You are on page 1of 18

Mirko Aimovi INTUICIJA UMA (Dekart i Huserl) Apstrakt.

Transcendentalna logika, kao sistem transcendentalnih principa, konani je sistem fenomenologije logikog uma unutar transcendentalne filozofije shvaene kao odgovor na povesnu upitanost filozofije o prvoj filozofiji, ili o tome ta treba da jesu sapientia universalis, Wissenschafts lehre, absolute Wissenschaft, napokon strenge Wissenschaft unutar fenomenologije transendentalne filozofije. S tim dovrenjem opet se dogaa poetak u filozofiji, miljen prema kartezijanskoj sapientia universalis, gde se obrt prema ego cogito poima kao apodiktiki sigurno i poslednje tlo rasuivanja u zasnivanju svake radikalne filozofije: otuda Huserl, na tragu kartezijanskih meditacija o prvoj filozofiji, fenomenoloki misli put uma do intuicijom evidentne datosti. kljune rei: um, intuicija, znanje, nauka, princip. Misaono stanovite racionalne metafizike u Dekartovoj je filozofiji postavljeno kao traenje jedinstva meusobno suprotstavljenih momenata onoga to jeste apsolut. Ali misaoni tok nije u toj filozofiji otpoeo pojmovnim miljenjem o apsolutu, nego je taj tok dospeo do apsolutnog, koje jeste Bog, kako bi se iznalo, misaono ve postavljeno, izmirenje miljenja i bia, individualiteta i supstancijaliteta, dakle misaone i protene supstancije; a to je konano i stajalo u neposrednom zahtevu ontoloke odluke samoga miljenja koje i jeste apsolutni poetak Dekartove filozofije. Naime, kod Dekarta se miljenje miljenjem predoava kao apsolutna izvesnost, ili istinsko otpoinjanje poetka u filozofiji; ali, miljenje kojem je bie apsolutno razliita odredba, ne dospeva do pojmovnog identiteta apsoluta, jer razluene odredbe posmatra kao rastavljenost koja tek zahteva identitet apsolutnog jedinstva, postavljen pukim apstraktumom boanske egzistencije, kojim apsolut i nije miljen kao apsolutni identitet u sebi razliitih momenata, to je, konano, spekulativno postignue umske ontologike. Doista je, dakle, tano da smo s Dekartom opet na poetku filozofije, u mediju miljenja i bia, a sa stanovita supstancijalnog razuma, unutar kojeg je i postavljen osnov saznanju intuicije kao saznanju intuicijom. U traganju za izvornom izvesnou znanja, putem izvesnosti samoga saznanja, aritmetika i geometrija predstavljaju model kartezijanskog miljenja, koje jasno i oigledno neposredno intuitivno sagledava ili deduktivno izvodi ono to treba da jeste nauka. "Pod neposrednim intuitivnim sagledavanjem, razumem, ne kolebljivo poverenje koje ula daju, ili lani sud mate ravih konstrukcija, ve ista i paljiva duha tako lak i razgovetan pojam da u onom, to razumemo, zaista nikakve sumnje ne ostaje; ili, to je isto, ista i paljiva uma pojam bez ikakve mogue sumnje, koji se od same svetlosti uma raa, i koji je od same dedukcije izvesniji..." Neposredno se, intuicijom, saznaje da ja jesam, da ja mislim, da lopta ima jedinstvenu povrinu, itd. Dedukcija je "nauno zakljuivanje koje se izvodi iz svega drugog to je sa izvesnou saznato", i to je drugi nain istinitoga saznanja duha. Prvi principi saznaju se intuicijom a zakljuci dedukcijom, pa je ova razlika ve sasvim jasna u temeljnoj ontologikoj postavci kartezijanske filozofije Cogito, ergo sum, u kojoj, kako to ree s pravom i Hegel, ono "dakle" nije izvoenje zakljuka nego intuitivni uvid u prvi princip svake filozofije. Dedukcija proizilazi iz prethodnih istinitih i poznatih principa, ili premisa, na osnovu kojih se, potom, izvode zakljuci neprekinutim kretanjem misli, ili sukcesijom. Ujedinjenim naporom obeju metoda saznanja duha nastaje tek nauka kao istina jasnosti i razgovetnosti znanja.

Razum je gospodar nauke. Njegova je mo neposredno intuitivno sagledavanje. Razgovetnim neposrednim intuitivnim sagledavanjem zadobija s pronicljivost a dedukcijom otroumnost, no ove moi duha ne dogaaju se po uputstvima logike formalnog uma. Vulgarna logika potpuno je izlina, kae Dekart, i to onima koji smeraju ka istini stvari, premda ona moe koristiti da se drugima izloe ve poznate stvari. Formalna vetina umovanja ne doprinosi saznanju istine: ne moe se, npr. sainiti ni jedan silogizam s istinitim zakljukom a da se ve unapred ne zna istina koja se njime dedukuje. Osim razuma, i njegovih moi ospoljenja u saznanju, Dekart razlikuje jo matu, ula i pamenje kao sposobnosti duha. Ovi potonji oblici saznanja upotpunjuju razum i s njim se meusobno potiu, pretpostavljajui se. U moi je razuma da neposredno intuitivno sagledava i saznaje, ali i da sudi, tvrdei i negirajui o svojstvima stvari. U onoj prvoj moi razuma ne moe biti zablude u pogledu saznanja istine, a ako se iz te istine sudi, onda je na delu sveukupnost razumskog saznanja, ili konstituisanje nauke. To je ono to jeste umna dua duha. Dakle, "svako moe duhom neposredno intitivno sagledati" da postoji, da misli, da trougao ima tri linije, jer intuicija i jeste oiglednost i izvesnost u umovanju duha. Intuiciji je nuna aktualna oiglednost koja je, potom, temelj dedukciji miljenja koja se sastoji u zakljuivanju. Prvi zakljuci neposredne su radnje duha provedene dedukcijom, ali su prvi principi saznatljivi jedino intuicijom duha. Tako je intuicija akt duha, s temeljem u razumu. Intuicija je u izvesnom smislu prirodna svetlost uma kojom se razgovetno i jasno neposredno sagledava istina. Ova se istina, meutim, najpre odnosi na proste stavove u sagledavanju pojedinanih stvari: intuicija se ovde pokazuje kao sagledavanje jasnih i prostih uzroka neke stvari, pa valja sticati naviku da se mislima obuhvataju malo stvari odjednom i tako proste i jednostavne da se tek na temelju njihovog razgovetnog neposrednog sagledavanja intuicijom ide ka prvim, apsolutnim principima. Iz ovoga sledi kako duhovana intuicija zahteva dva uslova; naime, da stav bude shvaen jasno i razgovetno, i da bude shvaen odjednom, a ne sukcesivno (Pravila..., str. 123). Sukcesija je svojstvo dedukcije, kao i indukcije koje tek posle intuicije prostih stavova imaju da zaponu proces sloenijih misaonih operacija. Otuda se i kae kako su intuicija i dedukcija najelementarnije radnje razuma u procesu miljenja: saznanje tim miljenjem dogaa se oiglednou intuicije i nunou dedukcije. Oiglednost intuicije ispoljava se i kao neposrednost nunosti proste prirode stvari u uzajamnim odnosima i vezama s drugim stvarima, budui da te proste prirode doprinose obrazovanju sastava tih drugih stvari. Jednostavnost jasnoe tih jednostavnih stvari nije nita drugo do prirodna svetlost intuicije razuma. Sve sloene stvari valja razvrstati u njihovim prostim stavovima, jer istina je ono to je jednostavno. Prost stav je osnov, pojedinana stvar u njenoj oiglednosti neposredna je istina. Dekart dakle dri da se sva delatnost uma sastoji u pripremi intuitivne radnje na temelju koje e tek dedukcija miljenja imati svoj smisao. Zapravo, ista intuicija jedne pojedinano uzete stvari prirodna je svetlost razuma koja se da shvatiti kao neposredno intuitivno sagledavanje istine koja se, opet, intuitivno stie. Tako intuicija nije samo neposredna oiglednost istine, jasnost prirodne svetlosti razuma, razgovetnost pronicljivog duha, izvor saznanja razuma, nego i sebi vlastiti prvi princip, neposrednost same sebe, istina istine. Radi se, dakle, o intuiciji intuicije, o neposrednosti same neposrednosti intuicije kao akta duha, ospoljenog razumskim miljenjem. Nita nije neposrednije od neposrednosti intuicije, i nita nije razgovetnije i oiglednije od jasnoe jednostavnih stavova pojedinanih stvari; dakle, nita nije u miljenju miljenjem osnovnije od intuicije sutine stvari, jer sutina je stvari u jednostavnosti stvari. Prvi principi su apsolutni principi jer su jednostavni, prosti principi

stvari: intuicija je sagledavanje principa stvari, jasnost oiglednosti jednostavnih stvari, naprosto istina. To je ono poslednje, jer je prvo kojim tek postaju sloene dedukcije i indukcije miljenja. Sloenost stvari nije via instanca stvari nego nunost povezanosti prostih stvari koje sainjavaju tu sloenost. Valja stoga sagledati jednostavnost sloenosti, osnov istine. Intuicija se tako pokazuje kao sagledavanje istinitim umova- njem, intuicija je istina uma i umnost istine. Ontoloki osnov zapoinjanja miljenja stoji u onome da miljenje jeste. S tim da miljenje jeste, zapoinje nunost istine uopte, jer pre toga nita nije nuno istinitije, nita dakle nije nunija istinitost niti istinitija nunost. Nuna istinitost dogaa se dakle u tome da ja jesam stvar koja misli (res cogitans), odnosno da ja jesam duh (mens), dua (animus), razum (intellectus), um (ratio). S onim misliti (cogitare) zapoinje postojanje, stoga Cogito, ergo sum. Ali, ovo saznanje nije nita drugo do sam uvid duha (solus mentis inspectio). Nita to je osim toga nije izvornije miljenje kojim se neposredno zna cogito, ergo sum. To je prirodna svetlost duha (lumen naturale) koja neposredno zahvata sveopti stvaralaki uzrok (causa effeciens et totalis) kojim uopte neto na bilo koji nain jeste. A to da uopte neto jeste, tek jeste preko ideje u razumu. Znanje istine stoga je znanje te nunosti dogaanja bitka i razuma, ili tanije, dogaanja bitka u razumu za razum. Ali, u prirodi je stvorenog razuma da bude konaan, i osim njega kao moi saznavanja postoji i mo slobode izbora, a ona je pak volja (voluntas) koja prekorauje granice razuma. Shodno prirodnoj svetlosti saznanja, uvid razuma uvek prethodi odreenju volje, i to je nuni poredak dat od Boga. Ne treba dakle Boga smetnuti s uma ako se hoe istinsko i sigurno znanje (scientia), naspram mnenja (opiniones) i zamiljanja (imaginatio) kojima je svojstvena verovatnost. K tim oblicima svesti pristupaju i oseanja (sensus), budui da ni ona ne doseu jasnost i istotu kako razumevanja (intellectio) tako i neposrednost umovanja duha: ovo potonje treba da je intuicija, ili razumska neposrednost sagledavanja istine. Otuda Huserl i misli kako je ovaj kartezijanski povratak u ego cogito temelj transcedentalnog subjektivizma. Po Huserlovom sudu, Dekartove Meditacije prauzor su filozofske samorefleksije; one su transcendentalnoj fenmenologiji ponudile nove impulse i dale novu formu, pa se u tom smislu o toj formi transcendentalne filozofije moe govoriti kao o novokartezijanstvu, s vodeom idejom reforme filozofije u nauku iz apsolutnog utemeljenja, iz apsolutnog uvida. Ovaj zahtev se kod Dekarta postavlja, kae dalje Huserl, u jednoj filozofiji koja se obre u subjektivno, filozofiji koja je radikalni obrt iz naivnog objektivizma u transcedentalni subjektivizam: epoha filozofije nastala je u Meditacijama zato to su one povratak na ego cogito. Na tom tragu valja iznova stvoriti poetak u filozofiji, a on je mogu obnovom Dekartovog radikalizma filozofa koji zapoinje. Dakle, otpoeti filozofiju kao transcendentalnu fenomenologiju, znai stupiti u nju radikalnim zapoinjanjem na kartezijanski nain, uz nunost preinake starih kartezijanskih meditacija ka univerzalnom jedinstvu nauke u jedinstvu apsolutno racionalnog utemeljenja. Re je, dakle, o povratku na ego koji filozofira; o epohalnom vraanju na ego istih cogitationes, o znanju samih stvari. Ovaj povratak za Huserla nije povratak objektu kao istini subjektivnog saznanja, nego povratak u bit stvari, gde je mera istine stvari evidencija, zadobijena neposrednim sagledavanjem (wesensschau), to je poslednji akt svesti proveden metodom fenomenologije. S tog stanovita, stvar nije miljenja kao puko postojanje nego kao pojam stvari, pa je otuda fenomenoloki metod, s njegovim dovrenjem u neposrednom sagledavanju ili inuticiji, zapravo kretanje svesti ka pojmu stvari, budui da pojam stvari jeste misao o biti stvari, neposredna svest o tome ta stvar zapravo jeste. Uiniti poetak tog saznanja, saznanja sutine stvari, znai nainiti poetak filozofije, poetak u filozofiji, koji je

opet mogu, po Huserlovom miljenju, jedino fenomenolokom metodom ispitivanja iste svesti, unutar koje se i nalazi izvorno i neposredno znanje sutine (wesen), ili pojam same stvari. Izvorna intelektualna intuicija, izvorna je istina znanja izvorne biti predmeta predmetne svesti, ime se prekorauje nauna datost znanja kojeg pribavlja razum u vlastitoj svakidanjici empirijskog miljenja empirijskog realiteta sveta. U svojoj empirijskoj datosti, svest je psiholoka svest, sistem psihikih akata koji sainjavaju sklop psihikih doivljaja kojima se ne dopire do onoga unutranjeg izvornog iskustva vlastitih doivljaja, do izvora psihikog: a svest je, osim to je empirijska, i unutranje opaanje doivljaja i, nadasve, sveobuhvatnost intencionalnih doivljaja kojim je i mogue saznanje sveta apsolutnim iskustvom svesti. Do ove svesti, dakle do svesti u njenom apsolutnom iskustvu ili do iste svesti, dospeva se prekoraenjem svega empirijskog, aposteriornog, naunog, stavljanjem u zagrade svega realistikog, pozitivistikog, psihologistikog, ali i svega metafizikog i spekulativnog u iskustvu tradicionalne filozofije. Ova fenomenoloka redukcija teorijska je priprava svesti da u samoj sebi sobom dospe do imanentne intuicije fenomena kao samih stvari u njihovoj sutini, pri emu je dakako intuicija sama svest u vlastitom momentu neposrednog sagledavanja bitka sutinom bia, ili predmeta. Kako je svest uvek svest o neemu, to je onda svest svet usmerenih, intencionalnih akata koji, opet, nisu nita drugo do jedinstvo apriorne strukture svesti i bitka, ili pojam same stvari. Dakle, hod svesti ka predmetu u njegovoj biti zapravo je povratak svesti u vlastitu izvornost na nain koji jeste epoche. Ovim je potom pripravljen put ka transcendentalnoj fenomenologiji kao apriornoj nauci transcendentalnog subjekta transcendentalne svesti. U ovome do sada reenom razabiraju se dve stvari kod Huserla: najpre Huserlova je fenomenologija nauka ontognoseologike, a potom unutar te ontognoseologike sredina je stvar problem metode. Tako se fenomenologija pokazuje kao nauka znanja i znanje nauke, s temeljnim uporitem na metod postajanja znanja naukom i naunog postojanja znanja. Zapoinjanje tog postajanja mora zapoeti logikom, zapravo zahtevom za temeljnim preispitivanjem logike u njenom tradicionalnom i psiholokom stavu miljenja, s namerom da se najpre postavi osnov za istu logiku koja treba da je priprava za fenomenoloku transcendentalnu filozofsku logiku. Postavljenju temelja za istu logiku pretpostavka je kritika psihologizma u logici i teoriji saznanja. Ova se kritika najpre provodi u Logische Untersuchungen, s prethodno jasnim odreenjem logike i njenim teorijskim situiranjem unutar filozofije. Logika se, naime, u Huserla misli kao teorijska nauka, jer njeni fundamentalni stavovi nisu niti normativni niti psiholoki empirijski stavovi, nego su to oni stavovi koji se, svojom logikom zakonitou, odnose na sadraj suda, budui da logiki zakoni nisu psiholoki stavovi nego zakoni sa idealnim znaenjima. Logika je, dakle, teorijska predmetna nauka o idealnim tvorevinama, i time ona bitno iskorauje iz do tada preovlaujueg psihologizma u logici, kojim su logiki zakoni miljeni kao empirijske injenice psihikog ivota. Logiki psihologizam sveo je logiku na nauku o umetnosti valjanog miljenja, na umetnost ispravnog miljenja nuno zavravajui u skeptikom relativizmu. Ispitujui empirijske konsekvence psihologizma i potom njegove interpretacije logikih fundamentalnih stavova, osobito kod Mila, Spensera i Zigvarta, Huserl utvruje kako je takav psihologizam zapravo skeptiki relativizam, te da je uz to i antropologizam u Zigvartovoj i Erdmanovoj logici. Na temelju ovoga utvruje se potom ideja iste logike (Die Idee der reinen Logik), emu je prvi deo Logische Untersuchungen prolegomena (Prolegomena zur reinen Logik). U svom konanom pojmovnom postignuu, ista logika stoji kao fundament normativne logike kao nauke koja ispituje tehniku naunog saznanja, jer ista logika ispituje jedinstvo zakonitosti istina, a to nadalje znai kako je ista logika nauka o nauci, ili znanje o postajanju znanja. U tom

teorijskom horizontu, ista logika istrauje temeljne pojmove nauke u njihovim meusobnim odnosima i njima korelativne pojmove, to e rei, iste kategorije znaenja i iste predmetne kategorija, na temelju kojih potom ispituje zakone ovih kategorijalnih pomova i njihovo objektivno vaenje unutar teorija. Iz ovoga se razabira razlika izmeu psiholokog akta suenja (Urteilsakt) i logikog sadraja suda (Urteilsinhalt) ili datosti objekta u miljenju. A to, dakle, znai kako logiki zakoni miljenja nisu prirodni psiholoki zakoni miljenja, odnosno kako logiko miljenje nije psihiki proces miljenja. Osnovna je stvar logike, po Huserlu, problem istinitosti miljenja. Ovaj problem nadilazi psiholoki stav evidencije i stupa u svoj idealni smisao, koji se sastoji u tome da je istinitost zapravo evidencija, pri emu je evidencija "neposredna unutranjost same istine" (Innewerden). A "carstvo istina" (Reich der Wahrheit) nije haos, u njegovom temelju je jedinstvo zakonitosti (Logische Untersuchungen, I, par. 6., str. 15). Dakle, evidencija je neposredna unutranjost istine i njen je sud svest originalne datosti: to je ono to upuuje na potonji pojam intuicije kojim se, kao neposrednim sagledavanjem, dovrava fenomenoloki metod znanja biti stvari. Otuda Huserl insistira na razluivanju logikih zakona od svih onih tendencija njihovih svoenja na psiholoke procese, prvobitne forme (urspruengliche Formen), psihofizike konstitucije, svest uopte (Bewustsein ueberhaupt), na ljudski vrsni um (Gattungsvernunft), na intellectus ipse koji kao neto uroeno opteljudsko prethodi svakom faktikom miljenju i iskustvu, jer sve je to eo ipso relativizam (par. 38, str. 124). ista svest je ono u emu treba da se dogodi "zu den Sachen selbst", izvorni temelj ivog uma, naspram kojeg stoji naturalizam, pozitivizam i empirizam prirodnih nauka i psihologije, koji u svojim ekstremnim gledanjima zapadaju u subjektivizam ili objektivizam saznanja. Huserl misli kako je ista logika onaj korelativni nain filozofskog gledanja kojim se prevladava ekstremnost spoznajnih momenata: apriornost iste logike jeste, po njegovom sudu, u injenici jedinstva objektivnosti i idealnosti logikih tvorevina, u sintezi ispunjenja misaonog akta neposrednim posmatranjem sadraja misaonog akta. Re je, dakle, o istim signifikacionim i istim intuitivnim aktima u njihovom jedinstvu, gde je intuicija uzeta kao neposredno iskustvo i doivljaj predmeta kao opaajne sadrine (Logische Untersuchungen, II/2, par. 22, str. 78). Intuicija u svojem vlastitom sadraju pokazuje se kao opaajna u njenoj neposrednosti i imaginativna, ukoliko je predstavljenost. Intutivni akt (opaajni ili imaginativni) ispunjava signitivni akt a njegova potpuno adekvatna ispunjenost u svojoj je biti evidencija kao saznanje, to je ono poslednje u sistemu gradacije u stupnjevitosti ispunjenosti opaaja. Evidencija je tako istinsko saznanje, potpuno adekvatno ispunjenje intencije znaenja, apsolutna realizacija onoga to je adequatio rei ac intellectus, ostvarenost bia u smislu istine (II/2 Einleintung, str. 5.: "Hier ist das Sein im Sinne der Wahrheit, der recht verstandenen "Uebereinstimmung", der "adequatio rei ac intellectus" realisiert, hier ist sie selbst gegeben, direkt zu erschauen und zu ergreifen"). Na ovom temelju logikih istraivanja gradi se potom fenomenoloka nauka o evidenciji, prevashodno u Ideen zu einer reinen Phaenomenologie und phaenomenologischen Philosophie (s podnaslovom "Allgemeine Einfuehrung in die reine Phaenomenologie"). Ovde je intuicija "izvorno dajue sagledavanje" (die originaer gebende Anschauung), "princip svih principa" (das Prinzip aller Prinzipien), "legitimno izvorite saznanja" (Rechtsquelle der Erkenntnis). Intuicija je ovde miljena kao forma saznanja u kojoj se evidentno i adekvatno zna bitak, dakle kao neposredno sagledavanje same sutine realiteta, date pre svakog teorijskog miljenja. Re je zapravo o temelju istinskog saznanja jer neposredno sagledavanje, ili noein, u sutini je neposredna potpuna izvorna evidencija koja jeste sagledavanje sutine predmeta kojom su postavljeni osnovi smisla sudova o toj biti stvari.

Intuicijom kao neposrednim sagledavanjem ejdetskog miljenja Huserl nastoji da prekorai granice empirizma i racionalizma saznanja unutar tradicionalne filozofije. Saznanje se ne moe temeljiti na iskustvu, jer iskustvo u psiholokom empirizmu nije iskustvo o biu i sutini, nego puko neposredno ulno posmatranje. Ovde iskustvo nije neposredno sagledavanje koje je shvatanje sutine stvari, duhovno sagledavanje bia i sutine, to i jeste ono to je evidencija, ili ejdetska intuicija. Smisao i sutina predmeta, to je osnov za "zu den Sachen selbst", zadata je ejdetskoj intuiciji kao, u izvesnom smislu, fenomenologiji uma, budui da je fenomenoloka opta bitna nauka o evidenciji zapravo jedan deo fenomenologije uma (Ideen, par. 145., str. 300), i to fundamentalni deo opte fenomenologije uma. Ni racionalizam apriornog istog miljenja ne dospeva do neposrednog sagledavanja bezuslovnih optih istina, dakle do pojma intuicije, kojim je tek neposredno sagledan identitet predmeta i svesti, bia i miljenja. Povratak k samim stvarima zapravo je intuicija identiteta noeze i noeme, subjekta i objekta, gde je fenomenologija shvaena kao metod koji vodi jedinstvu stvari i svesti u evidenciji, kao, dakle, duhovno sagledavanje bia i sutine. Otuda je intuicija kod Huserla princip svih principa, to e rei princip filozofije kao znanja sagledavanjem istine. Ejdetska intuicija je jedno ejdetsko sazna- nje, zasnovano fenomenolokom metodom kojoj je ona jedan od fundamentalnih momenata koji fenomenologiju miljenja dovrava nepsorednim sagledavanjem sutine. Intuicija je sagledavanje sutine (wesenschau), ejdetsko saznanje, ili neposredno saznanje eidosa. Intuicija kao neposredno sagledavanje sutine nije neposredno empirijsko doivljavanje istine stvari, nije dakle neposredno puko isksutvo svesti, nego kategorijalno iskustvo, zadobijeno kategorijalnim opaajem. Ovde stoji onaj iskorak od empirizma i racionalizma same stvari, jer bie nije puko bie, niti je iskustvo bia neposredno gledanje bia, nego neposredno sagledavanje sutine bia: evidencija i sutina bia temeljni su pojmovi tog iskoraka iz apriornog racionalizma i psiholokog empirizma tradicionalnog gledanja na stvar logike, ili na samu stvar miljenja. U pogledu metode miljenja pomak se dogaa u nepristajanju na dostatnost indukcije i dedukcije znanja, na kojima se i zasnivaju nauke iskustva i razuma. Z- asnivajui se na prirodnom stavu (natuerliche Einstellung), ove nauke zapadaju u puki prirodni nain ivota, voen zdravorazumskim rasuivanjem u njegovoj naiv- nosti. Ali svet ivota nije samo prethodno poznati svakidanji ivot, nego i zagonetka do koje se dopire tek uvidom u samu stvar: natrag k samim stvarima otuda je tek zahtev fenomenologije kao metode i nauke filozofije; fenomenologije kao "kritike uma" kojom se sutina stvari zna vraanjem na njen izvor svesti. To je zapravo i temelj jedne filozofije kao "stroge nauke", ija je najpre pretpostavka osloboenje od naturalizovane svesti i naturalizovanih ideja, a time i svih apsolutnih ideala i normi. Naturalizam je, kae Huserl, principe formalne logike, ili zakone miljenja tumaio kao prirodne zakone miljenja, a to je besmislenost koja zapada u skepticizam, idealizam i objektivizam, poglavito onda kada smera ka konstituisanju jedne prirodno-naune teorije saznanja. Nasuprot prirodnoj nauci o svesti, Huserl temelji fenomenologiju svesti kao nauku o svesti u teorijskom horizontu filozofije. Fenomenologija ima posla s istom sveu - sveu u fenomenolokom stavu - za razliku od psihologije svesti, zasnovane na prirodnom stavu isksutvene svesti (Filozofija kao stroga nauka, str. 16). Ali, kroz medijum fenomenologije, psihologija ostaje u srodstvu s filozofijom, bivajui tako izvorna psihologija, kojoj nije svrha i cilj eksperimentalno utvrivanje psihofizike opaanja, intuicije, iskaza, pamenja. Potpuno nauna psihologija polje je "prave kritike uma", a ova je pak potonja neposrednost gledanja sutine fenomena, intuitivno istraivanje. Prema tome, veli dalje Huserl, ako mi inutitivno zahvatamo boju u njenoj punoj datosti i jasnoi, onda je to to je dato "sutina". Ista je stvar i s istim gledanjem, gde je opaaj, doveden do datosti, opaaj po sebi: to dovoenje do datosti

opaaja intuitivno je shvatanje sutine opaaja. A "dokle dostie intuicija, opaajna svest, dotle dostie mogunost odgovarajue "ideacije" (kako sam imao obiaj da kaem u Logikim istraivanjima) ili sagledanja sutine": "ukoliko je intuicija ista i ne obuhvata nikakva prelazna sa-intendiranja, utoliko je sagledana sutina neto adekvatno sagledano, apsolutno dato" (Filozofija kao stroga nauka, str. 29). Po Huserlu, oblast u kojoj vlada ista intuicija obuhvata celokupnu sferu i onoga to psiholog smatra psihikim fenomenom, premda ne u smislu empirijskog prirodnog stava. A sasvim je razumljivo to se sutine, shvaene intuicijom kao neposrednim sagledavanjem, izraavaju pojmovima, na temelju kojih se potom zasni- vaju mogunosti objektivnog i apsolutnog znanja. Intuitivno shvatanje omoguuje apsolutno saznanje, a ono postaje istraivanje sutine, ili analiza svesti: "Intuicija shvata sutinu kao bie sutine", pa ovim nepostavljanjem egzistencije saznanje sutine nije injeniko saznanje, ono ne obuhvata sadraj tvrenja u odnosu na individualnu egzistenciju (ibid, str. 30). Shvatanje sutine zapravo je intuicija sutinske datosti, "intuitivno kao shvatanje sutine", to treba da bude izraeno sudom u adekvatno obrazovanim pojmovima, na emu se i zasniva apsolutno generalno vaee saznanje: fenomenologija, kao ista nauka, jedino moe biti istraivanje ovako shvaenih sutina, dakle istraivanje fenomena u jedinstvu svesti. Fenomenologija je istraivanje sutine koje je izvreno u isto intuitivnom stavu. Fenomenoloki metod upuuje ka jednoj naunoj teoriji uma jedne strogo naune filozofije. A u sutini je filozofije, po Huserlu, da se njen nauni rad kree u sferama direktne intuicije, ukoliko se ona vraa na krajnje izvore: stoga je najvei korak koji treba da uini nae vreme uvianje da se "s filozofskom intuicijom u pravom smislu, s fenomenolokim shvatanjem sutine", otvara beskonano polje rada i jedna nauka koja i bez matematikih metoda postie najstroija i odluna saznanja (ibid., str. 55). Ovo nije nita drugo do "to je mogue manje razuma, to istija intuicija (intuitione sine comprehensione)", uzdignue razuma do uma, gde se to uzdignue meutim shvata kao zasnivanje intuicije kao sagledavanje sutine stvari u transcendentalnom ja transcendentalnim ja, to je napokon temelj transcendentalne fenomenologije, dovrene potom filozofijom ivota, sa "svetom ivota" (die Lebenswelt) u svojem teorijskom horizontu ispitivanja. Transcendentalna fenomenologija u svojoj je biti kritika uma, s intuicijom kao onim poslednjim medijumom saznanja u kojem se dogaa sagledavanje sutine, postavljene fenomenolokom metodom kritike saznanja. Dakle, fenomenolokom metodom kritike saznanja zasniva se fenomenologija kao opta teorija sutine, a ova pak metoda u sebi ima stupnjeve fenomenolokog posmatranja, od fenomenoloke redukcije do istog intuitivnog sagledavanja sutine fenomena, do evidentnosti koja apsolutno sagledava, koja sama shvata. Prema tome, fenomenologija "oznaava jednu nauku, jednu vezu naunih disciplina; ali fenomenologija istovremeno i pre svega oznaava i misaoni stav", specifini filozofski misaoni stav i specifini filozofski metod (Ideja fenomenologije, str. 37). Taj misaoni metod filozofije oznaava i granice te filozofije, a one se proteu od iskljuivanja svega transcendentnog do istih fenomena, ili sagledavanja sutine: tek ovim je fenomenoloko saznanje saznanje sutine, a to i jeste ono to jeste intuicija, kojom pak jeste sutina. Dakle, u fenomenologiji saznanja sutina saznanja direktno se intuitivno (anschaulich) pokazuje, a to je evidencija istine same stvari, budui da je intuicija ono sagledavanje u kojem je dato stanje same stvari. Ono to je maloas reeno, "intuitio sine comprehensione", ovde zadobija svoj puni smisao, u ontolokom stavu logike saznanja; naime, u injenici datosti same stvari u intuiciji, ili intuicijom, a u pogledu njene sutine. S logikog stanovita, intuicija je sagledavanje, (schauende), ali sagledavanje izvora, apsolutnih datosti, dakle ontologije stvari. U toj

sabranosti ontologije i logike, logiki je intuicija kod Huserla uzeta kao saznanje koje je um: "Intuitivno (scheuende) saznanje je um koji sebi postavlja za cilj da razum upravo uzdigne do uma" (Ideja fenomenologije, str. 81). U usporedbi s mistikim, intuicija nije neko razumsko znanje nego intelektualno posmatranje, u kojem se iskljuuje ono transcendirajue miljenje (Meinen) koje je isprepleteno s tim sagledavanjem: uz to, intuicija nije niti neko unutranje opaanje na temelju kojeg poiva isto imanentna apstrakcija koja ideira svoje fenomene i njegove momente (ibid., str. 82). Radi se ovde o moi shvatanja sutine kao evidentne datosti, o nekoj vrsti ideje identiteta bia i miljenja u horizontu bitka. Huserl, naime, kae: u datosti se vidi da se "predmet konstituie u saznanju", a evidentno sagledavanje ovoga nije nita drugo do saznanje u "najpregnantnijem smislu", konano osmiljeno saznanje i njegove predmetnosti, to je opet mogue samo u "sferi iste evidencije" kao sferi normirajue datosti, budui da je ona apsolutna, odreena intutivnim postupkom (schauenden Verfahren). U Kartezijanskim meditacijama, Huserl je ovo nazvao "vraanjem na samu stvar ili stanje stvari u izvornom iskustvu i uvidu". Tu je opet, na tragu dekartovskih meditacija o prvoj filozofiji, fenomenoloki miljen put saznanja do intuicijom evidentne datosti. Fenomenolokim stavom epohe redukuje se prirodnost na transcendentalno, i u odsustvu onog transcendentnog ostaje ista svest kao ist bitak, koji je sutina kao predmetnost po sebi. Intencionalnost je temeljno svojstvo te svesti, jer svest je uvek svest o neemu, emu pripadaju i modusi bitka. Toj intencionalnosti pripada i intencionalna analiza svesti, a ona je upuena na otkrivanje aktuelnosti i potencijalnosti u kojima se predmeti konstituiu, to konano prekorauje ulno jedinstvo svesti i njegovu deskripciju. Ono idealno jedinstvo iskustvene intencionalnosti sveta za Huserla je transcendentalna subjektivnost, a ona pak nije "haos intencionalnih doivljaja nego jedinstvo sinteze". To nadalje znai da "istinsko bie", realno ili idealno, ima znaenje samo kao posebni korelat moje vlastite intencionalnosti (Kartezijanske meditacije, I, str. 29). Tako je onda transcendencija "imanentni kara- kter bitka koji se konstituie unutar ego" (ibid., str. 36). Transcendentalna subjektiv- nost za Huserla je univerzum mogueg smisla i tek ona zahvata univerzum pravog bitka, to konano jeste univerzalna apsolutna konkretnost. Dakle, put filozofskog saznanja put je "univerzalne samospoznaje", jedna transcendentalna fenomenologija saznanja koja kao svoj poetak ima kartezijanski prevrat u ideji apsolutnog utemeljenja nauke. Sledei Dekarta, kae Huserl, veliki preokret vodi do transcendentalne subjektivnosti, i taj obrt prema ego cogito obrt je ka apodiktiki sigurnom i poslednjem tlu rasuivanja, na kojem valja zasnovati svaku radikalnu filozofiju (ibid., str. 59). Fenomenoloka epohe redukcija je sveg psiholokog samoiskustva na transcendentalno fenomenoloko samoiskustvo koje se samo pokazuje u istoj intuiciji. Eidos je intuitivno shvaena optost, odnosno ono to se da tako shvatiti, neuslovljena optost koja je primerena vlastitom intuitivnom smislu (ibid, str. 99). Time to su eidosi pre svih pojmova, jer se ovi prema njima oblikuju, nauka istih mogunosti prethodi naukama o stvarnosti koje tek omoguuje: tako se uzdie, kae Huserl, do metodikog uvida da je ejdetska intuicija, uz fenomenoloku redukciju, temeljni oblik svih posebnih transcendentalnih metoda, to i daje legitimni smisao transcendentalnoj fenomenologiji (ibid., str. 101). Zakljuna re meditacija nosi u sebi svu onu napetost pojma ontologike koja se ovde posvedouje transcendentalnom fenomenologijom kao bitan uvid u stanje stvari bitka i logosa. Govorei o fenomenolokoj radikalnoj samorefleksiji kao univerzalnoj samorefleksiji, nedeljivoj od istinske fenomenoloke metode samorefleksije, Huserl zapravo govori o "logikom obliku jedne intuitivne eidetike" koji je sistematski opis transcendentalnog ega, samoizloenog fenomenologijom transcendentalne redukcije i intencionalnog samoizlaganja: logika intuitivne ejdetike univerzalno je ejdetiko samoizlaganje transcendentalnog ega, a to

nadalje znai kako se fenomenologija a priori konstituie u vlastitoj strogoj intuitivnoj bitnoj nunosti i optosti. Re je, dakle, o "univerzalnom logosu sveg zamislivog bitka", a to pak znai kako bi sistematski i potpuno razvijena transcendentalna fenomenologija bila "istinita i prava univerzalna ontologija", univerzalna konkretna ontologija "ili takoer univerzalna i konkretna nauka o znanosti, ta konkretna logika bitka" (Kartezijanske meditacije, I, str. 162). U tom smislu ona "pravi univerzum znanosti", ona je "totalna znanost o a priori", univerzalna nauka o stvarnom biu iz apsolutnog utemeljenja. tavie, fenomenologija je arheologija koja sistematski ispituje sve "praizvore bitka i istine", dovodei saznanje do najvieg poslednjeg umskog oblika. Stoji li Huserl ovakvom odredbom filozofije kao fenomenologije, s njenim uporitem na ejdetsku intuiciju, na tragu iracionalizma, ili je to otklon od tradicionalne dihotomije o moi zahvata sutine bia u horizontu bitka. Obrazlaui istoriju novovekovne filozofije, Huserl kae kako je racionalizam 18.veka predstavljao naivnost, jedan besmisleni racionalizam, zbog kojeg se ne moe dorei istinski smisao racionalizma: "A kako stoji stvar sa ozbiljnim rasvetljavanjem one naivnosti, one neloginosti, a kako sa racionalnou hvaljenog i nama sugerisanog iracionalizma..... Nije li njegova iracionalnost na kraju ponovo jedna uskogruda i loa racionalnost, i to gora od starog racionalizma. Nije li to ak racionalnost "lenjog uma" koji izmie borbi za rasvetljavanje krajnjih datosti, kao i ciljeva i puteva koji su, polazei od te datosti, konano i istinski racionalno naznaeni.". Za iracionalizam valja nas ubediti kako onaj ko umno rasuuje i obrazlae, a to nadalje znai kako svaki iracionalizam ukida sam sebe (Kriza evropskih nauka, str. 77). Ovim je doista reeno ono to treba rei povodom Huserlovog vlastitog teorijskog situiranja unutar logike teorije saznanja. A kada je o samom izboru logike re, onda je Huserlov put ka logici uma po- stavljen u misaonom hodu od fenomenoloke iste logike do transcendentalne logike. Na tom je putu intuicija miljena kao evidencija (die Evidenz), kao ejdetski akt, kao princip, kao kritika intelektualnog opaanja, dakle kao sam intelektualni pogled (der intellektuallen Anschaung), potom kao prezentnost ili kao praimpresija (Urimpression). Toj samoj stvari kretanja intuicije saobrazan je pomak biti logike. U Logische Untersuchungen logika je ista nauka o saznanju i znanju, jedna dakle teorija teorije ili nauka o sutini nauke, nomoloka nauka o sutini naunog miljenja uopte. Ostavljajui ovaj apriorizam u temelju logike, Huserl u Formale und transzendentale Logik konstituie logiku kao filozofsku disciplinu: ovde je logika transcendentalna teorija nauka, transcendentalna teorija logikog uma, kojoj je formalna tradicionalna logika tek prvi istorijski projekt jedne opte teorije nauka koja se odnosi na ejdetske uslove nauke uopte. Re je dakle o onoj apriornoj nauci koja ispituje poslednje principe kako nauka tako i same sebe, budui da je tek ona teorija logikog uma ili najdublja i najuniverzalnija teorija principa i svih normi nauka, napokon jedna umna nauka umne svesti (Vernunftbewusstsein). Ova je svest transcendentalno ista svest u istoj intuiciji, transcendencija u evidenciji i imanenciji: nauka o njoj mora biti istinita logika, jer samo kao takva moe zahvatiti transcendentalnu unutranjost, te time postati logika teorije apriornog sveta. Ali, logika kao teorija omoguuje temelje nauka, ne omoguujui meutim svoje vlastite temelje, to je mogue tek povratkom na logiki um. Kao logika uma, ili kao teorija logikog uma, logika se pokazuje kao logika stvaralakog ivota ili kao fenomenologija uma, ime tek sebe sobom utemeljuje, bivajui svoja vlastita mogunost kao poslednja nauka koja je nauka principa. Time je premaen put razvoja formalne logike ka formalnoj ontologiji, te korelativni dvostruki smisao formalne logike koji se oituje u tome to se ona pokazuje kao apofantika logika i kao formalna ontoloka logika. Dakle, transcendentalna logika, kao

sistem transcendentalnih principa, konani je sistem fenomenologije logikog uma unutar transcendentalne filozofije, ili o tome ta treba da budu sapientia universalis, Wissenschaftslehre, absolute Wissenschaft, napokon strenge Wissenschaft u vlastitoj koncepciji fenomenologije transcendentalne filozofije. S ovim dovrenjem opet se dogaa poetak u filozofiji. Taj je poetak poglavito miljen u odnosu prema kartezijanskoj sapientia universalis, s izvesnim osvrtima na platonsko zasnivanje logike (der platonischen Begruendung der Logik) kao reakcije na sofistiku skepsis (Formale und transzendentale Logik, str. 1). Platon je u ideji jedne logike nauke uzet kao naivnost koja, konano, smera ka principijelnoj mogunosti zasnivanja poslednjih osnova nauka, k emu je pridruen i Aristotel s njegovom Analitikom kao sistematskom teorijom uvrenih formi miljenja. U pojmu istorijska logika valja, dakle, misliti tu logiku naivnog pozitivizma, dovedenu pred transcendentalnu logiku fenomenoloke filozofije koje tek predstavlja zasnivanje filozofske logike kao nauke nauka. Unutar tog koncepta formalne logike, smeten je i Lajbnic s idejom o mathesis universalis, budui da je i njegov logiki ideal nauke opet jedna pozitivna nauka (ibid., str. 14). Zapravo, itava je rekonstrukcija istorijske, ili formalne, logike rekonstrukcija filozofije racionaliteta, ili rekonstrukcija logikih osnova racionalizma pozitivnih nauka. Racionalitet zapoinje sumiranjem znaenja rei logos, a on najpre jeste govor, misao, seanje. Otuda logika, od logos, legein, a to pak smera ka onome to jeste um, Vernunft. Izvorno je, dakle, logika nauka o umu. Logos treba da je nauni um, a logika apriorna nauka uma. Pojam logike u njenoj istorijskoj tradiciji pokazao se kao nauka logosa u njegovom pregnantnom smislu, kao dakle nauka o logosu u naunim formama, ali je cilj izloiti istu apriornu logiku kao principijelnu nauku, kao sutinsku nauku istog uma: logika zapravo i jeste "samoizlaganje istog uma" ("die Selbstauslegung der reinen Vernunft"), ideal nauke u istom teorijskom umu (ibid., str. 27). Time je prekoraena tradicionalna ideja formalne logike kao apofantike analitike, i njoj samerene ideje formalne ontologije kao formalne apofantike: ove potonje nauke ne pitaju se o onome to omoguava forme miljenja, premda su nauke o formama miljenja. ista logika, kao ista nauka uma, vraa se na praforme, osnov formi (Urformen, Grundformen), omoguujui time samu mogunost formimiljenja, gde se evidencija pokazuje kao apriorna struktura formi svesti, dakle u svojoj valstitoj sutini. U sutini je i smeten pojam intuicije: sutina intuicije je intuicija sutine. S ovim konanim postignuem fenomenologije intuicije misao se stavlja u svoj vlastiti poetak. Taj poetak moe biti uinjen i aristotelovskim uenjem o znanju uma. Mora, dakle, biti da je Huserl pred sobom imao kao uzor Aristotelove spise logike, osobito Prvu i Drugu analitiku, premda o tome nema izriitih direkcija. Platon, Dekart, Lajbnic i Kant, na koje se Huserl uglavnom poziva u fenomenolokom zasnivanju logike uma kao nauke nauka, nisu dovoljni za pokrivanje polja vlastite filozofije apsolutne nauke uma. Filozofija teorijskih nauka postavila je princip uma, pa na toj paradigmi Huserl postavlja osnov ideji neotike intuicije (noetischen Intuition) kao evidencije, ili onoga to jeste samoistina. Kod Aristotela je samoistina aksiom. Pitajui se o tome, da li znanje uzroka pripada jednoj nauci ili ne, pitajui se dakle o prvim poelima ousia, Aristotel se pita zapravo o misaonom posmatranju poela kojima se dokazuju sve druge stvari, osim njih samih: dokazivanje, naime, mora proizilaziti iz neega, mora biti o neemu i radi neega, pa iz toga sledi da se sve dokazne nauke slue aksiomima, ili onim to se mora shvatiti kao praistina ili samoistina (Metafizika, III, 997a 10). Aksiomi su polazne postavke iz kojih neto jeste. Filozofija je

znanje samoistina, jer je ona teorija bia kao bia, i onoga to pripada biu: samoistine, aksiomi, pripadaju biu, one vrede za sve stvari kao bitak, jer je to ono to je u svemu tome zajedniko. Tu optost, to dakle zajedniko svim biima, ne posmatraju prirodne nauke, jer je priroda tek jedan rod bitka: znanje prirode jeste mudrost, ali ne ona prva mudrost (1005b). Metafizika je znanje aksioma, nauka samoistine, ili filozofije principa principa. Filozof ispituje sveukupnu ousia, a on to zna otuda to zna naela dokazivanja i zakljuivanja, to je dakle uen u analitici, na temelju koje i izrie najpostojanija poela svih stvari: filozof ne pretpostavlja poetak, on ga zna na temelju nunosti postojanja principa svih principa. Znanje logike znanje je te nunosti, a ono se ospoljuje i kao znanje kojim stvarima valja traiti dokaz, a kojima ga ne treba traiti, budui da je nemogue da postoje dokazi za sve stvari. Tako je, dakle, prva filozofija i znanje analitike kao logike nauke o umenosti miljenja zakljuivanjem, unutar kojeg se dogaa miljenje poela bia, miljenjem bia kao bia. Druga analitika u svojoj zavrnici razluuje moi znanja prvih poela ili principa (arhai). Sposobnostima razuma (dianoia) saznaje se istina, ali su neke od tih moi uvek istinite, a neke su podlone i zabludama: mnenje i zakljuivanje (doxa kai logismos) ne spadaju u uvek istinite moi saznanja istine, a znanje (nauka) i um (episteme kai nous) uvek su istinite moi razuma. Ovde je nous miljen kao intuicija, kao neposredno znanje uma njim samim, kao dakle delatnost uma, koja je vrsta saznanja kojom se neposredno znaju prvi principi. Nije mogua nauka o prvim principima, a nauka nije princip nauke, premda, osim uma, ni jedna vrsta saznanja nije istinitija od nauke. Kako izvan nauke ne postoji nikakva vrsta istinitog saznanja, tada je um princip nauke jer je princip samoga principa. Nauno znanje je znanje na osnovu rasuivanja i dokazivanja, a na temelju principa kojima je um prvi princip: ta mo saznanja uma, da neposredno zna prve principe, intuitivna je mo uma. Nous je princip nauke ("lego gar noun arhen epistemes", Analyt. post., Lib. I, XXXIII 1, str. 579), a to nadalje znai da je nous ona mo saznanja kojom se postavlja optost i nunost nauke (episteme); koja ispituje one istinite stvari koje ne mogu biti drugaije nego to jesu. U izvesnom je smislu, dakle, noesis nousa neotika intuicija, ili intuicija uma. Ovome se moe pristupiti i s pozicija aksioma, ukoliko oni nisu miljeni kao sveopta zajednika mnenja (koinai doxai), nego kao poetak kojim nije uinjen nikakav poetak. U tom se smislu moe govoriti i o aksiomatskoj intuiciji kao jednoj od moi saznanja uma, premda je ve sutinom aksioma miljena intuicija sutine same stvari: istina je sama ona stvar koja ne moe biti drugaija nego to jeste; evidencija je pak ta sutina istine, shvaena kao istina sutine, intuicije uma. Mirko Aimovi Filozofski fakultet, Novi Sad Oktobar, 1996. Mirko Aimovi The Intuition of the Mind (Summary) In this paper the author considers the role that the intuition of the mind plays in the thought of the Cartesian rational metaphysics and Husserl"s phenomenological philosophy. Special attention is paid to the problem of the Cartesian turn in the idea of absolute foundation of science, and its relationship to the philosophy of universal knowledge of transcendental phenomenology. Following Cartesian meditations about the first philosophy, Husserl phenomenologically traces the path which leads to the intuitively evident giveness, so that the turn towards ego cogito is actually a turn towards apodictic, certain and final ground on which any radical philosophy should be founded. key words: mind, intuition, knowledge, science, principle.

Alfred North Whitehead - nemogunost razumijevanja odnosa filozofija -znanost - religija unutar apstraktnog razlaganja miljenja
Intonacija teme Poduzimamo prohod u prostor naslova teme iz samog djela A. N. Whiteheada ali i iz onog pitanja koje se danas postavlja svim saznanjima koja legitimitet opravdavaju po saobraavanju uzoru vrijednosti spoznaje na koju uzornu vrijednost polae pravo nauna spoznaja. Sva znanja su pred jednim pitanjem: kako, kad nisu nauke, mogu zadobiti obaveznost nauke. No, i nauke su pred obavezom "polaganja rauna" o smislu uzdravanja od svih spekulacija koje ne podlijeu njenim zakonima. Kao intonaciju teme pozivam na dvije, rekli bismo najistije, orijentacije u sazvuje pitanja odnosa metafizike i nauke; Hegelov iskaz da je narod bez metafizike kao hram bez svetinje, i Heideggerov sud; nauka ne misli. Whitehead je blizak svojim iskazom "Nebesa su liena slave Boije". Izdvajamo nekoliko kljunih izriaja mislioca iz djela "Nauka i moderni svijet". U odsjeku 'Izvori moderne nauke' pie: "Kroz svaku filozofiju probija boja neke skrivene uobrazilje pozadine, koja se u njenim tokovima rasuivanja nikad ne pomalja izriito. Helensko shvatanje prirode u sutini je dramsko, ili je takva bar ona kosmologija koja je od Helena prenijeta poznijim vjekovima. To shvatanje prirode ne mora zato da bude pogreno - ali jeste pretjerano dramatino. Stoga se priroda shvatila kao artikulisana na nain dramskog umjetnikog djela, u svrhu poprimjeravanja opih ideja koje se stjeu ka zavretku. Priroda je bila uzraznoliena kako bi svakoj stvari osigurala njen odgovarajui kraj. Postojali su sredite svemira, kao kraj kretanja za stvari koje su teke, i nebeske sfere, kao kraj kretanja za one stvari koje sama priroda vodi navie. Nebeske sfere bile su za stvari neprolazne i nestvorljive, a nie oblasti za stvari prolazne i stvorljive. Priroda bjee drama u kojoj je svaka stvar igrala svoju ulogu." "Hodoasniki oci naune uobrazilje kakva danas postoji jesu veliki tragiari antike Atine Eshil, Sofokle, Euripid. Njihovo vienje nemilosrdne i ravnodune sudbine, koja tragiku radnju vodi njenom neizbjenom ishodu, jeste vienje koje posjeduje nauka. Sudbina u helenskoj tragediji postaje poredak prirode u modernom miljenju. Sveobujmno zanimanje za posebne herojske dogaaje, kao za primjer i potvrdu djelovanja sudbine, u naem se vremenu javlja kao usredsreivanje panje na presudne ekperimente. Imao sam tu sreu da prisustvujem sastanku Kraljevskog drutva u Londonu, kad je Kraljevski astornom za Englesku objavio da su fotografske ploe uvenog pomraenja Sunca, prema mjerenju njegovih kolega iz Opservatorije na Griniu (Greenwich), potvrdile Ajntajnovo predvianje da se svjetlosni zraci povijaju prolazei pored Sunca. itava atmosfera tadanjeg napetog zanimanja bila je upravo ona iz helenske drame; mi smo bili hor koji komentarie odluku sudbine, otkrivenu razvojem odluujueg dogaaja. Bilo je neeg dramskog i u samim okolnostima tog skupa: tradicionalna ceremonija, a u pozadini slika Njutnova, da nas podsjea kako jedno od najveih naunih uopenja mora sada, posle vie od dva stoljea, da pretrpi prvo preinaenje. Nije manjkalo ni linog zanimanja: velika misaona pustolovina napokon se sigurno okonala na obali. Neka mi bude doputeno da ovdje podsjetim na to da sutina dramske tragedije nije nesrea. Ona se nahodi u ozbiljnosti nemilosrdnog odvijanja stvari. Ta neizbjenost sudbine moe se, s obzirom na ljudski ivot, slikovito prikazati jedino dogaajima koji doista ukljuuju nesreu. Jer se jedino pomou njih moe u drami jasno pokazati jalovost bjekstva. Nemilosrdna neizbjenost proima sve nauno miljenje. Zakoni fizike jesu odluka sudbine." "Vjera u poredak prirode, koja je omoguila rast nauke, jeste osobeni primjer jedne dublje vjere koja se ne moe opravdati induktivnim uopavanjem. Ona proizlazi iz neposrednog zagledanja u prirodu stvari kakva nam se otkriva u naem vlastitom neposrednom sadanjem iskustvu. Od vlastite sjenke se ne moe rastati. Iskusiti tu vjeru znai znati da smo mi, budui to to jesmo, neto vie od nas samih; znati da nae iskustvo, nejasno

i fragmentarno kakvo jeste, ipak see u najvee dubine stvarnosti; znati da odjelite pojedinosti, prosto da bi bile one same, zahtijevaju da se nau u nekom sistemu stvari; znati da taj sistem obuhvata sklad logike racionalnosti i sklad estetskog dostignua; najzad, znati da, iako ta harmonija logike pokriva vasionu kao eljezna nunost, estetska harmonija stoji ispred nje kao ivi ideal, kojim se opi tok, u njegovom neravnomjernom napredovanju, uobliava ka boljim, istananijim izdancima." (A. N. Vajthed "Nauka i moderni svijet- Izvori moderne nauke" str. 41., 45., 56.) Filozofija se uzdigla iz neobuzdanosti tenje za znanjem o Bogu, svijetu i ovjeku - predmet metafizike (prima philosophia). Nauka je uzdigla svijet u jedinstven gigantski tehniki pogon. Nalazimo da su ova tri kljuna izriaja u djelu Whiteheada, mislioca kojeg je osobito teko odrediti iz pojedine discipline unutar drugih u kojim je djelovao. Radi se o jednoj, rekli bismo, vieslojnoj figuri moderne angloamerike filozofije. Posigurno je jedno, nauno saznanje je sredinjica razuenosti svojevrsnog misaonog hodoljublja koje ne bih osobno smatrala tekoom njegove misli, jer se iskazivala u svojim izmjenama, makar se u literaturi istie takva tekoa. ta nama, danas, ovaj mislilac priziva? Odgovor ne moemo donijeti analitikim pristupom djelu, da bi ga tako "otvorili". Samo djelo Whiteheada ne nosi izmjena misaonih orijentacija, od faze matematiko-logike djelatnosti, do faze djelovanja na odreenim filozofskim problemima, djelo nosi jedno osobito interesovanje koje stalno u sebi uva sam korijen interesovanja, pa stoga na jedan nepodijeljen nain prohodi u oblasti, same oblasti, nauka (prije svega fizika), religija o kojoj razmilja u njenoj svezi sa estetikom, etikom, filozofija, posebno moderna filozofija i moderna nauka, sve zajedno njegovo djelo nosi jedan nepretenciozni misaoni zahtjev da se "jedno" ovih oblasti otkrije iznutra kako to "jedno" podjednako i danas pod vidom modernog svih tih oblasti ostaje njihova unutarnja veza. Mislilac nas suoava sa pitanjem da li je nauna duhovnost modernog svijeta jedan nesporan primjer provincijalnosti, prostorne i vremenske, s obzirom na ograniavanja iji smisao vidi i u ograniavanju pojmova napredak i civilizacija u odreenju da je napredak civilizacije jednoobrazno kretanje ka boljem. ta je to to mislilac dri "jednim" mjestom svih znanja koje se prikazalo u mnotvu svojih izdanaka? To mjesto je, prvo, "bifurkacija prirode" na onu naim osjetilima izravnu i na onu koja je postulirana a nije osjetilno iskustvena. Dri se da je iz ove bifurkacije Whitehead promiljao epistemoloke tekoe u koje je pristigla suvremena filozofija sa nastankom modernih naunih teorija. Drugo mjesto je, posebno "rodno mjesto nauke", instinktivna vjera u postojanje Reda prirode. Mislilac pie o sjedinjavanju interesa za injenice sa interesom za apstraktne generalizacije. Svako je znanje, rekao bi Whitehead, noeno "stranim interesom za svezu opih naela sa "nesvodljivim i tvrdoglavim injenicama". Ono, pak, to osobito daje "boju" miljenju modernog vremena, itamo u djelu, jeste stav da, za razliku od ranijih spoznaja kada se to jedinstvo pokatkad pojavljivalo i sluajno, danas, provoenje pojedinanih injenica u apstraktno uopavanje konstituira i kultivira misao. U tome je smisao modernog pristupa istraivanju prirode. Raanje "nagonske vjere" u postojanje nekog Poretka Prirode kojeg treba otkriti u svakom sloenom zbivanju. Zapravo, formiranje jedne ope ideje o Poretku Prirode ona je "boja" tose nametnula umovima Zapadne Evrope iz nepomirenosti sa iracionalnim. Dakle, poduzima se promiljanje odnosa filozofija i nauka u irini od njegovih grkih poetaka i s obzirom na posljedice vidljive u novovjekovlju. Drugo, tematizira se potreba uma za jedinstvom znanja koja je vitalna i danas, ali u konfliktu sa samosvjeu nauke. Umno vienje stvari i iskustveno saznanje, nainjene granice kao pretpostavke razliitog razumijevanja svijeta i konsekvenca zamjene jezika sistemom oznaavanja, iroko su raskrilile temu smisla afirmacije uma, kad se um, razliito od grkog izvora smisla uma, u novovjekovlju razvija u pojam subjektivnosti. Whitehead pie da su geniji kao to su Aristotel, Arhimed ili Roger Bacon bili obdareni naunim mentalitetom, idejom da sav prirodni poredak utemeljuju opa naela. Mislilac smatra da takva jedna ideja tek sa 16. i 17. stoljeem "ubrzano" uvodi svijet u novu epohu. Svakako sa Newtonovim djelom "Principia".

Helenski mislioci su, bez sumnje, bili "zaraeni jednom nestrpljivom openitou" (navod iz djela), nalazimo kod tih umova zahtjeve za jasnim idejama, za rasuivanjem na osnovu njihove jasnosti, ali je to "idealni pripremni rad". Nije to bila nauka kako je mi danas shvaamo. Helensko shvaanje prirode je u biti dramsko, a priroda je sama drama u kojoj svaka stvar ima svoju ulogu, a ova se svjedoi u Kraju. Misao F. Bacona koja poziva na djelujue uzroke prije nego na svrne, konane, misao koja poziva na konano, na zavretak, ideju koju su progovorili antiki tragiari, oblikuju dva znaenja svijeta iz kojih nijedna ideja nije bila iskljuena, naputena. U nauci zakoni su odluke sudbine, pie Whitehead. Ideja o jednom konanom sustavu nikad nije slabila. Racionalistiko, sreeno miljenje je biljeg epohe srednjeg vijeka, pa, ipak, Whiteheadu nije dovoljan argumentum uzroka naunog pokreta jedno pravolinijsko kretanje "vjere" o Poretku Prirode od antike do modernog vremena. On pita kako se to uvjerenje toliko ivo unijelo u evropski um. ak, smatra da evropska sigurnost u ispitljivosti prirode nije bila logiki opravdana ni na osnovu njene vlastite teologije. Jedino to mislilac hoe jeste da razumije kako je dolo do same vjere u pojmljivu racionalnost. Vjera u pojmljivu racionalnost ne moe biti razumijevanja s obzirom na antiko stanje uma, mislilac odbacuje mogunost kopije antikog stanja uma. Moe se napraviti kopija neke antike skulpture, ali, to to je mogue razumijevanje prolosti, ne smije prikriti razlike izmeu modernih i antikih "odaziva na iste nadraaje". Razumijevanje razlike tek omoguuje da se razumije kako je dolo do same vjere u pojmljivu racionalnost. Naslov devetog poglavlja "Nauka i filozofija" upuuje na promjene koje su se jednako desile u filozofiji i nauci: "U posebnom sluaju filozofije, ta razlika u tonalnosti ispoljava se ve na samoj povrini. Moderna filozofija proeta je subjektivizmom, nasuprot objektivistikom stavu antikih mislilaca. Ista se promjena da vidjeti i u religiji. U ranoj historiji hrianske crkve, teoloko zanimanje usredsreivalo se na rasprave o prirodi Boga i znaenju inkarnacije, te na apokaliptika predvianja konane sudbine svijeta. U vrijeme reformacije crkva se nadvoje pocijepala neslaganjem glede pojedinanih iskustava vjernika s obzirom na opravdanost postojanja. Pojedinanim subjektom iskustva zamijenjena je ukupna drama sve stvarnosti. Luter je pitao: "Kako sam ja opravdan?" Moderni filozofi se pitaju: "Kako ja posjedujem znanje?" ta, dakle, znai ovaj naglasak na subjektu iskustva?" Pozornost na vlastitu vanost svakog pojedinanog ljudskog bia je jednako istina religije i filozofije koju e potpuno osmisliti Dekart u svojoj "Rijei o metodi" i u djelu "Razmiljanja". Filozofsko i nauno miljenje zalazi iza "tvrdoglavih i nesvodljivih injenica" kako bi unutar sveopih naela bio razjanjen opi tok stvari. Rezultat se razumijeva iz jednog cilja da se izbjegne proizvoljnost i da se sve pojedinosti nau pred jednim zahtjevom racionalnosti. Filozofija nije mogla "izdrati" afirmaciju racionalizacije bez ostatka pa je, smatra Whitehead, odgurnuta iz tokova modernog ivota, filozofija se povukla "u subjektivistiku sferu uma, poto je nauka izagnala iz objektivistike sfere materije". Sreni ivot zajedno je nestao. Mislilac "razvod datira" na kraj sedamnaestog stoljea, nauci je pripala briga o materijalistikoj prirodi a filozofiji je pripala briga o umovima koji misle. Dualizam u kojem je skonano zajedniko nauke i filozofije, ta podjela teritorije izmeu nauke i filozofije, da se svijet nauke ograniio na puku prostornu grau u prostoru i vremenu a svijet filozofije odreen iz sadraja saznavanja pojedinih umova. Um je sam ogranien na vlastiti privatni svijet razmiljanja. Sve je bilo zgotovljeno za pitanje o nainu stjecanja ikakvog znanja o doista objektivnom svijetu nauke. Uspostavio se tako problem prvog reda. Podrazumijeva irina problema dalju diobu ne samo na relate u spoznajnom procesu. Svijest u funkciji saznavanja i ono to se saznaje imenuju se izrazom "subjekt-objekt" koji, kako pie Whitehead, tehniki je lo termin za ono to se otkriva u iskustvu. Termin imenuje materijalistiku teoriju o dvije vrste i neovisne supstancije - materija i um. Um je sad posmatra i relevantan je kako bi se utvrdila samoistovjetna pojedinanost fizikih entiteta. Proste neposredne injenice postaju glavni predmeti interesovanja, u naunom miljenju oni se opet pojavljuju kao "nesvodljive

tvrdoglave injenice", ali je evropski um bio sad spreman, kae Whitehead, za svoju novu misaonu pustolovinu. itava atmosfera, na osobit nain, u umjetnosti (pjesnitvo, skulptura poznog srednjeg vijeka) pokazuje uivanje u poimanju stvari u ijem je okruju ovjek. Nalazimo kod mislioca kljuno mjesto - tvrdnju da se nauka nikad nije oslobodila sebe zasnovanosti na "bezazlenoj vjeri". Potrebno rasuivanje je posudila iz matematike u kojoj je bio ostatak helenskog racionalizma i deduktivni metod. Mislilac dospijeva do razgranienja: a nauka opovrgava filozofiju i da ostaje ravnoduna spram Humeovih osporavanja. Nauka stoji na prekretnici. Kad su vrsti temelji raspukli, fizika, nauna saznanja, temeljni pojmovi trae preispitivanja. To znai da je morala postati filozofska i osloboditi svoje temelje za temeljnu kritiku. Naravno, stav mislioca obavezuje na preciziranje onog do ega je misliocu ponajprije stalo kad je rije o promjeni u odnosu filozofija i nauka, a na temelju te promjene nauka je ubrzavala svoj napredak i nakon prekretnica biljeila novi trijumf. Stoga valja rei da Whitehead iz nauke izvedenu sliku svijeta promilja po onome to se nauci desilo odvojenost nauke od tvrdnji u vezi s naim estetskim i etikim iskustvom. Pretpostavka njegova uvida u smisao nauke u modernom svijetu je iz Dekartovog udjela - opremanja nauke. Misli se na onaj Dekartov udjel koji se ne odnosi na znaaj metode istraivanja, kao pozitivno Dekartovo opremanje nauke. Uenje o umovima kao neovisnim supstancijama imalo je za posljedicu razlaganje apstraktnog miljenja, a odreenje materije kao bezvrijednosti djelovalo je na nastajanje jednog novog odnosa prema prirodi i umjetniki lijepom. Whitehead pie: "Nebesa su liena slave Boije", a umjetnost poela smatrati "lakomislenom triarijom". Posljedice odsutnosti interesa za istinsku vezu svakog organizma s njegovom sredinom, i izdvajanje konanog cilja saznanja izvan i iznad samog predmeta istraivanja, bile su proglavanje takvih ideja irelevantnim. Pretpostavke razlaza nauke i religije Valja sad akcentirati jo jedan uzrok u kojem nalazi mislilac ono bitno pojmova nauka i moderni svijet. Rije je o razlaganju miljenja i znanja u apstrakciju posebnih oblasti miljenja i profesionaliziranja znanja. Mogli bismo sa misliocem rei da su prije uspostavljeni odnosi - sukobi filozofija-znanost-religija dovedeni do vrhunca koji i nema vie smisao sukoba nego smisao jedne razdijeljenosti "odgojene" u ravnodunost izmeu tri odvojene vrste spoznaje svijeta suverene u proizvodnji vlastite slike svijeta, ili, kako Whitehead osobito misli pretpostavku razlaza nauke i religije: "U sedamnaestom vijeku, uenje o kretanju Zemlje osudio je jedan katoliki crkveni sud. Prije stotinu godina, produavanje vremena koje je zahtijevala nauna geologija potreslo je religiozne ljude, i protestante i katolike. A danas je uenje o evoluciji isti takav kame spoticanja. Ovo su samo nekoliki primjeri koji ilustruju jednu opu injenicu. Ali sve nae ideje bie pogreno sagledane ako pomislimo da se ta povratna potekoa ograniava na protivrjenosti izmeu religije i nauke; i da je u tim sporovima religija uvijek grijeila, a nauka vazda bila u pravu. Istinske injenice ovog sluaja daleko su sloenije, i opiru se saimanju u te proste sudove". Nedopustivo je anatemisanje kao zakljuak koji bi se iz sukoba miljenja izveo. Mislilac pie o samopotovanju uma kao imperativu da svaku zapletenu nit prati do njenog konanog rjeenja. Sudar uenja nije samim tim nikakva katastrofa. Kad je sudar izveden i voen iz opih ideja i kad se staje ideje prevaziu, kad se promijene, to ne znai poraz za nauku ve da je osvojen vii stupanj naunog uvida. Whitehead misli isto i o religiji i filozofiji, proces izmjena je stvarni dobitak i on je relevantan za sve njih. Kako mislilac uvia ono njihovo zajedniko? Najprije precizira ta shvaa kao sutinsku osobitost religijskog duha. Religijsko vienje svijeta je onovrsno ljudsko iskustvo, i jedan elemenat ljudskog iskustva koji istrajno ispoljava uzlazno stremljenje. Ono se gubi i ponovo javlja. Ono nije nikakvo "triavo" prolazno iskustvo. Ako se to iskustvo imenuje kao oboavanje Boga, kako to nalazimo kod Whiteheada, onda je rije o najirem iskustvu koje je "pustolovina duha, let ka nedostinom". U biti filozofije znanosti religije je pobuivanje te velike nade za pustolovinom. Miljenje koje nosi takva velika nada stavlja se pred sud budunosti. Na njemu se, smatra Whitehead, mjeri ta za budunost znai

misliti izvornu i bitnu vezu filozofija-znanost-religija. Valja istaknuti da to to mislilac elemenat promjene vidi unutar sadraja pojmova "nada za pustolovinom" najdublje znai da promjena bitno konstituira ta razliita vienja svijeta. Zato to se sam ivot ne moe zatvoriti u isti model, Whitehead, dakle, samu promjenu u vienju ivota, ne kao predmeta, ve ivog organizma, vidi relevantnom, ne porazom nego novim iskustvom koje se stavlja na raspolaganje povijesnom prosuivanju, a ne zatvaranju. Velika tema o funkcionirajuem umu No, Whiteheadovo djelo, kao i neka druga djela koja nosi ova problematika, dospijeva do tekoe da se nakon razlaganja znanosti na oblasti i istraivanje i sama rije o nauci u modernom svijetu, filozofiji i religiji ogranii na potanku analizu uma kako on u dananjici funkcionira. Time velike teme o opim idejama, o pretpostavkama teorijske okupacije nesvodljivih i tvrdoglavih injenica, i druge bivaju potisnute pred istraivanjima mogunosti funkcioniranja uma. Ba e to pitanje postati pitanje prvog reda. Interesovanje za jednu njegovu dimenziju natkrilit e dublje i iroko postavljanje uvida u sposobnost u koju je poloeno jamstvo moi ovjeka i u njoj prepoznata pretpostavka da se znanost slobodno iskae kao nezaustavljivi napredak; neoptereeni, i mo i napredak, kakvim pitanjem o opoj ideji, konanim ciljevima ili svrsi uzleta. Znanost danas utemeljuje obuavanje profesionalaca koji se specijaliziraju za posebne oblasti miljenja iz ega se proizvodi suma znanja. injenica da se radi o sumi znanja izvedenoj iz predmetnih ogranienja znai da je takvo znanje uspjeno, da je znanje openito djelotvorno znanje koje Whitehead definira: "Djelotvorno znanje jeste profesionalizovano znanje, potkrijepljeno ogranienom upoznatou sa njemu potinjenim korisnim predmetima." Slijedi, naizgled "blaga" formulacija opasnosti funkcionirajueg uma koja pravi "spasonosni" prohod u alternativu -umjetnost i obrazovanje, koja je alternativa u istom prostoru svijeta nauke. Odmah se, dakle, javlja pitanje da li je terapeutsko alternative dokaz jo dubljeg zapadanja u prostore razdijeljenog u apstrakcije miljenja iz kojeg se vie ne mogu prepoznati nikakvi izvori, forme mogunosti dostojanstva miljenja da stvara suodnose razliitosti uvida iznutra. Djelotvorno znanje danas proizvodi opasnosti: "Svaka profesija napreduje, ali u vlastitoj koloteini. Sad biti duhovno ukoloteen znai ivjeti u kontemplaciji datog skupa apstrakcija. Koloteina sprjeava da se krene preko polja, a data apstrakcija polazi od neega na ta se vie ne obraa panja. Meutim nema koloteine apstrakcija koja je prikladna za poimanje sveg ljudskog ivota. Tako je u modernom svijetu celibat srednjovekovne uene klase zamijenjen celibatom intelekta koji je odvojen od konkretnog promatranja potpunih injenica. Naravno, niko nije samo matematiar niti samo pravnik. Ljudi ive i van svojih profesija ili poslova. Ali je sutina u sputavanju slobodnog miljenja u jednu koloteinu. Ostatak ivota se razmatra povrno, pomou nesavrenih kategorija miljenja, izvedenih iz jedne profesije." Ope je stanje svih fenomena u svijetu danas; rastue posebne apstrakcije, i suavanje konkretnog estetskog doivljavanja. Gubitak cjeline u nekom od njenih vidova. Mislilac smatra da su otkria devetnaestog stoljea usmjeravala znanje ka profesionalizaciji i da je mudrost "suavana". Ova se pojava mjeri time koliko se uveava potreba za njom. Za Whiteheada je napredak svijeta utemeljen u njegovu naunom vienju proizveo lik praktinog ovjeka. Potisnuta je vrijednost istog uenjaka. U jednom i drugom je izgubljena neka vrijednost: "Kad razumijete sve o Suncu, sve o atmosferi i sve o rotaciji Zemlje, ipak vam moe izmai blistavost sunevog zalaska." Pripravio je tako mislilac "nekakav" produetak puta miljenja koji nije koloteina. Estetsko poimanje nosi ansu poimanja onoga to lei izvan osobnog ja. Estetsko poimanje ukljuuje "osjeajnost", rije koja je upotrijebljena u najopenitijem znaenju, osjeajnost za cjelinu injenica. Umjetnost je svaki izbor da se dobije dobar pogled na vrijednosti, itamo: "Naprimjer, puko namjetanje tijela i oka da se dobije dobar pogled na neki zalazak sunca predstavlja jednu prostu formu umjetnikog izbora. Sklonost ka umjetnosti je sklonost ka ivim vrijednostima". Umjetnost se ne tie samo zalaska sunca, ona je ono to nam je potrebno da uvjebamo; da poimamo organizam u njegovoj potpunosti. Moderni mentalitet je optereen mnotvom

apstrakcija, a to znai da je moderni mentalitet jednako moderni profesionalizam, ona vrsta metode uvjebavanja umova da se saobraavaju rasuivanju koje trai ogranienja obuhvaena u apstraktnom. Rije o jednom udesu nauke, racionalizam se in ultima linea pokazuje kao antiracionalizam "jer podrazumijeva proizvoljno zastajanje na jednom posebnom nizu apstrakcija". Um se ne moe oploivati iz ovakvih metodolokih iskustava i iz njegove odredbe funkcije. Um se tako preputa smrtnoj muci klaustrofobije. Stoga mislilac naglaava da umjetnost koja je potrebna nije neko "prolazno osvjeenje": "Ljudskim biim neophodno je neto to ih privremeno obuzima, neto izvan rutine, u ta bi mogla netremice gledati. Ali ivot ne moe da se podvrgne potpodjelama, sem u apstraktnom razlaganju miljenja. Prema tome, velika umjetnost je neto vie od prolaznog osvjeenja". Zato to mislilac smatra da je u biti ljudskog bia da luta, lutanje samo je jedna estetska vrijednost, zapravo jedna konana vrijednost koju je dominacija materijalnih stvari odstranila. Nalazi da je nauno uvjerenje da je materija u kretanju jedina konkretna stvarnost proizvelo "procjenu" da "estetske vrijednosti ine tek uzgredni, nevani dodatak". Ovim preciznim odreenjem situacije modernog svijeta Whitehead je izgovorio kako se svijet suoio sa sistemom koji se sam razvija i koji on ne moe zaustaviti. Smatra to katastrofom prvog reda. Katastrofa je gubitak sposobnosti duha da luta, gubitak stvaranja estetskih iskustava. Meutim, sam napredak civilizacije, koji je isto to je napredak nauke, pozornica je "pustolovine u oblasti miljenja". Odiseja razuma, promilja mislilac, ui nas o moi razuma, njegovom presudnom uticaju na ivot ovjeanstva, uticaju na preobrazbu ljudskih duhovnih ustrojstava od Talesa do danas. Bez sumnje, Whitehead je u redu onih mislilaca koji helderlinovski misle umjetnost kao umjetnost bivstvovanja. Ta velika hipoteza grke filozofije, kako o njoj pie Gadamer, da umjetnost bivstvovanja "nije primarno karakteristika ljudske samosvijesti, ve bivstvovanja samog koje je na taj nain cjelina i kao cjelina se tako pojavljuje da ljudski um daleko prije treba misliti kao dio umnosti, a ne kao samosvijest koja sebe vidi nasuprot ovoj cjelini", najprisnije stoji u Whiteheadovom djelu. Umjetnost i obrazovanje, kako o njima promilja mislilac, nisu nikakvi "novi principi" koji bi osigurali krajnje jedinstvo. Umjetnost nije princip, u umjetnikom djelu svako nas mjesto gleda. Ne ostavlja nas mislilac sa odgovorom o moguem ostvarenju stalne potrebe uma za jedinstvom. Um u svijetu nauke nema zadatak novih i brzopletih konstrukcija. Ostaje potreba da se konstrukcije raspletu do razgovora kojim smo svi obuhvaeni. Ostaje zadaa uma da u doivljavanju svijeta kao procesa oivi i traganje za drukijim udomljenjem. S razlogom moemo tvrditi da je Dekart, na polju prouavanja vremena, suvereno predvideo dogaaje. Niko nije mogao pretpostaviti da e on, smatrajui da je od sredinjeg znaaja za regulisanje strasti epifiza, ta "mala lezda koje se nalazi usred mozga", nekoliko vekova ranije anticipirati otkrie melatonina izolovanog 1917. godine. Melatonin, supstancu koju epifiza lui u snu, dananja poludela Amerika proglasila je arobnim sredstvom za podmlaivanje. Dekart o tome nije nita znao, ali mu je intuicija bila neobina: jer, premda se jo nita ne moe rei o ovim baj- kovitim svojstvima melatonina, jeste izvesno da on omoguava otklanjanje nepovoljnih posledica vremenske razlike, budui da regulie cikluse sna i budnog stanja. Osamdesetih godina, u lancima amerikih naunika, odata je poast filozofu Dekartu zato to je naslutio znaaj lezde iju svrhu vie niko nije video. Zauzdao je dan i no, ovladao strastima, uzrocima i posledicama, naelima reda i metode: kako je takav ovek mogao prihvatiti da ode u zabit, pratei trag snene kraljice. I to kakve kraljice! Odgojena u ratnim uslovima, mukobanjasta, uasno runa, vedska kraljica Kristina ima ratnike navike. Ustajanje u etiri ujutru, poetak uenja u pet, posle toga razlaz, voljno! I tako mu je kobno jutarnje rano ustajanje, koje je izbegao u koleu, sada nametnuto zbog kraljiinog dnevnog rasporeda. Njoj je dvadeset tri godine, njemu pedeset est. On se

potinjava: kraljica, kae, gospodari svim njegovim strastima. Toliko je zaveden da ponovo poinje da pie stihove, za balete koje tvrdoglavo odbija da svira. A u tom povratku poeziji stalno se pominju bespotrebne okrutnosti rata. Nije nesrean: ima snove, poklone koje mu donosi no. Zapoinje raspravu Istraivanje istine prirodnim prosvetljenjem (Recherche de la verite par la lumire naturelle). Ali ostaje jedna nepobitna injenica: lien je onih svojih dugih noi koje je provodio u razmiljanjima. etiri meseca kasnije, umire od upale plua, tano u asu kada se njegova kraljica budi: u etiri ujutru. Izgleda da ni od ega nije uspeo da pobegne, da ga je, na kraju, sve sustiglo: pokoravanje uobiajenom ritmu dana i noi, ustajanje u praskozorje, pluna bolest od koje mu je i majka umrla, sudbina koju je sigurnom rukom zaokruio i okonao kraljevski dnevni raspored jedne devojke odgojene poput deaka, neobine i lude osobe od koje se Dekart ne brani. Poslednje rei rasprave ije je pisanje prekinula smrt, zaustavljaju se na definiciji mislee stvari. "Pod res cogitans podrazumevam...". Nestrpljenje mlade filozofski nastrojene kraljice nije mu dopustilo da zakljui: jer, nita mu nije moglo biti kobnije od nedostatka vremena.