golemu riznicu Ijekovitih tvari koje se jo iz najstarijih vremena i u svih naroda visoko cijene i svestrano upotrebljavaju. U nae doba, mnoge Ijekovite biljke, osobito u znanstvenoj medicini zamijenjene su kemijskim sredstvima. Medutim, danas se osjea potreba za povratkom na prirodan nain lijeenja, tj. Ijekovitim tvarima koje nam prua neiscrpno bogatstvo Ijekovitog bilja. Zacijelo, posvuda uokolo nas postoji opa ravnotea, a izmeu ostaloga i ravnotea bolesti i Ijekovitih tvari to se nalazi u pri-rodi. Za svaku bolest, ak i za onu najteu to se dri neizljeivom, u prirodi, Ijekovitom bilju nalazi se lijek, samo to ga valja pronai. Valja znati to se ime lijei, odnosno koja je Ijekovita biljka najpogodnija za pojedinu bolest. Za lijeenje pojedinih bolesti velike mogunosti daju nam mjeavine pojedinih Ijekovitih biljaka. Naime, svaka biljka posjeduje odreeno Ijekovito svojstvo, a mijeanjem nekoliko biljaka, tj. njihovih svojstava u odreenim omjerima dobivamo lijekove za lijeenje mnogih bolesti. Ljekovite biljke potrebno je skupljati na njihovim prirodnim stanitirna. To je posebno vano zbog toga to se svaka biljka moe potpuno razviti samo u svojim prirodnim prilikama, tj. u povoljnim uvjetima. Na biljku i njen puni razvoj utjee klima, tlo i cjelokupni okolni svijet s kojim biljka sainjava uravnoteenu zajednicu. Zacijelo, postoje uspjeni pokuaji kultiviranja poje-dinih Ijekovitih biljaka, no, primjerice, planinska biljka nikada se nee moi potpuno razviti u niim predjelima. Zbog toga ona nikada nee imati ona Ijekovita svojstva kao primjerci iste vrste sa prirodnog stanita. Isto tako, biljka iz toplijih, sunanih i pri-morskih podruja ne moe postii svoju punu vrijednost u sjevernim krajevima. Prema tome, pri odabiru i kupovini Ijekovitog bilja uvijek valja dati prednost onome bilju koje je raslo na svojim prirodnim stanitima. U propisanim recepturama koriste se razni dijelovi biljaka kao to su list, cvijet, stabljika, korijen, kora i sl. Zbog toga dajemo kratak opis pojedinih dijelova biljke. Korijen (radix) u pravilu je podzemni dio biljke kojim je biljka privrena za zemlju. Osim toga, on slui biljoi za primanje hrane iz tla. Zbog toga su na njemu krajnji dijelovi njeni i tanki. Korijen moe biti konast i upav, ali su mu glavni dijelovi uglavnom zadebljani, mesnati, a kadto i drvenasti, to je sluaj u viegodinjih drvenastih biljaka. U jae debelih i nabreklih dijelova korijena postoje vee koliine rezervnih tvari, naroito ugljikohidrata, u obliku eera, a to, u veini sluajeva, korijenu daje slatkast okus. Za lijek se sabire korijenje mnogih Ijekovitih biljaka zbog toga to se u njemu nalaze aktivne tvari koje ga ine Ijekovitim. Gomolj (tuber) poseban je oblik podzemnog dijela stabljike. Uglavnom je zaobljen i s mnogo mesnate i sone rezervne hrane. Gomolji uglavnom sadre mnogo ugljikohidrata te zbog toga imaju veliku prehrambenu vrijednost, kao, na primjer, krumpir. Podanak (rhizoma) podzemni je dio stabljike koji najee nalikuje nadzernnom dijelu stabljike. Na podanku se esto razvijaju listovi u obliku Ijusaka koje nisu zelene boje. Gdjekad se na podanku nalaze ostaci nadzemnih listova. Podanak moe biti jednostavan i razgranat. Obino traje nekoliko godina zadravajui rast u jednom ili nekoliko pravaca. Lukovica (bulbus) jako je skraena podzemna stabljika to je sainjavaju nekoliko zbijenih i mesnatih listova u kojima su pohranjeni rezervna hrana i najrazliitije tvari. Takvu podzemnu stabIjiku ima crveni luk, koji se, takoer, dri Ijekovitom biljkom. Stabljika (caulis) dio je biljke koji na sebi nosi listove i cvjetove. Razlikujemo podzemni i nadzemni dio stabljike. Podzemna stabIjika razlikuje se od korijena po tome to se na njoj nalaze ostaci listova. Nadzemni dio je uglavnom uspravan, zeljast ili drvenast, a vremenski

jednogodinji ili viegodinji. U zeljastirn stabljikama esto se nalaze stanice sa hranjivim tvarima, kao, na primjer, ugljikohidratima. Tim je tvarima posebno bogata srika u zeljastih stabljika. Zbog toga se neke biljke koriste u proizvodnji eera. Sto se tie Ijekovitih tvari, one se rijetko nalaze u stabljikama. Zbog toga se stabljike rijetko sabiru u Ijekovite svrhe. Od veine zeljastih stabljika koriste se samo mlai dijelovi, posebice vrhovi s mladim listovima i cvjetovima, kao najaktivnijim dijelovima biljke. List (folium) najaktivniji je dio biljke u kojemu se odvijaju najvanije ivotne funkcije. U listovima se nalazi najvie biljnog ze-lenila, a osim toga, u njima nastaju i druge aktivne tvari. Zbog toga se listovi najvie upotrebljavaju u Ijekovite svrhe. Po obliku i grai mogu biti vrlo razliiti. Viegodinje biljke posjeduju koaste listove, uvijek zelene i prilino vrstog sastava. Cetinjae imaju isto tako viegodinje listove kojih je oblik igliast. Drugi listovi traju samo godinu dana i razlikuju se i oblikom i graom. U veoj ili manjoj mjeri listove mnogih biljaka pokrivaju dlaice. To je veoma vano za raspoznavanje pojedinih vrsti Ijekovitog bilja. Za lijek se uglavnom sabiru listovi u punom razvojnom stupnju, po najbolje prije cvatnje biljke. Za Ijekovitu upotrebu, odnosno suenje nisu preporuljivi suvie mladi listovi jer sadre mnogo vode. Cvijet (flos) biljci slui za razmnoavanje. Razvojem biljaka, cvjetovi su se postupno usavravali tako da su poprimili veoma sloene oblike, prilagoavajui se nainu opraivanja od najjednostavnijeg, vjetrom, do najsloenijeg, insektima. U razliitih biljaka cvjetovi su vrlo raznoliki, kako svojim izgledom tako i dijelovima iz kojih su sastavljeni. U cvjetovima nalaze se pranici i tuak sa sjemeniin zamecima iz kojih nastaju sjemenke to slue za razvoj nove biljke. Oblik i boje su, takoer, vani za raspoznavanje pojedinih vrsti. Cvjetovi, takoer, sadre razne aktivne tvari te se u mnogim sluajevima koriste u Ijekovite svrhe. Cvjetove je potrebno brati prije nego to izvrse svoju funkciju. Uobiajeno se beru itavi cvjetovi i to s pricvjetnim listovima u kojima se, kao i u dijelovima ake, nalazi najvie djelotvornih tvari. Brati i suiti ih oprezno, jer su njene grae. Plod (fructus) i sjemenka (semen). Oploeni tuak pretvara se u plod to u sebi sadri sjemenke. Koliko god raznolikost postoji meu cvjetovima, ]o ] Q vea u plodova i sjemenki. U plodovima i sjemenkama biljke odlau i tvari koje su svojim svojstvima Ijekovite, ili otrovne. U Ijekovite svrhe upotrebljavaju se itavi plodovi, a u nekih sjemenke. Kora (cortex) vanjski je dio stabla. Uglavnom je tamne boje, a sastoji se od nekoliko slojeva. Vanjski dijelovi kore su neivi, ispucani, vrsti, jako otporni, a zbog toga to sadre obojene tvari, tamniji. Unutranji dio kore mnogo je njeniji i sa ivim stanicama to sadre mnotvo organskih spojeva. Kora pojedinih Ijekovitih biljaka prilino se esto koristi u Ijekovite svrhe. Drvo (lignum) najrazvijeniji je dio viegodinje stabljike. Veoma je vrsto i otporno te se zato koristi kao vana sirovina u industriji. Sadri malo aktivnih tvari, zbog ega se vrlo rijetko koristi u Ijekovite svrhe.