FSB Predavanja

Mirko Tadi Termodinamika
1
TERMODINAMIKA

1 UVOD

Klasina ili ravnotena termodinamika

Termodinamika je dio fizike koji prouava toplinska stanja materije, definira
makroskopska svojstva (termodinamike koordinate) i utvruje matematike relacije koje
takva svojstva povezuju u stanju ravnotee zatvorenih sustava. Pretpostavlja se da je stanje
svakog od sudionika procesa jednoznano opisano setom pripadnih termodinamikih
koordinata, tj. da u domeni sudionika one imaju konstantnu vrijednost (homogeni fluidi).
Termodinamike relacije, koje vrijede za stanje ravnotee, mogu se primijeniti i pri promjeni
stanja sustava (procesima), ako se te promjene mogu smatrati kontinuiranim nizom
ravnotenih stanja. Klasina ili ravnotena termodinamika razmatra upravo takve modele.

Klasina termodinamika poiva na dvije osnovne pretpostavke:
1. U materijalnom svijetu nema praznog prostora, tj. ne postoji prostor bez materije.
Takav prostor se naziva kontinuum.
2. Promjene stanja materije mogu se predstaviti nizom ravnotenih stanja.

U stvarnim sluajevima se pri izmjeni topline oblikuje temperaturno polje, pa sustav nije u
toplinskoj ravnotei. Za rjeavanje takvih sluajeva potrebna je teorija neravnotene
termodinamike koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi sluajevi rjeavaju ili
kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline, ili numerikim
metodama, pri emu se polazi od hipoteze da relacije ravnotene termodinamike vrijede
lokalno, tj. za proizvoljno male djelie sustava, koji je na globalnom nivou neravnotean.

U svakom sluaju je poznavanje teorije ravnotene termodinamike nuno, pa emo se najprije
tome posvetiti, da bi se kasnije upoznati s metodama rjeavanja prijelaza topline.

Materija
Graa tvari
Predodba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog makroskopskog
promatranja koje ne prepoznaje diskretnu ("zrnastu") strukturu tvari. Finoa naih zapaanja
ograniena je valnom duinom svjetlosnih zraka koje se proteu u intervalu 0,36 0,78 m
(mikrometar, 1m = 10
-6
m). O grai materije ispod tog nivoa moemo zakljuiti tek
posrednim putem. Na primjer, lako moemo vidjeti da mijeanjem alkohola i vode nastaje
otopina iji je volumen manji od zbroja pojedinanih volumena alkohola i vode prije
mijeanja. To nas upuuje na zakljuak da su tvari, u navedenom primjeru alkohol i voda,
sastavljeni od estica (korpuskula - lat. = malo tijelo, estica) izmeu kojih postoji prazan
meuprostor.
2
Grki mislilac Demokrit (460-357 g. prije Krista) bio je zaetnik ideje da se tvari sastoje od
nedjeljivih estica, atoma (gr. = nedjeljiv). Danas znamo da su atomi sastavljeni od jezgre
koja je graena od protona i neutrona, te elektrona koji se nalaze u sloenom gibanju oko
jezgre (elektronski omota). Postoji i itav niz drugih elementarnih estica unutar atoma.
Promjer atoma je reda veliine 10
-10
m, dok je masa atoma priblino 10
-26
kg. Meusobnim
povezivanjem atoma nastaju molekule razliitih tvari, kao npr. vodika i kisika ili spojeva
poput vode, ugljinog dioksida, alkohola i itd. Stoga moemo rei da je molekula najmanja
esticom neke tvari, jer se ona ne moe dalje dijeliti na manje estice istog kemijskog sastava.
Na molekularnom nivou volumen estica materije i ukupni volumen se razlikuju. To je
posebno sluaj kod materije u plinovitom agregatnom stanju kada je volumen estica materije
zanemarivo malen u odnosu na prostor u kojem se molekule gibaju.
Na makroskopskom nivou zamagljuje se diskretna struktura i materija se smatra kontinuirano
rasporeena prostorom. S takvim pristupom materija se naziva kontinuum.

Masa i koliina

Materija ima slijedea svojstva: zauzima prostor (ima volumen, V), posjeduje svojstvo
inercije koje je povezano s masom m i podlona je utjecaju gravitacije, tj. ima teinu, mg.
Kako su volumen i masa svojstva tvari to su i gustoa V / m = , (kg/m
3
), i specifini
volumen m / V v = , (m
3
/kg), takoer svojstva tvari.
Materiju opisujemo na dva naina, s pojmom mase ili koliine. Masu oznaavamo s m, a
osnovna jedinica u SI sustavu je 1 kg. Oznaka za koliinu je N, a osnovna jedinica je 1 mol,
koja je za srazmjere naih problema suvie mala. Stoga emo u nastavku koristiti iskljuivo
izvedenu jedinicu 1kmol = 1000 mol.
Kod otvorenih sustava s protokom materije primjenjuje se pojam protone mase m& (kg/s) i
protone koliine N
&
(kmol/s).

Osnovna jedinica mase je jedan kilogram (1 kg), odreen na meunarodnoj Generalnoj
konferenciji za utege i mjere 1901. godine. Pramjera jednog kilograma je valjak od platine i
iridija, sastava koji ne podlijee kemijskim reakcijama koje bi ga otetile i promijenile masu,
a izraena je 1799. godine. uva se u Svresu, predgrau Pariza.

Koliina (mnoina) omoguava kontrolu nad brojem molekula. Po definiciji koliina 1 kmol
sadri 6,02210
26
molekula (do 1998. god. se koristio broj 6,02310
26
), bez obzira o kakvim se
molekulama radi, malim ili velikim. Taj broj molekula oznaava se ili kao Loschmidtov broj,
N
L
, ili kao Avogadrov broj, N
A
, s dimenzijom kmol
-1
. U kemiji se obino koristi manja
jedinica koliine: 1 mol = 10
-3
kmol = 6,02210
23
molekula.
Definiranjem jedinine koliine: 1 kmol = 6,02210
26
molekula, vrijedit e jedinica za
pretvorbu:

kmol 1
molekula
molekula 10 6,022
kmol
26
26
10 022 6 1
1

=
=
,
. (1.1)

Sada moemo proizvoljan broj molekula n preraunati na pojam koliine N (kmol):

3
B
[ ] [ ]
[ ]
[ ]
[ ] kmol
molekula 10 6,022
kmol
molekula kmol
26 26
10 022 6
1
=
,
n
n N
B
. (1.2)

Potreba uvoenja pojma koliine slijedi iz injenice da se kemijske reakcije odvijaju na razini
broja molekula, bez obzira na njihovu masu. Pojam koliine posebno je prikladan pri
opisivanju plinovitih i kapljevitih mjeavina. Broj molekula u 1 kmolu je isti za sve tvari i ne
ovisi o temperaturi, tlaku ili bilo kojem drugom vanjskom uvjetu. U sluaju plinova
temperatura i tlak bitno utjeu na volumen 1 kmola.

Pri normalnom stanju, koje je definirano temperaturom 0
o
C i tlakom 1,013310
5
Pa, volumen
1 kmola plinova iznosi priblino 22,41 m
3
. Na tome poiva uvoenje praktinije manje
jedinice koliine, koja je jednaka broju molekula sadranih u 1 m
3
plina pri normalnom
stanju. Taj broj molekula u 1m
3
naziva se jedan normni kubni metar, 1 m
n
3
. Ova jedinica nije
obuhvaena SI sustavom, ali se jo koristi u praksi naalost esto na zamagljen nain.
Proizvoljnu koliinu s dimenzijom m
n
3
oznaavamo s N
n
. Vrijedi odnos 1 kmol = 22,41
m
n
3
, na temelju kojeg je jedinica za pretvorbu dimenzija:
B
kmol 1
m
m 22,41
kmol
3
n
3
n
41 22 1
1
,
= =
B
. (1.3)
Preraunavanje koliine N (kmol) u N
n
(m
n
3
), ili obrnuto, vri se prema relacijama:
N , N
n
= 41 22 , odnosno 41 22, / N N
n
= . (1.4)

Ta relacija vrijedi i kada su u pitanju protone koliine, N
&
kmol/s ili
n
N
&
m
n
3
/s.

Do definicije broja molekula u 1 kmolu dolazi se na slijedei nain. Kao badarna jedinica
mase, oznaena s a, odabrana je 1/12 mase atoma izotopa ugljika C
12
. Njena priblina
vrijednost iznosi a = 0,1660 10
-26
kg ( = 1 Da , Dalton, jedinica ove mase uvedena je u
novije vrijeme u poast Johnu Daltonu). To znai da je masa samog atoma ugljika 12 puta
vea: m
c
= 12 a. Broj 12 predstavlja molekularni broj (ranije: molekularna masa) ugljika, M
c
,
koji usporeuje masu jednoatomne molekule ugljika, m
c
i badarne jedinicu mase, a:

a / m M
c c
= , (molekularni broj ugljika). (1.5)

Po definiciji je molekularni broj MB
i
B tvari i, relativni pojam, pa stoga nema dimenziju.
Numeriki podaci molekularnih brojeva nekih tvari mogu se nai u Toplinskim tablicama
(izdanje FSB).
Ako s n oznaimo proizvoljni broj molekula tvari i, ije molekule imaju pojedinanu masu m
i
,
tada je ukupna masa, m, te tvari jednaka:

26
26
10 022 6
10 1660 0
= = = =

,
nM
, nM a nM nm m
i
i i i
, [kg] . (1.6)
Uvrtavanjm jednadbe (1.2) u jednadbu (1.4) moemo potraiti vezu izmeu mase (m, kg) i
koliine (N, kmol):

[ ] [ ] [ ] [ ] [ ] = =
=
i i
M N M
,
n
kg m kmol kmol
10 022 6
26
?
4

Broj na desnoj strani jednadbe jeste toan, ali bi imao dimenziju [kmol], a ne [kg] kako bi
trebalo! Stoga je oito da masa i koliina nisu povezane preko pojma molekularnog broja M
i
,
jer on nema dimenziju. Pojam koji povezuje masu i koliinu mora imati numeriku vrijednost
kao molekularna masa, ali uz dodatak dimenzije. Iz toga slijedi definicija nove veliine koja
se naziva molna masa (esto u literaturi: molarna masa), M:

N
m
M M
i
=
(
=
kmol
kg
. (1.7)

Numerika vrijednost molne mase, M, jednaka je numerikoj vrijednosti molekularnog broja
M
i
tvari i, ali uz dodatak dimenzije, kg/kmol, sukladno injenici da molna masa opisuje masu
koju ima koliina od jednog kilomola (tj. 6,02210
26
molekula) promatrane tvari.
Preraunavanje koliine u masu, ili obrnuto, vri se prema ralacijama:

m = MN, N
n
= 22,41 N , (zadano: koliina N u kmol), (1.8a)
m = (M N
n
)/ 22,41, N = N
n
/22,41 , (zadano: koliina N
n
u m
n
3
), (1.8b)
N = m/M ; N
n
= (22,41 m)/M. (zadano: masa m u kg). (1.8c)

Vrste sustava

Sustav je dio prostora, kontinuirano ispunjen materijom, koji je odabran za
promatranje. Sustavi, odnosno tvari koje ine sustav, se mogu klasificirati na razne naine.
Prema vrsti tvari razlikujemo: kemijske elemente i kemijske spojeve, a mogu postojati ili kao
iste tvari ili kao smjese.
Prema agregatnom stanju razlikujemo tvari kao:
- krute - oblik i volumen su postojani; malo se mijenjaju i pri djelovanju znaajnih sila,
- kapljevite (spadaju u tekuine ili fluide) - lako mijenjaju oblik, a volumen je postojan,
- plinovite (spadaju u tekuine ili fluide) - lako mijenjaju i oblik i volumen,
- plazma, tj. ionizirani plin, smatra se takoer oblikom agregatnog stanja.

Prema kemijskom sastavu ili agregatnom stanju sustavi mogu biti homogen (istovrsni) ili
heterogeni (razliiti).

Prema svojstvima razvrstavamo sustave u izotropne, ako imaju jednaka svojstva u svim
materijalnim tokama, ili neizotropne.

Prema modelu ponaanja (teorijska podjela radi lakeg prorauna) razvrstavamo tvari na:
- idealne tvari; pojave na nivou molekularne strukture nemaju utjecaja na
makroskopska svojstva,
- realne tvari.

Granica sustava moe se postaviti tako da obuhvaa sve sudionike procesa (slika 1a), ili tako
da obuhvaaju samo onu materiju za ije smo promjene stanja posebno zainteresirani (slika
1b). Nije nuno poznavati identitet i svojstva materije izvan sustava, ako su nam poznati
efekti njene energijske interakcije, npr. toplinske (Q) ili mehanike (W), sa sustavom. esto
se materija izvan sustava smatra okoliem (okolinom), koja nije nuno u interakciji sa
sustavom.
Granice sustava mogu za masu (kg) biti nepropusne (zatvorene) ili propusne (otvorene) za
5
protok mase (kg/s), a za energijsku interakciju izolirane ili neizolirane. Pored toga, one mogu
obuhvaati stalni ili promjenljivi volumen.

Slika 1.1a Izoliran zatvoreni sustav Slika 1.1b Neizoliran zatvoreni sustav

Zatvoreni sustav podrazumijeva skup materijalnih sudionika uvijek istog identiteta, tj. kroz
granice sustava nema protoka mase pa je masa sustava konstantna, m
s
= konst.,(kg), sukladno
zakonu odranja mase. Sva ostala svojstva, ukljuujui i volumen, mogu se mijenjati tijekom
procesa. Za nastanak procesa nuna su najmanje dva materijalna sudionika razliitog
energijskog stanja, npr. sustav i okolina, koji izmjenjuju toplinu Q (J) i mehaniki rad W (J).
Ovakav tip sustava koristi se u klasinoj termodinamici.

Slika 1.2a Zatvoreni sustav Slika 1.2b Otvoreni sustav
Otvoreni sustav. Kontinuirani tehniki procesi odvijaju se u uvjetima stalne neravnotee
izmeu sudionika sustava, ili sustava i okoline. Otvoreni sustav se definira kao fiksni dio
prostora, kontrolni volumen V
s
= konst., kroz koji postoji protok mase m& (kg/s) radne tvari koja
mijenja stanje pod utjecajem okolia u obliku toplinskog toka (J/s) i/ili mehanike snage P
(J/s=W). Ovakav tip sustava uobiajen je u tehnikoj termodinamici kada se promatra
promjena stanja radnog medija koji struji kroz neki tehniki ureaj.

Potpuno izolirani sustav. Kroz granice sustava nema nikakve energijske interakcije s
okoliem: Q = 0 i W = 0 kod zatvorenog, ili = 0 i P = 0 kod otvorenog sustava. Izmjena
topline i/ili rada odvija se izmeu sudionika sustava, pa sustav ne moe imati manje od dva
sudionika.
Djelomino izolirani sustavi su: toplinski izoliran sustav (Q = 0 ili = 0) i mehaniki izoliran
sustav (W = 0 ili P = 0).
ZATVORENI SUSTAV
m
s
= konst.
OKOLINA
Toplina, Q Mehaniki rad, W
Zatvoren za protok mase
OTVORENI SUSTAV
OKOLINA
Toplinski tok, Snaga, P
m&
Otvoren za protok mase
m&
V
s
= konst.
SLOENI SUSTAV
m = m
i
= konst.
Granica sustava
Energijska interakcija
izmeu lanova
sustava
Q i/ili W
OKOLINA
SUSTAV
m = konst.
Granica sustava
Energijska interakcija
s okolinom
Q i/ili W
6
Termodinamike koordinate i stanje sustava

Stanje sustava opisano je s odreenim brojem termodinamikih koordinata: X
1
, X
2
, X
3
,
...., X
n
. To su ona svojstva, koja su nuna za potpun opis makroskopskog stanja sustava, pa ih
stoga nazivamo veliinama stanja.
Numerika vrijednost veliine stanja ne ovisi o prolosti, tj. o prolim stanjima i nainu na
koji se provedene promjene stanja sustava. Po toj karakteristici slijedi da su veliine stanja, sa
stanovita matematike, totalni diferencijali (oznaka: dX).

Promjena svojstva X izmeu poetnog (1) i konanog (2) stanja definirana je kao:
B
= =
2
1
12 1 2
X X X dX
B
. (1.9)

Veliine stanja razvrstavamo u:
- intenzivne veliine stanja, ija numerika vrijednost ne ovisi o masi ili koliini, su tlak
(p) i temperatura (T), a u sluaju kapljevitih i plinskih smjesa jo i maseni ili molni
sastav smjese.
- ekstenzivne veliine stanja, ija numerika vrijednost ovisi o masi ili koliini, su
volumen (V), unutarnja energija (U), entalpija (H) i entropija (S), kao i sama masa (m)
i koliina, tj. broj molekula (N). Sukladno jednadbi (1.9) vrijedi:
B
= =
2
1
12 1 2
p p p dp
B
, promjena tlaka, (1.10)
B
= =
2
1
12 1 2
T T T dT
B
, promjena temperature, (1.11)
B
= =
2
1
12 1 2
V V V dV
B
, promjena volumena, (1.12)
B
= =
2
1
12 1 2
U U U dU
B
, promjena unutarnje energije, (1.13)
B
= =
2
1
12 1 2
H H H dH
B
, promjena entalpije, (1.14)
B
= =
2
1
12 1 2
S S S dS
B
, promjena entropije. (1.15)

Ekstenzivne veliine se mogu izraziti (svesti) po jedinici mase ili koliine tvari, te tako
dobivaju karakter intenzivnih veliina.
Specifine veliine su one koje su svedene na jedinicu mase 1 kg. Na primjer: specifini
volumen v = V/m (mP
3
P/kg).
Molne veliine svedene su na jedinicu koliine 1 kmol. Na primjer: molni toplinski kapacitet
C (J/kmol K).
Svoenjem na jedinicu volumena 1 m
3
dobivamo veliinu koja ima smisao koncentracije. Na
primjer: gustoa = m/V (kg/m
3
) predstavlja koncentraciju mase u prostoru.
Posebno, T, p, v i nazivamo termikim, a U, H i S kalorikim veliinama stanja.

7
Termika jednadba stanja homogenog sustava

Veliine stanja su meusobno povezane, a matematika forma te veze naziva se
jednadba stanja:

0 ) ..., , ..., , , , ( =
z n
X X X X X F
3 2 1
, (implicitna jednadba stanja). (1.16)

Kako su materije razliito graene to proizlazi da svaka od njih ima svoju jednadbu stanja -
tj. ne postoji "univerzalna" jednadba stanja, koja bi imala identian oblik (do konstanti!) za
sve materije.
Ako se neka fizikalna (elektromagnetska) i kemijska svojstva materije, koja proizlaze iz njene
molekularne grae, uzmu kao karakteristine konstante (C
1
, C
2
, ...), tada se moe napisati
jednostavnija jednadba stanja koja ima slian oblik (po X
i
) za sve materije; razlika je samo u
vrijednostima konstanti:

0 ) ..., , , ..., , ..., , , , (
2 1 3 2 1
*
=
n n
C C C X X X X f
. (1.17)

Daljnje pojednostavljenje postie se ako uzmemo da su molekularna svojstva zanemariva, tj.
(C
1
, C
2
, ..., C
n
) = 0, ukljuivo i ona koja su vezana uz agregatno stanje.

Konano, ako su neka svojstva meusobno zavisna, npr. X
3
=X
3
(X
1,
X
2
), X
4
=X
4
(X
1,
X
2
), ...
itd., tada je oblik jednadbe stanja jo jednostavniji.

Homogene izotropne tvari imaju najednostavniji oblik jednadbe stanja, jer je dovoljno
poznavati dvije veliine stanja, npr. X
1
i X
2
. Tada vrijedi: X
3
=X
3
(X
1
, X
2
), X
4
=X
4
(X
1,
X
2
) itd.,
pa jednadbu stanja u implicitnom obliku glasi:

( ) 0 , ,
3 2 1 3
= X X X f
, ili ( ) 0 , ,
4 2 1 4
= X X X f itd.. (1.18)

Za homogene smjese nuno je znati jo i sastav z
i
komponenti u mjeavini: X
3
=X
3
(X
1
, X
2
, z
i
)
itd., pa imamo implicitnu jednadbu stanja:

( ) 0 , , ,
3 2 1
*
3
=
i
z X X X f
, itd.. (1.19)

Izbor dvije nezavisne veliine stanja, X
1
, X
2
, pomou kojih se mogu izraziti sve ostale, nije
propisan nikakvim fizikalnim zakonom. Stoga je logino da se odaberu one veliine koje su
dostupne mjerenju. Masu m i volumen V moemo lako mjeriti, ali se samo njihova
kombinacija u obliku specifinog volumena v = V/m ili gustoe = m/V moe smatrati
pravom veliinom stanja. Kada se govori o stanju homogene tvari, tada je stanje 1 kg ili 1 m
3

isto kao i stanje bilo kojeg dijela mase, ili volumena promatrane tvari.
Relativno lako mogu se mjeriti jo samo tlak (p) i temperatura (T), pa je to razlogom to se te
veliine najee koriste kao nezavisne veliine stanja. Jednadbe stanja homogenih tvari
imaju oblik funkcijskih veza:

( ) 0 = v , p , T f
, (termika jednadba stanja idealne tvari). (1.20)

Uvjeti koje smo pretpostavili ne uzimaju u obzir agregatno stanje i karakteristina svojstva
koja proizlaze iz molekularne grae tvari. Stoga jednadba (1.20) moe vrijediti samo za
teorijski zamiljenu idealnu tvar, koja je u termodinamici poznata pod nazivom idealni plin.
8
Zamilja se da molekule imaju masu bez volumena, a sudari s okolnim realnim tvarima su
elastini. Model idealnog plina koristi se radi ekstremne jednostavnosti pronalaenja korisnih
termodinamikih relacija (izmeu makroskopskih svojstava) koje ine univerzalnu teoriju,
neovisnu o molekularnoj strukturi. Korekcije za ponaanje realnih tvari moraju se odrediti
eksperimentalno za svaki konkretan sluaj.
Mnogi realni plinovi ponaaju se kao idealni, kada se nalaze u uvjetima relativno niskih
tlakova i ne previsokih temperatura.

Temperatura. Definicija pojma temperature glasi: tijela u toplinskoj ravnotei imaju istu
temperaturu. Vrijedi i obrnuto: tijela jednakih temperatura nalaze se u toplinskoj ravnotei.
Ovakva definicija slijedi neposredno iz nultog zakona termodinamike. Prema kinetikoj
teoriji plinova dana je veza apsolutne temperature (T) i prosjene kinetike energije molekula,
2
2
/ w m E
k
=
, temeljene na prosjenoj brzini molekula
w
, u obliku:

b
k
k
E
T
3
2
=
, (1.21)

gdje je k
b
= 1,3810
-23
, J/K, Boltzmannova konstanta.

Za toplinsko stanje tvari mjerodavna je apsolutna temperatura (Kelvinova ili Rankinova
skala), koju oznaavamo slovom T i nazivamo termodinamikom temperaturom. Relativna
temperatura (oznaka ), mjerena relativnom skalom (Celsiusovom ili Fahrenheitovom), mora
se preraunati u apsolutnu temperaturu i kao takva koristiti u jednadbi stanja!

Tlak. Gibanje molekula odraava se na graninoj plohi tvari kao normalna sila, F
n
, po jedinici
povrine te plohe s normalom n, tj. p = F
n
/A
n
. Sila se javlja kao posljedica vremenske
promjene koliine gibanja, mw, molekula pri sudaru sa stijenkom (ili npr. instrumentom za
mjerenje tlaka) to je direktno proporcionalno broju i brzini molekula.
Prema kinetikoj teoriji plinova tlak je, kao i temperatura, povezan s prosjenom kinetikom
energijom translacije molekula,
k
E , ali je za razliku od temperature ovisan jo i o
koncentraciji molekula, odnosno broju molekula u jedinici volumena, n/V. Kako je broj
molekula obuhvaen pojmom koliine, N = n/6,02210
26
, kmol, to vrijedi:

k k
E
V
N
, E
V
n
p
26
10 022 6
3
2
3
2
= =
. (1.22)

Sukladno SI-sustavu mjera osnovna jedinica tlaka je 1 Pa = 1N/m
2
. Najee se u praksi
koristi izvedena jedinica tlaka, 1bar = 10
5
Pa, koja priblino odgovara vrijednosti
atmosferskog tlaka. U upotrebi su jo i jedinice tlaka izraene visinom stupca ive, mm Hg, ili
vode, mm SV. Izraavanje tlaka visinom z, stupca kapljevine gustoe, , temelji se na
relaciji p = gz .

Jednadba stanja idealnih plinova dobiva se povezivanjem jednadbi (1.21) i (1.22):

NT NT T
,
n
k , T nk pV
b b
= =
= = 8314
10 022 6
10 022 6
26
26
, (1.23)

gdje je
8314 =
J/(kmol K) opa plinska konstanta.

9
ZAKONI TERMODINAMIKE

NULTI ZAKON TERMODINAMIKE

Ravnotea podrazumijeva stanje tvari kada se njena svojstva vremenom ne mijenjaju.
Tada su estice materije s razliitim energijskim stanjima jednako pomijeane u cijelom
prostoru, kao to su i u najmanjem makroskopskom djeliu prostora. estice s veim
energijama gibanja izmjeane su s esticama niih energija u cijelom prostoru bez ikakva
energijskog reda, tj. reda koji bi se postigao sortiranjem estica prema njihovim energijskim
stanjima. Stoga se kae da je ravnotea stanje najveeg nereda. Po iskustvu sve materije
imaju prirodnu tenju prema unutarnjoj ravnotei, kao to i sudionici sustava zajedno tee
ravnotei sustava. U stanju ravnotee sustav je u energijskom smislu mrtav. Ove iskustvene
spoznaje mogu se opisati samo pomou posebnog svojstva kojeg je Clausius nazvao
entropija, S (J/K). Sustav u ravnotei ima maksimalnu entropiju za zadani iznos unutarnje
energije sustava.

Prvi postulat ravnotee: Sustav preputen sam sebi tei stanju koje se vie ne moe
promijeniti bez vanjskih utjecaja.
Ovaj postulat ukazuje na spontanost i jednosmjernost procesa. Posebno, spoznaja o
jednosmjernosti toka topline, od toplijeg prema hladnijem tijelu, dovela je do analitike
fomulacije drugog zakona termodinamike sredinom 19-tog stoljea.
Drugi postulat ravnotee: Ako je tijelo A u toplinskoj ravnotei s tijelom B, a zatim neovisno
o tome i s tijelom C, tada su prema iskustvu i tijela B i C u meusobnoj toplinskoj ravnotei.
Na ovom postulatu se temelji mjerenje temperature, tj. termometrija. Formulaciju postulata
dao je R. Fowler 1931. godine, a sam postulat se naziva nultim zakonom termodinamike,
budui da su prvi i drugi zakon formulirani mnogo ranije. Ovaj postulat nije primjenljiv za
opis kemijske ravnotee.
Sustav u ravnotei ima jednolika (homogena) svojstva, tj. vrijednosti svojstava ne ovise o
lokaciji.

Neravnotea moe postojati unutar tvari, ili izmeu sudionika unutar sustava, ili sustava i
okolia. Ona moe biti mehanike, toplinske, kemijske ili elektromagnetske prirode, to
uzrokuje nastanak procesa. Sudionici procesa raspolau s vlastitim energijama, a neravnotea
se oituje u razliitim energijskim stanjima sudionika.

Klasina termodinamika ograniava se na prouavanje procesa koji nastupaju zbog toplinske
neravnotee, tj. konane razlike temperatura (T 0), i diferencijalno male mehanike
neravnotee sila (dF 0). Nazivi mehaniki rad (W) i toplina (Q), koriste se uz zatvorene
sustave, a snaga (P) i toplinski tok () uz otvorene sustave. Oni opisuju i uzrok i prirodu
izmjenjene energije, pa se zato nazivaju prijelazne energije. One ne pripadaju samo jednom
sudioniku (materiji), ve su to oblici energijske interakcije izmeu dva ili vie sudionika,
ovisno o tijeku procesa.

Proces u pravilu oznaava ukupni fizikalni dogaaj tijekom kojega dolazi do promjene stanja
sudionika. esto se promatra samo proces najvanijeg sudionika, tzv. radne tvari, ije
promjene stanja nastupaju zbog energijske interakcije s drugim sudionicima (okoliem).

10
Smjer procesa je u smjeru ponitavanja uzroka procesa s tendencijom uspostave ravnotee,
kada proces zavrava. Suprotan tok procesa ne moe se ostvariti s istim sudionicima! Stoga
zakljuujemo da su svi realni procesi nepovratni (ireverzibilni), kao i da se oni zbog svog
jednosmjernog karaktera ne mogu spontano odvijati kontinuirano i cikliki, tj. s
ponavljanjem, jer je povratak na poetno stanje povezan s promjenom smjera energijskih
interakcija. Cikliki procesi se ostvaruju uz trajnu degradaciju energije, tj. energijske gubitke.
Pretvorba energije, tj. oblici energijske interakcije izmeu sudionika procesa odvijaju se u
obliku: mehanikog rada, topline, kemijske reakcije, elektromagnetske indukcije i sl. Klasina
termodinamika ne razmatra sustave u kojima dolazi do promjene kemijskih ili
elektromagnetskih svojstava.

I. GLAVNI STAVAK TERMODINAMIKE

Energija se definira kao sposobnost vrenja rada. Rad je definiran kao djelovanje sile
na nekom putu: l d F
r r
. Skalarni produkt vektora sile i vektora puta rezultira skalarom, pa je
energija skalar s dimenzijom J = Nm. Svaki sustav, ili sudionik sustava, ima neko energijsko
stanje.

SUSTAV
U, E
k
, E
p
, ..
OKOLINA (sve ostale tvari)
Oblik interakcije
P, snaga
, toplinski tok
Granica sustava
Zatvorani sustav
W, mehaniki rad
Q, toplina
Oblik interakcije
. konst N =
. konst m=
Otvorani sustav
. konst m= &
. konst N =
&

Slika 1.3 Energije sustava (U, EB
k
B, EB
p
B, ...) i oblici energijskih interakcija s okolinom

Razlikujemo dva vida energije:
1) Energija sustava (sudionika) je energija vezana na sustav (sudionik). Promjena takve
energije mjerljiva je s promjenom nekih makroskopskih svojstava sustava ija se vrijednost
izraava uvijek u odnosu na neko referentno ishodite. Na primjer, visina i brzina mjere se u
odnosu na zemlju, tj. kao relativne veliine. Stoga nam nisu poznati apsolutni iznosi
potencijalne i kinetike energije sustava, nego samo promjene tih energija tijekom procesa.

2) Prijelazni oblici energija pojavljuju se u energijskoj interakciji izmeu dva ili vie
sudionika, ili izmeu sustava i okoline (ostatka svemira), ali ne pripadaju samim sudionicima.

11
Oblici energije sustava

Unutarnja energija, U, je energija molekularnog gibanja i predstavlja veliinu stanja tvari.
Kinetika energija: translacije E
k
= mw
2
/2, ili rotacije E
k
= J
2
/2.
Potencijalna energija, E
p
= mgz, je energija poloaja, z, teita mase sustava, m, u nekom
potencijalnom (gravitacijskom) polju koje izaziva ubrzanje g.
Kemijska energija, E
c
, koja se oslobaa ili vezuje tijekom kemijskih reakcija.
Elektrina energija, E
e
, koja je povezana s nabojem elektrona i protona u atomima.
Nuklearna energija, E
n
, koja je vezana u jezgrama atoma, a oslobaa se razbijanjem (fisija)
ili spajanjem (fuzija) atoma.
Energija elastine deformacije, E
d
, koja nastupa pri promjeni oblika vrstog tijeka
(npr.opruge).
Jedinice (dimenzije) kojima se u SI-sustavu izraava energije su: 1 J = 1 Nm = 1 Ws ,
osnovna ili koherentna jedinica za energiju, dok su 1 kJ i 1 MJ izvedene jedinice. Ranije je
koritena osnovna jedinica energije 1 kcal = 4186,8 J = 1/860 kWh.

Za energije vrijedi aditivno svojstvo pa je ukupna energija sustava jednaka sumi pojedinanih
oblika:

= + + + + + + =
i
i d n e c p k
E E E E E E E U E
. (1.24)
Svoenjem na jedinicu mase dobivaju se specifine energije:

= + + + + + + =
i
i d n e c p k
e e e e e e e u e
. (1.25)

U procesima koje emo prouavati ne dolazi do promjena kemijske, elektromagnetske i
nuklearne energije sustava, tj. vrijedi E
c
= konst., E
e
= konst. i E
n
= konst.. Na temelju te
pretpostavke moemo promjenu energije sustava opisati jednadbom:

= + + =
i
i p k
E E E U E
, (
0 = = =
n e c
E E E
) . (1.26)

Ako neki sudionik sustava ima elastina svojstva, tada se treba uzeti da postoji i E
d
0.

Zakon odranja energije = I. Zakon termodinamike

Obino se izraava na jedan od slijedea dva naina:
- Energija potpuno izoliranog sustava je konstantna,
. konst E E
i
= =

- Promjena energije potpuno izoliranog sustava jednaka je nuli ,
0 = =
i
E E
.

Kinetika E
k
i potencijalna E
p
energija su makroskopski oblici energije koje posjeduje
materija s obzirom na svoju makro brzinu (w) i makro poziciju (z) u odnosu na neko
referentno stanje s nultom brzinom i pozicijom u prostoru. Unutarnja energija, U, ima
drugaiji karakter.
12
Unutarnja energija

Porast temperature tijela je makroskopski odraz pojaanog gibanja molekula
promatrane tvari, kao posljedica primljene energije. Obrnuto, hlaenjem pada temperatura
tijela, a gibanje njegovih molekula slabi. Zakljuujemo, da molekularna struktura materije
djeluje kao svojevrstan spremnik energije koju nazivamo unutarnja energija, U. Ona ne ovisi
o makroskopskoj brzini ili poziciji tijela u prostoru, ve je povezana s veliinama stanja
slinog molekularnog porijekla kao to su temperatura (T) i tlak (p).

Unutarnja energija U je ekstenzivna veliina jer njena numerika vrijednost ovisi direktno o
masi promatrane materije. Svoenjem na jedinicu mase dobivamo specifinu unutarnju
energiju:

kg
J
,
m
U
u =
, (specifina unutarnja energija). (1.27)
U opem sluaju je unutarnja energija ovisna i o temperaturi i o tlaku, u = u(T, p).
Implicitna jednadba stanja idealnih homogenih tvari f(T, p, v) = 0, moe se pisati kao p =
p(T, v), pa vrijedi i u = u(T, v). Diferencijalna promjena specifine unutarnje, u, kao funkcije
dviju nezavisnih varijabli, T i v, izraava se kao zbroj parcijalnih promjena:

dv
v
u
d c dv
v
u
d
u
dv
v
u
dT
T
u
du
v
v T v
|
\
|
+ =
|
\
|
+
|
\
|

=
|
\
|
+
|
\
|
=
B
. (1.28)
Parcijalna promjena specifine unutarnje energije s promjenom temperature i uz konstantan
volumen (V = konst., m = 1 kg, v = V/m = konst.) oznaena je posebno:

v v
v
u
T
u
c
|
\
|

=
|
\
|
=
B
, J/(kg K), (1.29)

i predstavlja definiciju specifinog toplinskog kapaciteta pri konstantnom volumenu, c
v
.

Budui da su intervali temperature na relativnoj Celzijusovoj skali (,
o
C) jednaki onima na
apsolutnoj Kelvinovoj skali (T, K) moe se umjesto d pisati dT. Iz istog razloga se u oznaci
dimenzije uvijek nalazi oznaka K, a ne oznaka
o
C koja je grafiki kompliciranija.
Vrijedi: 1K = 1
o
C.

Idealni plinovi

Za plinovite tvari obino se uzima da je unutarnja energija ovisna samo o temperaturi,
u = u(T) ili u= u() , to strogo vrijedi samo za idealne plinove. Tada se moe koristiti
jednostavnija relacija:

= d c du
v
, (idealni plinovi). (1.30)

S obzirom da za idealne plinove vrijedi jednadba (1.22) to pretpostavka da unutarnja energija
ne ovisi o tlaku (p), znai i da ona ne ovisi ni o volumenu (v). Stoga se promjena unutarnje
energije uvijek odreena s jednadbom (1.30), bez obzira da na to kako tee promjena stanja
plina. Na primjer, ako se promjena stanja plina odvija pri konstantnom tlaku (p = konst.),
13
promjena unutarnje energije odvija se prema relaciji (1.30), tj. proporcionalno razlici
temperature i specifinom toplinskom kapacitetu pri konstantnom volumenu, c
v
, premda se
volumen plina mijenja tijekom promjene! To slijedi iz pretpostavke da je u = u(T), kao i
injenice da je unutarnja energija veliina stanja, a ne promjene stanja.

Kapljevite i krute tvari

Kod krutih i kapljevitih tvari koristimo iskustvo da se pri promjeni temperature njihov
volumen zanemarivo mijenja, tj. dv 0. Usvajanjem pretpostavke da je v = konst. otpada
posljednji lan u jednadbi (1.28), pa je i indeks uz specifini toplinski kapacitet suvian.
Stoga za krute i kapljevite piemo:

= d c du
, (krute i kapljevite tvari). (1.31)

Za konanu promjenu specifine unutarnje energije, u
12
, pri konano velikoj promjeni
temperature,
12
, vrijede jednadbe:

( )
=
2
1
12
d c u
v

( )
=
2
1
12
d c u
, (krute i kapljevite tvari). (1.33)
Ukupna promjena unutarnje energije, od poetnog (indeks 1) do konanog (indeks 2) stanja
moe se izraunati prema relaciji:

12 12
u m U =
, J, (zatvoreni sustav). (1.34)

12 12
u m U = &
&
, J/s, (otvoreni sustav). (1.35)

Specifini toplinski kapaciteti c
v
i c mijenjaju svoju vrijednost u ovisnosti o temperaturi. Za
sve tehniki vane tvari mogu se njihove vrijednosti oitati iz odgovarajuih toplinskih
tablica. Integrali na desnim stranama jednadbi (1.32), odnosno (1.33), mogu se rijeiti ako su
poznate jednadbe:
( ) =
v v
c c
, odnosno
( ) = c c
, obino u obliku polinoma po .

Toplinski kapacitet naziva se:
- produkt mase i specifinog toplinskog kapaciteta: mc , kg J/(kg K) = J/K, ili
- produkt koliine i molnog toplinskog kapaciteta: NC , kmolJ/(kmol)=J/K.

Uvijek vrijedi jednakost: NC mc = . Iz odnosa mase i koliine: m = NM, slijedi i odnos
molnog i specifinog toplinskog kapaciteta: C = cM , J/(kg K) (kg/kmol) = J/(kmol K).
Ovdje je M (kg/kmol) molna masa promatranog plina, koja je numeriki jednaka njegovoj
molekularnoj masi.

Pravi i srednji specifini toplinski kapaciteti

Pravi specifini toplinski kapacitet oznaava toplinu, J, koja se treba dovesti 1 kg tvari za
porast temperature od 1
o
C, bez obzira koja je poetna temperatura. Na viim poetnim
temperaturama treba vie topline za porast temperature, stoga je c = c(). Posebno, za
zagrijavanje 1 kg vode od 14,5
o
C do 15,5
o
C potrebno je dovesti 4186,8 J topline, pa je
pravi specifini toplinski kapacitet vode: c
(15
o
C)
= 4186,8 J/(kg K). Potreban iznos topline bio
je uzet ranije kao jedinica za toplinsku energiju nazvanu "kilokalorija", (1 kcal = 4186,8 J).

14
Srednji specifini toplinski kapaciteti:
[ ]
2
1
v
c
ili
[ ]
2
1
c
koriste se pri veim razlikama
emperatura
1
i
2
.

Za idealne plinove raun se provodi prema formuli (izvod je u poglavlju o idealnim
plinovima)

[ ]
[ ] [ ]
1 2
1 0 2 0
1 2
2
1
v v
v
c c
c

=

, (za plinove). (1.36)

Takav raun se primijenjuje i na realne plinove, ako se u zadanim uvjetima njihovo ponaanje
pribliava idealnom. Tada se prema imenu plina mogu vrijednosti
[ ]
1
0
v
c
i
[ ]
2
0
v
c
oitati iz
Toplinskih tablica.

Za krute i kapljevite tvari umjesto
[ ]
2
1
c
uzima se pravi specifini toplinski kapacitet, c(
ref
) ,
prema posebno definiranoj referentnoj temperaturi,
ref
, iz odgovarajuih tablica. U pravilu se
za
ref
koristi aritmetika srednja vrijednost:
( )
2 1
5 0 + = ,
ref
.

Srednji molni toplinski kapaciteti za plinove
[ ]
2
1
v
C
, odnosno za kapljevine
[ ]
2
1
C
, odreuje
se po istom principu, tj. po formi jednadbe (1.36) .

Prijelazni oblici energije
Oblici energijske interakcije izmeu sustava i drugih tvari koje ine okoli mogu biti
razliite prirode. U klasinoj termodinamici ne razmatraju se oblici prijelaznih energija koji su
povezani s elektrikim ili kemijskim potencijalom. U narednim razmatranjima razmatrat e se
samo dva oblika prijelaznih energija: toplinu, Q, i mehaniki rad, W (zatvoreni sustavi),
odnosno toplinski tok i snagu P (otvoreni sustavi).

Dogovor o predznacima topline i mehanikog rada:

dovedena toplina: Q > 0,
odvedena toplina: Q < 0,
utroeni rad: W < 0,
dobiveni rad: W > 0.

Slika 1.4 Smisao topline Q i rada W

Sustav, toplinski izoliran od okoline, naziva se adijabatskim sustavom, Q = 0, a promjena
stanja sustava, koja nastupa samo zbog mehanike interakcije s okolinom, W 0, naziva se
adijabatska promjena.
Slian dogovor vrijedi i za toplinski tok i snagu P kod otvorenih sustava!

W < 0
haenje
W > 0
Q < 0 Q > 0
SUSTAV
dobiveni rad
grijanje
utroeni rad
15
Mehaniki rad (zatvoreni sustavi)

Mehaniki rad, W, je skalarna veliina, definirana kao skalarni produkt vektora sile i
vektora pomaka,
l F l cos F l F W
l
= = =
r r
, gdje je F
l
komponenta (projekcija) sile F u
smjeru pomaka l. Kada je sila funkcija puta,
( ) l F F
l l
=
, tada je mehaniki rad definiran kao

( ) ( ) ( )

= = =
2
1
2
1
2
1
12
dl l F dl cos l F l d l F W
l
r r
. (1.37)
O mehanikom radu ima smisla govoriti samo kao obliku energijske interakcije izmeu
najmanje dva, ili vie sudionika. U pravilu je jedan sudionik tzv. radni sustav ili radni medij
(RM) na koga se odnosi desna strana jednadbe (1.37), dok se W
12
na lijevoj strani iste
jednadbe odnosi na ostale sudionike u okoliu radnog medija.
Jednadba (1.37) vrijedi u sluaju kada ne postoje, ili se zanemaruju, mehaniki gubici
(trenje) pri interakciji radnog medija i okolia, pa kaemo da jednadba vrijedi samo u sluaju
vanjske mehanike ravnotee.
Mehanika energija prenosi se putem djelovanja sile na dodirnoj plohi radnog medija i
okolinjih tvari (okolia). Ona se moe odraziti na radni medij kao promjena njegove
kinetike energije
12 , k
E
:
12
2
1
2
2
2
1
2 2
1
2
1
2
1
2
1
12
2 2
, k
E
w w
m
w
m w d w m
dt
l d
w d m l d
dt
w d
m l d F W =
= = = = = =

r r
r
r
r
r
r r
, (1.38)
ili kao promjena potencijalne energije,
12 , p
E
:
( )
12 , 1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12 p
E l l mg l mg dl mg l d g m l d F W = = = = = =

r
r
r r
. (1.39)

Plinoviti sustavi

Poseban sluaj su plinoviti mediji zbog osobine da lako mijenjaju svoj volumen, V. U
opem sluaju, pri promjeni volumena plina mijenja se i tlak, p, pod kojim se plin nalazi, tj.
openito je p = p(V), pa je mehaniki rad pri promjeni volumena jednak:

( )
( )
( ) ( )

= = = =
2
1
2
1
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p l Ad
A
l F
l d l F W
r
r
r r
, (mehaniki rad plina). (1.40)

Posebno, ako pri promjeni volumen ne dolazi do promjene tlaka, p = konst., tada je:

( ) ( )
1 2 1 2
2
1
12
v v p m V V p dV p W = = =
, (mehaniki rad uz p = konst.). (1.41)

Promjena volumena plinovitog zatvorenog sustava mogua je samo ako to okolina
dozvoljava! Samo se tada dio energije pretvara u mehaniki rad. Ako volumen plina ostaje
konstantan, tada nema mehanikog rada! Kod otvorenih sustava prilike su drugaije, pa
umjesto mehanikog rada govorimo o tehnikom radu (snazi) koji je povezan sa strujanjem
plina (vidjeti kasnije).

Sve realne mehanike interakcije izmeu radnog sustava i okolia praene su, veim ili
manjim, nepovratnim (ireverzibilnim) gubitkom energije. Nepovratni dio mehanikog rada
oituje se u pojavi trenja, izmeu tvari koje se kreu razliitim brzinama, kao i unutar samih
16
tekuina u obliku viskozne disipacije. Plastine deformacije krutih sudionika pri mehanikoj
interakciji znak su da je dio energije trajno izgubljen (zarobljen) u deformaciji strukture, jer
nakon prestanka uzroka ne e nastupiti spontani povrat u izvorno stanje.

Promjena volumena plinova moe se smatrati elastinom (povratnom, reverzibilnom) ako se
odvija u vanjskoj mehanikoj ravnotei s okoliem, tj. kada je razlika sila na graninoj plohi
sustava zanemarivo mala.
Tada postoji jednakost izmeu mehanikog rada plina, {W
12
}
plin-sustav
, i mehanikog rada
okolia, {W
12
}
okoli
, koji se dijeli na mehaniki rad prema okolnom zraku, W
o
, i mehanikom
radu prema nekom treem sudioniku, W.

{ } ( ) ( )

= =
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W
sustav plin
, (mehaniki rad plina), (1.42)

{ } { }
okoli sustav plin
W W W + =
0 12
, (vanjska mehanika ravnotea). (1.43)

Znak jednakosti u jednadbi (1.43) vrijedi samo u uvjetima vanjske mehanike ravnotee. U
protivnom sluaju lijeva i desna strana jednadbe nisu jednake. Pri neravnotenoj interakciji
javlja se gubitak rada koji se ne da lako procijeniti, ve se mora eksperimentalno odrediti.

U teoriji ravnotene termodinamike razmatraju se samo reverzibilne promjene volumena u
uvjetima vanjske mehanike ravnotee, zamiljajui da se proces odvija pri proizvoljno maloj
neravnotei. U narednim razmatranjima polazit emo od pretpostavke da je mehanika
interakcija radnog sustava s okoliem povratan proces bez gubitaka!

Kruti i kapljeviti sustavi

ak i pod djelovanjem zamjetno velikih sila volumen takvih sustava ostaje praktiki
nepromjenljiv, V konst., dV 0 , pa ih zato smatramo nestlaivim. Zbog toga je

{ } 0
2
1
12
=

dV p W
sustav k
, (kruti i kapljeviti sustavi). (1.44)

ak i najekstremniji tlakovi koji se javljaju u tehnikoj praksi daleko su od uvjeta p , pri
kojem bi uz dV 0 mehaniki rad W imao konanu vrijednost, razliitu od nule.
Zbog zanemarive promjene volumena krutog, odnosno kapljevitog sustava, nema ni zamjetne
volumenske promjene okolinjeg zraka, tj. 0
0
dV , pa nema ni mehanikog efekta, W
o
0.
Tada se sustav nalazi u mehanikoj ravnotei i sa svim ostalim tvarima u okoliu:

{ } { } 0
12
= =
okoli sustav k
W W
, (mehanika ravnotea). (1.45)

Kod otvorenih sustava s protokom mase dominantan je pojam snage strujanja P u odnosu na
mehanike efekte W uslijed promjene volumena. O tome e biti rijei kasnije.

17
Vrste sustava i oblici I. Zakona termodinamike

Zatvoreni sustav
Prvi Zakon termodinamike je poseban oblik zakona odranja energije, kojim se uzima
u obzir toplinska i mehanika interakcija sustava s okoliem. Sukladno dogovoru o
predznacima, tj. smislu topline i mehanikog rada, ovaj se zakon izraava u matematikom
obliku kao:

=
i
, i
E W Q
12 12 12
, odnosno, (1.46)

+ + + =
i
i , p , k
E E E U W Q
12 12 12 12 12
. (1.47)

Desne strane jednadbi (1.46) i (1.47) opisuju promjene odgovarajuih oblika energije
zatvorenog sustava (u pravilu samo radnog medija) uslijed toplinske i mehanike interakcije s
okoliem. Indeks 1 oznaava poetno, a indeks 2 konano stanje sustava. Zanemarujui
posljednji lan desne strane jednadbe (1.47), sukladno objanjenju uz jednadbu (1.26),
dobiva se jednostavniji oblik:

12 12 12 12 12 , p , k
E E U W Q + + =
, (J). (I. zakon termodinamike). (1.48)
Promjene razliitih oblika energije mogu su odrediti na osnovu mjerljivih promjena
odgovrajuih svojstava sustava:
promjena temperature,
12
:

( )
1 2 12
= mc U
, (kruti ili kapljeviti sustav), (1.49)

( )
1 2 12
=
v
mc U
, (plinoviti sustav), (1.50)
- promjena (kvadrata) brzine,
2
12
w
:
2
2
1
2
2
12
w w
m E
, k
=
, (1.51)

- promjena visine, z
12
:
( )
1 2 12
z z g m E
, p
=
. (1.52)

Toplina, Q
12
, i mehaniki rad, W
12
, su prijelazni oblici energije, pa se ne mogu odrediti na
temelju svojstava samog sustava. Jedna od te dvije energijske interakcije mora biti poznata
(zadana), a tada se druga moe odrediti iz jednadbe I. zakona termodinamike, (1.49).

U posebnom sluaju, kada se radi o plinovitim sustavima, moe se mehanika interakcija,
W
12
, odrediti na temelju volumenske promjene sustava ukoliko je ispunjen uvjet vanjske
mehanike ravnotee. Tada W
12
slijedi iz jednadbe (1.42). Naravno, ista jednadba vrijedi i
za odreivanje mehanikog rada okolinjeg zraka, W
o
.

Ako jednadbu (1.48) podijelimo s masom zatvorenog sustava, m = konst., tada dobivamo
bilancu specifinih energija:

12 12 12 12 12 , p , k
e e u w q + + =
, (J/kg). (I. zakon termodinamike). (1.53)

18
Otvoreni sustav
Bilanca energije otvorenih sustava mora uzeti u obzir protok mase,
m&
(kg/s), kroz
neke dijelove graninih ploha sustava. Uvoenjem vremenske jedinice, lanovi u jednadbi
dobivaju novu dimenziju, J/s = W. To se naglaava dodatnom oznakom u obliku tokice
iznad oznake energija justava:
12
H
&
,
12 , k
E
&
i
12 , p
E
&
. Sukladno tome, sada govorimo o

toplinskom toku,
12
, i snazi P
12
, a ne kao prije o toplini i mehanikom radu. Za otvorene
sustave vrijedi:

12 12 12 12 12 , p , k
E E H P
& & &
+ + =
, (W) (I. zakon termodinamike). (1.54)

Ovdje se oznake indeksa 1 odnose na stanje radne tvari na ulazu, a indeksa 2 na izlazu iz
otvorenog sustava. Umjesto promjene unutarnje energije sada se pojavljuje promjena entalpije
12
H
&
.

Entalpija
Kombinacijom unutarnje energije (U), tlaka (p) i volumena (V) moe se definirati
nova veliina stanja koja se naziva entalpija (H). S obzirom na vrstu sustava entalpiju radne
tvari izraavamo na dva naina,

pV U H + =
, J, (zatvoreni sustav, m = konst.). (1.55)

V p U H
& & &
+ =
, W, (otvoreni sustav,
m&
= konst.). (1.56)

Slijedi da je, neovisno o vrsti sustava, specifina entalpija (h) definirana kao:

pv u h + =
, J/kg. (1.57)
Za diferencijalnu promjenu specifine entalpije vrijedi relacija:

( ) vdp pdv du pv d du dh + + = + =
. (1.58)
Kapljevine
Kod kapljevitih tvari je dv 0, pa se jednadba (1.58) pojednostavljuje u oblik:

vdp du dh + =
, (kapljevine). (1.59)
Integracijom se dobiva

12 12 1 2 12
p v u h h h + =
, (kapljevine), (1.60)
odnosno

( )
12 12 1 2 1 2 12
p V U h h m H H H + = =
& &
&
& & &
, (kapljevine). (1.61)

19
Plinovi
Kod plinova vrijedi opi oblik prema jednadbi (1.58). Posebno, u sluaju idealnih plinova
vrijedi jednostavna jednadba stanja: pv = RT, pa je ( ) RdT pv d = , kao i relacija za
diferencijalnu promjenu unutarnje energije: dT c du
v
= . Tada je:

( ) ( ) dT c dT R c RdT dT c pv d du dh
p v v
= + = + = + =

Ovdje je c
p
, J/(kg K), specifini toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, p = konst..

Za razliku od kapljevina, kod plinova postoji neogranieno mnogo razliitih specifinih (ili
molnih) toplinskih kapaciteta, ovisnih o promjeni stanja plina!

Entalpija idealnih plinova ovisna je samo o temperaturi, isto kao i unutarnja energija! Ukupna
promjena entalpije od ulaznog (1) do izlaznog stanja (2) dobiva se integracijom jednadbe
(1.62):

( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
= =
p p
C N T T c m H H H
&
&
& & &
, W, (idealni plinovi). (1.63)

Kako ne znamo apsolutnu vrijednost unutarnje energije, tako tu vrijednost ne znamo ni za
entalpiju! Sreom to nije bitno, jer se lako mogu odrediti promjene entalpije do kojih je dolo
tijekom procesa. Stoga se referentno nulto stanje entalpije (
0
H
&
) moe odabrati proizvoljno,
prema osobinama promatranog sluaja.
Entalpija ulaznog stanja (
1
H
&
), u odnosu na referentno stanje (
0
H
&
) , jednaka je
( )
0 1 0 1
=
p
c m H H &
& &
. (1.64)
Isto tako je entalpija izlaznog stanja (
2
H
&
) u odnosu na referentno stanje (
0
H
&
),
( )
0 2 0 2
=
p
c m H H &
& &
. (1.65)

Razlika entalpija
1 2 12
H H H
& & &

ne ovisi o izboru referentnog stanja, tj. entalpiji
0
H
&
!
Obino se uzima da je pri temperaturi C
0
0
0 = , entalpija 0
0
= H
&
.
Promjena entalpije (
12
H
&
) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava

uzrokovana je toplinskim tokom (
12
) i/ili mehanikom snagom (P
12
) u interakciji s okoliem.

Toplina
Toplina, Q, oznaava energijsku interakciju koja nastupa zbog postojanja razlike
temperatura, T, sudionika. Smjer topline je od tijela vie prema tijelu nie temperature.
Prema iskustvu, ne postoji spontani proces tijekom kojeg bi toplina prela s hladnijeg na
toplije tijelo i sudionici vratili u poetna stanja. Zato je izmjena topline jednosmjerni
(nepovratan, ireverzibilan) proces koji je povezan s degradacijom energije.
Prvi Zakon termodinamike izraava princip ouvanja energije, ali ne propisuje
nikakav uvjet o smjeru pretvorbe energije iz jednog u drugi oblik. O tome govori Drugi Zakon
termodinamike, o kome e biti rijei u nastavku.

Entropija
Nepovratnost izmjene topline je za termodinamiku teoriju centralno pitanje. Pomou
svojstva sustava, kao to su: masa, volumen, temperatura, tlak ili unutarnja energija, ne
20
moemo kvantificirati efekte nepovratnosti procesa, tj. one do kojih dolazi pri promjeni stanja
sustava. Stoga se namee potreba definiranja nekog novog svojstva sustava, ije bi promjene
bile direktna posljedica nepovratnosti procesa.

Pretpostavimo li sustav, potpuno izoliran od utjecaja okolia, iji se najmanji dijelovi nalaze u
razliitim energijskim mikrostanjima. Mjerenjem temperature ili tlaka dobili bi razliite
vrijednosti, ovisno o lokaciji instrumenta. Stanje sustava nije jedinstveno, pa takav sustav
moemo smatrati sloenim sustavom, sastavljenim od ogromnog broja sudionika razliitih
stanja. Prema iskustvu, to stanje sustava nije odrivo. Sustav spontano tei stanju potpune
unutarnje ravnotee, u kojoj ima homogena svojstva: T = konst., i p = konst.. Vrijeme
relaksacije, potrebno da se uspostavi ravnotea, ovisi o veliini sustava. Za proces
uravnoteavanja sustava vrijede slijedei zakljuci:

1. Tenja sustava prema stanju unutarnje ravnotee je spontani proces!
2. Stanje ravnotee sustava ne moe promijeniti samo od sebe, bez vanjskih utjecaja!

Unutarnja energija potpuno izoliranog sustava, koja je u poetnom stanju neravnotee jednaka
zbroju unutarnjih energija svih i mikrostanja, jednaka je unutarnjoj energiji sustava u
konanom stanju ravnotee,
U . konst U
i
i
= =
. Isto vrijedi i za masu,
= =
i
i
m . konst m
, i
volumen sustava,
V . konst V
i
i
= =
, jer sustav nije u interakciji s okoliem. Dakle, svojstva

sustava m, V i U su konstantna i ne govore nita o unutarnjoj neravnotei ili ravnotei sustava.

Na temelju razdioba temperature, T i tlaka p moemo zakljuiti da li je sustav u ravnotei, ali
ne i koliko je sustav daleko od stanja ravnotee. Nadalje, dok je ravnotea samo jedno stanje,
definirano s jednolikom temperaturom i tlakom, dotle se u istom sustavu moe zamisliti
ogroman broj moguih neravnotenih stanja koji, pored toga, ovisi i o proporcijama (masi)
sustava.
Spontana i jednosmjerna tenja sustava prema ravnotei ukazuje na postojanje nekog svojstva
koje se mijenja sve dok sustav ne doe u ravnoteu, nakon ega sustav ne moe promijeniti
svoje stanje bez dodatnih poticaja iz okolia (tvari izvan sustava). To svojstvo ima pored
odreene numerike vrijednosti i spontanu usmjerenost prema konanoj vrijednosti koja se
dostie dolaskom u ravnoteu. Rudolf Clausius (1850.) prvi ukazuje na postojanje takvog
svojstva, kojeg je 1865. nazvao entropija, S, J/K, (prema grkoj rijei o koja oznaava
pretvorbu).

Kao konano stanje, ravnotea ima obiljeja stanja najvee vjerojatnosti. Statistiki karakter
entropije prvi je prepoznao L. Boltzmann (1877.), utvrdivi proporcionalnost entropije s
ukupnim brojem jednako vjerojatnih mikrostanja, ,
= ln k S
, (1.66)
tako da je ravnoteno stanje ono s najvie anse da se uspostavi. Sustav u ravnotei ima
maksimalnu entropiju, S
max
, za zadani iznos unutarnje energije U.

Entropija je, kao i unutarnja energija, ekstenzivno svojstvo pa se entropija, S, sloenog
sustava u ravnotei, koji se sastoji od i elemenata mase m
i
, moe prikazati kao zbroj
entropija:
21

max max
i
i i
i
i rav
S s m s m S S = = = =

, J/K. (1.67)

Oznaka s, J/(kg K), oznaava specifinu entropiju.

Ako se stanje izoliranog sustava (s barem dva sudionika) mijenja bez promjene entropije
sustava, S
s
= 0, tada je promjena sustava povratna (reverzibilna), a S
s
= konst.. Kod takvih
promjena ne postoji dominantan i spontan smjer promjene stanja, tj. promjenom smjera
poremeaja u istom iznosu, dovodi do suprotne promjene stanja sudionika sustava i povratka
na njihovo poetno stanje. Takve promjene stanja ne postoje u prirodi, ve se uzimaju kao
granini sluaj pri teorijskim razmatranjima. Kod realnih promjena stanja sustava bit e
uvijek S
s
> 0, tj. entropija sustava uvijek raste.
Moemo zakljuiti: "Promjena entropije izoliranog sustava uvijek je vea, ili jednaka nuli:
S
s
0".

Slika 1.5 Sudionici potpuno izoliranog sustava

Na slici 1.5 prikazan je izolirani sustav s tri sudionika: radni medij (RM), toplinski spremnik
(TS) i mehaniki sudionik (MS). Promjena stanja radnog medija realno je neravnotena,
mehaniki rad, W, praen je gubicima zbog trenja, a izmjena topline, Q, je jednosmjerni
proces. Zbog ireverzibilnosti procesa entropija sustava raste, S
s
> 0, ali se klasina
termodinamika ne uputa u odreivenje veliine stvarne promjene entropije. Umjesto toga,
ona razmatra pojednostavljene fizikalne modele uvoenjem nekih pretpostavki, sukladno
karakteristikama promatranog sluaja.

Ravnotene promjene

U brojnim sluajevima su efekti mehanikih gubitaka (trenja) zanemarivi u odnosu na
ukupne mehanike ili toplinske efekte. To je redovito sluaj kada se mehanika interakcija
odvija uz zanemarivo malu razliku sila, tj. priblino u uvjetima vanjske mehanike ravnotee.
Tada vrijedi pretpostavka da je mehaniki rad, W, povratan (reverzibilan).

Za plinovite radne sustave, koji se u klasinoj termodinamici preteno promatraju zbog
svojstva lake promjene volumena, a time i sposobnosti pretvorbe topline u mehaniki rad, i
obnuto, u pravilu se usvaja pretpostavka da se promjena stanja takvih sustava odvija u
uvjetima unutarnje toplinske i mehanike ravnotee. Po svom karakteru se takve ravnotene
promjene stanja mogu se provesti i u suprotnom smjeru, pa kaemo da su one povrative.
RM
radni medij
m = konst.
mehaniki
sudionik
Granica izoliranog sustava
TS MS
toplinski
spremnik
Q
W
22
U posebnom sluaju sustav se moe sastojati samo od radnog medija i mehanikih sudionika,
bez prisustva i utjecaja bilo kojeg toplinskog spremnika. Takav se sustav naziva toplinski
izoliranim sustavom, ili adijabatskim sustavom, jer na granicama sustava nema toplinske
interakcije, Q = 0. Ako je mehanika interakcija unutar takvog sustava reverzibilna, a
promjena stanja radnog sustava ravnotena, tada je cijeli proces tog sustava reverzibilan, tj.
S
s-ad
= 0. Promjena stanja samog radnog medija je ravnotena (povrativa) i odvija se uz
reverzibilnu (povratnu) mehaniku interakciju S
MS
= 0, pa i za radni medij vrijedi S
RM
= 0,
odnosno entropija radnog medija se ne mijenja, S
RM
= konst.. Stoga se takva promjena stanja
radnog medija naziva izentropa.

Openito se ravnotene promjene stanja plinovitih radnih sustava nazivaju politrope, meu
koja spada i spomenuta izentropa, kao specijalni sluaj promjene pri uvjetu Q = 0. Kod svih
ostalih politropa postoji toplinska interakcija, Q 0, zbog postojanja konane razlike
temperatura izmeu radnog medija i toplinskog spremnika, T 0. Zbog jednosmjernosti
topline je takva toplinska interakcija ireverzibilna, pa je i proces sustava u cjelini nepovratan.
Bez obzira to je svaka politropa definirana kao ravnotena, time i povrativa, ona e u ovom
sluaju zbog karaktera topline biti nepovratna (ireverzibilna). To znai da se plinoviti radni
sustav ne moe s istim toplinskim spremnikom vratiti u poetno stanje. Ipak, zbog karaktera
politrope mogao bi se provesti proces u suprotnom smjeru, ali s drugim toplinskim
spremnikom. U tome lei smisao iskaza: politrope su povrative, ali ne i povratne (s izuzetkom
izentrope).
Za zadani sustav su svi realni procesi s izmjenom topline ireverzibilni zbog nepovratne
degradacije energije. Kao posljedica toga raste entropija sustava, S
s
> 0.

II. ZAKON TERMODINAMIKE

Pretpostavivi da je mehanika interakcija reverzibilna otklonili smo njen utjecaj na
promjenu entropije sustava. Preostaje da razmotrimo posljedice nepovratne izmjene topline
izmeu toplinskog spremnika i radnog sustava. Neka je poetno stanje radnog medija
ravnoteno, te neka mu se dovede infinitezimalni obrok topline, Q, od nekog ogrjevnog
toplinskog spremnika, zbog kojeg se temperature sudionika praktiki ne mijenjaju. Zbog
toplinskog poremeaja radni medij (RM) je pomaknut iz poetnog stanja, i tei prema novom
stanju ravnotee.
Toplinska interakcija moe biti reverzibilan proces samo u teorijskom smislu, tj. pri
jednakim i konstantnim temperaturama sudionika, T
RM
= T
TS
. Izmjenjena toplina izmeu
radnog medija i toplinskog spremnika je jednaka, ali sa suprotnim smislom, Q
RM
= - Q
TS
.
Odgovarajue promjene entropije bit e, prema Clausiusu,

RM
RM
RM
T
Q
dS

=
,
TS
TS
TS
T
Q
dS

=
, (reverzibilni proces). (1.68)

Ukupna promjena takvog potpuno izoliranog sustava je
0 = + =
TS RM s
dS dS dS
, jer e zbog
razliitog smisla toplina, promjena entropija biti jednaka i suprotnog predznaka:
TS RM
dS dS =
.

U realnim sluajevima toplina se izmjenjuje samo ako postoji razlika temperatura, T
RM
T
TS
.
Uz pretpostavku ravnotenih promjena stanja radnog medija vrijedi i dalje jednadba (1.68), u
23
kojoj su sada nazivnici razliiti, a brojnici meusobno jednaki. Toplinu prima sudionik s
manjom temperaturom, pa e njegova promjena entropije biti pozitivna, a ujedno i vea zbog
manje temperature, od negativne promjene entropije sudionika koji predaje toplinu. Na
primjer, ako je T
RM
< T
TS
, tada je
TS RM
dS dS >
. S obzirom na predznak je

0 >
=
RM
RM
RM
T
Q
dS
,
0 <
=
TS
TS
TS
T
Q
dS
, (1.69)

jer je, za T
RM
< T
TS
, Q
RM
> 0, a Q
TS
< 0, pa je promjena entropije takvog sustava

0 > + =
TS RM s
dS dS dS
, (ireverzibilna izmjena topline). (1.70)

Premda je promjena stanja radne tvari ravnotena (povrativa), cijeli proces ukljuuje sve
sudionike i njihove interakcije, pa je zbog jednosmjernosti topline proces nepovratan.
Isti rezultat slijedi i u obrnutom sluaju kada je T
RM
> T
TS
. Time je potvrena ranija tvrdnja da
je promjena entropije izoliranog sustava, dS
s
0.

Za konane ravnotene promjene stanja radnog medija moe se toplina koju on izmjenjuje s
toplinskim spremnikom izraunati pomou svojstava radnog medije, T i S. Tada vrijedi:

=
2
1
12
TdS Q
, (ravnotena promjena RM), (1.71)

iako je sama toplinska interakcija ireverzibilna.

Za konane neravnotene procese je izmjenjena toplina QB
12
B razliita od rezultata integrala na
desnoj strani jednadbe pa vrijedi:

<
2
1
12
TdS Q
, (neravnotena promjena RM), (1.72)

jer je promjena entropije, osim o izmjenjenoj toplini, ovisna i o karakteru neravnotene
promjene stanja radnog medija.

Neravnotena promjena uzrokuje generaciju (produkciju) entropije, dS
gen
, definiranu kao

0

T
Q
dS dS
gen
, (1.73)

a koja se ne razmatra se u okviru klasine (ravnotene) termodinamike.

Analitiki oblik II. zakona. Clausiusova jednadba:
TdS Q = , odnosno ( )
=
2
1
12
dS S T Q , (II. zakon termodinamike). (1.74)

smatra se analitikom formulacijom II. zakona termodinamike za ravnotene promjene
stanja. Jednadba (1.74) ukazuje na to da se toplina Q moe vidjeti u obliku povrine u
dijagramu s termodinamikim koordinatama T, S radnog medija.

24
Podsjetimo se da pri takvim procesima za mehaniki rad vrijede relacije:
pdV W = , odnosno ( )
=
2
1
12
dV V p W , (uz vanjsku mehaniku ravnoteu). (1.75)
To znai da se mehaniki rad moe prikazati u dijagramu p, V.

III. ZAKON TERMODINAMIKE

Prema Clausiusovoj jednadbi:

T
Q
dS

=
, (1.76)

definirana je samo promjena entropije ravnotenog procesa, a ne i njena apsolutna vrijednost.
To je dovelo do Nernstovog teorema, koji se ponekad naziva III. zakon termodinamike, a koji
kae da je entropija sustava na apsolutnoj nuli jednaka tono definiranoj konstanti. To je zbog
injenice da sustav na nultoj temperaturi postoji u svom osnovnom stanju, tako da je njegova
entropija odreena s degeneracijom osnovnog stanja. Mnogi sustavi, kao to su kristalne
reetke, imaju jedinstveno osnovno stanje na temperaturi apsolutne nule, pa je njihova
entropija jednaka nuli, (ln1 = 0) .

Apsolutna nula. Pojam apsolutne nule uveo je William Thomson (Lord Kelvin, 1848.) na
zapaanju da se pri niim temperaturama smanjuje promjena entropije. To je dovelo do
postulata da se pribliavanjem temperature nekoj donjoj granici, nazvanoj apsolutna nula,
entropija istih supstanci pribliava nuli. Prema III. zakonu termodinamike, ako se moe uzeti
da je entropije svakog elementa na apsolutnoj nuli jednaka nuli, tada svi elementi iznad
apsolutne nule moraju imati konanu, pozitivnu vrijednost entropije. Ipak, budui da se
entropija ne moe smanjiti na nulu konanim nainom (zbog II. zakona), to ni jedan sustav ne
moe dosei apsolutnu nulu.

Zakljuak

Nulti zakon definira toplinsku ravnoteu; I. zakon izraava ouvanje energije; II. zakon
izrie da sve tei ravnotei pri emu entropije tei maksimalnoj vrijednosti, a III. zakon tvrdi
da postoji najnia temperatura, nazvana apsolutna nula, gdje je entropija jednaka nuli.
25
2 IDEALNI PLINOVI

Idealni plin je hipotetiki plin ije je ponaanje egzaktno odreeno zakonima plina.
Molekule plina imaju masu, zauzimaju zanemarivo malen prostor, a osim sudara sve druge
sile izmeu molekula su zanemarive. Svi sudari, ukljuujui i one na graninoj plohi s drugim
tijelima, su idealno elastini, tako da molekule mogu posjedovati samo kinetiku energiju
translacije. Priblino teorijskom modelu idealnog plina ponaaju se razrijeeni realni plinovi.
Pod zakonima plina podrazumijevaju se matematike formulacije eksperimentalnih rezultata
do kojih se dolo tijekom dueg povijesnog razdoblja.

Boyleov i Mariotteov zakon

Prve rezultate eksperimentalnih zapaanja dao je Irski znanstvenik Robert Boyle
(1662.). Dodavanjem ive kroz otvoreni krak J-cijevi smanjivao se volumen zraka koji je
ostao zarobljen u kraem kraku. Mjerenjem volumena i tlaka zraka Boyle je uoio da se
volumen plina mijenja obrnuto s tlakom:
. konst pV = , (pri T = konst. i n = konst.), (2.1)
pri emu su temperatura T i broj molekula n bili konstantni.

Neovisno o Boyleu, rezultate u istom obliku objavio je francuski fiziar Edme Mariotte
(1676.) stoga se taj zakon plina esto naziva Boyleov i Mariotteov zakon.
Utjecaj broja molekula na vrijednost produkta pV = konst. moe se eliminirati ako relaciju
(2.1) svedemo na broj N
L
= N
A
= 6,02210
26
molekula, to po definiciji odgovara koliini N =
1 kmol. Tada je
( ) T C . konst
N
pV
T
= = , (2.2)
gdje je C
T
(T) konstanta koja ovisi samo o temperaturi T.

Charlesov i Gay-Lussacov zakon

Francuski fiziar Jacques Charles ustanovio je (1787.) da se kisik, duik, ugljini
dioksid i zrak ire na isti nain u temperaturnom intervalu od 80 stupnjeva. Neto kasnije
objavio je Joseph Louis Gay-Lussac (1802.) rezultate slinog eksperimenta, ukazujui na
linearni odnos izmeu volumena i temperature:
. konst
T
V
= , (pri p = konst. i N = konst.). (2.3)
Slino prethodnom i ovdje se moe eliminirati utjecaj broja molekula, tako da isti zakljuak
vrijedi i u obliku:
( ) p C . konst
NT
V
p
= = , (pri p = konst. i N = konst.). (2.4)
gdje je C
p
(p) konstanta koja ovisi samo o tlaku p.

26
Avagadrov zakon

Talijanski fiziar i matematiar Amedeo Avogadro oblikovao je (1811.) svoja
zapaanja o odnosu volumena i broja molekula u zakljuak: jednaki volumeni plinova, pri
istom tlaku i temperaturi, sadre isti broj molekula.
n C V
n
=
,

(pri p = konst., T = konst.). (2.5)
Za odnos volumena prema broju molekula u koliini jednog kilomola vrijedi oblik:
( ) . konst N C
N
V
N
= =
,

(pri p = konst., T = konst.). (2.6)

Jednadba stanja idealnih plinova - univerzalni zakon plina

Uzimajui u obzir jednadbe (2.2), (2.4) i (2.6), slijedi da je:

( )
( ) ( )
T
p
N C p C p
T
T C
NT
pV
N p
T
= = = . (2.7)
Jednakost:

( )
( ) ( )
T
p
N C p C p
T
T C
N p
T
= = . (2.8)
moe biti istinita samo ako su svi lanovi neka ista konstanta. Ta konstanta vrijedi za sve
plinove koji potuju navedene zakone plina, a naziva se opa plinska konstanta . U SI
sustavu ona ima slijedeu numeriku vrijednost i dimenziju: = 8314 J/(kmol K).
S obzirom na to jednadbu (2.7) moemo pisati u obliku:
=
NT
pV
, (2.9)
odnosno,
T N pV = , (jednadba stanja idealnog plina). (2.10)

Budui da se pri izvodu jednadbe (2.10) uzeo u obzir samo broj molekula, a ne i molekularne
karakteristike plina, to jednadba vrijedi samo priblino i za realne plinove. Za svaki realni
plin moe se mjerenjem ustanoviti podruje tlakova i temperatura u kojem se on vlada kao
idealni plin.
Za sada e se teorijska razmatranja ograniiti na idealne plinove, ili mjeavine idealnih
plinova.

Oblici jednadbe stanja idealnog plina

U jednadbu stanja idealnog plina (2.10) moe se uvesti masa m umjesto koliine N,
koje su meusobno povezane preko pojma molne mase (mase jednog kilomola) M:
N M m = . (2.11)
Kako je ve reeno, molna masa ima istu numeriku vrijednost kao i molekularna masa
27
promatranog plina (podatak se uzima iz odgovarajuih tablica).
Jednadba stanja poprima oblik:
T R m pV = , (jednadba stanja idealnog plina), (2.12)
gdje je R = /M , J/(kg K), individualna plinska konstanta, tj. plinska konstanta koja je
karakteristina za dotini plin.
S obzirom da su:
specifini volumen, v = V/m, m
3
/kg,
gustoa, = m/V , kg/m
3
,
molni volumen, v
N
= V/N, m
3
/kmol,
mogu se dobiti drugaiji oblici jednadbe stanja:

RT pv = , (2.13)
RT
p
=
(2.14)
T pv
N
= , (2.15)

Ploha stanja idealnog plina

Navedeni zakoni plina mogu posluiti za dobivanje grafikog prikaza plohe na kojoj
lee sva stanja idealnog plina.
Prema zakonu Boylea i Mariottea, (2.1), mogu se stanja plina prikazati u ravnini p-V, ili p-v, s
razlikom mjerila na apscisi sukladno odnosu: v = V/m. Prikaz vrijedi za N = konst., odnosno
m = konst.

p
p
A
p
B
V
A
V
B
V
T
1
T
2
> T
1
A
B
m = konst.
N = konst.
(v
A
) (v
B
)
(v)

Slika 2.1 Izoterme u p-V dijagramu

28
Za dva stanja (A) i (B) koja imaju istu temperaturu T
1
vrijede odnosi:

B B A A
V p V p = , (16a)

B B A A
v p v p = . (16b)

U ravnini p-V, odnosno p-v, izoterme su istostrane hiperbole. Grafiki prikaz dviju izotermi,
T
1
i T
2
, dan je na slici 2.1.
Charlesov i Gay-Lussacov zakon, prema jednadbi (2.3), mogu posluiti za grafiki prikaz u
ravnini V-T, odnosno v-T, ili alternativno, u ravnini v-, (slika 2.2).
Prema tom zakonu za stanja A i B, koja imaju isti tlak p, vrijedi odnos:
. konst
T
v
T
v
B
B
A
A
= = (pri p = konst.). (2.17)
Liniju istog tlaka nazivamo izobarom, a prema jednadbi (2.17) slijedi da ta linija u ravnini v-
T ima konstantan nagib. To znai da je u toj ravnini izobara pravac, to je vidljivo iz slike 2.2.

Nagib, v/T , izobarnog pravca p= konst. slijedi iz jednadbe stanja (2.13):

p
R
T
v
= , (2.18)
iz ega proizlazi da veem tlaku p
2
> p odgovara pravac manjeg nagiba.
Na temperaturi
o
= 0
o
C, odnosno T
o
= 273,15 K, specifini volemen plinova ovisi o tlaku: v
o

= v
o
(p), pa se koeficijent smjera pravca moe izraziti kao v
o
(p)/273,15. Stoga zakon Charlesa i
Gay-Lussaca moemo pisati u obliku:

( )
( ) 15 273
15 273
,
,
p v
v
o
+ = . (2.19)

v p
1
< p
p
v
o
(p
1
)
o
C
T K
- 273,15
o
C
v
p
2
> p
0
o
C
0 K 273,15 K
v
o
(p)
v
o
(p
2
)
m = 1 kg
A
B

Slika 2.2 Izobare u v-T dijagramu

29
Na slici 2.2 isprekidane linije pravaca naznauju podruje u kojem ponaanje plina odstupa od
idealnog, zbog pribliavanja uvjetima pretvorbe u kapljevito agregatno stanje. Plinovi poput
vodika, helija i neona, zbog vrlo slabih molekularnih privlanih sila imaju vrlo niske
temperature vrelita i talita. Zbog toga se oni u najveem podruju ponaaju kao idealni
plinovi.

Grafiki prikazi na slikama 2.1 i 2.2 mogu se objediniti u jedinstven prostorni prikaz u
odnosu na koordinate p-v-T. Tada dobivamo plohu stanja idealnog plina kakva je prikazana na
slici 2.3.

p
p
2
p
1
v
1
v
2
v
T
T > T
1
T > T
T
2
( ) . konst p C
T
v
= =
( ) . konst T C pv = =

Slika 2.3 Plohe stanja idealnog plina u p-v-T dijagramu

MJEAVINE IDEALNIH PLINOVA

Mjeavine idealnih plinova vladaju se jednako idealno kao to se ponaaju i plinovi od
kojih su sastavljeni. Kada se na osnovi svojstava sudionika i njihovog udjela u ukupnoj masi,
odnosno koliini, odrede svojstva mjeavine, tada se ona moe smatrati jednim plinom za
kojeg vrijedi jednadba stanja idealnog plina, kao i sve druge relacije koje se koriste pri
proraunu procesa s idealnim plinom!
Za poetak moemo razmotriti mjeavinu koja se sastoji od dva idealna plina: 1 i 2. Poznate
su njihove mase: m
1
i m
2
, a time i koliine: N
1
= m
1
/M
1
i N
2
= m
2
/M
2
. Plinovi imaju istu
temperaturu T, pa se ona ne e promijeniti ni kada se plinovi pomijeaju (temperatura ne ovisi
o sastavu).
Ukupna masa mjeavine je
m = m
1
+ m
2
, (2.20)
pa dijeljenjem jednadbe s m dobivamo:

2 1
2 1
1 g g
m
m
m
m
+ = + = , (2.21)
gdje su g
1
i g
2
maseni udjeli sudionika mjeavine s dimenzijom [kg
i
/kg].
30
Ukupna koliina mjeavine
N = N
1
+ N
2
, (2.22)
pa dijeljenjem jednadbe s N dobivamo:

2 1
2 1
1 r r
N
N
N
N
+ = + = , (2.23)
gdje su r
1
i r
2
molni udjeli sudionika mjeavine s dimenzijom [kmol
i
/kmol].
Za mjeavine s proizvoljnim brojem sudionika i vrijedi:

= = + + + +
i
i i
g g .... g g g 1
3 2 1
, (maseni sastav), (2.24)
1
3 2 1
= = + + + +

i
i i
r r .... r r r , (molni sastav). (2.25)
Svaki sudionik se ponaa kao idealni plin, tj. kao da drugih plinova nema! Svi plinovi imaju
istu temperaturu T i cjelokupni volumen V na raspolaganju. Meutim, tlak svakog sudionika
moe biti proporcionalan samo broju vlastitih molekula i njihovih sudara s okolnim plohama,
dok e tlak mjeavine biti zbroj svih pojedinanih (parcijalnih) efekata.
Za svaki plin moemo napisati njegovu jednadbu stanja:
T N T R m V p = =
1 1 1 1
, (2.26)
T N T R m V p = =
2 2 2 2
, (2.27)
.......................................................................
T N T R m V p
i i i i
= = . (2.28)
Zbrajanjem jednadbi dobivamo:
( ) ( ) ( ) T N ... N N T R m ... R m R m V p ... p p
i i i i
+ + + = + + + = + + +
2 1 2 2 1 1 2 1
. (2.29)

Kako je i sama mjeavina idalni plin to i za nju vrijedi jednadba stanja:

T N mRT pV = = . (2.30)
Usporedbnom triju lanova u jednadbama (2.29) i (2.30) dolazimo do tri zakljuka.

Kao prvo, usporeujui lan na lijevoj strani jednadbi slijedi da je tlak mjeevine p jednak
zbroju parcijalnih tlakova sudionika mjeavine p
i
:

= + + + =
i
i i
p p ... p p p
2 1
, (Daltonov zakon idealni plinovi). (2.31)
Jednadbu (2.31) ustanovio je engleski kemiar i fiziar John Dalton (1803.).

Podijelimo li jednadbu stanja i-sudionika s jednadbom stanja mjeavine, tj. jednadbu
(2.28) s jednadbom (2.30), dobiva se:

31

i
i i i i
r
N
N
mR
R m
p
p
= = = , (2.32)
to znai da je omjer parcijalnog tlaka i-sudionika i tlaka mjeavine upravo jednak molnom
udjelu r
i
tog sudionika. Slino vrijedi i za druge sudionike u mjeavini. Uoimo da su omjeri
tlakova jednaki omjeru koliina, odnosno omjeru broja molekula, a ne neposredno omjeru
masa. To je razumljivo s obzirom da je tlak posljedica sudara molekula s nekom dodirnom
plohom (nekog tijela).

Svaki sudionik idealne mjeavine protee se cijelim prostorom V, kao da drugih sudionika
nema, pa se na njih ni ne odnosi njegov parcijalni tlak. Taj tlak se reflektira samo na dodirnoj
plohi s kapljevitim ili krutim tijelom u okoliu plina! Stoga je ukupni tlak mjeavine prema
okoliu, npr. instrumentu za mjerenje tlaka, zbroj pojedinanih (parcijalnih ili djelominih)
tlakova sudionika mjeavine.

Kod realnih plinova Daltonov zakon vrijedi samo priblino, ovisno o tome koliko uvjeti
temperature i tlaka pod kojim se plin nalazi uzrokuju odstupanje od idealnog ponaanja.

U daljnim razmatranjima bavit emo se samo modelom idealnog plina i plinskih mjeavina
kod kojih Daltonov zakon vrijedi.

Koliki bi volumen V
i
zauzimao neki i-sudionik, koji je pisutan u koliini N
i
, kada bi se nalazio
pod tlakom mjeavine p? Prema jednadbi stanja tog sudionika vrijedi:

T N pV
i i
= , (i-sudionik pod tlakom mjeavine). (2.33)
Podijelimo li ovu jednadbu s jednadbom stanja za mjeavinu, (2.30), dobiva se da je omjer
volumena:

i
i i
r
N
N
V
V
= = , (izbjegavati upotrebu
i
i
r
V
V
= ), (2.34)

takoer jednak molnom udjelu tog i-sudionika. Otuda dolazi opis sastava mjeavine u obliku
volumnih udjela. Uporaba takvog opisa nije preporuljiva, jer se time uvodi hipotetiki
volumen V
i
po principu logike "kad bi ...., tad bi ......," pa bi uvoenje V
i
u proraun preko
jednadbe (2.34) moglo dovesti do greaka. Najbolje je takvu formulaciju odmah zamijeniti s
opisom molni udjeli koja je nedvosmislena.
Kao drugo, usporedbom srednjih lanova jednadbi (2.29) i (2.30) slijedi da je

= + + + =
i
i i i i
R m R m ... R m R m mR
2 2 1 1
, (2.35)
to znai da je prividna plinska konstanta mjeavine R:

= + + + =
i
i i i
i
R g R
m
m
... R
m
m
R
m
m
R
2
2
1
1
, J/(kg K), (2.36)

32
pod utjecajem plinskih konstanti R
i
sudionika, srazmjerno njihovom masenom udjelu u
mjeavini, g
i
.
Kao tree, trei lanovi u jednadbama (29) i (30) potvruju iskustvo da je koliina mjeavine
jednaka zbroju koliina sudionika:

= + + =
i
i i
N N ... N N N
2 1
. (2.37)
Da bi se koliina N mogla preraunati u masu m potrebno je znati prividnu molnu masu M
mjeavine. Njena vrijednost ovisi o molnoj masi M
i
sudionika i, u onoj mjeri koliki je molni
udio tog i-sudionika. Ispravnost ove tvrdnje moe se provjeriti ako se provede analiza
dimenzija, kako slijedi.
=
+ +
i
i
i
i i
M
N
N
... M
N
N
M
N
N
M
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
2
2
2
2 2
1
1
1
1 1
.
kmol
kg
kmol
kg
...
kmol
kg
kmol
kg
2
2 2
1
1 1
+ +
=

i
i i
i
i i
M r M r M r M r (2.38)

Znai, ako je poznat molni sastav mjeavine, r
i
, tada su iz tablica dostupni podaci molnih
masa sudionika, a molna masa mjeavine M moe se lako izraunati iz relacije:

=
i
i i
M r M
, kg/kmol, (prividna molna masa mjeavine). (2.39)
Naravno, za mjeavinu takoer vrijedi relacija:
= RM , J/(kmol K), (2.40)
gdje je = 8314 J/(kmol K), opa plinska konstanta za sve plinove.

Na temelju jednadbi (2.36) i (2.39) moe se zakljuiti da e ona svojstva mjeavine koja su
svedena na masu ovisiti o masenom sastavu, dok e svojstva mjeavine koja su svedena na
koliinu ovisiti o istim svojstvima sudionika, srazmjerno njihovim molnim udjelima.

Izmeu masenog i molnog sastava mora postojati veza, jer ona postoji izmeu mase i koliine
u obliku: m = MN. Na primjer, zadani maseni sastav, g
i
= m
i
/m, moemo preoblikovati ovako:

= = = = = =
i
i i
i i i i
i i i
i i i i
i
M r
M r
M
M r
M r
M
M
N
N
M MN
N M
m
m
g
1 1
. (2.41)
Dobivena relacija koristi se prema potrebi konkretnog sluaja:

a) zadan je molni r
i
, a trai se maseni sastav g
i
.
Tada se najprije mora izraunati prividna molna masa mjeavine:
=
i
i i
M r M
,
a zatim za svaki i-sudionik njegov maseni udio g
i
primjenom relacije:
33

M
M r
g
i i
i
= , (za svaki i-sudionik). (2.42)

b) zadan je maseni g
i
, a trai se molni sastav r
i
. Tada se najprije mora izraunati prividna
plinska konstanta mjeavine:
=
i
i i
R g R
, (2.43)
a zatim se izrauna prividna molna masa mjeavine:
R
M

= .
Konano, za svaki i-sudionik moe se izraunati njegov molni udio:

i
i
i
g
M
M
r = , (za svaki i-sudionik). (2.44)

Specifini toplinski kapacitet mjeavine, c, J/(kg K) je svojstvo svedeno na jedan kilogram
mjeavine. Stoga e on ovisiti o specifinim toplinskim kapacitetima sudionika srazmjerno
njihovim masenim udjelima:

=
i
i i
c g c , J/(kg K), (za mjeavinu). (2.45)

Molni toplinski kapacitet mjeavine, C, J/(kmol K), je svojstvo svedeno na jedan kilomol
mjeavine, pa stoga ovisi o molnim udjelima sudionika i njihovim molnim toplinskim
kapacitetima:

=
i
i i
C r C , J/(kmol K), (za mjeavinu). (2.46)

Jednadbe (2.45) i (2.46) vrijede bez obzira da li se koriste pravi ili srednji, specifini ili
molni, toplinski kapaciteti.

Kod plinova, pa tako i kod njihovih mjeavina, postoji beskrajno mnogo specifinih i molnih
toplinskih kapaciteta koji ovise o procesu, tj. promjeni stanja plinova. O tome e biti rijei u
kasnijim razmatranjima.

34
3 TERMODINAMIKI MODEL

Idealizacija radnog medija, kao idealnog plina; samog procesa, kao kontinuiranog niza
ravnotenih stanja, te pretpostavka o reverzibilnosti mehanike interakcije, ine cjeloviti
idealni model na kojem se razvila termodinamika teorija.
Termodinamiki prorauni koji su razvijeni na tom modelu mogu se primijeniti kao dobre
aproksimacije za mnoge realne sluajeve. Zbog toga ima smisla da se detaljno pozabavimo s
idealnim plinovima i njihovim ponaanjem.

Radni medij (RM) konstantne mase ini zatvoreni sustav koji je u toplinskoj i mehanikoj
interakciji s okoliem. Toplinska interakcija odvija se pri konanim razlikama temperatura
radnog medija i toplinskog spremnika (TS), tj. pri vanjskoj toplinskoj neravnotei
(ireverzibilan proces). Suprotno tome, mehanika interakcija je reverzibilna, jer tee u
uvjetima vanjske mehanike ravnotee, tj. pri zanemarivo maloj rezultantnoj sili i bez
gubitaka zbog trenja.

Tijekom procesa sve estice radnog medija prelaze trenutno i istovremeno u isto novo stanje,
tako da u svakom trenutku vlada unutarnja toplinska i mehanika ravnotea (jednaka
temperatura T i tlak p), pa se takav proces naziva ravnoteni.

Za daljnja razmatranja nije od vanosti promjena kinetike i potencijalne energije radnog
medija. Zbog toga se za bilancu energije moe koristiti I. Zakon termodinamike u
najednostavnijem obliku:

12 12 12
U W Q = . (3.1)

Reverzibilna mehanika interakcija

Po definiciji se mehaniki rad radnog medija,
( )
=
2
1
12
dV V p W (mehaniki rad radnog medija), (3.2)
moe izraunati pomou svojstava radnog medija (p, V), ako nam je poznata matematika
formulacija procesa izmeu poetnog (1) i konanog stanja (2), tj. ako znamo oblik funkcije p
= p(V). Takvih funkcija (procesa) izmeu zadanih stanja 1 i 2 ima beskrajno mnogo. Zbog
toga se kae da je mehaniki rad funkcija procesa (funkcija puta), odnosno naina kako se
mijenja stanje radnog medija.

Naravno, radni medij ne mijenja stanje svojevoljno, ve pod utjecajem mehanikog djelovanja
tvari iz okoline, na kojima se uoavaju openito drugaije makroskopske promjene, npr. kao
promjena pozicije ili brzine, a moda i volumena. Promjene izvan radnog medija ovdje nisu
predmet interesa, pa se mehaniki efekti izmeu radnog medija i okoline mogu openito
oznaiti s W.

Samo u idealnom sluaju mehanike ravnotee vrijedi jednakost W = W
12
, dok se u realnim
prilikama dio mehanikog rada gubi zbog nepovratnosti (trenja).
Promjena volumena radnog medija znak je postojanja mehanike interakcije s nekim
sudionikom u okoliu, koji zbog toga i sam doivljava promjenu volumena, ali suprotnog
35
smisla. U pravilu je taj sudionik okolinji zrak, a njegov se mehaniki rad rauna po istom
principu:
( )
0 1 0 2 0
0 2
0 1
0 0
0 2
0 1
0 0 0 , ,
,
,
,
,
V V p dV p dV p W = = =

, (mehaniki rad okolinjeg zraka). (3.3)
Premda je V
2,0
V
1,0
njihovu razliku ne moemo izraunati, jer je V
2,0
= i V
1,0
= .
Ako su radni medij i okolinji zrak jedini sudionici s volumenskim promjenama, tada mora
biti dV = dV
0
, pa i za konane promjene volumena vrijedi:
( ) ( )
0 1 0 2 1 2 , ,
V V V V = . (3.4)
Stoga se mehaniki rad okolinjeg zraka moe izraunati iz jednadbe:
( )
2 1 0 0
V V p W = , (mehaniki rad okolinjeg zraka). (3.5)
gdje su V
1
i V
2
poetni i konani volumen radnog medija!

U pravilu ovi mahaniki efekti nisu jednaki: W
12
W
0
, pa bi u sluaju da su radni medij i
okolinji zrak jedini sudionici mehanike interakcije to bio sluaj vanjske mehanike
neravnotee! I u tom bi sluaju postojala ravnotena volumenska promjena radnog medija, pa
bi desna strana jednadbe (3.2) bila:
( ) ( ) W broj neki ..... dV V p I = =
2
1
12
, (vanjska mehanika neravnotea), (3.6)
gdje W oznaava ostvarenu mehaniku interakciju pri vanjskoj mehanikoj neravnotei.

Vrijednost integrala I
12
ne bi imala smisao mehanikog rada prema okolinjem zraku, jer on
prima samo iznos W
0
srazmjeran njegovom otporu, ni manje ni vie. Stoga jednadba (3.6)
samo kae koliko bi radni medij mogao dati, ili trebao primiti, tijekom promjene stanja od 1
do 2. Zato se integral u jednadbi (3.6) naziva se teorijski rad plina W
12
, kako bi se naglasila
ovisnost mehanike interakcije o svim njenim sudionicima.
Pretpostavka o postojanju vanjske mehanike ravnotee ustvari znai pretpostavku da postoji
barem jo jedan mehaniki sudionik (MS), koji sudjeluje s radom W, tako da vrijedi:

0 12
W W W + = , (rad mehanikog sudionika, MS). (3.7)
Jednadba (3.7) uvaava injenicu da su W
12
i W
0
uvijek suprotnog predznaka (smisla) te da
su u opem sluaju meusobno razliiti! Kada je W > 0 govorimo o korisnom (dobivenom)
radu, a u sluaju kada je W < 0 o utroenom radu u odnosu na trei mehaniki sudionik MS.
U teorijskim razmatranjima u pravilu se taj sudionik (MS) ne opisuje, ve se njegovo uee
podrazumijeva u onom iznosu koliko je potrebno da se ispuni uvjet vanjske mehanike
ravnotee.

Sukladno definiciji prema jednadbi (3.2) moe se teorijski mehaniki rad radnog medija
prikazati grafiki u ravnini s koordinatama p i V.
36
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
V
12
dV
p
( )
=
2
1
12
dV V p W
a
b - neravnoteni proces
( ) { }
b
b
12
2
1
12
W dV V p I
)
`

Slika 3.1. Mehaniki rad u p V dijagramu

Povrina ispod linije procesa radnog medija od stanja 1 do 2, odgovara teorijskom radu
radnog medija W
12
, sukladno jednadbi (3.2), ali samo za ravnoteni proces (linija a od 1 do
2) u uvjetima vanjske mehanike ravnotee. Ako ne postoji vanjska mehanika ravnotea,
tada bi se teko mogla ostvariti i unutarnja ravnotea, pa tako ni ravnoteni proces plina.

Neravnoteni proces izmeu 1 i 2 prikazan je na slici 3.1 tokastom linijom b. Kada bi znali
tok procesa p = p(V) mogli bi izraunati vrijednost integrala I
12
sukladno jednadbi (3.6), koji
u p V dijagramu odgovara povrini ispod krivulje procesa b. No, ta povrina nema znaenje
mehanike interakcije W
12
koju je radni medij imao sa okoliem, jer nije ispunjen uvjet
vanjske mehanike ravnotee.
Pri neravnotenom procesu ne postoji jedinstveno stanje radnog medija, ve ima smisla
govoriti samo o lokalnim stanjima njegovih najmanjih makro estica. Tim esticama se mogu
pripisati ravnoteni procesi, odnosno funkcija p = p(V), ali su oni, odnosno one, meusobno
razliite, pa su estice u unutarnjoj energijskoj interakciji koja se ne reflektira na okoli
radnog medija. Klasina termodinamika ne analizira takve probleme.

Kriterij za odreivanje smisla (predznaka) teorijskog rada je promjena volumena u odnosu na
volumen poetnog stanja, sukladno jednadbi (3.2).

p
p
1
V
1
V
1
V > 0
KOMPRESIJA EKSPANZIJA
V < 0
W
12
> 0 W
12
< 0
E K

Slika 3.2 Kriterij ekspanzije i kompresije

37
Proces smanjivanja volumena naziva se kompresija, a poveanja volumena ekspanzija.
Uoimo, na temelju slike 3.2, da se pojmovi kompresije i ekspanzije ne definiraju prema
promjeni tlaka!

Ireverzibilnost toplinske interakcije
Pretpostavka o ravnotenom procesu uz vanjsku mehaniku ravnoteu znai da e
promjena entropije radnog medija biti uzrokovana iskljuivo toplinom koju on izmjenjuje s
okoliem, a ne nekim drugim nepovratnostima tijekom procesa (razliite brzine dijelova
realnih fluida dovode do pojave unutarnjeg trenja disipacije energije, zbog ega realni
procesi nisu ravoteni). Za ravnotene (teorijski zamiljene, idealizirane, nerealne) procese
vrijedi jednadba II. Zakona:
TdS Q = , (3.8)
odnosno, za konane procese pri kojima radni medij mijenja stanje od 1 na 2, vrijedi:
( )
=
2
1
12
dS S T Q , (ravnoteni proces RM). (3.9)
Budui da je apsolutna temperatura T uvijek pozitivan broj to e smisao promjene entropije
biti isti kao i smisao topline. Ako je Q
12
> 0, dovedena toplina, onda e ona uzrokovati porast
entropije radnog medija: dS > 0. Obrnuto, u sluaju odvedene topline Q
12
< 0, bit e dS < 0.

Kriterij po kojem se procjenjuje grijanje ili hlaenje radnog medija tijekom procesa je
entropija poetnog stanja (1), S
1
(izentropa S
1
). Kruiima su oznaena samo neka od
beskrajno mnogo moguih konanih stanja. Temperatura ogrijevnog T
OS
i rashladnog
spremnika T
RS
su granine temperature moguih procesa grijanja ili hlaenja.

T
T
1
S
1
S
1
dS > 0
HLAENJE GRIJANJE
dS < 0
Q> 0
Q< 0
T
RS
T
OS
G H

Slika 3.3 Kriterij grijanja i hlaenja

Na osnovi jednadbe (3.8) slijedi da je ukupna promjena entropije radnog medija tijekom
procesa:
38

=
2
1
12
T
Q
S , (3.10)
pa se odreivanje S
12
ini kompliciranim, jer jednadba (3.10) zahtijeva poznavanje naina
na koji radni medij na trenutnoj temperaturi T prima ili predaje male obroke topline Q.
Sreom, entropija S je veliina stanja, pa se ukupna promjena entropije izmeu stanja 1 i 2
moe odrediti ako su nam ta stanja poznata:

S
12
= S
2
S
1
= m(s
2
s
1
) = ms
12
. (3.11)

Detaljniji opis rauna dan je kasnije.

Sukladno jednadbi (3.9) moe se izmjenjena toplina Q
12
prikazati grafiki u koordinatnoj
ravnini T-S. Budui da je entropija S, (J/K), ekstenzivna veliina praktinije je ako se iskljui
utjecaj mase m (kg), tako da se za apscisu odabere specifina entropija s, (J/kg K). U takvom
dijagramu, T-s, mogu se prikazati specifine topline, q
12
= Q
12
/m.

Slika 3.4 Procesi u T-s dijagramu

Na slici 3.4 prikazana su dva razliita ravnotena procesa, a i b, izmeu poetnog stanja 1 i
konanog stanja 2 radnog medija. Oba procesa rezultiraju s jednakom promjenom entropije
s
12
premda je promjena temperature T
a
tijekom procesa a, drugaija od promjene
temperature T
b
tijekom procesa b. Takoer, diferencijalni obroci topline q
a
i q
b
su
meusobno razliiti.
Na temelju slike 3.4 moemo zakljuiti da vrijedi:

b
b
a
a
T
q
T
q
ds

=
= , (za ravnotene procese a i b), (3.12)

odnosno, za proizvoljnu masu m radnog medija:

b
b
a
a
T
Q
T
Q
dS

=
= . (3.13)
T [K]
s [J/(kg K)]
m = 1 kg
1
2
s
1
s
2
T
1
T
2
ds
q
a
a
b
s
12
q
b
T
a
T
b
T
OS
b
b
a
a
T
q
T
q
ds

=
=
39
Na temelju ovih spoznaja ne moe se izvesti zakljuak koji je od procesa a i b
termodinamiki povoljniji! Budui da smo pretpostavili reverzibilnu mehaniku interakciju to
preostaje da na valjanost procesa utjee samo ireverzibilna izmjena topline.
to je tijekom procesa vea razlika temperature izmeu radnog medija i toplinskog spremnika
to je vea degradacija energije, pa je proces termodinamiki nepovoljniji. Po tome bi odmah
mogli zakljuiti da je proces b termodinamiki povoljniji, jer je tijekom tog procesa manja
razlika temperatura radnog medija i toplinskog spremnika. Naravno, to se moe dokazati i
matematikim putem.
Ranije je reeno da zbog nepovratnosti procesa raste entropija zatvorenog izoliranog sustava.
Promjena entropije sustava jednaka je sumi promjena entropije sudionika sustava:
0 > =

i
i s
S S . (promjena entropije izoliranog sustava). (3.14)
U naem sluaju sustav se sastoji samo od radnog medija i toplinskog (ogrijevnog) spremnika,
OS, tako da je:
0
12
> + =
OS s
S S S . (3.15)
Tijekom procesa a i b raste entropije radnog medija, S
12
> 0, ali je u oba sluaja ta promjena
ista (S
12
)
a
= (S
12
)
b
, pa je jedina razlika u promjeni entropije ogrijevnog spremnika, tj.
(S
OS
)
a
(S
OS
)
b
. Osim toga, prema jednadbi (3.15) je S
12
> S
OS
.
Toplinskim spremnicima pripisuje se beskrajno veliki toplinski kapacitet, pa se njihova
temperatura ne mijenja bez obzira na toplinu koju izmjenjuju, T
OS
= konst.. Zato je njihova
promjena entropije, sukladno jednadbi (3.10):

( )
( ) ( )
OS OS
OS
OS
OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
Q
T T
Q
S
a a
a
12
2
1
2
1
1
= = =
=

, (proces a), (3.16)
( )
( ) ( )
OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
b b
b
12
= = , (proces b). (3.17)

U oba sluaja ogrijevni spremnik ima istu temperaturu T
OS
, a razliite su samo topline koje se
odvode (negativan predznak) od spremnika. Kako je u promatranom sluaju |(Q
12
)
b
| > |(Q
12
)
a
|,
to znai da je:
( ) ( )
a b OS OS
S S > , (apsolutni iznosi). (3.18)
Pozivajui se na jednadbu (3.15) i uvaavajui da su promjene entropije ogrijevnog
spremnika negativni brojevi moe se pisati:
( ) ( ) ( ) ( )
b b a a s OS OS s
S S S S S S = + > + =
12 12
. (3.19)
Kako je promjena entropije sustava tijekom procesa b manja, to je taj proces termodinamiki
povoljniji od procesa a.
40
Svaka izmjena topline izmeu tijela razliitih temperatura je degradacija energije. Teorijski
gledano, time se nepovratno izgubila mogunost da se dio topline, posredstvom nekog radnog
medija, transformira u mehaniki rad. Ostatak topline mogao bi se predati postojeem
prirodnom spremniku okolini (atmosferski zrak, kopno, oceani) definiranom s pripadnom
temperaturom T
o
.
Teorijski gubitak na radu je produkt promjene entropije sustava (RM + TS) i apsolutne
temperature T
o
okolinjeg zraka, kojeg moemo smatrati prirodnim toplinskim spremnikom:

s
S T W =
0 12
, J , (teorijski gubitak na radu uslijed ireverzibilnosti procesa). (3.20)
Ovdje je S
s
= S
i
promjena entropije sustava, jednaka zbroju promjena entropije onih
sudionika koji su sudjelovali u izmjeni topline. Pomou jednadbe (3.20) moe se na
jednostavan i brz nain doi do zakljuka o termodinamikoj valjanosti procesa. Naravno,
procesa kod kojih su ispunjene sve ranije usvojene pretpostavke. (Zakljuak o valjanosti
procesa vrijedi i kod realnih procesa, samo to numerika vrijednost rezultata nije tona).
Unutarnja energija idealnih plinova
Jednostavnim pokusom dokazao je Gay-Lussac da unutarnja energija idealnih pliinova
ovisi samo o temperaturi, a ne i o tlaku ili volumenu. Idealni plin (razrijeeni realni plin) bio
je zatvoren u lijevom dijelu dvodjelne staklene posude, dok je prostor desne strane bio
evakuiran do vakuuma. Posuda je smjetena u izvana izoliranoj vodenoj kupki, a temperatura
vode mjerena je termometrom.
p
1
V V
p =0
VODA
T

Slika 3.5 Gay-Lussacov pokus

Otvaranjem ventila plin se proirio na prazan prostor desnog dijela staklene posude. Kako
termometar nije pokazao promjenu temperature vode, mogu se izvesti dva zakljuka u
odnosu na plin:
a) nema izmjene topline izmeu plina i okolne vode: Q
12
= 0,
b) temperatura plina se nije promijenila, T = konst., to sukladno jednadbi stanja
znai da je produkt pV = konst., tj. zbog dvostrukog poveanja volumena, V
2
= 2V, dvostruko
je smanjen tlak plina, p
2
= p
1
/2. Stoga integral:
( )
=
2
1
12
dV V p I , (3.21)
ima konanu vrijednost, ali ne i znaenje mehanikog rada plina W
12
, jer irenje plina
nasuprot vakuuma (prostor s p = 0) ne trai nikakav utroak energije (primjer vanjske
mehanike neravnotee).

41
Bilanca energije plina prema I. Zakonu,

12 12 12
U W Q = , (3.22)
dovodi do zakljuka da je U
12
= U
2
U
1
= 0, jer se promjena stanja plina odvijala u uvjetima:
Q
12
= 0 i W
12
= 0.
Budui da u opisanom procesu ne dolazi do promjene unutarnje energije plina: U
2
= U
1
= U =
konst., to znai da unutarnja energija nije pod utjecajem tlaka p, kao ni volumena i V, jer su
se oni tijekom procesa promijenili! Jedino je temperatura ostala ista, T
2
= T
1
= T = konst., kao
i unutarnja energija. To je dokaz da unutarnja energija idealnih plinova ovisi samo o
temperaturi:
U = U(T), ili U = U() , (idealni plinovi). (3.23)
Zbog toga e i promjena unutarnje energije U
12
ovisiti samo o promjeni temperature T
12
,
odnosno
12
.
Budui da je unutarnja energija veliina stanja, to je izmeu zadanog poetnog (1) i konanog
(2) stanja promjena unutarnje energije uvijek ista, tj. neovisna o procesu!

Zato u svrhu odreivanja U
12
moemo uzeti i proces pri kojem nema mehanike interakcije
s okoliem, W
12
= 0. To je sluaj kada ne postoji ni najmanja promjena volumena radnog
medija, dV = 0, tj. V = konst., pa se takva promjena naziva izohora. Zakljuci o U
12
e
vrijediti i za bilo koji drugi proces!
Iz I. Zakona slijedi da je

12 12
U Q = , J, (V = konst.). (3.24)
Kako je unutarnja energija ekstenzivna veliina stanja to je njena numerika vrijednost
proporcionalna s masom m radnog medija, a kod idealnih plinova ovisi jo samo o
temperaturi. Znai da za promjenu unutarnje energije, U
12
= U
2
U
1
, vrijedi relacija:
( )
1 2 1 2
T T m U U , ( je oznaka proporcionalnosti), (3.25)
koja jo nema oblik jednadbe, jer dimenzije lijeve strane (J) i desne strane (kg K) nisu
jednake. Oito je da na desnoj strani treba dodati veliinu koja ima dimenziju (J/kg K), pa bi
jednadba glasila:
( )
1 2 1 2
T T mc U U
v
= , J, (idealni plinovi). (3.26)
Promjena unutarnje energije, U
12
= U
2
U
1
, idealnih plinova odreena je uvijek jednadbom
(3.26), bez obzira kako tee proces i kako se pri tome mijenja volumen V radnog medija. To
je zato to je unutarnja energija veliina stanja, a ne procesa (kao Q
12
i W
12
)!
Ovdje je c
v
, J/(kg K), specifini toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu, na to ukazuje
indeks. Postoje i specifini toplinski kapaciteti koji su definirani kao termodinamika svojstva
radnog medija tijekom drukijih procesa, ali je unutarnja energija idealnih plinova uvijek
ovisna samo o iznosu c
v
!
42
U jednadbi (3.26) moe se za c
v
uvrstiti samo jedna vrijednost. To ne bi bio problem kada se
temperatura promijeni samo za proizvoljno mali iznos, od T
1
na T
2
= T
1
+ dT, jer bi
uzrokovalo diferencijalno malu promjenu unutarnje energije, od U
1
na U
2
= U
1
+ dU. Tada,
umjesto jednadbe (3.26) vrijedi diferencijalna jednadba:
= = d mc dT mc dU
v v
, (3.27)
odnosno,
= = d c dT c du
v v
, (3.28)
Ova jednadba definira pojam pravog specifinog toplinskog kapaciteta c
v
,

v
v
d
du
c
|
\
|
= , J/(kg K). (3.29)

S obzirom na jednadbu (3.24):
12 12
U Q = , moe se za konane promjene od stanja (1) do
stanja (2) pri V = konst. pisati
12 12
u m mq = , odnosno:

12 12
u q = , (uz V = konst.), (3.30)
pa za diferencijalno male promjene vrijedi:
du dq = , (uz V = konst.). (3.31)
Sada se jednadba (3.29) moe dopuniti, pa glasi:

v v
v
d
dq
d
du
c
|
\
|
=
|
\
|
= , J/(kg K). (3.32)

Na temelju toga se pravi specifini toplinski kapacitet (u ovom primjeru je to c
v
) opisuje kao
toplina koju treba dovesti jednom kilogramu tvari da mu se temperatura povea za 1
o
C ,
odnosno 1 K, (u ovom primjeru uz uvjet V = konst.).
Kako se vrijednost c
v
mijenja s temperaturom, c
v
= c
v
(T) ili c
v
= c
v
(), to se za konani
interval temperatura, T
2
T
1
=
2

1
, mora odrediti prosjena vrijednosti [ ] [ ]
2
1
2
1
=
v
T
T v
c c za taj
interval temperatura.
U pravilu se u tablicama nalaze podaci za c
v
u odnosu na relativnu temperaturu
o
C, a ne
apsolunu T K, pa je toj injenici prilagoen slijedei izvod.
Pretpostavimo da je tijekom procesa pri V = konst. temperatura radnog medija porasla, tj.
2
>
1
. Uvaavajui prethodne jednadbe moe se dovedena toplina izraziti kao:
[ ] [ ] ( )
1 2
2
1
12 12
2
1
2
1
2
1
2
1
= = = = =

v v
c m d c m d c m du m U Q , (V = konst.). (3.33)
43
Ovdje je [ ]
2
1
v
c prosjena (konstantna) vrijednost u intervalu temperatura
2
-
1
. Ona se
moe odrediti eksperimentalnim mjerenjem, ali zbog beskonano mnogo razliitih
temperaturnih intervala (
2
-
1
) takav nain ne dolazi u obzir. Umjesto toga, moramo nai
mogunost da se s konanim brojem mjerenja dobiju podaci na nekim karakteristinim
intervalima temperature.
Najednostavnije je ako se uzmu intervali, poevi od 0
o
C do npr. 100, 200, ....1000
o
C. Tome
se moe prilagoditi oblik izvoda u jednadbi (3.33) na slijedei nain:
[ ] [ ]
[ ] ( ) [ ] ( ) { } [ ] [ ] { }
1 0 2 0 1 0 2 0
0
0
0
0
0 0
12
1 2 1 2
1
1
2
2
2
1
2 1
0 0 = =
=
|
|
\
|
=
|
|
\
|
= =

v v v v
v v v v v
c c m c c m
d c d c m d c d c m d c m Q
, (V = konst.). (3.34)
Budui da krajnje desne strane jednadbi (3.33) i (3.34) moraju biti jednake, zakljuujemo da
se prosjeni specifini toplinski kapacitet [ ]
2
1
v
c moe odrediti iz relacije:
[ ]
[ ] [ ]
1 2
1 0 2 0
1 2
2
1

=

v v
v
c c
c , J/(kg K). (3.35)
2
1
1
2
=
2
1
12
dv p w
c
v
[ ]
2
1
v
c
o
C
d
0
[ ]
1
0
v
c
[ ]
2
0
v
c
c
v
c
v
d
[ ] ( )
1 2
2
1

v
c
[ ] ( )
1 2
2
1
2
1
=

v v
c d c
2
-
1

Slika 3.6 Srednji specifini toplinski kapacitet
Vrijednosti [ ]
0 v
c mogu se nai u odgovarajuim tablicama, o kojima ovisi i broj raspoloivih
intervala 0
o
C - = 100, 200, ...
o
C . Za temperature unutar tih intervala mogu se odrediti
podaci postupkom linearne interpolacije.

44
Rezime
Zakljuke koje smo uz usvojene pretpostavke izveli za pojedine lanove u pojednostavljenoj
jednadbi I. Zakona:

12 12 12
U W Q = , (3.1)
moemo sada rezimirati. Za bilo kakav proces izmeu stanja (1) i (2), pri kojem vrijede
usvojeni uvjeti, bit e promjena unutarnje energije uvijek ista:
( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
= = =
v v
NC T T mc U U U , J, (idealni plinovi). (3.36)
Teorijski rad plina tijekom procesa od stanja 1 do 2:
( )
=
2
1
12
dV V p W , (u vanjskoj mehanikoj ravnotei), (3.37)
ovisi o tijeku procesa preko funkcije p = p(V), pa kaemo da je W
12
veliina puta, odnosno
funkcija procesa. Zbog toga e rezultat za W
12
ovisiti o procesu, ali e zbog pretpostavke da
nema gubitaka mehanika interakcija biti reverzibilna, pa se s istim mehanikim sudionicima
proces moe provesti u suprotnom smjeru opet bez gubitaka! Entropije sudionika
mehanike interakcije se ne mijenjaju, pa je za sustav S
meh
= 0. Pretpostavka je da pri tome
nema izmjene topline.
Izmjenjena toplina Q
12
uzrokuje proces toplinskog uravnoteavanja radnog medija (RM) i
toplinskih sudionika (TS) u okoliu. Proces bi trajao dogod postoji konana razlika
temperatura izmeu RM i TS. Tijekom procesa raste entropija sustava (RM i TS). U stanju
toplinske ravnotee proces iezava, tj. Q = 0, a sustav poprima maksimalnu entropiju, S
max
.
Uspostava obrnutog smjera procesa s istim sudionicima nije mogua zbog iskustvene
injenice da toplina ima samo jedan smjer, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Zato kaemo
da je jednosmjeran proces izmjene topline nepovratan, odnosno ireverzibilan.
Izvoenje ravnotenog procesa u suprotnom smjeru je mogue (kae se da je povrativo), ali
samo s drugim toplinskim sudionikom u okoliu, koji bi omoguio suprotan smjer topline. I
tijekom tog procesa je izmjena topline nepovratna od toplijeg prema hladnijem.
Dakle, svaki je ravnoteni proces radnog medija povrativ (moe se izvesti u suprotnom
smjeru) i to s istim mehanikim sudionicima, ali s razliitim toplinskim sudionicima barem
jednim ogrijevnim i barem jednim rashladnim spremnikom, zbog kojih je i povrativ proces
nepovratan. Nepovratna je samo izmjena topline, zbog ega raste entropija sustava, S
s
> 0 .
Samo ravnoteni procesi bez izmjene topline su i povrativi i povratni, pri emu je promjena
entropije sustava S
s
= 0, tj. S
s
= konst. (izentropski proces) .

Diferencijalni oblik I. Zakona termodinamike
Kako su u pojednostavljenoj jednadbi I. Zakona:
12 12 12
U W Q = , toplina i
mehaniki rad funkcije procesa, koji se mogu odvijati pod raznim uvjetima, korisno je za
45
daljnje matematike izvode napisati jednadbu I. Zakona u diferencijalnom obliku, tj. za
proizvoljno mali proces:
dU W Q = , J, (3.38)
Simbol opisuje diferencijalnu promjenu onih veliina koje ovise o putu, tj. tijeku procesa.
Za diferencijalnu promjenu unutarnje energije vrijedi jednadba (3.27):
= = d mc dT mc dU
v v
, J, (3.27)
a diferencijalni oblik mehanikog rada dobiva se na osnovu jednadbe (3.2) kao:
pdV W = . (3.39)
Na temelju triju prethodnih jednadbi moe se pisati:
pdV d mc W dU Q
v
+ = + = , (diferencijalni oblik I. Zakona), (3.40)
odnosno, po jedinici mase
pdv d c w du q
v
+ = + = , J/kg. (3.41)
Uoimo da tijekom ovog izvoda nije koriten II. Zakon:
( )
=
2
1
12
dS S T Q , (3.42)
niti u diferencijalnom obliku:
mTds TdS Q = = . (3.43)

Promjena unutarnje energije i mehaniki rad mogu se izraunati pomou mjerljivih veliina
stanja: T ili , p, V ili v, a i sami procesi se mogu lako opisati pomou tih svojstava i njihovih
promjena.

II. Zakon izraava toplinu putem promjene entropije koja se vrlo teko mjeri, pa ta relacija iz
isto praktikih razloga gubi prednost. Osim toga, ona i nije nuna, jer se toplina moe
izraunati upravo iz jednadbe I. Zakona.
Polazei od diferencijalnog oblika I. Zakona mogu se lako izvesti energijske bilance svih
moguih procesa.


46
4 POLITROPE - ravnotene promjene stanja idealnih plinova

Osobina plinova da pod utjecajem mehanike i toplinske interakcije s okolinom lako
mijenjaju volumen ima za posljedicu neogranien broj moguih promjena stanja plinova.
Stvarne promjene stanja realnih plinova su po svom karakteru dinamiki neravnoteni
procesi, jer se promjene stanja plina pod utjecajem vanjskih uzroka ne odvijaju istovremeno
na isti nain u svim materijalnim tokama. Tako su nam ve na samom poetku nepoznate
dvije stvari: univerzalna jednadba stanja realnih plinova i teorija koja opisuje neravnotene
procese.

Teorijska osnova s kojom raspolaemo je slijedea:
- univerzalna jednadba stanja postoji samo za idealne plinove i ima vrlo jednostavan
oblik,
- s teorijom klasine termodinamike mogu se analizirati samo ravnoteni procesi, tj.
procesi pri kojima se plin nalazi u trajnoj unutarnjoj (mehanikoj i toplinskoj) i
vanjskoj mehanikoj ravnotei. Takvi procesi iskljuuju utjecaj vremena, tj. brzina
odvijanja procesa nema nikakvog utjecaja na sam proces.

S tom osnovom mogu se analizirati samo ravnotene promjene stanja idealnih plinova koje se
nazivaju politrope. Pri tome se ne smije zaboraviti da je primjena rezultata tih analiza na
konkretne sluajeve uvjetovana usvojenim pretpostavkama.
Nain analize poneto se razlikuje s obzirom na sustav u kojem se odvija proces. Stoga e se
odvojeno razmotriti procesi u zatvorenim (m = konst.), odnosno otvorenim ( konst. = m )
sustavima.

Ravnotene promjene stanja idealnog plina u zatvorenom sustavu

Kod politropske promjene stanja veza izmeu tlaka p i volumena V plina propisana je
jednadbom:
konst. =
V
p
n
, (za m kg plina), (4.1)
odnosno,

konst. =
v
p
n
, (za 1 kg plina). (4.2)

Eksponent politrope n moe imati bilo koju vrijednost u intervalu , odnosno - n + .
Stoga jednadba (4.1) s opim eksponentom n opisuje beskrajno mnogo politropa, a ista
jednadba s definiranom vrijednosti eksponenta, n = konst., opisuje samo jednu konkretnu
politropu. Politrope se meusobno razlikuju po vrijednostima eksponenata n.
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
a
b
c
n = konst.
nkonst.

Slika 4.1 Karakteristina politropa (a) i druge ravnotene promjene (b i c)

47

Za bilo koja dva stanja, (1) i (2), koja su zadana s podacima tlaka i volumena (p
1
, V
1
),
odnosno (p
2
, V
2
), postoji samo jedna karakteristina politropa (promjena s n = konst.) s koja
ih povezuje, dok broj moguih ravnotenih promjena nije ogranien.

Eksponent n karakteristine politrope slijedi primjenom jednadbe (4.1) na zadana stanja (1) i
(2):

n n
V p V p
2 2 1 1
= . (n = konst. za proces od 1 do 2). (4.3)

Iz jednadbe (4.3) moe se odrediti jedina nepoznanica - vrijednost eksponenta karakteristine
politrope:

2
1
1
2
V
V
ln
p
p
ln
n = , (n = konst. za proces od 1 do 2). (4.4)

Poetno (1) i konao stanje (2) definirano je prema jednadbi stanja idealnih plinova s bilo
koje dvije veliine stanja, (p, V, T):

1 1 1
mRT V p = , odnosno,
2 2 2
mRT V p = . (4.5)

p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
a
b
c
ravnoteni proces
politrope: a, b, c
A
B

Slika 4.2 Aproksimacija ravnotenog procesa s
tri karakteristie politrope: a, b i c.

Ravnotena promjena od poetnog do konanog stanja plina ne mora tei po karakteristinoj
politropi, ali se svaka takva promjena, pri kojoj je n konst., moe (i treba) aproksimirati s
dovoljno velikim brojem karakteristinih politropa s konstantnim politropskim eksponentima
n
1
, n
2
, n
3
, ... n
i
, koje povezuju niz meustanja.
Sve promjene stanja plina nastupaju kao posljedica mehanike i toplinske interakcije s
okolinom. Budui da su kod politropa ispunjeni uvjeti ravnotee to se na njih moe primijeniti
I. Zakon u pojednostavljenom obliku:

12 12 12
U W Q = , (ravnoteni proces), (4.6)


48
jer se u zatvorenom sustavu potencijalna i kinetika energija plina ne mijenjaju, E
k,12
= 0,
E
p,12
= 0. Mijenja se samo unutarnja energija plina, koja je kod idealnih plinova funkcija
samo promjene temperature:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 1 2 12
= = = = =
v v v
NC mc T T mc u u m U U U , J. (4.7)

U uvjetima vanjske mehanike ravnotee moe se mehanika interakcija s okolnim
sudionicima izraunati s pomou svojstava plina:
( ) ( )

= =
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W , (teorijski rad plina), (4.8)
pri emu je funkcija p = p(V), odnosno p = p(v), karakteristina za svaki politropski proces,
koji je definiran jednadbom (4.1), odnosno (4.2).

Za odreivanje promjene untarnje energije U
12
potrebno je znati samo poetno i konano
stanje, tj. njihove temperature: T
1
i T
2
, ili
1
i
2
. Poznavanje tijeka procesa nije nuno!
Meutim, za odreivanje mehanikog rada (teorijskog rada plina) W
12
nuno je poznavati
proces, tj. moramo koristiti jednadbu politropske promjene stanja, (4.1) ili (4.2).
Budui da se U
12
i W
12
mogu izraunati s mjerljivim svojstvima plina: p, V i T, to nam
jednadba I. Zakona moe posluiti za izraunavanje topline Q
12
, koja se izmijenila tijekom
procesa:
( ) ( )
+ = + =
2
1
1 2 12 12 12
dV V p mc W U Q
v
, J, (zatvoreni sustav). (4.9)
Sveden na jedinicu mase I. Zakon glasi:
( ) ( )
+ = + =
2
1
1 2 12 12 12
dv v p c w u q
v
, J/kg, (zatvoreni sustav). (4.10)
Kako rezultat za W
12
ovisi o procesu, to o njemu ovisi i rezultat za Q
12
.

Oblik jednadbi (4.9) i (4.10) ne govori jo nita o karakteru promjene izmeu stanja (1) i (2).
Jednadbe vrijede za svaki ravnoteni proces (n konst.) izmeu tih stanja, a ne samo za
karakteristinu politropu pri kojoj je n = konst.!

Buduu da svaki ravnoteni proces moemo rastaviti na proizvoljan broj malih procesa, koji
su karakteristine politrope (n = konst.) susjednih stanja, potrebna nam je jednadba I. Zakona
u kojoj se pojavljuje eksponent politrope n. Tada se, po logici stvari, moe upisati samo jedna
vrijednost eksponenta n u jednadbu, to nikako nije mogue u sluaju kada je n konst.

Za proizvoljno mali proces na kojem je n = konst. potrebne su nam diferencijalne jednadbe:
jednadba stanja: pV = mRT , koja postaje: mRdT pdV Vdp = + , (4.11)
jednadba promjene stanja: . konst pV
n
= , daje: 0
1
= +

pdV nV dp V
n n
,
iz ega slijedi:
pdV n Vdp = . (4.12)
Uvrtavanjem jednadbe (4.12) u jednadbu (4.11) dobiva se nakon sreivanja relacija:

( )
dT
n
mR
pdV
=
1
. (4.13)

49
To vrijedi za sve politrope, osim za izotermu kod koje je n = 1 pa zbog T = konst. i dT = 0 na
desnoj strani jednadbe (4.13) nastaje neodreeni oblik dT/(1-n) = 0/0. U tom sluaju se
konkretni rezultat moe dobiti drugaijim postupkom. Za daljnu analizu to nije bitno.
Lijeva strana odgovara diferencijalnom mehanikom radu:

( )
dT
n
mR
pdV W
= =
1
, (4.14)
Za politropu izmeu stanja (1) i (2) je n = konst., pa je teorijski rad W
12
jednak:
( )
( ) ( ) ( )
( )
1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12
1 1 1
T T
n
mR
dT
n
mR
dT
n
mR
dV V p W W
= = =

. (4.15)

Uvrtavanjem u jednadbu (4.9) dobivamo I. Zakon u obliku:

( ) ( )
1 2 1 2 12 12 12
1
T T
n
mR
mc W U Q
v

+ = + = , J. (4.16)

Uzevi u obzir da je
2

1
= T
2
T
1
moe se pisati:
( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c m W U Q
v

+ = + = , J . (4.17)

Svedeno na jedinicu mase m dobiva se oblik:
( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c w u q
v

+ = + = , J/kg . (4.18)

Jednadbe (4.17) i (4.18) potvruju da izmeu zadanih stanja (1) i (2) postoji samo jedna
ravnotena promjena, tj. karakteristina politropa, pri kojoj je eskponent n neka konstantna
vrijednost, a koja se moe izraunati pomou jednadbe (4.4) s poznatim svojstvima zadanih
stanja (1) i (2).

Mehaniki rad W
12
, prema jednadbi (4.15), kao i toplina Q
12
, prema jednadbi (4.17),
jednoznano su odreeni s karakteristinom politropom izmeu zadanih stanja, premda
tijekom procesa diferencijalni iznos W i Q variraju.
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
p
a
p
b
dV dV
W
12
dW
a
dW
b
( )
=
2
1
12
dV V p W
b b a a
dW dV p dV p dW = > =
n = konst.

Slika 4.3 Teorijski mehaniki rad W
12
politrope

50
Za proizvoljno mali dio procesa polazimo od diferencijalne jednadbe odranja energije:

W dU Q + = . (4.19)

Kod idealnih plinova je
dT mc dU
v
= , (4.20)

dok za W raspolaemo s jednadbom (4.14). Zato se umjesto jednadbe (4.19) moe pisati:
dT
n
R
c m dT
n
mR
dT mc Q
v v

+ =
+ =
1 1
, J, (4.21)
odnosno,
dT
n
R
c q
v

+ =
1
, J/kg, (4.22)

Faktor u zagradi na desnim stranama jednadbi (4.21) i (4.22) moe se smatrati specifinim
toplinskim kapacitetom politrope, c
n
:
( )
1 1
1
1 1
1
1
1
+ =
+ =
+ =
n
n
c
n
c c
n
c
n
R
c c
v v v v v n

, J/(kg K). (4.23)

Mnoenjem jednadbe (4.23) s molnom masom plina, M (kg/kmol), dobija se molni toplinski
kapacitet politrope, C
n
:

1 1
+ =
n
n
C
n
C C
v v n
, J/(kmol K). (4.24)

Stoga jednadbu (4.21) moemo pisati u jednostavnijem obliku:

dT NC dT mc Q
n n
= = , J, (diferencijalna jednadba politropske topline), (4.25)

Promjena entropije

Zbog nepovratnosti izmjene topline tijekom politropskog procesa mijenja se entropija
sustava, tj. dolazi do promjene entropije onih sudionika koji uestvuju u izmjeni topline:
radnog medija (RM) i toplinskih spremnika (TS), ogrijevnog (OS) ili rashladnog (RS).
Izuzetak je izentropa kao politropa bez izmjene topline pa entropija ostaje konstantna, S =
konst.

Promjena entropije radnog medija uslijed nepovratnosti izmjene topline opisana je II.
Zakonom:

TdS dQ = , J, (4.26)

dok je I. Zakonom toplina pri politropskom procesu dana jednadbom (4.25). Povezujui te
jednadbe dobiva se:


51
dT NC dT mc Q TdS
n n
= = = , (4.27)
odnosno,

T
dT
NC
T
dT
mc dS
n n
= = , (4.28)
Ukupna promjena entropije izmeu zadanih stanja (1) i (2) je:

( )
1
2
1
2
2
1
1 2 1 2 12
2
1
T
T
ln NC
T
T
ln mc ln mc
T
dT
mc s s m S S S
n n
T
T
n n
= = = = = =
, J/K, (4.29)

Promjena entropije toplinskih spremnika pri T
TS
= konst. neposredno slijedi iz II. Zakona:

TS
TS
TS
T
Q
dS

= , (4.30)
pa za cijeli proces vrijedi:

TS TS
TS
TS
T
Q
T
Q
S
12
= = , J/K. (4.31)

Promjena entropije sustava (RM + TS):

0
12
> + =
TS s
S S S , (entropija sustava uvijek raste). (4.32)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline svodi se na prirodni toplinski
spremnik, u pravili okolinji zrak, temperature T
0
:

s
S T W =
0
, J. (teorijski gubitak na radu). (4.33)

Pomou jednadbe (4.33) procijenjuje se termodinamika valjanost procesa izmjene topline
svih sudionika, jer je W definiran s promjenom entropije sustava, S
s
, a ne samo s S
12

politrope radnog medija. Pri tome se zanemaruje nepovratnost mehanike interakcije.

52
5 Posebne politropske promjene

Posebno su interesantni procesi pri kojima se neka od veliina stanja: p, T, V ili S ,
tijekom procesa ne mijenja. Takvi sluajevi prikazani su na slici 5.1.

a) V = konst. b) p = konst. c) S = konst. d) T = konst.
Q
12
>0
W
12
> 0
p
1
= p
2
1
2
- W
12
= U
12
2
1
p
2
> p
1
W
12
<0
Q
12
= 0
2
1
T
1
= T
2
Q
12
= W
12
Q
12
>0
W
12
>0
U
12
= 0
Q
12
>0
Q
12
= U
12
W
12
= 0
2
V = konst.
1

Slika 5.1 Posebni sluajevi procesa

Izohora (V = konst.; n = )

Proces pri kojem nema promjene volumana plina, V = konst., nazivamo izohora. Zbog
dV = 0 nema ni mehanike interakcije s okoliem, W
12
= 0. Promjena stanja radnog medija
oituje se samo u promjeni unutarnje energije, U
12
, zbog izmjene topline, Q
12
. Prema I.
Zakonu je:

( ) ( )
1 2 1 2 12 12
T T NC mc U Q
v v
= = = , J. (5.1)

Za c
v
i C
v
treba uvrstiti ili pravu ili srednju vrijednost, ovisno o veliini intervala temperature.

Za poetno (1) i konano (2) stanje vrijede jednadbe:

1 1
mRT V p = ,
2 2
mRT V p = , (5.2)

na temelju kojih slijedi

1
2
1
2
T
T
p
p
= . (5.3)

Iz jednadbe politropske promjene:
C . konst pV
n
= = ,
slijedi

p
C
V
n
= . (5.4)

Kako tlak p moe poprimiti dvije ekstremne vrijednosti: p = 0 i p = , mora biti eksponent
izohore ili n = + (za p = 0), ili n = (za p = ), da bi bilo V = konst.. Zato se eksponent
izohore oznaava kao n = .
Izohoru moemo lako prikazati u p-v dijagrama, dok nam za prikaz u T-s moe posluiti II.
Zakon.
53
Za toplinu imamo dvije jednadbe:

( )
12 1 2 12
T c T T c q
v v
= = , J/kg, (iz I. Zakona), (5.5)

( )
12 1 2 12
s T s s T q = = , J/(kg K), (prema II. Zakonu), (5.6)

na osnovi koji se mogu napisati dvije diferencijalne jednadbe:
dT c q
v
= (5.7)
Tds q = (5.8)

Iz tih jednadbi se dobiva nagib tangente na krivulju izohore:

v
c
T
ds
dT
= , (za V = konst.). (5.9)

Porastom temperature T raste nagib, pa to odgovara konkavnoj krivulji sve strmijeg nagiba
kakva je prikazana na slici 5.2. Kako su dijagrami svedeni na jedinicu mase to se umjesto V
pojavljuje specifini volumen: v = V/m.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n =
p
2
2
s
1 v
1
= v
2
T
2
v
1
=
v
2
s
2
K
N/m
2
p
1
1
1
2
T
1
1
2
p
2
p
1
w
12
= 0
q
12
= c
v
(T
2
- T
1
)
( ) 0
2
1
12
> =
ds s T q
OS

Slika 5.2 Izohorno grijanje u p-v i T-s dijagramu

Na temelju diferencijalnih jednadbi (5.7) i (5.8) moe se izraziti promjena entropije plina:

T
dT
c ds
v
= , J/(kg K). (5.10)

Konana promjena entropije od 1 do 2 je:
( )
1
2
1 2 12
T
T
ln c s s s
v
= = . (5.11)

Za ocjenu nepovratnosti procesa mora se uzeti u obzir masa m, ili koliina N, plina pa je
ukupna promjena entropije:
( )
1
2
1
2
1 2 12
ln ln
T
T
NC
T
T
mc s s m S
v v
= = = . (5.12)
54
Zbog ravnotenog karaktera izohore proces bi se mogao izvesti u suprotnom smjeru (proces je
povrativ), ali s postojeim ogrijevnim spremnikom ne moemo ostvariti suprotan smjer
topline, pa je zato proces nepovratan. Ako bi promijenili spremnik i uzeli rashladni, umjesto
ogrijevnog spremnika, tada se moe proces izvesti u suprotnom smjeru od 2 do 1. Tako bi plin
bio u svom poetnom stanju 1, pa ne bi bilo uoljivih promjena na plinu kao posljedica
obavljenih procesa, S
1-2-1
= 0.
Proces bi ostavio traga samo na toplinskim spremnicima. Ogrijevni spremnik bi izgubio
toplinu u iznosu Q
OS
= Q
12
pri emu se njegova temperatura ne bi promijenila, T
OS
= konst.
Nastupila bi promjena entropije ogrijevnog spremnika u iznosu:

OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
12
= = , J/K. (5.13)
Pri suprotnom procesu rashladni spremnik bi primio toplinu odvedenu od plina (Q
12
< 0) u
iznosu Q
RS
= (|Q
12
|) = Q
12
, a njegova temperatura ostaje konstantna, T
RS
= konst. Stoga bi
promjena entropije rashladnog spremnika iznosila:

RS RS
RS
RS
T
Q
T
Q
S
12
= = , J/K. (5.14)
Ukupna promjena entropije sustava bila bi:
0
1 1
0
12 12
12 12
1 2 1
>
= +
+ = + + =

Q
T T
T T
Q
T T T
Q
T
Q
S S S S
RS OS
RS OS
OS RS RS OS
RS OS s
. (5.15)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline iznosio bi :
0
0
> =
s
S T W . (5.16)
Naravno, provoenje izohore u dva smjera nema nikakve praktike koristi.

Izobara (p = konst.; n = 0)

Proces pri kojem ne dolazi do promjene tlaka radnog medija naziva se izobara, p =
konst. Tijekom procesa plin je u toplinskoj i mehanikoj interakciji s okoliem, a za
razmatranje emo pretpostaviti da plin prima toplinu od ogrijevnog spremnika i daje koristan
mehaniki rad. Proces je prikazan na slici 5.3 u p-v i T-s dijagramu.
p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n = 0
2
s
1 v
2
T
2
s
2
K
N/m
2
p
1
1 2
T
1
1
2
p
1

=

p
2
w
12
= p(v
2
- v
1
) > 0 q
12
= c
p
(T
2
- T
1
) > 0
v
1
v
2
v
1
=
2
1
12
dv p w
( )
=
2
1
12
ds s T q
OS
MS
p
0

Slika 5.3 Izobarni proces u p-v i T-s dijagramu
55
Za poetno i konano stanje plina, 1 i 2, vrijede jednadbe:

1 1 1
mRT V p = , i
2 2 2
mRT V p = , (5.17)
Stanja su meusobno povezana izobarom: p
1
= p
2
= p = konst., se dijeljenjem jednadbi (5.17)
dobiva:

1
2
1
2
T
T
V
V
= , ( za p = konst.). (5.18)

Takoer, vrijedi da je
( ) ( )
1 2 1 2
T T mR V V p = . (5.19)
Promjena unutarnje energije iznosi:
( )
1 2 12 12
T T mc u m U
v
= = , (5.20)
a mehaniki rad izobare je:
( ) ( )
1 2 1 2
2
1
2
1
12
v v mp V V p dV p pdV W = = = =

. (5.21)

Iz jednadbe I. Zakona slijedi izraz za izmjenjenu toplinu:
( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 12 12 12
T T mR T T mc V V p T T mc W U Q
v v
+ = + = + = ,
odnosno
( )( ) ( )
1 2 1 2 12
T T mc T T R c m Q
p v
= + = , J, (toplina izobare). (5.22)

U jednadbi (22) uveden je specifini toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, c
p
:
R c c
v p
+ = , J/(kg K), (5.23)
Na temelju jednadbe (5.22) moemo zakljuiti da e za proizvoljno mali dio izobarnog
procesa vrijediti diferencijalna jednadba:
dT mc Q
p
= , (p = konst.), (5.24)
pa je

p
p
dT
Q
m
c
=
1
, J/(kg K). (5.25)

Stoga se kae da je c
p
jednak toplini koja se pri konstantnom tlaku treba dovesti jedinici mase
za jedininu promjenu temperature.

Mnoenjem jednadbe (5.23) s molnom masom M, kg/kmol, dobiva se relacija molnih
toplinskih kapaciteta:
+ =
v p
C C , J/(kmol K), (5.26)
gdje je = 8314 J/(kmol K) opa plinska konstanta.

Relacije (5.23) i (5.26) vrijede uvijek, pa tako i kada se radi o srednjim specifinim, odnosno
molnim, toplinskim kapacitetima:
[ ] [ ] R c c
v p
+ =

2
1
2
1
, J/(kg K), (5.27)
56
[ ] [ ] + =

2
1
2
1
v p
C C , J/(kmol K), (5.28)

Iz ope jednadbe politropske promjene:
. konst pV
n
= , (5.29)
dobiva se jednadba izobare,
p = konst. , (5.30)
to znai da je eksponent izobarne promjene n = 0.

Da bi odredili promjenu entropije tijekom izobarnog procesa opet polazimo od dvije
diferencijalne jednadbe za toplinu:
dT c q
p
= , (prema I. Zakonu), (5.31)
Tds q = , (prema II. Zakonu). (5.32)
Izjednaavanjem dobivamo:

T
dT
c ds
p
= , (5.33)
pa je promjena specifine entropije plina tijekom izobarne promjene od 1 do 2 jednaka:

1
2
2
1
2
1
12
T
T
ln c
T
dT
c
T
dT
c s
p p p
= = =

, J/(kg K), (za p = konst.). (5.34)

gdje je c
p
prikladna srednja vrijednost za promatrani interval temperatura od T
1
do T
2
.
Ukupna promjena entropije radnog medija ovisi o njegovoj masi:
( )
1
2
1 2 1 2 12
T
T
ln mc s s m S S S
p
= = = , J/K. (5.35)
Na temelju jednadbe (5.33) moe se izraziti nagib tangente na krivulju izobare u T-s ravnini:

p
c
T
ds
dT
= , (za p = konst.). (5.36)
Kako je prema jednadbi (5.23): c
p
= c
v
+ R, to je uvijek c
p
> c
v
, pa je u istoj toci (stanju)
nagib tangente izobare (p = konst.), manji od nagiba tangente izohore (v = konst.).

Izentropa (S = konst.; n = )

Kada se ravnotena promjena stanja radnog medija (RM) odvija samo uz reverzibilnu
mehaniku interakciju, a bez ireverzibilne izmjene topline s okoliem (Q
12
= 0), tada se
entropija radnog medija ne mijenja, S
1
= S
2
= S = konst., odnosno S
12
= 0. Takav procesa se
naziva izentropa.

I za mehanike sudionike (MS) vrijedi: S
MS
= 0, zbog pretpostavke da se mehanika
interakcija odvija bez gubitaka (povratno). Stoga nema ni promjene entropije sustava:
S
s
= S
12
+ S
MS
= 0, (uz Q
12
= 0), (5.37)
57
pa nema ni teorijskog gubitka na radu:
0
0
= =
s
S T W . (5.38)

Takav je proces potpuno povratan, pa se s istim sudionicima moe provesti u suprotnom
smjeru, a oni vratiti na svoje poetno stanje.

Promjena unutarnje energije radnog medija je, kao i do sada:

( ) ( )
1 2 1 2 12 12
T T NC T T mc u m U
v v
= = = , J, (5.39)

dok je teorijski mehaniki rad plina:

( ) ( )

= =
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W , J, (5.40)

Ovu jednadbu ne moramo rjeavati, jer se mehaniki rad moe odrediti primjenom I.
Zakona:

12 12
U W = , (za Q
12
= 0), (5.41)

budui da je U
12
odreen s jednadbom (5.39).

Sukladno opoj jednadbi politropske promjene stanja:
. konst pV
n
= , odnosno . konst pv
n
= (5.42)
izentropi, kao specijalnoj politropi, pripada samo jedna odreena vrijednost eksponenta n. Tu
vrijednost jo ne znamo, pa emo taj eksponent posebno oznaiti s grkim slovom (kapa).
Tada e jednadba izentrope imati oblik:
. konst pV =
, odnosno . konst pv =
(5.43)
Preostaje nam da odredimo tonu vrijednost eksponenta . Procedura je dana u nastavku.

- Iz jednadbe stanja: RT pv = , diferenciranjem nastaje:
RdT vdp pdv = + ; (5.44)

- Iz jednadbe promjene stanja: . konst pv =
, nakon diferenciranja se dobiva:

0
1
= +

dv npv dp v , odnosno
pdv vdp = ; (5.45)

Uvrtavanjem jednadbe (5.45) u jednadbu (5.44) dobiva se:
dT
R
pdv

=
1
, (5.46)
to nam omoguava preoblikovanje jednadbe mehanikog rada (5.40):
( ) ( )
1 2
2
1
2
1
12
1 1
T T
mR
dT
mR
dv v p m W

=

= =

, J, (teorijski rad izentrope). (5.47)
58
Konano, iskoristit emo jednadbu I. Zakona (41), tako da W
12
izrazimo sukladno jednadbi
(5.47), a U
12
pomou jednadbe (5.39):

( ) ( )
1 2 1 2
1
T T mc T T
mR
v
=

. (5.48)

Iz ove relacije moemo izraziti eksponent izentropske promjene :

v
p
v
p
v
v
v
C
C
c
c
c
c R
c
R
= =
+
= + = 1 . (5.49)
Eksponent nema dimenziju, ali zato ima fizikalno znaenje kao omjer specifinih toplinskih
kapaciteta pri konstantnom tlaku, c
p
, i konstantnom volumenu, c
v
.
To znai da se eksponent mora izraunati pomou jednadbe (5.49) za svaki pripadni
interval temperatura T
2
T
1
pomou srednjih vrijednosti c
p
i c
v
u tom intervalu.
Isto vrijedi i kada se koriste molni toplinski kapaciteti: C
p
i C
v
.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n

=
s
1
= s
2
v
2
K
N/m
2
p
2
2
1
2
T
2
1
2
w
12
= c
v
(
1
-
2
) < 0
q
12
= 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2
T
1
1
p
0
MS

Slika 5.4 Izentropska kompresija u p-v i T-s dijagramu

Izoterma (T = konst.; n = 1)

Ravnotena promjena pri kojoj se temperatura radnog medija ne mijenja, T
1
= T
2
= T =
konst, tj. T
12
= 0, naziva se izoterma. Izotermna promjena od stanja 1 do 2 s dovoenjem
topline prikazana je u p-v i T-s dijagramu na slici 5.5.

Jednadbe stanja,

1 1 1
mRT V p = i
2 2 2
mRT V p = (5.50)
povezane su uvjetom: T
1
= T
2
= T = konst., na osnovi ega slijedi:

2
1
1
2
V
V
p
p
= , (5.51)
kao i da je
59
pV . konst V p V p = = =
2 2 1 1
, (T = konst.). (5.52)
To znai da je eksponent izoterme n = 1.

Kako je p
1
V
1
= p
2
V
2
= pV = mRT = konst. to se promjena tlaka s volumenom moe izraziti kao:
( ) V p
V
. konst
V
mRT
p = = = (izoterma T = konst.). (5.53)
Tu relaciju koristimo pri odreivanju teorijskog rada izotermne promjene.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n

=

1
s
1 v
2
s
2
K
N/m
2
p
2
1
=
2
1
2
T
1
2
w
12
= RT ln(v
2
/v
1
) > 0
q
12
= T (s
2
- s
1
) > 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2
( )
=
2
1
12
dv v p w
=
2
1
12
ds T q
p
0
OS
MS

Slika 5.5 Izotermna ekspanzija u p-v i T-s dijagramu

Kako se tijekom procesa temperatura ne mjenja, to nema ni promjene unutarnje energije:
( ) 0
1 2 12 12
= = = T T mc u m U
v
, (T = konst.). (5.54)
Teorijski rad izoterme:
( )
2
1
1
2
2
1
2
1
2
1
12
p
p
ln mRT
V
V
ln mRT
V
dV
mRT dV
V
mRT
dV V p W = = = = =

, J. (5.55)
Primjenom I.Zakona na izotermnu promjenu dobiva se:

2
1
12 12
p
p
ln mRT W Q = = , (izoterma, T = konst., U
12
= 0 ). (5.56)
Toplina se moe izraziti i pomou II. Zakona:
( ) ( )
1 2 1 2
2
1
2
1
12
s s mT S S T dS T TdS Q = = = =

. (5.57)
Izjednaavanjem jednadbi (5.56) i (5.57) dobiva se promjena entropije pri izotermi:

T
Q
p
p
ln mR S S S
12
2
1
1 2 12
= = = , J/K. (5.58)
Promjena entropije toplinskog, u promatranom sluaju ogrijevnog, spremnika konstantne
temperature T
OS
= konst. iznosi:
60

OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
12
= = , J/K. (5.59)
Ukupna promjena entropije sustava (radni medij + ogrijevni spremnik) je:

12 12
12 12
12
1 1
Q
T T
T T
Q
T T T
Q
T
Q
S S S
OS
OS
OS OS
OS s
= = + = . (5.60)
Jednadba (5.60) jasno ukazuje da je uzrok nepovratnosti (porasta entropije) procesa razlika
temperatura ogrijevnog spremnika i radnog medija, T
OS
T . Sve dok je ta razlika konana,
T
OS
T > 0, bit e i S
s
> 0.

Srazmjerno tome bit e, u odnosu na prirodni toplinski spremnik temperature T
0
= konst.,
teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline:
0
12 0 0
>
= = Q
T T
T T
T S T W
OS
OS
s
, J. (5.61)
Smanjivanjem razlike T
OS
T , a uz istu toplinu Q
12
, proces e biti termodinamiki povoljniji.

U graninom sluaju, kada razlika tei nuli, (T
OS
T) 0, iezava gubitak na radu, W 0.
Za teorijska razmatranja koristi se takav granini sluaj kao primjer reverzibilne (povratne)
izmjene topline Q
12
pri T
OS
= T , koja ne uzokuje gubitke.
Temperatura zadanog toplinskog spremnika T
TS
, ogrijevnog ili rashladnog, odreuje onu
idealnu izotermnu promjenu stanja radnog medija (reverzibilnu izotermu), pri kojoj ne bi
nastali gubici uslijed nepovratnosti. Naravno, takav sluaj se ne moe realno ostvariti, ve
samo teorijski.

Opa politropa

Na kraju analize posebnih politropskih promjena podsjetit emo se na ranije izvedene
openite zakljuke o politropi s proizvoljnim eksponentom n. Na slici 5.6 prikazane su
posebne politrope i kriteriji za upotrebu pojmova kompresije i ekspanzije, te grijanja i
hlaenja.

Poetno 1 i konano 2 stanje radnog medija zadaju se obino s:
- imenom plina, njegovom masom m ili koliinom N , te s jo dva neovisna svojstva, tj.
dvije termodinamike koordinate, od moguih T, p i V.
- ili, ako masa ili koliina nisu poznate, tada su potrebna sva tri svojstva: T, p i V.

Zbog pretpostavke da je radni medij idealni plin koristi se jednadbe stanja 1 i 2:
za stanje 1:
1 1 1
mRT V p = ili
1 1 1
T N V p = , a esto i oblik
1 1 1
RT v p = ; (5.62)
za stanje 2:
2 2 2
mRT V p = ili
2 2 2
T N V p = , a esto i oblik
2 2 2
RT v p = . (5.63)

61
KOMPRESIJA
p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
1
<
n

<
K
N/m
2
1
1
v
1
p
1
T
1
s
1
1
<
n

<
n = 0
n

=
1
n
=
n =
n = 0
EKSPANZIJA
n
=
0
n =
n =
n =
n = 1 n = 1
+ v
- v
KOMPRESIJA
EKSPANZIJA
GRIJANJE HLAENJE
GRIJANJE
HLAENJE
q= 0
q = 0
w = 0
w = 0
p
1
v
1
1
E
K
n =

Slika 5.6 Prikaz politropa u p-v i T-s dijagramu

Politropska (ravnotena) promjena stanja opisana je opom jednadbom:
. konst pV
n
= ili kao . konst pv
n
= (5.64)
Promjena unutarnje energije pri ravnotenoj promjeni stanja idealnog plina je uvijek ista:
( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 12
= = = =
v v
NC T T mc u u m U U U , J. (5.65)
Mehaniki (teorijski) rad politrope je reverzibilan i rauna se prema definiciji:

( )
( ) ( ) ( )
( )
1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12
1 1 1
T T
n
mR
dT
n
mR
dT
n
mR
dV V p W W
= = =

, J. (5.66)

I. Zakon slui za odreivanje topline:
( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c m W U Q
v

+ = + = , J, (I. Zakon termodinamike ) . (5.67)

Koristei ranije izvedene relacije:
R c c
v p
+ = ,
v
p
c
c
= , (5.68)
moe se zakljuiti da je specifini toplinski kapacitet politrope c
n
:

1 1
+ =
n
n
c
n
R
c c
v v n
, J/(kg K). (5.69)

Stoga se politropska toplina obino izraava jednadbom:
( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
= = =
n n n
NC mc T T mc Q , J. (5.70)

Promjena entropije radnog medija moe se odrediti s poznatim podacima poetnog i
konanog stanja prema bilo kojoj od slijedeih jednadbi:
62
( )
= = =
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
p
p
ln
T
T
ln C N
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S S S
p p
, J/K, (5.71)

( )
+ =
+ = = =
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
v
v
ln
T
T
ln C N
V
V
ln R
T
T
ln c m s s m S S S
v v
, J/K, (5.72)

( )
+ =
+ = = =
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
v
v
ln C
p
p
ln C N
V
V
ln c
p
p
ln c m s s m S S S
p v p v
, J/K, (5.73)

Treba voditi rauna o injenici da je

1
2
1
2
T
T
. (5.74)
Isti rezultat dobivamo i s jednadbom:
( )
1
2
1
2
1 2 1 2 12
T
T
ln NC
T
T
ln mc s s m S S S
n n
= = = = , J/K, (5.75)
gdje su:

1

=
n
n
c c
v n
, J/(kg K), odnosno
1

=
n
n
C C
v n
, J/(kmol K). (5.76)
Za c
v
, C
v
i treba uvrstiti njihove srednje vrijednosti za promatrani interval temperatura T
2

T
1
=
2

1
. Odreivanje tih srednjih vrijednosti opisano je ranije.

Konano, u posebnom sluaju izotermne promjene stanja, T = konst., moe se promjena
entropije radnog medija uslijed izmjenjene topline Q
12
izraunati primjenom II. Zakona:
( )
T
Q
s s m S S S
12
1 2 1 2 12
= = = , J/K. (5.77)

Koristan rad u dijagramu p-v

( )
=
2
1
12
dV V p W
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
p
o
n

=

k
o
n
s
t
.
MS
ZRAK
p
o p
1
p
2
p
o
W
kor
W
o
W
o
W
kor
W
12
mehaniki
sudionik
Teorijski rad plina
V
12

Slika 5.7 Teorijski W
12
i koristan rad W
kor
plina
63
Teorijski rad W
12
predstavljen je u p-v dijagramu povrinom ispod promjene stanja 1-2. Zbog
pretpostavke o vanjskoj mehanikoj ravnotei taj rad preuzimaju mehaniki sudionici u
okoliu.
( )
=
2
1
12
dV V p W , J. (5.78)
Ovaj rad bi se mogao predati nekom mehanikom sudioniku (MS), tj. potpuno iskoristiti,
samo kada bi se cilindar sa stapom nalazio u vakuumu, bez okolinjeg zraka.

Rad prema okolinjem zraku W
o
je povezan s volumenskom promjenom zraka V
o
pri
konstantnom tlaku p
o
. Kako je V
o
= - V
12
to se W
o
moe izraunati iz jednadbe:
( ) ( )
2 1 0 1 2 0 12 0 0 0
20
10
0 0 0
V V p V V p V p V p dV p W = = = = =
, J. (5.79)
Zbog razliitog smisla volumenske promjene su radovi W
12
i W
o
uvijek suprotnog smisla,
odnosno njihove brojane vrijednosti su raliite po predznaku. Simbol W skriva u sebi i broj i
predznak, pa je W
12
+ W
0
uvijek razlika tih radova, a predznak te razlike ukazuje na smisao.
Jednadba bilance mehanikog rada glasi:

0 12
W W W + = . (5.80)

Ako je W > 0 govorimo o korisnom radu, a u sluaju W < 0 o utroenom radu.

Sve prethodno vrijedi za bilo koji smjer procesa, pa tako i dijagramski prikazi u p-v i T-s
ravnini, uz zamjenu stanja 1 i 2 i promjenu smjera (strelice na krivulji politrope).
Pripadne jednadbe zadravaju isti oblik, ali e rezultati imati suprotan predznak ispred
numerike vrijednosti.

64
6 Otvoreni sustavi

Premda je teorija termodinamike postavljena na modelu zatvorenog sustava, dobivene
termodinamike relacije mogu se uz dodatne pretpostavke primijeniti i na tehniki znaajnije
otvorene sustave. Njih karakterizira protok mase, m (kg/s), kroz granine plohe sustava, koji
je definiran kao fiksni prostor, tzv. kontrolni volumen. Na slici 6.1 prikazan je tipian model
otvorenog sustava. Granice sustava odreene su stijenkom cijevi kroz koju protjee radni
medij idealni plin.

1 1 1 1
V p U H

+ =
P
2 2 2 2
V p U H

+ =
1
2
toplinski tok
snaga
w
1
w
2
dV
z
1
z
2

Slika 6.1 Karakteristian model otvorenog strujanja

Protok mase m (kg/s), odnosno koliine N
(kmol/s), osnovna je karakteristika otvorenih

sustava. Zbog toga svi lanovi u jednadbi odranja energije (I. Zakon) imaju dimenziju J/s =
W. Umjesto o toplini govorimo o toplinskom toku,
12
, a umjesto o radu govorimo o snazi,
P
12
. Poetno stanje radnog medija je ulazno stanje (1), konano stanje je izlazno stanje (2).
Ulazno i izlazno stanje opisani su s temperaturom T ili , tlakom p i protonim volumenom
V
m
3
/s. Odnos protonog volumena i protone mase m kg/s je specifini volumen v:

m
V
v
= , m
3
/kg. (6.1)
Protoni volumen je povezan s brzinom strujanja w (m/s) i povrinom presjeka strujanja A
(m
2
):
wA V =
, m
3
/s. (6.2)

Energija koju radni medij unosi, odnosno iznosi iz kontrolnog volumena, sastoji se iz dva
dijela: unutarnje energije, srazmjerne protonoj masi i temeperaturi, ( ) T U u m U

= = , J/s, te
snazi strujanja, srazmjernoj produktu tlaka i protonog volumena, V p

, (N/m
2
)(m
3
/s) = J/s.
Ova dva oblika su energije vezane sa stanjem radnog medija, a objedinjena su pojmom
entalpije H
, koja je takoer veliina stanja.

Po definiciji je specifina entalpija:
pv u h + = , J/kg. (6.3)
Mnoenjem jednadbe (6.3) s protonom masom m slijedi da je:
V p U v m p u m h m H

+ = + = = , J/s. (6.4)
65
Kako je entalpija veliina stanja to se ona matematiki klasificira kao totalni diferencijal, to
znai da je promjena entalpije:
( )
1 2 12
h h m H =
, (6.5)
neovisna o procesu, tj. nainu promjene stanja radnog medija od ulaza do izlaza iz otvorenog
sustava. Zbog toga se kae da je entalpija konzervativno svojstvo, poput mase. Uz to, entalpija
je ekstenzivna veliina, jer njena numerika vrijednost ovisi o masi.
Apsolutna vrijednost specifine entalpije h nema znaaja pri opisu procesa, ve samo
promjena njene vrijednosti tijekom procesa, h
12
. Stoga je sasvim svejedno koje se toplinsko
stanje smatra nultim stanjem entalpije (oznaeno indeksom 0), tj. stanjem pri kojem je
entalpija h
0
= 0. Do izraaja dolazi samo razlika entalpija stanja (1) i (2):

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 0 1 0 2 12
= = = =
p p
C T T c h h h h h h h , J/kg. (6.6)

Izborom nultog stanja entalpije s h
0
= 0, tom stanju je istovremeno pripisana odreena
vrijednost specifine unutarnje energije u
0
, sukladno relaciji:

0 0 0 0 0 0
v p v p h u = + = , J/kg. (6.7)

To nema utjecaja na oblik rauna, jer do izraaja dolazi samo razlika specifine unutarnje
energije, u
12
, za koju vrijedi:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 0 1 0 2 12
= = = =
v v
C T T c u u u u u u u , J/kg. (6.8)

Vidi se da je stvarna vrijednost u
0
potpuno nevana.

Na temelju jednadbi (6.6) i (6.8) nastaju relacije koje su korisne za proraun otvorenih
sustava:

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
= = =
p p
C N T T c m h h m H

, J/s = W. (6.9)

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
= = =
v v
C N T T c m u u m U

, J/s = W. (6.10)

Primjenom jednadbe (6.4) na stanja (1) i (2) dobijaju se dvije jednadbe, pa se razlika stanja
(2) prema stanju (1) moe izraziti kao:

1 1 2 2 12 12
V p V p U H

+ = . (11)

Promjena entalpije obuhvaa i promjenu unutarnje energije i razliku energije strujanja s
istovremenim promjenama volumena. Radi jasnoe moemo promotriti diferencijalni oblik
jednadbe (6.11):

( ) dp V V pd U d V p d U d H d

+ + = + = . (6.12)

66
Znaenje U d

(W) jasno je od ranije, s jedinom razlikom to se preko protone mase uvela
jedinica vremena. lan V pd

je oito energija (po vremenu) koju radni medij uzima (daje) za
porast (smanjenje) svog volumen. Dakle taj lan je snaga, povezana s promjenom volumena.
Posljednji lan, dp V
, je snaga istog strujanja bez volumenske promjene, tj. samo kao

transport u smjeru pada tlaka.
Uvoenjem pojma entalpije nestaje potreba da sve te efekte razmatramo pojedinano!

Stanje radnog medija na ulaznom (1) i na izlaznom (2) presjeku nije jednoznano, jer su
stanja materijalnih estica po istom presjeku razliita i po brzinama i po temperaturi!
Uzimanje u obzir tih injenica vodi jako kompliciranom proraunu. Sukladno dosadanjem
principu idealiziranja fizikalnog modela moemo pretpostaviti da je stanje materije po
presjeku, tj unutar proizvoljno malog volumena, dV, jedinstveno. Time e se proraun bitno
pojednostaviti, ali uz izvjesnu netonost rezultata koja se moe ustanoviti eksperimentalno.
Po potrebi, uvijek se moe primijeniti kompleksniji pristup.

U narednim razmatranjima polazi se od pretpostavke jedinstvenog stanja po presjeku.

U odnosu na fizikalni model prikazan na slici 6.1 vidljivo je da zbog toplinske i mehanike
interakcije s okoliem moe doi ne samo do promjene entalpije,
12
H
, ve i do promjene
kinetike
12 , k
E
i potencijalne
12 , p
E
energije radnog medija. Primjena I. Zakona na takav

fizikalni model rezultira jednadbom:

12 12 12 12 12 , p , k
E E H P

+ + = , W. (I. Zakon za otvoreni sustav). (6.13)
Promjena kinetike energije moe se odrediti iz jednadbe:

2
2
1
2
2
12
w w
m E
, k
, W, (6.14)
pri emu se za odreivanje brzina moe koristiti veza s protonim volumenom prema
jednadbi (6.2):

A
V
w
= , m/s. (6.15)
Promjena potencijalne energije postoji, ako postoji razlika u poziciji presjeka, z,
( )
1 2 12
z z g m E
, p
=
, W. (6.16)
Toplinska interakcija s okoliem, u obliku toplinskog toka,
12
(W), odvija se pri konanoj
razlici temperatura radnog medija (RM) i toplinskih sudionika (TS) u okoliu, tj.
ireverzibilno.
Mehanika interakcija s okoliem, u obliku snage P
12
(W), prepoznaje se kao neposredni
dodir radnog medija s pominim mehanikim sudionikom (MS) i smatra se reverzibilnom, tj.
bez gubitaka.
Razmotrit e se odvojeno dvije vrste procesa radnog medija:
ravnotene promjene stanja (politropske),
neravnotene promjene stanja, kod kojih nisu ispunjeni uvjeti unutarnje toplinske
mehanike ravnotee.
67
Politrope otvorenih sustava

Proces u nekim vanim tehnikim ureajima moe se klasificirati kao proces idealnog
radnog medija u otvorenom sustavu. Kao primjer spomenimo zrani kompresor koji je
pokretan elektrikim motorom. Radnom mediju, zraku, pripisuje se idealno ponaanje budui
da su stvarni tlak i temperatura tijekom procesa daleko od uvjeta pretvorbe u kapljevito stanje
(sudionika u zraku). Kao sastav zraka obino se uzima molni sastav s 21% O
2
i 79% N
2
.
Standardni sastav zraka poneto je drugaiji. Za svojstva takvog zraka postoje numeriki
podaci u odgovarajuim tablicama, pa se pri proraunu zrak smatra jednim plinom.
Radi lakeg razumijevanja opisa rada stapnog kompresora prikazan je na slici 6.2 presjek
cilindra. Otvaranje i zatvaranje usisnog (UV) i tlanog (TV) ventila odreeno je razlikom
tlaka zraka u cilindru i tlakova u usisnom (p
u
), odnosno tlanom (p
t
) vodu.

s
UV
TV
tetni prostor
STAP
STAPAJICA
stapaj
cilindar
usisni vod
tlani vod
p
u
p
t

Slika 6.2 Stapni kompresor

Realni i teorijski proces zraka u kompresoru prikazani su u p-V dijagramu na slici 6.3.
Na realni proces utjeu dva faktora:
postojanje tetnog prostora u kojem uvijek ostaje dio komprimiranog zraka, koji se pri
usisu mijea s usisanim zrakom,
inertnost usisnog i tlanog ventila zbog koje pri usisu nastaje potlak, a pri ispuhu
pretlak u odnosu na tlakove u usisnom i tlanom vodu.

Teorijski proces aproksimira usis kao punjenje cilindra sa zrakom iji se tlak i temperatura pri
tome ne mijenjaju, tj. zrak je istog stanja kao u usisnom vodu. Stoga je sekvenca usisa isti
transport vanjskog zraka, koji je uzrokovan pokretom stapa. Stanje plina nije pod utjecajem
bilo kakve mehanike i toplinske interakcije iz okolia, pa zbog toga usis nije politropska
promjena. Sve toke na liniji usisa su istog stanja kao i toka oznaena s (1).

Nakon zavretka usisa, stap kree u suprotnom smjeru, a oba ventila su zatvorena.
Smanjivanjem volumena zrak se komprimira pri emu raste tlak. Sekvenca kompresije smatra
se ravnotenom promjenom, tj. politropom, . konst pV
n
= Njen eksponent n ovisi o izmjeni
topline, tj. hlaenju tijekom kompresije,
12
. Kompresija zavrava u trenutku kada je tlak u
cilindru dostigao vrijednost tlaka u tlanom vodu.

Rad ventila kompresora nije dirigiran nikakvim drugim mehanizmom, ve samo razlikama
tlaka, koje se u teorijskom procesu smatraju zanemarivo malenim, a reakcije ventila
trenutnim.

68
{ } ( )
=
2
1
12
dp p V P
okret
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V, m
3
/okret
1
2
n

=

k
o
n
s
t
.
ZRAK
Realni proces
usis
kompresija ispuh
dp
V
motor
Teorijski proces
{ }
okret
P n P
12 0 12
=

Slika 6.3 Realni i teorijski proces u kompresoru

Tlani ventil se podie s ispunog otvora i zrak se istiskuje u tlani vod, prema
odgovarajuem spremniku komprimiranog zraka. Sekvenca ispuha nije politropska promjena,
ve transport zraka stanja (2), kakvo je dostignuto na kraju kompresije.

Procesi koji su prikazani na slici 6.3 odnose se na jedan puni okret vratila kompresora. Zbog
toga su na apscisi volumeni po okretu, V (m
3
/okret), pa se za zadani broj okretaja n
0
(okret/s)
mora izraunati protoni volumen V
(m
3
/s) pomou relacije:

v m V n V
= =
0
, (m
3
/s). (6.17)

Snaga motora za pogon kompresora troi se tijekom kompresije i ispuha, a dio snage se
dobiva tijekom usisa efektom inercije. Mehanika interakcija prema okoliu, tj. zatvorenom
prostoru kuita u kome se nalazi vratilo kompresora (na slici 6.3 opisan kao zrak), se
ponitava budui da se stap giba jednako u dva suprotna smjera, a gubici zbog trenja
zanemaruju.

Razultantni utroak snage za pogon kompresora pri teorijskom procesu prikazan je u p-V
dijagramu kao povrina omeena linijama usisa, kompresije i ispuha. Ta se povrina moe
prikazati kao zbroj niza malih povrina koje imaju smisao diferencijalno male utroene snage,
Vdp = dP. Stoga za utroak snage po jednom okretu vratila vrijedi jednadba:
{ } ( )
=
2
1
12
dp p V P
okret
, J/okret. (6.18)

Negativan predznak u jednadbi (6.18) uveden je iz slijedeih razloga. Matematiki se dp
uvijek izraava prema + p smjeru, pa bi produkt Vdp imao pozitivan smisao. Kako postojei
dogovor o smislu mehanikog rada (snage), propisuje negativan predznak svakom utroenom
radu (snazi) to se taj smisao mora osigurati i u jednadbi (6.18).
69
Za ukupni utroak snage pri n
0
(okret/s) vrijedi relacija:

{ } ( ) ( ) ( ) ( )

= = = = =
2
1
2
1
2
1
2
1
0 12 0 12
dp p v m dp p v m dp p V dp p V n P n P
okret

, W. (6.19)

Lako je uoljivo, prama slici 6.3, da je povrina koja odgovara utroku snage jednaka povrini
koja nastaje projekcijom politropske kompresije (1)-(2) na ordinatnu os p.
Za politropu vrijedi jednadba . konst pv
n
= na osnovu koje se diferenciranjem dobiva:
0
1
= +

dv npv dp v
n n
, (6.20)
iz ega slijedi
npdv vdp = . (6.21)
Za cijelu politropu izmeu (1) i (2) vrijedi:

( ) ( )
12
2
1
2
1
nw dv v p n dp p v = =

, (6.22)

gdje je w
12
(J/kg) specifini mehaniki rad politrope ija se povrina dobija projekcijom na
apscisnu os. Sukladno tome, moe se jednadba (6.19) pisati u obliku:
( )
12 12
2
1
12
W n w m n dp p v m P

= = =
, W. (6.23)

( )
=
2
1
12
V d V p W

p
V, m
3
/okret
V
2
=V
3
N/m
2
p
2
1
2
V
1
p
1
( )
=
2
1
12
dp p V P

3
n
12
p
3
n
13
( )
=
3
1
13
dp p V P

( ) ( )

= = =
2
1
12 12
2
1
V d V p n W n P dp p V

Slika 6.4 Prikazi snage i mehanikog rada politropa u p V dijagramu

Uoimo da se u jednadbi (6.23) nalazi mehanika snaga politrope
12
W
, zbog utjecaja protoka

mase m (kg/s).
Ako se politropi pridrue usis i ispuh, tada se mnoenjem snage,
12
W
, s eksponentom
politrope n dobiva snaga,
12
P , takvog otvorenog politropskog procesa.
70
To znai da se za otvorene politropske procese mogu koristiti sve ranije izvedene relacije za
mehaniki rad zatvorenih sustava, ali se pri tome umjesto mase m (kg) treba uvrstiti protona
masa m (kg/s), kako bi se dobila snaga
12
W
. Jedini izuzetak je otvoreni sustav s izohorom

( . konst V =
) kod koje je eksponent n = , a mehanika snaga 0

12
= W
, tako da je umnoak
12
W n

neodreen. U tom sluaju treba koristiti jednadbu (6.23) koja omoguava dobijanje
rezultata:

( )
1 2
2
1
2
1
12
p p V dp v m dp v m P = = =

, W, (izohorni otvoreni proces). (6.24)

Budui da su usis i ispuh samo transportne sekvence procesa, to pri tome nema izmjene
topline. Jedina izmjena topline postoji, eventualno, samo tijekom politropske promjene koja
se odvija pri zatvorenim ventilima. Stoga se toplinski tok,
12
(W), rauna potpuno isto kao
kod zatvorenih sustava, tj. vrijede iste jednadbe uz zamjenu mase m s protonom masom m .

Isto vrijedi i za proraun promjene entropije,
12
S
(J/K), radne tvari od usisnog stanja (1) do

ispunog stanja (2). Transportne sekvence procesa, usis i ispuh, pretpostavljene su bez
gubitaka (S = 0).

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnosti izmjene topline (samo pri politropi) rauna se
prema referentnom prirodnom toplinskom spremniku temperature T
0
= konst. pomou
relacije:

s
S T P

=
0
, W, (teorijski gubitak snage). (6.25)

Otvoreni procesi specijalnih politropa

Ostajui pri aproksimaciji procesa u otvorenim sustavima, kao kombinaciji ravnotene
promjene (politrope) idealnog plina s dvije transportne sekvence, usisom (ulazom) i ispuhom
(izlazom), promotrit emo procese sa specijalnim politropama.

Postoje i slinosti i razlike izmeu politropskih procesa u otvorenim i onih u zatvorenim
sustavima. Kod otvorenih sustava uvodi se putem protone mase m (kg/s) utjecaj vremena i
ponavljanje procesa, dok se kod zatvorenih sustava proces s konstantnom masom m (kg)
odvija jednokratno, bez ponavljanja.

U oba sluaja politropska promjena se odvija potpuno identino, jer se i kod otvorenih
sustava ta sekvenca odvija pri zatvorenim ventilima, kao to je to sluaj kod zatvorenih
sustava. Stoga je poetno i konano stanje radnog medija identino u oba sluaja. Sukladno
usvojenim pretpostavkama kod otvorenih sustava ta stanja nisu pod utjecajem transportnih
sekvenci, usisa i ispuha.
Promjena energije radnog medija: unutarnje, kinetike i potencijalne, tijekom politropskog
procesa rauna se po istom principu, tj. s istim jednadbama u oba sluaja. Pod utjecajem
protone mase m (kg/s), umjesto mase m (kg), nastaje samo razlika u dimenziji tih energija.

Jednako tako, umjesto topline, Q
12
(J), sada govorimo o toplinskom toku,
12
(J/s). Kako
emo zanemariti izmjenu topline pri transportnim sekvencama usisa i ispuha to je grafiki
71
prikaz politropskog procesa u ravnini T-s identian onom kod zatvorenih sustava. Ukratko,
usis i ispuh se ne vide u dijagramu.

Jedina razlika oituje se u promjeni grafikog prikaza u ravnini p-V, budui da se transportne
sekvence (usis i ispuh) kod otvorenih sustava odraavaju na ukupni mehaniki efekt, tj. snagu.
Zbog ponavljanja procesa ponitava se mehanika interakcija prema okolinjem zraku, koja
kod jednokratnih procesa u zatvorenim sustavima dolazi do izraaja kao rad W
0
.

Grafiki prikazi otvorenih procesa u p-V i T-s dijagramu dani su u nastavku za posebne
politropske procese.

Izohora (V = konst.; n = )

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n =
p
2
2
s
1 V
1
= V
2
T
2
v
1
=
v
2
s
2
K
N/m
2
p
1
1
1
2
T
1
1
2
p
2
p
1
{ } ( )
2 1
2
1
0 12 0 12
p p V dp V n P n P
okret
= = =

usis
ispuh
( )
1 2 12 12
T T c m q m
v
= =
{ } dp V P
okret
=
2
1
12
n =
=
2
1
12
Tds q
OS
OS

Slika 6.5 Otvoreni izohorni proces u p-V i T-s dijagramu

Izobara (p = konst.; n = 0)

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n = 0
2
s
1 V
2
T
2
s
2
K
N/m
2
p
1
1
2
T
1
1
2
p
1
=
p
2
V
1
v
2
v
1
0
12
= P
( )
1 2 12 12
T T c m q m
p
= =
ispuh
usis
q
12
> 0
OS
OS

Slika 6.6 Otvoreni izobarni proces u p-V i T-s dijagramu

72
Izentropa (S = konst.; n = )

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
s
1
= s
2
V
2
K
N/m
2
p
2
2
1
2
T
1
2
q
12
= 0
V
1
p
1
p
1
p
2
v
2
{ } ( )
2 1 12 0 12
1
T T R m P n P
okret

= =
dp
V
n

=
1
v
1
{ } ( )dp p V P
okret
=
2
1
12
T
2
usis
ispuh
MS
1

Slika 6.7 Otvoreni izentropski proces u p-V i T-s dijagramu

Izoterma (T = konst.; n = 1)

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K) s
2 V
2
K
N/m
2
p
2
1
2
T
1
= T
2
2
V
1
p
1
p
1 p
2
v
2
{ }
2
1
12 0 12
p
p
ln RT m P n P
okret
= =
dp
V
n

=
1
1
v
1
s
1
usis
ispuh
{ } ( )dp p V P
okret
=
2
1
12
( )
1 2 12 12
s s T m q m = =
q
12
> 0
OS
MS
2

Slika 6.8 Otvoreni izotermni proces u p-V i T-s dijagramu

Maksimalni rad i eksergija

Ve smo upoznali nain odreivanja teorijskog gubitka na radu u zatvorenim, odnosno
snazi u otvorenim sustavima, pomou kojih se ocjenjuje termodinamika valjanost procesa u
odnosu na nepovratnost izmjene topline.

73
Preostaje nam da razmotrimo kriterij vrednovanja zadanog stanja radnog medija, polazei od
injenice da sva mogua poetna stanja nisu jednako vrijedna u odnosu na mogunost
dobijanja korisnog rada, odnosno snage.

Oito je, da kriterij ne smije imati nikakve realne karakteristike koje bi utjecale na rezultat
procjene. Stoga je logino da se kao osnova kriterija uzme idealni teorijski proces radnog
medija u kojem nema nepovratne izmjene topline. Mehanika interakcija tijekom procesa
smatra se reverzibilnom, tj. bez gubitaka, kao i u svim prethodnim razmatranjima. Tijekom
procesa radni medij prolazi kroz stanja u unutarnjoj ravnotei.

Radni sustav ukljuuje samo nune sudionike: sam radni medij, neopisanog mehanikog
sudionika ije su osobine idealizirane (bez trenja), te postojei prirodni toplinski spremnik
(okolinji zrak) temperature T
0
= konst., koji je ujedno i mehaniki sudionik tlaka p
0
= konst..
Sustav je potpuno izoliran od drugih utjecaja. Pretpostavit emo da radni medij zadanog
stanja (T
1
, p
1
, V
1
) nije u ravnotei s okoliem, jer u protivnom sluaju ne bi bio mogu
nastanak procesa niti teorijski. Neravotea s okoliem prua mogunost provoenja procesa i
dobivanja korisnog mehanikog rada, odnosno snage. Proces traje do uspostave ravnotee s
prirodnim spremnikom (okolinjim zrakom), kada radni medij postie temperaturu T
0
i tlak
p
0
.

Stanje plina u potpunosti je zadano podacima temperature T
1
, tlaka p
1
i volumena V
1
, odnosno
1
V
, na osnovu ega se iz jednadbe stanja moe izraunati masa m, odnosno protona masa
m , plina:

1
1 1
RT
V p
m = , kg, (zatvoreni sustav), (6.26)

1
1 1
RT
V p
m
= , kg/s, (otvoreni sustav). (6.27)

Da bi se izbjegli gubici na radu, odnosno snazi, koji su spomenuti na poetku, tijekom procesa
ne smije doi do nepovratne izmjene topline. Teorijski zamiljena povratna izmjena topline
mogla bi biti samo pri istoj temperaturi radnog medija i toplinskog spremnika. Ta je
temperatura zadana zadavanjem stanja prirodnog toplinskog spremnika, okolinjeg zraka.
Tamperatura T
0
je upravo ta povratna izoterma po kojoj smije tei proces plina. Naravno,
proces uravnoteavanja moe koristiti i bilo koju politropu bez izmjene topline, tj. izentropu,
S = konst., dS = 0. Promjena entropije takvog izoliranog sustava jednaka je nuli, S
s
= 0 ili
0 =
s
S
, kao i teorijski gubitak na radu, W = 0, odnosno snazi, P = 0.

S postavljenim uvjetom reverzibilnosti izmjene topline uklonjena je poslijednja realna
karakteristika, pa takav proces ima samo teorijski smisao. Pri takvom procesu teorijski se
dobiva najvei mogui mehaniki rad, odnosno najvea mogua snaga (eksergija), s obzirom
na zadana stanja radnog medija i prirodnog spremnika.

Maksimalni rad zatvoreni sustav

Teorijski idealan proces u zatvorenom sustavu smije biti samo kombinacija bilo koje
izentrope, pri kojoj nema izmjene topline, dok se izmjena topline smije odvijati samo tijekom
povratne izoterme T
0
, koja je zadana temperaturom prirodnog spremnika, okolinjim zrakom.
U posebnim sluajevima bit e dovoljna samo jedna od tih promjena.
74
Na slici 6.10 prikazan je jedan sluaj takvog idealnog procesa za zadano stanje (1) radnog
medija i zadano stanje (0) prirodnog spremnika, okolinjeg zraka temperature T
0
i tlaka p
0
.

p
V, m
3
T
s, J/(kg K)
n

=
s
1
= s
2 V
0
s
0
p
0
1
0
T
0
1
2
V
1
v
1
p
1
p
1
p
0
v
0
W
max
T
1
2
0
q
20
> 0
p
2
W
0
o

Slika 6.9 Idealni proces zatvorenog sustava u ravnini p-V i T-s

Dogod je temperatura radnog medija razliita od temperature T
0
smije se koristiti samo
izentropski proces bez izmjene topline. Tek kada plin postigne tu temperaturu (stanje 2 u
dijagramima) moe se zamisliti teorijska izmjena topline, pri istim temperaturama plina i
toplinskog spremnika, okolinjeg zraka. Proces se po toj povratnoj izotermi odvija sve dok se
ne uspostavi potpuna ravnotea plina i okolia, tj. plin poprimi stanje s temperaturom T
0
i
tlakom p
0
(stanje 0 u dijagramima).

Poloaj stanja (2) u ravnini p-V moe se procijeniti ako se izrauna pripadni tlak p
2
:

1
1
0
1 2

=
T
T
p p , (za sjecite izentrope 1-2 i izoterme 2-0). (6.28)

Teorijski rad plina je, po definiciji, povrina ispod linija procesa (1-2-0). Kako se proces (1-2)
odvija po zakonu izentrope, a proces (2-0) po zakonu izoterme, to se mehaniki rad moe
izraunati samo odvojeno za svaku sekvencu. Stoga je

0 2 2 1 0 2 1
+ = W W W , J. (mehaniki rad plina pri idealnom procesu). (6.29)

No, W
1-2-0
se moe izraziti i na drugi nain, kako e se pokazati u nastavku.

U promatranom primjeru ovaj je rad pozitivan tj. predaje se prisutnim mehanikim
sudionicima. Dio tog rada troi se na potiskivanje okolinjeg zraka u iznosu W
0
, a ostatak se
moe iskoristiti. Zbog idelnog procesa taj koristana rad je ujedno i najvei mogui rad, W
max
,
koji se teorijski moe dobiti od plina zadanog stanja u odnosu na zadano stanje prirodnog
spremnika, okolinjeg zraka (T
0
, p
0
).

Odnos teorijskog rada plina W
1-2-0
, rada okoline W
0
i maksimalnog korisnog rada W
max
, uvijek
je odreen jednadbom oblika:

0 0 2 1
W W W
max
+ =

, (6.30)
Rad prema okolini moe se izraziti, pomou definicije mehanikog rada, na slijedei nain:
75
( )
ok , ok ,
ok ,
ok ,
V V p dV p W
1 0 0
0
1
0 0 0
= =
, J, (rad prema okolini). (6.31)

Razliku volumena okolinjeg zraka moramo zamijeniti s istom takvom razlikom volumena
radnog medija, ali suprotnog smisla:
( )
1 0 1 0
V V V V
ok , ok ,
= , (6.32)
pa umjesto jednadbe (6.31) moemo pisati:
( )
0 1 0 0
V V p W = , J, (rad prema okolini). (6.33)
Za odreivanje teorijskog rada plina W
1-2-0
, tijekom procesa (1-2-0), iskoristit emo jednadbu
I. Zakona:

0 2 1 0 2 1 0 2 1
= U W Q , J, (6.34)
koju moemo uskladiti s procesom u dvije sekvence, (1-2) i (2-0):

0 2 2 1 0 2 1 0 2 2 1
+ = + U U W Q Q , J. (6.35)
Na sekvenci izentrope (1-2) nema izmjene topline, Q
1-2
= 0, dok se toplina na sekvenci (2-0)
odvija pri konstantnoj temperaturi, pa se moe izraunati primjenom II. Zakona:
( ) ( )
1 0 0 2 0 0 0 2 0 0 2
S S T S S T S T Q = = =

, J, (jer vrijedi: S
2
= S
1
). (6.36)
Promjena unutarnje energije radnog medija tijekom procesa (1-2-0) iznosi:

( ) ( )
1 0 2 0 1 2 0 2 2 1
U U U U U U U U = + = +

, J, (jer vrijedi: U
2
= U
0
). (6.37)

Rezultate jednadbi (6.35) i (6.37) moemo uvrstiti u jednadbu (6.35) i preoblikovati u izraz
kojim se izraava W
1-2-0
:
( )
0 1 0 0 1 0 2 1
S S T U U W =

, J. (6.38)
Konano, uvrtavanjem jednadbi (6.38) i (6.33) u jednadbu (6.29) dobivamo izraz za
izraunavanje maksimalnog rada za proces izmeu zadanih stanja 1-0:
Sve veliine na desnoj strani jednadbe se odnose na radni medij, a pojedini lanovi se
raunaju prema slijedeim relacijama:
( )
0 1 0 1
T T mc U U
v
= , J, (6.40)
( ) ( )
0 1 0 0 1 0 0 1 0 1
V V p S S T U U W
max,
+ =
, J, (maksimalni rad). (6.39)

76
( )
=
0
1
0
1
0 0 1 0
p
p
ln R
T
T
ln c mT S S T
p
, J, (6.41)

( )
0 1 0
V V p , J, pomou:
1
1
1
p
mRT
V = i
0
0
0
p
mRT
V = . (6.42)

U dijagramu p-V uvijek se W
max,1-0
moe prikazati povrinom, koja je omeena s linijama
idealnog procesa (1-2-0) i s dvije pomone linije (nisu linije procesa): izohorom V
1
i izobarom
p
0
.

Radi ilustracije prikazan je na slici 6.10 proces dobijanja maksimalnog rada u sluaju kada je
zadano stanje plina (T
1
, p
1
, V
1
) ispod stanja prirodnog spremnika, okolinjeg zraka (T
0
, p
0
).

o
p
V, m
3
T
s, J/(kg K)
n

=
s
0 V
1
s
1
= s
2
p
1
1
0
T
1
1
2
V
0
v
0
p
0
p
0
p
1
v
1
W
max
T
0
2
0
q
20
< 0
p
2

Slika 6.10 Idealni proces s plinom stanja ispod okolinjeg

Za teorijski proces (1-2-0) potrebno je utroiti rad W
1-2-0
(povrina ispod procesa bez oznake
u dijagramu). Pri tome okolina pomae dajui rad W
0
= p
0
(V
1
V
0
). Razlika je koristan
(pozitivan) rad W
max
.

Minimalni rad
U sluaju da je poetno stanje radnog medija u ravnotei s prirodnim spremnikom
(stanje s oznakom 0 u dijagramima) moe se po istom principu odrediti teorijski minimalan
rad, W
min
, da bi se radni medij doveo u stanje (1). Idealni proces je identian, ali se odvija u
suprotnom smjeru, pa je konani rezultat za W
min,0-1
jednak rezultatu za W
max,1-0
, samo
suprotnog, negativnog predznaka.

( ) ( )
1 0 0 1 0 0 1 0 1 0
V V p S S T U U W
min,
+ =
, J, (minimalni rad). (6.43)

Eksergija otvoreni sustav

Ako raspolaemo sa stalnim dotokom m (kg/s) radnog medija zadanog stanja, (T
1
, p
1
),
moe se primjenom istog principa idealnog procesa odrediti eksergija (= maksimalna snaga),
koja pripada tom stanju u odnosu na referentno stanje prirodnog spremnika, okolinjeg zraka,
77
(T
0
, p
0
). Zbog ponavljanja, idealnom procesu pripadaju transportne sekvence usisa i ispuha.
Primjer eksergijskog procesa prikazan je na slici 6.10.

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n

=
s
1
= s
2 V
0
s
0
p
0
1
0
T
0
1
2
V
1
v
1
p
1
p
1
p
0
v
0
T
1
2
0
q
20
> 0
p
2
ispuh
usis
{ }
okret
E
0

Slika 6.11 Eksergijski proces (1-0) u p-V i T-s ravnini

Budui da se radi o otvorenom sustavu grafiki prikaz eksergije (po okretu) u ravnini p-V
predstavlja povrinu, dobivenu projekcijom idealnog procesa (1-2-0) na ordinatnu os p.
Prema I. Zakonu za otvorene sustave je:

0 2 1 0 2 1 0 2 1
= H P

, W, (6.44)
odnosno

0 2 2 1 0 2 1 0 2 2 1
+ = + H H P

, W. (6.45)

Za pojedine sekvence idealnog procesa vrijedi:
0
2 1
=
, ( ) ( ) ( )
1 0 0 1 0 0 2 0 0 0 2
S S T s s T m s s T m = = =
, W, (6.46)

1 2 2 1
H H H

=
, 0
2 0 0 2
= =
H H H

, W, (
0 2
H H

= ). (6.47)

Snaga idealnog procesa je eksergija stanja (1) u odnosu na referentni prirodni spremnik stanja
(0):

0 1 0 2 1
E P , W, (6.48)

Uvrtavanjem jednadbi (6.46), (6.47) i (6.48) u jednadbu (6.44) dobiva se:

Raunanje pojedinih lanova vri se pomou jednadbi:

( )
0 1 0 1
T T c m H H
p
=

, (6.50)
( )
=
0
1
0
1
0 0 1 0
p
p
ln R
T
T
ln c T m S S T
p
, (6.51)
koje zahtijevaju poznavanje samo svojstava poetnog (1) i konanog (0) stanja.
( )
0 1 0 0 1 0 1
S S T H H E =

, W, (eksergija). (6.49)
78
7 KRUNI PROCESI

Proces, tijekom kojega se nakon niza uzastopnih stanja radna tvar vraa u poetno
stanje, naziva se kruni (cikliki ili zatvoreni) proces. Po toj definiciji kruni proces moe se
u cjelosti ostvariti samo ako nema kemijskih promjena radne tvari. Kada se tijekom procesa
mijenja kemijski sastav radne tvari, tada poetno i konano stanje nije identino. Takvi su, na
primjer, procesi s izgaranjem kao to su Diesel i Otto proces. Ipak, zatvaranje procesa je
teorijski zamislivo tako da produkti izgaranja isputeni u okolinu ponovo formiraju kemijski
spoj gorive tvari kao na poetku procesa. Pri razmatranju takvih sluajeva u pravilu se koriste
aproksimacije koje olakavaju proraun. Sa stanovita temperature i tlaka radnog medija,
premda ne uvijek i kemijskog sastava, bit e i takvi procesi zatvoreni.

Kada u jednom cikusu sudjeluje konstantna masa istog identiteta, koja se u nekim
sluajevima po zavretku ciklusa istiskuje i zamjenjuje istom masom drugog identiteta, tada
se promjene stanja mogu promatrati kao u zatvorenom sustavu jednog ciklusa. Ukupni efekti
izmjene topline i mehanikog rada proporcionalni su uestalosti (ponavljanju ili frekvenciji)
ciklusa po vremenu.
U praksi su posebno karakteristini procesi, koji se ostvaruju pomou nekoliko razliitih
tehnikih ureaja koji, svaki na svoj nain, utjeu na promjenu stanja radne tvari. Premda u
cjelini takav sustav sadri konstantnu masu radne tvari, on se ne promatra kao zatvoreni
sustav, ve kao niz otvorenih sustava u kojima se promjena stanja protone mase tvari odvija
pod utjecajem tehnikog ureaja kroz koji ona protjee. Tijekom takvih procesa radna tvar
moe biti u plinovitom (parovitom), a dijelom ciklike promjene ponekad i kapljevitom
stanju. U nastavku, pri razmatranju glavnih karakteristika krunih procesa pretpostavit emo,
radi jednostavnosti, da je radni medij idealni plin, a njegove promjene stanja ravnotene.
Konano stanje radnog medija na kraju ciklusa je identino poetnom, 1 2, pa ih ne emo
posebno indeksirati, jer se zakljuci odnose na cijeli ciklus, za kojega vrijedi:
U = 0, H = 0, S = 0, E
k
= 0, E
p
= 0. (za jedan ciklus). (7.1)
Jedini efekt krunog procesa su toplina i mehaniki rad po ciklusu:
Q = W , (J/ciklus) (za jedan ciklus). (7.2)
Ako se ciklusi ponavljaju s frekvencijom f ciklusa u sekundi (cikl/s), tada je ukupni toplinski
tok: = f Q , (J/s), odnosno snaga: P = f W , (J/s).

S obzirom na mehaniki rad po ciklusu razlikujemo desnokretne i lijevokretne krune
procese.

Desnokretni kruni procesi
Kod takvih je procesa rad ekspanzije vei od utroenog rada za kompresiju: W
eks
>|W
kom
|, a
njihova razlika predstavlja koristan rad procesa, W > 0. Da bi se proveo kruni proces nuna
su najmanje dva toplinska spremnika, tj. jedan ogrjevni spremnik (OS) i jedan rashladni
spremnik (RS). Naravno, moe se koristiti i vei broj toplinskih spremnika! Toplina
dovedena od ogrjevnog spremnika oznaava se kao Q
dov
i za radni medij ima pozitivan
smisao, Q
dov
> 0. Toplina predana rashladnom spremniku oznaava se kao Q
odv
i ima
negativan smisao, Q
odv
< 0! Kod tih procesa je temperatura ogrjevnog spremnika, T
OS
, uvijek
vea od temperature rashladnog spremnika, T
RS
.
79
Ukupna toplina po jednom ciklusu je:
Q = Q
dov
-|Q
odv
|, J/ciklus, (7.3)
pa je mehaniki rad po ciklusu jednak razlici dovedene i odvedene topline:
W = Q
dov
-|Q
odv
| , J/ciklus. (7.4a)
Uvoenje oznake za apsolutnu vrijenost ima svrhu lakeg uoavanja razlike u predznaku
dovedene i odvedene topline. Nije pogreno pisati:
W = Q
dov
+ Q
odv
, J/ciklus, (7.4b)

umjesto jednadbe (7.4), jer je Q
odv
uvijek negativan broj. Ipak, takav zapis nema jasnou kao
jednadba (7.4).
Rezultantni mehaniki rad po ciklusu, W, dobija se iz razlike mehanikog rada pri ekspanziji,
W
eks
> 0, i kompresiji, W
kom
< 0, tj.
W = W
eks
|W
kom
| , J/ciklus. (7.5)
Ukupna snaga za n
c
ciklusa/s jednaka je: P = n
c
W, W.

p LIJEVOKRETNI PROCES
Q = 0
B
A
1
2
W < 0
V
V
min
V
max
Q = 0
EKSPANZIJA1 - 2
KOMPRESIJA2 - 1
HLAENJE
GRIJANJE
T
OS, min
T
RS, max
OS
Q
dov
Q
odv
p DESNOKRETNI PROCES
Q = 0
B
A
1
2
W > 0
V
V
min
V
max
Q = 0
EKSPANZIJA1 - 2
KOMPRESIJA2 - 1
HLAENJE
GRIJANJE
T
OS, min
T
RS, max
OS
RS
Q
dov
Q
odv
RS

Slika 7.1 Prikaz desnokretnog i lijevokretnog krunog procesa u p-v dijagramu.

Za ocjenu termodinamike valjanosti desnokretnih krunih procesa uvodi se pojam termikog
stupnja djelovanja,
t
:
1
t
< =
=
dov dov
odv dov
Q
W
Q
Q Q
. (7.6)
80
Prema dosadanjim spoznajama nije mogue u nekom ciklikom procesu svu dovedenu
toplinu, Q
dov
, pretvoriti u mehaniki rad, W. Dio topline koji se ne moe pretvoriti u
mehaniki rad mora se odvesti rashlanom spremniku, |Q
odv
|> 0, odnosno Q
odv
< 0, kako bi se
radni medij vratio u poetno stanje. Zbog toga je uvijek
t
< 1!
Termiki stupanj djelovanja razliitih krunih procesa ne ovisi o svojstvima radne tvari, ve
samo o nain promjene stanja i raspoloivim toplinskim spremnicima, tj. njihovim
temperaturama. Ako su promjene stanja radne tvari ravnotene i istovremeno i povratne
(reverzibilne), tj. bez mehanikih gubitaka i nepovratne izmjene topline, tada se postie
najvei mogui termiki stupanj djelovanja za zadane toplinske spremnike. Takav idealan
proces, bez gubitaka zbog nepovratnosti, moe se samo teorijski zamisliti, ali ne i realno
ostvariti. U teoriji je poznat kao idealni Carnotov proces.

1
2
3
4
B
A B
1
D
C
2
3
4
C D
A
T = T
1
= T
2
T
OS
= T
g
T
o
= T
4
= T
3
T
RS
= T
h
g
=
OS
T
s V
p
p
1
p
3
Q
23
= 0
s
1
= s
4
s
2
= s
3
Q
41
= 0
p
4
W< W
id
V
D
V
C
V
4
V
1
V
3
s
A
= s
D
s
B
= s
C
Q
dov
= Q
12
= Q
AB
=
1
=
2
o
=
3
=
4
q
dov
= q
12
= q
AB
Q
34
Q
CD
q
34
> q
CD
q
CD
W
id
W
W
id
OS
OS
RS
RS
h
=
RS

Slika 7.2 Carnotov idealni i realni desnokretni kruni procesi u p-v i T-s dijagramu
Dovedena toplina Q
dov
= Q
12
= Q
AB
:
realni ciklus:
( )
1 2
2
1
12
s s mT
p
p
ln mRT Q = = , J/ciklus
idealni ciklus:
( )
A B AB
s s mT Q
g
= , J/ciklus

Odvedena toplina Q
odv
:
realni ciklus:
( )
3 4 0
4
3
0 34
s s mT
p
p
ln mRT Q = = , J/ciklus
idealni ciklus:
( )
C D CD
s s mT Q
h
= , J/ciklus

81
Mehaniki rad procesa (jednog ciklusa):
realni ciklus:
34 12
Q Q W = , J/ciklus
idealni ciklus:
CD AB
Q Q W
id
= , J/ciklus
...................
Zbog usporedbe mora biti: Q
dov
= Q
12
= Q
AB

Kako je: Q
34
> Q
CD
to je rad realnog procesa uvijek manji od rada idealnog: W < W
id

U idealnom Carnotovom procesu, koji se sastoji od dvije izoterme i dvije izentrope, radni
medij prolazi kroz stanja A-B-C-D-A. Pri izotermnoj ekspanziji A-B radni medij prima
toplinu, Q
dov
, od ogrjevnog spremnika iste temperature, T
g
= T
OS
, i daje mehaniki rad W
AB
.
U nastavku, tijekom izentropske promjene B-C nema izmjene topline, ali se pri ekspanziji
dobiva jo mehanikog rada u iznosu W
BC
.

Povrat u poetno stanje zapoinje izotermnom kompresijom C-D, pri emu se troi dio
prethodno dobivenog rada u iznosu W
CD
uz istovremeno odavanje topline, Q
odv
, rashladnom
spremniku iste temperature, T
h
= T
RS
. Konano, izentropskom kompresijom uz utroak rada
W
DA
, plin se vraa u poetno stanje A.
Efektivni rad ciklusa, W = W
AB
+ W
BC
+ W
CD
+ W
DA
, jednak je razlici dovedene i odvedene
topline, sukladno jednadbi (2),
Q
dov
Q
odv
= W . (7.7)
Zbog reverzibnog karaktera idealni Carnotov proces moe se provesti u suprotnom smjeru,
tj. kao lijevokretni. Pri tome bi se promijenili smjerovi topline i mehanikog rada, ali ne i
njihovi iznosi. Na kraju procesa, svi sudinici vratili bi se u svoja poetna stanja, u kojima su
bili prije poetka desnokretnog procesa. Nigdje u prirodi ne bi postojao nikakav trag o
promjenama koje su se zbivale.
Teorijski, svaka ravnotena promjena stanja radne tvari mogla bi postati reverzibilna, ako bi
raspolagali s beskrajno mnogo toplinskih spremnika, od kojih bi svaki stupio u toplinsku
interakciju s radnom tvari u trenutku kada su im temperature jednake.
Razmatrajui reverzibilne krune procese Sadi Carnot (1822.) je doao do zakljuka da su
omjeri toplina i apsolutnih temperatura konstantni,
. konst
T
Q
T
Q
h
h
g
g
= = , (Carnotov princip), (7.8)
gdje se indeks "g" odnosi na dovedenu toplinu (Q
g
/ Q
dov
) i temperaturu radne tvari pri
njenom grijanju, T
g
= T
OS
, a indeks "h" na odvedenu toplinu (Q
h
/ Q
odv
) i temperaturu pri
njenom hlaenju, T
h
= T
RS
. Na temelju tog principa R. Clausius je kasnije dao definiciju
promjene entropije,
T
Q
dS

= , (7.9)
82
uzevi da se zbog infinitezimalno malog obroka topline, Q, temperatura radne tvari ne
mijenja, T = konst.. Za konane iznose topline pri izotermnoj promjeni, doi e do promjene
entropije radne tvari, sukladno oznakama na slici 7.2,
g
g
B
A g
B
A
AB
T
Q
Q
T T
Q
S = =
=

1
, (Q
g
/ Q
AB
), (reverzibilni proces), (7.10)
h
h
D
C h
D
C
CD
T
Q
Q
T T
Q
S = =
=

1
, (Q
h
/ Q
CD
), (reverzibilni proces), (7.11)
pri emu ne treba zaboraviti na injenicu da je Q
h
< 0 (negativan broj)! Budui da se radna
tvar na kraju ciklusa vraa u poetno stanje, slijedi da je promjena entropije radne tvari
tijekom jednog ciklusa:
0 = + =
CD AB cikl
S S S , J/(ciklus K) (za ciklus radnog medija), (7.12)
odnosno
CD AB
S S = , (7.13)
ime se, uz jednadbe (7.10) i (7.11) potvruje Carnotov princip (7.8).
Termiki stupanj djelovanja idealnog desnokretnog Carnotovog procesa iznosi:
OS
RS
g
h
g
h
g
h g
id , t
T
T
T
T
Q
Q
Q
Q Q
= = =
= 1 1 1 , (7.14)
pri emu radni medij ima istu temperaturu kao i odgovarajui toplinski spremnik,
OS g
T T = i
RS h
T T = . (7.15)
Dakle, termiki stupanj djelovanja idealnog procesa ovisi samo o temperaturama
raspoloivih toplinskih spremnika. Rad koji bi se dobio po jednom ciklusu ovisi jo samo o
toplini koju dobavlja ogrijevni spremnik (Q
g
/ Q
dov
):

dov id , t
Q W = , J/ciklus, (najvei rad za zadane toplinske spremnike). (7.16)
Sva dovedena topline ne moe se pretvoriti u rad, ve se jedan dio mora odvesti rashladnom
spremniku:
( )
dov id , t odv
Q Q = 1 , J/ciklus, (najmanja odvedena toplina). (7.17)
Realni Carnotov proces mogao bi se odvijati samo uz konanu razliku temperatura radne
tvari i toplinskih spremnika, tj. kada je T < T
OS
i T
o
> T
RS
. Takav proces radne tvari prikazan
je na slici 7.2 izmeu stanja 1-2-3-4-1. Radni medij prima istu toplinu Q
dov
/ Q
g
= Q
12
od
ogrjevnog spremnika, ali pri nioj temperatuti, T < T
OS
. Zbog toga mu je promjena entropije,
12
S , vea od ranije promjene,
AB
S .
Meutim, toplina koju radni medij predaje rashladnom spremniku je vea nego prije, Q
odv
=
Q
34
> Q
h
= Q
CD
, a zbog vie temperature, T
o
> T
RS
, nastupit e vea promjena njegove
83
entropije,
34
S >
CD
S . Termiki stupanj djelovanja realnog Carnotovog procesa za iste
toplinske spremnike je:
OS
RS
id , t t, re
T
T
T
T
Q
Q
Q
Q Q
= < = =
= 1 1 1
0
12
34
12
34 12
, (7.18)
uvijek manji od termikog stupnja djelovanja idealnog procesa! U realnom Carnotovom
procesu dobiva se manje rada, a istovremeno se mora odvoditi vie topline.
Ukupna nepovratnost procesa moe se procijeniti pomou ukupne promjene entropije
sustava. Pri tome je, zbog pretpostavke ravnotene promjene radne tvari i mehanikog rada
bez trenja, nepovratnost procesa uzrokovana samo realnom izmjenom topline uz konane
razlike tamperatura. Promjena entropije sustava, koji se sastoji od radnog medija (RM), dva
toplinska spremnika (OS i RS) i nedefiniranog mehanikog sudionika (MS), dobiva se iz
relacije:

RS OS MS RS OS RM
i
i s
S S S S S S S S + = + + + = =

0 0
, (7.19)
odnosno

RS
RS
OS
OS
s
T
Q
T
Q
S + = , J/(ciklus K), (promjena entropije sustava). (7.20)
Topline se ne mogu odrediti neposredno na toplinskim spremnicima, budui da su oni
definirani s konstantnim temperaturama, tj. kao tijela s beskonano velikim toplinskim
kapacitetima. Meutim, iste topline moemo odrediti pomou toplina radnog medija, Q
dov
i
Q
odv
.

12 12
S T Q Q
OS
= = ,
12 0 34 0 34
S T S T Q Q
RS
= = = . (7.21)
Uvrtavanjem u jednadbu (7.20) dobiva se porast entropije sustava zbog ireverzibilne
izmjene topline:
0
12
0
>
|
|
\
|
+ = S
T
T
T
T
S
RS OS
s
, J/(ciklus K), (realni Carnotov proces), (7.22)
uvijek raste entropija sustava, budui da je u realnom procesu
OS
T T < i
RS
T T >
0
(u
jednadbi 7.22 je pozitivan razlomak je vei od 1, a negativan razlomak je manji od 1)! Samo
u sluaju idealnog procesa vrijedi Carnotov princip po kojem je:
0 = + =
RS
RS
OS
OS
id , s
T
Q
T
Q
S , (idealni Carnotov proces). (7.23)
nema porasta entropije sustava, jer nema nepovratnosti izmjene topline!
Srednja temperatura
Kod opih politropskih promjena stanja moe se radnom mediju odrediti srednja temperatura
dovoenja, T
sr,dov
, ili odvoenja topline, T
sr,odv
, na osnovi II. zakona termodinamike:
odv
odv
odv sr
dov
dov
dov sr
S
Q
T
S
Q
T
=
, ,
, . (7.24)
84
Lijevokretni kruni procesi
Postoje sluajevi kod kojih se postavlja zahtjev za to veim toplinskim uincima hlaenja ili
grijanja, a ne dobivanje mehanikog rada. Takvi se problemi rjeavaju pomou lijevokretnih
krunih procesa, kod kojih je rad utroen za kompresiju vei od rada dobivenog pri
ekspanziji:|W
kom
| > W
eks
, pa se za ostvarivanje procesa mora dodatno utroiti rad W < 0!
Utroeni rad je prema jednadbi (7.4):

W = Q
dov
-|Q
odv
| < 0, J/ciklus (lijevokretni proces), (7.25)

jednak je razlici dovedene i odvedene topline, tako da je Q
dov
< |Q
odv
|.

Temperatura ogrjevnog spremnika, T
OS
, moe biti manja je od temperature rashladnog
spremnika, T
RS
! U ekstremnom sluaju mogao bi se lijevokretni proces ostvariti i samo s
jednim toplinskim spremnikom, ali tada ne bi imali nikakav drugi efekt osim utroka rada! Da
bi se ostvario toplinski efekt hlaenja ili grijanja nuna su dva toplinska spremnika kao i kod
desnokretnog procesa.

Prema eljenom toplinskom efektu razlikujemo dva tipa lijevokretnih procesa, ve prema
tome da li im je osnovni zadatak ostvariti hlaenje (rashladni proces) ili grijanje (toplinska
pumpa).

Rashladni proces. Kruni proces radne tvari koristi se u svrhu hlaenja odreenog sudionika
kako bi njegovu temperaturu, T
a
, odrali trajno ispod temperature okoline, T
a
< T
o
. Zato se
kae da se rashladni proces vodi ispod temperature okoline.

s s
s
1
= s
4
TOPLINSKA PUMPA
proces grijanja
T
o
T
h
T
g
q
dov
T
RASHLADNI PROCES
proces hlaenja
Topline su indeksirane (dov i odv) sa smislom u odnosu na radni medij.
Za toplinske spremnike (sudionike) vrijedi suprotan smisao (hl i gr).
T
o
T
a
T
h
T
g
T
3
1
4
4
2
3
1
2
q
gr
q
odv
W < 0
s
1
= s
4 s
2
= s
3
s
2
= s
3
T
a
- temperatura ambijenta za segment.
okoli
hlaeni
sudionik
grijani
sudionik
q
hl
W < 0
q
hl
= - q
dov
q
gr
= - q
odv
T
a
1-2 kod rashladnog procesa
3-4 kod toplinske pumpe
T
o
- temperatura atmosferskog zraka
okoli

Slika 7.3 Prikaz lijevokretnih krunih procesa u T-s dijagramu
85
Toplina odvedena hlaenom sudioniku, Q
hl
, dovodi se radnoj tvari, Q
dov
= Q
hl
, ija
temperatura mora biti nia od temperature hlaenog sudionika, T
dov
/ T
g
< T
a
. Da bi se
primljena toplina mogla odvesti od radne tvari i predati okolinjem zraku temperature T
o
potrebno je utroiti mehaniki rad, W < 0, kako bi se povealo toplinsko stanje i radna tvar
dovela na temperaturu, T
h
, koja mora biti vea od temperature okoline, T
h
> T
o
. Energija, koja
se u obliku topline predaje okolini, Q
odv
= Q
o
, predstavlja zbroj topline Q
dov
i mehanikog
rada, W. Uzavi u obzir smisao (predznak) ovih energija moe se umjesto jednadbe (7.25)
pisati:
|Q
odv
| = Q
dov
+ |W| , (Q
odv
< 0, W < 0 ) . (7.26)
Uinkovitost rashladnih procesa, , izraava se kao odnos topline Q
dov
(rashladne topline) i
utroenog mehanikog rada, W, koji se mora dovesti za provoenje krunog procesa.
W
Q
W
Q
hl dov
= = , (Q
hl
< 0, W < 0). (7.27)

Toplinska pumpa. To je lijevokretni proces sa svrhom da radna tvar u krunom procesu
preuzme toplinu od okoline, Q
dov
= Q
o
, pri emu je T
o
> T
dov
/ T
g
, te da se skupa s
dovedenim (utroenim) mehanikim radom, W, preda nekom sudioniku kojega elimo
zagrijati, Q
odv
= Q
gr
. Pri tome temperatura radne tvari mora biti via od temperature
ambijenta (grijanog sudionika). U ovom je sluaju osnovna zadaa zagrijavanje nekog
sudionika, tj. toplina grijanja Q
gr
. Zato se uinkovitost procesa opisuje s koeficijentom
pretvorbe definiranim kao:
1 1 > + = = =
W
Q
W
Q
gr
odv
, (Q
odv
< 0, W < 0, Q
gr
> 0). (7.28)
....................................................................................................................................................

Specijalni kruni procesi

Pomou idealnog Carnotovog procesa lako se odreuje rad koji bi se teorijski ostvario uz
pomo zadanih toplinskih spremnika. Svaki drugi, pa tako i Carnotov realni proces, imaju
manji termiki stupanj djelovanja, to znai da daju manje rada u odnosu na jednak iznos
dovedene topline. Kod realnih Carnotovih procesa izmjena topline se vri pri konanim
razlikama temperatura radnog medija i toplinskih spremnika. Nepovratnost izmjene topline
ima za posljedicu smanjenje termikog stupnja djelovanja, pri emu je smanjenje rada
procesa jednako teorijskom gubitku na radu (W = T
0
S). to je vea razlika temperatura to
je realni Carnotov proces sve loiji. Kako se rad dobiva transformacijom dijela dovedene
topline to bi pri malim razlikama temperatura nastupila mala izmjena topline u strojevima
konanih dimenzija, pa bi srazmjerno tome i dobiveni rad po procesu bio vrlo mali. Zbog tog
nedostatka Carnotov proces nema praktiku primjenu.

U nastavku emo navesti neke od specijalnih procesa koji koriste plinoviti radni medij.

86
Jouleov (Braytonov) proces

Teorijski Jouleov proces, koji se ponegdje naziva Braytonov, sastoji se od dvije
izobare i dvije izentrope. Ameriki inenjer George Brayton (1830-1892), patentirao je
1872. 2-ciklini stroj na vrui zrak koji je mogao raditi jednako tako i na naftu. U formi
otvorenog ciklusa takav proces je postao osnova rada svih postrojenja s plinskim turbinama i
mlaznim motorima. Koristi se i kao zatvoreni ciklus s vanjskim izgaranje to omoguava
smanjenje emisije tetnih plinova, a i kao obrnuti ciklus u rashladnim sustavima.

1
2 3
4
1
2
3
4
T
2
T
OS
T
1
T
RS
OS
RS
T
s V
p
Q
34
= 0
s
1
= s
2
s
4
= s
3
Q
12
= 0
p
2
= p
3
p
1
= p
4
V
2
V
1
V
4
T
3
W
W
q
32
Q
41
Q
23
q
41
JOULEOV PROCES
BRAYTONOV PROCES
3
p
1
= p
4
p
2
= p
3

Dovedena toplina: ( )
2 3 23
T T mc Q Q
p dov
= = , J/ciklus

Odvedena toplina: ( )
4 1 41
T T mc Q Q
p odv
= = , J/ciklus

Dobiveni rad po ciklusu:
odv dov
Q Q W = , J/ciklus

Zbog p
1
= p
4
i p
2
= p
3
vrijedi:

3
4
1
3
4
1
2
1
2
1
T
T
p
p
p
p
T
T
=
|
|
\
|
=
|
|
\
|
=

Termiki stupanj djelovanja:

2
1
1
T
T
J , t
=
Kompresioni omjer:

2
1
V
V
=
Posebno:

1
1
1
2
1
1 2

=
|
|
\
|
= T
V
V
T T

Slika 7.4 Jouleov i Brytonov ciklus u p-v i T-s dijagramu

87
Zatvoreni proces
Kompresor
Plinska turbina
Izmjenjiva topline
Q
dov
P
t
P
k
1
2 3
4
Kompresor
Plinska turbina
Komora izgaranja
P
t
P
k
1
2 3
4
Otvoreni proces
Gorivo
Zrak
Plinovi izgaranja
Izmjenjiva topline
Q
odv

Slika 7.5 Otvoreni i zatvoreni Braytonov proces

Stirlingov proces
Proces kojeg je 1816. patentirao Robert Stirling teorijski se prikazuje kao kombinacija
dvije izoterme i dvije izohore. Izvedbe strojeva koji rade po Stirlingovom procesu imaju dva
cilindra, od kojih je ekspanzioni cilindar grijan, a kompresioni cilindar hlaen. Razlikuje se
od ostalih strojeva po tome to koristi uvijek istu koliinu plina (zraka), nema usisa i ispuha
(zagaenja okoline). Praktiki nedostaci su mu prvenstveno u nemogunosti trenutnog starta i
promjene broja okretaja, jer treba vremene da se ugrije cilindar prije mogunosti dobijanja
rada.

1
2
3
4
1
2 3
4
T
1
= T
4
T
OS
T
RS
OS
RS
T
s
V
p
s
1 s
3
p
1
p
4
V
1
= V
2 V
3
= V
4
T
2
= T
3
W
W
q
12
Q
41
Q
23
STIRLINGOV PROCES
p
2
v
3
= v
4
v
1
= v
2
q
21
Q
12
q
34
q
34
Q
34
s
4
v
2
2
=
3
1
=
4
( )
3
2
2 1 2 23 12
p
p
ln mRT T T mc Q Q Q
v dov
+ = + = ( )
1
4
1 3 4 41 34
p
p
ln mRT T T mc Q Q Q
v odv
+ = + =
Protusmjerni izmjenjiva za
regenerativnu izmjenu topline
Q
12
Q
34
T
3
T
4
T
2
T
1

Slika 7.6 Stirlingov ciklus u p-v i T-s dijagramu
88
Budui da je T
1
= T
4
i T
2
= T
3
to su topline Q
12
i Q
34
jednake i suprotnog smisla, Q
12
= Q
34
.
Teorijski bi se pomou protusmjernog izmjenjivaa odvedena toplina Q
34
moe transformirati
u dovedenu toplinu Q
12
, pa se to naziva regeneracija topline. U takvom regenerativnom
Stirlingovom procesu je Q
23
jedina stvarno dovedena toplina iz vanjskog izvora, a Q
41
jedina
stvarno odvedena toplina od procesa. Dobiveni rad po cilkusu je:

4
1
1
3
2
2 41 23
p
p
ln mRT
p
p
ln mRT Q Q Q Q W
odv dov
= = = , J/ciklus . (7.29)

Kako je V
1
= V
2
i V
3
= V
4
, a za izotermne promjene vrijedi: p
1
V
1
= p
4
V
4
i p
2
V
2
= p
3
V
3
, to se
jednadba (7.29) moe napisati u obliku:
( )
3
2
1 2
p
p
ln T T mR W = , J/ciklus. (7.30)
Termiki stupanj djelovanja teorijskog regenerativnog Stirlingovog procesa je:

2
1
2
1 2
23
1
T
T
T
T T
Q
W
S , t
=
= = . (7.31)

Stirlingov stroj radi s bilo kojim izvorom topline, npr. sunevom energijom ili otpadnom
toplinom industrijskih procesa koja se u velikom iznosu javlja u talionicama eljeza ili stakla.

Ericssonov proces
Teorijski Ericssonov proces slian je Stirlingovom procesu, osim to su izohore
zamijenjene s izobarnim promjenama.

1 2
3
4
1
2 3
4
T
1
= T
4
T
OS
T
RS
OS
RS
T
s V
p
2
=
3
s
1
s
3
p
1
= p
2
p
3
= p
4
V
1
V
4
V
3
T
2
= T
3
p
1
=
p
2
W
W
q
12
Q
34
Q
12
p
3
=
p
4
q
34
1
=
4
q
41
q
23
s
4
Q
23
Q
41
ERICSSONOV PROCES
( )
1 2 12
T T mc Q
p
=
3
2
2 23
p
p
ln mRT Q = ( )
3 4 34
T T mc Q
p
=
1
4
1 41
p
p
ln mRT Q =
23 12
Q Q Q
dov
+ =
41 34
Q Q Q
odv
+ =
J/ciklus , Q Q W
odv dov
=
regenerativna
toplina
dov
E , t
Q
W
=
RS
OS

Slika 7.7 Ericssonov ciklus u p-v i T-s dijagramu

89
Ciklus je nazvan po vedskom inenjeru Johnu Ericssonu koji je najvie poznat kao
konstruktor ratnog broda Monitor iz doba amerikog graanskog rata. Strojevi sa
Stirlingovim i Ericssonovim ciklusom proizvode rad primjenom vanjskog grijanja i hlaenja
cilindara, te se zbog toga svrstavaju u strojeve na vrui zrak. Krajem 19-tog stoljea, prije
poetka dominacije strojeva na unutarnje izgaranje, proizvedeno na tisue strojeva koji su
radili po Ericssonovom procesu. Veinom su koriteni za pokretanje vodenih pumpi i kao
pogonski strojevi u industriji. Dananja potreba za smanjenjem potronje goriva, a time i
emisije tetnih plinova, vraa interes prema takvim strojevima na vrui zrak.
Kako je T
4
= T
1
i T
3
=T
2
slijedi da je Q
12
= Q
34
, pa bi se i Ericssonov proces mogao
provesti kao regenerativni.

Otto proces
Teorijski ciklus, koji se sastoji od dvije izentrope i dvije izohore, prvi je opisao
Francuz Aphonse Beau de Rochas 1862. Neovisno o tome, Nikolaus August Otto konstruirao
je 1861. prvi 2-taktni stroj na unutarnje izgaranje benzina, inspiriran radom Jeana Lenoira
koji je 1858. izumio dvoradni stroj na unutarnje izgaranje, koristei rasvjetni plin kao gorivo.
Kasnije, 1876., izradio je Otto prvi 4-taktni benzinski motor koji je bio prva praktika
alternativa parnim strojevima. Gottlieb Daimler konstruirao je 1885. lagani motor s
rasplinjaem i montirao ga na bicikl, a Wilhelm Maybach je 1890. napravio prvi
etrverocilndrian motor. Karl Benz je ugradio Ottov motor na automobil s 3 kotaa, a
kasnije je s Daimlerom osnovao tvornicu koja danas proizvodi poznata Mercedes-Benz
vozila.
ispuh plinova
izgaranja
usis
gorive smjese
1
2
3
4
1
2
3
4
T
1
T
s
V
p
s
1
= s
2
s
3
= s
4
p
2
p
1
V
2
= V
3 V
1
= V
4
T
3
W
W
q
23
Q
34
= 0
OTTO PROCES
p
3
v
1
= v
4
v
2
= v
3
Q
23
q
41
Q
41
2
p
3
p
4
T
2
Q
12
= 0
izgaranjem
goriva
realni proces
Kompresioni omjer: = V
1
/V
2
( )
2 3 23
T T mc Q Q
v dov
= = ( )
4 1 41
T T mc Q Q
v odv
= =
41 23
Q Q Q Q W
odv dov
+ = =
1
1
1
=
t
v
p
c
c
=
1
1 2

=T T

Slika 7.8 Ottov ciklus u p-v i T-s dijagramu

U etverotaktnom motoru se smjesa goriva i zraka komprimira, te kontroliranim paljenjem
izgara i oslobaa kemijsku energiju sadranu u gorivu. Vrui plinovi izgaranja ekspandiraju
predajui rad, te se istiskuju iz cilindra u okoli. Teorijski ciklus aproksimira proces s etiri
90
karakteristine promjene: izentropskom kompresijom (1-2), izohornim grijanjem (2-3),
izentropskom ekspanzijom (3-4) i izohornim hlaenjem (4-1). Zbog sklonosti
nekontroliranog samozapaljenja goriva kompresioni omjer = V
1
/V
2
je ogranien na red
veliine 1:10. Energija osloboena izgaranjem goriva smatra se dovedenom toplinom, Q
dov
=
Q
23
. Pred kraj ekspanzije poinje otvaranje ispunog ventila, a zatim slijedi istiskivanje
vruih plinova izgaranja iz cilindra. Teorijski se rad ispuha izjednaava s radom usisa, razlika
u kemijskim sastavima plinova zanemaruje, a efekti hlaenja dimnih plinova, dijelom u
cilindru i dijelom u okoliu, aproksimiraju fiktivnim zatvaranjem teorijskog procesa s
izohorom 4-1 uz odvedenu toplinu Q
odv
= Q
41
.

Diesel proces
Rudolf Diesel patentirao je 1893. stroj s kompresijskim paljenjem, a 1897. izradio
funkcionalan prototip koji je mogao raditi s raznim fosilnim gorivima. U Dieselovom procesu
komprimira se usisani zrak u koji se utrcava gorivo. Time je izbjegnut problem
samozapaljenja goriva, pa se mogu postii dvostruko vei kompresioni omjeri ( = V
1
/V
2
) od
onih u Otto motorima. Pored toga, gorivo je jeftinije i sadri vie energije po volumenu.
Diesel je na Svjetskoj izlobi u Parizu (1900.) demonstrirao motor, koristei ulje kikirikija
kao gorivo.

usis zraka
ispuh plinova
izgaranja
1
2 3
4 1
2
3
4
T
1
T
s
V
p
s
1
= s
2
s
3
= s
4
p
4
p
1
V
2 V
1
= V
4
T
3
W
W
q
23
Q
34
= 0
DIESEL PROCES
p
2
= p
3
v
1
= v
4
p
2
= p
3
Q
23
q
41
Q
41
2
v
3
p
4
T
2
Q
12
= 0
izgaranjem
goriva
V
3
v
2
T
4
p
1
realni proces
Kompresioni omjer: = V
1
/V
2
( )
2 3 23
T T mc Q Q
p dov
= = ( )
4 1 41
T T mc Q Q
v odv
= =
41 23
Q Q Q Q W
odv dov
+ = =
( )
,
Q
W
c
c
D , t (

= =

1
1
1
1
23
gdje su
c
= V
3
/V
2
i = c
p
/c
v .

Slika 7.9 Dieselov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Svi prethodno opisani kruni procesi prikazani su u obliku njihove aproksimacije s
karakteristinim politropama s eksponentom n = konst. zbog jednostavnosti rauna. U
karakteristinim tokama (stanjima) procesa susreu se dvije politrope s razliitim
vrijednostima eksponenta n, to fizikalno nije mogue, ali se moe tolerirati u idealiziranim
pristupima.
91
8 NERAVNOTENI I NEPOVRATNI PROCESI

Pri svakoj realnoj izmjeni topline unutar svih materija, pa tako i plinovitog radnog
medija, uspostavlja se temperaturno polje, tj. materijalne estice nemaju istu temperaturu i ne
nalaze se u istom stanju. Stoga jednadba stanja za cijelu materiju nema smisla, ve bi morali
napisati jednadbu stanja za svaku esticu posebno. Samim tim, ni promjena stanja materije
takoer nema smisla. Moemo promatrati samo procese svake materijalne estice posebno.
Naravno, estica mora biti dovoljno malena da bi vrijedila tvrdnja da su svi njeni dijelovi na
istoj temperaturi, odnosno njeno stanje jedinstveno (ravnoteno).

Ovim razmiljanjem doli smo na kraju do mikro modela ravnotenog stanja kakvog klasina
termodinamika koristi kao svoj teorijski model. to vie, ustanovili smo da takav teorijski
model moemo identificirati u svakom realnom fizikalnom modelu. Stvar je raspoloive
raunske tehnike s kojom e se obraivati ogroman broj istovremenih procesa brojnih estica
(mikro modela), ali emo pri tome smjeti koristiti jednadbe klasine termodinamike.
U vrijeme nastanka i razvoja termodinamike teorije postojala je samo runa tehnika rauna,
pa je slika polaznog modela morala biti gruba, kao gledana kroz loe oale s kojima se ne
razaznaju razlike u detaljima. Umjesto mnogo estica s razliitim temperaturama, kroz takve
oale vidimo jednu veliku esticu s jednom temperaturom. Umjesto mnogobrojnih procesa sad
moemo pratiti samo promjenu stanja te velike estice. Termodinamike relacije nastale su
sukladno prirodnim zakonima, te su stoga nedvojbene. One e dati ispravno rjeenje i za takav
grubi model, ako smo ga opisali s pravilno odabranom temperaturom i tlakom.
U nastavku emo pokazati kako se tipini neravnoteni model moe rijeiti pomou teorije
ravnotene termodinamike.

PRIGUIVANJE

Priguivenjem nazivamo pojavu pada tlaka fluida (plina ili kapljevine) zbog promjene
presjeka strujanja u otvorenim sustavima. U praksi se priguivanje javlja kod svih ureaja za
regulaciju protoka (ventili, zasuni i sl.), ali i kod svake promjene presjeka strujanja u cijevima
i kanalima. Karakteristike priguivanja razmotrit emo na primjeru strujanja u cijevi u kojoj
se nalazi blenda za mjerenje protoka.

Ne ulazei u detalje opisa mjerenja protoka pomou blende razmotrit emo samo efekt
smanjenja presjeka strujanja kroz otvor blende (prigunice). Protona masa m (kg/s) je
konstanta, ali zbog razliitih brzina na razliitim pozicijama u istom presjeku estice
posjeduju razliitu kinetiku i potencijalnu energiju. Prolaskom kroz sueni presjek prigunice
brzina se poveava i kinetika energija raste na raun entalpije. Iza prigunice brzina opada,
pa se na raun smanjenja kinetike energije poveava entalpija. Dio mehanike energije troi
se na savladavanje trenja pri vrtloenju, a zatim se transformira u jednaku toplinu trenja, pa se
taj efekt u energijskom smislu ponitava (adijabatski sluaj bez vanjske izmjene topline).

92
1 1 1 1
V p U H

+ =
2 2 2 2
V p U H

+ =
1 2
P
12
= 0
12
= 0
m d
m d

Slika 8.1 Priguivanje na mjernoj blendi

Zbog razliitih putanja i promjena stanja morali bi praviti bilancu energije svake estice, to
bi znatno otealo rjeavanje problema. Sa stanovita fluida u cjelini to je tipian primjer
realnog neravnotenog procesa.

Problem se moe rijeiti vrlo brzo ako bilancu energije napravimo u odnosu na stanja fluida
koja su dovoljno daleko od zamrenih efekata priguivanja. Sukladno tome, uvest emo
pretpostavku o jedinstvenom stanju po presjeku dovoljno daleko ispred (1) i iza (2) blende, jer
zbog intenzivnog vrtloenja u njenoj blizini ta pretpostavka ne vrijedi.

Iskljuit emo svaki energijski utjecaj iz okolia tako to emo promotriti sluaj adijabatskog
strujanja,
12
= 0, bez mehanike interakcije s okoliem, P
12
= 0, kroz horizontalnu cijev
krunog presjeka,
p,12
= 0, a zanemarit emo i razlike brzina na ulaznom (1) i izlaznom (2)
presjeku zbog ega nema promjene kinetike energije,
k,12
= 0.

Bilanca energija prema I. Zakonu:

12 12 12 12 12 , p , k
E E H P

+ + = , (8.1)

se pojednostavljuje u tvrdnju da je
( ) 0
1 2 1 2 12
= = = h h m H H H

, (8.2)
odnosno
. konst H H = =
2 1

; . konst h h = =
2 1
(zakon priguivanja). (8.3)

Ovaj zakon priguivanja vrijedi za sve fluide, realne i idealne. Posebno, za idealne plinove je
entalpija ovisna samo o temperaturi, pa s obzirom na jednadbu (8.2) moemo pisati:
( ) ( ) 0
1 2 1 2 1 2 12
= = = = T T c m h h m H H H
p

, (8.4)

i zakljuujemo da e pri priguivanju temperatura idealnih plinova ostati nepromijenjena:
. konst T T = =
2 1
, (za idealne plinove). (8.5)

Na osnovi ovog zakljuka ne smije se priguivanje (neravnoteni proces) poistovjetiti s
izotermnom (ravnotenom) promjenom! Ipak, u grafikim prikazima za idealne plinove
priguivanje i linija izoterme se poklapaju, ali se priguivanje prikazuje s isprekidanom
linijom, kao na slici 8.2.

93

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
h

=

k
o
n
s
t
.
s
1
v
2
s
2
K
N/m
2
p
2
2
=
1
1
2
T
1
= T
2
1
2
w
12
= 0 q
12
= 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2

Slika 8.2 Prikaz priguivanja ideanog plina u p-v i T-s dijagramu

Kod realnih fluida (plinova i kapljevina) entalpija ovisi i o temperaturi i o tlaku: h(T, p), a
kod priguivanja je h = konst., odnosno dh = 0. Kako je entalpija veliina stanja (totalni
diferencijal) to moemo pisati:
0 =
|
|
\
|
+
|
\
|
= dp
p
h
dT
T
h
dh
T
p
, (priguivanje: h = konst., dh = 0). (8.6)

Dalje slijedi:
0 =
|
|
\
|
+
|
|
\
|
\
|
T h
p
p
h
p
T
T
h
. (8.7)

p
T
h
T
h
p
h
p
T
|
\
|
|
|
\
|
=
|
|
\
|
, (promjena temperature s tlakom kod priguivanja). (8.8)

Budui da je

p
p
c
T
h
=
|
\
|
, (8.9)

p
T
T
v
T v
p
h
|
\
|
=
|
|
\
|
, (bez dokaza), (8.10)

uvrtavanjem jednadbi (8.9) i (8.10) u jednadbu (8.8) dobiva se:

(
\
|
=
|
|
\
|
v
T
v
T
c p
T
p p
h
1
. (8.11)

94
Lijeva strana jednadbe definira diferencijalni Jouleov - Thomsonov koeficijent
h
:

h
h
p
T
|
|
\
|
= . (8.12)

Kako se priguivanjem uvijek smanjuje tlak to je i diferencijalna promjena tlaka uvijek
negativan broj, dp < 0. Ako se pri tome i temperatura smanjuje, dT < 0, bit e
h
> 0, u
protivnom sluaju za dT > 0, bit e
h
< 0. Predznak
h
ovisi o veliini lanova u uglatoj
zagradi jednadbe (11).
Mogua su tri sluaja:
a) 0 >
h
zbog
T
v
T
v
p
>
|
\
|
, znai da je: dT < 0 i priguivanjem pada temperatura.

b) 0 <
h
zbog
T
v
T
v
p
<
|
\
|
, znai da je: dT > 0 i priguivanjem raste temperatura.

c) 0 =
h
zbog
T
v
T
v
p
=
|
\
|
, znai da je: dT = 0 i priguivanjem se temperatura ne mijenja.

Posljednji sluaj je karakteristian za idealne plinove, jer iz jednadbe stanja, RT pv = ,
proizlazi da je:

T
v
T
v
p
=
|
\
|
, (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.). (8.13)

Kod realnih fluida postoje podruja tlakova i temperatura u kojima je 0 >
h
, kao i podruja
gdje je 0 <
h
. Granina linija se naziva krivulja inverzije na kojoj je 0 =
h
. Priguivanje se
koristi u procesu ukapljivanja plinova, kako bi se temperatura snizila na temperaturu
kondenzacije (ukapljivanja).

Promjena temperature pri strujanju kroz prigunicu moe se odrediti iz jednadbe:

=
2
1
1 2
dp T T
h
. (8.14)
Nepovratnost procesa priguivanja oituje se uvijek u obliku pada tlaka, a moe se procijeniti
preko promjene entropije procesa. Za promjenu entropije vrijede jednadbe:
( )
|
|
\
|
= =
1
2
1
2
1 2 12
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p

, (openito), (8.15)
( )
2
1
1 2 12
p
p
ln R m s s m S
= = , (priguivanje idealnih plinova: T = konst.). (8.16)

Kako je uvijek p
1
> p
2
, to je uvijek . S 0
12
>
Kod adijabatskog priguivanja nema

nepovratnosti zbog izmjene topline, pa je to ujedno i jedina promjena entropije procesa:

12
S S
s

= , J/K, (promjena entropije sustava). (8.17)

Time smo dokazali da je priguivanje nepovratan proces.
95
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnog procesa priguivanja rauna se prema prirodnom
toplinskom spremniku temperature T
0
pomou relacije:

s
S T P

=
0

Na kraju spomenimo da i trenje pri strujanju kroz cijevi ili kanale uzrokuje pad tlaka, pa se i
ono moemo smatrati priguivanjem.

MIJEANJE PLINOVA

Zbog zanemarivog volumena molekula u odnosu na ukupni volumen, plinovi imaju
sposobnost mijeanja s drugim plinovima u svim omjerima. O mijeanju plinova govorimo
samo kao procesu izmeu razliitih, a ne istih plinova. Taj proces se odvija spontano i ne
zahtijeva nikakve vanjske poticaje ili utroak energije. Suprotno tome, razdvajanje plinova
samih od sebe nije do danas zabiljeeno kao prirodan proces. Postoje razliiti postupci
izdvajanja plina iz plinske mjeavine, ali svi oni zahtijevaju utroak energije. Na osnovi
iskustva moemo zakljuiti da je mijeanje razliitih plinova jednosmjeran, nepovratan
(ireverzibilan) proces, koji je praen porastom entropije sustava.

Razmotrit emo dva karakteristina primjera mijeanja, jedan se odnosi na zatvoreni, a drugi
na otvoreni sustav.

Mijeanje pri V = konst.
Adijabatsko mijeanje (Q = 0) pri V = konst.

Da bi se istakli samo efekti mijeanja, a ne i nekih drugih pojava, moramo odabrati
prikladan model. Radi jednostavnosti zamislit emo posudu samo s dva razliita idealna plina
koja su u poetku odvojena pregradom. Umjesto imenom plinove emo oznaiti s indeksom 1
i 2. Prije mijeanja oba plina imaju istu temperaturu kako bi iskljuili efekt nepovratnosti
zbog meusobne izmjene topline.

p
1
p
2
p = p
1
+ p
2
N = N
1
+ N
2
m = m
1
+ m
2
V = V
1
+ V
2
T
1
T
plin 1 + plin 2
N
1
N
2
sustav = plin 1 + plin 2
V = konst.
za sustav: Q =0, W = 0 U = 0
plin 1
plin 2
T
2
V
1
V
2
m
1
m
2

Slika 8.3 Adijabatsko mijeanje plinova pri konstantnom volumenu

96
Takoer, da bi se iskljuila nepovratnost zbog priguivanja (pada tlaka) moraju tlakovi
plinova prije mijeanja biti jednaki tlaku mjeavine: p
1
= p
2
= p, to se moe osigurati
pravilnim izborom odnosa poetnog volumena i koliina sudionika prema jednadbi:

p
T
N
V
N
V
= =
2
2
1
1
, (s T i p mjeavine). (8.19)

Sustav, kojeg ine plin 1 i plin 2, izoliran je od toplinskog utjecaja okolia, Q = 0, pa se
naziva adijabatskim sustavom. Uklanjanem pregrade plinovi se proire na cjelokupni
volumen posude i jednoliko pomijeaju. Poetni volumen sustava (zbroj poetnih volumena
plinova) i konani volumen sustava (nakon mijeanja plinova) su jednaki, pa se takav sluaj
naziva adijabatskim mijeanjem pri konstantnom volumenu. Zbog V = konst. sustav nema
mehanike interakcije s okoliem, W = 0.

Bilanca energije sustava (I. zakon termodinamike):
U W Q = , (8.20)

uz uvjete Q = 0 i W = 0 dovodi do zakljuka da nema promjene unutarnje energije sustava
tijekom mijeanja:
0 = = U U U . (8.21)

Ovdje je U = U
1
' + U
2
'

unutarnja energija sustava prije mijeanja, a U = U
1
'' + U
2
''
unutarnja energija sustava poslije mijeanja. Unutarnja energija sustava jednaka je zbroju
unutarnjih energija plinova, pa je i promjena unutarnje energije sustava jednaka zbroju
promjena unutarnjih energija lanova sustava:
0
2 1
= + = U U U . (8.22)

Budui da se radi o idealnim plinovima mogu se U
1
i U
2
izraunati iz jednadbi:
( )
1 1 1 1
T T c m U
v
= , (8.23)
( )
2 2 2 2
T T c m U
v
= , (8.24)

gdje su T
1
i T
2
poetne temperature plinova 1 i 2, a T njihova zajednika temperatura nakon
mijeanja. Uvrtavanjem jednadbi (8.23) i (8.24) u jednadbu (8.22) dobiva je opi izraz za
odreivanje temperature mjeavine:

2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
v v
v v
c m c m
T c m T c m
T
+
+
= , (temperatura mjeavine adijabatski sluaj). (8.25)

Kada su poetne temperature plinova jednake, T
1
= T
2
, kako je pretpostavljeno u
promatranom sluaju, tada iz jednadbe (8.25) proizlazi da je T = T
1
= T
2
. To ne smije
dovesti do zakljuka da je takav sluaj mijeanja izotermna promjena, kao to na osnovi
adijabatskog uvjeta: Q = 0, ne smijemo zakljuiti da se radi o izentropskoj promjeni. Razlog
je u tome to je mijeanje nepovratan (ireverzibilan) proces po svom prirodnom karakteru,
koji se uvijek odraava kao porast entropije. Potpuno isto smo ve vidjeli na prethodnom
primjeru priguivanja.
97
Koliina mjeavine, N, jednaka je zbroju koliina sudionika:

2 1
N N N + = , kmol, (koliina mjeavine). (8.26)

Molni udjeli sudionika mjeavine su:

N
N
r
1
1
= , i
N
N
r
2
2
= , (molni udjeli). (8.27)

Tlak mjeavine, p, slijedi iz jednadbe stanja:

V
T N
p

= , N/m
2
, (tlak mjeavine). (8.28)

Parcijalni tlakovi sudionika u mjeavini slijede iz njihovih jednadbi stanja:

V
T N
p

=
1
1
, ili p r p
1 1
= , (parcijalni tlak plina 1), (8.29)

V
T N
p

=
2
2
, ili p r p
2 2
= , (parcijalni tlak plina 2). (8.30)

Vrijedi da je
2 1
p p p + = , sukladno Daltonovom zakonu.

Preostaje da dokaemo da je mijeanje nepovratan proces. Promatrajui adijabatsko mijeanje
(Q = 0) iskljuili smo nepovratnost koja bi nastala zbog vanjske izmjene topline, zbog T
1
= T
2

nama ni unutarnje izmjene topline, a izborom p
1
= p
2
= p iskljuen je efekt nepovratnosti
priguivanja. Ako pri mijeanju dolazi do porasta entropije sustava, tada je to dovoljan dokaz
da je samo mijeanje ireverzibilan proces.

Promjena entropije sustava, S
s
, jednaka je zbroju promjena entropije sudionika:

2 1
S S S S S
s
+ = = , J/K, (promjena entropije sustava). (8.31)

Za odreivanje promjene entropije sudionika koristimo injenicu da je entropija veliina
stanja, pa se njena promjena moe izraziti pomou mjerljivih veliina (T i p) poetnog i
konanog (u mjeavini) stanja svakog sudionika.

plin 1: m
1
, N
1
, V
1
1
1
1
p
T
S
plin 2: m
2
, N
2
, V
2
2
2
2
p
T
S
p = p
1
+ p
2
m, N, V
T
plin 1 + plin 2
=
2
2
1
1
p
T
S
p
T
S S

Slika 8.4 Parametri za odreivanje promjene entropije

U opem sluaju su T
1
T
2
T i p
1
p
2
p , pa promjenu entropije sudionika moramo
odrediti iz jednadbi:
98
( )
|
|
\
|
= =
1
1
1
1
1 1 1 1 1 1
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
, (openito: za plin 1), (8.32)
( )
|
|
\
|
= =
2
2
2
2
2 2 2 2 2 2
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
, (openito: za plin 2). (8.33)

Za promatrani sluaj je T = T
1
= T
2
i p
1
= p
2
= p , pa se jednadbe pojednostavljuju na oblik:

( )
1
1 1
1
1 1 1 1 1 1
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
= = , (za plin 1), (8.34)

( )
2
2 2
2
2 2 2 2 2 2
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
= = , (za plin 2). (8.35)

Budui da su uvijek (1/r
1
) > 1 i (1/r
2
) > 1, to su i promjene entropija sudionika S
1
> 0 i S
2
>
0, pa je i promjena entropije sustava:
0
2 1
> + = S S S
s
, J/K, (promjena entropije sustava), (8.36)

to je dovoljan dokaz da je isto mijeanje, bez drugih nepovratnih efekata, nepovratan
proces.
......................................................................................................................................................

Neadijabatsko mijeanje (Q 0) pri V = konst.

Ako pri mijeanju postoji i izmjena topline s okoliem, Q 0, to e se odraziti na dva
naina, na promjenu temperature i na promjenu entropije mjeavine. Zbog V = konst. je W =
0, pa I. Zakon ima oblik:
U Q = . (8.37)
Kako je
( ) ( )
2 2 2 1 1 1 2 1
T T c m T T c m U U U
v v
+ = + = , J, (8.38)

to slijedi da je temperatura mjeavine:

2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
v v
v v
c m c m
T c m T c m Q
T
+
+ +
= , (temperatura mjeavine za Q 0). (8.39)

Jednadbe koje smo izveli primijenjene su na sluaj mijeanja dva plina, a njihova imena i
zamijenili smo brojanim indeksima, tj. i = 1, 2. Sve prethodne jednadbe, u kojima se poziva
na sudionike, proiruju se na bilo koji broj sudionika dodavanjem (zbrajanjem) efekata tih
sudionika. Na primjer, jednadbu (8.39) moemo oblikovati za sluaj mijeanja n sudionika
na ovaj nain:

=
=
+
=
n
i
i , v i
n
i
i i , v i
c m
T c m Q
T
1
1
, (i = 1, 2, ..., n plinova). (8.40)
99
Pomou jednadbe (8.39) moemo izraunati i temperaturu
0 = Q
T mjeavine u adijabatskom
sluaju, tj. za Q = 0. Izmjenjena toplina tijekom neadijabatskog mijeanja, Q 0, dobiva se iz
jednadbe:
( )
0 =
=
Q v
T T mc Q , J, (vanjska toplina), (8.41)
gdje je
= + =
i
i , v i , v , v v
c m c m c m mc
2 2 1 1
.
Oznakom vanjska toplina precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim
spremnikom u okoliu temperature T
TS
, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:

TS
TS
T
Q
S

= , J/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (8.42)

Sada je promjena entropije sustava:
0
2 1
> + + =
TS s
S S S S , J/K, (promjena entropije sustava), (8.43)

Teorijski gubitak na radu rauna se prema referentnom prirodnom spremniku temperature T
0

pomou relacije:

s
S T W =
0
, J, (teorijski gubitak na radu). (8.44)

......................................................................................................................................................

Mijeanje pri p = konst.

Neadijabatsko mijeanje ( 0) pri p = konst.

Nepovratnost procesa mijeanja u otvorenim sustavima razmotrit emo na primjeru
mijeanja dviju struja razliitih plinova. Za razliku od prethodnog, uzet emo da su sva
svojstva prije mijeanja, ( p , T , V , N , m

), struja 1 i 2 potpuno razliita i oznaena indeksom
struja kao na slici 8.5.

M
1 1
p , T
2 2
p , T
p , T
2
1
1 1 1
V , N , m

2 2 2
V , N , m

2 1
m m m + =
2 1
N N N

+ =
2 1
V V V

+
2 1
S S S

+ =
2 1
S S S + =

1 1 1 1
V p U H

+ =
2 2 2 2
V p U H

+ =
2 1
H H H + =

2 1
H H H

+ =

Slika 8.5 Mijeanje plinskih struja pri p = konst.

100
Pretpostavit emo konstantan protok struja: . konst m =
1
i . konst m =
2
, kao i stalne vrijednosti
ostalih svojstava ( ) p , T , V , N

s kojima struje ulaze u mijealite (M). Premda su tlakovi struja
openito razliiti, p
1
p
2
, oni su kao takvi konstantni, p
1
= konst. i p
2
= konst., pa se ovakav
sluaj mijeanja naziva mijeanje pri konstantnom tlaku.

Dozvolit emo da tijekom mijeanja u mjealitu postoji izmjena topline s okoliem, 0.
Jedino emo iskljuiti postojanje pokretnih stranih tijela (npr. propelera ventilatora) u
prostorima strujanja, tako da plinovi nemaju nikakvu mehaniku interakciju, P = 0.

Taj otvoreni sustav ima onoliko ulaza koliko ima plinskih struja, a samo jedan izlaz za
mjeavinu. Radi jednostavnosti, razmotrit emo otvoreni sustav ( = dvije plinske struje i
mjeavina), opisan na slici 8.5.
Bilanca energije po I. Zakonu za otvoreni sustav ima oblik:
H

= , J/s. (8.45)

Promjena entalpije sustava:
( ) ( ) ( ) ( )
2 2 1 1 2 1 2 1
H H H H H H H H H H H
ulaz izlaz

+ = + + = = , (8.46)

izraena s mjerljivim veliinama:
( ) ( )
2 2 2 1 1 1
T T c m T T c m H
, p , p
+ =
, J/s. (8.47)

Uvrtavanjem jednadbe (8.47) u jednadbu (8.45) dobivamo:
( ) ( )
2 2 2 1 1 1
T T c m T T c m
, p , p
+ = , J/s, (8.48)

iz ega slijedi temperatura mjeavine:

=
=
=
=
+
=
+
+ +
=
2
1
2
1
2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
n
i
i , p i
n
i
i i , p i
, p , p
, p , p
c m
T c m
c m c m
T c m T c m
T

, (temperatura mjeavine). (8.49)

Pomou jednadbe (8.49) moemo izraunati i temperaturu
0 =
T mjeavine u adijabatskom
sluaju, tj. za = 0.

Toplinski tok, , doveden (odveden) tijekom mijeanja moe se izraunati na osnovi razlike
temperatura: T
0 =
T , pri konstantnom tlaku mjeavine p, prema jednadbi:
( )
0 =
=
p
T T c m , J/s, (vanjski toplinski tok), (8.50)

gdje je toplinski kapacitet mjavin:
= + =
i
i , p i , p , p p
c m c m c m c m
2 2 1 1
.
101
Oznakom vanjski toplinski tok precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim
spremnikom u okoliu temperature T
TS
, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:

TS
TS
T
S

=
, W/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (8.51)

Kada plinovi imaju razliite temperature T
1
T
2
, tada postoji i unutarnji toplinski tok izmeu
tih struja.
Promjena entropije plinskih struja rauna s jednadbama (8.32) i (8.33), koje vrijede u opem
sluaju:
( )
|
|
\
|
= =
1
1
1
1
1 1 1 1 1 1
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p

, (openito: za plin 1), (8.52)

( )
|
|
\
|
= =
2
2
2
2
2 2 2 2 2 2
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p

, (openito: za plin 2). (8.53)

Ukupna entropija procesa neadijabatskog mijeanja je:
0
2 1
> + + =
TS s
S S S S

, W/K, (promjena entropije sustava za 0). (8.54)
Jednadbe (8.52) i (8.53) obuhvaaju sve efekte kojima su izloeni plinovi 1 i 2: meusobno
mijeanje, izmjena topline (zbog T
1
T
2
) i priguivanje (zbog p
1
p
2
), jer smo promjenu
entropije svake struje izrazili sa svojstvima krajnjih stanja, ulaznog i onog u mjeavini. Iz tih
jednadbi dobivaju se i rjeenja za posebne sluajeve.
......................................................................................................................................................
Adijabatsko mijeanje ( = 0) pri p = konst.

U specijalnom sluaju adijabatskog mijeanja ( = 0), kada su T
1
= T
2
i p
1
= p
2
= p, tada nema
efekta ni vanjske, ni unutarnje izmjene topline, niti priguivanja, pa iz jednadbi (8.52) i
(8.53) dobivamo:
( )
1
1 1
1
1 1 1 1 1 1
1
ln ln
r
R m
p
p
R m s s m S
= = , (za plin 1), (8.55)

( )
2
2 2
2
2 2 2 2 2 2
1
ln ln
r
R m
p
p
R m s s m S
= = , (za plin 2). (8.56)

Kako je uvijek (1/r
1
) > 1 i (1/r
2
) > 1, to su i 0
1
> S
i 0
2
> S
, pa je i promjena entropije
sustava samo zbog mijeanja:
0
2 1
> + = S S S
s

, W/K, (promjena entropije sustava). (8.57)

Time je dokazano da je mijeanje razliitih plinskih struja, bez drugih efekata, nepovratan
proces pri kojem raste entropija sustava.
.......................................................................................................................................................
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnih procesa uvijek se rauna prema prirodnom
toplinskom spremniku temperature T
0
pomou relacije:

s
S T P

=
0
Mirko Tadi TERMODINAMIKA

102
9 PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM

Idealni i realni medij

U prethodnim razmatranjima pretpostavljali smo da radni medij ima svojstva idealnog
plina. Kako se realni plinovi samo u ogranienom podruju tlakova i temperatura ponaaju
priblino po modelu idealnog plina, to se usvojena pretpostavka treba provjeriti u svakom
specifinom sluaju. Postupak provjere je vrlo jednostavan.
Ako se realni plin u zadanim uvjetima tlaka p i temperature T ponaa kao idealni plin, tada je
njegovo stanje opisano s jednadbom stanja idealnog plina, pa specifini volumen tog plina
mora imati vrijednost sukladno jednadbi: v
id
=RT/p.
Za sve tehniki vane plinove postoje eksperimentalni podaci o njihovom stvarnom
ponaanju, koji su dani ili kao numeriki podaci u tablicama, ili u obliku grafikog prikaza u
dijagramima za dotini plin. Tako moemo doi i do podatka za realni specifini volumen,
v
real
, pri zadanom tlaku p i temperaturi T.
Stoga se dobivena vrijednost za v
id
moe usporediti s eksperimentalno mjerenom vrijednosti
plina, v
real
. Ako se za cijelo podruje tlakova i temperatura tijekom procesa dobiva da je v
id

v
real
, tada se na plin i njegove promjene stanja moe primijeniti proraun po modelu idealnog
plina.
U suprotnom, kada je v
id
v
real
, tada se jednostavna jednadba stanja pv =RT ne smije
upotrijebiti. Umjesto toga, moe se koristiti neka od provjerenih jednadbi stanja realnog
medija koje su znatno kompleksnijeg oblika, ili se moemo posluiti dijagamom, kao slikom
beskrajno mnogo stvarnih stanja.

Primjena idealnog ili realnog modela na neki radni medij ovisi o procesu, tj. tlakovima i
temperaturama tijekom njega. Neki procesi istog radnog medija mogu se tretirati po modelu
idealnog plina, dok bi kod drugih procesa ta pretpostavka dovodila do zamjetne pogreke. O
tome treba voditi rauna pri svakom konkretnom sluaju.

Openito se moe rei da se model idealnog plina moe primijeniti kod procesa tijekom kojih
plinoviti radni medij ne dolazi u podruje tlakova i temperatura pri kojima postoji tendencija
promjene agregatnog stanja, tj. ukapljivanja.

Posebno, u sluajevima plinskih mjeavina treba voditi rauna da je za procjenu idealnog ili
realnog stanja svakog od sudionika, osim temperature, bitan parcijalni tlak p
i
dotinog
sudionika, a ne ukupni tlak mjeavine p.

U nekim sluajevima procesa s plinskim mjeavinama moe tijekom procesa doi do
kondenzacije i izluivanja jednog sudionika iz mjeavine i promjene njenog sastava, ali ne i
njenog plinovitog stanja. Stoga se takva mjeavina moe i dalje priblino tretirati po modelu
idealnog plina. Taj model, naravno, ne vrijedi za onaj dio koji je kondenzirao.
Takav sluaj susreeno pri procesima kondicioniranja zraka, koji pored trajno plinovitih
komponenti (preteito O
2
i N
2
) sadri neto vodene pare (H
2
O). ak i kada tijekom procesa
jedan dio parovite vode (pare H
2
O) kondenzira, on se izluuje iz zraka u kojem se preostali

103
dio H
2
O zadrava kao plin (para), pa se takav zrak i dalje moe smatrati plinskom mjeavinom
koja se priblino ponaa kao idealni plin.
U tehnikoj praksi posebno su vani procesi u kojima se voda koristi kao radni medij.
Tijekom kontiniuranih procesa mijenja se stanje vode, od kapljevitog do parovitog i natrag do
kapljevitog. Zbog naroitih svojstava vode ne postoji jedinstvena jednadba stanja koja bi
dobro opisivala stanja vode u svim podrujima tlakova i temperatura. Samo je jednom uskom
podruju uvjeta, kakvi su ispunjeni u spomenutom primjeru zraka, moe se na promjene
stanja vodene pare primijeniti model idealnog plina. Takav model se nikada ne koristi za
procese u kojima je H
2
O jedini sudionik!

Voda

Voda je jedina materija koja u prirodnim uvjetima temperature i tlaka na Zemlji postoji u sva
tri agregatna stanja; kao led, kao kapljevina i kao vodena para u zraku. Zato se ponekad kae
da je Zemlja "trojna toka vode". Preko 70 % povrine Zemlje pokriveno je s vodom/ledom, a
vie od 60 % volumena ivih organizama i biljaka sainjava voda. Bez vode ne bi bilo ivota
na Zemlji. Svega oko 3 % je pitka voda, koja je bez okusa, boje i mirisa.

Voda pokazuje i druge neobine osobine, koje su posljedica njene molekularne grae. Dva
atoma vodika (2H), svaki s jednim elektronom, formiraju kovalentnu vezu s atomom kisika
(O) pod kutem od priblino 104,5
o
. Premda molekula vode kao cjelina nema naboj, njeni
dijelovi pokazuju individualne naboje.

Strana na kojoj su smjeteni vodikovi atomi
pokazuje pozitivan naboj, dok kisikov atom
na suprotnoj strani producira negativan naboj,
pa cijela molekula djeluje kao dipol.
Kao posljedica toga javljaju se privlane sile
izmeu pozitivno nabijenih vodikovih atoma
jedne molekule i negativnog naboja atoma
kisika druge molekule vode, stvarajui tako
vodikovu vezu, koja je slabija od kovalentne
Polarni karakter molekule vode ini vodu
gotovo univerzalnim otapalom.

O O
H
H
H
H
+
+

kovalentna
veza
vodikova
veza

Slika 9.1 Molekularna struktura vode

Sastav vode ustanovio je oko 1781.engleski znanstvenik Henry Cavendish (1731-1810).

Dovoenjem energije, vibriracija i pokretljivost molekula raste te dolazi do prekida vodikovih
veza. Zbog velikog broja takvih veza potrebno je dosta energije da bi se uoile male promjene
temperature vode. To je razlog zbog kojega voda ima gotovo najvei specifini toplinski
kapacitet, jedini vei ima amonijak. Kako je i toplina isparavanja vode srazmjerno tome vrlo
velika to temperatura vode (oceana) na Zemlji manje varira, od 2
o
C do 35
o
C, od
temperature atmosfere, izmeu 70
o
C i 57
o
C. Energija, koju voda apsorbira na toplijim
lokacijama prenosi se strujanjem vode na druge, hladnije lokacije, to dovodi do
uravnoteavanja klimatskih uvjeta (primjer je Golfska struja).

104
Kao stabilna polarna molekula, koja uz CO
2
prevladava u atmosferi, ona igra vanu ulogu u
apsorpciji infracrvenog zraenja u atmosferskom efektu staklenika, bez kojega bi prosjena
temperatura povrine iznosila 18
o
C.

Meu molekulama vode vladaju velike kohezione sile, kao i sile adhezije prema drugim
tijelima. Veliko povrinsko naprezanje dovodi do minimiziranja povrine vode, tj. kapljice
vode tee obliku kuglice, a koristei se tim svojstvom neki kukci hodaju po vodi. Zbog
svojstava kohezije, adhezije i povrinske napetosti voda ima svojstvo kapilarnosti, uzdiui se
uvis u uskim cjevicama.
Voda moe postojati u 18 razliitih oblika (izotopa). Najlaki elementarni oblik vode s
molekularnom masom 18 je najei, dok su tei izotopi vode (molekularne mase19-24)
izuzetni rijetki i nisu tako bioloki aktivni kao standardna voda.
Voda nije tek jedna od najeih supstanci i nezamjenljiva za ivot, ona je osim toga
najvaniji medij u inenjerskoj primjeni. Industrijska revolucija zapoela je primjenom parnih
stojeva, a sve vea potreba za elektrinom energijom povezana je s izgradnjom parnih
postrojenja (toplana). Voda se koristi kao rashladni medij ili fluid za prijenos topline i igra
vanu ulogu u kondicioniraju zraka. Za ouvanje i postizavanje eljenih svojstava, voda se
uklanja iz tvari suenjem, ili se u drugim sluajevima mora dodavati ovlaivanjem. Takoer,
mnoge kemijske reakcije odvijaju se u vodenim otopinama.
To je razlogom to se mnogo truda uloilo u istraivanje i mjerenje svojstava vode tijekom
desetljea. Termodinamika, transportna i druga svojstva vode poznata su bolje od bilo koje
druge supstance. Toni podaci su posebno potrebni u projektiranju parnih postrojenja
(kotlova, turbina, kondenzatora i dr.). Standard za termodinamika svojstva vode za iroko
podruje temperatura i tlakova postavljen je 1960-tih godina (IFC-67).
The International Association for the Properties of Water and Steam (IAPWS) usvojio je u
rujnu 1997. novu formulaciju termodinamikih svojstava vode i vodene pare za industrijske
potrebe. Taj novi industrijski standard naziva se "IAPWS Industrial Formulation for the
Thermodynamic Properties of Water and Steam" (IAPWS-IF97).
Sastav vode podloan je varijacijama pa je bilo vano imati na raspolaganju "standardnu"
vodu koja se moe lako reproducirati i sluiti za usporedbu s ostalim vodama. Kako je
izotopni sastav dubinske oceanske vode na Zemlji praktiki jednolik to je on usvojen kao
standard pod nazivom Vienna Standard Mean Ocean Water (VSMOW). Naravno, svojstva
stvarno koritene vode su poneto razliita od standarda pa o tome treba voditi rauna pri
preciznim znanstvenim istraivanjima (npr. molna masa "standardne vode je M = 18,015268
kg/kmol, a obine vode: M = 18,015 257 kg/kmol).
Referentne vrijednosti konstanti koje se koriste u jednadbama IAPWS-IF97 navedene su u
nastavku.
Specifina plinska konstanta: R = 0,461 526 kJ/(kg K) slijedi iz preporuene vrijednosti ope
plinske konstante: = 8,31451 kJ/(kmol K) i molne mase obine vode: M = 18,015 257
kg/kmol.
Temperatura trojne toke, definirana s The International Temperature Scale of 1990 (ITS-90),
je T
t
= 273,16 K = (0,01 C), a odgovarajui tlak trojne toke: p
t
= 611,657 Pa.

105
Karakteristina stanja
Trojna toka Normalno vrelite Kritina toka
T
t
= 273,16 K T
v
= 373,1243 K T
k
= 647,096 K
p/Pa 611,657 0,10132510
6
22,06410
6
' /(kg m
-3
) 999,789 958.365 322
'' /(kg m
-3
) 0,00485426 0,597586 322
h' / (J kg
-1
) 0,611786 419,0510
3
2086,610
3
h'' /(J kg
-1
) 2500,510
3
2675,710
3
2086,610
3

s' /(J kg
-1
K
-1
) 0 1,30710
3
4,41010
3

s'' /(J kg
-1
K
-1
) 9,15410
3
7,35510
3
4,41010
3

Nagib tangente na liniji zasienja kapljevina-para (p-T dijagram):
(dp/dT) / (Pa K
-1
) 44,436693 3,61610
3
26810
3

Plohe stanja vode
Jednadba, koja bi reproducirala stanje vode, primjerice specifini volumen v, za proizvoljni
tlak p i temperaturu T, do danas nije ustanovljena. Ipak, na temelju mjerenih podataka mogu
se realna stanja H
2
O prikazati slikovito u dijagramu p-v-T . Pomou termodinamikih
jednadbi mogu se izraunati i sva druga svojstva, npr. unutarnja energija u, entalpija h i
entropija s. Stoga su svojstva vode dostupna ili u obliku numerikih podataka u tablicama ili
kao dijagrami.

Plohe stanja H
2
O
lo
g
v
K
p
bar
T
p
o
th
la
e
n
i
le
d
p
o
t
h
l
a
e
n
a

k
a
p
l
j
e
v
i
n
a
p
a
r
a
p
l
i
n
m
o
k
ra
p
a
r
a
le
d
+
p
a
r
a
T
k
= 647,10 K
p
v, T
v

v
r
e
l
a

k
a
p
l
j
e
v
i
n
a
s
u
h
o
z
a
s
i
e
n
a
p
a
r
a
p
re
g
rija
n
a
p
a
ra
T
v
p
v
T
p
b
0,01
o
C
T
t
p
k
= 220,64
T
t
= 273,16 K
p
t
= 0,006117
p
v
= 1,01325
T
v
= 373,12 K
led+ kapljevina

Slika 9.2 Plohe stanja vode

106
Na slici 9.2 prikazane su plohe stanja, a posebno izobare i izoterme triju karakteristinih
stanja: trojne toke, normalnog vrelita i kritine toke. Logaritamsko mjerilo na osi
specifinog volumena odabrano je zbog velike razlike specifinog volumena leda i kapljevine
u odnosu na specifini volumen pare. Na osnovi slike 9.2 mogu se nainiti dva dijagrama: p-T
i p-v.

Dijagram p-T

p-T dijagram za H
2
O
K
T
t
p, bar
220,64
0,006117
0,0 0,01
1,013
,
o
C
373,95
Pothlaeni
led
Pothlaena
kapljevina
Pregrijana para
Trojna toka
273,15 273,16
T, K
647,10 373,12
Vrelite
PARA PLIN
isparivanje
kondenzacija
p
k
p
v
p
t
zaleivanje
otapanje
sublimacija
depozicija
99,97
superkritina stanja
(razne vrste leda)

Slika 9.3 Dijagram p-T za H
2
O

Tri granine linije u p-T dijagramu su rubovi ploha stanja, koja nastaju tijekom faznih
promjena. Razlikuju se tri heterogena (dvofazna) podruja: led-para, led-kapljevina i
kapljevina-para. Nazivi procesa pretvorbe agregatnog stanja naznaeni su u dijagramu.
Tijekom pretvorbe su tlak i temperatura konstantni, tako da je jednom tlaku pridruena samo
jedna temperatura na kojoj se odvija transformacija. Ta se temperatura precizira s nazivom
procesa, npr. "temperatura sublimacije"; "temperatura kondenzacije" i sl..

Zaleivanje

Hlaenjem kapljivina smanjuje se pokretljivost i razmak izmeu molekula sve dok se pri
nekoj temperaturi ne poinje formirati kruta forma materije. Tijekom procesa hlaenja stalno
se poveava gustoa, tako da je gustoa krute tvari vea od gustoe kapljevine. Kod vode to

107
nije sluaj. Hlaenjem do 4
o
C raste gustoa vode do iznosa
v
= 1000 kg/m
3
, a daljnim se
hlaenjem poinje smanjivati tako da pri 0
o
C nastaje led gustoe
l
= 917 kg/m
3
, to
odgovara poveanju volumena 1 kg za oko 9 %. Zbog ove anomalije led pliva na vodi to
sprijeava potpuno zaleivanje i unitavanjem ivih organizama u vodi. Pri zaleivanju
molekule vode formiraju strukturu kristalne reetke. Specifini toplinski kapacitet leda pri 0
o
C i atmosferskom tlaku 1,01325 bar iznosi c
l
= 1,96 kJ/(kg K), a vode c
v
= 4,22 kJ/(kg K).
Led moe poprimiti veliki broj razliitih kristalnih struktura, vie nego i jedna druga materija.
Kod uobiajenih tlakova stabilna faza leda se naziva led I, a razne faze leda pri viim
tlakovima broje se sve do leda XIV, do sada. Postoje dvije blisko povezane varijante leda I:
heksagonalni led Ih, koji ima heksagonalnu simetriju, te kubni led Ic, koji ima kristalnu
strukturu slinu dijamantu. Led Ih je normalan oblik leda u kojem je svaki kisikov atom u
reetki okruen s 4 druga kisikova atoma u tetraedarskom ureenju. Led Ic fromira se
pretvorbom pare u led (depozicijom pare) pri vrlo niskim temperaturama, ispod 140 K.
Atmorfni led moe nastati depozicijom pare na podlozi jo niih temperatura.
U procesima koji e se razmatrati u nastavku ne e se razmatrati kruta faza (led), ve samo
kapljevita i parovita faza vode.
Proces promjene od kapljevitog u plinovito agregatno stanje naziva se ili isparavanje ili
ishlapljivanje, ovisno u karakteru tvari u prostoru iznad kapljevine. Suprotan proces naziva se
ili kondenzacija ili roenje, ili naprosto ukapljivanje.

Ishlapljivanje i roenje

U prirodnim uvjetima se iznad kapljevite vode nalazi atmosferski zrak, u kojem uvijek ima
bar malo vlage u obliku vodene pare. U odnosu na masu drugih sudioniku u zraku (preteito
kisika O
2
i duika N
2
) masa H
2
O je zanemarivo mala, na primjer reda veliine 7 g po 1 kg
ostalih sudionika. U tom sluaju je molni udio vodene pare 0,011248 pa je pri atmosferskom
tlaku od 1,01325 bar parcijalni tlak vodene pare jednak p' = 0,011397 bar. Temperatura
ishlapljivanja pri tome tlaku je ' = 8,76
o
C pa e pri veim temperaturama vlaga u zraku biti
u obliku vodene pare. Suprotno tome, ohlaivanjem zraka na nie temperature, ispod 8,67
o
C,
nastupit e roenje, tj. pretvorba dijela pare u kapljevinu. I ovdje je za proces promjene
agregatnog stanja karakteristina jednoznana povezanost temperature i tlaka na kojem se ta
promjena odvija, pa je ' = 8,76
o
C temperatura roenja za taj parcijalni tlak p', odnosno za
takvu koliinu vlage u zraku.
Temperatura ishlapljivanja (roenja) odreena je s parcijalnim tlakom vodene pare u zraku, a
ne ukupnim atmosferskim tlakom iznad vodene povrine koji odreuje temperaturu vrenja.
Porastom temperature vode pojaava se ishlapljivanje sve dok na temperaturi vrenja ne
nastupi isparavanje. Ovisno o temperaturi zraka iznad vodene povrine, jedan dio isparene
vode moda e ostati plinovitom obliku, koji je prozraan za svjetlosne zrake, te stoga
nevidljiv. Preostali dio pare ostaje vidljiv u formi magle.
Pri ishlapljivanju, povrinu naputaju molekule najveeg energijskog stanja pa ishlapljivanje
prati efekt hlaenja. Da li e pri tome doi do promjene temperature vode ovisi o
temperaturama vode i atmosferskog zraka, tj. drugim uzrocima izmjene topline izmeu vode i
zraka.

Uoimo da je naziv temperature odreen s tlakom i karakterom procesa, a da su sve
temperature temperature zasienja za promatrani tlak sukladno liniji zasienja u dijagramu
p-T.

108
Isparavanje i kondenzacija

U industrijskim postrojenjima u kojima se koristi voda kao radni medija ponekad je
nuno uzeti u obzir stvarni sastav koritene vode. Takav je sluaj tehnolike pripreme
kotlovske vode, koja se prije uputanja u kotao mora osloboditi neistoa i mineralnih
sastojaka koji bi doveli do odlaganja kamenca na zidovima kotlovskih cijevi.
U narednim razmatranjima prorauni su pojednostavljeni s pretpostavkom da je voda (H
2
O)
homogeni fluid bez primjesa, tj. da nema drugih tvari koje bi bile prisutne u kapljevitoj ili
parnoj fazi osim vode.
S tim pretpostavkama promjena agregatnog stanja je ili isparavanje vode ili kondenzacija
vodene pare.

Vrela kapljevina
(Kvalitativni prikaz bez mjerila)
p
bar
'
Pregrijana para
p > p
v
p ,
Mokra (zasiena)
para
v v v, m
3
/kg
Pothlaena
kapljevina
Suhozasiena para
g g
p
t
= 0,006117
p
v
p- dijagram za H
2
O
K
T
t
p
bar
0,01
o
C 373,95
Pregrijana para
Trojna toka
Vrelite
isparavanje
kondenzacija
p
k
= 220,64
99,97
1,013 bar 99,97
o
C
p < p
v
'
K
T
t
p
v
= 1,013
p-v dijagram za H
2
O
v
Pothlaena
kapljevina
linija zasienja
PP
VK PK PK
VK
SZP SZP PP
PK VK MP PP SZP
LEGENDA
POTHLAENA
KAPLJEVINA
VRELA
KAPLJEVINA
MOKRA
PARA
SUHOZASIENA
PARA
PREGRIJANA
PARA
p = konst.
0,01
o
C

Slika 9.4 Linija zasienja u p-T dijagramu i stanja u ravnini p-v

Za svaki proizvoljni tlak p moe se mjerenjem ustanoviti temperatura vrelita ' pa se s
takvim parovima podataka (p, ') moe u ravnini p- prikazati linija zasienja (krivulja
napetosti) koja povezuje sva vrelita, poevi od trojne toke (T
t
) pa sve do kritine toke
(K). Pri tlaku p, ali niim temperaturama od vrelita, < ', nalaze se stanja pothlaene
kapljevine (plavi krugovi u dijagramima, PK), a pri temperaturama viim od vrelita, > ',
su stanja pregrijane pare (uti krugovi, PP).
Linija zasienja je rub heterogene plohe stanja koja nastaju tijekom procesa isparavanja od
vrele kapljevina (VK) do suhozasiene pare (SZP), odnosno, stanja koja nastaju tijekom
procesa kondenzacije od stanja suhozasiene pare do stanja vrele kapljevine.
Sva stanja vrele kapljevine pri razliitim tlakovima ine lijevu graninu kruvulju koja je u
dijagramu p-v oznaena kao g'. Stoga su u toplinskim tablicama pripadna termodinamika
svojstva vrele kapljevine oznaena s oznakom crtice ('): v', h' i s'.

109
Sva stanja suhozasiene pare ine desnu graninu krivulju g'', a pripadna svojstva su: v'', h'' i
s''.
Razlika entalpije, od vrele kapljevine do suhozasiene pare, naziva se toplina isparavanja r =
h'' h', a za obrnuti proces toplina kondenzacije r = h' h''. Vrijednosti za r nalaze se u
toplinskim tablicama.

Kako je h = u + pv to se toplina isparavanja moe prikazati u obliku relacije:

h''- h' = u'' u' + p(v'' v') , (toplina isparavanja, J/kg) (9.1)

Dio topline isparavanja koji uzrokuje porast unutarnje energije u''- u' naziva se latentna
toplina ili unutarnja toplina isparavanja. Preostali dio topline koji se pretvara se u
mehaniki rad, = p(v'' v'), naziva se vanjska toplina isparavanja, a odgovarajui
numeriki podaci mogu se nai u toplinskim tablicama.
Promjena unutarnje energije moe se izraunati s tablinim podacima za r i pomou
relacije:
u'' u' = r - , (latentna toplina, J/kg) (9.2)

Tijekom isparavanja nastaju stanja mokre ili zasiene pare ija su svojstva kombinacija
svojstava vrele kapljevine i suhozasiene pare. Kako su tablini podaci termodinamikih
svojstava dani po jedinici mase (1 kg) to se svojstva mokre pare oblikuju srazmjerno masenim
udjelima kapljevite i parne faze. Jednostavnom matematikom moemo doi do relacija za
odreivanje svojstva mokre pare. Ako masu vrele kapljevine oznaimo s m', a masu
suhozasiene pare s m'', tada za masu mokre pare m vrijedi:

m' + m'' = m , (masa mokre pare, kg) (9.3)

Maseni udjeli definirani su kao:
sadraj vlage: y = m'/m (9.4a)
sadraj pare: x = m''/m (9.4b)
Vrijede relacije:
m'/m + m''/m = 1, odnosno
y + x = 1 (9.5)
Na graninoj krivulji g' je x = 0, a na graninoj krivulji g'' je x = 1.

Svojstva mokre pare

v = v' + x(v'' v') (9.6a)

h = h' + x(h'' h') (9.6b)

s = s' + x(s'' s') (9.6c)

Za tlak ili temperaturu zasienja podaci
za svojstva:
vrele kapljevine v', h', s',
suhozasiene pare v'', h'', s'',
nalaze se u toplinskim tablicama.


110
Nepovratnost realnih procesa oituje se u porastu entropije pa se radi ilustracije toga efekta
procesi prikazuju u T-s ili h-s dijagramima.

Dijagram T-s
Svakom tlaku p jednoznano je pridruena temperatura zasienja T, odnosno , na kojoj se
odvija pretvorba faza; pri isparavanju: od vrele kapljevine (VK) u suhozasienu paru (SZP),
odnosno pri kondenzaciji: od suhozasiene pare (SZP) do vrele kapljevine (VK). Toplina
isparavanja (r), odnosno kondenzacije (-r), odgovara povrini ispod linije pretvorbe stanja,
kako je to naznaeno u dijagramu T-s, sukladno jednadbi II. Zakona:
( ) s s T r q = (9.7)
Granine krivulje - linije napetosti:
g - stanja vrele kapljevine: v , h , s ..... u Toplinskim tablicama
g - stanja suhozasiene pare: v , h , s ..... u Toplinskim tablicama
p
Pregrijana para
T
p
p , T
Mokra para
s'
s''
s, J/(kg K)
Pothlaena
kapljevina
Vrela
kapljevina
Suhozasiena para
g g
K
T
K
x
x y
1
MP
VK
PK
SZP
PP
r = T(s''-s')
s
k
s
p
q
k
q
p
T
PK'
T
p
T
k

Slika 9.5 Karakteristina stanja u T-s dijagramu
Pothlaena kapljevina
Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su nie od temperature zasienja, T
k
< T (odnosno
k

< ), nalaze se stanja pothlaene kapljevine (PK). Budui da se linije tlakova koji su manji
od kritinog tlaka, p < p
k
= 220,64 bar, proteu sasvim uz lijevu graninu krivulju g' to se
stvarno stanje kapljevine (PK) moe zamijeniti s vrlo bliskim stanjem (PK'). To je stanje vrele
kapljevine s temperaturom zasienja jednakoj stvarnoj temperaturi pothlaene kapljevine T
k

pa se pripadna svojstva mogu oitati iz toplinskih tablica u pravilu su podaci dani za
temperaturu
k

o
C.

stanje: p, T
k
ili p,
k

svojstva: v
k
v'(
k
), h
k
h'(
k
), s
k
s(
k
) (9.8)


111
Zagrijavanje kapljevine pri p = konst.
stanje 1: (p, T
1
) svojstva za stanje 1' (za temperaturu T
1
): v
1
= v', h
1
= h', s
1
= s'
stanje 2: (p, T
2
) svojstva za stanje 2' (za temperaturu T
2
): v
2
= v', h
2
= h', s
2
= s'
stanje vrele kapljevine (VK) (za tlak p ili temperaturu T): v
VK
= v', h
VK
= h', s
VK
= s'

Dovedena toplina:
q
12
= h
2
h
1
, grijanje kapljevine od 1 do 2
q
1-VK
= h
VK
h
1
, grijanje kapljevine do vrelita
1
2
VK
s
T
T
p , T
p
T
1
T
2
1'
2'
s
1
s
1'
s
2
s
2'
s
VK
g'

Pregrijana para
Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su vie od temperature zasienja,
p
> , nalaze se
stanja pregrijane pare (PP). Svojstva pregrijane pare (v, h, s) za zadano stanje tlaka p i
temperature
p
mogu se oitati iz Mollierovog dijagrama h-s. U nekim tablicama postoje
podaci o svojstvima samo za ogranieni odabrani broj stanja (p,
p
).
Dijagram h-s (Mollierov)
p
Pregrijana para
p
Mokra (zasiena)
para
s s
s, J/(kg K)
Pothlaena
kapljevina PK
Vrela kap.
Suhozasiena para
g
g
K
h
kJ/kg
h
h
k
Raunsko stanje pothlaene kapljevine PK ,
svojstva: v, h i s za temperaturu kapljevine,
k
PK
PK
x - sadraj pare
VK
MP
PP
SZP
p
>
k
<

p

,
v = konst.

Slika 9.6 Karakteristina stanja u h-s dijagramu
Za preciziranje stanja potrebna su dva neovisna termodinamika svojstva. Iz praktinih
razloga to su najee tlak p i temperatura ili specifini volumen v, jer se oni mogu lako

112
odrediti mjerenjem. U heterogenom podruju su tlak i temperatura meusobno ovisni pa se
stanja mokre pare zadaju s parovima neovisnih podataka kao to su npr. ( p, v) ili (, v), a na
osnovi relacija (9.6) i podataka iz tablica mogu se izraunati: sadraj pare x, entalpija h i
entropija s. Naravno, stanje mokre pare definirano je i s drugaijom kombinacijom dvaju
neovisnih parametara, npr. (p, x) ili (, s) i slino.
Tlak i temperatura su meusobno nezavisni u podruju pothlaene kapljevine ili pregrijane
pare pa je to uobiajen i dovoljan par podataka za preciziranje stanja. Stanje pothlaene
kapljevine zamjenjujemo s aproksimativnim (raunskim) stanjem vrele kapljevine, kako je
prethodno opisano, a pripadna svojstva pregrijane pare oitavaju se iz h-s dijagrama (rjee iz
tablica).
Modeliranje procesa
Meu mnogobrojnim procesima s vodom kao radnim medijem posebno mjesto pripada
radnim procesima tj. onima ija je osnovna svrha dobivanje tehnikog rada (snage, P). Takvi
e se procesi razmatrati u nastavku.
Osnovni elementi takvih postrojenja su: kotao, ekspanzioni stroj (parna turbina ili stapni
parni stroj), kondenzator, parne grijalice i pumpe. Elemente postrojenja tretiramo kao
otvorene sustave kroz koje protjee radni medij, a svaki element mijenja stanje radnog medija
na svoj karakteristian nain pa se i bilanca energije provodi za svaki element posebno.
Izbor raunske procedure ovisi o stvarnoj izvedbi (veliini, kapacitetu, snazi) elementa
postrojenja i modeliranju procesa tj. zamiljenoj promjeni stanja radnog medija, vode ili
vodene pare. Kako su nam stvarne izvedbe nepoznate, to se u okviru ope teorije mogu
razmatrati samo idealizirani procesi pa emo pretpostaviti da se u elementima postrojenja
odvijaju ravnotene promjene stanja radnog medija. Mehanike gubitke snage zbog otpora
strujanja kroz elemente postrojenja, kao i kroz cjevovode, smatrat emo zanemarivim u
okviru toplinskog prorauna (time se bavi hidrauliki proraun koji na osnovi otpora
strujanja odreuje potrebnu snagu pumpe). Priguivanje (ventili, zasuni) i mijeanje tretiraju
se kao neravnotene promjene, kao i do sada.
Konano, uobiajeno je da se u takvim proraunima zanemaruju promjene kinetike i
potencijalne energije.
Zbog toga e se mehanika i toplinska interakcija s okoliem oitovati u promjeni unutarnje
energije, odnosno entalpije radne tvari vode ili vodene pare.
Unutarnja energija i entalpija su povezane s relacijom:
pv u h + = , J/kg (9.9)
Kako uvjeti u kojima se odvija promjena stanja mogu biti razliiti to moramo poi od opisa za
proizvoljno mali proces:
( ) vdp pdv du pv d du dh + + = + = . (9.10)
Promjene tijekom konanih procesa, izmeu poetnog stanja (1) i konanog stanja (2),
dobivamo integracijom prethodne jednadbe:

113
( ) ( )

+ + =
2
1
2
1
2
1
2
1
dp p v dv v p du dh ,
( ) ( )

+ + =
2
1
2
1
1 2 1 2
dp p v dv v p u u h h ,
( ) ( )

+ + =
2
1
2
1
12 12
dp p v dv v p u h . (9.11)
Za ravnotene promjene i reverzibilnu mehaniku interakciju su:
( )
=
2
1
12
dv v p w , J/kg, specifian mehaniki rad, (9.12)
( )
=
2
1
12
dp p v w
, teh
, J/kg, specifian tehniki rad, (9.13)
a njihova vrijednost ovisi o uvjetima pod kojima se odvija proces. Uzevi u obzir jednadbe
(9.12) i (9.13) moe se jednadba (9.11) napisati u obliku:
( ) ( )

+ =
2
1
12
2
1
12
dv v p u dp p v h , odnosno (9.14)

12 12 12 12
w u w h
, teh
+ = + , J/kg. (9.15)
Prema I. zakonu termodinamike bilancu energije opisujemo s naizgled razliitim
jednadbama za zatvorene i otvorene sustave:
zatvoreni sustav (m = konst. kg)

12 12 12
U W Q = , J , (9.16a)

12 12 12
u w q = , J/kg
12 12 12
w u q + = , (9.16b)
otvoreni sustav ( . konst m = kg/s)

12 12 12
H P

= , W , (9.17a)

12 12 12
h w q
, teh
= , J/kg
12 12 12 , teh
w h q + = . (9.17b)
Prema jednadbi (9.15) su desne strane jednadbi (9.16b) i (9.17b) jednake pa su i
vrijednosti specifinih toplina q
12
jednake, bez obzira na vrstu sustava.
Prema II. zakonu termodinamike vrijedi za ravnotene promjene:

114
( )
=
2
1
12
ds s T q , J/kg (9.18)
Za zatvorene sustave s m = konst., kg, je izmjenjena toplina:
( ) ( )
12
2
1
2
1
12
q m ds s T m dS S T Q = = =

, J, (9.19)
a mehaniki rad:
( ) ( )
12
2
1
2
1
12
w m dv v p m dV V p W = = =

, J. (9.20)
Za otvorene sustave s protokom mase . konst m = , kg/s, je toplinski tok:
( ) ( )
12
2
1
2
1
12
q m ds s T m S d S T = = =

, W, (9.21)
a snaga:
( ) ( )
12
2
1
2
1
12 , t
w m dp p v m dp p V P = = =

, W (9.22)
Procedura rauna oslanja se na postojanje numerikih vrijednosti svojstava (v, h, s) vode i
vodene pare pri odabranim vrijednostima temperatura i/ili tlaka p, ovisno o opsegu
toplinskih tablica. Dijagrami stanja H
2
O, posebno Mollierov dijagram, omoguavaju oitanje
svojstava svih stanja te grafiko rjeavanje. U pravilu se ovi naini kombiniraju. Pri tome
treba voditi rauna o sukladnosti koritenih tablica i dijagrama budui da se referentna stanja
entalpije h
0
= 0 i entropije s
0
= 0 mogu definirati za razliite referentne temperature:
0
= 0
o
C
ili T
0
= 0 K. Ovisno o tom izboru, vrijednosti entalpije h i entropije s istog stanja mogu imati
razliite vrijednosti u tablicama od onih u dijagramu.
U toplinskim tablicama FSB uzeto je referentno stanje trojne toke:
0
=
tr
= 0,01
o
C i p
0
=
p
tr
= 0,006107 bar, gdje je h
0
= 0 i s
0
= 0, prema kojem su dane vrijednosti h i s ostalih stanja.
U referentnom stanju je vrijednost specifinog volumena v
0
= 0,0010002 pa se vrijednost
unutarnje energije moe odrediti iz relacije:
= = = 0010002 0 10 006107 0 0
5
0 0 0 0
, , v p h u - 100,0 J/kg. (9.23)
Kada je kao referentna temperatura odabrana T
0
= 0 K, tada su vrijednosti entalpije i entropije
u trojnoj toki: h = 633,00 kJ/kg i s = 3,5214 kJ/(kg K).
Provjera izabranog referentnog stanja vana je samo zbog usklaivanja tablica i dijagrama,
kako se ne bi kombinirali nekonzistentni numeriki podaci u odnosu na razliita ishodita.
Kako bilo, preraunavanje vrijednosti h i s na drugo referentno stanje je slino preraunavanju
temperatura Celsiusove i Kelvinove skale.

115
Izbor referentnog stanja nema utjecaja na rezultate prorauna, jer se on odnosi na promjene
stanja tijekom procesa.
Rankinov proces
Najvei broj parno turbinskih postrojenja za proizvodnju elektrine energije radi na principu
Rankinovog procesa, nazvanog po kotskom izumitelju Williamu Rankinu (koji je 1859.
napisao prvu knjigu o termodinamici), koristei vodu kao radni medij. Tek 1991. proradilo je
prvo postrojenje koje radi s mjeavinom amonijaka i vode (70%-NH
3
i 30%-H
2
O) po principu
kojeg je patentirao Alexander Kalina. Primjenom mjeavine smanjuju se gubici zbog
ireverzibilnosti topline u izmjenjivau (kondenzatoru).
U poetku su za dobivanje snage koriteni stapni parni strojevi, koji su od 1882. sve vie
zamjenjivani parnim turbinama koje je prvi uveo Gustav de Laval.
U nastavku emo razmatrati samo Rankinove procese. Osnovni elementi takvog postrojenja
su: kotao, turbina, kondenzator i pumpa, meusobno spojenih cjevima s armaturom. Pumpom
se dobavlja napojna kotlovska voda, a proces tehnoloke pripreme te vode ovdje se ne
razmatra. Kotlovi, razliitih konstrukcija i kapaciteta, mogu koristiti sve vrste goriva
U kotlu se voda zagrijava do temperature zasienja zadanog tlaka, isparava te pregrijava na
vie temperature koje su ograniene do priblino 600
o
C, jedino iz metalurki razloga
(svojstava materijala konstrukcije). Kotlovski tlak kree se tipino oko 10 MPa.

Parne turbine su najvei toplinski strojevi, tipino ogranieni na 1000 MW snage po jedinici u
nuklearnim elektranama. Izentropska efikasnost turbine je oko 85 %.
Nakon ekspanzije u turbini para je priblino na okolinjoj temperaturi pa se kondenzacija pare
u kondenzatoru mora odvijati pod vakuumom, tj. na tlaku ispod atmosferskog. Na primjer, za
temperaturu pare od priblino 33
o
C tlak zasienja iznosi 0,05 bar. Za stvaranje vakuuma
koriste se vakuum pumpe (sisaljke). One usput odsisavaju i prisutne inertne plinove (u vodi
uvijek ima neto otopljenog zraka) koji oteavaju kondenzaciju, snizujui tlak i temperaturu
zasienja (kondenzacije).
Ako kondenzacijom nastaje vrela kapljevina onda se ona naziva ''potpuni kondenzat''. Obino
iz kondenzatora izlazi ''pothlaeni kondenzat'' s obzirom da se vrela kapljevina ohladi na neto
niu temperaturu prije izlaska iz kondenzatora. Ovi se nazivi koriste jer osim opisa stanja
govore i o procesu njihova nastanka. Nastali kondenzat se pumpom vraa u kotao, a
djelomini gubici pare nadoknauju svjeom napojnom vodom. Budui da je priprema vode
(''omekivanje'') skupa, nastoji se to vie kondenzata vratiti u proces.

Rankinov proces s pregrijanom parom
Pojednostavljeni Rankinov ciklus sastoji se od etiri procesa: pumpa izentropski
komprimira kapljevinu od kondenzatorskog na kotlovski tlak (od stanja 3 do 4), zagrijavanje i
isparavanje vode u kotlu odvija se pri konstantnom tlaku p
kot
= konst. (od stanja 4 do 1),
pregrijana para izentropski ekspandira u turbini (od stanja 1 do 2) do kondenzatorskog tlaka
p
kon
= konst., pri kojem para u kondenzatoru kondenzira do stanja vrele kapljevine te se
pumpom vraa u kotao.


116
Shema postrojenja:

Mokra para
Kotao
Turbina
Pregrija
pare
Pumpa
Kondenzator
Rashladna voda
Vrela kapljevina
Pregrijana para
Generator
1
1
2
3
3
4
2

Pregrijana para
T
preg
p
kot
s
1
= s
4 s, J/(kg K)
Mokra para
g g
K
T
K
p
kon
x = 0,96
1
2
3
4
A
B
C D
T '(p
kot
)
T '(p
kon
)
s
2
= s
3
Pothlaena
kapljevina

Slika 9.7 Shema postrojenja i Rankinov proces u T-s dijagramu

Za proces su karakteristina dva tlaka: kotlovski tlak p
kot
, kojem je pripadna temperatura
zasienja (isparavanja) '
kot
, te kondenzatorski tlak p
kon
pri kojem para kondenzira na
temperaturi zasienja (kondenzacije) '
kon
. Ako kotao raspolae s pregrijaem pare tada se
para pregrijava na viu temperaturu,
preg
> '
kot
, uz isti tlak p
kot
(stanje ''pregrijane pare'', 1).
Ako iz kondenzatora izlazi ''pothlaeni kondenzat'' tada je njegova temperatura nia od
temperature kondenzacije,
poth
< '
kon
, dok tlak ostaje isti, p
kon
.

Procesi izmjene topline
Izmjena topline u kotlu i kondenzatoru odvija se pri konstantnom tlaku tj. izobarno, pri emu
nema mehanike interakcije vode odnosno pare, s drugim tvarima. U pojednostavljenoj
bilanci energije toplinski tok po jedinici protone mase uzrokuje samo promjenu entalpije
radnog medija.
Za procese u kotlu i kondenzator uz p = konst. i w
teh
= 0 vrijedi prema jednadbi (9.17b):

1 2 12 12
h h h q = = , J/kg ( )
1 2 12
h h m = , W. (9.24)

Indeksi stanja imaju oe znaenje: 1 = 'ulaz', 2 = 'izlaz'.

Za Rankinov proces prikazan na slici 9.7 vrijede jednadbe:
kotao:
4 1 41 41
h h h q = = , J/kg, ( )
4 1 41
h h m q m
kot
= = > 0, W. (9.25)
kondenzator:
2 3 23 23
h h h q = = , J/kg, ( ) 0
2 3 23
< = = h h m q m
kon
, W. (9.26)

Isti princip rauna vrijedi za sve izmjenjivae topline (grijalice, pregrijae isl.)


117
Radni procesi
U pojednostavljenom proraunu se procesi u turbini i pumpi interpretiraju kao izentropske
promjene, s = konst., tj. kao promjene stanja bez izmjene topline, q = 0. Bilanca energije
povezuje snagu s promjenom entalpije radnog medija:

2 1 12 12 ,
h h h w
teh
= = , J/kg , ( )
2 1 12
h h m P = , W. (9.27)

Za Rankinov proces prikazan na slici 9.7 vrijede jednadbe:
turbina:
2 1 12 12 ,
h h h w
teh
= = , J/kg, ( )
2 1 12 ,
h h m w m P
teh t
= = > 0, W. (9.28)
pumpa:
4 3 34 34 ,
h h h w
teh
= = , J/kg, ( ) 0
4 3 34
< = = h h m w m P
p
, W. (9.29)

U podruju kapljevine su tlakovi vrlo blizu jedan drugom pa su promjene entalpije takoer
malene, u numerikom smislu. To slijedi iz osobina kapljevina da su nestlaive, tj. da se
njihov volumen praktiki ne mijenja i pri velikim promjenama tlakovima.

Za savladavanje razlike tlaka u kondenzatoru
(p
1
) i kotlu (p
2
) potrebna je snaga pumpe:

( )
2 1
h h m P
p
= za reverzibilnu kompresiju.

U realnom sluaju je kompresija ireverzibilna,
praena porastom entropije i veim utrokom
snage:
( )
3 1
h h m P
p
= za realnu kompresiju.

Odreivanje snage pumpe vri se u okviru
hidraulikog prorauna, na osnovi otpora
strujanja.
U toplinskom proraunu uzima se da je snaga
pumpe zanemariva: P
p
0

h
s
p
1
p
2
1
2
3
h
1
h
2
h
3
h
23
s
1
= s
2
s
3
s
23
g'

Termiki stupanj djelovanja procesa
Kao i za sve krune procese i za Rankinov proces bilanca energije ima oblik: 0 = P ,
odnosno:
0 = + P
odv dov
, W. (9.30)
Uzevi u obzir smisao toplina i snage, te zanemarivi snagu pumpe, moemo pisati:
P
odv dov
= , W. (9.31)
Termiki stupanj djelovanja je po definiciji:
dov
t
P
= . (9.32)

118
Na slici 9.7 prikazan je i Carnotov proces imeu zadanih tlakova p
kot
i p
kon
koji ima bolji
termiki stupanj djelovanja od Rankinovog procesa. Praktiki nedostaci takvog procesa su u
ostvarivanju izentropske kompresije i ekspanzije u zasienom podruju.

s
3
= s
4
s
2*
s J/(kg K)
K
h
kJ/kg
h
3
h
4
h
2
1
4
2
3
s
1
= s
2
h
1
2*
preg
s
pk
o
n
d
pk
o
t
P
t
P
t
*

Slika 9.8 Rankinov proces u h s dijagramu
Realna ekspanzija u turbini je ireverzibilna pa je zbog porasta entropije dobivena snaga P
t
*
manja od P
t
u idealnom sluaju. Porast entropije s se ne moe teorijski predvidjeti, jer su
efekti ireverzibilnosti povezani sa realnom konstrukcijom turbine. Moemo izraunati samo
snagu za izentropsku ekspanziju:
( )
2 1
h h m P
t
= , W. (9.33)

Prema dijagramu slici 9.8 ekspanzija u turbini ulazi u podruje mokre pare. Prisustvo
kapljevite faze pri velikim brzinama moe uzrokovati eroziju lopatica turbine. Stoga se
ekspanzija mora ograniiti tako da krajnji sadraj pare ne pada ispod odreene vrijednosti,
otprilike x = 0,96.
To se ogranienje prenosi na ogranienje snage koju turbina moe dati.
Poveanje snage bi se moglo postii poveanjem protone mase pare uz, naravno, veu
potronju goriva u kotlu. Nedostatak takvog rjeenja je to ono zahtjeva poveanje dimenzija
kondenzatora, koji su ionako glomazni i skupi.

Dvostupanjska parna turbina
Poveanje snage uz isti protok pare moe se postii pomou dvostepenih turbina. Nakon
ekspanzije u prvom stupnju para se cijevima vraa u prostor kotla, u tzv. cijevni
''meustupanjski pregrija'', gdje se pregrije i zatim vraa u drugi stupanj turbine.


119
s
2
= s
1
s
J/(kg K)
K
h
kJ/kg
h
5
h
6
h
1
preg 1
4
5
2
3
6
s
4
= s
3
s
5
= s
6
p
kon
p
m
poth
p
kot

Slika 9.9 Proces s dvostupanjskom turbinom

Dovedena toplina u kotlu:
( ) ( )
2 3 6 1 23 61
h h m h h m
kot
+ = + = , W. (9.34)
Snaga turbine:
( ) ( )
4 3 2 1 34 12
h h m h h m P P P
t
+ = + = , W. (9.35)

Odvedena toplina u kondenzatoru:
( )
4 5 45
h h m = , W. (9.36)
Entalpija pothlaenog kondenzata: h h
5
za temperaturu
poth
.
Kotao
Turbina
Pregrija
pare
Pothlaeni
kondenzat
Pregrijana para
kot
P
t
P
p
1
2
3
4
P
I
P
II
Rashladna voda
kon
Meustupanjski
pregrija pare
5
6
Pumpa
Kondenzator
kon v
=
4 5

Slika 9.10 Shema postrojenja s dvostupanjskom turbinom

120
Snaga pumpe:
( ) 0
6 5
= h h m P
p
, h
5
h
6
. (9.37)
Djelovanje cjevovoda u u obliku priguivanja se zanemaruje, tj. ulazno i izlazno stanje je isto.
Djelovanje ventila uzima se kao isto priguivanje pri emu nastupa pad tlaka, a entalpija se
ne mijenja, h = konst..
Mijeanje svjee vode i kondenzata
Djelomini gubitak kondenzata mora se nadoknaditi s jednakom koliinom svjee vode.
Mijeanje se obavlja prije ulaska u kotao.

Kotao
Kondenzator
Pumpa
Napojna voda
p
kon
1
5
p
o
4 3
2
6
p
kot

h
s
1
2
4
h
1
h
2
h
s
1
= s
2
s
4
= s
5
s
irev
g'
5
6
rev
6
irev
p
kon
p
kot
p
o
s
r
s
i

Bilanca mase, entalpije i entropije

121
Ukupna masa napojne vode jednaka je zbroju
svjee vode i kondenzata:
m m m m
k v
: / + =

Maseni udjeli:
m
m
m
m
k v
+ = 1
k v
g g + = 1 (a)

Entalpija:
m h m h m h m
k k v v
: / + =

k k v v
h g h g h + = (b)

Entropija za reverzibno mijeanje:
m s m s m s m
k k v v
: / + =

k k v v
s g s g s + = (c)
Na osnovi jednadbi (a), (b) i (c) slijedi:

v k
k
v k
k
s s
s s
h h
h h
(d)

1
g
v
g
k
kondenzat
svjea
voda
m
r
m
i
h
h
m
s
r
s
i
s
h
k
h
v
s
k
s
v
p
s

Prema (d) slijedi da se stanje nakon
reverzibilnog mijeanja (m
r
) nalazi na
pravcu mijeanja, a poloaj stanja
odreen je masenim udjelima g.
Zbog ireverzibilnosti mijeanja stvarno
stanje (m
i
) ima veu entropiju s
i
, uz
jednaku vrijednost entalpije h
m
.
Jednak princip primjenjuje se i pri mijeanju para.

121
10 PRIJELAZ TOPLINE
Uvod
Izmjena energije izmeu dva sustava koja nastupa zbog njihovih razliitih
temperatura, naziva se prijelaz topline. Ako nema drugih uzroka, stanje promatranih sustava
mijenjat e se sve dok se ne uspostavi toplinska ravnotea, tj. dok se ne uspostavi jednaka
temperatura u oba sustava. Tada prestaje izmjena topline. Pri tome ne treba zaboraviti da je u
realnom svijetu materije toplinska ravnotea relativan pojam, vezan na stanje materije u
ogranienom prostoru i vremenu.
Tijekom izmjene topline izmeu dva sustava (tijela u krutom, kapljevitom ili plinovitom
stanju) njihove materijalne estice nalaze se na razliitim temperaturama, pa kaemo da se
unutar njih uspostavljaju temperaturna polja. Zbog toga osim vanjske toplinske neravnotee
izmeu tih sustava (tijela) postoji i unutarnja toplinska neravnotea unutar svakog od njih.
Na koji nain se odvija prijenos topline izmeu dva sustava i unutar samih sustava?
Pri izmjeni topline, dva sustava mogu, ali ne moraju biti u neposrednom dodiru, iz ega se
moe zakljuiti da su mehanizmi prijenosa topline u tim sluajevima bitno razliiti.

Prijenos topline unutar i izmeu dva sustava odvija se na dva naina:
- posredstvom materije, kada su sustavi u neposrednom dodiru. Pri tome se, u ovisnosti o
agregatnom stanju sustava, energija (toplina) prenosi kroz sustave ili provoenjem (kruta
tijela), ili konvekcijom (fluidi), prema ili od dodirne plohe dvaju sustava.
- elektromagnetskim valovima, kada se sustavi ne dodiruju. Ovaj efekt se naziva toplinsko
zraenje ili radijacija, a o njemu e biti govora u kasnijim razmatranjima.

MATERIJALNI TRANSPORTI ELEKTROMAGNETSKI TRANSPORT
FLUID
KRUTO TIJELO
SUNCE
ZEMLJA
konvekcija
kondukcija
radijacija

Slika 10.1 Naini izmjene topline

122
Prijenos topline posredstvom materije
Kada se prijenos topline vri posredstvom materije tada na njega utjee molekularna
graa i agregatno stanje materije. Fizikalno ponaanje materije ovisi o obliku i veliini njenih
molekula, te meumolekularnim silama - mehanikim, elektromagnetskim i kemijskim. Pri
izmjeni energije s okolinom mijenja se pokretljivost molekula, pa se transport energije unutar
materije (sustava) odvija putem sudara susjednih molekula. Ovaj molekularni ili mikroskopski
transport postoji unutar materije bilo kakvog agregatnog stanja. On je proporcionalan razlici
temperature koja postoji izmeu dvije materijalne toke, ali ovisi i o nainu na koji se prenosi
energija.
Krute tvari. Kod krutih tvari, zbog jakih meumolekularnih sila, molekule se nalaze u
neposrednoj blizini, pa je njihovo gibanje praeno uestalim sudaranjem (molekularni
transport). Kod materija u krutom agregatnom stanju to je jedini nain transporta energije
(topline), koji se naziva provoenje ili kondukcija. Kod istih metala (kovina) postojanje
slobodnih elektrona pojaava ovaj transport. Svaka materija, sukladno svojoj molekularnoj
strukturi i uvjetima temperature i tlaka, pokazuje drugaije svojstvo molekularnog transporta.
Tekuine (fluidi = kapljevine i plinovi). Kod kapljevina, a posebno kod plinova, molekule
se gibaju slobodnije, pa je i uestalost sudaranja manja, a molekularni transport topline
drugaiji od onog u krutom stanju. Ujedno, to nije vie i jedini nain gibanja. Toplinska
neravnotea s okolinom uzrokuje nastanak makroskopskog gibanja estica materije, koje
sadre ogroman broj molekula. Makroskopski ili molarni transport odvija se putem
sudara makro estica, unutar kojih se na nivou molekula odvija molekularni transport. Ova
dva nivoa transporta uvijek postoje u tekuinama i nazivaju se zajednikim imenom
konvekcija.

Temperaturno polje
Temperatura je, kao i druge veliine stanja, skalarna veliina koja se opisuje samo s
numerikom vrijednou i pripadnom dimenzijom temperaturne skale. Za razliku od modela
klasine termodinamike koji pretpostavlja materiju u unutarnjoj toplinskoj ravnotei, teorija
prijelaza topline polazi od injenice da pri izmjeni topline s okoliem estice materije nemaju
jednaku temperaturu. U materiji postoji trodimenzijsko skalarno temperaturno polje koje se
tijekom izmjene topline vremenom mijenja. Takvo temperaturno polje u pravokutnom
koordinatnom sustavu oznaava se kao T = T(x, y, z, t), a u cilindrinom koordinatnom
sustavu kao T = T(r, , z, t). Zbog ovisnosti o vremenskoj koordinati t takva se polja nazivaju
nestacionarnim temperaturnim poljima. Ako se temperaturno polje s vremenom ne mijenja
tada otpada ovisnost o t, pa se takva polja nazivaju stacionarnim poljima.
Za opis trodimenzijskih prostora najee se koriste ortogonalni koordinatni sustavi. Za
probleme koji e se kasnije razmatrati koristit e se pravokutni ili cilindrini koordinatni
sustav koji su opisani na slici 10.2. Pripadni jedinini vektori oznaeni su slovom e i
indeksom smjera koordinate.

123
pravokutni sustav
r
e
z
e
e
r
z
y
e
z
e
x
e
y
z
x
cilindrini sustav
T(x, y, z, t)
T(r, , z, t)
TEMPERATURNO POLJE

Slika 10.2 Temperaturno polje u pravokutnom i cilindrinom koordinatnom sustavu
Pri opisu polaznog modela esto se koristi procjena da su promjene temperature u odnosu na
neke koordinate prostora zanemarivo malene u odnosu na dominantne promjene temperature
samo u jednom smjeru. Na primjer, umjesto stvarnog polja T = T(x, y, z, t) moe se
pretpostaviti jednodimenzijsko nestacionarno polje T = T(x, t), ako su promjene temperature u
smjerovima y i z zanemarive.
Postojanje temperaturnog polja ukazuje na postojanje razlike temperatura susjednih estica,
pa je to uzrok nastanku transporta topline kroz materiju u smjeru pada temperature. Openito,
pad temperature nije jednak u smjeru svih koordinata, pa ni vektori toplinskog toka u tim
smjerovima nisu jednaki. Maksimalni toplinski tok odvija se u smjeru maksimalne promjene
temperature koji se naziva gradijent temperature. U pravokutnom koordinatnom sustavu je:

z y x
e
z
T
e
y
T
e
x
T
T T grad
= , (10.1)
dok je u cilindrinom koordinatnom sustavu:

z r
e
z
T
e
T
r
e
r
T
T T grad
1
. (10.2)

PROVOENJE TOPLINE (KONDUKCIJA)

Provoenje topline karakteristino je za krute tvari u kojima nema razlike u
makroskopskom gibanju estica, pa se transport topline odvija samo na nivou molekula.
Toplinski tok, Q
, J/s, koji se odvija kroz plohu s normalom n

i
i povrine A, m
2
, naziva se
gustoa toplinskog toka, q
i
, W/m
2
, a ima smisao vektora jer njegova numerika vrijednost
ovisi o smjeru i (orijentaciji promatrane plohe A
i
).

124
Prema Fourierovom iskustvenom stavku je gustoa toplinskog toka provoenjem:

i i
i
dn
dT
A
Q
q = =
, W/m
2
, (Fourierov stavak). (10.3)
Gustoa toplinskog toka q
i
proporcionalna je promjeni temperature u promatranom smjeru i, a
koeficijent proporcionalnosti , W/(m K), je fizikalno svojstvo ovisno o molekularnoj grai
krute tvari, a naziva se koeficijent vodljivosti topline.
Openito je ovisan o temperaturi, = (T), a kod nekih materijala (npr. drveta) ovisi i o
smjeru.
Vrijednosti za odreuju se eksperimentalno, to znai da predstavlja makroskopski odraz
molekularnih zbivanja na nametnutu razliku temperature. Na taj nain, kada raspolaemo s
podacima za neke tvari, ne moramo vie voditi rauna o njenoj molekularnoj grai. Ovu
pogodnost koriste inenjeri u praktikim proraunima.
Negativan predznak na desnoj strani Fourierove jednadbe (10.3) je zbog toga to je smjer
vektora gustoe toplinskog toka suprotan gradijentu temperature, tj. provoenje topline
usmjereno je od podruja vee, prema podruju manje temperature. Ujedno je dogovoreni
smisao toplinskog toka suprotan orijentaciji plohe A
i
, tj. toplinski tok je pozitivan kada djeluje
suprotno smjeru normale plohe, a negativan kada djeluje u istom smjeru.
Kod jednodimenzijskog temperaturnog polja, T = T(x), postoji promjena temperature samo u
smjeru x, to znai da sve toke neke plohe A
x
koja je okomita na smjer x imaju istu
temperaturu. Gustoa toplinskog toka q
x
u smjeru koordinate x je prema Fourierovom zakonu:

dx
dT
dA
Q
q
x
x
=
, W/m
2
, (lokalna vrijednost kroz dA
x
), (10.4)
dok za ukupni toplinski tok kroz plohu A
x
vrijedi:

x
A A
x x
dA
dx
dT
dA q Q

= =
, W. (ukupni toplinski tok kroz A

x
). (10.5)

dx
x
x
dA
Q
q
=
dx x
q
+
n
x
n
x
dA
x
T(x)
dT
x x + dx
T
x

Slika 10.3 Gustoa toplinskog toka, q
x
, jednodimenzijskog temperaturnog polja, T = T(x)

125
U opem sluaju trodimenzijskog temperaturnog polja, T = T(x, y, z), u pravokutnom
koordinatnom sustavu moe se vektor gustoe toplinskog toka razloiti na komponente u
smjeru koordinata x, y, z.
T
z
T
y
T
x
T
z
T
y
T
x
T
q q q q
z y x
=
= + + = . (10.6)
Diferencijalna jednadba provoenja topline

Ukoliko se temperaturno polje mijenja s vremenom t, tada govorimo nestacionarnom
temperaturnom polju, T = T(x, y, z, t). Zbog promjena temperature diferencijalne mase krute
tvari, dm = dV = dxdydz, doi e do promjene njene unutarnje energije, ( )dV t T c U d = /
.
Uzrok ove promjene je razlika toplinskog toka koja se provoenjem dovodi i odvodi
susjednim elementima mase,
i i
dA q Q =
. Na slici 10.4 prikazan je jedan smjer

molekularnog transporta topline, koji se odvija kroz granine plohe elementa u smjeru osi x.
Slino vrijedi i za kondukciju u smjerovima z i y.
U opem sluaju, unutar diferencijalnog volumena, dV = dA
x
dx = dA
y
dy = dA
z
dz, moe
postojati izvor ili ponor topline izdanosti
ip
, W/m
3
, koji rezultira toplinskim tokom
dV Q
ip ip
=

. Pretpostavit emo da su , c i konstantni, tj. neovisni o temperaturi.

Slika 10.4 Bilanca energije elementa krute tvari
Primjenom I. zakona termodinamike (zakon odranja energije) dobivamo jednadbu:
U d Q Q
ip

= +
(10.7)
povrinski efekti + volumenski efekti = akumulacija
pri emu zbog zanemarive promjene volumena (pretpostavka = konst.) nema mehanikog
efekta. Na osnovi slike 10.4 moe se napraviti bilanca energije po principu:

ulaz izvor (ponor) = izlaz + akumulacija,
ili kao
akumulacija + (izlaz - ulaz) = izvor (ponor) .

x
x
x
dA dx
x
q
q
+
x
y
z
dt
dU
U d
kondukcija - ulaz
izvor/ponor
akumulacija
kondukcija - izlaz
molekularni transport u x-smjeru
x x
dA q Q =
dV Q
ip ip
=

126
Uzevi u obzir da je dV = dA
x
dx = dA
y
dy = dA
z
dz, dobiva se jednadba odranja energije za
nestacionarno trodimenzijsko temperaturno polje s izvorom/ponorom u krutom tijelu:

ip
z
y
x
z
q
y
q
x
q
t
T
c =
. (10.8)
Primjenom Fourierovog stavka dobivamo gustoe toplinskog toka za sva tri smjera (x, y, z):
, , ,
z
T
q
y
T
q
x
T
q
z y x
= (10.9)
pa nakon uvrtavanja u jednadbu (10.8) slijedi:

ip
z
T
z y
T
y x
T
x t
T
c =
. (10)
Dijeljenjem cijele jednadbe s c dobiva se konani oblik diferencijalne jednadbe
provoenja topline:

c
z
T
y
T
x
T
a
t
T
ip
2
2
2
2
2
2
, (10.11)
gdje se ispred zagrade na desnoj strani jednadbe (10.11) nalazi koeficijent temperaturne
vodljivosti, a = /(c), m
2
/s.
Jednadba (10.11) moe se krae zapisati pomou Gibbsove (simbolike) notacije:

c
T a
t
T
ip
2
=
, (10.12)
gdje je
2
Laplaceov operator, koji u pravokutnom koordinatnom sustavu ima oblik:

2
2
2
2
2
2
2
z
T
y
T
x
T
T
= , (10.13)
a u cilindrinom koordinatnom sustavu:

2
2
2
2
2
2
1 1
z
T T
r r
T
r
r r
T
= . (10.14)

Stacionarno provoenje topline

U mnogim praktinim problemima transport energije kroz krutu tvar odvija se
preteno u jednom smjeru, npr. smjeru x. Takvi sluajevi nastaju onda kada su dimenzije
krute tvari u drugim smjerovima, y i z, bitno vee, ili kada je toplinski tok u tim smjerovima
namjerno sprijeavan postavaljanjem toplinske izolacije - materijala kroz koje je provoenje
topline vrlo slabo zbog malog koeficijenta vodljivosti topline, .
127
U stacionarnom stanju ne mijenja se oblik temperaturnog polja u krutoj tvari, iako tvar nije u
toplinskoj ravnotei s okolinom. To znai da svaka materijalna toka krute tvari, prima
jednaku energiju (toplinu) od toplijih susjednih materijalnih toaka, koliko predaje hladnijim
susjednim materijalnim tokama. Stacionarno stanje opisujemo iskazom da je . konst Q =

U nastavku e se razmotriti karakteristini fizikalni modeli koji se mogu pojednostavljeno
raunati kao problemi jednodimenzijskog stacionarnog provoenja topline. Za njih priblino
vrijedi: . konst Q Q
x
= =

, dok su 0 =
y
Q
i 0 =
z
Q
teorijska pretpostavka, mogua samo uz

idealnu izolaciju u smjerovima y i z. Takoer, pretpostavit emo da unutar krute tvari ne
postoji izvor/ponor topline, tj. 0 =
ip
.
Ravna stijenka
Za ovaj fizikalni model je karakteristino da je povrina plohe kroz koji prolazi
toplinski tok konstantna, A = konst. Kako je u stacionarnom stanju . konst Q =
, to je u ovom
sluaju i gustoa toplinskog toka . / konst A Q q = =

Slika 10.5 Temperaturno polje u jednoslojnoj stijenci za sluaj q = konst.

U skladu s ranije usvojenim pretpostavkama cijela ploha A
1
na lokaciji x
1
ima jednaku
temperaturu T
1
, a cijela ploha A
2
na lokaciji x
2
ima temperaturu T
2
. Fourierova jednadba za
diferencijalni sloj debljine dx glasi:
. konst
dx
dT
A
Q
q = = =
, (10.15)
odnosno
dT dx q = . (10.16)
Uzimajui u obzir da je q = konst. i pretpostavljajui takoer = konst. moe se jednadba
(10.16) integrirati,

=
2
1
2
1
T
T
x
x
dT dx q , (10.17)
dx
T
x x
1
x
2
q
dT
T
1
T
2
Stijenka
= konst.
T
(1/T)

128
nakon ega se dobiva:
) ( ) (
1 2 1 2
T T x x q = . (10.18)
Kako je x
2
x
1
= , to konani rezulta glasi:
( )
2 1
T T q
= , W/m
2
, (10.19)
Uoimo da je redosljed indeksa prema matematikim pravilima, tj. u smjeru pozitivne osi x,
pa je iz tog razloga > 0, a pozitivan smjer vektora gustoe toplinskog toka, q, poklapa se sa
smjerom x. To znai da bi u sluaju kada je T
1
< T
2
dobili q < 0, sa smjerom prema negativnoj
osi x. Obino se pri proraunima na mjestu T
1
upisuje vea, a na mjestu T
2
manja temperatura
(obje u
o
C ili K), tako da je rezultat q > 0, smjer toplinskog toka je jasan iz fizikalne situacije.
Jednadba (10.19) moe se se napisati u obliku:

=
T
q , (10.20)
gdje je T = T
1
T
2
uzrok, a (/) otpor provoenju topline. Temperature se mogu pisati i s
Celsiusovim, kao i Kelvinovim stupnjevima: T = T
1
T
2
= =
1

2.

Vieslojna ravna stijenka
Provoenje topline kroz vieslojnu ravnu stijenku moe se odrediti primjenom
jednadbe (10.19) na svaki pojedinani sloj. Na primjer, za troslojnu stijenku prikazanu na
slici 10.6 mogu se napisati tri jednadbe:
( ) q T T q =
=
2 1
1
1
1
, (10.21)
( ) q T T q =
=
3 2
2
2
2
, (10.22)
( ) q T T q =
=
4 3
3
3
3
. (10.23)
Mnoenjem jednadbi s odgovarajuim / na desnim stranama ostaju samo razlike
temperature. Zbrajanjem jednadbi dokidaju se temperature meu slojevima, T
2
i T
3
, a nakon
sreivanja dobiva se:

3
3
2
2
1
1
4 1
=
T T
q , (10.24)
gdje se u brojniku nalazi razlika temperatura krajnjih ploha, a u nazivniku ukupni otpor
provoenju topline.
129
3
T
x
x
2
x
3
2
q
T
1
T
3
Troslojna stijenka
T
2
T
4
x
1
x
4
1

Slika 10.6 Temperaturno polje u troslojnoj stijenci ( = konst.)
Za vieslojnu stijenku s proizvoljnim brojem slojeva, i = 2, 3,..., n, i krajnjim temperaturama,
T
1
i T
n+1
, vrijedi jednadba:

=
+
=
n
i i
i
n
T T
q
1
1 1
, W/m
2
, (10.25)
gdje se u nazivniku na desnoj strani nalazi suma pojedinanih otpora provoenju topline svih
slojeva stijenke.
Kako svaka ploha, A
i
, u svim tokama ima istu temperaturu, T
i
, ma kakva ona bila, tada se
ukupni toplinski tok moe izraunati prema: . konst A q Q
i i
= =

Napomena: Budui da se razmatraju samo jednodimenzijski problemi indeks i ne oznaava
vektorsku prirodu (gustoe toplinskog toka q
i
i orjentiranu plohu A
i
), ve se koristi za
oznaavanje razliitih lokacija.

Cijevna stijenka
Jednoslojna stijenka cijevi
Za razliku od ravne stijenke ovdje je povrina, A = A(r) = 2rL, u smjeru toplinskog toka
promjenljiva. U stacionarnom je stanju toplinski tok konstantan:
. konst L r
dr
dT
A q Q = = = 2
(10.26)
130

Razdvajanjem varijabli r i T i integracijom
po cijelom presjeku cijevi

=
2
1
2
1
2
T
T
r
r
dT
r
dr
L
Q
, (10.27)
dobiva se:

2 1
1
2
2
T T
r
r
ln
L
Q
=
, (10.28)
te konano:

1
2
2 1
1
) ( 2
r
r
ln
T T L
Q

=
. (10.29)
r dr
T
dT
r
1
r
2
r
1
r
2
q(r)
q(r)
T
1
T
2
T
1
T
2
grijanje
hlaenje

Slika 10.7 Temperaturna polja u cijevnoj stijenci
O nagibu tangente na profil temperature u cilindrinom sloju cijevi moe se zakljuiti na
osnovi jednadbe (26), prema kojoj je:
. konst
L
Q
dr
dT
r =

=
(10.30)
To znai da je na manjem radiusu nagib tangente (prema horizontali r) vei. Sukladno tome
su prikazani profili temperature u cijevnoj stijenci na slici 10.7.

Vieslojna stijenka cijevi
Za vieslojne stijenke cijevi primjenjuje se za svaki sloj jednadba (10.29). Na
primjer, za dvoslojnu stijenku su toplinski tokovi kroz slojeve:

1
2
1
2 1
1
1
) ( 2
r
r
ln
T T L
Q

=
, W, (10.31)

2
3
2
3 2
2
1
) ( 2
r
r
ln
T T L
Q

=
, W. (10.32)
131

Pretpostavljajui stacionarno stanje:
2 1
Q Q Q

= = mogu se ove jednadbe napisati
u obliku:

1
2
1
2 1
1
2 r
r
ln
L
Q
T T
, (10.33)

2
3
2
3 2
1
2 r
r
ln
L
Q
T T
. (10.34)
Zbrajanjem se dobiva izraz za dvoslojnu
stijenku:

2
3
2 1
2
1
3 1
1
) ( 2
r
r
ln
r
r
ln
T T L
Q
+

=
. (10.35)

r
2
r
3
r
1
T
r
1
r
2
r
3
T
1 T
2
T
3
Q

Slika 10.8 Dvoslojna cijevna stijenka

Openito, za vieslojnu stijenku sa i = 1, 2,..., n slojeva vrijedi izraz

=
+
+

=
n
i i
i
i
n
r
r
ln
T T L
Q
1
1
1 1
1
) ( 2
. (10.36)

PRIJENOS TOPLINE U FLUIDIMA (KONVEKCIJA)
Za fluide je karakteristian prijenos topline koji se istovremeno odvija na dva nivoa:
na makroskopskom nivo izmjenom mjesta i sudaranjem estica fluida, unutar kojih se
istovremeno odvija mikroskopski transport sudaranjem molekula.
Budui da ovaj molekularni transport nije neovisan o makroskopskom gibanju fluida to,
strogo uzevi, nije korektno poistovjetiti ga s provoenjem topline kroz krute tvari, kod kojih
ne postoji razlika u makroskopskom gibanju estica.
Naziv konvekcija opisuje istovremenost makroskopskog i mikroskopskog prijenosa energije
(topline) kod fluida.
Uzroci i vrste makroskopskog gibanja fluida
Slobodna konvekcija - prirodna konvekcija
Temperaturno polje u fluidu, T = T(x, y, z, t), uzrokovano razlikom temperatura, T, izmeu
promatranog fluida i njegove okoline dovodi do preraspodjele mase u prostoru, tj. do nastanka
polja gustoe, = (x, y, z, t).
132
Pod djelovanjem lokalno homogenog gravitacijskog polja svakoj je masi pridrueno
gravitacijsko ubrzanje, g m/s
2
, pa nehomogena distribucija mase u prostoru ujedno znai
nehomogeno polje sila u smjeru gravitacije.
Unutar fluida se uspostavlja makroskopsko gibanje estica, koje imaju razliite brzine. Oblik
prostora u kojem se nalazi fluid obino je barem djelomice ograen krutim stijenkama, koje
spreavaju gibanje estica fluida prema zemlji i na ijim se plohama nehomogeno polje sila
transformira u nehomogeno polje tlaka. estice mijenjaju smjer kretanja prema podruju
nieg tlaka, a njihovo daljnje gibanje ovisi o obliku ograenog prostora.
Kako gibanje fluida nije izazvano nikakvom prisilom - mehanikim utjecajem okoline - to se
prijenos topline ostvaren pri tome naziva slobodna ili prirodna konvekcija.

Polje statikog tlaka
A
x F
x p
) (
) ( =
Polje sila
V g x g x m x F ) ( ) ( ) ( = =
Polje temperature
T(x)
Nejednolika razdioba
mase u prostoru.
Homogeno gravitacijsko
polje: g= konst.
Jedinina povrina, A
A A A
Polje gustoe (x)= m(x)/V
x
m(x)
V

Slika 10.9 Uzrok gibanja slobodnom konvekcijom
Kako je reeno, uzrok gibanja je razlika temperature, T, fluida i okolia, pa je pri veim T
slobodna konvekcija intenzivnija. Pored toga, fizikalna svojstva fluida imaju znatan utjecaj na
gibanje estica.
Potrebno je naglasiti da slobodna konvekcija postoji uvijek kada se u fluidu uspostavi
temperaturno polje. Ipak, efekti slobodne konvekcije mogu postati raunski zanemarivi ako se
pod utjecajem vanjskih sila uspostavi prisilno strujanje fluida.
Prisilna konvekcija
U tehnikoj praksi najee se makroskopsko gibanje fluida ostvaruje prisilno, tj. pod
djelovanjem nekog tehnikog ureaja: pumpe, ventilatora i sl. Pokretni dijelovi ovih ureaja
(lopatice) potiskuju estice fluida prema podruju nieg tlaka, pa je razlika tlaka p uzrok
strujanja fluida.
Obino je u takvim sluajevima slobodno gibanje fluida pod utjecajem temperaturnog polja
sasvim potisnuto. Prijenos topline odvija se konvektivnom nainom, tj. makroskopskim i
molekularnim transportom, koji je pod utjecajem brzine bitno pojaan u odnosu na slobodnu
konvekciju.

133
Mjeovita konvekcija
Postoje sluajevi kod kojih je gibanje fluida pod priblino jednakim utjecajem T i p. U
tom sluaju se prijenos topline naziva mjeovita konvekcija.

Oblici strujanja fluida
I kod slobodne i kod prisilne konvekcije moe se uspostaviti jedan od dva karakteristina
oblika strujanja.

LAMINARNO TURBULENTNO
NESTACIONARNO
PRIJELAZNO
NESTABILNO
Jedna od moguih putanja estica

Slika 10.10 Oblici strujanja fluida - prema Reynoldsovom pokusu

Laminarno strujanje. Bez obzira na oblik strujnica (zamiljeni put estica) nema preskakanja
estica iz jedne strujnice u drugu, tj. nema mijeanja. Ipak, zbog razliitih brzina, estice nisu
u kontaktu cijelo vrijeme s istim esticama susjednih strujnica. Zbog toga je molekularni
transport energije (topline) direktno pod utjecajem makroskopskog gibanja. Kod laminarnog
strujanja uspostavlja se stalan (stacionaran) profil brzine, ukoliko se vanjski uvijeti ne
mijenja.

Turbulentno strujanje. Gibanje estica je nesreeno i sluajno. U fiksnoj toki prostora
mijenja se i smjer i veliina brzine tijekom vremena. ak i kada bi mogli izmjeriti brzine u
svim tokama nekog presjeka, taj trenutni profil ve slijedeeg trenutka ne bi postojao. Zbog
toga se pod profilom brzine turbulentnog strujanja podrazumijeva vremenski srednji profil
brzine. Efekti stvarnog kolebanja (fluktuacija) brzine oko vremenski srednje vrijednosti
vidljivi su u bitnom poveanju makroskopskog transporta topline.

Prijelaz topline izmeu fluida i krute stijenke
U praksi se najee susreu problemi prijelaza topline na dodirnoj plohi (faznoj
granici) krute tvari (stijenke) i fluida (kapljevine ili plina). Stoga e se osnovni pojmovi
razmotriti na primjeru prisilnog strujanja pored horizontalne ravne stijenke.
Temeljne karakteristike tog modela su slijedee: fluid struji brzinom w
= konst. pored
mirujue stijenke, w
s
= 0. Temperatura fluida dovoljno daleko od stijenke T
= konst. razliita
134
je od temperature stijenke, T
s
= konst.. Zbog razlike brzina (mehanika neravnotea) i razlike
temperatura (toplinska neravnotea) nastupa promjena brzine i temperature slojeva fluida uz
stijenku.

HMS
y
w
T
Presjek x = konst.
za prikaz profila
T
(x)
w
T
T
s
T T
(x)
T
s
x
x
x x
T
T
T
T
(x)
tangenta
y
(x)
Grijanje fluida
T
s
> T
Hlaenje fluida
T
s
< T
(x) - granica polja brzine

T
(x) - granica polja temperature
FLUID
STIJENKA
profil brzine
profil temperature
q
s
q
s

Slika 10.11 Profili brzine i temperature i pripadni granini slojevi, i
T

Podruje unutar fluida u kojem se odraava utjecaj stijenke naziva se granini sloj. Na slici
10.11 prikazan je profil brzine i dva mogua sluaja profila temperature unutar graninog
sloja. Debljina hidrodinamikog graninog sloja, (x), kao i debljina toplinskog graninog
sloja,
T
(x), definiraju se po nekom aproksimativnom kriteriju. Obino se pod debljinom
graninog sloja smatra udaljenost od stijenke na kojoj su vrijednosti brzine, odnosno
temperature, neznatno razliite od referentnih vrijednosti u podruju izvan graninog sloja: na
primjer w
= 0,99 w
i

= T , T
T
99 0 .
Pod utjecajem adhezije izmeu estica fluida i stijenke na stijenci se formira tanki mirujui
sloj fluida debljine par promjera molekula. Hipoteza o adheziji indirektno je potvrena
brojnim eksperimentima. Na slici 10.11 ovaj hipotetiki mirujui sloj ozaen je s HMS. Vana
posljedica ove hipoteza je da se tom sloju pripisuje ponaanje krute tvari, jer je u nepostojanju
makroskopskog gibanja estica mogu transport samo na nivou molekula.
Za transport topline kroz hipotetiki mirujui sloj moemo pisati Fourierov izraz:

0
=
y
s
y
T
q , (Fourirov zakon provonja), (10.37)
prema kojem je vidljivo da je za odreivanje gustoe toplinskog toka, q
s
, nuno poznavanje
profila temperature, T(x, y, z). Odreivanje tog profila zahtijeva matematiko rjeavanje esto
vrlo zamrenog sustava jednadbi. Zato se u inenjerskim proraunima obino koriste
empirijske (iskustvene) formule, koje su dobivene analizom eksperimentalnih rezultata.
135
Takav nain rauna poiva na pojmu koeficijenta prijelaza topline, W/(m
2
K), koji je
definiran Newtonovim stavkom:
) (
= T T q
s s
, (Newtonov zakon hlaenja). (10.38)
Ovdje je faktor proporcionalnosti izmeu uzroka, (T
s
T
)

, i posljedice, q
s
. esto je
temperaturna razlika (T
s
T
) promjenljiva po povrini stijenke, A, pa jednadba (10.38)

definira lokalni koeficijent prijelaza topline, (A). Prosjena vrijednost za cijelu povrinu,
m
,
dobiva se prema relaciji
dA A
A
A
m

= ) (
1
. (10.39)
U tom sluaju se gustoa toplinskog toka odreuje prema relaciji:

log m s
T q = , (10.40)
gdje je T
log
srednja logaritamska ralika temperatura,

2
1
2 1
T
T
log
T T
T
log
= , (10.41)
gdje su: T
1
= (T
s1
T
f1
) i T
2
= (T
s2
T
f2
) razlike temperatura stijenke (indeks "s") i fluida
(indeks "f") na poetku (indeks "1") i kraju (indeks "2") promatrane povrine. Na slici 10.12
prikazan je sluaj hlaenja fluida na stijenci ija temperatura nije konstantna. U praksi se
ovakav sluaj ne razmatra, jer je on samo dio cjelovitog fizikalnog modela u kojem uestvuje
i fluid s druge strane stijenke.
T
1
T
s
(x) stijenka
(x)
T
f
(x) fluid
T
2
T
x
T
f 1
T
f 2
T
s1
T
s2
(FLUID)
STIJENKA
s
FLUID

Slika 10.12 Djelomini model prijelaza topline na stijenci
Uzimanje u obzir prisustva cjelovitog modela s dva fluida i stijenkom dovodi do prorauna
koji se primjenjuje na izmjenjivae topline. O tome e biti rijei u posebnom poglavlju.
Po svom obliku je Newtonov stavak vrlo jasan i jednostavan, ali se sve specifine osobine
pomatranog sluaja, kao to su: geometrijski i fizikalni uvjeti, oblik strujanja, smjer
toplinskog toka, fizikalna svojstva fluida i druge, odraavaju na vrijednost koeficijente
prijelaza topline, .
Kod slobodne konvekcije je neposredno ovisan o temperaturi, pa ta injenica umanjuje
pogodnosti njegovog uvoenja u raun.
136
Povezivanjem Fourierovog i Newtonovog stavka, jednadbe (10.37) i (10.38), slijedi da je
lokalna vrijednost koeficijenta prijelaza topline:

0
=
y
s
y
T
T T
, (10.42)
Za prijenos topline bitna je samo razlika temperatura T = T T
s
. Na stijenci je T = 0, a na
granici graninog sloja prema slobodnoj struji, T

= T

T
s
. Profil temperature moe se
zamijeniti s bezdimenzijskim profilom nadtemperature, , definirane kao:

s
s
T T
T T
T
T
= =

, (10.43)
koji unutar graninog sloja poprima vrijednosti u intervalu 0 1. Takoer, umjesto
udaljenosti od stijenke, y, moe se definirati bezdimenzijska koordinata u tom smjeru (smjer
normale), Y =y/L, pri emu je L karakteristina linearna veliina. U promatranom sluaju L
predstavlja duinu stijenke u smjeru strujanja.

T
FLUID w
HMS
T
s
dA = dx dz
(x)
x
STIJENKA
x
dx
y T
0 =
=
y
y
T
tg
T
T
(x)
tangenta
profil temperature
pri veoj brzini strujanja
q
s

Slika 10.13 Uz definiciju koeficijenta prijelaza topline,
Uvoenjem i Y u jednadbu (10.43) i uvaavajui pri tome da je na lokaciji x:

Y
T T
L y
T
s
) (
1
, (10.44)
dobiva se bezdimenzijska relacija:

0
0
=
=
=
Y
Y
s
s
Y T T
T T
Y
L
Nu , (10.45)
137
s kojom se definira Nusseltov broj, Nu = L / , kao bezdimenzijska znaajka prijelaza
topline. Prema jednadbi (10.45) Nu je jednak nagibu tangente bezdimenzijskog profila
nadtemperature, , na stijenci, tj. za Y = 0.
Oblik profila temperature T(x, y, z), pa tako i profila nadtemperature (X,Y, Z), mijenja se pod
utjecajem strujanja fluida. Pri veim brzinama bit e profil blie stijenci, tj. poveat e se
nagib tangente ( /Y)
Y=0
, a to prema jednadbi (10.45) znai poveanje Nu broja, odnosno
poveanje koeficijenta prijelaza topline, .
Iako je kroz hipotetiki mirujui sloj (HMS) trensport topline samo mehanizmom
molekularnog gibanja, na taj transport bitno utjee makroskopsko gibanje koje mijenja
gradijent temperature (pokretaku silu). Oita je povezanost mikro i makro gibanja, pa se
kod fluida moe govoriti o jedinstvenom, zajednikom efektu koji se naziva jednim imenom -
konvekcija.

EMPIRIJSKE FORMULE
Empirijske formule, temeljene na rezultatima eksperimentalnih ispitivanja, omoguuju
u pravilu odreivanje prosjene vrijednosti Nusseltovog broja, Nu
m
, na cijeloj povrini
stijenke. Zatim se prosjeni koeficijent prijelaza topline moe odrediti iz relacije:

m m
Nu
L
= , W/(m
2
K), (prosjeni koeficijent prijelaza topline). (10.46)
Toplinski tok kroz cijelu povrinu: A q Q =
, odreuje se uz upotrebu jednadbe (10.38):

) (
= = T T A A q Q
s m
, (10.47)
ili jednadbe (10.40):

log m
T A A q Q = =
, (10.48)
Poseban nain prorauna izmjenjivaa topline, kod kojih toplinski tok bitno ovisi o
promjenama temperatura du povrine A, bit e opisan kasnije.
Radi pravilne upotrebe empirijskih formula potrebno je razmotriti faktore koji utjeu na
vrijednost Nusseltovog broja. Na prijelaz topline utjee:
- geometrija strujanja; pri emu se bitno razlikuju otvorena ili vanjska strujanja (pored
ravne stijenke, oko snopa cijevi ili tijela raznih oblika) od zatvorenih strujanja (kroz
cijevi, kanale ili tehnike ureaje razliitih oblika),
- vrsta strujanja; slobodna ili prisilna konvekcija,
- oblik strujanja; laminarno ili turbuleno strujanje,
- smjer toplinskog toka; grijanje ili hlaenje fluida,
- fizikalna svojstva fluida: , c
p
, , .

Na svakom fizikalnom modelu moe se prepoznati cijeli niz karakteristinih parametara. To
su nezavisne varijable (koordinate x, y, z), zavisne varijable (brzina w, temperatura T, pad
tlaka p i sl.) i vei broj konstanti. Konstante su: karakteristina linearna veliina za geometriju
strujanja (npr. duljina ploe ili promjer cijevi), karakteristina brzina (protona brzina ili
138
brzina slobodne struje), karakteristina temperaturna razlika, gravitacijsko ubrzanje, fizikalna
svojstva fluida, i druge. Meu konstante spada i prosjeni koeficijent prijelaza topline,
m
.
Ispitivanje utjecaja svakog parametra na prijelaz topline bilo bi vrlo komplicirano, ako ne i
nemogue, jer bi to zahtijevalo velik broj eksperimenata u razliitim uvjetima i s razliitim
fluidima. Takoer, od posebne je vanosti da se dobiveni rezultati mogu primijeniti i na druge
fizikalne modele, koji su slini eksperimentalnom modelu.
Jasno je da se broj zavisnih i nezavisnih varijabli ne moe mijenjati, jer bi se time proizvoljno
promijenio i opis promatranog problema, ali se broj konstanti moe bitno smanjiti ako se one
grupiraju u bezdimenzijske grupe. Ove bezdimenzijske znaajke postaju karakteristine
konstante promatranog fizikalnog modela. Zbog toga su nazvane po prezimenima poznatih
znanstvenika. Navest emo samo one koje su posebno znaajne pri rjeavanju problema
prijelaza topline. Vano je zapamtiti da se sva fizikalna svojstva (, c
p
, , , , a) odnose na
fluid.
Nusseltov broj

L
Nu

= , (10.49)
predstavlja znaajku prijelaza topline. Prema jednadbi (45) Nu je jednak nagibu tangente na
bezdimenzijski profil nadtemperature, , na stijenci. Ovaj nagib pod utjacajem je vrste i
oblika strujanja fluida.
Prandtlov broj

a
c
Pr
p

=
, (10.50)
predstavlja znaajku fizikalnih svojstava fluida. Dinamika viskoznost fluida, Ns/m
2
,
definirana je s Newtonovim zakonom:

dy
dw
= , N/m
2
, (Newtonov zakon trenja), (10.51)
slino kao to je koeficijent vodljivosti topline, W/(m K), definiran ve spomenutim
Fourierovim zakonom:

y
T
q
= , W/m
2
, (Fourierov zakon provoenja). (10.52)
Newtonov zakon vrijedi za veinu fluida, kod kojih je deformacija fluida, izraena s dw/dy,
linearno zavisna o tangencijalnom (sminom) naprezanju, N/m
2
. Fluidi, kod kojih ovaj
zakon ne vrijedi, nazivaju se nenjutnovski fluidi. esto se umjesto koristi kinematika
viskoznost, = / , m/s
2
.
Kao to je povezan s molekularnim transportom topline, tako je povezan s molekularnim
transportom impulsa. Prandtlov broj izraava odnos ova dva molekularna transporta.
Reynoldsov broj

=
wL wL
Re , (10.53)
139
predstavlja znaajku prisilnog strujanja. Na osnovi brojnih eksperimenata strujanja fluida
kroz razliite geometrije ustanovljene su kriterijske vrijednosti Re broja, Re
k
, prema kojima se
procjenjuje oblik prisilnog strujanja u promatranom sluaju.
Na primjer, za promatrano prisilno strujanje u cijevi izrauna se Re broj, Re = wD/ , iz
poznatih podataka za protonu brzinu, w m/s, fizikalnih svojstava zadanog fluida, = /
m
2
/s, i karakteristine linearne veliine, unutarnjeg promjera cijevi, D m.
Dobivena vrijednost za Re usporeuje se sa kriterijem, koji je za strujanja u cijevi postavljen
na ovaj nain:
ako je Re < 2300, tada je strujanje laminarno,
za 2300 Re 10
4
, tada je strujanje prijelazno (laminarno-turbulentno),
ako je Re > 10
4
, tada je strujanje turbulentno.
Pri proraunu prijelaza topline obino se koristi pojednostavljenje gornjeg kriterija, tako da se
uzima jedinstveni kriterijski broj Re
k
= 3000. Za Re Re
k
strujanje se smatra laminarnim, a
ako je Re > Re
k
, pretpostavlja se turbulentno strujanje.
Kod drugaijih geometrija prisilnog strujanja vae drugaije kriterijske vrijednosti, Re
k
. Tako
se za prisilno strujanje pored ravne stijenke (ploe) obino uzima jedinstveni kriterijski Re
k

broj.
Za Re Re
k
= 5
.
10
5
, strujanje je laminarno,
a za Re > Re
k
= 5
.
10
5
, strujanje je turbulentno.
Grashofov broj (Arhimedov broj)

2
3
s
s

s
gL
Gr
=

, (10.54)
predstavlja znaajku gibanja slobodnom konvekcijom. Ona izraava uzrok gibanja (uzgon)
estica fluida uslijed razlike gustoe. Indeks "s" ukazuje na vrijednost pri temperaturi stijenke,
T
s
, a indeks "" pri temperaturi dovoljno daleko od stijenke, T
. Za gravitacijsko ubrzanje
obino se uzima vrijednost g = 9,81 m/s
2
, dok je L karakteristina linearna veliina
promatranog sluaja, npr. visina stijenke, H, ili vanjski promjer cijevi, D.
Kod plinova se obino pretpostavlja da vrijedi jednadba stanja idealnih plinova, pv = RT, pa
je gustoa = 1/v = p/(RT). Tada se koristi oblik:

2
3
s
s
gL
T
T T
Gr
, (10.55)
Znaenje Gr broja je slino znaenju Re broja. Oni se meusobno ne iskljuuju, kako je to u
sluaju mjeovite (slobodne i prisilne) konvekcije.
Navedene znaajke dovoljne su opis prijelaza topline u mnogim sluajevima. Tada je
kriterijske jednadbe prijelaza topline mogu napisati na slijedei nain:
- prisilna konvekcija: Nu = Nu(Re, Pr), (10.56)
- slobodna konvekcija: Nu = Nu(Gr, Pr). (10.57)
140
Alternativno, mogu se uvesti i drugaije formirane bezdimenzijske znaajke.
Pecletov broj, Pe = RePr = wL/a, objedinjuje znaajku strujanja i znaajku svojstava fluida.
Rayleighov broj, Ra = GrPr, objedinjuje znaajku slobodnog gibanja i znaajku svojstava
fluida.

Ukoliko se u promatranom sluaju moraju uzeti u obzir i drugi utjecaji, oni se takoer
izraavaju pomou bezdimenzijskih veliina. Tako se, na primjer, pri proraunu prijelaza
topline na ulaznom dijelu cijevi uzima u obzir i omjer unutarnjeg promjera i duine cijevi,
D/L. U tom se sluaju moe formirati nova znaajka, Graetzov broj, Gz = Pe(D/L). Ako je
strujanje laminarno, potrebno je uzeti u obzir i smjer toplinskog toka uvoenjem omjera
dinamikih viskoziteta (/
s
); prema nekoj srednjoj temperaturi fluida (), odnosno
temperaturi stijenke (
s
).
Ponekad se u literaturi koristi drukija znaajka prijelaza topline, koja se naziva Stantonov
broj, St = /(wc
p
), a povezana je s Nusseltovom znaajkom na slijedei nain:
St = Nu/(RePr). (10.58)
Pri izboru empirijskih formula mora se posebna panja obratiti uvjetima u kojima se ona
smije koristiti, kao i uputama o referentnoj temperaturi prema kojoj se uzimaju fizikalna
svojstva fluida.

PROLAZ TOPLINE

Da bi se odredila toplina koju fluid predaje ili prima od stijenke nuno je poznavati
temperature fluida
f
i stijenke
s
, jer je gustoa toplinskog toka opisana jednadbom
prijelaza topline:

( )A Q
f s s
=
. (10.59)
Kako se u praksi ne vri mjerenje temperature stijenke, ve samo fluida, to jednadba (10.59)
sadri dvije nepoznanice: q
s
i
s
. Stoga je potrebno proiriti fizikalni model tako da se ukljui
i fluid s druge strane stijenke, ija se temperatura takoer moe mjeriti.

A
T
x
f A
= konst.
FLUID B
STIJENKA
s
FLUID A
f B
= konst.
B
q
s
f A

f B
= konst.
s1
s2
f A
(x)
f B
(x)

Slika 10.14 Uz definiciju koeficijenta prolaza topline, k ,W/(m
2
K)
141
Koeficijent prolaza topline k definira se jednadbom prolaza topline:
( )A k Q
fB fA s
=
, W, (uvjetna upotreba). (10.60)

Ova jednadba daje tonu vrijednost za toplinski tok
s
Q
kroz stijenku povrine A samo u

sluajevima kada su temperature oba fluida konstantne, pa je i razlika
fA

fB
= konst. Ipak,
ponekad se primjenjuje i na sluajeve kada se male varijacije temperatura fluida
fA
(x) i
fB
(x) du povrine A smiju aproksimirati s konstantnim srednjim temperaturama,
fA
i
fA
.

Osim toga, produkt kA u jednadbi (10.60) ukazuje na povezanost koeficijenta prolaza topline
i povrine, pa e odreivanje k ovisiti o geometriji promatranog fizikalnog modela. U
nastavku e se razmotriti dva karakteristina modela stijenke.

Ravna ploa

Povrina A kroz koju prolazi toplina jednaka je za oba fluida. Za stacionarno stanje je
. konst Q
s
=
, to znai da se temperaturno polje vremenom ne mijenja. Primjer takvog

temperaturnog polja prikazan je na slici 15. Fizikalni model ima tri domene (podruja), dvije
domene fluida A i B u kojima se odvija konvektivni prijenos topline, te domenu stijenke u
kojoj se odvija provoenje topline.

T
x
A
FLUID B
FLUID A
B
(srednja)
B
Q
s
1

2
S
T
I
J
E
N
K
A
A

B
A = konst.
A

1
2

B
A
(srednja)

Slika 10.15 Prolaz topline kroz ravnu stijenku

Toplinski tok
s
Q
jednak je za sve domene i opisuje se s odgovarajuim jednadbama:

( )A Q
A A s 1
=
, (prijelaz topline s fluida A na stijenku), (10.61)

( )A Q
s
s
s 2 1

, (provoenje kroz stijenku), (10.62)

( )A Q
B B s
=
2
, (prijelaz topline sa stijenke na fluid B). (10.63)

Preoblikovanjem tih jednadbi, tako da na desnim stranama ostanu samo razlike temperatura,
te potom njihovim zbrajanjem, dobiva se:
142

B A
B s
s
A
s
A
Q
=
1 1
, (10.64)
odnosno
A Q
B s
s
A
B A
s

=
1 1
. (10.65)

U nazivniku ove jednadbe je zbroj pojedinanih toplinskih otpora: (1/
A
) prijelazu topline s
fluida A na stijenku, (
s
/
s
) provoenju topline kroz stijanku i (1/
B
) prijelazu topline sa
stijenke na fluid B. Vei toplinski otpor u nekoj domeni praen je veom razlikom
temperature u toj domeni. Prema izgledu temperaturnog polja na slici 10.15 slijedi da je
najmanji toplinski otpor onaj od stijenke, jer je razlika temperatura te domene,
1

2
,
najmanja. Najvei toplinski otpor je na strani fluida B.

Jednadba (10.65) povezuje toplinski tok
s
Q
s razlikom temperatura dvaju fluida (

A

B
),
pa po svom obliku odgovara jednadbi (10.60).
Stoga zakljuujemo da je koeficijent prolaza topline kroz ravnu plou definiran jednadbom:

B s
s
A
k
=
1 1
1
, W/(m
2
K), (koeficijent prolaza topline ravna stijenka). (10.66)

Odreivanje vrijednosti koeficijenta prolaza topline po toj jednadbi zahtijeva prethodno
odreivanje koeficijenata prijelaza topline
A
i
B
, postupkom koji je opisan ranije.
Budui da se pri odreivanju koeficijenata koristimo prosjenom temperaturom fluida, a ne
vodimo rauna o stvarnoj distribuciji temperature u fluidu, to e izraunata vrijednost za k
prema jednadbi (10.66) biti upotrebljiva i u sluajevima kada postoji znaajna promjene
temperature fluida du povrine A. Razlika se javlja samo u nainu odreivanja toplinskog
toka.
U sluajevima kada su temperature fluida konstantne:
A
= konst. i
B
= konst. dobiva je
tona vrijednost toplinskog toka iz jednadbe:
( )A k Q
B A s
=
, W. (toplinski tok kroz ravnu stijenku). (10.67)

Primjena ove jednadbe moe se tolerirati i u sluajevima zanemarivih varijacija temperatura,
tj. kada je
A
(A) . konst. i/ili
B
(A) . konst.

U svim drugim sluajevima toplinski tok, ali ne i koeficijent k, odreuje se procedurom koja
je posebno opisana u poglavlju o izmjenjivaima topline!

Cijevna stijenka

Kroz stijenku cijevi duine L, definiranu s radiusima r
1
i r
2
, je u stacionarnom stanju
toplinski tok . konst Q
s
=
Kako povrina kroz koju prolazi toplina ovisi o radiusu, A = 2rL,

to je i gustoa toplinskog toka funkcija radiusa, q
s
= Q
s
/A = q
s
(r).

143
A
FLUID B FLUID A
B
Q
s
2
CIJEV
duine L
c
A
2
=2r
2
L
r
2
r
1
A
T
r
A

B

Slika 10.16 Temperaturno polje u fluidima i cijevi

U svakom od tri podruja vrijedi odgovarajua jednadba za toplinski tok:

( ) L r Q
A A s
=
1 1
2
, (prijelaz topline s fluida A na stijenku), (10.68)

1
2
c
2 1
1
) ( 2
r
r
ln
T T L
Q
s

=
, (provoenje kroz stijenku prema jedn. 10.29), (10.69)

( ) L r Q
B B s
=
2 2
2
, (prijelaz topline sa stijenke na fluid B). (10.70)

Preoblikovanjem tih jednadbi, tako da na desnim stranama ostanu samo razlike temperatura,
te potom njihovim zbrajanjem, dobiva se:

B A
B c A
s
r r
r
ln
r L
Q
=
+

2 1
2
1
1 1 1
2
, (10.71)
odnosno,

( )
B c A
B A
s
r r
r
ln
r
L
Q

=
2 1
2
1
1 1 1
2
, W, (toplinski tok kroz cijev). (10.72)

Koeficijent prolaza topline k definira se jednadbom u kojoj se pored razlike temperatura
fluida pojavljuje povrina A kroz koju prolazi toplinski tok, kako je to zapisano jednadbom
(10.67).
Da bi definirali koeficijent k za cijevnu stijenku potrebno je toplinski tok prema jednadbi
(10.72) izraziti uz neku povrinu A = 2rL. Logian izbor je jedna od dvije karakteristine
povrine: A
1
= 2r
1
L ili A
2
= 2r
2
L.

144
Za toplinski tok sveden na povrinu A
1
glasi:

( )
( )
B A
B c A
B A
s
A k
r
r
r
r
ln
r
L r
Q =

=
1 1
2
1
1
2 1
1
1
2
, (10.73)

koeficijent prolaza topline je:

B c A
r
r
r
r
ln
r
k
=
2
1
1
2 1
1
1
1
, W/(m
2
K), (sveden na povrinu A
1
). (10.74)

Za toplinski tok sveden na povrinu A
2
glasi:

( )
( )
B A
B c A
B A
s
A k
r
r
ln
r
r
r
L r
Q =

=
2 2
1
2 2
1
2
2
1
2
, (10.75)

koeficijent prolaza topline je:

B c A
r
r
ln
r
r
r
k
=
1
1
1
2 2
1
2
2
, W/(m
2
K), (sveden na povrinu A
2
). (10.76)

Usporedbom jednadbi (73) i (75) vidi se da vrijedi: k
1
A
1
= k
2
A
2
, tj. na manjoj povrini A je k
vei i obratno.

Toplinski tok
s
Q
moe se raunati iz bilo koje prethodne jednadbe, ovisno o raspoloivim

podacima temperatura, samo onda kada su te temperature konstantne, ili neznatno variraju
du povrine A. U protivnom se mora koristiti proraun izmjenjivaa topline.

Suprotno tome, jednadbe (10.74) i (10.75) mogu se koristiti za odreivanje koeficijenta k u
svim sluajevima.


145
11 FORMULE ZA ODREIVANJE KOEFICIJENTA PRIJELAZA TOPLINE

Empirijske formule izraavaju Nusseltov broj, Nu, kao funkciju karakteristinih
bezdimenzijskih znaajki: Reynoldsa (Re), Grashofa (Gr), Prandtla (Pr), Pecleta (Pe),
Rayleigha (Ra) i dr. Ponekad se uzimaju u obzir neki posebni efekti, kao to su npr.
oblikovanje profila brzine ili utjecaj temperature na fizikalna svojstva fluida.
Bezdimenzijske znaajke definirane su na slijedei nain:

Nu = L/, znaajka prijelaza topline; slui za dobivanje .
Re = wL/, znaajka oblika prisilnog strujanja

2
3
0
s s
s
gL
Gr

= , znaajka slobodnog gibanja
Pr = c
p
/ = /a, znaajka fizikalnih svojstava fluida

Pe = RePr = wL/a kombinirana znaajka prisilnog strujanja
Ra = Gr Pr kombinirana znaajka slobodne konvekcije

Sve veliine u gornjim znaajkama odnose se na fluid (kapljevinu ili plin), ukljuujui i
veliine prostora u kome se fluid nalazi. Pojedinano znaenje je:

, prosjeni koeficijent prijelaza topline, W/(m
2
K),
w protona brzina, m/s,
L opa oznaka za karakteristinu linearnu veliinu, m,
koeficijent vodljivosti topline, W/(mK),
gustoa, kg/m
3
,
dinamika viskoznost, Ns/m
2
,
c
p
specifini toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, J/(kgK),
= / kinematika viskoznost, m
2
/s,
a = /c
p
koeficijent temperaturne vodljivosti, m
2
/s,
g = 9,81 m/s
2
gravitacijsko ubrzanje.

Navedene bezdimenzijske znaajke predstavljaju karakteristine konstante fizikalnog modela.
Osim Nu broja, sve ostale znaajke moraju biti poznate, tj. moraju biti zadani ili dostupni
raunu svi podaci koji su potrebni za njihovo odreivanje. Veina tih podataka slijedi iz opisa
promatranog fizikalnog modela. Fizikalna svojstva fluida smatraju se konstantnima, a njihove
se vrijednosti odreuju prema referentnoj temperaturi.

Ukoliko nije posebno naglaeno drukije, sva fizikalna svojstva fluida treba uzeti prema
prosjenoj temperaturi fluida,
m
, koja se definira kao aritmetika srednja vrijednost ulazne,
1
, i izlazne,
2
, temperature:

2
2 1
+
=
m
. (11.1)

146

U inenjerskim proraunima koriste se formule za odreivanje prosjene vrijednosti Nu broja
na cjelokupnoj povrini, A, prijelaza topline. Zatim se prosjeni koeficijent prijelaza topline,
, odreuje iz relacije:
Nu
L
= . (11.2)

Izbor karakteristine linearne veliine, L, ovisi o promatranom modelu i geometriji strujanja.
Fizikalni modeli koji su navedeni u nastavku spadaju u jednostavne i este praktike
sluajeve. Podijeljeni su u dvije osnovne skupine, prema uzroku makroskopskog gibanja
fluida: na prisilnu i slobodnu konvekciju, te prema obliku strujanja: na laminarno i
turbulentno strujanje. U praksi se javljaju i kombinacije tih sluajeva koje ne emo razmatrati.

Kriterijske jednadbe

Opa kriterijska jednadba u kojoj se samo navode utjecajne znaajke moe se napisati u
obliku relacije:

=
i
i
b
a
Pr,..., , Gr Re, Nu Nu , (11.3)

gdje je a
i
/b
i
formalna bezdimenzijska oznaka posebnih efekata, koji se u nekom sluaju
moraju posebno uzeti u obzir, a nisu obuhvaeni klasinim znaajkama. Sluajevi mjeovite
konvekcije za koje bi vrijedio opi oblik kriterijske jednadbe (11.3) nisu razmatrani.

Slobodna konvekcija. Javlja se u svim sluajevima prijelaza topline, jer pojava temperaturnog
polja unutar fluida dovodi do nejednolike razdiobe mase u prostoru, tj. polja gustoe. Pod
utjecajem gravitacijskog polja uspostavlja se relativno gibanje estica fluida (uzgon). Kako
nema vanjskog uzroka gibanja govori se o mirujuem fluidu. Taj simboliki opis znai da ne
postoji pojam protone brzine, tj. w = 0, pa Reynoldsov broj nema smisla, Re = 0. Za opis
gibanja, koje naravno postoji u takvom mirujuem fluidu, koristiti se znaajka uzgona,
Grashofov broj, Gr. U tim sluajevima kriterijska jednadba (11.3) poprima oblik:

=
i
i
b
a
Pr,..., , Gr Nu Nu . (11.4)

Prisilna konvekcija. Strujanje fluida izazvano je prisilno, djelovanjem nekog tehnikog
ureaja (pumpe, ventilatora). Efekt slobodne konvekcije koji uvijek postoji biva potisnut i
obino se moe (raunski) sasvim zanemariti. Time se gubi utjecaj Grashofovog broja, a oblik
strujanja se procjenjuje prema Reynoldsovom broju, Re. Opa jednadba (11.3)
pojednostavljuje se u oblik:

=
i
i
b
a
Pr,..., Re, Nu Nu . (11.5)

Izbor formule
Opi postupak odabira prikladne formule moe se razloiti na nekoliko
karakteristinih koraka.
1. Iz opisa fizikalnog modela procjenjuje se uzrok gibanja fluida, na osnovu ega se
problem razvrstava ili u prisilnu ili u slobodnu konvekciju.

147
2. Izbor prikladne formule vri se u skladu sa zadanim geometrijskim oblikom fizikalnog
modela:
a) Da bi se odredio oblik strujanja (laminaran ili turbulentan) najprije se prema
propisanoj referentnoj temperaturi uzimaju fizikalna svojstva fluida iz toplinskih
tablica.
b) Izrauna se Pr broj.
c) U skladu s uzrokom strujanja izrauna se:
- Re broj, ako se radi o prisilnoj konvekciji, ili
- Gr broj, ako se radi slobodnoj konvekciji.
d) Zatim se procjenjuje oblik strujanja prema propisanom kriteriju :
za prisilno strujanje: Re < Re
k
laminarno, ili Re > Re
k
turbulentno.
za slobodnu konvekciju: GrPr < (GrPr)
k
laminarna, ili GrPr > (GrPr)
k

turbulentna .

U opem sluaju taj postupak ne dovode do jednoznanog izbora formule, ve je potrebno
provjeriti daljnje kriterije koji su navedeni uz takav model, odnosno pripadnu formulu.

I. PRISILNA KONVEKCIJA

A. ZATVORENA STRUJANJA

A1. Strujanje u cijevi krunog presjeka

Kriterij strujanja
Za proraun prijelaza topline usvojen je pojednostavljen kriterij strujanja u obliku Re
k
= 3000.
S ovim kriterijem treba usporediti vrijednost Reynoldsovog broja, koja je izraunata na
osnovu zadanog problema, Re = wd/, gdje je w (m/s) protona brzina, d (m) unutarnji
promjer cijevi, a (m
2
/s) kinematiki viskozitet.
Ako je Re < Re
k
, tada je strujanje laminarno.
Ako je Re > Re
k
, tada je strujanje turbulentno.

A1.1 Laminarno strujanje u cijevi

U tehnikim uvjetima uspostavlja se ovakav oblik najee pri strujanju kapljevina, kod kojih
je potrebna zamjetna ulazna duina termikog oblikovanja, L
t
, da bi svi slojevi kapljevine u
nekom presjeku sudjelovali u izmjeni topline. Zato se u praksi najee koristi formula koju
su preporuili Sieder i Tate, a koja vrijedi za
kratke cijevi:
14 0
3 1
86 1
,
s
/
L
d
Pe ,
d
Nu
= (Sieder i Tate) (11.6)

Uvjeti za upotrebu formule:
- konstantna temperatura cijevi:
s
= konst.,
- fluidi: 0,48 < Pr < 16700,
- kratke cijevi: Pe(d/L) > 10,
- referentna temperatura:
m
= 0,5(
1
+
2
), za sva svojstva fluida osim za
s
koji se
uzima prema temperaturi stijenke,
s
.
- smjer toplinskog toka: 0,004 < (/
s
)
0,14
< 9,75.

148
Napomena: podruje vrijednosti korekcijskog faktora za smjer toplinskog toga sprijeava
uporabu formule na one sluajeve kod kojih se, zbog velike razlike temparatura fluida i
stijenke, mora uzeti u obzir i utjecaj slobodne konvekcije. Takvi sluejevi se ne pojavljuju u
zadacima.
U sluajevima kada duina cijevi L nije unaprijed poznata ve slijedi na kraju rauna, mora se
L pretpostaviti (procijeniti), a kasnije provjeriti. Raun se ponavlja sve dok su poetna
pretpostavka za L i konani rezultat za L zamjetno razliiti (iterativni raun).
Premda je formula Siedera i Tatea (11.6) vezana uz uvjet
s
= konst. ona se smije upotrijebiti
i za rjeavanje zadataka u kojima taj uvjet nije ispunjen.

Duge cijevi. Treba koristiti poluempirijsku formulu od Hausena:

( )
( ) [ ]
3 2
4 0 1
0668 0
66 3
/
Pe L / d ,
Pe L / d ,
, Nu
+
+ =
(Hausen) (11.7)

Za L 4 slijedi Nu 3,66 to odgovara teorijskom rjeenju za termiki oblikovano
laminarno strujanje i
s
= konst. Fizikalna svojstava treba uzeti za
m
= 0,5(
1
+
2
).
......................................................................................................................................................

A1.2 Turbulentno strujanje u cijevi

U praksi se preteno susreemo s turbulentnim strujanjem fluida, posebno pri strujanju
plinova. Turbulentne oscilacije pojaavaju prijelaz topline, pa su i vrijednosti Nu broja vee
nego kod laminarnog strujanja. I u ovom sluaju treba voditi rauna o duini cijevi L, jer je na
ulaznom dijelu cijevi koeficijent prijelaza topline bitno vei. To je podruje termiki
neoblikovanog strujanja, kada svi slojevi nisu zahvaeni izmjenom topline. Obino je
dovoljna relativno mala duina cijevi da bi izmjena topline zahvatila cijeli presjek strujanja.
Kada je temperatura stijenke konstantna (
s
= konst.) ili je to gustoa toplinskog toka (q
s
=
konst.) tada nastaje termiki oblikovano strujanje kod kojeg je koeficijent prijelaza topline
konstantan ( = konst.). Jednadbe za odreivanje Nu broja, koje emo koristiti pri rjeavanju
problema, poivaju jednom od ta dva uvjeta na stijenci. Duina termikog oblikovanja, L
t
,
iznosi od 10 do 50 promjera cijevi. Radi jednostavnosti, pri rjeavanju emo se koristiti
jednoznanim kriterijem da je L
t
= 40 d, gdje je d unutarnji promjer cijevi.

Kriterij oblikovanosti strujanja
usporedba zadane duine cijevi L s duinom termikog oblikovanja, L
t
:
- kratka cijev: ako je L < L
t
= 40d, strujanje je termiki neoblikovano,
- duga cijev: ako je L > L
t
= 40d, strujanje je termiki oblikovano;
(utjecaj ulaznih efekata je zanemariv).

Kratke cijevi:
18 1
3 1 8 0
036 0
/
/ ,
L
d
Pr Re , Nu

= (Nusselt) (11.8)

Duge cijevi:
( ) 1 74 1 1
0398 0
125 0
75 0
+
=
Pr Re ,
Re Pr ,
Nu
,
,
(Petukhov) (11.9)

149
A2. Strujanja kroz nekrune presjeke - ekvivalentni promjer

Prethodne formule primjenjuju se i kod strujanja kroz presjeke strujanja koji nisu kruni.
Kako u tim sluajevima ne postoji unutarnji promjer d potrebno je stvarno strujanje
aproksimirati sa slinim strujanjem kroz fiktivnu cijev ekvivalentnog promjera, d
ekv
. Proraun
za fiktivnu cijev provodi se samo radi odreivanja Nu broja, odnosno . Za daljni proraun
izmjene topline kroz povrinu izmeu fluida i stijenke vrijedi stvarna geometrija strujanja.

Ekvivalentni promjer definiran je s relacijom:

O
A
d
ekv
4
= , (11.10)

gdje je A (m
2
), povrina presjeka strujanja, a O (m), je opseg tog presjeka.

A = a
2 A = a b
a
a
a
b
KVADRATNI PRAVOKUTNI
PRSTENASTI
O =2 (a +b)
b a
ab
d
ekv
+
=
2
a d
ekv
=
O = 4a
( )
2 2
4
d D A
=
( ) d D O + =
d D d
ekv
=
d
D
A

Slika 11.1 Ekvivalentni promjeri

B. OTVORENA STRUJANJA

B1. Popreno nastrujane cijevi

Strujanje oko cilindra vrlo je kompleksno i zbog toga teko predvidivo. Na naletnom
dijelu oblikuje se laminarni oblik strujanja, dok je na stranjem dijelu stujanje turbulentno.
Zbog toga se ovdje ne koristi kriterij strujanja u obliku Reynoldsovog Re
k
. Iz istih razloga
teorijsko rjeavanje prijelaza topline je vrlo oteano, pa se prorauni oslanjaju na empirijske
formule. Reynoldsov broj se definira s vanjskim promjerom cijevi, d, i brzinom fluida, w
o
,
ispred cijevi (neometano strujanje).

=
d w
Re
0
. (11.11)

Fizikalna svojstva treba uzeti prema prosjenoj temperaturi,
m
= 0,5(
s
+
o
), gdje je
s

temperatura cijevi, a
o
temperatura fluida ispred cijevi.


150
B1.1 Popreno strujanje na jednu cijev

Formula od ukauskasa:

4 1/
s
o n m
Pr
Pr
Pr Re C
d
Nu
= , (11.12)

koja vrijedi za ove uvjete:

0,7 < Pr <500 , (Pr
s
za
s
, Pr
o
za
o
),

n = 0,37 (za Pr < 10), ili
n = 0,36 (za Pr > 10),

1 < Re < 10
6

w
o
o
d
FLUID

Slika 11.2. Strujanje popreko cijevi

TEBELA I - Vrijednosti konstante C i eksponenta m u jednadbi (11.12)

Podruje Re broja C m
1 40 0,75 0,4
40 1000 0,51 0,5
10
3
- 210
5
0,26 0,6
210
5
- 10
6
0,076 0,7

B1.2 Popreno strujanje na snop cijevi

Snopovi cijevi koriste se u mnogim izmjenjivaima topline, a razmjetaj cijevi moe biti
paralelan ili naizmjenian (ahovski), to bitno utjee na brzinu strujanja. Zato se u ovim
sluajevima Re broj odreuje prema prosjenoj maksimalnoj brzini fluida, koja se javlja na
mjestu minimalne slobodne povrine unutar snopa.

Reynoldsov broj se odreuje prema brzini w
m
, koja ovisi i o rasporedu cijevi:

=
d w
Re
m
. (11.13)

Za paralelni raspored cijevi u snopu vrijedi:

d S
S
w w
T
T
m
=
0
, (11.14)


151

o
w
o
S
L
S
T
d
w
o
w
m

Slika 11.3 Paralelan raspored cijevi

o
w
o
S
L
S
D
d
w
o
s
S
T
w
m

Slika 11.4 Naizmjenian raspored cijevi

Za naizmjenian raspored vana je dijagonalna udaljenost, S
D
:
( ) [ ]
2
2 2
2 / S S S
T L D
+ = . (11.14)

Kod takvog rasporeda razlikuju se dva sluaja:
Ako je: 2(S
D
d) > (S
T
d), tada vrijedi jednadba:
d S
S
w w
T
T
m
=
0
, (11.15)
Ako je: 2(S
D
d) < (S
T
d), treba w
m
raunati iz
jednadbe: ( ) d S
S
w w
D
T
m
=
2
0
, (11.16)

ukauskas je za takve sluajeve predloio novu formulu (11.17), umjesto jednadbe (11.12):

4 1
0 3 1
/
s
/ m
Pr
Pr
Pr Re C
d
Nu
= , (11.17)
vrijedi uz ove uvjete:
0,7 < Pr <500, 1 < Re < 10
6

(Re i Pr za
m
, Pr
s
za
s
, Pr
0
za
0
)

TABELA II - Vrijednosti konstante C i eksponenta m
PARALELAN IZMJENIAN
Podruje Re C m C m
1 - 40 0,8 0,40 0,40
40 - 1000 Primijeniti proraun za jednu cijev - jednadba (11.12)
(S
T
/S
L
< 0,7) izbjegavati S
T
/S
L
< 0,2 C = 0,35(S
T
/S
L
)
1/5
0,60
10
3
- 210
5

(za S
T
/S
L
> 0,7) C = 0,27 0,63 S
T
/S
L
> 0,2 C = 0,40 0,60
210
5
- 10
6
0,021 0,84 0,84


152
B2. Ravna vertikalna stijenka
Za prisilno strujanje pored ravne vertikalne stijenke duine L obino se uzima kriterijski
Reynoldsov broj Re
k
= 500 000. Temperatura stijenke je
s
= konst., a dovoljno daleko od
stijenke (neometano strujanje) temperatura je
o
i brzina fluida w. Fizikalna svojstva treba
uzeti za prosjenu temperaturu
m
= 0,5(
s
+
o
).

B2.1 Laminarno strujanje:

3 1 2 1
664 0
/ /
Pr Re ,
L
Nu =
= , (11.18) Re = wL/ < Re

k
= 500 000

B2.2 Turbulentno strujanje:

3 1 8 0
0325 0
/ ,
Pr Re ,
L
Nu =
= , (11.19) Re = wL/ > Re

k
= 500 000

II. SLOBODNA (PRIRODNA) KONVEKCIJA

Pri slobodnoj konvekciji nema prisilne brzine fluida, w, ve se gibanje fluida ostvaruje
prirodno, zbog razlike gustoe. U tim sluajevima vaan je utjecaj temperature na fizikalna
svojstva fluida, pa se kriterij forme strujanja definira u obliku produkta Grashofovog i
Prandtlovog broja, tj. Rayleighovog broja, Ra = GrPr. (Vidi definicije Gr, Pr i Ra u uvodu).

Grashofova znaajka:
- za kapljevine:

2
3
0
s s
s
gH
Gr

= , (11.20)

- za plinove:

2
3
0
0
s
s
gH
T
T T
Gr
= , (11.21)
Fizikalna svojstva treba uzeti u skladu s
indeksom:
- indeks "s" , prema temperaturi stijenke
s
,
- indeks "o" , prema temperaturi fluida
o
.

Fizikalna svojstva, koja se javljaju u Nu i Pr
broju treba uzeti za prosjenu temperaturu,
m
= 0,5(
s
+
o
).

C. Vertikalna ravna stijenka

Vertikalna stijenka visine H i konstantne temperature
s
u dodiru je s mirujuim fluidom
(kapljevinom ili plinom) temperature
o
.

C1.1 Laminarno strujanje:
ako je Ra = GrPr < 10
8
:
( )
4 1
52 0
/
Pr Gr ,
H
Nu =
= , (11.22)

C1.2 Turbulentno strujanje:
ako je Ra = GrPr > 10
8

( )
3 1
17 0
/
Pr Gr ,
H
Nu =
= . (11.23)
H
s
,
s
o
,
o
"mirujui fluid"
GRIJANJE FLUIDA
s
>
o

Slika 11.5 Slobodna konvekcija

153
C2. Horizontalna cijev
Za slobodnu konvekciju fluida temperature
o
, oko horizontalne cijevi vanjskog promjera d i
temperature stijenke
s
, vrijedi za podruje Ra = GrPr > 10
3
slijedea formula :

( )
1/4
0, 41
d
Nu GrPr
= =
. (11.24)

d
o
"mirujui fluid"
Grijanje fluida
s
>
o

Slika 11.6 Slobodna konvekcija na horizontalnoj
cijevi

D. KONDENZACIJA

Kondenzacija nastupa kada je temperatura stijenke,
s
, manja od temperature zasienja, ,
pare s obzirom na tlak p pod kojim se para nalazi. Prema nainu oblikovanja kondenzata
razlikujemo dva tipa kondenzacije: filmsku i kapljiastu. Ovdje se navode samo sluajevi
filmske kondenzacije.

D1. Filmska kondenzacija

Kada na stijenci nastaje kontinuirani sloj kondenzata, koji pod utjecajem gravitacije otjee niz
stijenku, govorimo o filmskoj kondenzaciji. Rije film ukazuje na malu debljinu sloja
kondenzata, a ta je injenica omoguila Nusseltu da, uz neka pojednostavljenja, dobije
analitiko rjeenje prijelaza topline pri kondenzaciji.

D1.1 Kondenzacija na vertikalnoj stijenci
K
T
s
1
s
1'
s
p
H
x
w
x
s
T
1''
T
p
T
( ) h h s s T q = =
q
pot
0 h h q
preg
=
1
w
= 0
pregrijana para
p
,
p ,
p
kondenzat
stvarni profil
brzine w
x
s
1' 1''
p
1
h
rashladno
sredstvo
A
s
= bH
q
s
d
( ) ( ) = =
s h s
k q

Slika 7. Filmska kondenzacija na vertikalnoj stijenci


154
Prosjeni Nusseltov broj, za stijenku visine H i temperature
s
, na kojoj kondenzira pregrijana
para entalpije h, ili suhozasiena para entalpije h, moe se izraunati prema formuli:

4
3
) ( 4 3
4

H
g h
=
H
= Nu
s

, (11.25)

odnosno, za prosjeni koeficijent prijelaza vrijedi konana formula:

H
g h
=
s
4
3
) ( 4 3
4

, W/(m
2
K), (11.26)

gdje je za pregrijanu paru h = h h, a za suhozasienu paru h = h h. Temperatura
zasienja ' odreena je tlakom pare, p. Fizikalna svojstva kondenzata: , , i = /,
uzimaju se za srednju temperaturu kondenzata:
m
= 0,5( +
s
).
Temperaturu stijenke
s
treba pretpostaviti za proraun. Zbog te pretpostavke jednadba
(11.26) ne daje tonu vrijednost koeficijenta , pa tako ni vrijednost gustoe toplinskog toka
predanog stijenci:
( ) =
s s
q , W/m
2
, (11.27)

koji jo dodatno ovisi o pretpostavci temperature . Rjeenje se mora traiti iterativno, tj.
ponavljanjem prorauna uz promjenu pretpostavke. Raun se kontrolira pomou jednadbe za
gustou toplinskog toka:
( ) =
h s
k q , W/m
2
, (11.28)
gdje je k koeficijent prolaza topline:

1
1 1

=
s h
d
k , W/(m
2
K). (11.29)
Ovdje je
h
koeficijent prijelaza topline na strani rashladnog sredstva, d debljina stijenke, a
s

koeficijent vodljivosti topline stijenke.
U jednadbi (11.28) je utjecaj pretpostavljene temperature ukljuen samo preko
koeficijenta k, a ne neposredno u razlici temperatura. Zato e iz te jednadbe izraunata
vrijednost za q
s
biti mnogo tonija od one prema jednadbi (11.27). Rezultat za q
s
iz (11.28)
treba uvrstiti u jednadbu (11.27) koja sada omoguava dobivanje tonijeg podatka za
(kontrolni rezultat). S tom se temperaturom, kao novom pretpostavkom, raun ponavlja sve
dok razlika izmeu pretpostavke i kontrolnog rezultata za ne bude zanemariva. Jednadba
(11.26) moe se koristiti i za odreivanje pri kondenzaciji na vertikalnim cijevima, ili
unutar cijevi ako unutarnji promjer cijevi, d
u
, nije malen.

D1.2 Kondenzacija na horizontalnoj cijevi

Za horizontalnu cijev vanjskog promjera d
v
i duine L moe se prosjeni koeficijent prijelaza
topline izraunati prama jednadbi:

T T d
g h
=
s v
4
3
) ( 4

, W/(m
2
K). (11.30)


155

12 ZRAENJE

Zraenje ili radijacija oznaava prijenos energije elektromagnetskim valovima, bez
posredstva materije i na daljinu. Brzina irenja elektromagnetskih valova (c), valna duina ()
i frekvencija () povezani su relacijom: c = . Prolaskom kroz materiju frekvencija ostaje
konstantna, ali se zbog promjene valne duine mijenja i brzina irenja elektromagnetskih
valova. Radijacija ima dvojnu prirodu: korpuskularnu i valnu. One su povezane s nastankom
radijacije.

1 pm 1 nm 1 mm 1 m 1 km 1 m
radio valovi
kratki dugi
mikro valovi IR UV
x - zrake
jake slabe
- zrake
log
log
-12 -10 -8 -6 -4 -2 0 2 4
20,5 18,5 16,5
14,5 12,5 10,5 8,5 6,5 4,5
0,4 0,5 0,6
0,7 0,8
0,38 m 0,76 m
uto crveno
Infracrvene
IR
Vidljivi spektar
Valna duina
Frekvencija
m
Hz
plavo
zeleno
Ultraviolentne
UV

Slika 12.1 Spektar elektromagnetskih valova

Elektromagnetsko zraenje su valovi energije s elektrikim i magnetskim svojstvima, koji
nastaju vibracijom i akceleracijom elektrikih naboja. Spektar elektromagnetskih valova
protee se od valova ekstremno visoke frekvencije i kratke valne duine do valova ekstremno
niske frekvencije () i velike valne duine (). U smjeru smanjenja frekvencije spektar sadri:
gama zrake, jake i slabe x zrake, ultraviolentne zrake (UV), svjetlosne zrake, infracrvene
zrake (IR), mikro valove i radio valove.
Bez obzira na frekvenciju i valnu duinu svi valovi ire se kroz vakuum jednakom brzinom od
c = 299 792 458 m/s. Prolaskom kroz razliita sredstva mijenjaju se brzina i valna duina, dok
frekvencija ostaje konstantna, sukladno relaciji c = .
Takoer, svi pokazuju tipina svojstva valnog gibanja, ukljuujui difrakciju i interferenciju.
To se posebno odnosi na toplinsko zraenje, 0,1 m < < 400 m, iji manji dio ini vidljivi
spektar, a vei dio pripada infracrvenom spektru. (Difrakcija je irenje svjetlosnih valova pri

156
njihovom prolasku kroz male otvore ili oko rubova tijela, a interferencija se dogaa pri
preklapanju dva vala).
Visokofrekventna kratkovalna radijacija povezana je s velikom energijom - da bi nastala
takva radijacija mora doi do poremeaja u jezgri ili elektronima unutarnje ljuske atoma.
Na primjer, uzroci mogu biti:
- preskakanje atoma iz ljuske vee u ljusku manje energije, pri emu se osloboena
energija pretvara u fotone.
- raspad jezgre.
- bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima.
- oscilacija i akceleracija nabijenih estica.
Priroda takvog zraenja je korpuskularna, jer poiva na esticama, fotonima. U tu grupu
spadaju kozmike, i x-zrake, koje su jako prodorne.
I dugovalno zraenje, koje nastaje promjenom elektrikog potencijala (npr. antene TV i radio
stanica), takoer prolazi kroz materijale.
Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr.
vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaa podruje valnih duina od 0,38 m do 0,76 m i
ini podgrupu ireg pojasa valnih duina koje pripadaju toplinskom zraenju, 0,1 m-400 m.

Spektar elektromagnetskog zraenja podijeljen je prema nainu nastanka zraenja ili nekim
karakteristinim osobinama. Svi oblici imaju istu brzinu irenja u vakuumu, ali se razlikuju po
valnim duinama i izvoru zraenja. Takoer, sve forme zraenja proizvode porast unutarnje
energije kada su apsorbirane u nekom tijelu.

Toplinsko (temperaturno) zraenje

Sva tijela, ija je temperatura vea od apsolutne nule (0 K) zrae energiju koja se
naziva toplinsko zraenje. Openito govorei, zraenje se iri po cijelom pripadajuem
spektru valnih duina, premda neki realni sluajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno
zraenje plinova, nekih minerala i sl. Odzraena energija ovisi samo o temperaturi
promatranog tijela i stanju njegove povrine. Toplinsko zraenje tijela pri sobnoj temperaturi
je zanemarivo u odnosu na druge naine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500
o
C bit
e toplinsko zraenje dominantni mehanizam izmjene topline.

r
aE
a
d
upadno zraenje
BIJELA
NEPOSTOJEA
HRAPAVA
ZRCALNA
GLATKA
CRNA

Slika 12.2 Varijante ponaanja tijela na dozraenu energiju

157
Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije emo razmotriti
ponaanje tijela na dozraenu energiju, , W. Pri opisu se koriste pojmovima iz optike, koja
se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. uim podrujem toplinskog spektra. Pojmovi:
bijela, crna, zrcalna i sl., koriste se i u preostalom dijelu toplinskog spektra i oznaavaju
odreeno karakteristino ponaanje povine prikazano na slici 12.2.
Od dozraene energije (upadno zraenje) tijelo e u opem sluaju jedan dio energije
reflektirati (r), jedan dio apsorbirati (a) i moda mali dio energije propustiti (d).

Vrijedi energijska bilanca: = r + a + d, gdje su pripadni koeficijenti: refleksije r,
apsorpcije a i dijatermije d.

r
r
2
r
3
r
4
r
5
a
ar
ar
2
ar
3
ar
4
) (
c
T E
0 r
n
Dozraena
energija
Emitirana
energija
upljine

Slika 12.3 Zraenje izotermne upljine

Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrai po jedinici povrine u jedinici vremena
oznait emo s E
, W/m
2
, to odgovara pojmu gustoe snage zraenja. Pri tome se ta energija
ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim duinama koje pripadaju toplinskom
spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najvei dio energije u
podruju valnih duina infracrvenog zraenja (IR) koje ljudsko oko ne zamjeuje.
Sva tijela, ija je temperatura vea od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zraenjem, a njen
iznos ovisi jo samo o stanju povrine promatranog tijela. Najvie energije emitiralo bi tijelo
temperature T = konst., ako svu njemu dozraenu energiju apsorbira (a = 1), a nita ne
reflektira (r = 0), niti ne proputa (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a
predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1, tj.
ona e barem neki iznos dozraene energije reflektirati (r 0) ili ak i propustiti (d 0).
Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zraenja ) (T E
ne ovisi samo
o temperaturi tijela, ve i o osobinama njihove povrine (r i d), emitirana energija crnog tijela
) (
c
T E
je jednoznana funkcija temperature, jer je po definiciji a = 1. Pri tome je uvijek

( ) ( ) T E T E
c

< , pa se omjer ( ) ( ) 1 < = T E / T E
c

naziva koeficijentom emisije realnih tijela.

158
Zraenje upljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijela, jer se upadna zraka pri
svakom sudaru s povrinom upljine postepeno apsorbira, tako da kroz mali otvor upljine
izlazi zanemarivo malen iznos reflektirane energije.
Takva upljina praktiki apsorbira svu dozraenu energiju, tj. ona ima a = 1 = 100%. Zbog
toga e i sama upljina emitirati maksimalnu energiju, kako bi emitiralo i teorijsko crno tijelo
iste temperature, tj. = 1. Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomou pirometara.
Relaciju izmeu temperature i energije toplinskog zraenja idealnog tijela prvi je postavio
Josef Stefan 1884., a kasnije je teorijski potvrdio njegov student Ludwig Boltzmann.
4
T E =
c
, W/m
2
, (Stefan Boltzmannov zakon). (12.1)

Ovdje je
c
E
totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici

povrine i vremenu u poluprostor, dok je = 5,66710
-8
, W/(m
2
K
4
), Stefan-Boltzmannova
konstanta.

Intenzitet zraenja

Intenzitet zraenja crnog tijela jedne valne duine, , naziva se intenzitet monokromatskog
zraenja. Razdiobu intenziteta zraenja crnog tijela po spektru valnih duina opisuje Planckov
zakon:
[ ] 1 - ) (
) (
2
5
1
c
T / C exp
C
T , I = ,
m
W/m
2
, (Planckov zakon), (12.2)

gdje su konstante: C
1
= 3,741310
8
(W m
4
)/m
2
, C
2
= 1,438810
4
m K.

Najaa gustoa snage monokromatskog zraenja crnog tijela temperature T u smjeru normale
n elementa povrine je
d I E d
n , c n , c
=
, W/m
2
, (za T = konst.). (12.3)
Integracijom po cijelom spektru valnih duina dobiva se:
4
0
T d I E
n
n , c n , c
= =
, W/m
2
. (12.4)
Gustoa snage zraenja crnog tijela, ) (
c 1
T E
, temperature T
1
, prikazana je na slici 12.4 sivom
povrinom ispod krivulje distribucije intenziteta zraenja. Promjenom temperature mijenja se
ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim duinama.
Porastom temperature maksimalni intenzitet zraenja se pomie prema manjim valnim
duinama. To je poznato kao Wienov zakon pomaka, koji daje valnu duinu maksimalnog
intenziteta zraenja:
T
,
8 2897
max
= , m, (Wienov zakon pomaka). (12.5)


159
I
c
4
d
0 1 5 6
7 8
m
2 9
W/m
3
TOPLINSKO ZRAENJE
CRNOG TIJELA
V
i
d
l
j
i
v
i

s
p
e
k
t
a
r
I
n
t
e
n
z
i
t
e
t

z
r
a
e
n
j
a
Valna duina
T
1
T
2
T
3
T 5900
o
C
T
1
< T
2
< T
3
I
max
(T
3
)
max
(T)
c
E d

c
E
I
max
(T
2
)
I
max
(T
1
)
SUNEVA KORONA

Slika 12.4 Distribucija intenziteta zraenja crnog tijela razliitih temperatura
Za temperature crnog tijela u rasponu 5000 - 6000 K, koji odgovara temperaturama Suneve
korone, maksimalni intenzitet zraenja pada u podruje vidljivog spektra, 0,38 - 0,76 m. Za
podruje temperatura 50 - 3000 K maksimalni intenzitet zraenja kree se u rasponu valnih
duina 0,5 - 6 m, koje pripadaju podruju toplinskog zraenja.
U smjeru nekog kuta u odnosu na normalu moe se emitirana energija crnog tijela
c
E

odrediti pomou Lambertovog zakona kosinusa:
=
cos E E
n , c , c

, (12.6)
Realna tijela odstupaju od tog zakona i njihovo se ponaanje mora odrediti eksperimentalno.

Ukupna gustoa snage, W/m
2
, koja se emitira
u poluprostor iznad elementa povrine je:

4 4
T T E E
n n , c c
= = =

, (12.7)
to odgovara Stefan - Boltzmannovom
zakonu.
Najee se umjesto jednadbe (12.7) koristi
oblik:

4
c c
100
|
\
|
=
T
C E
, (12.8)
gdje je C
c
= 5,667 W/(m
2
K
4
).

n
E
cn
E
c
Lambertov zakon: E
c
= E
cn
cos
Lambert
realna ploha
realne plohe

Slika 12.5 Zraenje u poluprostor - Lambertov zakon

160
Zraenje realnih tijela
Kod realnih tijela, konstantne temperature T = konst., vlastita emisija ( ) T E
ovisi o
svojstvu apsorpcije njegove povrine, pri emu je kod takvih tijela koeficijent apsorpcije
uvijek manji od 1, tj. a < 1. Pored toga, apsorpcija ne mora biti ista za sve valne duine
dozraene energije tijelu, pa e koeficijent apsorpcije a ovisiti i o karakteristikama zraenja
onog tijela od kojeg dolazi dozraena energija. Kako je spektralna distribucija dozraene
energije ovisna o temperaturi tijela koje emitira (emiter), to apsorpcija tijela koje tu energiju
prima (primatelj) ovisi o temperaturi emitera. Zbog toga a nije jednoznano svojstvo samo
jednog tijela, premda apsorpcija ovisi i o vlastitoj temperaturi, njena promjena zbog te
ovisnosti je manje znaajna od promjene koja nastaje pri promjeni temperature emitera.
Stoga, specifikacija a za neku povrinu zahtjeva opisivanje temperatura oba tijela.
Ponaanje realnih tijela moemo usporediti s ponaanjem crnog tijela koje je definirano sa
svojstvom a = 1, to znai da apsorbira svu dozraenu energiju. Pri istim temperaturama
realno tijelo e zraenjem emitirati energiju ) (T E
, koja je uvijek manja od energije koju bi

emitiralo crno tijelo iste temperature, ) (
c
T E
. Odnos tih energija definira se kao emisioni

koeficijent:
tijela crnog energija emitirana
tijela og ln rea energija emitirana
T E
T E
= =
) (
) (
c
. (12.9)
Eksperimentalno odreivanje vrijednosti je relativno jednostavno, pa u tome lei razlog
njegove praktike upotrebe. Ipak, potekoe u odreivanju javljaju se zbog injenice da se
vrijednost mijenja po spektru valnih duina, = ().
S obzirom na koeficijent emisije razvrstavamo realna tijela u dvije skupine:
- siva tijela: = konst. za sve valne duine,
- obojena tijela: = ().

Posebno ponaanje pokazuju plinovi, koji su propusni za vei dio spektra toplinskog zraenja.
Na primjer, jednoatomni i dvoatomni plinovi su potpuno prozrani, tj. imaju d = 1.
Vieatomni plinovi, npr. CO
2
i H
2
O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zraenje samo u nekim
dijelovima spektra, pa se to ponaanje naziva selektivno zraenje.

APSORPCIJSKO PODRUJE TOPLINSKOG SPEKTRA
za CO
2
i H
2
O
Plin Podruje spektra
Granine valne duine
1
i
2
u m
CO
2
H
2
O
2,36 - 3,02
4,01 - 4,80
12,50 - 16,50
I.
II.
III.
I.
II.
III.
2,24 - 2,37
4,80 - 8,50
12,0 - 25,0

161
I
c
/m 40
(
max
)
c
= (
max
)
s
0 10 50 60
70 80 20 90
W/m
2
I
n
t
e
n
z
i
t
e
t

z
r
a
e
n
j
a
Valna duina
T = konst.
100
30
I
max
(T)
crno
I
max
(T)
obojeno
I
max
(T)
sivo
crno
sivo
obojeno
c
= 1
s
= 0,5
o
= 0,35

Slika 12.6 Toplinsko zraenje crnog, sivog i obojenog tijela konstantne temperature T

Kirchoffov zakon

Odreivanje toplinskog toka koji zraenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje
njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U sluaju toplinske ravnotee, kada se temperatura tijela
ne mijenja s vremenom, bit e vlastita emitirana energija (primatelja), E
, jednaka
apsorbiranoj energiji,
e
E a

, od energije
e
E
koju dozrauje neko drugo tijelo (emiter) iste

temperature (po jedinici povrine i vremenu).
Kirchoff je zakljuio da je u toplinskoj ravnotei omjer emitirane energije, E
, i koeficijenta
apsorpcije, a, za sva tijela uvijek isti (npr. za tri tijela oznaena s indeksima 1, 2 i 3):
. konst
a
E
a
E
a
E
= = =
3
3
2
2
1
1

, (u toplinskoj ravnotei, T = konst.). (12.10)
U uvjetima ravnotee taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozrauje energiju, pa
to moe biti i crno tijelo koje dozrauje ) (
c
T E
. Znai da vrijedi relacija:

. konst
T E
a
T E
= =
1
) ( ) (
c

, (u toplinskoj ravnotei, T = konst.). (12.11)

Porastom koeficijenta apsorpcije a prema vrijednosti a = 1 crnog tijela, raste vlastita emisija
od E
prema
c
E
crnog tijela iste temperature T, ali je omjer . konst a / E a / E

c
= =

.
Usporedba s jednadbom (12.9) vodi zakljuku da su u toplinskoj ravnotei koeficijenti
apsorpcije i emisije jednaki:
= a , (Kirchoffov zakon). (12.12)

162
Uzevi u obzir jednadbe (12.8) i (12.9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zraenja
realnog tijela jednaka:
4
100
|
\
|
= =
T
C E E
c c

, W/m
2
, (12.13)
gdje je konstanta zraenja crnog tijela C
c
= 5,667, W/(m
2
K
4
).

Materijal Stanje povrine Koeficijent emisije, Temperatura, /
o
C
Aluminij polirana 0,040 40
Bakar polirana 0,023 115
eljezo polirana 0,244-0,377 425-980
eljezo oksidirana 0,736 100
Azbest hrapava 0,96 40
Crvena cigla hrapava 0,93 20
Boje glatka 0,92-0,96 100
Voda glatka 0,95-0,96 0-100

Uobiajena je praksa da se Kirchoffov zakon koristi i u sluajevima odstupanja od toplinske
ravnotee, tj. umjesto tee mjerljivog koeficijenta apsorpcije a koristimo lake dostupne
podatke za . Zapravo, relacija a = vrijedi priblino i u tim sluajevima, ako se za uzme
vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zraenja (emiter), jer bi takvu temperaturu
imala povrina primatelja u stanju toplinske ravnotee s emiterom. (Pretpostalja se da
temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj temperature emitera).
Kruta tijela su nepropusna za toplinsko zraenje, d = 0, pa vrijedi relacija: a + r = 1.
Apsorpcija, koja se praktiki odvija na samoj povrini krutog tijela, bitno ovisi o stanju te
povrine. Tako glatke i polirane metalne povrine jako reflektiraju dozraenu energiju i pod
istim kutem. Zbog toga je kod njih koeficijent apsorpcije a, kao i emisije , vrlo malen.
Suprotno tome, kod oksidiranih (zrnastih) metalnih povrina je a, odnosno , umjereno velik.
Zbog hrapavosti povrine kut refleksije nije jednak kutu upadnog zraenja. Pri rjeavanju
inenjerskih problema obino se pretpostavlja sluaj difuzne refleksije, tj. totalne refleksije,
neovisne o kutu upadnog zraenja.
Kapljevine i plinovi obino proputaju najvei dio dozraene energije, ali kapljevine mogu
jedan dio te energije i reflektirati.
Zraenje realnih tijela u poluprostor ne odvija se u skladu s ranije navedenim Lambertovim
zakonom, jer emisijski koeficijent u nekom smjeru ovisi o kutu , tj. zbog = ().
U Toplinskim tablicama postoje podaci za koeficijente emisije u smjeru normale,
n
, razliitih
materijala. Na osnovu njih odreuju se koeficijenti emisije u poluprostor, , u ovisnosti o
stanju povrine prema slijedeim relacijama:
- za glatke povrine = 0,95
n
,
- za polirane povrine = 1,2
n
, (12.14)
- za hrapave povrine = 0,98
n
.

.....................................................................................................................................................


163
IZMJENA TOPLINE ZRAENJEM

Ukupna energija koju zraenjem odailje povrina nekog tijela naziva se svjetloa
povrine, K, W/m
2
. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E
) i reflektiranog dijela
dozraene energije () od drugog tijela, tj. r E A AK + =

. Izmjenjena toplina zraenjem
izmeu dva tijela predstavlja razliku svjetloa njihovih povrina, odnosno razliku apsorbiranih
energija zraenjem tih tijela. Pri tome je od posebne vanosti meusobni poloaj tijela u
prostoru, pa matematiki model openitih sluajeva moe biti vrlo kompliciran. Ovdje e se
razmotriti samo neki karakteristini modeli zraenja za koje se relativno lako moe dobiti
matematiko rjeenje.

Obuhvaeno tijelo

Primjer obuhvaenog tijela prikazan je na slici 12.7. Tijelo 1: temperature T
1
,
emisijskog koeficijenta
1
i vanjske povrine A
1,
obuhvaeno je tijelom 2: temperature T
2
< T
1
,
emisijskog koeficijenta
2
i unutarnje povrine A
2
.
U prostoru izmeu tijela nema materije, ili je ispunjen medijem prozranim za toplinske
zrake. Pretpostavlja se da je oblik povrine bez udubljenja ili izboenja, odnosno da su
povrine tijela meusobno vidljive u svim tokama. Zbog razlike u veliini tijela samo e dio
svjetloe povrine tijela 2, K
2
, pogaati povrinu tijela 1, a ostatak e pogoditi vlastitu
povrinu tijela 2. Geometrijski faktor odnosa povrina je = A
1
/A
2
1.
Svjetloe povrina tijela 1 i 2 opisane su slijedeim jednadbama:
2 2 1 1 1 1 1
K A r E A K A + = , (12.15)
2 2 2 1 1 2 2 2 2 2
) 1 ( K A r K A r E A K A + + = . (12.16)

2
A
2
2
A
2
A
1
1
A
1
1
2 2
E A

1 1
E A

( )
2 2
1 K A

promaeno
tijelo 1
2 2
K A

svjetloa tijela 1
1 1 2
K A r

( )
2 2 2
1 K A r

2 2 2 1
K A K A

=
2 1 1
K A a

2 1
K rA

2 1 1 1 1 1
K rA E A K A

+ =

Slika 12.7 Model obuhvaenog tijela

Zbog nepropusnosti tijela d
1
= 0 i d
2
= 0 vrijedi r
1
+ a
1
= 0 i r
2
+ a
2
= 0. Prema Kirchoffovom
zakonu je a
1
=
1
, odnosno a
2
=
2
, dok za vlastite emitirane energije vrijedi prema Stefan
Boltzmannovom zakonu:

164
4
1
1 1
100
|
\
|
=
T
C E
c
i
4
2
2 2
100
|
\
|
=
T
C E
c
. (12.17)
Iz toplinske bilance tijela 1 (alternativno tijela 2) i rjeavanjem jednadbi (12.15) i (12.16)
dobiva se izmjenjeni toplinski tok
12
:
(
(
\
|
\
|
|
|
\
|
=
4
2
4
1
2 1
1
12
100 100
1
1 1
T T C A
c
, W. (12.18)

U dva specijalna sluaja:
- zraenje tokastog izvora ili zraenje u beskonani prostor, kada 0,
- crno tijelo 2 , kada je
2
= 1.
jednadba (12.18) poprima jednostavniji oblik:
(
(
\
|
|
\
|
=
4
2
4
1
c 1 1 12
100 100
T T
C A , W. (12.19)
Kada se izmeu tijela stavi zastor, kao na slici 12.8, on e smanjiti toplinski tok zraenja
izmeu tijela 1 i 2. Toplinski tok se moe odrediti iz jednadbe:

(
(
\
|
|
\
|
|
|
\
|
+
|
|
\
|
=
4
2
4
1
1
2 2
1
1
c 1
12
100 100
1
1
1
1 1
T T
A
A
A
A
C A
z z
. (12.20)

A
2
2
T
2
A
1
1
1
T
1

z
T
z
z
A
z
1-z
z-2

Slika 12.8. Obuhvaeno tijelo (1) i zastor (Z)


165
Bliske paralelne stijenke

Ako je razmak izmeu paralelnih stijenki zanemarivo malen, 0, tada e svjetloa
povrine jedne stijenke u cijelosti pogaati povrinu druge stijenke i obrnuto. Koristei uvjet,
koji vrijedi za ovaj model: A
1
= A
2
= A, tj. = 1, dobiva se iz jednadbe (12.18) izmjenjeni
toplinski tok takvog modela.
(
(
\
|
|
\
|
=
4
2
4
1
2 1
c
12
100 100
1
1 1
T T AC
, W. (12.21)
U sluaju paralelnih stijenki sa zastorom polazimo od jednadbe (12.20), koja za sluaj = 1
poprima oblik
(
(
\
|
|
\
|
|
|
\
|
=
4
2
4
1
2 1
c
12
100 100
1
2
1
1 1
T T AC
z
, W. (12.22)

T
2
T
1
1

2
1z
vakuum
z 2
T
z
T
2
T
1
1

2
0
vakuum
z
a) b)
1
E A

2 1 z 2 1
2 1
K A r

2
K A

0
1
E A
promaeno zraenje

Slika 12.9 Zraenje paralelnih stijenki: a) bez zastora ; b) sa zastorom

U stacionarnom stanju je
1z
=
z2
, pa slijedi da se temperatura zastora moe izraunati iz
jednadbe:
( )
1
1 1
1
1
1 1
1
1
1 1
1
1 1
2 1
1
4
2
1
4
1
4
=
z z
z z
z
T T
T . (12.23)


166
Jednadba (12.22) moe se preoblikovati za sluaj s n zastora jednostavnim proirenjem
nazivnika lanom (2/
z
-1) za svaki zastor.

Prividni koeficijent prijelaza topline zraenjem

esto su tijela koja zrae okruena plinom, pa na ukupni toplinski tok kojeg predaju i/ili
primaju utjee i konvekcija.

A
zr
konv
zr
konv
plin
tijelo

Ukupni toplinski tok, :

( )
0
= + = A
zr konv
(12.24)

Ukupni koeficijent prijelaza topline, :

zr konv
+ = (12.25)

Prividni koeficijent
zr
odreuje se iz relacije:
( )
0

=
A
zr
zr
(12.26)


167
13 IZMJENJIVAI TOPLINE

Izmjenjivai topline su toplinski aparati, graeni sa svrhom izmjene topline izmeu
dvije struje tekuina (fluida). Postoje dvije osnovne grupe izmjenjivaa:
rekuperatori: izmjena topline izmeu dva fluida vri se kroz stijenku koja ih razdvaja.
regeneratori: koriste se za plinovite fluide, a toplina se izmjenjuje posredstvom porozne
akumulacijske mase koja se naizmjenino grije i hladi.
Ponekad se izmjena topline vri i neposrednim mijeanjem fluida, ali se takvi sluajevi
rjeavaju na sasvim drugaijoj osnovi od prethodnih. U nastavku e se razmatrati samo princip
prorauna rekuperatora.

REKUPERATORI
Proraun rekuperatora poiva na uvaavanju injenice da se temperature struja fluida
bitno mijenjaju uzdu izmjenjivake povrine, A
o
. Pretpostavlja se da u izmjeni topline
sudjeluju samo promatrane struje fluida, tj. da nema gubitaka topline kroz metalnu stijenku
prema okoliu.
Uobiajeno je da se struje oznaavaju s indeksima 1 i 2. Ulazna stanja oznaavaju se kao 1 i
2, a izlazna stanja kao 1 i 2.
ulaz 1
2
izlaz 2
1 izlaz
slabija struja
Q
stijenka (
s
)
povrina
izmjenjivaa (A
o
)
jaa struja
1
C
2
C
2 ulaz

Slika 13.1 Princip oznaavanja veliina du povrine izmjenjivaa topline
Osnovni pojmovi i njhov nain oznaavanja prikazani su na slici 13.1 bez naznake rasporeda
temperatura du povrine izmjenjivaa, pa smjer toplinskog toka, Q
, nije jednoznano
definiran.
Ulazne temperature,
1
i
2
, kao i izlazne temperature,

1
i
2
, zamiljene su kao prosjene

temperature u presjeku strujanja, ali ne i du povrine izmjenjivaa. Suprotno, koeficijenti

168
prijelaza topline,
1
i
2
, uzimaju se kao prosjene vrijednosti du povrine izmjenjivaa, a
ne kao lokalne vrijednosti - kako bi to, strogo uzevi, trebalo.
Protone mase fluida,
1
m i
2
m u kg/s, povezane su s prosjenim brzinama protjecanja, w
1
i
w
2
, kroz povrine presjeka, A
1
, odnosno A
2
, s relacijama:
1 1 1 1
A w m = , odnosno,
2 2 2 2
A w m = .
Toplinski kapaciteti fluida definirani su kao produkt protone mase, m , i specifinog
toplinskog kapaciteta, c
p
, odnosno :
1 1 1 p
c m C
= i
2 1 2 p
c m C
= , s dimenzijom W/K (u sluaju

kapljevina koristi se jedinstveni specifini toplinski kapacitet c). Openito je
2 1
C C

.
To znai da je
2 1
C C

, a vrijednost omjera kree se u rasponu: 1 0
2 1
C / C

.

Toplinski tok
Izmjenjeni toplinski tok, Q
(W), moe se izraziti s tri relacije. Dvije se temelje na promjeni

temperatura struje 1, odnosno struje 2, od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa:
za struju 1: ( )
1 1 1 1 1 1 1
= = C c m Q
p
, (13.1)
za struju 2: ( )
2 2 2 2 2 2 2
= = C c m Q
p
. (13.2)
Zanemarujui gubitke topline na druge sudionike (stijenka, okolina) vrijedi da je:

2 1
Q Q

= . (13.3)
Na osnovi toga slijedi da je

2 2 1 1
= C C

. (13.4)
Kako je usvojena pretpostavka da je
C C

2 1
, to proizlazi da je
2 1
!
Apsolutna promjena temperature, |
1
|, slabije struje
1
C
od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa je

vea od apsolutne promjene temperature, |
2
|, jae struje
2
C
.
Na temelju usporedbi apsolutnih veliina promjena temperatura fluida moe se zakljuiti koja
je jaa ili slabija struja! To je bitno stoga to dijagrami za proraun izmjenjivaa poivaju na
dogovoru da je
2 1
C C

. Slabiju struju moramo oznaiti s indeksom 1!
Iz prethodnog se moe zakljuiti, da najmanja razlika temperatura izmeu dvije struje fluida,
min
, nastupiti na izlazu slabije struje. Kod istosmjernog izmjenjivaa fluida bit e
Po dogovoru se struja fluida s manjim toplinskom kapacitetom oznaava indeksom 1!

169
2 1
=
min
, a kod protusmjernog
2 1
=
min
. S druge strane, najvea razlika
temperatura je odreena s ulaznim temperaturama struja:
2 1
=
max
.
Prethodne jednadbe (13.1) i (13.2) izraavaju toplinski tok pomou temperaturne razlike
jedne, odnosno druge, struje od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa. Taj isti toplinski tok
izmjenjuje se izmeu tih struja (zanemarujui gubitke). Njega, meutim, ne moemo izraunati
iz jednadbe:
( )A k Q
2 1
=
, (ne vrijedi za ukupnu povrinu A

o
izmjenjivaa!) (13.5)
jer rezlika temperatura (
1

2
) tih struja nije konstantna du povrine izmjenjivaa, A
o
! Ipak,
takvim oblikom jednadbe moemo izraziti lokalni toplinski tok kroz proizvoljno malu
povrinu izmjenjivaa, dA, uslijed razlike lokalnih temperatura
1
i
2
dviju struja.
Za diferencijalni (lokalni) toplinski tok izmeu dvije struje vrijedi:
( )
2 1 2 1
Q d Q d dA k Q d

= = = , (lokalni toplinski tok). (13.6)

Pri proraunu izmjenjivaa, pretpostavljamo da je koeficijent prolaza topline, k, W/(m
2
K),
konstantan po cijeloj povrini (duini) izmjenjivaa, A
o
, a odreuje se na uobiajen nain s
vrijednostima srednjih koeficijenata prijelaza topline,
1
i
2
.

Diferencijalni toplinski tok, Q d

, praen je diferencijalnim promjenama temperatura obih
struja, d
1
, odnosno d
2
, du povrine dA.
1
( ) A
1
( ) A
2
max

min

1
C
2
C
1
d
1

2
2
d
s
Q d

dA
A
0 = A 0
A A=

Slika 13.2 Diferencijalni toplinski tok Q d


170
Stoga za svaku struju vrijedi:

1 1 1 1 1 1
= = d C d c m Q d
p
, (13.7)

2 2 2 2 2 2
= = d C d c m Q d
p
. (13.8)
Jednadbe (13.7) i (13.8), kao i pripadne integralne forme (13.1) i (13.2), nastaju iz opeg
oblika jednadbe odranja energije (I. zakon termodinamike) za otvorene sustave:
E d + E d E d + H d dP Q d
i
i p k
+ =

. (13.9)
U toplinskom proraunu izmjenjivaa ne uzima se u obzir promjena tlaka fluida od ulaza do
izlaza, koja nastupa zbog trenja. Za struje fluida vrijedi: p
1
= konst. i p
2
= konst., pa je
entalpija funkcija samo temperature: H = H() = mc
p
( -
o
) + H
o
. Obino se uzima da je za
o
= 0
o
C, H
o
= 0, J/K pa za sustav s protokom mase moemo pisati: =
p
c m H
, odnosno,
= d c m H d
p
.
Nadalje, u bilancnom prostoru nema posebnog tehnikog ureaja koji bi unosio ili crpio
energiju od fluida, pa je tzv. tehniki rad (snaga) jednaka nuli, pa je i dP = 0. Takoer, razlike
brzina i geodetskih visina od ulaza do izlaza iz izmjenjivaa (ako postoje) nisu znaajne u
energijskom smislu, tako da se uzima da je 0 =
k
E d

i 0 =
p
E d

. Druge energijske efekte (npr.
kemijske reakcije) ne emo uzimati u obzir, pa je 0 =
i
i
E d

.
Bilanca energije za promatranu struju fluida svodi se na jednostavni oblik koji povezuje
toplinski tok s promjenom entalpije fluida,
= = = d C d c m H d Q d
p

, (13.10)
a u integralnom obliku,
= = = C c m H Q
p

. (13.11)
Kod kapljevitih fluida, zbog pretpostavke o nestlaivosti, javlja samo jedan pojam specifinog
toplinskog kapaciteta, pa umjesto c
p
treba staviti c, J/(kg K).
Kako se temperature fluida kao uzrok toplinskog toka mijenjaju du povrine izmjenjivaa, A,
mora se krenuti od matematikog oblika toplinskog toka koji vrijedi lokalno, tj. na
diferencijalnoj povrini dA.
Za svaku struju fluida vrijede po dvije jednadbe toplinskog toka: za struju 1 su to jednadbe
(13.6) i (13.7), a za struju 2 jednadbe (13.6) i (123.8). Njihovim izjednaavanjem dobiva se
sustav od dvije obine diferencijalne jednadbe. Ovaj sustav treba rijeiti (integrirati) za
ukupnu povrinu izmjenjivaa. Oblik rjeenje ovisi o rubnim uvjetima, tj. o rasporedu smjera
strujanja fluida - ukratko, o izvedbi izmjenjivaa.


171
Proraun izmjenjivaa topline
Proraun izmjenjivaa topline sa svrhom odreivanja potrebne povrine izmjenjivaa, A
o
, vri
se djelomice raunski, a djelomice pomou dijagrama, koji predstavljaju grafiko rjeenje
prethodno opisanog sustava diferencijalnih jednadbi za odgovarajui tip izvedbe
izmjenjivaa. Ovdje emo se ograniiti samo na izvedbe izmjenjivaa u obliku snopa cijevi u
platu (tzv. shell&tube), u kojem jedna struja fluida protjee kroz cijevi, a druga u prostoru
izmeu cijevi i cilindrinog plata oko njih.
Karakteristine veliine u opisu izmjenjivaa su:
1
C
,
2
C
,
2 2 1 1
, , , , k i A
o
. Prema usvojenoj
pretpostavci su
1
C
,
2
C
i k konstantni na cijeloj povrini izmjenjivaa, A

o
.
Vrijednosti prosjenog koeficijenta prolaza topline, k, za cijevnu stijenku izraunavaju se iz
jedne od ovih dvaju relacija:
- na radiusu r
1
:

2 2
1
1
2 1
1
1
1
1

r
r
+
r
r
ln
r
+
= k
c
r
, W/(m
2
K), (13.12a)
- na radiusu r
2
:
1
+ ln
1
=
2 1
2
c
2
1 1
2
r 2
r
r r
r
r
k
, W/(m
2
K), (13.12b)

r
2
c
r
1
2
2 2
2 A r L =
1 1
2 A r L =

Slika 13.3 Uz definiciju koeficijenta
prolaza topline cijevne stijenke

Produkt kA
o
= konst., odnosno: ) ( = ) (
2 1
o o
r r
A
k
A
k . Povrina izmjenjivaa, A
o
, je odreena
radiusom na koji je izraunat k, a duina izmjenjivaa je u oba sluaja ista: (A
o
)
r1
= 2r
1
L ,
(A
o
)
r2
= 2r
2
L! Povrina promatranog tipa izmjenjivaa ostvaruje se u obliku snopa
sastavljenog od n
c
cijevi, pa je duina tog snopa L
c
= L/n
c
.
Same temperature nisu bitne za proces izmjene topline, ve su to temperaturne razlike. Stoga
se umjesto etiri temperature uvode dvije razlike tamperatura:
1 1 1
= i
2 2 2
= .
Broj utjecajnih, karakteristinih, veliina moe se smanjiti njihovim grupiranjem u
bezdimenzijske znaajke. Na osnovi teorema slinosti dobivaju se slijedee znaajke:

1 1
1
1 2

=

,
C
kA
=
1
0
2
,
C
C
=
2
1
3
. (13.13)


172
Podruje vrijednosti ovih znaajki je:
0
1
1 , 0
2
, 0
3
1 (13.14)
Odnosi izmeu ovih znaajki ovise o vrsti izmjenjivaa topline i prikazuju se grafiki, tj. u
obliku dijagrama.
Na slici 13.4. prikazan je primjer pogonskog stanja (toka PS) koje je jednoznano odreeno s
bilo kojim parom - znaajki. Znai da rjeenje ima oblik:
1
=
1
(
2
,
3
), ili
2
=
2
(
1
,
3
), ili
3
=
3
(
1
,
2
).
Krivulja
3
= 0 nalazi se na istom mjestu u odnosu na osi
1
i
2
, bez obzira na tip
izmjenjivaa topline. Za druge vrijednosti je poloaj krivulja
3
= konst. ovisan o tipu
izmjenjivaa. Najvie lee krivulje
3
kod protusmjernog, a blisko ispod njih krinog
izmjenjivaa. Najnie lee krivulje
3
kod istosmjernog izmjenjivaa topline. Na slici 13.4.
naznaen je primjer samo za krivulju
3
= 1.

0 0,5 1,0 2,0 3,0
0,5
0
1,0
protusmjerni
krini
istosmjerni
) 73 1 (
2
, =
) 6 0 (
1
, =
) 4 0 (
3
, =
PS
2 1
1 1
1

=
1
0
2
C
kA
=
5 0
2
1
3
,
C
C
= =
1
2
1
3
= =
C
C
0
2
1
3
= =
C
C

Slika 13.4 Karakteristini dijagram izmenjivaa topline

ISTOSMJERNI IZMJENJIVAI TOPLINE
U istosmjernom izmjenjivau struje fluida ulaze na istom kraju izmjenjivaa i teku u
istom smjeru, prema kraju izmjenjivaa. Za izmjenjeni diferencijalni toplinski tok vrijede
prethodne jednadbe (13.6), (13.7) i (13.8). Karakteristian sustav jednadbi za ovaj tip
izmjenjivaa ne ovisi o pretpostavci da je slabija struja toplija. Prolaskom kroz izmjenjiva
slabija struja se hladi, pa je

173
) (
2 1 1 1
=
k d
C
= Q d
. (13.15)
Istovremeno se jaa struja grije, pa je
) (
2 1 2 2

k = d C = Q d

. (13.16)
Na osnovi toga slijedi sustav jednadbi za istosmjerni izmjenjiva:
) (
2 1
1
1
=
C
k
dA
d
, (13.17)
) (
2 1
2
2
=
C
k
dA
d
. (13.18)
Temperature
1
i
2
predstavljaju lokalne vrijednosti temperatura slabije i jae struje na bilo
kojem presjeku izmjenjivaa. Tok temperatura
1
(A) i
2
(A) du cijele povrine ovisi ne samo
o vrsti izmjenjivaa topline, tj. polaznom sustavu jednadbi, ve i o vrijednostima temperatura
na ulazu i izlazu iz izmjenjivaa topline, tzv. rubnim uvjetima:
za A = 0:
2 2 1 1
= = , , (ulaz u izmjenjiva), (13.19a)
za A = A
o
:
2 2 1 1
= = , , (izlaz iz izmjenjivaa). (13.19b)
Jaa struja
Razdjelna stijenka
Slabija struja
1
C
2
C
1

2

1 1

2 2

2 1
=
1
dA
v
dA
u
A
A=A
0 A = 0
c
2

1

1
2 1

Slika 13.5 Istosmjerni izmjenjiva topline

174
Rjeenje se dobiva u obliku bezdimenzijske temperaturne znaajke
1
:
) (
1
1
3 2
3
) (1
1
2 3
=
+
=
+
, f
e
, (istosmjerni izmjenjiva topline). (13.20)
Grafikom interpretacijom ovog rjeenja dobiva se dijagram istosmjernog izmjenjivaa
topline, slian onom kakav je prikazan na slici 13.4. Bezdimenzijske znaajke:
1
,
2
i
3

definirane su relacijama (13.13). Za svaki konkretan sluaj postoji samo jedno rjeenje, kojem
u dijagramu izmjenjivaa odgovara toka pod imenom pogonsko stanje (PS). Potrebno je
zapaziti da se to stanje nalazi uvijek u podruju 0
3
1, tj. u podruju koje je u dijagramu
izmjenjivaa omeeno s krivuljama
3
= 0 i
3
= 1.
U sluajevima kada se ne moe unaprijed znati koja je struja fluida slabija, a koja jaa, tada se
to mora pretpostaviti. Ako proraun rezultira s pogonskim stanjem izvan podruja 0
3
1,
to je znak pogrene pretpostavke. Raun treba ponoviti s ispravnom pretpostavkom.

PROTUSMJERNI IZMJENJIVA TOPLINE
Kod protustrujnog izmjenjivaa topline struje ulaze na razliitim krajevima izmjenjivaa.
A = A
o
dA
u
Jaa struja
dA
v
A
Razdjelna stijenka
Slabija struja
A = 0
1
A
v
A
u
1
1

2

2
2 1

2 2

1 1

2 1
=
2
1
C
2
C
2

1

1

Slika 13.6 Protusmjerni izmjenjiva topline


175
Za protusmjerne izmjenjivae vrijedi sustav jednadbi:
) (
2 1
1
1
=
C
k
dA
d
, (13.21)
) (
2 1
2
2
=
C
k
dA
d
. (13.22)
i rubni uvjeti:
za A = 0:
2 2 1 1
= = , , (poetni presjek izmjenjivaa), (13.23a)
za A = A
o
:
2 2 1 1
= = , , (konani presjek izmjenjivaa). (13.23b)
Rjeenje je
) (
1
1
3 2 ) (1
3
) (1
1
2 3
2 3
=

=

, f
e
e
-
-
, (protusmjerni izmjenjiva topline). (13.24)
U posebnom sluaju, kada je
3
= 1, rjeenje poprima jednostavniji oblik:

2
1
1
1
1
+
= , (za
3
= 1) (13.25)

KRINI IZMJENJIVAI TOPLINE
Kod ovog tipa izmjenjivaa je smjer slabije i jae struje meusobno okomit. Praktian
primjer je strujanje plinova popreko na snop cijevi kroz koje struji voda. U tom sluaju postoje
dva smjera promjene temperatura struja, kako je to prikazano na slici 13.7.
y
razdjelna ploha
1
1
C
2
C
2
prosjena
1
prosjena
2
jaa struja
slabija struja
y = 0
x = 0
x
x =X
y = Y

Slika 13.7 Temperaturna polja kod krinog izmjenjivaa topline

176
Zbog toga se matematiki model krinog izmjenjivaa sastoji od parcijalnih diferencijalnih
jednadbi za svaku struju. Toplinska bilanca na malom elementu izmjenjivake povrine
dxdy dA= dovodi do jednadbi:
) (
2 1
1 1
=

= k dxdy
x B
C
Q d

, (za struju 1), (13.26)
) (
2 1
2 2
=

= k dxdy
y L
C
Q d

, (za struju 2), (13.27)
uz rubne uvjete:
1 1 1 1
; i ; ; 0 = = = = L x x , kao prosjena izlazna temperatura. (13.28a)
2 2 2 2
; i ; ; 0 = = = = B y y , kao prosjena izlazna temperatura. (12.28b)

razdjelna ploha
dA
1
C
1
C
2
C
2
C
1
prosjena
2
prosjena
2
y = 0
x = 0
x + dx x = L x
y + dy
y
y = B
y
x

Slika 13.8 Diferencijalna povrina razdjelne stijenke
Matematiki postupak rjeavanja je kompliciran, ali se rezultati u obliku
1
=
1
(
2
,
3
) mogu
prikazati dijagramski, kao i u sluaju istosmjernih i protusmjernih izmjenjivaa topline.


177
POSEBNI SLUAJEVI
1. Struje jednakih toplinskih kapaciteta: 1
2 1
= C / C

.
Promjene tamperatura struja bit e meusobno jednake zbog jednakih toplinskih kapaciteta.
A = A
o
A
A = 0
A = A
o
A
A = 0
1
C
1
C
2
C
2
C
Istosmjerni izmjenjiva Protusmjerni izmjenjiva
1

2

1
1

2
2

1
. konst = =
2 1

Slika 13.9 Promjene temperatura struja jednakih toplinskih kapaciteta
2. Isparivanje ili kondenzacija: 0
2 1
= C / C

Pri promjeni agregatnog stanja, tj. isparivanju ili kondenzaciji jednog fluida, ne mijenja se
temperatura, 0 = d , iako se fluidu dovodi ili odvodi toplina. Na temelju diferencijalne
jednadbe = = d C d c m Q d
p
slijedi da zbog 0 = d mora biti = =

p
c m C
da bi
izmjenjena toplina imala konaan, diferencijalno mali iznos. Kako protona masa ne moe biti
beskonano velika, to znai da je pri promjeni agregatnog stanja specifini toplinski kapacitet
c
p
= .
A = A
o
A
A = 0
1
C
Isparivanje struje 2
A = A
o
A
A = 0
1
C
=
2
C
Kondenzacija struje 2
=
2
C
2

1

1

2

1
2 2
=
2 2
=

Slika 13.10 Promjene temperatura struja kada je =
2
C


178
ISKORISTIVOST TOPLINE
Maksimalna toplina,
max
Q
, koju mogu izmijeniti dvije struje s toplinskim kapacitetima

1
C
i
2
C
ovisi, osim o koeficijentu prolaza topline, k, i povrini izmjenjivaa, A

o
, jo samo o
njihovim ulaznim temperaturama:
1
i
2
. Ona se definira kao toplina koja je potrebna da se
slabija struja dovede na ulaznu temperaturu jae struje:
) (
2 1 1
= C Q
max

, (maksimalna toplina). (13.29)
Realno izmjenjena toplina koju slabija struja izmjenjuje u nekom izmjenjivau je:
) (
1 1 1 1
= C Q

, (realno izmjenjena toplina). (13.30)
Iskoristivost topline, , definira se kao omjer tih toplina,

1
2 1
1 1 1
=

= =
max
Q
Q
(13.31)
iz ega slijedi da je iskoristivost topline jednaka bezdimenzijskoj temperaturnoj znaajki, =
1
. Naglasimo jo jednom da ne ovisi o tipu izmjenjivaa topline!

STUPANJ DJELOVANJA IZMJENJIVAA TOPLINE
U teorijskom sluaju, kada bi povrina izmjenjivaa bila beskonano velika, slabija
struja bi izmjenila toplinu
koja bitno ovisi o tipu izmjenjivaa topline. U izmjenjivau s

konanom povrinom A
o
slabija struja bi izmijenila toplinu,
1
Q
, prema jednadbi (13.30).

Stupanj djelovanja izmjenjivaa je omjer tih toplina:

=
Q
Q
1
, (stupanj djelovanja izmjenjivaa). (13.32)
Kod protusmjernog i krinog izmjenjivaa, kada povrina A
o
, izlazna temperatura slabije
struje tei ulaznoj temperaturi jae struje,
1

2
. U tom teorijskom sluaju je:
) (
2 1 1
=
C Q

, (izmjenjena toplina za A
o
) . (13.33)
Za takve tipove izmjenjivaa je
max
Q Q

=
, pa vrijedi:

2 1
1 1
1

= = = , (za protusmjerne i krine izmjenjivae). (13.34)


179
Kod ovih tipova izmjenjivaa postoji teorijska mogunost (za A
o
) da se postigne ,
1
=
2
, tj. da se postigne
max
Q
. Zato sve krivulje

3
tee asimptotskoj vrijednosti 1.
A = A
o
A
A = 0
1
C
2
C
2

1

1
max

Slika 13.11 Izlazna temperatura struja u istosmjernom izmjenjivau kada A

Kod istosmjernog izmjenjivaa bi u teorijskom sluaju za A
o
obje struje naizlazu imale
istu temperaturu , kako je to prikazano na slici 13.11.
Stupanj djelovanja istosmjernog izmjenjivaa topline je:
( )
1 3
1 + =
i
. (13.35)
Kod ovog tipa izmjenjivaa svaka krivulja
3
= konst. ima svoju asimptotu, ija je vrijednost

3
3 2 1
1
1
) (
+
= = , f , (istosmjerni, za A ). (13.36)
Minimalna temperaturna razlika
Najmanja razlika temperature,
min
, izmeu dviju struja javlja se uvijek na izlazu slabije
struje!
Kod istosmjernog izmjenjivaa je:

2 1 min
= , (istosmjerni izmjenjiva), (13.37)
pa vrijedi relacija:

3
2 1
min
1
1
1
+

= , (istosmjerni izmjenjiva). (13.38)

Kod protusmjernog izmjenjivaa topline je:

2 1 min
= , (protusmjerni izmjenjiva), (13.39)

180
pa vrijedi relacija:

2 1
min
1
1

= (protusmjerni izmjenjiva). (13.40)
Budui da razlike temperatura mogu biti ili pozitivne ili negativne, nuno je uzeti apsolutne
vrijednosti kako bi znaajka
1
bila pozitivna!

Ope jednadbe izmjenjivaa topline
Grafikom interpretacijom rjeenja sustava diferencijalnih jednadbi, koje su
svojstvene istosmjernim, protusmjernim ili krinim izmjenjivaima topline dobivaju se tzv.
dijagrami izmjenjivaa topline dotinog tipa. Primjer takvog dijagrama dan je na slici 13.4.
Meusobne razlike izmjenjivaa oituju se u razliitom poloaju krivulja
3
= konst., osim za
kruvulju
3
= 0 koja se kod svih tipova izmjenjivaa nalazi na istom mjestu u odnosu na osi
1

i
2
. Iz dijagrama izmjenjivaa moe se odrediti (oitati) vrijednost jedne od triju
bezdimenzijskih znaajki , ukoliko su preostale dvije prethodno poznate ili izraunate iz
zadanih podataka.
Za sve tipove izmjenjivaa vrijede slijedee jednadbe:
- za toplinski tok
) ( C ) (
2 2 2 1 1 1
= =

C Q , (13.41)

1
1
2 1 1
3
1
2 1 1 2 1 1 1
1
) (
) (1 1
) ( ) (

=
+
= = C C C Q

. (13.42)
- za odnose ulaznih i izlaznih temperatura

1
2 1
1 1
=

, (13.43)

3 1
2 1
2 2
=

, (13.44)

1 3
2 1
2 1
) (1 1 + =

, (13.45)

1
2 1
2 1
1 =

, (13.46)

181

3 1
2 1
2 1
1 =

. (13.47)
0 0,5 1,0 2,0 3,0
0,5
0
1,0
2 1
1 1
1

=
1
o
2
C
A k
=
protusmjerni
krini istosmjerni
(
2
)
i
(
2
)
k
(
2
)
p
1
= konst.
0 1
2
1
3
> = = > . konst
C
C

Slika 12. Vrijednosti znaajke
2
razliitih tipova izmjenjivaa
za
1
= konst. i 1 >
3
= konst.> 0

Sloeni tipovi rekuperatora
U praksi se esto susreu izvedbe izmjenjivaa topline koje se ne mogu razvrstati u jedan od
elementarnih tipova, opisanih u prethodnim razmatranjima. Sustav diferencijalnih jednadbi i
rubni uvjeti takvih izmjenjivaa zahtijevaju mnogo kompleksniju proceduru rjeavanja, ali se i
njihovo rjeenje moe naelno prikazati u obliku funkcije
1
= f(
2
,
3
), koja se takoer moe
prikazati u formi dijagrama, kakav je onaj za tri osnovna tipa izmjenjivaa.

FSB Predavanja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

FSB Predavanja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mirko Tadi Termodinamika

, (za plinove). (1.36)

, (mehaniki rad uz p = konst.). (1.41)

. Sukladno tome, sada govorimo o

) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava

. Isto vrijedi i za masu,

, jer sustav nije u interakciji s okoliem. Dakle, svojstva

= , (za ravnotene procese a i b), (3.12)

= = , (proces b). (3.17)

= , J/(kg K). (3.29)

= , J/(kg K). (3.32)

, J/(kmol K). (4.24)

, nakon diferenciranja se dobiva:

+ = + = , J, (I. Zakon termodinamike ) . (5.67)

, J/(kg K). (5.69)

(kmol/s), osnovna je karakteristika otvorenih

, koja je takoer veliina stanja.

, je snaga istog strujanja bez volumenske promjene, tj. samo kao

energije radnog medija. Primjena I. Zakona na takav

, zbog utjecaja protoka

. Jedini izuzetak je otvoreni sustav s izohorom

) kod koje je eksponent n = , a mehanika snaga 0

(J/K), radne tvari od usisnog stanja (1) do

= , kg/s, (otvoreni sustav). (6.27)

, kao i teorijski gubitak na radu, W = 0, odnosno snazi, P = 0.

, J, (rad prema okolini). (6.31)

, J, (maksimalni rad). (6.39)

, J, (minimalni rad). (6.43)

, (promjena temperature s tlakom kod priguivanja). (8.8)

, (bez dokaza), (8.10)

, znai da je: dT < 0 i priguivanjem pada temperatura.

, znai da je: dT > 0 i priguivanjem raste temperatura.

, znai da je: dT = 0 i priguivanjem se temperatura ne mijenja.

, (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.). (8.13)

= = , (priguivanje idealnih plinova: T = konst.). (8.16)

Kod adijabatskog priguivanja nema

= = , (za plin 1), (8.34)

= = , (za plin 2). (8.35)

, W/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (8.51)

, (openito: za plin 1), (8.52)

, (openito: za plin 2). (8.53)

= = , (za plin 1), (8.55)

= = , (za plin 2). (8.56)

, J/s, koji se odvija kroz plohu s normalom n

, W. (ukupni toplinski tok kroz A

. Na slici 10.4 prikazan je jedan smjer

teorijska pretpostavka, mogua samo uz

(x) - granica polja brzine

) promjenljiva po povrini stijenke, A, pa jednadba (10.38)

, odreuje se uz upotrebu jednadbe (10.38):

, W, (uvjetna upotreba). (10.60)

kroz stijenku povrine A samo u

, to znai da se temperaturno polje vremenom ne mijenja. Primjer takvog

jednak je za sve domene i opisuje se s odgovarajuim jednadbama:

, (prijelaz topline s fluida A na stijenku), (10.61)

, (provoenje kroz stijenku), (10.62)

, (prijelaz topline sa stijenke na fluid B). (10.63)

s razlikom temperatura dvaju fluida (

, W. (toplinski tok kroz ravnu stijenku). (10.67)

Kako povrina kroz koju prolazi toplina ovisi o radiusu, A = 2rL,

, (prijelaz topline s fluida A na stijenku), (10.68)

, (provoenje kroz stijenku prema jedn. 10.29), (10.69)

, (prijelaz topline sa stijenke na fluid B). (10.70)