UDK 32:27"01/07"-284 Pregledni zn.

lanak Primljeno 06/07

EKKLESA I PLIS POLITIKA U RANOKRANSKOJ MISLI

Tomislav Zdenko TENEK, Zagreb

Saetak U prvom dijelu priloga saeto se donose osnovne znaajke helenistikog religioznog svijeta u poetku kranskog razdoblja. Dravnu politeistiku religiju u Rimskom carstvu iznutra slabi i razara prodor istonih misterijskih kultova, praznovjerje, astrologija, magija, vjera u snove i vjetina njihova tumaenja, vjera u udo i udnja za izgubljenim zdravljem. Kranstvo u taj politeistiki svijet ulazi s jakim znaajkama svjedoanstva ivota, nasljedovanja Krista i spremnou na muenitvo. Poganskoj dravi to jaanje crkvene svijesti nije ostalo skriveno. U drugom dijelu priloga prate se poganski knjievni, lozofski i dravni napadi na kranstvo. Osnovni razlog carskih ukaza za progon krana krije se u injenici da se eli ponovno vratiti poganska politeistika religija kao osnovica politike i drutvene stabilnosti Rimskog carstva. To je prvotni razlog Dioklecijanovih progona krana. U treem dijelu analiziraju se nastojanja cara Konstantina u prilog slobode krana i pobjede kranstva nad poganstvom sa svim posljedicama koje je konstantinski obrat imao za budunost. Kljune rijei: helenistiki svijet, religioznost, praznovjerje, lozoja, politika, progon krana, rimski carevi, kranski ivot.

I. RELIGIOZNO STANJE U RIMSKOM CARSTVU NA POETKU KRANSTVA

Ratnim osvajanjima Rimsko je carstvo na poetku kranskog razdoblja stvorilo zauujue politiko i kulturno jedinstvo. Nije, meutim, bilo tako i s religioznim svijetom. Naime, Rim svojim osvajanjima nije podjarmljenim narodima pokuavao nametnuti jedinstvenu religioznost i neki iskljuivi oblik bogosluja. Rimljani su se vodili temeljnim stavom, to su ga naslijedili od Etruana,1 da ivot ljudi korjenito ovisi o bogovima, da svaki napredak i sam opstanak drave ovisi o ouvanju dobrih odnosa s bogovima. Zato je pax Romana u uskoj svezi s pax deorum. Mir u dravi ovisi o miru s bogovima. Pax deorum bio je naj1

Usp. A. BARZAN (ur.), Il cristianesimo nelle leggi di Roma imperiale, ed. Paoline, Milano, 1996., 1319.

391

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

vii interes drave i drava je tu vezu strogo kontrolirala. To je glavni razlog da rimska vjerska politika nije dirala u religiozna osvjedoenja i prakse naroda koje je obuhvatila svojim imperijem. Meutim, taj je politiki stav imao za posljedicu nestajanje ugleda i utjecaja starogrkog politeizma i specine starorimske religije. Vie je uzroka toj stagnaciji. 1. Uruavanje starogrke i starorimske religije U uoj Grkoj pojavljuje se racionalistika kritika bogova, koja se pojavila u razliitim lozofskim kolama, napose kod stoika i epikurejaca. U tim je krugovima ve odavno naputena vjera u homerske bogove. Na njezino mjesto doao je stoiki monistiki nauk o jednoj boanskoj providnosti (prnoia) i o logosu kao razumu svijeta koji sve proima i ureuje. No taj stoiki razum svijeta podlijee strogom zakonu sudbine (heimarmne) koja bdije nad svjetskim zbivanjem i tako logosu oduzima slobodno djelovanje. Epikur je odbijao postojanje takvog nepromjenljivog sudbinskog zbivanja, ali njegovo tumaenje kozmosa koji se ravna prema Demokritovu nauku o atomskim zakonima i determiniranoj slici svijeta nije ostavljalo mjesta za mitski svijet bogova ili za boga koji osobno vlada svijetom. Nakon osvajakih uspjeha Aleksandra Velikog, vladavina njegovih nasljednika (dijadoha) prouzroila je u samoj Grkoj konaan rasap starih polisa, to je zahvatilo i religiozne kultove tih drava (polisa). Novoosnovani helenistiki gradovi na Istoku svojom su ekonomskom moi privlaili mnoge Grke, domovina je osiromaila, a mnoga stara svetita preputena su propadanju. No, mnogo je vanija bila helenizacija Istoka koja je dovela do razmjene religioznih ideja i oblika njihova kultnog izraaja. Posljedica tog procesa bila je da su se bogovi Grke i Istoka izjednaili, ali su istodobno izgubili znatan dio svojih prvotnih znaajki. Dodue u nova helenistika naselja na Istoku Grci nastoje prenijeti i oblike kulta svojih polisa, pa tako s ekonomskom moi nastaju blistavi spomenici religiozne umjetnosti s karakteristinim helenistikim peatom, ali duha starogrke religije nije se vie u njima moglo nai. Naprotiv, istoni kultovi sve su vie prodirali u Grku i dalje prema zapadu Carstva, uzrokujui osiromaivanje drevnih vjerovanja i, esto, iezavanje religiozne biti. Taj proces zahvatio je i starorimsku religiju. U rimske kultove sve jae prodire helenizacija. Grade se sve brojniji hramovi grkih boanstava i podiu njihovi kipovi na rimskom tlu. Tu helenistiku sliku bogova uglavnom su prenosili grki gradovi june Italije i Sicilije. Grka knjievnost sve je vie prodirala na latinske prostore, pa je i to pogodovalo heleniziranju vjerskoga podruja. Potkraj Drugoga punskog rata, kad su sibilske knjige zahtijevale uvoenje kulta maloazijske Kibele, poinje prodor orijentalnih boanstava u Rim, a time i rastvaranje starorimske vjere. Rimski senat, zabrinut zbog tih opasnosti, pokuavao je sprijeiti rastvaranje starorimske vjere, ali nije poluio uspjeha. 392

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

Pored toga, vojniki osvajaki pohodi posljednjeg stoljea republike rimsku su vojsku upoznali sa tovanjem Mitre, kapadocijske Belone i egipatske Izide. Nije se mogao sprijeiti niti prodor lozofskih ideja, posebice stoikog misaonog svijeta. Tako se i u Rimu javlja racionalistika kritika bogova i deterministika slika svijeta. Kod vodeih rimskih krugova javlja se skepsa prema staroj vjeri u bogove i dravnom kultu. Religiozna sfera velegradskih obitelji poinje pobolijevati. Sudjelovanje rimskog stanovnitva u igrama, koje vuku korijenje iz kulta, bilo je tek skroman nadomjestak, jer se vjerska funkcija igara gotovo potpuno izgubila. Car August kao samovladar pokuao je zaustaviti opasno religiozno propadanje naroda i sebi postavio zadatak dalekosene obnove dravne religije i uvjerenja koje ju je nosilo. Reorganizirao je stare sveenike kolegije, obnovio svetita, oivio zaboravljene svetkovine bogova, lanovi vodeih obitelji ponovno su preuzeli vjerske slube i funkcije. No religiozna supstancija bila je preslaba i nije zahvaala srce ovjekovo, kako se vidi kod Horacija ija religiozna skepsa nije vie mogla dati nikakve posebne dubine njegovoj carmen saeculare prilikom jubileja Rima 17. godine prije Krista. Kad je car August 12. godine prije Krista postao pontifex maximus i taj naslov povezao s principatom, nije time nita mogao promijeniti. 2. Religiozni kult cara Jedan e potez vjerske politike cara Augusta imati dalekosene posljedice, posebno u borbi sa sve snanijim prodorom kranstva. Naime, istonjaki kult vladara August je stavio u slubu vjerske reorganizacije. Posebni oblik kulta cara dobio je znaaj dravne religije. Kult vladara potjee s Istoka. Vladareva mo ima vjersku osnovicu. Taj su istonjaki kult Aleksandar Veliki i njegovi nasljednici dalje izgraivali, dodavi mu elemente grkog heroja i stoike ideje o veoj vrijednosti mudraca. Tako su postigli kultno potivanje helenistikog kralja. Helenistiki su vladari u gradovima Male Azije za svoje milosti i dobroinstva primili naslov sotr (spasitelj). Tom su naslovu kasnije pridodani naslovi sakralnog znaenja, kao epiphans (objavitelj) i krios (gospodar). Probija se tako misao da se u svakom pojedinom vladaru javlja sam bog. Vladarski se kult polako prenosio i na njihove predstavnike. Caru Oktavijanu, kad ga je senat god. 27. prije Krista proglasio Augustom, bilo je lako nadovezati se na taj kult vladara u istonim pokrajinama Carstva, kad je sebi te boici Romi (dea Roma) i boanskom Cezaru (Divus Julius) poeo dizati hramove i statue (npr. u Efezu), a nije otklanjao ni bogotovne poasti. Te su se poasti u istonim pokrajinama Carstva iskazivale vrlo rado upravo Augustovoj osobi, jer je pax Augusta donijela mir i tim zemljama i tako joj pribavila izuzetan ugled. U Rimu i Italiji trebalo se u nainu potivanja vladara postupati opreznije. Tu je senat odlu393

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

ivao hoe li se caru tek nakon njegove smrti zbog njegovih zasluga dodijeliti consecratio, uvrtenje meu bogove. Boanski kult Julija Cezara, nazvana Divus Julius, uvrtena u dravne bogove, poklapa se s njegovom smru god. 44. pr. Kr. Njemu se jo za ivota iskazivalo boansko tovanje. S carem Oktavijanom Augustom i u zapadnom dijelu Carstva sve vie prodire religiozni kult cara. Car Tiberije, koji je naslijedio Augusta, iri jednako boanski kult svog oca Augusta, a sebe smatra njegovim adoptivnim sinom. Boanski kult mu se na Istoku iskazuje kao uzvienom sinu bojemu. U gradu Myri u Liciji jedan posvetni natpis u ast Tiberija glasi: Caru Tiberiju, uzvienom bogu, uzvienom sinu bojemu, gospodaru zemlje i svekolikog svijeta (sa tovanjem) narod Myre.2 Rimski car, utjelovljenje boanstva, prima u svoje naslove alegorijska imena, rezervirana za bogove: Pius, Felix, Invictus, Cosmocrator, Sol Invictus,3 postaje sam bog, zatitnik koji ulijeva sigurnost i toplinu snudenim duama. Kad evanelist Luka stavlja u Isusova usta rijei: Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodrci nazivaju sebe dobrotvorima (Lk 22,25), time pokazuje da je rano kranstvo bilo dobro upoznato s kultom koji se iskazivao carevima. Ako se tome pridoda da se u Lukinu evanelju naslov Spasitelja pridaje iskljuivo Bogu (Lk 1,47) i Isusu Kristu (Lk 2,11), a istodobno se za kult cara rabe naslovi sin boji, krios (gospodar), primjerice: Neron, gospodar svega svijeta ili Cezar, gospodar nad svime s izravnom aluzijom na boanstvo, razumljivo je kako je kranstvo od samih poetaka ulo u izravni sukob s rimskim dravnim vlastima zbog boanskog kulta koji se iskazuje zemaljskim vladarima. 3. Prodor istonih misterijskih kultova Najdublju nutarnju snagu privlanosti istoni su misterijski kultovi imali time to su pojedincu pruali oslobaajui odgovor na njegovo egzistencijalno pitanje o sudbini poslije smrti. Umijee umiranja bilo je i lozofsko i egzistencijalno pitanje na koje je ovjek antike traio odgovor.4 Misterijski kultovi pokazat e mu kako e oblikovanjem moralnog ivota na ovom svijetu osigurati postojanje na onom, ukratko kako e nai svoje vjeno spasenje (sotera).5
2

Den Kaiser Tiberius, erhabenen Gott, erhabener Gtter Sohn, Herrn der Erde und des Meeres, den Wohltter und Retter der gesamten Welt, (ehrt) das Volk von Myra; H.-J. KLAUCK, Die religise Umwelt des Urchristentums II. Herrscher- und Kaiserkult, Philosophie, Gnosis, Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart Berlin Kln, 1996., 54. Usp. J. SCHMIDT, Rimska mistika, u: M.-M. DAVY, Enciklopedija mistika, I, Zagreb, 1990., 115118. Za Platona lozof je onaj koji uistinu poznaje umijee umiranja; L. AGATHIAS, Grka mistika, u: M.-M. DAVY, Enciklopedija mistika, I, 80. Niu se recepti za besmrtnost, izvikivani ekstatikim arom. Neoplatoniki lozof Proklo (5. st.) u Molitvi Afroditi svjedoi: O da mogu promatrati besmrtni Princip, zahvaljujui besmrtnom dahu, besmrtnoj vodi, zraku posve vrstom, o da mogu biti preporoen u duhu i da udahne

394

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

Tri istonjaka kulturna kruga predstavljaju izvore iz kojih se novi kultovi ulijevaju u helenistiki svijet: egipatski s boanskim linostima Izide, Ozirisa i Serapisa, maloazijski kult Velike majke Kibele, boginje plodnosti i Atisa i sirijski s boicom plodnosti Atargatis i Adonisom njezinim mladim muem, herojem raslinstva, koji umire i opet uskrsava. Tima valja u izvjesnom smislu pribrojiti i iranski kult Mitre. Usprkos razlikama u pojedinostima kod kultova tih boanstva, u svima njima postoji osnovna zajednika misao: smrt i ponovno raanje. Primjerice mladenaki heroj vegetacije Adonis kojega od zadobivenih rana u lovu smrt otima boici Atargatis opet ustaje na novi ivot. Tim religioznim sadrajima prikazuje se sudbina ovjeka antike iju je misao i osjeaj poput mrana tereta titila tjeskobna i katkada nepojmljiva tragina smrt. Ve sam mit u kojemu je zacrtana mogunost eshatoloke nade morao je nai pozitivan odjek kod helenistikog ovjeka. Upravo zato to stare religije Grke i Rima nisu znale pozitivno odgovoriti na to uzbudljivo pitanje, ti su istonjaki kultovi privlaili. Sve te misterijske kultove pratio je tajanstveni i neobian posvetni ceremonijal, koji se inio jekom s onoga svijeta, a pjesmom, molitvama i snagom osjeaja privlaio i zarobljavao tjeskobne i labilne due. Mitrin kult potjee iz iranskog svijeta. Mitra je bog svjetla. Kao to bog sunca Helios odvodi na svojim sunanim kolima Mitru u nebesa, tako se i uenik nada u svoje vlastito blistavo uzvienje u onostranosti. Sveta gozba sjedinjuje lanove i ove kultne zajednice i upuuje sudionike na zajedniki sretan ivot na drugom svijetu. Nije mogue doi do tonih podataka o broju pristaa svih tih kultova. Svakako da on nije bio malen. Misterijskim kultovima priklanjali su se ljudi iz srednjeg stalea koje jo nije priguio materijalni sjaj helenistike civilizacije, te su u konkretnim dodirima s boanstvom kroz simbolike obrede nalazili osmiljenost ivota i opipljivo jamstvo za bolju sudbinu na onome svijetu. Pripadnika misterijskih kultova nije bilo meu jednostavnim svijetom niti u viim obrazovanim slojevima. Za jednostavni svijet misterijski su kultovi bili nedohvatljivi zbog svojih inicijacijskih zahtjeva, dok su obrazovani slojevi svoje religiozne potrebe traili radije u lozofskim smjerovima onoga vremena.6 4. Puka religioznost Kult cara i misterijske religije ipak nisu mogli zbog posebne strukture religiozno zadovoljiti veliku masu jednostavnog svijeta. Zato se taj najvei dio obiu mene sveti dah, da mogu diviti se svetoj vatri, da mogu gledati bezdan istoka, zastraujuu vodu i nek me uje eter koji daje ivot i koji je rairen oko svetih stvari. Jer ja danas moram promatrati svojim besmrtnim oima, roen smrtan od smrtne maternice, ali ponesen snanom silom i neunitivom desnicom, zahvaljujui besmrtnom dahu, besmrtni Eone ; J. SCHMIDT, Rimska mistika, 118. Usp. W. NESTLE, Griechische Religiositt, III, Berlin, 1934., 8698.

395

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

nog puka religiozno priklanja niim oblicima praznovjerja. Na prvom je mjestu astrologija koja je iz Babilonije u Grku dola preko Egipta u treem stoljeu prije Krista i koja je pripisivala zvijeima odluujui utjecaj na ljudsku sudbinu. Mediteransko se podruje s njom bolje upoznalo kad je Berossos, neki Baalov sveenik iz Babilonije oko 280. godine prije Krista osnovao astroloku kolu na otoku Kosu. Polako se razvija astroloka literatura. Presudno je bilo to je prema astrologiji pozitivan stav zauzela stoika lozoja koja je u njezinom nauku o sudbinskoj zakonitosti svega dogaanja u svijetu nalazila svoju potvrdu. Rimski su carevi, kao Tiberije, imali svoje dvorske astrologe; Marko Aurelije i Septimije Sever dizali su u ast sedam bogova planeta posebne zgrade (septizonije). irio se astroloki nauk opsenom literaturom i stjecao pristae u viim i niim slojevima drutva. esto se ropskim strahom ispitivalo zvijezde ne samo u vanim pothvatima nego i u banalnim stvarima svakidanjice, primjerice treba li poi na put, treba li se odazvati pozivu, treba li se okupati i slino. Pridavalo se vanost zvijezdama u asu roenja, jer je o njihovu poloaju ovisio itav ivot, u prvom redu dug ivot ili rana smrt. as smrti, najmraniji trenutak ivota antiknog ovjeka, opet ga je tjerao u naruaj astrologije. Prije ili kasnije time je samo jaao tupi fatalizam zasvjedoen na mnogim grobnim natpisima onog vremena. Tako su religiozno vjerovanje i stare religije duboko pogoene prezirom pristaa astrologije. Izlaz iz fatalistikog obrua astrologije antikni je ovjek traio u magiji. I taj je oblik drevnog praznovjerja doao na Zapad sa starog Istoka, osobito preko egipatskog arobnjatva. Vjera u arobnjatvo zasniva se na onom silnom strahu pred demonima koji je zahvatio sav helenistiki prostor poevi od 4. stoljea prije Krista. Po toj vjeri u demone, itav svijet nastavaju damones, dynmeis, kyritetes i rhontes, udna polubia izmeu ljudi i bogova. Sve vie raste i broj zlih demona koji mogu nauditi ovjeku, a ija se mo moe slomiti arolijom. arobnjakim formulama mijenja se vrijeme, lijee ili uzrokuju bolesti, smiruje more, rastavlja zaljubljene, osigurava ljubav drugoga, oslobaa od opsjednutosti, zaklinju se i prizivaju mrtvi i sl. Takvu su magiju podravale i neke lozofske struje, kao neopitagoreizam i neoplatonizam, a osobito razvijanjem nauka o demonima uvelike su pridonijele demoniziranju religije. S magijom je povezana i vjera u tajanstveni smisao snova te vjetina njihova tumaenja. Posebne sanjarice pouavale su lakovjerne ljude o smislu dogaanja koja su u snu vidjele. Na pukim sveanostima redovito se pojavljuju sanjarice koje svojim prorokim zrcalima i svetim pijetlovima stoje na raspolaganju ljudima svih slojeva. Vii oblik prorotava predstavljale su sibilske knjige i njihove izreke koje su bile nadaleko proirene. Posebni oblik puke religije ogledao se u vjeri u udesa i to kod svih slojeva drutva. udo za kojim ovjek najvie udi je ponovno zadobivanje izgubljenog zdravlja. Jedan od glavnih boanskih likova bio je Asklepije, podrijetlom iz Epidaura na Peloponezu, prvotno lijenik i onda polubog koji lijei bolesnike. On je 396

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

postao spasitelj svijeta. Gdjegod mu je podignut neki hram razvilo se protenite kamo su se stjecali hodoasnici koji bi nakon pripremnih pranja kod svetita ozdravljali ili u snu doznali za lijek kojim e pobijediti bolest. Od Asklepija se oekuje da udijeli slijepima vid, kljastima upotrebu udova, nijemima govor. Ako je udesno ozdravljenje uslijedilo, zahvaljuje se bogu Asklepiju skupocjenim zavjetnim darovima, koji esto u zlatu ili srebru prikazuju izlijeeni dio tijela i tako svim posjetiocima hrama objavljuju udesnu Asklepijevu mo.7 Koliko je kult Asklepija bio jak i rairen i meu carskim krugovima svjedoi Laktancije kad kae da se u tekoj bolesti cara Galerija molilo Apolona i Asklepija da daju lijek8. U 4. stoljeu car Julijan (apostata) pokuavao je u Maloj Aziji opet uspostaviti kult tog spasitelja ovjeanstva nasuprot Spasitelju krana. Poznata je borba i polemiki spisi kapadokih svetih otaca, Bazilija Velikog i Gregorija Nisenskog, te Ivana Zlatoustog protiv Asklepija kao spasitelja i protiv Julijanove restauracije poganstva.9 Ako sagledamo ukupnu sliku helenistikog religioznog svijeta u poetku kranskog razdoblja, moemo konstatirati da se kranski misionarski zadatak morao susresti s mnotvom negativnih religioznih okolnosti. Ponajprije, kult cara bila je teka zapreka za mirno irenje vjere, posebice kroz navjetaj Otkupitelja koji je smaknut kao razbojnik na kriu. Takav lik teko se mogao probiti pred vanjtinom i bljetavilom sakralnog lika na carskom prijestolju. Osim toga drava je mogla upotrijebiti, a znamo da je to esto i inila, sva sredstva prisile ako bi se krani usudili prezreti taj dravni kult. Sljedea negativna okolnost s kojom se kranstvo u prvim stoljeima susrelo bio je zastraujui manjak morala u istonjakim misterijskim kultovima. Vanjske manifestacije tih kultova kroz orgijske crte esto pune perverzija proraunato su djelovale na osjetila i odraavale religioznu povrnost helenistike civilizacije koja je sve vie gubila dubinu i unutarnjost. Podrugljiva ironija i kritika bogova i religioznih oblika bogotovlja starih religija koju su irili prosvijeeni krugovi samo je pomogla razaranju strahopotovanja pred religioznim. Nasuprot tim negativnim momentima helenistike religioznosti, biljeimo u njoj i pozitivne crte koje se smiju smatrati podlogom za poruku nove vjere. U pr7

Usp. H.-J. KLAUCK, Die religise Umwelt des Urchristentums I. Stadt- und Hausreligion, Mysterienkulte, Volksglaube, Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart Berlin Kln, 1995., 130139. Confugitur ad idola: Apollo et Asclepius orantur; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 33; hrv. izd.: O smrti progonitelja, Knjievni krug, Split, 2005., 91; usp. R. HERZOG, Die Wunderheilungen von Epidaurus, Philologus, Supplementband, XXII, 3, Leipzig, 1931. O boanskoj kazni koja pogaa neprijatelje najprije u njihovoj mukosti, usp. Ivana ZLATOUSTOGA koji govori o bolesti cara Julijana zahvaena crvima (sklkbrtos) koji su izjedali njegove muke organe zato to je taj Apostata opljakao crkvu i sjeo na sveto posue; De s. Babyla contra Julianum, 17, PG, 50, 558559.

397

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

vom redu je osjeaj praznine koji je zahvatio helenistike misaone krugove ljudi zbog promaaja starih religija. U tu je prazninu prikladno mogla ui poruka koja je navjetajem visokog moralnog ideala uspjela prodrijeti u duhovni svijet ljudi kojima se zgadio njihov dotadanji nain ivota. Pojedine crte misterijskih kultova dokazuju duboku tenju tadanjeg ovjeanstva za otkupljenjem koje mu je nudio kranski Spasitelj, dodue bez zemaljske veliine, ali upravo zato nadmoan spasitelju iz pukih religija koji mu je nudio samo zemaljski spas. Na koncu, valja primijetiti i snanu tenju za monoteizmom u helenistikom svijetu. Svi su ti momenti bili pogodno polazite kranskom misionaru u poganskim zemljama antike, u vrijeme kad je dola punina vremena (Gal 4,4).
II. ODNOSI CRKVE I DRAVE U PRVA TRI STOLJEA

Kranski su misionari bili sasvim svjesni religioznog i moralnog stanja helenistikog svijeta u koji su ulazili. Postupnim nainom stvaraju se pogodne okolnosti za ulazak u taj religiozni i duhovni prostor. U prva tri stoljea moemo pratiti sljedei evangelizacijski put: unutarnji rast, konsolidacija hijerarhijskog ustrojstva kranskih zajednica oko mjesnog biskupa10, otvorena i milosrdna kritika u rjeavanju unutarnjih trvenja i razmirica u kranskim zajednicama, svjedoanstvo ivota, nasljedovanje Krista, spremnost na muenitvo, neke su bitne znaajke stvaranja veoma jake religiozne jezgre koja je krasila prve kranske generacije. Ve u drugom stoljeu kranstvo svjesno ulazi meu intelektualne slojeve. Kranski apologeti, kako na Istoku, sasvim osobito aleksandrijski uitelji na elu s Origenom, tako i na Zapadu, preko jakih mueva Tertulijana i Ciprijana, stvaraju solidnu bazu za intelektualni prodor kranske misli u helenistiku kulturnu i religioznu sredinu. U kranskoj zajednici nedvojbeno raste svijest o njezinoj sve veoj nutarnjoj snazi, a ona se sve vie osjea Velecrkvom. Ve za cara Nerona, kako izvjeuje Laktancije, danomice veliko mnotvo naputa sluenje idolima i osuujui staru prikljuuje se novoj vjeri11. U Kartagi, oko 197., Tertulijan ponosno biljei da raste broj krana i obraenika na kranstvo istiui da se krani ne raaju ve se kranima postaje.12 Ni poganskoj dravi to jaanje crkvene svijesti nije ostalo skriveno. Osjea potrebu da mora prema njoj
10 11

12

Usp. CIPRIJANOVO svjedoanstvo o izboru Kornelija za rimskog biskupa, Posl. 55, 8. Cotidie magnam multitudinem decere a cultu idolorum et ad religionem novam damnata vetusta transire; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 2; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 25. Fiunt non nascuntur christiani; TERTULIJAN, Apol. 18, 4; ISTI, Adv. Nat., 1, 14. Krane se optuivalo za prirodne katastrofe, jer da oni izazivaju srdbu bogova. Meu priprostim pukom kolala je uzreica: Ako nema kie krivi su krani; ISTI, Apol. 40, 2; usp. Aurelije AUGUSTIN, De civ. Dei, II, 3.

398

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

zauzeti nove stavove. Javljaju se sve jai glasovi iz lozofskih krugova bliskih carskom dvoru koji govornikom vjetinom upozoravaju vlasti na opasnosti kranske vjere i nauka te na religiozno raslojavanje carstva koje razara samo tkivo drutva. Posebno su glasni lozo Fronton iz Cirte (usp. Pisma Marku Aureliju, Caru Veru, Antoninu Piju) i Lukijan iz Samosate (O Peregrinovoj smrti) koji nastoje diskreditirati unutarnji ivot kranskih zajednica spoitavajui kranima da su paraziti drutva.13 Tu se krije glavni politiki razlog progona krana. On e se ponovno i ponovno pojavljivati kod carskih ukaza o progonima krana kroz prva tri stoljea. Kranstvo preuzima prevlast nad poganstvom s religioznim i politikim posljedicama. Kad se uzme u obzir da rimski car nije bio samo politiki i dravni glavar, nego i religiozna inkarnacija boanstva, lake se razumiju carske odluke o progonima krana. Nisu svi rimski carevi uzurpirali boanski kult. Bilo ih je koji su pridonijeli procvatu kranstva, tako da Laktancije moe kazati, pomalo emfatiki i povijesno prilino nekritiki, da je Crkva nakon Neronovih i Domicijanovih progonstava u sljedeim vremenima, u kojima su kljueve Rimskog carstva drali dobri vladari, neometana neprijateljskim napadima, raskrilila svoje ruke na Istok i na Zapad14, sve dok car Decije polovinom 3. stoljea nije poduzeo nove progone, noen poglavito politikom svijeu da Crkva preuzima prevlast nad poganskom dravom.15 Od samih poetaka svoje vladavine Decije se pred javnou elio nametnuti kao restaurator poganskih kultova i kao konani osloboditelj Carstva od krana. Taj je car uz prvu godinjicu svoje vladavine uveo dan molitve za cara i za carstvo (supplicatio pro salute imperatoris et imperii) s ciljem suzbijanja kranskog prodora i oivljavanja poganskog bogotovlja.16 Svi su morali potvrditi svoju lojalnost sudjelovanjem u religioznim ceremonijama rtvovanja i to pred slubenom carskom komisijom. Carski su ukazi o rtvovanju bili teki i strani za krane koji su se nali na velikim kunjama.17 Cilj
13

14

15

16 17

Usp. B. KTTING, I cristiani e il mondo circostante, u: Storia ecumenica della Chiesa, I, ed. Queriniana, Brescia, 1980., 8385. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 3; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 27. Domicijan je prvi od careva elio da ga se naziva dominus et deus; isto, bilj. 9, str. 139. Naime, s Decijem na rimsko prijestolje dolazi napokon jedan Rimljanin nakon niza vladara koji su bili iz Afrike, Sirije, Arabije i Tracije. Deciju je bilo stalo razbuditi nacionalnu rimsku svijest, osobito povodom tisugodinjeg slavlja grada (248.). Kao znak tog nacionalnog buenja bio je povratak drevnoj rimskoj religiji koja je oslabila zbog inltracije religioznih elemenata iz drugih carskih pokrajina, naroito s Istoka; B. KTTING, I cristiani e il mondo circostante, 9596. Usp. isto, 96. Usp. R. ANDREOTTI, Religione ufciale e culto dellImperatore nei libelli di Decio, u: Studi in onore di A. Calderini e R. Paribeni, I, Milano, 1956., 369376. O Decijevim libelima usp. P. KERESZTES, The Decian Libelli, u: Latomus, 33 (1975.), 761781. O razliitim fazama Decijeva progonstva usp. Ch. SAUMAGNE, La perscution de Dce en Afrique daprs

399

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

Decijevih ukaza bilo je prebrojavanje krana s ciljem njihove identikacije i izolacije u drutvu. O odnosu dravnih i crkvenih snaga spomenimo da sveti Ciprijan poetkom 3. stoljea ponosno istie da car Decije mirnije prima vijest o pobuni nekog uzurpatora nego saopenje o izboru novoga rimskog biskupa.18 Obje strane razmiljaju o meusobnim odnosima, a rezultat e imati dalekosene posljedice za neposrednu budunost. Za Decijeva progonstva (249. 251.), unato stranim pritiscima na krane sa strane vlasti te mnogih otpada (lapsi) i labilnih oportunista (libellatici), Crkva je imala hrabrosti nakon progonstva, koje je vremenski kratko trajalo zbog nenadane Decijeve smrti, zauzeti razborit stav i mnoge biskupe i vjernike primiti natrag u Crkvu nakon to su se pokajali i priznali da su pogrijeili.19 Rimski biskupi Fabijan i Kornelije, te kartaki biskup Ciprijan krunski su svjedoci kako je Crkva razboritom pastoralnom politikom iz tog tekog razdoblja izala duhovno jaa i stabilnija, kako u svom unutarnjem ustrojstvu tako i pred drutvenom javnou. U istonom dijelu Carstva, u aleksandrijskoj kranskoj zajednici, veliki intelektualni muevi zauzimaju naelno lojalan stav prema poganskoj dravi. Priznaje se dunost plaanja poreza i vojne slube, rimsko pravo se ne stavlja u pitanje. tovie, ako drava progoni Crkvu, u tom valja prepoznati ruku boanske Providnosti. Nadovezujui se na Rim 13,1-7, Klement izvodi mo Rimskog carstva od Boga. Ako dravna vlast koja dolazi od Boga progoni Crkvu, znak je to da ona zlorabi vlast i morat e odgovarati pred Bogom. Boja providnost doputa progone, ali uvijek ponovno daje mir. Za Origena ini se da Rimsko carstvo ima jo jednu posebnu providnosnu zadau. Njegovo jedinstvo u kojem se naao ondanji kulturni svijet i pax Romana koja u njemu vlada, po Bojoj su volji utrli put kranskoj misiji. Dakle, kranin se naelno prema toj dravi odnosi lojalno i pokorava se svim zakonima dokle god nisu u suprotnosti s jasnim zahtjevima njihove vjere, kao to je prihvaanje kulta cara. Kad je u drugoj polovini 2. stoljea poganski lozof Celzo napisao otru dijatribu na kranstvo
la correspondance de St. Cyprien, u: Byzantion, 32 (1962.), 129; G. W. CLARKE, Some Observations on the Persecution of Decius, u: Antichton, 3 (1969.), 6376; Double-trials in the Persecution of Decius, u: Historia, 22 (1973.), 650663; Two Measures in the Persecutions of Decius? Two Recent Views, u: Bulletin of the Institute of Classical Studies of the University of London, 20 (1973.), 118123; L. DUQUENNE, Chronologie des lettres de S. Cyprien. Le dossier de la perscution de Dce, Bruxelles, 1972.; M. SORDI, La dana delleditto di Decio, u: RSCI, 34 (1980.), 451461. Usp. CIPRIJAN, Posl. 55, 9. Za razliku od prethodnih vladara, Decijevi su progoni bili iskljuivo politikog karaktera, a cilj im je bio da krani rtvovanjem iskau lojalnost rimskoj dravi. Koji nisu rtvovali smatrani su dravnim neprijateljima. Kanjavalo ih se uglavnom progonstvima, a kazne smru su bile rjee; usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, bilj. 17; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 140141.

18 19

400

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

spoitavajui kranima nelojalnost prema vlasti zato to nee iskazati kultno tovanje caru, Origen u svom djelu Protiv Celza, polovinom 3. stoljea odgovara na njegove kritike. Krani su lojalni graani i priznaju rimsku vlast, plaaju porez i slue vojsku, ali traiti bilo kakvu kolaboraciju s dravom koja bi vodila kultnom tovanju cara, a to Celzo nudi kranima kako ih se ne bi progonilo, to krani nikad nee prihvatiti niti uiniti.20 Dakle, religiozni i boanski kult zemaljskim vladarima bio je vrsti kamen mea koji je neuklonivo razdvajao helenistiku pogansku religioznost od kranske vjere. U Africi je Tertulijan, koji je inae hrabro branio slobodu kranske savjesti prema rimskoj dravi, uvjeren da je ona podreena Bogu i da car dobro vri svoju zadau kad je podloan Bogu. Budui da je Bog krana ujedno Bog cara, krani se mole Bogu za cara, dapae i za daljnji opstanak rimskog gospodstva. Kranski pisci prvih stoljea mahom donose molitve i pozivaju na molitvu za zemaljske vladare i za careve.21 Razlog zato se u rimskom drutvu progoni krane je u tome to je to drutvo u javnom ivotu u dubokoj moralnoj krizi,22 pa se krani zato usprkos graanskoj lojalnosti osjeaju strancima na tom svijetu.23 Nutarnje jaanje Crkve u 3. stoljeu stvorilo je pretpostavke da je ona do poetka Dioklecijanova progona (poetak 4. st.) ostvarila odluujui misionarski prodor u helenistikom kulturnom svijetu. Dodue, bilo je sporadinih progona i nakon Decijeva progona polovinom 3. stoljea, ali oni su bili kratka trajanja. Pa i sam Decijev progon trajao je relativno kratko, oko dvije godine, zbog nenadane careve smrti.24 Prodoru kranstva osim politikog raspada Rimskoga carstva pogodovala je i kriza dotadanjih religioznih i kulturnih snaga.25 Za sirijske dinastije novi kultovi s Istoka nailaze na sve vie pristaa i u latinskom svijetu, dok napokon car Karakala (188. 217.) nije dekretom Constitutio Antoniana njihovim boanstvima (Baal od Edese, Bog sunca iz Palmire, egipatski Serapis i perzijski Mitra) otvorio

20 21

22

23 24

25

Usp. ORIGEN, Contra Celsum, 2, 30 i passim. Dionizije ALEKSANDRIJSKI istie molitvu krana za cara; usp. EUZEBIJE, HE, 7, 1. Molitva pro salute imperatorum prakranska je batina. O moralnoj krizi rimske drave kao jedinom pravom razlogu zato je ona u rasulu i pred padom, duboku je i argumentiranu povijesnu analizu dao sveti AUGUSTIN u svom djelu De civitate Dei. Usp. TERTULIJAN, De idol., 17; De corona, 13. Poginuo je na jednom vojnom pohodu protiv Karpa; vidi: LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 4; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 27. Navodno ga je izdao njegov nasljednik Trebonijan Gal; usp. bilj. 18, 141. Usp. F. ALTHEIM, Der Niedergang der alten Welt, II, Frankfurt a. M., 1952., 197223.

401

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

vrata rimskih hramova i tako stvorio slobodan prostor za religiozni sinkretizam.26 Starorimska religija gubi svoju nutarnju suvislost, a na njezino mjesto stupa dalekoseni sinkretizam, bogat, dodue, u praznovjernoj ponudi, ali siromaan u religioznoj supstanciji, te je stoga samo poveao slabljenje prijanjih religioznih snaga. U taj je religiozno osiromaeni prostor antiknog stanovnitva moglo prodrijeti kranstvo poglavito preko svojih eminentnih uitelja koji su bili dobro upoznati s lozofskim i religioznim stanjem tadanjeg svijeta. Poetkom 3. stoljea aleksandrijski su uitelji, naroito Klement i Origen, katehetsko-teolokim uilitem (didaskaleon) pridobili za kranstvo ne samo obrazovane krugove, nego i samu kulturu. Na kranskim su osnovama izgradili novi ideal obrazovanja za koji su smatrali da mu pripada budunost. Bili su dovoljno iroka duha da u taj kranski ideal ugrade elemente poganske kulture koji ne proturjee temeljnim istinama evanelja. Njihov e primjer u 4. stoljeu veoma uspjeno nastaviti kapadoki oci (Bazilije Veliki, Gregorije Nisenski i Gregorije Nazijanski). Prema kraju 3. stoljea u Antiohiji se razvija drugo veliko duhovno i teoloko sredite kranstva na Istoku. Ono na sirijsku kransku i kulturnu pozadinu djeluje isto onako kao aleksandrijsko na Egipat. Ako se uzme u obzir da za sirijskih careva Filipa Arabljanina (244. 249.)27 i Galijena (260. 268.) krani zauzimaju utjecajna mjesta na carskom dvoru, moe se s pravom zakljuiti da na poetku 4. stoljea kransku vjeru ispovijeda tako jaka i kvalitetna manjina, da posljednji progon krana za Dioklecijana vie nije mogao slomiti njezinu snagu. 1. Knjievna polemika protiv kranstva u 3. stoljeu Ve smo spomenuli Celza i njegov polemiki spis protiv kranstva iz 2. stoljea pod nazivom Aleths lgos, to bi se moglo prevesti kao Istinita kultura. Djelo je napisano oko 178. godine. Tim je svojim napadom Celzo elio mobilizirati poganske krugove za ouvanje poganske kulture i religioznosti kojoj je s kranske strane prijetilo raslojavanje. ini se da je izravni povod Celzova napada bio odgovor Justinu, lozofu i apologetu, koji je svojim spisima stavio u pitanje temeljne vrijednosti na kojima je poivala antikna poganska kultura: racionalnost, vjeru u bogove, graansku svijest i potovanje prema tradiciji ko26

27

Usp. K. BIHLMEYER, Die syrischen Kaiser zu Rom und das Christentum, Rottenburg, 1916., 928; A. BIGELMAIR, Caracalla, u: LThK, 2, 932933; A. dORS, Estudios sobre la constitutio Antoniana, u: Emerita, 24 (1956.), 126; P. KERESZTES, The Constitutio Antoniana and the Persecution under Caracalla, u: American Journal of Philology, 91 (1970.), 446459. O kompleksnom pitanju prianjanja uz kranstvo Filipa Arabljanina usp. M. YORK, The Image of Philip, u: Historia, 21 (1972.), 320332; L. DE BLOIS, The Reign of the Emperor Philip the Arabian, u: Talanta, 10/11 (1978./1979.), 1143; F. ELIA, Ancora sul cristianesimo di Filippo, u: Quaderni Catanesi di Storia Classica e Medioevale, 1 (1979.), 267283.

402

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

ju su krani potpunoma zapostavljali. Time je Justin pobudio veliko zanimanje i uzburkao religioznu svijest poganskih intelektualnih krugova. Celzo svojom polemikom preuzima tipine idovske klevete u odnosu na Krista i kranstvo: Isus je sin rimskog vojnika i preljubnice Marije, sluio se magijom, muka i uskrsnue su vizionarske izmiljotine njegovih uenika, evanelja vrve nesuglasjima, vjera kranskih skupina je iracionalna. Kranske zajednice smatra nezakonitim udruenjima i odmetnikim idovstvom, ime daje jasan signal politikoj vlasti da reagira protiv kranske opasnosti za dravu koja gubi religiozno tlo pod nogama. Oito da je Celzov spis u kranskim krugovima doivljen kao ponienje. No, tada se meu kranima nije nala osoba koja bi na Celzove dijatribe prikladno odgovorila. Kad je polovinom 3. stoljea religiozna i kulturna slika helenistikog svijeta izmijenjena u korist krana, na Celzove napade odgovorio je Origen, svjestan slabosti i povrnosti Celzove argumentacije i jo vie ponosne intelektualne i duhovne jakosti kranstva.28 Kad Euzebije Cezarejski u svojoj Povijesti Crkve opisuje razdoblje od etrdeset godina prije Dioklecijanova progona, dakle od preuzimanja vlasti cara Galijena, godine 260., istie prije svega tri slobode koje je tada uivala kranska religija: 1. slobodu vjeroispovijedanja svih drutvenih slojeva; 2. slobodu kulta koja je dozvoljavala kranima nesmetano sudjelovanje u kranskom bogosluju i gradnju velikih crkava (Euzebije moda s malo retorikim uveliavanjem kae da su se u svim gradovima od temelja podizale prostrane crkve29); 3. slobodu navijetanja koju nitko nije ograniavao. Tu jo valja spomenuti dobrohotno ponaanje dravnih vlasti koje su voe kranskih opina susretale s potovanjem. Simptomatino je, meutim, da Euzebije za to razdoblje koje je prethodilo Dioklecijanovu progonstvu ukazuje na veoma ozbiljne unutarnje kranske slabosti: nadutost, mlitavost, zavist, licemjerje i pretvaranje. Nimalo ne tedi pastire Crkve za duhovno slabljenje kranskog ivota u vrijeme kad je Crkva uivala slobodu: Oni o kojima drasmo da su nam pastiri zanemarili su pravilo bogotovlja i meusobno rasplamsavali ljubomore. Osnaivali su jedino prepiranja, prijetnje, zavist, meusobno neprijateljstvo i mrnju. Za vlau su kao za kakvom tiranijom eznuli arko i s ljubavlju.30 U drugoj polovini 3. stoljea jo e se pojaviti jai napadi intelektualne poganske sredine na kranstvo, svjesno svojih sve slabijih drutvenih i kulturnih pozicija. Snoljivo postupanje rimskih careva prema kranima nakon Galijena u drugoj polovini 3. stoljea nije jo znailo da je neprijateljski stav poganske dravne vlasti okonan. Nerijetko se dogaalo da su dravni inovnici svom o28 29 30

Usp. J. PAVI T. Z. TENEK, Patrologija, KS, Zagreb, 1993., 112113. EUZEBIJE, HE, VIII, 1, 5. ISTI, HE, VIII, 8.

403

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

trinom ustajali protiv kranina, kojega nikakav zakon nije titio od takvih mjera. S druge strane, vidjeli smo da je i u samom ponaanju krana slabio vjerniki osjeaj. To je pogodovalo da se pojavi novi val duhovne nesnoljivosti prema kranstvu, poevi od cara Aurelijana (270. 275.), meu obrazovanim poganskim stanovnitvom. Najvei predstavnik bio je neoplatonik Porrije (233. 305.). Prema vlastitu iskazu u mladosti je susreo Origena. Filozofsku je izobrazbu stekao u Ateni kod Longina. No, odluujui utjecaj na njega izvrio je Plotin, iji je bio uenik, prijatelj i duhovni nasljednik. Negativan stav prema kranstvu osjea se kod Porrija ve u ranim njegovim radovima, primjerice u Filozoji prorotava. Petnaest knjiga Protiv krana, na kojima je Porrije radio od 268. godine sve do 297., kad je car Dioklecijan poveo kampanju protiv krana u vojsci, iroko je zamiljeni pokuaj neoplatonizma da obnovi grku mudrost i religioznost te sauva barem vie obrazovane slojeve od sve uspjenijih prodora kranstva. Zadaa koju si je postavio bila je daleko tea nego Celzova sto godina ranije. U meuvremenu kranstvo je stvorilo knjievna djela koja je morao uvaavati i obrazovani poganin. Svjestan Origenova pothvata na polju biblijske egzegeze, Porrije za svoj plan pobijanja kranstva poduzima radikalno razraunavanje s Biblijom. Za razliku od Celzova Aleths lgos, Porrijevo je djelo odmah izazvalo kransku obranu (Metodije od Olimpa, Euzebije Cezarejski, Jeronim, Apolinar Laodicejski i dr.). Na temelju fragmenata Porrijeva djela to ga je objavio Harnack31, doznajemo da Porrije ne osuuje toliko Kristov lik, ve poglavito evaneliste, apostole i krane uope. Kristu osporava boansku mo, gospodstvo nad demonima, ismijava njegovo jadno dranje pred Pilatom, sva njegova muka nedostojna je boanskoga bia. U usporedbi s Isusom, udotvorni Apolonije iz Tijane iz 1. stoljea za Porrija je daleko impresivniji lik. Otro se obruava na evaneliste i njihove prikaze Isusovih djela i rijei, koje su oni izmislili, dakle nisu ih doivjeli. Njihovi su izvjetaji puni proturjeja, netonosti, besmislica i ne zasluuju povjerenje. Petar i Pavao za Porrija su bijedni likovi puni proturjeja. Porrije odbacuje sredinja uenja kranske vjere i osnovne crte kranskog bogosluja. Kristov nauk zahtijeva iracionalnu vjeru koja nije na razini lozofsko obrazovanih ljudi. Izvrgava ruglu kranski monoteizam nazivajui ga prikrivenim politeizmom, za utjelovljenje kae da izaziva grozu kod Grka, kao i euharistija iji obred nije mogue nai ni kod divljih plemena. Rijei Iv 6,53: Ako ne jedete tijela Sina ovjejega za njega su bestijalne. Kransko krtenje, potivanje bolesnih i siromanih, kransko djevianstvo nemoralne su ustanove za koje on nema nikakva razumijevanja. Karakteristina crta Porrijeva napada na kranstvo je sarkazam. U kranstvu on ne vidi nikakvu ponudu otvorena duha za jedno drukije religiozno gibanje. On ga gleda kao stranaku borbu izmeu antikne
31

A. HARNACK, Porphyrius Gegen di Christen, 15 Bcher, Zeugnisse, Fragmente und Referate, u: TU, 37/4, Berlin, 1916., 1116.

404

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

kulture i kranstva, koja je dola u svoj prijelomni stadij. Jaanje kranstva smatra barbarskom smjelou, a dravne progone krana odobrava rijeima: Koje bi kazne mogle biti prestroge za ljude koji izdaju zakone domovine? Sam Porrije donosi podatak da je polovinom 3. stoljea na tisue krana pogubljeno ili nestalo u progonstvima i prisilnom radu u rudnicima. Njihova su nam imena uglavnom nepoznata. Dakako da je bio jo ve broj slabih koji su popustili pred carskim pritiscima (lapsi). Ipak, ovo je razdoblje slavnih primjera kranskoga svjedoenja. Za Porrija nije u toj izdaji domovine rije o sudbini Carstva, koliko o svemu onomu to je smatrao duhovnom i religioznom tradicijom grkoga duha. Kontroverzija izmeu lozojsko-religijske znanosti i kranstva sve do naih dana ostala je na toki gdje ju je doveo Porrije. Jo ga se nije opovrgnulo i jedino sredstvo da bi ga se uistinu pobilo jest da mu se da pravo i kranstvo vrati na njegovu istinsku bit.32 Ova e Porrijeva kritika kranstva biti jedna od osnovnih podloga Dioklecijanova progona koji je elio zaustaviti religiozno propadanje helenistikog duha na koje je ukazao Porrije. Knjievna polemika poganskih intelektualaca protiv krana koja je bila neposredno povezana sa stvarnim progonom krana s dravne strane ostvarila se s osobom Sosijana Hijerokla. Laktancije ga smatra zaetnikom i savjetnikom provoenja progona33. Kao dravni inovnik, imajui pred oima Celzovo djelo, u dva je spisa pisao protiv krana i dao im naslov Lgoi philalethes (Govori za prijatelje istine). Hijeroklo je grau za svoja djela uzeo iz velikog Porrijeva djela. Krist je po njemu bio voa razbojnike bande od 900 ljudi. Njegova navodna udesa natkrilio je Apolonije iz Tijane. Vlastita Hijeroklova misao, za razliku od Porrija, je da Krista smatra voom razbojnika i jae istie Apolonija iz Tijane, neopitagorejskog putujueg lozofa iz 1. stoljea, iji je legendarni lik u obliku fantastinog romana oko 220. godine opisao Flavije Filostrat (ivot Apolonija iz Tijane) na poticaj carice majke Julije Domne, podrijetlom iz Sirije, ene rimskoga cara Septimija Severa. Moda je Filostrat tim ivotopisom elio svom vremenu staviti pred oi religiozni lik kojemu bi u usporedbi s Kristom pripadala prednost.34 Euzebije Cezarejski u svom polemikom djelu protiv Hijerokla zato u sredite svoje apologije stavlja usporedbu izmeu Apolonija i Krista.
32

33

34

A. HARNACK, navod u: L. PADOVESE, Porrio, u: LEXICON. Dizionario dei teologi, Piemme, Casale Monferrato, 1998., 1029. Auctor et consiliarius ad faciendam persecutionem fuit; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 16; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 4849. U drugom svom djelu Laktancije Hijerokla karakterizira gotovo identinim rijeima: Auctor in primis faciendae persecutionis fuit; ISTI, Divinae Institutiones, V, 2, 1213. Kao visoki carski dunosnik u Egiptu od god. 306. progonio je krane i u Aleksandriji mimo bilo kakvog prava, slao je kranske ene i djevice u javne kue; usp. A BIGELMAIR, Hierokles, u: LThK, 5, 325. Usp. P. DE LABRIOLLE, La raction paenne, Pariz, 1934., 311; Hans-Josef KLAUCK, Ein Wundermann: Apollonius von Tyana, u: Die religise Umwelt des Urchristentums I. ..., 140146.

405

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

2. Progon krana za cara Dioklecijana Knjievno neprijateljstvo prema kranstvu o kojem je bilo rijei jo uvijek ne objanjava relativno iznenadni Dioklecijanov preokret od velikodune tolerancije do najeih progona. Dioklecijan je svoju carsku prijestolnicu imao u Nikomediji i sa svoje je palae promatrao reprezentativnu kransku crkvu, meu njegovim dvorskim slubenicima bilo je krana, njegova ena Priska i ker Valerija bile su sklone kranskoj religiji. Budui da je bio car punih dvadeset godina (284. 305.), a edikt o progonu krana objavio u veljai 303., samo dvije godine prije nego to je abdicirao, neki su suvremeni povjesniari htjeli Dioklecijana osloboditi odgovornosti za izbijanje progona. Laktancije u caru Galeriju vidi silu koja je neodlunog Dioklecijana natjerala na progon protiv krana.35 Na drugom mjestu on Hijerokla smatra zaetnikom i savjetnikom u pripravi progona36. Bilo je vie uzroka i utjecaja koji su Dioklecijana doveli do odluke da upravo on u punoj slobodi upotrijebi dravne mjere prisile i represije prema kranima. Sredinji motiv koji ga je nosio bilo je uvjerenje da kranstvo sprjeava rad rekonstrukcije Rimskog imperija to ga je on poduzeo na raznim poljima. Nakon osiguravanja granica i uvrivanja dravnog vodstva kroz uspostavu tetrarhije, potom prevladavanja gospodarskih tekoa i grandioznih pothvata u graditeljstvu37, posvetio se goruem vjerskom problemu koji je bez sumnje htio rijeiti a to je ponovna uspostava starorimske religije. Openito svi tetrarhijski vladari (Dioklecijan, Galerije, Maksimijan i Konstancije) uporno su se oko toga zalagali. elni tetrarh, dakle Dioklecijan, brinuo se za istou prastarih rimskih religija (veterrimae religiones castissime curatae), a to je obuhvaalo sve one religije koje su u Carstvu tretirane kao religiones licitae. Kranstvo je bila religio illicita, i u njemu je Dioklecijan vidio opasnost za poredak. Kranima se, tamo jo od Neronova progonstva, polovinom 1. stoljea, nije opratala injenica da oni religioznom propagandom potkopavaju same temelje Rimskog carstva. Prema Tacitu to im se nije moglo oprostiti. Zato nikad nee moi postati religio licita. Oni su mrzitelji ljudskog roda (odium generis humani), smrtonosno praznovjerje (mortalis superstitio), nedoputeno praznovjerje (superstitio illicita) i izopaena religija (perversa religio)38, nevjernici (sacrilega mente) koji se okupljaju u bezbonim i zavjerenikim udrugama (nefariae conspirationis) i zbog toga su smatrani neprijateljima bogova i rimske religije.39 Krani zasluuju
35 36 37 38 39

Usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 11; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 41. Usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 7; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 3133. Usp. isto. TACIT, Annales, XV, 44. Acta proconsularia, CXII-CXIII, navod u: W. H. C. FREND, Persecuzioni, u: Dizionario patristico e di antiquit cristiane, II, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 2767 (27562769). Te

406

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

represiju kao tajna i mranjaka nacija (latebrosa et lucifuga natio)40. Tetrarsi su sumnjali u lojalnost krana i u njihovu odbacivanju mnogobotva gledali opasnost za dravni status. rtvovanje u ast vladara koji su boanska emanacija na zemlji bio je izraz odanosti i lojalnosti, ali istodobno i religijski in oivljavanja starorimske religije. Ne udi to su Dioklecijan i Galerije progonom najprije udarili na vojsku, a zatim na dvor i carsku upravu. Zbog uvjerenja da je spas drave u izravnoj vezi s ouvanjem starih religija, dogodila su se velika krvoprolia.41 Krani se nisu opirali vojnoj slubi ve su se suprotstavljali sudjelovanju u bogoslunom inu koji im je tovanjem cara bio nametnut u razliitim oblicima, otkako su se sami vladari proglasili sinovima Jupitra i Herkula. Ve godine 300. Dioklecijan je naredio da svi vojnici moraju rtvovati bogovima ili napustiti vojsku.42 Kad je u veljai godine 303. objavio opi edikt u ime etiriju careva, u njemu se nalagalo razaranje kranskih crkava i predaju kranskih svetih knjiga, a edikt je zabranjivao i kranske bogoslune ine. Krani su doivjeli teak udarac i opu degradaciju, oduzeta im je sloboda i pravo glasa.43 Koliki su bili razmjeri muenja i sudakih presuda svjedoi Laktancije: U sudnicama, pred sudakim tribunalom, postavljeni su rtvenici, da bi parbenici najprije rtvovali i tako iznijeli svoju obranu: sucima se dakle pristupalo kao bogovima.44 Na Zapadu je car Maksimijan posluno provodio Dioklecijanov edikt u Italiji, dok je Konstancije u Galiji i Britaniji dopustio ruenje crkava, ali nije poduzimao utamnienja ni smaknua.45 Nakon prvoga Dioklecijanova edikta uslijedila su druga dva iste 303. godine. Drugi carski ukaz pogodio je osobito crkvenu organizaciju, biskupe, prezbitere, akone, lektore i egzorciste. Tamnice, prije svega nainjene za ubojice i oskvroptube navode osobito cara Domicijana na progon krana; usp. M. SORDI, La persecuzione di Domiziano, u: RSCI, 14 (1960.), 126; S. ROSSI, La cosiddetta persecutione di Domiziano. Esame delle testimonianze, u: Giornale Italiano di Filologia, 15 (1962.), 303341; L. BARNARD, Clement of Rome and the Persecution of Domitian, u: New Testament Studies, 10 (1964.), 251260; P. KERESZTES, The Jews, the Christians, and the Emperor Domitian, u: VC, 27 (1973.), 128; Ph. PERGOLA, La condamnation des Flavies chrtiens sous Domitien, u: MEFRA, 90 (1978.), 407423. Optuba Cecilija koju biljei MINUCIJE FELIKS u djelu Octavius, 8, 4. Usp. W. H. C. FREND, Persecuzioni, 27672768 (27562769); ISTI, Martyrdom and Persecution in the Early Church, Oxford, 1965., 572604. Usp. EUZEBIJE, HE, VIII, 4, 23. Religionis illius homines carerent omni honore ac dignitate, tormentis subiecti essent, ex quocumque ordine aut gradu venirent , libertatem denique ac vocem non haberent; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 13; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 45. Ad iudices tamquam ad deos adiretur; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 15; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 48. Usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 15; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 49.

40 41

42 43

44

45

407

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

nitelje grobova, sada su bile pune crkvenih slubenika.46 Trei edikt je sadravao poblie upute za postupak protiv klera. Tko bi rtvovao poganskim bogovima bio bi puten na slobodu, a tko bi odbio bio bi muen na razne naine i smaknut.47 etvrti, posljednji edikt, u proljee 304. zakljuio je zakonodavne mjere protiv krana, propisujui rtvovanje bogovima za sve bez iznimke.48 Dioklecijan je u jesen 303. u Rimu proslavio vicennalia, dvadesetgodinjicu svoje vladavine, i tom zgodom posebno istaknuo svoju vjeru u rimsku religiju koju je oivio. No Rimljani nisu bili osobito impresionirani tim carevim nastojanjima oko oivljavanja rimske religije. Razoaran se vratio u Nikomediju, pao je u depresiju i ozbiljno obolio. Nije mogue tono procijeniti broj ubijenih za Dioklecijanova progona, pogotovo je to teko utvrditi za zapadni dio Carstva, jer glavni svjedoci Dioklecijanova progona, Laktancije i Euzebije, potpuno ute o opsegu Maksimijanovih mjera na Zapadu. Zasigurno je bilo progona i muenja krana u Italiji, no podaci o njima su prilino nesigurni. Istone pokrajine Carstva, ukljuujui Balkan i Ilirik, doivjele su svu teinu progona u stranim razmjerima od prvog edikta godine 303., pa do Galerijeva proglasa o toleranciji iz godine 311. Na osnovi veoma tonih podataka o muenicima u Palestini i Egiptu koje donosi Euzebije, primijenivi njegova mjerila za ostale istone provincije s relativno jakom gustoom kranskih vjernika, dolazimo do ukupnog broja od nekoliko tisua smaknutih krana za Dioklecijanova progona. Tom broju valja pridodati brojne priznavaoce toga vremena koji su bili podvrgnuti mukama, a potom osueni na prisilni rad u rudnicima.49 Nakon to je 1. svibnja 305. poela druga tetrarhija, koja je dovela na prvo mjesto Konstancija Klora na Zapadu, Galerija na Istoku, a Severu i Maksiminu Daji donijela dostojanstvo cezara, na Zapadu se cezar Sever priklonio politici snoljivosti koju je provodio Konstancije. Kasnije promjene meu vladarima na Zapadu, kad je Konstantin godine 306. naslijedio svoga oca Konstancija, a Maksencije iste godine istisnuo Severa, nisu smanjile snoljivost, jer su se ti vladari na Zapadu protivili iz razliitih pobuda svakom progonu krana. Istoni dio Carstva, meutim, nije bio poteen. Progon krana je nastavljen sve do Galerijeva proglasa o toleranciji godine 311. Osobito je okrutne mjere protiv krana poduzimao i provodio Maksimin Daja.

46 47 48 49

Usp. EUZEBIJE, HE, VIII, 6, 9. Usp. ISTI, HE, VIII, 6, 10. Usp. ISTI, De mart. Palest., 3, 1. Usp. ISTI, HE, VIII, 12, 10. Laktancije svoje djelo o smrti progonitelja posveuje priznavaocu Donatu koji je u to vrijeme podnio raznolike teke muke; usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 16; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 4950.

408

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

Preokret je nadoao s tekom boleu augusta Galerija, koju su krani tumaili kao ruku Boje providnosti. Laktancije, pouzdani svjedok i minuciozni izvjestitelj stranog razvoja bolesti raka koji je izjedao tijelo cara Galerija,50 smatra da je car s pogoranjem bolesti poeo razmiljati o posljedicama svojega postupka protiv krana. Rezultat tih razmiljanja ovjeka na samrtnikoj postelji je Galerijev edikt iz Sardike (dananja Soja, u Bugarskoj) s nadnevkom 30. travnja godine 311.51 U tom proglasu na poetku se veli da je politika sile prema kranima, koju je od poetka provodio svom energijom, bila zabluda i promaaj. Kae da su carevi prijanjim mjerama htjeli samo dobro dravi, da su eljeli sve dovesti u sklad sa starim zakonima i javnim poretkom Rimljana. Htjeli su da se i krani, koji su napustili nain ivota svojih predaka, vrate zdravom razumu, jer ih je obuzela takva glupost da nisu vie slijedili odredbe svojih starih, nego su po svojoj volji i elji stvarali zakone koje e obdravati i s raznih strana skupljali su razliite narode. Edikti o progonima, meutim, nisu mogli slomiti veinu krana. Posljedica toga je vjerska anarhija u kojoj se niti odaje duno tovanje starim bogovima, a niti se asti kranski Bog. Da bi se uklonilo to stanje, carevi su odluili dati oprost kranima i doputaju da krani opet postoje i da smiju odravati svoje vjerske sastanke, uz pretpostavku da ne poduzimaju nita protiv javnog reda52. Dunosnicima se obeaje daljnji spis, u kojemu e se dati poblie upute o provedbi dekreta, a kranima se nalae da se moraju moliti svojemu Bogu za carevo zdravlje, za dravu i za svoje, kako bi drava u cijelosti ostala ouvana i sigurna, a krani mogli bezbrino ivjeti u svojim domovima. Znaenje Galerijeva edikta je povijesno veoma vano i s dalekosenim posljedicama. Po prvi put jedan je carski ukaz krane priznao i time ih oslobodio mukotrpne pravne nesigurnosti prolih vremena. Kranstvo nije vie superstitio i religio illicita ve je izjednaeno s drugim kultovima izriitom dravno-pravnom tolerancijom. To je kranima znailo daleko vie od snoljivosti i slobode koju su imali u razdobljima mira u prijanjim vremenima ali bez ikakve pravne osnove. Na Zapadu glede primjene edikta nije bilo nikakvih potekoa oko njegove provedbe, jer je on davao samo pravnu osnovu stanju koje je ve dulje postojalo. Na Istoku, meutim, car Maksimin Daja nije javno ni pismeno objavio edikt

50

51

52

Usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 33; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 8992. EUZEBIJE pojanjava narav bolesti: Nascitur ei ulcus malum in inferiori parte genitalium; HE, VIII, 16, 3; Vita Const., I, 5. O ediktu iz Sardike i o prestanku progona usp. M. R. CATAUDELLA, La data delleditto di Serdica e i vicennalia de Galerio, u: Rivista di cultura classica e medioevale, 10 (1986.), 269 286; I. SEGA, Leditto di Galerio del 311, u: Scritti in onore de C. Vassalini, Varese, 1974., 445458. ut denuo sint Christiani et conventicula sua componant, ita ut ne quid contra disciplinam agant; LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 34; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 93.

409

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

ve je samo usmeno zapovjedio svojim upraviteljima da popuste u proganjanju krana, a oni su pismenim putem, preko prefekta garde Sabina, jedan drugome proslijedili tu naredbu u kojoj je priopeno upravnoj vlasti da se nijedan kranin ne smije vie uznemirivati ili kanjavati zbog svojih vjerskih ina.53 Kod krana istonog dijela Carstva dolo je do velikog olakanja i veselja. Zatvorenici i prognani koji su bili na prisilnom radu u rudnicima vraali su se svojim domovima, u crkvama koje nisu bile razruene vjernici su se u velikom broju okupljali, oni koji su za progona otpali traili su pomirenje s Crkvom. ak su i pogani sudjelovali u radosti krana i estitali im na neoekivanom preokretu.54 Maksimin je, meutim, nastavio svojom protukranskom propagandom i nagovaranjem carskih inovnika da poduzimaju mjere protiv krana. Dao se i na reorganizaciju poganskih bogosluja. Svi su gradovi dobili sveenike i nadsveenike, koji su bili izabrani meu inovnicima osobito vjernim dravi.55 Opet su uslijedila hapenja, osude na smrt i smaknua. Poloaj za krane iznenada se opet poboljao dopisom cara Maksimina Daje prefektu Sabinu potkraj 312. godine. U njemu se kae kako se krani ne smiju podvrgavati grdnjama i zlostavljanjima, nego se moraju privesti priznavanju kulta bogova radije ljubaznou i poukom. Rije je, dakle, o ogranienoj snoljivosti. Razumljivo da su krani ovaj carski reskript, nakon gorkih iskustava, primili s malo povjerenja i nisu mu se osobito veselili. Razlog ovog novog kursa Maksimina Daje uvjetovan je dalekosenim dogaajima koji su se zbivali u zapadnom dijelu Carstva. Naime, nakon pobjede cara Konstantina nad Maksencijem na Milvijskom mostu u listopadu 312., pobjednik je odmah intervenirao u prilog krana kod Maksimina kojemu je nova politika stvarnost savjetovala povlaenje na tolerantniju liniju.
III. CRKVA I DRAVA ZA KONSTANTINOVA OBRATA

Onodobni autori, povjesniari Euzebije i Laktancije, najdublje su uvjereni u providnosno poslanje cara Konstantina za slobodu i razvitak kranstva. Sam Konstantin svoju osobnu religioznost nedvojbeno povezuje s poslanjem koje mu je od Boga namijenjeno za sav Imperij. Atmosfera Konstantinove oinske kue svakako je bila prijateljska prema kranima. Upuuje na to i injenica to je njegov otac Konstancije jednoj svojoj keri dao ime Anastazija koje se tada moglo
53 54 55

EUZEBIJE, HE, IX, 1, 36. ISTI, HE, IX, 1, 711. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 36; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 9697; Laktancije uz ostala zla koja je Maksimin Daja inio, osobito potanko opisuje njegovu moralnu raskalaenost i razvrat, te grozne postupke prema onim enama koje mu se ne bi podavale; usp. isto, 3840.

410

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

nai samo u krana. U tu se oinsku kuu, svom ocu Konstanciju, vratio Konstantin godine 305. nakon svoga bijega iz Nikomedije gdje je doivio poetak i svu teinu progona i ve tada osjetio svu nepravdu i zlo koje se ini kranima. Kad je Konstantina 306. oeva vojska proglasila augustom, zadrao je oevu liniju vjersko-politike tolerancije prema svojim kranskim podanicima i svjesno zauzeo stav nezavisnosti prema istonim vladarima. Likovi na novcu pokazuju da se Konstantin odvaja od tetrarhijske teologije tako da umjesto Herkula odabire Sol invictus svojim posebnim zatitnikom.56 Time izraava novu politiku koncepciju. Car koji se utjee njegovoj zatiti i uiva njegovu pomo, pozvan je vladati sudbinom cijeloga Carstva. Time se objavljuje careva pretenzija za sveopom vlau, a njegov je zatitnik Sol invictus u obliku galskoga Apolona. Prvi korak prema ostvarenju svoje koncepcije Konstantin je poduzeo u ranu jesen godine 312. kada se, protiv savjeta svoje okoline, s brojano slabijom vojskom upustio u sukob protiv uzurpatora Maksencija koji je vladao Italijom i Afrikom. U brzom naletu Konstantin je pregazio Maksencijevu obranu u sjevernoj Italiji, brzo napredovao prema Rimu, a konani sukob i pobjeda Konstantina nad Maksencijem dogodila se 28. listopada 312. u bitci na Milvijskom mostu. Maksencije je izgubio prijestolje i ivot, a Konstantin je postao jedini vladar Zapada i sjeverne Afrike s najbogatijom prijestolnicom zapadnog Rimskog carstva. Konstantin je bio uvjeren da mu je znak kria koji mu je bio u snu objavljen prije bitke na Milvijskom mostu bio objava Kristova, pa je on taj kri preobrazio u Kristov monogram i Kristovom je pomoi pobijedio svojega protivnika. Od toga dogaaja potjee njegovo tovanje Krista kao Boga koji je njegov zatitnik.57
56

57

Bog sunca tovao se u svim dijelovima Carstva u raznim likovima, u Galiji kao Apolon, u vojsci kao Mitra. On je bog cijeloga Carstva; H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, Od praopine do ranokranske Velecrkve, KS, Zagreb, 1972., 439. Izvjetaj o kriu, odnosno o monogramu pod ijom zatitom je Konstantin pobijedio Maksencijevu vojsku, nalazimo i kod Laktancija i kod Euzebija; usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 44; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 109: U snu bude Konstantin opomenut neka na titove svojih vojnika stavi nebeski Boji znak (caeleste signum Dei) i neka tako otpone boj. Posluavi taj nalog, naslikao je nakoeno slovo X, zaokrueno pri vrhu, i tako naznaio na titovima Krista; EUZEBIJE, De vita Const., 1, 2732. Neki suvremeni znanstvenici sumnjaju u autentinost Konstantinova obraenja god. 312. Usp. H. CHADWICK, Conversion in Constantine the Great, u: D. BAKER (izd.), Religious Motivation: Biographical and Sociological problems for the Church Historian. Papers Read at the 16th and 17th Meeting of the Ecclesiastical History Society, Oxford, 1978., 113; T. G. ELLIOT, Constantines Conversion. Do we really Need it?, u: Phoenix, 41 (1987.), 420438; ISTI, Constantines Early religious Development, u: Journal of Religious History, 15 (1989.), 283291; ISTI, Constantines Conversion Revisited, u: The Ancient History Bulletin, 6 (1992.), 5962, gdje autor tvrdi da se Konstantin bio obratio na kranstvo ve u godinama 303.305. i da je to bila njegova reakcija na Dioklecijanove progone. Usp. F. CORSARO, Sogni e visioni nella teologia della Vittoria di Costantino

411

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

Iako Konstantinova okolina taj nebeski znak tumai u neodreenom znaenju boanstva, Konstantinovi naredni potezi pokazuju da je rije upravo o Kristovu znaku. Naime, ve godine 315. na kovanom novcu na kojem se nalazi Konstantinov lik na njegovoj kacigi vidi se jasan Kristov monogram. Novac iz sisake kovnice iz godine 317./18. donosi isti znak na carevoj kacigi, a od 320. pojavljuje se novac s Kristovim monogramom u polju uz vexillum.58 Iako se sve do godine 322. moe jo nai kovanica s likom nepobjediva sunca, jasno se moe pratiti kako Konstantin prihvaa vjeru u Krista kao vlastito uvjerenje. Nakon pobjede u listopadu 312. Konstantin svojim odlukama pokazuje sve jasnije kransko opredjeljenje. Jo iste 312. godine u pismu prefektu sjeverne Afrike daje nalog da zaplijenjena crkvena imovina bude vraena. U jednom drugom pismu katolikom biskupu Cecilijanu Kartakom daje se vea svota novca za kler za trokove zakonitoga i najsvetijeg katolikog bogosluja59. Moda je cara na tu potrebu katolikog kulta podsjetio biskup Osije koji se u pismu po prvi put pojavljuje, a nakon toga bit e stalni carev savjetnik za crkvena pitanja. Iz tih povijesnih momenata smijemo zakljuiti da se u Konstantinu u tom vremenskom razdoblju, izmeu 312. i 313., dogodio osobni preokret prema kranstvu. U veljai 313. sastali su se Konstantin i Licinije u Milanu prilikom svadbe Licinija i Konstancije, sestre Konstantinove. U vjerskim pitanjima postignut je dogovor. Nije tu rije o nekom milanskom ediktu, kako se to ranije pretpostavljalo, ve o konvenciji. To je proglas o toleranciji. Zapravo carevi su se dogovorili o provedbi i proirenju Galerijeva edikta. Da je rije zaista o dogovoru, svjedoe i dva Licinijeva edikta koje je objavio nakon pobjede nad Maksiminom Dajom, u kojima se Licinije poziva na sastanak u Milanu (poznat kao Milanski edikt) a donose ih i Laktancije i Euzebije.60 Laktancijev latinski spis u uvodu se poziva na pregovore u Milanu. Naglaava se kako carevi ele da se vjerska pitanja srede u smislu tolerancije. Svatko, pa i kranin, ima punu slobodu slijediti vjeru koja mu najvie odgovara. U tome vide jamstvo za daljnju dobrohotnost najvieg

58

59 60

e Licinio, u: Augustinianum, 29 (1989.), 333349, gdje autor nijee autentinost Konstantinova sna (po naem sudu neutemeljeno). H. v. SCHOENEBECK, Breitrge zur Religionspolitik des Maxentius und Constantin, Leipzig, 1939.; H. JEDIN, nav. dj., 443444. EUZEBIJE, HE, X, 6, 15. Usp. LAKTANCIJE, De mortibus persecutorum, 48; hrv. izd.: O smrti progonitelja, 119123; EUZEBIJE, HE, X, 5, 114. Suvremeni znanstvenici su gotovo jednoduni u miljenju da tzv. Milanski edikt nije nikad postojao; usp. J. R. PALANQUE, propos du prtendu dit de Milan, u: Byzantion, 10 (1935.), 607616. Pa ipak ima autora koji su uvjereni u njegovu autentinost; usp. M. ADRIANI, La storicit delleditto di Milano, u: Studi Romani, 2 (1954.), 1832; M. ANASTOS, The Edict of Milan (313). A Defence of its Traditional Authorship and Designation, u: Revue des tudes Byzantines, 25 (1967.), 1341.

412

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

boanstva (summa divinitas)61. Vrijeme do konane Konstantinove pobjede nad Licinijem i njegove samovlade od 324., Konstantin je iskoristio za privoenje kranske Crkve dravi i za traenje nekog oblika zajednikih odnosa koji bi odgovarali njegovoj predodbi o obostranom poslanju. Tu je on najprije posredovao u katoliko-donatistikom sporu u Africi, kad je kranska strana (ini se preko katolikog biskupa Cecilijana) u crkvenom sporu traila dravnu vlast neka ona odredi nepristrane suce. Car ne moe odbiti zahtjev. Dodue, odreuje biskupe za rjeavanje spora,62 no postavlja se pitanje, moe li se takvo crkveno pitanje prenijeti svjetovnom sudu, tim vie to je konana presuda proglasila Donata krivim a Cecilijana pravovaljanim biskupom. Iako su se donatisti bunili na presudu, a o istom je predmetu sazvana sinoda u Arlesu (314.), car se jasno stavio na stranu Cecilijana i njegovih pristaa. Kad su poetkom 317. godine zbog takvih presuda nastali nemiri u kojima je sudjelovala i vojska, i nakon toga donatistiki biskupi bili prognani a njihove crkve zaplijenjene, car se s rezignacijom na neko vrijeme povukao i tako veoma rano morao iskusiti da se raskoli u kranstvu jo vie uvruju ako se ele rijeiti sredstvima dravne moi. No ti carski postupci jasno pokazuju da je Konstantin pod utjecajem kranskih predodbi, da kranska religija uiva stanovitu prednost. Osobito mu je stalo da moralne i religiozne vrednote kranske vjere i autoritet voa kranskih zajednica upotrijebi na dobro drave. U borbi oko vlasti u rimskom imperiju i poto je Licinije protivno dogovoru s Konstantinom poeo progoniti krane, simpatije i nade krana Male i Prednje Azije priklonile su se augustu Zapada. Nakon pobjede Konstantina nad Licinijem kod Drinopolja i Krizopolisa (324.), velika je radost zahvatila krane u istonom dijelu Carstva: ljudi su se radovali sadanjim dogaajima i oekivali budua63, osobito nakon to je Konstantin stanovnicima istonih provincija uputio proglas u kojemu naglaava da je uklonio nepravdu nanesenu kranima u doba progona. Osvrui se na najnovije dogaaje kae da su bili velika borba za priznavanje kranskog Boga, koji je svoju mo oitovao u uspjehu Konstantinove vojske. Taj ga je Bog izabrao za svoje orue da bi narode priveo k slubi svetomu zakonu i proirio blaenu vjeru. Edikt zavrava opomenom da svim strahopotovanjem

61

62

63

Milanskim ediktom poganskoj se religiji nijee status jedine religije, mada i dalje ona ostaje privilegirana religija, u skladu s Galerijevim ediktom iz Sardike. O znaenju Milanskog edikta za odnos izmeu izmeu Drave i religije, usp. G. LOMBARDI, Leditto di Milano del 313 e la laicit dello stato, u: SDHI, 50 (1984.), 198. Car Konstantin je odredio rimskog biskupa Miltijada kao iudex datus za rjeavanje spora izmeu kartakog biskupa Cecilijana i Donata; usp. A. BARZAN (ur.), Il cristianesimo nelle leggi di Roma imperiale, 6566; K. M. GIRARDET, Das Reichskonzil von Rom (313): Urteil, Einspruch, Folgen, u: Historia, 41 (1992.), 104116. EUZEBIJE, HE, X, 9, 68; ISTI, Vita Const., 2, 19.

413

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

valja sluiti boanskom zakonu, tj. kranstvu.64 U jednom daljnjem obraanju istonim provincijama znakovita je Konstantinova molitva na kraju pisma u kojoj se obraa svetomu Bogu i izraava osobno opredjeljenje za kranstvo: Pod tvojim vodstvom sam zapoeo i dovrio spasonosna djela. Dao sam tvoj znak nositi pred vojskom i doveo je tako do slavnih pobjeda; i ako bi me zvala bilo kakva nuda drave, slijedit u iste upute tvoje moi i poi protiv neprijatelja. Zato sam ti posvetio svoju duu , tvoje ime ljubim, tujem tvoju mo, koju si objavljivao mnogim znakovima i tako jaao moju vjeru. udim za tim da sam podmetnem plea i da ti ponovno izgradim presveti dom.65 Caru je pred oima jasan cilj: obnova i izgradnja kranske Crkve. Konstantin, iako pobjednik, ne eli progoniti pristae poganstva ili ih siliti na kranstvo. U istom pismu jami se sloboda savjesti: Svatko neka vjeruje kako mu srce hoe.66 injenica slobode krana i kranskog vladara s kojim je kranstvo zakorailo u novo doba, postavlja dva pitanja koja trae odgovor. Prvo, kako protumaiti privlanost i proboj kranstva u sve drutvene slojeve, a ne nekog drugog vjerskog pokreta onoga vremena? Drugo, kako protumaiti konstantinski preokret i ulogu Konstantinovu?67 Glede prvog pitanja odgovor da je kasnoantiknu kulturu zahvatio proces moralnog i religioznog raspadanja jo ne dodiruje pravu stvarnost. Konanu pobjedu kranstva valja traiti u unutarnjim iniocima. Prije svega u snanom moralnom karakteru krana. Crkva je svoje kandidate za krtenje podvrgavala strogom izboru. Time je stekla visoki postotak visokokvaliciranih lanova. Prilikom pristupanja krtenju bilo im je jasno reeno da se od njih trai radikalan obraun s njihovim dotadanjim ivotom. Origen je svojim kandidatima za krtenje otvoreno davao do znanja da ih kao krane eka svjedoenje za Krista i da moraju biti spremni za muenitvo. Time je Crkva drala visoku religioznu i moralnu razinu ivota u kranskim opinama. Suoeni s progonima krani nisu gajili osjeaj mrnje ni osvete. I poganska je okolina s divljenjem pratila dranje krana pre64 65 66 67

ISTI, Vita Const., 2, 42. ISTI, Vita Const., 2, 55. ISTI, Vita Const., 2, 56. Usp. N. H. BAYNES, Constantine the Great and the Christian Church, Oxford, 21972. (London, 11931.); J. VOGT, Die Konstantinische Frage, u: Atti del X Congresso Internazionale di Scienze Storiche, Rim, 1955., VI, 733779; ISTI, Constantin der Grosse und sein Jahrhundert, Mnchen, 21960. (izvorno izd. 1949.); P. BREZZI, Dalle persecuzioni alla pace di Costantino, Rim, 1960.; S. CALDERONE, Costantino e il cattolicesimo, Firenca, 1962.; A. H. M. JONES, Constantine and the Conversion of Europe, New York, 1962.; G. VON RUHBACH (izd.), Die Kirche Angesicht der konstantinischen Wende, Darmstadt, 1976.; L. DE GIOVANNI, Costantino e il mondo pagano. Studi di politica e di legislazione, Napulj, 21977. (Napulj, 11972.); T. D. BARNES, Constantine and Eusebius, Cambridge, 1981.; J. BLEICKEN, Constantin der Grosse und die Christen: berlegungen zur konstantinischen Wende, Oldenbourg, 1992.

414

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

ma onima koji su ih progonili. No, ono odluujue je lik Isusa Krista i poruka koju je navijetao. Navijetanje utjelovljenja jedinoroenoga Sina Bojega, njegove otkupiteljske smrti na kriu i nade u uskrsnue koju je obeao injenica je iz koje svi spomenuti imbenici poprimaju svoju snagu. Ta jedinstvena i apsolutna novost ostavila je daleko iza sebe sva druga vjerska strujanja onoga vremena, a bila je napokon razlogom koji je doveo i Konstantina do priznavanja kranskoga Boga. Doivljaj novosti u svojoj cjelini, to su ga Kristov lik i poruka dali kasnoantiknom ovjeanstvu, drimo najdubljim povijesno dostupnim razlogom koji je kranstvo doveo do trijumfa nad poganskim otporima u prva tri stoljea. Glede drugog pitanja openito vlada suglasnost da je preokret u odnosima kranske Crkve i rimske dravne vlasti, to ga je izveo Konstantin, dogaaj od presudne vanosti za svjetsku povijest. Dodue, sudovi o njegovim posljedicama za kranstvo znatno se razlikuju, ve prema shvaanju Crkve onoga koji eli ocijeniti taj dogaaj. Neki kau da je Konstantinu uspjelo savezom s Crkvom dovesti Crkvu u slubu drave, da je tu temelj sustava cezaropapizma i ovisnosti Crkve o dravi. Crkveno se vodstvo, navodno, tada dalo zavesti eljom za vlau, osiguralo je sebi poloaj dravnim povlasticama, nastojalo zavladati podrujima profane kulture. Jednom rijei dranje Crkve u konstantinskom obratu gleda se kao otpad od evaneoskog ideala. Gleda li se konstantinski obrat iz tadanjih vrela, a ne iz sadanje prosudbe povijesnih dogaaja koji su uslijedili, anakronistiko je na poetku 4. stoljea zamiljati neutralnu dravu u pluralistikom drutvu. Stoga je sasvim prirodno razmiljanje krana onoga vremena da zamiljaju vladavinu cara, o ijem iskrenom pribliavanju njihovoj vjeri nije bilo sumnje, gdje e kranstvo polako zauzeti mjesto poganskog kulta. Psiholoki je razumljivo da su se njihova srca priklonila takvom caru. Kad Euzebije na poetku 10. knjige svoje Crkvene povijesti donosi rijei Ps 97: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer uini djela udesna68, te kad u pomazanom kralju Staroga zavjeta gleda uzor za Konstantina, tko bi uz takav teokratski nazor o kranskom caru oekivao od tadanjih biskupa da odmah uoe opasnost, koja je objektivno leala u razvitku novih odnosa izmeu drave i Crkve. Tko bi im zamjerio to nije odmah bilo prorokih opomena, zaista bi traio previe. Konstantinski je obrat donio puno pozitivnih i vie negativnih mogunosti koje su se pruile Crkvi. Pozitivno je da se Crkva sada mogla slobodno posvetiti nesmetanoj izgradnji nutarnjeg crkvenog ivota. Sloboda kulta i navijetanja zakonski je zajamena. Mogu je popravak i gradnja novih zgrada za kransko bogotovlje i u tome drava bogato pomae. Stvoreni su prikladni uvjeti za raznolike oblike katehetske poduke, propovijedanje i sakramentalni ivot. Crkveni pisci razvijaju pastoralnu i teoloku knjievnost, a misijski se rad mogao blago68

EUZEBIJE, HE, X, 1, 3.

415

T. Z. Tenek, Ekklesa i plis. Politika u ranokranskoj misli

tvorno razvijati. Tim momentima valja dodati jo jedan izuzetno vaan. Crkvi je otvorena mogunost posvetiti se kristijanizaciji profane kulture. Budui da je ona ivjela u svjesnoj udaljenosti od kulturne okoline i poganskog javnog ivota, sada ju je steena sloboda izvela iz te zatvorenosti ali i izloila opasnosti da pri pokuaju proimanja profane kulture kranskim idejama preuzme elemente koji su bili strani njezinoj vjeri i udoreu te ih iskrivljavali. Kransko se vodstvo nalo pred velikom odgovornou ouvanja unutarnje evaneoske slobode pred izazovom interesa kranskog Carstva. Negativne i opasne mogunosti koje su se krile zbog prednosti koju je kranska religija uivala za Konstantina bile su u tome da su sada mnogi traili ulaz u Crkvu, to je donosilo drutvene i profesionalne prednosti, ali to je moglo imati za posljedicu kvalitativni pad udoredne i vjerske razine kranskih zajednica. Zdravi i lucidni voe kranskih opina zato su u to vrijeme jo veu odgovornost pridavali katekumenskoj pouci. Najtea zadaa pred kojom se Crkva nala bila je zauzeti ispravan stav prema novim odnosima Crkve i drave. Euzebije jo sasvim bezazleno slavi Konstantina kad kae: Biskupi su od cara primali pisma, poasti i novane poklone.69 Nakon progona oito da je bila velika napast prihvatiti dravne jasle ne slutei opasnost gubitka slobode. Vea je opasnost dolazila s carske strane, nastojanjem da se Crkvu ne uzima kao samostojan partner, nego da ju se podloi interesima drave i tako ugui njezina nezavisnost i sloboda na unutarnjem crkvenom planu. Time se nasluivala i opasnost da Crkva izgubi kritiki glas kao moralni korektiv u drutvu. S tim su se izazovima suoili krani i njihovi pastiri veoma brzo. Veliki muevi Crkve, kao Atanazije Aleksandrijski, Bazilije Veliki, Ivan Zlatousti, na Istoku, te Hilarije, Ambrozije, Leon Veliki, na Zapadu i brojni drugi nastojali su i znali u novim drutvenim i politikim okolnostima, cijenei slobodu koju im je drava jamila, sauvati samostalnost Crkve od presizanja drave u njezin unutarnji ivot.

Summary EKKLESA AND POLS POLITICS IN EARLY CHRISTIAN THOUGHT The image of the Hellenic religious world at the beginnings of the Christian era is featured with a multitude of negative religious circumstances: the cult of emperors that was assigned with the signicance of State religion; the onslaught of mystic cults, superstition, astrology, magic, believing in dreams and the skill of interpreting them, believing

69

ISTI, HE, X, 2, 2.

416

BS 77 (2007.), br. 2, str. 391417

in miracles and yearning for lost health. A positive moment from the Christian aspect is the feeling of emptiness that encompassed Hellenic circles of thought because of the errors of ancient religions. It is in this emptiness that there was room for the Christian message to enter. The Evangelic path of Christianity in the rst three centuries was decorated with the following features: internal growth, consolidation of a hierarchical order of the community around the local bishop, open and benevolent criticism in resolving internal friction and conicts, the testimony of life, following Christ, readiness for suffering. This strengthening of ecclesiastic awareness did not remain hidden to the pagan State. The State felt like it had to take a stance. This is where the main political reason for the persecution of Christians lies. Following Celsius attacks on Christianity in the 2nd Century and the rst half of the 3rd Century even ercer attacks by intellectual pagan circles followed due to its weaker social and cultural position. The most ardent example was Porphyries (233305) that Christianity considered Barbaric mercy and approved of the States oppression of Christians. The literary debate is continued with Sosian Hieroclo whom Lactanius considers to be the author and advisor of persecution. Literary hostility towards Christianity continues surprisingly with Diocletians turnabout from benevolent tolerance to the ercest persecution based on four empirical edicts against Christianity (303-304). This turnabout came with the serious illness of August Galleria and his edict in 311 where Christianity was no longer superstitio or religio illicita but was compared to other cults and treated with State-legal tolerance. In February 313, Constantine and Licinius agreed to implement and broaden Gallerias edict. Everyone, including Christians have full freedom to follow their beliefs that agrees with them best. Here they saw a guarantee for further benevolence of the highest divinity (summa divinitas). After Constantines self-government in 324 and a series of legal acts in favour of Christianity in empires where Christianity must exist and offer some benets towards its development: 1. the freedom of cults and proclamations; 2. possibility of repairing and constructing new buildings for God worship; 3. development of various forms of Catechism, preaching and sacramental life; 4. Ecclesiastic writers developing pastoral and theological literature; 5. Missionary work that can be mildly development. It is worth adding one exceptionally signicant moment to all the above. The Church was given the opportunity to Christianise profane cultures. Seeing that it lived distanced in the minds of cultural circles and pagan public life, now in its attempt to penetrate profane cultures with Christian ideas it could easily take over elements that were foreign to its belief and morals and in that way distort them. Leading Christians were left with a huge responsibility to preserve its Evangelic freedom faced with the challenges of the interests of Christian Empires. Key words: Hellenic world, religiousness, superstition, philosophy, politics, persecution of Christians, Roman emperors, Christian life.

417