Professional Documents
Culture Documents
Magistarske studije
Kurs: Teorija umetnost i medija
Predmet: Teorija umetnosti II
teorijskom pogledu proučavanjem muzičkih kultura sveta. Tome je presudno doprinelo otkriće
fonografa (T.A. Edison 1877.), što je omogućilo snimanje narodnih melodija na terenu i naknadno
zapisivanje posle više puta ponovljenog slušanja. Takođe, došlo je i do napretka u preciznosti
muzike. Prvi značajni etnomuzikolozi Aleksander Džon Elis, Karl Štumpf i Kurt Saks bili su
individualnih kultutura ili delova kultura i poredi ih sa drugim vrstama muzika, drugim muzičkim
konzumenata muzike, kao i muzički produkti kao faktor karijere na određenom mestu i vremenu.
Predmetna sfera podrazumeva i narodnu pesmu i istraživanje narodne nuzike i iz pozicije istorijske
sistematske muzikolgije i po tome što se između ostalog bavi akustikom i psihologijom muzičke
generacije. Etnomuzikologija se bavi i pravljenjem baza podataka i istraživanja usmeno ili pismeno
prenesenih tradicija, kao što se bavi i različitim oblicima umetničke muzike neevropskog porekla.
Kao primenjena etnomuzikologija, ona sebe razumeva i kao sredstvo interkulturne komunikacije. U
fokusu etnomuzikološke nauke, praktično orijentisanih istraživanja i koncepata učenja, ona je više
nego ikad uključena u dijalog između kultura. Osnovno opredeljenje ka različitim muzičkim
3
tradicijama sveta, istraživanje tradicionalne muzike, dokumentacije muzike i muzičkih instrumenata
i monografije koje muziku tumače u sopstvenom ili okviru neke strane kulture i, i u obostranoj
sardanji, analize svakodnevne muzičke kulture, pitanja antropologije muzike u kontekstu različitih
konceptualni konstrukti ka što su poreklo muzike, muzička promena, muzika kao simbol,
univerzalije u muzici, funkcija muzike u društvu, komparacija muzičkih sistema i biološka osnova
nemački naziv za prvu nauku o narodnoj muzici – Musikalishe Volks und Völkerkunde, pri čemu se
prva odrednica odnosi na muzički folklor svih, a drugi samo na muziku orijentalnih naroda (op.cit.
neprofesionalne muzičke prakse, odnosno savremene usmene tradicije (Myers, 1992:3), bilo da se
ona razvila iz strarije folklorne (jazz, blues, regge) ili iz urbane muzike, pre svega anglosaksonskog
kulturnog kruga (rock-androll, punk, techno). Najzad, u poslednjih desetak godina veliku pažnju
etnomuzikologa izaziva fenomen "globalizovane" foklorne muzike poznate pod nazivima "etno-
Svakako, ne može se zaobići jedan smer proučavanja muzike koji se više pripisuje muzikologiji
1
Odrednicu "globalizovani" folklor treba samo shvatiti kao predominantnu, ali ne i jedinu karakteristiku ovog
fenomena. Detaljnije objašnjenje ovog žanra bi prevazišlo obim ovog rada (Milojević, 2003)
4
poznavanje viosoko razvijenih kultura Kine, Indije i Turske na primer, koje su davno pre Evrope
izdiferencirale profanu i visokoumetničku muzičku praksu. Kako bilo, filozofija je muziku shvatala
kao fenomen "po sebi", iako je "pojam muzike toliko širok da ima skoro tako široko semantičko
polje kao pojam bića" (Muršič, 1993:221). Filozofija muzike lako govori o muzici po sebi, što je
neizbežno prazan pojam, ali o svođenju čitavog pojma na neku konkretnu muzičku pojavu nema ni
govora, zbog toga što ona govori u kategorijama negativnosti i to o svemu što nije tišina. Zbog toga
neki autori predlažu transformaciju filozofije muzike u antropologiju (Klod Levi –Stros,Rajko
Muršič, Bruno Netl). Muziku dakle, treba uzeti kao jednu od univerzalija čovekovog življenja, kao
jedan od nepogrešivih elemenata čitave kulture. Verovatno nije nužno naglasiti da su ples, muzika i
dekorativna umetnost u fundusu univerzalnih aspekata kulture prema Murdokovom spisku kulturnih
univerzalija (Muršič, 221). Upotreba termina "primitivan" za kulture koje nisu razvile odgovarajući
model civilizacije kao evrpske kulture, je danas sasvim apsurdan sudeći po saznanjima
antropologije da neki segmenti tih kultura nikako nisu "primitivni". Takođe neki segmenti tih
Razmišljanje o muzici kroz prizmu kulture, neposredno vodi ka antropologiji muzike, koja lako
može da ponudi dovoljno veliko područje, u koje bi se mogli smestiti sve zvučne pojave, koje
muzika može imati u najširem smislu reči. Kao temeljna referenca antropologije muzike uzima se
knjiga Alana P. Merijama Antropologija muzike iz 1964. godine, u kojoj je zapisao da antropologija
muzike premošćava jaz između muzikologije i antropologije. Muzikologu nudi ishodišta i orudje,
unutar kojeg je moguće razumeti te zvuke i njihove poretke. Antropologu pomaže da se razumeju
muzički produkti kao procesi čovekovog življenja, zato što je muzika naprosto neki element
kompleksnosti čovekovog naučenog pogleda. Muziku je moguće razumeti na dva načina: kroz
strukturu zvuka i čovekove percepcije kojoj je podložna. Takođe, muziku treba posmatrati u okviru
celokupnosti posebne kulture, u najvećoj meri kao deo čovekovog shvatanja i delom vrednosnog
istraživanja usmerio na "muziku kao kulturu", tojest od muzike kao sistema normi i vrednosti ka
5
muzici kao materijalnom proizvodu društva. Sa tog stanovišta muzika je način organizovanja
čovekovog iskustva i izražava društvene vrednosti (po van Zanten 1987:3). U praksi je i nešto više:
tu je ona u doslovnom smislu neodvojiva od življenja. Kristijan Leden, koji je četrdesetih godina
istraživao muziku Inuita (Eskima) navodi izjavu nekog pevača: "Moje pesme su deo moje duše, i
ukoliko neki demon nekom magijom ukrade moju dušu, moram umreti" (po: Sachs 1962: 18)
uspostavljanja predmeta i delokruga obeju nauka, koje su navedene u uvodu. Tako je Netl u knjizi
Music in Primitive Culture, još 1956. napisao da je etnomuzikologija nauka koja se kavri pod
samog početka krenula krivim putem koncentrišići se samo na ruralnu muziku. Izvorna ideja da je
tim putem moguće otkriti nekakve prvobitne korene evropske muzike, njene muzičke praoblike na
podlozi istraživanja narodne je bila ideja vodilja za uspostavljanje etnomuzikologije. Njeno ime je
prvi put pomenuo Holanđanin Jaap Kunst 1950. godine. Po njegovom mišljenju zapadna umetnička
Pri svemu ovome postavlja se i pitanje ako se muzikologija bavi evropskom visokoumetničkom
muzikom, zbog čega ne proučava i visokoumetničke prakse Dalekog i Srednjeg istoka, već je to
bude tretirana zabavna muzika. Jedan od "čuvenijih" rezultata bile su prave muzikološke analize
muzike Bitlsa (Muršič:224). Kako klasična muzička teorija ne može da priđe sištini zabavne muzike
ili nekom makamu, tako ni zapadne sociološke i filozofske analize zapadnoevropskih nemuzičkih
(antropologije muzike) kao studija muzike u kulturi daje najširi i najtačniji okvir. Za njega, muzički
zvuk je rezultat čovekovih misaonih procesa, koje ljudi oblikuju u saglasju sa svojim vrednostima,
specifičnim za svoju kulturu. Muzički zvuk lako proizvode ljudi za druge ljude (1964:6). Sve ovo
ide u prilog tezi o etnomuzikologiji kao teoriji kultura, dakle naučnog pristupa koji bi utvrdio
6
karakteristike pojedinih muzika u pojedinim kulturama, da bi se nakon toga mogli izvoditi
uopšteniji zaključci.
Antropološki pogled nije samo holizam, već zahteva izgradnju paralelnog sistema opažanja i
istraživanja koji se međusobno prepliću, ali su relativno samosvojni i izviru iz različitih vizura:
simboličke i tako dalje (Merriam:31). Svejedno, u prvom planu istraživanja mora biti naučnička
metodološka strogost. Rad etnomuzikologije se mora što je bolje moguće približiti metodama
nauke, koliko je moguće vedama koje se "kvare" (menjaju) pod uticajem čovekovog mišljenja i
Zbog unutrašnje diversifikacije stvari same, antropologija muzike pored njene nužne holistične
usmerenosti, ne mora da sledi jedno metodološko ili teorijsko usmerenje, već treba da bude
pluralna. Antropologija muzike ne mora da ishodi iz shvatanja muzike kao niza dela apsolutne
tonske umetnosti, već po mišljenju Wolfganga Supana treba tražiti njenu komunikativnu i upotrebnu
vrednost. Autonomistička estetika treba da ustupi mesto opažanju dela kao posledice funkcionalno –
estetičkog razvoja: "Prvo je funkcija, upotreba, ono što ljudi izvlače iz muzike, na to dolazi
ritualizacija, potom sledi bezinteresni ugođaj (Kant), 'forma kretanja tonova' (Hanslick) i konačno
Percepcija muzike je kulturno posredovana, o čemu nam najbolji primer daje dete koje je
preživelo samo u divljini, kao na primer "divlji dečak iz Averjona" koji je pronađen kada je imao 12
godina. Bez obzira na stereotip fantazma o plemenitom divljaku, lako je pretpostaviti da dečak nije
pokazivao interesovanje za muziku ili nepoznate zvuke (Nanda 1991:83). Ukoliko uopštimo
društava, njeno mesto je tako pozicionirano, da je upotreba muzike van konteksta prosto
samo na rock'n'roll koncert u crkvi, crkvenu muziku u kafani, na pošalice na sahrani ili ozbiljnu
muziku u fabrikama.
Antropološki pristup muzici omogućuje i dobar uvid u fenomene globalne kulture. Moglo bi se
reći da je u toku stvaranje globalne kulture sa nepreglednim mnoštvom potkultura. Među njima su
važne pojave ključnih masovnih kultura na nacionalnim nivoima, koji je glavni temelj
forme u najvećoj meri su povezane sa muzičkim interpelacijama, koje pravilno nastupaju u saglasju
Od novih metoda u antropologiji koje su igrale neku ulogu etnomuzikologiji, ostale su tri:
antropologije (Dougherty, 1985 po Nettl, 1992:387), i studije kulture kao seta simbola (Turner,
1974 po Nettl 1992:387), ili mnogo šire, kulturna antropologija kao izučavanje ne toliko onoga šta
ljudi rade i kakve artefakte prozvode, već pre način na koji o njima razmišljaju.
"semiotika", ali u stvari podrazumeva mnogo šire polje delovanja i obuhvata kako opštu ideju da
muzika može biti analizirana kao simbol ili set simbola, kao analitičku metodu izvedenu iz opšte
izvedene iz lingvistike, strukturalni pristup analizi kulture i mita koji je razvio Klod Levi – Stros, i
istraživanje simboličkog sistema uopšte. Koncept koji izvire iz lingvistike ima sledeće uloge:
važnost mita se uzima kao indikator kulturnih vrednosti, i paralelno strukturalna analiza je put ka
antropologija muzike) ne ostaje isključivo pri proučavanju muzike kao zvučne forme, oblika i
strukture, već se okreće procesu muzičkog stvaranja, recepcije i prekomernog kvantiteta, kao i
njenoj društvenoj funkciji u kulturnom okruženju. 1980. godine Bruno Netl je odredio nešto
kao: 1) proučavanje ne-zapadne muzike i narodne muzike uopšte, 2) kao studije muzike u
verbalnom prekomernom kvantitetu, 3) kao studije muzike izvan sopstvene kulture, 4) kao studije
muzike savremenih kultura i/ili 5) muzike u kontekstu i kao deo kulture i 6) kao komparativne
studije muzičkih kultura sveta. Etnomuzikologija je definisana prema višem razumevanju nego što
je to jednostavna muzikologija etničkih grupa, njihovog društvenog sistema u polju konflikta intra i
engleskom govornom području, pojavile su se kao posebna naučna disciplina – studije kulture, koji
engleskog jezika ili komunikacija izdvoje kao posebne discipline. Ono što je studije kulture
razlikovalo od srednjeg toka književnih studija, bili su novi i drugačiji predmeti i načini
istraživanja. Tipične pristalice studija kulture shvatale su sebe, i bili shvaćeni od drugih, kao
rasprostranjeni "dikursi" kao što su advertajzing, art, arhitektura, urbani folklor, filmovi, moda,
popularni književni žanrovi, fotografija, muzika magazini, potkulture mladih, studentski tekstovi,
teorije kriticizma, radio, ženska književnost, televizija i književnost radničke klase (op.cit. Hopkins)
apolitičnosti, što su bila opšta mesta posleratne akademske literarne kritike. Zastupnici studija
kulture regularno su njene principe dodavali analizi kulturnih materijala koje tretira savremena
antropologija, ekonomiji, istoriji, studijama medija, političkoj teoriji i sociologiji. Studije kulture
antropologije i socijalne istorije pod uticajem rada Rajmonda Vilijamsa (op.cit. Hopkins).
Alana P. Meriama još 1964. godine u predmet i metode istraživanja muzike uvrstila mnoga svojstva
koja će se kasnije pojaviti u studijama kulture. Pre svega, to je ritualni, odnosno društveni kontekst
u kojem muzika egzistira i koja je neodvojiv deo društvenog ugovora, po kojem se na primer, ne
sme tužiti izvan groblja, ili bajati nenamenski. Druga zajednička karakteristika je tumačenje
artefakta, u našem slučaju muzike kao muzike u kulturi, shvaćene u smislu načina života, i muzike
približavanje principima teorije kulture, posebno od kada su različiti vidovi usmene, ne-učene
urbane muzike postale predmet njenog istraživanja. Tu je sada otvoreno polje za tumačenje
masovne muzičke kulture sa sociološkog, i što je osobito aktuelno u poslednjoj deceniji ideološkog
stanovišta. Čitavi žanrovi popularne muzike bili su upotrebljeni kao zastupnici i sredstvo
manipulacije, kao što je slučaj sa našim "turbo-folkom" ili novim guslarstvom. Sa druge strane ima
i onih žanrova koji su nastali kao koncept na osnovu određene ideologije ili filozofskog sistema,
kao što je ideologija globalizma i Nju Ejdža postavila temelje "world musica". Sa druge strane,
talas "world musica" su mnogi narodi izvan glavne (zapadne) scene iskoristili kao sredstvo za
plasiranje nacionalne ideologije preko snimaka tradicionalne muzike koji se plasiraju na Zapadu. I
tradicionalna, i popularna muzika kako u antropologiji tako i u studijama kulture mogu biti
tumačeni sa psihološkog stanovišta: kao izraz i odraz lične, kolektivno nesvesne i nacionalne
psihologije. Muzika u sebe učitava i strukturu osećajnosti jednog društva i njegove moralne norme,
10
što se savelikom preciznošću danas može "pročitati" iz masovne popularne muzike. Emancipatorska
afirmacija masovne kulture je esencija postmoderne misli. Ona je uspostavila neku vrstu "estetskog
populizma" u kojem se javljaju "tekstovi nove vrste, kategorije koje su pod direktnim uticajem
kulturne industrije, koji je sa takvom strašću vraćaju ideologiji moderne ..." (Jamesom 1992:6-7).
kulturne klime marksizma. Interes marksizma u etnomuzikologiji odnosi se pre svega na muziku
masa, kako u folk tako i popularnoj muzici, koji se tiču iskorišćavanja muzike siromašnih nacija od
strane naučnika, a u novije vreme i kulturne industrije kolonijalnih zemala. Takođe, upotreba
posebnih šema kulturne evolucije koja je zasnovana na ekonomskom sistemu, tako da muziku vidi
kao nadgradnju kulture koja zavisi od odnosa između klasa, je marksistički pristup. Ovom korpusu
pripada i ideja da naučnik mora uzeti aktivnu ulogu u poboljšanju i humanizaciji društva kroz
intertpretaciju muzike kao instrumenta protesta. Međutim, dok različite društvene nauke, prihvataju
marksističke ideje u svojim istraživanjima, etnomuzikolozi ih reltivno malo uzimaju u obzir. Samo
u nekoliko publikacija može se videti uticaj Frankfurtske škole i rada Teodora Adorna kao
polazišna teorija u tumačenju određenih fenomena (časopisi Populart music i Beiträge zur
videti suptilan ili očigledan uticaj marksističkog načina mišljenja. Ti uticaji nisu vidljivi samo u stlu
mišljnja, već i u metodologiji rada. Radovi ovog tipa imaju tendenciju da prihvate popularnu i
narodnu muziku kao ravnopravnu "elitnoj kulturnoj tradiciji". Oni pokazuju kako interesovanje za
celokupni repertoart popularne muzike, tako i za njen uticaj ne na individue, već društvo ili
pojava kao što su klasna borba, i tendencija da se muzika tumači kao njenu reakciju ili ilustraciju.
Ipak, još uvek nije jasno izdvojena marksistička etnomuzikologija (Nettl op. cit: 390).
Tumačenje muzike sa pozicija marksističke teorije bi danas moralo biti naizbežno, makar u
onim muzičkim fenomenima koji su izraz radničke klase ili nastali kao posledica velikih promena u
društvu kakva su na primer velike migracije stanovništva iz sela u grad. To se ne odnosi samo na
11
muzičke fenomene koji su uslovno rečeno vidovi osavremenjenog foklora kao što su naš "turbo –
folk", grčka "rembetika" ili "world music", već i na one fenomene koji bi se mogli nazvati "urbanim
tehna. Ove muzičke žanrove koji se obično nazivanu omladinskim potkulturama odlikuje jasna
ideologija i klasna podvojenost. Međutim, ima i pojava tradicionalnih muzičkih formi kao što je
"pevanje uz gusle" koje je do danas održalo svoje izvorne muzičke karakteristike, ali je promenilo
ulogu stavljajući se u pogon određenih ideologija ili politika. Jednom rečju, etnomuzikologija bi
danas morala da uzme u obzir marksističku teoriju kao relevantnu za proučavanje muzike, ali ne bi
mnogi pioniri bie žene (Frisbie, 1989. i 1991. po Sarkisian:338), malo pažnje je bilo posvećeno
muzičkoj ekspresiji žena i razlici u odnosu na muškarce, verovatno zbog dominantne uloge
muškaraca koji determinišu naučne metode" (Nettl, 1983:334 po: Sarkisin:338). Tek u poslednjoj
roda, kulturnog konstrukta pola i muzičkog ponašanja. Kolekcije posvećene muzici koje izvode
žene danas se ponovo istražuju donoseći reviziju istorijskog kanona. Dok takvi doprinosi daju
mogućnost za rodno osetljiv pristup, poziv za feministički kriticizam kanona još uvek veliki broj
Sarkisin:338).
Danas je, međutim sasvim jasno da feministički diskurs može baciti sasvim novo svetlo
etnomuzikologiji žene davno još označene kao čuvarke tradicije uopšte, a u muzici vokalne pre
svega, nije kraj priče o tom problemu. Naša etnomuzikologija se do sada nije bavila razlikama u
muzičkom repertoaru i promene društvenog položaja pre i posle inicijacije, ili udaje. Bilo bi
zanimljivo istražiti zbog čega u patrijarhalnoj Crnoj Gori "leleču" (tuže) na groblju muškarci, a žene
12
to čine u mnogo manjoj meri, dok im je istovremeno zabranjeno da sviraju? Dalje, kako ta podela
utiče na same karakteristike muzike? Još mnogo je tu pitanja koja nemaju odgovor.
antropologijom muzike ili teorijom kultura, mogli smo uočiti da je ova nauka pre muzikologije
prestala da se bavi muzikom po sebi, i da je uvidela da je ona neodvojivi deo društva i njen odraz.
Neke postavke koje su se začele u antropologiji muzike ostale su aktuelne i danas. Njima međutim
treba dodati interesovanja studija kulture sa pozicije marksizma, teorije roda, teorije medija,
Literatura
2. Hopkins John, The John Hopkins Guide to Literary Theory & Criticism,
http://www.press.jhu.edu/books/hopkins_guide_to_literaty/entries/cultural_studies_2.html
4. Merriam, Alan P. 1964, The Anthropology of music, Northwestern Universitz Press (6.
izdanje, 1977.)
5. Milojević Jasmina, World music – muzika sveta, World music asocijacija Srbije, Jagodina,
2003.
6. Morli Dejvid & Kevin Robins, Britanske studije kulture, Geopoetika, Beograd 2003.
1990.
Maribor, 1993.
13
9. Nanda Serena, Cultural Anthropology, 4th ed., Wadsworth Publishing Company, Belmont,
1991.
10. Nettl Bruno, Music in Primitive Culture, Harvard University Press, Cambridge, 1956.
12. Sarkissian Margaret, Gender and Music u: Ethnomusicology an Introduction, New York –
14. Sachs Curt, The Wellspring of Music, (ed. by Jaap Kunst), Martinus Nijholf, The Hague,
1962.
15. Zanten Willem van, Tembang sunda, An Ethnomusicological Study of the Cianjuran Music