Weber Protestantska Etika I Duh Kapitalizma BEZ FUSNOTA

I PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA1)
I. PROBLEM
S a d r a j : 1. Konfesija i socijalni slojevi. Str. 5 . 2. Duh kapitalizma. Str. 18. 3. Luterova koncepcija poziva. Zadatak istraivanja. Str. 52.
1. Jedan pogled u profesionalnu statistiku konfesionalno mjeovite zemlje neobino esto2) pokazuje jednu pojavu
protestantska etika i duh kapitalizma
o kojoj se toliko puta u katolikoj tampi i literaturi,3) kao i na katolikim zborovima Njemake ivo raspravljalo: vie nego preteno protestantski karakter kapitalistikog posjeda i preduzimatva, kao i viih, kvalifikovanih slojeva radnitva,
problem
a naroito vieg, tehniki ili trgovaki obrazovanog personala modernih preduzea.4) Ne samo ondje gdje se konfesionalna razlika poklapa s razlikom u nacionalnosti, i time sa stepenom razvitka kulture, kao na njemakom Istoku izmeu Nijemaca i Poljaka, nego gotovo svuda gdje je uope kapitalistiki razvitak u vrijeme svog procvata imao odrijeene ruke da stanovnitvo prema svojim potrebama socijalno presloji i po strukama svrsta, i to je to vie bio sluaj, tim jasnije nalazimo onu pojavu izraenu u brojkama konfesionalne statistike. Dabogme da se mnogo jae uestvovanje protestanata (koje nadmaava njihov procentualni udio u cjelokupnom stanovnitvu) u posjedu kapitala5) u rukovodstvu i na gornjim stepenima rada u velikim modernim industrijskim i trgovakim preduzeima6) ima, dijelom, da svede7) na historijske osnove, koje lee daleko
u se prolosti i kod kojih se konfesionalna pripadnost ne javlja kao uzrok ekonomskih pojava, nego, do izvjesnog stepena, kao njihova posljedica. Uestvovanje u onim funkcijama koje pretpostavlja, dijelom, posjed kapitala, dijelom, skup odgoj, a dijelom, i veinom, obadvoje, danas je vezano za posjed naslijeenog kapitala ili, pak, za izvjesni imetak. A upravo je velik broj najbogatijih, po prirodi i saobraajnom poloaju srenih i privredno najrazvijenijih oblasti Rajha, a naroito veina bogatih gradova, u esnaestom vijeku, prela na protestantizam, i posljedice toga su protestantima u ekonomskoj borbi za opstanak od velike koristi. Ali onda nastaje historijsko pitanje: zato je ova, naroito jaka predispozicija ekonomski najrazvijenijih oblasti izazvala crkvenu revoluciju? Ni tu odgovor nije nipoto jednostavan kao to bi se u prvi mah tako moglo pomisliti. Odbacivanje ekonomskog tradicionalizma sigurno se javlja kao jedan momenat koji je sasvim bitno morao da potpomae sklonost sumnji i u samu vjersku tradiciju i pobuni protiv tradicionalnih autoriteta uope. Ali se pri tome ima da uzme u obzir neto to se danas cesto zaboravlja: da reformacija nije znaila toliko odstranjenje crkvene vladavine nad ivotom koliko, naprotiv, zamjenu dotadanjeg oblika te vladavine jednim drugim. I to zamjenu jedne vrlo zgodne, tada praktiki malo osjetne, esto samo jo formalne vladavine beskrajno dosadnom i strogom reglementacijom itava naina ivota, koje u najdalekosenijoj mjeri zadire u sve sfere domaeg i javnog ivota. Vladavinu katolike crkve koja krivovjerce kanjava, ali je prema grenicima blaga, kakva je ona ranije vie nego danas bila, podnose danas i narodi sa sasvim modernom privrednom fizionomijom, kao to su podnosila najbogatija, ekonomski najrazvijenija podruja koja je svijet na prekretnici 15 stoljea poznavao. Vladavina kalvinizma, kakva je bila na snazi u enevi i u kotskoj u 16. stoljeu, u veem dijelu Nizozemske na prekretnici 16. i 17. stoljea, u Novoj Engleskoj i, s vremena na vrijeme, u samoj Engleskoj u 17. stoljeu, bila bi za nas naprosto najnesnoljiviji oblik crkvene kontrole nad pojedincem koji bi se samo mogao zamisliti. Isto su tako nju osjeali i iroki slojevi starog patricijata tadanjeg vremena u enevi, kao i u Holandiji i Engleskoj. Ne previe, nego premalo crkvenovjerske
PROBLEM
vladavine nad ivotom, to je bilo ono to su upravo oni reformatori koji su Se pojavili u ekonomski n a j r a z v i j e n i j i m z e mljama nalazili da kude. Otkuda, pak, to da su tada upravo ove ekonomski najrazvijenije zemlje i, kako emo jo vidjeti, unutar svojih upravo tada ekonomski napredujuih graanskih srednjih klasa, onu, tada im nepoznatu, puritansku tiraniju ne samo strpljivo podnosile nego i u njenoj odbrani razvijale jedno junatvo kakvo su upravo graanske klase kao takve ranije rijetko, dok kasnije nisu nikako, poznavale: the last of our heroisms (posljednje nae junatvo, prev. N. M.), kako ne bez razloga veli Carlyle. Ali dalje i naroito: jae uestvovanje protestanata u posjedu kapitala, na rukovodeim poloajima unutar moderne
privrede, kako je reeno, moe danas, dijelom, da se razumije jednostavno kao posljedica njihove historijski steene, prosjeno bolje imovinske snabdjevenosti, ali se, s druge strane, javljaju pojave kod kojih uzrona veza nesumnjivo tako ne stoji. Tu spadaju, da samo navedemo neke, meu ostalim ove: na prvom mjestu sasvim openito, u Badenu kao i u Bavarskoj i, na primjer, u Ugarskoj, utvrdljiva razlika u vrsti vie nastave koju katoliki roditelji, nasuprot protestantskim roditelj ima, obino daju svojoj djeci. To da postotak katolika meu uenicima abiturijentima viih kola u cjelini znatno zaostaje8) za njihovim skupnim udjelom u stanovnitvu, pri-
10
pisae se, dodue, dobrim dijelom spomenutim steenim imovinskim razlikama. Ali da i unutar katolikih abiturijenata postotak onih koji izlaze iz modernih, specijalno za tehnike studije i industrijsko-trgovinska zvanja pripremnih i uope za graanski privredni ivot odreenih i podesnih zavoda: realnih gimnazija, realnih kola, viih graanskih kola itd., opet upadljivo jae zaostaje9) za procentom protestanata, dok oni pretpostavljaju ono predobrazovanje koje pruaju humanistike gimnazije, to je pojava koja time nije objanjena, koja se, naprotiv, kao takva mora uzeti za objanjenje neznatnog uestvovanja katolika u kapitalistikoj privredi. Ali je jo upadljivije zapaanje koje pomae da se neznatno, uestvovanje katolika u kvalifikovanom radnitvu moderne krupne industrije shvati. Poznata pojava da tvornica svoju kvalifikovanu radnu snagu u jakoj mjeri uzima iz podmlatka obrtnika, da ovima, dakle, preputa obrazovanje svoje radne snage, pa im je poslije zavrenog obrazovanja oduzima, u znatno jaoj mjeri se pokazuje kod protestantskih nego kod katolikih pomonika. Drugim rijeima, od zanatlijskih pomonika katolici pokazuju jau sklonost da ostanu u zanatu, relativno ee, dakle, bivaju majstori, dok protestanti u relativno jaoj mjeri odlaze u tvornice, da bi tu zauzeli gornje stepene kvalifikovanog radnitva i industrijskog inovnitva.10 U ovim sluajevima uzrona veza lei nesumnjivo u tome to je poprimljena duhovna osobenost, i to ovdje religioznom atmosferom zaviaja i roditeljske kue uslovljen pravac odgoja odredio izbor struke i dalje strune sudbine. Ali je neznatno uestvovanje katolika u modernom privrednom ivotu tim upadljivije to je ono u protivrjenosti sa
PROBLEM
11
inae odvajkada,11) pa i dan-danas, doivljavanim iskustvom: da nacionalne ili vjerske manjine, koje kao grupa kojom se vlada stoje prema drugoj grupi kao padajuoj, svojim dobrovoljnim ili nedobrovoljnim iskljuivanjem iz politiki uticajnih poloaja, obino bivaju upravo u naroito jakoj mjeri tjerane na put privrede i da njihovi najdarovitiji pripadnici tu nastoje da zadovolje ambicije koje u dravnoj slubi ne mogu da se ostvare. Tako je to oevidno stajalo s Poljacima u Rusiji i istonoj Pruskoj, koji su nesumnjivo ekonomski napredovali, nasuprot Galiciji kojom oni vladaju, tako je ranije bilo s hugenotima u Francuskoj pod Lujem XIV, s nonkonformistima i kvekerima u Engleskoj i last not least s Jevrejima odunazad dva milenija. Ali kod katolika u Njemakoj mi od takvog djelovanja ne vidimo nita, ili, barem, nita to bi padalo u oi; a ni u prolosti oni ni u Holandiji ni u Engleskoj, u vremena kada su bili progonjeni ili samo tolerisani, nisu mogli da pokau neki naroito istaknut ekonomski razvitak. Stoji, naprotiv, injenica da su protestanti (osobito izvjesni pravci meu njima, koje emo kasnije naroito obraditi), kako kao vladajui tako i kao zavladani sloj, kako kao veina tako i kao manjina, pokazivali specifinu sklonost za racionalizam koja se kod katolika ni u jednom ni u drugom poloaju nije mogla da zapazi niti se sada zapaa. 12) Razlog razliitog dranja, dakle, mora da se trai poglavito u trajnom unutarnjem karakteru, a ne samo u trenutnom spoljnjem istorijsko-politikom poloaju konfesije.13)
12
protestantska etika i duh kapitalizma.
Bilo bi nam, dakle, vano da najprije ispitamo koji su to elementi one osobenosti konfesija bili, ili su i sada, koji su u gore opisanom pravcu djelovali ili, dijelom, jo djeluju. Mogli bismo pri povrnom posmatranju, i zahvaljujui izvjesnim modernim utiscima, biti u iskuenju da tu suprotnost formuliemo ovako: katolicizam bi sa svojom veom otuenou od svijeta, sa asketskim crtama koje pokazuju njegovi najvii ideali morao svoje sljedbenike da odgoji za veu indiferentnost prema ovozemaljskim dobrima. Ovo obrazloenje i odgovara, u stvari, danas uobiajenoj popularnoj shemi ocjenjivanja obadviju konfesija. S protestantske strane slue se ovim shvatanjem za kritikovanje onih (stvarnih ili tobonjih) asketskih ideala katolikog naina ivota, a s katolike strane odgovaraju predbacujui im materijalizam, koji je posljedica po protestantizmu izvrene sekularizacije svih ivotnih sadraja. I jedan moderni knjievnik je smatrao da suprotnost koja se javlja u dranju jedne i druge konfesije prema privrednom ivotu treba formulisati ovako: Katolik je ... mirniji; s manjim smislom za privreivanje, on na jednu to je moguno bezbjedniju karijeru polae vie, makar i s manjim prihodom, nego na kakav opasan, uzbudljiv ivot, koji, eventualno, donosi asti i bogatstva. U narodu se aljivo kae: ili
PROBLEM
13
dobro jesti ili mirno spavati. U ovom sluaju protestant voli da jede dobro, dok katolik hoe mirno da spava.14 U stvari, s tim htjeti dobro jesti moe ta motivacija da bude za crkveno indiferentniji dio protestanata u Njemakoj i za sadanjost, dodue, nepotpuno, ali ipak barem djelimice tano karakterisana. Ali ne samo da su stvari u prolosti stajale sasvim drukije: za engleske, holandske i amerike puritance bila je, kako je poznato, karakteristina upravo suprotnost od svjetske radosti, i to, kao to emo jo vidjeti, jedna od njenih za nas najvanijih karakternih crta. Ve je, na primjer, francuski protestantizam onaj karakter koji je kalvinistikim crkvama uope, a naroito onim pod krstom za vrijeme vjerskih borbi, svuda bio utisnut vrlo dugo uvao i u izvjesnoj mjeri do danas sauvao. On je ipak, ili, kako emo se jo pitati, moda upravo stoga? kako je poznato, bio jedan od najvanijih nosilaca privrednog i kapitalistikog razvitka Francuske, i to je on, u maloj mjeri u kojoj je progonjenje to doputalo, i ostao. Ako tu ozbiljnost i jako prevlaivanje vjerskih interesa u nainu ivota hoemo da nazovemo otuenou od svijeta, onda su francuski kalvinisti bili, a i sada su otueni od svijeta u najmanju ruku toliko kao, na primjer, sjevernonjemaki katolici, kojima je katolicizam, bez ikakve sumnje, tako stvar srca kako nije nijednom drugom narodu na svijetu. Onda se i jedni i drugi u istom pravcu razlikuju od preovlaujue vjerske stranke: od francuskih katolika, koji su u svojim donjim slojevima puni ivotne radosti, a u svojim gornjim slojevima direktno protivvjerski raspoloeni, i od njemakih protestanata, koji su danas napredni u svjetskom privrednom ivotu, a u svojim gornjim slojevima preteno vjerski indiferentni.15) Jedva da ita, kao ova paralela, tako jasno pokazuje da se ovdje s maglovitim predstavama, kao to su predstava
14
o (tobonjoj) otuenosti od svijeta katolicizma i predstava o (tobonjoj!) materijalistikoj ivotnoj radosti protestantizma i mnoge sline, ne moe nita da zapone ve zato to one u ovoj openitosti dijelom jo i danas, a dijelom bar i za prolost uope ne odgovaraju. Ali ako bismo njima htjeli da operiemo, onda bi, osim ve postavljenih primjedaba, jo mnoga druga zapaanja, koja se odmah nameu, morala ak da izazovu u nama misao da li se itava suprotnost izmeu otuenosti od svijeta, askeze i crkvene pobonosti, s jedne strane, i uestvovanja u kapitalistikom privrednom ivotu, s druge strane, moe obrnuti upravo u svoju srodnost. U stvari, pada ve u oi da ponemo s nekim sasvim spoljnim momentima velik broj predstavnika upravo najduevnijih oblika hrianske pobonosti koji potiu iz trgovakih krugova. Naroito pijetizam zahvaljuje upadno velik broj svojih najozbiljnijih sljedbenika tom porijeklu. Tu bi se moglo pomisliti na jednu vrstu kontrastnog djelovanja mamonizma na duboko duevne i trgovakom pozivu neprilagoene prirode, i sigurno se, kao kod Franje Asikog tako i kod mnogih onih pijetista, cijela ta stvar obraanja vrlo esto subjektivno i samom obraeniku tako predstavljala. A onda bismo isto tako upadno estu pojavu sve tamo do Cecila Rhodesa da iz parohijskih kua izlaze kapitalistiki preduzimai najveeg stila mogli nastojati da objasnimo kao reakciju na asketski odgoj u mladosti. Meutim, ovaj nain objanjenja otkazuje ondje gdje se virtuozan kapitalistiki poslovan smisao u istim licima i ljudskim grupama poklapa s najintenzivnijim oblicima jedne pobonosti koja proimlje i ureuje itav ivot, a ovi sluajevi nisu tek usamljeni, nego su upravo znaajna oznaka za itave grupe historijski najvanijih protestantskih crkava i sekta. Ovu kombinaciju pokazuje naroito kalvinizam, gdje se god on pojavio.16) Koliko god da je on za vrijeme irenja reformacije u bilo kojoj zemlji (kao uope bilo koja od protestantskih konfesija) malo bio vezan za koju odreenu pojedinu klasu, ipak je karakteristino i u izvjesnom
PROBLEM
15
smislu tipino, na primjer, to da su u francuskim hugenot-
16
skim crkvama odmah monasi i industrijalci (trgovci, obrtnici) meu prozelitima numeriki naroito jako bili zastupljeni i, osobito u vremenima progona, ostali zastupljeni.17) Ve su panci znali da krivovjerstvo (tj. kalvinizam Nizozemaca) unapreuje trgovaki duh, i to potpuno odgovara shvatanjima koja je W. Petty iznio u svojoj raspravi o osnovama kapitalistikog poleta u Nizozemskoj. Gothein18) kalvinistiku dijasporu s pravom naziva rasadnikom kapitalistike privrede.19) Ovdje bi se nadmonost francuske i holandske privredne kulture, iz koje je ova dijaspora proizila, mogla smatrati kao odluujui inilac, ili, pak, i kao snaan uticaj
izgnanstva i istrgnutosti iz tradicionalnih ivotnih odnosa. 20) Samo u Francuskoj, kao to je poznato iz Colbertovih borbi, stvar je u sedamnaestom stoljeu stajala isto tako. Austrija je, tavie, o drugim zemljama da ne govorimo od prilike do prilike protestantske tvorniare direktno uvozila. Ali izgleda da sve protestantske denominacije ne djeluju u tom pravcu isto tako jako. Kalvinizam je to, kako izgleda, inio i u Njemakoj; reformirana konfesija21) izgleda da je, u Vupertalu kao i drugdje, u poreenju s drugim vjeroispovijestima, bila korisna po razvitak kapitalistikog duha. Korisnija nego, na primjer, luteranstvo, to izgleda22 da pokazuje uporeivanje u velikom kao i u malom, naroito u Vupertalu. Za kotsku
18
17
je Buckle, a od engleskih pjesnika naroito Keats, ove veze naglaavao.23) Jo eklatantnija je veza, na to se isto tako treba samo podsjetiti, vjerskog regulisanja ivota s najintenzivnijim razvitkom poslovnog smisla kod itavog mnotva upravo onih sekta ija je ivotna povuenost postala isto tako poslovina kao i njihovo bogatstvo: naroito kod kvekera i menonita. Uloga koju su prvi igrali u Engleskoj i Sjevernoj Americi dopala je drugima u Nizozemskoj i Njemakoj. To to je u samoj istonoj Pruskoj Fridrih Viljem I menonitima, uprkos njihovom apsolutnom odbijanju da slue vojsku, kao neophodno potrebnim nosiocima industrije, ostavio na volju, samo je, ali svakako, uz osobenost ovog kralja, jedna od najjaih meu tolikim dobro poznatim injenicama koja to ilustruje. Da je, konano, i za pijetiste isto tako vaila24) kombinacija intenzivne pobonosti sa isto tako jako razvijenim poslovnim smislom i uspjehom, dovoljno je poznato treba se samo podsjetiti na rajnske odnose i na Calwa; stoga, da u ovim. i onako tek provizornim izlaganjima ne gomilamo vie primjere. Jer ve i ovo nekoliko njih pokazuje jedno: da su duh rada, duh napretka, ili kako se on, inae, sve ne zove, ije su buenje toliki skloni da pripisuju protestantizmu, ne smije, kao to se to danas obino deava, da shvati kao ivotna radost ili bilo kako drukije u prosvjetiteljskom smislu. Stari protestantizam Lutera, Kalvina, Noksa, Voeta imao je s onim to se danas naziva napretkom vrlo malo veze. Prema itavim
18
PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA
stranama modernog ivota, bez kojih danas najekstremniji vjernik ne bi vie volio da bude, stajao je on direktno neprijateljski nastrojen. Ako, dakle, uope treba da se nae unutranja srodnost odreenih karakteristika staroprotestantskog duha i moderne kapitalistike kulture, mi, htjeli ne htjeli, moramo pokuati da je ne traimo u njegovoj (tobonjoj) vie-manje materijalistikoj ili, pak, antiasketskoj ivotnoj radosti, nego, naprotiv, u njegovim isto vjerskim crtama. Montesquieu kae (Esprit des lois, knj. XX, gl. 7) o Englezima da su oni od svih naroda na svijetu u tri vane stvari najdalje dotjerali: u pobonosti, u trgovini i u slobodi Da, moda, njihova nadmonost na podruju privrede i, to spada u drugu jednu vezu, njihova sposobnost za slobodarske politike institucije ne stoji u vezi sa onim rekordom pobanosti koju im Montesquieu pripisuje? itavo jedno mnotvo moguih veza, tamno osjeano, iskrsava odmah pred nama im pitanje tako postavimo. Morae nam, upravo, biti zadatak da ono to pred nama ovdje nejasno lebdi formuliramo toliko jasno koliko je to, pri neiscrpljivoj raznovrsnosti koja se krije u svakoj historijskoj pojavi, uope mogue. Ali da bismo to mogli, moramo podruje nejasnih opih predstava kojima smo dosad operirali bezuslovno da napustimo i da pokuamo prodrijeti u karakteristinu osobenost i razlike onih velikih svjetova vjerskih misli koji su nam historijski dati u raznim vidovima hrianske religije. Ali je, prije toga, potrebno jo nekoliko napomena: na prvom mjestu o osobenosti objekta o ijem se istorijskom objanjenju radi; a onda o smislu u kojemu je takvo jedno objanjenje u okviru ovih ispitivanja uope mogue.
2. U naslovu ove studije upotrijebljen je pojam koji zvui poneto pretenciozno: Duh kapitalizma. ta da se pod tim razumije? Pri pokuaju da se o tome da tako neto kao kakva
problem
23
talizma. Jer da je ovdje rije samo o ovom zapadnoevropsko-amerikom kapitalizmu, to se pred tim pitanjem razumije samo od sebe. Kapitalizam je postojao u Kini, Indiji, Babilonu, u antici i u srednjem vijeku. Ali mu je, kao to emo vidjeti, nedostajao upravo onaj osobeni etos. Svakako da su sve Franklinove moralne opomene utilitaristiki upravljene: potenje je korisno jer donosi kredit; tanost, marljivost i umjerenost isto tako, i zato su one kreposti: iz ega bi, meu ostalim, slijedilo da bi ondje gdje, na primjer, privid potenja isto tako slui, on morao da bude dovoljan i da bi u Franklinovim oima nepotreban viak te kreposti, kao neproduktivno rasipanje, morao da bude za osudu. I stvarno: ko u njegovoj autobiografiji bude itao priu o njegovom obraaju na one kreposti6) ili, uz to, njegova izlaganja o koristi koju strogo odranje privida umjerenosti, namjernog zapostavljanja linih zasluga za postizanje opeg priznanja7) ima, taj nuno mora doi do zakljuka da su, po
24
Franklinu, one kreposti, kao i sve druge, samo utoliko kreposti ukoliko su in concreto pojedincu korisne, i da je surogat samog privida dovoljan svuda gdje on isto tako slui: jedna za strogi utilitarizam stvarno neizbjena konsekvencija. Ono to Nijemci u amerikim krepostima obino osjeaju kao licemjerstvo, izgleda da se ovdje moe uhvatiti in flagranti. Samo to u stvarnosti nipoto stvari ne stoje tako. Ne samo karakter Benjamina Franklina, kakav on upravo u ipak rijetkom potenju njegove autobiografije izlazi na vidjelo nego i okolnost da on i samu injenicu to je korisnost kreposti razabrao svodi na otkrivanje Boga, koji ga je time htio opredijeliti za krepost, pokazuju da tu ima jo neto drugo, osim ukrasa isto egocentrinih maksima. Inae je, prije svega, summum bonum ove etike: sticanje novca, i sve vie novca, uz najstroe izbjegavanje svakog prirodnog uivanja, sticanje tako potpuno lieno svih eudemonistikih, ili ak hedonistikih, vidova, miljeno kao samosvrha tako isto da izgleda kao neto, prema srei ili koristi pojedinog individuuma, svakako sasvim transcendentno i apsolutno iracionalno.8) Sticanje se prema ovjeku postavlja kao svrha njegova ivota, a ne vie kao sredstvo za zadovoljenje njegovih materijalnih ivotnih potreba. Ovaj, za prirodno osjeanje naprosto besmislen, preokret takorei prirodnog stanja stvari sasvim oevidno je isto tako bezuslovno glavni motiv kapitalizma kao to je on stran ovjeku koji nije dirnut njegovim dahom. Ali u tom preokretu istovremeno postoji jedan niz osjeanja koji se usko dodiruje s izvjesnim religioznim predstavama. Ako, naime, upitamo zato da se od ovjeka pravi novac, onda na to Benjamin Franklin, iako sam konfesionalno bezbojan
PROBLEM
25
deist, u svojoj autobiografiji odgovara jednom izrekom iz Svetog pisma, koju mu je, kako on veli, njegov strogo kalvinistiki otac u mladosti stalno utuvljivao: Jesi li vidio ovjeka ustaoca u njegovom poslu, taj e stajati pred kraljevima.9) Sticanje novca ukoliko se ono deava na legalan nain unutar modernog privrednog ivota rezultat je i izraz valjanosti u poslu, i ta valjanost je, kao to to nije teko razumjeti, stvarno alfa i omega Franklinova morala, kakav on istupa10) prema nama na citiranom mjestu isto tako kao i u svim svojim spisima bez izuzetka. U stvari, ona osobena, nama danas tako poznata, a stvarno ipak tako malo po sebi razumljiva misao dunosti poziva jedne obaveze koju pojedinac osjea i mora da osjea prema sadraju svoje pozivne djelatnosti, svejedno u emu se ona sastojala, svejedno, naroito, da li e ona prirodnom osjeanju morati da izgleda kao isto iskoriavanje njegove radne snage ili, pak, samo njegova posjeda stvarnih dobara (kao kapitala): ova misao je za socijalnu etiku kapitalistike kulture karakteristina,, tavie u izvjesnom smislu za nju od konstitutivnog znaenja, Ne kao da bi ona izrasla samo na tlu kapitalizma; mi emo, naprotiv, kasnije nastojati da je pratimo u prolosti. A jo manje, naravno, ima da se tvrdi kako je za dananji kapitalizam subjektivno usvajanje ove etike maksime od strane njegovih pojedinih nosilaca, vlasnika ili radnika modernih kapitalistikih preduzea uslov za njegov dalji opstanak. Dananji kapitalistiki privredni poredak je jedan ogroman kosmos u kojemu se pojedinac rada i koji je njemu, barem kao pojedincu, dat kao faktiki nepromjenljiva kuica, u kojoj on ima da ivi. On pojedincu, ukoliko je neodvojivo povezan s tritem, namee norme njegova privrednog djelovanja. Tvor-
26
niar koji trajno radi protiv ovih normi biva ekonomski isto tako neminovno eliminiran kao to i radnik koji ne moe, ili nee, da im se prilagodi biva baen na ulicu. Dananji kapitalizam, koji je u privrednom ivotu doao na vlast, odgaja tako i stvara sebi putem ekonomskog odbira privredne subjekte preduzimae i radnike koji su mu potrebni. Samo upravo ovdje moemo rukama opipati granice pojma odbir kao sredstva za objanjenje historijskih pojava. Da hi onaj, osobenosti kapitalizma prilagoeni nain ivota i profesionalnog shvatanja bio odabran, tj, da bi mogao odnijeti pobjedu nad drugima, on je, oevidno, najprije morao da nastane, i to ne u pojrdinim izoliranim individuama, nego kao jedno shvatanje koje su nosile grupe ljudi. Taj nastanak je, dakle, ono to zapravo treba objasniti. Na predstave naivnog historijskog materijalizma da se takve ideje javljaju kao odraz ili nadgradnja ekonomskih situacija u ivotu, mi emo se iscrpnije tek kasnije navratiti. Na ovom mjestu je za nau svrhu dovoljno da ukaemo na to da je, svakako bez ikakve sumnje, u rodnoj zemlji Benjami-na Franklina (Massachusettsu) kapitalistiki duh (u naem ovdje prihvaenom smislu) bio tu prije kapitalistikog razvitka (ve 1632. postoje albe u Novoj Engleskoj za razliku od drugih oblasti Amerike zbog specifinih pojava pomame za profitima), da je on, na primjer, u susjednim kolonijama kasnijim junim dravama Unije ostao nesravnjivo nerazvijeniji, i to uprkos tome to su ove posljednje osnovali u poslovne svrhe kapitalisti, a kolonije Nove Engleske u vjerske svrhe propovjednici i svreni aci povezani s malograanima, obrtnicima i yeomenima (slobodnim seljacima). U ovom, dakle, sluaju je, svakako, uzrona veza suprotna onome to bi se s materijalistikog stanovita moglo oekivati. Ali je mladost takvih ideja uope trnovitija nego to to uzimaju teoretiari nadgradnje, i njihov razvitak se ne odvija kao razvitak kakva cvijeta. Kapitalistiki duh se, u onom smislu koji smo mi dosada za ovaj pojam stekli, imao da probija u tekoj borbi protiv itavog jednog svijeta neprijateljskih sila. Shvatanje kakvo je u navedenim izlaganjima Benjamina Franklina dolo do izraaja
PROBLEM
27
i nailo na odobravanje itavog jednog naroda bilo bi u starom vijeku, kao i u srednjem vijeku,11) proskribirano kao to
20
se to jo i danas redovito deava u svim onim socijalnim grupama koje su u specifino modernu kapitalistiku privredu najmanje upletene i njoj najmanje prilagoene. Ne, moda.
22
zato to bi preduzimljivost u pretkapitalistikim epohama bila neto jo nepoznato ili, pak, neto nerazvijeno kao to se to esto govorilo ili to bi auri sacra fames, gramljivost za
23
novcem tada ili i danas van graanskog kapitalizma bila manja nego unutar specifino kapitalistike sfere, kako to sebi predstavlja iluzija modernih romantika. Na toj taki ne lei.
problem
31
razlika izmeu kapitalistikog i pretkapitalistikog duha: gramljivost kineskog mandarina, starorimskog aristokrate, modernog agrarca izdrae svako uporeenje. A auri sacra fames napuljskog koijaa, ili gondolijera, ili, jo, azijatskog predstavnika slinih zanata, isto tako kao i zanatlije junoevropskih ili azijskih zemalja, ispoljava se, kao to to svako na sebi moe da doivi, ak mnogo penetrantnije i naroito beskrupuloznije nego moda auri sacra fames kakva Engleza12) u istom sluaju. Univerzalna vladavina apsolutne nesavjesnosti u isticanju prava sopstvenog interesa pri sticanju novca bila je upravo potpuno specifian karakteristikum onih zemalja iji je graansko-kapitalistiki razvitak po mjerilima okcidentalnog razvitka bio zaostao. Kao to to svaki tvorniar zna, oskudna coscienziosita (savjesnost prev. N. M.) radnika13) zemalja kao to je, valjda, Italija, nasuprot Njemakoj, bila je i jeste, u izvjesnoj mjeri, jo uvijek jedna od glavnih zapreka njihovom kapitalistikom razvitku. Kapitalizmu ne moe biti potreban kao radnik praktiki predstavnik nedisciplinovanog liberum arbitriuma, (slobodnog opredjeljivanja prev. N. M.), isto tako kao to mu ne moe biti potreban, kako smo to ve u Franklina mogli da nauimo,
u svom spoljnjem ponaanju PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA apsolutno nesavjestan trgovac. 32 Ne lei, dakle, razlika u razliito Jakom razvitku bilo kojeg nagona za novcem. Auri sacra fames je stara kao i poznata nam historija ovjeanstva; ali emo vidjeti da oni koji su joj se kao nagonu bez ikakve ograde predali kao onaj holandski kapetan koji je dobitka radi htio da se vozi kroz pakao, pa makar mu izgorjela jedra nisu nipoto bili predstavnici onog shvatanja iz kojega se specifino moderni duh pomalja a to je bitno kao masovna pojava. Bezobzirnog sticanja, koje se u sebi ne vee ni za kakvu normu, bilo je u sva vremena historije, gdje god je ono i kako god bilo stvarno uope mogue. Kao rat i gusarstvo, tako i slobodna, normama nevezana trgovina u odnosima sa strancima, nesaplemenicima, nije bila ometana; spoljnji moral je dozvoljavao ovdje ono to je u odnosu meu braom bila strogo zabranjeno. I kao to je, spoljno, kapitalistiko sticanje kao pustolovina bilo odomaeno u svim privrednim ureenjima koja su poznavala imovne predmete kao to je novac i pruala mogunost da se oni unosno iskoriste: komendama, poreskim zakupom, dravnim zajmovima, finansiranjem ratova, vladarskih dvorova, inovnika, tako se svuda nalazilo i unutarnje pustolovne raspoloenje koje prkosi svim granicama etike. Apsolutna i svjesna bezobzirnost tenje za dobitkom stajala je esto sasvim neumoljivo ba pored najstroe vezanosti tradicijom. I sa razdrobljavanjem tradicije i sa vie-manje ozbiljnim prodiranjem slobodnog sticanja i u unutranjost socijalnih veza obino nije dolazilo do etikog potvrivanja i oblikovanja te nove pojave, nego je ona, samo faktiki tolerirana, bila obino tretirana ili kao etiki indiferentna ili, pak, kao, dodue, neprijatna, ali, na alost, neizbjena. To nije bio samo normalan stav svakog etikog uenja nego i to je jo bitnije praktinog dranja prosjenog ovjeka pretkapitalistike epohe: pretkapitalistike u tom smislu da racionalna realizacija obrtnog kapitala i racionalna kapitalistika organizacija rada jo nisu postale vladajuim silama za orijentacija privredne djelatnosti. A upravo ovo dranje bilo je jedna od najjaih unutarnjih prepreka na koje je prilagoavanje ljudi pretpostavkama ureene graansko-kapitalistike privrede svuda nailazilo.
problem
Protivnik s kojim se duh kapitalizma, u smislu 33 stanovitog ivotnog stila koji, vezan normama, nastupa u ruhu jedne etike, na prvom mjestu imao da bori, ostala je ona vrsta osjeanja i ponaanja koju moemo nazvati tradicionalizmom. I ovdje svaki pokuaj jedne zavrne definicije mora biti suspendiran, nego radije da na nekim specijalnim sluajevima naravno, i ovdje samo provizorno objasnimo ta se time misli, pri tome poinjui odozdo, od radnika. Jedno od tehnikih sredstava koje moderni preduzima obino upotrebljava da bi od svojih radnika dobio najmoguniji maksimum korisnog rada, da bi pojaao intenzitet rada, jeste akordna plata. U poljoprivredi, na primjer, obino je smjetanje etve pod krov jedan sluaj koji bespogovorno trai najmogunije pojaanje radnog intenziteta, jer od to veeg ubrzanja tog smjetaja, osobito pri nesigurnom vremenu, esto zavise izvanredno velike anse gubitka ili dobitka. Zato je ovdje bez izuzetka u upotrebi akordni platni sistem. A kako s poveanjem prihoda i intenziteta rada interes preduzimaa na ubrzanju etve obino biva, uglavnom, sve vei, to se, naravno, stalno pokuavalo da se poveanjem akordnih stopa radnici, kojima se tako pruala prilika da unutar jednog kratkog vremenskog razmaka ostvare sebi izvanredno visoku zaradu, zainteresuju za poveanje svog radnog uinka. Samo to su se tu, meutim, pokazale udnovate tekoe: podizanjem akordnih stopa neobino esto se nije izazivalo to da se u istom vremenskom razmaku postigne vei, nego, naprotiv, manji uinak, jer radnici na podizanje akordne stope nisu odgovarali podizanjem, nego sputanjem svog dnevnog radnog uinka. ovjek, na prijem, koji je za 1 marku po jutru konje ita dosad kosio dnevno 2 1/2 jutra, i tako dnevno zaraivao 2 1/2 marke, nije poslije povienja akordne stope po jednom jutru za 25 pfeninga, kako se nadalo, suoen s izgledom visoke zarade, pokosio moda 3 jutra, da bi tako zaradio 3,75 marke to bi bilo vrlo moguno, nego samo jo 2 jutra dnevno, jer je on, isto tako kao i dosada, zaradio 2 1/2 marke, i time se, po biblijskoj rijei, zadovoljio. Viak zarade bio mu je manje privlaan od manjka rada: on se nije pitao: Kolik u dnevno zaraditi ako dadem moguan maksimum radnog uinka? nego: Koliko moram raditi da zaradim onaj iznos 2 1/2 marke koji sam dosada dobijao i koji pokriva
moje tradicionalne potrebe? To je upravo jedan primjer onog dranja koje ima da se nazove tradicionalizmom ovjek, po prirodi, nee da zarauje sve vie novaca, nego jednostavno hoe da ivi, da ivi tako kako je navikao da ivi i zarauje toliko koliko" mu je za to potrebno. Svuda ondje gdje je moderni kapitalizam zapoinjao svoje djelo poveavanja produktivnosti ljudskog rada poveavanjem njegova intenziteta, on je nailazio na beskrajno ilav otpor ovog glavnog motiva pretkapitalistikog privrednog rada, i on jo i danas nailazi na to utoliko vie ukoliko je radnitvo, na koje je on upuen, (s kapitalistikog stanovita) zaostalije. Sada se da se opet vratimo na na primjer prosto nametala misao, poto je apel na smisao za zaraivanje visokim platnim stopama zatajio, da se pokua upravo obrnutim sredstvom: da se sputanjem platnih stopa radnik primora na to da za odranje svoje dotadanje zarade uradi vie nego dosada. I onako je prostodunom posmatranju izgledalo, a izgleda jo i danas, da niska nadnica i visoki profit stoje u korelaciji, da sve to se u nadnici vie plati mora da znai odgovarajue smanjivanje profita. Tim putem i jest kapitalizam od samog poetka stalno iao, i stoljeima je vailo kao dogma da su niske nadnice produktivne, tj. da one pojaavaju radni uinak, da, kao to je ve Pieter de la Cour mislei o ovoj stvari, kako emo vidjeti, sasvim u duhu starog kalvinizma rekao da narod radi samo zato to je i dok je siromaan. Ali djelovanje ovog, na izgled, tako probatnog sredstva ima granica.14) Sigurno je da kapitalizam za svoj razvitak
34
trai PROBLEM
postojanje vikova stanovnitva koje e on na tritu raa 35 moi jeftino da najmi. Samo to prekomjernost rezervne armije pod izvjesnim okolnostima, istina, pogoduje njegovu kvantitativnom rasprostiranju, ali koi njegov kvalitativni razvitak, osobito prelazak na forme poslovanja koje intenzivno iskoriavaju rad. Nia nadnica nije nipoto identina s jeftinijim radom Ve isto kvantitativno posmatrano, radni uinak s fizioloki nedovoljnom nadnicom bezuslovno pada, a takva nadnica na dugu stazu esto znai upravo izbor najnesposobnijih. Dananji prosjean leanin pokosie pri punom naprezanju malo vie od dvije treine onoga to za isto vrijeme pokosi bolje plaeni i hranjeni Pomeranac ili Meklenburanin. Poljak uradi fiziki to je dalje s Istoka tim manje u poreenju s jednim Nijemcem. Pa i isto poslovno nia nadnica kao oslonac kapitalistikog razvitka zataji svuda ondje gdje se radi o izradi produkata koji iziskuju bilo kakav kvalifikovan (obuen) rad ili, moda, posluivanje skupih i lako pokvarljivih maina, ili, uope, kakvu znatnu mjeru stroge paljivosti i inicijative. Ovdje se nia nadnica ne rentira, i ona se u svojem djelovanju pretvara u suprotnost onoga to se namjeravalo. Jer ovdje ne samo da je razvijeno osjeanje odgovornosti apsolutno neophodno nego je uope isto tako neophodan i mentalitet koji se, barem za vrijeme rada, oslobaa stalnog pitanja: kako da se uz maksimum udobnosti i minimum radnog uinka ipak dobije obina nadnica i obavlja posao tako kao da je on apsolutna svrha samom sebi, poziv. Ali takav jedan mentalitet nije nita to bi bilo prirodom dato. On se ni visokim ni niskim nadnicama tip moe neposredno izazvati, nego moe da bude samo proizvod jednog dugog odgojnog procesa. Danas kapitalizmu, koji ve jednom sjedi u sedlu, srazmjerno lako polazi za rukom regrutovanje njegovih radnika u svim industrijskim zemljama i unutar pojedinih zemalja u svim industrijskim podrujima. U prolosti je ono u svakom poje-
36
dinom sluaju bilo jedan do krajnosti teak Pa ak i danas on ne dolazi, barem ne uvijek, do cilja bez potpore jednog monog pomagaa koji ga je, kako emo to kasnije vidjeti, u vrijeme njegova nastajanja podravao. To, opet. moemo da razjasnimo na jednom primjeru. Sliku zaostalog tradicionalistikog oblika rada pruaju danas naroito esto radnice, osobito neudate. Naroito njihov apsolutni nedostatak sposobnosti i volje da napuste naslijeene i jednom izuene vrste rada u korist drugih, praktinijih, da se prilagode novim oblicima rada, da ue i pamet usredsrede ili da je uope upotrijebe, to je gotovo opa tuba poslodavaca koji zapoljavaju djevojke, osobito njemake djevojke. Objanjavanja mogunosti da udese sebi rad tako da im on bude laki i, prije svega, unosniji, kod njih nailaze na potpuno nerazumijevanje, povienje akordnih stopa odbija se bez ikakva uspjeha o zid navika. Drukije to a to za naa razmatranja nije nevana taka obino redovito stoji samo sa specifino religiozno odgojenim djevojkama, naroito s djevojkama pijetistikog porijekla. Cesto se moe uti, to potvruju i prigodna raunska ispitivanja,16) da se kod ove kategorije otvaraju najpovoljnije anse privrednog vaspitanja, Sposobnost koncentracije misli, kao i apsolutno centralni stav: osjeati se prema radu obvezanim, nalaze se ovdje osobito esto ujedinjeni sa strogom uvarnou, koja rauna sa zaradom i njenom visinom uope,
problem.15)
problem
37
i s trezvenim samosavlaivanjem i umjerenou, koja ogromno poveava proizvodnu sposobnost. Ovdje je tlo za ono shvatanje rada kao svrhe samom sebi, kao poziva, kakvo kapitalizam trai, najpovoljnije, i ansa da se tradicionalistiko taljiganje, zahvaljujui religioznom odgoju, svlada najvea. Ve nam ovo posmatranje iz sadanjosti kapitalizma17 pokazuje da se, svakako, jednom isplati upitati kako su se veze kapitalistike prilagodljivosti s religioznim momentima mogle da razviju u vrijeme njegove mladosti. Jer, da su one i u ono vrijeme na slian nain postojale, moe se zakljuiti iz mnogih pojedinanih pojava. Gnuanje i proganjanje, na koje su, na primjer, metodistiki radnici u 18. stoljeu od strane svojih radnih drugova nailazili, nisu se kako to ve pokazuje upropaivanje njihova alata, koje se tako esto u izvjetajima spominje, nipoto odnosili jedino ni preteno na njihove religiozne ekscentrinosti: Engleska je vidjela mnogo toga i upadljivijeg, nego na njihovu specifinu radnu revnjivost, kako bi se to danas reklo. Ali da se najprije opet okrenemo sadanjosti, i to sada preduzimaima, kako bismo sebi i ovdje objasnili znaenje tradicionalizma. Sombart je u svojim izlaganjima o genezi kapitalizma18) kao dva velika glavna motiva izmeu kojih se kretala ekonomska historija izdvojio pokrie potreba i zaradu, ve prema tome koliko razmjer line potrebe ili, od granica posljednje nezavisna, tenja za dobitkom i mogunost postizanja dobitka bivaju presudni za vrstu i pravac privredne djelatnosti. to on oznaava kao sistem privrede pokrivanja po-
38
treba, izgleda da se na prvi pogled poklapa s onim to je ovdje ve opisano kao ekonomski tradicionalizam. To je onda, u stvari, sluaj ako se pojam potreba izjednai s tradicionalnom potrebom. A ako ne, onda iroke mase privreda, koje se po obliku svoje organizacije imaju da posmatraju i u smislu definicije kapitala, koju je dao Sombart na drugom jednom mjestu svog djela,19) ispadaju iz podruja zaradnih privreda i spadaju u podruje privreda koje pokrivaju potrebe. Naime, i privrede kojima rukovode privatni preduzimai u vidu obrta kapitala (novca ili dobara s novanom vrijednou) u svrhe dobiti kupovinom proizvodnih sredstava i prodajom proizvoda, dakle, nesumnjivo, kao kapitalistikim preduzeima, mogu isto tako da imaju tradicionalistiki karakter. To je i u toku novije privredne historije ne samo izuzetno, nego sa stalno ponavljanim prekidima usljed sve novijih i sve jaih provala kapitalistikog duha upravo redovito bio sluaj. Kapitalistikih oblik jedne privrede i duh u kojemu se ona vodi stoje, istina, generalno u odnosu adekvatne veze, ali ne u odnosu meusobne zakonske zavisnosti. I kada mi, uprkos tome, za onaj mentalitet koji profesionalno sistematski i racionalno tei za legitimnim dobitkom na nain kako je to na primjeru Benjamina Franklina bilo objanjeno ovdje provizorno upotrebljavamo izraz duh (modernog) kapitalizma,20) to se deava iz historijskog razloga, jer je onaj mentalitet u modernom kapitalistikom preduzeu naao svoj najadekvatniji oblik, a kapitalistiko preduzee. s druge strane, u njemu najadekvatniju duhovnu pokretnu snagu. Ali po sebi, ovo dvoje moe vrlo lako da se raspadne. Benjamin Franklin je bio ispunjen kapitalistikim duhom u vrijeme kada se jo njegova tamparija po svojem obliku ni u emu nije razlikovala od bilo kakve zanatske radionice. A
problem
39
mi emo vidjeti da uope na pragu novog doba nisu bili jedino, ili preteno, kapitalistiki preduzimai trgovakog patricijata, nego mnogo vie ambiciozni slojevi industrijskog srednjeg stalea nosioci mentaliteta koji smo ovdje oznaili kao duh kapitalizma.21) Ni u 19. stoljeu nisu otmjeni gentlemeni Liverpula i Hamburga, sa svojim naslijeenim trgovakim imetkom, nego su skorojevii Manestera ili Rajnland-Vestfalena, koji su se esto uspinjali iz vrlo skuenih imovnih stanja, bili njegovi klasini predstavnici. Ali je to slino bilo ve u 16. stoljeu; tada novonastale industrije stvorili su veinom skorojevii.22) Poslovanje banke, ili eksportne trgovine, ili, pak, kakve vee radnje na malo ili, konano, veleprodaja kunoindustrijski proizvedene robe sigurno su, dodue, moguni samo u obliku kapitalistikog preduzea. Pa ipak se sve to moe da vodi u strogo tradicionalistikom duhu; poslovi velikih emisionih banaka i ne mogu nikako drukije da se vode; prekomorska trgovina itavih epoha poivala je na bazi monopola i reglemana strogo tradicionalnog karaktera; u trgovini na malo a ovdje nije rije o malim dangubama bez kapitala, koji danas zapomau za dravnom pomoi jo je u punom toku revolucioniranje koje ini kraj starom tradicionalizmu: isti prevrat koji je razorio stare oblike prodajnog sistema, s kojim
moderna kuna radinost ima srodnosti samo po obliku. Kako se ovo revolucioniranje odvija i ta ono znai, opet emo ma koliko da su ove stvari poznate ilustrovati na jednom specijalnom sluaju. 40 Do sredine prolog stoljea, otprilike, ivot jednog faktora bio je, u najmanju ruku, u nekim granama kontinentalne tekstilne industrije,23) za nae dananje pojmove, prilino udoban. Njegov tok moemo otprilike ovako da predstavimo: seljaci su sa svojim tkaninama esto izraenim (pored lana) jo preteno ili potpuno od samoproizvedenih sirovina dolazili u grad u kojemu su ivjeli faktori, i tu, poslije briljivo, esto zvanino izvrenog ispitivanja kvaliteta, primali za to uobiajene cijene. Muterije tih faktora za prodaju na sva dalja rastojanja bili su trgovci posrednici, koji su isto tako tamo dolazili, veinom jo nisu kupovali po uzorcima, nego po uobiajenim kvalitetima i sa stovarita, ili su, a onda mnogo ranije, naruivali, na to je onda faktor, eventualno, u seljaka dalje naruivao. Lino obilaenje muterija deavalo se ako ie uope do njega dolazilo, onda rijetko, jednom u velikim vremenskim razmacima, inae je bila dovoljna korespondencija i slanje uzoraka, do kojega je dolazilo postupno. Umjeren broj radnih sati u kancelariji moda pet-est na dan, ponekad znatno manje, a za vrijeme kampanje, ako je te uope i bilo, vie, osrednja, za pristojan ivot, i u dobrim vremenima za utedu malog imetka dovoljna zarada, sve u svemu relativno veliko meusobno slaganje konkurenata, pri velikoj usklaenosti poslovnih principa, redovito svakodnevnih izlazaka u drutvo, a pored toga, ve prema okolnostima, jo i akamluk, sijela i uope udoban ivotni tempo. To je bio u svakom pogledu kapitalistiki oblik organizacije ako gledamo na isto trgovako-poslovni karakter, isto tako kao i na injenicu neophodnosti posredovanja kapitala koji se u poslu obru, kao, konano, i na objektivnu stranu ekonomskog razvitka, ili na nain knjigovodstva. Ali je to bila
problem
41
tradicionalistika privreda ako gledamo na duh kojim su preduzimai bili nadahnuti: tradicionalan nain ivota, tradicionalna visina profita, tradicionalna mjera raa, tradicionalan nain poslovanja i odnosa prema radnicima i prema sutinski tradicionalnom krugu muterija, tradicionalan nain sticanja muterija i prodaje robe vladali su poslovanjem, leali su tako upravo moe da se rekne u osnovi etosa ovog kruga preduzimaa. Meutim je kad bilo ova udobnost bivala poremeena, i to esto bez ikakve principijelne izmjene organizacionog oblika eventualnog prelaza na zatvoreni pogon, na mainski razboj i tome sl. to se deavalo, bilo je. naprotiv, samo to da bi bilo koji mlad ovjek iz koje od uesnikih faktorskih porodica preselio na selo, paljivo izabirao tkae koji su mu bili potrebni, sve vie pootravao njihovu zavisnost i kontrolu nad njima, i tako od seljaka odgajao radnike, a, s druge strane, preuzimao prodaju, to neposrednije prilazei posljednjim kupcima, radnjama na malo, potpuno u svoje ruke, muterije lino pridobijao, godinje ih redovito obilazio, a, prije svega, kvalitet proizvoda znao da prilagodi iskljuivo njihovim potrebama i eljama, da ih podesi prema njihovom ukusu, i istovremeno poinjao da sprovodi naelo jeftina cijena, velik obrt. Onda se, pak, ponavljalo ono to je uvijek i svuda posljedica takvog procesa racionalizacije: ko se nije popeo, morao se spustiti. Pod ogorenom konkurentskom borbom koja je otpoinjala idile je nestajalo, sticali su se znatni imeci, koji se nisu davali pod kamatu, nego su se stalno investirali u posao, stari ugodni i udobni nain ivota je pred tom strogom trezvenou uzmicao, u onih koji su u tome uestvovali i digli se zato to nisu htjeli da troe, nego da zarauju, a u onih koji su ostajali pri starom nainu zato to su se morali24) ograniavati. I to je ovdje, prije svega, bitno u takvim sluajevima nije, po pravilu, priliv novog novca bilo ono to je izazvalo ovaj prevrat s nekoliko hiljada od rodbine po-
zajmljenog kapitala bio je u tolikim, poznatim mi sluajevima pokrenut itav proces revolucioniranja nego novi duh, upravo duh modernog kapitalizma, koji je nastupio. Pitanje o pokretnim silama ekspanzije modernog kapitalizma nije, na prvom mjestu, pitanje o porijeklu kapitalistiki iskoristljivih 42 protestantska zaliha novca, nego, prije svega, pitanje o razvitku kapitali-etika i duh kapitalizma stikog duha. Gdje oivi i mogne da se ispolji, stvarae on sebi novane zalihe kao sredstva svojeg djelovanja, a ne obratno.25) Ali njegov nastup obino nije bio miran. More nepovjerenja, ponekad i mrnje, a, prije svega, moralnog negodovanja, redovito bi se isprijeilo pred prvim novatorom, esto je poznato mi je vie takvih sluajeva nastajalo stvaranje formalne legende o tajanstvenim sjenama u njegovu ranijem ivotu. Nikome nije tako lako dovoljno nepristrasno primijetiti da upravo takvog preduzimaa novog stila samo neobino vrst karakter moe da sauva od gubitka trezvenog samosavlaivanja i moralnog, kao i ekonomskog, brodoloma, da su, pored bistrine pogleda i energije, prije svega, ipak i sasvim odreeni i vrlo izraziti etiki kvaliteti ono to je uope omoguilo da on pri takvim novotarijama stekne apsolutno neophodno povjerenje radnika i odri energije za savlaivanje bezbrojnih otpora, a, prije svega, beskrajno mnogo intenzivniji radni uinak, koji se katkada od preduzimaa trai i koji je nespojiv s udobnim ivotnim uivanjem upravo etiki kvaliteti specifino drukiji nego to su oni koji su tradicionalizmu prolosti adekvatni. Ali isto tako nisu to, po pravilu, bili vratolomni i beskrupulozni pekulanti, ekonomski pustolovi kakve sretate u svim epohama privredne historije ili, prosto, krupni finansijeri, oni koji su stvorili krajnje neupadljiv, pa ipak, za proimanje ekonomskog ivota ovim novim duhom, odluujui preokret, nego u tekoj ivotnoj koli odrasli, istovremeno smjelo i odvano, ali, prije svega, trezvena i postojano, revnosno i potpuno stvari odani ljudi sa strogo graanskim shvatanjima i naelima.
Bili bismo skloni miljenju da ovi lini moralni kvaliteti nemaju po sebi ni najmanje veze s bilo kakvim etikim maksimama ili, pak, religioznim mislima, da je u tom pravcu neto bitno negativno: sposobnost ovjeka da se oslobodi naslijeePROBLEM tradicija, nih dakle najprije liberalna prosvijeenost 43 adekvatna osnova takvog poslovnog naina ivota. I, u stvari, ovo je danas openito sluaj. Ne samo redovito da nedostaje veza izmeu naina ivota i vjerskih ishodita nego i gdje postoji takva veza, ona je, barem u Njemakoj, negativne vrste. Takve, kapitalistikim duhom ispunjene, prirode danas su obino prema crkvi ako ne ba neprijateljski, a ono ipak indiferentno raspoloene. Pomisao na krotku dosadu raja slabo je privlana za njihovu djelatno raspoloenu prirodu, njima religija izgleda kao sredstvo da se ljudi odvrate od rada na tlu ove zemlje. Kada bismo ih same upitali za smisao njihove neumorne jurnjave, koja se vlastitom posjedu nikada ne raduje, stoga upravo pri isto ovozemaljskoj orijentaciji ivota mora da izgleda taka besmislena, onda bi oni, u sluaju kad bi uope znali neto da odgovore, ponekad odgovorili: Briga za djecu i unuad, a ee i jer njima oevidno taj motiv nije svojstven, nego je kod tradicionalistikog ovjeka sasvim tako djelovao tanije, sasvim jednostavno: da im je posao sa svojim stalnim radom postao neophodnim za ivot. To je, u stvari, jedino tana motivacija, i ona istovremeno, gledano sa stanovita line sree, izraava ono tako iracionalna u tom nainu ivota u kojemu je ovjek tu za svoj posao a ne obratno. Samo se po sebi razumije da pri tome svoju ulogu igra osjeanje za mo i ugled koje sama injenica posjeda prua; gdje je jednom fantazija itavog jednog naroda upravljena na isto kvantitativnu veliinu, kao u Sjedinjenim Dravama, tu ova romantika brojeva neodoljivom drai djeluje na trgovce-pjesnike. Ali, inae, zapravo vodei i osobito trajno uspjeni preduzimai nisu uope ti koji se time daju privui. A uz to uplovljavanje u luku posjeda fideikomisa i poveljnog plemstva, sa sinovima ije dranje na univerzitetu i u oficirskom koru nastoji da se zaboravi njihovo porijeklo, kao to je to bio obian tok ivota njemakih kapitalistikih skorojevikih porodica, predstavlja jedan epigonski proizvod, decadence-proiz-
vod. Idealan tip kapitalistikog preduzimaa,26,) kakav je i kod nas u pojedinim istaknutim primjerima bio zastupljen, nema s takvim grubljim i finijim pokondirenim tikvama nita srodnog. On zazire od ostentacije i nepotrebne raskoi isto tako kao i od svjesnog uivanja svoje moi i njemu prije neugod44 nog primanja spoljnih znakova drutvenog potovanja, protestantska etika i duh kapitalizma koje on uiva. Drugim rijeima, njegov nain ivota nosi na sebi a upravo e trebati da uemo u historijsko znaenje ove za nas vane pojave izvjesnu asketsku crtu, kakva u ranije citiranoj Franklinovoj propovijedi izlazi na vidjelo. U njega se, naime, nipoto rijetko, nego vrlo esto moe da nae jedna mjera hladne skromnosti, koja je u biti iskrenija nego ona rezerva koju Benjamin Franklin tako pametno zna da preporui. On nema nita od svojeg bogatstva za sebe lino, osim: iracinoalnog osjeanja da dobro izvrava svoj poziv. Ali je upravo to ono to pretkapitalistikom ovjeku izgleda tako neshvatljivo i zagonetno, tako prljavo i nisko. Da neko radi svog ivotnog rada moe da bude iskljuivo obuzet milju da jednog dana legne u grob pod tekim teretom novca i imovine, to se njemu, izgleda, moe objasniti samo kao proizvod perverznih nagona, auri sacra fames (svete gladi za zlatom prev. N. M.). U sadanjosti, pod naim politikim, privatnopravnim i saobraajnim institucijama, pri oblicima poslovanja i strukturi koja je naoj privredi svojstvena, mogao bi, meutim, taj duh kapitalizma, kako je reeno, da bude shvatljiv kao ist proizvod prilagoavanja. Kapitalistiki privredni poredak treba tu predanost pozivu zaraivanja novca; ona je vrsta ponaanja prema spoljnjim dobrima koja je onoj strukturi tako adekvatna, s uslovima pobjede u ekonomskoj borbi za opstanak povezana tako jako da danas, u stvari, ne moe vie biti govora o kakvoj nunoj vezi onog hrematistikog naina ivota s bilo kakvim jedinstvenim pogledom na svijet. Njoj, naime, nije vie potrebno da bude noena odobravanjem bilo
problem
45
kojih religijskih potencija, i ona osjea uticanje na privredni ivot kroz crkvene norme, ukoliko se ono uope moe da osjeti, kao prepreku isto tako kao i njegovo dravno regulisanje. Trgovinsko-politiki i socijalno-politiki interesi onda obino odreuju pogled na svijet. Ko se u svom nainu ivota ne prilagodi uslovima kapitalistikog uspjeha, taj propada ili se ne penje. Ali su to pojave jednog vremena u kojemu se moderni kapitalizam, dosipio do pobjede, emancipirao od starih oslonaca. Kao to je on nekada samo u savezu s nastajuom modernom dravnom vlau razorio stare oblike srednjovjekovnog regulisanja privrede, tako bi isto zasad da reknemo mogao da bude sluaj i s njegovim odnosima prema religijskim silama. Da li je i u kojem smislu to bio sluaj, to upravo ovdje treba da se ispita. Jer da je ono shvatanje sticanja novca kao ljudima obavezne samosvrhe, kao poziva, bilo u protivrjenosti s moralnim osjeanjem itavih epoha jedva da je potrebno dokazivati. U reenici Deo placere vix potest (Jedva da se moe svidjeti Bogu prev. N. M.), koja je prela u kanonsko pravo i tada bila (kao i mjesto u evanelju o kamati)27) smatrana autentinom reenici koja
46
se upotrebljava o trgovakoj djelatnosti u Tominoj oznaci tenje za dobiti kao turpitudo (sramote prev. N. M.) to se ak odnosilo i na neizbjeno, pa stoga etiki dozvoljeno
sticanje dobiti leao je, nasuprot radikalno antihrematistikim pogledima prilino irokih krugova, ve visok stepen predusretljivosti katolike doktrine prema interesima s crkvom
PROBLEM
47
tako usko povezanih novanih sila talijanskih gradova. 28) Pa i ondje gdje se ta doktrina jo vie akomodirala, kao naroito kod Antonina od Firence, ipak nije nikada potpuno iezlo osjeanje da se kod djelatnosti upravljene na sticanje kao samosvrhu u osnovi radi jednoj sramoti (pudendum) koju su ljudi postojeim uredbama ivota bili prisiljeni da toleriraju. Pojedini tadanji etiari, prije svega, nominalistike kole uzimali su razvijene zaetke oblika kapitalistikog poslovanja kao date i nastojali da ih prikau kao prihvatljive: trgovinu, prije svega, kao nunu, a u njoj razvijenu radinost (industria)
48
kao legitiman izvor dobiti i kao etiki nesablaznu: ne bez protivrjenosti, ali je vladajue uenje odbijalo duh kapitalistikog privreivanja kao turpitudo (sramotu), ili ga, u najmanju ruku, nije moglo etiki pozitivno da vrednuje. Moralno gledite, kao ono u Benjamina Franklina, bilo bi prosto nezamiljivo. Ovo je, prije svega, bilo shvatanje u tome uestvujuih kapitalistikih krugova; njihovo ivotno zanimanje bilo je, ako su stajali na tlu crkvene tradicije, u najpo-
PROBLEM
49
problem
50
voljnijem sluaju, neto moralno indiferentno, tolerirano, ali ipak, ve zbog stalne opasnosti da ne kolidiraju s crkvenom zabranom lihve, za spasenje sumnjiva stvar; vrlo znatne sume priticale su, kako izvori pokazuju, prilikom smrti bogatih ljudi kao novac savjesti, pod izvjesnim okolnostima i ranijim dunicima natrag kao nepravedno im oduzeta usura kamata). Drukije su stajali pored heretikih ili onih pravaca koji su bili smatrani sumnjivim samo, u sebi od tradicije ve osloboeni, patricijski krugovi. I skeptine i antiklerikalne prirode imale su obiaj jer je za osiguranje od neizvjesnosti stanja poslije smrti ipak tako bilo bolje i jer je (barem prema jako rairenom labavijem shvatanju) prividno podvrgavanje zapovijedima crkve za spasenje bilo dovoljno da se paualnim sumama s njom za svaki sluaj nagode. 29) Upravo u tome jasno izlazi na vidjelo bilo ono vanmoralno bilo, upravo, protivmoralno to je po vlastitom shvatanju uesnika s njihovim djelanjem bilo nerazdvojno povezano. Kako je, meutim, iz ovog, u povoljnom sluaju moralno toleriranog, dranja nastao poziv u smislu Benjamina Franklina? Kako je historijski objanjivo da je u centru kapitalistikog razvitka tadanjeg svijeta, u Firenci 14. i 15. vijeka, tritu novca i kapitala svih politikih velesila, vailo kao moralno sumnjivo ili, moda, tolerabilno ono to je u grmaljsko-malograanskim odnosima Pensilvanije u 18. vijeku gdje je privredi iz iste oskudice U novo u stalno prijetilo to da kolabira U naturalnu razmjenu dobara, gdje je od veih industrijskih preduzea
jedva bilo kakva traga, gdje su se od banaka mogli da primijete samo prvi poeci moglo da vai kao sadraj jednog hvale dostojnog, ak neizostavno traenog naina ivota? Ovdje govoriti o odrazu materijalnih odnosa u idejnoj nadgradnji bila bi ista besmislica. Iz kojeg je, dakle, misaonog kruga potekao raspored jedne isto na dobit upravljene djelatnosti pod kategoriju poziva, prema emu se pojedinac osjeao obaveznim? Jer je ova misao bila ono to je nainu ivota jednog preduzimaa novog stila davalo etiku bazu i uporite. Ekonomski racionalizam su oznaili osobito Sombart u svojim esto sretnim i efektnim izlaganjima kao osnovni motiv moderne privrede uope. S nesumnjivim pravom ako se pod tim razumije ono proirenje produktivnosti rada koje je organizacijom procesa proizvodnje s naunog stanovita odstranilo njegovu vezanost za prirodno date organske granice ljudske osobe. Ovaj proces racionalizacije na podruju tehnike i ekonomike nesumnjivo uslovljava i jedan vaan dio ivotnih ideala modernog graanskog drutva; rad u slubi racionalnog oblikovanja snabdijevanja ovjeanstva materijalnim dobrima lebdio je pred oima predstavnicima kapitalistikog duha nesumnjivo uvijek i kao jedna od usmjeravajuih svrha njihova ivotnog zanimanja. Treba, na primjer, samo proitati Franklinov prikaz njegovih tenji u slubi komunalnih improvements (poboljanja prev. N. M.) Filadelfije pa da se ova vrlo razumljiva istina, tako rei, rukama opipa. I radost i ponos to je mnogobrojnim ljudima dao posla, to je uestvovao u stvaranju ekonomskog procvata zaviajnog grada u onom, na brojeve stanovnitva i trgovine orijentiranom, smislu rijei koji kapitalizam s time povezuje, sve to, razumije se samo po sebi, spada u specifinu i nesumnjivo idealistiki miljenu ivotnu radost modernih preduzetnika. A isto tako je, naravno, jedno od fundamentalnih svojstava kapitalistike privatne privrede to da je ona na bazi strogo raunskog kalkila racionalizirana, planski i smiljeno usmjerena na traeni privredni uspjeh, nasuprot seljaku, koji ivi od danas do sutra, nasuprot privilegiranom taljigalu starog cehovskog zanata i pustolovnom kapitalizmu, koji je bio orijentiran na politiku ansu i iracionalnu pekulaciju.
PROBLEM 52
51
Izgleda, dakle, da se razvitak kapitalistikog duha najjednostavnije moe shvatiti kao sporedna pojava u skupnom razvitku racionalizma i da on mora biti izvodljiv iz njegova principijelnog stava prema krajnjim problemima ivota. Pri tome bi, dakle, protestantizam historijski dolazio u obzir samo utoliko ukoliko je on kao prethodni plod isto racionalistikih pogleda na ivot igrao kakvu ulogu. Samo Sto Se im to ozbiljno pokuamo pokae da tako jednostavno ponavljanje problema ne ide ve zato to historija racionalizma nipoto ne pokazuje na pojedinim ivotnim podrujima paralelno progresivan razvitak. Racionalizacija privatnog prava, na primjer, ako je shvatimo kao pojmovno pojednostavljenje i organizaciju pravne materije, postignuta je u svojoj dosada najvioj formi U rimskom pravu kasnije antike, a ostala je najzaostalija u nekim od ekonomski najracionalizovanijih zemalja, specijalno u Engleskoj, gdje se renesansa rimskog prava u svoje vrijeme razbila o mo velikih juristikih cehova, dok se njegova vladavina u katolikim oblastima june Evrope stalno produavala. Cesto svjetovna racionalna filozofija nije u 18. vijeku nikako nalazila svoje mjesto samo, ili pak, samo prvenstveno, u kapitalistiki najrazvijenijim zemljama. Volterijanizam je i danas ope dobro irih gornjih i to je praktino jo vanije srednjih slojeva upravo u romansko-katolikim zemljama. Ako jo uz to pod praktikim racionalizmom razumijemo onaj nain ivota koji svijet svjesno dovodi u vezu s ovozemaljskim interesima pojedinanog ja i odatle o njemu sudi, onda je ovaj ivotni stil bio, a jo je i danas, prava tipina osobina naroda s liberum arbitrium, kao to je to Talijanu i Francuzu ve u krvi; i mi smo se ve mogli uvjeriti da ovo nije nipoto tlo na kojemu je ono dovoenje ovjeka u vezu s njegovim pozivom kao zadatkom kakav je kapitalizmu potreban prvenstveno uspijevalo. ivot se, upravo, moe ovu jednostavnu reenicu, koja se esto zaboravlja, trebalo bi staviti na vrh svake studije koja se bavi racionalizmom pod najrazliitijim krajnjim aspektima i u vrlo razliitim pravcima racionalizirati. Racionalizam je historijski pojam koji u sebi ukljuuje itav jedan svijet suprotnosti, i mi emo upravo imati da ispitujemo kojeg duha je dijete bio onaj konkretni oblik racionalnog miljenja i ivota iz kojega je pro-
izila ona misao poziva i ono kako smo vidjeli, sa stanovita isto eudemonistikih sopstvenih interesa tako iracionalno odavanje radu po pozivu, koje je bilo, i jo je uvijek jedan od sastavnih dijelova nae kapitalistike kulture. Nas upravo, interesuje porijeklu onog iracionalnog elementa koji lei u ovom, kao i u svakom, pojmu poziva.
53
3.
Oigledno je da ve u njemakoj rijei Beruf isto tako kao i moda jo na jasniji nain u engleskoj rijei calling jedna religiozna predstava: predstava o nekom od Boga postavljenom zadatku u najmanju ruku sazvui i da se ona, to jae tu rije u konkretnom sluaju naglasimo, tim bolje osjeti. Ako sad tu rije budemo pratili historijski i kroz kulturne jezike, pokazae se najprije da preteno katoliki narodi za ono to mi zovemo Beruf (u smislu drutvenog poloaja ogranieno radno podruje) ne poznaju jedan izraz slinog tonaliteta kao ni klasine staro doba,1) dok ona egzi-
54
stira kod svih, preteno protestantskih naroda. Pokazuje se, dalje, da pri tome nije uestvovala nikakva etniki uslovljena osobenost odnosnih jezika niti, eventualno, izraz kakva ger-
problem
55
manskog narodnog duha, nego da ta rije u svojem dananjem smislu potie iz prenada Biblije, i to iz duha prevo-
56
dilaca, a ne iz duha originala.2) Izgleda da je ona u luterovskom prevodu Biblije najprije upotrijebljena,3) sasvim u da-
problem
nanjem smislu, na jednom mjestu u Knjizi Isusa Siraha (II, 20. i 21). Ona je zatim ubrzo u profanom jeziku svih prote57 stantskih naroda poprimila svoje dananje znaenje, dok se ranije u profanoj literaturi nijednog od tih naroda nije mogla
58 protestantska Ha primijeti etika i duhkakva sklonost za takav jedan smisao te ribilo kapitalizma jei, a i u propovijednoj literaturi, koliko se moe vidjeti, samo u jednog od njemakih mistiara, iji je uticaj na Lutera poznat.
problem
59
A kao znaenje rijei, tako je to bi, uglavnom, moglo da bude poznato i ta misao nova i proizvod reformacije. Nije da izvjesni zaeci onog potovanja svjetovnog svako-
60
dnevnog rada nisu postojali jo u srednjem vijeku, pa ak i u (kasnohelenistiko) staro doba: o tome e kasnije biti govora. Bezuslovno nova bila je svakako najprije jedna stvar:
problem
61
potovanje ispunjavanja dunosti u svjetovnim pozivima kao najvieg sadraja koji moralno samopotvrivanje djelom moe uope da primi. To je bilo ono to je imalo za neizbjenu posljedicu predstavu o religioznom znaenju svjetovnog svakodnevnog rada i to je prvi put stvorilo pojam poziva u ovom smislu. U pojmu poziv (Beruf) dolazi, dakle, do izraaja ona centralna dogma svih protestantskih denominacija koja odbacuje katoliko odvajanje hrianskih moralnih zapovijedi i praecepta i consilia (propisa i savjeta prev. N. M.) i kao jedino sredstvo da se bogougodno ivi ne poznaje prevazilaenje unutar svjetovnog morala kaluerskom askezom, nego iskljuivo ispunjavanje svjetovnih dunosti kakve proizlaze iz ivotnog poloaja pojedinca, koji upravo time biva njegov poziv (Beruf). U Luteru4) se ova misao razvija u toku prvog decenija njegove reformatorske djelatnosti. U poetku njemu, sasvim u duhu preovlaujue srednjovjekovne tradicije kako je predstavlja Toma Akvinski,5) svjetovni rad, iako bogomdan,
62
problem
63
spada u kreaturalno, on je neophodna prirodna osnova vjerskog ivota, po sebi moralno indiferentan kao jelo i pie.6) Ali s jasnijim sprovoenjem sola-fide-misli u njenim konsekvencijama i s time datom, sve otrije naglaavanom suprotnou prema od avola diktiranim katolikim evaneoskim savjetima kaluera raste znaaj poziva. Kaluerski nain ivota nije samo za opravdanje pred Bogom, razumije se, savreno bezvrijedan nego on njemu vai i kao proizvod egoistike samoivosti, koja se izvlai od svjetovnih dunosti. Nasuprot tome, svjetovni rad po pozivu javlja se kao spoljnji izraz lju-
64
bavi prema blinjemu, i to se, svakako, na vrlo naivan nain i u gotovo grotesknoj suprotnosti s poznatim reenicama7) Adama Smitha obrazlae ukazivanjem na to da podjela rada prisiljava svakog pojedinca da radi za druge. Meutim, ovo, kako se vidi, u sutini skolastiko obrazloenje uskoro opet iezava, i ostaje, sve jae naglaavano, ukazivanje na to da je ispunjavanje svjetovnih dunosti bezuslovno jedini put da Bogu ugodimo, da je ono, i samo ono, boja volja, i da stoga svaki dozvoljeni poziv pred Bogom vai apsolutno jednako.8) Da je ova moralna kvalifikacija svjetovnog profesionalnog ivota jedno od zamanih ostvarenja reformacije i, specijalno, Martina Lutera, u stvari je nesumnjivo i moe, najzad,
problem
65
da vai kao ope mjesto.9) Ovo shvatanje stoji beskrajno daleko od mrnje kojom je Paskalovo kontemplativno raspoloenje odbijalo od sebe, po njegovu dubokom uvjerenju, samo sujetom ili lukavou uope objanjivo cijepanje djelovanja u svijetu,10) jo dalje, dakako, od velikodunog utilitaristikog prilagoavanja svijetu koje je jezuitski probabilizam izvrio. Ali kako sada da se u pojedinostima predstavi praktino znaenje onog ostvarenja protestantizma, to se uope mutnije osjea nego to se jasno saznaje. Prije svega, jedva da je potrebno konstatovati da se ne moe tvrditi da je Luter s kapitalistikim duhom u onom smislu koji smo mi dosada s ovom rijeju povezivali ili, uostalom, u bilo kojem smislu u dui srodan. Ve crkveni krugovi koji ono ostvarenje reformacije obino najrevnosnije hvale nisu, uostalom, danas nipoto prijatelji kapitalizma bilo u kojem smislu. A sam Luter bi. pogotovo, bez ikakve sumnje, svaku srodnost s mentalitetom kakav se javlja kod Franklina otro od sebe odbio. Ne treba se, naravno, ovdje pozivati na njegove albe na veletrgovce, Fuggere i sl.11) kao
na simptom. Jer se borba protiv pravno ili faktiki privilegovanog poloaja krupnih trgovakih kompanija u 16. i 17. stoljeu moe najprije da uporedi s modernim ratnim pohodom protiv trustova, i ona nije, kao ni ovaj, ve sama po sebi izraz tradicionalistikog mentaliteta. Protiv ovih, protiv lombarda, protiv trapezita, protiv sa strane anglikanizma, kraljeva i parlamenta u Engleskoj i Francuskoj povlaenih monopolista, krupnih pekulanata i bankara vodili su i puritanci, isto tako kao i hugenoti, ogorenu borbu.12) Kromvel je poslije bitke kod Dunbara (septembra 1650) pisao Dugom parlamentu: Molim, uklanjate zloupotrebe svih poziva, a ima jedan koji mnoge osiromai da bi malo njih obogatio: to nije od koristi opoj stvari, a nasuprot tome, vidjeemo da je on, s druge strane, ispunjen sasvim specifino kapitalistikim nainom miljenja.13) Nedvosmisleno se, naprotiv, u Luterovim mnogobrojnim izjavama protiv lihve i uzimanja kamata uope ispo-
ljava njegov, prema kasnoj skolastici, direktno (s kapitalistikog stanovita) zaostao nain shvatanja bia kapitalistike privrede.14) Specijalno, na primjer, kod Antonina od Firence ve prevladani argumenat o neproduktivnosti novca spada, naravno, ovamo. Ali nam uope nije potrebno da ovdje ulazimo u pojedinosti, jer je, prije svega, misao poziva u vjerskom smislu bila u svojim konsekvencijama za svjetski nain ivota podobna za vrlo razliito oblikovanje. Istaknuto ostvarenje reformacije kao takve bilo je, prije svega, samo u tome to su se, nasuprot katolikom shvatanju, moralni akcenat i vjerska nagrada za svjetovni, pozivno rasporeeni rad silno poveali. Kako se misao poziva, koja je to dovela do izraaja, dalje razvijala, to je zavisilo od neposrednog vida pobonosti kakav se odsada u pojedinim crkvama reformacije razvijao. Autoritet Biblije, iz koje je Luter mislio da je uzeo misao poziva, bio je sada po sebi tradicionalistikom shvatanju uope povoljniji. Specijalno Stari zavjet, koji prevazilaenje unutar svjetovnog morala u genuinom prorotvu nikako nije poznavao, a i ukoliko ga je poznavao, onda samo u usamljenim rudimentima i zaecima, oblikovao je jednu sasvim slinu vjersku misao strogo u ovom duhu: svako neka ostane pri svojem nasunom hljebu i pusti bezbonike da tee za dobiti; to je smi-
problem
67
68
sao svih onih mjesta koja direktno raspravljaju svjetovnom poslovanju. Tek Talmud to u tome stoji djelimice ali ne naelno na drugom gleditu. Lini Isusov stav oznaen je tipino antiko-orijentalnom molbom: Kruh na svagdanji daj nam danas u klasinoj istoti, i radikalno odbacivanje svijeta kakvo u (bogatstvu nepravde prev. . M.) dolazi do izraaja iskljuivalo je svaku s njim direktnu povezanost moderne misli pozivu.15) Apostolsko doba hrianstva, koje u Novom zavjetu dolazi do rijei, a specijalno i Pavle, stoji prema modernom profesionalnom ivotu, usljed eshatolokih iekivanja, koja su one prve generacije hriana ispunjavala, ili indiferentno ili isto tako, u sutini, tradiconalistiki; kako sve eka na dolazak Gospoda, onda neka svako ostane u staleu i u svjetovnom poslu u kojemu ga je poziv Boga naao, i neka radi kao dosada; tako nee pasti brai na teret, a i onako je to jo samo jedan trenutak. Luter je itao Bibliju kroz naoale svojeg trenutnog opeg raspoloenja, a ono u toku njegova razvitka izmeu otprilike 1518. i otprilike 1530. nije samo ostalo tradicionalistiko nego je i bivalo sve tradicionalistikije.16)
problem
69
U prvim godinama njegove reformatorske djelatnosti kod njega je preovladalo, usljed sutinski kreaturalnog cijenjenja poziva, s obzirom na vrstu svjetovne djelatnosti jedno s eshatolokom ravnodunou kakva ona dolazi do izraaja17) u I Kor. 7 duboko srodno shvatanje: da ovjek u svakom staleu moe biti sretan, da je na kratkom hodoau ivota besmisleno polagati vanost na vrstu poziva. I tenja za materijalnom dobiti koja nadilazi vlastite potrebe mora zato da vai kao simptom nedostajueg stanja milosti i, jer je to mogue samo na raun drugih, direktno kao stvar za osudu.18) Sve veim uplitanjem u svjetske svae ide pod ruku i sve vee potivanje znaaja profesionalnog rada. Ali istovremeno s tim, konkretan poziv pojedinca postaje njemu sve vie specijalna boja zapovijed da ovaj konkretni posao na koji ga je boja providnost uputila izvri. I kada, poslije borbe s rojevima duhova i seljakih nemira, objektivni historijski poredak u koji je pojedinac bojom voljom stavljen, za Lutera biva sve vie
70
direktan izliv boje volje,19) odsada sve jae naglaavanje provi-
problem
71
dencijalnog i u pojedinim sluajevima ivota sve vie dovodi do misli opredjeljenja odgovarajue tradicionalistike obojenosti: pojedinac treba naelno da ostane u pozivu i staleu u koji ga je Bog jednom stavio, i da svoje ivotne tenje dri u granicama ovog svog ivotnog poloaja. Ako je ekonomski tradicionalizam u poetku bio rezultat pavlinske indiferentnosti, to je on kasnije izliv sve intenzivnije vjere u providnost,20) koja bezuslovnu poslunost prema Bogu21) identifikuje s bezuslovnim povinovanjem datom poloaju. Luter na ovaj nain uope nije dospio22) do jednog, na naelno novoj ili uope principijelnoj osnovi zasnovanog, povezivanja profesionalnog rada s religioznim principima. istota uenja kao nepogreiv kriterij crkve, kakva je u njega poslije borbi dvade-
72
setih godina sve nepomjerljivije vrsto stajala, koila je ve po sebi razvitak novih aspekata na etikom podruju. Tako je, dakle, u Lutera pojam poziva vezan tradicionalistiki.23) Poziv je ono to ovjek ima da primi kao boju
73
volju, emu on ima da se povinuje: ova obojenost je glasnija od druge, takoe postojee, misli da je rad po pozivu jedan zadatak24) ili upravo Bogom postavljen zadatak. I razvitak ortodoksnog luteranstva jo vie je isticao ovu crtu. Neto negativno: ukidanje prevazilaenja svjetovnih dunosti asketskim dunostima, ali povezano s propovijedanjem poslunosti prema vlastima i povinjavanja datom ivotnom poloaju, bilo je ovdje, dakle, prije svega, jedini etiki dobitak.25) Bilo je, kako emo kad bude govora o srednjovjekovnoj vjerskoj etici izloiti, za misao o pozivu u ovom luteranskom vidu kod njemakih mistiara ve mnogo toga prethodno uraeno, osobito principijelnim jednakim cijenjenjem duhovnih i svjetovnih
problem
74
poziva kod Taulera i manjim cijenjenjem tradicionalnih oblika
problem
75
asketskog opravdanja26) dobrim djelima usljed jedino presudnog znaenja ekstatino-kontemplativnog primanja boanskog duha kroz duu. Luteranstvo, tavie, znai u odreenom smislu, prema mistiarima, nazadak utoliko ukoliko su u Lutera i jo vie u njegovoj crkvi psiholoke osnove za jednu racionalnu etiku poziva (ija shvatanja o ovoj taki mnogostruko podsjeaju dijelom na pijetistiku, a dijelom na kvekersku vjersku psihologiju)27) postale prilino nepouzdane, i to, kako emo jo pokazati, upravo zato to je njemu tenja za asketskom samodisciplinom kao opravdanjem dobrim djelima bila sumnjiva, pa je stoga u njegovoj crkvi morala da se sve vie povlai. Sama misao poziva u luteranskom smislu bila je, dakle,
problem
76
to je jedino trebalo ve ovdje da se ustanovi28) koliko dosada moemo vidjeti, svakako samo od problematinog znaaja za ono to mi traimo. Tim, meutim, ni najmanje nije reeno da se i luteranskom obliku novog ureenja religioznog ivota ne priznaje za predmete naeg posmatranja izvjesno praktino znaenje. Ba naprotiv. Samo to se ono ne moe neposredno izvesti iz stava Lutera i njegove crkve prema svjetovnom pozivu, i to ono uope nije tako lako opipljivo kako bi to moda mogao da bude sluaj s drugim vidovima protestantizma. Zato je za nas preporuljivo da najprije posmatramo one njegove oblike kod kojih se veza ivotne prakse s vjerskim ishoditem moe lake da otkrije nego kod lute-
problem
77
ranstva. Jo ranije je bila spominjana neobina uloga kalvinizma i protestantskih sekta u povijesti kapitalistikog razvitka. Kao to je Luter naao da u Cvingliju ivi drukiji duh
nego 78 je u njemu samom, tako su toPROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA to isto njegovi duhovni potomci nali specijalno u kalvinizmu. A katolicizam je, pogotovo, oduvijek, i do dandanas, smatrao kalvinizam svojim pravim protivnikom. To na prvom mjestu ima svoje politike razloge: ako reformacija nije bez Luterova isto lino religioznog razvitka bila predstavljiva i ako je ona duhovno bila njegovom linou trajno odreena, njegovo djelo ne bi ipak bez kalvinizma imalo svoju spoljnu trajnost. Ali razlog katolicima i luterancima zajednike odvratnosti lei ipak i u etikoj osobenosti kalvinizma. Ve najpovrniji pogled pokazuje da je ovdje uspostavljen odnos izmeu religioznog ivota i zemaljskog djelovanja sasvim drukiji nego to je to kako u katolicizmu tako i u protestantizmu. To se ispoljava ak i u literaturi, koja upotrebljava samo religiozne motive. Uzmimo, eto, konac djela Divina Commedia, gdje pjesnika, dok u raju, lien svih elja, gleda tajne boje, izdaje jezik, i pored toga stavimo kraj onog spjeva koji se obino naziva boanskom komedijom puritanizma. Posljednje pjevanje spjeva Paradise lost Milton, poslije prikaza istjerivanja iz raja, zavrava ovako: They looking back, all th' Eastern side beheld Of Paradise, so late thir happie seat, Wav'd over by that flaming Brand, the Gate With dreadful Faces throngd and fierie Armes: Som natural tears they dropd, but wip'd them soon; The World was all before them, where to choose T h i r p l a c e o f r e s t , a n d P r o v i d e n c e t h i r gu i d e : They hand in hand with wandning steps and slow, Through E d e n took thir solitary way.1
1 Osvnuv se, oni ugledaju istonu stranu / raja, tu skoro svoj sreni stan / kako nad njim vitla taj plam tei ma, vrata / puna stranih lica i ognjenog oruja; / nekoliko pravih suza oni spuste, ali ih ubrzo obriu; / i t a v s v i j e t b j e e p r e d njima gdje su mogli da biraju / boravite, a P r o v i d n o s t i m v o : / oni raku pod ruku kolebljivim korakom i polako, / krenu svojim samotnim putem kroz Eden / ( prev. N. M.)
PROBLEM
73
A maloprije je Mihajlo rekao Adamu: ........ ; only add Deeds to thy knowledge answerable, add Faith, And Vertue, Patience, Temperance, add Love, By name to come calld Charitie, the soul Of all the rest: then wilt thou not be loath To leave this Paradise, but shalt possess A paradise within thee, happier farr.2 Svako odmah osjea da bi ovaj vrlo snaan izraz ozbiljne puritanske okrenutosti prema svijetu, to znai: cijenjena unutarsvjetovnog ivota kao zadatka u ustima jednog srednjovjekovnog pisca bio nemogu. Ali je on i s luteranstvom, kao to se to pokazuje u crkvenim pjesmama Lutera i Paula Gerharda, isto tako malo kongenijalan. Na mjesto ovog neodreenog osjeanja ovdje bi trebalo staviti jednu neto taniju misaonu formulaciju i pitati za unutarnje razloge ovih razlika. Pozivanje na narodni karakter bilo bi prosto historijski pogreno. Kavaliri i okrugloglavci nisu se, jednostavno, osjeali kao dvije partije, nego kao radikalno razliite ljudske vrste, i ko paljivo pogleda, morae im u tome dati za pravo.29) A s druge strane: jedna karakteroloka suprotnost engleskih merchant adventurers (pekulanata prev. N. M.) prema starim hanzeatima ne moe se nai, kao to se uope ne moe konstatovati neka druga duboka razlika izmeu engleske i njemake osobenosti koja bi se neposredno dala objasniti
2 .......... ; samo dodaj / svom odgovornom znanju djela, dodaj Vjeru, / dodaj Krepost, Strpljenje, Umjerenost, dodaj Ljubav, / koja e se jednom zvati Karitas, dua / sviju njih: onda ti se nee ne militi / da ostavi ovaj Raj, jer e imati / jedan raj u sebi, mnogo sreniji / ( prev N. M.)
80
razliitim politikim Tek je mo vjerskih pokreta ne ona sama, ali ona na prvom mjestu stvorila ovdje one razlike koje mi danas osjeamo.31) Ako mi, prema tome, pri ispitivanju odnosa izmeu staroprotestantske etike i razvitka kapitalistikog duha polazimo od tvorevina Kalvina, kalvinizma i drugih puritanskih sekta, to se ne smije razumjeti tako kao da smo mi oekivali da emo kod kojeg od osnivaa ili predstavnika ovih vjerskih zajednica naii na buenje onoga to mi ovdje zovemo kapitalistikim duhom u bilo kojem smislu kao na cilj njegova ivotnog rada. Da je tenja za svjetovnim dobrima, kao svrha samoj sebi, za bilo kojeg od njih vaila upravo kao etika vrijednost, to mi sigurno neemo moi vjerovati. I treba uope, prije svega, jednu stvar jednom zauvijek da ustanovimo: da etiki programi nisu ni u jednog od reformatora u koje za nae posmatranje imamo da ubrojimo i ljude kao to su Menno, George Fox, Wesley nikada bili centralno stanovite. Oni nisu bili osnivai drutva za etiku kulturu ili predstavnici humanitarnih, socijalno-reformatorskih tenji ili kulturnih ideala. Spas due, i samo to, bio je stoer njihova ivota i djelovanja. Njihovi etiki ciljevi i praktina djelovanja njihove nauke, sve. je to bilo ovdje usidreno i bilo samo konsekvencija isto vjerskih motiva. I zato emo morati da budemo svjesni toga da su kulturni uticaji reformacije dobrim dijelom moda za nae specijalne aspekte preteno bili nepredviene i upravo neeljene posljedice rada reformatora, esto jako udaljeni ili uprave suprotni od svega onoga to je njima samim lebdjelo pred oima.
sudbinama.30)
Stoga bi i naredna studija svojim, dakako, skromnim dijelom, moda, mogla da predstavlja prilog za stvaranje jasne slike o nainu na koji ideje u historiji uope bivaju djelotvorne. Ali da ne bi ve unaprijed nastali nesporazumi o smislu u kojem se ovdje uope potvruje jedno takvo odjelotvorenje isto idejnih motiva, neka mi kao zavretak ovih uvodnih izlaganja bude o tome doputeno jo nekoliko nagovjetaja. Ne radi se kod takvih studija to, prije svega, elim izriito da napomenem nikako o pokuaju da se misaoni sadraj reformacije vrednuje u nekom smislu, bilo to u socijalno-politikom ili, pak, u vjerskom. Mi za svoje svrhe imamo stalno posla s onim stranama reformacije koje pravoj religioznoj svijesti moraju izgledati periferne ili, pak, suvie nebitne, Jer treba samo preduzeti da se neto bolje objasni potka koju su vjerski motivi dali tkivu razvitka nae, iz bezbrojnih historijskih pojedinanih motiva izrasle, moderne, specifino ovozemaljski upravljene kulture. Mi, dakle, samo pitamo ta bi se od izvjesnih karakteristinih sadraja ove kulture moglo, moda, pripisati uticaju reformacije kao historijskom uzroku. Pri tome se mi, dabome, moramo emancipovati od shvatanja da se reformacija kao razvojnohistorijski nuna moe deducirati iz ekonomskih pomjeranja. Bezbrojne historijske konstelacije koje se ne uklapaju ne samo ni u kakav ekonomski zakon nego uope ni u kakvo ekonomsko gledite bilo koje vrste, osobito isto politiki dogaaji morali su djelovati zajedno da bi novostvorene crkve uope mogle da dalje postoje Ali, s druge strane, ne treba nipoto zastupati jednu budalasto-doktrinarnu tezu32) kao to je teza da je kapitalistiki duh uvijek u ovdje provizorno upotrebljavanom smislu ove rijei) mogao nastati samo kao emanacija izvjesnih u t i c a j a reformacije, ili, ak, da je kapitalizam kao privredni sistem tvorevina reformacije. Ve to da su izvjesni vani oblici kapitalistikog poslovanja notorno mnogo stariji od reformacije stajalo bi takvom shvatanju jednom zauvijek na putu, Nego treba samo ustanoviti da li su i ukoliko religijski uticaji pri kvalitativnom
problem
81
obiljeju i kvantitativnoj ekspanziji onog duha irom svijeta 82 PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA bili sauesnici i koje se konkretne strane kulture koja se zasniva na kapitalistikoj bazi na njih svode. Pri tome se, pred grdnom zbrkom uzajamnih uticaja izmeu materijalnih osnova, socijalnih i politikih oblika organizacije i duhovnog sadraja reformatorskih kulturnih epoha, moe da postupi samo tako da se najprije ispita da li se i u kojim stvarima izmeu izvjesnih oblika religiozne vjere i etike poziva mogu raspoznati odreene izborne srodnosti. Time bi se, istovremeno, po mogunosti razjasnio nain i opi pravac u kojemu je, usljed takvih izbornih srodnosti, vjerski pokret djelovao na razvitak materijalne kulture. Tek onda kada bi to bilo kako-tako nesumnjivo utvreno, moglo bi se pokuati da se procijeni u kojoj mjeri da se sadraji moderne kulture u svojem historijskom postanku pripiu onim vjerskim motivima, a ukoliko drugim.
POZIVNA ETIKA ASKETSKOG PROTESTANTIZMA S a d r a j : 1. Religijske osnove svjetovne askeze, str. 77. 2. Askeza
i kapitalistiki duh. str. 166.
1.
Historijski nosioci asketskog protestantizma (u ovdje upotrebljavanom smislu rijei) uglavnom su etvorovrsni: 1. kalvinizam u onom vidu koji je on poprimio u zapadnoevropskim podrujima svoje vladavine naroito u toku 17. stoljea; 2 . pijetizam; 3. metodizam; 4. sekte proizile iz anabaptistikog pokreta.1) Nijedan od ovih pokreta nije jedan prema drugom stajao apsolutno odvojeno, a ni njihova odvojenost od neasketskih crkava reformacije nije bila strogo sprovedena. Metodizam je nastao tek polovinom 18. vijeka unutar engleske dravne crkve; on, po namjeri svojih osnivaa, nije htio da bude nova crkva niti neko novo buenje asketskog duha u staroj crkvi, pa se tek u toku svojeg razvitka, osobito pri prelasku u Ameriku, odvojio od anglikanske crkve. Pijetizam je naj-
84
prije nastao na tlu kalvinizma u Engleskoj i, osobito, u Holandiji, sasvim neprimjetnim prelazima ostao povezan s
85
ortodoksijom, a zatim je krajem 17. stoljea u Spenerovoj djelatnosti potvrdio svoj ulazak u luteranstvo, s djelimice preinaenom dogmatskom osnovom. On je ostao pokret unutar crkve, i samo je na Zinzendorfa nadovezani, odjecima husitskih i kalvinistikih uticaja u zajednici eke brae saodreeni pravac (hernhuteri), kao i metodizam, bio protiv svoje volje natjeran na to da stvori svojevrsnu sektu. Kalvinizam i anabaptizam stajali su u poetku svojeg razvoja jedan prema drugom strogo odvojeno, ali su se oni u baptizmu kasnijeg 17. stoljea meusobno tijesno dodirivali, a ve u independentskim sektama Engleske i Holandije u poetku istog vijeka bio je prelaz postupan. Kao to pijetizam pokazuje, i prelaz u luteranstvo je postupan, a isto tako to stoji izmeu kalvinizma i, po svojem spoljnjem karakteru i duhu svojih najkonsekventnijih pristalica katolicizmu srodne, anglikanske crkve. Onaj asketski pokret koji su, u najirem smislu ove mnogoznane rijei, nazvali puritanizmom,2) napadao je, dodue, u masi svojih pristalica, a osobito meu svojim zatonicima, osnove anglikanizma, ali su se i ovdje suprotnosti tek postupno, u borbi zaotravale. Pa i ako ovdje zasada neinteresantna pitanja ustava i organizacije ostavimo savreno po strani ak onda pogotovo, stanje stvari ostaje isto. Dogmatske razlike, ak i one najvanije, kao to su razlike u pitanju uenja o predestinaciji i uenja o opravdanju, prelazile su u najraznovrsnijim kombinacijama jedna u drugu, i ve poetkom 17. stoljea spreavale, dodue, redovno, ali ipak ne izuzetno, odravanje crkvene zajednice. I prije svega: za nas vane pojave moralnog naina ivota nalaze se kod pristalica najraznovrsnijih, iz jednog od etiri gore oznaena vrela ili iz jedne kombinacije od vie njih, proizilih denominacija na istovrstan nain. Mi emo vidjeti da su sline etike maksime mogle biti povezane s raz-
86
nim dogmatskim osnovama. I za duebrinost odreena uticajna literarna pomona sredstva, prije svega, kazuistiki kompendijumi raznih konfesija, uticali su u toku vremena jedni na druge, i u njima se nalaze velike slinosti, uprkos notorno vrlo razliitoj praksi naina ivota. Moglo bi, dakle, gotovo izgledati da bismo uinili najbolje kada bismo dogmatske osnove, kao i etiku teoriju, potpuno ignorirali i drali se isto moralne prakse, ukoliko je ona ustanovljiva. Samo to to ipak nije ba tako. Meusobno razliiti korjenovi asketskog morala su, dabome, poslije stranih borbi, odumrli. Ali prvobitna usidrenost u onim dogmama ne samo da je na nedogmatinoj kasnijoj etici ostavilo jakih tragova, nego samo poznavanje prvobitnog misaonog sadraja ui nas da shvatimo kako je onaj moral bio povezan sa, najumnijim ljudima onog vremena apsolutno vladajuom, milju na onaj svijet, bez ije svenadmaujue sile nije bila pokrenuta nikakva moralna obnova koja bi na ivotnu praksu ozbiljno uticala. Jer, naravno, nama nije vano3) ono to je u etikim kompendijima tog vremena teoretski i slubeno bilo nauavano, koliko god da je to po uticaju crkvene stege, duebrinosti i propovijedi sigurno imalo praktian znaaj, nego neto sasvim drugo: ispitivanje onih religioznom vjerom i praksom vjerskog ivota stvorenih psiholokih impulsa koji su nainu ivota davali pravac i individuu u njemu drale. Ali su te pobude u velikoj mjeri nastajale iz osobenosti religioznih vjerskih predstava. Tadanji ovjek je razmiljao o prividno apstraktnim dogmama u jednoj mjeri koja, opet, sa svoje strane, biva razumljiva tek onda ako progledamo njihovu vezu s praktino-
pozivna etika asketskog protestantizma
87
-religioznim interesima. Put kroz neka dogmatska razmatranja,4) koji neteolokom itaocu mora da izgleda isto tako muan
88
kao to teoloki obrazovanom uran i povran neizbjeiv je. Pri tome mi, dakako, moemo postupiti samo tako da religiozne misli iznesemo u jednoj idealnotipino kompiliranoj konsekvenciji kakva se u historijskom realitetu tek rijetko mogla da sretne. Jer upravo zbog nemogunosti da u historijskoj stvarnosti povuemo otre granice, mi se samo pri ispitivanju njihovih najkonsekventnijih oblika moemo nadati da emo naii na njihova specifina djelovanja. Vjera5) zbog koje su u kapitalistiki najrazvijenijim kulturnim zemljama: Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj u 16, i 17. stoljeu bile voene velike politike i kulturne borbe i kojoj se, stoga, najprije obraamo, bio je kalvinizam.6) Kao
89
njegova najkarakteristinija dogma vailo je tada, a vai, uglavnom, i danas, uenje o predodreenju. Bilo je, dodue, spora oko toga da li je ono najbitnija dogma reformirane crkve ili samo jedan dodatak. Ali su, meutim, sudovi o sutini jedne historijske pojave ili vrijednosni sudovi ili vjerski sudovi __ naime onda kada se time misli na ono to je na njoj jedino interesantno ili jedino trajno vrijedno. Ili je to miljeno zbog njenog uticaja na druga historijska kauzalno znaajna zbivanja; onda se radi o sudovima historijskog pripisivanja. Ako poemo, kao to e se ovdje desiti, s ovog posljednjeg stanovita i upitamo se za znaaj koji ima da se onoj dogmi po njenim kulturno-historijskim djelovanjima pripie,
90
onda ona sigurno moraju visoko da se cijene.7) Kulturna borba koju je vodio Oldenbarneveldt skrhala se na njoj, rascjep u engleskoj crkvi je pod Jakovom I postao nepremostiv otkada su se kruna i puritanizam i dogmatski upravo zbog tog uenja razili, i ono je uope, bilo, na prvom mjestu, shvaeno kao neto to je u kalvinizmu po dravu opasno, pa se dravna vlast protiv njega borila.8) Veliki sinodi 17. stoljea,
91
protestantska etika i duh kapitalizm a,
prije svega, oni u Dordrehtu i Vestminsteru, a pored njih i mnogi manji, stavljali su u sredite svog rada tenju da to uenje dobije snagu kanona; bezbrojnim junacima ecclesiae militans (borbene crkve pr. N. M.) ono je sluilo kao vrst oslonac, i u 18, kao i u 19. stoljeu ono je izazivalo crkvene raskole i pri velikim novim oivljavanjima sluilo kao bojni pokli. Mi ga ne moemo mimoii i ne upoznati se najprije s njegovim sadrajem - poto taj danas svakom obrazovanom ovjeku moe da bude poznat autentino iz odredaba Vestminsterske konfesije od 1647, koju su u toj taki kako indenpendentske tako i baptistike vjeroispovijesti jednostavno ponovile:9) Makar ja otiao u pakao, ali takav Bog nikada nee iznuditi moje potovanje bio je, kako je poznato, Miltonov sud o tom uenju.11) Ali ovdje za nas nije vano cijenjenje,
92
nego historijski poloaj te dogme. Samo kratko moemo da se zadrimo na pitanju: kako je ovo uenje nastalo i u kakve se misaone veze u kalvinistikoj teologiji ono uklopilo. Dva puta su do njega bila mogua. Fenomen osjeanja iskupljenja povezuje se upravo kod najaktivnijih i najstrastvenijih meu onim velikim bogomoljcima koje je historija ovjeanstva od Augus t i n a naovamo stalno viala sa sigurnim osjeanjem da oni sve imaju da zahvale iskljuivo djelatnosti neke objektivne sile, a ni najmanje svojoj vrijednosti; mono raspoloenje radosne sigurnosti u koje se kod njih ispranjava strahovit gr osjeanja grijeha preplavi ih, na izgled, sasvim neposredno i uniti svaku mogunost predstave da bi ovaj neuveni dar milosti mogao biti dugovan bilo kakvom vlastitom sudjelovanju ili, pak, povezan s ostvarenjima ili kvalitetima svoje vjere i htijenja. U onim vremenima svoje najvie religiozne genijalnosti u kojoj je Luter bio sposoban da napie Freiheit eines Christenmenschen. i njega je najpouzdanije podravala tajna odluka Boga kao apsolutno jedino bezdano vrelo njegova religioznog stanja milosti.12) On je ni kasnije nije for-
pozivna etika
asketskog protestantizma
93
malno naputao, ali ne samo da ta misao nije kod njega dobila centralno mjesto nego je iezavala sve vie to je on kao odgovoran crkveni politiar bivao prisiljeniji da bude politiki realan. Melanhton je svjesno izbjegavao da to opasno i mrano uenje primi u augzburku konfesiju, a za crkvene oce luteranizma bilo je dogmatski utvreno da je milost izgubljiva (amissibilis) i da se ona pokajnikom skruenou i vjerujuim pouzdanjem u rije boju i sakramente opet moe da stekne. Kod Kalvina13) se proces odvijao upravo obrnuto, u osjetnom poveanju znaaja tog uenja u toku njegova-polemikog raspravljanja s dogmatskim protivnicima. Ono je tek u treem izdanju njegovo Institutio potpuno razvijeno, i tek posthum dobija svoje centralno mjesto u velikim kulturnim borbama koje su sinodi u Dordrehtu i Vestminsteru nastojali da zavre. Kod Kalvina decretum horribile (strana odluka prev. N. M.) nije. kao kod Lutera, d o i v l j e n a , nego je i z m i l j e n a , i stoga je u svojem znaaju poveavana sa svakim daljim poveanjem misaone konsekvencije u pravcu njegova samo B o g u , a ne ovjeku okrenutog religijskog interesa.14) Nije Bog radi ljudi, nego su ljudi radi Boga tu i sve to se deava, dakle, i za Kalvina nesumnjiva injenica da je samo jedan
94
mali dio ljudi pozvan za spasenje moe da ima svoj smisao samo kao sredstvo za samopreuznoenje bojeg velianstva.
95
Mjerila zemaljske pravednosti primjenjivati na njegove suverene odluke bila bi besmislica i povreda njegova velianstva,15) jer je on, i samo on, s l o b o d a n , tj. nije podloan nikakvom zakonu i njegove odluke mogu da nam budu razumljive i uope poznate samo utoliko ukoliko on nae za shodno da nam ih saopi. Samo ovih fragmenata vjene istine moemo se drati, sve drugo: smisao nae individualne sudbine, okrueno je mranim tajnama, koje je ispitivati nemogue i drsko. Kada bi vjeni prokletnici htjeli da se zbog svoje sudbine koju nisu zasluili ale, to bi bilo isto tako kao kad bi se ivotinje alile to nisu roene kao ljudi. Jer je svako stvorenje od Boga odvojeno i pred njim zasluuje, ukoliko on radi preuznoenja svog velianstva nije neto drugo odluio, samo vjeitu smrt. Ono to mi znamo jeste samo to da jedan dio ljudi biva spasen, dok drugi ostaje u vjenom prokletstvu. Pretpostavljati da ljudska zasluga ili krivica tu sudbinu suodreuje znailo bi da su apsolutno slobodne boje odluke, koje su odvajkada utvrene, pod ljudskim uticajem promjenljive; to je nemogua misao. Od ljudski razumljivog oca na nebesima Novog zavjeta, koji se raduje povratku grenika kao kakva ena opet naenom grou, ovdje je postalo jedno, svakom ljudskom poimanju uskraeno transcendentno bie, koje odvajkada, po potpuno nedokuivim odlukama, svakom pojedincu dosuuje sudbinu i rjeava o svim i najmanjim stvarima u kosmosu. 16) Milost Gospoda Boga jer njegove odluke nepromjenljivo
96
vrsto stoje, neizgubljiva je za one kojima je on da isto tako kao to je nedostina za one kojima je on uskrati.
pozivna
etika asketskog protestantizma
97
U svojoj patetinoj neovjenosti, moralo je ovo uenje da za raspoloenje jedne generacije koja se predala njegovoj grandioznoj konsekvenciji, prije svega, ima jednu posljedicu: osjeanje neuvene unutarnje u s a m l j e n o s t i p o j e d i n o g i n d i v i d u u m a . 1 7 ) U najpresudnijoj stvari ivota za ljude iz vremena deformacije, u stvari vjenog blaenstva, ovjek je bio upuen na to da samotno ide svojim putem ususret jednoj odvajkada utvrenoj sudbini. Niko mu nije mogao pomoi. Nikakav propovjednik: jer boju rije spiritualiter moe da razumije samo izabranik. Nikakav sakramenat: jer su sakramenti, dodue, Bogom odreeni radi poveavanja njegove slave i stoga ih treba smatrati neprikosnovenim, ali oni nisu nikakvo sredstvo da se stekne milost boja, nego subjektivno samo externa subsidia (spoljnje pomoi prev. N. M) vjeri. Nikakva crkva: jer vai, dodue, stav extra ecclesiam nulla salus (van crkve nema spasa prev. N. M.) u tom smislu da ovjek koji se dri daleko od crkve nikada ne moe pripadati izabranicima bojim;18) ali spoljnoj crkvi pripadaju i reprobirani, oni joj, tavie, t r e b a da pripadaju i da budu podvrgnuti njenim sredstvima stege, ali ne da time dou do spasenja, to je nemogue, nego zato to i oni moraju u slavu Boga da budu prisiljeni na odravanje njegovih zapovijedi. Konano, ni sam Bog: jer je i Hrist umro za iza-
98
brane,19) kojima je Bog odvajkada bio odluio da pripie njegovu portvovanu smrt. Ovo apsolutno (u luteranizmu jo nikako u svim konsekvencijama izvreno) ukidanje crkveno- s a k r a m e n t a l n o g spasenja bilo je prema katolicizmu apsolutno presudna stvar. Onaj veliki vjersko-istorijski proces o s l o b a a n j a svijeta od m a g i j e , 2 0 ) koji je poeo sa starojevrejskim prorocima i, u zajednici s helenskim naunim miljenjem, odbacio sva m a g i j s k a sredstva traenja spasa kao praznovjerje i grijeh, naao je ovdje svoj zavretak. Pravi puritanac je odbacivao ak svaki trag vjerskih ceremonija na grobu, i sahranjivao je svoje najblie bez udaranja u zvona samo zato da ne bi dao mjesta nikakvoj superstition (praznovjerju prev. "N. M.), nikakvom pouzdavanju u spasonosno djelovanje magijsko-sakramentalne vrste.21) Nije bilo ne samo magijskog nego uope nikakva sredstva da se milost boja pokloni onome kome je Bog odluio da je uskrati Povezana s krutim uenjem o apsolutnoj udaljenosti od Boga i bezvrijednosti svega isto kreaturalnog, ova unutarnja izolacija ovjeka sadri, s jedne
pozivna
99
strane, razlog za apsolutno negativan stav puritanizma prema svim ulno-osjeajnim elementima u kulturi i subjektivnoj religioznosti, jer su oni za spasenje beskorisni i izazivaju sentimentalne iluzije i kreaturalno-oboavalako sujevjerje a time za naelno odbijanje svake ulne kulture uope.22) Ali se, s druge strane, stvara jedan od korjenova onog beziluzionog i pesimistiki obojenog individualizma23) kakav se jo i danas ispoljava u narodnom karakteru i u narodnim institucijama s puritanskom prolou u tako upadljivoj suprotnosti s potpuno drukijim naoalima kroz koje je kasnije prosvijeenost na ljude gledala.24) Tragove ovog uticaja uenja o predestinaciji nalazimo mi, opet, jasno, u vremenu kojim se bavimo, u elementarnim pojavama naina ivota i pogleda na ivot, i to i tamo gdje je vanost nje kao dogme bila ve u
100
iljenju:
kluzivnosti pouzdanja u Boga do ije nam je analize ovdje

talo. zoravanju
ta ona je upravo i bila n a j e k s t r e m n i j i oblik one e k s -
Tako, na primjer, u upadljivo esto ponavljanom upoosobito engleske puritanske literature da se treba uvati svakog pouzdanja u ljudsku pomo i ljudsko prijateljstvo.25) Duboko nepovjerenje i prema najbliem prijatelju savjetuje ak i blagi Baxter, a Bailey direktno preporuuje da ovjek nikome ne vjeruje i da nikome ne povjerava nita kompromitantno; samo Bog treba da bude povjerenik26 U naj-
pozivna
101
upadljivijoj suprotnosti s luteranstvom, takoer u vezi s tim ivotnim raspoloenjem u oblastima potpuno razvijenog kalvinizma, iezla je utke privatna ispovijed, prema kojoj je sam Kalvin zbog mogueg sakramentalnog krivog tumaenja gajio sumnju; to je dogaaj od najveeg zamaaja. Na prvom mjestu kao simptom za nain djelovanja te religioznosti. A zatim i kao psiholoki razvojni podsticaj za njen etiki stav. Sredstvo za periodsko abreagiranje afektno naglaene svijesti o svojoj krivici bilo je odstranjeno.27) O konsekvencijama za moralnu svakodnevnu praksu bie jo govora. Ali su kao dan jasne posljedice za religiozno stanje svih ljudi. U dubokoj unutarnjoj izolaciji vrilo se, uprkos nunoj pripadnosti pravoj crkvi,28) ophoenje jednog kalviniste s njegovim Bogom. Ko hoe da osjeti specifine uticaje29) te udnovate atmosfere, taj neka pogleda u kudikamo najitanijoj knjizi itave puritanske literature, u Bunyanovom Pilgrim's progress,30) prikaz Hristijanova dranja poto je on postao svjestan da se nalazi u gradu pokvarenosti i poto mu je stigao poziv da, ne asei
102
ni jednog asa, krene na hodoae u nebeski grad. ena i djeca mu se obisnu oko vrata, ali on, s prstima u uima, s vapajem: Life, eternal life! (ivot, vjeni ivot! prev. N. M.), odjuri pravce, i nikakav rafinman ne bi mogao bolje od naivnog osjeanja kotlokrpe koji je u svom zatvoru pjevao i pri tome naiao na odobravanje pobonog svijeta izraziti raspoloenje u osnovi samim sobom zabavljenog, samo na svoje lino spasenje usmjerenog puritanskog vjernika kakvo dolazi do izraaja u popovski patetinim razgovorima koje on uzgred vodi s istomiljenicima (i koji pomalo podsjeaju na Gottfrieda Kellera Gerechte Kammacher), Tek kad se on sam spasao, budi mu se misao kako bi bilo lijepo da sad i porodicu ima sa sobom. To je isti onaj grozni strah od smrti i od onoga poslije smrti koji mi kod Alfonza od Liguorija, kako nam ga je Dollinger opisao, svuda tako penetrantno osjeamo, beskrajno daleko od onog duha ponosne svjetovnosti kojemu Makijaveli daje izraza u pohvali onim florentinskim graanima kojima je u borbi protiv pape i interdikta ljubav prema rodnom gradu bila vanija od straha za spas svojih dua i, dabome, jo dalje od osjeanja kakva Richard Wagner stavlja u usta Siegmundu pred smrtonosnu borbu: Pozdravi mi Wotana, pozdravi mi Wallhallu... Ali mi, zaista, ne govori o Wallhallinim gordim milinama! Samo to su, dabome, d j e l o v a n j a ovog straha kod Bunyana i Liguorija tako karakteristino razliita: isti strah koji ovog tjera na svako mogue samoponienje podstie onoga na neprekidnu i sistematsku borbu sa ivotom. Odakle ova razlika? Izgleda u prvi mah da je zagonetka kako se s onom tendencijom za unutarnjim osloboenjem individuuma iz najtjesnijih veza kojima ga svijet sputava mogla da povee31)
pozivna
103
neosporiva nadmonost kalvinizma u socijalnoj organizaciji. Ali ona upravo proiziazi,koliko god to izgledalo udnovato, iz specifine obojenosti koju je hrianska ljubav prema blinjem pod pritiskom unutarnje izolacije pojedinca, izazvane kalvinistikom vjerom, morala da poprimi. Ona proizlazi iz
104
toga, na prvom mjestu, dogmatski.32) Svijet je za to i samo za to odreen: izabrani Hrist je za to i samo za to tu da slui samouznoenju Gospoda Boga, da, sa svoje strane, izvravanjem njegovih zapovijedi uveava slavu Boga u svijetu. Ali Bog trai od hriana socijalno djelovanje, jer on trai da socijalni oblik ivota bude prema njegovim zapovijedima i tako ureen da onoj svrsi odgovara. Socijalni rad kalviniste 33) u svijetu je samo rad in majorem gloriam Dei (Za to veu slavu boju prev. N. M.). Zato ovaj karakter nosi i pozivni rad koji stoji u slubi ovozemaljskog ivota svih ljudi. Ve kod Lutera nalazimo mi izvoenje podjeloradnog pozivnog rada iz ljubavi prema blinjemu. Ali ono to je kod njega ostalo kao nesiguran, isto konstruktivno-misaon zaetak, to je kod kalvinista postalo karakteristian dio njihova etikog sistema. Ljubav prema blinjemu ispoljava se jer ona moe da bude34) samo u slavu B o g a , 3 5 ) a ne k r e a t u r e na prvom
pozivna
105
mjestu u ispunjavanju prirodnim zakonom (lex naturae) datih p o z i t i v n i h zadataka, i ona pri tome poprima jedan naroito objektivno-bezlian karakter: karakter slube na racionalnom oblikovanju drutvenog kosmosa koji nas okruuje. Jer udesno svrhovito oblikovanje i ureenje ovog kosmosa, koji je po otkrivenju Biblije, kao i po prirodnom uvianju, oevidno
106
podeen za to da slui k o r i s t i ljudskog roda, daje da se vidi rad u slubi ove bezline drutvene koristi kao stvar koja ide u prilog slavi bojoj i koja je od Boga traena. Potpuno iskljuenje teodiceje i svih onih pitanja o smislu svijeta i ivota na kojima su se drugi satirali bilo je za puritance razumljivo samo po sebi, kao i iz drugih razloga za Jevrejina. I, uostalom, u izvjesnom smislu, za nemistinu hriansku religioznost uope. Uz ovu ekonomiju snaga kod kalvinizma je jo pridolazila jedna dalja, istosmjerno djelujua crta. Razdor izmeu pojedinca i etike (U Soren Kierkegardovom smislu) za kalvinizam nije postojao, iako je pojedinac po njemu bio u religioznim stvarima preputen samom sebi. Ovdje nije mjesto da analiziramo razloge za to i znaaj tih aspekata za politiki i ekonomski racionalizam kalvinizma. Izvor u t i l i t a r i s t i k o g karaktera kalvinistike etike lei u tome, a isto iako su iz toga proizile i vane osobenosti kalvinistike koncepcije poziva.36) Ali ovdje da se jo jednom vratimo na razmatranje specijalno uenja o predestinaciji. Jer je za nas tek odluan problem: kako su ovo uenje
p o d n o s i l i 3 7 ) u jednom vremenu kojemu je onaj svijet ne samo
pozivna
107
bio vaniji nego, u mnogom pogledu, i sigurniji od svih interesa svjetovnog ivota.38) Jedno pitanje moralo je odmah da se svakom pojedinom vjerniku nametne i da sve druge interese potisne u pozadinu: jesam li j a izabran? I kako sebi da osi-
pozivna
-108
guram taj izbor?39) Za samog Kalvina to nije bio nikakav problem. On se osjeao kao orue i bio je u svoje stanje milosti siguran. Prema tome on na pitanje ime pojedinac moe da osigura svoj izbor ima, u osnovi, samo jedan odgovor: da mi treba da se zadovoljimo poznavanjem odluke boje i pravom vjerom, izazvanom postojanim pouzdanjem u Isusa Hrista. On, kao drzak pokuaj da se prodre u tajne boje, principijelno odbacuje pretpostavku da se kod drugih po njihovom dranju moe vidjeti da li su izabrani ili odbaeni. Izabrani se u ovom ivotu ne razlikuju40) spoljno ni u emu od odbaenih, a i sva subjektivna iskustva izabranih su kao ludibria spiritus sancti (igrake svetog duha prev. N. M.) mogua i kod odbaenih, s jedinim izuzetkom onog fi n a l i t e r postojanog pravovjernog pouzdanja. Izabrani, dakle, jesu i ostaju n e v i d l j i v a crkva G o s p o d a B o g a Sasvim drukije, naravno, epigoni ve Beza i, prije svega iroki slojevi obinih ljudi. Za njih je certitudo salutis, u smislu s p o z n a t i j i v o s t i stanja mi-
pozivna
109
losti, morala da se digne41) do apsolutno dominantnog znaaja, stoga ni tamo gdje su se drali uenja o predestinaciji nigdje nije izostajalo pitanje da li ima sigurnih znakova po kojima bi se mogla raspoznati pripadnost onima koji su electi (izabrani prev. N. M.). Ne samo da je u razvitku najprije na tlu reformirane crkve nastalog pijetizma ovo pitanje trajno imalo centralni znaaj, ne samo da je ono Za nj s vremena na vrijeme bilo upravo konstitutivno nego emo mi, kada budemo posmatrali politiki i socijalno tako dalekosean znaaj uenja o priesti, i same prakse priesti, imati jo da govorimo o tome kakvu je ulogu za vrijeme itavog 17. vijeka, i van pijetizma, igrala ustanovljivost stanja milosti kod pojedinca, na primjer, za pitanje njegova priputanja priesti, tj. centralnom, za socijalni poloaj uesnika odlunom crkvenom obredu. Ukoliko je iskrsavalo pitanje vlastitog stanja milosti, bilo je, u najmanju ruku, nemogue ostati pri Kalvinovu, od strane ortodoksne crkve nikad formalno nenaputenom,42) upuivanju
110
na samopotvrdu postojane vjere koju milost u ovjeku stvara.43) Prije svega, to nije mogla praksa duobrinosti, koja je
pozivna
111
na svakom koraku imala posla s mukama koje je to uenje stvaralo. Ona se s tim uenjem naravnavala na razne naine.44) Ukoliko pri tome predestinacija nije bila sasvim drukije tumaena, ublaavana i u osnovi naputana,45) istiu se osobito dva meusobno povezana tipa duobrinikih savjeta kao karakteristina. S jedne strane se proglaava za dunost da se ovjek smatra izabranim i da svaku sumnju u to odbija kao avolsku napast,46) jer je oskudna samopouzdanost posljedica nedovoljne vjere, dakle, nedovoljnog djelovanja milosti. Apostolova opomena da ovjek utvrdi vlastiti poziv ovdje se, dakle, tumai kao dunost da ovjek u svakodnevnoj borbi postigne subjektivnu sigurnost u svoju izabranost i opravdanje. Namjesto skruenih grenika, kojima Luter, ako se u pokajnikom vjerovanju pouzdaju u Boga, obeava milost, tako se odgajaju oni samopouzdani sveci47) koje nalazimo u kao elik tvrdim puritanskim trgovcima onog herojskog doba i u pojedinim egzemplarima do dan-danas. A s druge strane, da bi se zadobila ona samopouzdanost, naroito se preporuivao.
112
kao najistaknutije sredstvo, neumoran pozivni rad.48) On i samo on rastjeruje religioznu sumnju i daje sigurnost stanja milosti. Ali to to je svjetovni pozivni rad vaio kao podesan za ovo djelo, to je on mogao da se tretira kao, tako rei, zgodno sredstvo za abreagiranje afekata religioznog straha ima svoj razlog u dubokim osobenostima u reformiranoj crkvi njegovanog osjeanja, koje se, u svojoj suprotnosti prema luteranstvu, najjasnije ispoljavaju u uenju o prirodi opravdavajueg vjerovanja. Ove razlike su u Schneckenburgerovom lijepom ciklusu predavanja tako tanano i s takvim zapostavljanjem svih vrijednosnih sudova isto stvarno analizirane49)
pozivna
113
da se sljedee kratke napomene mogu, uglavnom, prosto nadovezati na njegov prikaz. Najvii religiozni doivljaj kojemu luteranska pobonost, kakva se razvila naroito u 17. vijeku, tei jeste unio mystica s Bogom.50) Kao to ve naziv, koji je u ovom obliku reformiranom uenju nepoznat, pokazuje, radi se o substancijalnom osjeanju Boga: o osjeanju ulaenja boanskog u pobonu
pozivna
114
duu, koje je kvalitativno iste vrste kao i djelovanja kontemplacije njemakih mistiara i koje je obiljeeno svojim pasivnim karakterom, upravljenim na ispunjavanje enje za mirom u Bogu. Ona mistiki okrenuta religioznost ne samo da se kao to je to iz povijesti filozofije poznato vrlo dobro moe da spoji s izrazito realistikim smislom za stvarnost na podruju empiriki datog nego je ona, tavie, usljed odbijanja dijalektikih doktrina, esto njegov direktan oslonac. Nego, mistika moe i indirektno racionalnom nainu ivota upravo dobro da doe. Pa ipak, njenom odnosu prema svijetu nedostaje, naravno, pozitivno vrednovanje spoljnjeg aktiviteta. Ali je u luteranstvu, osim toga, unio mystica bilo kombinovano s onim dubokim osjeanjem nedostojnosti zbog naslijeenog grijeha koje je briljivo imalo da uva poenitentia quotidiana (svakodnevno pokajanje, ispatanje prev. N. M.) luteranskog vjernika, upravljeno na odravanje za oprotaj grijeha neophodne skruenosti i prostodunosti. Specifino reformirana religioznost, naprotiv, stajala je od samog poetka prema Paskalovom kvijetistikom bjeanju od svijeta odbojno, kao i prema ovoj luteranskoj, isto u se okrenutoj, osjeajnoj pobonosti. Realno ulaenje boanskog u ljudsku duu bilo je, usljed apsolutne transcendencije Boga prema svemu kreaturalnom, iskljueno: finitum non est capax infiniti (ogranieno nije prikladno za beskrajno prev. N. M.). Zajednica Boga sa svojim pomilovanicima mogla se, naprotiv, ostvariti i do svijesti doi samo tako da Bog u njima radi (operatur) i da oni budu toga Svjesni, da, dakle, njihovo djelovanje potie iz vjere izazvane milou bojom i da se, s druge strane, ova vjera kvalitetom tog djelovanja legitimira kao Bogom izazvana: Duboke, za klasifikaciju svake praktine religioznosti uope vaee razlike odluujuih mogunosti spasenja51) dolaze u tome do izraaja. Religiozni virtuoz moe sebi da obezbijedi svoje stanje milosti bilo time to e se osjeati kao sud ili, pak, kao orue boje moi. U prvom sluaju njegov religiozni ivot naginje mistinoj osjeajnoj kulturi, a u posljednjem asketskom djelovanju. Prvom tipu bio je blii Luter, posljednjem je
pozivna
-115
pripadao Kalvin. I reformirani je htio da se spase sola fide
(samom vjerom prev. N. M.). Ali kako su ve po Kalvinovom shvatanju sva puka uvstva i raspoloenja, koliko god ona izgledala uzviena,52) varljiva, vjerovanje se, da bi moglo sluiti kao sigurna podloga certitudo salutis (sigurnosti u spasenje prev. N. M.), mora potvrivati u svojim objektivnim djelovanjima; ono mora da bude fides efficax53) (dje-
116
lotvorna vjera prev. N. M.), a pozivanje na spas effectual calling (djelotvoran poziv prev. N. M.). (Izraz iz Savoy declaration). Ako se, dalje, postavi pitanje na kojim plodovima moe reformirani nesumnjivo da raspozna pravu vjeru, onda se odgovara: na nainu hrianskog ivota koji slui poveavanju slave Gospoda Boga. {ta tome slui, to moe da se razabere iz njegove direktno u Bibliji objavljene volje ili indirektno iz njime stvorenih smiljenih poredaka svijeta (lex naturae).54) Specijalno uporeivanjem svojeg duevnog stanja s onim koje je, po Bibliji, bilo svojstveno izabranicima, na primjer, patrijarsima, moe ovjek da kontrolira svoje sqpstveno stanje milosti.55) Samo izabranik ima stvarno fides efficax,56) samo je on sposoban, zahvaljujui preporodu (rege-
117
neratio) i iz njega proizlazeem posveenju (sanctificatio), da itava svojeg ivota, stvarno, a ne samo prividno, dobrim djelima poveava slavu Gospoda Boga. I time to je on svjestan toga da se njegov ivot barem po osnovnom karakteru i konstantnoj namjeri [propositum oboedientiae (namjera pokornosti prev. N. M.)] zasniva na jednoj u njemu ivoj sili za poveavanje slave boje, da on, dakle, nije samo Bogom traen nego da je, prije svega, Bogom stvoren,57) on postie ono najvee dobro za kojim je ova religioznost teila: sigurnost milosti.58) Da se ona moe postii, potkrepljivano59) je 2. Kor., 18, 5. Ukoliko su dobra djela nepodesna da slue kao sredstvo za postizanje spasenja jer i izabranik ostaje kreatura, i sve to on ini zaostaje u beskrajnom odstojanju za bojim zahtjevima, utoliko su ona neophodna kao znamenja izbora.60) Ona su tehniko sredstvo ne da ovjek iskupi spasenje, nego da se oslobodi straha za spasenje. U ovom smislu ona se ponekad obiljeavaju61) direktno kao za spasenje neophodna, ili se possessio salutis (posjedovanje spasenja prev. N. M.) za njih vezuje.62) Ali to sad praktiki, u osnovi, znai da Bog pomae onome koji sam sebi pomae,63) da, dakle, kalvinista, kako se to ponekad i rekne, svoje spasenje korektno, to bi
118
moralo da glasi: sigurnost u nj sam stvara,64) ali da se to stvaranje ne moe, kao u katolicizmu, da sastoji od postupnog gomilanja pojedinih zaslunih djela, nego od sistematske samokontrole koja u svako doba stoji pred alternativom: izabran ili odbaen? Time dospijevamo do jedne vrlo vane take naih posmatranja. Stalno se, kao to je poznato, onom toku misli koji se u reformiranim crkvama i sektama sve jasnije65) ispoljavao s luteranske strane predbacivalo opravdanje dobrim djelima. 66) I ukoliko je otpor napadnutih protiv identifikacije njihova dogmatskog stava s katolikim uenjem bio opravdan, sigurno s pravom, im se time mislilo na praktine konsekvencije za svakodnevni ivot prosjenih reformiranih hriana. 67)
pozivna
119
Jer, moda, nikada nije bilo intenzivnijeg oblika religioznog cijenjenja moralnog djelovanja nego to je onaj Koji je kalvinizam u svojim pristalicama stvarao. Ali je za praktini znaaj
ove
vrste opravdanja dobrim djelima odluno tek spoznanje
120
koji su njemu odgovarajui nain ivota karakterizirali i razlikovali ga od svakodnevnog ivota jednog prosjenog srednjovjekovnog hrianina. Moemo pokuati da ga ovako formuliramo: normalan srednjovjekovni katoliki laik68) je ivio, u etikom pogledu, unekoliko od danas do sutra. On je, na prvom mjestu, savjesno izvravao svoje tradicionalne dunosti. Ali su njegova dobra djela, povrh toga, ostajala, normalno ne nuno povezan, u najmanju ruku ne nuno do jednog ivotnog sistema racionaliziran niz pojedinih djela, koja je on, ve prema prilikama, radi kompenzacije za konkretne grijehe, ili pod uticajem duebrinosti, ili pred kraj svog ivota, kao, u neku ruku, premiju osiguranja, izvravao. Naravno, katolika etika bila je karakterna etika (Gesinnungs-Ethik). Ali je konkretna intentio (namjera, cilj prev. N. M.) pojedinog djela odluivala o njegovoj vrijednosti. I pojedino dobro ili ravo djelo uraunavalo se onome koji ga je izvrio, uticalo je na njegovu ovozemaljsku i vjenu sudbinu. Sasvim realistiki je crkva raunala s time da ovjek nije nikakva apsolutno jasno determinirana i promjenljiva jedinka, nego da je njegov moralni ivot (normalno) jedno, pod uticajem suprotnih motiva, cesto vrlo protivrjeno ponaanje. I ona je, sigurno, od njega kao ideal traila prinkvaliteta
pozivna
121
preobraavanje ivota. Ali upravo ovo traenje^ ona je opet, (za prosjek) slabila jednom od svojih najvanijih sredstava vlasti i odgoja: sakramentom pokore, ija je funkcija bila duboko povezana s najunutranjijom posebnou katolike religioznosti. Rainjavanje svijeta, uklanjanje magije kao sredstva za spasenje69) nije u katolikoj crkvi bilo sprovedeno do onitf konsekvencija do kojih je bilo siprovedeno u puritanskoj (i prije nje samo u jevrejskoj) religioznosti.. Katoliku70) je stajala na rasipolaganju sakramentalna milost njegove crkve kao komjpenzaciono sredstvo za njegovu insuficijenciju; sveenik je bio mag u ijoj ruci je vlast kljueva. ovjek se u pokori i pokajnitvu mogao obratiti njemu, on je davao okajanje, nadu u milost, sigurnost oprosta, i time ipruao rastereenje od one strane napregnutosti u kojoj je bila neizbjena i niim neublaena sudbina jednog kalviniste da ivi. Za njega nije bilo onih prijateljskih i ljudskih utjeha, i on se nije mogao nadati da e trenutke slabosti i lakomislenosti popraviti pojaanom voljom u drugim trenucima, kao katolik, pa i luteran. Bog kalvinizma je zahtijevao od svojih ne samo pojedina dobra djela nego i do jednog sistema uzdignuto opravdanje dobrim djelima.71) O katolikom, isto ljudskom gore-dolje izmeu
cipijelno
122
grijeha, pokajanja, pokore, rastereenja, novog grijeha ili o kakvom saldu cjelokupnog ivota koji ima da se vremenskim kaznama ispata i crkvenim sredstvima milosti izravnava nije bilo ni govora. Etika praksa obinog ovjeka bila je tako liena svoje nesmiljenosti i nesistematinosti i pretvorena u jednu konsekventnu metodu itava naina ivota. Nije nikakav sluaj to je naziv metodisti ostao na nosiocima posljednjeg velikog oivljavanja puritanskih misli u 18. stoljeu, isto tako kao to je po smislu ekvivalentan naziv precizisti bio primijenjen na njihove duhovne pretee u 17. vijeku.72) Jer se samo u jednom fundamentalnom preobraaju smisla itavog ivota u svakom trenutku i u svakom djelu73) moglo da potvrdi djelovanje milosti kao izdizanja ovjeka iz status naturae (prirodnog stanja prev. N. M.) u status gratiae (stanje milosti prev. N. M.). ivot svetih bio je podeen iskljuivo na jedan transcendentan cilj: spasenje, ali je upravo zbog toga on u svojem ovozemaljskom toku skroz racionaliziran i ovladan iskljuivo stanovitem da poveava slavu boju na zemlji:
pozivna
123
i nikada stanovite omnia in majorem Dei gloriam (sve za veu slavu boju prev. N. M.) nije bilo tako ozbiljno shvaeno.74) Ali je samo konstantnom refleksijom rukovoeni ivot mogao da vai kao savlaivanje prirodnog stanja (status naturalis): Dekartov cogito, ergo sum (mislim, dakle, postojim prev. N. M.) bio je u ovom novom etikom tumaenju od savremenih puritanaca preuzet.75) Ova racionalizacija dala je reformiranoj pobonosti svoju specifinu asketsku crtu i zasnovala isto tako svoju unutarnju srodnost78) kao i svoju specifinu suprotnost prema katolicizmu. Jer, naravno, neto slino nije katolicizmu bilo strano. Hrianska askeza je u sebi, nesumnjivo, sadravala, kako po spoljnjem vidu tako i po svom duhu, neto vrlo razliito. Ali je ona na Okcidentu u svojim najviim vidovima nosila ve u srednjem vijeku (potpuno, a u nekim vidovima ve i u antici, racionalan karakter. Svjetsko-historijski znaaj kaluerskog naina ivota na Okcidentu, u svojoj suprotnosti s orijentalnim kaluerstvom, ne s njegovom cjelokuipnou, ali s njegovim opim tipom zasniva se na tome. Ona je, u prin-
124
cipu, ve u pravilima sv. Benedikta, jo vie kod klinijevaca, pa jo vie kod cistercita, i najodlunije, konano, kod jezuita, bila emancipovana od nesmiljenog bjeanja od svijeta i virtuoznog samomuenja. Ona se pretvorila u jedan sistematski izraen metod racionalnog naina ivota, s ciljem da prevlada status naturae, da ovjeka oslobodi sile iracionalnih nagona i zavisnosti od svijeta i prirode, da ga podvrgne suprematiji smiljenog htijenja,77) da njegovo djelovanje potini samokontroli i procjenjivanju njegova etikog znaaja, i da tako od kaluera objektivno odnjivi radnika u carstvu bojem, i time, opet, subjektivno da mu obezbijedi spas due. Ovo aktivno samosavlaivanje bilo je kako cilj exercitia (vjebi prev. N. M.) sv. Ignacija i najviih oblika racionalnih kaluerskih kreposti uope,78) tako i odluujui praktini ivotni ideal puritanizma.79) Ve u dubokom preziru kojim se u izvjetajima o sasluanjima njegovih muenika zaprepateno grajanje plemenitih prelata i inovnika protivstavlja hladnom
pozivna
125
miru njegovih sljedbenika80) isipoljava se ono potovanje rezervirane samokontrole81) koje je zastupljeno u najboljim tipovima jo i dananjeg engleskog i amerikog gentlemana. U poznatom nam jeziku82) puritanska i svaka >;racionalna askeza radila je na tome da ovjeka osposobi za to da svoje konstantne motive, osobito one koje mu je ona sama udesila, prema afektima odri i afirmira: na tome, dakle, da od njega odnjivi linost u ovom, formalno-psiholokom smislu. Moi voditi budan, svjestan, svijetao ivot, to je bio, u suprotnosti s nekim popularnim predstavama, unitenje prirodnosti nagonskog ivotnog uivanja bio je najhitniji zadatak unijeti red u nain ivota onih koji su joj bili odani, najvanije sredstvo askeze. Svi ovi odluni aspekti nalaze se isto tako izraeni83) u pravilima katolikih
rezerviranom
pozivna.
kaluera kao i u naelima ivota, kalvinista.84) Na tom metodikom obuhvatanju itava ovjeka zasniva se i kod jednih i kod drugih njena ogromna svesavlaujua mo, specijalno kod kalvinizma prema luteranstvu njegova sposobnost da kao ecclesia militans osigura stabilnost protestantizma. U emu se, s druge strane, sastojala suprotnost kalvinistike askeze prema srednjovjekovnoj, jasno je: to je bilo jukidanje conilia evangelica (evaneoskih savjeta prev. N. M.) i time preustrojavanle askeze u isto svjetovnu. Ne kao da bi unutar katolicizma metodian ivot ostao ogranien na manastirske elije. To teoretski, a ni u praksi, nije nipoto bio sluaj. Naiprotiv, ve je isticano da, uprkos veoj moralnoj dovoljnosti katolicizma, jedan etiki nesistematski ivot ne dopire do najviih ideala koji su i za svjetovni ivot u njemu sazreli.85) Red tercijaraca sv. Franje bio je, na primjer,
118
jedan snaan pokuaj u pravcu asketskog proimanja svakodnevnog ivota i, kako je poznato, on nije bio jedini. Dakako, diela kao to je Ugledanje na Hrista, upravo svojim jakim djelovanjem pokazuju kako se u njima propovijedani nain ivota osjeao kao neto vie prema minimalnoj svakodnevnoj moralnosti, i da ova posljednja nije upravo bila mjerena mjerilima koja je puritanizam drao u pripravnosti. I praksa izvjesnih crkvenih institucija, prije svega praksa oprosta grijeha, koja je~Tzatoza vrijeme reformacije apsolutno osjeana ne kao kakva periferna zloupotreba, nego kao presudna osnovna teta, morala je stalno da osujeuje zaetke sistematske svje-i tovne askeze. Ali je presudno bilo to da je ovjek koji je u religioznom smislu ivio metodino par excellence bio ipak i ostao samo kaluer, da je, dakle, askeza pojedinca, obuzimajui ga sve intenzivnije, sve vie gurala iz svakodnevnog ivota, jer je upravo u prevazilaenju svjetovne moralnosti88) leao specifino sveti.ivot. To je ubrzo i to ne kao izvrilac bilo koje"razvojne tendencije, nego iz sasvim linih iskustava, s poetka, uostalom, u praktinim posljedicama jo kolebljiv, ali zatim politikom situacijom guran dalje Luter odstranio, i kalvinizam je to od njega jednostavno preuzeo.88) Za njegovu vrstu religioznosti to je faktiki pogodilo samu sr stvari, kada je ve Sebastijan Franck znaaj reformacije nalazio u tome to sada svaki hrianin mora da doivotno bude kaluer. Kuljanje askeze iz svjetovnog svakodnevnog ivota bilo je pregraeno jednom branom, i one strastveno oz-
pozivna
119
biljne duhovne prirode koje su dosada kaluerstvu liferovale najbolje predstavnike bile su sada upuene na to da se unutar svjetovnog pozivnog ivota odaju asketskim idealima. Ali je "Kalvinizam u toku svojeg razvitka dodao tome neto pozitivno: misao nunosti potvrivanja vjere u pozivnom ivotu.89) On ~je~TIme irim slojevima religiozno orijentiranih priroda dao pozitivan podstrek za askezu i, s1 usidrenjem njegove etike u uenju o predestinaciji, nastupila je, namjesto duhovne aristokratije kaluera van i iznad svijeta, duhovna aristokratija Bogom odvajkada predestiniranih svetih u svijetu,90) jedna aristokratija koja je, sa svojim character indelibilis (nerazorljivim karakterom prev. N. M.), bila od ostalog, odvajkada osuenog, ovjeanstva odvojena jednim principijelno nepremostljivijim i u svojoj nevidljivosti strahovitijim jazom 91) nego spoljno od svijeta odvojeni monah srednjeg vijeka, jednim jazom koji se vrlo otro urezivao u sva socijalna osjeanja. Jer tim po milosti bojoj izabranima, i zato svetima, n i j e
pred grijehom blinjega, bila adekvatna92) njihova milostiva gotovost da mu, svjesni svoje vlastite slabosti, pomognu, nego mrnja i prezir prema njemu kao neprijatelju Gospoda Boga, koji na sebi nosi znamenje vjene odbaenosti. Ovaj nain osje120 PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZM A, anja bio je podoban da se pojaa do te mjere da je mogao, ve prema okolnostima, da pree u stvaranje sekta. Ovo je onda bio sluaj kada je kao kod independentskih pravaca 17. vijeka isto kalvinistiko vjerovanje: da slava boja trai da crkva odbaene potini zakonu bilo prevladano uvjerenjem da Bogu slui na sramotu kada se u njegovu stadu naJazi kakav nepreporoeni i uestvuje u sakramentima, ili ih
ak kao namjeteni propovjednik vri. 3 ) Kada je, dakle, jednom rijeju, donatistiki pojam crkve iskrsnuo kao konsekvencija imisli potvrenja, kao to je to bio sluaj kod kalvinistikih baptista. Pa i gdje nije bila izvuena puna konsekvencija traenja iste crkve kao zajednice onih to su kao preporoeni potvreni: stvaranja sekta, proizili su raznovrsni oblici crkvenog ureenja iz pokuaja da se preporoeni pozivna etika asketskog protestantizma i neprepK>roeni, za sakramenat nezreli, hriani odvoje, da se za one prve zadri crkvena uprava, ili da im se, inae, zadri kakav poseban poloaj, i da se u slubu primaju samo prepo4 roeni propovjednici. )
121
Svoju vrstu normu, po kojoj se on uvijek mogao orijenlirati i koja mu je oevidno bila potrebna, primio je ovaj asketski nain ivota, naravno, od Biblije. Na esto prikazivanoj bibliokratiji kalvinizma je, naime, za nas vano to da je Stari zavjet, jer je jednako bio inspirisan kao i Novi zavjet, u svojim moralnim propisima, ukoliko oni nisu, oevidno, bili odreeni za historijske odnose Jevreja, ili ih je, pak, Hrist izriito ukinuo, po dignitetu bio na potpuno istoj visini s Novim zavjetom. Upravo za vjernike je zakon bio dat kao idealna, nikada sasvim dostiiva, ali ipak vaea norma,95) dok je, pozivna etika asketskog protestantizma obrnuto, Luter prvobitno slavio 5 ) slobodu od robovanja
-113
zakonu kao boanski privilegij vjernika. Djelovanje bogoljubne, pa ipak potpuno trezvene jevrejske ivotne mudrosti, koja se nalazi u knjigama koje puritanci najvie itaju, u Solomunovim priama i mnogim psalmima, osjea se u itavu njihovu ivotnom raspoloenju. Specijalno racionalan karakter: spreavanje mistine, uope osjeajne strane religioznosti Sanford97) je ve s pravom svodio na djelovanje Starog zavjeta. Ipak je, sam .po sebi, ovaj starozavjetni racionalizam kao takav bio u sutini sitnograansko tradicionalistikog karaktera, a pored toga nije asketskog protestantizma moni patos proroka i mnogih psapozivna etika stajao samo lama nego i oni sastavni dijelovi koji su za razvitak specifine osjeajne religioznosti ve u srednjem vijeku predstavljali polazne take.98) Tako je ipak, najzad, opet sopstveni, i to upravo asketki osnovni karakter samog kalvinizma bio taj koji je sebi probrao i asimilirao kongenijalne sastavne dijelove starozavjetne pobonosti.
-114
Ona, pak, sistematizacija etikog naina ivota koju askeza kalvinisiikog protestantizma ima zajedniki s racionalnim oblicima katolikog kaluerskog ivota javlja se ve isto spoljno u nainu na koji je precizni puritanski hrianin svoje stanje milosti neprekidno kontrolirao.99) Naime, religiozni dnevnik, u koji su se neprestano ili tabelarno unosili grijesi, napasti i u milosti napravljeni napreci, bio je, na prvom mjestu, 122 modernokatolikoj pobonosti, stvorenoj od stra- i duh kapitalizm a, protestantska etika ne jansenista (osobito u Francuskoj), zajedniki s pobonou religiozno najrevnosnijih reformiranih krugova.100) Ali dok je njemu u katolicizmu bila svrha da slui potpunosti ispovijedi ili dok je on directeur da l'ame (upravljau due prev. N. M.) pruao podlogu za njegovo autoritarno upravljanje hri-
aninom, odnosno (veinom) hriankom, reformirani hrianm je pomou njega opipavao ak sebi puls. To spominju svi znaajni moralteolozi, jo je za to klasian primjer101) tabelarno-tatistiko knjigovodstvo Benjamina Franklina o njegovim napredovanjima u pojedinim vrlinama. A s druge strane, stara srednjovjekovna (i ve antika) slika o knjigovodstvu Boga kod Bunyana je postala tako karakteristino neukusna da se tu odnos grenika prema Bogu uporeuje s odnosom kakva i duh kapitalizm a, 123 protestantska etika muterije prema shopkeeperu (malotrgovcu prev. N. M.); ko je jednom pao u dug, taj e s iznosom svih svojih zarada u svakom sluaju moi da otplati nakupljene kamate, ali nikada glavnu svotu.102) _Pozniji puritanac je, meutim, kontrolirao kako svoje vlastito dranje tako i dranje Gospoda. Boga i u svim pojedinim sluajevima ivota vidio prst boiji. I u suprotnosti s Kalvinovim genuinim uenjem, on je, stoga, znao zato je Bog preduzeo ovu ili onu mjeru. Tako je posveenje ivota moglo gotovo da primi karakter kakva poslovanja.103) Penetrantna hristijanizaoija itava ivota bila
pozivna.
je posljedica ove metodike etikog ivota, koju je kalvinizam, u suprotnosti s luteranstvom, iznudio. Da je ova metodika za uticanje na ivot bila odluujua stvar, to ovjek, radi pravilnog razumijevanja te vrste djelovanja kalvinizma, treba uvijek da ima pred oima. S jedne strane, iz toga proizlazi da je tek ova osobina mogla da vri onaj uticaj, a da su, s druge strane, druge vjeroispovijesti, ako su njihovi etiki impulsi u ovoj odlunoj taki: misli potvren ja bili isti, morale djelovati u istom pravcy.
124
Mi smo se dosada kretali na tlu kalvinistike religioznosti, i, prema tome, uenje o predestinaciji pretpostavljali kao dogmatsku pozadinu puritanskog morala u smislu metodski racionaliziranog etikog\ivota. To se zbilo zato to su se, stvarno, one dogme, i daleko van krugova one vjerske partije koja se u svakom pogledu drala strogo na tlu Kalvinovom, partije prezbiterijanaca, drali kao osnove reformiranog uenja; ono se nalazilo ne samo u independentskoj Savoydeklaraciji od 1658. nego i u baptistikoj Hanserd Knollys Confession od 1689, a i unutar metodizma bio je, dodue, John Wesley, veliki organizatorski talenat svojeg pokreta, pristalica univerzaliteta milosti, veliki agitator prve metodistike generacije i njen najkonsekventniji mislilac; ali i Whitefield, kao i oko lady Huntingdon okupljeni, s vremena na vrijeme vrlo uticajni krug sljedbenika partikularizma milosti. U svojoj grandioznoj saetosti, ovo uenje je u najsudbonosnijoj epohi 17. vijeka u borbenim predstavnicima svetog ivota odravalo misao da ovjek treba biti orue Gospoda Boga i izvrilac njegovih providencijalnih odluka,104) i time sprijeilo prijevremeni kolaps u isto utilitaristiko pravdanje dobrim djelima sa samo ovozemaljskom orijentacijom, koja nikada ne bi bila podobna da za iracionalne i idealne ciljeve dade tako neuvene rtve. I povezanost vjerovanja s bezuslovno vaeim normama o apsolutnom determinizmu i potpunom transcendencijom natulnog, koju je ono u jednom na svoj nain genijalnom obliku proizvelo, bilo je istovremeno u principu neuporedivo mnogo modernije nego blae uenje koje vie
pozivna
125
odgovara osjeanju i koje je i Boga potinjavalo moralnom zakonu. Ali je, prije svega, trebalo kako e se stalno pokazivati za naa posmatranja fundamentalnu misao potvrenja, kao psiholoko ishodite metodskog morala, upravo na uenju o predestinaciji i njegovu znaaju za svakodnevni ivot prouavati u kulturi bacila toliko da smo mi, poto se ova misao kao shema povezanosti vjere i morala kod denominacija koje emo jo posmatrati vrlo ravnomjerno vraala, morali da poemo od onog uenja kao najkonsekventnijeg oblika. Unutar protestantizma su konsekvencije koje je ono kod svojih prvih sljedbenika za asketsko oblikovanje ivota moralo da ima sainjavale najprincipijelniju antitezu (relativne) moralne nemoi luteranstva. Luteranska gratia amissibilis (izgubljiva milost prev. N. M.), koja se pokajnikom pokorom u svako doba opet mogla stei, nije, oevidno, sama po sebi sadravala nikakvu pobudu za ono to je ovdje za nas vano kao proizvod asketskog protestantizma: pobudu za sistematsko racionalno uobliavanje zajednikog etikog ivota.105) Luteranska pobonost je, prema tome, ostavila neslomljen prirodni vitalitet nagonskog djelovanja i naivnog osjeajnog ivota; nedostajao je onaj podstrek za konstantnu samokontrolu, i time uope za plansko ureenje vlastitog ivota, koji je strano uenje kal-
126
vinizma u sebi imalo. Religiozni genije kao to je Luter ivio je u ovoj atmosferi slobodne otvorenosti prema svijetu prirodno i dokle je sezala snaga njegovih krila! bez opasnosti propadanja u status naturalis (prirodno stanje prev. N. M.). I onaj jednostavni, fini i osobito dirljivi oblik pobo-
pozivna.
nosti koji je krasio neke od najviih tipova luteranstva rijetko nalazi svoju paralelu, kao i njihov od zakona slobodni moral, na tlu genuinog puritanizma, mnogo prije, naprotiv, unutar blagog anglikanizma jednog Hookera, Chillingswortha i dr. Ali za obinog luteranskog ovjeka, i za onog valjanog, nita nije bilo pouzdanije nego to da se on die iz status naturalisa samo privremeno dokle traje uticaj pojedine ispovijedi ili propovijedi. Poznata je za savremenike tako upadljiva razlika izmeu etikog standarda reformiranih kneevskih dvorova i onih luteranskih,100) ogrezlih u pijanstvu i sirovosti, a isto tako bespomonost luteranskog sveenstva, s njegovom istom vjerskom propovijedi, prema asketskom pokretu anabaptizma. Ono to se na Nijemcima osjea kao dobroudnost i prirodnost, nasuprot sve do fizionomije ljudi angloamerikoj volji za ivotom (Lebenslust), koja jo i danas stoji pod uticajem onog temeljitog unitavanja otvorenosti status naturalisa, i to Nijemce na njoj obino redovito udi kao uskogrudnost, neslobodoumnost i duhovna skuenost, to su suprotnosti u nainu ivota, koje potpuno sutinski potiu iz onog neznatnijeg asketskog proimanja ivota luteranstvom, nasuprot kalvinizmu. Antipatija prostodunog svjetskog djeteta prema askezi iskazuje se u onim osjeanjima. Luteranstvu je nedostajao, i to usljed njegova uenja o milosti, upravo psiholoki podstrek za sistematinost u nainu
pozivna.
ivota, koji bi iznudio njegovu metodinu racionalizaciju. Ovaj podstrek, koji tffelovljava asketski karakter pobonosti, mogao je, nesumnjivo, po sebi da bude stvoren raznovrsnim religioznim motivima, kao to emo uskoro vidjeti; predestinaciono uenje kalvinizma bilo je samo jedna od raznih mogunosti. Ali smo se, svakako, uvjerili da je ono u svojoj vrsti bilo ne samo od potpuno jedinstvenih konsekvencija nego i od vrlo eminentne psiholoke djelotvornosti.107) Nekalvinistiki asketski pokreti, prema tome, izgledaju, posmatrani s isto religiozne motivacije njihove askeze, kao slabljenje unutarnje konsekvencije kalvinizma. A i u stvarnosti povijesnog ^razvitka stajale su stvari, ne dodue sasvim, ali ipak veinom, tako da je reformirani oblik askeze bio od ostalih asketskih pokreta oponaan ili im je on, pri razvitku njihovih vlastitih naela, koja su od njega odstupala i prevazilazila ga, sluio za uporeivanje i dopunjavanje, Gdje bi se, ipak, uprkos drukijoj zasnovanosti vjere, javila ista asketska konsekvencija, to je redovito bilo posljedica crkvenog ureenja, o kojemu e biti govora u drugom kontekstu.108)
128
je misao predestinacije, svakako, bila ishodite asketskog pravca koji se obino zove pijetizam. Gotovo je'nemogue, ukoliko se taj pokret unutar reformirane crkve zadrao, povui odreenu granicu izmeu pijetistiki'n i nepijetistikih kalvinista.109) Gotovo svi prononsirani predstavnici
Historijski
129
puritanizma su ponekad bili ubrajani u pdjetiste, a postoji jedno sasvim prihvatljivo shvatanje koje na sve one veze izmeu predestinacije i misli potvrenja, s osnovnim im interesom da dobiju subjektivnu certitudo salutis, kako smo ih gore prikazali, gleda kao na gotovo dalji pijetistiki razvoj Kalvinova genuinog uenja. Nastanak asketskih revivals reformi-
pozivna.
zajednica bio je, osobito u Holandiji, sasvim redovito povezan s ponovnim rasplamsavanjem povremeno zaboravljenog ili oslabljenog uenja o predestinaciji. Zato se za Englesku pojam pijetizam veinom i ne upotrebljava.110) Ali je i kontinentalni reformirani (nizozemsko-donjorajnski) pijetizam bio, barem preteno, isto tako kao i Baileyova religioznost, prije svega, naprosto pojaanje reformirane askeze. Na praxis pietatis (praksu pobonosti prev. N. M.) krenuo je odluan naglasak tako jako da se zbog toga dogmatska pravovjernost povukla i s vremena na vrijeme izgledala indiferentna. Dogmatske zablude mogle su ponekad da obuzmu predestinirane isto tako kao i drugi grijesi, a iskustvo je uilo da su mnogobrojni, u kolskoj teologiji sasvim neorijentirani hriranih
130
ani donosili najoevidnije plodove vjere, dok se, na drugoj strani, pokazivalo da samo teoloko znanje ne donosi sa sobom nipoto sigurnost potvrenja vjere u ivotu.111) Na teo-
pozivna
131
lokom
Stoga
znanju se, dakle, izbor uope nije mogao da potvrdi.112) je pijetizam, u dubokom nepovjerenju prema teolokoj
pozivna
125
crkvi,113) kojoj je on to spada u njegova obiljeja oficijelno ipak i dalje pripadao, poeo da pristalice praxis pietatis u odvojenosti od svijeta skuplja u konventikule.114) On je htio da nevidljivu crkvu svetih vidljivo spusti na zemlju i da, povlaei konsekvenciju stvaranja sekta, u ovoj zajednici sklonjen, vodi, za uticaje svijeta mrtav, u svim pojedinostima na boju volju orijentiran ivot, i da time ostane siguran u sopstveni preporod i u svakodnevnim spoljnjim obiljejima ivota. Ecclesiola (crkvica prev. N. M.) odistinski obraenih mogla bi tako to je isto tako svakom specifinom pijetizmu bilo zajedniko u pojaanoj askezi ve na ovom svijetu u zajednici s Bogom da uiva u svojem blaenstvu. Ova posljednja tenja imala je neto duhovno srodno s luteranskim unio mystica, i vodila je vrlo esto do jaeg njegovanja osjeajne strane religije nego to je to reformiranom prosjenom hrianinu normalno pristajalo. Za to bi se onda na tlu reformirane crkve moglo rei da je to odluno obiljeje pijetizma, ukoliko naa gledita dolaze u obzir. Jer je onaj, kalvinistikoj pobonosti u svemu prvobitno stran, a, naprotiv, s izvjesnim oblicima srednjovjekovne religioznosti duboko srodan osjeajni momenat skrenuo praktinu religioznost na put ovozemaljskog uivanja blaenstva, umjesto na put asketske borbe za njegovo osiguranje budunosti na drugom svijetu. A osjeanje je, pri tome, moglo da ojaa tako da
pozivna
126
je religioznost direktno poprimala histerian karakter, pa se onda onom, iz bezbrojnih primjera poznatom, neuropatski zasnovanom, smjenom poluulnih stanja religioznih zanosa s periodima nervnog olabavljenja, koji su se osjeali kao udaljenost od Boga, stvarno postizala direktna suprotnost one trezvene i stroge stege kojoj je puritanev sistematizirani sveti ivot ovjeka podvrgavao: slabljenje onih konica koje su racionalnu linost kalviniste branile od afekata.113) Isto tako je pri tome kalvinistika misao o prokletstvu kreaturalnog
mogla na primjer, u obliku takozvanog osjeanja sebe crvom osjeajno da dovede do umrtvljavanja djelotvorne snage u pozivnom ivotu.118) A i misao predestinacije je mogla
da se pretvori u fatalizam kada je ona u suprotnosti s genuinim tenjama kalvinistike racionalne religioznosti postala predmet osjeajnog usvajanja.117) I konano, nagon svetih za
134
odvojenou od svijeta mogao je, ipri velikom osjeajnom pojaanju, da dovede do organizacije jedne vrste manastirske zajednice ipolukomunistikog karaktera, kakvu je pijetizam stalno forsirao i u reformiranoj crkvi.118) Ali sve dotle dok ovaj ekstremni, upravo onom njegovom osjeajnou uslovljeni efekat nije bio postignut, dok je, dakle, reformirani pijetizam teio da sebi obezbijedi spasenje unutar svjetovnog pozivnog ivota, praktian efekat pijetistikih naela bio je samo jedna jo stroa asketska kontrola ivota u pozivu i jedna jo jaa religiozna usidrenost pozivnog morala nego to ju je samo svjetovno potenje normalnog reformiranog hrianina, smatrano od finih pijetista kao hrianstvo drugog ranga, moglo da razvije. Vjerska aristokratija svetih, koja je u razvitka svake reformisane askeze nastupala tim sigurnije to je bila ozbiljnije uzimana, bila je onda kao to se to u Holandiji deavalo organizovana unutar crkve voluntaristiki, u obliku konventikula, dok je ona u engleskom puritanizmu insistirala na, djelimice, formalnom razlikovanju aktivnih i pasivnih hriana u ustavu crkve, a djelimice, opet saobrazno s onim to je ve ranije reeno na stvaranju sekta. Razvitak njemakog pijetizma, stojeeg na tlu luteranstva, povezanog s imenima Spenera, Franckea, Zinzendorfa, odvodi nas sada s tla uenja o predestinaciji. Ali time nipoto nuno s podruja onih misaonih tokova iju je krunu ono konsekventno sainjavalo, kao to je uticaj englesko-nizozemskog pijetizma na Spenera, koji je on sam posvjedoio i koji je iziao na vidjelo, na primjer, u itanju Baileya u njegovim prvim konventikulima.119) Za nae specijalne aspekte, svakako, pije-
pozivna
-135
tizam znai samo prodiranje metodski njegovanog i kontroliranog, tj., dakle, asketskog naina ivota i na podruja nekalvinistike religioznosti.120) Ali je luteranstvo ovu racionalnu askezu moralo osjeati kao strano tijelo, i nedostajua konsekvencija njemake pijetistike doktrine bila je posljedica iz toga proizlazeih tekoa. Za dogmatsku zasnovanost sistematskog religioznog naina ivota kod Spenera su luteranski misaoni tokovi kombinirani sa specifino reformiranim obiljejem dobrih djela kao takvih, koja su preduzimaa121) s usmjerenou na slavu boju i s vjerovanjem, koje isto tako podsjea na reformirane, u mogunost preporoenih da dou do relativne mjere hrianske savrenosti.122) Samo to je ne-
pozivna.
dostajala upravo konsekvencija teorije; sistematski karakter hrianskog naina ivota, koji je i za njegov pijetizam bitan, pokuao je Spener, koji je bio pod jakim uticajem mistiara,123) na prilino neodreen, ali u biti luteranski nain, vie da opie nego da obrazloi, i on certitudo salutis nije izveo iz posveenja, nego je za nju, umjesto misli potvrenja, izabrao ranije spomenutu labavu luteransku povezanost s vjerom.124) Alt su stalno, ukoliko je jaciontno-asketski elemenat u pijetizmu od osjeajne strane biva) jai, za nae aspekte odluujue predstave iznuivale sebi svoje pravo: da je, naime, 1) metodski razvitak vlastitog (posveenja do sve veeg uvrenja i savrenstva, koji se mogu na zakonu da kontroliraju, znak stanja milosti,125) i da 2) providnost Gospoda u tako usavrenima djeluje time to im on, strpljivo ekajui i metodino razmi-
138
Zijajui,1?6) daje svoje savjete. Pozivni rad je i za A. H. Fran-
ckea bio asketsko sredstvo par excellence;127) da je sam Bog f a j koji ishodom rada svoje blagosilja, u to je on bio sasvim siguran, kao to emo to vidjeti kod puritanaca. A kao surogat dvojnog~dekreta, pijetizam je sebi stvorio predstave koje su na sutinski isti, samo bezbojniji nain nego ono uenje, etablirale jednu, na milosti bojoj zasnovanu, aristokratiju preporoenih,128) sa svim onim, za kalvinizam gore prikazanim-psiholdkifn konsekvencijama. U to, na primjer, spada pijetizmu od njegovih protivnika (dakako, nepravedno) ope-
pozivna
-139
nito imputirani tzv. terminizam,129) tj. pretpostavka da se milost, dodue, univerzalno prua, ali za svakog bilo samo jedanput u jednom sasvim odreenom trenutku ivota ili, pak, bilo kada posljednji put.130) Ko je ovaj trenutak propustio, tome onda univerzalizam milosti nije vie pomagao; on je, po kalvinistikom uenju, bio u poloaju od Boga zaboravljenog. Stvarno je ovoj teoriji bila prilino bliska131) i od strane Franckea, na primjer, iz linih doivljaja apstrahovana i u pijetizmu rairena moemo kazati: dominantna pretpostavka da milost moe da izbije samo pod specifinim jednokratnim i jedinstvenim sticajecm okolnosti", naime, poslije prethodne pokajnike borbe. Poto za doivljaj te borbe, po vlastitom miljenju pijetista, nije svako bio disponiran, onaj koji to uprkos asketskoj metodi, koju je po pijetistikom uputstvu trebalo da primijeni da bi je izazvao nije na sebi doivio ostajao je u oima preporoenih jedna vrsta pasivnog
140
hrianina. S druge strane, stvaranjem jedne metode za izazivanje_pokajnike borbe stvarno je i postizanje boje milosti postalo objekt racionalnog 1 judskog_udgavanja. I ne od svih, ~7ra^rimjer, ne o lTrancTcea ali ipak od mnogih pijetista, a osobito, kako to povremena pitanja kod Spenera pokazuju, upravo od pijetistikih duebrinika gajene sumnje u privatnu ispovijed, koje su doprinijele da joj se i u luteran-
pozivna
-141
stvu presijeku koi^enovi, proizile su iz ovog aristokratizma milosti; vidljivo djelovanje pokajanjem steene milosti u svetom ivotu tmoralo je da odlui o prihvatljivosti apsolucije, pa je tako bilo nemogue da se ovjek da bi je dobio zadovolji samom contritio (skruenou prev. N. M.).1S2) Zinzendorfova religiozna samoocjena ulazila je, iako kolebljivo prema napadima ortodoksije, stalno u predstavu o oruu bojem. Ali, uostalom, izgleda da je misaono stanovite ovog udnovatog religioznog diletanta, kako ga Ritschl naziva, u takama koje su za nas vane jedva jasno shvatljivo.13) On sam se ponavljano nazivao predstavnikom pavlinsko-luteranskog tropa prema pijetistiko-jakobinskom, koji se dri zakona. Ali sama bratska zajednica i njena praksa, koju je on, uprkos svojem stalno naglaavanom luteranstvu,134) odobravao i potpomagao, stajala je ve u svom biljenikom protokolu od 12. augusta 1729. na jednom stanovitu koje je u mnogom pogledu potpuno odgovaralo stanovitu kalvinistike
142
aristokratije.135) Mnogo raspravljano prenoenje starjeinstva na Hrista 12. novembra 1743. izrazilo je i spoljno neto slino. Od triju tropa bratske zajednice bio je, osim toga, kalvinistiki i moravski od samog poetka orijentiran, uglavnom, na reformiranu pozivnu etiku. I Zinzendorf je sasvim na puritanski nain prema Johnu Wesleyu izrazio miljenje da bi, iako ne uvijek sam opravdanik, a ono drugi mogli po nainu njegova ivota da raspoznaju136) njegovo opravdanje, Ali, s druge strane, u hernhuterskoj pobonosti se vrlo jako istie osjeajni momenat, a specijalno Zinzendorf je lino stalno nastojao da u svojoj zajednici tenju za asketskim posveenjem u puritanskom smislu upravo osujeti137) i da opravdanje dobrim djelima luteranski izvrne.138) A razvila se, pod uticajem odbacivanja konventikula i zadravanja ispovjedne prakse, u sutini luteranski shvaena vezanost za sakramentalno posredovanje spa-
pozivna.
Ipak je, zatim, i specifino inzendorfov princip: da je religioznog osjeanja znak njegove istinitosti isto tako kao, na primjer, upotreba drijeba kao sredstva objave volje boje djelovao protiv racionalizma naina ivota tako jako da su u cjelini, dokle je sezao grofov139 uticaj, antiracionalni, osjeajni elementi u hernhuterskoj pobonosti prevlaivali mnogo vie nego, inae, u pijetizmu. 140) Povezanost morala i oprotaja grijeha u Spangenbergovoj Idea fidei fratrum141) labava je isto tako kao i u luteranstvu uope. Zinzendorfovo odbijanje metodistike tenje za savrenstvom odgovara, u svojoj osnovi, ovdje kao i svuda eudemonistikom idealu da ljudi ve u sadanjosti142) uvstveno osjete
senja.
prostodunost
pozivna.
spasenje (on kae: blaenstvo), umjesto da budu upuivani
pozivna.
da ga po sebi racionalnim radom za drugi svijet obezbijede.143) S druge strane, misao da je odluujua vrijednost bratske zajednice u suprotnosti s drugim crkvama u aktivnosti hrianskog ivota, u misiji i to je s time bilo dovedeno u vezu u pozivnom radu ostala je ovdje iva.144) K tome je ipak praktina racionalizacija ivota, s gledita korisnosti, bila jedan sasvim bitan sastavni dio Zinzendorfova gledanja na ivot.145) Ona je za njega proizlazila kao i za druge predstavnike pijetizma, s jedne strane, iz odlune odvratnosti prema filozofskim spekulacijama opasnim po vjeru i, prema
pozivna.
tome prema odgovarajuoj sklonosti prema empirijskom 'pojedinanom znanju,146) a s druge strane, iz ivotnog iskustva profesionalnog misionara. Bratska zajednica je, kao sredite misije, bila istovremeno .poslovno preduzee, i tako je ona svoje lanove vodila na put svjetovne askeze, koja i u ivotu svuda najprije pita za zadatke, pa ga s obzirom na njih trezveno i smiljeno oblikuje. Samo to tu, opet, stoji kao
smetnja iz uzora misijskog ivota apostola izvedena protestantska etika i duh kapitalizma glorifi144 kacija harizme apostolskog siromatva kod bojim predodreenjem izabranih uenika,147) koja je ipak, uglavnom, znaila djeliminu repristinaciju evaneoskih savjeta (consilia evangelica). Stvaranje jedne racionalne etike poziva kao to je kalvinistika bilo je time ipak zaustavljeno, iako nije kako to primjer preobraaja anabaptistikog pokreta pokazuje bilo iskljueno, nego je, naprotiv, milju rada jedino radi poziva bilo duhovno jako pripremljeno.
pozivna etika asketskog protestantizma Sve u svemu, mi emo, ako njemaki pijetizam posmatrano pod aspektima koji ovdje za nas dolaze u obzir, u religioznoj usidrenosti njegove askeze imati da ustanovimo kolebanje i nesigurnost, to znatno odudara od vrste konsekventnosti kalvinizma i to je, djelimice, uslovljeno luteranskim uticajima, a djelimice, uvstvenim karakterom njegove religioznosti. Jer je, naime, velika jednostranost ovaj uvstveni elemenat postavljati kao neto to je za pijetizam, nasuprot luteranstvu, specifino.148) Ali je, u poreenju s kalvinizmom, intenzitet racionalizacije ivota, svakako, nuno morao biti manji, jer je unutarnji podsticaj misli na stanje milosti koje je stalno imalo ponovo da se potvruje, a koje jami za vjenu budunost, uvstveno bivao skretan na sadanjost, pa je na
137
pozivna etika asketskog protestantizma mjesto samopouzdanosti, koju je predestinirani u neprekidnom i uspjenom pozivnom radu nastojao stalno iznova da stekne, bila postavljena ona skruenost i slomljenost bia149) koja je bila posljedica dijelom uvstvene uzbuenosti usmjerene isto na unutarnje doivljaje, a dijelom luteranske ustanove ispovijedi, na koju je pijetizam esto gledao s tekim sumnjama, ali ju je veinom ipak trpio.150) Jer se u svemu tome manifestuje upravo onaj specifino luteranski nain traenja spasenja za koji je presudno oprotenje grijeha, a ne praktino posveenje. Namjesto planomjernog racionalnog stremljenja za tim da se postigne i zadri sigurno znanje o buduem (onosvjetskom) blaenstvu, ovdje stoji .potreba da se osjeti izmirenje i zajednica s Bogom sada (ovozemaljski). Ali kako se u ekonomskom ivotu sklonost prema sadanjem uivanju bori protiv racionalnog uobliavanja privrede, koja je upravo usidrena na brizi za budunost, tako to stoji, u izvjesnom smislu, i na podruju vjerskog ivota. Sasvim je oigledno, dakle, usmjerenost vjerske potrebe na sadanju unutarnju osjeajnu sklonost sadravala jedan minus u podsticanju racionalizacije svjetovnog djelovanja prema, samo na onaj svijet usmjerenoj, potrebi potvrenja reformiranih svetaca, dok je ona, dakako, bila podesna da prema religioznosti ortodoksnog luterana, koja se tradicionalistiki dri rijei i sakramenta, ipak razvije jedan plus u metodinom vjerskom proimanju ivota. Sve u svemu, pijetizam se od Franckea i Spenera do
138
pozivna etika asketskog protestantizma Zinzendorfa kretao u sve veem naglaavanju osjeajnog ivota. Ali se u tome nije ispoljavala nikakva njemu imanentna razvojna tendencija. Nego su one razlike proizlazile iz suprotnosti vjerske (i socijalne) sredine iz koje su potekli njihovi
139
146
vodei predstavnici. Kako osobenost njemakog pijetizma u njegovu socijalnom i geografskom rasprostiranju dolazi do izraaja,151) u to se na ovom mjestu ne moemo uputati niti se o tome moe govoriti. Ovdje treba jo jednom da se podsjetimo na to da se, naravno, nijansiranje ovog osjeajnog pijetizma prema religioznom nainu ivota puritanskih svetaca vri u sasvim postupnim prelazima. Ako jedna praktina razlika ima barem provizorno da bude karakterizirana, onda se vrline koje je pijetizam gajio mogu nazvati veim od onih koje su, s jedne strane, pozivu vjerni inovnici namjetenici, rad-; nici i kuni industrijalci,152) a s druge strane, preteno patrijarhalno nastrojeni poslodavci u bogougodnoj snishodljivosti (poput Zinzendorfa) mogli da razviju. U poreenju s tim, kalvinizam izgleda kongenijalniji sa strogim, valjanim i aktivnim duhom graansko-kapitalistikih preduzimaa.153) Cisti osjeajni pijetizam je, konano, kako je to ve Ritschl154) istakao religiozna zabava za leisure classes (dokone klase
POZIVNA etika asketskog protestantizma
147
prev. N. M.). Koliko god da ova karakterizacija nije iscrpljiva, njoj ipak jo i danas odgovaraju izvjesne razlike i u ekonomskoj osobenosti naroda koji su stajali pod uticajem bilo jednog ili drugog od ovih dvaju asketskih pravaca. Povezanost osjeajne i pri tome ipak asketske religioznosti sa sve veom indiferentnou ili odbacivanjem dogmatskih osnova kalvinistike askeze karakterizira i englesko-ameriki pandan kontinentalnog pijetizma: metodizam.155) Ve njegov naziv pokazuje ta je kao svojstvo njegovih pristalica savremenicima padalo u oi: metodska sistematika ivota radi postizanja certitudinis salutis; jer se o ovoj od samog poetka i ovdje radi, i ona je ostala sredite religioznih stremljenja. Uprkos svim razlikama, nesumnjiva srodnost s izvjesnim pravcima njemakog pijetizma156) pokazuje se, prije svega, u tome to je ova metodika specijalno bila prenesena i na stvaranje osjeajnog akta obraanja. Ovdje je, naime, kod Johna Wesleya pod hernhutersko-luteranskim uticajima probuena
148
osjeajnost, poto je metodizam od samog poetka bio usmjeren na misiju meu masama, poprimila jedan jako emocionalan karakter, specijalno na amerikom tlu. Jedna ponekad sve do
141
stranih ekstaza pojaana 'pokajnika borba, u Americi najradije vrena na stranoj klupi, dovodila je do vjerovanja u nezasluenu boju milost i ujedno s time neposredno do svijesti o opravdanju i izmirenju. Ova emocionalna religioznost se sada, uz nemale unutranje tekoe, na jedan udnovat nain povezala s asketskom etikom, koju je puritanizam jednom zauvijek racionalno obiljeio. Najprije je, u suprotnosti s kalvinizmom, koji je sve to je samo osjeajno smatrao sumnjivim za obmanjivanje, principijelno jedna isto osjeana, iz neposrednosti duevnog svjedoanstva proizlazea apsolutna sigurnost ovjeka kojemu je pruena milost ijem bi nastanku barem normalno trebalo da se odredi dan i as bila sma^ trana jedinim nesumnjivim temeljom certitudinis salutis. Takav jedan preporoenik po Wesleyevom uenju, koje predstavlja jedno konsekventno jaanje doktrine posveenja, ali odluno odstupanje od njenog ortodoksnog shvatanja ve u ovom ivotu, usljed djelovanja milosti u njemu drugim jednim, redovito odvojeno nastupajuim i isto tako esto iznenadnim unutarnjim dogaajem, posveenjem moe sada da doe do svijesti o savrenstvu u smislu bezgrenosti. Ukoliko se ovaj cilj tee postie veinom tek pri kraju ivota utoliko je bezuslovnije da se za njim tei, jer on konano jami certitudo salutis i na mjesto gunave brige kalvinista stavlja radosnu sigurnost157) i svakako da istinski obraenik mora, kao takav, da pred samim sobom i pred drugima dokae da, u najmanju ruku, grijeh nema vie nad njim nikakve vlasti. Stoga je, naravno, uprkos odlunom znaaju samosvjedoanstva uvstva, ipak zadran na zakon orijentirani sveti ivot. Kada se Wesley, u svoje vrijeme, borio protiv opravdanja na osnovu dobrih djela, on je samo oivljavao staropuritansku misao da djela nisu realni razlog, nego samo spoznajni razlog stanja milosti, a i to samo onda kada se ona ine u slavu boju. Nije to uinio samo korektan ivot kao to je on to sam na sebi iskusio; k tome je moralo doi osjeanje stanja milosti. Sam
142
on je dobra djela ponekad nazivao uslovom milosti, i u de-
143
klaraciji od 9. augusta 1771.,58) naglaavao da niko ko ne ini dobra djela nije pravi vjernik, a metodisti su uvijek naglaavali da se oni od oficijelne crkve ne razlikuju svodim uenjem, nego vrstom pobonosti. Znaaj ploda vjere zasnivao se veinom na I Ivi, 3, 9, i ivot se postavljao kao jasan znak preporoda. Uprkos svemu tome, pokazale su se tekoe.159) Za one metodiste koji su bili pristalice uenja o predestinaciji premjetanje certitudinis salutis, umjesto u svijest o milosti, koja proizlazi iz samog asketskog naina ivota u stalno novom potvrivanju, u osjeanje neposredne milosti i savrenstva160) jer se onda na jednokratnu pokajniku borbu nadovezivala sigurnost perseverantiae (postojanstva prev. N. M.) znailo je jednu od dvije stvari: bilo, kod slabih priroda, antinomistiko tumaenje hrianske slobode, dakle, kolaps metodinog naina ivota, ili, gdje je ta konsekvencija bila odbaena, jednu samopouzdanost sveca161) koja se penje do vrtoglave visine: osjeajno jaanje puritanskog tipa. Ovim posljedicama se nastojalo, pred napadima protivnika, s jedne strane, stati na put pojaanim naglaavanjem normativnog znaaja Biblije i neophodnosti potvrenja,162) ali su, s druge
150
strane, one, uglavnom, dovodile do jaanja, unutar pokreta, antikalvinistikog Wesleyeva pravca, koji je nauavao izgubljivost milosti. Jaki luteranski uticaji, kojima je, posredstvom bratske zajednice, Wesley bio izloen,163) pojaavali su ovaj razvitak i poveavali neodgovornost religiozne orijentacije metodistikog morala.164) Svrilo se, konano, time da je sutinski saimo pojam regeneracije: osjeajne sigurnosti spasenja koja nastupa neposredno kao plod vjere kao neophodne osnove i posveenja s njegovom konsekvencijom (barem virtuelne) slobode od vlasti grijeha kao iz njega proizlazeeg dokaza stanja milosti bio konsekventno zadran i znaaj spoljnjih sredstava milosti, osobito sakramenata, srazmjerno obezvrijeen. A general awakening (ope oivljavanje prev. N. M) kao posljedica metodizma oznaava, svakako, svuda, i u Novoj Engleskoj, na primjer, jaanje uenja o milosti i izboru.165)
143
Prema tome, za nae posmatranje, metodizam izgleda kao jedna, u svojoj etici slino kolebljivo zasnovana tvorevina kao i pijetizam. Ali je i njemu stremljenje za higher life (viim ivotom prev. N. M.), drugom blagodati, sluilo kao jedna vrsta surogata za lirenie o predestinaciji i. na tlu Engleske nastala, praksa njegove etike se orijentirala na etiku tamonjeg reformiranog hrianstva, iji je on revival (preporod prev. N. M.) htio da bude. Metodski se pripremao emocionalni akt obraenja. I poto je on bio postignut, nije bilo pobonog uivanja zajednice s Bogom na nain Zinzendorfova osjeajnog pijetizma, nego je odmah probueno osjeanje bilo
144
sprovaano na put racionalnog teenja za savrenstvom. Zato emocionalni karakter te religioznosti nije dovodio do duboko osjeajnog hrianstva na nain njemakog pijetizma. Da je to bilo u vezi (dijelom upravo usljed emocionalnog odvijanja obraenja) sa slabijim razvitkom osjeanja grijeha, pokazao je ve Schneckenburger, i to je ostalo stalna stvar u kritici metodizma. Ovdje je reformirani osnovni karakter religioznog osjeanja ostao mjerodavan. Uzbuenost osjeanja poprimala je karakter jednog, samo s vremena na vrijeme, ali onda koribantski podjarivanog entuzijazma, koji, uostalom, racionalnom karakteru naina ivota nije nipoto kodio.166) Tako je s-regeneration metodizma stvorila samo jednu dopunu istog potvrivanja dobrim djelima: jednu religioznu usidrenost asketskog naina ivota, poto je predestinacija bila naputena. Obiljeja te promjene, neophodna kao kontrola pravog obraanja, kao njegov uslov kako Wesley ponekad kae bila su, u stvari, sasvim ista kao i u kalvinizmu. Kao pozni plod,167) mi moemo metodizam u narednom raspravljanju o ideji poziva, ijem razvitku on nita novo nije doprinio,168) uglavnom ostaviti na stranu.
152
Pijetizam evropskog kontinenta i metodiam anglosaksonskih naroda,, posmatrani u njihovu misaonom sadraju, kao i u njihovu historijskom razvitku, sekundarne su pojave.169) Nasuprot tome, kao drugi samostalni nosilac protestantske askeze, pored kalvinizma, stoji anabaptizam i iz njega, u toku 16. i 17.
pozivna
153
vijeka neposredno ili prihvatanjem njegovih religioznih oblika miljenja proizile sekte170) baptista, menonita i, prije
svega,
kvekera.171)
S njima dospijevam o do vjerskih zajednica ija etika poiva na jednoj principijel no prema reformiran om uenju heterogeno j osnovi. Sljedea skica, koja istie samo ono to je ovdje za nas vano, ne moe o mnogobroj nosti oblika
154
pozivna
asketskog protestantizma
ovog pokreta da da nikakvu predstavu. Mi, naravno, opet polaemo teite na razvitak u starokapita listikim zemljama. Na historijski i principijeln o najvaniju misao svih ovih vjerskih zajednica, iji znaaj, istina, za kulturni razvitak tek u jednom drugom kontekstu moe da bude jasan, naili smo ve u zaecima i na believers' church172) (crkvu vjernika prev. N. M.). To znai da vjerska zajednica, vidljiva crkva, po jezikoj upotrebi crkava reformacije, 173) nije vie bila shvatana kao jedna vrsta fideikomiszaklada u nadzemaljs ke svrhe, kao
ustanova
etika
155
koja nuno obuhvata pravedne i nepravedne , bilo to za poveanje slave boje (kalvinisti ki), bilo za posredovan je ljudima u dobrima milosti (katoliki i luteranski) nego iskljuivo kao jedna zajednica
lino pravovjernih i preporo-
i samo ovih: drugim rijeima, n kao crkva, nego kao

enih,
147
sekta.174) Samo je ovo imalo da simbolizira175) i po sebi isto spoljnji princip da se krste iskljuivo odrasli, koji su lino, u svojoj dui, stekli i ispovijedili vjeru. Opravdanje ovom vjerom bilo je, meutim, kod anabaptista, kao to su to oni u svim vjerskim razgovorima uporno ponavljali, radikalno drukije od misli zakonskog pripisivanja Hristove zasluge, koja je vladala ortodoksnom dogmatikom starog protestantizma. 176) Ono se, naprotiv, sastojalo u unutarnjem usvajanju njegova spasi-
156
teljskog djela. A ovo se zbivalo individualnim objavljivanjem: djelovanjem boanskog duha u pojedincu, i samo njime. Ono je bilo prueno svakome i bilo je dovoljno da ovjek eka na duh boanski, a ne da se grenim hvatanjem za svijet opire njegovu dolasku. Znaaj vjere u smislu poznavanja crkvenog uenja, ali isto tako i u smislu pokajnikog hvatanja boje milosti, potpuno je, prema tome, opadao, i desila se jedna, naravno, jako preobraavajua renesansa prahrianskih pneumatiko-vjerskih misli. Sekta, na primjer, kojoj je Menno Simons u svojoj Fondamentboek (1539) kao prvi dao jedno prilino potpuno uenje, htjela je, isto tako kao i druge anabaptistike sekte, da bude prava besprijekorna Hristova crkva, sastojei se, kao i prazajednica, od lino Bogom probuenih i pozvanih. Preporoeni i samo oni su Hristova braa, jer su, kao i on, neposredno od Boga duhovno stvoreni.177) Strogo izbjegavanje svijeta, tj. svakog ne bezuslovno potrebnog ophoenja sa svjetovnim ljudima, u vezi s najstriktnijom bibliokratijom, u smislu uzoritosti ivota prve hrianske generacije, proizlazilo je za prve anabaptistike zajednice iz toga, i ovo naelo izbjegavanja svijeta, sve dok je stari duh jo bio iv, nikada nije potpuno iezlo.178) Kao trajan posjed, anabaptistike sekte su iz ovih motiva, koji su vladali njihovim poecima, uzeli onaj princip koji smo mi neto drukije zasnovan : upoznali ve u kalvinizmu i ija e se fundamentalna vanost stalno isticati: princip bezuslovnog^idbactuanja svakog oboavanja kreatura kao obezvreenja samo Bogu dunog
157
potovanja.179) Biblijski nain ivota bio je kod prve vajcarsko-gornjbnjemake generacije tako radikalno zamiljen kao prvobitno kod sv. Franje: kao odsjean prekid sa svakom ivotnom radou i kao ivot striktno po uzoru apostola. I stvarno, ivot mnogih njenih prvih predstavnika podsjea na ivot sv. Egidija. Ali ta najstroa opservancijalso) Biblije nije, prema pneumatikom karakteru religioznosti, stajala na suvie vrstim nogama. Ono to je Bog prorocima i apostolima objavio nije bilo sve to je on mogao i htio da objavi. Naprotiv: dalje postojanje rijei, ne kao pisane isprave, nego kao u svakodnevnom ivotu vjernika djelujue snage svetog duha, koji neposredno govori onom pojedincu koji hoe da ga slua bilo je kao to je to ve Schneckenfeld protiv Lutera, a kasnije Fox protiv prezbiterijanaca nauavao po svjedoanstvu prazajednice jedino obiljeje prave crkve. Iz ove misli trajnog objavljivanja proizilo je poznato, kasnije kod kvekera konsekventno razvijano uenje o, u posljednjoj instanciji, odlunom znaaju unutarnjeg svjedoanstva duha u razumu i savjesti. Time nije bila uklonjena vanost, nego samodrtvo Biblije, i time je, istovremeno, bio pripremljen razvitak koji
158
je sa svim ostacima, crkvenog uenja o spasenju, konano, a kod kvekera i s krtenjem i prieu, radikalno raskrstio.181) Anabaptistike denominacije su izvrile, pored predestinijanaca, prije svega, strogih kalvinista, najradikalnije obezvreenje svih sakramenata, kao sredstava spasenja, i tako sprovele vjersko raaravanje svijeta do njegovih krajnjih konsekvencija. Samo unutarnje svjetlo trajnog objavljivanja osposobljavalo je uope za pravo razumijevanje i biblijskih objava bojih.182) Njegovo se djelovanje, s druge strane, barem po uenju kvekera, koji su ovdje povukli potpunu konsekvenciju, moglo da protegne, i na ljude koji biblijski oblik objave nikada nisu poznavali. Stav: extra ecclesiam nulla salus vaio je za ovu nevidljivu crkvu duhom prosvijeenih. Bez unutarnjeg svjetla ostajao je prirodni, prirodnim razumom voeni183 ovjek isto kreaturalno bie, iju su udaljenost od
151
Boga anabaptisti, a i kvekeri, osjeali jo otrije nego kalvinizam. Preporod, s druge strane, koji duh ako se u njega uzdamo i ako mu se duboko predamo stvara moe, jer je Bogom prouzrokovan, da dovede do jednog stanja tako potpune prevladanosti vlasti grijeha184) da recidivi ili gubitak stanja milosti faktiki bivaju nemogui, iako nije, kao kasnije u metodizmu, postizanje tog stanja vailo kao pravilo, nego je, naprotiv, stepen savrenstva pojedinca vaio kao neto to je podvrgnuto razvitku. Ali su sva anabaptistika bratstva htjela da budu iste zajednice u smislu besprijekornog ivota svojih lanova. Unutarnje odvajanje od svijeta i njegovih interesa,
152
i bezuslovno potinjavanje vlasti Gospoda Boga, koji nam u savjesti govori, bio je i jedini nesumnjiv znak. stvarnog preporoda, a tome odgovarajui ivot, dakle, stvar potrebna za spasenje. On se nije mogao zasluiti, nego je bio dar boje milosti, ali se samo onaj ko ivi po svojoj savjesti mogao smatrati preporoenim. Dobra djela su u tom smislu bila causa sine qua non (stvar bez koje se ne moe, nunost prev. N. M.). Vidi se da su ovi posljednji nizovi Barclayevih misli kojih smo se drali ipak jednaki reformiranom uenju i da su, sigurno, bili razvijeni jo pod uticajem kalvinistike askeze, koju su anabaptistike sekte zatekle u Engleskoj i Nizozemskoj i ije je ozbiljno i duboko usvajanje G. Fox itavo prvo vrijeme svoje misijske djelatnosti propovijedao.
155,
Meutim, psiholoki, jer je predestinacija bila odbaena specifino metodski karakter anabaptistikog morala zasnivao se, prije svega, na misli ekanja na djelovanje duha koja jo i danas kvekerskom meeting (skupu prev. N. M.) utiskuje svoj karakter i koju je Barclay lijepo analizirao; svrha ovog utljivog ekanja je savlaivanje nagonskog i iracionalnog, strasti i subjektivnosti prirodnog ovjeka; on treba da uti da bi u svojoj dui stvorio onu duboku tiinu u kojoj samo Bog moe da doe do rijei. Svakako da je djelovanje ovog > ekanja moglo da pree u histerina stanja, propovijedanje i, sve dok su postojale eshatoloke nade, pod izvjesnim okolnostima ak i u provalu zanesenog hilijazma, kao to je to mogue kod svih slino zasnovanih vrsta pobonosti i kao to je to kod onog u Minsteru unitenog pravca stvarno i nastupilo. Ali s ulaenjem anabaptizma u normalan Svjetovni profesionalni ivot misao da Bog govori samo ondje gdje kreatura uti znaila je oevidno odgajanje za mirno prosuivanje svojih postupaka i njihovu orijentaciju na paljivo individualno ispitivanje savjesti.185) Ovaj mirni, trezveni, istaknuto
156,
savjesni karakter usvojila je i ivotna praksa kasnijih anabap-
tistikih zajednica, a u sasvim specifinoj mjeri i'ivotna praksa kvekera. Radikalno raaravanje svijeta nije iznutra doputalo nikakav drugi put, osim puta svjetovne askeze. Za zajednice koje s politikim vlastima i njihovim radom nisu htjele da imaju nikakve veze iz toga je i spoljno proizlazilo unoenje ovih asketskih vrlina u ipozivni rad. Dok su voe najstarijeg anabaptistikog pokreta u svojoj otuenosti od svijeta bili bezobzirno radikalni, ve u prvoj generaciji nije svima kao dokaz preporoenja bio bezuslovno potreban striktno apostolski nain ivota. Ve su toj generaciji pripadali imuni graanski elementi, i ve se prije Menoa, koji je stajao posve na tlu svjetovne pozivne vrline i poretka privatne svojine, ozbiljna moralna strogost anabaptista bila praktiki okrenula186) tom koritu koje je iskopala reformirana etika, jer je upravo razvitak prema vansvjetovnom kaluerskom obliku askeze od Lutera, za kojim su u tome poli i anabaptisti, bio iskljuen kao nebiblijski i licemjeran. Ipak se ne uzimajui u obzir polukomunistike zajednice ranog vremena, o kojima ovdje neemo raspravljati ne samo do danas jedna anabaptistika sekta takozvani gnjurai (dompelaers, dunckards) drala odbacivanja obrazovanja i svakog posjeda koji prelazi neophodnost za odranje ivota nego, na primjer, i kod Barclaya vjernost pozivu nije shvatana na kalvinistiki niti samo na luteranski, nego prije na tomistiki nain, kao naturali ratione neizbjeiva konsekvencija isprepletenosti vjer-
157,
nika u svijetu.187) Ako je u tim shvatanjima lealo slabljenje kalvinistike koncepcije poziva kao u mnogim izjavama Spenera i njemakih pijetista, to se, s druge strane, intenzitet ekonomskog pozivnog interesa kod anabaptistikih sekta, usljed raznih momenata, bitno pojaao. S jedne strane zbog prvobitno usljed povlaenja od svijeta smatranog vjerskom dunou odbijanja dravnih sluba koje je, i poto je bilo naputeno kao princip, praktiki i dalje postojalo, barem kod menonita i kvekera, usljed striktnog odbacivanja upotrebe oruja i zakletve, to je dovodilo do diskvalifikacije za javne slube. S njim je ruku pod ruku u svim anabaptistikim denominacijama neodoljivo neprijateljstvo prema svakoj vrsti aristokratskog stila ivota, to je djelimice, kao kod kalvinista, bilo posljedica zabrane oboavanja kreatura, a djelimice, opet, isto tako konsekvencija onih nepolitikih ili, upravo, antipolitikih naela. Time je itava trezvena i savjesna metodika anabaptistikog naina ivota bila gurnuta na put ne politikog profesionalnog ivota. Pri tome je ogromna vanost koju je anabaptistiko uenje o spasenju polagalo na kontrolu putem savjesti, kao individualnog objavljivanja Boga, njenom dranju u profesionalnom ivotu utisnula jedan karakter iji emo veliki znaaj za razvitak vanih strana kapitalistikog duha tek dalje poblie upoznati, a i onda samo utoliko ukoliko je to ovdje bez pretresanja cjelokupne politike i socijalne etike protestantske askeze uope mogue. Mi emo onda da ovo
158,
barem anticipiramo vidjeti da se specifian oblik koji je ona svjetovna askeza kod anabaptista, specijalno kod kvekera, 188) poprimila ve po sudu 17. vijeka ispoljio u praktinom potvrenju onog vanog principa kaipitalistike etike koji obino formuliraju u smislu honesty is the best policy189 (potenje je najbolja politika prev. N. M.) i koji je u ranije citiranom Franklinovom traktatu naao svoju klasinu potvrdu. Nasuprot tome, mi emo djelovanje kalvinizma pretpostavljati vie u pravcu razbuktavanja privatnoprivredne energije sticanjajer je, uprkos svoj formalnoj legalnosti sveca, ^vaila dosta esto, uglavnom, i za kalviniste Geteova reenica: Onaj ko "radi uvijek je besavjestan, savjest ima samo onaj ko posmatra.190) O jednom daljem vanom elementu, koji je intenzitetu unutar svjetovne askeze anabaptistike denominacija bio od koristi, moe se isto tako u njegovu punom znaenju raspravljati samo u drugom kontekstu. Pa ipak, da i o tome, istovremeno za opravdanje ovdje izabranog toka prikazivanja, una-
164
prijed postavimo nekoliko napomena. Ovdje sasvim namjerno nismo zasada poli od objektivnih socijalnih ustanova staroprotestantskih crkava i njihovih etikih uticaja, naroito ne od tako vane crkvene stege, nego od djelovanja koja je subjektivno usvajanje asketske religioznosti od strane pojedinca bilo podesno da u nainu ivota izazove. Ovo ne samo zato to se 0 ovoj strani stvari dosada vodilo mnogo manje rauna. Nego 1 zato to djelovanje crkvene stege nije uvijek bilo u istom pravcu. Crkveno-policijska kontrola nad ivotom pojedinca, koja je u oblastima kalvinistikih dravnih crkava bila tjerana skoro do same ivice inkvizicije, mogla je, naprotiv, da djeluje upravo protiv oslobaanja individualnih snaga, koje je bilo uslovljeno asketskom tenjom za metodskim usvajanjem spasenja, i to je ona, pod izvjesnim okolnostima, stvarno i inila. I kao to je merkantilistiko ureenje (Reglementierung) drave moglo, dodue, da die industrije, a ne, barem samo po sebi, kapitalistiki duh koji je ono, naprotiv, kada bi poprimalo policijsko-autoritarni karakter, esto direktno paralizovalo, tako je isto to djelovanje moglo da proizie i iz crkvenog ureenja (Reglementierung) askeze ako se ono suvie i preteno policijski razvijalo: onda bi ono iznuivalo izvjesno spoljnje dranje, ali bi, pod odreenim okolnostima, paralizovalo subjektivne impulse za metodski nain ivota. Svako raspravljanje o ovoj stvari191) mora da uzme u obzir veliku razliku koja je postojala izmeu djelovanja autoritarne moralne policije dravnih crkava i djelovanja moralne policije sekta, zasnovanog na dobrovoljnom podvrgavanju. To to je anabaptistiki pokret u svim svojim denominacijama naelno stvarao sekte, a ne crkve, dobro je, svakako, dolazilo intenzitetu njihove askeze, isto tako kao to je to u razliito jakoj mjeri bio sluaj i kod onih kalvinistikih, pijetistikih i metodistikih zajednica koje su faktiki bile stjerane na put voluntaristikog stvaranja zajednice.192)
Mi sada ima da pratimo puritansku ideju poziva u njenom djelovanju na privredni ivot, poto je prethodna skica poku-
157,
i-ala da razvije njenu religioznu zasnovanost. Pri svim odstupanjima u pojedinostima, i pri svoj razlici u naglasku koji kod raznih asketskih vjerskih zajednica lei na za nas odluujuim stanovitima, pokazalo se da ova posljednja postoje ipak kod sviju njih i da djeluju.193) Ali je za nae posmatranje bilo stalno odluujue da to rekapituliramo kod svih denominacija povremeno shvatanje religioznog Stanja milosti upravo kao jednog stanja (status) koje ovjeka odvaja od prokletstva kreaturalnog, od svijeta,194) ali ije posjedovanje ma kako da je ono po dogmatici odnosnih denominacija bilo postignuto nije moglo biti garantovano ni bilo kojim magijsko-sakramentalnim sredstvima niti rastereenjem u ispovijedi, niti, pak, pojedinim pobonim djelima, nego samo potvrenjem u jednom specifinom, od ivotnog stila prirodnog ovjeka jasno drukijem ivotu. Iz toga je za pojedinca proizlazila pobuda za metodsku kontrolu njegova stanja milosti u nainu ivota, a time za njegovo asketsko proimanje. Ali je taj asketski ivotni stil znaio upravo, kao to smo vidjeli, na boju volju orijentirano, racionalno uoblienje itava ivota. I ova askeza nije vie bila opus superrogationis (djelo vika zaslunosti prev. N. M.), nego djelo koje se trailo od svakog ko je htio da obezbijedi svoje spasenje. Onaj vjerom traeni, od prirodnog ivota razliiti, zasebni ivot svetih nije se vie odvijao to je odluujua stvar van svijeta, u monakim zajednicama, nego unutar svijeta i njegovih uredaba. Ova racionalizacija naina ivota unutar svijeta s obzirom na onaj svijet bila je posljedica pozivne koncepcije asketskog protestantizma.
158,
r i a n s k a a s k e z a , u p o e t k u b j e e i i z s v i j e t a u o s a m l j e n o s t , b i l a j e v e s v i j e t o m i z m a n a s t i r a , t i m e t o g a s e o d r e k l a , d u h o v n o z a v l a d a l a . A l i j e
o n a , u g l a v n o m , s v j e t o v n o m s v a k o d n e v n o m i v o t u o s t a v i l a s v o j p r i r o d n o b e z a z l e n k a r a k t e r . S a d a j e o n a s t u p i l a n a t r g i v o t a , z a t v o r i l a z a s o b o m k a
p i j u m a n a s t i r a i p r e d u z e l a d a s v o j o m m e t o d i k o m p r o m e u p r a v o t a j s v j e t o v n i s v a k o d n e v n i i v o t i d a g a p r e u r e d i u r a c i o n a l a n i v o t u s v i j e t u , p a i p a k
n e o d
o v o g s v i j e t a n i t i
z a
o v a j s v i j e t . S k o j i m r e z u l t a t o m , t o e n a a d a l j a i z l a g a n j a p o k u a t i d a p o k a u .
2 .
D a b i s e p r o g l e d a l e v e z e o s n o v n i h r e l i
g i o z n i h p r e d s t a v a a s k e t s k o g p r o t e s t a n t i z m a s m a k s i m a m a e k o n o m s k o g s v a k o d n e v n o g i v o t a , p o t r e b n o j e , p r i j e s v e g a , u z e t i u r a z m a t r a n j e o n e t e o l o k
e s p i s e n a k o j i m a s e m o e v i d j e t i d a s u s e r a z v i l i i z d u o b r i n i k e p r a k s e . J e r u j e d n o m v r e m e n u k a d a j e o n a . j s v i j e t b i o s v e , u k o j e m u j e o d p r i p
u t a n j a p r i e s t i z a v i s i o s o c i j a l n i p o l o a j j e d n o g h r i a n i n a , k a d a j e S v e e n i k k r o z d u o b r i n i t v o , c r k v e n u s t e g u i p r o p o v i j e d v r i o j e d a n u t i
c a j o k o j e m u k a o t o t o s v a k i p o g l e d u s k u p l j e n e c o n s i l i a , > / c a s u s n o n s c i e n t i a e ( s a v j e t e ; s l u a j e v e n e z n a n j a p r e v . N . M . ) i t d . p o k a z u j e
m i m o d e r n i l j u d i
p r o s t o
n e m o e m o
v i e
d a s t v o r i m o s e b i
n i k a k v u p r e d s t a v u , u t o j p r a k s i
i s t a k n u t e r e l i g i o z n e s i l e s u b i l e s t v a r a o c i n a r o d n
o g k a r a k t e r a . M i z a p r e t r e s a n j e
o v o g
o d s j e k a , n a s u i p r o t k a s n i j i m p r e t r e s a n j i m a , m o e m o a s k e t s k i p r o t e s t a n t i z a m d a t r e t i r a m o k a o
k a k v u
s k u p n u m a s
u . A l i k a k o i z k a l v i n i z m a r a z v i j e n i e n g l e s k i p u r i t a n i z a m p r u a n a j k o n s e k v e n t n i j u f u n d a m e n t a c i j u i d e j e p o z i v a , s t a v i m o , s h o d n o n a e m p r i n c i p u , u
s r e d i t e j e d n o g o d n j e g o v i h p r e d s t a v n i k a .
R i c h a r d B a x t e r
s e , m e u t o l i k i m d r u g i m l i t e r a r n i m p r e d s t a v n i c i m a p u r i t a n s k e e t i k e , i s t i e s v o j i m e m i n e
n t n o p r a k t i n i m i i r o n i n i m s t a v o m , a i s t o v r e m e n o i o p i m p r i z n a n j e m n a k o j e n a i l a z e n j e g o v i j e d n a k o p o n o v n o i z d a v a n i i p r e v o e n i r a d o v i . P r e z b i t e
r i j a n a c i a p o l o g e t v e s t m i n s t e r s k o g s i n o d a , a k t o m e k a o t o l i k i n a j b o l j i d u h o v i t o g v r e m e n a d o g m a t s k i p o s t u p n o i z r a s t a j u i i z v i s o k o g k a l v i -
n i z m a , u d u i p r o t i v n i k K r o m v e l o v e u z u r p a c i j e , j e r j e s t r a n
s v a k o j
r e v o l u c i j i , s e k t a t v u i , o s o b i t o , f a n a t i n o j r e v n j i v o s t i
s v e t a c a ,
159,
a l i o d v e l i k e i r o k o g r u d o s t i p r e m a s p o l j n j i m o s o b e n o s t i m a
i o b j e k t i v a
n p r e m a p r o t i v n i k u , o n j e s v o j e p o l j e r a d a t r a i o p o g l a v i t o u p r a v c u p r a k t i n o g u n a p r e i v a n j a v j e r s k o m o r a l n o g i v o t a , p a s e k a o j e d a n o d n a j u
160,
s p j e n i j i h d u o b r i n i k a k o j e p o v i j e s t p o z n a j e u s l u b i o v o g r a d a s t a v l j a o
n a
161,
r a s p o l o e n j e
1
) v l a d i p a r l a m e n t a , k a o i K r o m v e l u i r e s t a u r a c i j i ,
d o k p o d p o s l j e d n j o m n i j e v e p r e d B a r t o l o m e j s k i m
d a n o m i z s l u b e i s t u p i o . N j e g o v C h r i s t i a n D i r e c t o r y j e n a j o b i m n i j i k o m i p e n d i j u m p u r i t a n s
162,
k e " m o r a l t e o l o g i j e i p r i t o m e s v u d a o r i j e n t i r a n n a
p r a k t i n a i s k u s t v a n j e g o v e d u o b r i n i k e s l u b e . K a o r e p r e z e n t a n t a n j e m a k o g p i j e t i z m a , d
163,
o n o s i e m o
2
) u p o r e d n o S p e n e r o v e T h e o l o g i s c h e B e d e n k e n , z a k v e k e r i z a m B a r c l a y e v u A p o l o g y i k t o m e d r u g e p r e d s t a v n i k e a s k e t s k e e t i k e .
3
164,
) R a d
i u t e d e n a p r o s t o r u , p o m o g u n o s t i i s p o d c r t e .
165,
168
Ako uzmemo u ruke Baxterov Ewige Ruhe der Heiligen njegov Christian Directory ili, takoer, srodne radove drugih autora,4) to e nam na prvi pogled u sudovima o bogatstvu5) i njegovom sticanju pasti u oi naglaavanje upravo ebionitskih
i
169
elemenata novozavjetnih objava.6) Bogatstvo kao takvo je jedna velika opasnost, njegova iskuenja su neprekidna, tenja 7)
161,
njim ne samo da je, prema dominantnom znaaju carstva bojeg, besmislena nego i moralno sumnjiva. Izgleda da je ovdje mnogo otrije nego kod Kalvina koji u bogatstvu sveenika nije vidio nikakvu smetnju za njihovu djelatnost, nego je, naprotiv, u njemu gledao sasvim poeljno jaanje njihova ugleda, dozvoljavao im da svoju imovinu korisno ulau, samo uz izbjegavanje bruke, askeza usmjerena protiv svakog sticanja. vremenskih dobara. Primjere osude tenje za novcem i dobrima iz puritanskih spisa moemo proizvoljno da gomilamo i da ih kontrastiramo s poznosrednjovjekovnom etikom literaturom, u tome mnogo ravnodunijom. I ove sumnje su bile vrlo ozbiljna stvar treba samo malo bolje pogledati, pa da se vidi njihov odluujui etiki smisao i veza. Ono jto je stvarno za osudu, to je, naime, odmaranje na posjedu,8) uivanje
za
162,
u bogatstvu, s njegovom posljedicom besposlienja i putenosti, a prije svega, skretanja od tenje za svetim ivotom. I samo zato to ovaj,, posjed donosi sa sobom opasnost ovog odmaranja, on je sumnjiva Jer vjeiti mir svetih lei na onom svijetu, ali na zemlji mora ovjek, da bi bio siguran u svoje stanje milosti, da radi djela onoga koji ga je poslao sve dok je dan. Ne dokolica i uivanje, nego samo rad, ipo nedvosmisleno objavljenoj volji bojoj, slui uveanju njegove slave.9) Traenje vremena je, dakle, prvi i principijelno, najtei od svih grijeha. Vrijeme ivota je beskrajno kratko i dragocjeno da bi se utvrdila vlastita vokacija. Gubljenje vremena drutvenou, praznim prianjem,10) luksuzom,11) ak i spavanjem duim
163
nego to je to za zdravlje potrebno12) -r najvie 6 do 8 sati moralno je apsolutno za osudu.13) Jo se ne kae kao kod Franklina: >iVrijeme je novac, ali ta reenica vai, u neku
ruku, u spiritualnom smislu: ono je beskrajno vrijedno, jer je svaki izgubljeni sat rada u slubi boje slave oduzet.1*) Bez":Vrijedna je, stoga, i eventualno, nepoSl'edno "ZH usudu dokona kontemplacija, u najmanju ruku, kad se' deava na raun pozivnog rada.15) Jer je ona Bogu manje ugodna nego aktivan
172
rad njegove volje u pozivu.16) Osim toga, za nju je tu nedjelja, a, po Baxteru, uvijek oni koji su u svom pozivu dokoni nemaju ni za Boga vremena kada za to bude trenutak.17)
173
Kroz Baxterovo glavno djelo18) se, prema tome, provlai jedno stalno ponavljano, ponekad gotovo strastveno propovijedanje tekog, neprekidnog tjelesnog i duevnog rada. Dva motiva ovdje djeluju zajedno.19) Rad je, na prvom mjestu, odavno prokuano asketsko sredstvo koje je, kao takvo, u
174
crkvi Zapada, u otroj suprotnosti ne samo prema Orijentu nego gotovo prema svim kaluerskim pravilima cijelog svijeta,20) odvajkada bilo cijenjeno.21) On je, naime, specifino preventivno sredstvo protiv svih onih iskuenja koja puritanizam obuhvata pojmom inclean life (neisti ivot prev.
175
N. M.), a njihova uloga nije mala. Seksualna askeza u puritanizmu samo je po stepenu, a ne po osnovnom principu, drukija od kaluerske i zbog obuhvatanja i branog ivota dale-
176
kosenija. Jer je spolni snoaj i u braku dopustiv22) samo kao od Boga traeno sredstvo za poveanje njegove slave, saobrazno sa zapovijedi: Budite plodni i mnoite se! Kao pro-
177
tiv religioznih sumnji i skrupuloznog samo muenja tako se i protiv svih seksualnih iskuenja propisuje pored umjerene dijete, biljne hrane i hladnih kupki Radi estoko u svojem pozivu!23) Ali je rad, osim toga, i prije svega, od Boga propisana samosvrha ivota uope.24) ^Pavlinska reenica: Ko ne radi, ne treba da jede vazi 'bezuslovno i za svakoga.25) Neimanje volje za rad je simptom nedostajueg stanja milosti.26)
178
Ovdje se jasno pokazuje odstupanje od srednjovjekovnog dranja. I Toma Akvinski je onu reenicu interpretirao. Po njemu27) je rad samo naturali ratione (prirodnim zakonom prev. N. M.) nuan za odranje ivota pojedinca i drutvene cjeline. Gdje ova svrha otpada, prestaje i vaenje tog propisa. On pogaa samo vrstu, a ne svakog pojedinca. Ko bez rada moe da ivi od svog posjeda, na toga se on ne odnosi, a isto tako kontemplacija kao duhovni oblik djelovanja u carstvu bojem stoji, naravno, nad tom zapovijedi u njenom buk-
179
valnom tumaenju. Uz to je za popularnu teologiju najvii oblik kaluerske produktivnosti bio u poveavanju blaga crkve (thesaurus ecclesiae) molitvom i slubom bojom. Ali kod Baxtera ova izbjegavanja etike radne dunosti, razumljivo, ne samo da otpadaju nego on i stalno istie naelo da ni bogatstvo ne oslobaa28) onog bezuslovnog propisa. Ni imuan ovjek ne treba da jede ako ne radi, jer iako njemu za pokrie njegovih potreba nije rad potreban, to ipak postoji boja zapovijed koju on ima da slua isto tako kao i siromah.29)
169,
jer boja providnost dri za svakoga bez razlike u pripravnosti jedan poziv (calling) koji on ima da prizna i u kojemu ima da radi, a ovaj poziv nije, kao u luteranstvu,3") boja volja kojoj on ima da se pokorava i da se njom zadovolji, nego boja zapovijed pojedincu da radi u njegovu slavu. Ova na izgled laka nijansa imala je dalekosene psiholoke posljedice i bila je u vezi s produavanjem onog providencijalnog tumaenja ekonomskog kosmosa koje je ve skolastici bilo dobro poznato.
178
Fenomen podjele raddj^ profesionalne organizacije drutva shvatao je, kao i drugi, ve Toma Akvinski na kojega se opet najzgodnije nado vezujemo kao direktnu emanaciju boanskog plana svijeta. Ali uvrtavanje ljudi u taj kosmos proizlazi iz causis naturalibus (prirodnih razloga prev. N. M.) i sluajno je (contingent, prema skolastikoj jezikoj upotrebi). Za Lutera je, kako smo vidjeli, uvrtavanje ljudi u date stalee i pozive, koje proizlazi iz objektivnog historijskog poretka, bilo neposredna emanacija boje volje, te je tako istrajavanje pojedinca u poloaju i u granicama koje mu je Bog doznaio bila vjerska dunost.31) To tim vie to su upravo odnosi luteranske pobonosti prema svijetu uope od samog poetka bili i ostali nepouzdani. Iz Luterovih misaonih krugova, koji se nikada nisu potpuno oslobodili pavlinske svjetske indiferentnosti, nisu se za uoblienje svijeta mogli dobiti etiki principi, i stoga se on morao uzeti onakav kakav jeste, i samo je
179
ovo moglo da se oznai kao vjerska dunost. S druge strane,
providencijalni karakter ispremijeanosti privatnoprivrednib interesa drukije se nijansira u puritanskom shvatanju. Koja je svrha pozivne organizacije, to se raspoznaje, tano prema puritanskoj shemi pragmatskog tumaenja, po njenim plodovima. O ovima se Baxter izjanjava u izlaganjima koja u vie nego jednoj stvari podsjeaju32) direktno na poznatu apoteozu podjele rada Adama Smitha. Specijalizacija struka, jer ona omoguava radnikovu spretnost (skill), dovodi do kvantitativnog i kvalitativnog poveanja radnog uinka, i tako slui opem dobru (common best), koje je identino s dobrom to veeg broja ljudi. Ako je ta motivacija dotle isto utilitaristika i potpuno srodna s nekim, u svjetskoj literaturi tog vremena ve obinim gleditima,33) to e se odmah ispoljiti karakteristina puritanska potka im Baxter nad svoja izlaganja stavi moto: Van stalnog poziva, djela jednog ovjeka su samo nesolidan prigodni rad, i on vie vremena provede u lijenosti nego u radu, i kada ih zavrava ovako: i on (struni
180
radnik) e svoj posao izvriti u redu, dok se drugi nalazi u vjenom neredu i posao mu ne zna ni mjesta ni vremena.. ,34) zato je stalan poziv (certain calling, na drugim mjestima Stoji stated calling) za svakoga najbolja stvar. Nestalan rad na koji je obian nadniar primoran, esto je neizbjeno, ali vazda neeljeno meustanje. ovjeku bez profesije upravo nedostaje sistematsko-metodski karakter, koji, kako smo vidjeli, unutar svjetovna askeza iziskuje. I po kvekerskoj etici profesionalni ivot ovjeka treba da bude jedno konsekventno asketsko isposnitvo, potvrivanje njegova stanja milosti na njegovoj savjesnosti, koja se ispoljava u briljivosti35) i metodu kojim se on starao u svojoj struci. Nije rad sam po sebi, nego je racionalni rad u struci ono to Bog trai. Na ovom metodskom karakteru kod puritanske ideje poziva uvijek je naglasak, ne kao u Lutera, na mirenju sa od Boga jednom dodijeljenom sudbinom.36) I zato ne samo da se na pitanje: smije li neko da kombinira vie callings (poziva) bezuslovno odgovara potvrdno ako je to za ope ili vlastito dobro 37)
181
korisno, a nikome, inae, nije tetno, i ako to ne dovodi do
182
toga da ovjek u kojem od tih kombiniranih poziva bude nesavjestan (unfaithful). Stoga se ni na promjenu poziva nipoto ne gleda kao na neto to je za osudu ako do nje ne dolazi lakomisleno, nego da bi se dobio jedan bogougodniji,38) to saobrazno s opim principom znai: korisniji, poziv. A prije svega, korisnost jednog poziva i njegova odgovarajua bogougodnost ravna se, dodue, na prvom mjestu prema moralnim mjerilima, a odmah zatim prejna mjerilima vanosti dobara koja imaju u njemu da se proizvode za cjelinu, a onda dolazi kao trei i, naravno, praktino najvaniji aspekt: privatnoprivredna unosnost,39) Jer ako onaj Bog kojega puritanac vidi da djeluje u svim udesima ivota pokae jednom od svojih kakvu ansu dobiti, to on pri tome ima svoje namjere. I, prema tome, hrianin-vjernik ima da se tom pozivu odazove
183
time to e je iskoristiti.40) Ako vam Bog pokae kakav put kojim biste vi, bez tete po svoju duu ili po druge, na zakonit nain mogli dobiti vie nego kojim drugim putem, a vi to odbijete i poete manje korisnim putem, onda vi osujeujete jednu od svrha svog poziva (calling), vi odbijate da budete boji poslovoa (stewart) i da primite njegove darove, kako biste ih za njega mogli upotrebljavati kada bi on to zatraio. Ne, dakako, za ulno uivanje i grijeh, nego za Boga treba da, radite da biste bili bogati.41) Bogatstvo je sumnjivo upravo samo kao iskuenje za lijeno poivanje i greno ivotno uivanje, a tenja za tim samo onda kada se ona deava da bi o-
184
vjek kasnije mogao bezbrino i veselo da ivi. Ali je ona, kao izvravanje pozivne dunosti, moralno ne samo doputena nego upravo i nareena.42) Parabola o onom slugi koji je bio odbaen zato to s povjerenim mu talentom nije lihvario izgleda da to i direktno izraava.43) Htjeti biti siromaan znai, kako je
185,
to esto bilo argumentirano, isto to i htjeti biti bolestan,14) to bi kao pravdanje dobrim djelima bilo za osudu i tetno za slavu Boju. A uz to, pronja ovjeka koji je sposoban za rad nije grena samo kao lijenost nego je ona, prema apostolskoj rijei, i protiv ljubavi prema blinjemu.45)
186
Kao to naroito naglaavanje asketskog znaaja stalnog poziva moderne strunjake etiki preobraava, tako i poslovnog ovjeka providencijalno tumaenje ansa profita.46) Otmjena uzdrljivost senjera i parvenijsko razmetanje naduvenog skorojevia askezi su jednako omraeni. Nasuprot tome, trezve-
187,
nog graanskog selfmademana47) pogaa itav mlaz etikog odobravanja: God blesseth his trade (Bog blagosivlje njegov posao prev. N. M.) stalan je obrt za one svece48) koji su s uspjehom sluali one boje zapovijedi, i sva silina starozavjetnog Boga, koji svojima njihovu pobonost nagrauje49)
188
upravo u ovom ivotu, morala je djelovati u istom pravcu za puritanca, koji je, po Baxterovom savjetu, svoje stanje milosti
189,
uporeivanjem s naravima biblijskih junaka i pri tome izreke Biblije interpretirao kao paragrafe kakva zakonika. Same po sebi, izreke Starog zavjeta nisu bile sasvim jasne. Mi smo vidjeli da je Luter jeziki pojam poziv u svjetovnom smislu najprije upotrijebio pri prevoenju jednog mjesta u Knjizi Isusa Siraha. Ali Knjiga Isusa Siraha, po itavom raspoloenju koje u njoj postoji, uprkos helenistikom uticaju koji je ona pretrpjela, spada ipak u sastavne dijelove (proirenog) Starog zavjeta, koji djeluju tradicionalistiki. Karakteristino je da je kod luteranskih njemakih seljaka jo i dan-danas ova knjiga esto, izgleda, naroito omiljena,51) kao to je i luteranski vezani karakter irokih struja u njemakom pijetizmu obino ispoljavao naroitu sklonost prema
kontrolirao50)
190
Isusu Sirahu.52) Puritanci su odbacivali apokrife kao neinspirirane, shodno svojem krutom ili-ili izmeu boanskog i kreaturalnog.53) Tim jae je, meu kanonskim knjigama djelovala Knjiga o Jtibu, sa svojom kombinacijom, s jedne strane, izvanrednog slavljenja bojeg, apsolutno suverenog, od ljudskih mjerila osloboenog velianstva, koje je s kalvinistikim shvatanjima bilo toliko kongenijalno, i, s druge strane, sa na kraju ipak opet pomoljenom, za Kalvina isto tako sporednom kao za puritanizam vanom sigurnou da Bog svoje i u ovom u Knjizi o Jobu: samo! i upravo u ovom ivotu i u materijalnom pogledu blagosilja.54) Preko orijentalnog kvijetizma, koji se ispoljava u nekim od najdirljivijih stihova u psalmima i Priama Solomunovim, prelazilo se isto tako kao
191,
to je Baxter uinio s tradicionalistikom obojenou za pojam poziva konstitutivnog mjesta u I pismu Korinanina. Zato su se tim vie naglaavala ona mjesta Starog zavjeta koja slave formalnu ispravnost kao znak bogougodnog ivota. Teorija da je mojsijevski zakon lien svoje vanosti samo utoliko ukoliko sadri ceremonijalne ili povijesno uslovljene propise za jevrejski narod, ali da je, uostalom, kao izraz zakona prirode (lex naturae) svoju vanost oduvijek posjedovao i zato je i zadrao, 55)
192
_ omoguila je, s jedne strane, eliminaciju onih propisa koji apsolutno nisu mogli uklopiti u moderni ivot, a ipak, oslanjajui se na mnogobrojne srodne crte starozavjetnog morala, otvorila put56) monom jaanju onog duha samopravenog i trezvenog legaliteta koji je unutarsvjetovnoj askezi protestantizma bio svojstven. Kada, dakle, kao toliko puta ve savremenici tako i noviji pisci etiko osnovno raspoloenje specijalno engleskog puritanizma nazivaju English Hebraism,57) to je, pravilno shvaeno, sasvim tano. Samo to pri tome ne treba misliti na palestinsko jevrejstvo iz vremena postanka starozavjetnog Svetog pisma, nego na jevrejstvo kakvo je pod uticajem tolikih stoljea formalistiko-zakonskog i talmudskog odgoja postupno postalo, i onda ovjek s uporeenjima mora biti vrlo oprezan. Raspoloenje starog jevrejstva, okrenuto, u cjelini, neusiljenom cijenjenju ivota kao takvog, bilo je daleko od specifine osobenosti puritanizma. Isto tako je od njega bila daleka a ni to ne smije da se previdi privredna etika srednjovjekovnog i novovremenog jevrejstva u onim crtama koje su za poloaj jedne i druge u razvitku kapitalistikog etosa bile odlune. Jevrejstvo je stajalo na strani politiki i spekulativno orijentiranog kapitalizma pustolova: njegov etos je, jednom rijeju, bio etos kapitalizma parija, puritanizam je nosio etos racionalnog graanskog poslovanja], racionalne organizacije rada^Pn je od jevrejske etike ueosamo ono to je u taj okvir pristajalo. Da se pokau karakteroloke posljedice proimanja ivota starozavjetnim normama atraktivan zadatak, ali koji dosada ni za samo jevrejstvo nije stvarno rijeen,58) to bi u okviru
se
ove skice bilo nemogue. Pored oznaenih veza, za unutranji POZIVNA etika asketskog protestantizma 193, skupni habitus puritanca dolazi, prije svega, u obzir i to da je vjerovanje u izabrani narod boji u njemu doivjelo grandi-
194
oznu renesansu.59) Kao to ak blagi Dexter zahvaljuje Bogu to je dao da on ugleda svijet u Engleskoj i u pravoj crkvi, a ne negdje drugo, tako je ta zahvalnost za vlastitu, bojom milou izazvanu, besprekornost proela ivotno raspoloenje puritanskog graanstva60) i uslovila onaj formalistiki ko-
r
igg protestantska etika i duh kapitalizma
rektan vrst karakter kakav je predstavnicima one herojske epohe kapitalizma bio svojstven.
191
Mi emo sada jo specijalno nastojati da objasnimo one take u kojima je puritansko shvatanje poziva i iziskivanje asketskog naina ivota moralo direktno da utie na kapitalistiki stil ivota. Askeza se svom silom, kako smo vidjeli, okree, prije svega, protiv jedne stvari: protiv neusiljenog uivanja ivota i radosti koje on ima da prua. Najkarakteristinije dolazi do izraaja ova crta u borbi oko Book of sports61) (Knjiga zabava N. M.) koju su Jakov I i Karlo I s izrazitom svrhom pobijanja puritanizma proglasili zakonom i ije je itanje sa svih propovjedaonica ovaj posljednji naredio. Kada su puritanci kao bijesni pobijali kraljevo rjeenje da nedjeljom izvjesne narodne zabave van slube boje imaju zakonom da budu dozvoljene, njih tada nije bilo naljutilo samo naruavanje nedjeljnog mira, nego itavo namjerno skretanje sa sreenog naina ivota svetaca. I kada je kralj za svaki napad na zakonitost tih sports (zabava) zaprijetio tekom kaznom, to je bilo upravo zato da slomi onu po dravu opasnu, jer autoritarnu, asketsku crtu. Monar'nijsko-feudalno drutvo je ljude voljne da uivaju titilo od nastajueg graanskog morala, kao i od autoritetu neprijateljskih asketskih konventikula onako kao to to danas kapitalistiko drutvo obino one koji su voljni da rade titi od klasnog morala radnika i od autoritetu neprijateljskog radnikog sindikata. Puritanci su, nasuprot tome, zastupali svoju najodluniju osobenost: princip asketskog naina ivota. Jer, uostalom, odvratnost puritanizma prema zabavi, ak i kod kvekera, nije bila apsolutno naelna. Samo to je zabava morala da slui jednoj racionalnoj svrsi: odmoru potrebnom za fiziku kondiciju. Kao sredstvo isto prirodnog iivljavanja neobuzdanih nagona, naprotiv, ona je njemu bila sumnjiva, i ukoliko je bivala isto sredstvo za uivanje ili ak izazivala agonalno astoljublje, grube instinkte ili iracionalnu sklonost
192
za klaenje, ona je, razumije se, bila apsolutno za osudu. Naaonsko ivotno uivanje koje odvodi jednako od rada u pozivu kao i od pobonosti, bilo je, kao takvo, neprijatelj racionalne askeze, bilo da se prikazivalo kao senjerijalna zabava ili zalaenje obinog ovjeka u plesnu dvoranu ili krmu.62) Nepovjerljiv je i-mnogostruko neprijateljski, prema tome, i stav prema kulturnim dobrima koja se ne mogu direktno vjerski vrednovati. Nije da bi u ivotnom idealu puritanizma bila sadrana mrana banauzija, koja prezire kulturu. Upravo je, za nauku, s izuzetkom odvratne skolastike obrnuto tano. I najvei predstavnici puritanskog pokreta su, povrh toga, bili ogrezli u obrazovanosti renesanse: propovijedi prezbiterijanskog krila tog pokreta plivaju u klasicizmu,63) pa ak ni oni radikali, uprkos tome to su oni svakako upravo zbog toga negodovali, ipak ne preziru takvu uenost u teolokoj polemici. Nikada, moda, jedna zemlja nije imala toliko ljudi s akademskim stepenom (graduates) kao Nova Engleska u prvoj generaciji svojeg postojanja. Satira protivnika, kao, na primjer, Hudibras B. Butlera, otpoinje upravo pri kabinetskoj uenosti i kolovanoj dijalektici puritanaca: to je djelimice u vezi s religioznim cijenjenjem znanja, koje je proizilazilo iz stava prema katolikoj fides implicita (slijepoj vjeri prev. N. M.). Ve drukije je to im se stupi na
193,
podruje ne naune i, jo dalje, na podruje ulne umjetnosti.^ Ovdje je, dakako, askeza popala kao kakvo inje" na ivot vesele stare Engleske. I ne samo da su svjetovne sveanosti time bile pogoene. Ljuta mrnja puritanaca na sve to se osjealo na superstition (sujevjerje prev. N. M.), na sve reminiscencije na magijsku ili hijerarhijsku dispenzaciju milosti, progonila je hrianski Boi isto tako potpuno kao i majsko drvo85) i prostodunu crkvenu umjetnost. Sto je u Holandiji za razvitak jedne velike, esto sirovo realistike umjetnosti ostalo mjesta,66) to dokazuje samo koliko je malo ekskluzivno tamonja autoritarno primjenjivana moralna reglementacija u ovim pravcima mogla da djeluje
literature64)
194
prema uticaju dvora i regentskog stalea (jednog sloja rentijera), ali i prema ivotnoj radosti obogaenih malograana, poto se kratka vladavina kalvinistike teokratije pretvorila u bezbojnu dravnu crkvu i time kalvinizam oevidno izgubio na asketskoj privlanoj snazi.67) Teatar je puritancu bio za osu-
195
du,68) i pri striktnom izbacivanju svega erotskog i nuditeta iz kruga mogunosti nije u literaturi kao umjetnosti ostalo radikalnije shvatanje. Pojmovi idle talk, superfluities,69) vain ostentation (prazan razgovor, izlinosti uobraeno razmatranje prev. N. M.) sve oznake jednog iracional-
196
nog, besciljnog, stoga neasketskog dranja, koje, osim toga, ne slui slavi bojoj, nego slavi ovjeka, bile su brzo pri ruci da bi protiv svake upotrebe umjetnikih motiva odluno potpomagale trezvenu svrhovitost. Osim toga, to je vailo ondje gdje se radilo o direktnom ukrasu linosti, na primjer,
197
o odijelu.70) Ona mona tendencija za uniformiranjem ivot- , nog stila uz koji stoji kapitalistiki interes za standardization proizvodnje,71) imala je u odbijanju oboavanja kreatura svoju idejnu osnovu.72) Pri tome se, sigurno, ne smije zaboraviti da je puritanizam sobom obuhvatao jedan svijet suprotnosti, da je instinktivni smisao za bezvremenski veliko u umjetnosti kod njegovih voa bio, sigurno, na viem stepenu nego u ivotnoj atmosferi kavalira,73) i da je jedan jedina stveni genije kao to je Rembrandt, koliko god da bi u oima puritanskog Boga njegov ivot naao malo milosti, ipak u pravcu svojeg stvaranja sasvim bitno suodreen svojom sek-
198
takom sredinom.74) Ali u skupnoj slici to nita ne mijenja utoliko to je mono iproduhovljavanje linosti, koje je moglo sa sobom da donese dalje razvijanje puritanske ivotne atmosfere i koje ga je stvarno i suodreivalo, ipak dobro dolo preteno literaturi, a i tu tek kasnijim naratajima. Poto ovdje ne moemo temeljitije da ulazimo u raspravljanje o uticajima puritanizma u svim ovim pravcima, predstavimo sebi samo to da dopustljivost radovanja kulturnim dobrima, koja slue isto estetskom ili sportskom uivanju, svakako, uvijek nalazi jednu karakteristinu granicu: ona m smiju nita da stoje. Ta ovjek je samo upravitelj bojom milou mu datih dobara, on ima, kao rob Biblije, da polae raun75) o svakoj mu povjerenoj pari, pa je, u najmanju ruku,
199
sumnjivo da se neto od toga troi u svrhe koje se ne odnose
200
na boju slavu, nego na vlastito uivanje.76) Ko ne bi, samo ako ima otvorene oi, naiao na predstavnike ovog shvatanja sve do dan-danas?77) Misao obaveze ovjeka prema povjerenoj xnu imovini, kojoj se on kao sluei upravitelj ili, upravo, kao teevinska maina, podreuje, sputa se sa svom svojom ledenom teinom na ivot. Sto imovina biva vea, tim tee hiva ako asketsko ivotno raspoloenje izdri ogled osjeanje odgovornosti da se ona u slavu boju odri neokrnjena i da se neprekidnim radom poveava. I geneza ovog ivotnog stila see u pojedinim korjenima, kao i toliki sastavni dijelovi modernog kapitalistikog duha, natrag u srednji vijek,78) ali
201
je tek u etici asketskog protestantizma on naao svoju konsekventnu etiku podlogu. Njegov znaaj za razvitak kapitalizma je oevidan.79) Unutarsvjetovna protestantska askeza je, dakle, tako ovo to smo do sada rekli moemo ukratko da izloimo djelovala punom snagom protiv bezbrinog uivanja posjeda, ona je stegnula potronju, specijalno luksuznu potronju. Nasuprot tome, ona je u psiholokom pogledu sticanje dobara oslobodila smetnji tradicionalistike etike% ona je razbila okove stremljenja za dobiti time to ga je ne samo legalizovala nego ga je (u prikazanom smislu) i smatrala direktno od Boga traenim. Borba protiv putenosti i predanosti spoljnjim dobrima nije bila, kako to, pored puritanaca, i veliki apologeta kvekerstva Barclay izriito potvruje, nikakva borba protiv racionalnog sticanja, nego protiv iracionalne upotrebe imetka./A ovo je, prije svega, lealo u cijenjenju kao kreaturalno oboa-
202
vanje80) osudijivih ostenzibilnih oblika luksuza, kakvi su feudalnom osjeaju bili tako bliski, umjesto od Boga traene racionalne i utilitaristike upotrebe u ivotne svrhe pojedinca i drutvene cjeline. Nije ona htjela da posjedniku silom nametne muenje tijela,81) nego upotrebu njegova posjeda za potrebne i praktino korisne stvari. Pojam comfort na karakteristian nain obuhvata krug etikih prihvatljivih upotrebnih svrha, i nije, naravno, nikakav sluaj to je razvitak ivotnog stila koji se vee za ovaj pojam najranije i najjasnije bio zapaen upravo kod najkonsekventnijih predstavnika itava ovog ivotnog shvatanja, kod kvekera. Oni su ljokama i prividu evaleresknog sjaja, koji, zasnivajui se na nesolidnoj ekonomskoj bazi, linjavu eleganciju pretpostavlja trezvenoj jednostavnosti, suprotstavljali kao ideal istu i solidnu udobnost graanskog doma (home).82)
203
Na strani proizvodnje privatnoprivrednog bogatstva borila se askeza protiv nepotenja, kao i protiv iste nagonske gramzljivosti, jer je ovu ona osuivala kao covetousness
204
(gramzljivost), kao mamonizam itd.: tenju za bogatstvom, s krajnjom svrhom da ovjek bude bogat. Jer je posjed kao takav bio iskuenje. Ali je ovdje askeza bila ona snaga koja uvijek hoe dobro, a uvijek stvara zlo u njenom smislu zlo: posjed i njegova iskuenja. Jer ona nije samo, sa Starim zavjetom i u punoj analogiji s etikim cijenjenjem dobrih djela, dodue u tenji za bogatstvom kao svrhom, vidjela vrhunac onoga to je za osudu, a u sticanju bogatstva kao ploda pozivnog rada blagoslov boji. Nego je, to je bilo jo vanije, i religiozno uvaavanje neprestanog, stalnog, sistematskog svjetovnog rada u pozivu kao apsolutno najvieg asketskog sredstva i istovremeno najsigurnijeg i najvidljivijeg potvrenja preporoenog ovjeka i valjanosti njegove vjere moralo da bude najmonija poluga ekspanzije onog ivotnog shvatanja koje smo mi ovdje nazvali duhom kapitalizma.83) I upore-
205
dimo li jo ono stezanje potronje s ovim oslobaanjem tenje za sticanjem, to e spoljni rezultat biti lako pojmljiv: stvaranje kapitala asketskom prinudnom tednjom.8*) Smetnje koje su konsumptivnoj potronji tekovine stajale na putu morale su dobro doi njenoj produktivnoj upotrebi kao uloenom kapitalu. Koju snagu je ovo djelovanje imalo, to se, naravno, ne moe brojano nikako egzaktno da odredi. U Novoj Engleskoj se ta veza ispoljava tako opipljivo da ve nije promakla oku jednog tako izvrsnog historiara kao to je Doyle.85) Ali je i u Holandiji, kojom je strogi kalvinizam vladao stvarno samo 7 godina, vea jednostavnost ivota, koja je, pri enormnim
206
bogatstvima, vladala u religiozno ozbiljnim krugovima, dovela
207
do pomame za skupljanjem kapitala.86) Da je, dalje, tenja za aristokratizacijom graanskih imetaka, koja je u sva vremena i svuda postojala i koja je i kod nas danas jako djelatna, morala antipatijom puritanizma prema feudalnim ivotnim oblicama biti osjetno spreavana, to je jasno kao dan. Engleski merkantilistiki pisci 17. stoljea svodili su nadmonost holandskog kapitala prema Engleskoj na to da tamo nisu kao ovdje novosteene imovine redovito ulaganjem u zemlju i jer je vano to, a ne kupovanje zemlje prelaenjem na feudalne ivotne navike traile nobilitaciju da bi time kapitalistikom iskoriavanju bile uskraene.87) Cijenjenje poljoprivrede, koje
208
ni kod puritanaca nije nedostajalo, jedne osobito vane, a i pobonosti naroito korisne privredne grane nije se (na primjer, kod Baxtera) odnosilo na zemljoposjednika, nego na slobodnog seljaka (yeomana) i farmera, a u 18. stoljeu ne na junkera, nego na racionalnog poljoprivrednika.88) Od 17. stoljea se kroz englesko drutvo tog vremena provlai razdor izmeu squire-
209,
archie (vladavina junkera, junkerstvo prev. N. M.), nosioca vesele stare Engleske, i u svojoj drutvenoj moi jako kolebljivih puritanskih krugova.89) Obje crte: i ona neslomljene naivne ivotne radosti i ona strogo ureenog i rezerviranog samosavlaivanja i konvencionalne etike obavezanosti stoje jo i danas u slici engleskog narodnog karaktera jedna pored druge.90) A isto tako se kroz najstariju povijest sjeveroamerike kolonizacije provlai otra suprotnost pustolova (adventurers), koji su htjeli radnom snagom sluga, indented servants (rovaenih sluga prev. N. M.) da diu plantae i ive senjerijalno, prema specifino graanskom mentalitetu puritanaca.91) Dokle je sezala mo puritanskog ivotnog shvatanja, ono je na svaki nain dobro dolazilo a to je, naravno, mnogo vanije nego samo potpomaganje stvaranja kapitala tenji za graanskim, ekonomski racionalnim nainom ivota; ono je bilo njegov najbitniji i, prije svega, njegov jedino konse-
210
kventni nosilac. Ono je stajalo pri kolijevci modernog privrednog ovjeka. Sigurno je da su ovi puritanski ivotni ideali zatajili pri jednom suvie jakom ogledu optereenja koji su izvela, i puritancima vrlo dobro poznata, iskuenja bogatstva. Vrlo redovito nalazimo mi najgenuinije pristalice puritanskog duha u redovima slojeva92) malograana i farmera koji su tek u poletu i beati possidentes (sretne, blaene posjednike prev. N. M.) ak i kod kvekera, vrlo esto spremne da se odreknu svojih starih ideala.93) Bila je to ista ona sudbina kojoj je prethodnica unutar svjetovne askeze, manastirska askeza srednjeg vijeka, stalno podlijegala; kada je racionalno rukovoenje privredom ovdje, na mjestu strogo ureenog ivota i koene konsumpcije, potpuno razvilo svoje djelovanje, onda je steena imovina ili direktno kao u vrijeme prije vjerskog raskola dopala nobilitaciji ili je, pak, manastirska stega prijetila da se raspadne, pa je moralo da doe do jedne od mnogobrojnih reformacija. Ipak je itava povijest kalu-
211
erskih pravila u izvjesnom smislu jedna stalno ponavljana borba sproblemom sekularizantnog djelovanja posjeda. Isto to u grandioznom mjerilu vrijedi i za unutarsvjetovnu askezu puritanizma. Moni revival (preporod, oivljenje prev. N. M.) metodizma, koji prethodi procvatu engleske industrije pred kraj 18. stoljea, moe vrlo dobro da se uporedi s takvom
212
jednom manastirskom reformacijom. Ovdje emo navesti jedno mjesto94) samog Johna Wesleya, koje bi bilo podesno da stoji kao moto iznad svega to smo do sada rekli. Jer ono pokazuje da su samim poglavnicima asketskih pravaca ove ovdje na izgled tako paradoksne veze bile savreno jasne, i to potpuno u ovdje razvijenom smislu.95) On pie: Ja se bojim da nije, gdje se bogatstvo povealo, sadraj religije u istoj mjeri opao. Stoga ne vidim kako je, po prirodi stvari, moguno da ikakvo ponovno buenje prave religioznosti moe biti dugotrajno. Jer religija mora nuno da stvara kako radinost (industry) tako i tedljivost (frugality), a ove, opet, ne mogu da proizvedu nita drugo nego bogatstvo. Ali ako se poveava bogatstvo, onda se poveava ponos, strast i ljubav prema svijetu u svim njihovim oblicima. Kako, dakle, da bude moguno da metodizam, to jest, jedna religija srca, makar ona sada cvjetala kao kakvo ozelenjelo drvo, ostane u tom stanju? Metodisti bivaju svuda marljivi i tedljivi; prema tome se njihovo imanje poveava. Zato oni, srazmjerno s time, rastu u ponosu, strasti, u tjelesnim i svjetovnim prohtjevima i ivotnoj nadmenosti. Tako, dodue, ostaje oblik religije, ali duh
213
postupno iezava. Zar nema nikakva puta da se ovaj nasta-
214
vljeni pad iste religije sprijei? Mi ne moemo ljude sprijeiti da budu marljivi i tedljivi. Mi moramo sve hriana
opominjati da stiu koliko mogu i da tede koliko mogu, to stvarno znai da se bogate. (Zatim dolazi opomena da oni koji
stiu sve to mogu i tede sve to mogu treba i da daju sve to mogu, da bi tako porasli u milosti i skupili na nebu jedno blago.) Vidi se da je to do u sve pojedinosti ovdje osvijetljena veza.96) Njeno puno ekonomsko djelovanje razvijali su, potpuno onako kao to to Wesley ovdje kae, oni moni religiozni pokreti ije je znaenje za privredni razvitak lealo na prvom mjestu u njihovim asketskim odgojnim uticajima, redovito tek onda kada je akma isto vjerskog entuzijazma bila ve preena, kad se gr traenja bojeg carstva postupno poeo da pretvara u trezvenu vrlinu poziva, kada je religiozni korijen polako odumirao i ustupao mjesto utilitarnoj svjetovnosti, kada je, da kaemo s Dowdenom, u popularnoj fantaziji Robinson Crusoe, izolovani privrednik, koji se uzgred bavi misijskim radom,97) stupio na mjesto Bunyanovog Hodoasnika koji u duhovno usamljenoj tenji za carstvom nebeskim hita
215
kroz Sajam tatine. Kada je, zatim, jo zavladalo naelo: to make the best of both worlds (napraviti najbolji od oba svijeta prev. N. M.), onda je konano morala kao to je i Dowden ve primijetio ista savjest da bude uvrtena u niz sredstava komfortabilnog graanskog ivota, kako to i njemaka poslovica o mekanom jastuku vrlo lijepo kae. Ali ono to je ona religiozno iva epoha 17. stoljea svojoj utilitaristikoj nasljednici zavjetala bilo je upravo, prije svega, jedna neuveno ista recimo spokojno: farisejski ista savjest pri sticanju novca, samo ako se ono inae vrilo u legalnim oblicima. Svaki ostatak izreke Deo placere vhc
216
potest bio je ieaao.98) Nastao je bio jedan specifino graanski etos poziva. Sa svijeu da stoji u punoj milosti bojoj i da ga on oevidno blagosilja, graanski preduzetnik je, ako se drao u granicama formalne korektnosti, ako je njegov moralni ivot bio besprijekoran i ako nain na koji je on svoje bogatstvo upotrebljavao nije bio sablanjiv, mogao da ide za svojim zaradnim interesima i trebalo je da to ini. Mo religiozne askeze stavila mu je, osim toga, na raspolaganje 99) i
trezvene, savjesne, neobino za rad sposobne radnike^koji su se hvatali za rad kao za Bogom traeni ivotni cilj. Ona mu je uz to dala umiruiue jamstvo da je nejednaka podjela dobara na ovom svijetu sasvim specijalno, djelo providnosti Gospoda Boga, koji ovim razlikama, kao i samo partikularnom milou, ide Za svojim tajnim, nama nepoznatimjnljevima.105) Kalvin je jos rekao, to je esto bilo citiranog da narod, tj. masa radPOZIVNA 217 nika i etika asketskog protestantizma Bogu posluna101) samo ako se odrava zanatlija, ostaje u siromatvu. Nizozemci (Pieter de la Court i drugi) to su sekularizirali u tom smislu da masa ljudi radi samo onda ako ih nuda na to natjera, i ova formulacija jednog lajtmotiva kapitalistike priytede ula je zatim u tok teorije o produktivnosti niskih nadnica. I ovdje se, s odumiranjem njenog religioznog korjena, toj misli neprimjetno podmetnulo utilitarno tumaenje potpuno po razvojnoj shemi koju smo stalno zapaali. Srednjovjekovna etika ne samo da je pronju trpjela nego ju je u prosjakim kaluerskim redovima upravo glorifikovala. I svjetovni su prosjaci, jer su imunom ovjeku milostinjom koju su primali pruali priliku za dobra djela, ponekad nazivani staleom i bili su cijenjeni. Jo je anglikanska socijalna etika Stjuarta bila ovom stavu u sebi vrlo bliska. Za puritansku askezu je bilo rezervirano da sarauje na onom surovom engleskom sirotinjskom zakonodavstvu koje je to naelno izmijenilo. A ono je to moglo zato to protestantske sekte i strogo puritanske zajednice nisu uope za pronju u svojoj sredini stvarno znale.102)
S druge strane, jer je, gledano sa strane radnika, Zinzendorfova varijanta pijetizma, na primjer, radnika vjernog pozivu koji tei za sticanjem, glorifikovala kao ovjeka koji ivi ugledajui se na apostole i koji je tako obdaren harizmom uenika. 6 ) Jo radikalnije su slina shvatanja bila u poetku POZIVNA ETIKA ASKETSKOG PROTESTANTIZMA 218, rasprostranjena kod anabaptista. A sad, naravno, cjelokupna asketska literatura gotovo svih konfesija proeta je gleditem -Tfa-iegSZieian rad, i pri "niskim nadnicama onome kome ivot inae nije pruio nikakve anse neto jako bogougodno. U tome protestantska askeza nije sama po sebi donijela nikakvu novinu. Ali ona ne samo da je ovo gledite najsilnije produbila nego je i onoj normi stvorila ono to joj je konano za njeno djelovanje bilo jedino vano: psiholoki podsticaj shvatanjem ovog rada kao poziva. kao najizvrsnljeg7~tavie, najzad esto jedinog sredstva da ovjek bude siguran u stanje milosti. 7 ) I onaj.e, na drugoj strani, legalizovala iskoriavanje ove spe_eiiine radne revnosti time to je i preduzimacko sticanje novca tumaila kao poziv.8) Jasno je kao dan da je iskljuivo
stremljenje za carstvom nebeskim moralo silno da unapreuje produktivnost rada, u kapitalistikom smislu rijei, vrenjem radne dunosti kao poziva i strogom askezom koju je crkvena stega, naravno, upravo siromanim klasama nametnula. Tretiranje rada kao poziva bilo je za modernog radnika isto taljo karakteristino kao za preduzimaa odgovarajue shvatanje zarade. Bila je to slika ovog tada novog injeninog stanja kada je jedan tako otar anglikanski posmatra kao to je sir William Petty holandsku privrednu mo 17. stoljea sveo na 219 protestantska etika i duh kapitalizm a, to da su tamo naroito mnogobrojni dissenters (kalvinisti i baptisti), ljudi koji na rad i radinost gledaju kao na svoju dunost prema Bogu. Organskom socijalnom ureenju u ononf fiskalno-monopolistikom zaokretu koji je anglikanizam pod Stjuartima, osobito u Laudovim koncepcijama usvojio: oVom savezu drave i crkve s monopolistima na tlu jedne hrieansko-socijalne osnove, protivstavio je puritanizam, iji su predstavnici, bez izuzetka, pripadali strasnim protivnicima ove vrste trgovakog, finansijskog i kolonijalnog kapitalizma, privilegovanog od strane drave, individualistika pregalatva. racionalne legalne zarade na osnovu line valjanosti i inicijative, koje su dok su dravno privilegovane monopolne' industrije u Engleskoj sve uskoro opet iezle odluno uestvovale u podizanju industrije bez, a dijelom uprkos i protiv javnih vlasti.106) Puritanci (Prynne, Parker) su odbijali svaku
220
zajednicu s dvorjanicima i krojiocima projekata krupnokapitalistikog kova kao s etiki sumnjivom klasom, ponosni na svoj vlastiti nadmoni graanski poslovni moral, koji sainjava glavni razlog proganjanja kojima su oni od onih krugova bili izloeni. Jo je Defoe predlagao da se borba protiv disenta dobije bojkotom bankovnih mjenica i otkazivanjem depozita. Suprotnost izmeu ovih dviju vrsta kapitalistikog dranja ila je dalekoseno s vjerskim suprotnostima ruku pod ruku. Protivnici nonkonformista su i u 18. stoljeu ove kao nosioce spirit of shopkeepers (sitnotrgovakog duha prev. N. M.) stalno ismijavali i kao propast staroengleskih ideala progonili. Ovdje je leala usidrena i suprotnost izmeu puritanskog i jevrejskog privrednog etosa, i savremenici (Prynne) su ve znali da je prvi, a ne posljednji, graanski privredni etos.107) Jedan od konstitutivnih sastavnih dijelova modernog kapitalistikog duha, i ne saimo njega nego i moderne kulturo: racionalni nain ivota na osnovi ideAe poziva roen je to su ova izlaganja imala da pokau iz duha hrianske askeze. Treba sada jo jednom proitati u uvodu ovog lanka citirani Franklinov traktat pa da se vidi da su bitni elementi mentaliteta, tamo nazvanog duhom kapitalizma, upravo oni koje smo mi prethodno pronali kao sadraj puritanske pozivne
221,
askeze,108) samo bez religiozne zasnovanosti, koja je ve kod Franklina bila odumrla. Misao da moderni pozivni rad nosi
222
asketsko obiljeje nije takoer nova. Da je ogranienost na
struni rad, s odricanjem faustovske svestranosti humaniteta, koje ona uslovljava, u sadanjem svijetu uope pretpostavka dragocjenog djelovanja, da se, dakle, djelo i odricanje danas meusobno uslovljava ju: ovaj asketski osnovni motiv graanskog ivotnog stila ako on upravo hoe da bude stil, a ne neimanje stila htio je da nam pokae i Gete na vrhuncu svoje ivotne mudrosti, u svojim Wanderjahren i u ivotnom zavretku koji je on dao svom Faustu.109) Za njega je ovo saznanje znailo rastanak, pun odricanja, s jednim vremenom punog i lijepog humaniteta, koji se u toku naeg kulturnog' razvitka nee ponoviti, kao ni vrijeme velikog procvata Atene u starom vijeku. Puritanac je htio da bude ovjek poziva, _ mi to moramo biti. Jer dok je askeza bila iz manastirskih elija prenoena u pozivni ivot i poinjala da ovladava unutarsvjetovnim moralom, ona je, sa svoje strane, pomagala da se izgradi onaj moni kosmos privrednog poretka, vezanog za tehnike i ekonomske pretpostavke mehaniko-mainalne proizvodnje, koji danas ivotni stil svih pojedinaca to se raaju u ovom mehanizmu ne samo onih direktno ekonomski ' aktivnih neodoljivom silom odreuje i moda e odreivati sve dok se i posljednja centa fosilnog goriva ne ugasi. Samo kao kakav tanak plat koji ovjek moe svakog trenutka da odbaci, trebalo bi, po Baxterovom miljenju, da briga za spoljna dobra bude na pleima njegovih svetaca.110) Ali je sudbina.
223,
dala da od plata nastane kao elik tvrd omota. Dok je askeza preduzimala da svijet prepravi i da se u svijetu~ispolji,"i^. TTana dobra ovog svijeta sudobjjala sve veu i, konano, ne^liHTeznu vlast naT ljudima, "kaonikada ranije u historiji. Danas je-njen duh -^"~da li konano, ko to zna? iz tog omotaa iziao. Pobjedonosnom kapitalizmu, svakako, otkada se on zasniva na mehanikoj osnovi, nije vie potrebna ova podrka. A i ruiasto raspoloenje njene nasmijane nasljednice: prosvijeenosti izgleda da je konano na izdisaju i, kao utvara nekadanjih religioznih misaonih sadraja, javlja se u naem ivotu misao dunosti u pozivu. Gdje izvravanje poziva ne moe da se stavi direktno u vezu s najviim duhovnim kulturnim vrijednostima ili gdje ono, obratno, i subjektivno mora da se osjea prosto kao ekonomsko primoravanje, tu se pojedinac veinom danas uope odrie njegova tumaenja. Na podruju njegova najveeg osloboenja, u Sjedinjenim Dravama, tenja za sticanjem, liena svojeg religiozno-etikog smisla, sklona je tome da se udrui sa isto agonalnim strastima, koje mu nerijetko daju upravo karakter "sporta.111) Niko jo ne zna' ko e ubudue u onom omotau ivjeti i da li e na kraju ovog ogromnog razvitka stajati sasvim novi proroci ili jedan moan preporod starih misli i ideala, ili, pak, ako ne bude ni jedno ni drugo mehanizovan fosil, optoen jednom vrstom, grevitog uzimanja-sebe-ozbiljno. Onda bi, svakako, za posljednje ljude ovog kulturnog razvitka mogla da se obistini reenica: Ljudi od struke bez duha, ljudi od uivanja bez srca; ovo nitavilo uobraava da se popelo na ranije nikada nedostignut stepen humaniteta. Pa ipak mi time dospijevamo na podruje vrijednosnih i vjerskih sudova kojima ovaj isto historijski prikaz ne treba
224
da bude optereen. Prije bi bio zadatak da se pokae, u prethodnoj skici samo pokrenuto, znaenje asketskog racionalizma i za sadraj socijalnopolitike etike, dakle, za vrstu organizacije i funkcija socijalnih zajednica od konventikula do drave. Onda bi se morao analizirati njegov odnos prema humanistikom racionalizmu112) i njegovim ivotnim idealima i kulturnim uticajima, dalje prema razvitku filozofskog i naunog empirizma, prema tehnikom razvitku i prema kulturnim dobrima. Zatim bi, konano, imalo da se prati njegovo povijesno nastajanje od srednjovjekovnih zaetaka jedne unutafsvjetovne askeze i njegovo pretvaranje u isti utilitarizam historijski i kroz pojedina podruja rasprostiranja asketske religioznosti. Tek iz toga bi se mogla da pokae mjera kulturnog znaenja asketskog protestantizma u odnosu prema drugim .plastinim elementima moderne kulture. Ovdje je tek bilo pokuano da se injenica i nain njegova djelovanja u jednoj, iako vanoj taki, svedu na njene motive. Ali bi, dalje, onda morao da izie na vidjelo i nain na koji je protestantska askeza, sa svoje strane, u svojem postojanju i svojoj osbbenosfo, bila pod uticajem cjelokupnosti drutvenih kulturnih uslova, a_naroito ekonomskih.113) Jer, iako moderni ovjek uope, ak ni prrnajboljoj volji, obino nije u stanju da znaaj koji su religiozni sadraji svijesti imali za nain ivota, kulture i narodne karaktere predstavi u onoj veliini kakav je on stvarno bio, ipak nam, naravno, ne moe biti namjera da na mjesto jednog jednostrano materijalistikog stavimo jedno isto tako jednostrano apiritualistiko kauzalno tumaenje kulture i povijesti.
225,
ova tumaenja su jednako moguna,114) ali ona, ako polau pravo na to da su zavretak, a ne tek predradnja, ispitivanja, jednako malo slue historijskoj istini.115)
Oba
I I
P R O T E S T A N T S K E S E K T E I D U H K A P I T A L I Z M A
1
)
S j e d i n j e n e D r a v e i m a j u p o o d a v n o p r i n c i p o d v o j e n o s t i d r a v e o d c r k v e . O n s e s p r o v o d i t a k o s t r
o g o d a a k n e p o s t o j i n i s l u b e n a s t a t i s t i k a k o n f e s i o n a l i t e t a , j e r b i v a i l o k a o p r o t i v z a k o n i t o k a d a b i g r a a n i n o d s t r a n e d r a v n i h v l a s t i b i o s a -
218
m o i u p i t a n k o j e j e k o n f e s i j e . O p r a k t i n o m z n a e n j u
219
o v o g n a e l a z a p o l o a j c r k v e n i h z a j e d n i c a p r e m a d r a v i
2
) n e e m o o v d j e r a s p r a v l j a t i . N a p r o t i v , n a
s n a p r v o m m j e s t u i n t e r e s u j e o k o l n o s t d a j e j o p r i j e
220
2 1 / 2 d e c e n i j e , u p r k o s a p s o l u t n o m i g n o r i r a n j u k o n f e s i j a o d s t r a n e d r a v e i u p r k o s n e d o s t a j a n j u
s v i h o n i h v r l o j a k i h p r e m i j a k o j e j e t a d a v e i n a e v r o p s k i h d r a v a d a v a l a z a p r i p a d n o s t i z v j e s n i m p r i v i l e g o v a n i m c r k v a m a , t a d a n j i b r o j l i c a b e z k o
221
n f e s i j e u S j e d i n j e n i m D r a v a m a ,
222
223
uprkos njihovom ogromnom useljavanju, bio cijenjen3) samo na svojih 6%. Ali je pri tome pripadnost jednoj crkvenoj zajednici tamo znaila mnogo vee terete, osobito za neimunije, nego igdje kod nas. To pokazuju objavljeni kuni budeti, i ja sam lino u jednom gradu na Eary-jezeru poznavao zajednicu koja se sastojala gotovo sasvim "od useljenih njemakih nekvalifikovanih drvodjelja i u kojoj su, pri prosjenoj godinjoj zaradi od kojih 1.000 dolara, njihova davanja u crkvene svrhe iznosila gotovo 80 dolara, dok svako zna da bi ve jedan mali dio ovog finansijskog traenja kod nas izazvao masovna istupanja iz crkve. Ali bez ikakva obzira na to, nikome ko je prije 1520 godina, prije nego to je otpoela posljednja akutna evropejizacija Sjedinjenih Drava, posjetio ovu zemlju nije mogla da promakne ak jo tada vrlo intenzivna pobonost koja je vladala u svima podrujima koja nisu jo sasvim neposredno bila preplavljena evropskim imigrantima.4) Ona je bila, kako to svaki stariji putopis pokazuje, ranije jo mnogo jaa i sama po sebi razumljivija nego posljednjih decenija. Ovdje nas, prije svega, interesuje jedna strana ovog injeninog stanja. Cak u Brooklynu, gradu kao to je Njujork, ali doskora s mnogo jaom sauvanou starije tradicije, a pogotovo u drugim mjestima koja su manje izloena uticaj ima imigracije, obino je, prije jedva jednog pokoljenja, poslovnim ljudima koji su se tek uvodili, pri stupanju u poslovne veze, neupadljivo i kao uzgred, ali nikada oevidno sluajno, bilo postavljano pitanje: To what church do you belong? (Kojoj crkvi pripadate?) prev. N. M.) slino kao to je za jednim tipino kotskim table d'hoteom jo prije etvrt stoljea kontinentalcu nedjeljom uvijek prijetilo pitanje kakve dame: What
protestantske sekte i duh kapitalizma
service did you attend to day?5) (Kojoj ete slubi bojoj pri23 motrenju sustvovati danas? prev. N. M.). A pri bliem T ovjek se lako mogao uvjeriti da se ono dok amerike vlasti kao takve nisu nikada, kao to smo rekli,_postavljale pitanje konfesijske pripadnosti u privatnom drutvu, a i u poslovnom saobraaju, usmjerenom na trajnost i davanje kredita, moglo bi se priblino rei: uvijek postavljalo. Zato? Jedan niz malih, linih zapaanja (1904) e nastojati da to sad ilustruje. Pisac ovih redova dugo se vozio u (tadanjem) Indian Territory s nekim trgovakim putnikom koji je prodavao undertakers hardware (gvozdene napise na nadgrobnim spomenicima) u istom odjeljenju i, kada je (uzgred) spomenuo injenicu jo uvijek upadno jake pobonosti, uo je od njega primjedbu: Moj gospodine, to se mene tie, svako moe da vjeruje ili ne vjeruje, kako mu god odgovara; ali, kad ja vidim kakva farmera ili trgovca koji uope ne pripada nikakvoj crkvi, onda on za me ne vrijedi ni 50 centi: ako on ni u ta ne vjeruje, ta e ga onda pobuditi da mi plati? (why pay me, if he does' n't belive in anything?) To je ipak bila nekako nejasna motivacija. Ve neto jasnija je postala stvar iz prie jednog specijaliste za nos i grlo, rodom Nijemca, koji se bio naselio u jednom velikom gradu na Ohaju, i priao mi o posjeti svojeg prvog pacijenta. Poto se taj na traenje ljekara opruio po sofi da bi ga ovaj ogledalom za nos pregledao, on se tek jo jednom digao i s dostojanstvom i naglaskom primijetio: Gospodine, ja sam lan... Baptist church u .. street. Sav zbunjen, ne znajui kakvo bi znaenje ta injenica mogla da ima za bolest nosa i njeno lijeenje, on je (ljekar)
za to u povjerenju upitao jednog poznatog mu amerikog kolegu i dobio u smijehu obavjetenje: to samo znai: Ne brinite za honorar. Ali zato je to sada znailo upravo to? To e moda biti jasnije iz treeg sluaja. Jedne lijepe vedre nedjelje po podne, poetkom oktobra, PROTESTANTSKE SEKTE I DUH KAPITALIZMA 225 prisustvovao sam s nekim roacima farmerima u ikari, nekoliko milja od M. (glavnog mjesta jedne county), u Sjevernoj Karolini, na jednoj bari kroz koju je proticao neki potok, dolazei sa Blue Ridge 5/Tountains, koje su se vidjele u daljini jednom baptistikom krtenju. Bilo je hladno jer je nou bilo mraza. Unaokolo, po obroncima brdeljaka, stajale su u masama farmerske porodice, koje su u svojim laganim dvokolicama bile dole iz susjedstva, a djelimice i izdaleka. U toj bari je do pojasa stajao sveenik u crnom odijelu. U baru je ulo poslije raznovrsnih priprepia oko deset lica oba spola u stajaem odijelu; poto su bili zakleti na vjerovanje, zagnjurili su se potpuno u vodu, ene u sveenikovim rukama, iskoili iz vode kiui i, klatei se, s odijelima prilijepljenim uz tijelo, izili iz bare da bi zatim sa svih strana primali estitke i, pri tome se, najhitnije zamotani u pledove, odvezli kuama.6) Jedan moj roak, koji je pored mene stajao, i, po njemakim tradicijama, napobono' s prezirom pljucajui, to gledao,7) pri zagnjurivanju jednog od mladih ljudi najednom mi je skrenuo panju: Look at him, I told you so! (Pogledaj ga to saim ti rekao! prev. N. M.) Na pitanje (po zavretku te ceremonije): Zato si to, kako kae, predviao? do!ao je odgovor: Jer on hoe da u M. otvori banku. Ima li u okolini toliko baptista da on od toga ivi? Nipoto, ali e on sada, kada je krten, dobiti muterije iz itave okoline i konkurencijom e sve ostale upropastiti.
Dalja pitanja: zato?, zbog ega?, [pokazala su da recepcija u tamonju baptistiku zajednicu s jo strogom vjerskom tradicijom, do koje je dolo tek poslije najbriljivijeg provjeravanja i preciznih istraivanja o vladanju fdisorderly 226 protestantska etika i duh kapitalizm a, conduct? (razvratno ponaanje prev. N. M.) zalaenje u krme? ples? teatar? kretanje? netano plaanje obaveza? druge lakomislenosti?], koja su sezala do u rano djetinjstvo, vai kao tako apsolutna garantija etikih kvaliteta jednog gentlemana, prije svega: njegovih poslovnih kvaliteta da su odnosnom ovjeku depoziti itave okoline i bezgranian kredit osigurani bez konkurencije. On je sada obezbijeen ovjek. Dalje motrenje je pokazalo da se ove ili, pak, vrlo sline pojave ponavljaju u najrazliitijim predjelima. Poslovno su se dizali samo oni (i, uglavnom, samo oni) koji su pripadali metodistikim ili baptistikim, ili, pak, drugim sektama (ili na sekte nalik konventikulama)^ Je li koji lan sekte selio u neko drugo mjesto, ili je bio trgovaki putnik, on je sa sobom nosio certificate svoje zajednice, i time je imao ne samo vezu s drugovima po sekti nego i, prije svega, kredit kod sviju. Kad bi on (bez svoje krivice) zapao u ekonomske tekoe, sekta bi onda aranirala njegove odnose, osiguravala povjerioce i pomagala mu svakojako, esto jo po biblijskom principu mutuum date nihili inde sperantes (pozajmite ne oekujui.od toga nita prev. N. M.). Ali za njegove anse, najzad, nije bilo presudno oekivanje povjerilaca da sekta zbog svojeg prestia nee dopustiti da oni budu oteeni, nego injenica da je u jednu koliko-toliko uglednu sektu bio priman samo ovjek koji je po svojem vladanju bio nesumnjivo etiki kvalifikovan. Da, dakle, lanstvo u sekti nasuprot lanstvu u J^crkvi u kojoj se ovjek rodi i ija nStoTsija T nad pravednim i nad nepravednim za linost znai jedno etiko, a naroito iftdno_ poslovnoetikT kvalifikalmo svjedoanstvo" Crkva je upravo ustanova milosti koja vjerskim dobrima
milosti uipravlja kao kakvom fideikomis-zadubinom i kojoj je pripadnost ovjeka (po ideji!) obligatorna, pa zato o kvalitetima njegovim ne dokazuje nita, dok je jekta^ naprotiv, 227 jedan voluntaristiki savez iskljuivo ETIKA I DUH KAPITALIZMAPROTESTANTSKA (po ideji) vjersko-etiki kvalifikovanih, u koji ovjek ulazi dobrovoljno ako, na osnovu religijskog potvrenja, dobrovoljno bude primljen.8) Iskljuenje iz sekte zbog etikih prekraja znailo je prividno gubitak kredita i socijalno deklasiranj^TlVlnogostruka zapaanja sljedeih mjeseci potvrivala su, dodue, ne samo, na izgled, brzo odumirue, ali (tada) jo uvijek vrlo vano znaenje privrenosti crkvi kao takvoj9) nego upravo i ove naroito vane osobine. Koja vjeroispovijest, to je danas bilo prilino ravno-
duno.10) Da li slobodni zidar11) ili christian science, ili adventist, kveker ili bilo ta, bilo je svejedno. Ako je samo postojalo ono to je presudno: grriemjsamo putem_glasania (ballot), poslije prethodnog ispita i etikog potvrenja u smislu onih protestantska etika i duh dakle: vrlina 228 koje je unutar svjetovna askeza protestantizma, kapitalizm a, stara puritanska tradicija nagraivala onda se mogao da zapazi ishod. Blie posmatranje pokazalo je onda stalno napredovanje onog karakteristinog procesa sekularizacije na koji su takve, iz religioznih koncepcija roene pojave u moderno vrijeme svuda osuene. Nisu vie ovu djelatnost razvijala samo vjerska drutva, dakle, sekte. Pri paljivijem posmatranju padalo je u oi (ve prije petnaest godina) da u amerikom graanskom srednjem staleu (uvijek van sasvim modernih velikih gradova i imigracionih centara) neobino mnogi ljudi u zapuku nose jednu malu znaku (razne boje), koja je najprije podsjeala na kakvu rozetu poasne legije. Na pitanje: ta je to? redovito bi bilo spomenuto kakvo drutvo s ponekad pustolovno fantastinim nazivom. Pa bi se ispostavljalo da je njegov smisao i svrha bila u tome to je ono gotovo uvijek vrilo funkciju pogrebnog drutva, pored toga prualo vrlo razliite druge usluge, a esto, i to upravo na podrujima koja su modernim raspadanjem bila najnetaknu-
23 T
tija, svojem lanu davalo i (etiko) pravo na bratsku pomo u nevolji od strane svakog svojeg imunog lana, kada bi taj, bez svoje krivice, bio ekonomski ugroen, i to opet u mnogim, meni tada poznatim sluajevima upravo jo po principu mutuuim date nihil inde sperantes, ili uz vrlo nisku kamatnu stopu. To je bilo traenje kojemu su se lanovi drutva, kako izgleda, drage volje odazivali. Ali se, osim toga, a ovo je i ovdje bila glavna stvar lanstvo opet upravo zasnivalo na balotai, poslije prethodnog istraivanja i ustanovljenog etikog potvrenja. A rozeta u zapuku je, dakle, znaila: Ja sam poslije istraivanja i potvrivanja patentovani i na osnovu mojeg lanstva garantovani gentleman: prije svega, opet u poslovnom smislu prokuane kreditne pouzdanosti. I ovdje se moglo ustanoviti da je ovo legitimiranje esto potpuno presudno uticalo na poslovne anse. Sve ove pojave koje su barem vjerske bile, kako je izgledalo,12) u prilino brzom rasapu, bile su, uglavnom, ograniene na graanskj^srednji_s t a 1 e. Onejju. naroito bile tipian sprovodnik uspona u krug srednjih graanskih preduzetnika i _irenja i odravanja graanskog kapitalistikog poslovnog etosa unutar irokih krugova ovog graanskog srednjeg stalea (ukljuujui i farmere). Dodue, nije, kako je poznato, sasvim malo (svakako: veina starije generacije) amerikih promoters, captains of industry, multimilionera, pa i trustmagnata, koji su formalno pripadali sektama, naroito baptistima. Ovi, meutim, naravno, esto samo iz konvencionalnih razloga, kao kod nas, i samo radi lino-drutvene, a ne poslovne legitimacije. Jer, kao to u vrijeme puritanaca, ovi ekonomski nadljudi nisu, naravno, imali potrebe za kakvom-takvom takom, i iskrenost njihove religioznosti bila je, naravno, esto vie nego sumnjiva. Srednji stale, prije svega, oni slojevi koji. su se u nj ili iz njega uspinjali, bili su, isto tako kao i u 17. i J.8. stoljeu, nosioci one specifino religiozne
230
orijentacije koju kod njih ovjek nikako ne bi smio da smatra samo oportunistiki uslovljenom.13) Ali upravo nikada ne smijemo previdjeti da, bez ove univerzalne rasprostranjenosti onih kvaliteta i principa metodinog naina ivota koje su ove vjerske zajednice podravale, kapitalizam ne bi jo ni danas u Americi bio ono to jeste. Nema nijedne sasvim strogo feudalno ili patrimonijalno skuene historijske epohe bilo kojeg privrednog podruja na svijetu na kojemu bi nedostajale kapitalistike figure kao to su Pieipont Morgan, Rockenfeller, Jay Gould itd., samo to su se privredno-tehnika sredstva kojima su se oni sluili (naravno!) promijenila. Oni su stajali i stoje s one strane dobra i zla, ali nisu oni, ma koliko mi, inae, cijenili njihovo privrednoprevratno znaenje, nikada bili presudni za to koji e privredni duh u jednoj epohi ili na jednom podruju biti preovlaujui. Nisu oni, prije svega, bili stvaraoci niti su oni bili nosioci specifino okcidentalnog graanskog >duha. Neemo se ovdje uputati u politiko i socijalno znaenje ovih i tolikih drugih slinih ekskluzivnih drutava i klubova u Americi koji se popunjavaju balotaom. Poev od Boy's cluba na koli do Athletic Cluba i Greek Letter Society ili do kojeg drugog studentskog kluba bilo koje vrste, i zatim do jednog od mnogobrojnih honoraciorskih klubova poslovnih ljudi i graanstva, ili, najzad, do klubova plutokratije u velikim gradovima tipinog jenkija jo posljednje generacije je kroz ivot vodila jedna serija takvih ekskluzivnih drutava. Postii prijem u ta drutva bilo je od istog znaaja kao bilet drutva za uspon, kao, prije svega, uvjerenje pred forumom svojeg vlastitog samoosjeanja potvrenosti. Student koji u koledu nije bio primljen ni u kakav klub (ili drutvo poput kluba) bio je, po -pravilu, jedna vrsta parije (poznata su mi samoubistva zbog neprimljenosti), trgovac, trgovaki pomonik, tehni-
23 T
ar, ljekar koji je imao istu sudbinu bio je veinom od sumnjive upotrebne sposobnosti. Danas su mnogobrojni takvi klubovi nosioci onih stalekih tendencija aristokratizacije koje su, o emu valja voditi rauna pored puke plutokratije, a dijelom u suprotnosti s njom, karakteristine za ameriki sadanji razvitak.14) Ali je u prolosti, i sve do dan-danas, obiljeje upravo specifino amerike demokratije bilo to da ona nije bila jedna bezoblina gomila individua, nego jedan splet strogo ekskluzivnih, ali voluntaristikih drutava. Ako ona donedavno presti po roenju i po naslijeenom bogatstvu, po slubi i po diplomiranoj obrazovanosti nisu, ili su, pak, samo u jednoj, maloj mjeri, priznavala, kao to je, inae, u svijetu bio i jeste vrlo rijedak sluaj, to su ona ipak bila vrlo daleko od toga da koga mu drago prime objeruke kao sebi ravna. Sigurno je da jedan ameriki farmer (jo prije petnaest godina) ne bi svojeg gosta preko svojeg polja proveo pored kojeg radnika (uroenika!) na oranju a da mu taj, poslije formalnog predstavljanja, ne prodrma ruku. Sigurno je da je ranije u jednom tipinom amerikom klubu otpadala apsolutno svaka pomisao da su, na primjer, dva njegova lana koji igraju bilijara u odnosu efa i komija; ovdje je vladala jednakost
232
gentlemena.15) Sigurno je da se ena amerikog radnika koju je sa sobom doveo lan sindikata s kojim se lanuje potpuno prilagodila neto jednostavnije i nespretnije nonji i dranju graanske lady. Ali ko se, bio on na ne znam kojem poloaju, a htio da u ovoj demokratiji vai kao punovrijedan ovjek, nije morao da povinjava ne samo konvencijama graanskog society, ukljuujui i vrlo strogu muku modu, nego je on, po pravilu, morao dokazati i to da mu je polo za rukom da balotaom bude primljen u jednu od dovoljno legitimirano priznatih sekta, klubova ili drutava svejedno koje vrste i da se tu potvrenjem kao gentleman odrao.16) Kome to nije polazilo za rukom, taj nije bio nikakav gentleman, ko je to prezrivo odbijao, kao veinom Nijemoi17) taj je imao teak put, a prije svega poslovno. Meutim, kako je reeno, mi socijalno znaenje ovih stanja, koja su sada u dubokozahvatnom preobraavanju, neemo ovdje ispitivati. Nas na prvom mjestu interesuje to to je poloaj svjetovnih klubova i drutava koja se popunjavaju balotaom dalekoseno proizvod jednog sekularizacionog procesa od nekadanjeg mnogo iskljuivijeg znaenja prototipa ovih voluntaristikih drutava: sekta. I to upravo u zaviajnoj obla-
23 T
sti pravih jenkija, u sjeveroatlantskim dravama. Da se ipak
234
najprije podsjetimo na to da su u amerikoj demokratiji uope jednako pravo glasa (neobojenih! jer ono ni danas de facto ne postoji za Crnce i mjeance), kao i odvajanje crkve o drave tek tekovine nedavne prolosti, uglavnom poetka 19. stoljea, i da je u kolonijalno doba u sredinjim oblastima Nove Engleske, prije svega u Massachusettsu, pretpostavka punoggraanskog prava u dravi bilo (pored nekoliko drugih uslova, prije &ve^:) puno ^ralTahslco pravo u crkvenoj zajednici, koja je, sa svoje strane, rjeavala o priputanju ili napriputanju.18) I to, one su o tome rjeavale poslije potvrenja vjerskog kvaliteta ponaanjem u ivotu, kao i sve u irokom smislu rijei puritanske sekte. Ni kvekeri u Pensilvaniji, skoro pred sam rat za nezavisnost, nisu bili manje gospodari drave, iako ne formalno samo politiki punopravni graani (nego samo jo na osnovu jedne dalekosene geometrije izbornih okruga). Ogromno socijalno znaenje priputanja punom uivanju prava sektne zajednice, osobito priputanja priesti, djelovalo je kod sekta u pravcu njegovanja one asketske pozivne etike koja je modernom kapitalizmu u vrijeme
23 T
njegova razvitka bila adekvatna. Jer isto onako kao to je to na osnovu onih linih doivljaja za Ameriku jasno prikazano, religioznost asketskih sekta djelovala je, to se moe dokazati, vie stoljea svuda, pa i u Evropi. Ako se, naime, osvrnemo19) na crkvenu predhistoriju ovih protestantskih sekta, u njihovim dokumentima emo, prije svega kod kvekera i baptista, sve do u 17. stoljee (i upravo tada),
236
stalno nailaziti na likovanje to su djeca svijeta meu sobom ak i poslovno nepovjerljiva, to, naprotiv, imaju povjerenja 20)
23 T
u religiozno uslovljenu estitost pobonih ljudi, pa zato njima i samo njima daju kredit i svoj novac daju na uvanje, u njihovim radnjama pazaruju, jer ona tamo i samo tamo bivaju realno i uz stalne cijene posluena, to su baptisti, po njihovom, kako je poznato, odvajkadanjem tvrenju, prvi proglasili za princip.21) Da bogovi onoga ko im se svia, bilo zbog rtve, ili, pak, naina svog ivota, blagoslove bogatstvom, to je, dakako bila itavim svijetom rasprostranjena predstava. Da se ipak ovo s tim nainom religioznog ivota, shodno ranokapitalistikom principu: honesty is the best policy, svjesno* dovodi u vezu, to se nalazi, dodue, ne apsolutno iskljuivo, ali,
238
svakako, u ovom kontinuitetu i konsekvenciji, samo kod ovih
23 T
protestantskih sekta.22) Ali ne samo ova etika, o kojoj je u prethodnom lanku poblie bilo govora, nego, prije svega, socijalne premije i disciplinska sredstva, i uope itava organizatorska osnova protestantskog sektatva, sa svim njihovim djelovanjima, seu unatrag sve do poetaka stvaranja asketskih sekta. Oni dananji rudimenti u Americi su ogranci jedne organizacije crkvene reglementacije ivota koja je nekada vrlo penetrantno djelovala. Pokuajmo da u kratkom pregledu objasnimo vrstu, nain i pravac njenog djelovanja. VU protestantizmu se princip believers' church: strogo na istinske hriane ograniene, zato voluntaristike, od svi-
240
jeta odvojene zajednice jednog stvarno svetog naroda najprije jasno pojavio kod anabaptista u Cirihu 1523/4,23) koji su 1525, u vezi s T. Mincerom, koji je bio odbacio krtenje djece, ali nije traio krajnju konsekvenciju: ponovljeno krtenje odraslih koji su ve kao djeca bili krteni uveli krtenje odraslih (ukljuujui i - eventualno ponovno krtenje). Putujui zanatlijski pomonici, glavni nosioci anabaptistikog
23 T
krtenja, irili su ga, poslije svakog gaenja, u nove oblasti. Ovdje se sada neemo uputati pojedinano u marke ove voluntaristike unutarsvjetovne askeze: stare anabaptiste, meno-
242
nite i kvekere, niti emo ponovo prikazivati kako je svaka asketska denominacija, pa i kalvinizam24) i metodizam, stalno
23 T
bila gurana na isti put: ili na put konventikula uzornih hriana u crkvi (pijetizam) ili, pak, na put zajednice legitimirano besprijekornih crkvenih punopravnih graana, kao gospodara nad crkvom, kojoj drugi pripadaju samo kao pasivan, disciplini podvrgnut stale niih hriana (independentizaim). Spoljnji i unutarnji konflikt dvaju strukturnih principa: crkve kao ustanove milosti ili sekte kao udruenja vjerski kvalifikovanih ide u protestantizmu kroz stoljea, od Cvinglija do Kuypera i Stockera. Ali emo mi ovdje sebi samo da predoimo konsekvencije voluntaristikog principa, praktiki vane za uticanje na nain ivota. Mi se sjeamo samo jo toga da je presudna misao uvanja istote priesti ije se centralno socijalno znaenje za hrianske zajedrue ispoljava u tome od uestvovanja nesvetih, dodue i u onim denominacijama koje nisu povlaile zakljuak da stvore sektu, naroito kod predestinacionih puritanaca, vodila do jednog naina
244
tretiranja crkvene stege koji je stvarno bio blizak stegi sekta, 25)
23 T
ali da je ona kod samih sekta upravo u prvo nastajanja bila neposredno odluujua.20) Isto sekventni voluntarista Browne istie u svojem formation without tarying for anie (vjerovatno
vrijeme njihova tako, prvi konTreatise of Re1582) kao glav-
246
ni motiv za odbacivanje episkopalizma i prezbiterijanizma primoravanje na priesnu zajednicu s wicked men (poronim ljudima prev. N. M.).27) U prezbiteri] anskoj crkvi su se uzalud trudili da s tim problemom iziu na kraj. Ve pod Elizabetom (konferencija u Wandsworthu) ovo je bila presudna stvar.28) Onda je u engleskom parlamentu revolucije pitanje ko moe da iskljuuje iz priesti stalno igralo izvjesnu
23 T
ulogu. Najprije su (1645) o tome imali slobodno da odluuju minister i alders (dakle: laici). Pri tome je parlament pokua-
23 T
vao da ustanovi sluajeve u kojima bi iskljuenje bilo prihvatljivo, a sve druge sluajeve da vee za saglasnost parlamenta: erastionizam (uenje Thomasa Erastusa, ljekara i teologa u Bazelu, koji je u 16. vijeku, meu ostalim, zastupao prevlast drave nad crkvom napom. N. M.), protiv kojega je vestminsterska skuptina otro protestovala. Partija independenata isticala se time to je ona, osim u samom mjestu nastanjenih i vjerski puno vrijedno priznatih lanova zajednice, priesti priputala samo lica s ispravama (tickets); vanjskima su izdavane tickets samo uz preporuku kvalifikovanih lica. Pri seobi u druga mjesta i za putovanje izdavana kvalifikaciona uvjerenja (letters of recommandation) pripadaju isto tako ve 17. vijeku.29) Unutar oficijelne crkve pokuavali su Baxterovi konventikuli (associations), koji su 1657. bili uvedeni u 16 okruga, da se etabliraju kao neka vrsta dobrovoljne cenzure, koja je htjela da pri ustanovljavanju kvalifikacije i pri iskljuivanju scandalous persons (sablanjivin lica prev. N. M.) iz priesti bude pored upnika.30) SliI no su ve 5 dissenting brethren (petorica brae disentera prev. N. M.) vestminsterske skuptine u Holandiji bivi refugies (izbjeglice) iz viih klasa svojim prijedlogom ili za tim da se pored parish (parohijskih) dopuste i voluntaristike kongregacije i da se njima da izborno pravo za sinod. U Novoj Engleskoj je cijela historija crkve ispunjena borbama oko pitanja: ko moe da bude priputen sakramentima (i,
23 T
na primjer, kao kum), da li se mogu krstiti djeca onih lica koja nisu priputena31) sakramentima i uz kakva jamstva i si. Tekoa je leala u tome to je samo dostojan ovjek mogao da primi priest, ali to ju je taj i morao32) da primi, da, dakle, pri sumnji u vlastitu dostojnost, nije izbjegavanje uinio33) bezgrenim, i da je, s druge strane, zajednica prema Bogu solidarno jamila da e isto ta priesti od nedostojnih, a osobito od reprobiranih34) lica biti ouvana. Prije svega, dakle, ona je jamila za to da priest prua dostojan, tj. u milosti stojei minister (sveenik). Time su opet iskrsli stari crkvenoustavni problemi. Uzalud je Baxterov kompromisni prijedlog pokuavao posredovati da, barem u sluaju nude, bude doputeno35) primanje priesti i od jednog nedostojnog, tj. u vladanju spornog ministera; stari donatistiki princip line harizme i princip ustanovske milosti, koji se u katolikoj crkvi preko sveenikova character idelibilisa (nerazorljivog karaktera prev. N. M.) radikalno etablirao, ali je vladao i oficijelnim crkvama reformacije, ta dva principa
238
su se nemilice sudarila,36) kao u vremenima ranog hrianstva. Na tome: na religioznoj odgovornosti vjerske zajednice za dostojnost koliko ministera toliko i priesnika zasnivao se beskompromisni radikalizam idependentskog svijeta misli. I pri tome je to u principu i ostalo. Kao to je poznato, Kuyperova shizma u Holandiji jo u posljednjim decenijama, sa svojim dalekosenim posljedicama, nastala je zato to su, nasuprot traenjima sinodalne crkvene uprave Herformde Kerk der Nederlanden, starjeine zajednice jedne crkve u Amsterdamu: laici, s kasnijim ministrom predsjednikom Kuyperom, koji je takoer bio prosti laik-prezbiter, na elu odbijali da konfirmaciona uvjerenja vanjskih, s njihova stanovita nedostojnih
23 T
ili nepovjerljivih propovjednika priznaju za priputanje priesti dovoljnim.37) U osnovu se tano u ovom sastojala suprot-
240
nost izmeu prezbiteri]anaca i independenata u 16. vijeku. Jer su iz ove odgovornosti zajednice proizlazile presudno vane konsekvencije. Pored voluntaristikog principa: slobodnog priputanja dostojnih lica i takvih samo kao lanova zajednice, princip suvereniteta lokalne pojedinane priesne zajednice. Samo ona je, na osnovu linog poznanstva i provjeravanja, mogla da sudi da li je kakav lan kvalifikovan. a ne bilo koja slobodno birana crkvena uprava jedne interlokalne zajednice. I ona je to mogla samo pri ogranienom broju svojeg lanstva; samo relativno male zajednice su za taj princip bile podesne.38) Gdje su zajednice za to bile suvie velike, sljedovalo je ili, kao
23 T
u pijetizmu, stvaranje konventikula, ili su se, pak, lanovi, kao
242
u metodizmu, skupljali u grupe, koje su bile nosioci crkvene stege.39) Jer je stroga moralna disciplina,40) i to putem samouprave zajednice, bila trei neizbjeni princip koji je traio interes za uvanje isto te priesne (ili, kod kvekera, molitvene)
23 T
zajednice. Stega asketskih sekta bila je, u stvari, i u tome analogna s manastirskom stegom rigoroznija nego i u kojoj crkvi. Ona je postavila naelo novicijata.41) U suprotnosti s naelima oficijelnih protestantskih crkava, ona je esto licu izbaenom zbog etike greke uskraivala svaku vezu s lanovima zajednice, u tom sluaju ga, dakle, i poslovno apso-
244
lutno bojkotovala, i ponekad izbjegavala svaku vezu s nebraom, osim u sluaju bezuslovne nude.42) Ona je svoju stegu
245
stavljala poglavito u ruke laika. Nikakav duhovni autoritet nije zajednici mogao da oduzme njenu solidarnu odgovornost pred Bogom. Ve kod prezbiterijanaca je vanost starjeine-laika vrlo velika. A independentizam, i pogotovo baptizam, PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMAznaio je upravo borbu protiv teolokog zavlaivanja zajedni43) i, naravno, sasvim primjereno, klerikalizaciju lacom, ika,44) koji su odsada samoupravom, opomenom i, eventualno, ekskomunikacijom preuzimali funkcije kontrole morala. Laika vladavina u crkvi dolazila je do izraaja djelimice ne samo u luteranskom pojmu slube nego i u boanskom poretku prezbiterijanizma, u vrlo sablanjivom traenju slobode laike propovijedi (liberty of prophesying)4S) za to su se pozivali na'prilike prahrianske zajednice, a djelimice i u opoziciji prema teolokim strunim propovijedima uope; samo je harizma, a ne kolovanost i sluba, imala da vai.4(i) Tako radi-
kalne konsekvencije kao kvekeri sa svojim naelom da na skupu bogosluja ima da govori svaki onaj, ali i samo onaj na kojega se spusti duh, da, dakle, uope nema sveenika po profesiji,47) druge sekte, istina, nisu, ili, pak, nisu trajno, 246 izvlaile. Ali, sveenik ili naelno ne radi protestantska etika i duh kapitalizm)a, kao najmenik,48 nego samo u poasnoj slubi, ili dobrovoljno za poasne darove,49) ili samo u sporednom pozivu i samo uz odtetu;50) ili, pak, on svakog trenutka moe da bude otputen, ili vlada ne-
23 T
ka vrsta misijske organizacije s putujuim propovjednicima,51) koji ve prema potrebi rade u istoj oblasti (circuit), kao u metodizmu.52) Gdje se sluba (u tradicionalnom smislu) i teoloka kvalifikacija bila zadrala,53) tu je ona ipak vaila samo kao strunotehniki preduslov, ali je, zapravo, kao presudan kvalitet vaila harizma stanja milosti: na ije ustanovljenje su bila usmjerena istraivanja onih instancija koje su kao
248
Kromvelovi triers (lokalne korporacije za izdavanje kvalifikacionih atesta) i ejectors (duhovna disciplinarna instancija) 54)
23 T
__ imale da ispituju sposobnost duhovnika. Kako se vidi, halizmatiki karakter autoriteta bio je isto tako uvan kao i harizmatiki karakter samih lanova zajednice. Kao to je Kromvelova armija svetih samo od religiozno kvalifikovanih htjela da prima priest, tako isto se kromvelski vojnik opirao da ide u bitku s kakvim oficirom koji zajedno s njim nije pripadao istoj priesnoj zajednici kvalifikovanih.55) Unutra, meu lanovima sekta, vladao je, u najmanju ruku, meu anabaptistima i njihovim derivatima, po zahtjevu, starohrianski duh.56) Kod nekih od njih bilo je zabranjeno pozivati se na dravne sudove,57) i postojala je dunost pomoi u nevolji.58) Nisu, dodue, naravno, (osim ponekad kod sasvim radikalnih zajednica) bili zabranjeni barem poslovni odnosi s nebraom. Ali se samo od sebe razumije da su brau pretpostavljali.59) Od samog poetka se nalazi sistem uvjerenja (o pri-
250
padnosti i vladanju)60) za brau koja su se iseljavala. Kvekerska potporna drutva bila su tako razvijena da je, usljed time nastajuih trokova, sklonost za propagandu konano bila oslabljena. Kohezija zajednica bila je tako jaka da se ona s valjanim razlogom navodi kao jedan od motiva za apsolutno zbijeno i od samog poetka jako gradsko naseljavanje u Novoj Engleskoj,61) u suprotnosti s Jugom. U svim ovim stvarima pokazuju se, kao to se vidi, u poetku ove skice na primjerima jasno predstavljene moderne funkcije amerikih sekta i sektama slinih drutava kao pravolinijski ogranci, rudimenti i preivjelosti onih, nekada u svim asketskim sektama i konventikulima vladajuih odnosa koji su danas u raspadanju. Od samog poetka je pokazan ogroman ekskluzivni kastinski ponos sektaa.62)
23 T
Sta je, zapravo, bilo i jeste za na problem u itavom ovom razvitku presudno? Politike i graanske posljedice imala je ekskomunikacija i u srednjem vijeku, formalno, tavie, gadnije nego ondje gdje su sekte bile slobodne. I u srednjem vijeku je samo hrianin mogao da bude punopra-
van graanin. I u srednjem vijeku je, kako je to Aloys Schulte lijepo pokazao, mogunost da crkva, sa svojim disciplinskim sredstvima, nastupi protiv jednog biskupa koji nije vraao svoje dugove izazivala to da je taj uivao vei kredit nego kakav svjetovni KAPITALIZMA PROTESTANTSKE SEKTE I DUHvladar. I za pruskog potporunika je okolnost da mu je 252 zbog dugova prijetilo otputanje iz slube znaila veu sposobnost. Isto to je vrijedilo za lana njemakog studentskog drutva. Konano: i u srednjem vijeku su ispovijed i crkveno pravo kanjavanja davali u ruke sredstva da se vri efikasna crkvena stega, a to je i bilo. Prije svega, tada se iskoriavala zakletvom stvorena mogunost da se postigne dunikova ekskomunikacija kao obezbjeenje potraivanja. Zacijelo. Ali samo to u svim ovim sluajevima ona dranja koja su pod onim okolnostima i sredstvima bila tiena ili zabranjivana nisu bila potpuno drukija od onih koja je protestantska askeza njegovala ili guila. Sigurno je da se ona pojaana kreditna sposobnost onog potporunika, na primjer, ili onog lana studentskog drutva, i kod biskupa, nije zasnivala na njegovanju poslovnih linih kvaliteta. I to se na ovu posljednju napomenu nadovezuje: ukoliko je smjer djelovanja bio po namjeri isti, nain djelovanja je bio iz osnova razlian. Srednjovjekovna, kao i luteranska crkvena stega bile su 1) u rukama duhovne slube, 2) djelovale su, ukoliko su uope bile djelotvorne, autoritarnim sredstvima, 3) kanjavale su ili nagraivale pojedine kpnkretne radnje. Crkvena stega kod puritanaca i sekta bila je 1) barem dijelom, esto potpuno u rukama laika, 2) djelovala je posredstvom nunosti samoodranja i 3) njegovala je kvalitete ili ako hoete: odabirala ih. Ovo posljednje je najvanije. lan Sekte (ili konventikula) morao je, da bi uao u krug zajednice, imati kvalitete odreene vrste, ije je posjedovanje kao to je to u prvom lanku prikazano bilo vano za razvitak racionalnog modernog kapitalizma. I on je, da bi se u ovom krugu odrao, morao da posjedovanje ovih kvaliteta stalno potvruje: oni su u njemu bili konstantno i neprekidno njegovani. Jer kao sto je prema izlaganjima prethodnog lanka njegovo onostrano blaenstvo, tako je stajala i padala i itava njegova ovozemaljska socijalna egzistencija time to ih je on potvr-
ivao.63) Nema, kako to svako iskustvo pokazuje, jaeg od23 T gojnog sredstva nego to je takva jedna nunost socijalnog samoodranja u krugu drugova, i neprekidna i neupadljiva etika stega sekta odnosila se, stoga, prema autoritarnoj crkvenoj stegi kao racionalan odgoj i izbor prema nareenju i zatvoru. U ovom, kao i u gotovo svakom pogledu, puritanske sekte su, kao najspecifiniji nosioci unutarsvjetovne askeze, najkonsekventnija, u izvjesnom smislu jedino, konsekventna antiteza univerzalistikoj katolikoj ustanovi milosti. Najjae individualne interese socijalnog samopotovanja one su stavljale u slubu odravanja i propagiranja graanske puritanske etike s njenim konsekvencijama. Ovo je apsolutno presudno za penetrantnost i snagu tog djelovanja. Jer da to ponovimo64) nije etiko uenje jedne religije, nego je ono etiko dranje za koje se vrstom i uslovnou njenih dobara milosti daju nagrade u sociolokom smislu rijei njen specifini etos. Ono dranje je kod puritanaca bilo izvjestan metodino-racionalan nain ivota, koji je pod datim uslovima duhu modernog kapitalizma prokrio put; premije su se davale za poIvrenje pred Bogom u smislu osiguranja spasenja: kod svih puritanskih denominacija, pred ljudima u smislu socijalnog samoodranja: unutar puritanskih sekta. Obadvoje se meusobno nadopunjavalo u istom smjeru djelovanja: to je pomagalo da se oslobodi duh modernog kapitalizma, njegov specifini etos, to znai etos modernog graanstva. Naroito stvaranje asketskih konventikula i sekta, s njihovim radikal-
nim razbijanjem patrijarhalne i autoritarne vezanosti65) i njihovim tumaenjem reenice da ovjek mora sluati Boga vie nego ovjeka stvorilo je jednu od najvanijih historijskih osnova modernog individualizma. 254 Jer je konano potrebna, da bi se nainprotestantska etika i duh kapitalizm a, ovih etikih djelovanja shvatio, jo jedna uporedna napomena. I u srednjovjekovnim cehovima nerijetko se nalazila kontrola opeg etikog standarda lanova slina onoj koju je vrila crkvena stega asketskih protestantskih sekta.66) Ali je neizbjena razlika u djelovanju na privredno dranje pojedinca jasna kao dan. Ceh je ujedinjavao u sebi drugove po struci, dakle: konkurente, i to radi ogranienja konkurencije i u njoj djelujue racionalne tenje za zaradom. On je stvarao graanske kreposti i bio je u izvjesnom smislu (o kojemu neemo ovdje poblie raspravljati) nosilac graanskog racionalizma. Ali u smislu politike nasunog hljeba i tradicionalizma, s poznatim praktinim konsekvencijama, ukoliko je njegovo privredno regulisanje dobijalo na snazi. Ali sekte nisu u sebi ujedinjavale obukom ili porodinim vezama obuhvaene, tehniki kvalifikovane drugove po struci, nego etiki kvalifikovane jednovjernike izborom i odgojem, nadzirale su i propisivale njihov nain ivota iskljuivo u smislu formalne ispravnosti i metodske askeze, bez one materijalne svrhe politike nasunog hljeba koja koi ekspanziju racionalne tenje za zaradom. Kapitalistiki uspjeh jednog lana ceha razarao je cehovski duh, kao to se to deavalo u Engleskoj i Francuskog, i bio je perhoresciran. Kapitalistiki uspjeh jednog lana -ieha bio je ako je on bio zakonito postignut dokaz njegova potvrenja i stanja milosti, dizao je presti i propagandne anse sekte, i stoga je bio rado vien, kao to to pokazuju u vie mahova citirane izjave. Organizacija slobodnog rada u cehovi-
ma, u svojem okcidentalnom srednjovjekovnom obliku, nije 23 T sigurno nasuprot svojoj namjeri bila jedna konica, nego i predstepen kapitalistike radne organizacije, bez kojeg, moda, nije mogla biti.07) Ali je moderni graansko-kapitalistiki etos, naravno, nije mogao da sam rodi. Jer njegove ekonomski individualistike podsticaje nije mogla ona, nego samo ivotna metodika asketskih sekta, da legitimira i preobrazi.

Weber Protestantska Etika I Duh Kapitalizma BEZ FUSNOTA

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Weber Protestantska Etika I Duh Kapitalizma BEZ FUSNOTA

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

I PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA1)

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

smislu tipino, na primjer, to da su u francuskim hugenot-

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA

protestantska etika i duh kapitalizma.

PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

direktan izliv boje volje,19) odsada sve jae naglaavanje provi-

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

poziva kod Taulera i manjim cijenjenjem tradicionalnih oblika

protestantska etika i duh kapitalizma.

PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA

protestantska etika i duh kapitalizma.

protestantska etika i duh kapitalizma

pozivna etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma.

pozivna etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizm a,

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

protestantska etika i duh kapitalizma

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizma

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizm a,

kluzivnosti pouzdanja u Boga do ije nam je analize ovdje

ta ona je upravo i bila n a j e k s t r e m n i j i oblik one e k s -

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizm a,

etika asketskog protestantizma

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizma

etika asketskog protestantizma

etika asketskog protestantizma

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizm a,

etika asketskog protestantizma

protestantska etika i duh kapitalizm a,