SVEUILITE U ZAGREBU FAKULTET STROJARSTVA I BRODOGRADNJE KATEDRA ZA SOCIOLOGIJU

Dario ivkovi

KOMPLEKSNONST SOCIOTEHNIKIH SUSTAVA

KOLEGIJ: ZNANOST, TEHNIKA, DRUTVO

Predmetni nastavnik: Dr. sc. Nika Dubreta, doc.

Zagreb, studeni 2011.

Sadraj

1. UVOD 2. DRUTVENI KONTEKST RAZVOJA NOVIH TEHNOLOGIJA 3. KOPLEKSNOST SOCIJALNIH ODNOSA 4. NEPREDVIDLJIVOST TEHNIKIH SUSTAVA 5. ZAKLJUAK 6. LITERATURA

UVOD Tehnologija i drutvo meusobno su duboko proeti. Jedno bez drugoga ne bi nikada postojali, a proces meusobnog obostranog oblikovanja i promjene ne prestaje ni danas. Taj odnos traje jo od vremena kada je ovjek ovladao tehnikama koje su mu omoguile ciljano djelovanje na tlo u svrhu zadovoljenja njegove najosnovnije potrebe hrane. Tehnologija je omoguila preivljavanje pod bitno drugaijim okolnostima nego u dotadanjoj povijesti ljudske vrste, omoguila je sjedilaki nain ivota i stvaranje veih zajednica koje su vremenom postajale sve kompleksnije. Upravo je izum pluga i pripadajuih tehnika obrade zemlje odnosno oslanjanje na agrikulturu kao sredstvo za preivljavanje vrste, za razliku od dotadanjeg lovakosakupljakog naina ivota oznaio i raanje civilizacije. Nadalje, tehnologija je u isto vrijeme i pratila i vodila razvoj drutava. Ere razvoja civilizacije nazvane su s razlogom prema, u to vrijeme razvijenoj i dominantnoj tehnologiji za izradu alata (kameno, bronano, eljezno doba). Upravo su orua ta koja ovjeka stavljaju u povoljan poloaj i omoguuju mu savladavanje prirodnih prepreka. Od najranijih dana do danas vidjeli smo kako se drutva okreu tehnologiji radi zadovoljenja svojih biolokih potreba te socijalnih i politikih ambicija. Ovdje kao kljuan motiv razvoja tehnologije ne smijemo zanemariti i volju za nadmou nad drugim, konkurentskim zajednicama. Mo koja je esto bila i glavni pokreta tehnolokih pomaka. Ta tenja za posjedovanjem sve monijih alata i ureaja, kao i znatielja ovjeka spram prirode neminovno je rasla vremenom. Kako su se redala otkria i rasla mogunost kontrole znanosti i tehnologije nad materijalnim svijetom, pogotovo kroz zadnjih dvjestotinjak godina, tako je drutvo tehnologiju sve vie stavljalo u fokus svoga interesa, ali rasla su i oekivanja postavljena pred nju. Johnson i Wetmore (2009) prepoznaju tradicionalno uvrijeen pogled na razvoj tehnologije kao na linearan put sa jasno prepoznatljivim koracima: znanost otkrije nove spoznaje o prirodi, vlade i korporacije ulau sredstva u daljnje istraivanje, inenjeri primjene novo steena znanja kako bi razvili proizvode i na kraju potroai kupuju i koriste proizvod nakon to se on pojavi na tritu. Ovakav idealizirani proces je mogue kontrolirati i jasno nam je u kojem smjeru se kree. Meutim, autori zakljuuju da je samo manji dio tehnologija doista nastao ovako i da opisani obrazac nikako nije norma. U veini realnih sluajeva razvoj se odvija bitno drugaije i obiljeen je neizvjesnou. Razlog tomu je to su na djelu kompleksne interakcije socijalnih i tehnolokih faktora koje utjeu na razvojni put tehnologije kompleksnost sociotehnikih sustava odraava se na proces razvoja i primjene tehnologije. U vidu toga autori izdvajaju dva glavna tipa kompleksnosti koji odgovaraju dvama sastavnim dijelovima sociotehnikih sustava. To je sloenost drutvenog konteksta koji se manifestira kroz zamrenost ljudskih odnosa s jedne strane i krajnje komplicirana i ne uvijek do kraja razjanjena priroda samih tehnikih sustava s druge. Kompleksnost se sociotehnikih sustava u cjelini pojavljuje kao superpozicija ovih dvaju glavnih tipova kompleksnosti. Kroz idua poglavlja emo se osvrnuti ova dva glavna aspekta.

DRUTVENI KONTEKST RAZVOJA NOVIH TEHNOLOGIJA Poetak razvoja bilo koje tehnologije ovisi o raspoloivim financijskim sredstvima. Privlaenje sredstava od pokrovitelja, bilo dravnih ili privatnih veliki je izazov, a financijske potrebe za razvoj novih tehnologija uglavnom su pozamane. Situaciju dodatno pogorava injenica da je ulaganje u nove ideje rizina i nesigurna djelatnost, najprije iz razloga to je ishod istraivanja neizvjestan i to je (prvenstveno trini) uspjeh novih tehnologija po definiciji upitan, a bez financijske potpore ideje se ne realiziraju. Da bi nova tehnologija zaivjela potrebno je nai neka nova rjeenja na kljuna pitanja vezana uz dotinu tehnologiju, a s druge strane postoje problemi kojih nismo niti svjesni prije samog poetka razvoja. Put razvoja u kojem bi neka nova tehnologija bila do kraja usavrena u laboratoriju, pa tek kad su svi aspekti ispitani bi potraila mjesto na tritu je gotovo nemogu. Da bi se tehnologija uope razvijala potrebno joj je trite. Marketinka kampanja i lobiranje poinju i prije tehnikog razvoja jer bez poetnog ulaganja, odnosno dok se ne nae pokrovitelj taj razvoj ni ne krene. Koji e se znanstveni pravac razvijati i na koju e se potencijalnu tehnologiju budunosti staviti naglasak ovisi o odlukama brojnih aktera koji esto ne dolaze iz znanstvenih ili tehnolokih krugova. Tu su politiari, privatni ulagai, novinari, graanske udruge, ira javnost situacija se komplicira proporcionalno s jedne strane poveanjem sume koju je potrebno izdvojiti za istraivanje i s druge strane to nova tehnologija vie zadire u opeprihvaene vrijednosti i u ono to drutvo u tom trenutku smatra normom. Tako svjedoimo da je uz brojne sluajeve razvoja novih i revolucionarnih tehnologija, kako u prolosti tako i danas vezan itav niz kontroverzi. Kao primjer gore navedenog nam moe posluiti nanotehnologija o kojoj pie McRay (2005.) u svojoj studiji. On analizira na koji je nain nanotehnologija postala velika uzdanica svijeta znanosti i tehnologije kroz zadnjih dvadesetak godina i na koji je nain izborila financijsku i legislativnu potporu amerikog kongresa. Ono to je bitno za razumjeti je da je upravo taj kongres sa svojim odgovarajuim tijelima kao predstavnik dravne vlasti morao u jednom trenutku na temelju raspoloivih informacija donijeti teku odluku o tome koju novu znanstveno-tehnoloku inicijativu poduprijeti usmjeravanjem dravnoga novca upravo prema njoj. To je kljuan trenutak jer odreuje sudbinu znanstvenih i tehnolokih poduhvata pa i ekonomije te na kraju i drutva u cjelini. Takvi dogaaji pokazuju kako drutvo, odnosno u ovom sluaju drava kao predstavnik jednog drutva naroda, moe na neposredan nain utjecati na pitanja tehnologije. Upravo je to bitno za uzeti u obzir, tehnologija ovisi o irem drutvenom kontekstu i odlukama koje odreeni predstavnici drutva donose, bilo da se radi o onima koji financiraju razvoj, onima koji razvijaju ili onima koji se tehnologijom u konanici slue. To pokazuje koliko je sociotehniki sustav uvjetovan obostranim djelovanjem tehnologije i drutvenih utjecaja. Zagovornici i interesenti nanotehnologije iskoristili su jedan od najmonijih naina reklamiranja naprednih tehnologija stvaranje utopistikih vizija budunosti u kojima napredni tehniki sustavi bazirani na nanotehnologiji rjeavaju dotad nepremostive izazove materijalnoga svijeta i na krilima revolucionarne nanoindustrije svijet ulazi u novu tehniku i ekonomsku renesansu. U tome dominira snano entuzijastina retorika koja vie podsjea na parole koje bi upotrijebila politika elita nego oprezan i od emocija destiliran znanstveni narativ kakv bi oekivali od pripadnika znanstvenih krugova. U sluaju nanotehnologije stvaranje takvih vizija nije bilo teko zbog same njene prirode. Naime, ukratko reeno, nanotehnologija ima za cilj upravljati zbivanjima na molekularnoj razini, razvijati 4

tehnoloka rjeenja na razini od 1-100 nm. S obzirom da su svojstva svega definirana svojstvima na mikrorazini nije teko shvatiti koji potencijal manipuliranje na tako fundamentalnoj razini ima u tehnikom smislu. Tehnoloki determinizam e silazak na nanometarsku razinu vidjeti kao idui neizbjeni i sasvim prirodno oekivani korak u ovjekovom ovladavanju prirodom. Nanotehnologija ima upravo tu ambiciju, omoguiti ovjeku mo na njemu dotad nedostinoj razini i omoguiti mu da stvara strukture od osnovnih dijelova materije, atoma i molekula. Potencijal se inio neogranienim, najei entuzijasti nisu se ustruavali ni od teoretiziranja o doslovnoj besmrtnosti onoga koji ovlada nano-svijetom. Osim velikih obeanja nanotehnologiji je u proboju u sredite interesa javnosti i politikih elita pomogla injenica da se za razliku od npr. genetskih manipulacija ili upotrebe matinih stanica uz nanotehnologiju vee relativno malo kontroverzi i stoga je kao politiki korektna tehnologija lake nala na odobravanje irokog spektra drutva. Osim toga ona obeava ekonomski rast, treu industrijsku revoluciju i rjeenja ekolokog pitanja, rijetko tko bi se protiv tako neega bunio. McRay (2005.) otkriva jo jedan strateki aspekt, a to je da se nakon zavretka hladnog rata, poetkom devedesetih pojavila potreba za preusmjeravanjem amerike politike ulaganja u znanost i tehnologiju koja je dotada bila gotovo iskljuivo motivirana utrkom s istonim blokom i nacionalnom sigurnou, odnosno obranom. Novu motivaciju politika je potraila u ekonomskoj konkurentnosti SAD-a spram Japana i Europe koji su ve dotad ulagali u nanotehnologiju, SAD nije elio zaostajati. Nakon 11. Rujna 2001. Nacionalna sigurnost se vratila meu politike prioritete i tu je nanotehnologija nala svoju moguu primjenu. Moemo zakljuiti da je iri drutveni kontekst pogodovao nanotehnologiji u osvajanju velikog udjela u financijskom kolau koji je bio predvien za znanost. Jo se jedan proces odigravao u vremenu pojavljivanja nanotehnologije, a to je komercijalizacija znanosti i pojava neega to se naziva post akademskom znanou. Znanost se okretala prema domeni primjenjivoga u svojem istraivakom radu i granica izmeu znanosti i tehnike jo vie je olabavljena. U vidu gore spomenutog okretanja trinom natjecanju nakon kraja hladnog rata i propasti komunizma elite su odluile da uloga znanosti bude prvenstveno pokretanje ekonomskog razvoja i da bude sastavni dio procesa ostvarivanja profita. Kao takva odmie se od bazinih istraivanja u kojima ishod nije jasno definiran, a smisao istraivanja je iskljuivo znanje, prema tehnoloki isplativim i trino konkurentnim projektima. Nanotehnologija je u tom vidu kljuna jer spaja bazinu prirodnu znanost s pragmatino orijentiranim razvojem tehnologije. Nanotehnologija je u kontekstu kompleksnosti sociotehnikih sustava posluila kao dobar primjer kako splet raznih drutvenih okolnosti moe pogodovati nekim idejama i dovesti ih u prvi plan, dati im sudbonosno znaenje, dok istodobno brojne druge ideje ostaju u drugom planu. Povijest biljei redovitu pojavu tehnoutopijskih vizija o zlatnom dobu koje je pred vratima. Prije nano-utopije ve smo imali priliku vidjeti sline ushite po pitanju nuklearne tehnologije u pedesetima, pojave Interneta, tranzistora, kuanskih aparata, putovanja u svemir itd. Zanimljivo je da predstavljanje novih tehnolokih dostignua gotovo nikada nije prolo bez izrazitog optimizma i zanesenjakih tvrdnji o nezaustavljivom napretku unato tome to se tehno-utopije u pravilu ne realiziraju kako je zamiljeno i razvoj svake tehnologije stane na nekim realnim granicama, a tehno-utopizam i mit o neogranienom napretku se neizbjeno pokazuju kao razoaranje za sve koji su u njih povjerovali.

KOPLEKSNOST SOCIJALNIH ODNOSA Kompleksnost sociotehnikih sustava u cjelini u velikoj mjeri ovisi o sloenosti odnosa meu sudionicima takvih sustava: ljudima koji u ivotnom vijeku tehnologije sudjeluju u razliitim ulogama. Sociotehniki sustavi ukljuuju irok spektar grupa: od kompanija i dravnih vlasti, preko inenjera i znanstvenika do samih korisnika, odluke svih utjeu na konani izgled sustava. Za razvoj tehnologije u pravilu su potrebne multidisciplinarne radne grupe, pojedinci koji rade sami gotovo da vie ne postoje. Smatra se da je posao inenjera primjena tehnikih znanja i spoznaja o zakonima prirode na rjeavanje praktinih problema. Veina radnog vremena inenjera tada bi odlazila na rjeavanje sloenih tehnikih problema upotrebom alata i ekspertnih vjetina. Meutim, razvoj tehnologije je puno sloeniji od toga, ta sloenost u velikoj mjeri proizlazi iz kompleksnosti socijalnih interakcija ukljuenih sudionika. Vinck (2003.) donosi priu o mladom inenjeru koji kao praktikant sudjeluje u realnom okruenju u kojem se razvija tehnologija. Njegov zadatak se ini tehniki jednostavnim, ali ubrzo spoznaje u kojoj mjeri posao inenjera sadri aspekte o kojima do tada nije znao, niti se njegova edukacija na sveuilitu njima bavila. Vinck pokazuje da ishodi konstruiranja ak i najjednostavnijih elemenata tehnikog sustava ovise o tome koliko je kvalitetna komunikacija osoba koje sudjeluju u procesu, a odluivanje kao bitan dio procesa konstruiranja esto ovisi o pregovorima meu kolegama i vaganju izmeu razliitih prioriteta i interesa sudionika koji dolaze s raznih strana. Unutar njegove radne organizacije koja ima zadatak izraditi elemente za CERN-ov detektor estica ATLAS, postavlja se kao osnovno pitanje suradnja meu kolegama. Kulturoloke razlike, generacijski jaz, pitanje ugleda, sve su to imbenici koji utjeu na interakcije unutar grupe koja bi trebala raditi timski na neem praktinom. Kada odemo korak dalje i ukljuimo u priu i ostale sudionike izvan samog konstrukcijskog ureda u kojem je student radio kompleksnost interakcija raste eksponencionalno poglavito jer drugi esto imaju razliite interese koje zastupaju. Moda je najvanije za zakljuiti da u tehnici ne postoji uvijek ono jedno jedino tono rjeenje, ve ljudi koji se bave razvojem donose odluke koje su pod utjecajem brojnih socijalnih faktora. Tehnologija je tako rezultat jednog, u sociolokom smislu, vrlo ivog procesa. U okviru kompleksnosti sociotehnikih sustava valja razumjeti da su ljudi nosioci ideja i promjena te da odnosi tih ljudi itekako igraju vanu ulogu.

NEPREDVIDLJIVOST TEHNIKIH SUSTAVA Tehniki sustavi su po samoj svojoj prirodi vrlo kompleksni i brojni aspekti tehnologije nikada nisu do kraja jasni. Ma kako veliko znanje i iskustvo strunjaka bili, nemogue je sa sigurnou predvidjeti ponaanje tehnikih sustava u svim situacijama. Interakcije izmeu pojedinih komponenata tehnikog sustava su nepredvidive, a njihov broj neogranien. Da bismo poveali sigurnost tehnikih sustava sluimo se eksperimentiranjem u raznim uvjetima. Meutim, nemogue je obuhvatiti sve mogue aspekte i nepoznanice uvijek ostaju. Stoga je nesigurnost inherentna svakom tehnikom sustavu, a koritenje istih podrazumijeva odreene rizike. Inenjeri i ostali strunjaci moraju nesigurnost prihvatiti kao sastavni dio onoga to rade i nauiti ivjeti s njom. Moraju se pomiriti s tim da esto trebaju raditi bez potpunog poznavanja svih faktora i preuzeti mogui rizik prilikom donoenja odluka. Javnost esto ne razumije nesigurnosti koje tehnikih sustavi nose u sebi i oekuje apsolutnu pouzdanost. Collins i Pinch (1998.) to pokazuju na primjeru nesree NASA-ine letjelice Challenger koja se dogodila 1986. godine. Nesrea je zavrila pogibijom cjelokupne posade i bila izrazito medijski eksponirana. U potrazi za krivcem koja je uslijedila stav je bio da je tehnologija u ovom sluaju trebala biti pouzdana s obzirom na brojne uspjeno lansirane rakete prije toga i da je nesreu zasigurno skrivila nepromiljenost odgovornih osoba i da je kao takva zasigurno mogla biti izbjegnuta. Kao krivce se isticalo rukovodioce NASA-e koji su se odluili na lansiranje iako je bilo preporuka od nekih inenjera da se zbog niskih temperatura toga dana lansiranje odgodi. Pria se u medijima servira kao moralna lekcija o menaderima koji su, kako ne bi zaostajali s rasporedom i izbjegli trokove, ignorirali opasnosti i svjesno se kockali tuim ivotima. Meutim, nakon nesree je lako upirati prstom i govoriti to je trebalo, a to nije trebalo initi, situacija je bila znatno sloenija i nije bilo jednostavno donijeti ovu, prije svega tehniku odluku. Collins i Pinch (1998.) u svojoj studiji analiziraju zbivanja neposredno prije lansiranja, ali i godinama ranije, dok je tehnologija jo bila razvijana. Obradili su sloene aspekte koji su se pojavili tokom razvojnog puta dotine rakete i pokazali da ni viegodinje mukotrpno testiranje i ulaganje upravo u dijelove rakete koji su vjerojatno zakazali prilikom nesree nisu u potpunosti uklonili rizik koritenja ove tehnologije. Kasnija istraga je pokazala da tehnike nesigurnosti i mogui problemi koji su na kraju i presudili Challengeru nisu bili ignorirani ve je odluka o lansiranju donesena nakon pomnog razmatranja poznatih informacija i zakljuka da ne postoji racionalni razlog da se lansiranje odgodi. Ono to moe ostati kao zakljuak je bitna injenica da je let u svemir vrlo rizian pothvat i kao takvog ga treba prihvatiti. Tehnologija bez nesigurnosti ne postoji bez obzira na to koliko ljudi radili da je uine sigurnijom, nepoznanice i rizici uvijek ostaju. NASA kao perjanica amerike tehnologije uiva veliko povjerenje i gotovo mitski status. Kada se njima dogodi katastrofa javnost se pita kako je to mogue, kako si je NASA to dopustila? Odgovor je nije, ve su tehniki sustavi nesigurni sami po sebi i nitko ih, ak ni NASA ne moe uiniti 100% sigurnima.

ZAKLJUAK Ako elimo kontrolirati vlastitu budunost bitno je da shvatimo kljunu ulogu tehnologije u izgradnji te budunosti. Sadanjost je proeta tehnologijom na tako dubok i gotovo neraskidiv nain da bi zamiljanje budunosti bez nje bilo praktiki nemogue ili barem neozbiljno. Kako bismo doli do eljenog cilja, do budunosti koju elimo nije dovoljno promatrati i razumjeti samo tehnologiju i uzdati se u njezinu mo da kao takva, sama po sebi, rijei ba svaki problem i prepreku na putu ka boljem sutra, ve je nuno shvatiti izrazito sloene veze tehnologije i nas samih, ljudi, odnosno drutva u cjelini. Pitanje ne lei u primjeni i nedostatku volje za djelovanjem ve u tome to je posljedice naeg djelovanja teko predvidjeti. Tehnologija ima svoje eljene, ali i neeljene posljedice, esto odgovor koji nam tehnologija daje na neki izazov otvara jo nekoliko novih, a esto ne moemo niti slutiti koje e sve implikacije upotreba neke tehnologije donijeti sa sobom jer svakoj je tehnologiji inherentna odreena nesigurnost koju ne moemo do kraja otkloniti ili ih nismo niti potpuno svjesni. Kako e se sociotehniki sustavi razvijati i kakve e utjecaje imati ne moe se precizno predvidjeti. Prepoznavanje i prouavanje tih neizvjesnosti omoguuje da bolje razumijemo rizike koji se veu na sociotehnike sustave koje smo izgradili i koji sainjavaju na ivot i da se bolje pripremimo na njih. To donosi neprestanu neizvjesnost na koju moramo biti spremni, a upravljanje razvojem i odravanjem sociotehnikih sustava nikada nee biti savreno. Zato je jako vano prouavati kompleksnost sociotehnikih sustava i s oprezom i pozitivnom dozom skepticizma donositi odluke vezane uz razvoj i primjenu novih tehnologija, tim vie to su najee one sve monije u svom utjecaju na svijet, kako materijalni svijet tako i socijalni, ljudski svijet. Prouavanje veza unutar sociotehnikih sustava je nunost u vidu upravljanja tehnolokim i drutvenim razvojem, bez toga nemamo kontrolu nad vlastitom budunou.

LITERATURA

McRay, W.P. Will Small Be Beautiful? Making Policies for Our Nanotech Future U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press. Vinck, D. Sociotechnical Complexity: Redesigning a Shielding Wall. U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press. Collins, H. Pinch, T. The Naked Lunch: Assigning Blame for the Challenger Explosion. U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press.