SEMINARSKI RAD Atomska teorija

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

Atomska teorija
1.0.1 Atomska teorija
Jo u petom stoljeu p.n.e. Demokrit iznosi hipotezu da je materija sastavljena od sitnih neunitivih jedinica koje naziva atomima. Sami atomi ostaju neizmjenjeni, ali se kreu prostorom i kombiniraju na razliite naine te formiraju makroskopske objekte. Iako je Demokritova dilema bila u osnovi filozofske naravi, injenica da u Svemiru postoji neka elementarna tvar je osnovni pokreta moderne fizike (potraga za konanim subatomskim esticama).

John Dalton u ranim 1800-im zakljuuje da se svaki kemijski element sastoji od jedinstvenih tipova atoma, te da se atomi meusobno razlikuju s obzirom na njihovu masu. Izradio je sistem kemijskih simbola i nakon to je ustanovio relativne teine atoma poredao ih je u tablicu. Utvrdio je da su tvari sastavljene od molekula i da se molekule sastoje od atoma sa tono odreenim meusobnim rasporedom. Zbog toga, atomi odreuju sastav tvari, a sloene tvari se mogu razloiti na njihove elementarne elemente. Prvu procjenu veliine atoma i broja atoma po jedinici volumena napravio je Joseph Loschmidt 1985. Loschmidt je izraunao da u 12g ugljika postoji 6.0221012 atoma i da je tipian promjer atoma 10-8 centimetara.

1.0.2 Materija
Materija egzistira u etiri stanja: vrsto, tekue, plinovito i kao plazma. Plazmu je mogue pronai samo u koronama (kruni ili vijencu) i sreditima zvijezda. Stanje tvari je

odreeno snagom veza izmeu atoma koji ine tvar. Dakle, proporcionalno je temperaturi ili koliini energije koja je sadrana u tvari.

Promjena stanja tvari iz jednog u drugo naziva se promjena faze. Primjer: led (vrsta voda) prelazi u tekuu vodu dodavanjem energije. Nastavimo li dodavati energiju i voda uzavre prelazi u plinovito stanje (plinovita voda) zatim na nekoliko milijuna stupnjeva dolazi do raspada na komponente atome.

Temeljno je uoiti da atomska teorija dovodi u odnos makroskopski svijet (nas) i mikroskopski svijet atoma. Primjer: da bi se objasnila tvar u makroskopskom svijetu koriste se koncepti kao to su temperatura i pritisak. U mikroskopskom svijetu atomska teorija se bavi kinetikom atoma koji se kreu kako bi objasnila makroskopske veliine. Tako se temperatura objanjava kretanjem atoma (bre = toplije). Pritisak se objanjava momentom atoma koji se kreu i koji se prenosi na stijenke posude (bri atomi = via temperatura = vie momenta/sudara = vii pritisak).

1.0.3 Zakon idealnog plina

Makroskopska svojstva tvari su odreena kemijskim zakonom idealnog plina. Idealni plin je plin koji se na ponaa (na idealan nain) u skladu sa fizikalnim zakonima izmeu pritiska, volumena i temparature. Zakon idealnog plina kae da je za tono odreenu koliinu plina, produkt volumena (V) i pritiska (P) proporcionalan apsolutnoj temperaturi (T), odnosno u obliku formule: PV=kT , gdje je k konstanta. Ova relacija za neku tvar naziva se relacijom stanja i dovoljna je da se objasni veliki dio ponaanja tvari. Zakon idelanog plina se moe izvesti i iz kinetike teorije plinova i temelji se na pretpostavci da: 1. se plin sastoji od velikog broja molekula, koje se kreu po sluajnim pravcima i u skladu sa Newtonovim deterministikim zakonima gibanja 2. volumen molekula je zanemarivo malen u odnosu na volumen koji zauzima plin

3. na molekule ne djeluju niti jedne druge sile osim tijekom elastinih sudara zanemarivo kratkog trajanja.

1.0.4 Termodinamika
Znanost o odnosu izmeu topline, rada, temperature i energije, a koja obuhvaa ope karakteristike ponaanja fizikalnih sistema naziva se termodinamika. Prvi zakon termodinamike esto se naziva i zakon o ouvanju energije (zapravo energije mase) jer tvrdi da, kada sistem prolazi kroz proces, suma energije koja se prenosi preko granica sistema bilo kao toplina ili kao rad je upravo jednaka neto promjeni u energiji sistema. Primjer: ukoliko vrimo fiziki rad na nekom sistemu (npr. mijeamo vodu) dio energije odlazi na gibanje, a ostatak na podizanje temperature sistema. Drugi zakon termodinamike tvrdi da, u zatvorenom sistemu entropija raste. Automobili hraju, mrtva stabla se raspadaju, zgrade se uruavaju, sve ove pojave su primjeri entropije na djelu, spontanog kretanja iz reda prema neredu.

Klasina Newtonova fizika je nepotpuna jer ne ukljuuje ireverzibilne procese koji su povezani sa poveanjem entropije. Entropija itavog Svemira se neprestano poveava s vremenom. Mi smo jednostavno lokalna toka niske entropije i naa sudbina

je vezana uz nezaustavljivo poveanje nereda u naem svijetu zvijezde e sagorjeti, civilizacije e izumrijeti zbog nedostatka energije. Kretanje prema ekvilibrijumu (ravnotei) je stoga nezaustavljiv proces. Tendencija prema ravnotei je toliko fundamentalna u fizici da je drugi zakon termodinamike vjerojatno jedan od najuniverzijalnijih regulatora aktivnosti koji je poznat u znanosti. Koncept temperature ulazi u termodinamiku kao precizna matematika veliina koja stavlja u odnos toplinu i entropiju. Meusoban odnos ovih triju veliina je dalje ogranien treim zakonom termodinamike, koji se bavi temperaturom apsolutne nule i koju je teoretski nemogue dosegnuti. Apsolutna nula (priblino -273 oC) se odnosi na stanje u kojem je sistem postigao stanje vlastite najnie energije. Trei zakon tvrdi da, kako prilazimo minimalnoj temperaturi daljnja ekstrakcija energije postaje sve tea i tea.

1.0.5 Rutherfordov atom

Ernest Rudeford se smatra ocem nuklearne fizike. Moemo kazati da je Rudeford izmislio jezik kojim je mogue opisati teoretske koncepte atoma i fenomen radioaktivnosti. estice koje je nazvao i opisao ukljuuju alfa esticu, beta esticu i proton. Rudefordov model opisuje atom kao siunu, gustu, pozitivno nabijenu jezgru nazvanu nukleus u kojoj je koncentrirana gotovo sva masa, oko koje svijetle, negativno nabijene tvari koje krue na odreenoj udaljenosti, slino kao to planeti krue oko Sunca.
Prijevod sa slike: masa elektrona je oko 1/2000 mase protona, a masa protona je jednaka masi neutrona.

Rudefordov model atoma se naziva i nuklearnim atomom ili planetarnim modelom atoma.

1.1 Smjer vremena

1.1.1 Entropija
Entropija je spontano i konitinuirano kretanje iz reda prema neredu.

Mjera entropije mora biti globalna. Primjer: moemo pumpati toplinu iz friidera (kako bi napravili kocke leda), ali toplina se prenosi u kuu i entropija kue raste, iako se lokalna entropija u kockama leda smanjuje. Dakle, suma entropije u kui i friideru raste. Koncept entropije se odnosi na mnoge fizikalne sisteme, ne samo na toplinu. Primjer: entropija ometa tok informacija signal se uvijek degenerira uslijed sluajnog uma. Entropija itavog Svemira raste sa vremenom.

1.1.2 Ireverzibilnost
Klasina fizika je znanost na kojoj se temelji nae vjerovanje u deterministiki, vremenski revezibilan opis prirode. Klasina fizika ne unosi nikakvu razliku izmeu prolosti i budunosti. Ovo je poznato kao Epikurova dilema, dilema postojanja ili postajanja, ideja da je potrebano uzeti u obzir odreeni element sluajnosti kako bi se dogodila devijacija (odstupanje) u kretanju materije iz potpuno predodreene (staze) evolucije. Zapanjujui uspjeh jednostavnih fizikalnih principa i matematikih pravila u razjanjavanju velikog dijela prirode neto je potpuno oigledno sa stanovita svakodnevnog iskustva. Povremeno je promatrajui, priroda se ini krajnje kompleksnom i sluajnom. Malo je fenomena koji iskazuju tonu vrstu pravilnosti, a koja koji mogu nagovjetavati unutrani red. Tamo gdje su trendovi i ritmovi oiti, oni su veoma esto pribline i kvalitativne forme. Postavlja se pitanje kako moemo uskladiti ove naoko sluajne dogaaje sa pretpostavkom o Svemiru bez unutarnjih zakona.

Treba biti sposoban izdvojiti bitno iz kompleksnosti svakodnevnih situacija. Reverzibilni procesi se ine idealizacijom realnih procesa u prirodi. Interpretacije koje se temelje na vjerojatnosti ine makroskopski karakter naih opservacija odgovornim za ireverzibilnost koju promatramo. Ako bi mogli pratiti svaku pojedinu molekulu, mogli bi vidjeti vremenski reverzibilan sistem u kojem se svaka molekula ponaa u skladu sa Newton-ovim zakonima fizike. Kako mi jedino moemo opisati odreeni broj molekula u svakom odjeljku, zakljuujemo da sistem tei prema ekvililibrijumu (ravnotei). Da li je ireverzibilnost samo posljedica priblinog makroskopskog karaktera naih promatranja? Da li ona ima ima veze sa ignoriranjem svih pozicija i brzina? Ireverzibilnost vodi i prema redu i prema neredu. Neravnotea vodi prema konceptu kao to je samo-organizacija i disipativne strukture (one strukture koje se postepeno troe, gube energiju, rasipaju) kao to je npr. snjena pahuljica. Objekti daleko od ravnotee su visoko organizirani zahvaljujui privremenim, ireverzibilnim, neravnoternim procesima. Ponaanje kompleksnog sistema nije u potpunosti sluajno, radi se zapravo o tome da je finalno stanje toliko osjetljivo na poetne uvjete da je nemogue predvidjeti budue ponaanje bez beskonanog znanja o svim buduim kretanjima i energijama (npr. leptir u Junoj Americi uzrokuje oluju na Sjevernom Atlantiku). Promatramo li rast jednodimenzionalnog staninog automata da dva stanja (on i off) oito je da jednostavna pravila generiraju znaajnu kompleksnost. Iako se radi samo o matematikoj igri, mnogo je primjera istog oblika i sloenog ponaanja koja se zbivaju u prirodi. Individualni opisi nazivaju se trajektorije, statistiki opis grupa naziva se ansamblom. Individualni dijelovi su determinirani, trajektorije fiksirane. Ipak ansambli

djelova prate vjerojatne obrasce i nisu izvjesni (kolebljivi su). Da li ovo proizlazi iz ignoriranja svih trajektorija ili neeg dubljeg u zakonima prirode? Svaki proraun sa ciljem predvianja e neizbjeno sadravati neku veliinu ulaznih pogreaka jer mi nismo u mogunosti mjeriti fizikalne veliine neogranieno precizno. Valja uoiti da se relativne vjerojatnosti razvijaju na deterministian nain. Statistika teorija moe ostati deterministika. Dakako, makroskopska ireverzibilnost je manifestacija sluajnosti vjerojatnih procesa na mikroskopskoj skali. Uspjeh redukcionizma se temeljio na injenici da je veina jednostavnih fizikalnih sistema linearna, ukupno je suma dijelova. Kompleksnost se pojavljuje u nelinearnim sistemima.

1.1.3 Smjer vremena

Zato percipiramo vrijeme kao da se uvijek kree prema naprijed? Zato su naa sjeanja uvjek o prolosti, a nikada o budunosti. Svi temeljni Newtonovi zakoni su vremenski revezibilni. Sudari izgledaju jednako prema naprijed i prema natrag. Kutija ispunjena molekulama plina koja se u potpunosti ponaa u skladu s Newtonovim zakonima nema ugraen smjer vremena. Meutim, mogue je pokazati da e kontinuirano sluajno kretanje molekula izazvati ukupan ansambl da posjeti i prijee kroz svako mogue stanje kutije, slino kao to e kontinuirano mijeanje karata u konanici reproducirati svaku moguu sekvencu (slijed karata). Ova sposobnost prirode da se dijeli u viestruka stanja ini jednostavnijim za shvatiti zato termodinamini sistemi tee ekvilibrijumu (ravnotei) to je poznato kao Pioncare-ov teorem. Ako je kutija sa plinom trenutno u stanju niske entropije, uskoro e vjerojatno biti u stanju manjeg reda s obzirom da postoji velik broj stanja koja moe zauzeti (u koja se moe razviti), veina ovih stanja su ona vie entropije. Samim zakonima sluajnosti, kutija ima veu vjerojatnost postii stanje vie entropije nego stanje nie entropije jer postoji mnogo vie moguih stanja visoke entropije.

Poincare-ov teorem tvrdi da ukoliko svako pojedino stanje ima istu vjerojatnost da bude postignuto (dosegnuto), tada e se oito stanja veeg nereda pojavljivati ee nego stanja potpune ureenosti, jednostavno jer je ovih prvih znatno vie. Termodinamika zbivanja, kao naprimjer rast stabla, nisu vremenski reverzibilna. Razbijena jaja se ne popravljaju sama. Odreeno ovim dogaajima, vrijeme ima smjer, preferirani smjer. Entropija i smjer vremena su usko povezan. Poveanje entropije je u smjeru pozitivnog vremena. Ipak, prouavanje komponenata sistema pokazuje da je djelove mogue opisati u obliku vremenski-simetrinih zakona. Drugim rijeima, mikroskopski svijet je upravljan vremenskisimetrinim zakonima, ali makroskopski svijet ima tono odreeni smjer.

1.2 Kvantna fizika

1.2.1 Planckova konstanta
Ranih 1900-ih njemaki fiziar E. Planck je uoio fatalne pogreke u fizici demonstrirajui da elektron kruei oko jezgre ubrzava. Akceleracija znai promjenjivo elektrino polje (elektron ima naboj), kada dolazi do emitiranja fotona. Ali, u tom sluaju elektron bi izgubio energiju i pao na jezgru. Prema tome, atom ne bi trebao postojati.

Prijevod sa slike: Prema klasinoj fizici, elektron u orbiti oko jezgre atoma treba emitirati elektromagnetsku radijaciju (fotone) kontinuirano, jer kontinuirano ubrzava u zakrivljenoj putanji. Rezultirajui gubitak energije implicira da bi elektron trebao u spiralnoj putanji pasti na jezgru u veoma kratkom vremenu (tj. atom ne moe postojati). Bohr je predloio da su elektroni ogranieni na odreene fiksirane (kvantizirane) putanje. Elektron moe skoiti, odjednom, izmeu ovih putanja apsorbiranjem ili emitiranjem fotona sa odgovarajue tonom valnom duinom.

Da bi rijeio ovaj problem, Planck je pretpostavio da se energija, na sub-atomskoj razini, moe transferirati (prenositi) jedino u malim jedinicama tzv. kvantima. Prema njegovom pronalasku, mi ovu jedinicu nazivamo Planck-ovom konstantom (h). Rije kvantni dolazi od rijei kvantitet i odnosi se na malene pakete djelovanja ili procesa, najmane jedinice oba (djelovanja ili procesa) koji se mogu povezati sa pojedinim dogaajem u mikroskopskom svijetu.

1.2.2 Dvojnost val-estica

Valna priroda svjetlosti objanjava velik dio njenih svojstava: refleksiju/refrakciju difrakciju/interferenciju Dopplerov efekt Ali, rezultati zvijezdane spektroskopije (emisija i apsorpcija spektra) se mogu objasniti samo ukoliko svjetlost ima estinu prirodu poput Bohr-ovog atoma i opisa svjetlosti pomou fotona. Dvojna priroda svjetlosti najbolje se demonstrira fotoelektrinim efektom, u kojem slabo UV zraenje (svjetlost) producira tok naboja (oslobaanje elektrona) dok snano crveno svjetlo ne oslobaa elektrone bez obzira koliko je intenzivno.

Einstein je objasnio fotoelektrini efekt pretpostavljajui da svjetlost postoji u estinom stanju, paketima energije (kvantima) nazvanim fotoni. Upotrebom crvenog svjetla ne dolazi do toka naboja jer su paketi energije koje nosi svaki pojedini foton preslabi da bi izbili elektrone iz atoma neovisno o tome koliko je crvenih fotona usmjereno na katodu. Za razliku od toga svaki pojedini UV foton je dovoljno snaan da oslobodi elekton i prizvede tok naboja.

Ovo je jedan od najneobinijih, ali temeljnih koncepata moderne fizike da svjetlost ima i valno i estino stanje (ali ne istovremeno) i nazivamo ga valno-estinim dualizmom (dvojnosti).

1.2.3 de Broglie-va valna materija

Jedno do temeljnih pitanja koje se postavilo kada je Einstein iznio svoju teoriju o svjetlosti bilo je: da li elektroni imaju valna svojstva? Odgovor je doao u doktorskoj tvrdnji Louisa de Broglie-a 1923. de Broigle je tvrdio da s obzirom da svjetlost pokazuje valna i estina svojstva i materija takoer moe biti estica i val.

Jedan od naina na koji moemo zamisliti val tvari (ili foton) je u obliku valnog paketa. Normalni valovi imaju sinusoidalni oblik i nemaju poetak ni kraj.

Kompozicija nekoliko valova razliitih valnih duina moe proizvesti valni paket sljedeeg oblika (slika).

Dakle, foton ili elektron u kretanju se moe zamisliti kao valni paket koji posjeduje svojstva vala, ali takoer i jedinstvenu poziciju i veliinu koju povezujeno sa esticom. Prisutni su i odreeni problemi poput onog da valni paketi ne prestaju na konanoj udaljenosti od toke najvee amplitude ve se protee u beskonanost. Znai li to da elektron postoji na svim tokama svoje trajektorije? de Broglie je takoer formulirao jednadbu koja povezuje valnu duinu estice sa momentom estice. Dakle, energija je povezana svojstvima tvari.

I dok je de Broglie-ove valove bilo teko prihvatiti nakon stoljea shvaanja estica kao tvari s konanom veliinom i pozicijom, valna svojstva elektrona su dokazana u laboratorijskom eksperimentu usmjeravanjem snopa elektrona prema prepreci s otvorima i pokazujui pojavu struktura koje nastaju uslijed interferencije. Kako se de Broglie-ova ideja uklapa u makroskopski svijet? Valna duina isezava proporcionalno sa momenton objekta. Zato to je vea masa objekta, kraa je valna duljina. Valna duina osobe, na primjer, je veliine milijuntnog dijela centimetra, premala da bi se mogla izmjeriti. Ovo je razlog zbog kojeg ljudi ne tuneliraju kroz stolice kada na njih sjednu.

1.2.4 Princip neodreenosti

Klasina fizika se nala pred problemom kada je trebalo opisati dvojnu prirodu (valna i estina svojstva) materije. Jo vei problemi doli su sa otkriem principa neodreenosti. Princip neodreenosti razvio je W. Heisenberg tvrdnjom o efektima valne i estine prirode na svojstva objekata na subatomskoj razini. Razmotrimo li koncept momenta u mikroskopkoskom svijetu s valnim svojstvima, moment vala dan je sa njegovom duinom. Valni paket poput fotona ili elektrona sastavljen je od mnogo valova. Stoga, on treba biti sastavljen od mnogo pojedinanih momenata. Ali kako objekt moe imati mnogo momenata? Dakako, u trenutku kada je mjerenje nad esticom provedeno, uoava se jedan jedinstveni moment. Ali poput neodreeosti pozicije (fuzzy position) i moment prije promatranja je intrinsino (po prirodi, kao unutranje svojstvo) neodreen. Ovo je poznato kao princip neodreenosti koji tvrdi da su odreene veliine poput pozicije, energije i vremena nepoznate osim u obliku vjerojatnosti. U svojoj najjednostavnijoj formi princip neodreenosti tvrdi da pouzdano poznavanje tzv. komplementarnih parova nije mogue. Na primjer, moemo izmjeriti lokaciju elektrona, ali ne istovremeno i njegov moment (energiju).

Matematiki princip neodreenosti opisujemo na sljedei nain, gdje je x pozicija, a p moment:

Ovo je vjerojatno najpoznatija jednadba u fizici uz onu E=mc 2. Ona u osnovi kae da kombinacija pogreke u odreenosti poloaja pomnoena sa pogrekom u odreenosti momenta uvijek mora biti vea od Planck-ove konstante. Dakle, mogue je izmjeriti poziciju elektrona do neke tonosti, ali pri tome e njegov moment biti unutar velikog raspona vrijednosti. Obratno, mogue je precizno izmjeriti moment, ali tada je poloaj nepoznat. Takoer, valja uoiti da je princip neodreenosti nevaan u sluaju makroskopskih objekata s obzirom da je Planck-ova konstanta, h, veoma mala (10-34). Dubina principa neodreenosti se shvaa kada postavimo pitanje; da li je nae znanje uistinu neogranieno? Odgovor je ne, jer princip neodreenosti kae da postoji ugraena neodreenost, nedeterminiranost, nepredvidljivost prirode.

1.2.5 Kvantna valna funkcija

Valna priroda mikroskopskog svijeta ini koncept poloaja sloenim u sluaju subatomskih estica. ak i valni paket ima neodreenost koja se uz njega vezuje. Elektron u orbiti (na putanji) oko jezgre nema poziciju o kojoj moemo raspravljati, osim to moemo tvrditi da sa nalazi negdje unutar svoje orbite (putanje). Kako bi rijeila ovaj problem, kvantna fizika je razvila alat u obliku kvantne valne funkcije, matematiki opis superpozicije povezane sa entitetom (jedinkom) u bilo kojem trenutku.

Kljuna toka valne funkcije je u tome da se pozicija estice opisuje iskljuivo kao mogunost ili vjerojatnost sve dok se ne izvri mjerenje. Na primjer, sudar elektrona sa fotonom rezultira izmjerenom pozicijom i kaemo da je nastao kolaps valne funkcije (tj. valna priroda elektrona prelazi u estinu prirodu).

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com