Ahmet Hromadid roen je 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju kod Bos. Petrovca.

Zavrio viu pedagoku kolu, objavio veliki broj knjiga, meu kojima su: "Labudova poljana", "Patuljak vam pria", "Djeji pisci o sebi", "Okamenjeni vukovi", "Zelengor", "Bistri potoci", "Bijeli svijet", "Djeak jae konja","Zelena uma", "Izabrana djela", "Igmanski mar", "Desant na Drvar", "Bihadka republika", "Partizanska mornarica", "Petrova gora", "Bijeli slavuj" i druge. Njegove knjige prevedene su na vie od 30 svjetskih jezika. Bio je osnivac i urednik cuvene biblioteke Lastavica, koja je u svojoj dugogodisnjoj historiji objavila niz najvecih imena domace i svjetske knjizevnosti za djecu. Dobitnik je velikog broja nagrada medju kojima su Nagrada Udruzenja knjizevnika BiH 1958. godine, Sestoaprilska nagrada, Nagrada Mlado pokoljenje za knjizevno djelo i biblioteku Lastavica, nagrade Saveza omladine Jugoslavije i dvadesetsedmojulske nagrade, a odlikovan je i medaljom zasluga za narod, ordenom rada sa zlatnim vijencem i ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti BiH. U historiji knjizevnosti ce biti upamcen po Patuljak vam prica, Patuljku iz zaboravljene zemlje i Zlatorunu, skolskoj lektiri na kojoj su se obrazovale brojne generacije mladih.

Umro je 1. januara 2003. godine.

"Dragi prijatelji. Dane kada je zazivjela manifestacija Sarajevski dani poezije malo ko pamti. Ja sam tada bio predsjednik Udruzenja, ali je inicijativu dao i preuzeo organizaciju pjesnik Izet Sarajlic. Malo ko je tada vjerovao da ce se manifestacija odrzati desetljecima, malo ko je znao da ce se Bosna i pjesmom braniti, a branila se. Brani se i danas. Neka zato Dani poezije dozive jos mnogo desetljeca i neka se rijec pjesnika cuje gdje se dosad nije cula"

(pozdravni govor Ahmeta Hromadzica na otvorenju 40. SARAJEVSKI DANI POEZIJE 2001.)

Tolkien iz zaboravljene zemlje

U prvom danu 2003. godine svijet je napustio ponajvedi djeiji pisac u povijesti bosanskohercegovake knjievnosti, Ahmet Hromadid. U vrijeme dok se cijeli svijet klanja anglosaksonskom fantasy majstoru, Bosna i Hercegovina je izgubila jedinog svog pisca usporedivog sa J.R.R. Tolkienom. Ahmet Hromadid bio je svjetski pisac, ovjek ije su bajke u stanju usrediti dijete iz Fojnice kao i ono iz Osake, pisac koji je mnogim malim itateljima u krv usadio ljubav prema aroliji rijei. Hromadid je u dobroj mjeri pisac ije je djelo moglo nastajati bilo gdje u svijetu, i iji je autor mogao pisati na bilo kojem jeziku. (Muharem Bazdulj)

Na vijest o smrti Ahmeta Hromadzica

Otisao Andersen nase knjizevnosti

"Pojava Ahmeta Hromadzica u bh. knjizevnosti, poslije onog, strasnog rata, bila je velika pobjeda njeznosti, ljubavi i djecije dobrote u literaturi za mlade. U pravo vrijeme dosle su njegove knjige bajki: u tim siromasnim poslijeratnim godinama, kada je trebalo djecija lica ozariti nekom novom ljepotom, a njihovu mastu okrenuti od siromastva koje smo zatekli poslije rata, te uciniti da djetinstvo dobije krila i poleti u mastovitost, u bajkovitost. Takve su knjige Hromadzica, Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam prica, Okana i njeni vukovi, po kojim smo ga u nasoj literaturi nazvali bh. Andersen" (Velimir Milosevic)

"Malo sta me rastuzilo kao vijest o smrti Ahmeta Hromadzica. Uljepsao je i usrecio moje djetinjstvo. Hromadzica dozivljavam kao jednu od najvecih licnosti u posljednjih 50 godina u BiH. I ako je necije ime zasluzilo da neka skola ili ulica nosi njegovo ime, onda je to ime Ahmeta Hromadzica. I kako bi to rekao jedan ovdasnji veliki pjesnik: Nek Bog da sto vise vjetra njegovoj pleminitoj i cistoj dusi" (Hadzem Hajdarevic)

"Za mene je Hromadzic paradigma pisca djecije literature, bard djecije knjizevnosti. I mozda je cak citanje knjiga Ahmeta Hromadzica dok sam bila dijete bilo presudno da jednog dana i moj zivot krene njegovim putem" (Nura Bazdulj-Hubijar)

"Bio sam beskrajno sretan kada smo za clana ANUBiH izabrali Ahmeta Hromadzica. Bio je jedno od najvecih imena u nasoj knjizevnosti. Takvog pisca, tako odanog djeci, nismo imali" (Tvrtko Kulenovic)

"One knjige iz nase djecije lektire koje iskreno zelimo predati u ruke svom djetetu, jesu dobre, lijepe, vrijedne knjige. Ahmet Hromadzic je bio autor takvih knjiga" (Alma Lazarevska)

Izabrane bajke Ahmeta Hromadzica

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 393326345x

Patuljak vam prica; Patuljak iz Zaboravljene Zemlje; Okamenjeni vukovi; Zlatorun; Zelena suma U Hromadzicevim djelima suprotstavljaju se dva svijeta: svijet realnosti (piscevo djetinjstvo, zavicaj) i svijet fantasticnih elemenata (Zaboravljena Zemlja, patuljci, nemusti jezik, sjedinjavanje zivota covjeka i zivotinja...). Ali odmah se ovdje moramo zapitati: sta je zapravo, u Hromadzicevom slucaju, bajkoviti sloj, gdje bajka pocinje i u sta se preliva? Kada nam se cini da plovimo prostorima bajke, mi odjednom, na prevaru, literarno uspjesnu, osjetimo cvrsto tlo zavicaja pod nogama, a kada nam se i cini da smo tu, na jasnom terenu i vremenu, da su nam slike i odnosi jasni, upravo tada osjetimo pomjeranje svjetova i zatecemo se u cisto fantasticnom elementu. Citajuci djela Ahmeta Hromadzica, takodje cemo uociti i tri vazna elementa, tri odredjenja njegova djela: to su planina, jezero i tvrdjava.

Ma kud god krenuo, citalac ce se naci u planini, bice tu i neko jezero, a ponad svega i neka stara tajanstvena tvrdjava. (Alija H. Dubocanin)

Patuljak vam prica

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 3933263123

Hromadziceve bajke imaju korjene u stvarnom svijetu, u njegovom zavicaju i one nastaju ocudjavanjem, drugacijim posmatranjem predmetnog svijeta, svijeta koji je nekim svojim odnosima vec ogrnut bajkovitim smislom. Cijela knjiga "Patuljak vam prica" pruza nam neobicnu i tihu radost citanja. Od "Zlatokljune ptice" do "Uspavane planine" prolazimo kroz svijet bajke izvezen od radosti i tuga, sudbina, cesto tragicnih, neshvacenih i odbacenih kakav je "Bijeli slavuj" koji je pjevao "uvijek samo svoju pjesmu". Sve bajke ove knjige govore o zivotu ptica. (Alija H. Dubocanin)

Patuljak iz zaboravljene zemlje

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1997. ISBN: 3932068181

U ovoj knjizi suprotstavljaju se dva svijeta, svijet pisceva djetinjstava i svijet Zaboravljene Zemlje. To mjesanje dogadja se u onom casu kada pisac sijece ustaljeni tok bajke. Pricu koja hronoloski prati sudbinu Pahuljice i njenog brata Suncana, koji je, posto je ukradena, trazi po dalekim i nepoznatim morima, a pri tom mu pomazu zvijezde, galebovi, cudesno oruzje. Najednom, nepredvidjeno, Hromadzic reze, prekida pricu o Zaboravljenoj Zemlji i vodi nas u svoj zavicaj kazujuci nam neke cisto autobiografske podatke. (Alija H. Dubocanin)

Okamenjeni vukovi

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 3933263530

"Okamenjeni vukovi" nije bajka u svojoj standardiziranoj strukturi. Naime, da nije konacnog razrjesenja drame odnosa u prirodi, koji se ovdje grade na relaciji srndac Srebrenko i sedam vukova, ovdje se i ne bi moralo govoriti o bajci. Dakle, kada su sve nade izgubljene, kada su mu vukovi za petama, kada bjezi na vrh snijezne planine, i kada ne vidi nikakvog izlaza, dogadja se cudo: proradio je vulkan. Vulkan spasava Srebrenka, a "vulkan je sam proradio i sam se ugasio". I to bi bio fantasticni elemenat u ovom romanu, ako ga prihvatimo kao cisto fantasticni. (Alija H. Dubocanin)

Zelena suma

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1997.

ISBN: 3933263301

Kroz cijelo Hromadzicevo pisanje u ovoj knjizi prica, provlaci se neprekidna borba: borba onih koji su na strani zla, koji ga cine drugima, pa i sebi, i borba onih koji cine dobro, opet i drugima i sebi. Dobro se, inace, najcesce i cini drugima. I uvijek tu i imamo pobjednika, jedno veliko i lijepo Dobro, jednu cistu vjeru u Dobro, a posebna vrijednost u svemu tome je prijateljstvo. A za prijateljstvo, kao i za dobro pricanje, treba imati dara, treba se uciti prijateljevati, a Hromadzic sve to zeli reci svome mladom citaocu. (Alija H. Dubocanin)

Zlatorun Drugo izdanje

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Mart 2000. ISBN: 3933263514

"Zlatorun" je cista bajka. Ovdje se ne radi samo o jednom ovnu Zlatorunu, ovdje imamo cijelo stado koje ima zlatna runa. Ipak, u cistini planine, to stado i predvodnika Zlatoruna ne moze vidjeti svako. "Danju se stado nikada ne pojavljuje". - "Zlatoruno stado izlazi na pasu samo nocu, i samo kada sija mjesec". Ipak covjek - pohlepa, je jednom davno ne zna se kako uhvatio Zlatoruna, da bi se sto vise obogatio. Ali priroda je oslobodila Zlatoruna, bas onako kako se i danas priroda zna pobuniti protiv nekih ljudskih postupaka. (Alija H. Dubocanin)

BIOGRAFIJA: Romansijer i pripovjeda, roen je 11. oktobra u Bjelaju pod planinom Osjeenicom kod Bosanskog Petrovca. U rodnom selu je proveo djetinjstvo i zavrio osnovnu kolu u Bosanskom Petrovcu, a Tehniku i Viu pedagoku kolu u Sarajevu. Uestvovao je u ratu gdje je 1944. godine kao novinar Osloboenja upoznao Skendera Kulenovida kome pokazuje prie. Poslije rata radio kao novinar u Sarajevskom dnevniku, a zatim kao glavni urednik lista Krajina u Bihadu i urednik kulturne rubrike sarajevskog lista Osloboenje. Bio glavni i odgovorni urednik omladinskog asopisa za knjievnost Zora gdje objavljuje svoje prie "Draginja" i Susreti", te veliki broj knjievnokritikih i publicistikih tekstova, filmskih i pozorinih kritika. Jedno vrijeme bio glavni urednik u omladinskom izdavakom poduzedu Narodna prosvjeta, kasnije nazvanom Veselin Maslea (danas Sarajevopublishing). Kao urednik u Maslei bio pokreta i urednik djeije biblioteke Lastavica. Pisao pripovijetke i romane za djecu i odrasle, knjievne i kazaline kritike, knjievne reportae, crtice i lanke. Jedan je od rjeih djeijih pisaca koji njeguju bajku kao knjievni rod. Bio je lan Redakcije meunarodne edicije Djeca svijeta. Djela mu prevedena na mnoge svjetske jezike, uvrtene u izbore djeije literature i lektire nekih evropskih zemalja (Italija, Norveka, Belgija). Za knjievni rad dobio je brojne nagrade i priznanja meu kojima su nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948), Mladog pokoljenja (1971), Zmajevih djejih igara(1973), Kurirek (1974), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BIH (1974), estoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986) i druge. Odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom republike II reda. lan Akademija nauka i Drutva pisaca Bosne i Hercegovine. Umro u Sarajevu.

BIBLIOGRAFIJA: Labudova poljana, roman Sarajevo, 1952. Patuljak iz Zaboravljene zemlje, roman Sarajevo, 1956. Patuljak vam pria, pripovijetke Sarajevo, 1957. Okamenjeni vukovi, roman Sarajevo, 1963. Djeji pisci o sebi,( I, II, III ) proza, Sarajevo 1963. Bijeli cvijet, pripovijetke Sarajevo, 1965. Zlatorun, pripovijetke Sarajevo, 1966. Zelengor , pripovijetke Sarajevo, 1971. Bistri potoci, roman Sarajevo, 1971.

Bijeli slavuj, pripovijetke Sarajevo, 1972. Djeak jae konja, roman, Sarajevo 1977. Ledena gora, slikovnica, Sarajevo 1977. Patuljak iz zaboravljene zemlje, drama, Sarajevo, 1980.

DRUGI O HROMADIU: Hromadziceve bajke imaju korjene u stvarnom svijetu, u njegovom zavicaju i one nastaju ocudjavanjem, drugacijim posmatranjem predmetnog svijeta, svijeta koji je nekim svojim odnosima vec ogrnut bajkovitim smislom. Cijela knjiga "Patuljak vam prica" pruza nam neobicnu i tihu radost citanja. Od "Zlatokljune ptice" do "Uspavane planine" prolazimo kroz svijet bajke izvezen od radosti i tuga, sudbina, cesto tragicnih, neshvacenih i odbacenih kakav je "Bijeli slavuj" koji je pjevao "uvijek samo svoju pjesmu". Sve bajke ove knjige govore o zivotu ptica. (Alija H. Dubocanin)

"Pojava Ahmeta Hromadzica u bh. knjizevnosti, poslije onog, strasnog rata, bila je velika pobjeda njeznosti, ljubavi i djecije dobrote u literaturi za mlade. U pravo vrijeme dosle su njegove knjige bajki: u tim siromasnim poslijeratnim godinama, kada je trebalo djecija lica ozariti nekom novom ljepotom, a njihovu mastu okrenuti od siromastva koje smo zatekli poslije rata, te uciniti da djetinstvo dobije krila i poleti u mastovitost, u bajkovitost. Takve su knjige Hromadzica, Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam prica, Okana i njeni vukovi, po kojim smo ga u nasoj literaturi nazvali bh. Andersen" (Velimir Milosevic)

PLAMENA

Zvali su je Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je nodu letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica ved kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor, negdje u grm ili u kronju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio udotvornu lampu. Sve ivo i ptice i zvijeri, bjeale su iz svjetlosnog kruga u gust mrak i Plamena je uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala drutva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako je zakljuiti da nije bila sredna. Gdje se rodila? Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije sjedala. Ko zna kako i ko zna zato? Moda je negdje na svijetu postojalo mjesto gdje su ivjele plamene ptice, a ona se nesredom, jo dok je bila sasvim mala, izgubila i nala u tuem svijetu. Jesu lije iz nepoznatog zaviaja odnijeli vjetrovi? Je li takav zaviaj zaista postojao? Ako nije sa sigurnodu mogla da odgovori Plamena ko je drugi mogao? Ona je ipak vjerovala da postoji. udjela je za svojim zaviajem i traila ga lutajudi od planine do planine. Nadala se da de negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom razgovoru, radovala se mnogo emu to de doivjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale i nita. Plamenu pticu nije srela. Zaviaj nije nala. Uzalud je pitala. Uzalud je pjevala oekujudi da se istom melodijom, istim glasom odazove druga ptica njenog roda. Njena pjesma enje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve vie gubila nadu da de ikad nadi ono to trai. Ali enja za zaviajem nije prestajala. Dok se odmarala, nodu kad je sve bilo pusto, kad se u planini nije uo nijedan glas, ona je, ne jedanput, sanjala kako de odletjeti u svoj zaviaj. Zamiljala gaje kako izgleda i bila uvjerena da se nalazi u kraju koji je najljepi na svijetu. Bila je uvjerena da tamo vjeno sija sunce, da i drvede ima vatreno lide, da su vode tople i drugaije od onih koje je dotad vidjela. esto su joj itave nodi prolazile u takvom sanjarenju. I nije ih alila. Zato da ali kada su to bili najprijatniji asovi njenog ivota? Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta. Jednom, usred zime, zapala je u veliku zavjesu oblaka koji su se neoekivano nagomilali tako gusti i tamni oblaci da se dan malo razlikovao od nodi. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice nisu mogle da lete, jer su ih svuda doekivali neprobojni zidovi oblaka. Hrane vie nije bilo i pne najslabije ved su poele skapavati od gladi. A i ostale je prije ili kasnije ekala ista sudbina. Ako ne napustimo ovu planinu, propademo govorile su jedna drugoj. A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni oblaci?

Plamena ih je sluala i pomislila: "Moda bih mogla da im pomognem, da ih izvedem odavde. Osvjetljavadu im put i probide se kroz oblak." I rekla je pticama. Ptice su se zaudile. Mnoge su posumnjale u mogudnost takvog poduhvata, ali su one najhrabrije i najpametnije rekle: Ako nita ne pokuamo, propademo. Ako pokuamo, postoji nada. Neka nas Plamena povede. Tako je zapoeo smrtonosni let velikog ptijeg jata kroz guste oblake, u neizvjesnost jer se nije znalo dokle de stidi i hode li nadi spas. Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene buktinje osvjetljavala je put i nije bila tuna, bila je ponosna i zadovoljna to ima vatreno perje. Samo da izdri. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen kraj velikog ptijeg jata. U poetku je letjela lako, a kasnije sve tee, sve sporije. Mnoge su ptice ved pale. Mnoge su posljednjim zamasima krila odravale ivot. Ne smije klonuti! hrabrila je samu sebe Plamena. Izdri jo malo. Tamo negdje iza oblaka grije sunce, toplo sunce, kao u tvom zaviaju. Koliko je trajao taj let, niko ne bi mogao redi tano. Niko nije mjerio vrijeme satom ni daljinu kilometrom. Ali pticama se uinio dug kao vjenost, i kad su ved i najhrabrije poele da gube nadu, Plamena ih je izvela u irok, svijetao prostor bez snijega. Sunce! uskliknula je. Spas! To je bilo sve to je mogla da kae. Nestalo joj je snage, krila su joj klonula. Pala je na zemlju i nije se vie podigla. Ptice su pokuale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i poloile u zemlju njeno tijelo. To je bio veliki, neobian i tuan pogreb. Plamena je konano stekla prijatelje. Ali nije ih vidjela kako plau, nije ih ula ta govore. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana humka. I ta humka je svake nodi svijetlila u mraku, kao to je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce.

ANALIZA PRIE PLAMENA

Plamena je naslov bajke Ahmeta Hromadida, ujedno to je i ime jedne prelijepe ptice. To ime ju je opisivalo, jer nodu dok bi letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica, ved neka zvijezda koja se otisnula s neba. A kada se spusti na zemlju da se odmori izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio lampu. Iako je bila lijepa ptica, ona nije imala prijatelje. Sve price su je izbjegavale to je nju inilo tunom. Dugo je traila svoj dom, svoj zaviaj, gdje mislila da de biti prihvadena, ali uzalud. Uvijek se osjedala nepotrebnom i odbaenom, sve dok jedne zime nije pomogla mnogim pticama da dou u topliji kraj tako to im je osvjetljavala put. To je bio njen posljednji let. Pogreb plamene ptice je bio velik, neobian i tuan. Pred svoju smrt Plamena je stekla prijatelje i bila je sretna jer je mogla nekome pomodi. Na mjestu gdje je zakopana Plamena rasla je zelena humka, koja je svake nodi svijetlila kao to je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce. Stavljajudi se u poziciju djeteta ono bi vjerovatno kroz ovu priu spoznalo da svaki ovjek treba biti kao Plamena sa velikim i hrabrim srcem, te da nikada nije kasno stedi prave prijatelje i da ne treba suditi na osnovu izgleda. Iako je Plamena umrla iza nje je ostao trag onoga to je radila i na ta de druge podsjedati.

BIJELI SLAVUJ

U kronji stare zove jednom u proljede, kad je opadao cvat i kad ga je vjetar na svojim krilima nosio visoko u zasvoe neba, izleglo se pet slavuja. Bili su jednako sitni, gladni i goludravi. Majka ih je svakog jutra, u osvit zore, budila svojom pjesmom i oni su, sluajudi njen zvonki glas, pitali: Kad demo i mi tako zapjevati? Sluajte i uite govorila im je majka. Slavuj koji ne umije pjevati najnesrednija je ptica na zemlji.. im su slavuji malo ojaali, majka se zaudi i iznenadi kad jednom od njene djece naraste kao pamuk bijelo perje. Ali se jo vie iznenadi kad taj isti mali, neobini slavuj proprhuta i poe pjevati prije ostalih. Pjevao je najprije tiho, a kad mu glas ojaa, pope se na najviu granu zove, doeka da prestane pjesma mnogobrojnih slavuja u okolici, a onda on sam, u tiini koja je nastala, zapjeva suncu koje se raalo na istoku. Pjesma je bila tako neobina, tako zvonka i divna, da vie ni jedan slavuj ne povede pjesmu i svi pohrlie zovinu grmu da vide tog novog pjevaa. I kako se samo zaudie kad na grani ugledae bijelu pticu! Pa ovo nije slavuj rekoe mnogi. Pjeva kao i mi, a nije naeg roda. Perje mu je golubije, a grlo slavujevo dodadoe drugi. Pa ta je onda? upitae tredi. Slavuj sam, brado, roen ovdje u grmu zove poe da ih uvjerava bijeli ptid. Imam majku, bradu i sestre. Tano je, to je moje ujete potvrdi majka koja je u tom asu doletjela i spustila se na granu zove. Otkad se slavuji bijeli raaju? javie se mnogobrojni glasovi. Nikad nismo vidjeli bijelog slavuja. Ne primamo ga u svoj rod. Nek ide golubovima. Nemojte ga dirati poe moliti majka. Jo je nejaak, uginude na putu. Nek ide! zagrmjee slavuji koji su smatrani najboljim pjevaima. Oni su svakako htjeli da ga sklone jer su odmah shvatili da bijeli slavuj pjeva bolje od njih, i u njima se poela buditi zavist. I mali slavuj napusti zovin grm. Krila su mu bila jo njena za dug let, a put nepoznat. Bio je tuan i plakao je od alosti to je tako neoekivano morao da napusti toplo gnijezdo i to su ga slavuji nepravedno istjerali iz svoje velike porodice. Upravo kad mu je ponestalo snage za dalji let, opazi on na jednoj livadi jato bijelih golubova. Ohrabri se i spusti na zemlju, meu njih. Oni se malo zaudie neobinoj ptici, a jedan od njih, po dranju najstariji, upita: Ko si ti, maliane, i ta trai ovdje? Bio sam slavuj pa su mi rekli da pripadam golubovima. Doao sam da pitam hodete li da me primite u svoje jato? Kako demo te primiti kad nisi golub? rekoe svi u jedan glas.

 Potrai, maliane, drutvo kome pripada izusti pouno stari golub. Meu nama bi uvijek bio stranac i nikad ne bi naao to eli. Bijeli slavuj opet prikupi snagu i podie se s livade. Nije iao daleko, spustio se u jedan grm i razmiljajudi o svojoj sudbini progovorio: Da li je jo iko bio ovako nesredan kao ja? Niko nede da me primi u drutvo. Ne preostaje mi nita drugo ved da lutam po zemlji i da ne budem ni slavuj, hi golub, ni vrana... Saali se mali slavuj nad svojom sudbinom i zapjeva tuno kako nikad ni jedan slavuj nije zapjevao. Pjevao je o toplom gnijezdu iz kojeg je morao da odleti, pjevao je o svojoj nesredi i usamljenosti, o visinama i daljinama koje njegova slaba krila nede modi da savladaju. ue ga golubovi na livadi i podigoe glavu. u ga i orao u modrom visu i prestade da mae krilima. u ga i ovjek koji je prolazio putem pa i on zastade... Glas malog slavuja se razlijegao po zemlji i topio kao sunev zrak. Umukoe i popci u travi i abe u bari. Ni ptice, ni ivotinje, ni ljudi nisu dotad uli tako tunu, potresnu i lijepu pjesmu. Svi su kao zaarani sluali bijelog slavuja. Mnogi su uzdisali i plakali. ak i vjetar prestade da se igra u travi i crn oblak na nebu ne prosu kiu dok u grmu ne utihnu slavujev glas. I kad je ved prestao da pjeva, jo dugo je nad livadama i lugovima vladala tiina. Sve je ekalo da opet pone. Ali je bijeli slavuj ved odletio dalje. Kuda to ni on sam nije znao. Od tada je stalno lutao sam i tuan; i pjevao je uvijek samo svoju pjesmicu. Pjevao je gdje god bi se zaustavio. I tada je sve ivo zamiralo i njega slualo. Kad bi se naao negdje u lugu gdje su se slavuji veselili igrali ili pjevali, njemu je bilo najtee. Pritajio bi se pod gustim lidem i tako nevidljiv dugo posmatrao ta rade, sluao ta govore. Donosio je ak i odluku da bane meu njih, da im ispria sve o sebi i zamoli ih da ga prime u jato. Ali nije imao hrabrosti da ostvari tu odluku. Bojao se da de ga otjerati, da de mu jednostavno kazati nek ide otkud je i doao. Znao je da bi mu poslije toga bilo jo tee, jo stranije... Koliko je malo trebalo pa da tuni slavuj postane opet sretan? Da nae prijatelje, da jutrom kao i svi slavuji pjeva veseli pozdrav suncu. Prolo je i proljede i ljeto, a on je jo uvijek lutao sam. Dola je jesen. Dolo je vrijeme da slavuji napuste svoje lugove i krenu na put u toplije krajeve. I krenuli su. Opustjeli su lugovi i vrtovi. Umjesto njih sad je u drvedu pjevao vjetar, ruio s grana lide i naputena gnijezda. Tada mali, bijeli slavuj osjeti jo jau tugu. Sad je bio potpuno sam, sad je bio i jedini slavuj koji nije poletio na jug. Istina, niko ga nije spreavao da to uini. Ali i tamo, u nepoznatom kraju, ekalo ga je isto pa zar onda nije bilo svejedno gdje de prezimiti, ako uopte prezimi? Postajalo je sve hladnije, sve ede su padale kie a grmovi nisu vie pticama pruali dobar zaklon jer se lide suilo i opadalo. Ni bijeli slavuj nije tako lako nalazio zaklona. A jednog popodneva, kad se umoran i prozebao zaustavio u ogoljelom vrtu, poeo je da pada snijeg. Nijedna ptica nije letjela nebom. Ni jedna ptica, daleko unaokolo, nije putala glas kao da je itav ptiji rod izumro.

ak ni vrapci, ti vjeni pokudari, nisu pomaljali kljunove ispod strehe, namirisali su snijeg i pritajili se. "Sve ptice su nale utoite", mislio je mali slavuj, "samo ja ne znam kuda du. Slavuji me nisu pozvali da krenem sa njima. Ni druge ptice me nisu pozvale. Pa ta du sad da radim, ta du da radim?" Oblaci su sve jae posipali zemlju pahuljama. Krupne i vlane, one su se odmah topile. Pa snijeg je bijel kao i ja zaudio se. Da sam otiao na jug, ne bih to znao. A nije ni straan. Zbog ega se onda toliko boje snijega? Zbog ega bjee od njega? Zaista, bilo je prijatno posmatrati kako pahulje padaju i istog asa umiru. Pokuao je ak da jednu uhvati u kljun, podigao je glavu i dugo se tako zabavljao. A pahulje su samo padale, padale. Postajale su gude, suvlje i hladnije. Nisu se vie topile, prekrivale su lagano zemlju, drvede i krov na kudi do vrha. I mali slavuj je osjetio njihovu teinu. Poeo je da ih stresa, ali one su se ponovo lijepile za njegovo perje, one su bile nemilosrdne. "Zatrpade me", prepao se odjednom, "zatrpade me sasvim." Premjestio se u drugi grm. Mislio je da de tamo biti bolje. Ali i tamo je padao snijeg i tamo je bilo hladno. "Zatrpade me", pomislio je ponovo, "ovdje de biti moj kraj." Eto dolo je i to. Poslije svega to je doivio otkad je morao da napusti porodicu slavuja, otkad je postao osamljenik, lutalica i poeo da pjeva tunu pjesmu o sebi, o svojoj nesredi. Niko nede poaliti za njim. Niko nede zaplakati, a ni saznati kako je zavrio svoj kratki ivot. Kao i uvijek kad mu je bilo teko, odluio je da zapjeva. Pjesma je bila njegovo jedino oruje. Jedina snaga. Tuna pjesma pred kojom niko nije mogao zaustaviti suze. I zapjevao je. Bilo mu je svejedno da li de ga kogod uti. On je pjevao sebi. On je pjevao posljednji put. Ali neko je ipak uo. Na kudici iza vrata otvorio se prozor i na prozoru se pojavila glava djeaka. Kakva to ptica pjeva u ovo nevrijeme? pitao je sam sebe. Ima slavujev glas, a pjeva tuno, pretuno. Uginude, nestade pod snijegom. Moram joj pomodi. Odluio se brzo i iziao u vrt koji su nemilosrdno zasipale pahulje. Mali je slavuj jo uvijek pjevao. Ali pjevao je tie. Glas ga je izdavao, snijeg ga je zatrpavao. Djeak ga je jedva otkrio pod hladnim bijelim pokrivaem. Prilazio je oprezno, bojao se da de mu pobjedi. Bojazan je bila suvina. On ga je samo tuno pogledao i prestao da pjeva.

Djeak nije oklijevao. Odmah je shvatio kakva je nevolja zadesila neobinog pjevaa. Uzeo ga je na ruku, pomilovao i ponio u kudu. Nije ni slutio da je tako postao prvi, veliki prijatelj bijelog slavuja iz zovina grma. U toploj sobi mali slavuj se brzo oporavio, poeo da prhude i da znatieljno zagleda nepoznate predmete. Djeak je pozvao majku, ispriao joj kako je spasio promrzlu pticu i rekao: uvadu je i hraniti dok ne grane proljede. A onda, ako bude eljela da odleti od nas, neka odleti, a ako bude eljela da ostane, neka ostane. Dobro si uinio to si spasio pticu odgovorila je majka. A do proljeda je jo dugo i ko zna moda de se pripitomiti kod nas. Uinidu sve da se pripitomi obedao je djeak. I ispunio je svoje obedanje. Svakim danom slavuj je postajao pitomiji, slobodniji i veseliji. Nauio je da se igra s djeakom, sputao se na njegovu ruku, spavao nad njegovim uzglavljem. Zajedniki su posmatrali kako pada snijeg, sluali kako stravino zavija bura i kako, skupljeni pod strehom, zimomorno cvrkudu vrapci. U takvim asovima bilo im je zaista prijatno i lijepo u to-ploj sobi. Osjedao je to dobro i mali slavuj pa se jo vie umiljavao oko svog zatitnika i zahvaljivao mu se jezikom koji djeak nije mogao razumjeti. Ipak, nasludivao je o emu slavuj govori i, milujudi rukom njegovo malo tijelo priao mu o proljedu koje de dodi i rascvjetanom vrtu gdje de modi da se nastani. Kad bi djeak iziao da se igra, da se sanka ili grudva bijelog slavuja bi obuzimala stara tuga. Bilo mu je dobro, imao je prijatelja, ali njegovo srce je eznulo za onim to je ostalo neostvareno! Pitao se: kako ive i ta sad rade slavuji koji su odletjeli na jug? Da je meu njima, doekivao bi zoru pjesmom, bio bi jedan glas vie u velikom horu. Radovao bi se izlasku sunca. Ne, on se ne moe jo uvijek pomiriti sa sudbinom odbaenog! On je slavuj i ostaje slavuj! On nikad nede biti sredan dok se ne ukljui u svoju veliku porodicu. Dani su prolazili i zima je prolazila. Duhnuo je topao junjak i snijeg se topio kad eder u vodi, pokazala se opet gola zemlja, a vrapci su poeli veselije da cvrkudu i ivlje da prhudu. Oni su ved znali da su prebrodili jo jednu zimu i da im vie ne prijeti opasnost ni od ledenih nodi ni od gladi, I mali slavuj je osjetio dolazak proljeda. Jednog jutra on probudi svog prijatelja pjesmom. Prvi put poslije izgnanstva on nije pjevao svoju tunu pjesmu lutalice, on je pjevao veseli pozdrav zori i suncu. Kako i ne bi i zato i ne bi? Ta on je sad imao prijatelja, velikog prijatelja. Djeak je sluao i udio se. On je tek sad shvatio da je nepoznata ptica koju je spasio, u stvari, slavuj. Bijeli slavuj. Tu vie nema zabune, jer njegova pjesma sve govori. A slavuj je pjevao sve jae, sve ljepe. Kad je prestao, djeak je dugo razmiljao o njegovoj sudbini, a onda ustao, otvorio prozor i rekao: Nema vie potrebe da se zadrava u sobi. Snijeg te ne moe zatrpati, vjetar te ne moe odnijeti. Idi, poigraj se malo napolju. Ali ne zaboravi da se vrati.

Slavuj nije odmah pojurio kroz otvoren prozor koji mu je nudio potpunu slobodu. On se najprije spustio na ruku svog prijatelja i pokuao cvrkutom da mu neto objasni, pa tek onda poletio iznad vrata. Djeak je pratio njegov let i pitao se: hode li ovo biti njihov rastanak? Je li bijeli slavuj zauvijek odletio? I nije zatvorio prozor. Ako se slavuj vrati, da moe udi. A slavuja su odmorna krila nosila sve dalje i dalje. Nikad nije osjetio toliko zadovoljstvo to moe da juri neogranienim prostorom, da se zaustavi gdje eli. elio je i oslukivao: nede li se odnekud iz grma, iz umice javiti slavuji svojom pjesmom. Onda bi se i on spustio i zapjevao. Zapjevao bi pravu pjesmu slavuja. Moda bi ga opet primili u svoje drutvo. I tek danas bi on bio sasvim sredan i potpuno zadovoljan. Ali pjesma se nigdje nije ula i, kad se ved zamorio, bijeli slavuj se vratio svom prijatelju, djeaku. Sad je svakog dana letio iz sobe i vradao se. Pjevao je na prozoru i u vrtu. ekao je da se pojave slavuji. Doekao ih je kad je drvede poelo da se kiti listom. Doletjeli su i njihova zvonka pjesma razbudila je jednog jutra sve umarke i sve vrtove. Na slavuj ih je dugo sluao a onda izjuri iz sobe i nae mjesto u grmu rue. Kao nekad u zovinu grmu, doeka najprije da utihnu glasovi mnogobrojnih pjevaa, pa onda i sam zapjeva. A kakva je to bila pjesma i kakav je to bio glas pokazalo se prije nego to je zavrio. Sa svih strana poletjeli su slavuji u mali vrt da vide nepoznatog pjevaa, koji se od-jednom pojavio i tako zapjevao da su svi morali zadutati. Vidjeli su ga. I kad je prestao da pjeva, pitali su ga: Otkud si stigao ovamo? Zato si bijel? Iz kojeg si jata, iz koje si ume? Ja sam slavuj iz zovina grma poeo je da pria pjeva. Ali sam morao da napustim svoje toplo gnijezdo i da postanem lutalica... Ispriao im je sve o sebi. Kad je zavrio, mnogi su slavuji zaplakati, a onda su gotovo u jedan glas povikali: Ti si slavuj koji pjeva najljepe od svih slavuja na svijetu. Ostani meu nama i zaboravi ta je bilo. Bide na prijatelj i mi demo biti tvoji prijatelji. Hvala vam! ganuto je progovorio nekadanji izgnanik. Zapjevaj da te jo jednom ujemo zamolili su slavuji. Zapjevao je. Pjevao je dugo, samo on, u tiini koja je vladala nad itavim krajem, pjevao je pozdrav suncu i novom ivotu koji je bio pred njim. Konano je naao ono za im je eznulo njegovo malo, plemenito srce. Ali nije zaboravio ni svog prijatelja djeaka. Dolijetao je svakog dana u njegovu sobu i pjevao mu najljepe pjesme. A svi slavuji koji su se nastanili u vrtu smatrali su djeaka svojim prijateljem i nisu bjeali od njega. Po umama se brzo pronosio glas o neobinom, bijelom pjevau.

Na sve strane se irila njegova slava, jer su u mali vrt dolijetali slavuji iz daleka da ga vide i uju. Sluali su ga, divili mu se i pozivali da posjeti njihov lug. Imao je sad mnogo prijatelja a jo vie onih koji su eljeli da postanu njegovi prijatelji, jer vie nikom nije smetalo to ima bijelo perje.

ANALIZA PRIE BIJELI SLAVUJ

Pria Bijeli slavuj govori o ptici koja je jos kao mala bila odbaena od svog jata zato to nije izgledala poput ostalih slavuja. Dugo je lutala pokuavajudi nadi svoje utoiste, sklonite i grupu kojoj pripada, ali naalost to joj nije uspijevalo. Taj mali bijeli slavuj je svojom pjesmom i predivnim glasom privlaio panju drugih. Svi su mu se divili ali to nije bilo dovoljno da ga prihvate onakvim kakav jeste i da ga ne odbacuju. Dugo je bio tuan i usamljen. Ali nikada nije posustajao uvijek je imao volju za ivotom. Na kraju je uspio da ostvari svoj san i da bude prihvaden meu drugima, da bude sretan do kraja ivota. Ova pria nema neki uobiajeni poetak bajke, dok je kraj ipak sretan kao u vedini bajki. Ovo je ovo jedna jako pouna pria kako za djecu tako i za odrasle. Pisac kroz ivot jedne ptice opisuje ono s ime de djeca da se susredu. Hromadid na neki nain kroz pticu predstavlja ivot osobe koja je drugaija od ostalih, koja ne pripada nijednom jatu tj. niko ne eli da prihvati tu osobu onakvom kakva jeste. Sama se mora susretati sa svim problemima koje joj ivot donosi, preko svih prepreka sama prelazi i sama donosi odluke o svom ivotu. Dijete moe uvidjeti koliko je taj ivot teak i kako se ta ptica (osoba) osjeda kao usamljena i odbaena od svih. Ali samo ako ima vjeru u sebe moe stidi do konanog cilja i ako ima tu vrlinu i sposobnost da prata drugima i da mnogo puta pone ispoetka. Zaista tako mora biti da osoba ne bi izgubila volju za ivotom. Vjerujem da dijete vrlo lako te sve karakteristike moe spoznati. Jer ukoliko to uini na vrijeme stedi de divne vrline kao to su prihvatanje drugih onakvima kakvi jesu, bez ikakve diskriminacije i osuivanja. Mnogo puta u ivotu je teko stedi povjerenje u druge jer se vrlo esto razoaramo, ali ptica je smogla snage da vjeruje djeaku koji joj je pomogao i znala je to cijeniti ostala mu je vjerna do kraja U zbirci Patuljak vam pria moemo vidjeti kako ima mnogo pria o ra zliitim vrstama ptica, njihovim sudbinama i problemima s kojima se susredu. Po mom miljenju u prenesenom znaenju sve te ptice su ljudi i njihove sudbine. Autor je samo htio djeci da priblii taj svijet s kojim de se sresti nekada. Vedina pria je ispriano realno ba onako kako se dogaa u stvarnom svijetu, samo to je pisano jezikom djeteta, svi ti likovi su bliski djetetu i on ih na taj nain najbolje moe razumjeti. Dijete kroz sve prie je spoznalo sve osobine koje osoba posjeduje od onih najgorih kao to su: pohlepa, la, izdaja do onih najljepih kao to su: vjernost, odanost i ljubav. Ova zbirka ui dijete da postane to bolji ovjek da potisne svoje mane a istakne svoje vrline.

PRIJATELJSTVO

Kau da je Brdo pjesme pradomovina eva. Kau tako... A moda i nije pradomovina. Moda su se eve naselile tu iz nekog drugog kraja ili zemlje. Ko to zna? Ali oni koji poznaju Brdo pjesme, znaju ipak sigurno da ono od proljeda do kasne jeseni nikad nije pusto i bez pjesme. Bez radosti i poklika eva koje se podiu u plavo nebo, u beskrajne prostore. Da zapjevaju suncu i zemlji koja se u nedogled prostire ispod njihovih krila. Vi sigurno elite da saznate gdje se nalazi Brdo pjesme? Redi du vam. Ono lei meu planinama usamljeno i zatideno sa svih strana od vjetrova i ljudskog oka. Zato eve i ive tamo slobodno i bezbrino. I samo kad padne snijeg, zamiru na Brdu pjesme njihovi glasovi. I eto tu, na tom brdu ivjele su dvije mlade eve, dvije nerazdvojne prijateljice. Jednu su zvali Ljepotica a drugu Miloglasa. Skupa su letjele, skupa pjevale. Dizale su se svakog jutra sa Brda pjesme da pozdrave zoru. Dizale su se u podne, kad je sunce bilo u zenitu, i dovikivale mu: Zdravo, sunce nedokuivo! ao nam je to ti ne moemo dodi u posjetu. Krila su nam nejaka a ti si daleko, daleko. Miloglasa je bila naroito tuna poslije svakog takvog leta. eljela bih da uzletim do sunca govorila je. Da otud zapjevam zemlji i modrim visinama. Da me uju ljudi po itavoj zemlji. Da govore jedan drugom. "Pouj! Ono pjeva Miloglasa!" I ovako nam je lijepo govorila je njena prijateljica. Mlade smo i slobodne. Dok nas krila mogu nositi u iroke prostore, nae su sve planine i rijeke. Bile su sretne, mora se priznati. Ali jednom u proljede iznenada se razboli Ljepotica. Miloglasa se nije odvajala od nje. Prestala je da leti, prestala je da pjeva. U njihovoj kudici pod grmom kukurijeka bilo je tuno. Ljepotica je postajala sve slabija. Njena mala glavica je poivala na mekoj travi, a oi bile zatvorene. Umrijedu rekla je svojoj prijateljici. Nikad vie nedemo poletjeti skupa. Sunce nede vie pomilovati moja krila. Ozdravide tjeila ju je Miloglasa i kriom plakala. Ja hodu da ozdravi.

 Osjedam da mi se pribliava smrti. I molim te samo jedno, tebe, svoju najbolju prijateljicu: zapjevaj da te poljednji put ujem. Posljednji put. Miloglasa nije mogla da joj odbije molbu iako joj je bilo teko da pjeva, jer joj je srce bilo puno tuge i bola. Pjevala je o blijedim zorama na istoku, o vjenom prijateljstvu i tiinama iznad modrih uma. Na Brdu pjesme su zamrli svi drugi glasovi. I nijedna eva nije tog asa poletjela iz svoga gnijezda. Ljepotica je umrla sluajudi pjesmu. Umrla je tiho, jo prije nego to je njena prijateljica Miloglasa zavrila posljednji akord. itavo Brdo pjesme je obavi tuga. Sedam dana i sedam nodi ni jedna eva nije zapjevala. Miloglasa je bila neutjena: Nije ni letjela, ni jela, ni pjevala. Samo je plakala i mislila o svojoj nesretnoj prijateljici.

ANALIZA PRIE PRIJATELJSTVO Pri itanju ove knjige moemo zakljuiti da sve njene bajke govore o ivotu ptica. Tako i ova bajka Prijateljstvo govori o dvije ptice eve,nerazdvojne prijateljice. Ved na poetku se moe uoiti da nije kao ostale tipine bajke u kojima je sve ruicasto sa sretnim zavretkom. Ova bajka ima tuan kraj koji zavrava smrdu. Smrdu najbolje prijateljice. Svi znamo da bez prijateljstva nema ivota. Svi imamo i volimo svoje prijatelje i ne bismo mogli bez njih. Tako je i nesretna eva Miloglasa voljela svoju prijateljicu Ljepoticu. Nije eljela da joj se bilo ta loe desi. U tipinim bajkama uglavnom dobro pobijedi zlo dok je u ovoj zlo u obliku smrti dolo i zavrilo ovu nesretnu priu koja je poela sa lijepim uvodom i opisima njihovog pradoma Brdo pjesme. U bajci jos primjedujemo Miloglasinu elju,volju i snagu da pomogne svojoj prijateljici da ozdravi i da opet lete zajendo do irokih prostora. Veliko razocarenje sto nije uspjela i sto joj niije poslo za rukom da spasi Ljepoticu primjetimo na kraju bajke kada tuzno opisuje njeno stanje nakon smrti njene prijateljice,bezzivotna i uplakana. Citav dom je plakao za njom. Svi ljudi trebaju nekoga,pa tako i zivotinje. Sve je stvoreno u paru, pa tako i ptice. Niko ne voli samodu. Zato je vano znati biti dobar prijatelj i u dobru i u zlu. Kad nam je najgore da se moemo na nekoga osloniti ali i da znamo nekome biti oslonac. Kao sto je Miloglasa bila Ljepotici, nije je ostavila i iznevjerila nego je bila sa njom do samoga kraja.