ZAKLJUAK I.

TRADICIONALNO UENJE O ZAKLJUKU a) BIT I PODJELA ZAKLJUAKA Uvod Ve smo u uvodnom dijelu ove knjige, objanjavajui staje logika, morali ukratko objasniti i staje zakljuak. Sada je potrebno da to ponovimo i dopunimo. Niz sudova, sloeni sud i zakljuak U uvodnom dijelu, kao i u dijelovima o pojmu i sudu, ve smo u vie mahova spo^minjali da su sudovi elementi zakljuka, i da u svakom zakljuku ima vie sudova. No da li je zakljuak svaki skup sudova? Pogledajmo, na primjer, sudove: Enciklopedije^su korisne. Korisne knjige su vrijedne. Enciklopedije su vrijedne^. Ovdje imamo tri suda. Ali za ta tri suda neemo rei da ine zakljuak. Sudovi koji ine zakljuak na neki nain su povezani, a tri navedena suda jednostavno su nanizani jedan za drugim. Za takve meusobno nepovezane sudove moemo rei da ine niz. , Poveimo tri navedena suda na slijedei nain: Enciklopedije su korisne, a korisne knjige su vrijedne, ali i enciklopedije su vrijedne". To vie nije obian niz sudova. Naa tri suda sada su povezana. Ali cjelina koju oni ine jo uvijek nije zakljuak, nego samo sloeni sud. t Poveimo naa tri suda malo drukije: Enciklopedije su korisne. Korisne knjige su vrijedne. Prema tome, enciklopedije su vrijedne". U ovom sluaju imamo pred sobom ne samo niz sudova, niti samo sloeni sud, nego zakljuak. Staje ono to ini ove sudove zakljukom? To ie misao izraena riieju prema tome", misao da trei sud proizlazi ili slijedi iz prva dva. ^ Da bismo imali zakljuak, potrebno je, dakle, da imamo ne samo bar dva suda, nego i misao da jedan od tih sudova sledi (proizlazi, moe se izvesti) iz jednog ili vie drugih.^Ta misao_o slijedu obino se izraava recima odatle slijedi, prema tome, dakle i slinim. t Ako sudove koji ine jedan zakljuak piemo jedan ispod drugog, onda tu rije (dakle", prema tome" i si.) moemo izostaviti, odnosno zamijeniti vodoravnom crtom, koju povuemo izmeu sudova od kojih pri zakljuivanju polazimo i suda koji zakljuivanjem izvodimo. Na gornji zakljuak moemo, dakle, pisati i ovako: Korisne knjige su vrijedne Enciklopedije su korisne Enciklopedije su vredne Crta ne vri ovdje neku isto estetsku funkciju, nego zamjenjuje prema tome" ili dakle", tj. pokazuje da navedeni sudovi ne ine obian niz nego zakljuak. Kada se sudovi koji ine zakljuak ne piu jedan ispod drugog nego jedan za drugim, onda se rije dakle" (odnosno prema tome", odatle slijedi" i si.) ne zamjenjuje crtom, nego se obino upotrebljava neki drugi znak, najee tri takice. Mi emo upo-

trebljavati dva dvotoja (etiri takice). Uz pomo ovoga znaka moemo gornji primjer za zakljuak pisati ovako: Korisne knjige su vrijedne. Enciklopedije su korisne: Enciklopedije su vrijedne". Zakljuak, zakljuivanje i reenice Kao to pojam nije poimanje, ni sud suenje, tako ni zakljuak nije zakljuivanje. Zakljuivanje je misaoni proces kojim izvodimo jedan sud iz jednog ili vie drugih sudova. Zakljuak je neodreeni nain strukturirana sloena misao; to je misao o dva ili vie sudova, od kojih jedan slijedi (proizlazi, izvodi se) iz jednog ili vie drugih. Krae reeno^ zakljuivanje je psihikiproces, zakljuak - logika tvorevina. Zakljuak izraavamo pomou dvije ili vie reenica. Ali kao to pojam nije rije, ni sud reenica, tako ni zakljuak nije skup meusobno povezanih reenica. Isti zakljuak moemo na raznim jezicima izraziti raznim reenicama. Elementi zakljuka nisu reenice nego sudovi. Premise i konkluzija U svakom zakljuku imamo sud ili sudove za koje smo uvjereni ili iz bilo kog razloga privremeno pretpostavljamo da su istiniti i sud za koji smo uvjereni da iz tih pretpostavljenih sudova nuno ili vjerovatno slijedi. Krae reeno, u svakom zakljuku moramo razlikovati sud ili sudove od kojih zakljuivanje polazi i sud koji se iz suda ili sudova od kojih smo poli izvodi. Sud ili sudove od_koiih zakljuivanje polazi nazivamo prednjim sudovima ili premisama, a sud koji se iz premisa izvodi nazivamo zakljunim sudom ili konkluzijom. U obinom govoru rije zakljuak" upotrebljava se u dva razliita znaenja, as kao naziv za cjelinu koju tvore premise i konkluzija, a as kao naziv za konkluziju. Da bismo izbjegli nesporazume, mi emo cjelinu koju ine premise i konkluzija nazivati zakljukom", a samu konkluziju zakljunim sudom" ili jednostavno - konkluzijom". Valjan i istinonosan zakljucak Vec smo u uvodnom delu objasnili razliku izmedju valjanog i nevaljanog zakljucka. Ipak je potrebno da tu distingciju jos jasnije sagledamo. Pogledajmo, dakle, dva vrlo slicna zakljucka: I Svi pjesnici su umjetnici Neki Francuzi su pjesnici Neki Francuzi su umjetnici II Svi pjesnici su umjetnici Neki Francuzi su pjesnici Svi Francuzi su umjetnici

Nije teko vidjeti da u prvoni primjeru konkluzija slijedi iz premisa, dok u drugom primjeru to nije sluaj. Ako su neki Francuzi pjesnici, a svi pjesnici umjetnici, ne moemo zakljuiti da su svi Francuzi umjetnici. Zakljuak u kojem konkluzija slijedi iz premisa nazivamo valjanim, zakljuak u kojem konkluzija ne slijedi iz premisa nazivamo nevaljanim.

Poetnici u logici esto su skloni da pobrkaju valjan zakljuak i zakljuak s istinitom konkluzijom. Zato kad ih upitamo da li je neki zakljuak valjan oni najprije gledaju konkluziju i razmiljaju da lije ona istinita. Meutim, valjan zakljuak i zakljuak s istinitom konkluzijom dvije su sasvim razliite stvari. Istinita konkluzija u zakljuku moe nastati na etiri naina: 1. valjanim zakljuivanjem iz istinitih premisa, 2. valjanim zakljuivanjem iz neistinitih premisa, 3. nevaljanim zakljuivanjem iz istinitih premisa i 4. nevaljanim zakljuivanjem iz neistinitih premisa. Razlika je samo" u tome to na prvi nain (valjanim zakljuivanjem iz istinitih premisa) dobivamo redovno istinitu konkluziju, dok na preostala tri naina dobivamo redovno neistinitu, a izuzetno i sluajno istinitu konkluziju. Budui da samo valjan zakljuak koji polazi od istinitih premisa daje redovno istinitu konkluziju, moemo ga nazvati istinonosnim.

Tradicionalna podjela zakljuaka Po moda najproirenijoj tradicionalnoj podjeli sve zakljuke treba najprije podijeliti na neposredne i posredne. Neposredan je zakljuak kojim se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda. Drugim rijeima, neposredan zakljuak ima samo jednu premisu, pa se sastoji od dva suoja (jedne premise i konkluzije). Posredan zakljuak je onaj kojim se jedan sudjzvodi iz najmanje dva druga suda. U posrednom zakljuku, dakle, imamo najmanje dvije premise, to znai da~se sastoji od najmanje tri suda (najmanje dvije premise i konkluzije). Posredan zakljuak dijeli se najee na deduktivan, induktivan i analogijski. Deduktivan zakljuak kojim se iz openitih premisa izvodi posebna (odnosno manje openita) konkluzija. Induktivnu bi bio zakljuak kojim se iz posebnih (odnosno manje opih) premisa izvodi opca (odnosno openitija) konkluzija. Analogijski zakljuak bio bi zakljucak kojim se iz posebnih premisa izvodi posebna konkluzija. Jo krae bi se moglo rei da deduktivan zakljucak ide od opeg ka posebnom, induktivan od posebnog ka opem, a analogijski od posebnog ka posebnom. Deduktivni zakljuci najee se dalje dijele na jednostavne i sloene. Jednostavan deduktivan zakljuak ili silogizam bio bi deduktivan zakljuak koji se sastoji od tano dvije premise i konkluzije, dakle od tano tri suda. Sloen deduktivan zakljuak ili polisilogizam bio bi deduktivni zakljucak koji ima vise nego dve premise i koji se, prema tome, sastoji od vise nego tri suda. Otprilike ovakva podjela zakljuaka vjekovima se smatrala relativno najboljom, a neki je logiari i danas smatraju takvom. Suvremena logika otkrila je u toj podjeli vie nedostataka, pa ju je ispravila, odnosno zamijenila adekvatnijom. Meutim, bilo bi pogreno kad bismo unaprijed, dok uenik jo ne zna nita o ovoj ustaljenoj podjeli, iznijeli prigovore i korekture koje donosi suvremena logika. Zato emo, polazei od ove podjele, izloiti najprije tradicionalno uenje o zakljuku. b) NEPOSREDAN ZAKLJUAK Uvod

Kao to smo ve rekli, neposredan je zakljuak kojim se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda, dakle zakljuak koji se sastoji od samo dva suda (jedne premise i konklu-zije). Mi emo najprije razmotriti neposredne zakljuke koji se zasnivaju na naprijed razmotrenim odnosima meu sudovima a, i, e. o. Budui da smo tamo detaljno razmotrili te odnose, nee nam biti teko formulirati pravila zakljuivanja koja iz analize tih odnosa proizlaze. Opirnije emo morati da objasnimo neposredne zakljuke po konverziji, ekvi-polenciji i kontrapoziciji. Neposredni zakljuci po logikom kvadratu Razmatranje odnosa meu kontrarnim sudovima dovelo nas je do zakljuka da jedan od dva kontrarna suda mora biti neistinit, a mogu biti i oba. Na osnovu toga moemo postaviti ova dva pravila neposredog zakljuivanja po kontrarnosti: 1. Od istinitosti jednog kontrarnog suda moemo zakljuiti na neistinitost drugoga. 2. Od neistinitosti jednog kontrarnog suda ne moemo zakljuiti nita o istinosnoj vrijednosti drugoga. Od dva kontradiktorna suda jedan je istinit, a drugi neistinit. Zato moemo postaviti ova pravila neposrednog zakljuivanja po kontradikciji: I. Od istinitosti jednog kontradiktornog suda moemo zakljuiti na neistinitost drugoga. 2. Od neistinitosti jednog kontradiktornog suda moemo zakljuiti na istinitost drugog. Od dva supkontrarna suda jedan je uvijek istinit, a ponekad su istinita oba. Odatle slijedea pravila zakljuivanja po supkontrarnosti: I. Od neistinitosti jednog supkontrarnog suda moemo zakljuiti na istinitost drugoga. 2. Od istinitosti jednog supkontrarnog suda ne moemo zakljuiti nita o istinosnoj vijednosti drugoga. Kad je subalternirajui sud istinit, istinit je i subalternirani. a kad je subalternirani sud neistinit, neistinit je i subalternirajui. Kad je subalternirajui sud neistinit, subalternirani moe biti istinit ili neistinit, a kad je subalternirani istinit, subalternirajui moe biti istini) ili neistini! Odatle moemo postaviti ova pravila ni posrednog zakljuivanja/ subalternac(fi'. I. Od Istinitosti subaltet nirajueg suda moemo zakljuiti na Istinitost si baltemiranog. 2. Od neistinitosti subalterniranog moemo /ukljuili na neistinitost suha ternirajueg. 3. Od neistinitosti suballcrnirajueg ne mo/emo Elldjuiti nita o istinosnt vrijednosti subalterniranog. 4. Od istinitosti subalterniranog ne mo/emo zakljuiti nita istinosnoj vrijednosti subalternirajueg. Neposredan zakljuak po konverziji Ako je istina da su sva djeca ljubitelji okolade, mora biti istina da su bar neki ljubitelj okolade djeca. To znai da iz suda Sva djeca su ljubitelji okolade" nuno slijedi sin Neki ljubitelji okolade su djeca". Isto tako iz suda Neki studenti su Zagrepani" nune slijedi sud Neki Zagrepani su studenti", a iz suda Nijedan krtac nije dareljiv" moe se sa sigurnou izvesti Nijedan dareljiv ovjek nije krtac". U sva tri navedena primjera konkluzija se izvodi iz jedne premise; to su, dakle, primjeri neposrednog zakljuka. U sva tri primjera imamo jo neto zajedniko: u premisama i u konkluziji pojavljuju se isti pojmovi, samo stoje subjekt premise predikat konkluzije, a predikat premise subjekt konkluzije. Drugim rijeima, subjekt i predikat premise sabrani su i u konkluziji, samo su promijenili mjesta. Takav oblik neposrednog zakljuka u kojem subjekt i predikat mijenjaju mjesta nazivamo neposrednim zakljukom po konverziji (obrtanju) ili, krae konverzijom ili obrtanjem.

Tri navedena primjera neposrednog zakljuka po konverziji mogu se shematski prikazati ovako: Svi S su P. Dakle, neki P su S". Ili S a P : : P i S". Neki S su P. Dakle, neki P su S". Ili: ,,S i P : : P i S". Nijedan S nije P. Dakle, nijedan P nije S". Ili: S e P : : P e S". Iz univerzalno-afirmativnog suda konverzijom dobivamo partikularno-afirmativni, iz partikularno-afirmativnog partikularno-afirmativni, a iz univerzalno-negativnog univerzalno-negativni. To znai da pri konverziji kvalitet suda uvijek ostaje isti, a da se kvantitet ponekad mijenja, a ponekad ne mijenja. Konverziju pri kojoj se kvalitet suda ne mijenja nazivamo jednostavnom ili istom (conversio simplex sive pura), a konverziju pri kojoj se kvantitet suda mijenja nepotpunom ili neistom (conversio per aceidens sive impura). Kako smo vidjeli, konverzije univerzalno-negativnog i partikularno-afirmativnog suda su iste, konverzija univerzalno-afirmativnog neista. Mogao bi netko pitati zato nismo naveli primjer i shemu za konverziju partiku-larnonegativnog suda. Odgovor je da iz suda Neki S nisu P" ne slijedi po konverziji nikakav odreen sud. Sud Neki S nisu P" (npr. Neki Zagrepani nisu avijatiari") podjednako doputa sudove Neki P su S" (Neki avijatiari su Zagrepani"), Neki P nisu S" (Neki avijatiari nisu Zagrepani") i Nijedan P nije S" (Nijedan avijatiar nije Zagrepanin"), to znai da nijedan od njih ne slijedi nuno iz njega. Neposredan zakljuak po ekvlpolencljl (obverzija)

Uporedimo etiri slijedea primjera neposrednog zakljuka: Svi mudraci su skromni. Dakle, nijedan mudrac nije neskroman". Neki djeaci su posluni. Dakle, neki djeaci nisu neposluni", Nijedan tiranin nije omiljen. Dakle, svi tirani su neomiljeni". Neki slubenici nisu savjesni. Dakle, neki slubenici su nesavjesni". U sva ova etiri primjera premisa i konkluzija imaju isti subjekt, a predikat konklu-zije je negacija predikata premise. Takav neposredan zakljuak kojim iz jednog suda izvodimo drugi s istim subjektom, ali kontradiktornim predikatom, nazivamo neposrednim zakljukom po istoznanosti ili ekvipolenciji. Kao to to pokazuju i nai primjeri, pri neposrednom zakljuku po ekvipolenciji premisa i konkluzija uvijek imaju isti kvantitet, a razliit kvalitet. etiri spomenuta primjera, koji islustriraju etiri podvrste zakljuka po ekvipolenciji, moemo shematski prikazati ovako: Svi S su P. Dakle, nijedan S nije ne-P". Ili: ,,S a P : : S e Ne-P" Neki S su P. Dakle, neki S nisu ne-P". Ili: S i P : : S o Ne-P" Nijedan S nije P.Dakle, svi S su ne-P". Ili: ,,S e P : : S a Ne-P" Neki S nisu P. Dakle, neki S su ne-P". Ili: ,,S o P :: S i Ne-P" Kao to se vidi, neposrednim zakljukom po ekvipolenciji iz univerzalno-afirmativ-nog suda dobivamo univerzalno-negativni, iz partikularno-afirmativnog partikularno-negativni, iz univerzalno-negativnog univerzalno-afirmativni, a iz partikularno-negativnog partikularno-afirmativni.

Neposredan zakljuak po kontrapoziciji Razmotrimo zakljuke: Svi mudraci su skromni. Dakle, nitko neskroman nije mudrac". Nijedan tiranin nije omiljen. Dakle, neki neomiljeni su tirani". Neki slubenici nisu savjesni. Dakle, neki nesavjesni su slubenici". U navedenim primjerima neposrednog zakljuka subjekt premise postao je predikat konkluzije, a pojam kontradiktoran predikatu premise - subjekt konkluzije. Ovakav neposredan zakljuak koji predstavlja svojevrsnu kombinaciju neposrednog zakljuka po ekvipolenciji i neposrednog zakljuka po konverziji nazivamo neposrednim zakljukom po kontrapoziciji ili po preokretanju. Osnovni oblici ovog zakljuka, koje smo ilustrirali gornjim primjerima, mogu se prikazati formulama: Svi S su P : : Nijedan ne-P nije S". Ili: ,,S a P : : Ne-P e S" Nijedan S nije P : : Neki ne -P su S". Ili: ,,S e P : : Ne-P i S" Neki S nisu P : : Neki ne-P su S". Ili: ,,S o P : : Ne-P i S" Ako nam je teko da odmah izvedemo neposredan zakljuak po kontrapoziciji, moemo ga izvesti u dva koraka, tako da izvrimo najprije ekvipolenciju, a zatim konverziju. Tako iz suda Svi S su P" moemo po ekvipolenciji dobiti Nijedan S nije ne-P", a iz ovoga po konverziji Nijedan ne-P nije S". Na slian nain moemo izvriti kontrapoziciju sudova Nijedan S nije P" i Neki S nisu P". Iz suda Neki S su P" ekvipolencijom dobivamo sud Neki S nisu ne-P", a konverzija takvog, partikularno-negativnog suda, kako znamo, nije mogua. Zato nije mogua ni kontrapozicija suda Neki S su P". Treba napomenuti da zakljuak po kontrapoziciji nije jedini oblik sloenog neposrednog zakljuka. Ako bismo zakljuak po konverziji i zakljuak po ekvipolenciji kombinirali tako da najprije izvrimo konverziju, a zatim ekvipolenciju, dobili bismo jedan drugi oblik neposrednog zakljuka, oblik u kojem bi predikat premise bio subjekt konklu-zije, a negacija subjekta premise - predikat konkluzije. Da li je neposredan zakljuak - zakljuak Mnogi logiari smatraju da neposredan zakljuak uopce nije zakljucak, nego samo promjena forme suda. Sud Svi mudraci su skromni i sud Nijedan mudrac nije neskroman ni najmanje se ne razlikuje po sadrzaju: razlika je samo u formi izraavanja. S tim se moemo djelomino sloiti. Pri zakljuku po ekvipolenciji premisa i konkluzija imaju uvijek isti smisao. Zato smo ga i nazvali zakljukom po istoznanosti. Meitim, to "ponekad nije Sluaj kod zakljuka po konverziji i po kontrapoziciji. Sud Sva djeca su ljubitelji okolade" i sud Neki ljubitelji okolade su djeca" nemaju isti smisao. Iz prvog se konverzijom moe izvesti drugi, ali iz drugog se konverzijom ne moe izvesti prvi. Isto tako, nemaju isti smisao ni premisa Nijedan tiranin nije omiljen" i kontrapozicijom izvedena konkluzija Neki neomiljeni ljudi su tirani". Moemo, dakle, rei, da su neposredni zakljuci ipak zakljuci. c) DEDUKTIVAN POSREDAN ZAKLJUAK (Silogizam i polisilogizam)

Uvod

Prema izloenoj podjeli zakljuaka posredan deduktivan zakljuak je zakljuak iz dvije ili vie premisa, u kojem zakljuivanje ide od opeg na posebno, a jednostavan posredan zakljuak ili silogizam je posredan deduktivan zakljuak iz tano dvije premise. Ako su obje premise silogizma kategoriki sudovi, imamo kategoricki silogizam, ako su obje premise hipotetiki sudovi, imamo hipotetiki silogizam, a ako su obje premise disjunktivni ili alternativni sudovi, imamo disjunktivni silogizam. Porea istih" kategorikih, hipotetikih i disjunktivnih silogizama imamo i mijeane": hipoletikokategorike, disjunktivno-kategorike i hipotetiko-disjunktivne. Povezivanjem silogizama u nizove nastaje polisilogizam, a skraivanjem silogizma i polisilogizma dobijamo entimem i sorit. Budui da je kategoriki silogizam osnovni oblik posrednog deduktivnog zakljuka, posvetit emo mu najveu panju, ali emo ukratko razmotriti i ostale spomenute oblike. I.Elementi kategorikog silogizma Uzmimo tradicionalan primjer za kategoriki silogizam: Svi ljudi su iva bia Svi Grci su ljudi Svi Grci su iva bia Ovdje imamo pred sobom zakljuak koji se sastoji od dvije premise i konkiuzije, dakle tano od tri suda. U tri razna suda moe se pojaviti najvie est raznih pojmova; meutim, u ovom primjeru imamo u tri suda samo tri pojma (Grci", iva bia" i ljudi"), ali se svaki od njih javlja u navedenim sudovima dva puta. Svaki kategoriki silogizam sastoji se od tri suda, u kojima se pojavljuju tri razliita pojma. .Pojam koji je subjekt konkiuzije (u ovom sluaju Grci) naziva se manji pojam (terminus minor), a pojam koji je predikat konkluzije (ovdje ziva bica") zove se veipojam (terminus maior). Manji i vei pojam nazivamo zajednikim imenom krajnji pojmovi (termini extremi). Pojam koji se pojavljuje u obje premise, ali ga nema u konkluziji, zovemo srednji pojam(terminus medius). Srednjem pojmu pripada vana uloga u silogizmu. Upravo zato sto se srednji pojam, kako utvrujemo premisama, nalazi u odreenom odnosu i prema veem i prema manjem pojmu, mogue je da konkluzijom utvrdimo odnos u kojem se nalaze dva krajnja pojma, prernda u premisama ti pojmovi nisu povezani (svaki je u drugoj premisi). Funkcija je srednjeg pojma da posreduje izmeu veeg i manjeg pojma, pa je on upravo zato potreban u premisama, a nepotreban u konkluziji. Premisa u kojoj se uz srednji pojam sadri i vei pojam (u naenl primjeru Svi ljudi su iva bia") naziva se vea premisa (propositio maior), dok je ona koja sadri manji pojam (Svi Grci su ljudi") manja premisa (propositio minor). Premda je u principu svejedno kojim emo redom izricati ili pisati premise, uobiajilo se da se vea premisa pie prije manje. Zato se vea premisa naziva takoer prvom", viom" i gornjom", a manja premisa drugom", niom" i donjom". Neki nai stariji logiari predlagali su da se premise nazovu prednjaci" (vea bi bila gornjak", a manja dolnjak"), a konkluzija zaglavak". Ali ti se nazivi nisu odrali. Radi lakeg prikazivanja raznih vrsta silogizama uobiajilo se da se manji pojam oznaava slovom S. vei pojam slovom P, a srednji slovom M. Ako prihvatimo taj nain oznaavanja, moemo na navedeni primjer silogizma prikazati shemom: Svi M su P

Svi S su M Svi S su P Ali time jo nismo doli do opo sheme ili forme silogizmi i1 naletu pi imjem i u shemi kojom smo ga prika/ah premise i konkluzija su univerzalno aflrmativni sudovi. Meutim, premise i konkluzije silogizma mogu takoer bili partikularno afirmativni, univerzalno-negativni i partikularno-negativni sudovi (sudovi i, e, o). Opoj shemi silogizma pribliit emo se vie ako iz gornje sheme izostavimo oznake za kvantitet i kvalitet sudova, pa piemo: Ipak, kao sto cemo se brzo uvjeriti, ni ovo nije opsta shema silogizma. Figure i modusi kategorikog silogizma Pogledajmo paljivije shemu MP S M ____ S P

a a
1 1

i a

o a

M P P M M P P M S M S M M S M S S P S P S P S P Kao to vidimo, u prvoj figuri srednji pojam (M) je subjekt vee, a predikat manje premise; u drugoj figuri srednji pojam (M) je predikat u obje premise; u treoj figuri (M) je subjekat u obje premise; a u etvrtoj on je predikat u veoj, a subjekt u manjoj. Prema kvantitetu i kvalitetu premisa i konkluzije unutar pojedinih figura razlikujemo razliite moduse. Budui da podjelom po kvantitetu i kvalitetu razlikujemo etiri vrste sudova (a, i, e, o), kad bi svaki od tri suda koji ine silogizam (dvije premise i konkluzija) mogao poprimiti bilo koji od etiri navedena oblika (a, i, e, o), bez obzira na kvantitet i kvalitet preostala dva suda, imali bismo u svemu 43 =64 razna modusa u svakoj figuri, odnosno 256 modusa u sve etiri figure. Meutim, to nije tako. Prije svega, konkluzija ne moe biti bilo kakva, nezavisno od toga kakve su premise. Kad bi konkluzija mogla biti kakva hoe nezavisno od premisa, ona ne bi bila njihova konkluzija. To znai da svakoj kombinaciji premisa mora odgovarati tacno jedna konkluzija. Odatle sledi da unutar svake figure ne mozemo imati po 64 nego najvise po 16 modusa, cije bi premise bili ovi parovi sudova:

a i a e a o

i i i e i o

e i e e e o

o i o e o o

Kad bismo unutar svake figure imali 16 modusa, u etiri figure imali bismo 64 modusa. Meutim, ni to nije sluaj jer takozvana pravila silogizma" iskljuuju neke od navedenih kombinacija.

Opa pravila silogizma Pravila silogizma dijele se na opa, koja vrijede za sve figure, i na specijalna, koja vrijede samo za pojedine figure. Neka od opih pravila kategorikog silogizma odnose se na raspodijeljenost srednjeg i krajnjih pojmova, neka na kvantitet i kvalitet premisa, a neka na kvantitet i kvalitet konkluzije. Broj pravila razliit je kod razliitih autora, a zavisi uglavnom od toga da li se kao zasebna priznaju i pravila koja se mogu izvesti iz drugih pravila. Vrlo esto navode se ovih osam pravila: A. Za raspodijeljenost pojmova: 1. Sregnji pojam mora biti raspodijeljen bar u jednoj premisi. 2. Krajnji pojam koji nije raspodijeljen u premisi ne moe biti raspodijeljen ni u konkluziji. B. Za kvantitet i kvalitet premisa: 3. Bar jedna premisa mora biti afirmativna; iz dvije negativne premise ne slijedi nita (ex propositionibus mere negativis nihil sequitur). 4. Bar jedna premisa mora biti univerzalna; iz dvije partikularne premise ne slijedi nita (ex propositionibus mere particularibus nihil sequitur). 5. Ako je prva premisa partikularna, druga ne smije biti negativna. C. Za kvantitet i kvalitet konkluzije: 6. Iz dviju afirmativnih premisa slijedi afirmativna konkluzija. 7.Ako je jedna premisa negativna, i konkluzija je negativna. 8.Ako je jedna premisa partikularna, i konkluzija je partikularna. Pravila 7. i 8. mogu se saeti ujedno: konkluzija se povodi za loijom" ili slabijom" premisom (conelusio seguitur partem peiorem scillicet debiliorem). Loijom" ili slabijom" smatra se partikularna premisa u odnosu na univerzalnu, a negativna u odnosu na afirmativnu. Neposredna oiglednosl i dokaljivost opih siloglstikih pravila Neka od navedenih silogistikih pravila izgledaju na prvi pogled jasna i prirodna; neka se u prvi mah mogu uiniti neobina i sumnjiva". Meutim, to je dosta relativno. Ono tu se nekom ini jasno moe drugome izgledati nejasno. Prvo pravilo nam se ini na prvi pogled jasno. Ako nekome nije, moemo pokuati da mu ga objasnimo na slijedei nain: Funkcija je srednjeg pojma u silogizmu da posiv duje izmeu veeg i manjeg. Meutim, ako srednji termin ni u jednoj premisi nije uzet u itavom opsegu, mogue je da je u jednoj premisi uzet jedan dio njegovog opsega, a u drugoj sasvim drugi dio. A ako je vei pojam u odreenom odnosu prema jednom dijelu srednjeg pojma, a manji pojam u odnosu prema drugom dijelu tog pojma, onda nam to oigledno nije dovoljno da zakljuimo bilo ta o odnosu izmeu manjeg i veeg pojma. Drugo pravilo modaje jo oiglednije od prvog. Ako se u premisi govori samo o dijelu opsega nekog pojma, kako bismo u konkluziji mogli tvrditi neto o itavom opsegu? Tree pravilo po kojem bar jedna premisa mora biti afimativna izgleda takoer oigledno. Ako su obje premise negativne, znai da se veom premisom porie veza izmeu srednjeg pojma i veeg pojma, a manjom premisom veza izmeu srednjeg lana i manjeg pojma. Ali ako srednji pojam nije povezan ni s jednim od dva krajnja pojma, onda ne moemo zakljuiti nita o meusobnom odnosu tih pojmova. esto i sedmo pravilo izgledaju jo oiglednija, pa se na njima neemo ni zadravati.

10

etvrto, peto i osmo pravilo moglo bi se naprotiv uiniti sumnjivo". Na sreu, ako pretpostavimo prvo, drugo, tree, esto i sedmo, ova se tri preostala pravila mogu lako dokazati. etvrto pravilo, po kojom se iz dva partikularna suda ne moe izvesti nikakva kon-kluzija, moe se dokazati na ovaj nain: a) Kad bismo kao premise imali dva partikular-noafirmativna suda, onda u premisama ne bi ni jedan pojam bio raspodijeljen (jer su u partikularno-afirmativnom sudu neraspodijeljeni i subjekt i predikat); meutim, prema prvom pravilu srednji pojam mora biti raspodijeljen bar ujednoj premisi. Iz dva suda i, dakle, nije mogua nikakva konkluzija. - b) Kad bijedna premisa bila partikularno-afirmativna, a druga partikularno-negativni sud, onda bi (prema pravilu 7) i konkluzija morala biti negativna. To znai da bi P morao biti raspodijeljen u konkluziji, a prema pravilu 2. i u veoj premisi. Budui da i M ujednoj premisi mora biti raspodijeljen, morali bismo u dvije premise imati dva raspodijeljena pojma. Meutim, u dvije premise, od kojih je jedna sud i, a druga sud o, imamo samo jedan raspodijeljen pojam (predikat suda o). - c) Iz dvije partikularno-negativne premise konkluzija je nemogua po pravilu 3. Prema tome, etvrto pravilo nuno slijedi iz pravila 1, 2, 3 i 7. Na slian nain mogu se dokazati i pravila 5. i 8. Primjena opih pravila silogizma na odabiranje moguih modusa Ako u svjetlosti navedenih opih pravila silogizma razmotrimo popis 16 kombinacija sudova a, i, e, o, oito je da neke kombinacije moramo precrtati. Prema treem pravilu nemogue su kombinacije ee, eo, oe, oo, prema etvrtom pravilu otpaduju kombinacije ii, io oi, a prema petom pravilu otpada kombinacija ie. To znai da kao mogue kombinacije sudova premisa ostaju aa, ai, ae, ao, ia, ea, ei, oa. Kad bi se svaka od tih kombinacija ostvarila u svakoj od etiri figure, imali bismo 32 silogistika modusa. Ali ni mnoge od ovih kombinacija ne ostvaruju se u nekim figurama, jer pored opih pravila silogizma postoje i posebna pravila za pojedine figure. Pravila za pojedine silogistike figure Pored opih pravila kategorikog silogizma postoje i posebna pravila za pojedine figure. Za kvantitet i kvalitet premisa vrijede pravila: Za prvu figuru: 1. Manja premisa mora biti afirmativna. 2. Vea premisa mora biti univerzalna. Za drugu figuru: 1. Jedna premisa mora biti negativna. 2. Vea premisa mora biti univerzalna. Za treu figuru: 1. Manja premisa mora biti afirmativna. Za etvrtu figuru: 1. Ako je vea premisa afirmativna, manja mora biti univerzalna. 2. Ako je jedna premisa negativna, vea mora biti univerzalna. Za kvantitet i kvalitet konkluzije vrijede pravila: U prvoj figuri konkluzija je a, e, i ili o. U drugoj figuri konkluzija je e ili o prema kvantitetu druge premise. U treoj figuri konkluzija je i ili o, prema kvalitetu prve premise. U etvrtoj figuri konkluzija je i,e ili o. Nijedno od gornjih pravila nije na prvi pogled oigledno, ali se sva mogu lako izvesti iz opih pravila silogizma. Razmotrimo, na primjer, kako se mogu dokazati pravila za drugu figuru.

11

1. U drugoj figuri srednji pojam (M) u obje je premise predikat. Kako po opem pravilu 1. srednji pojam mora biti raspodijeljen bar u jednoj premisi, znai da bar jedna premisa mora imati raspodijeljen predikat. Drugim rijeima, bar jedna premisa mora biti negativna. 2. Budui da jedna premisa mora u drugoj figuri biti negativna, prema opem pravilu 7. mora biti negativna i konkluzija. Ako je konkluzija negativna, njen predikat (P) mora biti raspodijeljen, a ako je raspodijeljen u konkluziji, mora biti raspodijeljen i u veoj premisi (pravilo 2). Budui daje vei pojam (P) u veoj premisi subjekt, premisa je univerzalna ako je on raspodijeljen. Na slian nain mogu se izvesti i posebna pravila za prvu, treu i etvrtu figuru, pa preporuujemo ueniku da to sam izvede za vjebu. Pravilni modusi kategorikog silogizma Kada se primijene navedena posebna pravila, onda se broj moguih modusa u pojedinim figurama jo vie smanjuje, pa mjesto 8 modusa u svakoj figuri, koliko doputaju opa pravila kategorikog silogizma, ostaju samo 4 modusa u prvoj figuri, 4 modusa u drugoj figuri, 6 modusa u treoj figuri i 5 modusa u etvrtoj figuri, to ini svega 19 pravilnih modusa. Da bi se ti modusi lake pamtili, srednjovjekovni logicari nadjeli su im posebna imena. Vokali u tim imenima oznaavaju kvantitet i kvalitet premisa u tim modusima. Tako se modus kojemu pripada primjer s kojim smo poeli izlaganje silogizma (Svi ljudi su iva bia. Svi Grci su ljudi. Dakle, svi Grci su iva bia". Ili Svi M su P. Svi S su M : : Svi S su P") naziva Barbara ime se naznauje da su tu i obje premise i konkluzija univerzalno-afirmativni sudovi. Da bi se imena tih modusa lake pamtila, spjevana je i posebna pjesmica. Ima nekoliko varijanti te pjesmice; mi navodimo samo jednu: Ba 'rbara, Ce lare 'nt, Darii ', Ferio 'que pria 'ris; Ce sare, Ca 'mestre 's, Feti 'no, Baro 'co, secu 'ndae; Te'rtia, Da'rapti', Disami's, Datisi, Fela'pton , Bo cardo ', Feriso 'n, habe 't: Quarta i nsuper a ddit Bra'manti'p, Camene's, Dimari's, Fesa'po, Fresi'son . Svaki od navedenih 19 pravilnih modusa kategirikog silogizma ilustrirat emo jednim primjerom, a uz primjere za pojedine moduse navest emo i njihove sheme. Ve smo vidjeli da se svaka od etiri vrste sudova po kvantitetu i kvalitetu (a, i, e, o) moe prikazati na dva razliita naina (Svi S su P" i S a P", Neki S su P" i S i P", Nijedan S nije P" i S e P", Neki S nisu P", i S o P"). U skladu s tim sada emo i svaki silogistiki modus prikazati na dva naina. Imamo, dakle, slijedee pravilne moduse kategorikog silogizma: I FIGURA Svi ljudi su smrtni Svi Grci su ljudi Svi Grci su smrtni Barbara Svi M su P Svi S su M Svi S su P MaP S aM SaP

12