MISIONAR NA GORNJEM NILU

Prilog za jo jedno poglavlje hrvatske afrikanistike Damir Zori Postojanje hrvatske afrikanistike ini se samorazumljivim na isti nain kao i postojanje orijentalistike ili amerikanistike. No, manje je jasno to se to razumije i zna kada mislimo da znamo kako postoji hrvatska afrikanistika. I postoji li uope? Na to pitanje u etnografskoj rubrici odgovara etnolog, svojedobno diplomat, Damir Zori.
Za razliku od orijentalistike ili amerikanistike, naa je afrikanistika zastala na tek nekoliko poetnih poglavlja i nije se razvijala toliko da bi izgradila vlastiti znanstvenoistraivaki identitet. Donekle je to i razumljivo. Povijesna mijena nije bila sklona nastojanjima nekih europskih drava, u ijem sastavu ili pod ijim je utjecajem bila i Hrvatska, u irenju njihovih politikih, gospodarskih, vojnih i kulturnih interesnih podruja u Africi. Time je znatno bila ograniena i mogunost naih putnika, istraivaa i misionara da putuju u Afriku. Tako je naa afrikanistika nuno zaostajala, a naa je orijentalistika i amerikanistika napredovala na vrstim i raznovrsnim pretpostavkama. Stoljeima prisutno hrvatsko zanimanje za Orijent temeljeno je, vjerojatno, kako na zajednikom indoeuropskom ishoditu jezika i kultura tako i na povijesnoj izloenosti istonim ratovima, migracijama, ali i trgovini koja je obiljeila cijelu jednu europsku epohu. U tek minulom stoljeu razumljiva je i afirmacija amerikanistike. S jedne strane zbog izrazite hrvatske migracije i brojne dijaspore u Americi te, s druge strane, zbog sve izraenijeg trenda amerikanizacije svijeta, pri emu niti Hrvatska nije zaobiena. Time se moe objasniti i izrazita prednost angloamerikih tema u odnosu na latinoamerike, iako je i u Junoj Americi izrazita nazonost hrvatskog iseljenitva. Potpuno je opravdano Darko Troelj zakljuio o marginalnom poloaju afrikanistike u nas: kako na naim sveuilitima nema katedre za afrikanistiku, a afrika se knjievnost tek djelimice predaje na nekim katedrama, prouavanje Afrike i njezine knjievnosti preputeno je uglavnom entuzijazmu i izvaninstitucionalnom djelovanju. Tako se moe stei dojam da je prouavanje Afrike na marginama interesa naega drutva. (Troelj, 1990: 451) Zapravo je hrvatska afrikanistika ostala na prvim i fundamentalnim poglavljima koja su svojim poduhvatima ispisali istraivai i putnici Dragutin Lerman i braa Mirko i Stjepan Seljan. Naime, u drugoj polovici 19. i poetkom 20. stoljea kolonijalne karte izmeu velikih europskih drava ve su bile podijeljene. Rijetka preostala, jo nedirnuta podruja duboko su u unutranjosti Afrike. Novoprobuena zanimanja u misaonom sustavu europskih humanistikih znanosti (evolucionizam, postanak ovjeka, razvoj obitelji, povijest religije), te politiki, gospodarski i strateki interesi, nuno su uz vojnike, birokrate ili inenjere iz Europe u Afriku takoer privlaili i razliite istraivae etnologe, lingviste, sociologe. Dakako i misionare.

Lerman prvo poglavlje hrvatske afrikanistike Dragutin Lerman prvi je hrvatski istraiva u Africi. Rodio se u Poegi 1863. godine. U Belgiji se pridruio ekspediciji britanskog istraivaa Henrya Mortona Stanleya, koji je potaknut od tadanjeg belgijskog kralja Leopolda II, u sklopu Meunarodnog afrikog drutva organizirao ekspediciju u onodobni Gornji Kongo. Prvi put Lerman je bio u Kongu od 1882. do 1885. Potom je 1888. ponovno otiao u Kongo i tamo boravio do 1890. Potom je jo dva puta Lerman boravio u Kongu, od 1892. do 1894. te 1896. Tada se, u svojoj 33 godini ali naruena zdravlja i u nesreenim obiteljskim prilikama, vraa u domovinu. Nakon poslovnog i obiteljskog sloma u rodnoj Poegi odlazi ivjeti u Kreevo u Bosni gdje se bavi prouavanjem ruda. Umro je 1918. godine i pokopan je na groblju franjevakog samostana u Kreevu. Vano je napomenuti da je za razliku od tada dominantnih evolucionistikih i europocentrinih gledanja koja su na crnu plemensku kulturu esto gledala kao na izraz zaostalosti i inferiornosti, Lerman na crnu Afriku gledao sa simpatijom, svjestan potrebe vlastite inkulturacije u novu kulturu koju je drao jednakovrijednom kao i svaku drugu kulturu. ini se da je na njega osobito utjecala filozofska i duhovna misao afro-amerikog mislioca Edwarda W. Blydena, kojega je u Africi i susretao te iz njegova djela Kranstvo, islam i crnaka rasa velikom nasladom uio tovati obiaje i forme koje dr. Blyden proponira. Savjeti tog zagovornika panafrikoga nacionalizma, kako svjedoi Lerman, bili su na uhar njegova afrikoga iskustva. Njegov suvremenik, misionar i istraiva George Grenfell napisao je za Lermana da je jedan od najhumanijih upravitelja belgijske administracije u Kongu. Iza njega su ostala i brojna pisma iz Afrike. Pisao je svome poticatelju, dobrotvoru i prijatelju Juliju Kempfu a takoer i biskupu J. J. Strossmayeru. Njegovi dnevnici iva su i vjerodostojna slika afrikoga tradicijskoga ivota na koncu 19. stoljea. Aleksandra Lazarevi, koja je za tisak priredila Lermanovu rukopisnu ostavtinu, istie: Zapisi u dnevniku neposredno dotiu: geografiju, etnologiju, antropologiju, muzeologiju i kulturnu povijest. (Lazarevi, 1989: 20) Potaknut objavljenim Lermanovim rukopisima Tomo Vinak zakljuuje: Sabrana arhivska i muzejska graa pokriva sve vanije pojave afrike tradicijske kulture. Njegove biljeke odlikuju se sustavnou: opisuje tipove naselja, nain gradnje i inventar u kolibama, zatim odjeu, nakit i vrste ukraavanja, pa oruje, hranu, pie, voe te donosi kulinarske recepte. Zauzimao se da se konflikti s domaim stanovnitvom rjeavaju nenasilno, razumijevanjem, a ne orujem. Osuivao je kanibalizam i trgovinu robljem kao sramotan in. (Vinak, 1990: 387) Lerman je bio veliki sabira etnografskih predmeta uroenikih kultura. U Etnografskom muzeju u Zagrebu danas se uvaju Lermanove zbirke s otprilike 500 predmeta iz najrazliitijih podruja afrikih tradicijskih kultura. Tom zbirkom Lerman je, prema zakljuku A. Lazarevi:

poloio temelj izvanevropskoj etnologiji u nas (Lazarevi, 1989: 24). Ali Lerman nije samo Hrvatskoj pribliavao Afriku. On je svoju domovinu nastojao zabiljeiti u Africi. Ve iskusan istraiva, obnaatelj visokih upravnih dunosti (generalni povjerenik istonog Kwanga), Lerman je na jednom svom istraivanju na rijeci Kwilu otkrio velike slapove koje je nazvao slapovima Zrinskih. Manje je znano da Lerman nije bio jedini Hrvat u Stanleyevoj slubi. Put Afrike bili su u istoj ekspediciji otputovali i Napoleon Luki, August von Schaumann te Janko pl. Miki Bojkamenski. Lukia je Lerman upoznao u Karlovcu nakon to mu je propala prvotna zamisao da otputuje u Ameriku i on ga je, ini se, zagrijao za put u Afriku. No, odmah nakon dolaska na crni kontinent Luki je, shrvan napadima groznice, oduzeo sebi ivot. Schaumann, takoer teko bolestan, preminuo je na brodu pri povratku kui. Miki Bojkamenski ostao je dulje u Africi pa je 1884. predvodio jednu ekspediciju u predio Djoue na kojoj ga je pratio i Lerman. (Lazarevi, 1989: 12-16, Lerman, 1989: 79). Braa Seljan Braa Mirko i Stjepan (Stevo) Seljan iz Karlovca druga su dvojica naih istraivaa, spisatelja i sabiraa vanih za povijest afrikih istraivanja. Bez ustezanja se moe kazati da su njih dvojica, nakon Lermanova prvog, ispisali drugo veliko poglavlje hrvatske afrikanistike. Mirko Seljan roen je 1871. a Stjepan 1875. Ve 1899. stigli su u Etiopiju, onodobnu Abesiniju. Za to njihovo opredjeljenje bio je presudan prethodni Mirkov boravak u Rusiji gdje se upoznao s ruskim nastojanjima oko irenja njihova utjecaja u pravoslavnom svijetu. U Adis Abebi, na dvoru cara Menelika II, braa Seljan isprva su vojni instruktori dvorske garde. Ubrzo odlaze u junu pokrajinu, prema Rudolfovu jezeru. Tu je Mirko Seljan ubrzo postavljen na dunost pokrajinskog guvernera a brat mu postaje zamjenik. Tu, u podrujima ratobornih crnakih plemena Olamci, Turkana, Kure, Bako i drugih, nastaju i njihovi prvi etnografski opisi domorodakih naroda nigridne i nilotske narodnosne (plemenske) skupine. Takoer, po prirodi, izradili su i prvi zemljovid june pokrajine openito zvane Turkana. Istodobno Seljani prikupljaju razliite etnografske predmete. Svoju misiju zavravaju 1902. i vraaju se kui u namjeri da se pridrue nekim drugim afrikim ekspedicijama. Svoju etiopsku zbirku odjee, nakita, oruja, konjanike opreme, liturgijskih predmeta i drugoga, ukupno 133 predmeta, poklanjaju zagrebakom Narodnom muzeju. To je, zajedno s Lermanovom donacijom, temelj jedne od najboljih zbirki autentine afrike tradicijske kulture a uva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Aleksandra Lazarevi, koja je priredila i rukopisnu i drugu ostavtinu brae Seljan, za njihovu ostavtinu istie: Ostavtina brae Seljan pripada muzeologiji i arhivistici, ali tematski njihova su istraivanja multidisciplinarna i pripadaju geografiji, hidriografiji, kartografiji, antropogeografiji i u velikoj mjeri etnologiji i antropologiji podrazumijeva se bioloka i kulturna antropologija. (Lazarevi, 1991: 15) Ve idue godine braa Seljan nalaze se u Junoj Americi gdje osnivaju i vode svoju Mision cientifica Croata. U toj je misiji suraivalo i nekoliko drugih Hrvata. Za vrijeme djelovanja misije postojala je iva veza i suradnja s brojnim partnerima i itateljstvom iz hrvatske dijaspore na sjevernoamerikom kontinentu. I na zelenom kontinentu Seljani su poduzeli brojna istraivanja (Mato Grosso, Peru, Paragvaj, itd.) Sabirali su etnografski vrijedne predmete, crtali zemljovide podruja koja su istraivali, donosei i brojne etnografske opise uroenikih naroda. I svoju junoameriku zbirku od oko 240 predmeta poklonili su

tadanjem Narodnom muzeju u Zagrebu. Mirko Seljan poginuo je 1913. za vrijeme jedne od svojih brojih ekspedicija, dok je Stevo umro 1936. (Lazarevi, 1977, Lazarevi, 1991)

Kohnen i drugi misionari Ve nakon ovog kraeg prikaza hrvatskih istraivaa u Africi i njihove ostavtine ini se kako je bilo mogue zasnovati hrvatsku afrikanistiku. No, nakon te trojice s konca 19. i poetka 20. stoljea, nastaje praznina o hrvatskoj nazonosti u Africi. Stoga se namee zakljuak o tek dva poglavlja hrvatske afrikanistike. Ostavtina Lermana i brae Seljana svojim su opsegom i raznovrsnou te kakvoom doista dva, i to fundamentalna poglavlja hrvatske afrikanistike. Ali praznina nakon tih prvih poglavlja ukazuje se jo veom no to je stvarno, budui da se o Lermanu i Seljanima zna dosta a o njihovim nasljednicima, ako ih je i bilo, zna se malo, gotovo nita. Nekoliko putnika iz Hrvatske u Afriku nije ostavilo dublji trag u hrvatskoj historiografiji. Afrikim se pjesnitvom bavio Petar Grgec (Grgec, 1940, Troelj, 1990: 451). Spomena je vrijedan i zanimljiv, iako zaboravljen, putopis Frana Maurania, ovjeka nemirnog i lutalakog duha (Maurani, 1927, Troelj, 1990: 451). Poetkom 20. stoljea sve je snanija misijska djelatnost Crkve. Pape su svojim enciklikama poticali irenje i snaenje misijskog pokreta. Tako primjerice Benedikt XV. u enciklici Maximum illud (1919), Pio XI. enciklikom Rerum Ecclesiae (1926) te Pio XII. enciklikama Mystici Corporis (1943), Evangeli praecones (1951) i, osobito vanom za misije u Africi, Fidei donum (1957). Misionari, pak, koji su u to vrijeme odlazili iz Hrvatske u svijet, pa i u Afriku, ak i kada su ostavljali traga na kulturnom planu, zaboravljani su. No, o jednom od njih iz Afrike zadnjih se godina ipak poelo pisati. To je misionar Bernardo Kohnen (Zori, 1990: 97-124). Roenjem je Nijemac iz okolice Hannovera. Kao djeak, poetkom 20. st., s roditeljima dolazi u Bosnu. Pohaao je isusovako malo sjemenite i gimnaziju u Travniku. Odatle, kao uostalom i brojni drugi iz Travnika, (Zori, 1990. A: 361: 383, Zori, 1986: 118132) odlazi u misije. Pristupa kongregaciji Sinovi Presvetog Srca (Filis Cordi Sacristimis, FSC), redu sa sjeditem u Veroni, a posveenog afrikim misijama. Kohnen je tridesetak godina djelovao meu ilucima, a kraa razdoblja i meu drugim nilotskim plemenima (Denka, Nuer, itd). iluci su u to vrijeme (danas djelomice u junom Sudanu, kao kranska manjina) bili jedna od najizoliranijih plemenskih skupina koja se tvrdokorno drala svoje uroenike kulture, vjerovanja i naina ivota. Budui da su ivjeli u vrlo nepristupanim predjelima i s malo dodira s Europljanima, njihov je jezik drugima bio malo i slabo poznat. No na otac iluk, kako su uroenici zvali svoga misionara, trideset je godina posvetio radu s uroenicima. Za sebe je govorio da mukotrpno sije s nadom da e drugi nakon njega ubirati plodove. Kohnenov rad na rjenicima, gramatikama i svetopisamskim i liturgijskim knjigama na ilukom jeziku sigurno je jo jedno poglavlje hrvatske afrikanistike. Nakon Lermana i

brae Seljan, Kohnenu pripada tree poglavlje. Iako roenjem Nijemac, Kohnen je odgojen meu Hrvatima, govorio je i pisao hrvatski. Dapae, u svojim pismima u domovinu (u Bosnu i u Hrvatsku) on pie o naem misijskom pokretu. Jednom zgodom je pohvalio iluke kod kojih nema tekih psovki kao, kako je naveo, u naem narodu. Potpuno je sigurno da je prije mogao pomisliti na runu osobinu Hrvata negoli Nijemaca. Osim toga, kada se potkraj ivota razbolio, Kohnen se vraa u Bosnu, potom u Zagreb. Na kraju odlazi na skrb u Rim gdje umire 1937. K tome o njemu nema tragova u njemakim leksikonima ili enciklopedijama dok je u nas, u katolikoj misijskoj periodici, objavljeno mnogo njegovih priloga. Takoer, Kohnen je predmete koje je sabirao u Africi slao u Zagreb. Nekoliko njih sauvano je u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Za vei dio predmeta Kohnenove zbirke poslanih za Etnografski muzej Drube Isusove nakon utrnua te ustanove ne zna se. No ono to Kohnenu daje posebno mjesto meu afrikanistima, ne samo hrvatskim nego uope, jest njegov rad na temeljnim djelima iluke pismenosti. Kohnen je otac iluke knjievnosti. On je na poticaj kolonijalnih vlasti sastavljao prve rjenike ilukoga jezika, pisao gramatike i prevodio svetopisamske knjige na iluki. Pisac Kohnenova nekrologa zabiljeio je kako su njegova iluka djela, nastajala na poticaj i narudbe kolonijalnih (tada belgijskih) vlasti, bila obasuta pohvalama engleske znanstvene javnosti. To bi mogli biti putokazi na putu prema pronalaenju Kohnenovih djela knjinice i arhivi u Sudanu, Engleskoj i Belgiji. U nas je Kohnen objavio mnogo priloga o obiajima i vjerovanjima iluka, ali i drugih nigridnih nilotskih plemena. Pisao je o nainu njihova ivota, lova, njihovu mentalitetu, poslovicama te pukom pjesnitvu (Zori, 1990). Stjepan Mlaki Donedavno Mlaki je bio nepoznata osoba u hrvatskoj afrikanistikoj literaturi. Tek usputno spomenut je u prilozima o etnografskoj djelatnosti Kohnena te isusovakih misionara (Zori, 1990: 98). U prikazu njihovih afrikih donacija zagrebakom Etnografskom muzeju Drube Isusove, te Etnografskom muzeju, jo su Mlakievi suvremenici isticali vrijednost etnografskih predmeta koje je Mlaki slao iz Afrike. Ali poslije o Mlakiu, kao ni odrugim misionarima, vie nije bilo spomena. tovie, u kasnijim prikazima misionarskih zbirki nije se vie spominjalo Mlakia iako su njegovi predmeti bili zastupljeni na izlobi (Lazarevi, Radau-Ribari, 1967). No, nedavno je Muhidin Danko piui o hrvatskim putopiscima iz BiH do konca Drugoga svjetskog rata, vrlo visoko vrednovao putopis Stjepana Mlakia s njegova puta iz Bosne u Afriku. Dankov prilog, dodue, nije cjelovit, niti to jo moe biti, jer tek trebaju slijediti biobibliografski prikazi Mlakieva djelovanja kako bi ono moglo biti potpunije prikazano. Potpuno opravdano o dosadanjem Mlakievu zapostavljanju Danko je zakljuio: ivotna i knjievna sudbina Stjepana Mlakia najogledniji je i najizrazitiji primjer nemara hrvatskoga naroda i napose njegovih nacionalno-kulturnih institucija spram velikana vlastite nacije i njezine povijesti i kulture. Ovaj skromni i nadasve rodoljubivi i estiti misionar bio je prvi Hrvat koji je imenovan prefektom jedne misijske pokrajine u Africi, ali je za itava svojega ivota i misijskoga rada uvijek strasno ljubio svoju domovinu i njezino hrvatsko puanstvo. Njegova misionarska pisma to ih je odailjao iz Centralnoga Nila svojemu bratu Andriji i novinskoj redakciji sarajevskoga Katolikog svijeta predstavljaju najljepe putopisne epistole u cjelokupnoj hrvatskoj katolikoj knjievnosti. Njegov izuzetni opis sudanske pustinje zasigurno zavreuje mjesto u svakoj antologiji hrvatske putopisne proze.... Stoga Danko zakljuuje da Mlaki zavreuje svoje mjesto u galeriji znamenitih i zaslunih Hrvata (Danko, 1999: 92-93).

Stjepan Mlaki roen je u Fojnici 1884. godine. U tom podruju Mlakia ima i danas i pripadaju autohtonoj hrvatskoj lozi srednjobosanskih Hrvata. U svojim pismima iz Afrike Mlaki esto spominje i pozdravlja svoju rodbinu u Bugojnu. Uz brata Andriju, takoer sveenika, upnika u Gradacu i u Golom brdu kod Bugojna, imao je i brata Nikolu (Niku), koji je takoer bio sveenik i upnik u amcu. ini se da je Stjepan ranije kole i sveeniku pripravu te gimnaziju pohaao u Travniku kod isusovaca. U jednom svom pismu, zahvaljujui za primljenu knjigu Travnika spomenica, pie kako su mu oivjele tolike uspomene, a u drugim pismima spominje takoer neke isusovce iz travnike gimnazije, a raspituje se i za proces Petru Barbariu. To doista potvruje navod iz knjige o obljetnici te zaslune kole Zlatni jubilej, gdje se Stjepana Mlakia iz Fojnice navodi kao 99 maturanta gimnazije u kolskoj godini 1903. U kasnijim goditima kao maturanti navode se i njegova braa Andrija i Nikola (Uzelac, 1997: 71, 72, 78). U istoj ustanovi kolovao se i Kohnen, s kojim je bio u istim misijama u Africi, a pripadao je i istome misijskome redu Sinova Presvetoga Srca, posveenog radu u afrikim misijama. Suradnju s isusovcima nastavljao je i u Africi, jer je upravo njima u domovini slao prikupljene predmete a takoer i pismene priloge za njihovu misijsku periodiku. Vie kole Mlaki je pohaao u Tirolu, tada jo u Austriji, u samostanu u Millandu, i to u vrijeme Prvoga svjetskog rata, ijim ishodom Milland pripada Italiji. Njegova pisma svjedoe da je za studija posebice pratio knjige iz podruja askeze i morala. Nakon etverogodinjeg studija u Tirolu (19151919) krae vrijeme priprema se u Veroni i Rimu za misije u Africi kamo i odlazi 1920. Ve dvije godine poslije postaje apostolskim administratorom vikarijata u Kartumu. Kao i Kohnen i Mlaki djeluje meu ilucima i Nuerima. Ve 1933. predloen je za crkvenog poglavara ilukih misija no, budui da nije bio Talijan, u veronskoj sredinjici nisu prihvatili njegovo imenovanje sve do 1940. godine kada dobiva imenovanje sa sjeditem u Jubi u junom Sudanu (Gornji Nil). U meuvremenu je 1937. boravio u domovini. Cijelo vrijeme svog rada u misijama pisao je brai Andriji i Nikoli te brojnim drugima svjedoei o prilikama u misijama. Njegovi publicistiki prilozi, koji su najee bili zapravo redigirana pisma brai, izlaze u onovremenoj periodici u Zagrebu Katolike misije, Misijski kalendar, Glasnik Srca Isusova i Marijina; u Sarajevu Vrhbosna i Katoliki tjednik te, ini se, u jo nekim drugim (Jugoslavija, Nedjelja). Etnografska zbirka Tridesetih godina prologa stoljea u nekoliko navrata poklanjani su Etnografskom muzeju u Zagrebu razliiti etnografski predmeti iz Bengalije i Sudana. U domovinu su ih slali isusovci misionari braa Antun i Josip Vizjak te Pavao Mesari iz Bengalije kao i Bernardo Kohnen i Stjepan Mlaki iz Sudana. Ve 1930. tadanji direktor muzeja Vladimir Tkali spominje zbirku orua i oruja plemena iluk (Afrika) od Drube Isusovaca iz Zagreba (Tkali, 1930: 142). Tkaliev navod samo je djelimice toan isusovci su mogli pokloniti predmete muzeju, ali oni ih nisu prikupili u Africi, jer tamo nisu niti bili. Tamo su bili suradnici misijske sredinjice u Zagrebu (koju su u to vrijeme vodili isusovci u Zagrebu), oci Mlaki i Kohnen. Uz njih dvojicu, u istim misijama, gdje je tragino preminuo, djelovao je jo jedan na misionar Serafin Tvrtkovi, roen u Salakovoj kuli kod Konjica. Njegov kratki putopisni prikaz putovanja u srednjoafrike misije, objavljen 1929. u zagrebakim Katolikim misijama (Danko, 1999: 85), takoer uvrtava u svoj pregled. Pogibiju Serafina Tvrtkovia opisuje Mlaki u svom pismu od 30. 8. 1938. bratu Nikoli:

O. Serafin Tvrtkovi 11. 7. 38. alosno poginuo. U jutro je poao iz Lira svoje postaje na motociklu s bratom laikom, koga je poveo do katekumenata, da nadzire gradnju kolibe; ostavivi brata laika, htjede uskim putem opet stii na glavnu cestu, da ide u Gulu na sjednicu kod biskupa, kamo je bio pozvan sa ostalim misionarima. Na raskru bila je visoka trava s obje strane put i izaav jedva na glavnu cestu uhvati ga teretni auto, razbi motocikl i njemu smrska glavu. Biskup je doao na sprovod i plakao je gledajui ga onako iznakaena. Osim biskupa bilo je na sprovodu 12 misionara, civilne oblasti i mnogo vjernika crnaca. Nai se misionari udili, da su se crnci sami od sebe zgrnuli, ispovijedali se i prieivali za pokoj due naeg Serafina, a na pogrebu su malo i veliko plakali. Pokoj mu lijepoj dui. Kasnije, 1967, opisujui izlobu Daleki svjetovi naih putnika i pomoraca, u kojoj su bili i predmeti koje su prikupili nai misionari, autorice Jelka Radau-Ribari i Aleksandra Lazarevi spominju jo jednu misionarsku donaciju ovom muzeju. Bilo je to 1931, a za muzej zbirku je pribavio isusovac Tomo Markovi od svojih suradnika misionara u Indiji i Africi (Zori, 1990. A: 380-381). Time je zapravo otkriven i utvren put misionarskih donacija od Sudana i Bengalije do Etnografskog muzeja u Zagrebu. Tomo Markovi (Zori, 1990. A: 371), iako u to vrijeme nije bio u misijama, vodio je brigu o prikupljenim zbirkama. On je kolovan etnolog, suradnik profesora Milovana Gavazzija koji je opet bio suradnik Etnografskog muzeja i njegova direktora Tkalia. Ipak, meu darovateljima muzeja Mlakia se ne spominje, nego samo Kohnena. Ali da je i Mlaki bio sabira potvruje Markoviev navod iz opisa isusovake misionarske zbirke (muzeja) u Zagrebu. Isusovci su, naime, koncem dvadesetih utemeljili vlastiti misijski Etnografski muzej u Zagrebu, vjerojatno po uzoru na Museo etnologico Lateranese u Rimu ili Museo missioni Africane u Veroni. Tu bi mogao biti trag Kohnenova i Mlakieva djelovanja budui da su obojica pripadali kongregaciji sa sjeditem u Veroni. Temelje prvih zbirki, prema Markoviu, dali su Antun Vizjak iz Bengalije, te Bernardo Kohnen s Gornjega Nila, koji je pokazao djelom velik ukus etnologa i poslao nam lijepi broj etnoloki vrijednih predmeta. Kineski dio zbirke poslao je fra Vlado Horvat iz Kine. Opisujui dalje, Markovi navodi kako su po zidovima rasporeene uroenike hasure i tri velika kona tita: jedan od krokodilske koe, drugi od koe potonoga konja, trei, takoer od koe, dar oca Mlakia, vlasnitvo uroenikog poglavice s ostacima lavlje krvi. To je dakle izravan dokaz da je i Stjepan Mlaki sabirao etnografske predmete u gornjonilskoj Africi te ih slao u Zagreb. Koncem tridesetih isusovaki misijski muzej u Zagrebu zatvoren je. Nesigurnu daljnju sudbinu zbirke podijelili su i Mlakievi pokloni. No, njegova pisma brai pohranjena su u Etnografskom muzeju. To su uradila njegova braa Andrija i Nikola, kojima su pisma i bila pisana ili, to je vjerojatnije, su to uinili iz misijske sredinjice u Zagrebu, gdje su iz njihovih pisama ekcerptirali (etnografske) zanimljivosti i objavljivali ih u misijskoj periodici. Tko god to bio morao je vjerovati da su pisma prilog poznavanju ivotnog djela jednog zaslunog i za budunost zanimljivog ovjeka. Mlakieva pisma Mlakieva pisma brai spominjana su jo 1990. No dosad nisu obraivana (Zori, 1990: 98, Zori, 1990. A: 377). Novi je poticaj za prikaz tih pisama visoko vrednovanje Mlakieva pisanja iz Afrike Muhidina Danka.

Prvih je 7 pisama pisano u Tirolu, gdje je Mlaki studirao, bratu Andriji u Bosnu. Najstarije je datirano 13. 2. 1915. a posljednje, poslano u Millandu u Tirolu, datirano je 27. 3. 1919. U njima izvjeuje brata o prilikama oko sebe, ali oito pazei na vojnu cenzuru. Na jednom je pismu ak uoljiv cenzorov trag. Na jednoj karti iz 1916. Mlaki pie bratu kako sve ee dolazi u dodir s naim bolesnim vojnicima. U zadnje vrijeme imao sam dosta prigode razgovarati se s ljudima iz naih krajeva, no iz Fojnice jo nikoga do sada nijesam zatekao. Radi moje brade mnogi su me isprva drali raskolnikim sveenikom, a jedan musliman, kad me iznenada vidio pred sobom (a valjda nije opazio talara a imao sam uz to zimsku kabanicu) ree mi: O dobri na zakonoo! ude se Kud Vas je bacilo ak u Tirolsku?, Kako to, da nijeste zaboravili hrvatski?, itd. Jedan musliman ne veli Nijemci i njemaki nego Dajci i dajski. Uz to Mlaki zahvaljuje bratu za poslane cigarete (Ljubuki), ljivovicu i sl. Daje mu odgojne upute za katehezu. Preporua i neke, po njegovu sudu, vrijedne knjige (Solovjev, Zimmerman, von Eltz, Mutz) iz podruja kranske duhovnosti, askeze i morala. Bolje Ti je, da ovu knjigu nabavi, no da meni koji put poalje duhana, pisao je u pismu od 22. III. 1915. Takoer pie da redovito prima asopis Vrhbosna. Napominje u svom posljednjem pismu iz Tirola, naravno ako mir bude sklopljen, da se potom Tvoj Stijepo na lai vozi u Afriku. Prije same Afrike Mlaki je neko vrijeme proveo u Veroni, u sreditu svoje kongregacije, pripremajui se za rad u misijama. O tome svjedoe dva njegova pisma (1. VI. i 14. VI. 1920) u kojima navodi da se priprema uei talijanski (u Tirolu je govorio njemaki), te da e u misijama morati uz jedan uroeniki jezik nauiti jo i arapski i engleski jezik. Pie takoer da mu je pater Kohnen javio da mu je odobren dolazak u misije. Na put prema Africi krenuo je Mlaki u kolovozu 1920. I to preko Rima i Napulja, to opisuje u nedatiranom pismu. Na brodu od Brindisija do Kaira putovao je sa skupinom od oko 180 idova iz Galicije koji su se selili u Palestinu. U Kairu smo vidjeli piramide, zooloki vrt, citadelu i muzej. Dne 9. IX iz Kaira krenusmo put Khartouma. Put vodi sve niz Nil, tu i tamo spomenici iz starih egipatskih vremena. Potom navodi vrlo zanimljiv podatak: Blizu mjesta Korosko je selo Ibrim, gdje su jednom od jednog sultana bili naseljeni bosanski muslimani. U Kartum je Mlaki stigao 14. IX. 1920. U daljnim pismima navodi da je bio upravitelj misionarske kole ili, kako u ali pie bratu, mudir medrese. U razliitim pismima Mlaki je volio brai uputiti kao poalicu kakvu frazu bosansko-muslimanskoga idioma. Ponekad spominje neke neimenovane, ali njegovu bratu oito poznate, begu i dervu. tovie, u pismu 26. III. 1926. raspitujui se za njih poruuje: Reci im da sam se ovdje nauio dobro selame dijeliti, pa dadne li Bog da se s njima jednom sastanem, dostojno u ih pozdraviti po njihovu zakonu i obredu. Njegova pisma odaju ovjeka vedre naravi koji je sebe zbog estih i dugakih putovanja znao nazivati missionarius vagabundus. Kada je 1928. dobio premjetaj iz vikarijata u Kartumu

u misiju u Yoyuyang, jednostavno i s olakanjem je to prihvatio i opisao u pismu od 14. 4. 1928. Dakle lijep premjetaj: iz Slonove surle (Khartoum) u Krokodilov pojas (Yoyuyang). Ja se ovdje osjeam kao kod kue, daleko bolje nego u Khartoumu, gdje je posla dosta i previe i uz to tolike razne brige za druge: radi mog oduljeg boravka u Khartoumu i radi raznih sluba imao sam toliko suvinih briga n. pr. jedan trai mjesto, slubu itd. Pa moli od mene preporuku, drugi trai preporuku za svoju trgovinu itd. Sada sam miran; imam svoje crnie; poeli smo sakupljati i neke odrasle katekumene: mueve i ene, a blagoslov i uspjeh oekujemo od Boga. Multikulturalnost rodne Bosne zatekao je i u sredinjoj Africi. U koli ima i katolika i nekatolika, pokrtenih crnaca, Arapa, Kopta itd. Za potrebe pouavanja traio je od brata knjige iz puke kole te ivotopis Vladimira Solovljeva. Kasnije e traiti i Solovljevu knjigu Rusija i opa Crkva, zatim rasprave zagrebakog profesora Stjepana Zimmermana o Kantu i neoskolastici (izd. 1920), itd. Od tiska primao je ve spominjanu Vrhbosnu, Hrvatske puke novine, Nedjelju te Katoliki tjednik. Kako su nakon Prvog rata kolonijalni posjedi mijenjali gospodare, tako su misionari iz njemakih podruja naputali svoje misije pa je bilo dosta premjetaja po postajama. Mlaki redovito navodi kako se nada upuivanju dublje u Afriku. U pismu od 3. III. 1921. navodi kako je od franjevakih seminarista primio novani dar te da su itali njegov dopis u asopisu Jugoslavija. Ali navodi ja nijesam poslao Jugoslaviji nikakva dopisa; moda si Ti iz mojih dopisnica to sastavio. Oito Mlakiu je bilo stalo da ono to se objavljuje bude dobro napisano. Stoga je na marginama svoga putopisnog prikaza puta od Napulja do Kartuma upozorio: N B! to sam na posjetnici pisao, da ako hoe ovaj list gdjegod objelodani, mislim, da nije zgodno, jer piem u hitnji i bez reda. U meuvremenu je upravljao vikarijatom u Kartumu, no to ga nije osobito privlailo. Tim prije to je u golemom podruju ionako malom broju katolika teko mogao pomagati s uvijek praznom blagajnom. Tako navodi da ga pater Kohnen moli platna kako bi djeacima mogao skrojiti haljetke no, ali se Mlaki, on toj potrebi ne moe odgovoriti. Piui 24. X. 1924. bratu Andriji iz Yoynyanga navodi kako je doao s jo jednim mlaim misionarom zamijeniti patera Kohnena kojem se zdravlje pogoralo, pa je premjeten u Tongu gdje je za njega zrak bolji. Mlaki opisuje teak ivot u misijskoj postaji: Naa je postaja kao na jednom otoku, s jedne strane rijeka Bahr el Ghazal a sa tri strane movare; sada je rijeka velika, trava velika, pa je teko ii u oblinja uroenika sela a jo tee radi visoke trave nai i uloviti koju gazelu ili antilopu, da imamo mesa; koji put zakoljemo koju kozu, koji put se ulovi to. Crnci u ovom kraju zovu se Nuer, osim udanih ena svi idu posve goli; kokoi ne imaju, da kupujemo jaja; od drugih plemena kupuju samo orozove, da se kite njihovim perjem; mnoge su im krave radi poasti pomrle; i ako imaju mlijeko na prodaju, ne kupujemo ga, jer prije nego muzu krave, operu svoje ruke i posude za mlijeko u goveoj urini pa mlijeko zaudara. To isto ine i iluci. Nakon poetnih godina Mlakieva rada u Sudanu, gdje je uglavnom obavljao administrativne poslove u Kartumu, na je misionar premjeten, kako je to i prieljkivao, dublje u Afriku, gdje je radio uglavnom meu Nuerima. Dakle iz podruja s arapskom veinom otiao je meu plemena nigridne, srednjoafrike skupine. Nakon arapskog, kojeg je prema vlastitom pismu nauio isprva samo natucati a potom cjelovitije, Mlaki je bio prisiljen svladavati i nuerske

govore. No, 1938. slijedio je, dekretom Propagande u Rimu, novi premjetaj. Mlakiu je, nakon to je 1937. boravio kod kue i u Sarajevu, odreeno mjesto apostolskog prefekta u Bahr el Gabel sa sjeditem u Jubi. Sam je Mlaki u pismu Andriji 28. II. 1938. svoje novo podruje opisao ovako: Juba je glavni grad provincije a lei malo na sjeveru od mjesta Rejaf (Redaf); prefektura granii neto i sa Rudolfovim jezerom; zove se Bahr el Gebel (Daabal) t.j. Gorska Rijeka; tako Arapi zovu Nil od Albertova jezera do Khartouma; a od Khartouma do Egipta zovu ga Bahr el Abiad t.j. Bijela Rijeka. Kako ujem prefektura ima pet raznih plemena sa pet razliitih jezika; engleski jezik e mi sluiti u razgovoru sa misionarima i izobraenijim katehistima, a arapski jezik e mi sluiti u Jubi i na putovanjima, jer se uvijek nae gdjekoja osoba, koja zna arapski. U istom pismu objasnio je i svoj poloaj: Ja sam samo obini sveenik (a ne biskup) s biskupskom vlau, izuzev davanja viih redova i posveivanja svetih ulja, pa kad se ili zahvalim ili radi godina ne mognem vie obilaziti i sluiti prefekturu, onda sam opet jednostavni Pater. Tek dvije godine kasnije, u pismu Andriji, pisanom u Jubi 15. 3. 1940, Mlaki je odgovorio kako je dolo do imenovanja: Evo, da ti odgovorim na Tvoje upite i vijesti. Propaganda odredila da se iluke i nuerska misija preda misionarima iz Mill Hilla koji su preuzeli te misije ve u studenom 1938. i da ovdje bude prefektom jedan koji nije talijanske narodnosti. 1933. mene, premda su me svi iluki misionari predloili, iz Verone ne htjedoe predloiti za crkvenog poglavara ilukih misija, jer nijesam talij. narodnosti, a sada moradoe. Tako Ti ide na ovome svijetu. Mlaki je volio svoje Nuere i s njima ostao povezan i nakon premjetaja. Nueri krani takoer su bili vezani za svoga misionara. Prilike u novoj sredini opisuje Mlaki u pismu 22. 3. 1939, za obilaska postaje Isoke: Prekjuer dooh ovdje u Isoke, gdje u krizmati oko 110 djece. kola muka i enska imaju dosta djece. I djevojice idu u crkvu u redu i junaki stupaju u vojnikom maru, dvije djevojke naprijed sa bubnjevima... Ovi su crnci posve razliiti u svemu od mojih Nuera; no zanimljivo je, da gdjekoja rije ima zajedniki korijen. Jednom, potom primio sam 23 pisma od mojih Nuera (kolske djece, katehista i odraslih Nuera). Mnoga mjesta ne imaju goveda, jer od muhe tse-tse (ona od spavajue bolesti) ubija, pa je u nekim postajama ujutro samo crna kava. Ovdje u Toriku i u postaji Palotaki imaju potok s vjenom vodom. U Palotaki voda tjera mlin i malu pilanu, imaju nasad kafe; doista smo u Yoinyayu bili velika sirotinja izuzev voa i mlijeka. Stjepan Mlaki bio je vrlo privren svojoj brai, obitelji i prijateljima u rodnome kraju. Muhidin Danko je to patetino istaknuo tvrdnjom da je Mlaki skromni i nadasve rodoljubivi i estiti misionar... itava svojega ivota i misijskoga rada uvijek strasno ljubio svoju domovinu i njezino hrvatsko puanstvo (Danko, 1999: 93). Doista, u pismima brai Mlaki se redovito raspituje za mnoge poznate, rodbinu, ne samo u Fojnici nego i u Bugojnu (Pavlovii i Domainovii), po Sarajevu i drugdje u BiH. Slao je mnogo pisama i drugima, prije svega dobroiniteljima, a takoer i fotografija. Bratu Andriji u pismima bi uvijek

izruivao pozdrave za neke neimenovane, ali njima dvojici oito znane i drage osobe, uvijek istiui memento, kao da podsjea na neku, samo njima dvojici znanu tajnu. Kada je poetkom etrdesete godine nabavio radioprijamnik, traio je neka mu se naznai duljina (frekvencija) Ljubljane, Zagreba i Beograda. Bio je zadovoljan kada je doznao da je 1939. dolo do nagodbe o uspostavi Banovine Hrvatske: Od srca me veseli da je dolo do sporazuma izmeu Srba i Hrvata. No ubrzo se raspitivao i o razgranienju: Jo nita ne znam glede podruja nove banovine hrvatske; kuda spadaju Fojnica i Sarajevo? Niko prema njegovu listu ostaje brat Hrvat, a jesi li Ti postao bratom Srbinom? Bogu hvala, da je dolo do jedinstva. Zanimljivo je da je Mlaki u svojim postajama nastojao uzgojiti raslinje iz sjemenja koje su mu slala braa ili ga je sam donio po povratku iz Bosne 1937. Poticaj za to dobio je od patera Kohnena jo u poetku svoga misijskoga rada. 8. 4. 1923. pie iz Kartuma: U naim postajama u Lulu i Tongi uspjevaju bujno bosanske maune to ih je P. Kohnen od Banjaluke prije mnogo godina naruio. Duge su do 30 cm i bez konca no takve su i u Bosni; ovdje se nijesu ni poboljale ni pogorale. O svojim prvim pokuajima presaivanja bosanske flore u Afriku Stjepan je izvijestio u pismu od 26. 3. 1924. Mili brate, ...Sijem sjeme, to si mi ga poslao; tvrdoglave bukve ne e ni da se pomole; omorike i borovi niu, ali ih jedu mravi etc. i na koncu, ono to preostane od mravi, pokrepa. Vidim da sam slab sija. No nije posustajao, kako je naveo, praviti pokuse sa sjemenjem, pa je u pismu od 3. III. 1928. zatraio jo sjemenja: Bogu hvala, sada smo izvan pogibelji radi buntovnih Nuera. Molio bih Te da mi spremi sjemenja: bukova (ono trouglasto bukovo sjemenje moda nije pravo sjemenje), borova, omorikova, smrekova, za tim irova. Ovdje u kuati, da li se moe sa tim sjemenjem ta dobiti. Ovdanje drvee je samo trnovo drvee bez ploda koji bi se mogao jesti, stabla su kvrgava i herava, pa za gradnju ne vrijede nita. U svojim pismima, u rasponu od gotovo dvadeset godina, Mlaki je dokumentirao svoj misionarski put u Africi od uglavnom arapskog Kartuma do podruja gornjonilotskih crnakih plemena. Sam je u pismu brai Andriji i Nikoli iz Malakala 7. 2. 1938. uz Nuere, s kojima je najvie radio i iji je jezik znao, te iluke, naveo jo i pripadnike plemena Bari, Madi, Kre, Aioli i Niamniam. Svjedoi takoer da je s pripadnicima tih plemena, ije jezike nije znao (osim nuerskog), komunicirao na arapskom, kojeg je takoer govorio. U vie svojih pisama nastojao je prenosei pojedine zgode prikazati afrike prilike i mentalitet svoje pastve. Tako je, primjerice, piui 13. 5. 1939. iz Jube naveo i ovo: Ovdje su crnci pisari poslali molbu vladi za povienje plae, pa su je motivirali: Zar smo mi tako jeftini ko japanska roba? Pisao sam i Niki ovo: U Tongi misijonar izvan crkve saopi ilucima smrt pape Pija XI. Prvo pitanje je bilo: Tko ga je zadavio? Siromani crnci misle da cijeli svijet radi po ilukom sistemu, t.j. njihov kralj biva uvijek zadavljen od jednog princa pretendenta, da je i papa morao biti zadavljen od kakvog pretendenta.

Mogue je zakljuiti da je Mlaki dobro upoznao psihologiju uroenika a takoer i rivalitet iluka i Nuera. U pismu od 7. 2. 1938. opisuje jednu zgodu koja to dobro pokazuje: Doe mi etvero kolske djece iz Yoinyaya na praznike i da me vide, pa sada na veer imam dosta razgovora, jer sa ilucima ne mogu razgovarati. Moj sluga Nuer je sada u sto neprilika. Nuerska kolska djeca, to su kod mene probudie u njemu Heimwek za Yoiuyayom, pa sad ne zna, to bi uinio. Veli mi, da bi rado iao u Yoiuyay ali opet gledajui mene sama meu ilucima ne da mu se da ide i da me ostavi sama usred tih iluka, pa da se samo sam razgovaram sa papirom (knjigom). Ovdje ima dosta Nuera pogana, pa se ude, kako znam nuerski; sluao sam, kako im jedan Nuer odgovori na to uenje: Sada svi Turci (t.j. stranci) nauie nuerski. Uzeo sam kroz nekoliko dana nekoliko radnika Nuera da mi oiste dvorite. Kad je cijeli na komad bio ist, jedan Nuer ree: Eto, sada je sve isto kao u Youiyangu. Uz taj dar nijansiranog opaanja i jezgrovitog izraavanja o nijansama etnopsiholokih profila, Mlaki je bio izvrstan putopisac to je ve dobro uoio Danko. Njegovi prikazi odlikuju se vrlo izotrenim osjeajem da kroz detalje jezgrovito izrazi dublje znaajke okruja i stvarnosti kroz koje je putovao. Zorno to pokazuje njegov opis pustinje za koji Danko navodi da spada u najljepe putopisne epistole u cjelokupnoj hrvatskoj katolikoj knjievnosti: Kad pustinja govori... Nil u sjevernom Sudanu jest kao modra nit, koja se provlai kroz veliku pustinju! Uz ovu nit vide se mjestimice u pjeanom moru zeleni otoci palminih gajeva i obraenih polja... U pustinji vlada sveta utnja. Danju je pali nemilice i pri sunce, a po noi je puna vedrine s utkanim zvijezdama, koje svijetle u hramu svudanjosti Boje kao bezbrojna vjena svjetla. U njoj se ovjek osjea malenim, a ujedno veoma blizu svudanjem, neizmjernom i sveznajuem Bogu. Pustinja je jedno veliko poglavlje poglavlje knjige-prirode te izvorne nepatvorene Boje knjige o svakom postanku. Pustinja je zapeaena knjiga povijesti. Njezin pijesak uva i sakriva kulturne ostatke raznih pokoljenja. Njezina mrtva pusto i tiina gledale su, kako se sele arapska plemena, prolaze tolike karavane robova, putuju trgovci, bore se vojnici da osvoje nove krajeve, ive pustinjaci da spase i usavre vlastitu duu. O pustinji vele da je neplodna, ali ona je ipak majkom velikih misli... Rijetko sam kada vidio u pustinji pravu fatamorganu, ali sam esto gledao prividna jezera u kojima se je zrcalila sjena beduina i deva, koji su prolazili. Zanimljiva je to pojava kao to je u naim sudovima uvijek zanimljiva i pogubna prividnost, kad se u njoj zrcale istina i zbilja. Egipatski felah zove ova jezera bahr-el-ejtan tj. Vraje more. (Mlaki, 1938: 245246, Danko: 1999: 93) Uz prenoenje svojih afrikih iskustava u domovinu, Mlaki je ustrajno pratio zbivanja u starom kraju. Primao je tisak, pratio radiopostaje, ak nastojao uzgojiti bosanske biljne vrste u Africi. Njegov dom u prefekturi bio je, kako sam navodi, misionarski i misijski han, budui da su k njemu navraali drugi misionari i putnici, kao i kolonijalni administrativci i asnici. Naveo je kako mu u takvim susretima i razgovorima dobro doe to to govori njemaki, talijanski, engleski i arapski, a alio je to ne zna jo i francuski. Poglavar jedne od postaja u njegovoj pefekturi bio je, kako navodi Mlaki piui o svom obilasku misije Isoke 22. 3. 1939, o. Lovro Spagnolo, uenjak, pisac znanstvenih djela glede etnologije i lingvistike; ima oko 50 godina; no on vie voli misijski obini rad nego slavno ime nauenjaka. Oito je dakle da je Mlaki imao doticaja i razgovora i s onima koji su s uenjakog aspekta

promatrali etnokulturnu stvarnost meu crnakim plemenima u porjeju Gornjega Nila (Nilotima). Zakljuak Pisma misionara Stjepana Mlakia iz podruja Gornjega Nila dvadesetak godina slana brai Andriji i Nikoli u Bosnu viestruko su vrijedan dokumentarni materijal. Ponajprije ta su pisma prvorazredan dokumentarni prikaz misionarskog djelovanja i postignua koja je ostvario Mlaki. Takoer predstavljaju dokumentarnu grau za povijest pojedinih mjesta i etnikih zajednica, plemena i naroda meu kojima je Mlaki djelovao ili o kojima je pisao. Konano, ta pisma, upotpunjena ve i kraim izvidima u ve prije poznatu djelatnost naega misionara, kako sabiraku tako i putopisnu, opravdavaju zakljuak o jo jednom poglavlju hrvatske afrikanistike. Naime, kako je ve na poetku reeno, nakon prvih poglavlja nae afrikanistike, koja su ispunili Lerman te braa Seljan, imali smo veliku historiografsku prazninu. No, nakon prvih prikaza djelatnosti dvojice naih misionara iz Bosne, prvo Bernarda Kohnena, koji je djelovao meu ilucima, te Stjepana Mlakia, misionara meu Nuerima moe se s pravom zakljuiti da su upravo ta dva misionara nedugo nakon prvih poglavlja (konac 19. i poetak 20. st.) ispisali i sljedee (tree) poglavlje hrvatske afrikanistike (od dvadesetih godina 20. st. do poetka Drugog svjetskog rata). Uz njih dvojicu i trei na misionar iz Bosne i Hercegovine u Sudanu tragino preminuli Serafin Tvrtkovi, svojim se prilogom (Tvrtkovi, 1929: 158, Danko, 1999: 85) uvrstio u novo poglavlje hrvatske afrikanistike. Mlakieva pisma brai nezaobilazan su prilog tom poglavlju koje zavreuje jo istraivake pozornosti. Literatura Danko, 1999. Muhidin Danko, Hrvatski katoliki putopisi iz BiH pisani na hrvatskome jeziku od 1842. do 1945. (II. dio), u Motrita, glasilo Matice hrvatske u Mostaru, 14, Mostar 1999. str. 92-93 Grgec, 1940. Petar Grgec, Na izvorima poezije, Zagreb 1940. Lazarevi, 1977. Aleksandra-Sanja Lazarevi, ivot i djelo brae Seljan, Zagreb 1977. Lazarevi, 1989. Aleksandra-Sanja Lazarevi: Dragutin Lerman, Afriki dnevnik, 1989. Lazarevi 1991. Aleksandra-Sanja Lazarevi, Braa Seljan na crnom i zelenom kontinentu, Zagreb 1991. Lerman, 1989. Dragutin Lerman, Afriki dnevnik, priredila A. S. Lazarevi, Zagreb 1989.

Maurani, 1927. Fran Maurani, Od zore do mraka, Zagreb 1927. Mlaki, 1938. Odlikovanje Hrvat. Misionara O. Stjepana Mlakia, Katoliki svijet, 11, Sarajevo 1938. str. 245, 246 Radau-Ribari, Lazarevi, 1967. Jelka Radau-Ribari, Aleksandra-Sanja Lazarevi, Daleki svjetovi naih putnika i pomoraca, Katalog izlobe u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Zagreb 1967. Tkali, 1930. Vladimir Tkali, Etnografski muzej u Zagrebu, Narodna starina, asopis za historiju i etnografiju junih Slavena, IX, Zagreb 1930. Troelj, 1990. Darko Troelj: Afrika, u Hrvatske Indije, Most The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 451-455 Tvrtkovi, 1929. Serafin Tvrtkovi, Moji utisci s puta u Centralnu Afriku, Katolike misije, 10, Zagreb 1929. str. 15 Uzelac, 1997. elimir Uzelac, Zlatni jubilej Nadbiskupskog sjemenita i Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 6-10. listopada 1932. Travnik 1997. Vinak, 1990. Tomo Vinak, Putokaz istraivaima (nekoliko rijei uz Lermanov Afriki dnevnik), u Hrvatske Indije, Most The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 385-387 Zori, 1986. Damir Zori, Prinos poznavanju etnografske djelatnosti hrvatskih isusovaca, u Vrela i prinosi, Zbornik za povijest isusovakoga reda u hrvatskim krajevima, Fontes et Studia, Historiae Societatis Iesu in Finibus Croatorum, 16, Zagreb 1986. str. 118-132 Zori, 1990. Damir Zori, Bernardo Kohnen misionar, etnolog i jezikoslovac meu ilucima, u Studia Ethnologica, 2, Zagreb 1990. str. 97-124

Zori, 1990. Damir Zori, Neobina energija i ljubav, Etnoloki prinosi isusovakih misionara u Indiji, u Hrvatske Indije, Most The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 361-383