Nathaniel Hawthorne UDESNA KNJIGA

PREDGOVOR Pisac ve odavno misli da mnogi klasini mitovi mogu posluiti kao odlino tivo za djecu. Zato je u ovoj knjizi i obradio est takvih mitova. Tome poslu valja prilaziti s velikom slobodom. A ipak, onaj tko pokuava u svojoj intelektualnoj pei skuhati te prie, vidjet e da su one neobino neovisne od svake mijene

obiaja i prilika. One ostaju uglavnom iste i poslije promjena koje bi utisnule svoj biljeg gotovo svemu drugom. Stoga pisac misli da nije poinio nikakvo svetogre to je svojom matom preinaio ono to je posveeno starou od dvije, tri tisue godina. Nijedno vremensko razdoblje ne moe te besmrtne bajke svojatati za sebe. One kao da nisu nikad bile stvorene, a istina je i to da nee nestati dok god bude ovjeka. Ali upravo zbog njihove nerazorivosti svako ih doba smije zaodjenuti svojim obiajima i osjeajima i proeti svojim moralom. U svom sadanjem obliku moda su izgubile mnogo od svoga klasinoga ruha (u svakom sluaju, pisac ga nije nastoja o sauvati), pa su valjda poprimile ili gotski ili romantini oblik. Izvravajui ovu ugodnu zadau - jer to je doista bila zadaa ugodna, i za vrue vrijeme jedna od najugodnijih knjievnih zadaa koje je pisac ikad poduzeo - pisac nije uvijek bio miljenja da je potrebno sputati se k djeci da bi ga ona razumjela. Uglavnom je putao da ga tema nosi, dok god hoe onda kad je i sam bio dovoljno poletan da se da ponijeti bez mnogo napora. ovjek ne bi oekivao koliko djeja mata ili osjeaji mogu slijediti sve to je duboko i visoko, dok god je to jednostavno. Djecu zbunjuje samo ono to je izvjetaeno i zamreno.

Lenox, 15. srpnja 1851.

GORGONINA GLAVA NA VERANDI TANGLEWOODA

Uvod u Gorgoninu glavu

Lijepa jesenskoga jutra skupilo se verandi dvorca Tanglewooda veselo drutvance maliana, meu kojima je bio i neki visoki mladi. Pripremali su se za trenju oraha pa su nestrpljivo ekali da se na obroncima breuljaka digne magla i da sunce toplinom babljega ljeta obasja polja i panjake, kao i arene, je senske ume. inilo se da e biti tako lijep dan kakav jo dosad nije razveselio ovaj krasni i udobni svijet. No zasad je jutarnja magla uzdu i poprijeko ispunjavala dolinu, nad kojom se na pitomu breuljku dizao dvorac. Bijela se magla pruala sve do na stotinjak metara od kue. Sasvim je sakrivala sve to je bilo podalje, osim nekoliko rumenih i utih vraka drvea, koji su tu i tamo izvirivali da ih obasja rano sunce koje se prosulo i po prostranoj povrini magle. etiri, pet milja prema jugu pomaljao s e vrh Monument Mountaina, koji kao da je plivao na oblaku. Nekih petnaest milja dalje u istom smjeru dizao se vii vrh Taconica, modar i nejasan, jedva toliko stvaran koliko i magleno more to se preko njega gotovo valjalo. Blii bregovi, koji su okruival i dolinu, bijahu napola uronjeni u maglu i sve do vrhova naikani oblacima. Sve u svemu, bilo je toliko mnogo oblaka, a malo tvrde zemlje, da se

sve inilo nezemaljskim. Spomenuta djeca, koja su bila puna ivota, koliko ga je samo u njih stalo, previrala su i preko verande Tanglewooda i trkarala po poljunenim stazama ili su jurila po rosnoj tratini. Jedva bih mogao rei koliko je bilo tih malih stvorova. No ipak nije ih bilo manje od devet ih deset, ni vie od dvanaest, svake vrste, veliine i dobi, i djevojica i djeaka. Bili su braa i sestre, bratii i sestrine, zajedno s nekoliko mladih znanaca koje su pozvali gospodin i gospoa Pringle da ovo krasno vrijeme provedu s njihovom djecom u Tanglewoodu. Bojim vam se rei njihova imena ili im dati imena kakvima se zovu druga djeca, jer, koliko ja znam, pisci katkad zapadaju u velike neprilike kad likovima u svojim knjigama daju imena pravih ljudi. Zato u ih zvati: Jaglenka, Zimzelenka, Papratko, Maslaak, Perunika, Djetelina, Borovnica, Divizma, Bundevin Cvijet, Mljeika, Trputac, Ljuti, premda bi takva imena sigurno bolje pristajala skupini vila i vilenjaka nego drutvancu zemaljske djece. Ne treba pomisliti da su briljivi oevi i majke, ujaci i tetke, strievi i strine, djedovi i bake doputali da ti maliani tumaraju umama i poljima bez nadzora kakve osobito ozbiljne starije osobe. O, ni govora! U prvom retku svoje knjige, kako se sjeate, spomenuo sam visoka mladia koji je stajao meu djecom. Njegovo ime - a ja u vam rei njegovo pravo ime, jer o n misli da je vrlo asno to je ispripovjedio prie koje e ovdje biti objav -

GORGONINA GLAVA

ljene - njegovo je ime bilo Eustace Bright. Studirao je na koledu Williams, a u to je vrijeme, mislim, dopro do asne dobi od osamnaest godina pa se osjeao kao djed prema Zimzel enki, Maslaku, Borovnici, Bundevinu

Cvijetu, Mljeiki i ostalima, koji su bili tek napola ili treinu tako asni kao on. Zbog neke neprilike s oima (koju dan -danas mnogi studenti misle da moraju imati, da bi tako dokazali kako marljivo ue) nije poslije poetka predavanja tjedan, dva pohodio koled. A to se mene tie, ja nisam nikad sreo dva oka koja bi gledala kao da mogu vidjeti dalje i bolje od oiju Eustacea Brighta. Ueni student bio je vitak i prilino blijed, kao svi studenti Jenkiji, stanovnici Nove Engleske u Sjedinjenim Amerikim Dravama. No ipak se inio tako zdrav, a lagan i ivahan, kao da ima krila na cipelama. Ali budui da je volio mnogo gaziti po potocima i livadama, za ovaj je izlet obuo izme od govee koe. Imao je na sebi plamen haljetak, suknenu kapu i zelene naoale, kojima se jamano sluio manje zato da zatiti oi, a vie radi dostojanstva koje su davale njegovoj osobi. Kako bilo da bilo, mogao je mirno biti i bez njih, jer Borovnica bi se, zlobni avolak, douljala straga do Eustacea dok bi ovaj sjedio na stepenicama verande, ugrabila bi mu naoale s nosa i stavila ih sebi na nos. A jer ih je student zaboravio uzeti natrag, pale su u travu i tamo ostale do idueg proljea. Valja znati da je Eustace Bright kao pripovjeda udesnih pria stekao meu djecom veliku slavu. Pa iako se katkad pravio kao da mu se ne da priati, kad bi ga nagovarali da pripovijeda jo i jo, ipak ja doista sumnjam je li ita volio toliko koliko prianje. Zato ste mogli vidjeti kako mu oi trepu kad ga Dj etelina,

Papratko, Divizma, Ljuti i veina prijatelja u igri mole da im, dok ekaju da se raspri magla, ispria koju od svojih pria. - Da, dragi Eustace - ree Jaglenka, koja je bila bistra djevojica od dvanaest godina, nasmijanih oiju i malko uzvrnuta nosa - jutro je svakako najbolje za prie kojima nas tako esto umara. Bit emo u manjoj opasnosti da povrijedimo tvoje osjeaje time da na najzanimljivijim mjestima zaspimo, kao to smo to sino uinile Divizma i ja! - Nevaljalica Jaglenka - povie Divizma, dijete od est godina. Ja nisam zaspala, samo sam zatvorila oi, da vidim sliku onoga o emu je Eustace govorio. Dobro je uveer uti njegove prie, jer onda moemo o njima sanjati kad spavamo, a dobro ih je uti i ujutro, jer onda moemo o njima sanjati budni. Zato se nadam da e nam upravo sad jednu ispriati. - Hvala ti, moja Divizmice - ree Eustace. - Svakako e uti najbolju priu koje se mogu sjetiti, pa makar samo zato da se obranim od nevaljalice Jaglenke. Ali, djeco, ja sam vam ve ispriao toliko bajki te sumnjam da postoji ikoja koju niste barem dvaput uli. Mislim da ete zaista zaspati ako i jednu od njih ponovo ispriam. - Ne, ne, ne! - povikae Perunika, Zimzelenka, Trputac i pola tuceta drugih. - Pria nam se vie svia ako smo je uli ve dva, tri puta prije. to se djece tie, istina je da pria esto zna pobuditi njihovo

zanimanje ne samo drugi ili trei put, nego i poslije bezbrojna ponavljanja. Ali Eustace Bright, u izobilju svoga znanja, nije se htio koristiti time ime bi se kakav stariji pripovjeda bio rado posluio. Bilo bi vrlo alosno - ree im - kad ovjek moga znanja (a da o izvornoj mati i ne govorimo) ne bi, iz

godine u godinu, svakoga dana pronaao koju novu priu za djecu poput vas. Ispriat u vam jednu od djejih pria koje su bile napisane za razonodu nae pramajke Zemlje, kad je bila dijete u haljinici i pregaici. Ima ih na stotine. udim se to se ve nisu unijele u slikovnice za djevojice i djeake. Umjesto toga, stari sjedobradi djedovi studiraju pljesnive grke k njige i mue se ne bi li odgonetnuli kad su nastale, kako i zato. - Dobro, dobro, dobro, dobro, Eustace! - povikae sva djeca u jedan glas. - Ne govori vie o priama, nego poni. - E pa onda sjednite svi - pozove ih Eustace Bright - i da ste tihi kao mievi. Na najmanju smetnju, dola ona od velike, nevaljale Jaglenke, od maloga Maslaka ili od bilo koga drugoga, ja u zubima pregristi pripovijest i progutati neispriani dio. Ali prije svega, zna li itko od vas to je to Gorgona? -Ja znam - javi se Jaglenka. - Onda jezik za zube! - odvrati Eustace, kojemu bi bilo drae da nije o tome nita znala. - utite, pa u vam ispriati lijepu priu o Gorgoninoj glavi. Tako je i uinio, pa moete poeti itati na iduoj strani. Upotrijebivi s mnogo takta svoje znanje stu denta druge godine, dugujui mnogo profesoru Anthonu, ipak se nije obazirao na klasine autoritete kad ga je god na to tjerala nemirna smjelost njegove mate.

GORGONINA GLAVA Perzej je bio Danajin sin, a ona kraljevska ki. Kad je Perz ej bio malen djeak, opaki ljudi zatvorie njegovu majku i njega u sanduk, koji spustie u more. Puhao je jak vjetar i otjerao sanduk

od obale. Nemirni valovi bacali su ga gore-dolje. Danaja je pritiskivala dijete na svoje grudi, bojei se da e ih oboje poklopiti pjenuavi brid nekog velikog vala. No ipak je sanduk plovio dalje, a da nije ni potonuo, niti se izvrnuo. Kad je zanoilo, plutao je tako blizu nekog otoka da se zapleo u mreu ribara, koji ga je iz vode izvukao na pijesak. Otok se zvao Sefir, a njime je vladao kralj Polidekt, brat toga ribara. Drago mi je to vam mogu kazati da je taj ribar bio ovjek veoma poten i meka srca. Bio je ljubazan prema Danaji i njezinu malom djeaku. Ostao im je i dalje prijatelj, sve dok Perzej nije postao lijep mladi, vrlo jak i spretan, vjet baratanju orujem. Ve je davno prije toga kralj Polidekt vidio to dvoje stranaca majku i njezino dijete - koji su u njegovo kraljevstvo doplutali u sanduku. On nije bio dobar i ljubazan kao njegov brat ribar, nego izvanredno zao, pa odlui poslati Perzeja na vrlo opasan pothvat, koji bi ga mogao stajati glave, a onda bi uinio neto naao i samoj Danaji. Tako se taj opaki kralj dao na dugo razmiljanje o tome kakav bi pothvat za mladia mogao biti najopasniji. Napokon, kad je izmislio djelo koje bi se moglo pokazati onako pogibeljnim kako je on to elio, poalje po mladoga Perzeja. Mladi doe u palau, gdje je kralj sjedio na prijestolju. - Perzeju - ree kralj Polidekt, smijeei mu se prijetvorno razvio si se u lijepa mladia. Ti i tvoja majka primili ste mnogo dobra od mene, kao i od moga vrijednoga brata ribara, pa se

nadam da e mi to neim uzvratiti. - Molim, Vae Velianstvo - odgovori Perzej. - Ja bih i svoj ivot za vas rado stavio na kocku. - E, dobro - nastavi kralj, a lukav smijeak jo mu uvijek bio na usnama - predloit u ti malu pustolovinu. Ako si hrabar i poduzetan mladi, bez sumnje e smatrati velikom sreom to ima tako rijetku priliku da se istakne. Treba znati, dobri moj Perzeju, da se kanim oeniti lijepom kneginjom Hipodamijom, a obiaj je da se u takvoj prigodi mladenka obdari nekim neobinim i zanimljivim, otmjenim poklonom. Moram iskreno priznati, bio sam malko u neprilici gdje da naem neto to bi se svidjelo kneginji tako izvrsna ukusa. Ali jutros, moram sam sebi polaskati, smislio sam tono ono to elim. - A mogu li ja ta Vaem Velianstvu pomoi? - povie Perzej gorljivo. - Moe, ako si tako hrabar mladi kakvim te ja drim - odgovori kralj Polidekt to je slae mogao. - Svadbeni poklon koji sam naumio dati lijepoj Hipodamiji jest glava Gorgone Meduze s kosom od zmija. Ja se pouzdajem u tebe, moj dragi Perzeju, da e je donijeti. Pa zato, to prije poe po Gorgonu, to e mi vie ugoditi. - Krenut u sutra ujutro - obea Perzej. - Molim te, uini tako, valjano mome - prihvati kralj. -I, Perzeju,

kad bude sjekao Gorgoninu glavu, pazi da ti udarac bude ist, da joj ne bi pokvario oblik. Mora je donijeti kui uuvanu, tako da se svidi izvrsnom ukusu lijepe kneginje Hipodamije.

Perzej ode iz palae, ali tek to je odmakao toliko da nije mogao uti, Polidekt prasne u smijeh, jer opakom je kralju bilo vrlo zabavno kad je vidio kako je mladi odmah pao u zamku. Doskora se proiri vijest da je Perzej naumio odsjei Meduzinu glavu sa zmijskom kosom. Svatko se veselio, jer je veina otoana bila isto tako opaka kao i sam kralj, pa nita ne bi toliko eljela vidjeti koliko to da se Danaji i njezinu sinu dogodi neko zlo. ini se da je jedini dobar ovjek na tom nesretnom otoku Sefiru bio ribar. Dok je Perzej hodao naokolo, ljudi su za njim pokazivali i kreveljili se, namigivali jedan drugome, rugajui mu se koliko su samo glasno smjeli. - Ho, ho! - vikali oni. - Meduzine e ga zmije dobro izbosti! U ono doba bile su ive tri Gorgone. To su bila najneobinija i najstranija udovita otkad je svijeta i vijeka, koja su se ikad vidjela ili e se ikad vidjeti. Jedva bih znao kakvim da ih stvorom ili strailom nazovem. To su bile tri sestre. ini se da su pomalo sliile enama, no zapravo su to bili strani i zli z majevi. Doista je teko zamisliti kako su runa bia bile te tri sestre. Umjesto uvojaka kose, ako mi to moete vjerovati, svaka je od njih imala

stotinu golemih zmija, koje su im rasle iz glave, a sve su bile ive, prepletale se, vijugale, svijale, pruale svoje otrovne dvostruke jezike! Zubi Gorgona bile su strano duge kljove, ruke im bile od mjedi, tjelesa sva pokrivena ljuskama, koje, ako i nisu bile od eljeza, a ono su bile isto tako tvrde i neprodorne. Imale su i krila, itekako krasna, kaem vam. Sv ako pero na krilima bilo im je od istoga, jasnoga, sjajnoga, svijetloga zlata, a kad su letjele na suncu, sve su se blistale. Ali kad bi ljudi taj njihov blistavi sjaj ugledali visoko u zraku, rijetko bi kad stali i gledali, nego bi potrali i sakrili se to su bre mogli. Moda ete pomisliti da su se bojali uboda zmija, koje su Gorgonama sluile kao kosa -ili da e im one rune kljove odgristi glave - ili da e ih mjedene pande rastrgati na komade. Svakako, to su bile neke od opasnosti, ali nisu nikako bile najvee, niti ih je bilo najtee izbjei. Najgore je u tih odvratnih Gorgona bilo to je jadan smrtnik bio siguran kad im svojim oima sagleda lice, da e se smjesta od toploga mesa i krvi pretvoriti u hladan i neiv kamen! Kako vidite, ta je pustolovina, to je kralj Polidekt izmislio za nedunoga mladia, bila vrlo opasna. I sam je Perzej, kad je promislio o svemu, uvidio da ima vrlo malo nade da se sretno vrati, i da e vrlo vjerojatno postati kameni kip, te tako nee donijeti Meduzinu glavu sa zmijskim uvojcima. Dovoljno je spomenuti samo jednu potekou koja bi zabrinula i starijeg

ovjeka od Perzeja, a da se o drugom i ne govori. Nije se samo valjalo boriti i ubiti tu grdosiju zlatnih krila, eljeznih ljusaka, dugih kljova, mjedenih panda i zmijs ke kose, nego se sve to moralo uiniti zatvorenih oiju ih barem bez i jednog pogleda na protivnika. Inae bi se, digavi ruku na udarac, skamenio te bi tako podignute ruke stajao stoljea i stoljea, dok ga vrijeme, vjetar i oluja ne bi sasvim smrvili. To bi bila alosna kob za mladia koji je elio izvriti mnogo hrabrih djela i uivati mnogo sree na ovom svijetlom i lijepom svijetu. Sve ga je to tako oneraspoloilo da ni majci nije mogao kazati to je poduzeo. Zato uzme eir, opae se maem i prijee s otoka na vrsto kopno, gdje je sjeo na pustu mjestu te se jedva otimao suzama.

Ali dok je tako bio u tom alosnom raspoloenju, zauje kraj sebe glas: - Perzeju - ree taj glas - zato si alostan? Perzej podie glavu s ruku, u kojima ju je bio sakrio, i gl e! Iako je Perzej zamiljao da je sam, ipak je na tom samotnom mjestu bio neki stranac. Bijae to ivahan, pametan i prilino pronicav mladi s ogrtaem preko ramena, udnom kapom na glavi, neobino svinutim tapom u ruci i kratkim i iskrivljenim maem o pasu. Bio je izvanredno lagan i pokretljiv, kao ovjek navikao na mnogo gimnastike, te je mogao mnogo skakati i trati. A iznad svega, stranac se inio tako veselim, pouzdanim i spremnim na pomo (iako se uz to inio i malko obijesnim), da Perzej, gledajui ga, nije mogao a da ne oivi. A jer je Perzej doista bio hrabar momak, bilo ga je vrlo stid da ga netko nae sa suzama u oima, poput kakva plaha aia, a, napokon, moda i nema razloga oajanju. Pa tako Perzej obrie oi i odgovori strancu prilino veselo, gradei se koliko je god mogao hrabrijim: - Nisam tako alostan - odvrati Perzej - nego sam samo zamiljen radi pustolovine koju sam poduzeo. - Oho! - zaudi se stranac. - No, reci mi sve o tome, moda ti mogu dobro posluiti. Ja sam pomogao mnogim mladiima u pustolovinama koje su se isprva inile tekima. Moda si o meni uo. Nemam samo jedno ime, ali mi ime ivko pristaje kao i svako drugo. Reci mi koja je tvoja nevolja, pa emo se

porazgovarati i vidjeti to se moe uiniti. Vladanje stranevo i njegove rijei tako su djelovale na Perzeja da mu se raspoloenje promijenilo u sasvim suprotno. Odlui da strancu kae sve svoje potekoe, jer mu i tako nije moglo biti gore nego to mu je ve bilo, a lako je mogue da e mu novi prijatelj dati kakav savjet, koji bi se na kraju mogao pokazati dobrim. Zato je u nekoliko rijei strancu tono prikazao svoj sluaj - kako je kralj Polidekt zaelio Meduzinu glavu sa zmijskim uvojcima, da je pokloni svojoj mladenki, lijepoj kneginji Hipodamiji, i kako je on odluio da je kralju dobavi, ali se boji da e se pretvoriti u kamen. - A to bi bila velika teta - prihvati ivko sa svojim obijesnim smijekom. - Od tebe bi bio vrlo lijep mramorni kip, o tome nema zbora, a protekao bi prilian broj stoljea dok se ti ne bi smrvio. Ipak, sve u svemu, ovjek bi radije bio mladiem nekoliko godina, nego kameni kip stoljea i stoljea. - O, itekoliko radije! - povie Perzej, a suze mu ponovo navru na oi. - A osim toga, to bi uinila moja draga majka kad bi joj se ljubljeni sin pretvorio u kamen? - Dobro, dobro, nadajmo se da se sve to nee tako zlo svriti odgovori ivko, sokolei ga. - Ja sam ovjek koji ti moe pomoi. Moja sestra i ja uinit emo sve da sigurno izvede tu pustolovinu, koliko god strana sad izgledala. - Tvoja sestra? - prihvati Perzej.

moja sestra - potvrdi stranac. - Ona je vrlo mudra, u to moe biti siguran. A to se mene tie, ja obi no nosim svu svoju pamet sa sobom, kakva bila da bila. Ako se pokae smionim i opreznim te ako se bude drao moga savjeta, jo n eko vrijeme ne mora se bojati da e se pretvoriti u kameni kip. Ali prije svega mora

- Da,

osvjetlati svoj tit, dok u njemu ne vidi svoje lice tako jasno kao u zrcalu. Perzeju se to uinilo prilino neobinim poetkom pustolovine, jer je mislio da je daleko vanije da tit bude dovoljno jak, kako bi mogao izdrati udarce Gorgoninih mjedenih panda, nego da bude tako sjajan da pokazuje odraz njegova lica. Ipak, zakljuivi da ivko to zna bolje od njega, prionu odmah na posao te stane svjetlati tit s takvim marom i s toliko dobre volje da je vrlo brzo zasjao poput mjeseine u etveno doba. ivko ga je promatrao sa smijekom te je kimnuo u znak odobravanja. Zatim skine svoj kratki krivi ma te ga pripae Perzeju mjesto onoga koji je ovaj prije nosio. - Samo moj ma odgovara svrsi - primijeti ivko. - Otrica je izvrsna kova i sijee eljezo i mjed lako kao i najtanju granicu. A sad emo krenuti. Najprije nam valja pronai tri sijede ene, koje e nam rei gdje emo nai nimfe. - Tri sijede ene! - klikne Perzej, kojemu se to priini novom tekoom na putu u pustolovinu. - Molim te, tko su te tri sijede ene? Nikad nisam za njih uo. - To su tri vrlo udne stare gospoe - odgovori ivko, smijui se. - One imaju samo jedno oko i samo jedan zub. tovie, nai e ih samo pri svjetlu zvijezda ili u sumraku veeri, jer se nikad ne pokazuju ni na svjetlu sunca ni u svjetlu mjeseca. - Ali - usprotivi se Perzej - zato bih gubio vrijeme s tim trima

sijedim enama? Zar ne bi bilo bolje poi odmah traiti strane Gorgone? - Ne, ne - odgovori mu prijatelj. - Mora se kojeta drugo posvravati prije nego to mogne pronai put do Gorgona. Dakle, hajdemo u potragu za tim trima gospoama. A kad ih naemo, moe biti siguran da Gorgone nisu daleko. Hajdemo, miimo se! Perzej je ve stekao toliko povjerenja u mudrost svoga prijatelja da nije vie nita prigovarao, nego je rekao da je spreman odmah zapoeti pustolovinu: tako su poli na put, hodajui prilino ustro, zapravo tako ustrim korakom da je Perzeju bilo dosta teko slijediti svoga hitroga prijatelja ivka. Istini za volju, treba rei kako je Perzej doao na udnu pomisao da ivko ima krilatu obuu, koja mu, dakako, divno slui. A osim toga, kad bi ga Perzej postrance pogledao, ispod oka, uinilo bi mu se da uz njegovu glavu vidi krila. No, ipak, kad bi ga dobro pogledao, ne bi nita takvo vidio osim neke udne kape. Ali zavinuti tap bio je ivku oito na pomo, jer mu je omoguio da ide brzo, tako da je Perzeju, premda je bio prilino ivahan mladi, poelo ponestajati daha. - Evo! - napokon povie ivko, jer je taj objeenjak dobro znao kako je Perzeju teko s njim drati korak. - Uzmi tap, jer ti je potrebniji nego meni. Zar na otoku Sefiru nema boljih pjeaka od tebe?

Ja bih lijepo hodao - odgovori Perzej, pogledavi lukavo stopala svoga druga - kad bih samo imao par krila tih cipela. - Moramo ih za tebe nabaviti - prihvati ivko. Stap je toliko pomagao Perzeju da vie nije osjeao nikakva umora. Zapravo se inilo kao da je tap u njego
-

vim rukama iv, tovie, kao da je neto od svoga ivota davao i Perzeju. On i ivko sad su ustro dalje hodali i razgovarali kao pravi prijatelji. ivko je ispriao toliko veselih pria o svojim prijanjim pustolovinama i o tome kako mu je u razliitim prilikama pamet dobro posluila da ga je Perzej poeo smatrati divnim ovjekom. Oito je poznavao svijet. A nitko se mladiu ne ini tako arobnim kao prijatelj pun takva znanja. Perzej je jo paljivije sluao, jer se nadao da e mu ono to uje izotriti pamet. Napokon se sjeti da je ivko govorio o svojoj sestri, koja bi im trebala pomoi u njihovoj pustolovini. - Gdje je ona? - zapita. - Zar se neemo s njom skoro sastati! - Sve u svoje vrijeme - odgovori mu ivko. - Ali ta je sestra, mora razumjeti, sasvim drukiji karakter od mene. Ona je vrlo ozbiljna i mudra, rijetko se kad smijei, nikad se ne smije i ne govori ako nema kazati to osobito duboko. Isto tako slua samo najmudriji razgovor. - Jadna li mene! - usklikne Perzej. - Ja u se bojati izustiti i slovo! - Moe biti siguran da je vrlo obrazovana - nastavi ivko - i da su joj sve umjetnosti i znanosti u malom prstu. Ukratko, tako je neizmjerno mudra da je mnogi ljudi zovu utjelovljenom mudrosti. Ali, da ti pravo kaem, za moj ukus premalo je ivahna. Zato mislim da ti nee biti tako ugodan suputnik kao to sam ja. O,

ima ona i dobrih osobina pa e se u to i sam uvjeriti, na svoje dobro, kad se susretne s Gorgonama. Uto se ve prilino smrailo. Sad su doli do nenastanjena, vrlo divljeg mjesta, tu i tamo obrasla grmljem. To je mjesto bilo tako tiho i samotno kao da tu nikad nitko nije ivio ni prolazio. Sve je bilo pusto i prazno u sivom sumraku, koji je svaki as bivao sve dublji. Perzej se prilino bezutjeno ogledavao. Zapita ivka moraju li ii jo dugo. - Pst! Pst! - apne mu drug. - Ne galami! Ovo je upravo i vrijeme i mjesto da se sretnu tri sijede ene. Pazi da te ne ugledaju prije nego ti njih, jer premda imaju sve tri samo jedno oko, ono je otrovidno kao tuce obinih oiju. - Ali to mi je initi kad ih opazim? - upita Perzej. ivko objasni Perzeju da se tri sijede ene slue jednim okom. ini se da im je bio obiaj da ga meusobno izmjenjuju, kao naoale ili - to bi im bolje pristajalo - kao monokl. Nakon to se jedna od njih neko vrijeme sluila okom, uzela bi ga iz onog duplja i dala jednoj od svojih sestara, na koju je ve bio red, a ta bi ga odmah uklopila u glavu, da uiva gledajui vidljivi svijet. Stoga je lako razumjeti da je samo jedna od triju sijedih ena mogla gledati, dok bi druge bile u potpunoj tami. I, tovie, u onaj as kad bi oko prelazilo iz ruke u ruku, nijedna od jadnih starih gospoa ne bi nita vidjela. Ja sam za svog ivota uo mnogo udesnih stvari, a mnogima sam bio i svjedokom, ali, kako mi se

ini, nita se ne moe usporediti s neobinou tih triju sijedih ena, koje sve tri zure kroz jedno oko. Tako je mislio i Perzej, a bio je tako zauen te je gotovo pomiljao da njegov prijatelj s njim zbija alu i da takvih starica nema na svijetu. - Doskora e vidjeti govorim li istinu ili ne - primijeti ivko. Sluaj! uti! Pst! Pst! Evo ih, sad dolaze!

Perzej dobro pogleda kroz veernji sumrak i, doista, nedaleko opazi tri sijede ene. Budui da je bilo slabo svjetlo, nije mogao razabrati kakva im je pojava. Samo je vidio da imaju dugu sijedu kosu, a kad su dole blie, ug leda da dvije od njih imaju usred ela samo prazno ono duplje. Ali u sredini ela tree sestre bijae vrlo veliko, sjajno i prodorno oko, koje je sjalo poput velika dijamanta u prstenu. Perzeju se uinilo tako otrim te nije mogao a da ne pomisli kako ono u tamnoj noi zacijelo vidi tako savreno kao u pola bijela dana. Oinji vid tih triju osoba slio se i skupio u ovom jednom oku. Tri starice su ipak hodale tako sigurno kao da sve tri gledaju odjednom. Ona, koja je u to vrijeme imala na elu oko, vodila j e druge dvije za ruke, neprekidno i otro zurei naokolo, pa se Perzej bojao da e vidjeti i kroz gusto grmlje, iza kojega su se sakrili ivko i on. Tako mi zvijezda! Zaista je strano biti na dogledu tog otrog oka! Ali prije nego to su dole do grmlja, jedna od triju sijedih ena progovori. - Sestro! Sestro Strailice! - povie. - Ve dugo ima oko. Sad je na meni red! - Ostavi mi ga jo malo, sestro Noomoro - odgovori Strailica. Mislim da sam iza onog gustog grma neto ugledala. - No, pa to onda? - dobaci Noomora zlovoljno. - Zar ja ne mogu vidjeti kroz grm isto tako lako kao i ti? Oko je moje kao i

tvoje, ja znam s njim gledati kao i ti, pa moda i malo bolje. Zahtijevam da smjesta zavirim kroza njega! Ali sad se i trea sestra, koja se zvala Tresizgloba, poela aliti da je na njoj red za oko i da ga Strailica i Noomora ele zadrati za sebe. Da rijei spor, stara Strailica uzme oko iz ela i prui ga. - Neka ga jedna uzme - povie - pa se okanite te lude svae. to se mene tie, dobro e mi doi malo guste tame. No, uzmite ga brzo, jer u ga inae morati ponovo uklopiti sebi u glavu! Zato i Noomora i Tresizgloba pruie ruke, nastojei svim silama ugrabiti oko iz Strailiine ruke. Ali jer su obje bile jednako slijepe, nisu mogle lako pogoditi gdje je Strailiina ruka. Strailica pak, koja je sad bila isto tako u tami kao i Tresizgloba i Noomora, nije odmah mogla nai nijedne ruke da u nju preda oko. I tako su (kako moete, moji pametni mali sluatelji, i s pola oka vidjeti) te dobre starice zapale u udnu zabunu. Jer premda se oko sjajilo i blistalo poput zvijezde dok ga je Strailica pruala, ipak sijede ene nisu uhvatile ni traak njegova sjaja, pa su sve tri bile u potpunoj tami, a sve od prevelike nestrpljivosti i elje da gledaju. ivku je bilo tako smijeno kad je vidio kako i Tresizgloba i Noomora pruaju ruke za okom, a obje grde Strailicu i jedna drugu, da se jedva suzdravao od glasna smijeha. - Sad je tvoje vrijeme! - apne Perzeju. - Brzo, brzo! Prije nego

uklope oko u koju glavu. Jurni na starice i zgrabi ga iz Strailiine ruke! U trenutku dok su se tri sijede ene jo meusobno svaale, Perzej skoi iz svoga skrovita iza grma i domogne se oka. udesno oko u njegovoj ruci svijetlilo je vrlo jarko i kao da ga je s razumijevanjem gledalo u lice; kao da bi i trepnulo da je imalo par kapaka. Ali sijede ene nisu imale pojma to se dogaa, a kako je svaka

mislila da jedna od sestara ima oko, poele su se ponovo svaati. Budui da Perzej nije elio te potene dame dovesti u jo veu nepriliku nego to je doista bilo potrebno, pomisli da bi bilo u redu rei im to se dogaa. - Moje dobre gospoe - ree im - molim vas, ne ljutite se jedna na drugu. Ako je itko kriv, onda sam to ja, jer ja imam tu ast da vae sjajno i izvrsno oko drim u ruci. - Ti! Ti ima oko? A tko si ti? - povikae tri sijede ene sve u jedan glas, jer su se, dakako, strano uplaile zauvi nepoznat glas i saznavi da je njihov oinji vid dospio strancu u ruke. - Pa to emo uraditi, sestre? to? Sve smo u tami! Daj nam nae ok o! Daj nam nae jedino i dragocjeno, samotno oko! Ti ima dva svoja! Daj nam nae oko! - Reci im - apne ivko Perzeju - da e dobiti oko natrag im te upute gdje e nai nimfe koje imaju letee cipele, arobnu torbu i kacigu nevidljivosti. - Moje drage, dobre, divne starice - obrati se Perzej sijedim enama - nije potrebno da se toliko plaite. Ja nipoto nisam zao mladi. Vratit u vam vae oko, itavo i zdravo i sjajno kao i uvijek, im mi kaete gdje u nai nimfe. - Nimfe! Zaboga! Sestre, na koje nimfe on misli? - povie Strailica. -Kau da ima mnogo nimfa. Neke od njih love po umi, neke ive u drveu, dok druge imaju udobne domove u izvorima. Mi o njima ne znamo nita. Mi smo tri nesretne stare due koje

tumaraju u tami i imaju samo jedno oko, a i to si nam ti ukrao. O, vrati nam ga, dobri strane! Tko god bio, vrati nam ga! itavo su to vrijeme tri sijede ene pruale ruke i pokuavale uhvatiti Perzeja. No on se pobrinuo da im ostane izvan dohvata. - Moje potovane gospoe - ree im, jer ga je majka uvijek uila najveoj uljudnosti - drim vae oko vrsto u ruci i za vas u na njega paziti, sve dok mi ne izvolite kazati gdje u nai te nimfe. Napominjem, radi se o nimfama koje imaju arobnu torbu, letee cipele i - to ono jo? - kacigu nevidljivosti. - Jadne li mi, sestre! O emu taj mladi govori - povikae Strailica, Noomora i Tresizgloba jedna drugoj, kako se inilo u velikom udu. - Rekao je par leteih cipela! Pete bi mu brzo poletjele iznad glave kad bi bio tako lud da ih obuje. I kaciga nevidljivosti! Kako bi ga kaciga mogla uiniti nevidljivim kad to nije velika kaciga, pa se pod nju on ne moe sakriti? I arobna torba! Pitam se i ja kakva bi to mogla biti naprava! Ne, ne, dobri strane! Ne moemo ti nita rei o tim udnim stvarima. Ti ima par svojih oiju, a nas tri samo jedno. Ti moe nai takva udesa lake nego tri slijepa stvora, kakva smo mi. Perzej, uvi ih kako govore, stane doista misliti da tri sijede ene ne znaju nita o tome. A kako mu je bilo ao to im je priredio toliko neprilika, upravo im je htio vratiti oko i zamoliti ih za oprost to je bio tako grub i oteo im ga. Ali ga ivko uhvati za ruku.

daj da te prave budalom! - ree mu. - Te tri sijede ene jedina su bia na svijetu koja ti mogu rei gdje e nai nimfe. Ako te u to ne upute, nikad nee moi odsjei Meduzinu glavu sa zmijskim uvojcima. Dri vrsto oko pa e sve biti dobro.

- Ne

Kako se i pokazalo, ivko je imao pravo. Malo toga ljudi toliko cijene koliko svoj oinji vid, a sijede su ene cijenile svoje jedino oko toliko kao da ih je pola tuceta, a toliko bi im oiju bilo i potrebno. Vidjevi da nema druge, one napokon rekoe Perzeju ono to je htio znati. im su one to uinile, Perzej odmah, i to s najveim potovanjem, uklopi oko u prazno duplje jednog ela, zahvali im se na dobroti i ree im zbogom. Meutim, prije nego to je mladi bio izvan dosega zvuka, stanu se one ponovo prepirati, jer je dao oko Strailici, koja je ve bila na redu onda kad im je zapoela neprilika s Perzejem. ini se da su tri sijede ene takvim prepirkama esto remetile svoj uzajamni sklad, a to je jo vea teta zbog toga, to nisu mogle jedna bez druge ivjeti i oito je trebalo da budu nerazdvojive. Ja bih openito htio savjetovati svim ljudima, i sestrama i brai, i starima i mladima, koji sluajno meusobno imaju samo jedno oko, da njeguju snoljivost i nipoto ne navaljuju da kroz njega gledaju svi odjednom. ivko i Perzej su se, meutim, dali u potjeru za nimfama to su bolje mogli. Starice su im dale takve podrobne upute da su ih ubrzo pronali. Pokazalo se da su posve razliita bia od Noomore, Tresizglobe i Strailice, jer nisu bile stare, nego mlade i lijepe, i umjesto jednog zajednikog oka svaka je nimfa imala dva svoja vrlo svijetla oka, kojima su vrlo ljubazno gledale Perzeja. One kao da su poznavale ivka, pa kad im je ovaj

ispriao pustolovinu koju je Perzej poduzeo, nisu pravile nikakve tekoe da mu dadu predmete koje su imale kod sebe. Najprije su mu dale neto to se inilo kao mala lisnica od jelenje koe, udno izvezena, te ga opomenule da je dobro uva. To je bila arobna torba. Zatim su nimfe izvukle par cipela ili papua ili sandala s draesnim parom malih krila na svakoj peti. - Obuj ih, Perzeju - ponuka ga ivko. - Bit e ti ostatak puta noge lagane, koliko god zaeli. Tako Perzej pone obuvati jednu cipelu, dok je drugu stavio na do pokraj sebe. Ali ova druga cipela neoekivano rairi krila, zalepra s tla i bila bi jamano odletjela da ivko nije priskoio te je, sreom, uhvatio u zraku. - Budi paljiviji - ree vrativi se Perzeju. - Prestraile bi se tamo gore ptice kad bi uza se vidjele leteu cipelu. Kad je Perzej obuo obje udesne cipele, bio je prelagan da hoda po zemlji. Korakne jedanput, dvaput - i gle! - sune gore u zrak, daleko iznad glave ivka i nimfa, te se te kom mukom spustio natrag. Krilatim cipelama i svim tim spravama za visoko letenje teko se upravlja dok se ovjek na njih ne privikne. ivko se smijao nezgodama svoga prijatelja te mu rekao da se ne mora toliko uriti, nego neka jo prieka na nevidljivu kacigu. Dobroudne su nimfe pripremile kacigu s tamnom elenkom uzbibana perja, da mu ga stave na glavu. A tad se dogodi neto tako udesno to vam jo nisam priao. as prije nego to mu je

kaciga stavljena na glavu, tamo je stajao Perzej, lijep mladi zlatnih kovrica i rumenih obraza, s maem o pojasu i osvjetlanim titom na ruci - lik koji kao da je bio sazdan od hrabrosti, ivahnosti i sjajna svjetla. Ali kad mu se kaciga spustila nad obrvu, nije se vie vidio nikakav Perzej! Nita do prazna zraka! ak je i kacige, koja ga je pokrila, nestalo! - Gdje si, Perzeju? - zapita ga ivko.

evo me ovdje! - odgovori Perzej vrlo mirno, premda se inilo kao da mu glas dolazi iz providne atmosfere. - Upravo gdje sam i as prije bio. Zar me ne vidi? - Ne, doista! - odvrati mu prijatelj. - Skriven si pod kacigom. Ali ako te ne mogu vidjeti ja, ne mogu to ni Gorgone. Zato me slijedi pa emo isprobati tvoju spretnost u baratanju krilatim cipelama. Na te rijei ivkova kapa rairi krila, kao da e mu glava odletjeti s ramena, ali umjesto toga cijeli mu se lik lagano digne u zrak, a Perzej poe za njim. Kad su se popeli nekoliko stotina stopa, mladi pone osjeati kako je divno moi leprati poput ptica i ostaviti dosadnu zemlju, koja je sad bila tako daleko ispod njih. Bila je tamna no. Perzej die glavu i vidje okrugli, sjajni, srebrnasti mjesec te pomisli da nita vie ne bi elio nego da se digne onamo i ondje provede svoj ivot. Onda opet pogleda dolje i vidje zemlju s njezinim morima i jezerima, srebroliki tok rijeka i snjene planinske vrhunce, s dahom njezina tla, tamne uperke uma i gradova od bijela mramora. Kako je mjeseina poivala nad cijelim tim prizorom, zemlja je bila lijepa kao mjesec ili bilo koja zvijezda. Izmeu ostaloga, vidio je i otok Sefir, gdje j e bila njegova draga majka. Katkad bi se on i ivko pribliili oblaku, koji bi iz daljine bio kao od srebrna runa, ali kad bi uronili u njega, ohladila bi ih i ovlaila siva magla. No let im je bio tako brz da su u asu ponovno izronili iz oblaka na mjese inu. Jednom je

- Pa

visinski orao letio ravno prema Perzeju. Najljepi pogled bio je na meteore, koji bi iznenada zasjali, kao da je na nebu planuo vatromet, i mjeseina bi se izgubila na stotinu milja daleko. Dok su letjeli dalje, Perzeju se priini da uje uz sebe utanje neke haljine, i to s one strane na kojoj nije bilo ivka, a ipak je samo ivko bio vidljiv. - ija je to haljina - zapita Perzej - koja stalno uti uza me na vjetru? - To je moja sestra! - odgovori ivko. - Ona ide s nama, kao to sam i rekao. Bez moje sestre ne bismo mogli nita. Nema pojma kako je ona mudra. A ima takve oi! Ona te i sad moe vidjeti upravo tako jasno kao da i nisi nevidljiv, a kladim se da e ona prva ugledati Gorgone. U to su vrijeme, letei brzo kroz zrak, opazili veliki ocean, pa su doskora letjeli preko njega. Daleko ispod njih buni valovi bacali su se na otvorenu moru, ili su se valjali u bijeloj crti na dugim alovima, ili su se uz klisure pjenuali s bukom, koja se u niem svijetu inila poput groma, a tek blagim mrmo rom, glasom napola uspavana djeteca, kad bi doprla do Perzejevih uiju. Upravo tada progovori glas uz njih u zraku. To kao da je bio enski glas, milozvuan, iako ne previe ugodan, nego ozbiljan i blag. - Perzeju - ree taj glas - tamo su Gorgone. - Gdje? - usklikne Perzej. - Ja ih ne mogu vidjeti. - Na obali onoga otoka, pod tobom - odgovori glas. - Kad bi iz

ruke ispustio kamen, pao bi usred njih. - Rekao sam ti da e ih ona prva ugledati - obrati se ivko Perzeju. - I evo ih! Ravno ispod njih, dvije, tri tisu e stopa daleko, Perzej opazi otoi, gdje se more oko njegovih peinastih obala razbijalo u bijelu pjenu svuda osim na jednoj strani, na kojoj je bio al od bijela pijeska. On se spusti prema tom alu. Gledao je paljivo prema nekom sjajnom uperku ili hrp i na rubu ponora od crne peine i -

gle! - tamo su bile uasne Gorgone! vrsto su spavale, smirene bukom mora, jer je bila potrebna grmljavina, koja bi svakoga drugoga zagluila, da uspava te bijesne stvorove. Mjeseina je odsijevala na njihovim elinim ljuskama i na zlatnim krilima, koja su se dokono spustila na pijesak. Strane mjedene pande bile su ispruene, stiui komad peine o koje su udarali valovi, jer su Gorgone spavajui sanjale da trgaju nekog jadnog smrtnika na komade. I zmije, koje su im sluile umjesto kose, kao da su isto tako bile umorne, premda bi katkad koja od njih zavijugala, podigla glavu i ispruila dvogubi zub, psiui pospano, a onda bi opet legla uza svoje zmijske sestre. Gorgone su bile slinije stranim, divovskim zareznicim a golemim, zlatokrilim kukcima ili konjskoj smrti, tako neemu - u isti mah i runu i lijepu - nego emu drugom. Samo to su one bile tisuu i milijun puta vee. A uza sve to kao da je u njima bilo i neto ljudsko. Na Perzejevu sreu, nisu im se vidjela lica zbog poloaja u kojemu su leale. Da je samo bacio i jedan pogled na njih, pao bi na zemlju kao neivi kameni kip. - Sad - proape ivko, lebdei uz Perzeja - sad je as! Budi brz, jer ako se koja od Gorgona probudi, zakasnio si! - Na koju da udarim? - zapita Perzej, izvukavi ma i siavi malko nie. - Sve tri kao da su jednake. Sve tri imaju zmijske uvojke. Koja je od njih Meduza? Morate znati da je Meduza bila jedina od tih triju zmajeva-

udovita, kojoj je Perzej mogao odsjei glavu. to se tie dru gih dviju Gorgona, da je imao i najotriji ma to se ikad iskovao, i da je njime jedan sat sjekao, nita im ne bi naudio. - Budi oprezan - ree mu mirni glas, koji mu je prije govorio. Jedna od Gorgona mie se u snu i upravo e se okrenuti. To je Meduza. Nemoj je gledati! Taj bi te pogled pretvorio u kamen! Gledaj odraz njezina lica i tijela u sjajnom zrcalu svoga tita. Sad je Perzej shvatio zato ga je ivko toliko nagovarao da svjetla tit. Na njegovoj povrini mogao je sa sigurnou gledati odraz Gorgonina lica. A tako je i bilo - to se strano lice odrazilo u sjajnom titu, a mjeseina koja je na njega padala pokazivala je samo njegov uas. Zmije, koje zbog svoje otrovne prirode nisu mogle sasvim zaspati, stalno su se vijugale po elu. To je bilo najokrutnije i najuasnije lice koje se ikad vidjelo ili zamislilo, a ipak s nekom udnom, stranom i divljom ljepotom u sebi. Oi su bile zatvorene: Gorgona je jo bila u duboku snu, ali neki nemiran izraz uznemirivao joj obraze, kao da udovite mui gadan s an. kripala je bijelim kljovama i rovala po pijesku mjedenim pandama. I zmije kao da su osjeale Meduzin san i kao da su od njega postajale nemirnije. Zapletale su se u grevite uzlove, svijale se estoko i dizale stotinu piskavih glava, a da nisu otvarale oiju. - Sad, sad! - aptao je ivko, koji je bio sve nestrpljiviji. - Jurni

na grdosiju! - Ali budi miran - ree ozbiljni, milozvuni glas uz mladiev bok. Gledaj u svoj tit dok bude letio dolje, i pazi da ne promai svoj prvi udarac. Perzej poleti oprezno dolje, s oima jo uvijek na Meduzinu licu koje se odraavalo u titu. to je blie

dolazio, to je zmijsko lice i metalno tijelo postajalo stranije. Napokon kad je zaleprao nad njom, na dohvat ruke, Perzej podie ma, dok se u isti as svaka poj edina zmija na Gorgoninoj glavi izdie, a Meduza otvori oi. Ali se prekasno probudila. Ma je bio otar. Udarac padne poput blijeska munje, a glava se opake Meduze otkotrlja od tijela! - Izvrsno! - povie ivko. - Pouri i turi glavu u arobnu torbu. Na Perzejevo veliko uenje, izvezena torbica, koju je objesio o vrat i koja dotad nije bila vea od lisnice, odjednom poraste, tako da je bila dovoljno velika za Meduzinu glavu. Brzinom misli podigne je on sad zajedno sa zmijama, koje su se jo na njoj svijale, i turi je u torbu. - Tvoj je zadatak izvren - ree mirni glas. - Sad poleti, jer e druge Gorgone sve uiniti da osvete Meduzinu smrt. Doista je i bilo potrebno bjeati. Perzej svoje djelo nije izvrio tako tiho, da udarac njegova maa, te psikanje zmija i pad Meduzine glave, koja se skotrljala na morem isprani pijesak, ne bi probudila druge dvije grdosije. asak su sjedile, trljajui pospane oi mjedenim prstima, dok su se sve zmije na njihovim glavama propinjale od uenja i otrovne zlobe, a da ni same ni su znale protiv ega. Ali kad su Gorgone vidjele ljuskasto truplo Meduzino, bez glave, nakostrijeie zlatna krila napola prostrta po pijesku, te je bilo zaista strano uti kako se deru i vrite. A onda zmije! Zasiktae stostruko, u jedan mah, a Meduzine im

zmije odgovorie iz arobne torbe. im su se Gorgone sasvim razbudile, podignu se u zrak, maui mjedenim pandama, kripei stranim kljovama i udarajui golemim krilima tako divlje da se neto od zlatnih krila strusilo i palo na obalu. Tamo je to isto perje moda razbacano i dan dananji. Podigoe se Gorgone, kako vam kaem, strano buljei naokolo, nadajui se da e nekoga skameniti. Da ih je Perzej pogledao u lice ili da im je dopao panda, njegova jadna majka ne bi vie nikad poljubila svoga sina! Ali je on dobro pazio da svoje oi okrene na drugu stranu. Budui da je nosio kacigu nevidljivosti, Gorgone nisu znale u kojem smjeru da ga progone. Isto tako on se dobro posluio krilatim cipelama, te se digao oko milju ravno u zrak. Na toj visini, dok su se krikovi onih gadnih stvorova ispod njega ve slabo uli, poleti ravno prema otoku Sefiru, da odnese Meduzinu glavu kralju Polidektu. Nemam vam vremena priati o nekoliko udesnih dogaaja, koji su Perzeja zadesili na njegovu putu kui: kako je ubio gad no morsko udovite, koje je upravo htjelo prodrijeti lijepu djevojku; kako je nekoga golemog diva pretvorio u itavo brdo kamenja, pokazavi mu samo Gorgoninu glavu. Ako u ovo potonje sumnjate, moete jednom otputovati u Afriku i pogledati ta ista planinu, koja je jo poznata pod imenom staroga diva. Napokon stigne na hrabri Perzej na otok gdje se nadao vidjeti svoju dragu majku. No za njegova izbivanja zli je kralj tako loe

postupao s Danajom da je bila primorana pobjei i skloniti se u neki hram, gdje su dobri stari sveenici bili prema njoj vrlo ljubazni. Ti hvalevrijedni sveenici i dobri ribar, koji je prvi gostoljubivo primio Danaju i malog Perzeja, kad ih je naao na moru u sanduku, kao da su bili jedini ljudi na tom otoku kojima je bilo stalo da ine dobro. Svi ostali ljudi, kao i sam kralj Polidekt, vladali su se vrlo loe, pa nisu zasluili bolju sudbinu od one koja e ih zadesiti.

Ne naavi majke kod kue, Perzej poe ravno u palau, gdje je odmah doveden kralju. Polidekt se nije nikako obrad ovao to ga vidi, jer je u svojoj opakoj dui zamiljao da su Gorgone rastrgale mladia na komade i prodrle, te ga tako maknule s puta. No kad je vidio da se sretno vratio, namjesti izraz lica kao da mu je to drago i zapita Perzeja kako je uspio. - Kako si izvrio svoje obeanje? - upita ga. - Jesi li mi donio Meduzinu glavu sa zmijskim uvojcima? Ako nisi, mladiu, to e te skupo stajati. Ja moram imati svadbeni dar za lijepu kneginju Hipodamiju, a nema nita to bi ona toliko cijenila. - Jesam, Vae Velianstvo - odgovori Perzej mirno, kao da to nije za mlada ovjeka, kao to je bio on, neko tako udesno djelo. Donio sam vam Gorgoninu glavu sa zmijskim uvojcima i svim ostalim! - Uistinu? Daj da vidim - navali kralj Polidekt. - Zacijelo je vrlo udna stvar, ako je istina sve ono to o njoj govore putnici. - Vae Velianstvo ima pravo - prihvati Perzej. - To je doista stvar koja e itekako prikovati na sebe oi svih onih koji je gledaju. Pa ako Vae Velianstvo misli da je to zgodno, ja bih predloio da se proglasi blagdan i da se svi vai podanici pozovu da pogledaju tu udesnu rijetkost. Mislim, malo je njih ikad vidjelo Gorgoninu glavu, a moda je nikad vie i nee vidjeti! Kralj je dobro znao da su mu podanici gomila lijenih nitarija i da su vrlo voljeli senzacije, kao to ih i obino vole sve lijenine.

Zato on prihvati mladiev savjet i razaalje skorotee i glasnike na sve strane, da trube na ulinim uglovima, i na trgovima, i na svim raskrima te da pozovu sve u dvor. Tako je i bilo. U dvor nagrne veliko mnotvo nevaljalih protuha, a svi bi se oni iz iste zlobe bili radovali da se Perzeju u susretu s Gorgonama dogodila neka nesrea. Ako je i bilo boljih ljudi na otoku (kao to se ja nadam da ih je bilo, premda pripovijest ne kae nita o takvima), ti su ostali mirno kod kue, bavei se svojim poslom i brinui se za svoju djeicu. Svakako je veina stanovnika potrala to je bre mogla u palau, pa su se tu tiskali, probijali i gurali laktovima, samo da dou blie balkonu na kojem se pokazao Perzej, drei izvezenu torbu u ruci. Na podiju, s kojeg se dobro vidio balkon, sjedio je moni kralj Polidekt usred svojih zlih savjetnika, okruen laskavim dvorjanima. Vladar, savjetnici, dvorjani, svi su napeto upirali poglede u Perzeja. - Pokai nam glavu! - vikali su ljudi. U njihovu poviku bila je estina, kao da e Perzeja rastrgati na komade ako ih ne zadovolji onim to je imao pokazati. - Pokai nam Meduzinu glavu sa zmijskim uvojcima! Osjeaj tuge i saaljenja obuzeo je mladog Perzeja. - O, kralju Polidekte - povie Perzej - i vi okupljeni ljudi, ne bih vam volio pokazati Gorgoninu glavu! - O, lopove i kukavico! - povikae ljudi ee nego prije. - On s

nama zbija alu! Nema nikakve Gorgonine glave! Pokai nam glavu, ako je ima, ili e nam tvoja posluiti za loptanje! Zli savjetnici aptali su opake savjete kralju u uho, dvorjani su svi zajedno mrmljali da je Perzej pokazao nepotovanje prema kralju i gospodaru, a sam veliki kralj Polidekt mahne rukom i zapovjedi mu strogo, dubokim vladarskim glasom, da izvadi glavu ako hoe ostati iv.

Pokai mi Gorgoninu glavu ili u odsjei tvoju! - Perzej uzdahne. - Odmah - ponovi Polidekt - ili e umrijeti! - Pa pogledaj je onda! - klikne Perzej, a glas mu odjeknu poput trube. I iznenada, kad je Perzej podigao Meduzinu glavu, nijedan oni kapak nije imao vremena trepnuti prije nego to su se kralj Polidekt, njegovi zli savjetnici i svi njegovi okrutni podanici pretvorili u nepomine kipove. Svi su bili zauvijek ukrueni onako kako su gledali i kako su se drali onoga asa. Na prvi pogled na stranu Meduzinu glavu pobijeljeli su u mramor! A Perzej gurne glavu natrag u torbu i poe svojoj dragoj majci da joj kae kako se vie ne treba bojati zloga kralja Polidekta. NA VERANDI TANGLEWOODA
-

Poslije prie
Zar to nije bila vrlo lijepa pria? - zapita Eustace. - O, da, da! - povie Divizma, pljeui rukama. - I one smijene tri starice s jednim okom! Nisam nikad ula neto tako udno. - to se tie njihova jednog zuba, koji su presaivale jedna drugoj -primijeti Jaglenka - u tom nije bilo nita tako udno. Mislim da je to bio umjetni zub. Ali pretvoriti Merkura u ivka i govoriti o njegovoj sestri! To je i previe smijeno! - A zar mu nije bila sestra? - zapita Eustace Bright. - Da sam o tom mislio prije, prikazao bih je kao usidjelicu koja dri pripitomljenu sovu!
-

No, svakako - ree opet Jaglenka - tvoja pria kao da je rasprila maglu. I doista, dok je trajala pria, magla se podigla s itavoga kraja. Pokazao se prizor koji kao da se stvorio otkad su gledatelji posljednji put pogledali u onom smjeru. Na pola milje daljine, u krilu doline, pojavilo se lijepo jezero u kojemu se odraavala savrena slika poumljenih obala i vrhova udaljenih bregova. Svjetlucalo se staklenim mirom, bez traga krilatom povjetarcu na bilo kojem dijelu njegovih grudi. S druge strane jezera bio je Monument Mountain, planina koja kao da je tamo legla i ispruila se dolinom. Eustace Bright ju je usporedio s velikom, bezglavom sfingom zavijenom u perzijski al. I doista, ume su joj imale tako bogato i raznoliko jesensko lie da je usporedba sa alom bila savrena. U niem predjelu, izmeu Tanglewooda i jezera, umarci i rubovi uma bili su uglavnom zlatolisni i smei, kao da ih je opario mraz jae nego lie na obroncima breuljaka. Nad svim tim prizorom bilo je toplo sunce prepleteno laganom maglicom, te se sve inilo neopisivo mekim i njenim. O, kako e to biti krasan dan u ovom babljem ljetu! Djeca pograbe koare i pou naprijed, urei,
-

trkarajui i skaui svim vrstama poskakivanja i pocupkivanja. A Eustace je dokazao svoju sposobnost da bude na elu drutva, nadmaujui sve njihove lakrdije i izvodei nekoliko novih skokova, koje nitko od djece nije ni pomiljao ponoviti. Iza njih je iao dobri stari pas, koji se zvao Ben. Bio je to jedan od najpotovanijih i najprijaznijih etveronoaca, pa je sigurno osjeao kako mu je dunost da ne vjeruje djeci, kad nisu sa svojim roditeljima ili s nekim boljim uvarom od ovoga lakomislenog Eustacea Brighta.

ZLATNI DODIR SHADOW BROOK

Uvod u Zlatni dodir

U podne se naa mlada skupina spustila u dolinu kroz koju je tekao potoi. Dolina je bila uska, a strme strane, koje su se od obala potoka dizale uvis, bile su obrasle drveem, veinom

orasima i kestenima, a tu i tamo izdizao se poneki hrast i javor. U ljetno doba sjena tog gusta granja, koje se sastajalo i prepletalo nad vodom, bila je tako jaka da je i u podne tu bio polumrak. Odatle i dolazi naziv Shadow Brook ih Sjenoviti potok. Ali sad, kad je jesen doprla u to skrovito mjesto, sve se tamno zelenilo pretvorilo u zlato, pa je izgledalo kao da se dolina upalila, a ne zasjenila. Svijetlo, uto lie kao da je i za oblanih dana zadralo u sebi sunce. A prilino ga je mnogo i napadalo te je posipalo korito i obale potoka sunanim svjetlom. Zato je sad taj sjenoviti kutak, gdje je ljeti bilo hladovito, bio najsunanije mjesto to se igdje moglo nai. Potoi je brzao svojom zlatnom stazom, sad zastajkujui, da bude dublji, mirniji i iri, te bi se na takvim mjestima klenovi bacakali; sad jurei bre naprijed, kao da hoe to prije stii do jezera; i zaboravivi pogledati kuda ide, prebacivao se preko korijena nekog drveta, koji mu se isprijeio na putu. Smijali biste se, kad biste uli, kakvu je graju potok digao zbog toga dogaaja. ak i kad je dopro dalje, jo je razgovarao sam s a sobom, kao da je zbunjen. Morao se uditi to je svoju tamnu dolinu naao tako osvijetljenu i to je uo brbljanje i veselje toliko djece. Zato se pokupio to je bre mogao i sakrio se u jezeru. U dolini Shadow Brooka objedovae Eustace Bright i njegovi mali prijatelji. Ponijeli su kojekakva dobra jela u svojim koaricama iz Tangle -wooda, pa su to razastrli po

panjevima i po deblima, to bijahu obrasli mahovinom, te su se veselo i lijepo gostili. Nakon to su se najeli, nitko se nije htio maknuti. - Ovdje emo poinuti - ree nekoliko djece - a Eustace e nam ispriati jo koju od svojih lijepih pria. Eustace je imao razloga da bude umoran, kao i djeca, jer je toga slavnog jutra izveo velika djela. Maslaak, Djetelina, Divizma i Ljuti bili su gotovo uvje reni da ima krilate cipele, poput onih koje su nimfe dale Perzeju, jer se student tako esto naao na vrhu kakva oraha, a as prije je stajao na zemlji. Ukratko, bio je hitar poput vjeverice ili majmuna, a sad, bacivi se na zlatno lie, kao da mu se htjelo malko otpoinuti. Ali djeca nemaju ni milosti ni obzira prema neijem umoru. Da si na izdisaju, zatraili bi od tebe da im ispria kakvu priu. - Eustace - pozove ga Divizma - ono o Gorgoninoj glavi bila je lijepa pria. Misli li da bi nam mogao ispriati jo koju takvu? - Da, dijete - odgovori Eustace - navukavi kapu na oi, kao da se priprema malo zadrijemati. - Mogu ti ih ispriati desetak isto tako dobrih ili jo boljih, samo ako hou. - O Jaglenko i Zimzelenko, ujete li to kae? - povie Divizma, zaplesavi od ushita. - Eustace e nam ispriati desetak boljih pria od one o Gorgoninoj glavi! - Nisam ti obeao ni jedne, luda Divizmice! - odvrati Eustace napola mrzovoljno. - Ipak, mislim da je mora uti. Tako ti je kad

stekne slavu! elio bih biti mnogo gluplji nego to jesam, ili da bar nisam nikad pokazao ni pola odlinih osobina kojima me priroda obdarila. Onda bih mogao prodrijemati mirno i udobno! Ali Eustace je - mislim da sam to ve natuknuo - isto tako volio priati prie kao to su ih i djeca voljela sluati. Njegov duh, slobodan i sretan, uivao je u prianju, a jedva mu je i bio potreban vanjski poticaj. Kako je razliita ova neusiljena igra uma od one uvjebane marljivosti zrelijih godina, kad je duga navika moda uinila trud lakim, a svagdanji rad moda nunim za dnevnu udobnost, iako se sve ostalo ispuilo! No ova primjedba nije namijenjena djeci. Bez daljeg poticaja dade se Eustace Bright na prianje idue, doista sjajne prie. Dola mu je na pamet dok je leao gledajui gore u kronju nekog drveta i vidio kako je dodir jeseni pretvorio svaki zeleni list, kako se inilo, u najie zlato. I ta promjena kojoj smo mi svi ve bili svjedoci divna je kao i sve ono to je Eustace rekao u svojoj prii o Midasu.

ZLATNI DODIR

Tako je neko ivio vrlo bogat ovjek, koji je bio ujedno i kralj, a zvao se Midas. On je imao kerku, za koju nitko osim mene nije uo, a ime joj ni ja ili nikad nisam znao, ili sam ga sasvim zaboravio. Pa budui da ja volim neobina imena djevojica, zvat u je Zlatojkom. Taj je kralj volio zlato vie nego ita na svijetu. Cijenio je svoju kraljevsku krunu uglavnom zato to je bila od dragocjene kovine. Ako je ita vie volio, onda je to bila djevojica, koja se veselo

igrala uz podnoje oeva prijestolja. Ali to je vie Midas volio svoju ker, to je vie teio za blagom i traio ga. Mislio je - jadni ovjek - da bi najbolje uinio za svoje drago dijete kad bi mu ostavio gomilu ute, blistave kovine, najveu, to se ikad skupila od poetka svijeta. Tako je sve svoje misli i sve svoje vrijeme posveivao tom jedinom cilju. Ako bi se ikad naas zagledao u zlaane zapadne oblake, onda bi poelio da su od pravoga zlata i da ih moe spremiti na sigurnom mjestu svoje vrste krinje. Kad bi mu mala Zlatojka potrala u susret s kiticom zlatica i maslaaka, on bi rekao: - Hajde, hajde, dijete! Kad bi to cvijee bilo zlatno, kakvim se i ini, onda bi ga tek bilo vrijedno brati! A ipak je u svojim mlaim danima, prije nego to je njim potpuno zavladala nezdrava elja za bogatstvom, kralj Midas pokazivao veliku ljubav prema cvijeu. Bio je zasadio i vrt, u kojem su rasle najvee, najljepe i najmirisnije rue, koje je ikoji smrtnik ikad vidio ih pomirisao. Te su rue jo i sad rasle u vrtu, krupne, ljupke i mirisne kao i onda kad je Midas itave sate provodio gledajui ih i udiui njihov miomiris. No ako bi ih sad i gledao, samo bi raunao koliko bi vrt bio vrijedan da su sve te bezbrojne ruine latice tanke ploice zlata. I iako je jednom volio glazbu (unato prianju dokonih jezika da ima magaree ui), sad je za jadnog Midasa jedina glazba bila zveckanje novca. Napokon, kako ve ljudi uvijek i bivaju sve lui i lui, ako se ne

brinu da budu pametniji i pametniji, Midas je postao strano nerazuman, tako da je jedva mogao podnijeti pogled ili dodir iega drugoga osim zlata. Zato bi po obiaju vei dio dana provodio u tamnoj i pustoj sobi pod zemljom, u podrumu svoje palae. Tu je drao svoje zlato. U tu bi se bijednu rupu - jer je jedva bila bolja od tamnice - Midas povukao kad bi god zaelio da bude osobito sretan. Tu bi, poto bi najprije paljivo zakljuao vrata, uzeo vreu zlatnoga novca, ili zlatnu posudu veliku poput umivaonika, ili teku zlatnu ipku, ili desetak litara zlatne praine te bi sve to iznio iz mranih kut ova sobe na jedinu svijetlu i usku sunanu zraku, koja je dopirala kroz prozor slian zatvorskome. Sunanu je zraku cijenio samo zato to mu bez nje ne bi sjalo njegovo blago. I onda bi prebrajao novac u vrei, bacao bi u zrak ipku i hvatao je. Sipao bi zlatnu prainu kroz prste, gledao u smijenu sliku svoga lica, koje se odraavalo u ljeskavoj oblini posude. Onda bi sebi apnuo: O Midasu, bogati kralju Midasu, kako si ti sretan ovjek! Ipak je bilo smijeno vidjeti kako mu se slika njegova lica ceri iz posude, kao da mu se ruga. Midas se nazvao sretnim ovjekom, ali je osjeao da jo nije sasvim onako sretan kako bi mogao biti. Sam vrhunac uitka nikad

nee dosei ako cijeli svijet ne postane njegovom riznicom te

se ne napuni utom kovinom, koja e biti samo njegova. Jedva bi takvim pametnim malim ljudima, kakvi ste vi, trebalo i napominjati da su se u stara, stara vremena kad je ivio kralj Midas, dogaale mnoge stvari koje bi, kad bi se zbivale u nae dane i u naoj zemlji, bile proglaene udima. A u drugu ruku, dan-danas se dogaaju mnoge stvari, koje ne samo da nam se ine udesnima, nego bi na njih ljudi starih vremena itekako razrogaili oi. Ja, sve u svemu, nae vrijeme drim najudnijim. Ali kako bilo da bilo, moram nastaviti svoju priu. Jednoga je dana Midas, kao i obino, uivao u svojoj riznici, kad opazi, da je po hrpama zlata pala sjena. Podigavi glavu, ugleda lik nekog stranca, koji je stajao u svijetloj i uskoj sunanoj zraci! To je bio mlad ovjek vesela i rumena lica. Ili zato to je mata kralja Midasa sve zaodijevala utom nijansom, ili zbog nekog drugog razloga, on nije mogao a da ne pomisli kako smijeak, uz koji ga je stranac promatrao, u sebi ima nekakav zlatan sjaj. I premda je njegov lik sakrio sunce, padala je na sve nagomilano blago jo svjetlija zraka nego prije. ak je i u najdalje kutove doprla. Kad se stranac nasmijeio, bili su osvijetljeni kao vrcima plamena i iskrama vatre. Midas je znao da je pomno zaokrenuo kljuem u bravi i da nijedan smrtnik ne bi mogao provaliti u njegovu riznicu pa, dakako, zakljui da je njegov posjetitelj oito neto vie od obina ovjeka. Nita ne bi pomoglo da vam kaem tko je to bio. U onim danima, kad je

zemlja bila jo mlada, dralo se da je ona esto stjecite bia obdarenih natprirodnom snagom, koja bi se napola aljivo, a napola ozbiljno zanimala za radosti i alosti mueva, ena i djece. Midas je sretao takva bia ve i prije pa mu nije bilo krivo da jedno od njih opet vidi. Pojava tog stranca bila je doista tako dobroudna i ljubazna, ako ne ak i dobrotvorna, te ne bi bilo razumno sumnjati da sprema bilo kakvo zlo. Bilo je daleko vjerojatnije da je doao Midasu uiniti neko dobro. A to bi to dobro moglo biti ako ne da umnoi hrpe njegova blaga? Stranac se ogledao po sobi. Kad mu je svijetli pogled obasjao sve zlatne predmete, koji su tamo bili, okrene se ponovo Midasu. - Ti si bogat ovjek, prijatelju Midasu! - ree. - Sumnjam da ikoja druga etiri zida na zemlji uvaju toliko zlata koliko si ti u ovoj sobi uspio nagomilati. - Prilino sam dobro napredovao, prilino dobro - odvrati Midas nezadovoljnim glasom. - Ali je to ipak samo sitnica, ako uzmemo u obzir da mi je trebao itav ivot dok sam to skupio. Kad bi ovjek mogao doivjeti tisuu godina, onda bi tek mogao postati bogat! - Sto! - usklikne stranac. - Pa onda ti nisi zadovoljan? Midas zavrti glavom. - A, molim te, to bi te moglo zadovoljiti? - zapita ga stranac. elio bih to znati iz iste radoznalosti. Midas stade razmiljati. Osjeao je da je stranac s takvim

zlatnim sjajem u dobroudnom smijeku doao ovamo i sa snagom i sa svrhom da udovolji njegovim najveim eljama. Dakle, sad je bio sretan as kad je tre balo samo progovoriti, da dobije sve to bi mu palo na pamet, bilo to mogue ili ne. Mislio je i mislio, i u svojoj

mati tovario jedno zlatno brdo na drugo, a da mu ipak nisu bila dovoljno velika. Naposljetku svijetla misao padne na pamet kralju Midasu. inila se doista svijetlom, kao i sjajna kovina koju je toliko volio. Podigavi glavu, pogleda blistavom strancu u oi. - O Midasu - ree stranac - vidim da si napokon naiao na neto to e te zadovoljiti. Reci mi tu elju. - Evo to je - odgovori Midas. - Dosta mi je te muke oko skupljanja blaga i gledanja tako siune hrpe, poto sam sve dao za nju: elim da se sve to dodirnem pretvori u zlato! Stranev se smijeak tako raspe te se inilo kao da je u sobu provalilo sunce. - Zlatni dodir! - usklikne. - Ba ti valja estitati to si doao na tako izvrsnu misao. Ali jesi li sasvim siguran da e te to zadovoljiti? - A kako ne bi? - uzvrati Midas. - Nee nikad poaliti to ga posjeduje? - A kako i bih? - zapita Midas. - Ne traim nita drugo za svoju sreu. - Onda neka bude kako eli - odgovori stranac, mahnuvi rukom u znak pozdrava. - Sutra ujutro za izlaza sunca osjetit e se obdaren zlatnim dodirom. Onda lik stranca silno zasjaji, a Midas nehotice zatvori oi. Otvorivi ih ponovo, opazi u sobi samo jednu utu sunanu zraku,

a svuda oko sebe svjetlucanje dragocjene kovine, za koju je trebao itav svoj ivot da je skupi. Pria ne govori je li Midas spavao kao obino. No spavao on ili ne, dua mu je jamano bila u stanju djeteta komu se za sutradan obea lijepa nova igraka. Bilo kako mu drago, dan je jedva zavirio preko breuljka kad se kralj Midas potpuno razbudio te je, isteui ruke iz kreveta, poeo dirati predmete koji su mu bili na dohvatu. Bio je eljan iskuati je li mu zlatni dodir uistinu dan, kako mu ga je stranac obeao. Zato je poloio prst na stolicu do kreveta i na razliite druge stvari, ali se razoarao kad je vidio da su ostale iste, kao to su bile. On se ak i vrlo pobojao da je o sjajnom strancu samo sanjao ili je taj s njim zbijao samo alu. Pa kako e to biti jadno ako se poslije svih nada Midas bude morao zadovoljiti s ono malo zlata, koje je obinim sredstvima s mukom skupio, a ne stvorio dodirom! Jo je bilo tek sivo jutro, s ponekim trakom svjetla uz rub neba, gdje ga Midas nije mogao vidjeti. Leao je u vrlo beznadnu raspoloenju, alei propale nade i bivajui sve turobniji, dok prva sunana zraka ne zasja kroz prozor te mu pozlati strop nad glavom. Midasu se priinilo da se ta svijetla sunana zraka nekako osobito odrazila na bijelom pokrivalu njegove postelje. Pogledavi pomnije, kako li se zaudio i obradovao kad je vidio da se to platno pretvorilo, kako se inilo, u tkaninu najistijega i najsjajnijega zlata! S prvom sunanom zrakom doao mu je zlatni

dodir! Midas se die u nekom veselom ludilu te potra po sobi, grabei sve to mu je bilo na putu. Uhvati jednu od nogu postelje, i ona odmah postade zlatan s tup sa lijebom. Odmakne s prozora zavjesu, da bolje vidi udesa koja je stvarao, a rese mu oteaju u rukama - samo zlato. Uzme knjigu sa stola. Ova na prvi dodir postade

tako divno uvezena i zlatorezna, kakvi se svesci i danas esto vide. Ali prebirui prstima po listovima, gle! To je bio sveanj tankih zlatnih ploica, u kojima je sva mudrost knjige postala neitka. Brzo se odjene i zanese se kad je ugledao sebe u divnu odijelu od zlatnog sukna, koje je zadralo svoju gipkost i mekou, premda mu je bilo malo teko. Izvadi rupi, koji mu je opila mala Zlatojka. I on je bio zlatan, a isti i lijepi avovi dragoga djeteta svuda naokolo rupia bili su od zlatnoga konca. Nekako se ova posljednja promjena nije kralju Midasu sasvim svidjela. Vie bi volio da je rad njegove kerkice ostao upravo onakav kakav je bio onda kad mu se ona popela na koljena i dala mu ga u ruke. Ali nije bilo vrijedno uznemirivati se zbog sitnica. Sad Midas uzme naoale i stavi ih na nos, da bolje vidi to radi. U ono vrijeme nisu jo bile izumljene naoale za obine ljude, ali su ih kraljevi ve nosili. Inae, kako bi ih kralj Midas imao? No na svoju veliku zabunu, ma kako te naoale bile izvrsne, kralj uvidi da kroz njih ne moe gledati. A to je i bilo najprirodnije na svijetu. Ta kad ih je skinuo, vidje da su se providni kristali pretvorili u utu kovinu, pa su, dakako, kao naoale bili bezvrijedni, premda su kao zlato i te koliko valjali. Midasu se priini prilino nezgodnim da sa svim svojim bogatstvom nee nikad moi biti toliko bogat da si priuti valjane naoale. No ipak to nije tako vano, ree sam sebi vrlo filozofski. Ne moemo oekivati

nijedno veliko dobro, a da ga ne prati neka mala nezgoda. Zlatni dodir vrijedan je da se rtvuju barem naoale, ako ve i ne sam vid. Same moje oi sluit e za redovne potrebe, a mala Zlatojka bit e doskora dovoljno velika da mi ita. Mudri kralj Midas bio je tako ushien svojom sreom da mu se ni palaa nije inila dovoljno prostranom. Zato poe niza stube te se nasmijei, kad vidje da je rukohvat stubita postao ipkom svijetla zlata, jer, dok je silazio, proao je po njem rukom. Podigne zasun (koji je jo pred as bio od mjedi, ali zlatan kad su ga ostavili njegovi prsti) i pojavi se u vrtu. Tu se upravo u ono vrijeme nalazilo veliko mnotvo lijepih rua u punom cvatu, a druge su bile u svim stupnjevima ljupkih pupoljaka i cvjetova. Na jutarnjem povjetarcu miris im je bio vrlo ugodan. Njeno im rumenilo bilo na pogled najljepe na svijetu. Te su se rue inile tako otmjenima, tako ednima i tako punim slatka mira. Ali je Midas znao kako ih uiniti puno dragocjenijima, bar je tako mislio, nego to je ikad ikoja rua bila. Zato se potrudi te poe od grma do grma i s najveim strpljenjem izvri svoj arobnjaki dodir. Napokon se svaki poje dini cvijet i pupoljak, pa ak i crvi u nekima od njih, pretvorie u zlato. Kad je taj dobar dio posla bio zavren, pozvae kralja Midasa na zajutrak. A budui da je od jutarnjeg zraka dobio izvrstan tek, pouri se natrag u palau. Kakav je u Midasovo doba bio kraljevski zajutrak ja zapravo ne

znam, ali se sad ne mogu zadrati na tom, da to ispitujem. Ipak, kako mi se ini najvjerojatnijim, imao je kralj upravo onoga jutra jesti vrue kolae, nekoliko lijepih potonih pastrva, peeni krumpir, svjee kuhana jaja i kavu, a njegovu ker Zlatojku ekala je aa mlijeka s kruhom. Svakako, takvim jelom i treba posluiti kralja. Boljega kralj Midas i ne bi mogao imati. Mala Zlatojka jo se nije pojavila. Njezin otac naloi da je pozovu te sjedne za stol, ekajui dijete, da moe poeti jesti. Da pravo kaemo, Midas je volio svoju ker, a toga ju je jutra, zbog sree koja ga je snala, volio

jo vie. Nije potrajalo dugo te je uo kako djevojica dolazi hodnikom plaui gorko. To ga iznenadi, jer je Zlatojka bila j edno od najveselije djece, to ih je vidjeti za ljetnog dana, te bi u godinu dana jedva prolila naprnjak suza. Kad je Midas uo kako jeca, odlui da malu Zlatojku raspoloi ugodnim iznenaenjem. Zato, nagnuvi se preko stola, dodirne njezinu posudu (koja je bila od porculana, sve naokolo ukraena lijepim figuri cama) i pretvori je u suho zlato. Meutim je Zlatojka polako i alosno otvorila vrata i pokazala se s pregaicom na oima, jo uvijek jecajui, kao da e joj pui srce. - Ta to je, moja mala gospoic e! - povie Midas. - to je to s tobom u ovo krasno jutro? I ne skidajui pregaice s oiju, Zlatojka prui ruku u kojoj je bila jedna od rua, to ih je Midas prije pretvorio u zlato. - Divno! - usklikne otac. - A to te u toj velianstvenoj zlatnoj rui nagoni na pla? - Ali, dragi oe! - odgovori dijete, koliko joj je dopustilo jecanje. -To nije lijepo, nego je to najruniji cvijet, to je ikad rastao! - im sam se obukla, potrala sam u vrt da ti naberem rua, jer znam da ih voli, a jo vie onda kad ti ih tvoja ki nabere. Ali, jadne li mene, jadne li mene! Zna li to se dogodilo? Kakva nesrea! Sve krasne rue, koje su tako slatko mirisale te se tako ljupko rumenjele, pokvarene su i unitene! Sasvim su poutjele, kao i ova ovdje, i vie nikako ne miriu! to se to s njima moglo

dogoditi? - Moja draga djevojice, molim te, ne plai zato! - ree joj Midas, koji se stidio kazati da je on izazvao promjenu koja ju je tako raalostila. -Sjedni i pojedi kruh s mlijekom! Lako e zamijeniti zlatnu ruu, kao to je ova (koja e trajati stotine godina) za obinu ruu, koja uvene za jedan dan. - Meni nije do takvih rua! - povie Zlatojka, odbacivi zlatnu ruu prezirno od sebe. - Ne mirie, a tvrda latica bode mi nos! Dijete sjedne za stol, ali je toliko bilo zaokupljeno bolom zbog upropatenih rua da nije ni opazilo udesnu promjenu porculanske posude. Moda je to bilo i bolje, jer je Zlatojka rado gledala udne figurice i neobino drvee i kue, koje su bile naslikane na rubu zdjelice, a sad su se ti ukrasi, u utoj boji kovine, sasvim izgubili. Midas je nalio kavu i, dakako, lonac za kavu iz kakve god kovine bio onda kad ga je primio, bio je zlatan sad kad ga je odloio na stol. U sebi je poeo misliti da je za kralja tako priprostih obiaja pretjerano rasipnitvo dorukovati iz zlatna posua, pa se poeo pobojavati kako e uvati to blago. Ormar i kuhinja nee vie biti sigurno mjesto, da se u njima pohrane tako vrijedni predmeti kao to su zlatne zdjele i lonci za kavu. U tim mislima prinese licu kave ustima te se, srknuvi je, zaprepasti kad opazi da je tekuina onog asa kad ju je dotakao ustima, postala rastopljeno zlato, a zatim se smjesta stvrdnula u

grudu! - Ha! - povie Midas dobrano uplaen. - to je, oe? - zapita mala Zlatojka, uprvi u njega jo suzne oi. - Nita, kerce, nita! - ree Midas. - Popij mlijeko dok se nije ohladilo. To rekavi, stavi jednu od malih lijepih pastrva na tanjur pa je, da je okua, dodirne prstom. Na njegov uas divna prena potona pastrva pretvori se odmah u zlatnu ribicu, premda n e u jednu od onih zlatnih ribica koje

ljudi esto dre u staklenim posudama kao ukras za obiteljsku sobu. Ne! To je sad doista bila metalna riba. inilo se kao da su je izradili najbolji zlatari svijeta. Koice su joj bile sad od zlatne ice, peraje i rep tanke ploice zlata. U njoj se vidio ubod vilice, a tono se u kovini odraavala mekost i prhkost lijepo peene ribe. Kao to moete zamisliti, bio je to lijep posao. Sam bi kralj Midas u onaj as radije imao na tanjuru pravu pastrvu, nego tu fino izraenu i skupu imitaciju. Ne znam, pomisli u sebi, kako u dorukovati! Uzme jedan od kolaa, koji su se jo dimili od vruine, te ga jedva prelomi, kadli na njegov uas, premda je as prije bio od najbolje penice, kola poprimi utu boju kukuruza. Istin i za volju treba rei, da je to doista bio vru kukuruzni kola, Midas bi ga bio cijenio mnogo vie nego to ga je sad cijenio, kad mu je njegova krutost i sve vea teina dala gorko osjetiti da je to zlato. Gotovo oajan posegne za kuhanim jajetom, koje s e odmah pretvori onako kao i pastrva i kola. Jaje bi se zapravo moglo usporediti s onim koje je nosila guska iz bajke. No u ovom bi sluaju takva guska bio kralj Midas. - To ti je kripac! - mislio je, naslonivi se u naslonjau i gledajui malu Zlatojku zavidno. Ona je jela svoj kruh i mlijeko s velikim zadovoljstvom. - Tako skup obrok preda mnom, a ja ne mogu nita jesti! Nadajui se da e velikom brzinom moi izbjei ono to je sad

smatrao velikom neprilikom, kralj Midas zgrabi vru krumpir i pokua ga hitro strpati u usta i progutati. Ali je zlatni dodir bio od njega bri. Usta mu se ne napunie krumpirom, nego krutom kovinom, koja mu tako opali jezik da je glasno zaurlao te je, skoivi od bola, poeo od muke i straha po sobi plesati i skakati. - Oe, dragi oe! - povie mala Zlatojka, koja je bila vrlo njena djevojica. - Molim te, to ti je? Jesi li opekao usta? - O, drago dijete - zastenje Midas bolno - ne znam to e se zbiti s tvojim jadnim ocem! I doista, dragi maliani, jeste li ikad u svom ivotu ul i za tako bijedan sluaj? Tu se doslovce nalazio zajutrak, najbolji kojim se moe podvoriti kralj, ali ga je samo njegovo bogatstvo inilo potpuno bezvrijednim. Najsiromaniji radnik, sjedajui uz koru kruha i au vode, bio je daleko bogatiji od kralja Midasa, ija je birana hrana doista bila vrijedna koliko je god teila u zlatu. Pa to da ini? Ve za dorukom bio je gladan kao, vuk. Hoe li biti manje gladan za rukom? A kako e mu istom prodrljiv biti tek za veerom, koja e se sigurno sastojati od i ste vrlo neprobavljive hrane, kakva je sad stajala pred njim! to mislite, koliko e dana moi ivjeti od te bogate hrane? Te su misli tako muile kralja Midasa, da je poeo sumnjati je li bogatstvo napokon jedina poeljna ili nepoeljna stvar na svijetu. Ali je to bila samo prolazna misao. Midas je bio tako oaran

svjetlucanjem ute kovine da jo nije pomiljao odrei se zlatnog dodira zbog takvih trica kao to je zajutrak! Treba pomisliti kolika je cijena samo jednog takvog obroka! Vrijedio je milijune i milijune (i jo toliko da bi bila potrebna itava vjenost da se sve izrauna): prene pastrve, jaja, krumpir, vrui kolai i aa kave!

To bi zaista bilo blago! pomisli Midas. No ipak, bio je tako gladan i u tako nezgodnu poloaju da je ponovo glasno i vrlo alosno zastenjao. Naa lijepa Zlatojka nije vie mogla izdrati. Jedan je as sjedila, a oi je uprla u oca, pokuavajui dokuiti to je s njim. Onda se, s njenom i suutnom eljom da ga utjei, digne sa stolca i potri k Midasu te mu svim arom obavije rukama koljena. On se sagne i poljubi je. Osjeti da je ljubav njegove kerkice tisuu puta vrednija od zlatnoga dodira. - Moja predraga, predraga Zlatojko! - povie kralj. Ali Zlatojka ne odgovori. Jao, to uini! Kako je koban bio dar kojim ga je obd ario stranac! U onaj as kad su Midasove usne dotakle Zlatojkino elo, zbila se promjena. Njezino milo, ruiasto lice, koje je bilo puno ljubavi, poprimilo je svjetlucavu utu boju, a na obrazima joj se zamrzle kapljice suza. Njezini lijepi smei uvojci zadobili su istu boju. Njezino meko i njeno tjelece postade u rukama oevim tvrdo i kruto. O, strane li nesree! rtva nezasitne elje za blagom, mala Zlatojka nije vie bila ivo dijete, nego zlatan kip! Da, evo je, tu je! Upitni pogled ljubavi, boli i samilosti skrutio se na njezinu licu. Bio je to najljepi i najbolniji prizor koji je ikad vidio smrtnik. Sve Zlatojkine crte i znaajke ostale su: ak je ostala i ljupka jamica na njezinoj bradi. Ali to je savrenija bila

slika, to je oeva bol bila ve a kad je gledao taj zlatni kip - sve to mu je preostalo od kerice. Omiljela Midasova rije, kad bi osjetio osobitu ljubav prema djetetu, bila je da vrijedi koliko je teka u zlatu. A sad se ta reenica doslovce ispunila. I sad, napokon, kad je bilo prekasno, osjeti kako toplo i njeno srce, kad ljubi, vrijednou beskrajno nadmauje sve bogatstvo, koje bi se moglo nagomilati od zemlje do neba! Bilo bi prealosno kad bih vam priao kako je Midas, u obilju svojih ispunjenih elja, poeo lomiti rukama i jad ikovati i kako nije mogao ni gledati Zlatojku, ni s nje skinuti oiju. Nije mogao vjerovati da je pretvorena u zlato, osim kad bi mu oi bile uprte u kip. Ali pogledavi je drugi put kriom, ugleda njezino drago lie sa utom kapljom suze na utom obrazu i tako saalan i njean pogled, te se inilo da taj sam izraz mora u taj as smekati zlato i pretvoriti ga natrag u meso. To se, meutim, nije moglo dogoditi. Zato je Midas mogao samo lomiti rukama i eljeti da bude najsiromaniji ovjek na cijelom svijet u, samo da mu sve njegovo bogatstvo vrati i trag rumenila u lice njegova dragog djeteta. Dok je tako oajavao, iznenada opazi na vratima stranca. Midas sagne glavu, a da i ne progovori, jer je prepoznao isti lik koji mu se dan prije pojavio u riznici, te mu je dao kobnu sposobnost zlatnog dodira. Na stranevu licu jo je bio smijeak, koji je kao obasjavao svu sobu utim sjajem i sjao po kipu male Zlatojke i po

drugim predmetima, koji su se promijenili Midasovim dodirom. - No, prijatelju Midase - progovori stranac - kako uspijeva sa zlatnim dodirom? Midas strese glavom i odgovori: - Vrlo loe!

Vrlo loe? O, to to govori? - usklikne stranac. - A kako to? Zar ti nisam vjerno odrao obeanje? Zar nema sve to ti srce eli? - Zlato nije sve - odvrati Midas. - A ja sam izgubio sve to je moje srce uistinu voljelo. - O! To si ti ve od jutra neto otkrio? - ree stranac. - Hajde da vidimo. Koje od tih dviju stvari misli da su vrednije, dar zlatnoga dodira ili aa iste hladne vode? - Blaena voda! - usklikne Midas. - Ona nikad vie nee navlaiti moje spreno grlo! - Zlatni dodir - nastavi stranac - ili kora kruha? - Kora kruha - odgovori Midas - vrijedna je svega zlata na zemlji! - Zlatni dodir ili mala Zlatojka, topla, meka i ljupka, kakva je bila prije jednoga sata? - O! Moje dijete, moje drago dijete! - povie jadni Midas, lomei rukama. - Ne bih dao onu malu jamicu na njezinoj bradi za mo kojom bih pretvorio svu tu veliku zemlju u krutu grudu zlata! - Pametniji si nego to si bio, kralju Midase! - ree stranac, promatrajui ga ozbiljno. Kako vidim, tvoje se srce nije sasvim pretvorilo u zlato. Da je tako, tvoj bi sluaj doista bio oajan. Ali se ini da jo uvijek moe pojmiti da su najobinije stvari, koje su na dohvatu svakomu, vrednije nego bogatstvo za kojim toliki smr tnici uzdiu i za koje se bore. Sad mi reci, eli li se iskreno otarasiti zlatnoga dodira?
-

Odvratan mi je! - odgovori Midas. Muha mu sleti na nos, ali odmah padne na tlo, jer se i ona pretvorila u zlato. Midas zadre. - Onda poi - ree mu stranac - i zaroni u rijeku koja tee podno tvoga vrta. Uzmi i posudu iste vode i njom poprskaj sve one predmete za koje eli da se iz zlata pretvore u prijanje. Ako to uini ozbiljno i iskreno, moda bi jo mogao popraviti zlo koje je nanijela tvoja pohlepa. Kralj Midas duboko se pokloni, a kad je podigao glavu, sjajni je stranac ieznuo. Lako ete povjerovati da Midas nije asio ni asa, nego je zgrabio velik zemljani vr (ali jao, kad ga je jednom dotakao, nije vie bio zemljan) te se pouri prema rijeci. Dok je trao i probijao se kroz grmlje, doista je bilo divno gledati kako lie za njim uti, kao da je jesen samo ondje i nigdje drugdje. Doprijevi do obale rijeke, skoi naglavce u nju, a da nije ni toliko priekao da skine cipele. - Puh! Puh! Puh! - puhao je kralj Midas kad mu je glava izronila iz vode. - To je zaista svjea kupelj. Mislim da se zlatni dodir sasvim isprao. A sad da napunim vr! Tek to je zaronio vr u vodu, razveseli mu se srce kad je vidio kako se iz zlata povrati u istu dobru, asnu zemljanu po sudu, kakva je i bila prije nego to ju je on dodirnuo. Bio je svjestan i promjene u sebi. Hladan, tvrd i teak teret kao da mu je pao s
-

grudi. Bez sumnje mu je srce bilo pomalo gubilo ljudske osobine pa se pretvaralo u beutnu kovinu, ali se sad ponovo smekalo. Ugledavi ljubicu, koja je rasla na obali rijeke, dotakne je prstom te se veoma obraduje kad ugleda da je taj njeni cvijetak zadrao svoju grimiznu boju, ne pretvorivi se u uto zlato. Kletva zlatnog dodira zaista je bila s njega skinuta. Kralj Midas pohita natrag u palau. Drim da sluge nisu znale to da misle kad su vidjele svoga kraljevskoga

gospodara kako paljivo nosi kui zemljani vr vode. Voda, koja je trebala popraviti sve zlo to ga je donijela njegova ludost, bila je Midasu draa od oceana rastopljena zlata. Prvo to je uinio, a to vam jedva treba napomenuti, bilo je da je punim akama poprskao zlatni kip male Zlatojke. Tek to je voda pala po njoj, nasmijali biste se da ste vidjeli kako se lice djeteta opet zarumenjelo. Kako je o na samo poela kihati i prskati vodu iz usta i kako se zaudila kad je vidjela da je mokra kao mi, a otac je i dalje kropi vodom! - Molim te, dragi oe, nemoj! - vikala je. - Vidi kako si smoio moju lijepu haljinu, koju sam tek jutros obukla! Zlatojka nije znala da je bila malen zlatni kip, niti se mogla sjetiti iega to se dogodilo od asa kad je rai renih ruku potrala da utjei jadnoga kralja Midasa. Otac je mislio da nije potrebno ljubljenom djetetu kazati kako je bio glup, ve se zadovoljio time da joj pokae koliko je sad pametniji. Zato je odveo malu Zlatojku u vrt, gdje je svom preostalom vodom poprskao rue, i to tako brzo da je oko pet tisua rua ponovo poelo lijepo cvasti. No ipak su dvije okolnosti kralja Midasa uvijek podsjeale na zlatni dodir: pijesak se rijeke uvijek iskrio poput zlata, a kosa male Zlatojke imala je zlatolik odsjev, koji on nikad nije opazio prije onog asa kad se djevojica na njegov poljubac promijenila. To je zapravo bila promjena na bolje. Zlatojkina je kosa sad bila obilnija nego prije.

Kad je kralj Midas sasvim ostario, pa je na koljenu njihao Zlatojkinu djecu, rado im je priao ovu udesnu priu, uglavnom ovako kako sam vam je i ja sad ispripovjedio. Onda bi im pogladio sjajne uvojke i rekao im da i njihova kosa ima bogat zlatni odsjaj koji su naslijedili od majke. -I da vam istinu kaem, moji dragi maliani - govorio bi kralj Midas, njiui djecu marljivo sve to vrijeme - od onoga jutra mrzim i sam pogled na svako drugo zlato osim ovoga!

SHADOW BROOK

Poslije prie
No, djeco - upita Eustace, koji je od svojih sluatelja vrlo rado izazivao neko odreeno miljenje - jeste li ikad u svojem ivotu sluali bolju priu od Zlatnoga dodira? - Pa to se tie pripovijesti o kralju Midasu - ree prpona Jaglenka - ona je bila slavna tisue godina prije nego to je gospodin Eustace Bright doao na svijet, a toliko e biti i poslije
-

njega. Ali neki ljudi imaju, kako bismo to mogli nazvati, olovni dodir te sve ono na to stave svoje prste ine tupim i tekim. - Ti si bistro dijete, Jaglenko, a jo nisi prola ni dvanaeste ree Eustace prilino iznenaen otrinom nje zine kritike. - Ali ti dobro zna u svom nestanom srdacu da sam ja iznova osvjetlao staro Midasovo zlato pa je zasjalo kao nikad prije. A onda onaj lik Zlatojkin! Zar ti u tom ne vidi majstora? I kako sam lijepo iznio i produbio moral! to kaete vi, Papratko, Maslaak, Djetelina, Zimzelenko? Bi li itko od vas, poto je uo ovu priu, bio tako lud da zaeli mo kojom bi pretvarao stvari u zlato? - Ja bih eljela - ree Zimzelenka, djevojica od deset godina - u svojem desnom kaiprstu imati mo pretvaranja svega u zlato. Ali svojim lijevim kaiprstom eljela bih da mogu sve vratiti natrag u prijanje stanje, ako mi se promjena ne bi sviala. Ja znam to bih upravo ovo popodne uinila! - Molim te, reci mi - ponuka je Eustace. - Pa ja bih svojim lijevim kaiprstom - odgovori Zimzelenka dodirnula svaki od ovih zlatnih listova na drveu te bih ih pozelenila. Tako bismo ponovo imali ljeto, a ne tu runu zimu. - No, Zimzelenko! - povie Eustace Bright. - Uinila bi mnogo zla. Da sam ja Midas, ne bih cijele godine radio nita drugo, nego opet i opet stvarao zlatne dane, kao to su ovi. Moje mi najbolje misli uvijek dolaze malo prekasno. Zato vam nisam rekao kako je kralj Midas doao u Ameriku i pretvorio tamnu jesen, kakva je

u drugim zemljama, u svijetlu ljepotu, kakva je ovdje? On bi pozlatio lie u velikom dijelu prirode. - Eustace - zapita ga Papratko, dobar djeai koji je uvijek ispitivao potanko tonu visinu divova, vila i vilenjaka - koliko je bila visoka Zlatojka i koliko teka kad je bila pretvorena u zlato? - Bila je visoka po prilici koliko i ti - odgovori Eustace - a kako je zlato vrlo teko, teila je najmanje tisuu kila, pa bi se bila mogla iskovati u tridest, etrdeset tisua zlatnih dolara. elio bih da je Jaglenka i upola toliko vrijedna. Hajdemo, djeco, popnimo se iz doline i ogledajmo se malko oko sebe. Tako i uinie. Sad je sunce prelo za sat, dva svoju podnevnu visinu i svojim zapadnim zrakama ispunjalo veliku dolinu, te se inilo da se u njoj to svjetlo poput zlatna vina u ai prelijeva i prosipa po okolnim obroncima. Bio je tako lijep dan da bi mogao rei: Nikad dosad nije bilo takva dana!, premda je upravo juer bio takav dan, a i sutra e biti ba takav. Ah, ali malo ih ima u krugu od dvanaest mjeseci! Osobita je znaajka listopadskih dana da se ine kao da svaki od njih zauzima mnogo prostora, premda

sunce u to doba godine izlazi prilino kasno i lijee u postelju, kao to bi trebala i mala djeca, u trijeznih est sati ili ak i ranije. Zato te dane ne moemo nazivati dugima. Ali oni kao da svojom irinom nadoknauju svoju kratkou pa kad doe svjea veer, svjesni smo da smo kod jutra uivali dobar rukovet ivota. - Doite, djeco, doite! - povie Eustace Bright. - Jo, jo, jo oraha! Napunite sve koare pa u vam za Boi tucati orahe i priati lijepe prie! I odoe dalje u izvrsnu raspoloenju, svi osim maloga Maslaka, koji je, ao mi je kazati, sjeo na ahuru pitomoga kestena te se nabo na njezine bodlje, kao to se jastui izbode iglama. Jao, kako se neugodno morao osjeati!

DJEJI RAJ SOBA ZA IGRANJE U TANGLEWOODU

Uvod u Djeji raj

Zlatni su dani listopada proli, kao i toliko drugih listopada, a tako i smei studeni, kao i vei dio hlad noga prosinca. Napokon je doao veseli Boi, a i Eustace s njim, koji ga je svojom nazonou jo vie razveseljavao. Onaj dan, kad je stigao iz koleda, nastala je jaka meava. Sve do tog vremena zima je oklijevala, pa nam je dala mnogo blagih dana, koji su na njezinu naboranom licu bili poput smijeka. Trava se na zatienim mjestima i dalje zelenjela, kao na primjer u zakucima junih obronaka i u zavjetrini kamenih ograda. Upravo prije tjedan, dva, na poetku mjeseca, djeca su na obali Shadow Brooka nala rascvjetao maslaak, tamo gdje potok istjee iz doline. Ali sad vie nije bilo ni zelenila trave ni maslaaka. Takva meava! Od prozora Tanglewooda moglo bi se sve pregledati do na daljinu od dvadeset milja, ak do vrha Taconica, samo da se kroz vrtloge snijega, to je u bijelo sve zavio, moglo tako daleko vidjeti. inilo se da su bregovi divovi koji u svojem velikom veselju bacaju jedni na druge grude snijega. Leprave snjene pahuljice bile su tako guste da su skrivale i samo drvee u sredini doline. Istina je, mali zarobljenici Tangelwooda mogli su katkad razabrati nejasne obrise Monument Mountaina i glatku

bjelinu smrznutog jezera na podnoju te planine, kao i okolne crne i sive povrine uma. Ali to bi se sve samo katkad pomaljalo kroz oluju. Ipak su djeca uvelike uivala u meavi. Ve su se s njom upoznala, bacajui se naglavce u najvee nanose i grudajui se, kao to smo maloprije zamislili da to ine i planine Berkshirea. A sad su dola natrag u svoju prostranu sobu za igranje, koja je bila velika kao i veliki salon, natrpana svim vrstama igraaka, velikih i malih. Najvea bijae konj za ljuljanje, koji je izgledao poput pravog konjia. Bila je tu i itava obitelj drvenih, vota nih, sadrenih, porculanskih i platnenih lutaka. Bilo je tu i kocaka, dovoljno da se sagradi itavo brdo, kao to je Bunker Hill, i unjeva za kuglanje, i lopata, i zvrkova, i reketa, i tapia s kolutiima za dobacivanje, i konopa za preskakivanje i jo vie takvih vrijednih stvari, koje ne bih mogao nabrojiti na jednoj stranici knjige. Ali su djeca voljela meavu vie nego sve drugo. Ona ih je podsjeala na mnoge svjee uitke sutranjega dana i cijele zime. Vonja na saonicama; sanjkanje niz obronak u dolinu; snjegovi kojega e praviti; snjene kule koje e sagraditi; i grudanje koje e se upriliiti! Zato su maliani blagoslivljali meavu i veselili se kad su vidjeli da postaje gua i gua, pa su s nadom promatrali dugi zapuh koji se gomilao na cesti i ve je nadvisio njihove glave. - Pa zatrpat e nas do proljea! - povikae s najveim veseljem.

DJEJI RAJ

- Kakva teta to je kua previsoka, pa nee biti zatrpana. Crvena kuica tamo dolje bit e zatrpana do strehe.

Luda djeco, zar elite vie snijega? - zapita Eustace, kojemu je dosadilo itanje nekog romana pa je doao u djeju so bu. Meava je ve napravila dovoljno zla time to je pokvarila jedinu priliku za klizanje, kojoj sam se zimus mogao nadati. Neemo vie vidjeti jezera sve do travnja. A danas sam kanio prvi put onamo! Zar me ne ali, Jaglenko? - O, svakako! - nasmijei se Jaglenka. - Ali da te utjeimo, sluat emo jo koju od tvojih pria, kakve si nam ispripovjedio na verandi i u kotlini Shadow Brooka. Moda u ih sad vie voljeti, sada kad nemam to drugo raditi, nego onda kad smo brali orahe i uivali u lijepom vremenu. Nato se Zimzelenka, Djetelina, Papratko i mnogi drugi od maloga bratstva i rodbinstva, koji su jo bili u Tanglewoodu, skupe oko Eustacea i ozbiljno ga zamole da im ispria priu. Student zijevne, isprui se i onda, na veliko divljenje maliana, skoi triput tamo-amo preko stolca, da bi tako, kako im je rekao, pokrenuo duh. - Dobro, dobro, djeco - ree im poslije tih priprema - kad ve traite, a i Jaglenki je do toga stalo, vidjet u to se za vas moe uiniti. A da bismo znali kakvi su sretni dani bili prije nego to su dole u modu oluje, ispriat u vam priu iz najstarijega od svih starih vremena, kad je svijet bio nov poput Papratkova novoga zvrka. Onda je postojalo samo jedno doba godine, a to je bilo krasno ljeto, i jedno doba za smrtnike, a to je bilo djetinjstvo.
-

Nikad prije nisam to ula - ree Jaglenka. - Dakako da nisi - odgovori Eustace. - To e biti pria o neemu o emu nitko drugi osim mene nije nikad ni sanjao, o djejem raju, i kako je sve propalo zbog nestaluka upravo takve vragolanke kakva je Jaglenka. Tako Eustace Bright sjedne na stolac, preko kojega je as prije preskakivao, uzme Divizmu na koljena, naredi da se sluateljstvo smiri i pone priati o jadnom, nestanom djetetu koje se zvalo Pandora, i o njezinu prijatelju u igri Epimeteju. Moete je na iduoj strani itati redak po redak.
-

DJEJI RAJ

Prije mnogo, mnogo godina kad je ovaj stari svijet bio u svom najnjenijem djetinjstvu, ivio je djeak bez oca i matere, a zvao se Epimetej. I da ne bude sam, iz daleke zemlje poslano je drugo dijete, djevojica bez oca i majke kao i on, da s njim ivi, da se s njim igra i bude mu na pomoi. Njezino je ime bilo Pandora. Prvo to je Pandora ugledala kad je ula u kuicu gdje je Epimetej stanovao, bila je velika kutija. A prvo pitanje, koje mu je postavila kad je prekoraila prag, bilo je: - Epimeteju, to ima u toj kutiji? - Moja draga Pandorice - odgovori Epimetej - to je tajna. Budi ljubazna i ne zapitkuj. Kutija je ovdje ostavljena da bude na sigurnu mjestu, a ni ja sam ne znam to je u njoj. - A tko ti ju je dao? - zapita Pandora. - I odakle je dola? - I to je tajna - odgovori Epimetej. - Kako me to srdi! - povie Pandora, naprivi usne. - eljela bih da ta runa kutija tu ne smeta! - No, hajde, ne misli vie na nju - pozove je Epimetej. - Potrimo napolje i igrajmo se lijepo s drugom djecom. Epimetej i Pandora ivjeli su prije vie tisua godina. Danas je svijet drugaiji nego to je bio u ono vrijeme. Onda su svi ljudi bili

djeca. Oevi i majke nisu se trebali brinuti za djecu, jer nije bilo nikakvih opasnosti, nikakvih neprilika. Odjeu nije trebalo krpati, a jela i pila bilo je na pretek. Kad bi god neko dijete zaeljelo objedovati, nalo bi objed na drvetu. Kad bi ujutro pogledalo na drvo, moglo bi vidjeti kako se iri cvijet veere, a uveer bi vidjelo njeni pupoljak doruka. To je zaista bio ugodan ivot. Nije trebalo raditi, zadaci se nisu trebali rjeavati. Samo se veselilo i plesalo. Djeca su razgovarala slatkim glasiima. Ili pjevala poput ptica. Ili pucala od smijeha po cijeli dan. A to je bilo najdivnije od svega, djeca se nisu nikad svaala, niti bi udarala u pla, niti bi ikoji od tih malih smrtnika u ono davno doba ikad otiao u kut da se srdi. O, kako je onda bilo divno ivjeti. Istina, ona mala krilata udovita, ko ja se zovu Jadi, a sad su brojni gotovo kao i komari, nisu se jo viala na zemlji. Po svoj je prilici najvei nemir koji je dijete ikad iskusilo bila Pandorina ljutnja, jer nije mogla otkriti zagonetku tajanstvene kutije. To je ispoetka bila samo nejasna sjena Jada, ali je on svakog dana bivao sve jai, dok napokon Epimetejeva i Pandorina kuica ne postade manje sunana od kuica druge djece. - Odakle je mogla doi kutija? - Pandora je neprestano govorila sebi i Epimeteju. - I to li to moe biti u njoj? - Ti uvijek govori o toj kutiji! - prigovori napokon Epimetej, jer mu je taj predmet ve vrlo dosadio. - elio bih, draga Pandora, da

DJEJI RAJ

pria o neemu drugomu. Hajde, skupimo zrele smokve i poveerajmo ih pod drveem. A ja poznam lozu koja ima najslae i najsonije groe to si ga ikad kuala.

DJEJI RAJ

govori o grou i smokvama - povie Pandora mrzovoljno. - Dobro onda - ree Epimetej, koji je bio vrlo dobroudan djeak, kao i veina djece u onim danima - potrimo napolje i veselimo se sa svojim prijateljima. - Sita sam veselja i nije mi stalo ako se i nikad vie ne budem veselila! - odgovori naa mala hirovita Pandora. - Ja se i tako zapravo nikad i ne veselim! Ta runa kutija! Toliko mi cijelo vrijeme zaokuplja misli. Reci mi to je u njoj! - Kao to sam ti ve pe deset puta rekao, ne znam! - odvrati Epimetej, malko se uzrujavi. - Kako ti onda mogu rei to je unutra? - Mogao bi je otvoriti - ree Pandora, pogledavi Epimeteja postrance - pa bismo onda mogli sami vidjeti. - Ma to ti pada na pamet, Pandoro? - usklikne Epimetej. Na samu pomisao da bi pogledao u kutiju, koja mu je bila povjerena uz uvjet da je nikad ne otvori, lice mu poprimi izraz takva uasa te Pandora pomisli da je najbolje vie to i ne spominjati. No ipak jo uvijek nije mogla ne misliti i ne govoriti o kutiji. - Barem mi moe kazati - ree mu - kako je ovamo dospjela. - Ostavio ju je pred vratima - odgovori Epimetej - upravo prije nego to si ti dola, ovjek koji se inio veseo i pametan i koji se

- Uvijek

jedva suzdravao od smijeha kad ju je stavljao na tlo. B io je odjeven u udan ogrta, a kapa kao da mu je bila djelomino od perja, pa je izgledalo kao da su na njoj krila. - Kakav je imao tap? - zapita Pandora. - O, najudniji tap to si ga ikad vidjela! - povie Epimetej. - Bio je poput dviju zmija ovijenih oko ibe. Bio je izrezbaren tako savreno pa sam isprva pomislio da su zmije ive. - Poznajem ga - doda Pandora zamiljeno. - Nitko drugi nema takav tap. To je bio ivko. On je donio i mene i kutiju. Bez sumnje ju je namijenio meni. Najvjerojatnije je da su u njoj lijepe haljine za mene, ili igrake za tebe i mene, ili neko vrlo dobro jelo za nas oboje. - Moda je tako! - odgovori Epimetej, okrenuvi se. - Ali dok ivko ne doe natrag i to nama ne kae, nemamo prava podii poklopac na kutiji. - Kako je to dosadan djeak - promrmlja Pandora kad je Epimetej otiao iz kuice. - eljela bih da je malo poduzetniji! Prvi put poslije njezina dolaska, Epimetej je iziao a da nije zatraio od Pandore da poe s njim. Otiao je sam nabrati smokava i groa, ili se nekako zabaviti u drutvu, samo da bude dalje od svoje male prijateljice. Bilo mu je preko glave sluanja o kutiji pa je od svega srca zaelio da ju je ivko, ili kako se taj glasnik zvao, ostavio pred vratima nekog drugog djeteta, gdje Pandori ne bi nikad zapela za oi. Ona je tako uporno brbljala o

njoj! Kutija, kutija, i samo kutija! inilo se kao da je kutija zaarana i kao da kuica nije dovoljno velika da je primi, a da se Pandora stalno o nju ne spotie, i sili i Epimeteja da se isto tako o nju spotie i da tako nabijaju sve etiri svoje noge.

Epimeteju je bilo doista teko sluati o kutiji od jutra do veeri. Bilo mu je jo tee jer su mali zemaljski stanovnici u onim sretnim danima bili nenavikli na uznemirivanja, te nisu znali kako da se prema njima vladaju. Onda je mala neprilika donosila toliko nemira koliko bi mnogo vea donijela u nae vrijeme. Kad je Epimetej otiao, Pandora se zagleda u kutiju. Vie od stotinu puta nazvala ju je runom. No unato svemu onomu to je rekla protiv nje, ipak je to bio lijep dio pokustva. Ta bi kutija bila ukrasom svakoj sobi u koju bi bila smjetena. Bila je od lijepe vrste drva, a tamne i obilne ilice irile joj se po povrini, koja je bila tako dobro ulatena da je Pandora u njoj vidjela svoje lice. Budui da to dijete nije imalo drugog zrcala, udno je to barem zbog tog razloga nije cijenilo kutiju. Rubovi i uglovi kutije bili su najdivnije izrezbareni. Oko rubova bili su likovi otmjenih mueva i ena i najljepe djece, to su ikad viena; svi se odmarahu ili se zabavljahu u obilju cvijea i lia. Ti razliiti predmeti bili su tako izvrsno i skladno izraeni, pa se inilo da su cvijee, lie i ljudska bia spleteni u vijenac divne ljepote. Ali tu i tamo kao da je virilo kroz izrezbareno lie, kako se Pandori jednom ih dvaput priinilo, lice, koje nije bilo tako ljupko, ili neto neugodno, to je oduzimalo ljepotu svemu ostalom. No ipak, pogledavi paljivije i dodirnuvi mjesto prstom, nije mogla otkriti nita takvo. Neko lice, koje je zapravo bilo lijepo, naas joj se uinilo runim, jer ga je pogledala nekako

sa strane. Najljepe lice od svih bilo je u sredini poklopca, u takozvanom izboenom reljefu. Nije bilo niega drugoga osim tamnog, glatkog, bogato ulatenog drva i toga lica u sredini s vijencem od cvijea oko ela. Pandora je lice gledala mnogo puta i mislila je da bi se ta usta, kad bi htjela, mogla nasmijeiti ili uozbiljiti po volji, kao i svaka druga iva usta. Upravo su sve crte lica imale vrlo iv i prilino vragolast izraz, te se inilo da taj mora prsnuti iz izrezbarenih usana i javiti se rijeima. Da su usta progovorila, sigurno bi govorila ovako: Ne boj se, Pandoro! to ti se moe dogoditi ako otvori kutiju? Mani se toga jadnog, priprostog Epimeteja! Ti si mudrija od njega i deset si puta smionija. Otvori kutiju i pogledaj! Moda te u njoj eka neto lijepo! Kutija je, gotovo sam zaboravio rei, bila zakljuana, ne bravom ih kojom drugom napravom, nego vrlo sloenim uzlom od zlatne uzice. inilo se kao da tom uzlu nije bilo ni poetka ni kraja. Nikad nije bilo uzla tako lukavo svezana, s toliko zapletaja koji su izazivali i najspretnije prste da ga raspletu. A ipak je ba ta tekoa jo vie vabila Pandoru da pregleda uzao i vidi kakav je. Ve se dva, tri puta sagnula nad kutiju, uzela uzao meu pala c i kaiprst, ali nije ga jo pokuala razuzlati. Sve mi se ini, ree sama sebi, da poinjem shvaati kako

je svezan. Moda bih ga mogla i ponovo svezati, poto ga razveem. U tome sigurno ne bi bilo nikakva zla. Epimetej me ne bi zato ni grdio. Ne bih trebala i, dakako, ne bih smjela otvoriti kutiju bez djeakova doputenja, sve da i razveem uzao. Za Pandoru bi bilo bolje da je imala kakav posao, ili bilo to ime bi uposlila svoj duh, tako da ne bi neprestano mislila na taj jadni predmet. Ali djeca su, prije nego to su na svijet doli Jadi, provodila tako lagodan

ivot da su doista imala i previe slobodnog vremena. Nisu se stalno mogla igrati skrivaa u cvjetnim grmovima, ili imia s vijencima na oima, ili bilo koje druge igre koje su mogla izmisliti onda kad je jo Zemlja bila u povojima. Kad je ivot samo zabava, muka je prava igra. Uope nita nije trebalo raditi. Malko pomesti i ispraiti oko kuice, skupljati svjee cvijee (koje je raslo svuda u izobilju) te ga spremati u vaze - i radni dan jadne male Pandore bio je gotov. A sav preostali dio dana preotela bi joj kutija! Ja napokon i nisam siguran nije li joj kutija nekako donijela i blagoslova. Ona ju je navodila na takve razliite misli, o kojima bi govorila kad bi samo imala koga da je slua! Kad bi bila dobro raspoloena, divila bi se svijetlim, ulatenim plohama i bogatim ukrasima od lijepih lica i lia svuda naokolo po rubovima. A ako bi bila neraspoloena, mogla ju je odgurnuti ili udariti svojom nestanom noicom. I mnogo je uda raca kutija (ali je to bila i vragolasta kutija, kao to emo i vidjeti, te je ono to je dobila i zasluila), mnogo je udaraca nogom primila. Ali je jedno sigurno: da nije bilo kutije, naa Pandorica ne bi znala kako provoditi vrijeme. Nagaanje o tome to je u kutiji toliko bi ovjeka zaokupilo da ne bi imao vremena ni za to drugo. to je ipak moglo biti unutra? Samo zamislite, moji mali sluatelji, kako bi se vaa pamet uposlila da je u vaoj kui velika kutija, u kojoj bi bili, kao to biste imali i pravo oekivati, novi i lijepi darovi za vas prigodom

Boia ili Nove godine! Mislite li da biste bili manje radoznali od Pandore? Da ste ostavljeni sami s kutijom, ne biste li podigli poklopac? Ali vi to ne biste uinili! O, fuj! Ne, ne! Samo kad biste mislili da su unutra igrake, bilo bi vrlo teko bar jednom ne zaviriti! Ne znam zato je Pandora oekivala igrake. Onda se po svoj prilici nisu jo ni pravile igrake. Onda je i sav svijet bio velika igraka za djecu. Ali je Pandora bila uvjerena da je u kut iji neto lijepo i vrijedno. Zato je tako eljela zaviriti, kao to bi to eljele i ove djevojice ovdje oko mene. Moda je Pandora osjeala i malo veu elju, no u to nisam posve siguran. Ali upravo na taj dan, o kojem smo tako dugo govorili, radoznalost joj toliko porasla da se djevojica napo kon primakla kutiji. Odluila ju je otvoriti, samo ako mogne. O, nestana Pandoro! Najprije ju je pokuala dii. Bila je teka, preteka za njeno dijete kakva je bila Pandora. Podie jedan kraj kutije nekoliko palaca od poda i spusti je prilino buno. as poslije toga gotovo kao da je ula kako se neto u kutiji mie. Primakne uho to blie i osluhne. Jest, inilo se kao da unutra netko prigueno mrmlja! Ili su to moda samo zujale Pandorine ui? Ili joj je tuklo s rce? Dijete nije moglo biti potpuno sigurno je li neto ulo ili ne. Ali joj radoznalost postade vea nego ikad. Kad je odmakla glavu, oi joj padnu na uzao od zlatne uzice. Vrlo je domiljat ovjek morao svezati ovaj uzao, ree

Pandora u sebi. Ali ja mislim da ga ipak mogu razuzlati. Barem u pronai oba kraja uzice. Onda uzme prstima zlatni uzao i promotri njegovu zamrenost, to je otrije mogla. A da i nije nakanila ili jasno znala to radi, pokuavala ga je razvezati. Sjajno sunano svjetlo prodrlo je kroz otvoren prozor, a isto tako i veseli glasovi djece koja su se igrala, a meu njima moda se razabirao i Epimetejev glas. Pandora poslua. Kako je bio lijep dan! Ne bi li bilo bolje da se okani munog uzla, da ne misli vie na kutiju i da otri svo jim prijateljima i bude sretna?

Sve su to vrijeme ipak njezini prsti nesvjesno prevrtali uzao. Pogledavi na poklopcu zaarane kutije lice ovjenano cvijeem, kao da je opazila kako joj se lukavo ceri. To lice izgleda vrlo pakosno, ree Pandora. Ceri li se zato to radim zlo? Najradije bih otrala! Ali ba onda, kao pukim sluajem, nekako zavrne uzao te postigne udesan uinak. Zlatna se uzica rasplete kao arolijom i kutija ostane nezakljuana. To je najudnije to sam ikad doivjela, pomisli Pandora . Ali to e rei Epimetej? I kako mogu ponovo zakljuati? Pokua jednom ih dvaput ponovo zauzlati uzicu, ali uskoro uvidi da ne moe. Tako se iznenadno rasplela da se nikako nije mogla sjetiti kako su krajevi uzice bih uvijeni jedan u drugi. Kad se pokuala sjetiti kakav je oblik imao uzao, taj kao da joj je sasvim nestao iz pameti. Zato se nita nije moglo uiniti, nego je trebalo kutiju ostaviti na miru, kako jest, i priekati Epimeteja. Ali, pomisli Pandora, kad on nae razvezan uzao, znat e da sam to ja uinila. Kako u ga uvjeriti da nisam ni zavirila u kutiju? I onda u njezino malo nestano srce ue ova misao: kad se ve bude sumnjalo da je pogledala u kutiju, onda je najbolje da u nju i zaviri. O, nestana i nepromiljena Pandoro! Trebala bi m isliti samo o tome da radi to je dobro i da popravi ono to je zlo, a ne o tome to bi tvoj prijatelj u igri, Epimetej, rekao ili mislio.

Moda bi ona tako i uinila da je arobno lice na poklopcu kutije nije gledalo tako privlano i uvjerljivo i da joj se nije inilo kako iznutra uje, jasnije nego prije, mrmljanje nekih glasia. Nije znala je li to samo njezina mata, ali joj je u uima sve builo od aptanja. Ili joj je to moda aptala njezina radoznalost? Pusti nas van, draga Pandoro, molimo te, pu sti nas! Mi emo se s tobom tako lijepo igrati! Samo nas pusti! to to moe biti? pomisli Pandora. Je li u kutiji neto ivo? Da, jest! Samo u jednom zaviriti! Samo jednom! I onda e poklopac biti sputen kao i uvijek. Ne moe biti zla od jednog pogleda! Ali sad je vrijeme da vidimo to je radio Epimetej. Ovo je prvi put, otkako mu je dola Pandora, da je pokuao uivati u neemu u emu ona nije sudjelovala. Ali mu nita nije ilo od ruke. Nije bio ni izdaleka tako sretan kao drugih dana. Nije mogao pronai slatko groe ili zrele smokve (ako je Epimetej i imao neku pogreku, onda je to bila prevelika ljubav za smokve), a ako su uope bile zrele, onda su bile prezrele i tako slatke da su se gadile. U srcu mu nije bilo one radosti zbog koje je, a da toga nije bio ni svjestan, bio vrlo glasan, te bi tako poticao i veselje svojih prijatelja. Ukratko, postao je tako nemiran i tako nezadovoljan da druga djeca nisu mogla dokuiti to je Epimeteju. Ni on sam nije znao to mu je. Morate se sjetiti da je u ono vrijeme o kojem govorimo bilo u svaijoj prirodi da

bude stalno sretan - to im je bila navika. Svijet jo nije znao biti drukiji. Ni jedna jedina dua ni tijelo, otkako su ta djeca poslana da uivaju na lijepoj zemlji, nije bilo nikad bolesno ili mrzovo ljno. Naposljetku, vidjevi da nekako zaustavlja svu igru, Epimetej pomisli kako e biti najbolje da se vrati

Pandori, koja je po svom raspoloenju bolje pristajala uz njegovo. Nadajui se da e je razveseliti, nabere neto cvijea i splete od njega vijenac koji joj je nakanio metnuti na glavu. To je cvijee bilo vrlo lijepo; rue i ljiljani i naranini cvjetovi, i jo mnogo drugog cvijea koje je, kako ga je Epimetej nosio, ostavljalo za sobom mirisan trag. Vijenac je spleo tako spretno kako se samo moglo oekivati od djeaka. Meni se uvijek ini da su prsti malih djevojica najvjetiji za pletenje cvjetnih vijenaca. No u ono su ih vrijeme i djeaci znali plesti, svakako bolje nego danas. Ovdje moram spomenuti da se na nebu ve neko vrijeme skupljao crn oblak koji samo to nije zastro sunce. Ali upravo kad je Epimetej stigao do vrata kuice, taj je oblak poeo prekrivati sunce i tako iznenada stvarati alosnu tamu. Ue tiho. Namjeravao je, ako bi ikako bilo mogue, prikrasti se Pandori i prebaciti joj, prije nego to ga ona opazi, cvjetni vijenac preko glave. Ali se tako dogodilo da mu nije bilo potrebno koraati tiho. Mogao je koraati teko, koliko je god elio - teko kao odrastao ovjek - teko, da tako kaem, kao slon - a da mu Pandora ipak ne bi ula korake. Ona se previe zadubla u svoj posao. U asu kad je on uao u kuicu, svojeglavo je dijete stavilo ruku na poklopac pa je upravo htjelo otvoriti tajanstvenu kutiju. Epimetej je opazi. Da je povikao, Pandora bi po svoj prilici povukla ruku te se tako moda nikad ne bi ni saznala kobna tajna kutije.

Ali je i sam Epimetej, premda je vrlo malo o tome govorio, elio znati to se unutra nalazi. Opazivi da je Pandora nakanila otkriti tajnu, odlui da njegova prijateljica u igri ne bude jedina pametna osoba u kuici. Ako je u kutiji bilo ita lijepo i vrijedno, odlui da polovicu uzme za sebe. Tako je Epimetej, koji je tako pametno znao savjetovati Pandoru da obuzda radoznalost, pokazao da je isto tako nerazuman i da ima gotovo isto toliko krivo kao i ona. Zato, kad god grdimo Pandoru zbog onoga to se dogodilo, ne smijemo zaboraviti zatresti glavom i zbog Epimeteja. Kad je Pandora podigla poklopac, kuica posta vrlo tamna i turobna, jer se u taj as crni oblak nadvio sasvim nad sunce, kao da ga je iva pokopao. Ve neko vrijeme neto je tiho zavijalo i mrmljalo, a to je sad izbilo u teku grmljavinu. Ali Pandora, ne obazirui se na to, podigne poklopac gotovo okomito i pogleda unutra. Bijae kao da je iznenada roj krilatih stvorova jurnuo kraj nje, poletjevi iz kutije, dok se u isti as zau Epimetejev glas, alostan kao da ga neto boli. - O, uboden sam! - povie Epimetej. - Uboden sam! Neposluna Pandoro! Zato si otvorila tu zlokobnu kutiju? Pandora spusti poklopac, digne se i pogleda oko sebe da vidi to se dogodilo Epimeteju. Olujni oblak toliko je potamnio sobu da nije mogla jasno razabrati to se u njoj nalazi. Ali je ula neugodno zujanje, kao da leti naokolo mnotvo velikih muha, ili divovskih komaraca ili kukaca koji se zovu balegari. A kad su joj

se oi bolje privikle na nejasno svjetlo, ugleda gomilu runih tjeleaca, odvratnih i pakosnih, s krilima kao u imia, naoruanih strano dugim bodljama na repovima. Jedan je takav stvor ubo Epimeteja. Nije potrajalo dugo pa je i Pandora poela vikati: u nje bol i strah kao da bijahu vei, jer je jae vikala. Gadna mala grdosija sjela joj na

elo i bila bi je ubola ne znam koliko duboko da Epimetej nije skoio i odbacio je. Ako elite znati kakva su to bila runa stvorenja, koja su pobjegla iz kutije, moram vam rei da je to bila cijela porodica zemaljskih Jada. Tu su bile zle Strasti, mnogovrsne Brige, stotinu i pedeset alosti, zatim Bolesti brojnih jadnih i tekih oblika, i Nevaljalstva toliko vrsta da se o njima svima ne isplati ni govoriti. Ukratko, sve ono to e kasnije muiti due i tjelesa ovjeanstva, bilo je zatvoreno u tajanstvenoj kutiji i pohranjeno kod Epimeteja i Pandore, tako da nikad ne uznemiruje sretnu djecu svijeta. Da su bili dostojni povjerenja, sve bi bilo dobro. Nijedan odrasli ovjek ne bi bio alostan niti bi od onog asa, pa do dana dananjega, ijedno dijete imalo razloga proliti suzu. Ali - i po tome moete vidjeti kako zao in svakoga smrtnika znai nevolju za cijelo ovjeanstvo - zato to je Pandora podigla poklopac one kutije Jada i zbog Epimeteja, koji je nije u tome sprijeio, ti su se Jadi kod nas uvrijeili te se ne ini ba vjerojatnim da e se ubrzo otjerati. Bilo je nemogue, kako ete i sami lako pogoditi, da ono dvoje djece onaj runi roj zadri u svojoj kuici. Naprotiv, prvo to su uinili bilo je da su otvorili vrata i prozore, nadajui se da e ih se otarasiti. I doista, poletjee krilati Jadi na sve strane te stadoe salijetati i muiti maliane svuda naokolo, da se mnogo dana poslije toga nijedan od njih nije ni nasmijeio. A to je bilo vrlo neobino, sve rosno

cvijee na zemlji, koje dotad uope nije venulo, poe ve poslije dan, dva sputati glavice i sipati latice. tovie, djeca, koja su se dotad inila besmrtnom u djetinjstvu, poela su rasti iz dana u dan te su doskora postala mladii i djevojke, pa muevi i ene, a onda postadoe i starci, prije nego to bi o tome i sanjali. Lakomislena Pandora i ne manje lakomisleni Epimetej ostali su u svojoj kuici. Oboje je bilo teko izbodeno te ih je to prilino boljelo, a bilo im je jo tee zato to je to bila prva bol to se ikad outjela ak od poetka svijeta. Dakako, bili su na nju sasvim nenavikli i nisu imali ni pojma to ona znai. Osim toga, bih su veoma loe raspoloeni, i svako prema sebi i jedno prema drugome. Da se tom raspoloenju oda to vie, Epimetej bi sjeo mrzovoljno u kut, a lea okrenuo Pandori, dok bi se Pandora bacila na pod i poloila glavu na kobnu i mrsku kutiju. Plakala je gorko i jecala, kao da e joj pui srce. Iznenada se zauje lagano kucanje s one strane poklopca. - to to moe biti? povie Pandora, podigavi glavu. Ali Epimetej ili nije uo kucanje, ili je bio premalo raspoloen da ga uje. Bilo kako bilo, nije odgovorio. - Ti si vrlo neljubazan - prigovori mu Pandora, zajecavi ponovo to nee sa mnom govoriti! Ponovo kucanje! Bijae kao da u kutiji lako i bezbrino udaraju njeni prsti vilinske ruke. - Tko si ti? - zapita Pandora s neto prijanje radoznalosti. - Tko

si ti tamo unutra, u zloj kutiji? Sladak glasi progovori iznutra: - Samo podigni poklopac, pa e vidjeti. - Ne, ne - odgovori Pandora, udarivi ponovo u jecanje - dosta mi je podizanja poklopca! Tamo si unutra, zlobno stvorenje, pa e tamo i ostati! Ve i tako mnogo tvoje rune brae i sestara leti svijetom. Nemoj misliti da u ikad biti tako luda da te pustim van!

Pogleda Epimeteja dok je tako govorila, moda oekujui da e je on pohvaliti kako je pametna. No mrzovoljni djeak samo promrmlja da je malo prekasno pametna. - Ah - ree ponovo slatki glasi - bolje bi bilo da me pust i van, Ja nisam poput onih zlih stvorenja koja imaju bodlje na repovima. To nisu moja braa i sestre, kao to e odmah vidjeti samo ako me jednom pogleda. Hajde, hajde, moja lijepa Pandoro! Sigurna sam da e me pustiti van! I zaista je u tom glasu bilo neto veselo i arobno, te je bilo gotovo nemogue odbiti bilo to, to taj glas trai. Na svaku rije, koja je dolazila iz kutije, Pandori bivalo lake pri srcu, a da toga nije ni bila svjesna. I Epimetej se, premda je jo bio u kutu, napola okrene, kao da je bio raspoloeniji nego prije. - Moj dragi Epimeteju - povie Pandora. - Jesi li uo taj glasi? - Dakako da jesam - odvrati Epimetej, ali jo uvijek ne ba naroito raspoloen. - A to je to? - Hou li opet podii poklopac? - upita Pandora. - Kako god hoe - odvrati Epimetej. - Ti si ve i tako uinila toliko zla da bi moda mogla uiniti i malo vie. Jo jedan Jad u onom roju koji si pustila u svijet ne znai mnogo. - Mogao bi govoriti malo ljubaznije! - promrmlja Pandora, briui oi. - Ah, nevaljala li djeaka! - povie glasi iz kutije nestanim, vedrim tonom. - Zna on da me eli vidjeti. Hajde, moja draga

Pandoro, podigni poklopac! Vrlo mi se uri da te utjeim. Samo mi daj svjeega zraka pa e doskora vidjeti da nije sve tako oajno kako ti misli! - Epimeteju - usklikne Pandora - dogodilo se to mu drago, ja u otvoriti kutiju! - A kako se ini da je poklopac vrlo teak - povie Epimetej, pretravi preko sobe - ja u ti pomoi! Tako su zajedniki opet podigli poklopac. Napolje izleti sunano i nasmijeeno malo stvorenje i zalepra sobom, bacajui od sebe svjetlo kamo je god dolo. Zar nije nikad sunce, odrazivi se s vaeg ogledala, plesalo po tamnim kutovima? Eto, takvim se u tami kuice inila krilata radost te vilinske neznanke. Poleti Epimeteju, dodirne ga prstom sasvim lako po upaljenom mjestu, gdje ga je ubo Jad, i odmah svaka bol prestane. Onda poljubi Pandoru u elo te i njezina rana iscijeli. Poto je uinila ta dobra djela, sjajna neznanka zalepra veselo nad djejim glavama, gledajui ih tako ljupko da im se oboma priini da nisu toliko izgubili otvaranjem kutije. Inae bi ta vesela goa morala ostati zarobljena meu onim zlim nemirnjakoviima s bodljama na repovima. - Molim te, tko si ti, lijepi stvore? - zapita Pandora. - Mene treba zvati Nada! - odgovori sunani lik. - A budui da sam ja tako vesela malianka, bila sam zatvorena u kutiji da ljudski rod odtetim za onaj roj runih Jada, koji su bili odreeni

da se puste meu ljude. Ne bojte se! Bit e nam, unato svima njima, prilino dobro! - Krila su ti u svim bojama duge! - usklikne Pandora. - Kako je to krasno! - Da, poput duge su - potvrdi Nada. - Jer premda sam ja vesele prirode, sastavljena sam kako od suza, tako i od smijeaka. - A hoe li zauvijek ostati s nama? - zapita Epimetej.

Dok me budete trebali - odgovori Nada s ugodnim smijekom. A to e biti dok na svijetu ivite. Obeavam da vas nikad neu ostaviti. Moda e katkad doi vremena i razdoblja kad ete misliti da sam potpuno iezla. Ali opet i opet, kad o tom moda ne budete ni sanjali, vidjet ete na stropu svoje kuice titraj mojih krila. Da, moja draga djeco, i ja znam neto vrlo dobro i lijepo to e vam se dati kasnije! - O reci nam - povikae oboje zajedno. - Reci nam to je to! - Ne pitajte me - odgovori Nada, stavivi prst na ruiast e usne. -Ali nemojte oajavati ako se to, dok ivite na zemlji, nikad i ne dogodi. Pouzdajte se u moje obeanje, jer je ono istinito. - Pouzdajemo se u te! - povikae Epimetej i Pandora u jedan glas. I pouzdali su se. I ne samo oni, nego i svi oni koji su poslije njih ivjeli pouzdali su se u Nadu. I da vam istinu kaem, ne mogu a da ne budem veseo (premda je ona uinila neto vrlo nepromiljeno), ali ja ne mogu a da ne budem veseo to je neoprezna Pandora zavirila u kutiju. Bez sumnje, bez sumnje Jadi jo lete po svijetu i poveali su se u broju, a ne smanjili, i oni su vrlo runa skupina vragolana koji nose otrovne bodlje na repovima. Ve sam ih osjetio i osjeam da u ih, kako budem rastao, osjetiti jo vie. Ali ona ljupka pojava male Nade! to bismo na svijetu bez nje? Nada produhovljuje zemlju, Nada je obnavlja. ak i onim to je na zemlji najbolje i najvedrije, Nada jasno pokazuje da je to samo sjena beskrajne radosti, koja e tek
-

doi. SOBA ZA IGRANJE U TANGLEWOODU

Poslije prie
Jaglenko - zapita Eustace, utinuvi je za uho - kako ti se svia moja mala Pandora? Zar ne misli da je prava tvoja slika i prilika? Ali ti, zacijelo, ne bi tako dugo oklijevala da otvori kutiju. - Onda bih za svoju nestanost bila dobro kanjena - odbrusi Jaglenka brzo - jer prvo to bi iskoilo, kad bi se digao poklopac, bio bi gospodin Eustace Bright u obliku jednog Jada. - Eustace - zapita Papratko - jesu li u kutiji bih zatvoreni svi Jadi koji su ikad doli na svijet? - Svi do jednoga! - odgovori Eustace. -I sama ova meava, koja mi je pokvarila klizanje, bila je ondje spremljena. - A kolika je bila kutija? - zapita opet Papratko. - Pa valjda duga tri stope - odgovori Eustace - dvije iroka i dvije i pol visoka. - O! Ti se meni ruga, Eustace! - povie dijete. - Ja znam da na svijetu nema toliko Jada da bi ispunili tako veliku kutiju. A to se tie meave, nije to nikakav jad ni neprilika, nego radost, pa zato ona ne bi mogla biti u kutiji. - ujete li to dijete! - usklikne Jaglenka s visoka. - Kako on malo zna o Jadima svijeta! Jadnik! Bit e mudriji
-

kad proivi toliko toga koliko sam ja proivjela. Rekavi to, pone skakati preko konopa. Dan se bliio kraju. Vani se prizor svakako inio alosnim. U sve veoj polutami vidjeli se sivi nanosi nadaleko i nairoko. Zemlja je bila isto tako besputna kao i zrak. Gomila snijega na stubama verande dokazivala je da ve vie sati nitko nije ni izlazio ni ulazio. Da je samo jedno dijete bilo kod prozora Tanglewooda, pogled na taj zimski prizor moda bi ga oalostio. Ali desetak djece na okupu, premda ona ne mogu pretvoriti svijet u sam raj, ipak mogu svojim raspoloenjem prkositi staroj Zimi i svim njezinim olujama. tovie, Eustaceu Brightu odjednom je dolo pa je izmislio nekoliko novih igara, koje su ih poticale na buno veselje sve do spavanja, a posluile su i za sljedei olujni dan.

TRI ZLATNE JABUKE OGNJITE TANGLEWOODA

Uvod u Tri zlatne jabuke

Meava je potrajala jo jedan dan, a to je s njom bilo poslije toga, ne znam. Bilo kako mu drago, nou se sasvim razvedrilo, pa kad je sutradan ujutro izalo Sunce, zasjalo je ovdje u Berkshireu, po pustoi kakva se via i drugdje na svijetu. Mraz je toliko pokrio prozorska stakla da se jedva moglo kroz njih vidjeti. Ali ekajui na zajutrak, malo stanovnitvo Tanglewooda izderalo je noktima rupice za virenje te je s velikim uitkom vidjelo da je osim dva, tri gola mjesta na nekom strmom obronku ili osim sivog dojma snijega, gdje je bio pomijean s crnim borikom - sva priroda bila bijela poput plahte. Kako je to bilo divno! A, to je jo bolje, bilo je tako hladno da je tipalo za nos! Ako ljudi samo imaju dovoljno ivota u sebi da to podnesu, nita tako ne podie duh i tako ivo, poput potoka na obronku, ne uzburka i zatalasa krv kao svijetao, otar mraz. Tek to su zajutarkovali, cijelo drutvance , dobro zamotano u krzno i vunu, pokupi se i ode na snijeg. O, kakav dan mrazne radosti! Spustili su se niz breuljak u dolinu, vrlo daleko, moda i po stoti put. I da bude jo veselije, prekretali bi saonice i padali naglavce, tek to bi stigli do dna doline. Jednom je Eustace Bright uzeo sa sobom na saonice Zimzelenku, Papratka i Bundevin Cvijet, tako da djeca budu sigurnija. I pojurie dolje

punom brzinom. Ali, gle, na pola spusta tresnue saonice o skriveni panj i zbacie sve etvero putnika na jednu hr pu. I podigavi se, ne naoe Bundevin Cvijet! to se dogodilo s djetetom? I dok su se udili i ogledali, isprti se Bundevin Cvijet iz hrpe snijega, najcrvenijeg lica to ste ga ikad vidjeli. Bijae kao da je iznenada usred zime nikao veliki crveni cvijet. Svi prasnue u smijeh. Kad su se nasitili sanjkanja niz breuljak, Eustace nagovori djecu da iskopaju pilju u najveem snjenom nanosu to su ga mogli nai. Na nesreu, upravo kad je bila gotova, pa se drutvance stisnulo u njoj, srui se krov na njihove glave i sve ih ive pokopa. Zaas im izvire glavice iz ruevine, a glava visokoga studenta usred njih. inio se asnim starcem od snijega, koji mu je zaao u smee uvojke. I onda, da kazne Eustacea to ih je nagovorio da kopaju takvu nesigurnu pilju, dje ca ga sva zajedno napadnu i tako zaspu grudama snijega da je smjesta dao petama vjetra. Tako je otrao u umu, a odande na obalu Shadow Brooka, gdje je mogao uti kako potok mrmori pod nadvijenim pokrovom snijega i leda, koji mu je jedva doputao vidjeti s vjetlo dana. Dijamantne lene svijee sjale se oko njegovih vodopada. Odande opet odlunja na obalu jezera te pred sobom ugleda bijelu, neizgaenu ravnicu, koja se pruala do podnoja Monument Mountaina. A kako je sad Sunce gotovo zalazilo, Eustace pomisli,

da nije nikad vidio nita tako svjee i lijepo, kao to je bio taj prizor. Bilo mu je drago to djeca nisu s njim, jer bi njihova ivost i koprcanje sasvim rastjeralo njegovo vie i ozbiljnije raspoloenje, tako da bi samo

bio veseo (kao to je ve i cijeli dan bio) i ne bi znao za ljepotu zalaza Sunca u bregovima. Kad je Sunce ve bilo prilino nisko, na prijatelj Eustace poe kui na veeru. Poto je veerao, povue se u svoju sobu, da, kako mislim, napie odu ili koji sonet, ili bilo kakve stihove u pohvalu grimiznih i zlatnih oblaka, koje je vidio za Suneva zalaza. Ali tek to je napisao prvi stih, vrata se otvore: bijahu to Jaglenka i Zimzelenka. Odlazite, djeco! Ne smijete me sad smetati! - povie student, gledajui preko svog ramena, s perom u ruc i. - Ta to ete ovdje? Mislio sam da ste svi u krevetu! - uj ga, Zimzelenko, kako pokuava govoriti kao odrastao ovjek! - ree Jaglenka. - A on kao da zaboravlja da je meni sada trinaest godina i da mogu uveer bdjeti dokle god hou. Ali, Eustace, ostavi se te glume i poi s nama u salon. Djeca su toliko govorila o tvojim pripovijestima pa moj otac eli jednu od njih uti, da vidi bi li mogle prouzroiti kakvo zlo. - Uh, uh, Jaglenko! - uzvikne student u velikoj neprilici. - Ne vjerujem da mogu priati u nazonosti odraslih ljudi. Osim toga, otac ti je poznavatelj klasinih knjiga i kulture. Ne bojim se ja njegova znanja, to ne, jer ne sumnjam da je ono ve sad zahralo poput stara noa u koricama. Ali on e se sigurno svaati zbog onih divnih besmislica, koje sam ja iz svoje glave unio u prie i koje djeca, kao to si ti, vole. Nitko kome je pedeset godina, a

tko je u svojoj mladosti itao klasike, ne moe razumjeti moju zaslugu kao njihova uskrisitelja, niti razumjeti za to sam ih uljepao. - Sve je to moda posve istinito - ree Jaglenka, ali mora doi. Moj otac nee otvoriti knjigu, a majka glasovir, dok nam ne ispria koju od svojih besmislica, kako si ih vrlo ispravno nazvao. Zato budi dobar momak i doi. Koliko god se pretvarao, studentu je bilo prilino drago, kad je malo promislio, to e imati prigodu dokazati gospodinu Pringleu kako ima izvrsnu sposobnost da modernizira i osvjei mitove iz starih vremena. Do svoje dvadesete godine mladi se moda doista stidi pokazati svoje pjesme ili prozu, ali e zato vrlo lako misliti da bi ga ba ti proizvodi popeli na prvo mjesto u knjievnosti, da su samo poznati. Zato se Eustace nije vie opirao da ga Jaglenka i Zimzelenka odvuku u salon. To je bila velika, lijepa soba s polukrunim prozorom na jednoj strani, kojem u udubini bijae Greenoughov mramorni kip Aneo i dijete. S jedne strane ognjita bile su mnoge police knjiga, ozbiljno, ali bogato uvezane. Bijelo svjetlo svjetiljke i crveni ar iz kamina inili su sobu sjajnom i veselom. Pred vatrom je sjedio u duboku naslonjau gospodin Pringle. ovjek bi pomislio kao da je stvoren da sjedi u takvu stolcu i u takvoj sobi. Bio je visok i zgodan gospodin bez obrva. I uvijek tako lijepo odjeven da ni

Eustace Bright ne bi volio ui k njemu, a da na pragu ne popravi barem svoj ovratnik od koulje. Ali sad, kad ga je Jaglenka drala za jednu ruku, a Zimzelenka za drugu, bio je prisiljen ui kao da dolazi iz tunjave ili da se cijeli dan valjao u snijegu. A tako je zapravo i bilo! Gospodin Pringle okrene se prema studentu prilino dobrostivo, ali ipak tako da je ovaj osjeao kako je

nepoeljan i neietkan i da su mu i dua i misli nepoeljane i neietkane. - Eustace - nasmijei se gospodin Pringle - vidim da meu malim sluateljstvom Tanglewooda stvara veliku senzaciju, pokazujui svoju pripovjedaku vjetinu. Jaglenka, kako su je prozvali maliani, i ostala djeca hvale tvoje prie, pa bismo gospoa Pringle i ja doista htjeli uti jednu od njih. Meni se to pogotovu svidjelo, jer sam pomislio da pokuava legende klasine starine prevesti na jezik moderne mate i osjeaja. Barem tako sudim prema onom to je doprlo do mene iz druge ruke. - Vi niste ba pravi sluatelj kojega bih ja izabrao, gospodine ree student - za ovakve izmiljotine. - Moda ima i pravo - odgovori gospodin Pringle. - A ipak mi se ini da je najbolji kritiar mlada pisca ba onaj kojega bi on s najvie oklijevanja izabrao. Zato, molim te, udovolji mi. - Simpatija bi, mislim, morala pomalo biti osobina kritiara promrmlja Eustace Bright. - No, gospodine, ako vi naete strpljivosti, ja u nai prie. Ali budite ljubazni pa se sjetite da se ja obraam mati i simpatijama djece, a ne vama. Tako se student latio prve teme koja mu je dola na pamet. Potaknuo ga je tanjur jabuka na kaminu.

TRI ZLATNE JABUKE Jeste li ikad uli za zlatne jabuke, koje su rasle u vrtu nimfa Hesperida? O, kad bi u dananjim vrtovima rasle takve jabuke, vagan njih mnogo bi stajao! Ali drim da nema nijednog kalema tog udesnog ploda ni na jednom jedinom drvetu irom svijeta. Vie ne postoji nijedna sjemenka onakvih jabuka. ak i u stara, stara, napola zaboravljena vremena, prije nego to je dra prekrio vrt Hesperida, mnogi su ljudi sumnjali moe li biti takva drvea koje bi na svojim granama nosilo jabuke od suhoga zlata. Svi su za njih uli, ali nitko se nije sjeao da ih je

vidio. Djeca bi ipak otvorenih usta sluala priu o drvetu sa zlatnim jabukama te odluila da ga pronau, kad jednom odrastu. Pustolovni mladii, koji su eljeli uiniti neto hrabrije od ostalih, dali bi se u potragu za tim voem. Mnogi se od njih nije vie vratio. Nijedan nije donio jabuku. Nije udo to ih je bilo nemogue ubrati! Kau da je pod drvetom bio zmaj sa stotinu stranih glava, od kojih je pedeset vazda bilo na strai, a drugih pedeset spavalo. Po momu miljenju jedva je bilo vrijedno toliko staviti na kocku radi jabuka od suhog zlata. Da su jabuke bile slatke, meke i sone, to bi bilo neto drugo. Onda bi, unato stoglavom zmaju, imalo smisla da ih ovjek dobavi. Ali, kako sam vam ve rekao, kad bi se mladii previe nasitili mira i poinka, bilo je sasvim obino da pou u potragu za vrtom Hesperida. Jednom se na tu pustolovinu dao junak koji je uivao vrlo malo mira i poinka otkako je doao na svije t. U ono vrijeme, o kojem u govoriti, putovao je ugodnom zemljom Italijom, s veli kom toljagom u ruci i lukom i tobolcem prebaenim preko ramena. Bio je ogrnut koom najveeg i najljueg lava koji je ikad postojao i kojega je sam ubio. I premda je uglavnom bio ljubazan, velikoduan i plemenit, bilo je u njegovu srcu mnogo lavlje divljine. Hodajui putem, neprestano je ispitivao je li to pravi put to vodi u slavni vrt. Ali nitko od seljaka nije znao nita o tome, a mnogi bi se i nasmijali na to pitanje da stranac nije

nosio tako veliku toljagu. Tako je on putovao dalje i dalje, stalno ispitujui isto, dok napokon nije doao na obalu rijeke, gdje su neke lijepe mlade ene plele vijence od cvijea. - Moete li mi rei, lijepe djevojke - zapita stranac - je li to pravi put prema vrtu Hesperida? Mlade se ene lijepo zabavljale, pletui cvijee u vijence i krunei jedna drugoj glavu. I kao da je u njihovim prstima, u njihovu dodiru, dok su se igrale cvijeem, bila neka arolija koja je cvijee inila jo svjeijim i rosnijim, sjajnije boje i slaega mirisa nego to je bilo ak i onda kad je raslo na vlastitim stabljikama. uvi stranevo pitanje, spustie sve cvijee u travu i zagledae se udom u njega. - Vrt Hesperida! - povie jedna. - Mislile smo da ga je smrtnicima dojadilo traiti poslije toliko razoaranja. I molim te, pustolovni putnie, to bi ti tamo htio? - Neki kralj, moj roak, naloio mi da mu donesem tri zlatne jabuke. - Veina mladia koji se daju u potragu za tim jabukama - doda druga gospoica ele ih za sebe, ili ih ele

pokloniti nekoj lijepoj djevojci koju vole. Voli li onda toliko mnogo toga kralja, svoga roaka? - Moda i ne - odvrati stranac, uzdahnuvi. - On je ak prema meni bio strog i okrutan. Ali moja je kob da ga moram sluati. - A zna li - zapita gospoica, koja je prva progovorila - da nad drvetom zlatnih jabuka uva strau straan zmaj sa stotinu glava? - Dobro znam - odvrati stranac mirno. - Ali je oduvijek moj posao, i gotovo zabava, da lovim zmije i zmajeve. Mlade ene pogledae njegovu masivnu toljagu i upavu lavlju kou koju je nosio, a i svu njegovu junaku pojavu. aptae jedna drugoj da bi taj stranac mogao poiniti djela daleko iznad moi drugih ljudi. Ali ipak, radilo se o zmaju sa stotinu glava! Koji bi se smrtnik, pa da ima i stotinu ivota, mogao nadati da e izbjei pandama takve grdosije? Te su djevojke bile tako ljubazne i nisu mogle podnijeti misao da bi taj hrabri i lijepi putnik pokuao neto tako opasno. Znale su da bi vrlo vjerojatno postao hrana stotini prodrljivih zmajevih drijela. - Vrati se svome domu! - povikae sve. - Kad te tvoja majka vidi zdrava i iva, lit e suze radosnice. A to bi i mogla vie uiniti, pa makar ti izvojevao i najveu pobjedu? Mani se zlatnih jabuka! Mani se kralja, svoga okrutnog roaka! Ne e limo da te pojede stoglavi zmaj! Na tu opomenu stranca kao da obuze nestrpljivost. Bezbrino

podie jaku toljagu i spusti je na peinu, koja je tu bila napola ukopana u zemlji. Snagom tog nemarnog udarca velika je peina bila sva skrhana u komade. Stranca to divovsko djelo nije stajalo vie napora, nego kad bi koja od tih djevojaka cvijetom dodirnula rumeni obraz svoje sestre. - Zar ne vjerujete - ree gledajui djevojke sa smijekom - da bi takav udarac smrvio jednu od zmajevih glava? Onda sjedne na travu i ispria im svoj ivot, ili barem toliko koliko je mogao pamtiti, ak od onda kad je leao kao dojene u mjedenom titu nekog ratnika. Dok je tako leao u onom titu, dvije goleme zmije dopuzae po tlu i otvorie svoje rune ralje da ga prodru. On, dijete od nekoliko mjeseci, zgrabi po jednu od zmija ljutica u svaku od svojih aica i zadavi ih obje. Kad je tek bio momi, ubio je lava. Idue djelo, koje je izvrio, bila je borba s runom nemani koja se zvala hidra, a imala nita manje nego devet glava i veoma otre zube u svakoj od njih. - Ali zmaj Hesperida, zna - primijeti jedna od gospoica - ima stotinu glava! - Ipak - odvrati stranac - radije bih se borio protiv dva takva zmaja nego protiv jedne hidre. Jer, kako sam god ja brzo odsjekao jednu glavu, dvije su druge narasle na njezinu mjestu. Osim toga, bila je i jedna glava, koja nije mogla poginuti, nego je i dalje divlje grizla, jo dugo nakon to je bila odsjeena. Zato sam je pokopao pod neki kamen, gdje je bez sumnje iva do dana

dananjega. Ali hidrino tijelo, ni njezinih ostalih osam glava, nee nikad vie poiniti nikakvo zlo.

Gospoice, mislei da e pria potrajati prilino dugo, prirede obrok od kruha i groa, da se stranac, dok bude priao, malo okrijepi. Radovale su se to mu mogu pruiti to pr iprosto jelo, a katkad bi koja od njih prinijela koji slatki grozd meu rumene usne, da se on ne stidi jesti sam. Putnik je dalje priao kako je lovio vrlo brza jelena punih dvanaest mjeseci, a da se nije zaustavio da odahne, i napokon ga uhvatio za rogove i odveo kui iva. Borio se protiv vrlo udna plemena ljudi, napola konja, napola ljudi, i sve ih poubijao iz osjeaja dunosti, tako da se njihova runa pojava nikad vie ne vidi. Osim toga, vrlo se ponosio to je oistio staju. - Zar to zove divnim djelom? - zapita ga jedna od djevojaka sa smijekom na usnama. - Svaki seljak to radi! - E, da je to bila obina staja - odvrati stranac - onda je ne bih ni spomenuo. Ali je to bila tako ogromna zadaa da bi mi trebao itav ivot za nju. Na svoju sreu dosjetio sam se i doveo joj neku rijeku na vrata. Tako sam to rijeio za vrlo kratko vrijeme! Vidjevi da ga njegove sluateljice pozorno sluaju, ispria im dalje kako je ustrijelio neku grdnu pticu i kako je uhvatio iva divljeg bika i opet ga pustio, pa kako je pripitomio stanovit broj vrlo divljih konja i pobijedio Hipolitu, ratobornu kraljicu Amazonki. Isto je tako spomenuo da je skinuo Hipolitin zaarani pojas i dao ga keri kralja, svoga roaka. -Je li to bio Venerin pojas, od kojega ene postaju lijepe? -

zapita najljepa od djevojaka. - Ne - odgovori stranac. - Bio je to Marsov opasa, koji onoga to ga nosi ini hrabrim i neustraivim. - Stari opasa! - povie gospoica, kimajui glavom. - Onda meni ne bi stalo do toga da ga nosim! - Imala bi i pravo - potvrdi stranac. Priajui dalje djevojkama o svojim udesnim djelima, ree im da mu je najudnija pustolovina, koju je ikad doivio, bila kad se borio protiv Geriona, ovjeka sa est nogu. On je bio vrlo neobina i strana pojava, kako moete i misliti. Ako bi bil o tko pogledao na trag u pijesku ili u snijegu, pomislio bi da su tuda prola tri dobra prijatelja. Kad bi se njegovi koraci uli s neke udaljenosti, bilo bi sasvim razumno vjerovati da dolazi nekoliko ljudi, a kad tamo, to bi sam stupao udni Gerion sa svojih est nogu! est nogu i divovsko tijelo! Svakako je bio neobina grdosija! I, zvijezda mi, koliko je trebao koe za cipele! Kad je stranac zavrio prianje o svojim doivljajima, pogleda naokolo paljiva lica djevojaka. - Moda ste o meni i prije ule - doda edno. - Zovem se Herkul! - Mi smo ve pogaale - odgovore djevojke - jer su tvoja divna djela poznata irom svijeta. Sad nam vie nije udno to si se dao u potragu za zlatnim jabukama Hesperida. Doite, sestre, ovjenajmo junaka cvijeem!

Onda mu djevojke lijepim vijencima ukrase glavu i jaka ramena, tako da je lavlja koa bila gotovo sasvim prekrivena ruama. Domogle su se njegove teke toljage i tako je oplele najsjajnijim, najnjenijim i najmirisavijim cvijeem, da se njezina hrastova povrina nije vidjela ni za irinu prsta: inilo se kao da je sva samo velika

kita cvijea. Napokon su se uhvatile za ruke da zapleu oko njega, pjevajui rijei koje su se sameod sebe pretvarale u pjesme, a zatim u obredne pjesme, sve u ast slavnoga Herkula. I Herkul se radovao, kao to bi i svaki drugi junak, kad je uo da te djevojke znaju za njegova hrabra djela, koja su ga stajala toliko muke i pogibelji. Pa ipak nije bio zadovoljan. Ono to je ve postigao nije bilo vrijedno toliko poasti, kad je jo imao izvr iti tako pogibeljnu i teku pustolovinu. - Drage djevojke - ree kad su se zaustavile da odahnu - zar mi neete sad, kad znate moje ime, rei kako u doi do vrta Hesperida? - Ah, zar mora poi tako brzo? - uskliknue. - Ti, koji si izvrio tolika udesa i proveo tako muan ivot, zar se ti ne moe zadovoljiti s malo odmora na obali ove mirne rijeke? Herkul zavrti glavom i ree: - Sad moram otii. - Onda emo ti dati to bolje upute - odgovore gospoice. Mora otii na obalu mora i pronai Staroga te ga prisiliti da te uputi gdje e nai zlatne jabuke. - Staroga! - ponovi Herkul, nasmijavi se na to udno ime. - A molim vas, tko bi mogao biti taj Stari? - Pa tko drugi nego Morski Starac! - odgovori jedna od

gospoica. - On ima pedeset keri, koje neki ljudi smatraj u vrlo lijepima, ali mi ne drimo da je dolino s njima se druiti, jer imaju kosu zelenu kao more, a tijelo im se suzuje poput ribljega. Mora govoriti s Morskim Starcem. On je pomorac i zna sve o vrtu Hesperida, jer se taj nalazi na otoku koji on esto p ohodi. Onda Herkul zapita gdje bi bilo najlake nai Staroga. Kad mu djevojke to rekoe, zahvali im na dobroti, na kruhu i grou kojim su ga nahranile, na lijepom cvijeu kojim su ga ovjenale te na pjesmama i plesovima kojima su ga poastile, a najvie i m se zahvalio to su mu rekle pravi put, na koji odmah i krene. Ali prije nego to je bio izvan dosega glasa, jedna ga od djevojaka dozove. - Dobro dri Staroga, kad ga uhvati! - povie mu, smijeei se i diui prst, da njim potkrijepi svoju opomenu. - Ne udi se niemu to bi se moglo dogoditi. Samo ga dobro dri, pa e ti on rei to eli znati. Herkul joj opet zahvali te se da na put, dok su se djevojke opet latile pletenja cvjetnih vijenaca. Govorile su o junaku jo dugo poto je otiao. - Ovjenat emo ga najljepim vijencima - rekoe sve - kad se ovamo vrati s tri zlatne jabuke, poto ubije zmaja sa stotinu glava. Herkul je bez prestanka putovao, preko brda i dolina, pustim umama. Katkad bi podigao u zrak toljagu te bi snanim udarcem

razbio veliki hrast u sitne komadie. Glava mu bila tako puna divova i udovita, a ivotni poziv da se protiv njih bori pa je moda koje veliko drvo zamijenio divom ili udovitem. Herkul je bio tako eljan izvriti ono to je poduzeo da je gotovo poalio to je toliko vremena proveo besposleno s djevojkama, govorei o svojim pustolovinama. Ali tako je uvijek s onima koji trebaju izvriti veliko djelo. Ono to su ve uinili, ini im se manje od svega. Ono to poduzimaju, ini se vrijednim muke, opasnosti pa i samog ivota.

Ljudi, koji su sluajno prolazili umom, morali su se prepasti kad su ga vidjeli kako velikom toljagom udara po drveu. Samo jedan udarac, i stablo bi se rascijepilo kao gromom oinuto, a iroko bi se granje uz tresak polomilo i stropotalo. urei naprijed, a da se nije ni zaustavljao ni okretao, katkad bi zauo u daljini um mora. Na taj bi zvuk ubrzao, te tako doskora doe do morskog ala, gdje su se veliki valovi valjali po tvrdom pijesku u dugoj crti snjenobijele pjene. No na jednom kraju ala bilo je ugodno mjesto, gdje se neto zelenoga grmlja penjalo uz liticu, poljepavajui joj i ublaujui kamenu povrinu. Sag od zelene trave, izmijeane djetelinom slatka mirisa, pokrivao je uski prostor izmeu podnoja litice i mora. A to Herkul tamo opazi? Nekog starca u tvrdu snu! Je li to zaista bio starac? Svakako se u prvi mah tako i inilo. No, kad bi ga ovjek bolje pogledao, bio je vie kao neko stvorenje koje ivi u moru. Na nogama i rukama imao je ljuske ba kao u ribe. Takoer, opne na nogama i rukama poput pajih. Duga zelenkasta brada sliila je vie uperku morske trave nego obinoj bradi. Zar niste nikad vidjeli komad drveta to su valovi dugo nabacivali, pa su se za njega nahvatale morske koljke, lupare, i tako je napokon baen na kopno, te tu izgleda kao da ga je more izbacilo iz svoje najvee dubine? Starac bi vas podsjetio upravo na takvu valovima bacanu oblicu! Ali Herkul je odmah, tek to je bacio pogled na tu udnu pojavu, bio uvjeren da to nije

nitko drugi nego Stari, koji mu je imao pokazati put. Da, to je bio onaj isti Morski Starac, o kojem su mu govorile gostoljubive djevojke. Zahvaljujui zvijezdama na sretnom sluaju to je starca naao na spavanju, Herkul mu se prikrade na nonim pustima i uhvati ga za ruku i nogu. - Reci mi - povie prije nego to se Stari pravo i probudio - kuda se ide u vrt Hesperida? Kao to moete lako i zamisliti, Morski se Starac probudi u veliku strahu. Ali se as kasnije jedva mogao vie zauditi od Herkula, jer se ovomu iznenada priinilo kao da mu je Stari ieznuo iz ruku, pa sad za prednju i stranju nogu dri jelena! Ali je ipak i dalje vrsto drao. Onda jelena nestane, a na njegovo mjesto eto ti neke morske ptice, koja je leprala i kriala, a Herkul ju je drao za krilo i pandu! Ali se ptica nije mog la oteti. Ubrzo poslije toga eto ti runa troglava psa, koji je reao i lajao na Herkula, i nastojao mu ljutito zgrabiti ruke! Ali ga Herkul nije putao. U idui as umjesto troglavoga psa to bi se pojavilo, ako ne Gerion, estonogo ljudsko udovite, udarajui Herkula sa svojih pet nogu, da tako oslobodi estu! Ali Herkul nije poputao. Nadalje nestane Geriona, a nastane velika zmija, poput one koju je Herkul uguio u svom ranom djetinjstvu, samo to je bila sto puta vea. Previjala se i namatala oko jun akova vrata i tijela i bacala rep visoko u zrak, otvarala svoje smrtonosne ralje, kao da e ga odmah progutati, te se sve doista

inilo stranim! Ali se Herkul nije ni trunka obeshrabrio, nego je tako vrsto stiskao zmijurinu da je doskora poela od muke psikati. Valja znati da je Morski Starac, premda je uglavnom bio vrlo slian valovima bijenom kipu na pramcu brodova, imao mo da se pretvori u to god eli. Kad je vidio da ga je Herkul tako nesmiljeno zgrabio, nadao se da e ga tim arobnim pretvorbama iznenaditi i prestraiti te e ga junak rado pustiti. Da je Herkul popustio svoj stisak, Stari bi sigurno zaronio na samo dno mora, odakle se ne bi tako skoro vratio natrag, da odgovori

na nekakva bezobrazna pitanja. Mislim da bi se devedeset i devet ljudi od stotinu smrtno prestrailo prve od tih runih pojava i da bi odmah dalo petama vjetra. Najtee je na ovome svijetu razlikovati pravu opasnost od zamiljene. Ali kako je Herkul tako uporno drao i na svaku promjenu samo jo jae stiskao Staroga, te ga z apravo stavio na nemalu muku, ovaj napokon pomisli da je najbolje opet se pojaviti u svom pravom liku. Tako nastade ponovo rebrasta, ljuskasta, opnasta pojava s neim poput uperka trave na bradi. - Molim te, to hoe od mene? - povie Stari, tek to je doao do daha. - Vrlo je muno izmijeniti toliko lanih likova. Zato me toliko stie? Pusti me smjesta, ti neuglaeni ovjee! - Zovem se Herkul! - zagrmi moni stranac. - Nikad nee izai iz moga stiska ako mi ne kae koji je najblii put do vrta Hesperida! Kad je starac uo tko ga je uhvatio, i s pola oka mogao je vidjeti da e mu morati kazati sve to eli znati. Stari je bio stanovnik mora, morate se sjetiti, te je tumarao svuda, kao i drugi pomorci. Dakako, esto je uo o Herkulovoj slavi i o udesnim djelima, koja je ovaj u razliitim dijelovima svijeta neprestano izvodio, i kako je uvijek bio odluan te je izvrio ono to je jednom poduzeo. Zato vie nije pokuavao izbjei, nego je rekao junaku kako e pronai vrt Hesperida, i isto ga je tako obavijestio i o mnogim potekoama koje e morati

svladati prije nego tamo stigne. - Mora ii tuda i tuda - ree Morski Starac, pogledavi na kompas - dok ne doe nadomak vrlo visoka diva, koji na svojim ramenima dri nebo. I taj e ti div, ako mu se bude htjelo, rei tono gdje se nalazi vrt Hesperida. - A ako se divu ne bude htjelo - uzvrati Herkul, drei toljagu u ravnotei na vrh prsta - moda u nai sredstvo da ga raspoloim. Zahvalivi se Morskom Starcu i zamolivi ga za oprotenje to ga je tako grubo stiskao, junak nastavi put. Zapao je u mnogo udnih pustolovina, o kojima bi bilo vrijedno uti kad bih imao toliko vremena da ih ispriam onako podrobno kako one to zasluuju. Ako se ne varam, na tom je putu sreo silna diva, kojega je priroda stvorila tako udna, da je svaki put, kad bi dodirnuo zemlju, postajao deset puta jai nego to je bio prije. Zvao se Antej. Moete onda jasno vidjeti kako se bilo vrlo teko boriti protiv takva svata, jer bi se svaki put kad bi ga ovjek oborio, on digao jai, borbeniji i spretniji u baratanju orujem. I to je Herkul vie svojom toljagom udarao toga diva, to se inio dalje od pobjede. Ja sam se katkada prepirao s takvim ljudima, ali se nisam nikad s njima borio. Jedini nain kojim je Herkul mogao zavriti borbu bio je da Anteja digne u zrak i da stie, stie, dok napokon ne istisne

svu snagu iz njegova golemoga tijela. Kad je taj posao bio zavren, Herkul nastavi put i poe u zemlju Egipat, gdje je zarobljen. Tu bi bio i smaknut da nije ubio kralja te zemlje i tako pobjegao. Prolazei kroz afriku pustinju to je bre mogao, napokon stie na obalu velikog oceana. A tu je izgledalo, ako ne bude mogao hodati po krestama valova, da e mu se putovanje morati zavriti.

Pred njim nije bilo nita drugo nego pjenuavi, nemirni, beskrajni ocean. Ali iznenada, pogledavi prema obzorju, ugleda tamo daleko neto to asak prije nije vidio. Sjajilo se vrlo jasno, kao da je okruglo, zlatno sunce, kad se die i sputa po rubu svijeta. Oito se pribliavalo. Svaki je as taj udesni pr edmet bivao sve vei i svjetliji. Napokon je doao tako blizu da je Herkul uvidio kako je to golema aa, ili zdjela napravljena od zlata ili od sjajne mjedi. Bila je tu, valjajui se na burnim valovima, koji su je bacali gore-dolje, a da ipak nisu prebacili svoju pjenu preko njezina ruba. U svom sam ivotu vidio mnogo divova, pomisli Herkul, ali nikad takva, koji bi iz ovakve ae mogao piti vino! I doista, kakva li je to morala biti aa! Bila je tako velika tako velika - no, ukratko, bojim se rei da je bila neizmjerno velika. Da budemo umjereni, bila je deset puta vea od velikog mlinskog kola. Iako je bila sva od kovine, plovila je po nemirnom moru laganije nego kapica ira niz neki potok. Valovi su je gurali naprijed, dok nije dodirnula obalu ned aleko toke gdje je stajao Herkul. Tek to se to zbilo, on je znao to mu je initi. Pa nije on proao kroz toliko znamenitih pustolovina, a da nije poteno nauio kako mu se vladati kad se dogodi neto izvan obinoga reda. Bilo je jasno kao sunce da je tu udesnu au otisnula neka neviena sila i vodila je ovamo, da Herkula na njegovu putu u vrt

Hesperida prenese preko mora. Zato se on, ne oklijevajui ni asa, popne preko ruba i klizne unutra, gdje je, prostrijevi lavlju kou, legao malo na poinak. Jedva da je i poinuo od onoga asa kad je djevojkama na obali rijeke rekao zbogom. Valovi su udarali ujednaeno i zvonko o oblinu ae. Ova se lagano ljuljala po moru, a to je kretanje bilo tako umirujue da je brzo uljuljalo Herkula u ugodan drijem. Po svoj je prilici podugo spavao, kad aa dotakne neku peinu, pa sve njezino zlato i mjed zajei i zazvei, sto puta glasnije nego to ste ikad uli da zvone crkvena zvona. Taj zvuk probudi Herkula, koji odmah skoi na noge te se u udu ogleda gdje je. Nije potrajalo dugo, kadli opazi da je aa preplovila velik dio mora i da se pribliavala, kako se inilo, obali nekog otoka. Na otoku, to mislite, to je vidio. Ne, to neete nikad pogoditi, pa makar pokuavali i tisuu puta! Meni je jasno da je to bio najudniji prizor to ga je Herkul ikad vidio na svim svojim neobinim putovanjima i pustolovinama. To je bilo vee udo od hidre s devet glava, koje su dvaput bre rasle nego to su bile odsijecane; vee od estonoge ljudske grdosije; vee od Anteja; vee od iega to je ikad itko vidio i prije i poslije Herkula, ili od bilo ega to e vidjeti putnici svih buduih vremena. To je bio div! Tako strano golem div! Div visok poput gore. Tako golem div da su mu oblaci poivali oko sredine tijela poput opasaa, i

visjeli s lica poput sijede brade, i leprali pred oima, tako da nije mogao vidjeti ni Herkula ni zlatne ae u kojoj je ovaj putovao. A to je bilo najudnije od svega, div je drao u zraku svoje velike ruke i kao da je njima podupirao nebo, koje je, koliko je kroz oblake Herkul mogao razabrati, poivalo na njegovoj glavi! To kao da je zaista malo previe nego to bi ovjek mogao vjerovati. Ali je svijetla aa plovila dalje, i napokon je dotakla al. Upravo

je tada vjetri odmakao oblake s divova lica, pa ga Herkul ugleda u svoj njegovoj golemosti. Oi mu bile velike kao tamo ono jezero, nos dug jednu milju, a usta isto tako. To je lice bilo strano zbog svoje golemosti, ali i alosno i turobno, kao i danas u mnogih ljudi koji moraju na sebi drati terete. t o je nebo za diva, to su zemaljske brige za one koji se pod njima savijaju. I kad god ljudi poduzmu neto, to je iznad njihovih sposobnosti, sukobe se s tono istom sudbinom kakva je zadesila i ovoga jadnog diva. Jadan momak! Sigurno tako stoji tamo ve prilino dugo. Stara je uma izrasla i propala oko njegovih nogu. Hrastovi stari est, sedam stoljea nikli su iz ivota i prorasli mu izmeu nonih prstiju. Sad div upre svoje velike oi iz daleke visine dolje pa, ugledavi Herkula, zaori glasom, slinim grmljavini iz oblaka koji mu se upravo maknuo s lica. - Tko si ti tamo dolje do mojih stopala? I odakle dolazi u toj aici? -Ja sam Herkul! - zagrmi i junak glasom gotovo jednakim ili sasvim tako jakim, kao to je bio i divov.I traim vrt Hesperida! - O! Ho! Ho! - zaori div uz grohotan smijeh. - To ti je ba prava pustolovina! - A zato i ne bi bila? - povie Herkul, malo se rasrdivi na

divovu veselost. - Zar misli da se bojim zmaja sa stotinu glava? Upravo u taj as, dok su razgovarali, neki se crni obla ci nakupie divu oko pasa te prasnue u uasnu oluju s grmljavinom i sijevanjem, stvarajui takvu buku da se Herkulu uinilo nemoguim razabrati i jednu rije. Samo su se vidjele goleme divove noge kako stoje uspravno u tmui oluje. Katkad bi mu ipak ugledao itav lik obavijen maglom. inilo se da cijelo vrijeme govori. No njegov krupni, duboki, grubi glas bio je slian trijesku grmljavine, te se zajedno s njom valjao preko breuljaka. Tako je, govorei u krivo vrijeme, nepromiljeni div gubio dah, a sve uzalud - jer nije govorio nita razumljivije od grmljavine. Naposljetku oluja mine, iznenada kao to je i dola. I opet se pokae jasno nebo i turobni div kako ga po dupire. Nad njim, prostranim i visokim, zrailo ugodno sunce i osvjetljavalo ga na pozadini tmurnih olujnih oblaka. Glava mu sezala toliko iznad pljuska, da mu se od kie ni vlas nije smoila! Kad je div vidio da Herkul jo stoji na obali mora, ponovo zagrmi: - Ja sam Atlas, najmoniji div na svijetu! Ja drim nebo na svojoj glavi! - To i vidim - odgovori Herkul. - Ali moe li mi pokazati put do vrta Hesperida? - to e tamo? - zapita ga div. - Hou tri zlatne jabuke - povie Herkul - za svoga roaka kralja.

ja - ree div - mogu otii u vrt Hesperida i ubrati zlatne jabuke. Da nemam toga laganog posla s nebom, koje drim, koraknuo bih preko mora i donio ti ih. - Vrlo si ljubazan - odgovori Herkul. - A zar ne moe staviti nebo na neku planinu? - Nijedna nije dovoljno velika - ree Atlas, zanijekavi glavom. Ali kad bi ti stao na vrh onoga najblieg brda, tvoja bi glava bila gotovo na razini moje. ini se da si ti prilino snaan. Kako bi bilo da moj teret uzme na lea, dok ja za tebe ne svrim posao?

- Samo

Herkul je, kako se sjeate, bio prilino jak ovjek. I ako je ikoji smrtnik mogao podupirati nebo, onda je to bio Herkul. Pa ipak je to bio teak pothvat i Herkul je, prvi put u svom ivotu, oklijevao. - Je li nebo vrlo teko? - upita. - Pa i ne ba tako, barem ne ispoetka - odgovori div, slegnuvi ramenima. - Ali poslije tisuu godina postaje malo teko! - A koliko e ti trebati - zapita junak - da se doepa zlatnih jabuka? - O, to u uiniti za nekoliko asaka - povie Atlas. - Jednim korakom prevalit u desetak, petnaestak milja te u biti u vrtu i natrag prije nego te ponu boljeti lea. - Onda dobro - prihvati Herkul. - Popet u se na ono brdo iza tebe i osloboditi te tereta. Istina je, Herkul je bio ljubazna srca. Bio je miljenja da divu treba uiniti tu uslugu i dati mu prilike za izlet. A osim toga, mislio je da e mu biti jo vie na slavu ako se mogne pohvaliti da je podupirao nebo, nego da je uinio neto tako obino kao to je pobjeda nad zmajem sa stotinu glava. Zato je bez daljnjih rijei nebo premjeteno s Atlasovih ramena na Herkulova. Kad se to sretno izvelo, div se najprije protegne. Moete zamisliti kakav je to bio udan prizor. Zatim pola ko digne jednu nogu iz ume, koja mu je oko nje narasla, a onda drugu. Tada odjednom pone skakati i plesati od veselja to je slobodan. Bacio bi se, tko zna koliko visoko i udario bi opet dolje s takvim

trijeskom, da se zemlja zaljuljala. Onda bi se nasmijao - O! Ho! Ho! - tako gromko da je odjekivalo s planina, bliih i daljih, kao da su one i div vesela braa. Kad mu je veselje malo jenjalo, zakorai u more, deset milja prvim korakom, a more mu doprije do polovice goljeni. Drugim korakom prevali deset milja, a voda mu doe upravo iznad koljena. Treim korakom, kojim je isto tako zakoraio deset milja, uroni gotovo do pojasa To je bila najvea dubina mora. Herkul je gledao diva kako napreduje. Doista je bilo divno gledati tu golemu ljudsku spodobu udaljenu vie od trideset milja, napola skrivenu u oceanu, ali s gornjim dijelom visokim, maglovitim i modrim poput udaljene planine. Napokon divovska pojava iezne sasvim s vida. A tada Herkul poe smiljati to da uini, ako se Atlas utopi u moru, ili ga smrtno ubode stoglavi zmaj, to uva zlatne jabuke Hesperida. Ako se dogodi takva nesrea, kako e se otarasiti neba? A pomalo mu njegova teina poela bivati i neugodna na glavi i na ramenima, Doista mi je ao jadnoga diva, mislio je Herkul. Ako je meni dodijalo toliko u deset minuta, kako je moralo njemu dodijati u tisuu godina! O, moji slatki maliani, vi ne moete ni pojmiti kakva je teina bila u onom istom modrom nebu, koje se ini tako blagim i prozranim nad naim glavama! A tamo je bilo i buna vjetra, i hladnih, vlanih oblaka, i sunanih zraka, to se sve izmjenjivalo

da Herkulu naudi! Pone se bojati da se div nee nikad vratiti. Gledao je eznutljivo svijet ispod sebe i priznao sam sebi da je kudikamo sretniji ivot pastira na podnoju planine nego njegov tu gore, na vrtoglavoj visini, gdje svom svojom snagom mora drati nebeski svod. Jer, dakako, kao to ete lako shvatiti, Herkul je imao na umu svoju veliku odgovornost, a na glavi i ramenima teinu. Da nije stajao

sasvim mirno i drao nebo tako da se nije micalo, moda bi se Sunce bilo otvorilo! Ili bi se poslije sumraka mnogo zvijezda otkinulo sa svojih mjesta i poput uarene kie zapljutalo dolje na ljudske glave! Kako bi se junak samo stidio kad bi zbog njegove nesigurnosti pod takvom teinom nebo napuklo! Ne znam koliko je potrajalo dok na svoje neizrecivo veselje nije ugledao golemi lik diva kako se poput oblaka javlja na udaljenom rubu mora. Kad se vie pribliio, Atlas prui ruku u k ojoj je Herkul opazio tri zlatne jabuke, koje su, velike poput bundeva, visjele s grane. - Radujem se to te opet vidim - povie Herkul kad mu se div pribliio na dohvat. - To si ti doao do jabuka? - Svakako, svakako - odgovori Atlas - i to su vrlo lijepe jabuke. Uzeo sam najljepe to su rasle na drvetu, budi siguran. O, lijepo je to mjesto, taj vrt Hesperida. Da! I stoglavog zmaja vrijedno je vidjeti. Napokon, bilo bi ti bolje da si sam iao po jabuke. - Nita zato - odgovori Herkul. - Ti si bio na ugodnu izletu i izvrio si posao isto tako dobro kao to bih i ja. Srdano ti se zahvaljujem na trudu. A sad, kako imam pred sobom dug put i prilino mi se uri, a moj roak, kralj, eli to prije dobiti jabuke, hoe li biti tako ljubazan da mi skine nebo s ramena ? O, to se toga tie - ree div, bacajui zlatne jabuke visoko nekih dvadeset milja i hvatajui ih natrag u ruke - to se toga tie, moj dobri prijatelju, smatram te malo

nerazumnim. Zar ja ne mogu odnijeti zlatne jabuke kralju, tvome roaku, mnogo bre nego ti? Budui da se njegovu velianstvu tako uri da ih dobije, obeavam ti da u ii najduim koracima. A osim toga, upravo sad mi i ne pada na um da se natovarim nebom. Herkul postane nestrpljiv te dobro trzne ramenima. Budui da je bio sumrak, mogao si vidjeti kako su se dvije, tri zvijezde otkinule sa svoga mjesta. Svi su zemaljski stanovnici sa strahom digli glave, mislei da e se sad sruiti i nebo. - O, to ne valja! - povie div Atlas, nasmijavi se gromko. - Ja nisam toliko zvijezda stresao u posljedn jih pet stoljea. Kad bude tu stajao, koliko sam i ja, nauit e to je strpljivost. - to! - povie Herkul razgnjevljen. - Zar hoe da taj teret nosim zauvijek? - Vidjet emo ovih dana - odvrati div. - U svakom sluaju, ne smije jadikovati, makar to morao podnositi daljih stotinu godina, ili moda tisuu. Ja sam unato boli u leima nosio mnogo dulje. No, dobro, poslije tisuu godina, ako mi se bude svidjelo, moda emo se opet izmijeniti. Ti si svakako vrlo jak ovjek, a nee nikad imati bolje prilike da to dokae. Jamim ti da e o tebi govoriti budui narataji! - Pi! - povie Herkul trznuvi opet ramenima. - Ne marim ja za to ni piljiva boba! Uzmi nebo na sebe samo na asak. Od svoje lavlje koe napravit u jastuk, da na njemu poiva ta teina.

Upravo me ulja, pa e mi u toliko mnogo stoljea praviti silne neugodnosti. - Tako je i pravo, pa u zato to i uiniti! - ree div, koji prema Herkulu nije gajio nikakve neprijazne osjeaje, nego je samo mislio previe sebino na svoju lagodnost. - Preuzet u natrag nebo na pet minuta. Samo na pet minuta, znaj! Nikako ne mislim provesti jo tisuu godina onako kako sam ih proveo proli put. Ja kaem: promjena je zain ivota.

O, tupi, stari, jogunasti dive! On baci na zemlju zlatne jabuke i primi nebo s glave i ramena Herkulovih opet na sebe, kamo je i s pravom pripadalo. Herkul pobere tri zlatne jabuke, koje su bile velike kao bundeve ili jo vee, te se dade na put kui, a da se nije ni osvrtao na grmljavinu diva, koji je za njim urlao da se vrati. Jo mu jedna uma naraste oko nogu i ostari. I opet su se mogli vidjeti hrastovi stari est, sedam stoljea, koji su mu izrasli meu nonim prstima. I tako stoji taj div i dan dananji. Ili se u svakom sluaju tamo nalazi planina visoka kao on i nosi njegovo ime. A kad gromovi zapucaju oko njezina vrha, moemo zamisliti da je to glas diva Atlasa, koji urla za Herkulom.

OGNJITE TANGLEWOODA

Poslije prie
- zapita Papratko, koji je irom otvorio usta, sjedei do nogu pripovjedaevih - koliko je div bio tono visok? - O, Papratko, Papratko! - povie student. - Zar li misli da sam bio tamo i izmjerio ga metrom? Ali ako ba hoe znati na vlas tono, mislim da je mogao biti visok tri do petnaest milja i da bi mogao sjesti na brdo Taconic s Monument Mountainom kao podnojem. -Jao! - usklikne dobri djeai, zadovoljno gunajui. - To ti je bio div! - A kako mu je dug bio prst mezimac? - Koliko je od Tanglewooda do jezera - odgovori Eustace. - Da, to ti je bio div! - ponovi Papratko ushien tonou tih mjera. -A koliko su bila iroka Herkulova ramena? - Ba to nisam nikad mogao dokuiti - odgovori student. - Ali mislim da su morala biti mnogo ira od mojih ili od lea tvojega oca, ili od bilo kojih lea to ih danas vidimo. - elio bih - apne Papratko studentu na uho - da mi kae koliki su bili hrastovi, koji su rasli meu nonim prstima divovim. - Bili su vei - odgovori Eustace - od velikog kestena s onu
- Eustace

stranu kue kapetana Smitha. - Eustace - primijeti gospodin Pringle poslije neto oklijevanja. Ja ne mogu o toj prii izraziti miljenje koje bi i najmanje zadovoljilo tvoj autorski ponos. Posluaj moj savjet, pa se nikad vie ne uputaj u klasine mitove. Tvoja je mata sasvim gotska i neizbjeno e gotski obojiti sve to dotakne. Uinak je kao da si mramoran kip namazao bojom. A taj div! Kako si se mogao usuditi strpati tu golemu, neskladnu masu u skladne obrise grke prie, koja ak svojom posvudanjom otmjenou nastoji smanjiti i ono to je pretjerano unutar granica. - Ja sam diva opisao onako kako sam ga ja do ivio - odgovori student prilino povrijeeno. -I, gospodine, da se samo potrudite promatrati ove prie, gledajui na to to je potrebno uiniti da se one prerade, odmah biste vidjeli da stari Grci nemaju iskljuivo pravo na njih vie od modernih Jenkija. One su zajedniko blago svijeta i svih vremena. Stari su ih pisci preureivali kako su htjeli, i u njihovim su rukama bile gipke. A zato ne bi bile gipke i u mojim? Gospodin Pringle nije se mogao oteti smijeku. - I osim toga - nastavi Eustace - onaj as kad u klasini kalup unese toplinu srca, strast ili ljubav, ljudski ili boanski moral, uinio si od njih neto sasvim drugo. Ja mislim da su Grci, prihvativi te legende (koje od pamtivijeka pripadaju cijelome ovjeanstvu) i stavivi ih u oblike doista nerazorive, ali hladne i

bezosjeajne ljepote, svima kasnijim stoljeima nanijeli neprocjenjivu tetu.

ti si, bez sumnje, bio roen da je popravi - ree gospodin Pringle, glasno se nasmijavi. - Dobro, dobro, samo nastavi. Ali posluaj moj savjet - nikad nijedne od svojih travestija nemoj staviti na papir. A to se tie tvoga daljeg napora, kako bi bilo da se okua na kojoj od legenda o Apolonu? - Ah, gospodine, vi to predlaete kao da je nemogue - primijeti student poslije aska premiljanja. - I doista, na prvi pogled misao o Apolonu ini se prilino smijena. Ali ja u razmisliti o vaem prijedlogu i ne sumnjam sasvim to se tie uspjeha. Za vrijeme gornje diskusije djecu (koja od tog nisu razumjela nijedne rijei) stade hvatati san, pa ih poslae spavati . Sneno brbljanje djece ulo se dok su se penjala stubama, a sjeverozapadnjak je glasno hukao u kronjama Tanglewooda i svirao svoju pjesmu oko kue. Eustace Bright poe natrag u svoju sobu te opet pokua skovati nekoliko stihova, ali je zaspao izmeu dva sroka.

-A

UDESNI VR OBRONAK

Uvod u udesni vr
A kad i gdje mislite da emo opet nai djecu? Ne u zimsko doba, nego u veselom mjesecu svibnju. Ne vie u sobi za igranje u Tanglewoodu ili uz ognjite Tanglewooda, nego na pola puta do stranog brijega ili planine, kako bi joj moda bilo drae da je nazovemo. Poli su od kue s velikim ciljem da se popnu na taj visoki brijeg, sve do vrka njegove gole glavice. Istina, nije ba tako visok kao Chimborazo ili Mont Blanc, a ak je prilino nii od starog Gravlocka , ali je u najmanju ruku vii od tisuu mravinjaka ili milijun krtinjaka. A kad se izmjeri kratkim koracima male djece, moe se nazvati vrlo uglednom planinom. A je li Eustace bio sa skupinom? Moete u to biti sigurni. Kako bi inae knjiga pola korak dalje? Sad je bio usred proljetnih praznika. U glavnom je bio isti kao i prije etiri, pet mjeseci, samo to bismo, kad bismo mu izbliza pogledali gornju usnu, mogli na njoj opaziti najsmjeniji uperak bria. Da niste vidjeli taj znak zrele muevne dobi, mogli biste pomisliti da je to onaj isti momak s kojim ste se prvi put upoznali. Bio je isto tako veseo, zaigran, dobroudan, laganih nogu i duha i jednako omilio djeci, kao i uvijek. Ta ekspedicija na planinu bijae upravo njegova zamisao. itavim strmim usponom sokolio je stariju djecu svojim ilim glasom. A kad su se Maslaak, Divizma i

Bundevin Cvijet umorili, nosio ih je naizmjence na leima. Tako su proli vinograde i panjake na podnoju brijega i dospjeli do ume, koja se prostirala odatle pa do g ologa vrha. Dosad je mjesec svibanj bio ljubazniji nego to esto jest, a ovo je bio tako mio i blag dan, kako ga samo srce ovjeje ili djeje moe zaeljeti. Na svom putu uz brijeg maliani su nali mnogo ljubica, modrih i bijelih, a neke su bile i zlatne, kao da ih je Midas dodirnuo. Najdruevnije od svega cvijea, mala sjevernoamerika biljka haustonija, bila je vrlo obilata. To je cvijet koji nikad ne ivi sam, nego voli drutvo, pa uvijek stanuje meu mnogim prijateljima i roacima. Katkad vidi gdje njezina velika obitelj ne pokriva vei prostor od dlana tvoje ruke, a katkad velika zajednica zabijeli itav panjak i svi se meusobno vesele i oivljuju. Prema rubu ume bile su kandilke, vie blijede nego crvene, jer su se zbog svoje ednosti povukle sa sunca. Bilo je i divljih geranija i na tisue bijelih cvjetova jagoda. Puzavac arbutus jo nije sasvim ocvao, nego je krio svoje krasno cvijee pod prologodinjim uvelim umskim liem, pomno kao to ptica zakriljuje svoje mlade. Znao je, mislim, kako je lijepo i miomirisno. Tako ga je lukavo skrivao da su djeca katkad osjetila njeno obilje mirisa prije nego to bi znala otkud dolazi. Usred toliko novog ivota bilo je udno i doista alosno tu i tamo po poljima i panjacima vidjeti sijede vlasulje masla ka,

koji je preao u sjeme. On je zavrio ljeto prije nego to je ono i dolo. Unutar onih kuglica od krilatog sjemenja bila je sad jesen.

Da, ali ne smijemo vie troiti svoje vrijedne stranice za razgovor o proljeu i divljem cvijeu. Nadamo se da ima i neto zanimljivije za razgovor. Ako pogledate okupljenu djecu, vidjet ete da su se sva okupila oko Eustacea Brighta, koji, sjedei na panju, kao da je upravo zapoeo priu. Mlai dio drutva je uvidio kako treba malo previe kratkih koraka da se izmjeri u spon na brijeg. Zato je Eustace odluio ostaviti Papratka, Divizmu, Bundevin Cvijet i Maslaka na ovoj toki, na pola puta, dok se ostali lanovi skupine ne vrate s vrha. A kako su se malko opirali, jer im se nije ba htjelo ostati na tom mjestu, dao im je jabuku iz depa i obeao da e im ispriati vrlo lijepu priu. uvi to, djeca se razvedre i alost njihova lica pretvori se u smijeak od uha do uha. to se tie prie, ja sam je tamo uo, jer sam bio skriven iza grma, pa u vam je na iduim stranama is priati.

UDESNI VR Jedne su veeri, prije mnogo vremena, stari Filemon i njegova starica ena Baucida sjedili pred vratima svoje kolibe, uivajui u mirnom i lijepom zalazu Sunca. Ve su pojeli svoju skromnu veeru, pa su sad, prije nego legnu, htjeli provesti sat, dva u mirnu razgovoru. Razgovarali su o svom vrtu, kravi, pelama, vinovoj lozi, koja se penjala uza zid kolibe, a groe joj se ve poelo rumenjeti. Ali su grubi povici djece i ljutit lave pasa u nedalekom selu bivali sve glasniji, dok napokon Baucida i Filemon

nisu jedno drugo vie ni uli. - Ah, eno - povie Filemon - bojim se da kakav siromani putnik meu onim naim susjedima moli za prenoite, pa su, umjesto da mu dadu hranu i stan, na njega pustili svoje pse, ka ko to ve i jest njihov obiaj! - Jao! - prihvati stara Baucida - Ja bih eljela da nai susjedi osjeaju malo vie ljubaznosti prema svojim blinjima. I kad ovjek jo pomisli kako e loe odgojiti svoju djecu, jer ih glade po glavi dok se bacaju kamenjem na strance! - Od one djece nikad nita dobro - potvrdi Filemon, stresavi svojom sijedom glavom. - Da ti istinu kaem, ja se ne bih udio, da se togod strano dogodi svim tim ljudima u selu, ako se ne poprave. Ali to se tebe i mene tie, dok nam god provid nost daje koricu kruha, budimo spremni dati pola svakom jadnom beskuniku koji moe doi i zatraiti je. - To je i pravo, moj muu! - sloi se Baucida. - Tako emo i uiniti! Ti su starci, morate znati, bili vrlo siromani pa su morali teko raditi. Stari se Filemon muio u vrtu, a Baucida se uvijek bavila svojom preslicom, ili bi pravila maslac i sir od kravljega mlijeka, ili bi radila bilo to u kui. Hranili su se gotovo uvijek samo kruhom, mlijekom i povrem; katkad s neto meda iz konice i kojim grozdom, to bi sazrelo uza zid kolibe. No kako su to bili najbolji starci, rado su se uvijek odrekli objeda, samo da ne uskrate kriku crna kruha, au svjea mlijeka i licu meda

umornome putniku koji bi se zaustavio pred njihovim vratima. Osjeali su kao da takvi gosti nose u sebi neku svetost i da zato treba s njima postupati bolje i dareljivije nego sa samima sobom. Koliba im bila na uzvisini nedaleko sela, koje je lealo na dnu doline iroke oko pola milje. Ta je dolina si gurno u davna vremena, kad je svijet tek nastao, bila korito kakva jezera. U njegovoj su dubini onda ribe plivale tamo-amo, po rubu je raslo vodeno bilje, a drvee i breuljci gledali su odraz svojih likova u tom irokom i mirnom zrcalu. Ali kad je vode nestalo, ljudi su obradili polje i na njemu sagradili kue, tako da je ono sad bilo plodno. Ni traga starom jezeru, osim maloga potoia koji se vijugao sredinom sela i stanovnike opskrbljivao vodom. Dolina je bila ve tako dugo suha da su nikli i hrastovi i narasli veliki i visoki, a i propali od starosti, da ih naslijede drugi isto tako visoki i dostojanstveni kao i prvi. Nikad nije bilo ljepe i plodnije zemlje. Samo obilje trebalo je stanovnike uiniti ljubaznim, i blagim i spremnim da, pomaui blinjima, pokau svoju zahvalnost providnosti. Ali, naalost, moramo rei, ljudi toga ljupkog sela nisu bili vrijedni da stanuju na mjestu kojemu se nebo tako dobrostivo nasmijeilo. To su bili vrlo sebini ljudi, tvrda srca, koji nisu osjeali samilosti za siromahe ni

suosjeanje prema beskun icima. Samo bi se smijali kad bi im netko rekao da ljudska bia moraju jedno drugo ljubiti, jer nema drugoga naina da se naplati dug ljubavi i brige to ga dugujemo providnosti. Ne biste vjerovali ono to u vam kazati. Ti su zli ljudi uili svoju djecu da ne budu bolja od njih samih, te bi pljeskali rukama, podjarujui ih, kad bi vidjeli da djeaci i djevojice tre za nekim siromanim strancem, viui mu za petama i nabacujui se na njega kamenjem. Drali su velike i otre pse. Kad god bi se koji putnik usudio pokazati na seoskoj cesti, taj bi opor neugodnih psina pojurio na njega, lajui, reei i kesei zube. Zgrabili bi ga za nogu ili odjeu, bilo gdje. Ako je bio otrcan kad je doao, ostao bi bez odjee prije nego to bi imao vremena pobjei. To je bilo strano za jadne putnike, kao to moete i sami vidjeti, a osobito kad bi bili bolesni, slabi, hromi i stari. Takvi bi im se ljudi (ako su znali kako se loe vladaju ti neljubazni seljani i njihova neljubazna djeca i psi) uklanjali s puta milje i milje daleko, radije nego da pokuaju opet proi kroza selo. A to je bilo jo gore, ako je to i moglo biti gore, kad bi bogatai doli u kolima ili na lijepim konjima, a pratile ih sluge u livrejama, nitko nije mogao biti uglaeniji i usluniji od stanovnika toga sela. Skidali bi eir i klanjali se najponiznije. Kad bi djeca bila gruba, mogla su biti sigurna da e dobiti batina. A to se tie pasa, ako bi i jedan u oporu zalajao, gospodar bi ga odmah natukao toljagom i privezao ga bez veere. Sve bi to bilo lijepo,

samo se pokazalo da je seljanima bilo itekako stalo do novaca koje stranci imaju u depu, a nimalo do ljudske due koja ivi jednako u siromahu i knezu. Zato sad moete razumjeti zato je stari Filemon govorio onako alosno kad je uo povike djece i lave pasa na onom kraju sela. ula se neka zbrka i buka, koja je trajala prilino dugo i irila se du cijele doline. - Nikad nisam uo pse da laju tako glasno! - primijeti dobri starac. - Ni djecu da se deru tako grubo! - dometne mu dobra stara supruga. Sjedili su kimajui glavama jedno prema drugome, dok je buka dolazila sve blie. Napokon na podnoju uzvisine, na kojoj im je bila koliba, ugledae dva pjeaka kako dolaze prema njima. Tik za doljacima slijedili su razdraeni psi, reei im za samim petama . Malo podalje trala rulja djece, vritei i nabacujui se svom snagom na strance kamenjem. Dva, tri puta se mlai od njih (bio je vitak i vrlo ivahan) okrenuo te tapom, to ga je nosio u ruci, tjerao pse. Njegov drug bio je vrlo visok i hodao je mirno, kao da prezire i sam pogled na nevaljalu djecu ili na opor pasa za kojima su se djeca, kako se inilo, povodila. Oba su stranca bila odjevena vrlo skromno. inilo se da u depovima nemaju dovoljno novaca da plate noenje. Bojim se da je ba to bilo razlog to su seljani dopustili djeci i psima da ih

toliko zlostavljaju. - Doi, eno - ree Filemon Baucidi - hajdemo pred te siromahe. Sigurno im je previe teko pri srcu, a da bi se sami penjali jo i na ovo brdo. - Idi ti pred njih - odgovori Baucida - a ja u se pouriti u kuu, da vidim mogu li im neto dati za veeru. Zdjela dobra mlijeka i komad kruha divno bi im podigli raspoloenje. I pouri se u kolibu, a Filemon poe naprijed i prui ruku tako gostoljubivo da nije bilo potrebno rei ono to je on uostal om i kazao najsrdanijim glasom:

Dobro doli, neznani gosti! Dobro doli! - Hvala ti! - odgovori mlai veselo, unato umoru i neprilikama. To je sasvim drukiji pozdrav nego onaj na koji smo naili tamo u selu. Pa zato ivite u tako loem susjedstvu? - Ah! - odvrati stari Filemon s mirom i blagim smijekom. Providnost nas je ovamo stavila, nadam se, izmeu ostalog i zato da popravimo, koliko moemo, negostoljubivost svojih susjeda prema vama. - Dobro si to rekao, starino! - povie putnik smijui se. - A da pravo kaem, mome drugu i meni ba i treba gostoljubivosti. Ona djeca (mali lopovi!) lijepo su nas zablatila svojim grudama od mulja, a jedan mi je pas poderao ogrta, koji je i tako ve bio prilino otrcan. Ali sam mu ja dao po gubici ovim svojim tapom, pa mislim da ste ga ak i ovamo morali uti kako zavija. Filemonu je bilo drago to ga vidi tako dobro raspoloena. I doista, po putnikovoj pojavi i vladanju ovjek ne bi ni pomislio da je umoran od dugoga puta toga dana. Samo ga je malko, sad pri svretku dana, obeshrabrio ovaj grubi postupak. Bio je prilino udno obuen. Na glavi je imao kapu koje mu je rub strio nad uima. Premda je bila ljetna veer, nosio je ogrta kojim se dobro omotao, moda zato to mu je rublje bilo trono. Filemon je opazio i to da ima par udnih cipela. No kako se sve vie smraivalo, a stareve oi nisu bile najotrije, nije mogao tono rei u emu je ta udnovatost. Jedno se svakako inilo neobinim: putnik je bio
-

tako divno lagan i ivahan te bijae kao da mu se noge katkad same od sebe diu s tla, ili kao da se mogu samo s naporom drati na zemlji. - I ja sam bio laganih nogu u svojoj mladosti - ree Filemon putniku. - Ali su mi noge pred no uvijek oteavale. - Nema nita do dobra tapa - odvrati stranac. - Ja sluajno, kako vidi, imam izvrstan tap. Taj se tap zapravo inio najudnijim od svih tapova koje je Filemon ikad vidio. Bio je od maslinova drveta s neim kao par krila na vrhu. Dvije zmije izrezbarene u drvetu ovijale se oko tapa, a bile su tako dobro izraene da je stari Filemon (ije su oi, znate, vidjele prilino nejasno) gotovo pomislio da su ive i da ih vidi kako se vijugaju i ovijaju. - Svakako, neobian rad! - primijeti. - tap s krilima! Na tom bi tapu djeaci izvrsno jahali! Uto su Filemon i oba njegova gosta stigli do vrata kolibe. - Prijatelji - pozove ih starac - sjednite i poinite tu na klupi. Moja je dobra ena pola spremiti veeru. Mi smo siromasi, ali emo vam rado dati to imamo. Mlai se stranac baci bezbrino na klupu, pustivi tap da padne. I tu se dogodi neto prilino udesno, premda zapravo sitnica. tap kao da se sam od sebe digao s tla. Rairivi par svojih krilaca, napola je skakutao, napola letio te se nasloni na zid kolibe. Tu je bio sasvim miran, samo su se zmije i dalje

vijugale. Ali po mom miljenju, staroga je Filemona opet samo varao vid. Prije nego to je mogao ita zapitati, stariji mu stranac odvrati panju od udesnoga tapa: - Zar nije u prastara vremena - zapita stranac izvanredno dubokim glasom - neko jezero pokrivalo mjesto gdje se sad nalazi ono selo?

To nije bilo za mojih dana - odgovori Filemon - a ipak sam ja star ovjek, kao to vidite. Tu su bila uvijek polja i livade kao i sad, i staro drvee i potoi to ubori sredinom doline. Moj otac i njegov otac, koliko ja znam, uvijek su je vidjeli tako. I bez sumnje e jo uvijek biti ista kad stari Filemon ode i bude zaboravljen! - To je vie nego to se moe sa sigurnou prorei - nabaci stranac, a neto strogo bilo mu u dubokom glasu. Zavrti glavom, tako da su mu se tom kretnjom stresli tamni, teki uvojci. Budui da su stanovnici onog sela zaboravili osjeaje i uvstva svoje prirode, bilo bi bolje da im se nad kuama opet mreka jezero! Putnik se inio tako strogim da se Filemon uplaio, to vie to, kad bi se on smrknuo, mrak kao da je bivao vei i kao da je, kad je zavrtio glavom, zagrmjelo u zraku. Ali as zatim stranevo je lice postalo tako ljubazno i blago da je starac sasvim zaboravio svoj strah. Ipak nije mogao ne pomisliti kako taj stari putnik nije obino stvorenje, pr emda je sad bio odjeven tako skromno i premda je putovao pjeice. Nije ga Filemon zamiljao kao preruenog kneza, ili nekoga slinog. On ga je zamiljao kao vrlo mudrog ovjeka koji prolazi svijetom u toj siromanoj odjei, prezirui bogatstvo i sve svjet ske stvari te nastojei svuda dodati neto svojoj mudrosti. Ta se misao uinila jo vjerojatnijom kad je Filemon podigao oi i pogledao stranevo lice. inilo mu se da tamo samo u jednom pogledu ivi vie misli
-

nego to bi ih on mogao namotati za svega svog ivota. Dok je Baucida pripremala veeru, oba su se putnika poela razgovarati s Filemonom vrlo prijateljski. Mlai je zapravo bio veoma brbljav, a stavljao je tako otroumne i duhovite opaske da je starac morao stalno praskati u smijeh, te ga okrstio najveselijim momkom to ga je ikad vidio. - Molim te, mladi prijatelju - ree mu kad su se bolje upoznali kako te mogu nazivati? -Ja sam, kao to vidi, vrlo iv - odgovori putnik. - Zato ako me nazove ivko, ime e prilino pristajati. - ivko? ivko? - ponovi Filemon, gledajui putnika u lice da vidi ne ruga li mu se. - To je vrlo neobino ime! A tvoj drug tamo? Ima li i on udno ime? - Mora zapitati grom, da ti ga kae! - odgovori ivko, postavi tajanstven. - Nijedan drugi glas nije dovoljno jak. Ta primjedba, bila ona ozbiljna ili aljiva, Filemonu bi zadala velik strah od starijeg stranca da nije, usudivi se pogledati ga, opazio u njegovu licu toliko dobrohotnosti. Ali je bez sumnje to bila najvea osoba koja je ikad sjedila tako skromno uz vrata kolibe. Kad bi stranac razgovarao, bilo bi to ozbiljno, a Filemon bi osjeao neodoljivu sklonost da mu kae sve to mu je god na dnu srca. Tako ljudi uvijek osjeaju kad se sretnu s bilo kim tko je tako mudar da razumije sve njihovo dobro i zlo i ne prezire od svega toga ni mrvice.

Ali Filemon, jednostavni i ljubazni starac, i nije imao mnogo tajna da ih otkrije. No ipak je mnogo priao odogaajima svoga prolog ivota, u kojem se nikad nije udaljio ni dvadeset milja od onoga mjesta. Njegova ena i on stanovali s u u toj kolibi od svoga mladenatva, odnosno djevojatva, zaraujui kruh asnim radom. Uvijek siromani, a ipak zadovoljni. Priao je kako Baucida pravi izvrstan maslac i sir i kako je lijepo povre koje on uzgaja u vrtu. Tako je rekao da bi oboje htjelo, kad se toliko ljube, da ih smrt ne rastavi, nego da umru zajedno, kao to su zajedno i ivjeli.

Stranevo lice osu se smijekom, koji ga uini jednako ljupkim kao to je bio i velianstven. - Ti si dobar starac - ree Filemonu - i ima dobru staru suprugu za pomonicu. elja vam se treba ispuniti. I upravo tada se priini Filemonu kao da su zapadni oblaci bacili uvis sjajnu zraku i na nebu upalili iznenadno svjetlo. Baucida je sad zavrila veeru pa je dola na vrata ispriavajui se zbog toga to siromanu hranu mora staviti pred svoje goste. - Da smo znali da dolazite - ree im - moj dobri mu i ja bili bismo se odrekli zalogaja, samo da vama ne bude uskraena bolja veera. Veinu sam dananjeg mlijeka potroila za sir, a posljednji hljeb kruha napola je pojeden. Jadne li mene! Nikad ne osjeam da sam siromana, osim kad nam kakav siromani putnik zakuca na vrata. - Sve e biti u redu. Ne brini se, dobra eno - odgovori stari stranac ljubazno. - asna, srdana dobrodolica gostu stvara udesa od hrane i moe i najgrublje jelo pretvoriti u nektar i ambroziju. - Dobrodolicu imate - povie Baucida - a isto tako i malko meda, koji smo sluajno ostavili, pa i rumeno groe. - Eh, majko Baucida, pa to je itavo slavlje! - povie ivko u smijehu. - Pravo slavlje! Vidjet e kakvu u ja hrabru ulogu u tom odigrati! Mislim da se nikad u ivotu nisam osjeao gladnijim. -Jao nama! - apne Baucida svome muu. - Ako mladi ima tako

straan tek, bojim se da e otii gladan od nas! Uoe u kolibu. A sad, moji mali sluatelji, da li da vam kaem neto od ega ete razrogaiti oi? To je zapravo najudnije u cijeloj pripovijesti. Sjeate se da se ivkov tap naslonio na kolibu. No dobro. Ali kad je gospodar uao kroz vrata u kolibu, ostavivi taj divni tap vani, eto ti, ovaj odmah rairi svoja krilaca i odlepra preko kunoga praga! Tap, tap, lupao je tap po kuhinjskom podu. I nije mirovao dok se nije s najveom ozbiljnou i dosto janstvom osovio kraj ivkova stolca. No stari Filemon i njegova ena bili su toliko zauzeti brigom oko gostiju da nisu ni opazili to tap radi. Kao to je rekla Baucida, bilo je malo hrane za dva gladna putnika. Nasred stola bio je ostatak crnog kruha s komadiem sira na jednoj strani i posudom meda na drugoj. Bilo je prilino groa za svakoga gosta. Srednje velik zemljani vr, gotovo pun mlijeka, stajao je na uglu stola. Kad je Baucida napunila dvije zdjelice i stavila ih pred strance, samo je malo mlijeka ostalo u vru. Jao! Vrlo je alosno kad dobrostivo srce snae neimatina. Jadna bi Baucida gladovala iduih tjedan dana, kad bi time mogla gladnim ljudima pribaviti vie hrane. A kako je veera bila tako oskudna, nije mogla ne poeljeti da im tek ne bude tako dobar. Tek to su sjeli, putnici su na duak popili mlijeko iz svojih zdjela. -Jo malo mlijeka, dobra majko Baucido, molim te - ree ivko. -

Dan

je

bio

vru

pa

sam

vrlo

edan.

dragi ljudi - odvrati Baucida zbunjeno. - Vrlo mi je ao i stidim se! Ali je istina da ima jedva jo kap mlijeka u vru. O muu, muu! Zato se nismo odrekli veere? - E, pa meni se ini - povie ivko, skoivi od stola i uhvativi vr za ruku - doista mi se ini da nije tako strano kao to misli. I ima jo mlijeka u vru. Govorei tako, on na veliko uenje Baucidino pone puniti ne samo svoju zdjelu, nego i onu svojega druga, i to iz vra za koji se dralo da je gotovo prazan. Jadna je ena jedva mogla vjerovati svojim oima. Ona je bez sumnje bila izlila gotovo sve mlijeko, a poslije toga je zavirila u vr te mu je, kad ga je stavila na stol, vidjela dno. Stara sam, pomisli Baucida pa lako zaboravljam. Zacijelo sam pogrijeila. No sad je sigurno vr prazan, jer su ve dva puta napunili zdjele. - Kakvo izvrsno mlijeko! - primijeti ivko, iskapivi sadraj druge zdjele. - Oprosti mi, dobra gazdarice, ali doista moram jo zatraiti. Baucida je vidjela jasno kao sunce da je ivko preokrenuo vr i tako izlio svaku kap mlijeka u posljednju zdjelu. Dakako da ga nije vie nikako moglo biti. Ali ipak, da mu pokae da je tako, ona podie vr i uini kretnju kao da lije mlijeko u ivkov vr, ali bez i najmanje nade da e ono i potei. Kakvo li je onda bilo njezino uenje kad je u zdjelu zauborila

- Sluajte,

tako obilna bujica da se zdjela odmah napunila do ruba, a mlijeko se razlilo i po stolu! One dvije zmije, koje su bile ovijene oko ivkova tapa (ali ni Baucida ni Filemon nisu to vidjeli) pruile su glave i poele laptati proliveno mlijeko. A kako je samo mlijeko imalo divan miomiris! inilo se kao da je Filemonova krava taj dan pasla na najboljem panjaku na svijetu. Ja samo elim, moje drage duice, da vi imate au takva mlijeka za veeru! - A sad kriku ovoga crnog kruha, majko Baucido - zamoli ivko -i malko onoga meda! Baucida mu odsijee kriku. Premda je kruh, kad su ga ona i mu jeli, bio odvie suh i previe tvrde kore, a da bude tean, sad je bio mekan i svje, kao da je prije nekoliko sati izvaen iz pei. Kuavi mrvicu koja je pala na stol, vidje da je ukusniji nego to je ikad bio, pa je jedva mogla vjerovati da je to kruh koji je ona umijesila i ispekla. A koji bi to drugi kruh i mogao biti? Ali med! Mogao bih isto tako i ne pokuavati prikazati kako je bio izvrsna mirisa i ugodan za oko. Boja mu bila poput najistijeg i najprozirnijeg zlata. Miris poput tisuu cvjetova, i to cvijea koje nije nikad raslo u zemaljskom vrtu, te mora da su ga pele traile meu oblacima. udno je to su, poto su sletjele na cvjetite tako divna mirisa i besmrtna cvata, htjele odletjeti natrag u konice u Filemonovu vrtu. Nikad nitko nije takva meda ni kuao, ni vidio ni pomirisao. Miris se irio kuhinjom i inio je tako krasnom da biste odmah, kad biste zatvorili oi, zaboravili

na niski strop i zadimljene zidove te pomislili da se nalazite u sjenici obrasloj nebeskim cvijeem. Premda je dobra majka Baucida bila jednostavna starica, nije mogla ne pomisliti da je neto prilino neobino u svemu tome to se dogaa. Zato, poto je gostima dala kruh i med i kraj svakog od njihovih tanjura

postavila po jedan grozd, sjedne kraj Filemona i apne mu to je vidjela. - Jesi li ikad uo to slino? - upita ga. - Ne, nisam nikad - odgovori Filemon sa smijekom. - No ja mislim, moja draga eno, da si ti hodala naokolo kao u nekom snu. Da sam ja lijevao mlijeko, ja bih odmah vidio o emu se radi. Sluajno je u vru bilo neto vie nego to si ti mislila , i to ti je sve. - Ah, muu - opirala se Baucida - reci ti to god hoe, ali to su vrlo neobini ljudi. - Dobro, dobro - odgovori Filemon, jo se uvijek smijeei. Moda i jesu. Svakako se ini kao da su bolji ljudi, a meni je vrlo drago to tako slasno veeraju. Gosti uzee zatim na tanjur svaki svoj grozd. Baucidi se priini (protrljala je oi da jasnije vidi) da su grozdovi narasli vei i bolji i da e svaki grozd od zreloga soka sad prsnuti. Bilo joj je nepojmljivo kako je to groe moglo izrasti na staroj krljavoj lozi uza zid kolibe. - Predivno groe! - ree ivko gutajui bobu za bobom, a grozd se pri tom nije umanjivao. - Molim te, moj dobri domaine, gdje si ga ubrao? - Sa svoje stare loze - odgovori Filemon. - Moe vidjeti gdje joj se tamo jedna grana svija preko prozora. Ali ja i moja ena nismo nikad mislili da bi to groe bilo tako dobro.

-Ja nikad nisam boljega jeo - ree gost. - Jo jednu au toga slasnog mlijeka, molim, pa u se najesti bolje od kneza. Ovaj se put Filemon digne i uzme vr, jer je bio radoznao. Htio je vidjeti ima li to istine u vezi s udesima okojima mu je aptala Baucida. Znao je da mu dobra ena nee lagati i da je rijetko imala krivo u onom to je vjerovala. A ipak je to bio tako neobian sluaj da je htio u njega zagle dati svojim roenim oima. Zato uzme vr i lukavo u njega zaviri. Zadovoljno zakljui da u njemu nema ni kaplje. Ali odjednom opazi malen bijeli izvor kako tee s dna vra te ga brzo puni, sve do ruba, pjenuavim mlijekom izvrsna mirisa. Srea to Filemon u udu nije vr ispustio iz ruke. - Tko ste vi, udotvorni stranci? - povie, jer se zaprepastio vie od svoje ene. - Tvoji gosti, moj dobri Filemone, i tvoji prijatelji - odgovori stariji putnik blagim, dubokim glasom, u kojem je u isto vrijeme bilo neto i milo i strano. - Daj i meni au mlijeka. I neka tvoj vr ne bude nikada prazan, na Baucidino i tvoje dobro, kao i na dobro siromanih putnika! Kad su poveerali, stranci zapitaju gdje e spavati. Starci bi rado s njima jo malo dulje razgovarali i izraavali uenje, to ih je obuzelo, i radost, to su vidjeli da im se priprosta i mrava veera pokazala boljom i obilatijom nego to su se nadali. Ali im je stariji putnik ulijevao toliko strahopotovanja da ga se nisu

usudili upitati nijedne rijei. A kad Filemon povue ivka nastranu te ga zapita kako je mlijeko moglo izbiti iz starog, zemljanog vra, ovaj potonji pokae svoj tap. - Tamo je sva tajna - ree ivko - pa mogne li shvatiti, bit u ti zahvalan ako i meni rekne. Ne znam to bih uinio sa svojim tapom. Uvijek zbija takve ale. Katkad mi daje veeru, ali mi je gotovo isto tako esto i

ukrade. Da imalo vjerujem u tu besmislicu, rekao bih da je tap zaaran! Nije vie nita rekao, ali im je tako lukavo gledao u lice te su pomislili da ih ismjehuje. arobni je tap odskakao za ivkovim petama, kad je ovaj napustio sobu. Kad su ostali sami, dobri je stari par neko vrijeme razgovarao o dogaajima te veeri, a onda je legao na zemlju i zaspao. Prepustili su svoju spavaonicu gostima pa nisu imali za sebe druge postelje do poda, za koji bih elio da je bio tako mekan kao i njihova srca. Starac i njegova ena ustali ujutro rano, a i stranci se probudili s izlazom Sunca te se spremili na odlazak. Filemon ih je gostoljubivo zamolio da ostanu dulje, dok Baucida ne pomuze kravu i ispee na ognjitu kolae, a moda im pronae i nekoliko svjeih jaja za zajutrak. Ali stranci kao da su mislili da je bolje prevaliti dobar dio puta prije nego to nastupi dnevna ega. Zato su odmah htjeli na put, ali su zatraili da i Filemon i Baucida s njima pou dio puta i pokau kuda da idu. Tako sve etvero izaoe iz kolibe, avrljajui poput starih prijatelja. Bilo je doista znaajno kako se stari par neosjetno sprijateljio sa starijim putnikom i kako se njihov dobri i priprosti duh stopio s njegovim, kao to se dvije kaplje vode stope s beskrajnim oceanom. A to se ivka tie, on kao da je svojom pronicavom, brzom, nasmijanom duhovitou otkrivao svaku i najmanju misao, koja je tek provirila u njihovoj pameti, prije nego

to su i sami za nju znali. Istina, katkad su poeljeli da ne bude tako otrouman i da odbaci tap koji je izgledao tako tajanstveno pakostan i oko kojega su se stalno savijale zmije. Ali onda bi se opet ivko pokazao dobroudnim, da bi ga rado zadrali u kolibi zajedno sa tapom i zmijama, da tamo bude svaki dan, povazdan. -Jao meni! Ah! - usklikne Filemon kad su malko poodmakli od svojih vrata. - Kad bi nai susjedi samo znali kakva je to blagodat pokazati gostoljubivost prema strancima, oni bi privezali sve pse i nikad ne bi dopustili da djeca bace i jedan kamen. - Grijeh je i sramota to tako rade - estoko e dobra stara Baucida. - Ja upravo mislim ovih dana poi i rei im kako su zli. - Bojim se - doda ivko, lukavo se smijeei - da nee nai nikoga kod kue. Ba u taj as stariji putnik tako namrti obrve, postane strog i strano velianstven, a ipak vedar, da se ni Baucida ni Filemon nisu usudili prozboriti ni rijei. Gledali su s potovanjem u njegovo lice, kao da gledaju u nebo. - Kad ljudi vie ne osjeaju d a im je i najskromniji stranac brat ree putnik tako dubokim tonovima da su zvuali kao orgulje onda nisu vrijedni da postoje na zemlji, koja je stvorena da bude obitavalite velikoga ljudskog bratstva! - ujte, moji dragi ljudi - povie ivko, a ala i vragolija virila mu iz ivahnih oiju - ta gdje je to selo o kojem priate? Na kojoj vam

je strani? ini mi se da ga ovdje ne vidim. Filemon i Baucida okrenue se prema dolini, gdje su jo dan prije vidjeli livade, kue, vrtove, umarke, iroke ulice obrub ljene zelenilom, s djecom na njima to se igraju, i sa svim znakovima poslovanja, uivanja i

blagostanja. Ali kako li se zaudie! Vie nije bilo ni traga selu! ak je i plodna dolina, u kojoj se bijae smjestilo, prestala postojati. Umjesto nje opazie iroku, modru povrinu jezera, koje je napunilo veliku udubinu doline od kraja do kraja, pa su se u njegovoj dubini okolna brda odraavala tako mirnom slikom kao da jezero postoji otkad je svijeta i vijeka. Na asak je jezero bilo savreno glatko. Onda puhne povjetarac te voda zaigra, zasja, zaiskri se u ranim sunanim zrakama i pone udarati obalu, ugodno se mrekajui i mrmorei. Jezero se inilo tako neobino poznato da su starci bili veoma zbunjeni, osjeajui kao da su samo sanjali da je tamo bilo selo. Ali se zaas sjetie iezlih kua, ljudi i karaktera stanovnika, i to prejasno da bi to mogao biti san. Selo je tamo bilo jo juer, a sad ga vie nema! -Jao! - povikae dobroudni starci. - to se zbilo s naim jadnim susjedima? - Vie ne postoje kao muevi i ene - odgovori stariji putnik svojim sveanim i dubokim glasom, za kojim je grmljavina odjekivala u daljini. - U njihovu ivotu nije bilo ni koristi ni ljepote, jer nisu nikad olakali ni zasladili teku sudbinu smrtnosti, gajei prijazna uvstva ovjeka prema ovjeku. U srcu im nije bilo slike boljega ivota. Zato se jezero, koje je tu bilo prije, iznova pojavilo te sad ono odraava nebo! - A to se tie onih glupih ljudi - ree ivko s vragoljastim

smijekom - svi su se pretvorili u ribe. Trebalo im je samo malo promjene, jer su ve i tako bili okorjela lopovska banda, bia s najhladnijom krvi na svijetu. Zato, dobra majko Baucido, kad god ti ili tvoj suprug zaelite prene pastrve, on moe baciti udicu i potegnuti pola tuceta vaih nekadanjih susjeda! - Ah - povie Baucida drui - ja ne bih ni za cijeli svijet nijednoga od njih stavila na rotilj! - Ne - doda Filemon, gadei se - nikad ih ne bismo mogli jesti! - to se tebe tie, dobri Filemone - nastavi stariji putnik - i tebe, dobra Baucido, vi ste, uza svoja oskudna sredstva, spojili toliko srdane gostoljubivosti sa zabavljanjem gostiju -beskunika da je mlijeko postalo neiscrpnim izvorom nektara, a crni kruh i med bili su ambrozija. Tako su boanstva za vaim stolom blagovala isto jelo kojim se goste i na Olimpu. Dobro ste se ponijeli, dragi stari prijatelji. Zato zatraite to vam je god najmilije, pa e vam to i biti! Filemon i Baucida zgledae se, a onda - ne znam tko je od njih progovorio, ali onaj koji jest izrazio je elju obaju srdaca. - Neka ivimo zajedno, dok ivimo, i kad nam bude trebalo umrijeti, ostavimo svijet u isti as. Mi smo se uvijek meusobno ljubili! - Neka tako bude! - progovori stranac s velianstvenom ljubaznou. - Osvrnite se sad na svoju kolibu! Tako i uinie. Ali kako se zaudie kad su na mjestu gdje je do

prije asak stajala njihova skromna kuica opazili visoku zgradu od bijela mramora sa iroko otvorenim portalom! - Tamo vam je dom - ree stranac, dobrohotno im se smijeei. Iskazujte svoju gostoljubivost u onoj palai isto tako obilno kao to ste je iskazivali i u svojoj jadnoj potleuici, u kojoj ste nas sino tako lijepo primili Starci padoe na koljena, da mu se zahvale. Ali gle! Ni njega ni ivka tamo vie nije bilo!

Tako se Filemon i Baucida nastanie u mramornoj palai , gdje su na svoje veliko zadovoljstvo provodili vrijeme, razveseljavajui i dijelei svoju udobnost sa svakim koji bi onuda prolazio. Vr za mlijeko, da ne zaboravim rei, zadrao je svoje udesno svojstvo i nikad, kad bi se god zaeljelo da bude pun, nije bio prazan. Kad bi god astan, dobroudan i dobroduan gost pio iz tog vra, uvijek bi vidio da je to najslaa i najbolja okrepa to mu je ikad potekla niz grlo. Ali ako bi ikad mrzovoljan i neugodan angrizavac stao srkati, bilo je prilino sigurno da e namrgoditi lice i rei da je to vr kisela mlijeka! Tako je stari par dugo, dugo ivio u svojoj palai, sve vie i vie starei. Sve do jednog ljetnog jutra kad se Filemon i Baucida nisu pojavili kao drugih jutara s gostoljubivim smijekom na licu, d a svoje goste pozovu na zajutrak. Gosti su ih traili svuda, od krova do podruma prostrane palae, ali bez uspjeha. Poslije mnogo zbrke ugledae ispred portala dva stara drveta, za koja se nitko nije mogao sjetiti da ih je vidio dan prije. A ipak su bila tamo, s korijenjem usidrenim duboko u tlu, dok im je prostrana lisnata kronja zasjenjivala itavo proelje zgrade. Jedno je bio hrast, a drugo lipa. Granje im - milina ti vidtije - bilo isprepleteno, zagrljeno, pa se inilo da svako drvo ivi u grudima drugoga vie nego u svojim. Dok su se gosti tako udili kako su ta drveta, koja su za rast

trebala najmanje jedno stoljee, mogla u jednoj noi narasti tako visoko, i jo tako ostarjeti, puhne vjetri i uzbiba im prepleteno granje. A onda u zraku nastade dubok, obilan um, kao da ta dva tajanstvena drveta razgovaraju. - Ja sam stari Filemon! - mrmljao hrast. - Ja sam stara Baucida! - mrmljala lipa. Ali kad je vjetar ojaao, drvee je govorilo odjednom: - Filemon! Baucida! Baucida! Filemon! inilo se kao da je jedno oboje, a oboje jedno, i kao da govore zajedno iz dubine svojih sloenih srdaca. Bilo je lako uvidjeti da su dobri starci obnovili svoj ivot i da su sad trebali provesti mirnih i krasnih stotinjak godina, Filemon kao hrast, a Baucida kao lipa. O, kako su gostoljubivu sjenu bacili oko sebe! Kad bi god neki putnik tu stao, uo bi nad svojom glavom ugodni apat lia te bi se udio zato je taj zvuk toliko slian rijeima: - Dobrodoao, dobrodoao, dragi putnie! Dobrodoao! A neka dobra dua, koja je znala t o bi se staroj Baucidi i Filemonu najbolje svialo, sagradi okruglu klupu oko oba stabla. Na njoj su znali jo dugo vremena poslije toga poinuti umorni, gladni i edni putnici te bi se obilno napojili iz udesnoga vra. A ja bih elio da nam je sad tu svima onaj vr!

OBRONAK

Poslije prie
je vr imao litara? - zapita Papratko. - Jedva litru - odgovori student - ali bi mogao lijevati iz njega mlijeko dok ne bi, ako hoe, napunio itavu bavu. Zapravo bi ono teklo zauvijek i ne bi presuilo ni usred ljeta, a to je vie nego to se moe rei o onom potoiu to ubori niz obronak. - A to je sad s tim vrem? - dalje se zanimao djeai. - ao mi je, ali se polupao prije po prilici dvadeset i pet tisua godina - odgovori Eustace. - Ljudi su ga krpali to su bolje znali, ali, premda je prilino dobro drao mlijeko, nije se nikad poslije ulo da bi se napunio sam od sebe. Tako, vidite, nije bio nita bolji od bilo kojega drugog napuklog zemljanog lonca. - Kakva teta! - povikae djeca sva u jedan glas. Poteni pas Ben pratio je drutvance, kao to ga je pratilo i mlado njufaundlendsko tene, koje se odazivalo na ime Bruin, to znai medo, jer je bilo crno poput medvjeda. Eustace je obzirno zatraio da Ben, koji je bio stariji i vrlo oprezna vladanja, ostane straga sa etvero male djece, da ih uva. to se tie crnog Bruina, koji je i sam bio tek dijete, student je mislio da je najbolje da ga uzme sa sobom, kako ne bi u svojoj gruboj igri s drugom djecom doao kojemu pod noge i strovalio ga niz brijeg. Savjetovavi Divizmi, Papratku, Maslaku i Bundevinu Cvijetu da
- Koliko

mirno sjede na mjestu gdje ih je ostavio, student se s Jaglenkom i starijom djecom pone penjati te doskora svi ieznu pod drveem.

HIMERA GOLI VRH

Uvod u Himeru
Eustace i njegovi pratioci penjali su se strmim i poumljenim obronkom. Drvee jo nije sasvim prolistalo, ali je dovoljno propupalo te je bacalo prozranu sjenu, a sunce je sve ispunjalo zelenim svjetlom. Bilo je mahovinom obraslih peina, napola skrivenih u starom, smeem, opalom liu. Bilo je tu i trulih stabala, koja su se pruala tamo gdje su nekad davno pala. Bilo je i gnjilih grana, koje su zimus vjetrovi stresli i koje su leale posvuda. A ipak, premda se sve to inilo starim, uma kao da je odisala najnovijim ivotom. Jer kud god okrene okom, nicalo je

neto svjee i zeleno, tako da bude spremno za ljeto. Napokon djeca dopru do gornjeg ruba ume i nau se gotovo na vrhu brijega. To nije bio iljast vrh ni velika okrugla glavica, nego prilino iroka ravnica ili visoravan s kuom i suom na nekoj udaljenosti. Ta je kua bila dom neke samotne obitelji. esto su oblaci, iz kojih je padala kia i odakle je meava provaljivala u dolinu, visjeli nie od toga izloenog i samotnog mjesta. Na najvioj toki brijega bila je hrpa kamenja, a usred nje strila uvrena duga motka, s koje je na vrhu leprao barjai. Eustace je poveo djecu onamo te im rekao da se ogledaju i vide koliko naeg lijepog svijeta mogu sagledati jednim pogledom. Oi su im se irile dok su gledali. Monument Mountain na jugu bio je jo u sredini krajobraza, ali kao da se spustio i smanjio pa je sad bio samo najistaknutiji lan velike obitelji bregova. S one se strane Taconic inio viim i veim nego prije. Nae lijepo jezero vidjelo se sa svim svojim draicama i otoiima. Ali ne samo to! Dva, tri nova jezera otvorila su svoje oi prema suncu. Nekoliko bijelih sela, svako sa svojim zvonikom, rasulo se u daljini. Bilo je toliko salaa sa umama, panjacima, sjenokoama i oranicama da su djeca u svojim duama jedva mogla pronai toliko prostora da sve te razliite predmete prime. Bio je tamo i Tanglewood, koji su dosad smatrali tako vanom tokom svijeta. Sad je zapremao tako malo mjesta da su gledali dalje preko njega i sa svake strane, i prilino

dugo traili oima prije nego to su otkrili gdje se nalazi. Bijeli oblaci vidjeli se u zraku i tu i tamo po kraju bacali tamne toke svoje sjene. A onda bi opet dolo sunce tamo gdje je prije bila sjena, a sjena bi otila dalje. Dalje na zapad protezao se lanac modrih planina, za koje je Eustace Bright rekao djeci da su Catskills. Rekao im je da se u onim zamagljenim bregovima neki stari Nizozemci vjeno kuglaju i da je tamo neki lijenina, koji se zvao Rip Van Winkle odspavao odjednom dvadeset godina. Djeca su navaljivala da im Eustace ispria sve o tim udesima. Ali im student odgovori da je ta pria ve jednom ispriana, i to ljepe nego to bi se ikad ponovo mogla rei, i da nitko ne bi imao pravo u njoj promijeniti nijedne rijei, dok ne ostare kao i Gorgonina glava i Tri zlatne jabuke i ostale te udesne legende. Barem nam - moljakala je Zimzelenka - dok ovdje poivamo i gledamo naokolo, moe rei koju od svojih pria. - Eustace - povie Jaglenka - ja ti savjetujem da nam ovdje ispria jednu priu. Uzmi koju visoku temu pa e vidjeti hoe li ti se mata popeti do nje. Moda te planina uini i pjesniki raspoloenim. I kako god udna i divna bila pria, sad, kad smo u oblacima, moemo sve vjerovati. - Moe li vjerovati - zapita Eustace - da je jednom bio krilat

konj? - Mogu - odgovori obijesna Jaglenka - ali se bojim da ga ti nee nikad uhvatiti. - to se toga tie, Jaglenko - odvrati student - ja u moda uhvatiti Pegaza i moda ga uzjahati, kao to je uinilo i mnogo drugih ljudi koje poznam. No kako bilo da bilo, evo p rie o njemu. Ona se na vrhu planine pripovijeda bolje nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Na hrpi kamenja, pod kojom su se skupila djeca, Eustace upre oi u bijel oblak, koji je onuda plovio, te pone kako slijedi.

HIMERA Jednom u stara, stara vremena (jer su se sva ova udesa zbila daleko prije nego to ljudi pamte) u divnoj zemlji Grkoj izbi izvor iz nekog obronka. I, koliko ja znam, poslije toliko godina on jo uvijek izvire na istome mjestu. Bilo kako bilo, taj je izvor veselo i ilo tekao niz obronak i iskrio se u zlatu sunanoga zalaza onda kad mu se pribliavao lijep mladi, koji se zvao Belerofon. U ruci je drao uzdu okovanu sjajnim draguljima i ukraenu zlatnim valama. Vidjevi kraj izvora nekakva starca i jo jednog ovjeka srednje dobi, pa djeaia i djevojku, koja je ba vrem grabila vodu, stane i zamoli jedan gutljaj, da se osvjei. - Ovo je vrlo dobra voda - ree djevojci, isplahnuvi i ponovo napunivi vr, poto se iz njega napio. - Hoe li biti tako ljubazna i rei mi ima li izvor kakvo ime?

Zove se Pirenin izvor - odgovori djevojka, a onda doda: - Moja mi je majka kazala da je taj izvor jednom bio lijepa ena, a kad joj je sina ubila svojim strijelama lovkinja Dijana, ona se sva rastopila u suze. Prema tome, taj je hladni i teni izvor zapravo alost iz srca jadne majke! - Ne bih ni u snu pomislio - doda mladi neznanac - da bi tako ist izvor, koji ike i klokoe i radosno hrli iz sjene na sunano svjetlo, imao u sebi i jednu suzu! I to je, dakle, Pirena? Hvala ti, lijepa djevojko, to si mi rekla to ime. Doao sam iz daleke zemlje da potraim ba ovo mjesto. Sredovjeni seljak, koji je doveo kravu da se napije na izvoru, zagleda se u Beleforona i u lijepu uzdu koju je ovaj nosio u ruci. - Vodostaj sigurno pada, prijatelju, u tvom dijelu svijeta primijeti seljak - ako dolazi tako daleko samo zbog Pirenina izvora. Ali, molim te, jesi li izgubio konja? Vidim da u ruci nosi uzdu, i to vrlo lijepu, s dva reda sjajnih kamenia. Ako je i konj bio tako dobar, kao to je uzda, onda te treba aliti to si ga izgubio. - Nisam nipoto izgubio konja - odgovori Belerofon, nasmijavi se. -Ali traim vrlo slavna konja, koji se, kako su mi rekli mudri ljudi, ako ga uope ima, ovdje negdje nalazi. Zna li dolazi li krilati konj Pegaz jo uvijek na Pirenin izvor, kao to ga je pohodio u doba tvojih predaka? Seljak se na to nasmije.
-

Neki su od vas, moji mali prijatelji, jamano uli da je taj Pegaz bio snjenobijel at lijepih srebrnastih krila i da je najvie vremena provodio na planini Helikonu. Bio je tako divlji, tako brz i tako okretan u svojem letu kroz zrak, kao kakav orao koji se die nebu pod oblake. Na svijetu nije bilo nita njemu slino. Nije imao svoga para, nikad ga gospodar nije zajahao ili zaustavio. Mnogo je godina ivio samotno i sretno. O, kako je krasno biti krilat konj! Nou spavati, kao to je Pegaz i inio, na vrhu visoke planine, a veinu dana provoditi u zraku! Pegaz jedva da je bio zemaljsko bie. Kad bi ga god ljudi vidjeli visoko nad svojim glavama, s a sunanim svjetlom na krilima, mislili bi da pripada nebu i da je, letei malo prenisko, zalutao u nae magle i isparine, te sad trai put kuda da se vrati. Bilo ga je vrlo lijepo promatrati kako zaranja u grudi kakva svijetlog oblaka i kako se u njemu n a as, dva gubi, da onda na drugoj strani izroni. Za mrke oluje s kiom, kad bi sivi oblaci poput plonika prekrili itavo nebo, katkad bi se dogodilo da bi krilati konj prodro ravno kroz oblake, a veselo svjetlo gornjih predjela zasjajilo bi za njim. Istina je i to da bi opet u drugom sluaju i Pegaz i radosno svjetlo zajedno ieznuli. Ali ipak, tko god je bio tako sretan i vidio taj divni prizor, bio bi cijeli dan raspoloen, i dulje nego to bi trajala oluja. Ljeti, kad bi bilo najljepe vrijeme, Pegaz bi se esto spustio na samu zemlju te bi, sklopivi svoja srebrna krila, za zabavu jurio

preko brda i dolina, brzo poput vjetra. ee nego na bilo kojem drugom mjestu viao se na Pireninu izvoru, gdje je pio izvrsnu vodu ili se valjao po mekoj travi. Katkad bi takoer (ali Pegaz je bio vrlo izbirljiv u hrani) brstio slatke cvjetove djeteline. Zato bi pradjedovi ljudi (dok su jo bili mladi i zadrali vjeru u krilate konje) dolazili na Pirenin izvor, nadajui se da e ugledati lijepoga Pegaza. Ali se on u posljednje vrijeme vrlo rijetko viao. Zapravo mnogi seljaci, koji su stanovali na pola sata hoda od izvora, nisu nikad vidjeli Pegaza, a nisu ni vjerovali da takvo bie postoji. Seljak, s kojim je Belerofon govorio, ba je bio jedan od takvih nevjernika. Zato se i smijao. - Pegaz? Brus! - povie zafrknuvi nosom, koliko je samo onakvim plosnatim nosom mogao zafrknuti. - Pegaz, brus! Krilat konj! Ma uj, prijatelju, jesi li ti pri pameti? Ta to e konju krila? Misli li da bi tako bolje vukao plug? Istina, moglo bi se neto utedjeti na potkovama, ali kako bi ovjeku bilo pri dui kad bi vidio da mu konj izlijee kroz prozor staje? Da, ili to bi bilo da ga takav konj digne na oblake onda kad bi elio odjahati samo do mlina? Ne, ne! Ja ne vjerujem u Pegaza. Nikad nije postojala takva smijena vrsta konjskih ptica! - Imam razloga misliti drukije - odvrati Belerofon mirno. A onda se okrene sijedom starcu, koji se odupro o svoj tap te vrlo pozorno sluao, ispruivi glavu i s rukom na uhu, jer je u

posljednjih dvadeset godina prilino ogluio. - A to ti kae, asni stare? - zapita ga. - Ti si u svojoj mladosti zacijelo esto viao krilatoga ata! - Ah, mladi neznane, moje je pamenje vrlo slabo - odgovori seljak. - Kad sam bio momak, ako se pravo sjeam, vjerov ao sam da postoji takav konj, kao to su vjerovali i svi ostali. Ali danas jedva da znam to da i mislim, pa uope vrlo rijetko mislim o krilatom konju. Ako sam to stvorenje ikad i vidio, to je bilo prije mnogo, mnogo vremena. A da ti istinu kaem, sumnjam da sam ga ikad i vidio. Jednom, istina je, dok sam bio vrlo mlad, sjeam se da sam vidio otiske kopita oko ruba izvora. Moda su to bili otisci Pegaza, a moda i kojega drugoga konja. - A zar ga ti nikad nisi vidjela, moja lijepa djevojko? - zapita Belerofon djevojku, koja je za toga razgovora stajala s vrem na glavi. - Ti si svakako, ako itko, mogla vidjeti Pegaza, jer su ti oi vrlo bistre. -Jednom sam ga, mislim, vidjela - odgovori djevojka sa smijekom, zarumenjevi se. - To je bio ili Pegaz ili velika bijela ptica, vrlo daleko gore u zraku. A jednom drugom prilikom, kad sam dolazila na izvor sa svojim vrem, ula sam rzanje. O, kako je to bilo krepko i milozvuno rzanje! Sve mi je srce skakalo od radosti na taj zvuk. Ali sam se i preplaila pa sam potrala kui i prije no to sam vra napunila.

teta! - ree Belerofon. Onda se okrene djetetu, koje sam spomenuo u poetku prie i koje se zagledalo u njega, kako se to djeca ve znaju zagledati u strance, irom otvorenih ruiastih usta. - No, moj maliane - povie Belerofon, igrajui se jednim od djeakovih uvojaka - mislim da si ti esto vidio krilatoga konja. - I jesam - odgovori dijete vrlo spremno. - Vidio sam ga juer, i mnogo puta prije toga. - Ti si zgodan djeak! - ree Belerofon, privukavi dijete blie k sebi. - Doi, reci mi neto o tome. - Pa ja dolazim esto ovamo - odgovori dijete. - Sputam amie u izvor i vadim mu sa dna lijepe kamenie. Pa katkad, dok gledam dolje u vodu, vidim tamo u slici neba lik krilatoga konja. elio bih da doe dolje, da me uzme na lea i ponese na Mjesec! Ali ako se samo maknem, da ga pogledam, on mi odleti daleko s vida. I Belerofon povjerova djetetu koje je vidjelo Pegazovu sliku u vodi, i djevojci koja ga je ula gdje tako milozvuno re, a ne povjerova sredovjenom seljaku koji je vjerovao samo u teretne konje, i starcu koji je zaboravio sve to je bilo lijepo u njegovoj mladosti. Zato je mnogo dana poslije toga obilazio oko Pirenina izvora. Neprekidno je pazio i promatrao nebo ili vodu, nadajui se da e krilatoga konja vidjeti ili u slici ili u udesnoj zbilji. U ruci je

- Doista

uvijek drao pripravnu uzdu sa sjajnim draguljima i zlatnim valama. Seljaci, koji su ivjeli u susjedstvu i napajali blago na izvoru, esto bi se smijali jadnome Belerofonu, a katkad bi ga i prilino izgrdili. Rekli bi mu da bi se takav sposoban mladi, kao to je on, trebao baviti boljim poslom, a ne tratiti vrijeme takvim dokonim zanimanjem. Nudili su mu, ako eli, konja na prodaju, a kad je Belerofon to odbio, pokuali su od njega kupiti lij epu uzdu. ak su ga i seoski momci smatrali glupim i sprdali se od njega, a bili su tako neuglaeni da nisu marili vidi ili ih Belerofon i uje, ili ne. Tako bi se, na primjer, neki deran igrao Pegaza i zbijao najudnije ludosti to se mogu zamisliti, pravei se kao da leti. Njegov bi kolski drug trao za njim i pruao mu smotan rogoz, koji je trebao predstavljati Belerofonovu ukraenu uzdu. No dobro dijete, koje je vidjelo Pegazovu sliku u vodi, tjeilo je mladoga neznanca vie nego to su ga svi nestani djeaci mogli zadirkivati. Dragi bi malian esto za satova igre sjedio uz njega i bez rijei gledao dolje u vodu i gore u nebo, s tako nevinom vjerom da je to Belerofona moralo ohrabriti. Sad ete moda eljeti da vam kaem zato je Belerofon traio krilatoga konja. A da o tome govorimo, neemo nai bolje prilike od ove, dok on eka da se pojavi Pegaz. Kad bih iznio sve prijanje Belerofonove pustolovine, one bi se lako mogle otegnuti u vrlo dugu priu. Bit e sasvim dovoljno kazati da se u nekoj azijskoj zemlji pojavila strana neman

nazvana himera, koja je inila vie zla nego to bi se moglo ispriati od sada pa do zalaza Sunca. Prema najboljim podacima, koje sam mogao prikupiti, ta je himera bila gotovo, a moda i doista najrunije, najotrovnije, najudnije i najneobinije stvorenje koje je ikad izalo iz utrobe zemlje. S njom se bilo najtee boriti, a utei bilo je gotovo nemogue. Imala je rep poput udava. Tijelo joj bilo ne znam ni sam kakvo. Imala je tri posebne glave, od kojih je jedna bila lavlja,

druga kozja, a trea odvratno velike zmije. I vru je plamen sukljao iz svakih od triju usta! Budui da je to bila zemaljska grdosija, sumnjam da je imala krila. Imala ih ili ne, trala je poput koze i lava, i vijugala se kao zmija, pa je tako bila brza kao sve ove ivotinje zajedno. O, zala li i zala to ih je taj opaki stvor poinio! Svojim plamenim dahom mogao je spaliti umu i popaliti itno polje, ili ak selo sa svim njegovim ogradama i kuama. Himera je pustoila cijelu zemlju i prodirala ljude i ivotinje ive, da ih poslije toga kuha u plamenu pei svoga eluca. Neka nam se udes smiluje, djeice, nadam se da ni vi ni ja neemo nikad sresti himeru! Dok je ta omraena zvijer (ako je i moemo nazvati zvijerju) radila sve te strahote, dogodilo se da je Belerofon doao u taj dio svijeta pohoditi kralja. Kraljevo je ime bilo Jobat, a vladao je zemljom Licijom. Belerofon je bio jedan od najsranijih mladia na svijetu i nije nita toliko elio, koliko da izvri kakvo hrabro i dobro djelo, tako da bi mu se svi ljudi divili i voljeli ga. U ona se vremena mladi mogao istaknuti jedino u bitkama, ili protiv neprijatelja svoje zemlje, ili protiv zlih divova, ili protiv mrskih zmajeva, ili protiv divljih zvijeri, ako ve nije mogao pronai nita opasnije. Kad je kralj Jobat prozreo hrabrost svoga mladog posjetitelja, predloi mu da se ide boriti protiv himere, koje se svaki drugi bojao i koja bi, ako se ne ubije, sigurno Liciju

pretvorila u pusto. Belerofon nije asa asio, nego je rekao kralju da e ili ubiti tu stranu himeru, ili u tom pokuaju poginuti. Ali, prije svega, budui da je grdosija bila tako izvanredno brza, sjeti se da je nee nikad pobijediti ako se bude borio na nogama. Zato je bilo najpametnije da nabavi najboljega i najbrega konja koji se mogao pronai. A koji je drugi konj na cijelome svijetu bio i upola tako brz kao udesni konj Pegaz, koji je imao i krila i noge, i ak se zadravao u zraku vie nego na zemlji? Istina, mnogo je ljudi nijekalo da postoji takav konj s krilima, i govorilo da su prie o njemu samo plodovi pjesnitva i gluposti. Ali kako se god sve to inilo udnim, Belerofon je ipak vjerovao da je Pegaz pravi at i nadao se da e ga pronai. Kad jednom bude lijepo sjedio na njegovu hrptu, lake e se boriti protiv himere. I zato je sad putovao iz Licije u Grku i nosio u ruci lijepo ukraenu uzdu. To je bila zaarana uzda. Da samo uspije staviti vale u Pegazovu gubicu, krilati bi konj bio podatan i priznao bi Belerofona za svoga gospodara, te bi letio kud bi ovaj okretao uzdu. Ali doista je bilo muno i tjeskobno ono vrijeme dok je ekao i ekao na Pegaza, u nadi da e ovaj doi napiti se vode iz Pirenina izvora. Bojao se da kralj Jobat ne pomisli kako je pobjegao pred himerom. Isto tako bila mu je teka pomisao na to koliko zla ini grdosija, dok on, umjesto da se protiv nje bori, mora dokono

sjediti i zuriti u bistru Pireninu vodu, koja izbija iz iskriavog pijeska. A budui da je Pegaz posljednjih godina tamo dolazio tako rijetko i jedva se vie od jedanput za ovjekova vije ka sputao dolje, Belerofon se bojao da moe ostarjeti i izgubiti snagu ruku i hrabrost srca prije nego se pojavi krilati konj. O, kako teko prolazi vrijeme kad pustolovan mladi eka da odigra svoju ulogu u ivotu i poanje etvu svoje slave! Kako je te ka lekcija ekanja! Na je ivot kratak, a koliko ga potroimo samo dok to nauimo!

Bilo je dobro za Belerofona to ga je ljubazno dijete toliko zavoljelo i to mu nije nikad dosadilo biti nasamu s njim. Svako mu je jutro dijete ulijevalo novu nadu, da njom zamijeni onu koja je juer utrnula. - Dragi Belerofone - povikalo bi gledajui mu s puno nade u lice ja vjerujem da emo danas vidjeti Pegaza! Pa napokon, da nije bilo djeaieve nepokolebljive vjere, Belerofon bi izgubio svu nadu i vratio bi se u Liciju da ubije himeru kako god zna, i bez pomoi krilatoga konja. Najmanje to bi mu se u tom sluaju moglo dogoditi, bilo bi da bi ga to stvorenje svojim dahom strano oprilo, ako ga i ne bi ubilo i prodrlo. Nitko ne bi nikad smio ni pokuati boriti se prot iv zemaljske himere, ako prije toga ne bi zajahao nebeskoga ata. Jedno je jutro dijete Belerofonu govorilo s vie nade nego obino. - Dragi, dragi Belerofone - povie djeak - ja ne znam zato, ali osjeam kao da emo danas sigurno vidjeti Pegaza! I cijeli taj dan ne bi se ni za korak odmakao od Belerofona. Zato su zajedno pojeli koricu kruha i popili ne to vode iz izvora. Popodne su sjedili jedan do drugoga, a Belerofon je zagrlio dijete, koje je opet stavilo svoju ruicu u Belerofonovu ruku. Ovaj je potonji bio zadubljen u svoje misli, neodreeno zurei u drvee koje je zasjenjivalo izvor, i u lozu koja se penjala po njemu. Dotle je dobro dijete upiralo pogled u vodu. Bilo mu je ao Belerofona,

to se izjalovila nada jo jednoga dana, kao ve i toliko puta prije. Dvije, tri suzice kanue mu iz oiju i pomijeae se sa suzama za koje kau da ih je prolila Pirena, plaui za svojom pobijenom djecom. Ali kad se Belerofon nije ni najmanje nadao, osjeti stisak djeje ruice i zauje tih apat gotovo bez daha. - Pogledaj tamo, dragi Belerofone! U vodi je slika! Mladi pogleda dolje u namrekano zrcalo izvora i ugleda, kako je mislio, odraz ptice koja kao da je letjela na velikoj visini u zraku, sa zrakama sunca na svojim snanim ili srebrnim krilima. -Kako to mora biti divna ptica! - primijeti Belerofon. - I kako se ini velika, premda zacijelo leti iznad oblaka! - Sav drem! - apne dijete. - Bojim se pogledati gore u zrak! Vrlo je lijep, a ipak se usudim gledati samo njegovu sliku u vodi. Dragi Belerofone, zar ne vidi da to nije ptica? To je krilati konj Pegaz! Belerofonovo srce zakuca silno! Gledao je napeto u zrak, ali nije mogao vidjeti krilatoga stvora, ni ptice ni konja, jer je taj upravo tada zaronio u gusto runo ljetnog oblaka. No to je bilo samo na as, pa se predmet njihova gledanja opet pojavi, sputajui se lagano dolje iz oblaka, premda je jo bio u velikoj daljini od zemlje. Belerofon uhvati dijete za ruke i ustukne s njim, tako da su obadvojica bili skriveni u gustom grmlju, koje je raslo svuda oko izvora. Nije se bojao kakve nesree, nego se straio

da e Pegaz, ako ih ugleda, odletjeti daleko i spustiti se na nepristupaan vrh neke planine. To je doista bio krilati konj. Dolazio je utaiti eu Pireninom vodom. Blie i blie dolazilo je zrano udo, letei u velikim krugovima, kao to ste moda vidjeli i golubove kad se namjeravaju spustiti. Silazio je Pegaz u onim velikim irokim krugovima, koji su postajali sve ui i ui to se

vie pribliavao zemlji. I to se vie bliio, to se ljepi inio i to su mu udesniji bili zamasi krila. Napokon sleti laganim pritiskom, kojim bi jedva savio travu oko izvora ili utisnuo trag svoga kopita u pijesak i, sagnuvi svoju divlju glavu, pone piti. Upijao je vodu udiui duboko i ugodno, s mirnim stankama uivanja. A onda jo jedan gutljaj, i jo jedan, i jo jedan. Jer nigdje na svijetu ni gore u oblacima nije Pegaz tako volio vodu, koliko je volio ovu Pireninu. Kad je utaio eu, pobrsti nekoliko medenih cvjetova djeteline, njeno ih kuajui, ali ne nastojei se jako najesti, jer mu je trava upravo ispod oblaka na visokim obroncima planine Helikona vie prijala nego ova obina. Kad se tako do mile volje napio, krilati konj poe skakati tamo amo i poigravati iz iste dokolice i veselja. Nikad nije bilo razigranijeg stvora od ovoga Pegaza. Tako je tamo skakao da mi je drago na to i pomisliti, maui velikim krilima lagano poput konopljarke i potrkujui napola po zemlji, a napola u zraku, pa ne znam da li da to nazovem letenjem ili trkom. Kad neko stvorenje moe savreno letjeti, katkad mu se tri upravo iz zabave. Tako je bilo i s Pegazom, premda mu je bilo malo tee drati kopita blizu zemlji. Belerofon je, drei dijete za ruku, provirio iz grmlja. Uini mu se da nije nikad vidio neto tako lijepo, ni konjske oi tako divlje i vatrene, kao to su bile Pegazove. inilo se da je grijeh zauzdati ga i zajahati mu na lea. Dva, tri puta Pegaz se zaustavi i ponjui zrak, naulivi ui,

uzmahujui glavom i okreui je na sve strane, kao da predosjea neko zlo. No kako nije nita vidio ni uo, opet nastavi svoje obijesno skakanje. Napokon - ne iz umora, nego samo iz lijenosti i naslade - Pegaz skupi krila i legne na meku zelenu tratinu. Ali kako je bio previe pun zranoga ivota, a da bi nekoliko asaka ostao miran, doskora se svali na lea i prui sve etiri vitke noge u zrak. Bilo ga je lijepo vidjeti, to samotno stvorenje koje nije nikad imalo svoga para, kojemu nije bio potreban drug i koje je ivjelo sretno mnogo stotina godina. to je vie radio ono to obino rade smrtni konji, to se inio manje zemaljskim, a vie udesnim. Belerofon i dijete gotovo su zadrali dah, dijelom od zanosa strahopotovanja, ali jo vie jer su se bojali da ga i najmanji pomak ili mrmor brzinom strijele ne otjera u najdalje plavetnilo neba. Napokon, kad se dosta navaljao, Pegaz se okrene i lijeno, poput svakog drugog konja, isprui prednje noge, da se podigne s tla. Belerofon, koji je slutio da e to uiniti, sune iznenada iz grmlja i zajae mu na lea. Da, sjedio je zaista na leima krilatoga konja! Ali kako je Pegaz skoio kad je na svojim bokovima po prvi put osjetio teinu smrtnika! To je bio skok! Prije nego to je imao vremena da jednom udahne, Belerofon se nae pet stotina stopa u zraku, jo uvijek jurei dalje gore, dok je krilati konj dahtao i drhtao od straha i srdbe. Gore je odlazio, gore, gore, gore, dok

nije zaronio u hladne, maglovite grudi oblaka, u koji je Belerofon upravo as prije zurio, drei ga vrlo ugodnim mjestom. Onda opet Pegaz izroni poput munje iz srca oblaka i poleti dolje, kao da e tresnuti i sobom i svojim jahaem o peinu. Tada pak uini oko tisuu vratolomnih i divljih skokova, kakvi se ne mogu ni u snu zamisliti. Ne mogu ispriati ni polovicu onoga to je uinio. Zaletio se ravno naprijed, ustranu i natrag. Propinjao bi se s prednjim nogama na maglici, a sa stranjima ni na emu. Udarao bi stranjim kopitima i turio glavu meu

noge, a krila bi mu strila ravno uvis. Na nekih dvije tisue milja nad zemljom napravio bi kovitlac, tako da su Belerofonove pete bile tamo gdje bi mu morala biti glava, pa se inilo kao da gleda nebo tamo dolje, a ne gore. Okretao je glavu i, gledajui Belerofona u lice oima koje su sijevale vatrom, oajno je pokuavao ugristi ga. Krilima je udarao tako divlje da se jedno od srebrnih pera streslo i zaplovilo prema zemlji, gdje ga je uzelo dijete te ga za uspomenu na Pegaza i Belerofona uvalo dok je god ivjelo. Ali ovaj je potonji (koji, kao to moete i sami pogoditi, bijae najbolji konjanik to je ikad jahao) uhvatio zgodnu priliku t e je meu eljusti krilatoga ata uturio zlatne vale zaarane uzde. Tek to je to uinio, Pegaz postane podatan, kao da je cijeli svoj ivot uzimao hranu iz Belerofonove ruke. Istinu govorei, bilo je gotovo alosno vidjeti kako taj divlji stvor iznenada postaje pitom. I Pegaz kao da je to osjeao. Pogledavao je Belerofona, okreui glavu, sa suzama u lijepim oima mjesto vatre, koja je as prije iz njih sijevala. Ali kad ga je Belerofon potapao po glavi i izgovorio nekoliko odlunih, a ipak ljubaznih i mirnih rijei, Pegazove oi poprime drukiji sjaj. On je bio u srcu veseo to je poslije toliko samotnih godina naao prijatelja i gospodara. Tako to uvijek i biva s krilatim konjima i sa svim takvim divljim i samotnim stvorenjima. Ako ih elite uhvatiti i svladati, to je i najsigurniji nain da steknete njihovu ljubav.

Dok je Pegaz sve inio da strese Belerofona sa svojih lea, odletio je vrlo daleko. Kad su mu vale bile u gubici, doli su nadomak visoke planine. Belerofon je i prije vidio tu planinu i znao je da je to Helikon, gdje je na vrhu bilo obitavalite krilatoga konja. Onamo je Pegaz sad poletio (poto je blago pogledao svoga jahaa u lice, kao da ga moli za doputenje) i spustio se, ekajui strpljivo da Belerofon sjae. Mladi se, dakle, spusti s lea ata, ali ga je jo drao vrsto za uzdu. No pogledavi mu u oi, tako ga je dirnula njegova dobrota, i po misao na slobodni ivot koji je Pegaz dotad vodio, da ga nije mogao drati zarobljena, ako je ovaj doista elio biti slobodan. Podavi se tom velikodunom porivu, skine zaaranu uzdu s Pegazove glave i izvadi mu vale iz gubice. - Ostavi me, Pegaze - ree mu. - Ili me ostavi, ili me voli! U asu krilati konj gotovo iezne s vida, diui se ravno uvis s vrha planine Helikona. Sad je na vrhu planine bio sumrak, koji je okruivao i cijeli okoli. Ali je Pegaz letio tako visoko da je dostigao dan, te se sad kupao u zrakama sunca. Penjui se vie i vie, bio je poput svijetle toke, a napokon se u praznom prostoru neba vie nije mogao razabrati. Beler ofon se bojao da ga nikad vie nee vidjeti. Ali dok se jo optuivao zbog svoje lu dosti, svijetla se toka opet pojavi, dolazei blie i blie, sve dok nije sila nie od sunanog svjetla. I gle, Pegaz se vrati! Poslije te kunje nije vie bilo straha da e krilati konj pobjei. On i

Belerofon bili su prijatelji, pa su se voljeli i jedan drugom vjerovali. Te su noi legli i spavali zajedno, a Belerofon je rukom obuhvatio Pegazov vrat, ne zbog opreznosti, nego iz ljubavi. Probudie se u cik zore i jedan drugom rekoe dobro jutro, svaki na svom jeziku. Tako su Belerofon i udesni at proveli nekoliko dana, tijekom kojih su se sve bolje upoznavali i sve vie voljeli. Poduzimali su mnoga zrana putovanja, a katkada bi se popeli tako visoko da bi se zemlja inila jedva veom od - mjeseca.

Pohodili bi udaljene zemlje i iznenaivali stanovnike, koji su mislili da lijepi mladi na krilatom konju dolazi s neba. Tisuu milja na dan bilo je nita za hitroga Pegaza. Belerofon je bio oduevljen takvim ivotom. Ne bi mu bilo ao da tako provede sav svoj ivot, visoko u istom ozraju. Tamo je gore bilo uvijek sunano, kako god bilo neveselo i kiovito u niim predjelima. Ali nije mogao zaboraviti stranu himeru, za koju je obeao kralju Jobatu da e je ubiti. Zato, naposlj etku, kad se dobro navikao na zrano jahanje i kad se nauio upravljati Pegazom i najmanjim pokretom ruke te ga uputio da se pokori njegovu glasu, odlui da pokua izvriti tu opasnu pustolovinu. Zato u zoru, tek to je otvorio oi, blago utine krilatoga konja za uho, da ga probudi. Pegaz odmah skoi s tla i poleti uvis oko etvrt milje te zaokrui daleko oko vrha planine, pokazujui da je sasvim budan i spreman za svaku vrstu izleta. Za itava tog letenja rzao je glasno, ivahno i skladno. Napokon se spu sti uz Belerofona lagano, kao to nikad niste vidjeli da se vrabac sputa na granicu. - Tako valja, dragi Pegaze! Tako valja, moj nebeski putnie! povie Belerofon, milujui konju vrat. - A sad, moj hitri i lijepi prijatelju, moramo zajutarkovati. Danas emo se boriti protiv strane himere. Tek to su pojeli zajutrak i popili iskriavu vodu iz izvora nazvanog Hipokrena, Pegaz sam od sebe prui glavu, da ga

gospodar moe zauzdati. Onda je uz mnogo zaigranih skokova i zranog prevrtanja pokazivao kako je nestrpljiv i da eli to prije poi. Za to je vrijeme Belerofon pripasivao ma i o vrat vjeao tit, pripremajui se za borbu. Kad je sve bilo gotovo, jaha se popne na konja te se (kako je obino inio kad je odlazio daleko) uspne okomito pet milja u zrak, tako da bolje vidi kuda e krenuti. Onda okrene Pegazovu glavu prema istoku i zaputi se prema Liciji. U svom letu dostigli su orla i doli su, prije nego to im se maknuo s puta, tako blizu da ga je Belerofon mogao lako uhvatiti za nogu. Zurei se naprijed tom brzinom, jo prije podne ugledae visoke planine Licije s dubokim neravnim dolinama, to su obrasle umom. Ako su Belerofonu rekli istinu, onda se u nekoj od tih oajnih dolina smjestila runa himera. Budui da su sad bili tako blizu cilju svoga puta, krilati se konj postepeno sputao sa svojim jahaem. Da se sakriju, iskoristili su neke oblake, koji su plovili nad vrhovima planina. Lebdei gornjom povrinom nekog oblaka i virei mu preko ruba, Belerofon je imao prilino jasan pregled na planinski dio Licije te je mogao gotovo jednim pogledom zahvatiti sve njezine sjenovite doline. Isprva se inilo da nema nita vano. To je bio nenastanjen, divlji i kamenit lanac visokih i strmih bregova. U ravnijem dijelu zemlje bilo je ruevina spaljenih kua, a tu i tamo leala su trupla mrtvoga blaga. Mora da je himera uinila to zlo, pomisli Belerofon. Ali gdje

moe biti ta grdosija? . Kao to sam ve rekao, na prvi pogled nije se moglo otkriti nita osobito u dolinama i uvalama koje su leale izmeu strmih planinskih visova. Ba nita do triju stupova crna dima, koji kao da je sukljao iz ulaza u neku pilju i penjao se tromo u zrak. Prije nego to su se ta tri dima popela do vrha planine, pomijeala su se u jedan. Spilja je bila nekoliko tisua stopa daleko pod krilatim konjem i njegovim jahaem. Dim, koji se teko dizao uvis, imao je gadan, zaguljiv vonj po sumporu, od ega je Pegaz frktao, a Belerofon kihao. Tako je neugodan

bio divnomu atu (koji je bio navikao udisati samo najii zrak), da je mahao krilima i izmakao na pola milje izvan dosega te smrdljive isparine. Ali ogledavi se, Belerofon vidje neto to ga ponuka da najprije povue uzde, a onda okrene Pegaza. Dade znak, koji je krilati konj razumio, te se spusti polako kroz zrak, dok mu kopita nisu bila jedva neto vie od ovjeje visine nad kamenim dnom doline. Sprijeda, na dometu kamena, bio je ulaz u pilju, iz koje su se povlaila tri dima. A to je jo tamo ugledao Belerofon? U pilji kao da se savila hrpa udnih i stranih stvorova. Tjelesa su im leala tako blizu jedno drugome da ih Belerofon nije mogao razluivati. Ali sudei po glavama, jedan od tih stvorova bio je velika zmija, drugi silan lav, a trei runa koza. Lav i koza su spavali, a zmija je bila posve budna i buljila oko sebe velikim parom vatrenih oiju. Ali - a to je bilo najudnije -tri su stupa dima oito proizlazila iz nozdrva tih triju glava! Tako je udan bio taj prizor, premda ga je Belerofon oekivao, te mu odmah nije ni na pamet palo da je to strana troglava himera. Pronaa o je himerinu pilju. Zmija, lav i koza nisu bila tri odjelita stvora, nego samo jedna neman! Ta zla gadna neman! Iako su joj dva dijela spavala, ipak je u svojim odvratnim pandama jo drala ostatak nesretnog janjeta - ili moda je to bio (teko mi je na to i pomisliti) kakav dragi djeai - to su ga njezina troja usta derala prije nego to su

dvoja zaspala! Odjednom kao da se Belerofon probudio iza sna i spoznao da je to himera. Pegaz kao da je to znao u isti as, pa je zarzao poput zova bojne trublje. Na taj su se zvuk tri glave uspravile, rigajui velike plamenove. Prije nego to je Belerofon imao vremena i pomisliti to da uini, neman se baci iz pilje i skoi ravno na njega pruenih golemih panda, dok joj se straga vijugao zmijski rep. Da Pegaz nije bio hitar poput ptice, i on i jaha bili bi tim himerinim juriom srueni, te bi se tako bitka zavrila prije nego to je i poela. Ali krilati se konj nije dao samo tako iznenaditi. Za tren oka bio je gore visoko, na pola puta do oblaka, daui srdito. I drhtao je, no ne od straha, nego od gaenja nad rugobom toga stvora s tri glave. Himera se pak propela, tako da je stajala samo na vrku repa, te je pandama mlatila ljutito po zraku, sipajui iz triju glava vatru na Pegaza i njegova jahaa. Zvijezda mi, kako je rikala i psikala i urlala! Ali je Belerofon stavljao tit na ruku i izvlaio ma. - Sad, moj mili Pegaze - apne krilatome konju u uho - mora mi pomoi da ubijem tu nepodnoljivu grdosiju, ili e letjeti natrag na svoj samotni planinski vrh bez svog prijatelja Belerofona. Jer, ili e himera poginuti, ili e njezina troja usta glodati ovu moju glavu, koja je drijemala na tvom vratu! Pegaz tiho zare i okrene glavu te nosom njeno pogladi

jahaeve obraze. Time mu je rekao da e, premda ima krila i premda je besmrtan konj, ipak radije poginuti, ako besmrtan konj uope moe poginuti, nego ostaviti Belerofona na cjedilu. - Hvala ti, Pegaze - odgovori Belerofon. - Dakle, sad juri na grdosiju! Izustivi te rijei, strese uzdom te Pegaz pojuri koso dolje, brzo poput strijele, ravno prema himerinoj trostrukoj glavi, koja se sad pruala uvis, koliko je samo mogla. Kad je doao na doseg ruke, Belerofon zamahne na grdosiju, ali ga at odnese dalje prije nego to je mogao vidjeti je li udarac uspio. Pegaz je nastavio trk, ali je uskoro zaokrenuo po prilici u istoj udaljenosti od himere kao i prije. Belerofon tada vidje da je gotovo odsjekao kozju glavu grdosije, tako da je visjela samo na koi i inila se mrtvom. Ali, da poprave svoje stanje, zmijska i lavlja glava preuzee estinu kozje te stadoe rigati vatru i psikati i rikati s mnogo vie bijesa nego prije. - Nita zato, moj hrabri Pegaze! - povie Belerofon. - Jo jednim takvim udarcem zaustavit emo ili psikanje ili rikanje. I opet Belerofon strese uzde. Zale tjevi se ukoso kao i prije, krilati konj opet strelovito brzo poleti prema himeri, a Belerofon odmjeri drugi valjani udarac jednoj od preostalih glava i odjuri dalje. Ali ovaj put ni on ni Pegaz nisu pobjegli tako dobro kao prvi put. Jednom od svojih pand a himera duboko zadere njegovo rame i drugom lako oteti lijevo krilo ata u letu. Sa svoje strane

Belerofon je smrtno ranio lavlju glavu grdosije, koja je visjela, a vatra joj se gotovo ugasila, samo je iz nje sukljao gust crn dim. No zmijina glava (koja je sad jedina preostala) bila je dvaput ea i otrovnija nego prije. Rigala je vatru gotovo petsto metara daleko i psikala tako glasno, tako otro i tako zagluno da je to uo kralj Jobat, koji je bio pedeset milja daleko, te je tako zadrhtao da se i prijestolje pod njim streslo. Jao meni! mislio je jadni kralj. Himera e me sigurno proderati! Ali se Pegaz opet zaustavio u zraku i srdito zarzao, a iskre kristalno istog plamena frcale mu iz oiju. Kako je to samo bio razliit plamen od mrane vatre himerine! Duh zranog konja sav je ustreptao, a tako i Belerofonov. - Krvari li, moj besmrtni konju? - povie mladi, marei manje za svoju ranu nego za bol toga slavnog stvorenja, koje nije trebalo nikad okusiti muke. - Odvratna himera platit e to svojom posljednjom glavom! Onda strese uzdom, povie glasno i povede Pegaza, ne koso kao prije, nego ravno naprijed na gadnu grdosiju. Napad je bio tako brz te se inilo kao da je samo sijevnulo ili bljesnulo prije nego to se Belerofon pograbio s neprijateljem. Himeru je sad, poto je izgubila drugu glavu, od boli i bijesa obuzela estoka strast. Skakala je tamo -amo, napola na zemlji, a napola u zraku, tako da je bilo nemogue rei na emu stoji.

Otvarala je zmijsku gubicu tako neugodno iroko da bi joj Pegaz gotovo mogao sletjeti ravno niz drijelo, raskriljen i zajedno s jahaem! Kad su joj se pribliili, ispusti svoj uasni uareni dah i potpuno obuhvati Belerofona i njegova ata vatrom koja je palila Pegazova krila i sprila itavu stranu mladievih zlatnih uvoj aka. Obojicu ih je grijala od glave do pete i vie nego to je bilo potrebno. Ali sve to nije bilo nita prema onome to je slijedilo. Kad je krilati konj zranom navalom doao na udaljenost od stotinjak metara, himera skoi i baci svoju golemu, neskladnu, otrovnu i izvanredno gadnu tjelesinu ravno na Pegaza, ovije ga svom snagom i zavee svoj zmijski rep u uzao! Zrani at poleti uvis, sve vie i vie, iznad planinskih vrhova, iznad oblaka i gotovo izvan

vida krute zemlje. Ali je zemaljska neman jo stiska la i lebdjela u visini zajedno sa stvorenjem svjetla i zraka. A kad se Belerofon okrenuo, nae se licem u lice s runim, mrkim himerinim obrazima, te se mogao jedino titom obraniti da ne bude smrtno spaljen ili pregrizen na dvoje. Iznad gornjeg ruba tita gledao je vrsto u divlje oi nemani. Ali je himera bila bijesna i divlja od muke pa se nije uvala onako kao inae. Moda je naposljetku najbolji nain borbe protiv himere taj da joj prie blie, koliko samo moe. Nastojei zabosti strane eljezne pande u svoga neprijatelja, sasvim je izloila grudi. Kad je to opazio Belerofon, zatjera joj u okrutno srce ma do balaka. Odmah se zmijski rep otpusti. Neman prestade stiskati Pegaza i s te velike visine pade dolje. Vatra joj se iz grudi nije ugasila, nego je gorjela jae nego ikad prije, te je brzo poela prodirati himerino truplo. Tako je pala s neba sva u plamenu, a budui da je nastala no prije nego to je doprla do zemlje, smatrali su je zvijezdom krijesnicom ili kometom. Kad su za ranoga izlaza Sunca neki stanovnici ili na posao, vidjeli su na svoje divno udo da je nekoliko jutara zemlje bilo posuto crnim pepelom. Usred nekog polja bila je hrpa kostiju, mnogo vea od stoga sijena. Nita se vie od strane himere nije nikad vidjelo! Kad je Belerofon izvojevao pobjedu, prigne se naprijed i sa suzama u oima poljubi Pegaza. - Sad natrag, moj mili ate! - ree mu. - Natrag Pireninu izvoru!

Pegaz poleti zrakom bre nego ikad prije i stigne do izvora za vrlo kratko vrijeme. Tamo Belerofon nae starca koji s e bio odupro o tap, i seljaka koji je pojio kravu, i lijepu djevojku koja je punila vr. - Sad se sjeam - ree starac. - Vidio sam jednom toga krilatoga konja, kad sam bio momak. Ali je u onim danima bio deset puta ljepi. - Ja imam teretnoga konja triput vrednijega od njega! - pohvali se seljak. - Da je taj konj moj, najprije bih mu odrezao krila! A siromana djevojka ne ree nita, jer je uvijek imala tu sreu da se bojala u krivo vrijeme. Zato otri, a vr joj padne i razbije se. - Gdje je ono dobro dijete - zapita Belerofon - koje mi je pravilo drutvo i nije nikad gubilo vjeru? I nikad mu nije dosadilo gledati u izvor? - Evo me, dragi Belerofone! - ree dijete ljupko. Djeak je dan za danom provodio na Pireninu izvoru, ekajui da mu se vrati prijatelj. No kad je vidio kako Belerofon iz oblaka silazi na krilatom konju, ustuknuo je natrag u grmlje. Bio je njeno i milo dijete pa se bojao da e starac i seljak vidjeti kako mu na oi naviru suze. - Ti si pobijedio - povie potravi Belerofonu, koji je jo uvijek sjedio na Pegazu. - Znao sam da hoe. - Da, drago dijete! - odgovori Belerofon, sjahavi s krilatoga

konja. -Ali da mi tvoja vjera nije pomogla, ne bih nikad doekao Pegaza i ne bih pobijedio stranu himeru. Ti si, moj dragi mali prijatelju, sve to uinio. A sad oslobodimo Pegaza! I skine zaaranu uzdu s glave udesnoga ata.

zauvijek slobodan, moj Pegaze! - povie s prizvukom tuge u glasu. - Budi slobodan, kao to si i hi tar! Ali Pegaz nasloni glavu na Belerofonovo rame; nije htio odletjeti! - No dobro - nastavi Belerofon, milujui zranoga konja - bit e sa mnom dokle god bude htio. Poi emo odmah zajedno i rei kralju Jobatu da je himera unitena. Onda Belerofon zagrli dobro dijete, obea mu da e se vratiti te ode. Ali poslije nekoliko godina to je dij ete na zranom atu polijetalo vie nego to je ikad letio Belerofon i izvrilo je asnija djela nego to je pobjeda njegova prijatelja nad himerom. Jer dijete je postalo velikim pjesnikom! GOLI VRH

- Budi

Poslije prie
Eustace Bright ispriao je legendu o Belerofonu s toliko ara i zanosa, kao da je on sam doista jahao na krilatom konju. Pri svretku prie bilo mu je drago to po zaarenim licima svojih sluatelja moe zakljuiti da ih je mnogo zanimalo. Oi su im sve titrale u glavi, osim Jaglenkinih. U njezinim oima bile su suze, jer je ona bila svjesna neega u prii to ostali jo nisu mogli shvaati. Makar je to bila samo djeja pria, student joj je uspio udahnuti ar, velikodunu nadu i matovitu poduzetnost mladosti. - Sad ti opratam, Jaglenko - ree joj - to si ismjehivala mene i moje pripovijesti. Jedna suza moe naplatiti mnogo ismjehivanja.

Eustace - odgovori Jaglenka, briui oi i pogledavi ga opet svojim vragolastim oima - svakako se ovjeku ideje diu uvis kad mu je glava nad oblacima. Sav jetujem ti da nikad vie ne pria, osim kad si, kao sad, na vrhu planine. - Ili s lea Pegaza - nasmije se Eustace. - Zar ne misli da sam prilino uspio i da sam uhvatio onoga divnog konjia? - Bio je toliko slian tvojim vrtoglavim lakrdijama! - povie Jaglenka, pljesnuvi rukama. - ini mi se da te sad vidim na njegovim leima, dvije milje visoko i s glavom okrenutom dolje! Dobro je to zapravo nema prilike da iskua svoju vjetinu jahanja na konju divljijem od naega pitomog Davyja ili Old Hundreda. - to se mene tie, ja bih sad elio da mi je tu Pegaz - ree student. -Odmah bih ga zajahao i projurio naokolo nekoliko milja, da posjetim svoju brau pisce. Dr. Dewey bi mi bio na dohvatu, na podnoju Taconica. Tamo u Stockbridgeu nalazi se gospodin James , kojega na njegovu brdu povijesnih i beletristikih djela opaa cijeli svijet. Mislim da Longfellow jo nije na jezeru, jer bi inae krilati konj rzao kad bi ga ugledao. Ali ovdje u Lenoxu naao bih nau spisateljicu najistinitijih romana, koja je u svojim djelima obuhvatila sve krajeve i

- Istina,

sav ivot Berkshirea. Na ovoj strani Pittsfielda sjedi Herman Melville, koji oblikuje svoju golemu zamisao o Bijelome kitu, dok se golemi lik Gravlocka kroz prozor sobe nadnio nad njega. Jo jedan skok mojega leteega ata doveo bi me do vrata Holmesa, kojega spominjem na kraju, jer bi me Pegaz sigurno odmah odbacio i zatraio bi da mu taj pjesnik bude jaha. - Zar nije na najblii susjed pisac? - zapita Jaglenka. - Onaj tihi ovjek koji ivi u staroj crvenoj kui uz drvored Tanglewooda te katkad u umi ili uz jezero ee s dvoje djece. ini mi se da je, kako sam ula, napisao pjesmu, ili roman, ili aritmetiku, ili kolsku povijest, ili neku drugu knjigu. - Pst! Jaglenko! Pst! - usklikne Eustace uzbuenim aptom, stavivi prst na usne. - Ni rijei o tom ovjeku, ak ni na vrhu brijega! Ako mu nae brbljanje dopre do uiju i ako mu se ne svidi, samo bi mogao baciti knjigu u pe te bi ti, Jaglenko, i ja i Zimzelenka, Prapratko, Bundevin Cvijet, Perunika, Borovnica, Djetelina, Divizma, Trputac, Mljeika, Maslaak i Ljuti, da, i pametni gospodin Pringle, uz njegovu nepovoljnu kritiku o mojim legendama, i jadna gospoa Pringle, svi bismo se pretvorili u dim i prohujali bismo kroz dimnjak! Na susjed u crvenoj kui prilino je bezazlena osoba, koliko ja znam, to se tie ostaloga svijeta. Ali neto mi apue da on ima nad nama stranu mo, koja se protee do unitenja.

li se Tanglewood pretvorio u dim kao i mi? - zapita Zimzelenka, koja se prestraila prijetnje da e izgorjeti. - A to bi bilo s Benom i Bruinom? - Tanglewood bi ostao - odgovori student - i bio bi kakav je i sad, ali bi u njemu stanovala sasvim razliita obitelj. I Ben i Bruin bili bi jo ivi, i bilo bi im dobro s kostima sa stola, te ne bi nikad pomislili na stara vremena, to smo ih oni i mi proveli zajedno! - Kakve besmislice pria! - uzvikne Jaglenka. U takvu razgovoru drutvance je ve poelo silaziti s brijega te je sad bilo u sjeni ume. Jaglenka je nabrala neto planinskog lovora, ije je lie, premda jo lanjsko, bilo zeleno i gipko, kao da se mraz nije izmjenjivao sa snijegom, da iskua svoju snagu na njegovu tkivu. Od tih grana lovora splete vijenac i skide studentovu kapu da ga njim ovjena. - Zbog tvojih pria vjerojatno te nitko drugi nee ovjenati ree mu obijesna Jaglenka - pa primi ovo od mene. - Nemoj biti previe sigurna - odvrati Eustace, koji je s lovorom na svojim sjajnim uvojcima doista izgledao kao mladi pjesnik - da tim divnim i prekrasnim pripovijestima neu dobiti druge vijence. Preostale dane praznika i za ljetnoga semestra na koledu, kad budem slobodan, pripremit u ih za tisak. Gospodin J. T. Fields , s kojim sam se upoznao kad je lanjskog ljeta bio u Berkshireu, a inae je pjesnik i nakladnik, na prvi e pogled vidjeti njihovu neobinu vrijednost. On e ih dati ilustrirati, nadam se, Billingsu i

- Bi

izdat e ih pod najboljim pokroviteljstvom, u slavnoj izdavakoj kui Ticknor i prijatelji. Za pet mjeseci od ovog asa ubrajat u se u slavne likove ovoga stoljea! - Jadan momak! - ree Jaglenka sama sebi. - Kakvo ga razoaranje eka!

Silazei nie, Bruin pone lajati, a odgovori mu ozbiljni Benov hau-hau. Uskoro ugledae dobroga starog psa, koji je budno pazio na Maslaka, Papratka, Divizmu i Bundevin Cvijet. Ti su maliani, kad su se sasvim odmorili, sakupljali umske bobice, a sad su se poeli penjati svojim prijateljima u susret. Obje skupine se spojie pa se spustie vonjakom Luthera Butlera ravno kui u Tanglewood O AUTORU I UDESNOJ KNJIZI Ameriki prozaist Nathaniel Hawthorne (Salem, 1804. Plymouth, 1864.), suvremenik i prijatelj Edgara Allana Poea i Hermana Melvillea, jo za ivota je postao slavan. Veliki uspjeh postigao je svojim romanima za odrasle:

Grimizno slovo (1850.) i Kua sa sedam zabata (1850.) Njegova najpoznatija knjiga za djecu je udesna knjiga (1852.)
U njoj Hawthorne na originalan nain obrauje klasine grke teme. Poznati junaci iz grke mitologije, poput Herkula, Perzeja i Belerofona, slavne kraljice i kraljevi, poput kraljice Danaje i kralja Midasa, udesna mitoloka bia, poput Gorgone, krilatog konja Pegaza, diva Atlasa, i jo udesniji predmeti, kao to je Pandorina kutija, glavni su junaci ove knjige. Hawthorne je udesnu knjigu napisao za samo mjesec dana. Kau da su djeca, kojoj ih je Hawthorne priao, sve te prie znala napamet i prije no to su objavljene. Mnogi dogaaji iz uvoda pojedinim priama istiniti su. Eustace Bright, student koji djeci pria ove prie i zatim s djecom o priama razgovara,

zapravo je Hawthorne. udesna knjiga i danas osvaja mlade itatelje jednako kao i u vrijeme svog nastanka. Prie su pune vedrine i vjere u ivot i ljubav, a piev stil je bogat, pun simbola, lijep, tean i jasan. Zbog svoje umjetnike vrijednosti, originalnosti kojom Hawthorne pristupa obradi teme i, svakako, zbog svojih dubokih i poruka, udesna knjiga je klasino djelo djeje knjievnosti.