Srpskohrvatska jezi~ka zajednica stvarawe i raspad Posledwa etapa kroz koju je pro{ao srpski kwi`evni jezik obele`ila su imena

a srpskohrvatski/hrvatskosrpski/hrvatski ili srpski jezik. U toj etapi srpski kwi`evni jezik bi}e sveden na nivo varijante kwi`evnog jezika. U XVI veku kwi`evnost katolika najizrazitije se ostvaruje kod kajkavaca na jeziku koji oni zovu slovenski, a od druge polovine XVII veka horvatski jezik i {tampaju na latinici. ]irilica, koja se pojavila u XII veku, odr`ava se na uskom ~akavskom terenu na obali. U kne`evini Poqici ona }e se odr`ati ~ak do XVIII veka. U XVII i XVIII veku kwi`evnost katolika se stvara na osam pokrajinskih dijalekata (kajkavski, ~akavski ikavski, ~akavski ikavsko-ekavski, dubrova~ki jekavski, isto~nobosanski jekavski, {tokavski ikavski dalmatinski, {tokavski ikavski slavonski i {tokavski ikavski zapadnobosanski) i na tri pisma (glagoqici, }irilici i latinci). Ovo stoga {to su `iveli u vi{e tu|ih dr`ava (Nema~ka, Ugarska, Turska, Venecija), pa kod wih jo{ nije bilo izgra|ene nacionalne svesti o zajedni~koj pripadnosti. Nazivi pokrajinskih kwi`evnih jezika bili su: dalmatinski, ilirski, sloviwski. Po~etkom XVII veka isusovcu Bartolu Ka{i}u povereno je da traga za kwi`evnim jezikom svih katolika. Pisci {tokavci se ne ose}aju tada Hrvatima. U dubrova~kim dokumentima ima ~ak 6o potvrda za ime srpski jezik, a svega 5 za ime hrvatski jezik. Frawevac Matija Divkovi} {tampa svoja dela } irilicom i smatra je srpskim pismom. U XIX veku Hrvati po~iwu da se osloba|aju svoje vekovne rascepkanosti, kako na nacional om tako i na kulturnom planu. To je vreme romantizma i bu|ewe naroda u Habzbur{koj monarhiji. Za Zagreb se otimaju Be~ i Budimpe{ta. Hrvati vide svoju {ansu za osamostaqewem, ali se u isto vreme kod wih pojavquju i pretenzije na neke teritorije, pre svega Vojnu krajinu, Pakrac, Dalmaciju, Istru i Bosnu. Tim krajevima nije se moglo pri}i pomo}u kajkav{tine. Moralo se pre}i na {tokav{tinu. Bilo je i ranije predloga da se to u~ini, ali kada je Gaj 1835. pre{ao na {tokavicu, stvar je bila gotova. Time se utire put hrvatskoj naciji. [tokavica se u Hrvatskoj pro{irila migracijama {tokavskih katolika na ra~un ~akav{tine i kajkav{tine, a samim tim i misao da wihov jezik postane kwi`evni za sve Hrvate. To {to se ovi katolici jo{ ne ose}aju Hrvatima razlog je vi{e da se stvori zjedni~ki jezik. Poku{aj ilirskog pokreta sa ilirskim jezikom

za sve Ju`ne Slovene nije uspeo (Bugari su jo{ pod Turcima, Srbi ve} imaju konstituisanu dr`avu i svoj jezik, Slovenci oformquju svoju naciju). U ilirskom pokretu ostaju samo katolici srpskog jezika. [tokavsko i ilirsko ime bri{u razlike izme|u Zagreba i onih katolika koji se ne ose}aju Hrvatima. Prihvata se ime Hrvati. Vukove reforme odu{evile su ilirce i oni za svoj kwi`evni jezik usvajau naddijalekatsku {tokavsku tvorevinu sa jekavskim izgovorom, novom deklinacijom i novom akcentuacijom, iako nijedan ilirac nije bio jekavac. Razlozi za ovakav postupak su mnogobrojni: te`wa da se pribli`e dubrova~koj kwi`evnosti; jekavska {tokavica je most ka Srbima u Hrvatskoj; izvanredne Vukove narodne pesme kao obrazac {tokav{tine. Polovinom XIX veka (28. 3. 1850) odr`an je Be~ki kwi`evni dogovor. U~esnici su: sa srpske strane Vuk i Dani~i}, sa hrvatske: Ivan Kukuqevi}, Ivan Ma`urani}, Dimitrije Demetar, Vinko Pacel i Stjepan Pejakovi}, kao i Slovenac Frawo Miklo{i~. Dogovoreno je slede}e: Srbi i Hrvati treba da imaju zajedni~ki kwi`evni jezik i pravopis (jedan narod treba jednu kwi`evnost da ima). Ekavica i jekavica stoje ravnopravno ( a komu je boqa jekavica neka se wome slu`i), pismo je latinica i }irilica. Pravopis treba da bude Vukov. Me|utim, u~esnici u Dogovoru nisu bili ovla{}eni predstavnici, pa se dogovor nije ni po{tovao. Kod iliraca je ostao u upotrebi Gajev pravopis, S druge strane, Srbi u Vojvodini nisu prihvatili jekavicu. Vuk i ilirci se obostrano po{tuju. Vuk je wih inspirisao da rade na jeziku. On 1849. pi{e ~lanak Srbi svi i svuda u kome iznosi tezu da je jezik temeq nacionalnosti, a ne verska pripadnost (u Evropi ima naroda koji nisu jednoverni, sme{an je onaj koji tvrdi da religija odre|uje nacionalnu pripadnost, brat je mio koje vjere bio). Samo su ~akavci i kajkavci Hrvati, {tokavci su svi Srbi. Iza ovakvog Vukovog stava stajao je Miklo{i~, koji je imao dva termina: srpski {tokavski jezik i hrvatski ~akavski jezik. On je Slovence izdvajao posebno. Na ovo su odreagovali ilirci (Bogoslav [ulek) tvrdwom da ima istorijskih podataka da su se neki {tokavci deklarisali kao Hrvati. \ura Dani~i} 1857. pi{e ~lanak Razlike izme|u jezika srpskoga i hrvatskoga, ali je kasnije prihvatio jezi~ko jedinstvo ova dva naroda. U Zagrebu Sabor 1861. uvodi naziv jugoslavenski jezik; 1867. hrvatski ili srpski; 1868, posle nagodbe sa Ugarskom, naziv je hrvatski jezik.

Krajem sedme decenije XIX veka kod Srba je uglavnom zavr{ena standardizacija kwi`evnog jezika. Kod Hrvata to ide te`e. Oni imaju vi{e {kola i svaka se zala`e za svoje: jedna od wih, Rije~ka, uvodi arhaizme: dvojinu; G mn. bez -a; stari prezent (ja idu); druga, Zadarska, vi{e se oslawa na narodne govore; pojedini pisci (Igwat Alojzije Brli}) pi{u na slavonskom ikavskom dijalektu. Kad je Ivan Ma`urani} 1868. izabran za bana dekretom iste godine uvodi etimolo{ki pravopis iz 1836, iako je 1850. potpisao Dogovor (sladko, sbor, bezzakonik, raz~istiti, svet~anost ; upotreba znaka umesto nekada{weg jata: vra, dte; pisawe r za vokalno r: prst; pisawe tj umesto }: bratja, cvtje; dodavawe h oblicima Gmn: otacah, zemaqah, rukah; razlikovawe mno`inskih pade`a: `enam, selo, `enami, seli `enah, selih). Me|utim, polako po~iwe da se nazire pobeda novoga jezika kod Hrvata, za koji su se zalagali mla|i nau~nici odu{evqeni pobedom Vukove kwi`evnojezi~ke reforme kod Srba. Posebno su ovome doprineli Vatroslav Jagi}, \ura Dani~i}, Frawo Ivekovi}, Ivan Broz i Tomo Mareti}. Jagi} 1864. objavquje dve studije u kojima napada dotada{wi etimolo{ki pravopis, a odaje priznawe Vukovom, sa pozivom na kwi`evnu slogu Hrvata i Srba. Dani~i} 1878. {tampa svoj Ogled Rje~nika hrvatskoga ili srpskoga jezika . On je u to vreme bio tajnik JAZU i u Ogledu je primenio pravopis i jezik koji je bio dosledno vukovski. Sa krupnim pohvalama na Ogled su se odzvali Miklo{i~, Novakovi} i ruski slavista Srezwevski. Ali je bilo i pokuda (Adolf Veber Tkal~evi}) zbog pravopisa i jezika, a naro~ito zbog izostavqawa gra|e iz dela hrvatskih starijih pisaca, pogotovu kajkavskih, za koje je Dani~i} dr`ao da su Slovenci. Akademija je ipak ovlastila Dani~i}a da nastavi posao, ostavqaju}i mu slobodne ruke. 1880. iza{la je prva kwiga, koju je napisao Dani~i} (Srbin, umro u Zagrebu 1882); posledwa, pojavila se 1976, napisao ju je Slavko Pave{i}, (Hrvat, a umro u Beogradu na skupu posve}enom Dani~i}u). Hrvatski pravopis Ivana Broza pojavio se 1892. osnovan na na~elima foneti~koga pisawa. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga kwi`evnog jezika najistaknutijeg hrvatskog vukovca Tome Mareti}a pojavila se 1899. U predgovoru Mareti} pi{e da je Vuk Stefanovi} Karaxi} do danas prvi na{ pisac, {to se ti~e pravilna i dobra jezika, da je on za kwi`evni jezik ono {to je Ciceron bio i jest za kwi`evni latinski jezik. Dvotomno izdawe Rje~nika hrvatskoga jezika F. Ivekovi}a i I. Broza pojavilo se 1901. godine.

Ovim kwigama, u kojima je gra|a uglavnom iz Vukovih i Dani~i}evih dela, zavr{en je proces uobli~avawa standardnog jezika kod Hrvata na Vukovoj osnovi. Taj proces je imao tri etape: tridesetih godina XIX veka kajkavski kwi`evni jezik je zamewen {tokavskim; oko 1850. usvojen je ijekavski izgovor, iako su {tokavci-ikavci bili daleko brojniji; u devedesetim godinama prihva}ene su sve pojedinosti gramatike vukovskog kwi`evnog jezika. U HH veku taj }e se jezik razvijati bez ve}ih potresa i zaokreta, onako kako se standardni jezik Srba razvijao jo{ od Vukove pobede. ^ak ni poku{aj nasilnog prepravqawa hrvatskog kwi`evnig jezika u doba NDH, ili u godinama pred raspad biv{e Jugoslavije devedestih godina HH veka, nije zna~io neki bitniji zaokret. Intervencije su se ticale samo pravopisa i maweg dela leksike (okolotrbu{nipantalodr`a~, vrhovnik, ~imbenik i sl.). Stvarawe hrvatskog kwi`evnog jezika na {tokavskoj ijekavskoj osnovi i vukovskoj novo{tokavskoj gramati~koj strukturi kod Hrvata je rodilo te`wu da prisvoje ijekavizam, a da ekavizam ostave Srbima. Srbi su na ovo reagovali. Jovan @ivanovi} (1880): Srbi stra{no gre{e {to ne pi{u ju`nim dijalektom (ijekavskim), zato {to }e na posletku Hrvati kazati to je na{ dijalekat a vi Srbi pi{ite novosadski. Najeksplicitnije je to izrazio Q. Stojanovi} u svojoj Pristupnoj akademskoj besedi izgovorenoj na sve~anom skupu Akademije 1896. godine: Hrvati ne treba da se qute, kad im se re~e da je onaj dijalekat, kojim govore i pi{u, ili boqe re}i, kojim se trude da govore i pi{u u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo ~oveka koji je tako govorio i pisao da se Hrvatom nazivao. Me|utim, od po~etka zajedni~ki jezik nije jedinstven. Uo~qive su dve varijante: isto~na (srpska) i zapadna (hrvatska). Razlike postoje u oblasti gramati~kog sistema, ali ih je neuporedivo vi{e u oblasti leksike. U gramati~kom sistemu razlike se ispoqavaju u slede}im kategorijama: isto~na zapadna `elim da uradim; `elim uraditi zatekli ga `ivog; zatekli ga `iva; od wegovog brata; od wegova brata; D: pustom, tu|em, kome; D: pustomu, tu|emu, komu; L: o kome, o ~emu; L: o kom, o ~em; odsustvo dat. enkl. si; prisutna: ona si je kupila; ko, {ta ({ta je to); tko, {to ({to je to);

odsutno: za te, preda w; Pera, zeka; kursevi, mrazevi, putevi; ^ovek u ~ijem srcu gori qubav prema narodu.

prisutno: za te, preda w; Pero, zeko; kursovi, mrazovi, putovi; ^ovjek u srcu kojega gori qubav prema narodu.

Glavno popri{te razlika jeste leksika. Ali je malo razlika uslovqenih dijalekatskim poreklom kao {to su: hleb/kruh, nedeqasedmica/tjedan, gvo`|e/`eqezo, ostrvo/otok, duvati/puhati, ka{ika/`lica, drum/cesta, {argarepa/mrkva , kijati/kihati, jagwe/jawe. Malo je i razlika koje po~ivaju na razli~itim terminologijama dveju crkava: krst/kri`, vladika/biskup, hri{}anin/kr{}anin. Najve}i deo varijantskih razlika ti~e se re~i koje su nastale u kwi`evnom jeziku, i koje pripadaju tom jeziku mnogo vi{e nego narodnim govorima. Ovde su se ispoqile dve divergentne tendencije. Srbi, koji su se rano nacionalno oslobodili, bili su otvoreniji za primawe tu|ica bez wihovog prevo|ewa. Hrvati, pak, `ive}i u Habzbur{koj monarhiji i pla{e}i se germanizacije i ma|arizacije nastojali su da tu|ice prevode. Osim toga, i kulturna orijentacija bila je druga~ija: Srbi su bili okrenuti gr~kom, ruskom, crkvenoslovenskom i francuskom jeziku, Hrvati latinskom, nema~kom i ~e{kom. U oblicima kao {to su: varvarin/barbarin, Vizantija/Bizantija, Vavilon/Babilon, Vitlejem/Betlehem, Jerusalim/Jeruzalem ogleda se vizantijski, tj. novogr~ki uticaj u isto~noj varijanti, a latinski u zapadnoj. Infinitivi na -irati brojniji su na zapadu kao posledica nema~klog uticaja ( definirati : definisati, projektirati : projektovati, telegrafirati : telegrafisati). Na istoku su brojnije re~i sa crkvenoslovenskim glasovnim osobinama: sve{tenik : sve}enik, op{ti : op}i, vazduh : zrak, vaskrsnuti : uskrsnuti, vaspitawe : odgoj . Druk~ija kulturna politika, ili druk~ije navike koje je ta politika stvorila, ogleda se i u terminima koji su stvarani na obema stranama (pozori{te/kazali{te, jediwewe/spoj, takmi~iti se/natjecati se, te~nost/teku}ina, preduze}e/poduze}e, lekar/lije~nik, profesorka/profesorica, obrazovawe/naobrazba ). Ipak, najve}i broj novih re~i kod Hrvata nastao je prevo|ewem germanizama. Na tom poqu posebno se istakao Bogoslav [ulek (poreklom Slovak). On je i preuzimao gotove re~i iz ~e{kog jezika. Tako je nastao veliki niz

parova tipa: procenat/postotak, univerzitet/sveu~ili{te, muzika/glazba, telegram/brzojav, advokat/odvjetnik, policija/redarstvo, penzija/mirovina, fabrika/tvornica, apoteka/qekarna, gas/plin, voz/vlak, pritisak/tlak, {tampa/naklada i sl. Zbog ovakve kulturne politike Hrvatima se srpski jezik ~inio neoplemewenim, a Srbima hrvatski izve{ta~enim. Uprkos tome, u hrvatskim {kolama se u~i po uxbenicima, pravopisima i re~nicima nastalim po uzoru na Vukov jezik, tako da }e se u~eni i pismeni Hrvati i Srbi slu`iti u osnovi istim kwi`evnim jezikom. Polako }e se izgra|ivati osobeni stilovi. Na istoku }e oko 1900. zagospodariti tzv. beogradski stil. Dovr{i}e se urbanizacija kwi`evnog jezika. Beogradski stil kartakteri{e le`erna elegancija u izra`avawu. Piscima ovoga kruga nije bilo te{ko da pi{u lako i lepo, jer je kwi`evni jezik bio blizak razgovornom jeziku, ili druga~ije re~eno, razgovorni jezik obrazovanih qudi jeste kwi`evni jezik u usmenom obliku. Osnovna podeqenost srpskog kwi`evnog jezika je podela na ekavsko i ijekavsko nare~je. U Srbiji gospodari ekavska verzija, u Crnoj Gori jekavska. U Bosni i Hercegovini se bez pote{ko}a usvaja vukovski jekavski kwi`evni jezik, ali tu sve vi{e nadire latinica. Od 1878. do 1918. Bosnom vlada Austrija. Nazivi jezika u ovo vreme su: srpskohrvatski, hrvatski, bosanski. Qubomir Nedi} 1895. gorko `ali {to smo po jeziku isto tako pocepani kao {to smo pocepani politi~ki predla`u}i da mawina pristupi ve}ini i usvoji ekavski izgovor. Sli~no gledi{te je pre wega izneo Stojan Novakovi}. S druge strane, istaknuti hrvatski filolozi `ale {to se isto~ni predeli ne ukqu~uju u ijekavsku zajednicu, tj. ne pre|u sa ekavice na ijekavicu. Nekoliko godina posle prevrata 1903. godine prilike su se izmenile. Srbija se po~ela zagrevati za jugoslovensku ideju, a wen ugled je porastao. Ranije od pisaca rodom ijekavaca ekavsko pisawe prihvatali su samo oni koji su do{li da `ive u Beogradu. Sada je me|u mladim piscima i zapadno od Drine bilo sve vi{e takvih koji su pisali ekavski. U eufori~nim danima posle pobede u balkanskim ratovima Jovan Skerli} je, ponesen idejom jugoslovenskog zajedni{tva, zamislio konkretne korake ka kulturnom ujediwewu Srba i Hrvata. Ideja je da se Srbi odreknu }irilice u korist latinice, a Hrvati jekavice u korist ekavice. U Srpskom kwi`evnom glasniku 1913. on sprovodi anketu sa pitawem Koje nare~je treba da postane op{te u celoj srpsko-hrvatskoj kwi`evnosti, ju`no ili isto~no?

Svi anketirani ijekavski Srbi su se izjasnili za ekavicu i latinicu, ali su Hrvati bili za to da se ne dira u postoje}e stawe (ijekavski izgovor u wihovom kwi`evnom jeziku ve} je postao nacionalno obele`je, wime su svi katolili~ki {tokavci bili prevedeni u hrvatsku naciju). Do{ao je Prvi svetski rat. Austrijske vlasti su zabranile } irilicu u {kolama i javnoj upotrebi. Prvo u Hrvatskoj krajem 1914, a naporedo sa tim uklowen je i naziv srpski ili hrvatski jezik, zatim u Bosni 1915. pa Srbiji i Crnoj Gori po~etkom 1916. Tako su Srbi prvi put u svojoj istoriji bili prinu|eni da {iroko upotrebqavaju latinicu. Ali i pored ove zabrane Milan Re{etar, Srbin iz Dubrovnika i profesor slavistike u Be~u, 1916. godine objavquje u Zagrebu na nema~kom jeziku gramatiku hrvatskog (srpskog), odnosno srpskog (hrvatskog) jezika u dve verzije, sa primerima {tampanim latinicom u prvoj i }irilicom u drugoj verziji. Godine 1918. stvara se nova dr`ava. Hrvati su za federalni princip, Srbi za integralnu dr`avu. Nezadovoqstvo na obe strane. Rat je oduzeo akruelnost Skerli}evoj ideji za jezi~kim ujedna~avawem. Srpskohrvatsko jezi~ko podru~je, i u wemu srpski narod, ostali su izdeqeni i po azbuci i po izgovoru kwi`evnog jezika. U Srbiji po~iwe da napreduje latinica kao drugo pismo. Beli}ev pravopis pojavquje se 1923. Kada je 1929. obznanovana {estojanuarska diktatura, nala`e se ujedna~avawe pravopisa i terminologije. Jugoslavija je 1939. izdeqena na devet banovina. Jedna od wih je Banovina Hrvatska, ustrojena skoro kao dr`ava. U Hrvatskoj je vra}en Borani}ev pravopis (to je neznatno izmewen Brozov pravopis). U Srbiji je na snazi Beli}ev. Dolazi novi svetski rat. Stvara se NDH i po~iwe ~i{}ewe Srba i srbizama u woj. Dekretom se vra}a korenski (etimolo{ki) pravopis. Nova dr`ava, stvorena posle 1945. proklamovala je ravnopravnost na svim poqima. Mora da se sve pi{e i {tampa u dve varijante: isto~noj i zapadnoj + slovena~ka i makedonska. Imena jezika: srpski (u Srbiji i Crnoj Gori); srpskohrvaski (u BiH); hrvatski (u Hrvatskoj). Pravopisi: u Srbiji i Crnoj Gori Beli}ev; u BiH Vukovi}ev (ra|en 1905), u Hrvatskoj Borani}ev. Crna Gora i BiH po jeziku i pravopisu bli`e su Srbima. Uvi|a se da od neujedna~enosti trpe {tete svi. Matica srpka 1953. godine pravi anketu o jeziku i pravopisu. Naredne, 1954. godine odr`ava se Novosadski dogovor. Dogovoreni slede}i zakqu~ci: ravnopravnost ekavskog i ijekavskog

nare~ja; }irilice i latinice; zajeni~ki pravopis; zajedni~ka terminologija; zajedni~ki re~nik kwi`evnog jezika. Rezultati: donet novi kompromisni pravopis bli`i Borani}u nego Beli}u; zapo~et rad na Re~niku kwi`evnog jezika. Rad na Re~niku sporo odmi~e. Sve mora da bude ujedna~eno, simetri~no. Sve je vi{e nesuglasica i razli~itog tuma~ewa odluka Novosadskog dogovora. U Zagrebu 1967. godine se pojavquje Deklaracija o polo`aju i nazivu hrvatskog kwi`evnog jezika. Potpisale su je sve nau~ne ustanove (JAZU, MH, sve Katedre za jezik, Institut za jezik, Dru{tvo kwi`evnika Hrvatske). Tra`i se da kwi`evnijezik za Hrvate i Srbe u Hrvatskoj bude hrvatski jezik . Srbi u svom Predlogu za razmi{qawe uzvra}aju: onda }e i Srbi van Hrvatske da imaju svoj kwi`evni jezik. Dolaze osude sa vrhova vlasti. Krajem te godine izlaze dve kwige Re~nika MS i MH. MH ostaje na ovim dvema kwigama, MS objavquje jo{ ~etiri kwige ({estotomni re~nik). Hrvatsko filolo{ko dru{tvo 1971. godine, MH, Institut za jezik i Dru{tvo kwi`evnika Hrvatske zvani~no se odri~u Novosadskog kwi`evnog dogovora. Ovim aktom po~iwe dezintegracija cele zemqe. Novi Ustavi Federacije i wenih jedinica doneti su 1974. Kuriozitet: pokrajine imaju ve}a prava od Republika, a wih ima samo Srbija. U na~elu je proklamovana ravnopravnost jezika, ali praksa je druga~ija. Nazivi jezika: srpskohrvatski kwi`evni jezik (Ustav Srbije); srpskohrvatski kwi`evni jezik ijekavskog izgovora (Ustav Crne Gore); srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik jekavskog izgovora (Ustav BiH); u javnoj upotrebi je hrvatski kwi`evni jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj koji se naziva i hrvatski ili srpski (Ustav Hrvatske). U srpskim ustanovama se ne preduzima ni{ta i pored ovakvog pona{awa Zagreba upravo zbog zapadnih Srba. Po{tuje se Novosadski dogovor, sredina je otvorena prema jezi~kim izrazima drugih krajeva. U to vreme Srbija postaje dvoazbu~na zemqa. ]irilica u {tampi i uxbenicima; latinica u privredi, saobra}aju, daktilografiji, re~nicima. Podru~ja dvaju pisama i geografski se zaokru`uju: Vojvodina i Beograd latinica, Srbija bez Beograda }irilica. U Crnoj Gori se kao zvani~no pismo koristi }irilica, alu u Primorju latinica zbog turizma. BiH se dr`i na~ela ravnopravnosti, ali po~iwu da se promovi{u neke sopstvene osobenosti kroz sintagme tipa primat se daje lokalnim bosanskim jezi~kim osobenostima. U Hrvatskoj je na delu ~i{}ewe jezika od srbizama, stvarawe novih razlika i svesno i namerno udaqavawe od svega {to podse}a na zajedni{tvo.

Devedesetih godina dogodio se raspad SFRJ kroz rat. Stvaraju se nove dr`ave i novi kwi`evni jezici. To su: U Srbiji i Crnoj Gori srpski jezik u ekavskoj i ijekavskoj varijanti; u Hrvatskoj hrvatski jezik; u Federaciji BiH bo{wa~ki jezik (ali i bosanski za nemuslimane); u Republici Srpskoj srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i }irili~no pismo (latini~no na na~in odre|en zakonom) . Ovome treba dodati da su u najnovije vreme Crnogorci stvorili sopstveni kwi`evni jezik. Istoriju srpskog kwi`evnog jezika (ili kwi`evnih jezika) karakteri{e slo`enost svih vrsta (P. Ivi}): diglosija, triglosija; tu|i jezik u funkciji srpskog kwi`evnog jezika (rsl.); nagli prelazi sa jednog na drugi kwi`evni jezik (dekretom sa srpsl. na rsl.). Kada je u pitawu srpskohrvatski kwi`evni jezik vi{e faktora je uslovqavalo slo`enost: taj jezik je nejedinstven kao dijasistem (dijalekatska razli~itost); bio je podeqen na najmawe dva naroda, dve dr`ave, dve vere, dve azbuke, bio je u ropstvu najmawe dvaju porobqiva~a. U temeqe svih ovih deoba le`e dve stare kapitalne podele: prva je podela Rimskog carstva na Isto~no i Zapadno; druga je podela hri{}anske crkve na isto~nu (pravoslavnu) i zapadnu (katoli~ku). Prva podela je raspolutila srpskohrvatski jezi~ki prostor, druga narod po veri. Druga je bila kudikamo sudbonosnija. Literatura: P. Ivi}: Pregled istorije srpskog jezika, Novi Sad: Izdava~ka kwi`arnica Zorana Stojanovi}a, 1998. M. Kova~evi}: Srpski jezik i srpski jezici, Beograd: SKZ, BIGZ, 2003. Srpsko pitawe i srbistika (dokumenti i komentari). Zbornik radova 2, Priredio P. Milosavqevi}, Ba~ka Palanka Vaqevo, 2007.