TEKST 1

MUHAMMED A.S. PRVI ISLAMSKI DRAVNIK ***

(Poslanik a.s. kao osniva i organizator prve islamske drave, kao politiar i diplomatai kao vojskovoa)

Prihvatimo li Ibn Haldnovo tumaenje pojma halifa, tj. da halifa znai zamjenik Boijeg Poslanika, bilo bi onda neprikladno izostaviti govor o onome koji se zastupa i zamjenjuje. On je uzor muslimanima u svakom aspektu ivota, pa tako i u onom koji se tie vlasti te politike upravljanja ljudima i dravom. On je taj koji je osnovao prvu islamsku dravu, donio prvi dravni ustav i svojim primjerom pokazao kako treba izgledati i djelovati jedan islamski vladar. I ne samo vladar. Poslanikova linost i njegov karakter nesumnjivo su najbolji uzor bilo da je u pitanju otac, suprug, prijatelj, predvodnik demata , uitelj, savjetnik ili pak dravnik, politiki voa, vrhovni komandant oruanih jedinica, vojskovoa, ratnik. Muhammed a.s. je kao osoba, jedinka i linost jednostavan, srdaan i iskren; odmjeren i umjeren u kontaktu i poslovanju sa drugim ljudima. Upravo ta prostost i jednostavnost ini ga uzornim i savrenim ovjekom. Muhammed a.s. u Medinu, tadanji Jesrib, stie u petak, 12. Rabu-l-awwala 1. godine po hidri ili 27. septembra 622. godine po kalendaru. Od ovog datuma moemo govoriti o Poslaniku a.s. kao vrsnom dravniku i politiaru.

Poslanik a.s. kao osniva i organizator prve islamske drave

Prvi korak koji je Poslanik a.s. nainio stigavi u Medinu bila je izgradnja damije koja je ubrzo postala mnogo vie od bogomolje. Damija je postala ne samo vjerski ve i obrazovni i kulturni centar. Damija je bila zgrada svojevrsnog Parlamenta u kojoj su se odravale sjednice re - vijea i donosile odluke. Tu su se sastajala razliita plemena rjeavajui svoje sukobe, plemenske nesuglasice i netrpeljivosti. Tu su se donosile odluke o obustavi plemenskih ratova, prava dodjeljivana, albe sasluavane i nepravde ispravljane. Dajui joj viestruku namjenu Poslanik a.s. je uinio damiju centrom okupljanja muslimana.

Dolaskom u Medinu, Poslanik a.s. se morao suoiti sa nizom problema, te unutranjim i vanjskim neprijateljima. Bio je svjestan da su problemi i opasnosti mogle doi iz tri izvora: 1. Quraya i drugih idolopoklonika Arabije, 2. Jevreja Medine, koji su ivjeli u i van grada, te koji su posjedovali veliko bogatstvo, mo i utjecaj, 3. razlike i razilaenja meu njegovim sljedbenicima. Poslanik a.s. je uviao da bi se sa dva prva problema mogao lake nositi ukoliko bude postojalo vrsto jedinstvo meu njegovim sljedbenicima. Muhadiri (muhir) , iseljenici iz Mekke, te ensarije, pomagai iz Medine, posjedovali su razliite obiaje i kulturu, a neki od njih su bili dojueranji protivnici. Razlike i eventualne netrpeljivosti meu njima Poslanik je rijeio samo jednim mudrim potezom pobratimio je iseljenike iz Mekke i pomagae iz Medine. Gazali kae: Znaenje ovog bratimljenja je u prevazilaenju privrenosti plemenu, jer odanost i privrenost moe biti samo islamu. Konceptom bratstva izmeu iseljenika i pomagaa Poslanik a.s. je osigurao politiko i duhovno jedinstvo meu svojim sljedbenicima. Udaren je temelj jednom novom drutvu islamskom drutvu koje se u svim svojim strukturama razlikovalo od predislamskog drutva. Osnovnu razliku nalazimo u samom temelju budui da se predislamsko drutvo zasnivalo na osjeaju privrenosti plemenu, dok je u islamskom drutvu ta privrenost zamjenjena sa privrenosti islamu. Islam provided an economic, social and political system. Of this system religion was an integral part, since it gave the ideas on which the whole was based. Bratimljenje meu muslimanima bio je veliki korak, ali ne i dovoljan za jedno vrsto drutvo. Poslanik a.s. je to znao. Mnoge navike i obiaji iz predislamskog doba jo uvijek su bili ivo prisutni i prijetili postojanosti islamskog drutva. Trebalo je sainiti ugovor koji e te nedostatke eliminisati te urediti odnose, prava i obaveze svih. Tim ugovorom Poslanik a.s. nije elio obuhvatiti iskljuivo muslimane ve sve itelje Medine, ime bi postigao unutranju stabilnost nunu za efikasnu zatitu od vanjskog neprijatelja. elio je obezbijediti sigurnost, mir i dobro svim stanovnicima uz konstituisanje teritorije koja e biti domovina svih. Ovaj pisani dokument, nastao u vremenu i pod nadzorom Poslanika a.s., u historiji je poznat kao Medinski ustav ili Medinska povelja. Iako je ovo historijski znaajan dokument, ipak mu dugo vremena nije posveivano dovoljno panje. Muhaddisi su ga zanemarivali iz strunih razloga. Povelja do nas dolazi u pisanom obliku a ne putem pouzdanog lanca prenosilaca, to se ne priznaje u znanosti hadisa ...Osim toga, jedini tekst povelje dopro je do nas preko Muhammada b. Iska b. Yassra, najpoznatijeg pisca Sre, kog muhaddisi njegova vremena nisu voljeli.

Optuivan je za nepouzdanost u nekom svom ponaanju, to je imalo uticaja i na dranje docnijih muhaddisa i nepovjerljiv stav prema tekstu Povelje. Izvorni primjerci ove povelje bili su u posjedu potomakaAl ibn Ab liba tj. Muhammada al-Bkira b. fara al-dika i Abd al-Allha b. Al-asana b. Al b. Ab liba. Ibn Isk je dobio Povelju preko ovog posljednjeg, s kim je bio prisan. Takoe i politike prilike tokom vladavine Omejada i Abasida uinile su ovaj dokument nepoeljnim jer je dolazio preko Aljevih potomaka i jer se sa svojom vrstom politikom pravednih drutvenih odnosa s dosta demokratinosti i sloboda kosio sa njihovom vlasti baziranoj na centralizmu. Pa i pored svega, Povelja je prihvaena kao autentina. Na to ukazuje stil kojim je Povelja pisana i podudarnost dogaaja koji su se zbili u Medini u doba Poslanika a.s....Njenu tanost prihvatili su i brojni savremeni istraivai islamskog drutva na Istoku i Zapadu. Povelja sadri 70 lanova podjeljenih u etri grupe kojima su regulisani odnosi itelja Medine na osnovama pravinosti i potpomaganja. Ugovor nije nametnut iteljima ve je nastao sporazumom s njima. Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresovanih struktura grada i okoline Pod nadzorom Muhammeda a.s. oblikovan je ugovor zaosnovan na stavovima koje do tada nije poznavao svijet pun plemenske uskogrudnosti i plemenske veliine. Jevrejima je ostavljena puna vjerska i ekonomska sloboda uz uslov potivanja ugovora. O odnosu prema Jevrejima svjedoi, izmeu ostalih, i 18. lan ove Povelje: Oni Jevreji koji nas slijede, stiu pravo na nau pomo i podrku. Niko im nee nepravdu initi, niti (nekom) pomoi protiv njih. Skoro trideset lanova ovog ugovora odnosi se samo na Jevreje. Interesantno je primjetiti da se u veini literature koja citira ovu Povelju ne spominju tri velika jevrejska plemena Qurayza, Nuzayr i Qaynqa. Neki smatraju da oni nisu nikad ni bili obuhvaeni ovom poveljom dok drugi zakljuuju da su take povelje koje se tiu jevreja dodate nakon iseljenja ovih plemena iz Medine. Pa ipak postoje izvori koji tvrde da su Ugovorom u prvi mah obuhvaeni samo jevreji Avsa i Hazraa dok ostala jevrejska plemena Qurayza, Nuzayr i Qaynqa nisu prisustvovali njegovom potpisivanju nego su se kasnije pridruila. Ayatullah Ja'far Subhani pozivajui se na djelo Biharul Anwar (vol.XIX,pp.110111) kae: However, these people concluded agreements with the Prophet later and the following sentences have been taken from the contents of those agreements: The Prophet makes this agreement with the three groups to the effect that they will not harm him and his friends with their tongues and hands, and will

not supply arms and mounts to his enemies. In case they act against the contents of this agreement the Prophet would be at liberty to shed their blood, confiscate their properties and make their women and children captives. Then Hay bin Akhtab signed on behalf of Bani Nuzayr, Ka'b bin Asad on behalf of Bani Qurayzah and Mukhayriq on behalf of Bani Qaynqa. Ovom Poveljom Muhammed a.s. je udario i temelje sudstvu, u svoje vrijeme, imenujui sebe vrhovnim sudijom a Qur'an vrhovnim zakonom to se da jasno naslutiti iz teksta sadranog u 28. lanu: U bilo kojem meusobnom sporu, trebate se obratiti Allahu Uzvienom i Muhammedu, Bog ga blagoslovio i spasio. Sadraj Medinske povelje nije nastao odjednom niti su svi lanovi istovremeno napisani. Historiari ne iskljuuju mogunost da je Povelja sadravala jo lanova koji nisu sauvani. Ono to je historijski bitno jeste da je usvajanjem ove povelje, od strane itelja Medine i okolice, nastala prva islamska drava, drava ureenih odnosa, s glavnim gradom Medinom i prvim istinskim islamskim dravnikom Muhammedom a.s.

Poslanik a.s. kao politiar i diplomata

Da se politika Muhammeda a.s. u pogledu djelovanja i upravljanja islamskom zajednicom odlikovala izuzetnom mudrou, vjetinom i strpljenjem, dokazuje i sporazum o primirju zakljuen na Hudejbijji (Hudaybiyya) izmeu muslimana i murika 6. hidretske godine. Dvije strane ugovorom su se saglasile da obustave meusobno ratno djelovanje u periodu od deset godina. Ljudi e se slobodno kretati i titie jedni druge. Onog Qurayiju koji doe Muhammedu a.s. bez njihove dozvole muslimani e vratiti njima. A onog ko doe od Muhammeda a.s. Qurayijima oni nee vratiti. Dalje, ona plemena koja ele da stupe u savez sa Muhammedom a.s. mogu to uiniti uz potivanje ovog ugovora, a isto tako ona koja ele stupiti u savez s Qurayijima, mogu to uraditi. Dobrobit ovog sporazuma za muslimane je viestruka iako moda u prvi mah ne dovoljno vidljiva. S ovim se nedvojbeno slau svi historiari islama.

The treaty of al-Hudaybiyah was thus favorable to Muhammad's long-term strategy, but for the moment it left him to deal with the disappoinment of his followers at the apparent failure of the expedition. U datom trenutku Sporazum je muslimanima djelovao kao ponienje, priznavanje nadmonosti neprijatelja te priznavanje sopstvene nemoi, pa ipak daljim razvojom dogaaja potvrena je njegova dobrobit u pogledu muslimana. In making a treaty with the Meccans as an equal he had received public recognition...More important, by ending the state of war with Mecca, he had gained a larger measure of freedom for the work of extending the influence of the religious and political organization he had formed... This is all part of Muhammad's programme of consolidating his strength and building a complex of tribes in alliance with himself. Zahvaljujui ovom primirju islam se irio silovitom brzinom na Arabljanskom poluotoku. Ibn Him istiui znaaj ovog sporazuma kae: Do tada nije bilo vee pobjede od te. Nakon ovog primirja kada se konano stalo sa ratovanjima i kada se ljudi nisu vie bojali jedni drugih, ve su kod nesporazuma i verbalnih zakoljica razgovarali meu sobom, ko god je predstavio islam bilo kome ko ita razumije, taj ga je i prihvatao. Pa ak i paragraf ovog sporazuma koji se inio krajnje nepravedan i poniavajui, a koji se tie odbjeglih muslimana koji su se morali vratiti Qurayijima, na kraju je izaao u korist muslimana. Same Qurayije su uputile molbu Poslaniku a.s. za njegovo ukidanje molei ga da prihvati odbjegle muslimane koji su postali prijetnja njihovim trgovakim karavanama. Tako se Poslanik a.s. ovim sporazumom dokazao kao vrsni politiar koji se ne zanosi trenutkom, kao politiar iji pogled dopire mnogo dalje i dublje, koji svojom mudrom i smirenom politikom doprinosi pobjedi i napretku mlade islamske drave. Mir postignut na Hudaybiyyi Muhammed a.s., kao poglavar mlade islamske drave a ujedno i Boiji Poslanik, iskoristio je da uspostavi kontakt sa okolnim vladarima te da ih pozove u islam. Za svakog vladara izabrao je dostojnog izaslanika ambasadora, kojeg je slao sa pisanom porukom potvrenom peatom na kojem je pislao Muhammed, Boiji Poslanik. Njegove rijei su bile odmjerene, dostojanstvene. Pozivale su istini i prijateljstvu. O tome svjedoi i dio poruke upuene Naji, kralju Abesinije: ...Pozivam na prijateljstvo u ime Allaha d.. i da slijedi mene i vjeruje u Objavu koja mi je dostavljena, jer ja sam Allahov Poslanik. Ja pozivam tebe i tvoju vojsku Uzvienom Allahu. Ja sam ti prenio poziv i dao ti savjet, pa ga primi...

Izaslanstva su bila mnogobrojna. Neka od njih su naila na lijep prijem, a neka ne. Ali ono to je bitno je injenica da je Poslanik a.s., osim to je irio poruku islama, ukazao, kao dravnik, na nunost kontakta i uspostavljanja dobrih odnosa sa okolnim dravama i vladarima. Kao vjet dravnik Muhammed a.s. nije proputao priliku da ukae na vanost meusobnog dogovaranja. Na vanost dogovaranja ukazano je i Kur'anom u istoimenoj suri gdje se nabrajajui osobine pravih vjernika izmeu ostalog spominju i oni koji se o svojim poslovima dogovaraju. (Kur'an,XLII:38.) Dogovaranje je bitno kako u svakodnevnom ivotu tako i u dravnom i politikom. Onoga, ko namjerava da neto radi pa se posavjetuje s jednim iskusnim i pametnim muslimanom, Allah e naputiti da uini onako kako e za njega biti najbolje! Kao primjer re u doba Boijeg Poslanika a.s. navodimo sluaj vezan za bitku na Hendeku. Resulullah a.s. sazva vrhovno vijee ru na kome se raspravljalo o planu odbrane Medine i muslimana. Nakon iscrpne analize itave situacije, i rasprave koja je voena izmeu vijea i vojnog vrha, sloie se da prihvate prijedlog Poslanikovog druga (ashaba) Selmana Farisije (Salmn Fris). Iako poslanik, Muhammed a.s. se nije libio potraiti i prihvatiti savjet i miljenje drugih te je na taj nain dao jasan primjer onima koji dolaze nakon njega. Takoe je pokazao da se mnoge potekoe lake prevaziu ukoliko se slijede kur'anske upute. In dealing with the difficulties which arose from time to time, however, Muhammad was guided by the fairly coherent set of ideas found in the Qur'an. That these ideas were adequate to the various situations was one of the foundations of his success. Another was his own wisdom, tact, patience and other statesmanlike qualities.

Poslanik a.s. kao vojskovoa

Kao poglavar islamske zajednice, te dravnik mlade islamske drave Poslanik a.s. je ujedno bio i vrhovni komandant muslimanskih oruanih jedinica. I na

ovom polju, kao i na prethodnima, on je pokazao izuzetnu vjetinu. Tokom njegova ivota voeno je mnogo bitaka, organizirani su mnogi vojni pohodi. Najznaajnije bitke i pohodi u ovom periodu bile su: Bedr (2. god. po H.), Uhud (3. god. po H.), te iste godine bitka protiv Ban Qurayza, Hajber (7. god. po H.), Mu'ta (8. god. po H.) pohod na Taif (8. god. po H.), Tebuk (9. god. po H.). Svaku od ovih bitaka Boiji Poslanik a.s. je planirao i vodio na specifian nain i sa posebnom ratnom vjetinom. Stoga nijedna bitka nije propala zbog nedostatka njegove mudrosti, vojnike nebriljivosti ili pak neutvrivanja stratekog poloaja. Ono to se desilo na Uhudu i Hunejnu je bio samo trenutak slabosti u redovima njegove vojske ili pak nepridravanje njegovih naredbi, mudrih poteza i planova, to je za njih bila stroga dunost s vojnog stanovita. Meutim, ono to je bitno naglasiti jeste da je Boiji Poslanik svojim stavom i nastupom promjenio karakter, stil i duh dotadanjeg ratovanja. U predislamskom periodu rat je bio sinonim za pljaku, otimainu, ubijanje, paljenje, nasilje, nepravdu, krvnu osvetu, sramoenje enskih vrijednosti, besposlicu i razvrat na zemlji. Muhammed a.s. uvodi promjene. Dihad je postao ienje Allahove zemlje od nasilja, izdaje, grijeenja i tiranije, a radi stvaranja sigurnosti, mira, milosti, panje, prijateljstva i ovjenosti. Propisana su asna pravila za voenje ratova kojih su se morali pridravati i vojska i njena komanda, izvan tih pravila nije se smjelo izai. Pri opremanju vojne Poslanik a.s. je prvo nareivao bogobojaznost, pa bi potom izmeu ostalog rekao: ...Borite se, ali ne pretjerujte, ne varajte i ne inite nasilje, ne unakaavajte druge i ne ubijajte malu djecu... Zabranio je nasilje nad enama i potomstvom. Zabranio je ak i sjeu uma i stabala osim u velikoj nudi, a sa ratnim zarobljenicima se odnosio na nain dostojan ovjeka, te nije doputao njihovo poniavanje. Jedan od vanih elemenata Poslanikove politike na ovom polju bilo je i ono to bi mi danas nazvali diplomatskim ratom propaganda i druga sredstva borbe protiv neprijatelja bez upotrebe oruja. Primjer za to nalazimo u dogaaju kad je jedan napadaki savez opsjedao Medinu 5. hidretske godine, Muhammed a.s. je nastojao kupiti odstup jednog dijela saveznika. U tom istom ratu sjajno mu je uspjelo izazvati razdor izmeu opsadatelja i medinskih idova, ime je izbjegnut siguran slom u presudnom trenutku. Rat je lukavstvo poznata je izreka Muhammeda a.s. Nije se sluio laima, ali je svojim dranjem i nastupom zbunjivao one koji nisu potanko poznavali njegove rijei i stavove te i na taj nain doprinosio prednosti muslimana u njihovim borbama protiv neznabotva. Njegove kvalitete vojskovoe priznaju ne samo muslimanski ve i nemuslimanski historiari.

Without a remarkable combination of qualities in Muhammad it is improbable that the expansion would have taken place, and the military potential of the Arabs might easily have spent itself in raids on Syria and 'Iraq with no lasting consequences...His wisdom in these matters is shown by the rapid expansion of his small state to a world-empire after his death, and by the adaptation of his social institutions to many different environments and their continuance for thirteen centuries.

*****

Irski dramatiar, esejist i kritiar te dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost George Bernard Shaw govorei jednom prilikom o Muhammedu a.s. je izjavio: Ja vjerujem, kada bi danas jedan ovjek kao to je on, uspio da uspostavi diktatorsku vlast u modernom svijetu, on bi uspio da rijei njegove probleme na nain koji bi mu pribavio potrebni mir i sreu. Muhammed a.s. je bio politiar, dravnik, vojskovoa, ali od drugih politiara razlikovao se po tome to je njegova politika bila usmjerena na dobrobit ovjeanstva, to nije teio ni svom osobnom uzdizanju niti sticanju povlastica za svoju zajednicu na raun prirodnih prava drugih. Borio se protiv zla i neznabotva koje je smatrao opasnim po ovjeanstvo. Biti krijepostan i pustiti druge da rade ta hoe, za njega je bila ne samo nerazumna ve i opasna politika. Zlo i la je trebalo potisnuti i napraviti prostora dobru i istini da djeluje. Svojim nastupom dravnika, politiara i vojskovoe Muhammed a.s. je upravo to i uinio.

TEKST 2

REKLI SU O NJEMU ...

MAHATMA GANDI

Majki Hart (Michael Hart), ameriki pisac Francuski knjievnik i politiar Lamarten

Lav Tolstoj, ruski knjievnik

Vat Montgomeri Vat (VVatt Montgomery Watt) Bosvort Smit (Boswort Smith)

Eduard Gibon i Simon Okli (Edward Gibbon/Simon Ocklav) Bernard o, engleski pisac Sanarsten el-Asudi OSTALI Ana Bizant (Annie Besant)

Kada se govori o linosti Muhammeda, s.a.v.s., i znaaju izuavanja njegovog ivotopisa, korisno je sagledati ta su o njemu rekli veliki svjetski umovi. U ovom odjeljku navest emo prigodne izjave nekih velikana koji su bili zadivljeni grandioznim likom Alahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i pored injenice da nisu primili islam. Oni su ukazivali na istinu koju historija uvjerljivo biljei i to ispisivali u svojim djelima. Muhammeda, s.a.v.s., su cijenili prvenstveno zbog toga to je svojim djelom doprinio da ljudski rod ostvari moralni i civilizacijski uspon do najvie razine. To je mnoge autore navodilo da mu se dive, toliko da su o njemu pisali djela u kojima se Poslanikov, s.a.v.s., uzoran lik trajno spominje. Ovaj izbor je mali dio onog to su ti ljudi rekli o veliini Poslanikove, s.a.v.s., linosti i njegovim izvanrednim osobinama.[1]

Mahatma Gandi

"Poelio sam upoznati tog ovjeka koji neosporno plijeni srca miliona i miliona ljudi. Nedvojbeno sam se uvjerio da sablja nije bila sredstvo pomou kojeg je islam stekao svoju poziciju, ve je to bila jednostavnost tog Poslanika praena preciznou, ispunjavanjem datih obeanja, te njegova potpuna odanost prijateljima, privrenost sljedbenicima, hrabrost i apsolutno pouzdanje u Gospodara tokom izvravanja svog poslanja. To su osobine koje su presudno krile put i otklanjale tekoe, a nikako sablja. Nakon to sam zavrio itanje drugog dijela Poslanikovoga ivotopisa, shvatio sam koliko mije ao to se

djelo tu zavrava, zbog toga to sam osjetio elju da to vie saznam iz Poslanikovoga grandioznog ivota."[2]

na vrh

Majki Hart (Michael Hart), ameriki pisac

"Moj izbor Muhammeda za vodeu poziciju meu najistaknutijim historijskim linostima, vjerovatno e neke itaoce iznenaditi. Meutim, on je jedini ovjeku cjelokupnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su zapoinjali s velikim poslanjima, ali su umrli a da poslanja nisu dovrili, kao to je bio sluaj s Mesihom (Isusom) u kranstvu. Bilo je i onih s kojima su drugi (poslanici) sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi prethodili, kao to je sluaj s Musaom u idova. Meutim, Muhammed je jedini koji je upotpunio poslanje u vjeri ije odredbe su sasvim jasno odreene, u koje su narodi potpuno vjerovali jo za njegovog ivota.

Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik drave. S tog stanovita on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena ivotna naela, uredio ivot te zajednice na ovom svijetu davi joj univerzalan model organizovanja koji se iz njegovog zaviaja irio svijetom. On je taj koji je i zapoeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje."[3]

na vrh

Lav Tolstoj, ruski knjievnik[4]

"Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to to je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vrakih kandi runih obiaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon e svijet voditi u sporazumijevanje s razumom i mudrou."

''... Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najveih reformatora ovjeanstva. Pripada mu najvea slava jer je on ovjeanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je sprijeio prolivanje nedune ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do ovjek koji je imao nadnaravnu snagu, ovjek koji je dostojan svakog potovanja, divljenja i panje.

na vrh

Francuski knjievnik i politiar Lamarten

"Ako vai pravilo da se ljudski genij mjeri prema krajnjem dometu i zadivljujuim rezultatima, ko se moe usuditi da bilo kojeg velikana moderne historije uporedi s vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim genijem,

uprkos malobrojnim sredstvima kojima je raspolagao? Znameniti ljudi iz moderne historije su izraivali oruje, uspostavljali zakone, osnivali imperije, a ubirali su samo prolaznu slavu koja se pred njima rasprivala. Meutim, Muhammed, s.a.v.s., nije samo vodio vojsku, uspostavio zakon, osnovao imperiju, pobjeivao narode i umirivao vladare, ve je predvodio milione ljudi, to je, u dato vrijeme, inilo treinu svijeta. Uz sve to, on je presudio kipovima i praznovjerju, te pogrenim vjerovanjima, mislima i uvjerenjima.

Muhammed je bio strpljiv i odluan sve dok nije doekao Allahovu pomo i ostvario pobjedu. Sve njegove elje su bile okrenute jednom cilju. On nije elio osnovati imperiju ili neto slino. Ni u njegovom namazu, ni odlasku Gospodaru, odnosno u njegovoj smrti - ak ni u uspjehu nakon smrti - u svemu skupa, nema ni traga varanju i obmanjivanju, ve sve jasno ukazuje na vrsto vjerovanje koje je Vjerovjesniku davalo snagu i mo da uvrsti vjeru koja se dijeli na dva dijela: vjerovanje u Jednost Boga i vjerovanje da kod Uzvienog Boga nema nita akcidentalno. Prva polovina objanjava jedno Boije svojstvo (naravno, to je Jednost), a druga polovina ukazuje na ono po emu se Uzvieni Bog ne moe opisati, a to je ono to je materijalno. Radi ostvarenja prve polovine, bilo je neophodno sabljom presuditi drugim bogovima, a to se tie druge polovine, to je zahtijevalo uvrivanje uvjerenja rjeju, mudrou i lijepim savjetom.

To je Muhammed filozof, govornik, vjerovjesnik, zakonodavac, ratnik, ovjek koji je bio iznad svojih prohtjeva, koji je trasirao misaone pravce pozivanja u istinsko oboavanje bez kipova i praznovjerica. On je osniva dvadeset zemaljskih i jedne duhovne imperije. To je taj Muhammed. S obzirom na parametre ljudske veliine, elimo pitati: Ima li, uope, neko vei nego to je bio Muhammed?"[5]

...Ako se uzme veliina cilja, mala koliina sredstava, i grandioznost rezultata, kao tri mjere ljudskog genija, ko bi se onda usudio da sa Muhamedom uporedi jednog velikog ovjeka moderne istorije.

na vrh

Vat Montgomeri Vat (VVatt Montgomery Watt)

"Spremnost tog ovjeka da zbog svojih uvjerenja podnosi zlostavljanja i njegova nepokolebljiva moralna privrenost onima koji su ga slijedili i smatrali ga svojim voom i prvakom, zajedno s neospornom veliinom njegovih dostignua, uvjerljivo govori o pravednosti i potenju ukorijenjenim u njegovoj naravi. Pretpostavka da je Muhammed zagovarao neto to je hipotetino, za sobom povlai dodatne tekoe koje nije mogue razrijeiti. U svakom sluaju, meu velikanima evropske historije nema linosti dostojne opisivanja po kojem se opisuju Muhammed i njegovo djelo."[6]

na vrh

Bosvort Smit (Boswort Smith)

"Muhammed je, u isto vrijeme, bio vojskovoa, politiar i vjerski voa. Meutim, u njemu nije bilo samoljubivosti svojstvene vjerskim voama niti vojnih odreda kao u vladara. Nije imao mobiliziranu vojsku, ni tjelesnu gardu, ni utvren dvorac, niti posebna primanja. Ako se za nekoga moe rei da je

prosuivao s nadnaravnom sposobnou, onda je to bio Muhammed, po tome to je uspijevao drati uzde vlasti iako nije raspolagao njenim instrumentarijem niti je imao pomo vladajueg aparata."[7]

na vrh

Eduard Gibon i Simon Okli (Edward Gibbon/Simon Ocklav)

"Nije samo irenje islamskog poslanja ono to zasluuje divljenje, ve to zasluuje njegova postojanost i vrstina tokom niza vjekova. Taj snani utisak koji je Muhammed ostavljao u Meki i Medini, jo uvijek, istu snagu i mo ostavlja u srcima Hindusa, Afrikanaca i Turaka, dok razgovaraju o onom to sadri Kur'an, iako je je od tada prolo vie od dvanaest stoljea."[8]

na vrh

Bernard o, engleski pisac

"Vie nego ikad prije, svijet ima potrebu za ovjekom koji bi razmiljao kao to je razmiljao Muhammed, taj vjerovjesnik koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog potovanja i uvaavanja. To je najsnanija vjera u historiji civilizacija, vjena i neprolazna vjera. Ja svoje mnogobrojne sunarodnike zamiljam kako nesumnjivo ulaze u tu vjeru. Ta vjera e svoje prostrano podruje nai na ovom kontinentu (Evropi).

Posljedicom neznanja ili ovinizma, teolozi su u srednjem vijeku o Muhammedu iscrtavali mraan portret. Smatrali su ga neprijateljem kranstva. Meutim, ja sam nastojao proniknuti u istinu o tom ovjeku i uvjerio sam se da je on pravo udo. Doao sam do zakljuka da on nije bio neprijatelj kranstva. Prije bi se mogao nazvati spasiocem ovjeanstva. Prema mome miljenju, da je njegova vjera zavladala savremenim svijetom, tekoe bi nam rijeila zahvaljujui znaaju koji ona pridaje miru i srei za im ljudi imaju nasunu potrebu."[9]

...U sadanje vrijeme mnogo mojih iz Evrope prelazi u Muhammedovu vjeru i moe se rei da je vraanje Evrope u islam ve poelo.

...Prouavao sam ga, tog izvanrednog ovjeka, i po mom miljenju, Muhammed bi se morao nazvati spasiteljem ovjeanstva.

na vrh

Sanarsten el-Asudi[10]

"Ne moemo biti pravedni prema Muhammedu ako zanemarimo ijedno od njegovih izvanrednih svojstava i pohvalnih karakternih obiljeja. Muhamed je pred licem vladajueg neznanja i primitivizma, u bitku za astan ivot uao ustrajavajui u svojim naelima. Protiv tirana se borio bez prestanka, sve dok ga upornost nije dovela do iste pobjede. Njegov vjerozakon je postao jedan od najpotpunijih zakona, a on znaajniji od svih velikana historije."

na vrh

Ana Bizant (Annie Besant)

"Nemogue je ivot i lik velikog arapskog vjerovjesnika prouiti i shvatiti kako je taj vjerovjesnik ivio, kako je ljude pouavao, a ne osjetiti potovanje prema tom velikom vjerovjesniku, jednom od najveih poslanika. Iako u ja u sklopu onoga to elim ispriati, moda izloiti i neto to je mnogima poznato, svaki put kad itam neto u vezi s tim, iznova osjetim dodatno potovanje spram tog velikog arapskog uitelja.

Moe li neko rei da se ovjek u naponu snage, u dvadeset i petoj godini ivota, oeni enom mnogo starijom od sebe, bude joj odan tokom dvadeset pet godina, sve do svoje pedesete godine, do vremena kad kod ene presahnu tjelesne pobude, pa se tek, nakon svega, oeni radi zadovoljenja

tjelesnih potreba, a da u tome nema ivotne mudrosti!? Ukoliko se obrati panja na ene kojima se on enio, nije teko uoiti da je svaka od njih bila razlog ulaska u neki savez za dobro njegovih sljedbenika i vjere, ili uporite za ostvarenje neega to je koristilo njegovim prijateljima, ili je eni kojom se enio bila jako potrebna zatita."[11]

na vrh

OSTALI

Muhammede, ao mi je to nisam bio tvoj savremenik.

(Oto von Bizmark)

Nikad nije itao, a sad - gledaj! Jedna takva rije i mudracu nedosegnuta!

(Rilke)

Vidite i sami da toj nauci nita ne nedostaje a da mi, sa svim naim sistemima, nita dalje odmakli nismo i da, uopte, niko nije kadar dalje da stigne.

(Gete)

SVJEDOANSTVO ENGLESKOG FILOZOFA TOMASA KARLAJLA (THOMAS CARLYLE) O VJERODOSTOJNOSTI POSLANSTVA MUHAMMEDA, SALLALLAHU ALEJHI VE SELLEM

Svaki razuman i objektivan ovjek ne moe nita do priznati poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog mnogobrojnih dokaza koji to potvruju.

Nema sumnje da svjedoanstvo neistomiljenika ima posebnu teinu, jer, kao to se kae, neprijateljsko priznanje vrijedno je priznanje.

Slijedi svjedoanstvo poznatog engleskog filozofa Tomasa Karlajla, dobitnika Nobelove nagrade, koji u svojoj knjizi Junaci iscrpno govori o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a obraajui se kranima kojima i sam pripada.

Izmeu ostalog kae: Velika je sramota za svakog da, u ovom dobu, slua kvalifikacije tipa Islam je lana vjera i da je Muhammed varalica i laac.

Moramo se suprostaviti ovim besmislenim i sramotnim izmiljotinama, jer misija koju je ispunio taj Poslanik, jo uvijek je, dvanaest stoljea poslije, svjetiljka vodilja za 200 miliona ljudi[12]

Zar neko misli da je ova vjera, po kojoj ive i umiru nebrojeni milioni ljudi, la i prevara!?

to se mene tie ne mogu sebi to nikada dopustiti!

Pa, zar la i prevara da se na ovaj nain podvale Allahovim stvorenjima i da budu ovako prihvaeni?

Onda su ljudi nita drugo do bezumnici i ludaci!

Kako je bespredmetna ova tvrdnja i kako su hlabavi i jadni njeni zagovarai i kako ih samo treba saalijevati!

Nakon toga, ko eli postii uspjeh u humanistikim naukama taj ne smije povjerovati ni u ta to govore ove neznalice, jer njihovi su stavovi proizvod ateizirane generacije i drutva, i oni su dokaz pokvarenih srca i savjesti, dokaz mrtvog duha u ivim tijelima.

ini mi se da svijet nije zapamtio lanijeg i bolnijeg miljenja od njihovog.

Da li ste, brao moja, ikada vidjeli da ovjek, laac, uspostavi i proiri vjeru?

Tako mi Boga, laac ne moe kuu od erpia napraviti, jer ako ne zna karakteristike krea, maltera, zemlje i slinog, onda ono to on gradi nije kua, ve obina hrpa upljina i smjesa raznih materijala.

Da, i nije za oekivati da e ostati uspravna dvanaest vijekova[13] i da je nastanjuje dvije stotine miliona ljudi. Nasuprot, bilo bi za oekivati da se iz temelja urui i da joj traga nestane.

Nakon toga kae: Prema tome Muhammeda nikad nismo smatrali lacem i prevarantom, koji se slui varkama i trikovima da ostvari eljeni cilj, ili da tei za poloajem ili vlau, ili neem drugom od tih bezvrijednih stvari.

Misija koju je obavio i rijei koje je govorio nisu nita drugo do jasna istina.

Uistinu, Muhamed nije laac niti falsifikator, i to je istina koja pobija svaku la

i demantuje sve argumente nevjernika.

Zatim, ne zaboravimo jo neto, on nikada nije uio pred nekim uiteljem, pisanje je tada bilo neto novo u arapskim krajevima u to vrijeme.

Muhamed nije usvojio nita od tueg iskustva, niti je zahvatio sa izvorita bilo kojeg ovjeka.

Bio je isti kao i drugi velikani i vjerovjesnici, oni koje poredimo sa sjajnim zvijezdama u tamnim noima.

Vidimo da je itav svoj ivot bio vrstih principa, odluan, plemenit, dobroinitelj, blag, bogobojazan, moralan, slobodan, odvaan, radin, predan, a istovremeno ljubazan, blage naravi, vedar i nasmijan, drueljubiv, prijatan sagovornik, ponekad i aljivdija.

Jednom rijeju, lice mu je zrailo bljetavim osmijehom, odrazom iskrene nutrine, jer postoje ljudi izvjetaenog osmijeha kao odraz izvjetaenih postupaka i rijei.

Zatim kae: Bio je pravedan, dobronamjeran, inteligentan, otrouman, ispunjen svjetlom kao da mu na elu zvijezde sijaju, veliki ovjek po prirodi kojeg nije kola obrazovala, niti ga je uitelj odgajao, on je, jednostavno, neovisan o tome.

Pristrasni krani i nevjernici tvrde da je Muhamed elio linu promociju, ugled i vlast.

Ne, tako mi Boga, u srcu tog ovjeka sina pustinje i pustinjskih prostranstava, arkih zjenica, velikodunog, punog milosti, dobra, mudrosti i uma nije bilo nimalo pohlepe za ovim svijetom, niti namjera tenje za vlau i ugledom.

Kako i ne bi bilo tako, kad je on bio jedna velika, utljiva dua, i ovjek koji pripada onima koji samo mogu biti predani i ozbiljni.

Tako, dok gleda druge zadovoljne lanom terminologijom, plutajui u koloteini lanih interesa, vidi Muhameda koji se nije htio okititi i najbezazlenijim laima i izmiljotinama.

Bio je jedinstven u svojoj veliini, spoznaji stvari i stvorenja, tajna postojanja se razotkrila pred njegovim oima, sa svojim strahotama, strepnjama i ljepotama.

Nije postojalo nita, nikakva la, koja bi mu to zaklonila. Ta velianstvena tajna ga je dozivala: Evo, to sam ja!

Ovakva iskrenost mora biti plod svetog Boanskog nadahnua.

Ovaj ovjek kad bi govorio, svako uho bi se otvorilo, svako srce probudilo, a svaki govor u usporedbi s njegovim bio bi raspren i isprazan.

Jo kae: Zato odbacimo stav silnika koji kau da je Muhamed laac, sloiti se s njima bio bi sram, grdnja, bezobrazluk i glupost. Zato, zatitimo ga od toga.

Zatim kae: Uistinu, vjera koju su tako srano prigrlili Arapi, idolopoklonici, dostojna je istine i vjerovanja.

Temelji koje je sazdala ova vjera jedino su dostojno ovjeka da vjeruje u nj.

To je duh i sutina svih vjera, duh, zaogrnut razliitim odijelima, u sutini je

jedno.

Slijeenjem ove sutine ovjek postaje vodei na ovom velikom popritu vjerovanja i uvjerenja, vodei u svemiru.

Putuje stazama Stvoritelja, slijedei Njegove zakonitosti, ne pokuavajui, besmisleno, da ih rui i suprotstavlja im se.

Islam je doao u okruenju lanih vjera, izokrenutih puteva, pa ih je progutao, i prilii mu da ih proguta, jer je istina.

im je islam zabljetao utrnuo je arapsko idolopoklonstvo, kranska nagaanja i pretpostavke, i sve ostalo to nije poivalo na istini. Sve to postalo je prah i pepeo.

Zatim dodaje: Zar, laljive neznalice tvrde da je on vraar i prevarant?

Ne, i jo jedanput ne, nikad takvo srce, blistavo i rasplamsalo, ne moe biti u grudima vraara i prevaranta.

Ovaj ivot je za njega bio istina, a ovaj kosmos velianstvena stvarnost.

Zatim kae: Ovakve njegove rijei i djela prezentuju nam Muhameda kao milostivog prijatelja ljudskog roda, naeg zajednikog, blagog i njenog brata, sina nae pramajke i praoca.

Uistinu, ja Muhameda volim zbog njegovog istog karaktera, istog od svakog licemjerja i izvjetaenosti, ponikao u pustinji, bio je ovjek nezavisnog miljenja, koji samo o sebi sudi, ne tvrdi za sebe ono to nije. Nije bio ohol, ali nije bio ni ponien, potlaen. Slobodno i jasno korespondira sa bizantinskim i perzijskim carevima, upuujui ih na obaveze oba svijeta.

Znao je sebi mjeru, u tekim ratovima s arapskim plemenima nije se libio snagu upotrijebiti, ali, takoer, nije u njima zaboravio na milost, plemenitost i oprost. Muhamed se nije alio na ivot na ovom svijetu, niti se hvalisao s drugim.

Zatim kae: Nije Muhamed nikad besposliar bio, niti je besposlice i ispraznosti govorio.

Za njega je ivot bio samo pitanje uspjeha i neuspjeha, prolaznosti i vjenosti, i zato se prema tome odnosio s iskrenom predanou i velikom radinou.

A to se tie igranja rijeima, logikih polemika i izvrtanja injenica, time se nikad nije bavio, i sam to smatram najgorim zloinom jer to nije nita do mrtvilo srca i zamagljivanje vida.

Islam posjeduje osobinu koju smatram najimpozantnijom, a to je jednakost meu ljudima, to je dokaz najpravilnijeg pristupa i najispravnijeg pogleda, jer vjernik je duom vezan za cijelu zemaljsku kuglu i svi ljudi su u islamu jednaki.

Zatim kae: Njegova svjetlost je svijet prosvijetlila, njegovo svjetlo sve je obasjalo, njegove zrake su jug sa sjeverom, i istok sa zapadom spojile. Samo stoljee poslije Arapi su bili u Indiji i Andaluziji.

Bljetala je islamska drava dugo vremena, na polovici zemaljske kugle, svjetlom napretka i progresa, snage i dostojanstva, upute i istine.

...Bilo je i drugih ljudi koji su ispovijedali monotelzam ali ni jedan nije bio ravan njegovoj istoj i vrstoj vjeri u Jednoga Boga.

(Tomas Karlajl)

Muhammed je bio dua dobrote i njegov utjecaj se osjetio, nikad nije bio zaboravljen od onih oko njega.

(Hinduski naunik Divvan Chand Sharma)

U Mekki je 569.g., etiri godine nakon smrti Justiniana, roen ovjek koji je najvie utjecao na ljudsku rasu Muhammed...

(John William Draper)

Muhammed je bio najuspjeniji od svih religijskih linosti.

(Enciklopedija britanica, 11. izdanje)

Muhammedovi kritiari vide vatru umjesto svjetla, runou umjesto ljepote. Oni iskrivljuju i predstavljaju svaku dobru osobinu kao veliki porok. To prikazuje njihovu vlastitu izopaenost... Oni su slijepi. Ne vide da je jedini ma koji je Muhammed posjedovao bio ma milosti, saaljenja, prijateljstva i oprosta ma koji osvaja neprijatelje i proiava njihova srca. Njegov ma bio je jai od elika.

(Pandit Gyanandra Dev Sharma Shastri)

(Ove citate smo preuzeli iz: Safvet Halilovi, Sira ivotopis posljednjeg Allahovog poslanika; Ahmed Mehmedovi, Tako je govorio Muhammed, a.s..; Sanin Musa, kako su zavrili oni koji su vrijeali Muhammeda, s.a.v.s., i Muhammed b. Ibrahim El-Hamed, Put u islam)

na vrh

[1] Izjave spomenute u ovom odjeljku navedene su prema web-sajtu: www.islamonline.net, na arapskom jeziku. Tekst je priredio Mahmud Ahmed Isma'il, a naslov originala je: Me 'a el-Habib (S Boijim miljenikom).

[2] Mahatma Gandi je poznati indijski humanista i borac za slobodu svoga naroda. Ove njegove rijei su napisane u lanku za list "Young India" u kojem je govorio o osobinama poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

[3] Michael H. Hart, The 100: A Ranking ofThe Most Influential Persons in History, New York: Hart Publishing Company, Inc., 1978, p. 33.

[4] Lav Tolstoj (1828-1910) - svjetski slavan knjievnik ije djelo se smatra najvrednijim razmatranjem ljudske due u cjelokupnome svjetskom knjievnom naslijeu.

[5] Lamartine, Histoire de la Turquie (Historija Turske), Paris, 1854, vol. II, pp.276-277.

[6] W. Montgomery Watt, Mohammad at Mecca (Muhammed u Mekki), Oxford, 1953, p. 52.

[7] Bosvvorth Smith, Mohamma and Mohammadanism, London, 1874, p. 92.

[8] Edward Gibbon and Simon Ocklay, History ofthe Saracen Empire (Povijest arapske imperije), London, 1870, p. 54.

[9] B. o, u spisu naslovljenom Muhammed, koji su britanske vlasti spalile.

[10] Sanarsten el-Asudi, orijentalista i profesor uporedne gramatike semitskih jezika (1866), saraivao je u enciklopediji

El-Me'arif. Ima zasluge i kao sakuplja orijentalnih rukopisa i urednik strunoga glasila "Istoni svijet" (El-'Alem e-erqi). Najpoznatija djela su mu: Kur'an - Muhammedovo evan&elje i Historija Muhammedovog ivota.

[11] Annie Besant, The Life and Teachings of Muhammad, Madras, 1932., str. 4.

[12] Podaci od prije oko 200 godina. Najnovije statistike koje je objavio Vatikan kau da je islam pretekao katolianstvo po broju sljedbenika, broj muslimana je 1,3 milijarde a katolika 1,13. [13] Sad ve etrnaest. (op.p.)

TEKST 3 magistarski

Politiko- diplomatski aspekt u liderstvu Muhammeda, a.s. 18. SIJEANJ 2013. BY SAMIR EF. EKI

Autor: Magistar Nihad Salihovi prof. islamske vjeronauke

U ovom radu, autor eli rasvijetliti politiko -diplomatski aspekt Posljednjeg Allahovog Poslanika. itajui literaturu arapskih teoretiara, nadaje se zakljuak da je Muhammed, a.s., efektivno i efikasno povlaio politikodiplomatske poteze. Zahvaljujui vrstoj vjeri u Allaha, d.., te diplomatskoj dalekovidnosti, Posljednji Boiji Vijesnik je uspio za 23 godine transformirati svoje savremenike te odgojiti najbolju generaciju koja je ikada zemljom kroila.

U historiji su zabiljeeni mnogi primjeri isposnika, filozofa, ekonomista, politiara, vojskovoa, diplomata i dr. Naprimjer, Napoleon Bonaparte se isticao u strategiji ratovanja, Erih From u Sociologiji, Adam Smit u Ekonomiji, ostali u nekoj drugoj oblasti. Meutim, u linosti Posljednjeg Boijeg Vjesnika su bili objedinjeni mnogi kvaliteti. On je bio izvrstan odgajatelj, politiar, diplomata, vojskovoa, dravnik i dr. U tom kontekstu Sibai(1994) navodi: Biografija Boijeg Poslanika obuhvata sve aspekte ljudskog ivota . Ona nam kazuje o Muhammedu kao estitom i povjerljivom mladiu prije nego li ga je Allah i odabrao za Poslanika. Zatim nam govori o misionaru koji trai najbolje metode pozivanja kako bi ono bilo prihvaeno, ulaui posljednje atome snage u dostavljanju Objave. Potom nas izvjetava o njemu kao vladaru koji zavodi najpravednije i najefikasnije zakone u svojoj dravi, i nad istom danonono bdije garantirajui joj tako uspjeh. (Sibai, 1994:8). Poslanik je bio integralni genijalac to mu je olakalo liderski zadatak. U ovome radu, nau panju emo fokusirati na diplomatsko politike aktivnosti u Muhammedovoj, a.s., misiji. U narodu je poznata fraza: Ne moe vjernik u politiku, jer tamo su nepoteni ljudi. Istina je da politika kao interesna grana nije na lijepom glasu, zato jer je prljaju oni koji su loi u njoj. Kada bi u politiku uli poteni ljudi, tada bi ovaj termin imao ljepe znaenje i bio povezan sa moralom. Poslanik je vodio dravu i u njoj politiku koja je bila utemeljena na socijalnoj pravdi. U vezi stim Sibai navodi U dokumentu kojim je Poslanik izvrio bratimljenje muhadira i ensarija i sklopio ugovor o potpomaganju muslimana i nemuslimana, nalazimo masu dokaza o tome da je islamska drava utemeljena na socijalnoj pravdi, da je polazite u odnosima izmeu muslimana i nemuslimana mir oko onoga oko ega se dogovore, te da su naela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemoguavanje zlikovaca da tete drutvu najistaknutije vrijednosti

koje afirmie islamska drava (Sibai, 1994:41)

Dravnik koji je vodio islamsku dravu u Medini zvao se Muhammed, a.s., On je zagovarao socijalnu pravdu i vrijednosti koje ona sadrava, a ne anarhiju i retrogradne elemente drutva. Kada je islamska zajednica ojaala, a to se desilo nakon prelaska posljednjeg Allahovog Poslanika i muslimana iz Meke u Medinu, Muhammed, a.s., je razmiljao da pobrati doseljenike sa domicilnim stanovnitvom Medine kako bi muslimani postali nedjeljiva cjelina i uticajan kohezioni faktor na podruju Hidaza. O ovome dogaaju smo neto napisali, ali nismo spomenuli da on predstavlja svojevrstan politiki potez. Za ovaj period, Hejkel(2004) navodi: Ovdje poinje politika etapa u kojoj je Muhammed, a.s., pokazao veliku mudrost, otroumnost i mo rukovoenja, ime je u prvo vrijeme sa iznenaenjem privukao panju na sebe a potom stekao potovanje i uvaavanje. Najvea briga Muhammeda, a.s., bila je da uvede politiko i organizaciono jedinstvo do tada nepoznato Hidazu, mada ne i starome Jemenu. ( Hejkel, 2004:245)

Kroz ovaj primjer Poslanikovog djelovanja namee nam se zakljuak da je zdravo politiko rezonovanje bila karakteristika Muhammedovog, a.s., misionarskog djelovanja. Posljednji Boiji Vijesnik, iako je voen Boanskom idejom, odluke je donosio uz konsultaciju sa ashabima. Njegovi sagovornici oko reorganizacije muslimana su bili Ebu Bekr, Omer i dr. U tom kontekstu, on je ponudio ideju bratimljena muhadira i ensarija. U vezi stim Hejkel(2004) spominje: Radi realizacije ovoga cilja traio je od muslimana da se u ime Boga bratime jedni sa drugima kako bi se meusobno to vre povezali. (Hejkel, 2004:246)

Safijurrahman(1998) teoretie o ovom ugovoru i njegovom sprovoenju u djelo te navodi: Ovakvo bratstvo bilo je proeto potpomaganjem, osjeajem dobrote i drueljubivosti, i ono je sudjelovalo u izgradnji novog drutva koje e imati svoje slavne primjere.(Safijurrahman,1998:163). Energija bratske solidarnosti je proizvela jai liderski uticaj Poslanika, a islam se u jo veoj mjeri poeo iriti. Nakon bratimljenja muhadira i ensarija, Poslanik, a.s., je povukao novi politiko- diplomatski potez tako to je napisao ugovor izmeu muhadira, ensarija i Jevreja. O tome ugovoru, El- Buti(2008) kae: Poslanik, a.s., napisao je ugovor izmeu muhadira i ensarija i pozva jevreje, te i snjima sainio ugovor koji im ostavlja punu vjersku i ekonomsku slobodu, obavezujui sebe i njih na neke stvari.(El- Buti, 2008:218)

Ovaj dokument je politike naravi u kome su nali uee muslimani i Jevreji. U ovom pisanom dokumentu kao to naziremo se garantiraju i prava drugih . Jer kako kae Sibai(1994): Islam ne uznemirava nemuslimane u islamskoj dravi, ne progoni njihova vjerovanja, niti im ograniava njihova prava (ElButi, 2008:218) Ovim dokumentom su zagarantirana prava svih potpisnika ugovora a posebno Jevreja kojima je Poslanik poklanjao dodatnu panju. Koliko je Poslanik uvaavao Jevreje, primjeuje Hejkel(2004) koji navodi; Poslanik je toliko branio Jevreje da je injenica da je postio kada su oni postili i okretao se prema Jerusalemu poveala njegov lini i vjerski ugled meu njima. (Hejkel, 2004:247)

Jevreju su bili manjina u Medini to nas navodi na zakljuak da bi i u drugim sredinama veina trebala pruiti ruku manjini. Kada je rije o spomenutom ugovoru, Poslanik, a.s., ga je sainio kako kae Safijurrahman(1998): Trebalo je sainiti novi ugovor o eliminaciji svih navika, obiaja koji su podsjeali na predislamski period. (Safijurrahman, 1998:164). Naime, predislamski Arapi su bili ogrezli u grijeenju i ruenju moralnih standarada. Takvo stanje je trebalo modificirati i odgojiti novu generaciju koja e biti udaljena od nakaradnih obiaja. Popravljanje takvog negativnog stanja je bio jedan od ciljeva ovoga dokumenta. El- Buti(2008) iz teksta tog ugovora izdvaja njegova bitna poglavlja. U tom politikom dokumentu, on navodi paragrafe poredane sukladno njihovom redu u tekstu originalnog ugovora.

Muslimani iz plemena Kurej, Jesriba i oni koji im se pridrue ili koji im pripoje u borbi jesu jedan zaseban ummet.

se

Svi ovi muslimani, bez obzira na razliitu plemensku pripadnost, meu sobom ureuju pitanje krvarine i meu sobom oslobaaju ili odkupljuju zarobljenike na lijep i pravedan nain.

Vjernici svog siromanog lana ili onoga koji je pritisnut dugovima, nee ostaviti usamljena. Oni e mu uvijek pomoi pri otkupu ili krvarini.

Svi iskreni vjernici ustat e protiv onoga od njih koji se osili ili pak htjedne poiniti veliko zlodjelo, grijeh ili iri neprijateljstvo i nered meu vjernicima. Oni e protiv njega biti svi kao jedan, makar on bio dijete jednoga od njih.

Vjernik nikada nee ubiti vjernika zbog nekoga nevjernika, niti e nevjernika pomoi protiv vjernika.

Odnos vjernika prema miru jeste jedinstven, vjernik nee biti u miru mimo drugog vjernika kada je rije o borbi na Allahovom putu. Tu e biti pravedni i jednaki meu sobom .

Kada je rije o nemuslimanima u islamskoj dravi koji su u Allahovoj zatiti, oni su svi jednaki. I od najneuglednijeg od njih biti e prihvaena zatita! A

vjernici su jedni drugima prijatelji mimo ostalih ljudi.

Nije dozvoljeno vjerniku koji prihvaa sadraj ovoga dokumenta i koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan pomagati onoga ko uini zlodjelo niti ga primiti kod sebe. Ko takvog pomogne ili ga primi pod svoju zatitu, stii e ga Boije prokletstvo i Boija srdba na Sudnjem danu, od njega nee biti prihvaeno ni pokajanje ni iskupnina.

Jevreji se meusobno potpomau, dokle god se neki od njih nalaze u ratnom stanju.

Jevreji iz plemena Benu Avf ine jedinstvenu zajednicu sa vjernicima. Jevrejima njihova vjera, a muslimanima njihova. Izuzima se samo onaj koji bude inio nasilje ili neki grijeh, on e nauditi samo sebi i svojoj porodici.

Jevreji e svoje ratove finansirati svojim sredstvima, a muslimani svoje ratove svojim sredstvima. Jedni druge pomagati e protiv svakoga ko nasrne na bilo koga na koga se odnosi ovaj dokument.

Sve to se desi izmeu potpisnika ovoga dokumenta, svako zlodjelo ili svaa koja bi mogla dovesti do nereda, ima se vratiti na Allaha, d,., i Njegova Poslanika Muhammeda, a .s. Ko god izae iz Medine biti e siguran; isto tako, biti e siguran i onaj koji ostane u Medini, osim onoga koji kakvo nasilje ili zlodjelo uini.

Allah je pokrovitelj svega iskrenog i dobrog koji sadri ovaj ugovor. Allah je zatitnik onih koji ine dobra djela i koji su bogobojazni. (El- Buti, 2008: 219-220)

Analizirajui paragrafe ovoga dokumenta, nadaje nam se zakljuak, da je on pravian, odmjeren i s njime su sve ugovorne strane zadovoljne. S obzirom na opte zadovoljstvo partnera u sporazumu, ugovor je stupio na snagu. Ovaj politiki dokument je i prvi pisani ustav Muhammeda, a.s. El- Buti(2008) u zakljuku ovoga dukumenta navodi sljedee: Praktikovanjem ovoga ugovora, povoenjem za onim to on sadri i pridravajui se njegovih propisa medinska drava podigla se na najvrim stupovima i najjaim temeljima. Nakon toga, vrsta i snana, proirila se istono i zapadno pruajui ljudima najbolju kulturu i civilizaciju za koje je ovjeanstvo ikada znalo.

( El- Buti, 2008: 224-225)

Politika je nezamisliva bez diplomatije. Zapravo, diplomatske aktivnosti su komponenta Poslanikove politike. U vezi stim Hamidullah(1990) navodi: Propaganda i druga sredstva borbe protiv neprijatelja bez upotrebe oruja bila su vaan element Poslanikove politike. (Hamidullah, 1990:271). Diplomatska borba prethodi oruanom sukobu. To ne znai da diplomatski potezi i nuno povlae rat. Poslanik je irio pozitivnu propagandu u formi edukacije, to Hamidullah ne navodi, a ratni okraju su mu bili posljednja metoda koja je upotrebljena kada je rat bila neizbjena alternativa.

Poslanik islama je imao odmjeren pristup u diplomatskim aktivnostima. Saraivao je ne samo sa prijateljima ve i sa neprijateljima a sve u interesu jaanja islamske drave. Iako je najvei izazov saraivati sa

neistomiljenicima, Posljednji Boiji Vijesnik je ipak uspio ujediniti i Jevreje oko prihvatanja Medinskog ustava. Ovaj predmetni lider je uspostavljao diplomatske kontakte sa raznim delegacijama od kojih su neki bili i Jevreji. Hejkel(2004) navodi u vezi stim sljedee: Posjetio je Jevrejske poglavare i postao prijatelj sa njihovim uglednim lanovima. S njima je sklopio savez zbog toga to su narodi svete knjige i monoteisti.(Hejkel,2004:247) Saraivanje sa uglednim lanovima Jevreja je vjerovatno rezultiralo dogovorom oko Medinskog ustava. Poslanik, a.s., u svojim diplomatskim aktivnotima se nije sluio laima. To spominje i Hamidullah(1990): Nije se sluio laima, ali je svojim dranjem zbunjivao one koji nisu poznavali potanko njegove rijei i stavove, i u tom se lukavstvu isticao. ( Hamidullah, 1990:271). Iako je Poslanikov govor bio istinit, ipak postoje bezazlene lai koje je Muhammed, a.s., odobravao, poput lai u ratu ili kod pomirenja zavaenih osoba. Ovo Hamidullah(1990) ne navodi, to ini njegov citat manjkavim. Muhammedov, a.s., diplomatski talenat je veoma lijepo izraen na Hudejbiji. Naime, muslimani u Medini su eznuli za Mekom koju su zbog maltretiranja od strane nemuslimana napustili. este godine po Hidri, posljednji Boiji Vijesnik odlui da izvri hodoae Meki bez namjere da se uputa u oruani sukob. Na mjestu Hudejbija zapoeli su pregovori izmeu Suhejla ibn Amra i Muhammeda, a.s. U vezi stim, Hejkel(2004) navodi: Muhammed, a.s., je bio toliko strpljiv u tim pregovorima da su mnogi muslimani zapamtili anegdote koje o tome najelokventnije govore. Prenosi se, naprimjer, da je Muhammed, a.s., pozvao Aliju ibn Ebi Taliba i rekao mu: Pii: U ime Boga Svemilosnog, Samilosnog. Suhejl, nemuslimanski izaslanik Kurejija, je intervenirao: Stani! Ja ne znam ni za Milostivi ni za Samilosni. Pii: U tvoje ime, Boe. Boiji Poslanik je naredio Aliji da tako i napie i nastavio: Pii: Ovo je tekst sporazuma koji su dogovorili Muhammed, Poslanik Boiji, i Suhejl ibn Amr. Suhejl je ponovo intervenirao: Stani! Da te prihvatam kao Boijeg Poslanika ne bih bio tvoj neprijatelj. Treba napisati samo svoje ime i ime svoga oca. Boiji Poslanik je naloio Aliji da tako i napie- Muhammed, sin Abdullahov. Tekst sporazuma je redigovan i usaglaen. ( Hejkel, 2004:407)

Muhammed, a.s., je pokazao u ovim dugotrajnim pregovorima diplomatsko strpljnjenje i veliku mudrost i dalekovidnost. Popustio je u mnogim takama ali se dugorono aranman pokazao uspjenim. U tom kontekstu Sibai(1994) navodi: Ugovor je sklopljen pod uvjetima koje su Kurejije postavile; deset godina meusobno nee ratovati; ko od Muhammedovih sljedbenika pobjegne u Meku ne mora biti vraen, a ko iz Mekke pobjegne Muhammedu on ga je obavezan vratiti. ( Sibai, 1994:52) Hejkel(2004) spominje jo neke take ugovora koje se ne navode u djelu Mustafe Sibaija. On u tom smislu kae: Sporazum je takoer odredio da je svako pleme slobodno stupiti u savez sa Muhammedom bez ikakvih

posljedica sa strane Kureja, i isto tako, svako pleme koje eli ui u savez sa Kurejijama moe to uiniti bez ikakve zapreke sa muslimanske strane. Konano, sporazum je predvidio da e Muhammed i njegovi drugovi napustiti regiju Meke te godine bez izvrenja svojih vjerskih obreda, a da e to uraditi sljedee godine, ui u grad i ostati u njemu tri dana nosei samo sablje u koricama. (Hejkel, 2005: 407-408). Muslimanima koji su eznuli za Mekkom, a koja je bila mjesto njihovog roenja, teko je pao povratak u Medinu. vrsto vjerujui svome voi, oni su se strpili i prihvatili ugovor. Iako na prvi pogled, odrednice ovoga sporazuma ne idu u korist muslimanima, ipak je sporazum na El- Hudejbiji bio muslimanska pobjeda. Hejkel(2004) dalje navodi: Historija je dokazala da je ovaj sporazum bio rezultat velike politike mudrosti i dalekovidnosti i da je islamu i cijeloj Arabiji donio velike prednosti. Bilo je to prvi put da Kurejije priznaju Muhammeda za sebi ravnog sagovornika a ne samo pobunjenika i plemenskog odmetnika. Bio je to prvi put da je Meka priznala islamsku dravu koja se pomaljala u Arabiji. Mekansko priznanje prava muslimana da posveuju Svetite i obavljaju hodoae bilo je istovremeno i priznanje da je islam priznata vjera na poluotoku. (Hejkel, 2005: 409)

Iako je Suhejl b. Amr bio mudar i pronicljiv ovjek, kroz ovaj ugovor se oituje genijalna dalekovidnost Poslanika.

El- Buti(2005) u vezi mudrosti ovoga primirja navodi i sljedeu pouku: Takoer, od oitih mudrosti jeste i ta da je Allah, d.., elio da oslobaanje Meke uini Svome Poslaniku pobjedom milosrdnosti i mira, a ne pobjedom ubijanja i rata. Pobjedom u kojoj e ljudi uurbano ulaziti u Allahovu vjeru u skupinama. (El- Buti, 2008:360)

itajui tekstove o ugovoru na El- Hudejbiji i analizirajui komentare arapskih teoretiara, nadaje se zakljuak da je Poslanik nastojao islam predstaviti u lijepom svijetlu ne dajui mu ratni ili teroristiki predznak. Mogao je Muhammed, a.s., pristati na rat neposredno pred sklapanje ugovora na ElHudejbiji, ali to nije uradio kako bi dokazao da je islam vjera mira a ne rata. Kroz citat El- Butija(2008), namee nam se zakljuak da je Osvajanje Meke, zahvaljujui ugovoru na El- Hudejbiji, proteklo mirnodopskim putem. Postoje jo mnogi primjeri Poslanikove diplomatske pronicljivosti koje zbog

ogranienosti ovoga rada neemo navoditi. Kroz ovih nekoliko Poslanikovih strateko -diplomatskih aktivnosti, moemo zakljuiti da je Posljednji Boiji Vijesnik kvalitetno upravljao i diplomatsko-politikim poslovima.

Zakljuak:

Kroz primjere Muhammedovog, a.s., diplomatsko- politikog djelovanja, evidenta je Poslanikova domiljatost u pregovorima, sainjavanju Medinskog ustava, bratimljenju muhadira i ensarija i dr. Muhammedov, a.s., pristup u zbliavanju ljudi, je svojevrsna paradigma savremenim voama. Svijetom, koji je zasnovan na korupciji i kriminalu, upravljaju ljudi koji su struni a nemoralni ili su moralni a nestruni. Rijetkost je nai vou osnaenog moralnim kredibilitetom kao to je bio Muhammed, a.s., S obziram da su u linosti Posljednjeg Boijeg Vijesnika objedinjeni brojni kvaliteti, nuno je potrebno, napose savremenim voama, iscrpiti i primjeniti pouke i poruke iz Muhammedovog, a.s., politiko-diplomatskog angamana.

Literatura:

1)

1. Hejkel, M. (2004). ivot Muhammeda, a.s. Sarajevo: El-Kalem.

2) El-Buti, M. (2008). Razumijevanje ivota Muhammeda, a.s. Buim: Ilum, Buim.

3)

Spahi, M. (1997). Poslanikova misija, politika i strategija odbrane,

Tuzla:

Muftijstvo tuzlansko i Behram- begova medresa.

4) Hamidullah, M. (1990). Muhammed ,.a.s., Sarajevo: Meihat Islamske zajednice Bosne i Hercegivine.

5) Khan, M. (2011). The Islamic Principles of Effective Leadership. Na sajtu: www.islamicpoet.com. Oitano: 17. 02. 2011.

6)

Yunus, M. (2008). Leadership in Islam. Na sajtu: www.slideshare.net.

Oitano: 05.03. 2008.

7)

Halilovi, S. (2007). Sira, Novi Pazar: El- Kelimeh.

8) Mubarekfuri, S.(1998), Zapeaeni dennetski napitak, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomo Bosni i Hercegovini.

9) Majkl, H. (1978). 100 najuticajnijih ljudi na svijetu. Na sajtu: http://www.nur-islam.com Oitano: 13.03.2010.

10) Sibai, M. (1994). Poslanikov ivotni put, Kuala Lumpur: Kuala Lumpur.

tekst 4

Sedam ivotnih perioda Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Poslanik, s.a.v.s., je bio uitelj, opomenjiva, vojskovoa, dravnik, ratnik...

Tradicionalno uenje dijeli ivot Poslanika Muhameda, s.a.v.s., na mekkanski i medinski period. Ovo je hronologino validno i predstavlja dva iroka aspekta njegovog ivota, prije i poslije dogaaja Hidre, preseljenja iz Mekke u Medinu. Dogaaj je od historijske vanosti, te oznaava poetak islamskog kalendara.

Dodatno, ja mislim da se borba Muhammeda, s.a.v.s., moe podijeliti na sedam faza, odnosno stepena razvoja. Svaki stepen donosi sa sobom drugaiji aspekt njegove linosti i istie drugaiji vid njegove misije. Izuavanje razliitih faza Poslanikove misije i analiziranje njene unutranje dinamike je vano jer nam prua primjere koji imaju velik i relevantan znaaj za situaciju danas. Njegov ivot je bolje dokumentovan nego ivoti ostalih poslanika i voa svjetskih religija, te je zbog toga mogue graditi ovu analizu na historijskim temeljima.

U potrazi za svjetlom u vremenu tame: Traga za istinom

U biografiji Poslanika, s.a.v.s., nalazimo ga kako godinama razmilja o drutvenim poastima. Drutvo u kojem je roen je bilo u stanju moralnog, religijskog, ekonomskog i socijalnog haosa. Teko je ne povui paralele izmeu stanja drutva sedmog vijeka i moralnog stanja dananjeg drutva na poetku novog milenija. Tradicionalna, dvoroditeljska porodica sa relacijom mukarac-ena, kao oslonac i jezgro drutva se na Zapadu uveliko razorila. Besramno seksualno iskoritavanje u medijima je normalno, a zabranjeni seks je oproten, pa ak i prihvaen. Nasilje u kui, prema eni, djeci i nasilje na ulicama su rutina. Koritenje droga je raireno, sa SAD-om kao najveim korisnikom droge u svijetu. Alkoholizam je rairen, posebno kod srednjokolaca, a da se po tom pitanju ne poduzima nita znaajno. Afroamerikanci su se oslobodili ropstva prije skoro stoljea i po, ali se mnogi jo uvijek nalaze u neprekidnom krugu siromatva i diskriminacije, a to je, na jedan nain, ekonomsko ropstvo. Zbog sistema koji dozvoljava neobuzdano nagomilavanje bogatstva bez poticanja pravedne redistribucije, ekonomske nejednakosti i nepravde se nastavljaju sa alarmantnim porastom.

Postoji mnogo pozitivnih karakteristika u zapadnim drutvima, posebno u SAD-u, a to podrazumijeva slobodu misli, govora i okupljanja, tolerantan odnos prema ekscentrinostima ljudske prirode, te ambiciju da bude pravedno i milosrdno drutvo. Ipak, ovi kvaliteti prosjenog Amerikanca nisu

uvijek odraeni u dravnim i politikim voama.

Razmravanje (ne)moralnog klupka u dananjem drutvu mora biti prilino prisutno u mislima svjesnih pojedinaca. Oni mogu izvui linu utjehu i inspiraciju iz ivota Poslanika, s.a.v.s. Arapsko plemensko drutvo sedmog stoljea, ija je struktura bila izgraena na pohlepi, razvratu i nasilju, je promijenjeno u vrlo kratkom vremenu utjecajem Poslanika, s.a.v.s., u drutvo sa jednim od najjaih moralnih standarda u historiji. Samilost, poniznost, odanost Bogu i ravnopravnost je zamijenila stare, ustaljene, plemenske principe ponosa bogatstvom, familijom i pozicijom u drutvu, te egocentrino ponaanje. ene su prvi put u historiji dobile prava i ponos, a ranjivi i slabi dijelovi drutva dobivaju zatitu. Seksualnost je uklonjena sa javne scene, te tako postala stvar privatnog ivota i zdravog odnosa. Bogatstvo je stavljeno u opticaj tako da je energija ulijevana i u najsiromanije dijelove drutva, te je siromatvo postalo skoro nepostojea pojava.

Opominjava i savjetnik

Pri jednim od svojih meditativnih putovanja u peinu u blizini Mekke, Poslanik Muhammed, s.a.v.s., prima Objavu. Uzviena objava je potvrda injenice da je nebesko znanje od velike vanosti u usmjeravanju uroenog, ogranienog ljudskog intelekta. Dubina spoznaje da je on primalac ove boanske objave i veliina zadatka ga prestrauje.

Sprva dijeli ovaj dogaaj samo sa najbliom familijom i nekolicinom bliih prijatelja. Fascinantno je i pouno da je ak i ova osoba, koja e se kasnije ocijeniti kao osoba s najvie utjecaja na ovjeanstvo u njegovoj historiji, u poetku imala period sumnje i nesigurnosti u vezi s svojom misijom. Ohrabrivanje i smiraj su doli kroz Kur'an, kroz povjerenje i podrku njegove ene Hatide (Allah joj se smilovao), te kroz bliske prijatelje koji su mu pruili podrku koja mu je bila potrebna - velika pouka za nas obine smrtnike!

Nepokolebljivi optimista

Sljedei korak u njegovom ivotu je unoenje proaktivne promjene pozivom

ljudi u islam . Sa ovim neminovno dolazi i neprijateljstvo ve ustaljenih snaga u drutvu. Promjena je uvijek prijetea, a to je promjena vea, vei je i osjeaj prijetnje. Ovo je tano za drutvo sa osnovanim i ustaljenim sistemom - bez razlike o kojoj promjeni se radilo - bila ona ekonomske prirode, socijalne ili prirode ponaanja. Ovo je takoer tano kada se radi o linim promjenama kao to je prelazak na noenje pristojne odjee, prestanak promiskuiteta ili konzumiranja opojnih sredstava. Mijenjanje principa koji su vrijednovali i uzvisivali ponos na bogatstvo i domovinu ili status u drutvu i boju koe iznad svega ostalog za bolje principe je bio teak zadatak. Nimalo iznenaujue, borba za promjenu je postala opasna po ivot. Muhammed, s.a.v.s., je morao staviti svoj ivot u opasnost, a u vie navrata se tek nastalo muslimansko drutvo nalazilo blizu mogueg istrebljenja. Smionost i duevna snaga pred nedaom i neprijateljem je istaknuto obiljeje ove faze. Strpljenje i nepokolebljivost Muhammeda, s.a.v.s., kroz ovaj period je bio izvor snage mnogim muslimanima koji su se nali u naizgled bezizlaznim situacijama.

Pluralistiki voa

Hidra, migracija koja obiljeava poetak sljedee faze, ukljuuje detaljno planiranje i tanu provedbu plana. Poslanik, s.a.v.s., ovim pokazuje da oslanjanje na vlastite snage (trud) i oslanjanje na Allaha idu zajedno, i da je oboje vano za uspjeh. Sa nominacijom i izabirom za vou medinskog drutva, pokazuje nam se jo jedan aspekt njegove linosti: kapacitet i snaga da stvori jedno uistinu raznoliko, pluralistiko drutvo sa pravinou i ponosom za sve religijske i etnike grupacije. U veoma kratkom periodu poslije migracije u Medinu, Muhammed, s.a.v.s., dokazuje da je u stanju da ujedini razliite frakcije stvarajui jedan uzoran standard za njihovu suradnju. Neprimjetno prelazi iz stanja progonjene osobe u stanje jednog voe sa mnogim administrativnim i zakonskim odgovornostima. "Medinska povelja", dokument koji prua pravila ivota u jednom pluralistikom drutvu, je dokument koji bi se trebao detaljno prostudirati i sprovesti u dananjem multireligioznom i multikulturalnom svijetu.

Hrabri, ali neradi ratnik

Poslije kraeg oporavka u Medini, njegova misija je preplavljena potrebom za borbom za preivljenje. Tri rata u etiri godine: Bedr, Uhud i Ahzab, pored sadravanja fizike prijetnje, su morali zahtijevati veliki dio njegovog vremena

i energije. Ipak, razvoj i gradnja drutva se nastavlja. Vano se podsjetiti na injenicu da Poslanik, s.a.v.s., i njegovi sljedbenici nisu zapoeli nijedan rat, iako su se suoavali sa veoma agresivnim protivnicima. Muhammed, s.a.v.s,. i muslimani su u ove bitke ulazili sa strogom disciplinom, izbjegavajui nanoenje povreda nedunim, te koritenjem samo potrebne ratne snage i sile. ene, djeca i civili se nisu smjeli napadati. Kada je neprijatelj zaustavljao svoju borbu, davalo bi mu se utoite. Napadajui neprijatelja u stanju ljutnje nije bilo dozvoljeno, ak ni u bitci. Poslanik, s.a.v.s., koristi inovacijske strategije u bitkama, kao to je koritenje rovova pri odbrani. Pri kopanju rovova, on je aktivni sauesnik. esto se savjetuje sa vijeem svojih sljedbenika (ura) i radi po miljenju veine (Idma), ak i kada se odluka nekada protivi njegovom miljenju.

Dravnik par excellence i uitelj

Kroz sljedeu fazu nam pokazuje kapacitet za kompromis i predstavlja pogled unaprijed i mudrost kojom shvaa da je mir, pa ak i pri naizgled neodgovarajuim uslovima, bolji nego neprijateljstvo, odnosno rat. Oni koji pregovaraju sa svojim suparnicima trebaju prostudirati i ugledati se na "Ugovor na Hudejbiji". Dobitak mira na osnovu ovog ugovora sa Kurejijama je vaan i prouzrokovao je eksponencijalni rast broja muslimana.

Ovaj primjer takoer omoguava izgradnju modela pravednog drutva koje funkcionie na jedinstven nain. Nagomilavanje bogatstva je dozvoljeno, ali istovremeno treba da se ubrizgava i u najmanje kapilare ekonomskog sistema drutva. To je jedno egalitarno drutvo sa pravinou i pravom za sve, voeno obostranim konsultovanjem, drutvo ravnopravnosti pred zakonom, te koje zatiuje najslabije lanove - enu, djecu, siroad i robove.

Kao to je to predstavljeno u vie sluajeva u ovom dijelu njegovog ivota, Poslanik, s.a.v.s., se dokazuje kao izvrsni dravnik. Razrijeava konflikte, razvodnjava potencijalne eksplozivne situacije sa lahkoom, omoguavajui stranama u konfliktu da se rastave kao prijatelji i saveznici. Ne boji se rizika, ali nikada nije bezobziran i pravi kompromise radi mira. Njegovi poslanici drugim nacijama nose poruku suradnje traei zajedniku rije. Kada neto obea, to i odri. Ako suparnik prekine ugovor ili prekri obeanje, ne odustaje od mjera koje su primjerene da bi se odrala nepovredivost ugovora.

Samilosni vladar i duhovni voa

Posljednja faza razvoja poinje sa osloboenjem Mekke, to je demonstracija brinog planiranja i koritenja velike, nadmone vojske u cilju pobjede bez gubljenja ivota na obje strane fronta. Zapanjujua velikodunost i poniznost pri pobjedi koju je Muhammed, s.a.v.s., zajedno sa svojim ashabima pokazao je neponovljiva i posebna u historiji. Ponizan je pri pobjedi, saaljiv, te prata ak i tvrdokornim protivnicima.

Zadnji govor uvrava socijalne, ekonomske i moralne promjene koje su dole u drutvo. Vrijeme je da se pripremi za kraj.

Anatomija misije, njen rast i evolucija, na odreeni nain nalazi paralele u stepenima i fazama samog ljudskog ivota. Ovi stepeni ne samo da nam prikazuju razvoj sofisticiranosti poruke, ve i jedno poveanje zrelosti onih kojima je ona namijenjena. "Sluaoci" poruke sazrijevaju u svom shvatanju teine zadatka prenoenja poruke na potomke. Poslanikova misija u svojoj najosnovnijoj analizi je bila tumaenje

Kroz vrijeme, mnoge razlike osnovane na dogmama, politici, sektama i uzvisivanju linosti su se pojavile meu sljedbenicima islama. Ipak, uprkos mnogim heterodoksnim sektama, jezgro poruke Kur'ana i njegova realizacija u ivotu Poslanika, s.a.v.s., su ivi i neodoljivi, jo uvijek pruajui duhovnu utjehu, intelektualno zadovoljstvo i socijalnu disciplinu mnogim ljudima i inei islam religijom u svijetu s najbrim porastom broja pristalica.

tekst 5

Islam i zapad: korijeni sukoba, saradnje i sueljavanja (John L. Esposito) (Poglavlje iz knjige: "ISLAMSKA PRIJETNJA, MIT ILI STVARNOST", Autor: John L.

Esposito, prijevod sa engleskog: Ahmet Alibai, Izdava: Selsebil, ivinice, 2001. god.)

Uprkos zajednikim teolokim korijenima i stoljetnoj interakciji, odnos islama prema Zapadu esto je obiljeen uzajamnim nesporazumima, prezirom i sukobima. Drevno suparnitvo i savremeni sukobi toliko su naglasili razlike da su potpuno zamaglili zajednike teoloke korijene i viziju jevrejsko - kransko - islamske tradicije. Obje strane su se usredsredile na razlike, produbile ih i polarizirale, umjesto da sjedine ove tri meusobno povezane monoteistike tradicije.

Rana ekspanzija i uspjeh islama predstavljali su teoloki, politiki i kulturni izazov koji se pokazao kao kamen spoticanja za razumijevanje i kao prijetnja kranskom Zapadu. I islam i kranstvo su posjedovali univerzalnu poruku i misiju, to je, umjesto suradnje, moralo da dovede do sukoba. Zbog duge historije, u kojoj je kranstvo esto klevetalo Poslanika i vulgarno izopaivalo islam, kao i zbog novije historije, u kojoj je islam esto poistovieivan s radikalizmom i terorizmom, neophodno je bar izvjesno razumijevanje islama prije nego to prijeemo na historiju odnosa izmeu Zapada i muslimanskog svijeta. tavie, odreena obavijetenost o Kur'anu, poslaniku Muhammeu i ranom periodu ove religije nuna je za razumijevanje islama, poto se radi o fenomenima koji u svim vremenima obrazuju paradigmu ijem ostvarenju tee muslimani i islamski pokreti. Dok se borimo protiv stereotipa i tendencije da svoje predstave o islamu i muslimanima ograniimo na demonstrante koji uzvikuju "Smrt Americi!" ili "Sveti rat protiv nevjernika!", vano je da se sjetimo kako su ljudi i ene svih rasa i boja, drutvenih klasa i obrazovanja irom svijeta, i kroz stoljea, u islamu nalazili vieru koja duhovno hrani i mijenja njihove ivote, vjeru koja nudi osjeaj pripadnosti zajednici, solidarnosti i mira.

Porijeklo i priroda islama

Mada porijeklo muslimanske zajednice see unazad do Muhammeda u VII stoljeu uobiajene ere, muslimani, kao i jevreji i krani, porijeklo svoje religijske tradicije (islama) vezuju za jednog istinitog Boga (Allah, Bog"), kroz dugi niz vjesnika vjere. Otuda muslimani naglaavaju da jevrejsko-kranska tradicija jeste zapravo jevrejsko - kransko - islamska tradicija, zbog toga to su sve tri religije potekle od Ibrahima/Abrahama, prvoga poslanika koji je primio Boiju objavu. One dijele Ibrahimovu vjeru s njenim zajednikim vjerovanjem u Boga, poslanike, objavu, boanski opunomoenu zajednicu i moralnu odgovornost.[1] Dok jevreji i krani tragaju za svojim porijeklom preko Ishaka/Isaka do Ibrahima i Sare, muslimani ine to preko Ismaila/Ismaela, prvoroenog sina Ibrahimovog, i njegove robinje Hadere/Agare.

Kao to sakralna historija jevrejskog naroda biljei trijumf monoteizma koji se otkrio Ademu/Adamu, Ibrahimu i Musau/Mojsiju u politeistikom svijetu, tako i islamska historija otkriva slian proces beskompromisnog monoteizma, poslanstva i boanske objave u okviru plemenskog politeistikog okruenja. [2] Kao to jevreji imaju svoje svete spise, Toru, a krani Bibliju, tako i muslimani imaju svoje svete spise ili knjigu Kur'an. Muslimani vjeruju da je Bog svoju objavu prvo poslao jevrejima, a onda kranima, ali da se ona izvitoperila ljudskom intervencijom i interpolacijom svetih spisa rezultirajui takvim vjerovanjima kao to su inkarnacija, raspee, Krstova smrt i uskrsnue i doktrina iskupljenja. Vjeruje se da su jevrejska Biblija ili Stari zavjet i kranski Novi zavjet manjkave verzije originalne, drevne boanske objave. Bog je jo jednom poslao svoju objavu preko Muhammeda, posljednjeg i konanog poslanika. Ovo je osnova za muslimansko vjerovanje da je Kur'an, koji muslimani smatraju savrenom, cjelovitom i doslovnom rijeju Boga, doao na mjesto jevrejskih i kranskih svetih spisa.

Muhammed: Boiji poslanik

Kur'an i Poslanik Muhammed nude svete izvore i upute za razvoj vjere u prolosti i sadanjosti. Kao to su se za Muhammedovog ivota sljedbenici njemu obraali, tako muslimani danas irom svijeta prihvataju objavu i poslanikovo uenje kao putokaz u svojim ivotima.

Roen 570. god. u Arabiji (danas, otprilike, Saudijska Arabija), Muhamrned ibn Abdullah (570. - 632.) doivio je duboko religiozno iskustvo kada je imao etrdeset godina. To iskustvo je preobrazilo njegov ivot i stvorilo zajednicu koja je etrnaest stoljea kasnije prerasla u drugu po veliini svjetsku religiju irei se preko itavog globusa i obuhvatajui oko milijardu vjernika. U poreenju s veinom poslanika i osnivaa velikih svjetskih religijskih tradicija, o ijim ivotima nema pouzdanih podataka, veliki broj ranih dokumenata prua informacije o Poslanikovom ivotu i djelu: Kur'an, poslanika predanja (Hadis, izvjetaji o tome ta je Poslanik rekao i uradio) i rana biografija od Ibn Ishaka (oko 768. god.).[3] Ipak, malo znamo o Muhammedovim ranim godinama. Kao dijete, bio je siroe koje je podigla rodbina. Muslimanska tradicija nam kae da se, kada je imao dvadeset pet godina, oenio bogatom hudovicom Hatidom. Ona je bila vlasnica karavana koji je Muhamrned nadgledao i bila je starija od njega petnaestak godina. Sklon religioznosti, Muhammed se esto povlaio na mirna mjesta da razmilja i meditira. Godine 610., u noi koju muslimani proslavljaju kao "no snage i savrenstva", voa karavana Muhammed postao je Boiji poslanik primajui od meleka/anela Dibrila (Gabrijela) prvu od mnogih objava: "itaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara ovjeka od ugruka! itaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji pouava peru, koji ovjeka pouava onome to ne zna" (Kur'an 96:1-5). Objave koje su dolazile u periodu od 610. do 632. god. sakupljene su poslije Poslanikove smrti i ine islamski sveti spis, Kur'an.

Muslimanska tradicija slika u poetku zbunjenog i prilino neodlunog Poslanika koji je, kao i biblijski jevrejski poslanici, bio ophrvan svojim duhovnim iskustvom, zbunjen njegovim znaenjem i zabrinut kako e drugi primiti njegove posebne zahtjeve. Kao to historija poslanike tradicije pokazuje, oni koji su pozvani da budu Boiji poslanici nemaju lahak ivot. Poslanici koji za sebe tvrde da su boanski nadahnuta savjest drutva i osuuju samovolju i bezvjerje zajednice, i koji upuuju izazov utvrenom poretku i preovlaujuoj kulturi, esto se izlau poruzi, odbojnosti i proganjanju. Muhammed u tome nije bio izuzetak.

Deset godina u Mekki je propovijedao poruke vjerske i drutvene reforme. Muhammed i Kur'an objavljuju jednog istinitog Boga odbacujui preovlaujui politeizam Arabije i optuuju za drutvenu nepravdu. Muhammed nije utemeljivao novu religiju, nego je zahtijevao oienje i obnavljanje jedine istinite - Ibrahimove religije. Njegova poruka se odnosila na reformiranje i obnavljanje samovoljne i bezvjerne zajednice. Kao Amos i Jeremija prije njega, Muhammed je bio glasnik koga je Bog poslao i koji je napao bezbonost drutva i pozvao svoje sluaoce da se pokaju i pokore Bogu jer je konana presuda blizu: "Reci: 'O, ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: one koji budu vjerovali i dobra djela inili eka oprotaj i opskrba plemenita; a oni koji se budu trudili da dokaze Nae poreknu, uvjereni da e Nam umai, bit de stanovnici dehennema" (Kur'an, 22:49 - 51).

Muhammed je pozvao zajednicu Mekke da se moli jednom istinitom Bogu i da napusti svoj politeistiki kult i praksu. Monoteizam nije bio stran Arabiji. Ipak, mada su tu, pored domaih arapskih monoteista (hanifa), postojale jevrejske i kranske zajednice, arapskim drutvom su dominirali plemenski bogovi i boginje. Muhammed je propovijedao povratak Ibrahimovoj vjeri - vjeri u jednog istinitog Boga, tvorca, uvara i sudiju univerzuma. Muhammed i Kur'an su uili da su ljudska bia odgovorna, da e im biti sueno i da e za svoja djela biti vjeno nagraeni ili kanjeni na Sudnjem danu. Islam je pozivao da se napusti staza bezvjerja i vrati pravoj stazi (erijatu) ili Boijem zakonu. Ova konverzija je oznaila pripadnost zajednici posveenoj oboavanju jednog istinitog Boga, izvravanju Njegove volje i, time, stvaranju pravedne zajednice.

Poruka Kur'ana je bila izazov za preovlaujui drutveno-politiki i vjerski poredak. Mekka je bila centar ne samo vjerskog hodoaa nego i zanata i trgovine, zateena na prijelazu od polubeduinskog plemenskog ka trgovakom urbanom drutvu.

Bilo je propisano slijedee: poslunost Bogu i njegovom Poslaniku, bratstvo vjernika, milostinja za siromane i borba (dihad) protiv ugnjetavanja. Kur'an je osudio eksploataciju siromanih, siroadi i ena, zabranio korupciju, podvalu, prijevaru, lane ugovore u poslu, razmetanje bogatstvom i oholost; za klevetu, krau, ubistvo, upotrebu droge, kockanje i preljubu propisao je stroge kazne. Muhammedovo polaganje prava na poslaniki autoritet, njegovo igosanje nepravde u Mekki i insistiranje na tome da svi vjernici pripadaju jednoj univerzalnoj zajednici podrilo je plemenski politiki autoritet.

Njegovo odbacivanje politeizma ozbiljno je ugrozilo ekonomske interese itelja Mekke koji su kontrolirali Kabu, sveto mjesto gdje su bili smjeteni idoli i gdje su se odravali veliko godinje hodoae i sajam, izvor religijskog ugleda i prihoda Mekke.

Za deset godina Muhammed je postigao ogranien uspjeh. Po ovosvjetskim standardima smatrao bi se neuspjenim. lako je bio zatien svojim uticajnim amidom Abu Talibom i srodnikom iz roda Benu Haim, nedostajali su mu snaga i ugled da savlada mnoge protivnike iz redova aristokracije Mekke koju su predvodili Kurejije, pripadnici glavnog trgovako-zanatskog klana u Mekki. Oko 619. godine, smru ene i amide, Muhammed je izgubio stubove svoje line podrke i zatite i postao jo usamljeniji i ranjiviji. Malu grupu njegovih sljedbenika poela je da proganja aristokracija Mekke, koja je Muhammedovo polaganje prava na poslanstvo i program reformi, kao i njegovu implicitnu kritiku politikog i drutveno-ekonomskog status quo-a, smatrala izazovom svom vostvu i interesima. Zbog ovih razloga, kada su ga pozvale voe susjednog grada Medine, poljoprivredne oaze, da bude presuditelj u njihovim sporovima, on i grupa njegovih sljedbenika iz Mekke preselili su se u Medinu 622. god. i tu osnovali prvu muslimansku zajednicu (ummet).

Islamska zajednica

Vanost Hidre, iseljenja Muhammeda i njegovih sljedbenika iz Mekke i dolazak u Medinu, ne moe se precijeniti. Hidra, koja je predstavljala poetak stvaranja muslimanske zajednice, bila je od takve historijske i religijske vanosti da je postala osnova za raunanje muslimanske historije, prve godine islamskog kalendara. Muhammedov odlazak u Medinu oznaio je glavni historijski preobraaj - prelaenje iz predislamske paganske prolosti u boanski voen i usredsreen svijet u kome je plemensko srodstvo trebalo da bude zamijenjeno pripadnou zajednici (ummet), povezanoj zajednikim religioznim vjerovanjem.

Zajednica u Medini sastojala se od mnogo klanova ukljuujui i jevrejski. S vremenom, Muhammed je uspio da konsolidira svoju mo i autoritet prevodei paganske klanove u islam. Najzad, bio je i poslanik i voa zajednice.[4] Islam ne poznaje jaz izmeu svetog i profanog, religije i drutva, individue i zajednice. Islamska orijentacija simbolizira se u kur'anskoj zapovjedi koja se ponavlja: "Pokoravaj se Bogu i Njegovom Poslaniku." Poslanik je primio i prenio objavu koja je vodila zajednicu i oodgovarala na dinamiku njene historije. Istovremeno, nadgledao je upravljao poslovima zajednice sluei kao njen politiki i vojni lider, sudija i drutveni reformator. Religija je bila integralni dio politikog vodstva, ivota i tkiva drutva i osiguravala je norme za vjerske obrede (dunosti prema Bogu) i drutveni ivot (dunosti prema drutvu). Ako islam znai pokoravanje Boijoj volji, musliman je onaj koji se pokorava, to jeste, slijedi ili ostvaruje Boiju volju u linom i drutvenom ivotu.

Medina je odraavala integralni odnos religije i drave u islamu, ideal koji je, onda i danas, uticao na razvoj islamske zajednice. Dravom je upravljao Muhammed, Boiji poslanik, a u tome je bio voen Boanskom objavom. Muhammed je, kao glava drave, obavljao izvrnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Nadgledao je domae i spoljne poslove, vojsku i sakupljanje poreza i stiavao raspre. 'Islamska zajednica nije bila samo obavezna da slijedi nego i da iri Boiju rije i vladavinu. Muhammed je kombinirao diplomatiju i vojnu akciju. Trijumfalno se vratio u Mekku, i do svoje smrti 632. godine ujedinio razliita arapska plemena.

Muhammed je donio vie od jednostavne sinteze ili interpretacije postojeih religijskih ideja i obiaja (arapskih, jevrejskih, kranskih). Uobliio je novi poredak i vjersku i politiku (tanije, vjersko-politiku) zajednicu, ukorijenjenu i objedinjenu religijskom vizijom ili vezom.[5] Stare ideje i institucije bile su usvojene i preobraene u svjetlu islamskih normi poto je novi osjeaj identiteta, solidarnosti, zajednice i autoriteta bio izgraen. U srcu pokreta bila je "nova religija", posebno razumijevanje znaenja i implikacija islamske monoteistike vizije i naina ivota, koji su podrazumijevali: jedinstvenog, transcendentalnog i Svemogudeg Boga; Njegovu sveobuhvatnu volju za stvaranjem, koja utie na lini i javni ivot; zahtjev za pokoravanjem toj volji; misiju svakog muslimana kao pojedinca i lana vjerske zajednice da shvati i potpomogne Boiju vladavinu; i potpunost i ispravnost kur'anske objave i konanost Muhammedovog poslanstva. To je bila vizija koja e transformirati plemena Arabije i dovesti do vane svjetsko-historijske i kulturne promjene.

Islamska vlast i drutvo

Muhammedova smrt je ubrzala krizu vostva u zajednici iji je raspad inicirao stvaranje hilafeta i, uz to, posijao sjeme za kasniju pojavu dvije glavne grane sunnijskog i i'ijskog islama. Poslije Muhammedove smrti islamska zajednica se suoila sa izborom nasljednika. Pojavila su se dva miljenja. Veina je vjerovala da Muhammed nije odredio nasljednika i prihvatila da izbor nasljednika (halife) izvre Muhammedovi stariji saborci. Halifa je trebao da bude politiki voda zajednice, bez pretenzije na poslaniki plat Poslanika. Ipak, manjina je vjerovala da je Muhammed odredio Aliju, koji je kao njegov roak i zet, bio najstariji mukarac u Muhammedovoj porodici. Za Alijine sljedbenike (i'ije ili Alijine "pristae"), vostvo islamske zajednice trebalo je da ostane u Poslanikovoj kui. Ali i njegovi potomci trebalo je da budu vjerskopolitike voe (imami) zajednice. lako nije bio poslanik, i'ijski imam je, suprotno halifi, uivao poseban religijski status kao vjerski nadahnut i bezgrjeni voa.

Preovladalo je miljenje sunnijske veine. Islamska zajednica je bila organizirana kao halifska drava koja se brzo transformirala u centraliziran imperijalni dinastiki hilafet.[6] Prvih est stoljea islama mogu se podijeliti u tri glavna perioda: razdoblje etvorice pravovjernih halifa u Medini (632.661.), nazvano tako zato to je bilo povezano s Muhammedovom erom; njihova vladavina je smatrana idealnim formativnim i normativnim razdobljem islama; Hilafet Emevija (661.-750.) u Damasku; i Hilafet Abbasija (750.-1258.) u Bagdadu.

Pogled na svijet koji je prevladavao u razdoblju hilafeta mnogo je dugovao religiji. Dok su se vladari u pogledu sigurnosti i osvajanja oslanjali na svoje vojske, islam je osigurao ideoloki okvir za dravu i drutvo, zakonitost i autoritet. Bez obzira na karakter vladara ili na to kako je doao na vlast, svaki je traio legitimitet u svojoj halifskoj tituli Poslanikovog nasljednika, "poglavara vjernika", sa zadatkom da brani i iri vjeru i osigura da se

drutvom upravlja po Boijem zakonu. Svijet je bio podijeljen na islamsku teritoriju (daru-l-islam, stanite mira) i neislamski svijet (daru-l-harb, stanite rata). Poloaj graana, oporezivanje i pitanje rata i mira bili su odreeni na osnovu vjerskih pripadnosti. Muslimani su bili punopravni graani i plaali su odreene poreze, dok su jevreji i krani ("narodi Knjige") bili oznaeni kao "zatieni narodi" i plaali su poseban porez zato to ih je titila muslimanska vojska.

Osvajanja i irenje islama

Sto godina poslije smrti poslanika Muhammeda, njegovi nasljednici (halife) osnovali su carstvo vee od Rimskog carstva u njegovom zenitu. ok koji su pretrpjeli meunarodni poredak i, posebno, kranstvo, bio je ogroman. Izgledalo je nezamislivo da se arabijska plemena mogu ujediniti, razliti van Arabije, savladati Bizantijsko (Istono rimsko) i Persijsko (Sasanidsko) carstvo i, na kraju stoljea, stvoriti Islamski hilafet koji se prostirao od sjeverne Afrike do Indije.

Postoje mnogi razlozi brze i uspjene arabljanske ekspanzije: iscrpljenost Bizantijskog i Persijskog carstva poslije dugogodinjih meusobnih ratova, nezadovoljstvo domaeg stanovnitva svojim carskim vladarima, vjetina beduinskih ratnika, dra ratnog plijena. Ipak, kljuni inioci bili su uspon drave i uloga islama u ujedinjavanju razliitih plemena i osiguravanje vieg smisla, cilja i znaenja.

Islam (...) je osigurao ideoloke temelje za ovaj izuzetan prodor u sferi drutvene organizacije. (...) U tom smislu, osvajanja su bila dio islamskog pokreta. Jer, bio je to islam - skup religijskih vjerovanja koji je propovijedao Muhammed, s drutvenim i politikim grananjem - koji je ukresao varnicu itavog integracionog procesa i bio podsticaj osvajakim uspjesima.[7]

Vjerovanje da je ovo zaista bio islamski pokret preovlauje danas meu mnogim muslimanima kao izvor nadahnua. Zbog tendencije naeg sekulamog doba da podcijeni religiju kao vaan inilac drutveno-politikog razvoja, korisno je podsjetiti se slinog komentara koji se tie centralne vanosti islama u osvajanjima, iz djela dva zapadna, nemuslimanska historiara:

ak i sekularizirani historiar (...) mora da gleda na islam kao odluujui inilac u arapskoj ekspanziji. Neshvatljivo je, ako se islam nema u vidu, da se beduinska plemena, koja su stoljeima ratovala i bila poznata po tome to su cijenila svoju samostalnost, iznenada stavljaju pod komandu muslimanskih zapovjednika. Bio je to islam koji je pozvao na okupljanje i u beduinske ratnike ulio osjeanje da se bore za veliku stvar. Ma kakvi da su bili prvobitni materijalni motivi beduina (...), oni su se nali u pokretu veem od bilo ega to su mogli da sanjaju, pokretu koji nisu stvorili i koji su mogli da objasne samo kao boansku intervenciju u ljudskim poslovima.[8]

U toku narednih stoljea islam se proirio znatnim dijelom svijeta. Mada se centralizirani hilafet dezintegrirao, naslijedile su ga pojedinane drave (sultanati), koji su se pruali od Afrike do jugoistone Azije, od Timbuktua do junih Filipina.[9] Da dodamo da su veliki muslimanski gradovi postojali i ondje gdje su danas centralnoazijske republike biveg Sovjetskog saveza, Kina, istona Evropa, panija, juna Italija i Sicilija.

Dihad

Brzo irenje islama pokazalo se kao dvostruka, vjerska i politika, prijetnja kranstvu. Islamske armije i trgovci bili su njegovi misionari koji su irili muslimansku vjeru i imperijalnu vladavinu. Islam je bio koriten da povee,

nadahne i mobilizira plemena, kao i da osigura razlog za ekspanziju i osvajanje. Kur'anski pojam dihada, borbe ili samonaprezanja na Boijoj stazi, bio je od sredinjeg znaaja za muslimansko samorazumijevanje i mobilizaciju. Termin dihad ima mnoga znaenja koja ukljuuju napor da se vodi koristan ivot, da se drutvo uini moralnijim i pravednijim i da se Islam iri propovijedanjem, uenjem i i oruanom borbom. Muslimanski pravnici razlikuju naine "na koje dunost moe da se ispuni: srcem, jezikom, rukama i maem".[10]

U najopijem znaenju, "dihad" oznaava borbu protiv zla i ejtana, kao i samodisciplinu (zajedniku trima Ibrahimovim vjerama) uz iju pomo vjernici tee tome da slijede Boiju volju i budu bolji musiimani. To je doivotna borba da se bude vrla osoba, da se bude odan pravoj Boijoj stazi. Ovo je osnovni nain na koji musiimani potvruju ili ostvaruju istinu prvog stuba islama u svakodnevnom ivotu. irenje islama preko "jezika" i "ruku" odnosi se na propisivanje obaveze muslimansko] zajednici "da nareuju dobro i zabranjuju zlo" (Kur'an, 3:110). Konano, dihad znai borbu za irenje i odbranu islama. Kao to primjer Poslanika prua obrazac i osnovu za spajanje religije i drave, tako Muhammedov pokret prua model za sve islamske pokrete u njihovoj borbi da reformiraju drutvo i svijet. Svijet je bojno polje na kome vjernici i nevjernici, prijatelji i neprijatelji Boga ili sljedbenici Satane vode rat: "Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na ejtanovom. Zato se borite protiv ejtanovih tienika jer je ejtanovo lukavstvo zaista slabo." (Kur'an, 4 :76). Misija muslimanske zajednice je da globalno ire vladavinu islama, onako kako su to inili Muhammed i njegovi sljedbenici - propovijedanjem, diplomatijom i ratom, kao i da tu vladavinu, "brani". Islamski zakon utvruje da je dunost muslimana da vode rat protiv politeista, otpadnika od vjere i "naroda Knjige", koji ne priznaju muslimansku vladavinu, kao i protiv onih koji napadaju muslimansku teritoriju. Izgubiti ivot u borbi predstavlja najvii oblik posvjedoenja Boga i neije vjere. Arapska rije za muenika (ehid) ima isti korijen kao i rije koja oznaava ispovijedanje vjere (ehadet). Kao u kranstvu, nagrada za muenitvo jeste dennet.

Islamska civilizacija

irei svoju vladavinu i vjeru, muslimani su se pokazal velikim muenicima i djelatnicima. Na politikoj ravni, muslimanski vladari su priznavali vlastita ogranienja i visoku razvijenost mnogih kraljevstava i kultura koje su osvojile njihove vojske. Lokalne ustanove, ideje i ljudi bili su asimilirani ili zadrani, usvojeni ili prilagoeni islamskim normama, a muslimanski gospodari uili su od svojih naprednijih podanika. Osnovane su velike biblioteke i centri za prevoenje; velike knjige sa Zapada i Istoka iz oblasti nauke, medicine i filozofije bile su sakupljane i, u velikom broju, od strane krana i jevreja, prevedene s grkog, latinskog, persijskog, koptskog i sa sanskrita na arapski jezik. Tako su najbolja djela knjievnosti, nauke i medicine uinjena pristupanijim.

Doba prevoenja smijenilo je razdoblje velike kreativnosti, poto je na primljenom znanju stasala nova generacija obrazovanih muslimanskih mislilaca i naunika, koja je dala sopstveni doprinos nauci. "Proces islamizacije tradicija nije ih samo integrirao i reformirao, ve je uinio i vie od toga. On je oslobodio i silne stvaralake energije. Zlatno stoljee hilafeta bilo je vrijeme velikog kulturnog procvata."[11] To je bilo doba velikih umova i nauke: Ibn Sine (Avicena), Ibn Ruda (Averoes), El-Farabija. Glavni urbani nauni centri s ogromnim bibliotekama nikli su u Kordobi, Palermu, Niapuru, Kairu, Bagdadu, Damasku i Buhari, da zasjene Evropu utonulu u mrano doba. Politiki i kulturni ivot muslimana i nemuslimana u islamskim imperijama i dravama, uprkos plemenskim i vjerskim razlikama, prilagoen je islamskoj vjeri i arapskom jeziku. Nove ideje i prakse bile su arabizirane i islamizirane. Islamska civilizacija bila je proizvod dinamikog stvaralakog procesa promjene u kome su muslimani slobodno pozajmljivali od drugih kultura. Ona je pokazala smisao za otvorenost i samopouzdanje koje je poticalo od injenice da su muslimani bili gospodari a ne sluge, kolonizatori a ne kolonizirani. Suprotno situaciji u 20. stoljeu, muslimani su tada imali smisao za kontrolu i sigurnost. Osjeali su se slobodnim da pozajme od Zapada, jer njihovom identitetu i autonomiji nije prijetila avet politike i kultume dominacije. Budui da su pozajmljivali, postarali su se i da ostave zavjetenje Zapadu. Raniji obrazac i smjer kretanja kulture bili su preokrenuti kad se Evropa, izlazei iz mranih stoljea, okrenula muslimanskim naunim centrima da povrate dobar dio svog izgubljenog naslijea i ui na muslimanskim dostignuima u matematici, medicini i nauci.

Islamski zakon: Boija staza

Ako je sklonost muslimana bila da slijede ili da se povinuju Boijoj volji, onda je poznavanje Boije volje predstavljalo imperativ. Dok dogma ili doktrina saimaju sutinske postavke kranske vjere, islam je, kao i judaizam, svoj sredinji izraz naao u zakonu.[12] Zakon je, prije nego teologija, bio dominantna disciplina za definiranje ili opisivanje vjere. Za muslimanske pravnike Boija objava i Poslanikov primjer bili su polazita za raspoznavanje i primjenjivanje Boije volje na svaki aspekt ivota. Poruka Kur'ana i tradicija Poslanika otkrivaju sveobuhvatnost islamskog naina ivota, njegove individualne i drutvene dimenzije. Poslije nekoliko stoljea od smrti Poslanika, muslimani su kodificirali svoj nain ivota. Poboni muslimani, zabrinuti zbog nesputane moi muslimanskih vladara, kao i zbog infiltracije i nekritike asimilacije tue prakse, teili su da opisuju Boiji zakon kako bi sauvali pravu Boiju stazu i ograniili mo halifa.

Zasnovan na Kur'anu, uzornom primjeru Poslanika, razumu i obiajima, rad pojedinih pravnika urodio je stvaranjem pravnih kola (zajednica uenjaka), koje su nikle u velikim islamskim gradovima - Medini, Mekki, Damasku, Bagdadu i Kufi. Mada su imali iste namjere i polazili od istih objavljenih izvora, njihovi zakljuci esto nose obiljeje razliitih geografskih konteksta i obiaja, kao i intelektualnih orijentacija. Od mnogih pravnih kola koje su nikle, nekoliko njih (hanefijska, malikijska, afijska, hanbelijska i da`ferijska) preivjele su i istrajale.

Islamski zakon obezbjeuje plan dobrog drutva, koje je islamski ideal. erijat ili Boija staza je, prema tome, skup boanski objavljenih opih naela, uputa i vrijednosti. Na osnovu njih ljudska bia razvijaju detaljna pravila i propise koje su primjenjivale sudije (kadije) u erijatskim sudovima.

Islamski zakon je bio obuhvatan i ukljuivao je propise koji reguliraju rituale i vjerske obrede i odreuju drutvene norme zajednice. Za vjeru su najvaniji pet stubova ih osnovnih dunosti koje su obaveza svih vjernika:

Ispovijedanje vjere (ebadet), koje oznaava pristupanje ili pripadnitvo islamskoj zajednici: "Nema boga osim Boga, a Muhammed je Boiji poslanik", Molitva (salat) pet puta dnevno u odreeno vrijeme i uestvovanje petkom u zajednikoj molitvi, Prilog sirotinji (zekat), porez od dva i po procenta na bogatstvo koje se daje siromanima, ali ne kao milosre ve kao vjerska obaveza svih muslimana prema manje sretnoj brai i sestrama zajednice, Post (savm) od svitanja do sutona u toku mjeseca Ramazana, Uestvovanje u godinjem hodoau (hadd) u Mekku bar jednom u ivotu, to je dunost svih onih koji su zdravi i imaju za to ekonomske mogunosti. Pet stubova sjedinjuju individualnu odgovomost, drutvenu svjesnost i kolektivnu svijest ili pripadnost iroj islamskoj zajednici.

Drutvena dimenzija zakona oliena je u skupu propisa ili normi koje ureuju domene porodice, krivice, ugovora i meunarodnog prava. Ovdje se, naroito, oituje uticaj islama na lini ivot i ivot zajednice. Veliki broj zakona regulira brak, poligamiju, razvod, nasljedivanje, kradu, preljubu, upotrebu alkoholnih pia i pitanja rata i mira.

Mada posjeduje sutinsko jedinstvo, islamski zakon odraava raznovrsnost geografskog konteksta, s njegovim razliitim obiajima, kao i razlike u ljudskoj interpretaciji i prosuivanju. Zato islamski zakon nije bio ni rigidan ni zatvoren, ve ispoljava dinamizam, fleksibilnost i raznolikost. On je otvoren za nove okolnosti u rukama pravnih strunjaka (muftija) koji slue kao savjetnici u sudovima. Njihove interpretacije (pravna miljenja) ili decizije (fetve) tanahnijih mjesta u zakonu ili novih situacija i pitanja, esto utiu na odluke sudova. Ipak od X stoljea islamski zakon tei da postane rigidniji, zato to su mnogi pravnici zakljuili da je osnova Boijeg zakona adekvatno opisana u pravnim tekstovima. Otuda je postojala tendencija da se ogranii stvarna interpretacija (idtihad) i, umjesto toga, naglasi obaveza da se, jednostavno, prate ili podraavaju (taklid) islamski pravni tekstovi. Nova praksa ili nove doktrine bili su osueni kao skretanja (bid`a) od objavljenog Boijeg zakona, kao neopravdane inovacije koje su se esto smatrale srodne herezi. Tako je, s vremenom, razlika izmeu Boijeg nepromjenljivog zakona iz objave i mnogih pravnih propisa koji su bili proizvod ljudskog razmiljanja sklonog pogrekama ili lokalnih obiaja, postala nejasna i bila zaboravljena. Pitanje islamskog

zakona i njegovog mijenjanja postat e glavni problem u 19. i 20. stoljeu, kada su muslimani odgovorili na uticaj modernizacije i razvoja.

Islamski misticizam i spiritualnost

Bilo je lahko, s obzirom na propisivaku ulogu islamskog zakona u definiranju zvaninog islama i sklonosti usredsreivanja na politiki islam u toku posljednjih godina, da se izgubi iz vida bogata mistina i duhovna tradicija (sufizam) koja je napajala ivote muslimana i koja objanjava efikasno irenje islama irom svijeta. Formalnu, pravnu tradiciju s njenim smjernicama i kaznama uvijek su pratili unutranje traganje i unutranja staza. Slovo zakona dovedeno je do ravnotee naglaavanjem unutranjeg duha ili srca islamske vjere.

Sufizam je poeo kao reformistiki pokret.[13] Sjaj i bogatstvo osvajanja, preobraaj relativno jednostavnog ivota Arabije u dvorski ivot Damaska, ugroavali su, po miljenju pojedinih pobonih muslimana, prvobitnu vjeru i tkivo zajednice. Kraljevstvo ovjeka, s njegovom usredsreenou na ovaj svijet, izgleda da je potamnilo kraljevstvo Boga, pravu iu i sredite muslimanskog ivota. U oima sufija, trijumf islama doveo je u opasnost sam islam. Pozivajui na usredsreivanje panje na istinu narednog ivota, a ne na zadovoljstva i blagodeti ovoga, sufije su propovijedale poruku jednostavnosti i odvajanje od stvari ovog svijeta. Ovom ranom asketizmu pridodat je napor duhovnosti koji je naglaavao ljubav prema Bogu. Sufizam je ponudio emocionalnu, pobonu stazu ka Bogu. Sufijska nesebina ljubav i sluba Bogu dopunjavala je i ponekad predstavljala izazov legalistikom, knjikom pristupu. Otuda je dobar musliman bio ne samo onaj koji slijedi Boiju volju pridravajui se zakona nego, isto tako, vjernik koji tei da, razliitim sredstvima, ukljuujui intenzivno prizivanje i spominjanje Boijeg imena, a ponekad pjesmu i ples, prie blie Bogu i iskusi Njegovu prisnost.

Spajanje asketizma i pobonosti preoblikovalo je sufizam od pokreta relativno male urbane elite u iroko zasnovan politiki pokret, ije su zajednice privukle sljedbenike iz svih drutvenih klasa i obrazovnih struktura. Grupe sufija, okupljene oko duhovnog voe ih uitelja (pir ili ejh), formirali su bratstva ili redove. Od 12. do 14. stoljea bratstva sufija su od malih dobrovoljnih udruenja organizaciono prerasla u bratstva s meunarodnom mreom centara irom muslimanskog svijeta. Sufije su postali veliki misionari islama, odgovorni za njegovo efikasno irenje. U Africi i junoj Aziji islam su irila prvenstveno bratstva sufija, a ne islamske vojske. Sufizam je donio poruku islama ije su se mistine doktrine i prakse pokazale privlanim za mnoge i otvorenim za spajanje s lokalnim i regionalnim tradicijama i obiajima. Dok je zvanini islam esto naglaavao strogo pridravanje slova zakona, sufizam je predstavljao alternativnu tradiciju, fleksibilnu i otvorenu za asimilaciju i sintezu. Spoljanji uticaji bili su apsorbirani iz kranstva, neoplatonizma, hinduizma i budizma.

Kada je sufizam postao masovan pokret, doao je u sukob sa zvaninim islamom uleme, iji su autoritet u zajednici ugroavali popularnost i uspjeh sufizma, koji su istovremeno bili i izazov, jer su se ulema i sufijski ejhovi esto meusobno nadmetali za uticaj.

Islam i Zapad

Brzi rast i ekspanzija islamskog carstva i bujanje islamske civilizacije predstavljali su, teoloki i politiki, direktnu opasnost za mjesto kranstva u svijetu. Kao to je Maksim Rodinson (Maxime Rodinson) primijetio, "muslimani su bili prijetnja zapadnom kranstvu dugo prije nego to su postali problem."[14]

Upravo teoloke slinosti kranstva i islama dovele su ih u sukob. Svaka zajednica je vjerovala da je njen ugovor s Bogom bio ispunjenje ranije Boije

objave koja se odnosila na prethodnu zajednicu to je skrenula s pravog puta. Svaka je vjerovala u historiju Boije objave i u to da su njena objava i njen glasnik oznaili kraj objave i poslanstva. Mada su krani prisvojili nadmonu poziciju i, shodno tome, imali malo problema sa svojim zatitnikim stavovima u odnosu na Jevreje, slian stav muslimana u pogledu kranstva bio je nezamisliv i, vie od toga, predstavljao je prijetnju jedinstvenosti i boanskoj ulozi kranstva da jedino ono predstavlja Boga i bude jedini put spasenja. Islam je, u najboljem sluaju, bio hereza koju je propovijedao zavedeni poslanik, a u najgorem - direktan izazov kranskim zahtjevima i misiji. "Kombinacija straha i neznanja proizvela je skup legendi, od kojih su jedne apsurdne, a sve su pristrane: muslimani su idolopoklonici koji oboavaju lano trojstvo, Muhammed je bio mag, on je, ak, bio kardinal Rimske crkve koji se - osujeen u svojoj ambiciji da postane papa - pobunio, otiao u Arabiju i tamo osnovao sopstvenu crkvu."[15]

I kranstvo i islam su polagali pravo na univerzalnu misiju i bili nadnacionalne zajednice zasnovane na zajednikoj vjeri i ambiciji da budu primjer narodima svijeta, nosioci irenja i trijumfa Boijeg carstva. Ipak, izazov islama nije bio na ravni teoloke rasprave. Uspjeh muslimanskih armija i misionara doivljen je kao snaga koja kao da je dola niotkuda da ospori postojanje i temelje kranstva. Mada su muslimani u poetku bili manjina na osvojenim teritorijama, s vremenom su postali veina zahvaljujui masovnoj konverziji lokalnih krana.[16] Oni koji su ostali krani bili su arabizirani kada su usvojili arapski jezik i kulturu. Odgovor zapadnog kranstva, s nekoliko izuzetaka, bio je odbramben i ratoboran. Islam je bio opasnost s kojom se moralo raunati. Prividno neosvojivo Bizantijsko carstvo povilo se i zapalo u opasnost da bude zbrisano u toku 7. i 8. stoljea. Muslimanske armije su pregazile Persijsko carstvo, osvojile Siriju, Irak i Egipat i projurile preko sjeverne Afrike i dijelova june Evrope, dok nisu zavladale veim dijelom panije i Mediterana, od Sicilije do Anadolije. Drevne historijske i teoloke bliskosti ostale su neprimjeene kad su se kranski Zapad, crkva i drava suoili sa estokim napadom neprijatelja, za koga su nali da ga je lake demonizirati i odbaciti kao barbarskog i bezvrijednog nego razumjeti.

Nemuslimani u islamskoj dravi

Domae stanovnitvo u osvojenim podrujima pripadalo je jednoj od tri glavne "skripturalne" zajednice ("narodi Knjige", ahlu-l-kitab), kranskoj, jevrejskoj i zoroastrejskoj. Za mnoge nemuslimane na bizantijskoj i persijskoj teritoriji, koji su ve bili podjarmljeni, islamska vladavina je prije znaila promjenu vladara, dolazak novih, koji su esto bili fleksibilniji i trpeljiviji, nego gubitak nezavisnosti. Veina ovih naroda sada je uivala veu lokalnu autonomiju i esto plaala nie poreze. Arapske zemlje koje je Bizantija izgubila dobile su, umjesto grko-rmske vladavine, nove arapske vladare, semitsku brau, s kojima je prost narod uspostavio veu jeziku i kulturnu bliskost. U religijskom smislu, islam se pokazao kao tolerantna religija garantirajui vee vjerske slobode Jevrejima i domaim kranima. Veina lokalnih kranskih crkava bile su, od strane "spoljanje" kranske ortodoksije, proganjane kao izmatike i jeretike. Zbog toga su pojedine jevrejske i kranske zajednice u stvari pomogle invazionim muslimanskim armijama. Frensis Peters (Francis Peters) je primijetio:

Osvajanja su malo toga unitila: ono to je sila uguila bila su imperijalna suparnitva i sektaka krvoprolia meu novopokorenim stanovnitvom. Muslimani su tolerirali kranstvo, ali su ga razvlastili; kranski ivot i liturgija, njegova zavijetanja, politika i teologija postali su privatna a ne javna stvar. Islam je snizio status krana na status u koji su krani ranije gurnuli Jevreje, s jednom razlikom: sniavanje kranskog statusa bilo je pravnog karaktera i nije bilo praeno sistematskim proganjanjem ili krvoednou i, mada ne svuda i uvijek, nije bilo narueno nesnosnim ponaanjem.[17]

Kao to su muslimanski vladari teili tome da dravne institucije i birokratiju ostave netaknutim, tako su i vjerske zajednice bile slobodne da prakticiraju svoju vjeru i da njihovim unutranjim poslovima upravljaju njihovi vjerski zakoni i voe. Kao to je ve reeno, vjerske zajednice su morale da plaaju porez u zamjenu za mir i sigurnost, i otuda su bile poznate kao zatieni narod". Islamski ideal bio je da oblikuje svijet u kome e, pod muslimanskom vladavinom, idolatrija i paganstvo bin eliminirani i u kome e "narod Knjige" moi da ivi u drutvu koje vodi i titi muslimanska mo. Poto je islam bio smatran konanom i savrenom Boijom religijom, druge je, prije ubjeivanjem nego maem, valjalo pozvati na prelaenje u islam. Tako su nemuslimanima ponuene tri mogunosti izbora: 1) prelaenje u islam i puna

pripadnost zajednici; 2) ouvanje sopstvene vjere i plaanje poreza; 3) ukoliko odbiju islam ili Status "zatienih", rat do prihvatanja islamske vladavine.

Krstaki ratovi

Malo je dogaaja vie poremetilo i imalo dugotrajnije dejstvo na muslimansko-kranske odnose od krstakih ratova. Dva mita proimaju zapadnu percepciju krstakih ratova: prvi, da je kranstvo trijumfovalo; drugi, da su krstaki ratovi jednostavno voeni radi oslobaanja Jerusalema. Mnogima na Zapadu malo su poznate posebne injenice koje se odnose na krstake ratove.[18] Mnogi ne znaju ko je zapoeo krstake ratove, zato su bili voeni ili kako su dobiveni. Za muslimane, sjeanje na krstake ratove ivi kao najjasniji primjer militantnog kranstva, rani vjesnik agresije i imperijalizma kranskog Zapada, kao ivi podsjetnik ranog kranskog neprijateljstva prema islamu. Ako mnogi na islam gledaju kao na religiju maa, muslimani su, sa svoje strane, stoljeima govorili o zapadnom krstakom mentalitetu i ambicijama. Prema tome, kad su u pitanju muslimansko-kranski odnosi, manje je rije o tome ta se stvarno dogodilo u krstakim ratovima nego o tome kakvo je sjeanje na njih.

Krstaki ratovi, iji naziv potie od rijei "krst" (latinski crux), predstavljali su seriju od osam vojnih ekspedicija od 11. do 13. stoljea, u kojima je kranstvo (kranske armije Franaka) odmjeravalo snagu s islamom (muslimanskim armijama Saracena). Prekretnicu u odnosu Zapada prema muslimanskom svijetu oznaava 11. stoljee.

Do 10. stoljea Zapad je bio siromaan, zaostao i nepismen region, koji se nesigurno branio od napada barbarskih naroda s kopna i mora. (...) Za sve to vrijeme islam je uivao unutranji mir i sigurnost, neuznemiravan niim osim unutranjim ratovima, i otuda je bio u stanju da izgradi blistavu i impresivnu urbanu kulturu. Situacija se potom dramatino izmijenila. (...) Zanati i

trgovina su oivjeli (na Zapadu), nikli su gradovi i trita; stanovnitvo se uvealo (...), a umjetnost i nauka razvili su se u mjeri nepoznatoj od dana Rimskog carstva.[19]

Zapad je, pomaljajui se iz mranog doba, preduzeo kontraofanzivu da istjera muslimane iz panije, Italije, Sicilije i Mediterana u vrijeme kada je islamski svijet doivio iznenadno bujanje politikih i vjerskih sukoba.

Kada su snage bizantijskog cara Aleksija I porazile abbasijske armije u XI stoljeu, on se, bojei se da e muslimanska vojska preletjeti preko Azije i osvojiti prijestolnicu carevine Konstantinopolj, obratio Zapadu. Pozvao je svoju brau po vjeri, kranske vladare i papu, da sprijee islamski val tako to e preduzeti "hodoae" za osloboenje Jerusalema i njegove okoline od muslimanske vlasti.

Jerusalem je bio sveti grad sve tri Ibrahimove/Abrahamove vjere. Njega su muslimanske armije zaposjele 638. god., u toku arapske ekspanzije i osvajanja. Pod muslimanskom vladavinom kranske crkve i stanovnitvo su mirno ivjeli. Kranski oltari i moti postali su privlana mjesta za hodoae krana. Jevrejima, kojima su kranski vladari dugo zabranjivali da tu ive, bilo je dozvoljeno da se vrate, da ive i vre vjerske obrede u gradu Sulejmana/Solomona i Davuda/Davida. Muslimani su podigli oltar, kamenu kupolu i damiju El-Aksa, blizu Zida plaa, posljednjeg ostatka Sulejmanovog/ Solomonovog hrama, i, otuda, mjesta od posebnog znaaja za Jevreje. Pet stoljea mirne koegzistencije sada je uniteno serijom svetih ratova u kojima se kranstvo suprotstavljalo islamu, to je ostavilo u naslijee trajno nepovjerenje i nerazumijevanje.

U poetku se papin bojni pokli "Bog to eli!" pokazao djelotvornim. Pozivanje na religiju osvojilo je mase i pobudilo line interese mnogih, to je dovelo do toga da kranstvo ojaa i da se relativno ujedini. Kranski vladari, vitezovi i trgovci bili su voeni politikim, vojnim i ekonomskim dobitima koje bi bile ostvarene utemeljenjem latinskog carstva na Srednjem istoku. Vitezovi iz Francuske i ostalih dijelova Evrope, pokrenuti vjerskom revnou i nadom u pljaku, okupili su se i ujedinili protiv "nevjernika" u ratu iji je tobonji cilj bio osloboenje svetog grada: "Bog je to; moda, zaista elio, ali sigurno ne postoji dokaz da su jerusalemski krani to htjeli, ili da se ita neobino dogodilo tamonjim hodoasnicima to bi potaklo takav odgovor u tom

trenutku historije."[20]

Krstaki ratovi su crpili nadahnue iz dvije kranske institucije, hodoaa i svetog rata; oslobaanje svetih mjesta od muslimanske viadavine imalo je karakter i jednog i drugog. Hodoae je igralo vanu ulogu u kranskoj pobonosti. Posjeivanje svetih mjesta, odavanje poasti motima i ispatanje donosili su (kritiari bi rekli "kupovali") indulgencije koje su obeavale oprotaj grijeha. Od sredinjeg znaaja za korijene kranske vjere, Jerusalem je bio simbol nebeskog Boijeg grada i, otuda glavno mjesto hodoaa. Istovremeno, pojam svetog rata preobrazio je i sakralizirao srednjovjekovno ratovanje i ideje asti i vitetva. Ratnici su bili pobjednici bez obzira na to da li su dobili svoje zemaljske bitke ili nisu. Poraziti neprijatelja znailo je stei ast i dobit, indulgencije, koje su dobili svi koji su se borili u krstakim ratovima, jamile su opratanje grijeha i ulazak u raj. Pasti u borbi znailo je umrijeti kao muenik za vjeru i odmah, uprkos ranijim grijesima, dospjeti u raj.

Zateeni bez odbrane i podijeljeni, muslimani su neadekvatno odgovorili; armije prvog krstakog rata stigle su do Jerusalema i zauzele ga 1099. godine. All, kranski uspjeh je bio kratkotrajan: "Krstaki ratovi su prije bili (...) neprijatnost nego ozbiljna prijetnja islamskom svijetu."[21] Sredinom 12. stoljea muslimanska vojska je efikasno odgovorila. Pod vjetim vostvom Saladina (Salahuddina Ejjubija, umro 1193. god.), jednog od najslavnijih islamskih vladara i vojskovoa, Jerusalem je vraen 1187. godine. Val se okrenuo i zamah je preao na stranu muslimanskih snaga. U 13. stoljeu krstaki ratovi su se izrodili u ratove unutar kranskih granica, protiv neprijatelja koje je papstvo optuilo za herezu i izmu. Konano, strah zbog koga je zapoeo kranski sveti rat s pozivom da se kranstvo ujedini i potisne islamski val, obistinio se 1453. god., kada je prijestolnica Bizantijskog carstva, Konstantinopolj, pao i, pod imenom Istanbul, postao sjedite Osmanskog Carstva. San muslimanskih vladara i armija, koji potie iz 7. stoljea, bio je ostvaren. Obrnuto, kranski strah i prijetnja monog, ekspanzivnog islama sada su se proirili na istonu Evropu, iji je veliki dio potpao pod islamsku vlast.

Naslijee krstakih ratova zavisi od toga gdje ko stoji u historiji. Kranske i muslimanske zajednice imale su konkurentske vizije i interese i svaka je uvala sjeanje na sopstvenu predanost vjeri i herojske prie o hrabrosti i vitetvu i borbi protiv "nevjernika". Za mnoge na Zapadu, razmetanje

kranskom pobjedom ispoljava se u romantiziranoj historiji koja slavi hrabrost krstaa, kao i u tendeniji da se historija interpretira kroz iskustvo dva posljednja stoljea evropskog kolonijalizma i amerike moi. Svaka vjera vidi drugu kao militantnu, prilino barbarsku i fanatinu u svojoj religioznoj revnosti, odlunu da podjarmi, prevjeri ili iskorijeni drugu i, otuda, kao prijetnju i ometanje ispunjenja Boije volje. Njihovo sporenje se nastavilo u toku osmanskog razdoblja, kroz naredni Val i evropskog kolonijalizma i, najzad, suparnitvo velikih sila u 20. stoljeu.

Osmansko carstvo: bi Evrope

Samo to su krstaki ratovi proli, Evropa se ponovo suoila sa snagom i moi muslimanske prijetnje, oliene u Osmanskom carstvu. To je bio jedan od tri velika imperijalna srednjovjekovna muslimanska sultanata: pored Osmanskog, postojali su Safevijski sultanat u Iranu i Mogulski sultanat u Indiji. Kao to je K. E. Bosfort (C. E. Bosworth) primijetio, vie nego itelji bilo kojeg carstva iz ranog perioda arapskih osvajanja i ekspanzije, "osmanski Turci su uplaili kransku Evropu, tako da ih je elizabetanski historiar Riard Knolis (Richard Knollys) opisao kao nosioce dananjeg svjetskog terora".[22] Poto su 1453. god. zauzeli Konstantinopolj, osmanski Turci su nastavil da izgrauju veliku, izuzetno dobro organiziranu, hijerarhiziranu i efikasnu dravu. Prijestolnica Carevine, Istanbul, s populacijom od sedamsto hiljada dua dvostruko veom od populacije njegovih evropskih pandana - postao je meunarodni centar moi i kulture.[23] Osmanski Turci su postali veliki ratnici islama i stvorili svjetsko carstvo koje je prisajedinilo glavne muslimanske centre kao to su Kairo, Bagdad, Damask, Mekka i Medina. Oni su skoro dva stoljea ugroavali Evropu.

Nekoliko izuzetno sposobnih sultana (meu koje spadaju proslavljeni Mehmed Osvaja, 1451.-81. god., i Sulejman Velianstveni 1520.-66. god.) vodilo je osmanske armije koje su dominirale velikim dijelom Mediterana i Indijskog okeana. One su stvorile carstvo iji su se veliina, prosperitet, uprava i

kultura takmiili s carstvom Abbasija. Osmanski turci su savladali i podinili kranske balkanske drave, kao i veliki dio Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Kao i u ranim arapskim osvajanjima, njihova fleksibilna politika prema pravoslavnim kranima i drugim vjerskim manjinama esto je bila dobro primljena od strane pokorenog stanovnitva: Ova politika, voena krilaticom, `ivi i pusti druge da ive', bila je u punoj suprotnosti s fanatinom zatucanou kranskih drava u to vrijeme. Balkanski seljaci su u vrijeme Mehmeda Osvajaa govorili: 'Bolje turski turban nego papska kruna'."[24] Meutim, ako su mnogi na Balkanu u osmanskim Turcima vidjeli oslobodioce, izgleda da je centralni dio Evrope bio traumatiziran.

Pisci i svetenstvo oivjeli su i obnovili dijatribe protiv nevjernika koje su pisane za vrijeme krstakih ratova, (...) Kardinal Besarion (Bessarion) je, piui venecijanskom dudu poslije pada Konstantinopolja, dao ton pogrdama koje su trajale itavo jedno stoljee: 'Grad koji je bio tako napredan (...), sjaj i slava Istoka (...), utoite svih dobrih stvari, osvojen je, opljakan i potpuno opustoen od strane najnehumanijih barbara (...), najpomamnijih divljih ivotinja. (...) Velika opasnost prijeti Italiji, da ne pominjemo druge zemlje, ako se estoko nasilje najsvirepijih barbara ne zaustavi'.[25]

Grdnja i propaganda izbijaju iz veoma popularnog djela Hrvata Bartolomeja Georgijevia (Bartholomew Gregevich) Nesrea i stradanje krana koje su Turci podvrgli danku i ropstvu.[26] Prikladan, neprijateljski stereotip i karikatura Turaka, vie nadahnuti strau nego razumom, nadvladali su glasove manjine onih diplomata i uenih ljudi koji su nepristrasno gledali na Turke i koji su, kao francuski filozof an Bodin (Jean Bodin) bili u stanju da primijete:

Turski car, koji vlada velikim dijelom Evrope, titi vjerske obrede kao i bilo koji vjerski vladar na svijetu. Ipak, on nikoga ne primorava nego, naprotiv, svakome dozvoljava da ivi po sopstvenoj svijesti. tavie, u svojoj palati u Peri, on dozvoljava etiri razliite religije, jevrejsku, kransku - u skladu s rimskim i grkim obredima, i islam.[27]

Osmanska prijetnja doprinijela je razvoju "Evrope" kao ie zajednikog identiteta i veza unutar evropskog kranstva pocijepanog reformacijom, tako da je "Erazmo podstakao `evropske nacije' - ne obraajui im se vie kao silama u sastavu kranstva - da povedu krstaki rat protiv Turaka.[28]

Osmanska mo i slava poivali su na razvoju sistema obuke mladih ljudi za vojnu i administrativnu slubu. Taj sistem je proizveo birokratiju i vojsku prve klase, koje su temeljno poivale na vjerski obrazovanim ljudima (ulema) i na korpusu elitnih vojnika i zarobljenih inovnika - janjiara. Od pokorenog balkanskog stanovnitva i, kasnije, iz Anadolije uzimani su mladi krani, prevoeni na islam i upuivani u posebne kole koje su obuile i izvele generacije osmanskih inovnika. Kombinacija krajnje sposobnih vladara i dobro obuene i disciplinirane vojske omoguila je osmanskim Turcima da osvoje velika podruje arapske i evropske teritorije: "Disciplina i vatrena mo ovih trupa (osmanska armija je koristila artiljeriju i pitolje) stvorili su u Evropi predstavu osmanske superiornosti i nepobjedivosti."[29] Nekih osamsto godina poslije prve arapske prijetnje Evropi, islam je, sada u rukama Turaka, djelovao kao jo vea prijetnja. Poto su pokorili Balkan, oni su, izgledalo je, bili odluni da Zapadnu Evropu gurnu u ponor.

Od 15. do 17. stoljea osmanske snage su evropskim kranima izgledale nepobjedive. Ipak, osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1572. god. bio je prekretnica, pozdravljena kao pobjeda kranske Evrope nad islamiziranim Turcima. Uz to, uspjena odbrana Bea 1683. god. potvrdila je slabljenje osmanske prijetje i premjetanje moi na revitaliziranu i samopouzdanu Evropu. "Bi kranstva" uskoro e postati "bolesnik Evrope".[30]

Krstaki ratovi i Osmansko carstvo pokazuju da su, uprkos teolokim korijenima i srodnosti kranstva i islama, konkurentski vjerski i politiki interesi proizveli historiju sukoba i ratova na putu na kome je kranska Evropa bila stoljeima u defanzivi u odnosu na muslimanske armije, tako da je povremeno izgledalo kao da se bori za samu egzistenciju.

Evropske predstave o islamu

Negativni odjek dogaaja iz kransko-muslimanske historije odraava se u nainu na koji zapadna literatura i misao vide islam. Iako su postojali trenuci dodira, uzajamnog upoznavanja i konstruktivne razmjene, kad se sve uzme u obzir, muslimanska ekspanzija na Evropu, od arapskih osvajanja, preko krstakih ratova i stvaranja Osmanskog carstva, proizvela je otuenje i nepovjerenje u odnosu na islam koji je, prvenstveno, vien kao prijetnja kranstvu. Ovo naslijee je, kao to je Albert Hourani primjetio, "jo prisutno u svijesti Zapadne Evrope, jo plai i jo je, uopeno govorei, pogreno shvaeno."[31] Strah i prezir, spojeni s evropskim etnocentrizmom, proizvel su iskrivljene predstave o islamu i muslimanima i odvratili uenje ljudi od ozbiljnog istraivanja islamskog doprinosa zapadnoj misli. "Tek u godinama izmeu dva svjetska rata uinjen je ozbiljan napor da se razumiju doprinos islama razvoju zapadne misli i efekat susjedstva na zapadno drutvo."[32]

Kao to se dogodilo za vrijeme arapskih osvajanja u 7. stoljeu, kranstvo je ponovo doivjelo islam kao dvostruku, teoloku i politiku prijetnju. Krstaki ratovi su po prvi put uinili da islam postane veoma poznat u Evropi, mada ne i shvaen. R. V. Sautern (R. W. Southern) primjeuje: "Prije 11. stoljea naao sam da se, u srednjovjekovnoj literaturi van panije i june Italije, ime Muhammed spominje samo jednom. Ali od 1120. god. svako je na Zapadu imao izvjesnu predstavu o tome ta je islam znaio i ko je Muhammed bio. Slika je bila jasna, ali to nije bilo znanje. (...) Njeni autori su uivali u neznanju trijumfalne mate."[33]

Ovo neznanje je odravalo ne samo nedostatak znanja nego i zajedniku ljudsku tenju, podjednako prisutnu meu obrazovnim i neobrazovanim, da se neprijatelj ocrni i dehumanizira, da se zauzme nadmono dranje i odbaci ono to predstavlja izazov i i prijetnju neijim najdubljim vjerovanjima ih interesima tako to e se to okvalificirati kao inferiorno, heretiko, fanatino i iracionalno. Iskrivljene predstave o Muhammedu i islamu bile su stvorene tanije, fabricirane - s malom zainteresiranou da budu tane. esto su vjerovanja i praksa kao to su politeizam, jedenje svinjetine, pijenje vina i seksualni promiskuitet to je direktno suprotno njegovim osnovnim postavkama - bili pripisani islamu i Poslaniku. Muhammed je bio klevetan kao varalica i antikrist koji je koristio magiju i promiskuitet u pokuaju da uniti Crkvu. Kao to jedan nemuslimanski autor rane Poslanikove biografije, koja se pojavila ne Zapadu, priznaje, "ispravno je runo govoriti o nekome ija opakost prevazilazi sve ono to se o zlu moe rei".[34] Veliki epovi su ovjekovjeili neznanje i izvrtanja pokazujui idolopoklonstvu sklone

muslimane kako svog glavnog boga, Muhammeda, oboavaju "u sinagogama (dovodei tako islam u blizinu podjednako neprihvatljive jevrejske vjere) ili u muhamedanama". Maksim Rodinson primjeuje: "ista izmiljotina, iji je jedini cilj bio da podstakne interesovanje italaca, bila je, u razliitim razmjerama, pomijeana s pogrenim tumaenjima vjerovanja koja su raspaljivala mrnju prema dumaninu."[35] Od vremena reformacije, poslije stoljea straha i neprijateljstva, islam se pokazao kao zgodno orue u polemikim raspravama meu kranima, kao simbol opasnosti i antikrista. Martin Luter je vidio islam "na srednjovjekovni nain, kao pokret nasilja u slubi antikrista; on ne moe da bude prevaren zato to je zatvoren za razum; njemu se jedino moemo oduprijeti pomou maa, pa ak i tada s tekoama".[36]

U kasnijim stoljeima islam je bio koriten kao negativan uzor od strane autora koji su zastupali principe i vrline doba prosvjeenosti. Volterov spis Fanatizam ili Muhammed - poslanik slika Poslanika kao teokratskog tiranina, a Ernest Renan, u svom esto navoenom predavanju, zalae se za nauku, razum i ljudski progres odbacujui islam kao inkompatibilan s naukom i muslimane kao "nesposobne da bilo ta uine ili se otvore za novu ideju".[37] Ovakve stereotipe statike, iracionalne, nazadne i antimoderne religijske tradicije ovjekovjeili su ueni ljudi i teorije razvoje u 20. stoljeu.

Iako su islamski i kranski svijet izuzetno ponosni na svoju vjeru i bogatu tradiciju uenosti i civiliziranosti, historijska dinamika kransko-muslimanskih odnosa esto je ove dvije zajednice dovodila u konkurentski poloaj, pri emu su se one ponekad borile do smrti za vlast, zemlju i due. Zbog toga su esto bile neprijatelji a ne "narodi Knjige" koji se bore u zajednikoj tenji da sluaju i slue svog Gospodara. Za kranstvo islam se pokazao dvostrukom prijetnjom, vjerskom i politikom, i u nekoliko mahova mogao je da pregazi Evropu, prvo kod Poatjea, a kasnije pred kapijama Bea. Nije bila ala to to su pojedini historiari primijetili da je, u sluaju da muslimanske armije nisu bile odbaene kod Poatjea, jezik Oksforda i itave Evrope mogao da bude arapski! Kranska crkva, uvjerena u svoje posjedovanje istine i predodreenu misiju da spase svijet, opravdala je papske i imperijalne planove. tavie, gajila je osjeanje superiornosti i ispravnosti, to je osiguralo osnovu za vjersko, intelektualno i kulturno klevetanje nevjernika. Isti ovakvi stavovi stajali su iza uspjeha muslimanskih armija i brzog irenja islama posredstvom vojnika, trgovaca i misionara koji su predstavljali mnogo vei izazov kranskoj vjeri i moi. Ako je prvih deset stoljea izgledalo kao takmienje u kome je kranstvo, esto doslovno, bilo pod opsadom, zora evropskog kolonijalizma predstavljala je znak promjene u

pogledu moi: od tada kolonijalizam dominira historijom i psihom muslimana i ozbiljno, ponekad i dramatino, utie na odnose izmeu islama i Zapada. Kao to su pokazali Iranska revolucija 1978.-79. god. i, nedavno, rat u Zalivu 1991. god., predstave o kranskim krstaima i zapadnom imperijalizmu ostaju naslijee i iskustvo koji su veoma ivi u muslimanskoj svijesti i politikoj retorici.

[1] Za upoznavanje stava zapadnih naunika vidjeti Fransis E. Peters, Children of Abraham (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1982.). Za uporeivanje osnovnih tekstova ova tri religijska sistema o zajednikim pitanjima vidjeti Petersov Judaism, Ckrstianity, and Islam: The Clasical Texts and Their Interpretation, 3 vols. (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1990.)

[2] Za uvod u islam od formiranja rane muslimanske zajednice do danas vidjeti John L. Esposito, Islam: The Straight Path, expanded ed. (New York: Oxford University Press, 1991.); Federick Mathewson Denny, An Introduction to Islam (New York; Macmillan, 1985.); Fazlur Rahman, Islam, znd ed. (Chicago: University of Chicago Presss, 1979.).

[3] Za prijevod ovog klasinog djela vidjeti A. Guillaume, The Li fe o f Muhammad: A Translation of Ishaq's Sirat Rasul Allah (London: Oxford University Press, 1955)

[4] Standardni radovi na engleskom jeziku ostaju W. Montgomery Watt, Muhammad at Mecca (Oxford: Clarendon Press, 1953.) and Muhammad at Medina (Oxford: Clarendon Press, 1956.). Docmje su, u skraeenoj verziji, objavljena dva toma, Muhammad: Prophet and Statesman (London: Oxford University Press, 1961).

[5] Fred McGraw Donner, The Early Islamic Conquests (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1981.), pp. 269ff.

[6] Hugh Kenedy, The Prophet and the Age o f the Caliphates (London: Longman, 1986.)

[7] Donner, Early Islamic Conquests, p. 269.

[8] Bernard GOD. Weis and Arnold H. Green, A Survey of Arab History (Cairo: The American University of Cairo Press, 1987.), P. 59

[9] Za Historiju ovog perioda vidjeti Ira Lapidus, A History of Islamic Societes (Cembridge University Press, 1988.).

[10] Patrick j. Bannerman, Islam in Perspective (London: Routledge, 1988.), p. 86.

[11] Marshall GOD. S. Hodgson, The Venture of Islam, 3 vols. (Chicago: University of Chicago Press, 1974.) 1:235.

[12] Standardni radovi o islamskom pravu su Noel J. Coulson, A History o f Islamic Law (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1964.), and Joseph Schacht, An Introduction to Islamic Law (Oxford: Clarendon Press, 1964.).

[13] Za dobre uvode u sufizam vidjeti Annemarie Schimmel, The Mystical Dimensions of Islam (Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1975-); A. J. Arberry, An Introduction to the History of Sufism (University of California Press, 1977.).

[14] Maxime Rodinson, "The Western Image and Western Studies of Islam", u Joseph Schacht and C. E. Bosworth, eds., The Legacy of Islam (Oxford: Oxford University Press, 1974.) P. 9

[15] Albert Hourani, Europe and the Middle East (Berkeley: University

California Press, 1980.), p. 9.

[16] R. Stephen Humphreys, Islamic History: A Framework for Inquiry (Minneapolis, Minn.: Bibliotheca Islamica, 1988.), p. 250

[17] Francis E. Peters, "The Farly Muslim Empires: Umayyads, Abbasids, Fatimids", u Marjorie Kelly, ed., Islam: The Religious and Political Life o f a World Community

(New York: Praeger, 1984.) P. 79.

[18] Za historiju krstakih ratova vidjeti s. Runciman, A History of the Crusades, 3 vols. (Cambridge: Cambridge University Press, 1951. - 54.), and J. Prawers, Crusader Institutions (Oxford: Oxford University Press, 1980).

[19] J. J. Saunders, A History of Medieval Islam (London: Routledge and Kegan Paul, 1965.), P. 154.

[20] Peters, "Early Muslim Empires", p. 85.

[21] Saunders, History, p. 161.

[22] C. E. Bosworth, "The Historial Background of Islamic Civilization", u R. M. Savory, ed., Introduction to Islamic Civilization (New York: Cambridge University Press, 198o.), p. 25

[23] Ira Lapidus, A History o f Islamic Societies (New York: Cambridge University Press, 1988.), p. 330.

[24] Arthur Goldschmidt, jr., A Concise History o f the Middle East, 3rd ed. (Boulder, Colo.: Westview Press, 1988.), p. 1322

[25] Paul Coles, The Ottoman Impact on Europe (New York: Harcourt, Brace and World, 1968.), P. 146 - 47.

[26] Ibid., p. 147

[27] Ibid., p. 151

[28] Ibid., p. 148

[29] Bosworth, "Historical Background", p. 25

[30] Ibid., p. 139.

[31] Hourani, Europe and the Middle East, p. 10.

[32] R. W. Southern, Western Views of Islam and the Middle Ages (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1962.), p. 2.

[33] Ibid., p. 28.

[34] Ibid., p. 31.

[35] Rodinson, "Western Image", p. 14.

[36] Hourani, Europe and the Middle East, p. 10.

[37] Ibid., p. 12.