Anorganska

UVOD
Predmet istraivanja ovog kursa su kemijski elementi i njihovi spojevi. Opa

kemija upoznala nas je s graom i svojstvima atoma, najmanjih graevnih
jedinica elementarnih tvari, te nainima na koje se atomi istog ili razliitih
elemenata mogu spajati meusobno dajui kovalentnu, ionsku i metalnu vezu.
Upoznali smo fizikalna svojstva tako nastalih elementarnih tvari i njihovih
spojeva, koja proizlaze iz svojstava atoma i nastale kemijske veze.
Na ovom kursu saznat emo kako svojstva atoma i kemijske veze odreuju
opa i pojedinana kemijska svojstva elemenata i njihovih spojeva.
Objedinjujui sve te spoznaje, upoznat emo naela dobivanja elementarnih
tvari i spojeva od laboratorija do tehnolokih postrojenja te njihovu primjenu
na raznim podrujima ljudske djelatnosti. Posebno e, meutim, biti ukazana
uloga elementarnih tvari i spojeva, prirodnih i stvorenih ljudskom djelatnou,
u sloenom, jedinstvenom sastavu prirodnih tokova ivota na Zemlji. Taj
sistem je neizdvojivi dio prirodne cjeline, a istovremeno u dalekoj prolosti
svemira jer su i kemijski elementi od kojih je sazdan na svijet, nastali u to
doba.
Sam ivot udesni je proizvod kemijskih procesa na Zemljinom prapoetku, a
njegov razvoj dug je i mukotrpan razvoj stanine (elijske) grae i biokemije.
Bilo je potrebno milijardu godina da se na Zemlji, tada negostoljubivom
planetu vulkana, potresa i atmosfere pune vodika, pojave najjednostavniji
jednostanini (jednoelijski) oblici ivota.
1
ANORGANSKA KEMIJA - Milan Tomljanovic
Jednostanine bakterije i alge, a zatim jednostanine, viestanine, makrozelene alge, vladale su Zemljom bez veih evolucijskih pomaka idue tri
milijarde godina. Tek tada, prije 570 milijuna godina, otprilike 4 milijarde
nakon postanka Planeta, na Zemlji je naglo probujalo mnotvo novih oblika
ivota. Stotinu sedamdeset milijuna godina kasnije, atmosfera dovoljno bogata
kisikom, proizvodom fotosinteze zelenih biljaka u oceanima, omoguila je
ivot i na kopnu, na kojem se tek prije nekoliko milijuna godina pojavio i
dananji ovjek, najsloeniji i najinteligentniji oblik ivota na Zemlji.
1.1. Stvaranje kemijskih elemenata
Praroditelji kemijskih elemenata su vodik i helij. Zapitajmo se kada i kako su
nastali. Bilo je to na samom poetku Svemira, prije otprilike osamnaest
milijardi godina (1,81010), kada je prema teoriji velikog praska (Big
Bang) prvotna jezgra tvari, goleme gustoe i temperature (1032K), eksplodirala
i tvar se neravnomjerno raspodijelila u prostoru. Nekoliko sekundi kasnije, pri
temperaturi od deset milijardi (1010) Kelvina, Svemir je bio napuen velikim
brojem elementarnih estica, neutrona, protona i elektrona. Protoni i neutroni,
zajednikim imenom nukleoni, ubrzo su se spojili u jezgre deuterija i helija i
izgradnja prvih kemijskih elemenata je poela. Ovo pitanje, kao i pitanje
kada je vrijeme poelo? Odakle smo doli? Koja je naa sudbina? to je bilo
prije poetka vremena? to se nalazi izvan ruba Svemira? Da li je mogue
putovati unazad u vrijeme? To su pitanja koja oduevljavaju mlade ljude.
Znanstvenici su napravili znaajan napredak u nedavnim godinama, ali ipak
mnoga pitanja ostaju kontroverzna. Svakako da su ta pitanja provokativna za
svakog od nas, a kozmologiju ine veoma zanimljivim podrujem. Po
definiciji, kozmologija je studija Svemira u cjelini, njegova povijest i
sveukupan sadraj. to kozmolozi podrazumijevaju pod Svemir? Oito je da
se Svemir sastoji od svega to je u njemu. Ali da bismo prouavali sve to bi
bilo vrlo komplicirano i pretenciozno, pa kozmolozi promatraju Svemir kao
cjelinu ba kao to lijenik pregleda nae tijelo bez da razmilja o svakom
atomu unutar njega. Kozmolozi pokuavaju razviti teoriju nastanka ili
evolucije Svemira. Da li je oduvijek postojao ili je roen? Ako je roen, kako?
to e se desiti u budunosti?
Moe li znanost uope doi do tih odgovora? Veina kozmologa misli da
moe. U zadnjih 70. godina, konstruirali su i testirali teoriju koja pokuava
objasniti osnovna svojstva Svemira: teoriju Velikog Praska. Teorija se bazira
na teoriji relativiteta Alberta Einsteina, koja ukljuuje jednadbe koje
znanstvenici rjeavaju kako bi opisali evoluciju Svemira. Jedno od moguih
rjeenja ukljuuje da je Svemir roen. A to je ono to smo napomenuli na
2
poetku ovog poglavlja, da je u trenutku roenja, sve bilo koncentrirano u

jednoj taki-a to znai sve: sva materija, radijacija i energija koju sada vidimo.
Ne iznenauje da je temperatura u toj taki bila ekstremno visoka. Svemir se
poeo iriti jako brzo, rasprujui svoj sadraj u svim smjerovima na velike
udaljenosti. Obzirom kako ovo zvui kao eksplozija, dodijeljen je naziv Veliki
Prasak. Teorija ima dvije osnovne ideje: Svemir je poeo kao beskonano
malen i vru prije nekoliko milijardi godina (1,81010) i odonda se iri i hladi.
Ali teorija ne kae to je stvorilo taj prasak. Ne kae kako su se formirale
galaksije i zvijezde. i ne predvia koliko ima materije u Svemiru i u kakvom
se obliku nalazi.
Ovo je vana taka. Teorija Velikog Praska doputa mnogo razliitih scenarija
detaljne evolucije i sadraja Svemira. Ona je jednostavno temelj na kojem se
grade specifini kozmoloki modeli. Tijekom iduih nekoliko stotina tisua
godina, hlaenjem Svemira na nekoliko tisua kelvina, jezgra vodika i helija
spojili su se s elektronima u atome vodika i helija. Kondenzacijom i
gravitacijskim zgunjavanjem njihove plinovite smjese stvorena su jata
galaktika, zvijezda, planeta i nastavljeno sustavno izgraivanje kemijskih
elemenata termonuklearnim reakcijama fuzije u zvijezdama.
Stvaranje kemijskih elemenata pria je o raanju, ivotu i smrti zvijezda. U
sreditu mlade zvijezde veliine naeg Sunca, na temperaturi od deset milijuna
(107) kelvina nuklearnom reakcijom fisije, etiri vodikove jezgre spajaju se u
helijevu jezgru, uz oslobaanje goleme energije. Po jednom molu helija, dakle
pretvorbom samo 4g vodika u helij, oslobodi se energija od 2,5 milijarde
(2,5109) kJ. Tako se na Suncu svake sekunde u energiju pretvara 4,6
milijuna tona materije. Na Zemlju dospije samo mali djeli te energije, ali o
njemu ovisi cjelokupni ivot. S toga zvijezde moemo smatrati ogromnim
nuklearnim peima koje isijavaju goleme koliine svijetla, topline i ostalih
oblika energije. Kada se glavnina vodikova goriva u zvjezdanoj pei poput
Sunca potroi i pretvori u helij, njeno sredite se zgusne i zbog toga zagrije na
otprilike 100-200 milijuna kelvina. Vanjski slojevi zvijezde istodobno se
ohlade i ire, te zvijezda postaje crveni div. Temperatura njezina sredita
dovoljna je, meutim, za novu termonuklearnu reakciju, u kojoj se spajanjem
jezgra helija nastaju jezgre ugljika. Pri tome izgaranjem helija mogu nastati i
jezgre teih elemenata, kisika, neona i magnezija. Kad potroi i svoje helijevo
gorivo, nuklearna pe mase Sunca spontano se gasi i zavrava svoj ivot kao
golemi grumen ugljika, preobrazivi se iz crvenog diva u bijelog patuljka. U
zvijezdama velike mase, koja je nekoliko puta vea od mase Sunca, stvaranje
elemenata ne zavrava se sa ugljikom i kisikom ve se nastavlja i dalje.
Izgaranjem helija, temperatura u sreditu tako velikih crvenih divova,
superdivova, poraste na vie od 500 milijuna kelvina, to je dovoljno za niz
3
novih termonuklearnih reakcija, u kojima spajanjem jezgara lakih elemenata

nastaju jezgre teih elemenata, sve do eljeza, Z(Fe)=26. Takva zvijezda moe
zavriti svoj ivot u snanoj eksploziji, zvanoj Supernova. Pri tome, drugim
vrstama nuklearnih reakcija, nastaju jezgre elemenata teih od eljeza.
Eksplozijom Supernove oslobaa se gradivni materijal za nove zvjezdane
sustave, kao to je na, Sunev sistem.
1.2. Postanak i graa Zemlje
Put elementarnih tvari, od njihova postanka do izgradnje Zemlje, vodi nas
dalje do Suneva sistema koji je nastao prije otprilike 4600 milijuna godina iz
polako rotirajueg, golemog oblaka meuzvjezdanog plina i praine, veinom
sastavljenog od vodika i helija iz doba velikog praska. U oblaku su se nalazile
i male koliine drugih elemenata, nastalih termonuklearnim reakcijama u
starijim zvijezdama i izbaenih u svemir eksplozijom Supernova. Stvaranje
Suneva sistema zapoelo je u trenutku kada se oblak pod djelovanjem vlastite
gravitacije stao uruavati u sebe i saimati oblikujui rotirajui disk. Sredite
diska, s najveom koncentracijom plina, gravitacijskim se zgunjavanjem
zagrijalo do temperature potrebne za termonuklearnu pretvorbu vodika u helij.
Nova zvijezda, sredite naeg planetarnog sustava, Sunce, tako je bilo roeno.
U vanjskim, hladnijim dijelovima oblaka, sile trenja udruene sa silama
gravitacije, skupile su estice svemirske praine i oblikovale ih najprije u
manja tijela promjera nekoliko kilometara. Tijekom otprilike 100 milijuna
godina iz tih su se tijela oblikovali planeti Suneva sistema.
Na svom je poetku Zemlja poput ostalih planeta bila najvjerojatnije vrua
smjesa krutih estica metala i metalnih oksida. Prirodnim geokemijskim
procesima u njenom se sreditu oblikovala dijelom kruta, dijelom rastopljena
metalna jezgra, barisfera, na koju se nadovezao vrui omota rastopljenog
stijenja s plinovima i parama razliitog sastava. Hlaenjem Zemlje na njenoj je
povrini iz tvari omotaa nastala tijekom otprilike 800 milijuna godina vrsta
kora, litosfera. Nakon to se povrina dovoljno ohladila, kondenzacijom
vodene pare iz praatmosfere, na Zemlji su nastali okeani oblikujui
hidrosferu, koja danas obuhvaa sve vode na Zemlji. Naposljetku,
fotosintezom zelenih biljaka oblikovao se i kisikom bogati Zemljin plinoviti
omota atmosfera. Unutar cijelog prostora Zemlje oblikovao se prostor
organskog svijeta, biosfera, u kojoj obitavaju svi ivotni oblici na Zemlji.
Biosfera obuhvaa jedan dio troposfere, najnieg sloja atmosfere, najvei dio
hidrosfere te jedan dio litosfere.
4
Plinoviti Zemljin omota, atmosfera, sadrava u stalnim koliinama plinove

duik, kisik, argon, ksenon, kripton, neon, helij i radon, dok su koliine
ugljikova dioksida, vodene pare i danas, na alost, ozona, promjenljive.
Atmosferu ine troposfera, stratosfera, mezosfera, termosfera i egzosfera, u
kojoj nema vie plinova (slika 1.1.). U graninom podruju stratosfere i
mezosfere, na visini od 30-50 km djelovanjem ultraljubiastih zraka na kisik
nastaje ozon, koji apsorbira gotovo sve ultraljubiaste zrake. U posljednjim
desetljeima prolog vijeka govori se o oteenju ozonskog omotaa zemljine
atmosfere, koji je naroito izraen u atmosferi iznad zemljinih polova. Pojava
ozonske rupe iznad Antarktika i Arktika je posebno izraena u vrijeme
polarnog proljea. Ovaj fenomen, po sadanjem saznanjima, je posljedica
velike antropogene emisije u atmosferu pojedinih aktivnih plinova (CO, CH4,
NOx, CFC i dr.) ije prisustvo dovodi, do razgradnje ozona, odnosno
destrukcije ozonskog omotaa zemljine atmosfere. No o tome e biti
detaljnijeg govora u poglavlju (22. Oneienje i zatita zraka)
021
AREFSOMRET
011
001
AZUAPOZEM
09
)rabm(P
100,0
08
AREFOZEM
07
10,0
1, 0
1
06
AZUAPOTARTS
05
001
04
AREFSOTARTS
01
03
02
AZUAPOPORT
01
AREFSOPORT
0001
)C ( arutrepmeT
C0
)mk( ejlmez enirvop danzi anisiV
C 05 -
C 001 -
Kameni Zemljin sloj,

litosfera u uem smislu, graena je preteno od silicija i
aluminija, te se naziva
sial.
Kontinentalni
blokovi siala uklopljeni su u amorfni,
plastini sloj zvan
sima, graen preteno
od silicija i magnezija.
Na siman se nadovezuje sloj nifesima,
graen od nikla, eljeza, silicija i magnezija, a oba sloja zajedno ine omota.
Sama Zemljina jezgra,
barisfera, vjerojatno
je
graena
od
uglavnom
tekih
metala, eljeza, nikla i
kobalta i naziva se
nife.
Slika 1.1. Atmosferski slojevi
5
1.3. Rasprostranjenost kemijskih elemenata na Zemlji

Rasprostranjenost
pojedinog
Tablica 1.1. Maseni udio
elementa u svemiru Suneva sistema
elemenata u Zemljnoj kori
ovisi prije svega o stabilnosti i Element
Maseni udio %
46,6
reaktivnosti njegove jezgre. Kako je kisik
27,7
silicij
od svih poznatih elemenata eljezo
8,1
aluminij
element s najstabilnijim jezgrom,
5,0
eljezo
ono je uz helij, vodik, kisik i ugljik
3,6
jedan
od
najrasprostranjenijih kalcij
2,8
natrij
elemenata
u
Svemiru.
2,6
kalij
Rasprostranjenost
kemijskih magnezij
2,1
elemenata na Zemlji uvjetovana je, titanij
0,44
meutim, i fizikalnim i kemijskim fosfor
0,12
procesima koji su se zbivali tijekom mangan
0,1
njezina stvaranja. S toga su ostali nemetali 10-2 - 10-4 svaki
10-2 - 10-7 svaki
najzastupljeniji elementi koji su se iz ostali metali
solarnog plina mogli izdvojiti kao
stabilne, estice praine bili metali, primjerice eljezo i nikl, i oksidi
elemenata, primjerice magnezija, silicija, aluminija, kalcija i kroma. Plinovitih
elemenata ili njihovih spojeva, zatim vodika, metana, CH4, ili amonijaka, NH3,
na Zemlji je znatno manje. Iz tablice 1.1. vidimo da 99,16% mase Zemljine
kore izgrauje samo 11 elemenata. Pri tome maseni udio elemenata sa
atomskim brojem od 1 do 29 iznosi 99,9%, dok maseni udio svih ostalih
prirodnih elemenata iznosi 0,1%.
Samo se nekoliko elemenata na Zemlji pojavljuje u elementarnom stanju. To
su plemeniti plinovi, duik, N2, kisik, O2, sumpor, S8, te plemeniti metali kao
to je zlato. Svi se ostali elementi pojavljuju u mnotvu kemijskih spojeva.
6
2. KEMIJSKI ELEMENTI I NJIHOVI SPOJEVI

2.1. Vodik
Vodik je prvi u nizu elemenata periodnog sistema. Njegov atom sadri samo
jedan proton i samo jedan elektron, to mu u klasifikaciji elemenata daje
poseban poloaj. Vodik se spaja s gotovo svim ostalim elementima, a jedan je
od bitnih sastojaka cjelokupne ive materije.
2.1.1. Opa svojstva i rasprostranjenost
Zbog karakteristine elektronske konfiguracije 1s1 vodik nema odreeni
poloaj u periodnom sistemu. Moemo ga jednakim pravom smatrati lanom
1. i 17. grupe. U prvu grupu mogao bi se svrstati zbog toga to u s-orbitali ima
samo jedan elektron kao i alkalijski elementi, a mogao bi biti lan i 17. grupe,
jer mu nedostaje jedan elektron do konfiguracije plemenitih plinova. Meutim,
prema svojim osobinama vodik ne pripada ni u jednu od ovih grupa. ini se da
je vodik, uzimajui u obzir cijeli svemir, izrazito najrasprostranjeniji element.
Tako su zvijezde, pa i nae Sunce, sastavljene uglavnom od vodika (maseni
udjel je oko 90%). Uzimajui u obzir Zemljinu koru s okeanima, na svakih
tisuu atoma dolazi 150 atoma vodika, pa je po broju atoma u zemljinoj kori
vodik trei element, odmah nakon kisika i silicija. Meutim, po masi je na
jedanaestom mjestu. Elementaran vodik na zemlji dolazi samo u najviim
slojevima atmosfere i kao sastavni dio vulkanskih plinova.
7
2.1.2. Dobivanje i svojstva vodika

Otkrie vodika pripisuje se H. Cavendish-u koji je 1766. godine proizveo
vodik reakcijom uarenog eljeza i vodene pare:
3Fe(s) + 4H2O(g)
Fe3O4 + 4H2
Fe3O4-magnetit, je smjesa eljezo(II) oksida i eljezo(III) oksida, FeO i Fe2O3.

H. Cavendish je takoer 1781. godine dokazao da eksplozijom smjese vodika
i kisika nastaje voda. Odatle vodiku ime hidrogen (grki: hydor = voda, genao
= stvoriti) koje mu je dao A. L. Lavoasier.
Premda je vodik otkriven prije vie od dvijestotine godina, njegovi izotopi
otkriveni su tek u prolom stoljeu. Kako se izotopi nekog elementa po svojim
svojstvima meusobno razlikuju, H. C. Urey je smatrao da se izotopi vodika
mogu razdvojiti na osnovu njihovih razliitih vrelita. Zato je isparavao 5 L
tekueg vodika, nadajui se da e vrlo mali volumen tekuine koji e preostati,
sadravati izotop vee molarne mase. I doista, ostatak volumena od 2 mL
sadravao je izotop dvostruko vee molarne mase od obinog vodika.
Otkriveni izotop dobio je naziv deuterij ( teki vodik). Za svoje otkrie H. C.
Urey dobio je Nobelovu nagradu 1934. godine.
Vodik je jedini element iji izotopi imaju svoje kemijske simbole. Prirodna
smjea izotopa vodika sadri laki vodik ili procij, 1 H , deuterij, 2 H ili D i
radioaktivni tricij, 3 H ili T. Na svakih 6600 atoma lakog vodika dolazi jedan
atom deuterija, pa je njegov brojevni udio u prirodnoj smjesi X(D) = 0,015%,
dok je brojevni udio tricija znatno manji. U tablici 2.1. navedena su neka
fizikalna svojstva izotopa vodika.
Tablica 2.1. Fizikalna svojstva izotopa vodika
Izotop
M/g mol-1
Vrelite/ C
Energija veze/kJmol-1
H2
D2
T2
2,02
4,03
6,03
-253
-249
-248
436
443
447
8
Posljedica razlike u molarnim masama izotopa vodika su i razliita fizikalna

svojstva njihovih spojeva. Tako
se obina i teka voda (H2O i
D2O) razlikuju u svim fizikalnim
svojstvima. Primjerice, talite
teke vode je pri +3,8 C, a
vrelite je pri 101,4C. Gustoa
teke vode je priblino 10 % vea
od gustoe obine vode. Stavimo
li kocku leda teke vode u obinu
vodu pri O C, ona tone.
U laboratoriji se vodik najee
dobiva u Kippovu aparatu (slika
2.1.) reakcijom cinka
i
razrijeene kloridne ili sulfatne
kiseline:
Zn(s) + 2H+(aq)
Slika 2.1. Ureaj za dobivanje vodika
Zn2+(aq) + H2(g)
Vidimo da se reakcija zasniva na oksidacijskom djelovanju vodika koji se od

stepena oksidacije +1 reducirao na elementarno stanje. Pri tome je dolo do
odgovarajue oksidacije. U biti, redoks-sistem:
2H+ + 2e-
H2(g)
Druga zgodna laboratorijska metoda kojom se dobiva vodik jest djelovanje

vode na vrste hidride, najee na kalcij hidrid:
+
) g (2
2H
+Ca
) s (2
2H +Ca H
+ 2OH
to je zapravo redoks proces, kod kojeg atom vodika iz molekule vode oksidira
negativan hidrid-ion iz Ca hidrida:
H+ + H-
H2(g)
9
Trea metoda laboratorijskog dobivanja vodika moe posluiti i reakcija

nekih metala (onih koji imaju negativan redoks potencijal) s luinama
(bazama), ako takvi metali grade hidrokso komplekse. Takvi su metali, npr.
aluminij i cink.
Konano, za laboratorijsko dobivanje vodika moe se upotrijebiti i elektroliza
vode. Kako voda slabo vodi elektrinu struju, u praksi se kao elektrolit
upotrebljavaju otopine alkalijskih hidroksida. Za vrijeme elektrolitikog
procesa na katodi se reducira vodik, a na anodi oksidira kisik. Elektrokemijske
reakcije na elektrodama jesu ove:
Katoda:
Anoda:
Ukupna reakcija:
4H2O + 4e2H2(g) + 4OHO2(g) + 4H2O + 4e4OH2H2O

2H2(g) + O2(g)
Za industrijsko dobivanje vodika postoji vie metoda:

1. Danas je vjerojatno najvanija metoda za industrijsku proizvodnju vodika
krekiranje (piroliza) ugljikovodika:
C2H6(g)
C2H4(g) + H2(g)
I metan se iz prirodnih izvora moe termiki razloiti na ugljik i vodik, ali se

vie izvodi reakcija sa vodenom parom pri 1100 C:
CH4(g) + H2O(g)
r H=214,4 kJmol-1
CO(g) + 3H2(g)
Reakcija je endotermna i potrebna energija najjednostavnije se nadoknauje

izgaranjem dijela metana s kisikom:
CH4(g) + 2O2(g)
CO2(g) + 2H2O(g)
r H = 801,6 kJmol-1
2. Druga vana metoda industrijskog dobivanja vodika jest redukcija vodene

pare s ugljikom, odnosno oksidacija ugljika s vodikom iz vodene pare. To
se otkrilo sintezom amonijaka iz elemenata duika i vodika 1909. godine
(F. Haber i C. Bosch):
C(s) + H2O(g)
CO(g) + H2(g)
r H = 131,25 kJmol-1
10
I to je endotermna reakcija, pa se, radi nadoknaivanja energije, obino

kombinira s izgaranjem ugljika:
C(s) + O2(g)
r H = 393 kJmol-1
CO2(g)
3. Elektroliza. Znatne koliine vodika mogu se dobiti kao nusproizvod

elektrolize vodene otopine natrij klorida.
Budui da je elektrolitski vodik vrlo ist, upotrebljava se za hidriranje
masnoa i za druga katalitika hidriranja.
Najvii stepen istoe vodika moe se postii difuzijom kroz paladij, ili
sintezom, a zatim razlaganjem prikladnog hidrida.
Elementarni vodik je na sobnoj temperaturi plin bez boje, ukusa i mirisa.
Najlaki je od svih plinova, a tekui vodik ja najlaki od svih tekuina. Kao to
se vidi iz tablice 2.2. talite i vrelite vodika su vrlo niski, to pokazuje da su
meumolekulske sile vrlo slabe.
Tablica 2.2. Fizikalna i kemijska svojstva vodika
Kovalentni
radijus
nm
Ionski
radijus
nm H-
Talite K
Vrelite K
Energija
ionizacije
eV
0,029
0,208
14,1
20,4
13,6
Redoks
Koeficijent
potencielektro nejal
gativnosti
V
2,1
0,0
Energija
veze H2
kJ/mol
435,1
Molekula vodika sastoji se od dva atoma povezana kovalentnom vezom. Da bi

se razorio jedan mol molekula na pojedinane atome, potrebno je utroiti,
(prema tablici 2.2.) 435,1 kJ
H2(g)
2H(g)
r H = 435,1 kJmol-1
Pri obinoj temperaturi vodik nije osobito aktivan. Bilo bi onda logino
pretpostaviti da e atomski vodik biti znatno reaktivniji, jer se na taj nain
moe utedjeti energija potrebna za razaranje njegove molekule. To se zaista i
dogaa.
2.2. Spojevi vodika
Spojevi vodika pripadaju negativnom stepenu oksidacije (-1) i pozitivnom
stepenu oksidacije (+1).
11
2.2.1. Spojevi vodika s negativnim stepenom oksidacije

Spojeve u kojima vodik ima stepen oksidacije 1 nazivamo hidridima. Hidride
moemo grubo klasificirati u tri skupine:
a.) hidridi solnog karaktera koji sadre H- ion i koji openito pokazuju
svojstva ionskih spojeva.
b.) metalni hidridi koje grade d i f-elementi (lantanidi i aktinidi); ti hidridi
imaju gotovo metalnu vodljivost i druga svojstva metala ili semimetala.
c.) kovalentni polimerizantni hidridi koji ine najslabiju definiranu i
najmanje istraenu skupinu hidrida.
2.2.1.1. Hidridi solnog karaktera. U ovu skupinu pripadaju spojevi vodika s
alkalijskim (LiH, NaH, KH, RbH, CsH) i nekim zemnoalkalijskim elementima
(CaH2, SrH2 i BaH2). Svi hidridi alkalijskih elemenata imaju strukturu natrij
klorida, dok struktura hidrida zemnoalkalijskih elemenata pripada rompskom
sistemu.
Svi hidridi solnog karaktera dobivaju se zagrijavanjem taline metala s
vodikom:
2MH(s)
2M(l) + H2(g)
odnosno za hidride zemnoalkalnih metala:
M(l) + H2(g)
MH2(s)
Temperatura reakcije za dobivanje ionskih hidrida varira izmeu 300 do 700

C uz pritisak vodika od 101,3 kPa (1 atm).
Svi hidridi solnog karaktera reagiraju s vodom dajui vodik:
H- + H2O
H2(g) + OH-
ali reakcija svih hidrida nije jednako burna.

2.2.1.2. Hidridi metalnog karaktera. Ve smo rekli da ovoj skupini pripadaju
hidridi lantanida i aktinida. Tu pripadaju i hidridi kroma, CrH. Openito se
pretpostavlja da vodik u metalnim hidridima moe biti prisutan na tri naina:
12
kao atom u kristalnoj reetki metala, pa bi mu pripadao stepen oksidacije 0,

kao H+-ion tako da je valentni elektron prebaen u vodljivu vrpcu,
kao H ion s jednim elektronom dobivenim iz vodljive vrpce.
2.2.1.3. Kovalentni hidridipolimeri. Skupini polimeriziranih kovalentnih

hidrida ponajprije pripadaju hidridi bora i hidridi elemenata koji se u
periodnom sistemu nalaze blizu bora. To su: aluminij hidrid, AlH3 i berilij
hidrid, BeH2. Jedno od najvanijih svojstava svih kovalentnih hidrida jest
sposobnost adicije M-H na nezasiene veze. Ta je sposobnost najpoznatija i
najvie se upotrebljava kod hidrida bora.
2.2.2. Spojevi vodika s pozitivnim stepenom oksidacije
Stepen oksidacije +1 mnogo je vanije oksidacijsko stanje vodika, jer tu
pripada veina njegovih spojeva. U ovim spojevima vodik je vezan za
elemente vee elektronegativnosti kao to su C, N, O, halogeni i uope
elementi nadesno u periodnom sistemu. Svi ovi spojevi su preteito kovalentne
prirode.
Spojeve u kojima vodik ima stepen oksidacije +1 dobivamo uglavnom
sintezom odgovarajuih elemenata. Ali zbog velike koliine energije koju je
potrebno dovesti da bi se razorila molekula vodika, te reakcije teku dovoljno
brzo samo pri povienoj temperaturi ili uz prisutnost katalizatora. Vodik se s
kisikom spaja u vodu uz oslobaanje velikih koliina energije:
2H2(g) + O2(g)
2H2O(g)
r H = 483,6 kJmol-1
Meutim, pri sobnoj temperaturi ta je reakcija tako spora da se uope ne moe

mjeriti. Ali ako kisik i vodik vodimo preko katalizatora (fino razdijeljena
platina) oni e i na sobnoj temperaturi prijei u vodu.
Zagrijemo li, pak, smjesu vodika i kisika na temperaturu 600C, reakcija je
popraena eksplozijom, pa se ova smjesa naziva plinom praskavcem. Da bi se
reakcija izvodila bez eksplozije, moramo vodiku dovesti kisik tek u asu
paljenja. To se radi tako da se oba plina dovode odvojeno do tzv. Daniellova
plamenika, a onda se na zajednikom izlazu plinska smjesa zapali (slika 2.2.)
13
Slika 2.2. Daniellov

plamenik
Na taj se nain reakcijska toplina moe korisno upotrijebiti za autogeno
rezanje ili autogeno zavarivanje metala, jer temperatura plamena dosee do
2700 C.
Za industriju su osobito vane reakcije vodika s ugljikom i njegovim
spojevima. Te su reakcije poznate pod zajednikim imenom kao procesi
hidriranja. Tako vodik i ugljik monoksid pod pritiskom i uz cink oksid kao
katalizator daju metanol:
+
) g (2
+ 2H
CHOH
)g(
)g(
CO
Uz druge uvjete CO i H2 daju razne ugljikovodike (Fischer-Tropschova

sinteza benzina).
Zajednika je osobina svih tih reakcija da se poveava stepen oksidacije
vodika od 0 na +1. Prema tome vodik se oksidirao, odnosno djelovao je kao
redukcijsko sredstvo. Kako su to najvanije reakcije vodika, on se obino
smatra redukcijskim sredstvom, to nije uvijek tano.
Upotreba vodika rezultira iz njegovih navedenih osobina. Tako se u industriji
troe goleme koliine vodika za sintezu amonijaka, hidriranje ugljena i ulja i
za proizvodnju kloridne kiseline. Vodeni plin, koji sadri velike koliine
vodika, vano je gorivo, a smjesa vodika i kisika upotrebljava se za postizanje
visokih temperatura pomou Daniellova plamenika. Kako je vodik najlaki od
svih plinova, nekada se upotrebljavao za punjenje balona, ali kasnije, zbog
zapaljivosti vodika, prednost je dana heliju. Konano, vodik se upotrebljava i
kao vrlo pogodno redukcijsko sredstvo.
2.2.3. Bioloko djelovanje vodika
Vodik je esencijalni element za ive organizme. Ubrajamo ga meu
organogene elemente (C, H, O, N), tj. osnovne elemente koji izgrauju
14
bioloki vane spojeve, primjerice ugljikohidrate (eeri, krob, celuloza),

proteine (bjelanevine-visokomolekularni polipeptidi), lipide, vitamine i dr.
(vidi u Dodatku - Bioloki podaci)
2.3. Voda
Posebno mjesto meu spojevima vodika zauzima voda, H2O, spoj kisika i
vodika.
Prisjetimo se: molekule vode dipolnog su znaaja (slika 2.3.) i meusobno su
vezane vodikovom vezom. Zahvaljujui vodikovoj vezi, voda je na sobnoj
temperaturi u tekuem agregatnom stanju.
Kada bi njezine molekule bile povezane samo van der Waalsovin silama, voda
bi kao i sumporovodik, H2S, bila na sobnoj temperaturi plin, a ivot na Zemlji,
u nama poznatom obliku, bio bi nemogu.
Vodikova veza je takoer razlogom razmjerno
visokog ledita vode i pravilne tetraedarske
strukture leda. Kako je gustoa vode najvea na
4 C, led je laki od vode i pliva na vodi. Zato se
prirodne vode zamrzavaju od povrine prema
dnu, a led na povrini titi ive organizme u vodi
Slika 2.3. Molekula
od smrzavanja.
vode
Pogledamo li Zemljin globus, zapazit
Tablica 2.3. Rasprostranjenost
emo da je veina Zemljine povrine
vode na Zemlji, maseni udio (%)
prekrivena vodom. Procjenjuje se da
voda prekriva dvije treine Zemljine morska voda
97,33
povrine, a njezin volumen iznosi 1,39
jezera sa slanom vodom
0,008
milijardi km3. Najvei dio te goleme
polarni led i ledenjaci
2,04
koliine ini slana voda u morima i
voda u zemlji
0,61
okeanima. Tablica 2.3. nam pokazuje
jezera sa slatkom vodom
0,009
da je udio slatke vode u ukupnoj
zasiene otopine soli
0,005
koliini vode na Zemlji vrlo mali. Od
vodena para u zraku
0,001
ukupne koliine slatke vode, veliki dio
voda u rijekama
0,0001
nije nam dostupan jer je zarobljen u
ledenjacima, polarnom ledu, atmosferi
i duboko ispod Zemljine povrine.
Od ukupne koliine vode koja padavinama dospije na Zemlju, oko treine vrlo
brzo ispari u atmosferu, treinu upije Zemlja, a treina se vodotocima vraa u
jezera, mora i okeane. Povrinske vode isparavaju, a vodena para odlazi u
atmosferu, i tako se ciklus ponavlja.
15
To kruenje vode u prirodi nazivamo hidroloki ciklus.

Kao polarni spoj voda je dobro otapalo za mnoge polarne tvari. Prirodna
voda sadri otopljeni ugljikov(IV) oksid te stoga otapa i teko topljive
karbonatne stijene:
CaCO3(s) + CO2(aq) + H2O(l)
Ca2+(aq) + 2HCO3-(aq)
Uz ione kalcija i hidrogenkarbonatne ione, u slatkoj i povrinskoj vodi i
podzemnoj vodi nalaze se i ioni magnezija, natrija, te kloridni i sulfatni ioni.
Takva voda, ako nema bakterija je pogodna za pie i naziva se tvrda voda.
Poeljno je da litra pitke vode sadri 0,5 grama otopljenih tvari, a najvea
dozvoljena koliina je 1,5 grama. Vode koje sadravaju vie od 1 gram
otopljenih tvari u 1 litri vode nazivaju se mineralne vode.
Kuhanjem tvrde vode iz otopine izlazi otopljeni ugljikov dioksid, koji se
slabije otapa u vodi pri povienoj temperaturi. S toga se iz otopine izluuje
kalcijev karbonat (kamenac):
Ca2+(aq) + 2HCO-3(aq)
CaCO3(s) + CO2(g) + H2O(l)
Omekavanje vode postupak je kojim se uklanjaju ioni koji uzrokuju tvrdou

vode. Koji su to ioni? To su kalcijevi i magnezijevi ioni, koji su u obliku soli:
hidrogenkarbonata, sulfata i silikata nalaze u tvrdoj vodi. Tvrdoa vode koja
potjee od kalcijeva i magnezijeva hidrogenkarbonata moe se ukloniti
kuhanjem, pri emu hidrogenkarbonati prelaze u netopljive karbonate.
Opisanu tvrdou vode nazivamo karbonatna ili prolazna tvrdoa. Meutim,
zbog velikog utroka energije otopljene soli se iz vode ne uklanjaju na taj
nain.
Dok prolaznu tvrdou moemo ukloniti
kuhanjem, stalnu tvrdou ne moemo.
Stalnu tvrdou ine sve u vodi otopljene
soli, osim hidrogen karbonatnih soli.
Prolaznu i stalnu tvrdou vode nazivamo
ukupnom tvrdoom.
Uklanjane svih kationa i aniona iz vode, tj.
postupak deionizacije vode, provodi se
pomou sintetski pripravljenih organskih
smola sloene strukture koje imaju
Slika 2.4. Deionizacija vode
16
izmjenjive vodikove ione, kationski (kiseli) izmjenjivai, ili izmjenjive

hidroksidne ione, anionski (bazni) izmje-njivai. Kationskim izmjenjivaima
uklanjamo katione, a anionskim izmjenjivaima anione iz vode. Postupak je
prikazan na slici 2.4., a sastoji se u tome da se proputanjem vode kroz kiseli
izmjenjiva vodikovi ioni (H+) iz izmjenjivaa zamjenjuju kationima iz vode,
primjerice:
2H-smola + Ca2+(aq)
Ca-smola + 2OH-(aq)
U anionskom izmjenjivau hidroksidni ioni

zamjenjuju anionima iz vode, primjerice:
OH-smola + HCO
(OH-) se iz izmjenjivaa
HCO3-smola + OH-(aq)
) qa (3
Osloboeni vodikovi i hidroksidni ioni iz izmjenjivaa odlaze u vodu. Ti se

ioni zbog slabe disocijacije molekula vode, meusobno vezuju:
H+(aq) + OH-(aq)
H2O(l)
Tijekom koritenja, kationskom i anionskom izmjenjivau nakon nekog

vremena ponestane vodikovih i hidroksidnih iona. Zato se izmjenjivai
moraju regenerirati. Regeneracija se provodi ispiranjem kiselog izmjenjivaa
klorovodinom kiselinom i ispiranjem baznog izmjenjivaa natrijevom
luinom. Pri tome se kationi vezani u kiselom izmjenjivau zamijene
vodikovim ionima iz klorovodine kiseline, a anioni vezani u baznom
izmjenjivau hidroksidnim ionima iz natrijeve luine.
2.3.1. Reakcije s vodom
Voda je najvanije i najvie primjenjivano otapalo. Ona ima kiselo-bazna
svojstva. Poznata je reakcija vode s metalima, primjerice s natrijem. U toj
reakciji atomi natrija oksidiraju u natrijeve katione, a atomi vodika iz vode
reduciraju se u molekularni vodik:
2Na(s) + 2H2O(l)
2Na+(aq) + 2OH-(aq) + H2(g)
r H < 0
Kaimo, stoga, neto o oksidacijskim i redukcijskim svojstvima vode. Atom

vodika u vodi ima najvii mogui oksidacijski broj 1, pa se atomi vodika u
molekuli mogu samo reducirati. U toj reakciji voda djeluje kao oksidacijsko
sredstvo. Atom kisika u vodi ima najmanji mogui oksidacijski broj 2, to
znai da se atom kisika moe samo oksidirati. U toj reakciji voda djeluje kao
17
redukcijsko sredstvo. Redukcijski potencijal obje navedene reakcije ovisi o

pH otopine.
U istoj vodi koncentracija vodikovih iona jednaka je 10-7 mol/dm3, a pH
vrijednost iznosi 7. Uz tu pH vrijednost i uz pritisak kisika (odnosno vodika)
iznad otopine, p(O2) = 1 bar (odnosno p(H2) = 1 bar) redukcijski potencijali
navedenih reakcija su:
O2(g) + 4H+(aq) + 4e2H+(aq) + 2e-
H2(g)
2H2O(l)
pH = 7
E = 0,82 V
pH = 7
E = 0,41 V
Vrijednost redukcijskog potencijala redoks sistema koji ine vodikov ion i

vodik ukazuje da e voda moi oksidirati samo one tvari iji je redoks
potencijal kod te pH vrijednosti manji od 0,41 V. Primjerice voda oksidira
natrij u natrijeve ione jer je standardni redukcijski potencijal redoks-sistema
koji ine natrijevi ioni i natrij, E0(Na+/Na) jako negativan.
Redukcijsko djelovanje vode u tekuem agregatnom stanju, pri kojem nastaje
plinoviti kisik, znatno je slabije. Samo najjaa oksidacijska sredstva,
primjerice plinoviti fluor, mogu oksidirati kisik iz vode. Znaajna je reakcija
u kojoj kisik otopljen u vodi djeluje oksidacijski, tj. reducira se. (vidi kod
eljeza str. 151).
18
3. Elementi 18. skupine

3.1. Plemeniti plinovi (inertni plinovi)
Plemeniti plinovi su helij, He, neon, Ne, argon, Ar, kripton, Kr, ksenon, Xe i
radon, Ra. Oni su u periodnom sistemu svrstani u 18. skupinu (grupu).
Engleski fiziar Rayleigh (Reli) i kemiar Ramsay (Remzi) su 1894. godine
zapazili da duik iz zraka ima specifinu teinu 1,257 g/L, dok duik dobiven
iz kemijskih jedinjenja (NO2, NH3), pokazuje manju specifinu teinu, 1,253
g/L. Oni su zakljuili da se u atmosferskom duiku mora nalaziti neki plin koji
je tei od duika. I zaista, kada su iz zraka izdvojili duik, a zatim da prevodili
preko uarenog magnezija, duik se spojio sa magnezijem, a ostao je jedan,
dotle, nepoznat plin. Tom plinu su dali ime argon, (grki trom, bez
aktivnosti), jer su ustanovili da se ne jedini ni sa kojim elementom. Ovo
otkrie je u nauci nazvano trijumf tree decimale, poto je razlika u treoj
decimali kod specifine teine zranog i istog duika bila povod za ovo
otkrie.
Godinu dana kasnije, uspjelo je Ramsay-u da frakcijskom destilacijom tenog
zraka dobije helij, neon, kripton, i ksenon. Plemeniti plinovi skupa su u zraku
zastupljeni sa priblino 1 % po volumenu. Godine 1900. je otkriven i radon,
kao proizvod raspadanja radioaktivnih elemenata. Tako je nastala nova grupa
elemenata u periodnom sistemu, zvana plemeniti, rijetki ili inertni plinovi
Najvaniji predstavnik ove skupine elemenata je helij.
19
3.2.Nalaenje i dobivanje plemenitih plinova

Godine 1868. otkrivena je u spektru Sunca jedna narandasta linija koja nije
odgovarala spektralnoj liniji ni jednog poznatog elementa. Zakljueno je da se
radi o novom elementu i dali su mu ime helij (grki: helios = sunce). Ista
linija je kasnije otkrivena u spektru nekih zvijezda, a i u spektru vulkanskih
plinova Vezuva. Kasnije je helij naen i u mineralima urana i radioaktivnim
vodama. Industrijski se dobiva iz zemnog plina.
Ostali plemeniti plinovi: neon, argon, kripton i ksenon naeni su samo u zraku.
Svi ukupno zauzimaju 0,94 % volumskih dijelova zraka, a koliina pojedinih
plinova u zraku je slijedea:
helij
neon
argon
kripton
ksenon
He
Ne
Ar
Kr
Xe
5,0 10-4
1,8 10-3
0,98 m3
1,1 10-4
8,0 10-6
Plemeniti plinovi se industrijski dobivaju frakcijskom destilacijom tenog

zraka. S obzirom na male koliine pojedinih plinova, ovo je kompliciran
posao.
3.3. Pregled i osobine plemenitih plinova
Plemeniti plinovi su skladno smjeteni u periodni sistem izmeu jako
elektronegativnih halogenih elemenata i jako elektropozitivnih alkalnih
metala. I kod njih se mijenjaju osobine sa porastom atomske teine. Poto su
kemijski inertni, mogu se porediti samo fizikalna svojstva (tablica 3.1.)
elemenata koji pripadaju u 18. grupu periodnog sistema.
Tablica 3.1. Fizikalna svojstva elemenata 18. skupine
Helij
Neon
Argon Kripton Ksenon
Talite C
- 272,2 - 248,7 - 189,4 - 157,3
Vrelite C
- 268,9 - 246,0 - 185,2 - 152,3
Redni broj
2
10
18
36
Rel. atomska masa
4,0
20,2
39,9
83,8
Prvaenerg. ionizac/eV
24,6
21,6
15,8
14,0
20
- 111,9
- 108,1
54
131,3
12,1
Radon
- 113
- 65
86
222
10,8
Atomi svih plemenitih plinova imaju elektronske konfiguracije karakterizirane

s popunjenim valencijskim orbitalama.
Konfiguracije:
He
1s2
Ne
2s22p6
Ar
3s23p6
Kr
4s24p6
Xe
5s25p6
Rn
6s26p6
Iz tablice se vidi da ovi elementi imaju vrlo velike vrijednosti za energiju

ionizacije, to znai da vrlo teko mogu otpustiti elektrone. Na obinoj
temperaturi i pod obinim pritiskom plemeniti plinovi su kemijski inertni.
Stoga tako dugo nisu bili otkriveni, iako su zastupljeni u zraku sa skoro 1 %.
Atomi plemenitih plinova se meusobno ne povezuju u dvoatomne molekule,
kao to to ini veina obinih plinova. Za njihove molekule se kae da su
jednoatomne. Prema tome, njihova molekularna teina jednaka je atomskoj.
Inertnost ovih elemenata se objanjava strukturom njihovih atoma. Svi, izuzev
helija, imaju u vanjskoj ljusci 8 elektrona. Dakle, svi imaju stabilnu
konfiguraciju oktet, iz kojeg ni jedan elektron ne moe lako izai, niti u tu
zajednicu moe ui neki elektron izvana. Kao to je stabilna vanjska ljuska sa
8 elektrona, tako je stabilna i po redu prva K-ljuska sa 2 elektrona. Kod
helija to je istovremeno i vanjska ljuska.
Poto se sve kemijske reakcije svode na premjetanje vanjskih elektrona kod
elemenata koji stupaju u reakciju, znai da elementi kod kojih se ne mogu vriti
ta premjetanja ne mogu ni uestvovati u kemijskim procesima inertni su.
3.4. Primjena plemenitih plinova
Helij ima osobinu vrlo male topljivosti u krvi; mijea se sa kisikom u odnosu
21% kisika i 72 % helija. Ta smjesa se zove helijev zrak, koji u suvremenim
ronilakim aparatima slui roniocima za disanje na velikim dubinama, umjesto
zraka. Naime, na dubini, pod velikim pritiskom duik se otapa u krvi (ako
ronilac udie obian zrak). Kad ronilac izlazi na povrinu, dolazi pod mnogo
manji pritisak i stoga duik naglo izlazi iz krvi u obliku mjehuria (slino kao
ugljen dioksid iz vode kada se otvori boca soda vode). To dovodi do
zaepljenja krvnih sudova, to se zove ronilaka bolest. Meutim, ako se
duik zamjeni helijem, do tih nezgoda ne dolazi.
Upravo zbog svoje inertnosti, plemeniti plinovi su nali vanu praktinu
primjenu u tehnici elektrine rasvjete. Poznato je da jaina svjetlosti koju daje
elektrina sijalica zavisi od temperature do koje je zagrijana metalna nit
(volfram) u sijalici. U sijalici ne smije biti zraka, jer bi se nit na visokoj
temperaturi djelovanjem kisika iz zraka oksidirala i brzo pregorjela. Ne moe
21
biti ni vakuum u sijalici jer bi se u vakuumu usijana metalna nit isparavala.

Stoga u sijalici sa vakuumom nit se ne smije zagrijati preko 2000 C, a na toj
temperaturi se dobije slaba svjetlost. Meutim, kad su poeli puniti sijalice
plemenitim plinovima, mogla se poveati temperatura volframove niti na
preko 2400 C, ime se dobilo mnogo jae osvjetljenje.
Druga vana primjena plemenitih plinova je za svjetlee reklame svjetlost u
boji. Staklene cijevi ispunjene plemenitim plinovima daju elektrinoj struji
manji otpor nego zrak. Kada se kroz te plinove proputa elektrina struja,
dobiju se svjetlosti karakteristinih boja: neon daje crvenu, helij boju
slonove kosti, argon plavu, kripton ukastu, ksenon svjetloplavu.
Mijeanjem dvaju ili vie plinova i upotrebom cijevi od obojenog stakla
postie se bogat izbor svjetlosti vrlo prijatnih boja.
22
4. Elementi 17. skupine

4.1. Halogeni elementi (grki: hals = sol, genao = stvoriti), u prirodi se
preteito nalaze u obliku soli.
Ovoj skupini pripadaju: fluor, F; klor, Cl; brom, Br; jod, I; astat, At. Obino
se zajednikim imenom nazivaju halogenima zbog toga to izravno s
metalima daju soli. Karakteristika je halogenih elemenata naglaena slinost u
kemijskom ponaanju. Ako i postoje razlike u kemizmu halogenih elemenata,
onda je to vie razlika u intenzitetu nego u vrsti kemijskih reakcija.
4.2. Osobine skupine
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma halogenih elemenata jesu ove: ns2
np5
F
Cl
Br
I
At
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
2s22p5
2s22p6
2s22p6
2s22p6
2s22p6
3s23p5
3s23p63d10
3s23p63d10
3s23p63d10
4s24p5
4s24p64d10
4s24p64d104f14
5s25p5
5s25p65d10 6s26p5
Iz pregleda se vidi da je za sve halogene elemente zajednika elektronska

konfiguracija ns2np5. Razlikuju se samo po broju elektrona u unutarnjim
kvantnim stanjima.
Sljedea tablica (4.1.) pokazuje, osim kovalentnih, ionskih i van der
Waalsovih radijusa i talite i vrelite tih elemenata.
23
Tablica 4.1 Fizikalna svojstva elemenata 17. skupine

Van der
Ionski
Simbol
Kovalentni
Waalsov radijus X2elementa
radijus nm
radijus nm
nm
F
0,072
0,135
0,136
Cl
0,099
0,180
0,181
Br
0,144
0,195
0,195
I
0,133
0,215
0,216
At
-
Talite
C
Vrelite
C
-223
-102
-7,3
114
-
-187
-34,6
58,78
183
-
Za astat podaci nisu navedeni jer je to radioaktivni element s kratkim

vremenom poluraspada (7,5 sati) i ne moe se pripremiti u dovoljnim
koliinama da bi mu se ispitala svojstva.
U elementarnom stanju elementi 17. grupe prave dvoatomne molekule u
kojima su atomi povezani kovalentnom vezom uz sve sparene elektrone.
Prema tome, veze izmeu pojedinih molekula moraju biti slabe i uzrokovane
iskljuivo van der Waalsovim privlanim silama. Najjae su privlane sile
izmeu molekula joda, a najslabije izmeu molekula fluora. U istom smislu
opada i talite i vrelite halogenih elemenata.
4.2.1. Pregled spojeva halogenih elemenata
Na osnovi elektronske konfiguracije, odnosno poloaja u periodnom sistemu,
halogeni elementi prave spojeve od minimalnog stepena oksidacije 1 do
maksimalnog stepena oksidacije +7. Pregled fizikalnih svojstava u tablici 4.1.
navodi nas na zakljuak da bi kemizam tih elemenata morao biti vrlo slian,
uzimajui, naravno u obzir da mnoga svojstva ove grupe opadaju u nizu F-ClBr-I. Zbog elektronske konfiguracije sa sedam elektrona u zadnjem
elektronskom nivou, halogeni elementi lako primaju jedan elektron i postaju
negativno nabijeni ioni. Svi ti elementi daju s vodikom spojeve tipa Xhalogenovodike, koji u vodenim otopinama, zbog protolitike reakcije,
reagiraju kiselo, pa ih smatramo kiselinama. Soli tih kiselina nazivamo,
openito, halogenidima (fluoridi, kloridi, bromidi i jodidi).
4.3. Fluor
Kao to moemo i oekivati, zbog izvanredne kemijske aktivnosti, fluor u
prirodi dolazi iskljuivo u spojevima s negativnim stepenom oksidacije.
Glavni prirodni spojevi fluora su: CaF2 fluorit, Na3AlF6 kriolit ,
Ca5(PO4)3F fluoroapatit
24
Treba napomenuti kemijsku aktivnost fluora, jer taj element napada gotovo
sve metale. Na sreu kod nekih se metala djelovanje fluora zaustavlja zbog
stvaranja zatitne koice fluorida. Tako su bakar, nikal i magnezij praktiki
otporni prema utjecaju fluora.
Fluor je plin svijetlo ute boje, izvanredno otrovan. Meutim, fluorovi derivati
metana i etana pokazuju neoekivano malu otrovnost. Zbog toga se fluoridi
ugljika esto upotrebljavaju umjesto amonijaka u rashladnim ureajima. U
trgovini ti spojevi dolaze pod nazivom:
freon 11 CFCl3 fluor-triklor-metan,
freon 12 CF2Cl2 difluor-diklor-metan,
freon 22 CHF2Cl difluor-klor-metan
Mala otrovnost tih spojeva tumai se njihovom izvanrednom kemijskom
inertnou. Meutim, ipak, neke od najotrovnijih poznatih organskih supstanci
sadre fluor.
Drugo veliko podruje primjene fluora proizlazi iz polimerizacijskih
sposobnosti tetrafluoretilena, C2F4. Upravo kao to eten, C2H4, moe
polimerizacijom praviti polietilen, tako i C2F4 moe polimerizacijom initi
politetrafluoretilen. Politetrafluoretilen je plastina masa poznata pod
trgovakim imenom teflon. Odlikuje se izvanrednom kemijskom inertnou i
moe bez oteenja podnositi i najtee uvjete korozije.
Zbog svoje aktivnosti fluor se moe spajati gotovo sa svim elementima, a zbog
najjaeg oksidacijskog djelovanja moe oksidirati gotovo sve to doe s njim
u dodir. To je razlog zato fluor reagira s vodom razliito od ostalih halogena.
On naprosto oksidira kisik vode, pri emu nastaje O2, O3 i F2O.
4.4. Klor
Od svih halogenih elemenata najvie se primjenjuje klor. Klor je uto zelen
plin. Otkrio ga je vedski kemiar Scheele (ele) 1744. godine, a tek je 1810.
godine engleski kemiar Davy (Devi) dokazao da je klor element. On mu je
dao ime klor (grki: hloros = uto zelen). Koristi se kao sirovina u razliitim
tehnolokim procesima pri proizvodnji drugih spojeva, primjerice u organskoj
kemijskoj industriji za proizvodnju kloriranih organskih spojeva. Veliki
potroa klora je industrija papira jer je klor dobro sredstvo za izbjeljivanje.
Materijali za ije izbjeljivanje nije pogodan klor, izbjeljuju se sumpornim
dioksidom, SO2. Dezinfekcijsko djelovanje klora koristi se u pripremi pitke
25
vode, kada se koristi plinoviti klor, koji reagira s vodom, pri emu nastaju
klorovodina i hipoklorasta kiselina:
H+(aq) + Cl-(aq) + HOCl(aq)
hipoklorasta kiselina
Cl2(g) + H2O(l)
Molekule hipokloraste kiseline, HOCl, prodiru kroz staninu (elijsku)

membranu, unitavajui u stanici enzime, koji su bitni za ivot bakterija.
Hipoklorasta kiselina tako ubija bakterije, ali nije uinkovita protiv virusa,
osobito onih koji uzrokuju uticu.
Klorom se dezinficira i voda za kupanje u bazenima.
Natrijev klorid je glavna sirovina iz koje se industrijski proizvodi klor.
Elektrolizom taline ili vodene otopine natrijeva klorida na anodi se razvija
klor.
Laboratorijski se klor najee proizvodi reakcijom klorovodine kiseline i
kalijeva permanganata. S obzirom da je klor vrlo tetan po zdravlje, uvijek
kada se radi s njim treba biti oprezan.
4.4.1. Klorovodik i kloridi
Klorovodik je otrovan, lako zapaljiv, bezbojan plin. Dimi se u dodiru sa
vlanim zrakom jer s vlagom reagira i stvara kapljice klorovodine kiselina. Iz
istog razloga djeluje nadraujue na sluznicu, a slino djeluje i na oi. U
sluaju dodira klorovodika s oima, potrebno je oi isprati s mnogo vode i
zatraiti medicinsku pomo.
Industrijski se klorovodik moe dobiti izgaranjem vodika u struji klora:
H2(g) + Cl2(g)
2HCl(g)
Ovaj se nain proizvodnje danas naputa jer se velike koliine klorovodika

dobivaju kao nusprodukt prilikom kloriranja organskih spojeva, primjerice
metana, CH4:
CH4(g) + 4Cl2(g)
Laboratorijski se klorovodik
koncentrirane sulfatne kiseline.
CCl4(g) + 4HCl(g)
proizvodi
reakcijom
26
kuhinjske
soli
Prisjetimo se:
u eluanom soku ljudskog organizma ima klorovodine kiseline. Maseni udio te
kiseline u zdravom organizmu je 0,5 %. Ona pomae u razgradnji hrane. C-vitamin u
tim uvjetima reducira trovalentne ione eljeza Fe3+ u dvovalentne ione Fe2+. To je
osobito vano, jer sluznica eluca moe apsorbirati samo dvovalentne ione eljeza.
Ljudi koji imaju viak kiseline u elucu uzimaju razliite preparate za smanjenje
kiselosti (anticide). Neki od tih preparata sadre natrijev hidrogenkarbonat (soda
bikarbonu), NaHCO3. Djelovanje te soli na smanjenje kiselosti eluanog soka ide na
taj nain to otapanjem natrijeva hidrogenkarbonata u vodi oslobaaju se
hidrogenkaronatni ioni. Oni veu vodikove ione iz kiseline u eluanom soku.
Jednadbe reakcije su:
H+(aq) + HCO3 (aq)
H2CO3(aq)
kiselina baza
Slaba ugljina kiselina raspada se na ugljikov(IV) oksid i vodu:
H2CO3(aq)
H2O(l) + CO2(g)
Ukupna reakcija je:
H+(aq) + HCO3 (aq)
H2O(l) + CO2(g)
Na taj se nain dio klorovodine kiseline u eluanom soku neutralizira.
Soli klorovodine kiseline, kloridi, primjenjuju se u razliite svrhe, a osobito natrijev

klorid ili kuhinjska sol, NaCl. Kloridi metala su uglavnom dobro topljivi u vodi
(hladnoj), osim olovnog(II) klorida, PbCl2, srebro(I) klorida, AgCl i ivina(I) klorida,
Hg2Cl2.
4.4.2.
Bioloko djelovanje halidnih iona (to su: F-, Cl-, Br-, I-)
4.4.2.1. Fluoridni ioni, F-, sprjeavaju kvarenje zubi (zubni karijes). Pitka voda
obino sadri nedovoljnu koncentraciju fluoridnih iona. Zato se u nekim zemljama
pitkoj vodi dodaju topljive fluoridne soli, primjerice, natrijev fluorid, NaF ili kalajni
(II) fluorid, SnF2, kako bi se postigla njihova koncentracija od 1 ppm (ppm = part
per million = jedan dio na milion dijelova = 10-6). Iz istog razloga se zubnim
pastama dodaju topljivi fluoridi.
Da vidimo kako fluoridni ioni djeluju protiv zubnog karijesa. Zubi su kristalne
strukture, a kristalnu reetku grade hidroksiapatit, Ca5(PO4)OH i vlaknasti proteini.
Proces nastajanja hidroksiapatita je mineralizacija, a blago otapanje zubne cakline
koja se zbiva zbog razgradnje hidroksiapatita je demineralizacija. Oba procesa
zbivaju se istodobno:
demineralizacija
5Ca2+(aq) + 3PO43 (aq) + OH (aq)
mineralizacija
Ca5(PO4)3OH(s)
27
Svaki uzronik koji uklanja bilo koji od iona nastalih u procesu demineralizacije
(prema Le Chatielirovom principu) pomie ravnoteu u desno, tj. potpomae proces
demineralizacije. Najei uzronici su hrana bogata kiselim sastojcima i eer, koji
se pod djelovanjem bakterija razgrauje na organske kiseline. Kiseline vezuju
demineralizacijom osloboene hidroksidne ione i stoga uzrokuju da proces
demineralizacije napreduje. Ove neeljene promjene mogu se suzbiti fluoridnim
ionima jer oni djelomino pretvaraju hidroksiapatit u fluoroapatit, koji je u kiselim
otopinama gotovo sto puta slabije topljiv od hidroksiapatita.
Unoenje vika fluoridnih iona tetno je po zdravlje jer fluoridni ioni uzrokuju
bolesne promjene u kostima i kemijski se veu s kalcijevim ionima, prisutnim u krvi:
Ca2+(aq) + 2F (aq)
CaF2(s)
Smanjena koncentracija kalcijevih iona u krvi uzrokuje bolno grenje miia,

oslabljeno disanje i nepravilan rad srca. (vidi u Dodatku - Bioloki podaci)
4.4.2.2. Kloridni ioni, Cl , unosimo u organizam preteito upotrebom kuhinjske
soli. Za zdrav ivot valja dnevno uzimati oko 0,5 g soli. Meutim, najee unosimo
nekoliko puta vie soli, tj. oko 2 g. Viak uglavnom potjee od preraenih ivenih
namirnica, pitke vode i nekih lijekova. Ljudi koji dulje vrijeme uzimaju vie od 2 g
soli dnevno boluju od visokog krvnog tlaka.
4.4.2.3. Bromidni ioni, Br , bitni su za djelovanje nekih enzima (enzimi ili fermenti
su organske supstancije komplicirane kemijske grae koji ubrzavaju ili izazivaju
razliite kemijske procese u ivim organizmima, a u toku procesa ostaju
nepromijenjeni. Vladaju se, prema tome, kao bioloki katalizatori. Svaki enzim
(ferment) razgrauje odreenu organsku tvar, pa je njihovo djelovanje strogo
specifino. Sudjeluju i pri stvaranju organskih spojeva. Vanu ulogu imaju i u
razliitim tehnolokim procesima, npr. u proizvodnji koe, duhana, aja, vina , piva,
kruha, eera itd. Prema uobiajenoj terminologiji enzimi redovito nose nastavak
aza, koji se dodaje supstratu na koji djeluju ili naziva procesa koji izazivaju. Smatra
se da samo u ovjejem organizmu djeluje 20 30 hiljada razliitih fermenata, koji
aktivno sudjeluju u njegovom metabolizmu), a kalijev bromid, KBr, upotrebljava se
kao sedativ i kao sredstvo protiv grenja uzrokovanog epilepsijom.
4.4.2.4. Jodidni ioni, I , prije svega bitni za nastajanje dva hormona u naem tijelu, a
to su tiroksin i trijodotionin. Navedeni hormoni su bitni za rast, regulaciju i
odravanje mukih i enskih reprodukcijskih funkcija. Nedostatak jodidnih iona moe
uzrokovati guavost i bolesno stanje lijezde titnjae. Da bi se nadoknadio
nedostatak jodidnih iona u prehrani, sol se jodira, tj. kuhinjskoj soli se dodaje kalijev
jodid, KI. (vidi u Dodatku - Bioloki podaci)
28
5. Elementi 16. skupine halkogeni elementi

5.1. Halkogeni elementi to su elementi 16. skupine periodnog sistema
kemijskih elemenata.
Naziv potjee od grkih rijei: halkos = ruda i genao = stvoriti, jer su u
Zemljinoj kori najvie zastupljeni u obliku ruda. To su dva nemetala, kisik i
sumpor, zatim polumetali, selen i telur, te radioaktivni metal, polonij.
Meusobno pokazuju manje slinosti u kemijskom ponaanju nego halogeni
elementi.
Izolirani atomi 16. skupine imaju ove elektronske konfiguracije: ns2np4
O
S
Se
Te
Po
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
2s22p4
2s22p6
2s22p6
2s22p6
2s22p6
3s23p4
3s23p63d10 4s24p4
3s23p63d10 4s24p64d10
3s23p63d10 4s24p64d104f14
5s25p4
5s25p65d10 6s26p4
Prema tome, zajednika elektronska konfiguracija halkogenih elemenata jest

ns2np4, s dva nesparena elektrona u dvije p orbitale, a razlikuju se samo po
broju elektrona u unutarnjim kvantnim stanjima:
ns
np
Tablica 5.1. prikazuje fizikalna svojstva elemenata 16. skupine.
29
Tablica 5.1.Fizikalna svojstva elemenata 16. skupine.

Simbol
elementa
O
S
Se
Te
Po
Van der
Waalsov
radijus nm
0,14
0,185
0,20
0,22
-
Kovalentni
radijus nm
0,074
0.104
0,117
0,137
0,153
Ionski
radijus X2nm
0,14
0,184
0,198
0,221
-
Talite
C
Vrelite
C
-219
119
220
450
-
-183
444,6
685
1390
-
Zbog malog atomskog radijusa oekivali bismo da kisik gradi dvoatomnu

molekulu u kojoj su atomi kisika povezani dvostrukom kovalentnom vezom, a
preostali su elektroni spareni. No, kisik je paramagnetian, to ukazuje da u
molekuli ima nesparenih elektrona. Tumaenje strukture molekule kisika je
veoma komplicirano, pa emo i nadalje strukturu molekule kisika prikazivati
dvostrukom vezom. (Paramagnetine se tvari u magnetnom polju ponaaju
kao magneti. Pojava je uzrokovana strukturom s nesparenim elektronima).
Druga alotropska modifikacija kisika, ozon, troatomna je molekula koja
nastaje reakcijom atomnog i molekulskog kisika (slika 5.1.).
O
O
128 pm
128 pm
O
O
O=O + O
117
Slika 5.1. Molekula kisika i molekula ozona

Sumpor gradi dvoatomnu molekulu tek pri temperaturi vioj od 600C. Pri
sobnoj temperaturi, sumpor tvori stabilnu prstenastu molekulu, S8, a selen
jednaku molekulu, Se8, ali i lanastu molekulu, Sen (slika 5.2.), dok su
molekule telura, vjerojatno iskljuivo lanaste, Ten.
a.
b.
Slika 5.2. Graa molekule sumpora: a.) S8, b.) Sen

Zbog male molekule samo su kisik i ozon plinovi pri sobnoj temperaturi, dok
su ostali elementi vrste tvari.
30
5.3. Spojevi halkogenih elemenata

Halkogeni elementi grade ionske i kovalentne spojeve. U spojevima sa
alkalijskim i zemnoalkalijskim metalima atomi halkogenih elemenata
postiu stabilnu oktetnu konfiguraciju primanjem dva elektrona. Primjerice,
izgaranjem magnezija u kisiku nastaje magnezijev oksid, ionski spoj kristalne
strukture:
+2
Mg
-2
Mg + O
MgO
S prijelaznim elementima halkogeni grade i ionske i kovalentne spojeve.

U spojevima sa nemetalima atomi halkogenih elemenata stvaraju zajednike
elektronske parove. Primjerice, u molekuli sumporvodika atom sumpora je
povezan s dva atoma vodika zajednikim elektronskim parovima:
S
H
H S
2
H + S + H
sumporvodik
Zahvaljujui malom atomskom radijusu, atom kisika s atomom nemetala
slinog radijusa moe stvarati vie zajednikih parova gradei viestruku
kovalentnu vezu. Tako su u molekuli ugljikova(II) oksida, CO, ugljik i kisik
povezani trostrukom kovalentnom vezom, a u ugljikovu(IV) oksidu, CO2,
dvostrukom kovalentnom vezom:
C
uglikov(II) - oksid
uglikov(IV) - oksid
5.4. Rasprostranjenost i dobivanje halkogenih elemenata

Halkogeni elementi su slabe reaktivnosti. Osim u spojevima, oksidima i
sulfidima metala, kisik i sumpor u prirodi nalazimo i u elementarnom stanju.
Kisik je u svim spojevima negativnog oksidacijskog broja, osim u spoju sa
fluorom. Svi ostali halkogeni elementi u spojevima imaju negativan i pozitivan
oksidacijski broj.
5.4.1. Kisik je najzastupljeniji element u stijenama Zemljine kore. Ukupno ga
ima kao i svih ostalih elemenata zajedno.
31
Kisik je takoer najzastupljeniji

element u stijenama na povrini
Mjeseca, gdje mu je maseni udio
44,6 %.
Maseni udio kisika, w(O2) %

atmosferi
23
stijenama
46
vodi
86
U Zemljinu atmosferu elementarni kisik dospio je kao proizvod fotosinteze.

Fotosinteza je proces u kojem zelene biljke apsorbiraju sunevu energiju i
koriste je za proizvodnju ugljikohidrata, pri emu nastaje kisik:
klorofil, svjetlo
6CO2 + 6H2O
C6H12O6 + 6O2
ugljikohidrat (glukoza)
Zbog fotosinteze i disanja, ciklus kisika i ciklus ugljika u prirodi su povezani

ugljikovim dioksidom i vodom. Kruni tok kisika je sljedei: kisik iz
atmosfere troi se disanjem ljudi, ivotinja i biljaka, pri emu nastaju ugljikov
dioksid i voda. Osim prirodnim putem, kisik se u velikim koliinama troi
izgaranjem ugljena i nafte, odnosno njezinih derivata. Pri tome, kao i pri
procesu disanja, kao konani produkt nastaje ugljikov dioksid, a izgaranjem
nafte nastaje i voda. Kisik se troi i za oksidaciju drugih tvari, primjerice u
procesu hranja eljeza.
Veliko stablo za sunana dana proizvede 10000 L kisika, to dnevno utroi
20 ljudi.
Zbog vrste dvostruke veze u molekuli
kisik nije reaktivan pri sobnoj
temperaturi. Kisik je vrlo reaktivan
na povienoj temperaturi pa u tim
uvjetima
reagira
sa
svim
molekulama, osim s plemenitim
plinovima, te s mnogim spojevima i
organskim tvarima.
Laboratorijsko
dobivanje
kisika
prikazat emo sljedeim pokusom
(slika
5.3):
kisik
nastaje
zagrijavanjem smjese kalijeva klorata i
manganova(IV) oksida:
2KClO3(s)
32
2KCl(s) + 3O2(g)
Slika 5.3. Ureaj za

dobivanje kisika
Manganov(IV) oksid, MnO2 katalizator je raspada kalijeva klorata na kalijev

klorid i kisik.
Tvari u kisiku gore mnogo burnije pa tako i uarena treica plane kad se
unese u kisik. Oksidacija uarenog eljeza kisikom iz zraka je spora. Meutim,
uareno eljezo sa istim kisikom burno reagira:
4Fe(s) + 3O2(g)
2Fe2O3(s)
Reakcija se zbiva uz razvijanje velike koliine topline.

Industrijski se kisik proizvodi frakcijskom destilacijom ukapljenog zraka, jer
se vrelite duika i kisika meusobno razlikuju. Vrelite duika ja na 196 C,
dok je vrelite kisika na 183 C. Ukapljivanje zraka (osloboenog od CO2)
provodi se Lindeovim postupkom, koji se zasniva na pojavi da se stlaeni
zrak hladi kad se isputa iz prostora s veim pritiskom u prostor u kojem je
pritisak manji. Temperatura plina pada zbog toga to se ekspanzijom plina
troi energija na savladavanje privlanih sila koje vladaju izmeu molekula
plina. Snienje temperature je to vee to je razlika pritisaka vea. Stoga su za
ukapljivanje zraka potrebni visoki pritisci. Za promjenu pritiska od 10 bara
snienje temperature zraka iznosi 2,5 C.
Postrojenje za proizvodnju ukapljenog zraka sastoji se od kompresora, hladila
i posude u kojoj se plin ekspandira (slika 5.4.)
Slika 5.4. Lindeov ureaj za ukapljivanje zraka
33
Zrak iz kojeg je uklonjena praina, vlaga i ugljikov dioksid, tlai se

kompresorom na pritisak od oko 200 bara. Kako se pri tome zrak zagrije,
najprije se nakon kompresije hladi vodom u hladilu. Tako ohlaeni zrak
odvodi se u posudu u kojoj ekspandira i pri tome se ohladi za oko 30 C.
Ohlaeni zrak vraa se protustrujno u kompresor i pri tome ohladi sljedeu
koliinu zraka. U tom viekratnom krunom procesu temperatura zraka
neprekidno pada, sve dok se ne snizi na temperaturu niu od 186 C. Pri toj
temperaturi i pritisku od 20 bara koji vlada u komori, zrak se ukapljuje. Sva
kolona je puna tekueg zraka. Ako se kolona na dnu grije, duik i kisik poinju
se isparavati. Kako je duik hlapljiviji od kisika, to su pare tekueg zraka
uvijek bogatije duikom nego odgovarajua tekuina. Plinoviti duik i kisik
moraju prilikom penjanja uz kolonu prolaziti kroz tekui zrak, gdje se dio
kisika ukaplji, a dio ukapljenog duika prevede u plinsko stanje. Tekui kisik
slijeva se niz tavane, a plinoviti duik penje se prema vrhu kolone.
Plinoviti kisik se transportira u elinim bocama pod pritiskom od 150 bara.
isti kisik je opasan plin, jer se u njemu tvari lake oksidiraju i bolje gore
nego na zraku. Stoga redukcijski ventili na elinim bocama u kojima je
kisik pod pritiskom ne smiju biti masni, a sa bocama valja postupati vrlo
oprezno.
Velike koliine istog kisika koriste se za proizvodnju elika, za postizanje
visoke temperature pri autogenom rezanju elika i zavarivanju, pri
proizvodnji i obradi stakla, u organskoj kemiji za pripremu spojeva ili kao
oksidacijsko sredstvo u raketama. (Pri polijetanju rakete Saturn, u 1. stepenu
rakete za dvije i pol minute utroi se 1450 tona tekueg kisika u reakciji sa
kerozinom).
Kisik se u medicini koristi u ureajima za umjetno disanje pri trovanju
otrovnim plinovima, za lijeenje plunih bolesti, pri tekim operativnim
zahvatima i drugo. Due udisanje kisika je tetno.
Druga alotropska modifikacija kisika, ozon, O3, bezbojan je plin,
karakteristinog mirisa. U prirodi se miris ozona osjea nakon nevremena
praenog jakim elektrinim pranjenjem. Ozon nastaje i u gradovima kao
rezultat raspada duikovih oksida nastalih izgaranjem u automobilskim
motorima.
Ozon je poslije fluora najjae oksidacijsko sredstvo. Oksidira sve metale,
osim zlata i platine. Ako je njegov volumni udio u kisiku ili u zraku velik,
ozon spontano oksidira organske tvari, pri emu dolazi do eksplozije.
34
Miris ozona moemo osjetiti u fotokopirnicama, jer ureaji za fotokopiranje

koriste visoki napon koji uzrokuje nastajanje ozona u zraku.
Slika 5.5. Ureaj za dobivanje ozona ozonizator

Ozon se najjednostavnije proizvodi proputanjem kisika kroz jako elektrino
polje (slika 5.5.). Ureaj se sastoji od dvije metalne obloge pod velikim
izmjeninim naponom. Izmeu obloga struji kisik, a volumni udio ozona na
izlazu iz ureaja je oko 15 %. Ureaj se zagrijava pa se mora hladiti vodom
(nije prikazano na slici). Ozon se koristi za dezinfekciju pitke vode i
prostorija, uklanjanje neugodnog mirisa, bijeljenje i drugdje.
Najbrojniji spojevi kisika s drugim elementima, osim s fluorom, su oksidi u
kojim je oksidacijski broj kisika 2.
Oksidi metala su ionski i kovalentni
spojevi.
U peroksidima oksidacijski broj kisika
je1, primjerice u vodikovom peroksidu,
H2O2.
5.4.2. Sumpor
Kao i prisutnost kisika u atmosferi, i
naslage elementarnog sumpora u
Zemljinoj
kori
zahvaljuju svoje
porijeklo ivotu u Zemlji. Te su naslage
nastale najvjerojatnije djelovanjem
bakterija na sulfate, no ponegdje su i
vulkanskog porijekla.
Velike naslage elementarnog sumpora
nalaze se u SAD. Kako su smjetene
pod debelim slojem pijeska, otvaranje
Slika 5.6. Frashov postupak

dobivanja sumpora
35
rudnika i vaenje sumpora kopanjem nije mogue. Stoga se sumpor tali

pregrijanom vodenom parom koja se tlai u nalazite (slika 5.6.).
U nalazite se kroz posebnu cijev tlai i zrak, koji istiskuje rastaljeni sumpor
na povrinu. Postupak se po pronalazau naziva Frashov postupak. Sumpor se
tali pri temperaturi 119 C, a vrije pri temperaturi 445 C (tablica 5.1.). Tako
dobiveni sumpor dovoljno je ist (98 99,5), pa ga nije potrebno preiavati.
Frashovim postupkom dobiva se danas vie od 60 % ukupne svjetske
proizvodnje sumpora.
Kao i svi elementi ove skupine, sumpor se pojavljuje u vie alotropskih modifikacija.
(Alotropija, pojava kada se neki element javlja u vie razliitih modifikacije, na
primjer: ugljik kao dijamant, grafit i amorfni ugljik). Najvaniji od ovih su rompski i
monoklinski sumpor, koji se meusobno razlikuju u kristalnoj formi. Pri obinoj
temperaturi stabilan je rompski sumpor s molekulom koja se sastoji od osam atoma
povezanih u obliku prstena. Zagrijavamo li rompski sumpor, on prelazi kod 95,5 C u
drugu kristalnu formu monoklinski sumpor. I molekule monoklinskog sumpora
takoer su sastavljene od molekula S8. Razlika izmeu monoklinskog i rompskog
sumpora, koja se prema vani oituje u kristalnoj strukturi, svodi se zapravo na razliku
slaganja molekula S8 u jedininim elijama. Dok je za rompski poznato da mu se
jedinina elija sastoji od 16 molekula S8, jedinina elija monoklinskog sumpora
sastoji se od samo 6 molekula S8.
Hlaenjem monoklinskog sumpora ispod temperature take pretvorbe (95,5 C)
dobivamo opet kristalnu formu rompskog sumpora:
95,5 C
rompski
monoklinski
dakle tipini primjer enantiotropije (pojava da se dvije alotropske modifikacije

jednog elementa kod odreene temperature povratno pretvaraju jedna u drugu).
Katkada se rompski i monoklinski sumpor nazivaju jo i , odnosno sumpor.
Pored rompskog i monoklinskog sumpora, koji se sastoje od razliito sloenih
molekula S8, kod vrstog sumpora poznate su i druge prstenaste molekule: S6, S7, S9,
S10 i S12, te lanana molekula Sx, koje se mogu dobiti posebnim metodama.
Elementarni sumpor pri sobnoj temperaturi nije reaktivan. Zapaljen, izgara na zraku
uz nastajanje sumpornog dioksida:
S(s) + O2(g)
SO2(g)
Velike koliine sumpora troe se pri proizvodnji sumporne kiseline, manji dio u
vulkanizaciji gume i pripremanju ostalih spojeva sumpora.
36
5.4.2.1. Sumporovodik
To je stepen oksidacije 2 i tu pripadaju razni sulfidi, od kojih je najvaniji
sumporovodik, H2S, vrlo otrovan plin, mirisa na trula jaja, a dobiva se djelovanjem
kiseline na sulfide:
Fe2+(aq)+H2S(g)
FeS(s)+2H+(aq)
Sumporvodik se osjea mirisom ve pri volumnom udjelu u zraku 0,01 ppm. Pri
volumnom udjelu od 100 ppm nastupa trenutna paraliza i smrt. Treba znati da se
dugim izlaganjem osjet mirisa gubi. Vodena otopina sumporovodika je slaba kiselina.
Njezine soli su sulfidi. Neki od njih vani su minerali iz kojih se pripravljaju metali
(sfalerit, ZnS, galenit, PbS, cinabarit, HgS). Prema topljivosti u vodi, sulfidi se
meusobno vrlo razlikuju. Najtopljiviji su alkalijski sulfidi, a meu sulfide najslabije
topljivosti pripada ivin(II) sulfid, HgS.
5.4.2.2. Sumpor(IV)-oksid ili sumpor-dioksid
Sumpor(IV)-oksid je plin neugodna,
bockava mirisa. Otrovan je, pogotovo za
nie organizme pa se koristi za
dezinfekciju vinskih bavi. Najvea
dozvoljena koncentracija sumpor(IV)
oksida u atmosferi je 5 ppm, meutim,
neke biljke obolijevaju i kod 5 puta
manjih koncentracija. Nastaje izgaranjem
sumpora s kisikom iz zraka:
S(s)+O2(g)
SO2(g) rH= -281 kJmol-1
Laboratorijski
se
moe
dobiti
djelovanjem kiselina na vrsti Na2SO3
(natrijev sulfit) ili neki drugi sulfit (slika
5.7.)
Na2SO3(s)+2H+
Slika 5.7. Ureaj za dobivanje

sumpornog dioksida
2Na++SO-2(g)+H2O
Pri obinoj temperaturi sumpor(IV)-oksid je plin, ali se moe prilino lako ukapljiti.
5.4.2.3. Sulfiti
Soli sumporaste kiseline, sulfiti i hidrogen sulfiti imaju veinom industrijsku
primjenu, od kojih je svakako najvaniji natrij-sulfit, Na2SO3, koji se dobiva
uvoenjem SO2 u otopinu Na2CO3 ili NaOH. Upotrebljava se kao redukcijsko
37
sredstvo za bijeljenje u tekstilnoj industriji, kao sredstvo za konzerviranje hrane i kao

sastavni dio razvijaa u fotografiji. U iste svrhe moe se upotrijebiti i otopina natrijhidrogensulfita.
Kalcij-hidrogensulfit, Ca(HSO3)2 i magnezij-hidrogensulfit, Mg(HSO3)2 dobivaju se
u obliku vodene otopine uvoenjem SO2 u vapneno mlijeko Ca(OH)2, gaeno vapno.
Ca(HSO3)2
Ca(OH)2+2SO2(g)
Dobiva se djelovanjem vode na kalcijev oksid tj. gaenjem ivog vapna, pri emu se
razvija velika toplina. Vodena otopina (vapnena voda) reagira jako alkalino. Ako se
razmuti u vodi, dobiva se dosta postojana suspenzija (vapneno mlijeko) koja slui za
kreenje zidova, dezinfekciju, pripremanje maltera (morta)-smjesa vapnenog mlijeka
i pijeska ije se djelovanje (maltera) osniva na upijanju ugljinog dioksida iz zraka pri
emu nastaje vrsti kalcijev karbonat, uz otputanje vode, odnosno MgO.
Upotrebljava se za dobivanje celuloze iz drveta, jer se u njihovim otopinama otapa
lignin (tvar koja vrsto spaja celulzna vlakna-visokomolekularni polimer-sloene
strukture koja jo nije posve razjanjena) i tako se oslobaaju celulozna vlakna
potrebna za proizvodnju papira.
5.4.2.4. Sumporna kiselina
Ovo je svakako najvaniji stupanj oksidacije +6. Sumpornu kiselinu ubrajamo kao
jedan od najvanijih proizvoda kemijske industrije. Openito se smatra da se njeno
dobivanje svodi na otapanje sumpor(IV)-oksida u vodi:
SO3+H2O
H2SO4
rH= 89,1 kJmol-1
Meutim, ovo nije sasvim tano. Naime, vrsti SO3 reagira sa vodom eksplozivno, a
plinoviti SO3 reagira sa vodom vrlo polagano, pa se ni ta reakcija ne moe upotrijebiti
za dobivanje sulfatne kiseline. Prema nainu oksidacije SO2 u SO3 razlikujemo dva
postupka za dobivanje sulfatne kiseline:
- postupak olovnih komora i
- kontaktni postupak
Postupak olovnih komora se danas sve vie naputa zbog toga to je u olovnim
komorama temperatura dosta niska, pa je brzina oksidacije SO2 u SO3 vrlo malena.
Zbog toga su postrojenja olovnih komora ogranienog kapaciteta i kiselina iz olovnih
komora ima relativno mali maseni udio i primjena joj je ograniena.
Kontaktni postupak
U ovom postupku za oksidaciju SO2 u SO3 upotrebljava se katalizator - to su obino
vanadijevi oksidi.
Polazne sirovine za dobivanje sulfatne kiseline su elementarni sumpor ili sulfidne
rude. Oksidacijom sumpora ili prenjem sulfidnih ruda dobiva se sumpor(IV)-oksid:
38
S(s)+O2(g)
SO2(g)
4FeS2(s)+11O2(g)
2Fe2O3(s)+8SO2(g)
Oksidacijom sumpornog(IV)-oksida dobiva se sumpor(VI)-oksid:

2SO2(g)+O2(g)
2SO3(g)
rH<0
Reakcija oksidacije sumpor(IV)-oksida je egzotermna i reverzibilna pa je povoljno

reakciju provesti na to nioj temperaturi jer se na vioj temperaturi ravnotea pomie
na stranu reaktanata, tj. sumpor(IV)-oksid se raspada. Meutim, pri niskim je
temperaturama brzina reakcije premala. Da bi se brzina reakcije poveala reakcija se
provodi uz prisutnosti katalizatora vanadijeva(V)-oksida, i reakcija tee dovoljno
brzo ve kod 600C, a sam postupak proizvodnje sumporne kiseline naziva se
kontaktni postupak.
Djelovanje katalizatora na reakcijsku smjesu ovisi o vie initelja, meu kojima
vano mjesto zauzima prisustvo neistoa. One smanjuju katalitiko djelovanje
katalizatora pa se moraju ukloniti. Stoga se sumpor proiava filtriranjem rastaljenog
sumpora.
Spaljivanjem
tako
proienog sumpora pripravlja se isti
sumpor(IV)-oksid. Sumpor (IV)-oksid
dobiven prenjem sulfidnih ruda, na
primjer pirita znatno je oneien
primjesama kao to su drugi hlapljivi
oksidi, praina i vodena para. Najvei
dio
krutih
estica
odvaja
se
elektrofiltrom (slika 5.8.) dok se ostatak
uklanja ispiranjem vodom i sumpornom
kiselinom.
Sumpor(IV)-oksid lake se oksidira
vanadij(V)-oksidom nego kisikom. Za
razliku od sumpor(IV)-oksida, nastali
vanadijev(IV) oksid lako se oksidira
kisikom iz zraka, pri emu ponovo
nastaje
vanadijev(V)-oksid.
Stoga
vanadijev(V)-oksid djeluje kao katalizator. Jednadbe su:
SO2(g) + V2O5(s)
2VO2(s) + 1/2O2(g)
Ukupno:
SO2(g) + 1/2O2(g)
Slika 5.8. Elektrofilter

SO3(g) + 2VO2(s)
V2O5(s)
SO3(g)
39
Sumpor(VI) oksid se sporo apsorbira u vodi pa se zato u kontaktnom postupku apsorpcija

sumpor(VI)-oksida provodi u sumpornoj kiselini, H2SO4, pri emu nastaje pirosumporna
kiselina, H2S2O7. Dodatkom vode na nastalu pirosumpornu kiselinu dobiva se sumporna
kiselina:
SO3(g) + H2SO4
H 2 S2 O 7
2H2SO4
H 2 S2 O 7 + H 2 O
_____________________________
SO3(g) + H2O
Ukupno:
H2SO4
Sumpornu kiselinu ubrajamo meu najjae anorganske kiseline. Osim kiselinskog djelovanja
sumporna kiselina ima i oksidirajue djelovanje. Koncentrirana sumporna kiselina je jako
dehidratacijsko sredstvo jer vrlo snano vee vodu. Sumporna kiselina je jeftina kemikalija,
koja se koristi u mnogim granama kemijske, ali i drugih industrija. Velike koliine troe se pri
proizvodnji umjetnih gnojiva, umjetnih vlakana, sintetskih boja i eksploziva. Sumporna
kiselina koristi se kao akumulatorska kiselina, te za proizvodnju njezinih soli.
Zapamtimo vano
Prilikom pripremanja razrijeene otopine sumporne kiseline nikada se ne smije
ulijevati voda u kiselinu. Naime, reakcijom sumporne kiseline s vodom, oslobaa se
velika koliina topline. Ulije li se malo vode u kiselinu, voda pliva na povrini
kiseline. Na tom mjestu ubrzo nastaje otopina razrijeene sumporne kiseline, koja se
zbog topline otapanja zagrije do vrenja i prska van iz ae. Ulijeva li se u vodu ,
sumporna kiselina kao tekuina vee gustoe odmah padne na dno. Tako se toplina,
nastala otapanjem kiseline, potroi na zagrijavanje ukupnog volumena vode iznad
kiseline u ai.
Dakle:
NIKADA
V
voda
U
K
u kiselinu
UVIJEK
K
kiselina
U
u
V
vodu
5.4.3. Bioloko djelovanje halkogenih elemenata (Vidi dodatak Bioloki podaci)

Od halkogenih elemenata bioloki je najvaniji kisik koji je glavni sastojak ivih bia. Maseni
udio kisika u ljudskom tijelu iznosi 60%. Najvei dio kisika potjee iz vode, no kisik je
takoer sastavni dio mnogobrojnih organskih molekula.
Elementarni kisik iz zraka ima vanu ulogu u procesu disanja. ovjek dnevno prosjeno
potroi 500 dm3 kisika iz zraka, a pri tome nastane jednak volumen ugljik(IV)-oksida. Zato
diemo? Hranom unosimo organizmu hranjive organske tvari. U organizmu se organske tvari
oksidiraju kisikom u procesu disanja, pri emu se oslobaa energija potrebna za ivot.
Sumpor je bioloki vaan element jer se nalazi u dvije vane aminokiseline koje grade
bjelanevine.
Selen je sastavni dio nekih biokemijski vanih molekula. Za normalno djelovanje naeg
organizma potrebne su vrlo male koliine selena.
40
6. ELEMENTI 15. SKUPINE - SKUPINA DUIKA

U ovoj skupini potpuno se mijenjaju osobine, od izrazito nemetalnih do
metalnih, odozgo u skupini prema dolje. Laki lanovi skupine, duik i fosfor,
tipini su nemetali i ine samo kisele okside, srednji lanovi, arsen i antimon,
su semimetali i ine amfoterne okside; najtei lan bizmut, jest metal i ini
samo bazne okside.
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma ovih elemenata su slijedee: ns2np3
N
P
As
Sb
Bi
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
2s22p3
2s22p6
2s22p6
2s22p6
2s22p6
3s23p3
3s23p63d10 4s24p3
3s23p63d10 4s24p64d10
5s25p3
3s23p63d10 4s24p64d104f14 5s25p65d10 6s26p3
Prema tome zajednika elektronska konfiguracija izoliranih atoma tih

elemenata jest ns2np3, s tri nesparena elektrona u tri p-orbitale.
ns
np
Kako se iz navedenih elektronskih konfiguracija vidi da se elementi 15.

skupine razlikuju se po broju elektrona unutranjih ljuski, koje su sve
popunjene. Zbog toga radijus atoma raste od duika do bizmuta, a taj se porast
reflektira i u kemijskim osobinama tih elemenata. Ovisnost nekih fizikalnih
41
osobina elemenata 15. skupine o rednom broju, odnosno kovalentnom

radijusu, prikazan je u tablici 6.1.
Kovalentni Ionski
Simbol
Redni
Talite
radijus
radijus
elementa
broj
C
nm
X3+ nm
N
7
0,074
-210
P
15
0,11
44,1
As
33
0,121
0,069
sublimira
Sb
51
0,041
0,090
631
Bi
83
0,152
0,104
271
Vrelite
C
-195,8
280
sublimira (638)
1380
1500
Da jo jednom kaemo, elektronska konfiguracija zadnje ljuske tih elemenata

je ns2np3 pa bi u elementarnim tvarima njihovi atomi stabilnu konfiguraciju
plemenitog plina mogli postii tvorbom dvoatomne molekule, u kojoj su atomi
povezani trostrukom kovalentnom vezom:
N +
Meutim, trostruka veza moe nastati samo ako je radijus atoma malen pa
dvoatomnu molekulu tvori samo duik, N2. Ostali elementi (osim bizmuta koji
je metal) tvore molekule koje se sastoje od najmanje etiri atoma povezanih
kovalentnim vezama. Tako je, primjerice, svaki atom fosfora u molekuli
bijelog fosfora spojen s tri ostala atoma jednostrukom kovalentnom vezom
(slika 6.1.a). Druga alotropska modifikacija, crveni fosfor, Pn, znatno je
sloenije lanaste grae, no i u njemu je svaki atom fosfora spojen s tri druga
atoma (slika 6.1.b)
Slika 6.1. Alotropske
modifikacije fosfora
a) bijeli fosfor,
b) crveni fosfor
a)
b)
Privlane sile su izmeu molekula P4 i As4, jae pa je stoga duik, N2, plin, a
svi ostali elementi u skupini su u vrstom stanju (krutine). Elementi
duikove skupine nisu reaktivni. S drugim elementima grade ionske i
kovalentne spojeve. Zahvaljujui malom radijusu atoma, samo duik moe s
atomom nemetala stvoriti vie elektronskih parova gradei viestruku
42
kovalentnu vezu. Tako su u molekuli duikovog(II)-oksida

povezani trostrukom kovalentnom vezom.
duik i kisik
6.2. Duik
Otkrie duika pripisuje se D.Rutherfordu, koji ga je 1772. godine dobio iz
zraka. D. Rutherford je izgaranjem ugljika najprije uklonio iz zraka kisik, a
zatim je nastali ugljikov dioksid, CO2, uklonio reakcijom sa luinom.
Duik je plin koji s plinovitim kisikom gradi Zemljinu atmosferu. Volumni
udio duika u atmosferi iznosi 78%.
Duik je plin bez boje, ukusa i mirisa. Ne gori i ne podrava gorenje i slabo je
reaktivan.
Industrijski postupak dobivanja istog, elementarnog duika zasniva se na
frakcijskoj destilaciji tekueg zraka koju smo upoznali kod dobivanja kisika.
Plinoviti duik se transportira u elinim bocama pri tlaku od 200 bara ili, za
potrebe vee potronje, ukapljen u izoliranim posudama s dvostrukim
stjenkama.
6.2.1. Amonijak
Najvee koliine duika iz zraka troe se za proizvodnju amonijaka.
Amonijak, NH3, osnovna je sirovina u proizvodnji duinih umjetnih gnojiva.
Po proizvedenoj koliini nalazi se na drugom mjestu u ukupnoj svjetskoj
proizvodnji, te pripada najvanijim proizvodima anorganske kemijske
industrije. Postupak proizvodnje amonijaka zasniva se na sintezi amonijaka
iz elemenata duika i vodika:
3H2(g)+N2(g)
2NH3(g)
rH= -92,6 kJmol-1
Znamo da su duik i vodik plinovi koji zbog postojane elektronske

konfiguracije svojih molekula teko stupaju u kemijske reakcije. Mnogo je
kemiara pokuavalo pronai uvjete pod kojima bi se slabo reaktivne molekule
duika i vodika spajale u amonijak. To je uspjelo njemakom kemiaru Fritzu
Haberu koji je 1908. godine otkrio postupak laboratorijske sinteze amonijaka
iz duika i vodika. Taj je postupak do industrijskih mjerila razradio Carl
Bosch pa se po njima postupak naziva Haber-Boschov postupak.
43
Vodik i duik (reaktanti) i amonijak (produkt) su plinovi. Iz navedene

jednadbe vidimo da iz ukupno etiri volumna dijela reaktanata (tri volumna
dijela vodika i jednog volumnog dijela duika) nastaju dva volumna dijela
produkta (amonijaka), tj. u reakciji se smanjuje volumen. U skladu sa Le
Chaterilierovim principom, ta e se ravnotea pomaknuti na stranu produkta
ako se postupak provodi pri povienom pritisku, jer se povienjem pritiska
plina smanjuje njegov volumen.
Reakcija je egzotermna (toplina se oslobaa) pa se povienjem temperature
ravnotea pomie na stranu reaktanta. Meutim, proces se ipak provodi pri
povienoj temperaturi jer je brzina kemijske reakcije na niskoj temperaturi
jako mala. Za ubrzanje reakcije koristi se pogodan katalizator.
Oba plina su slabo reaktivna. Da bi se iz te slabo reaktivne smjese duika i
vodika dobio amonijak, smjesa se prevodi preko katalizatora, posebno
pripravljenog eljeza, pri tlaku od oko 200 bara i temperaturi od 400 do 500C.
Unato tako velikom tlaku, volumni je udio nastalog amonijaka relativno mali
i iznosi oko 20%. Amonijak se uklanja ukapljivanjem (tv = 33C), a
neizreagirani plinovi se vraaju u proces.
Amonijak je otrovan plin neugodna mirisa, koji se osjea u zraku pri
volumnom udjelu od 20 do 50 ppm. Koristi se kao rashladno sredstvo u
ureajima za hlaenje velikih hladnjaa, jer amonijak za isparavanje troi
mnogo topline koju oduzima iz okoline.
Amonijak se odlino otapa u vodi, a nastala vodena otopina djeluje slabo
lunato jer vrlo mali dio otopljenog amonijaka reagira s vodom (1L vode pri
sobnoj temperaturi otopi oko 500 litara amonijaka). Amonijak se u vodi nalazi
preteito otopljen u molekularnom obliku. U otopini amonijaka koncentracije
c(NH3)=1mol/L, koncentracija amonijevih i hidroksidnih iona je mala i iznosi
4,2510-3mol/L. Zapaljen amonijak gori na zraku uz nastajanje duika. U
smjesi s kisikom vrlo korozivno djeluje na bakar i njegove legure.
6.2.1.1. Amonijeve soli
Amonijev klorid, NH4Cl, (salmijak, niador) amonijeva je sol poznata iz
davnine, a spominje se ve u Staroj Grkoj. Njegova vodena otopina je zbog
hidrolize amonijevih iona slabo kisela pa se koristila u kuanstvu za ienje:
NH4(aq)+ + H2O(l)
NH3(aq) + H3O+(aq)
44
Zagrijavanjem se amonijev klorid, kao i veina amonijevih soli raspada.

Njegovim raspadom nastaju amonijak i klorovodik.
6.2.2. Duikovi oksidi
Od duikovih oksida najpoznatija su tri oksida: diduikov monoksid, N2O,
duikov monoksid, NO, i duikov dioksid, NO2. Sva tri oksida poznata su ve
vie od 200. godina.
6.2.2.1. Diduikov monoksid, N2O, poznat je pod nazivom rajski plin jer
djeluje na ivani sustav pa se za manje operacije koristi kao anestetik. Pri
sobnoj temperaturi je vrlo stabilan, a pri viim temperaturama jako je
oksidacijsko sredstvo, koje se reducira do elementarnog duika. Sam N2O
zagrijavanjem se razlae na duik i kisik:
2N2O(g)
2N2(g) + O2(g)
Diduikov monoksid je plin bez boje i mirisa, slatkastog okusa. Ako se udie
kratko izaziva veselo raspoloenje i podraaj na smijeh. Meutim, u velikoj
koncentraciji uzrokuje opu anesteziju. Manje je otrovan nego ostali oksidi
duika.
6.2.2.2. Duikov monoksid, NO, je bezbojan i vrlo otrovan plin. Moe se
dobiti i izravnim spajanjem elemenata:
N2(g) + O2(g)
2NO(g)
rH = 180 kJmol-1
Reakcija je reverzibilna i izvanredno endotermna to je i razumljivo s obzirom

na veliku stabilnost molekula i duika i kisika. Dovoenjem energije ravnotea
se pomie na desno. Praktiki se reakcija izvodi tako da smjesu duika i kisika
vodimo kroz plamen elektrinog luka, na temperaturi od preko 2700C. Kod te
temperature ravnotea se uspostavlja vrlo brzo i u ravnotenoj smjesi se nalazi
oko 5% NO, koji se lako oksidira u vrlo otrovan crveno smei duikov
dioksid, NO2. Molekula duikova dioksida, NO2, takoer sadri neparan broj
elektrona te se stoga dvije molekule duikova dioksida lako spajaju u
diduikov tetroksid, N2O4 :
2NO2(g)
N2O4(g)
rH<0
45
Reakcija je egzotermna pa se ravnotea s porastom temperature pomie na

stranu nastajanja duikova dioksida.
Ukapljeni diduikov tetroksid, N2O4, koristi se kao oksidacijsko sredstvo u
raketnim motorima letjelica kojima su se ljudi spustili i poletjeli s Mjeseca.U
tu je svrhu utroeno ukupno 4,5 tona toga spoja. Atmosferski duik se vee s
kisikom u duikov monoksid na visokoj temperaturi, primjerice u
automobilskom motoru, stoga je koncentracija duikovih oksida vea u
gradovima u kojima je veliki automobilski promet.
6.2.2.3. Duina ( nitratna) kiselina, HNO3
Pored amonijaka, duina kiselina je najvaniji spoj duika uope, odnosno
njezine soli nitrati. Ona pripada meu najvanije industrijske kiseline i
proizvodi se u velikim koliinama.
Dobivanje nitratne kiseline svodi se na otapanje duik-dioksida (diduik
tetroksida) u vodi. Potrebni NO2 (N2O4) dobiva se oksidacijom duik(II)oksida sa zrakom, a NO se dobiva ili izravnom sintezom elemenata ili
katalitikom oksidacijom amonijaka. Kako je katalitiaka oksidacija
amonijaka tehniki mnogo vanija za dobivanje NO nego reakcija od
elemenata, to se postupak za dobivanje nitratne kiseline moe prikazati ovim
reakcijama:
1.
2.
3.
4NH3(g) + 5O2(g)
2NO(g) + O2(g)
3NO2(g) + H2O
4NO(g) + 6H2O(g)
2NO2(g)(N2O4)(g)
2H+ + 2NO3- + NO(g)
Dakle, polazni oksid za pripremanje

duine kiseline je duikov monoksid,
NO. Njegovom oksidacijom u duikov
dioksid, te reakcijom duikova dioksida
s vodom nastaje duina kiselina.
Duikov monoksid se moe dobiti
izravnim spajanjem duika i kisika, ali
tek pri visokoj temperaturi elektrinog
luka. Kako je cijena elektrine energije
velika, vie se koristi postupak dobivanja
duine kiseline iz amonijaka.
Slika 6.2. Ureaj za spaljivanje
amonijaka
46
Oksidacijom amonijaka kisikom uz prisutnost pogodnog katalizatora nastaje

duikov monoksid:
4NH3(g)+5O2(g)
rH<0
4NO(g)+6H2O(g)
Katalizator je tanka platinska mreica zagrijana na temperaturu od 700 do

900C (slika 6.2.). Ta se temperatura odrava osloboenom toplinom reakcije i
podeavanjem brzine strujanja reaktanata. Nastali duikov monoksid vrlo se
lako spontano oksidira kisikom iz zraka u duikov dioksid:
2NO(g)+O2(g)
2NO2(g)
rH<0
U reakciji duikovog dioksida s vodom nastaje vodena otopina duine

kiseline, HNO3, i duikov monoksid (reakcija 3).
Nastali duikov monoksid vraa se u proces i na taj se nain sav amonijak
prevodi u duinu kiselinu. Maseni je udio duine kiseline koju dobivamo
opisanim procesom oko 50%. Uparavanjem se kiselina moe koncentrirati do
masenog udijela 69,8%, pa se onda obino naziva koncentriranom kiselinom.
ista duina (nitratna) kiselina (w=100%) moe se dobiti, dodue teko,
destilacijom koncentrirane HNO3 sa sulfatnom kiselinom koja vee na sebe
prisutnu vodu. Nije osobito stabilna i ve se pri obinoj temperaturi
disproporcionira uz izdvajanje NO2 i O2:
4HNO3
2H2O + 4NO2(g) + O2(g)
Zbog toga je ta kiselina obojena smee i naziva se dimea duina kiselina.

6.2.2.4. Nitrati
Djelovanjem duine kiseline na metale, njihove okside, hidrokside i
karbonate, nastaju nitrati-soli duine kiseline. Svi normalni nitrati topljivi su
u vodi. Zbog toga se nitrati i ne mogu nai u prirodi. Izuzetak je NaNO3
(salitra) u ileu, ali je to iznimno suni predio, bez dovoljno kia da otopi te
naslage.
Najvanija sol duine kiseline je amonijev nitrat, koji se priprema u velikim
koliinama reakcijom amonijaka i duine kiseline. Osim za umjetna gnojiva,
amonijev nitrat koristi se i kao eksploziv. Nitrati su poput duine kiseline jaka
oksidacijska sredstva. Jedna od prvih primjena nitrata bila je proizvodnja
47
crnog baruta. Crni je barut smjesa kalijeva nitrata, sumpora i drvenog ugljena.
Zagrijavanjem baruta kalijev nitrat se raspada uz otputanje kisika:
2KNO3(s) 2KNO2(s) + O2(g)
Nastali kisik burno reagira sa sumporom i ugljikom, uz nastajanje sumporovog

dioksida i ugljikovog dioksida.
6.3. Fosfor
Drugi element ove skupine, fosfor, u prirodi je znatno rasprostranjeniji od
duika, ali nigdje ne dolazi elementaran. Tome je uzrok velika kemijska
aktivnost fosfora koja proizlazi iz strukture njegove molekule. Dakle, fosfor se
u prirodi pojavljuje iskljuivo u spojevima. Najpoznatiji prirodni spojevi
fosfora su: kalcijev fosfat, Ca3(PO4)2 -fosforit, i pentakalcijev hidroksid
trifosfat, Ca5(PO4)3(OH), hidroksiapatit, kojeg nalazimo i u kostima u kojima
mu je maseni udio oko 60%. Konano, znatne koliine fosfora nalaze se u
izmetinama ptica (guano), najvie na obalama June Amerike (Peru). To je
smjesa kalcijevih fosfata s magnezijevim, i amonijevim fosfatom, duikovim
spojevima i organskim kiselinama. Upotrebljava se kao odlino gnojivo.
Fosfor je ime dobio po fosforescenciji, pojavi da isijava slabo svijetlo, jer se
oksidira s kisikom iz zraka. Svjetlost je slaba pa se opaa samo u zamraenoj
prostoriji.
Fosfor se javlja u tri alotropske modifikacije kao: bijeli, crveni i crni fosfor.
Bijeli je fosfor vrlo reaktivna tvar koja se polagano oksidira na zraku. Dobro
se otapa u organskim otapalima, primjerice u ugljikovom disulfidu, CS2. Vrlo
fino usitnjen bijeli fosfor spontano se
zapali na zraku.
Zbog svoje reaktivnosti, bijeli fosfor se
uva
pod
vodom.
Kako
je
samozapaljiv, koristi se za izradu
zapaljivih bombi. Jak je otrov. Bijeli
fosfor u dozi od 0,1g u dodiru s koom
stvara teke rane. Stoga s fosforom
valja postupati krajnje oprezno.
48
Slika 6.3. Procesi pri paljenju

ibice
Crveni fosfor je stabilnija alotropska modifikacija fosfora. Priprema se

grijanjem bijelog fosfora bez prisutnosti zraka. Nije otrovan i koristi se za
proizvodnju ibica. Glavica ibice sadri smjesu kalijeva klorata, koji je
oksidirajue sredstvo, i sumpora ili antimonova sulfida. Premaz na kutiji je
ljepilom povezana smjesa crvenog fosfora i staklenog praha, koji slui za
poveanje trenja (slika 6.3.).
Povlaenjem glavice ibice po kutiji, temperatura zbog trenja poraste, pa
crveni fosfor reagira s kalijevim kloratom. Kako je reakcija egzotermna, zbog
porasta temperature sumpor se oksidira kalijevim kloratom i ibica se zapali.
Iako na prvi pogled beznaajan proizvod, ibice se godinje troe u golemoj
koliini. Najznaajnija kiselina fosfora je fosforna (fosfatna) kiselina, H3PO4,
moe se dobiti reakcijom izmeu forfor(V)-oksida i dovoljno vode.
Fosforov(V)-oksid se priprema spaljivanjem bijelog fosfora:
P4(s) + 5 O2(g)
P4O10(s) + 6H2O
P4O10(s)
4H3PO4(aq)
Ako nije potrebna kiselina velike istoe, fosforna se kiselina priprema

djelovanjem sumporne kiseline na fosforit:
Ca3(PO4)2(s) + 3H2SO4
2H3PO4 + 3CaSO4(s)
ista fosfatna kiselina je kristalina tvar koja se tali pri 41,5C. S vlagom iz
zraka se raskvasi. Lako se otapa u vodi i vodena otopina fosfatne kiseline
djeluje kao triprotonska kiselina (tri vodikova iona H+), i disocira
postepeno:
H3PO4
H+ + H2PO4-
H2PO4-
H+ + HPO42-
HPO42-
H+ + PO43-
Koncentrirana vodena otopina fosforne kiseline je sirupasta tekuina. Koristi

se za pripremu osjveavajuih pia, jer slabo kiselo djelovanje njezinih
razrijeenih vodenih otopina djeluje baktericidno. 1 litra Coca-cole sadri
najvie 0,6 g fosforne (fosfatne) kiseline.
49
U proizvodnji detrdenata za pranje rublja iroko su se koristile soli fosforne

kiseline, jer stvaraju s kalcijevim i magnezijevim ionima u vodi topljive
spojeve. Na taj se nain sprijeavalo stvaranje kamenca u strojevima za pranje
rublja. Meutim, otpadne vode koje sadre fosfate vrlo su tetne jer
omoguuju bolji rast alga, pa se danas koriste sve vie druga sredstva za
omekavanje vode. Najvee koliine fosforne kiseline i njenih soli, fosfata,
koriste se za proizvodnju umjetnih gnojiva.
6.4. Bioloko djelovanje elemenata duikove skupine
Duik je esencijalni element i sastojak je bjelanevina i nukleinskih kiselina
(ne-albuminska (grupa jednostavnih bjelanevina, topljivih u vodi u bjelanjku
jaja, u mlijeku, krvi) komponenta nukleina). Maseni udio duika u ljudskom
tijelu iznosi 3%, a u organizam se mora unositi hranom u obliku organskih
spojeva, bjelanevina, biljnog i ivotinjskog porijekla.
Fosfor je takoer esencijalni element koji se u ljudski organizam unosi
biljnom i ivotinjskom hranom. Tijelo odraslog ovjeka sadri priblino 800g
fosfora, a dnevna potreba iznosi priblino 1g. Osim u kostima, fosfor
nalazimo i u proteinima. On takoer u obliku spojeva fosforne kiseline ima
vanu ulogu u povezivanju lanaca aminokiselina u DNK (deribonukleinska
kiselina) i RNK (ribonukleinska kiselina). Osobito je vaan za prijenos
energije i diobu stanica (elija), te prenoenje nasljednih osobina.
Arsen je ovjeku potreban u tragovima, ali njegova uloga u organizmu nije
nam poznata.(vidi Dodatak - Bioloki podaci)
50
7. ELEMENTI 14. SKUPINE - UGLJIKOVA SKUPINA

Ugljikovu skupinu elemenata ine: nemetal ugljik, C, dva polumetala silicij,
Si, i germanij, Ge, te dva metala kalaj (kositar), Sn i olovo, Pb. Svi su ti
elementi na odreeni nain obiljeili neko povijesno razdoblje u razvoju
ljudskog roda. Kalaj je kao dodatak bakru u bronzi obiljeio bronano doba.
Olovo je pridonijelo propasti Rimskog Carstva jer su Rimljani kuhanjem soka
od groa u olovnim posudama pripravljali gusti slatki sok. Taj su sok
dodavali vinu da ublae njegov kiseli okus. Kuhanjem u olovnoj posudi nastao
je olovni acetat, Pb(CH3COO)2, olovni eer, otrovni spoj dobro topljiv u vodi.
Olovo oteuje mozak i ivani sustav, pa nije udo da je Neron spalio Rim, a
Kaligula konja proglasio senatorom. Ugljik je obiljeio posljednja dva stoljea
omoguivi razvoj industrije i metalurgije. S germanijem je zapoela, a sa
silicijem se nastavlja revolucija u elektronici jer se oba polumetala koriste za
izradu poluvodikih sklopova.
Slino elementima 15. skupine, i kod lanova 14. skupine uoljivo je
naglaena promjena od kiselih prema bazinim osobinama, kako u grupi
idemo prema dolje. Najlaki lan skupine, ugljik, nemetal je s kiselim
karakterom. Slijedea dva lana, silicij i germanij, su semimetali (polumetali)
s manje izraenim kiselim svojstvima. Posljednja dva lana skupine kalaj i
olovo, su metali s preteno bazinim osobinama.
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma elemenata 14. skupine su: ns2np2
C
Si
Ge
Sn
Pb
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
2s22p2
2s22p6
2s22p6
2s22p6
2s22p6
3s23p2
3s23p63d10 4s24p2
3s23p63d10 4s24p64d10
5s25p2
3s23p63d10 4s24p64d104f14 5s25p65d10
6s26p2
51
Iz ovog se pregleda vidi da je elementima 14. skupine zajednika elektronska

konfiguracija ns2np2 s dva nesparena elektrona.
ns
np
Zbog takve elektronske konfiguracije ni jedan od elemenata 14. skupine ne

moe praviti dvoatomnu molekulu. Naime, dva atoma ugljika mogu se spojiti
s jednom (sigma) i dvije II-veze, ali svakome od njih ostaje po jedan
nesparen elektron koji zbog prostorne usmjerenosti, ne mogu stvarati
meusobnu vezu. Kod atoma drugih elemenata ove skupine ne moe se
mogunost stvaranja dvoatomne molekule uope uzeti u razmatranje, jer se
porastom volumena atoma smanjuje sposobnost stvaranja viestrukih veza.
Zato se atomi ugljika u elementarnom stanju povezuju u golemu molekulu
koja nastaje tako da je svaki atom ugljika povezan s etiri druga C-atoma.
Veza izmeu atoma ugljika je kovalentna, a meusobni poloaj C-atoma
uvjetovan je usmjerenou sp3-hibrida. Takvu strukturu mogu imati jo i
silicij, germanij i kalaj. Meutim, kako od ugljika do kalaja opada nemetalni
karakter, to je i veza Sn-Sn slabija od veze C-C. Zbog vrlo jakih kovalentnih
veza izmeu C-atoma talite elementarnog ugljika je visoko i opada preko
silicija do germanija i kalaja. Ovi podaci, pored porasta kovalentnog radijusa,
dati su u tablici 7.1.
Kovalentni
Ionski
Simbol Redni
Talite Vrelite
radijus
radijus X3+
elementa broj
C
C
nm
nm
C
6
0,077
3500
4200
Si
14
0,117
1420
2400
Ge
32
0,122
959
2700
Sn
50
0,141
0,102
232
2260
Pb
82
0,154
0,132
327
1600
Energija
veze XX
kJ/mol
334
222
178
-
Podaci za talite odnose se na tetraedarski raspored atoma kod ugljika, silicija i

germanija. Takvu kristalnu reetku ima alotrop ugljika-dijamant, pa otuda za
nju naziv dijamantska reetka. Kako je ve istaknuto, dijamantnu strukturu
ima i kalaj, ali u svojoj nestabilnoj alotropskoj modifikaciji. Atomi ugljika,
jedini od svih elemenata 14. skupine prave jo jednu alotropsku modifikaciju.
Karakteristika je ove modifikacije povezivanje atoma ugljika na osnovi sp2hibridizacije, tj. C-atomi su u ravnini pod kutom od 120 formalno
naizmjenino povezani jednostrukom i dvostrukom vezom. To je struktura
52
grafita i razumljivo je da je nalazimo samo kod ugljika, jer ni jedan od ostalih

elemenata 14. skupine ne radi dvostruku vezu. Podaci o kristalnim reetkama
elemenata 14. skupine skupljeni su u tablici 7.2.
Tablica 7.2. Podaci o kristalnim reetkama elemenata 14. skupine
Struktura
C
Si
Ge
Sn
Dijamantna reetka
+
+
+
+
Grafitna reetka
+
Metalna reetka
+
Pb
+
Iz podataka ove tablice vidi se da od navedenih elemenata jedino ugljik i kalaj dolaze
u dvije alotropske modifikacije. Silicij, olovo i germanij javljaju se samo u jednoj
modifikaciji.
7.2. Ugljik
U prirodi ugljik dolazi preteno u spojevima, ali i slobodan. Ugljik je glavni sastavni
dio biljnog i ivotinjskog svijeta. Spojen s kisikom nalazi se u atmosferi kao CO2 i u
stijenama kao karbonat, najee kalcija i magnezija. U elementarnom stanju male
koliine ugljika javljaju se u dvije alotropske modifikacije: dijamant i grafit, koje
prikazujemo formulom Cn, a formule najpoznatijih fulerena su C60, C70, C76. Na slici
7.1. su date alotropske modifikacije ugljika.
Najvei ikada otkriven dijamant dobio je naziv Cullinan, a masa mu je 621,2

g. Masa dijamanta izraava se u karatima, 1 karat = 0,2g
Slika 7.1. Alotropske modifikacije ugljika

a) dijamant, Cn, b) grafit, Cn, c) Bukminster fuleren, C60
53
U dijamantu se svaki atom ugljika povezuje s etiri susjedna atoma

kovalentnim vezama koje su prostorno usmjerene prema uglovima tetraedara i
zatvaraju meusobno kut od 109,5. To znai da svaki ugljikov atom mora
imati 4 nesparena elektrona. Osim toga, takav raspored atoma u kristalnoj
reetki, u kojem je meusobna udaljenost svih atoma jednaka, moe nastati
samo ako su sve kovalentne veze jednake jakosti i vrste. Kako to objasniti?
Znamo li da je elektronska konfiguracija ugljikova atoma 2s22p2, s dva
sparena elektrona u 2s-orbitali i dva nesparena elektrona u 2p-orbitali
2s
2p
Prouimo to na primjeru najjednostavnijeg spoja koji ugljik gradi s vodikom.

Njegova bi formula prema elektronskoj konfiguraciji ugljikova atoma trebala
biti CH2. Meutim, ugljik u toj estici ne postie stabilnu konfiguraciju
plemenitog plina, pa ona kao stabilna molekula ne postoji. Stabilan
najjednostavniji spoj ugljika s vodikom je metan, CH4, s tetraedarskim
rasporedom atoma. Nastajanje molekula metana moemo objasniti na
slijedei nain (slika 7.2.): 2s-orbitala energijski se malo razlikuje od 2porbitale. Dovede li se ugljikovu atomu energija, moe elektron iz 2s-orbitale
prijei u praznu 2p-orbitalu. Tako se ugljikov atom dovodi u pobueno
stanje u kojemu ima etiri nesparena elektrona, s kojima moe ostvariti
etiri kovalentne veze s etiri vodikova atoma.
Meutim, ako je 2s-elektron vre vezan uz jezgru ugljikova atoma od 2p
elektrona, kovalentna veza nastala preklapanjem 2s-orbitale ugljikova atoma
i 1s-orbitale jednog vodikovog atoma bila bi slabija. Strukturnom analizom je,
meutim, utvreno da su u molekuli metana sve udaljenosti izmeu
vodikovih atoma i ugljikova atoma jednake. To znai da su i sve etiri
nastale kovalentne veze jednako jake te da ugljikov atom pri nastajanju
molekule metana mora imati etiri atomske orbitale jednake energije. One
nastaju preklapanjem ili hibridizacijom jedne 2s-orbitale i tri 2p-orbitale
pobuena ugljikova atoma i nazivaju se sp3-hibridne orbitale (es pe tri). S
pomou njih ugljikov atom tvori 4 jednakovrijedne kovalentne veze koje se
nazivaju -veze (sigma). Hibridne se orbitale razlikuju od s-orbitala i porbitala iz kojih su nastale. Usmjerene su u kutove tetraedra, kut meu njima
je 109,5, a jezgro atoma ugljika je u sreditu tetraedra. S toga nas vie ne udi
struktura dijamanta, u kojem su atomi ugljika meusobno povezani upravo na
takav nain.
Fuleren formule C60 dobio je ime bukminster fuleren po arhitektu
Bukminster Fulleru, koji je projektirao i izveo kupole takve grae.
54
Zbog takve strukture dijamant je najtvra poznata tvar, najvieg talita i ne

provodi struju. Silicij, germanij i sivi kalaj takoer su dijamantne strukture, ali
jakost kovalentne veze izmeu atoma opada od silicija do kalaja, te u istom
smislu opada i njihovo talite. Na slici 7.2. prikazano je nastajanje hibridnih
orbitala.
2sp - hibridi
3
2p
2s
2p
energija
pobu|eno stanje
hib
r
j
aci
id i
zac
ija
2sp - hibridi
2
2s
diz
bri
Hi
2p
Slika 7.2. Nastanjenje sp3 i sp2 hidridnih orbitala ugljikovog atoma

Objasnimo strukturu grafita. U grafitu je jedan ugljikov atom povezan
kovalentnom -vezom s tri susjedna ugljikova atoma. Svaki ugljikov atom
ostvaruje te -veze s pomou tri sp2-hibridne orbitale (es pe dva), koje
nastaju hibridizacijom (preklapanjem) jedne 2s i dvije 2p-orbitale pobuena
ugljikova atoma (slika 7.2.). Tri sp2-hibridne orbitale lee u ravnini, a kut
meu njima je 120. Nehibridizirana 2p-orbitala okomita je na nastale sp2hibridne orbitale te se moe preklopiti s jednakom takvom orbitalom
susjednog ugljikovog atoma. Na taj nain nastaje izmeu dvaju ugljikovih
atoma dodatna kovalentna -veza. Takva dvostruka veza vra je od
jednostruke veze pa je udaljenost izmeu atoma spojenih dvostrukom
kovalentnom vezom manja od udaljenosti izmeu atoma spojenih
jednostrukom kovalentnom vezom. Meutim, utvreno je da su sve
kovalentne veze u grafitu iste duljine, ali su krae nego u dijamantu. To znai
da se dodatna -veza ostvaruje sa sva tri susjedna atoma i naziva se
delokalizirana -veza. Ona je razlog da grafit provodi struju, dijamant ne.
Zbog delokalizirane -veze grafit je slojevite strukture te mu je elektrina
provodnost mnogo vea (5000 puta) uzdu sloja nego okomito na sloj. Zbog te
veze grafit je stabilnija alotropska modifikacija od dijamanta, to se vidi po
udaljenosti izmeu ugljikovih atoma. Ona u dijamantu iznosi 154 pm, a u
grafitu 142 pm (pikometara). U molekuli fulerena atomi ugljika takoer su
povezani sp2-hibridnim orbitalama.
55
Za razliku od dijamanata, grafit je zbog slojevite strukture i mekan.

Povlaimo li grafit po hrapavoj podlozi, zaostaje trag. Naime, slojevi grafita
meusobno su povezani slabim Londonovim silama pa se njegova kristalna
struktura lako razara. Energija veze kojom su povezani slojevi priblino je 30
puta manja od energije kovalentne veze izmeu atoma ugljika u dijamantu.
Grafit se stoga koristi kao sredstvo za podmazivanje i kao pisalo u olovkama.
Kemijski je inertan pa se koristi za izradu elektroda. Zbog dobre apsorpcije
neutrona koristi se u nuklearnim reaktorima.
Dijamant i grafit su netopljivi u nepolarnim organskim otapalima, dok su
fulereni topljivi jer su molekule fulerena meusobno povezane slabim
Londonovim silama. Tako je otopina bukminsterfulerena u nepolarnim
otapalima, primjerice heksanu, purpurnocrvena. Iako se ini da takve
molekule, kao to su fulereni, imaju samo teorijsku vanost, ve je otkrivena i
mogunost njihove praktine primjene. Naime, osvijetljeni apsorbiraju
svjetlost i pretvaraju je u toplinu, meutim, pritom se ponaaju drugaije od
ostalih tvari jer im je sposobnost apsorpcije svjetlosti vea to je vei intenzitet
svjetlosti.
Svi elementi 14. skupine javljaju se u prirodi u obliku spojeva, primjerice
ugljik u karbonatima, a silicij u silikatima, mineralima koji grade cijele
planine. Samo se ugljik u prirodi nalazi u elementarnom stanju kao dijamant
i grafit. U prirodi se ugljik grafitne strukture nalazi i u obliku koji krivo
nazivamo amorfnim ugljikom. To je prirodni (fosilni) ugljen koji je nastao
pougljivanjem biljnih ostataka pradavnih uma koje su dospjele pod zemlju.
Prirodni proces pougljivanja je uspjeniji to je dugotrajniji i to su
temperatura i pritisak procesa pod zemljom vei (na veim dubinama).
Ugljikom najbogatije vrste ugljena su antracit, staklastog sjaja, koji sadri i do
95% ugljika i kameni (crni) ugljen. Suhom destilacijom, tj. zagrijavanjem
kamenog ugljena bez prisustva zraka, dobiva se rasvjetni plin i mnogi drugi
organski proizvodi. Ostatak je ugljik, koji se naziva koks, a koristi se u
metalurgiji za dobivanje eljeza.
Smei (mrki) ugljen je slabije kvalitete. Toj vrsti pripada i lignit, smei ugljen
u kojem se jasno vidi struktura drveta. Najloije je kvalitete treset, poetni
produkt pougljivanja, kojeg nalazimo u movarnim podrujima.
Ugljen se moe dobiti i grijanjem drveta bez prisutnosti zraka. To je drveni
ugljen koji sadri do 90% ugljika, gori gotovo bez plamena, a nakon izgaranja
ostaje vrlo malo pepela.
56
Organski ostaci ivotinja i biljaka takoer se ugljeniu zagrijavanjem bez

pristupa zraka. Tako zagrijavanjem ivotinjskih kostiju bez pristupa zraka
nastaje kotani aktivni ugljen. Vrlo je porozan, te ima veliku povrinu (kod
nekih vrsta aktivnog ugljena povrina iznosi i do 2000 m2/g) i stoga veliku
mo apsorpcije raznih tvari. Zato se koristi u prehrambenoj i kemijskoj
industriji za uklanjanje mirisa, boje i raznih neistoa, te u pripremi vode za
pie. Aktivni je ugljen poznati domai lijek protiv crijevnih tegoba.
Znaajan proizvod ugljika je aa, koja se pripravlja nepotpunim izgaranjem
ugljikovodika. aa se koristi u industriji gume, te se, primjerice u
automobilskim gumama jednog automobila nalazi oko 3 kg ae. Vee
koliine ae koriste se za izradu tiskarske boje.
Novi materijali na bazi ugljika su ugljikova vlakna koja imaju iznimna
mehanika svojstva, lagana su, a koriste se u kompozitnim materijalima. To su
materijali budunosti, a iz njih se ve danas izrauju ne samo predmeti kao to
su teniski reketi i ribiki tapovi, ve i zrakoplovi. (Prvi putniki zrakoplov za
iju izradu su upotrebljena ugljikova vlakna bio je Boeing 767. U svaku
letjelicu ugraena je 1 tona tih vlakana. U Airbusu 320, zrakoplovu nove
tehnologije, koliina ugraenih ugljikovih vlakana je znatno vea.)
7.2.1. Ugljikov(II) oksid (ugljik-monoksid), CO, stepen oksidacije +2
Ugljikov(II) oksid je vrlo otrovan plin bez boje, ukusa i mirisa. Nastaje
nepotpunim izgaranjem ugljika ili organskih spojeva:
2C(s) + O2(g)
2CO(g)
Laboratorijski se CO dobiva oduzimanjem vode mravljoj kiselini, odnosno

njezinim solima, formijatima uz zagrijavanje:
HCOOH + H2SO4
CO(g) + H3O+ + HSO-4
Industrijski se ugljik-monoksid dobiva u golemim koliinama u obliku

generatorskog vodenog plina.
Generatorski plin nastaje izgaranjem ugljika u generatorima gdje je ugljen ili
koks visoko naslagan. Odozdo se dovodi zrak koji omoguuje izgaranje donjih
slojeva koksa:
57
C(s)+O2(g)
CO2(g)
rH = -393 kJmol
-1
Osloboena toplina zagrije itavu masu koksa. Nastali CO2 dolazi u doticaj sa
zagrijanim koksom, pri emu dolazi do reakcije ugljik(IV)oksida:
+
)s(
+C
2CO
)g(
) g (2
CO
Smjesa nastalog ugljik monoksida i duika iz zraka naziva se generatorski

plin. Generatorski plin se upotrebljava za sintezu amonijaka (nakon
konvertiranja CO u CO2 i H2 s vodenom parom), a slui i kao dragocjeno
gorivo zbog velike egzotermnosti reakcije:
2CO(g) + O2(g)
2CO2(g)
rH = -565 kJmol-1
Ako se preko uarenog koksa u generatorima umjesto zraka dovodi vodena

para, dobiva se vodeni plin:
C(s) + H2O(g)
CO(g) + H2(g)
rH =130 kJmol-1
koji je zapravo smjesa ugljik monoksida i vodika. Ta smjesa ini vano

podruje primjene CO, jer se iz ugljik monoksida i vodika moe uz razne
uvjete (temperatura, pritisak, omjer i katalizatore) dobiti niz razliitih
produkata. Tako pod pritiskom od 25 MPa i 350C uz ZnO kao katalizator
dobivamo metilni alkohol (metanol), CH3OH:
CO(g) + 2H2(g)
CH3OH(g)
Promjenom uvjeta dobivaju se iz vodenog plina vii alkoholi te zasieni ili

nezasieni ugljikovodici (Fischer-Tropschova sinteza).
Velika otrovnost ugljikova monoksida zasniva se na na njegovoj velikoj
sposobnosti vezivanja na hemoglobin (Hem) u krvi, koja je 260 puta vea od
kisikove.
CO(g) + HemO2(aq) O2(g) + HemCO(aq)
oksihemoglobin
karboksihemoglobin
Uz to, nastali spoj, karboksihemoglobin, stabilniji je od oksihemoglobina, to
onemoguuje vezanje kisika na hemoglobin. Dospije li udisanjem u krv,
ugljikov e se monoksid stoga lake vezati uz hemoglobin uzrokujui u
58
stanicama (elijama) nedostatak kisika. Iznosi li taj manjak kisika u stanicama

5-20% nastaje trovanje organizma.
Udisanjem zraka u kojemu je volumni udio ugljikova monoksida 0,5% nastupa
smrt (0.2% CO uzrokuje nakon otprilike pola sata nesvijest, a nakon tri sata
smrt). Iz dnevne tampe poznati su mnogi sluajevi trovanja ugljikovim
monoksidom u slabo provjetravanim prostorijama u kojima gori vatra, jer je u
tim uvjetima izgaranje nepotpuno.
Poveana koncentracija karboksihemoglobina nalazi se i u krvi puaa jer
nepotpunim izgaranjem duhana takoer nastaje ugljikov monoksid. U
podrujima s velikim automobilskim prometom gotovo 95% ugljikova
monoksida potjee od automobilskih ispunih plinova. Volumni udio toga
plina u zraku vei od 100 ppm (pi pi em = part per million = 1:106 = 110-6)
tetan je za zdravlje. Iz navedenih razloga
Nikada ne boravite s ukljuenim motorom automobila u zatvorenom
prostoru, kao to je garaa, jer ugljikov monoksid iz ispunih plinova moe
izazvati smrt.
Za smanjivanje udjela ugljikovog monoksida i neizreagirnih ugljikovodika u
ispunim plinovima koristi se katalitiki konverter (slika 7.3.).
Slika 7.3. Katalitiki konverter

Katalitiki konverter sadri platinski ili rodijev katalizator pomou kojeg se,
uz dodatni dovod zraka, ugljikov monoksid i neizreagirani ugljikovodici
prevode u ugljikov dioksid. Zbog oneienja katalizatora olovom, za pogon
motora u kojima ispuni plinovi prolaze kroz katalitiki konverter koristi se
bezolovni benzin.
Atomi ugljika i kisika u ugljikovom monoksidu povezani su trostrukom
kovalentnom vezom. Molekula ima jednaki broj elektrona kao i molekula
59
duika, N2, pa kaemo da je izoelektronska s molekulom duika. Njihove su

elektronske konfiguracije iste, pa je i veza izmeu atoma ista, u oba sluaja
trostruka veza. Ako izoelektronske molekule imaju i jednaki broj atoma, slina
su im i fizikalna svojstva, vrelita, talita i drugo. Tako je vrelite ugljikova
monoksida na -191C, a duika na -196C.
Ugljikov monoksid je redukcijsko sredstvo. Zato se koristi za dobivanje
metala. Zapaljen na zraku gori, a reagira i s mnogim drugim elementima.
7.2.2. Ugljikov(IV) oksid (ugljik dioksid), CO2, stepen oksidacije +4
U ovom stepenu oksidacije pripada najvei broj spojeva ugljika: ugljik(IV)
oksid, karbonatna kiselina i njezine soli, te ugljik(IV) sulfid.
Ugljikov(IV) oksid nastaje potpunim izgaranjem ugljika. To je plin bez boje i
mirisa koji ne gori, ali i ne podrava gorenje. Za razliku od CO nije otrovan.
Kako na Zemlji svakodnevno izgaraju goleme koliine goriva, udio ugljikova
dioksida u atmosferi u ovom stoljeu znaajnije raste. Volumni udio ugljikova
dioksida u zraku iznosi 0,035%, ali se zbog promjene godinjih doba mijenja
periodiki s vremenom. O utjecaju ugljikova dioksida i ostalih sastojaka zraka
na zagrijavanje atmosfere bit e vie rijei u poglavlju 22.1.
Za laboratorijsko dobivanje CO2 najpogodnije je djelovati kloridnom
kiselinom na kalcij-karbonat (CaCO3-mramor):
CaCO3(s) + 2H+
Ca2+ +H2O + CO2(g)
U laboratoriji se ugljikov dioksid priprema u Kippovom aparatu djelovanjem

klorovodine kiseline na fino usitnjeni mramor (slika 7.4.).
60
Slika 7.4. Kippov aparat

Kod kue moete pripremiti ugljikov dioksid tako da u au s vodom stavite

malo sode bikarbone (NaHCO3) i dodate sire ili jo bolje limunsku kiselinu.
Mjehurii plina koji nastaju su mjehurii ugljikova dioksida. Soda bikarbona i
limunska kiselina najei su sastojci umeih tableta.
Industrijski se dobiva u velikim koliinama pri vrenju eera u alkohol:
2 C H OH + 2 C O
) g (2
) g (6
C H O
21
Osim toga za industrijske potrebe na veliko CO2 se dobiva i termikim

raspadom kalcij-karbonata:
CaCO3(s)
CaO(s) + CO2(g)
Goleme koliine CO2 nastaju izgaranjem ugljena i drugih spojeva ugljika, ali
se taj CO2 praktiki ne upotrebljava jer nije dovoljno ist.
Gustoa ugljikova dioksida je oko 1,5 puta vea od gustoe zraka. Velike
koliine ugljikova dioksida nastaju alkoholnim vrenjem iz tvari bogatih
krobom, kao to su krompir i itarice. Slian se proces odvija i u vinskim
podrumima pri proizvodnji vina. Kako je ugljikov dioksid tei od zraka,
istiskuje zrak iz prostorije. Zbog toga u prostoriji nastaje manjak kisika, to
moe uzrokovati guenje ovjeka koji ulazi u vinski podrum.
Pri udisanju zraka s veim udjelom ugljikova dioksida osjea se bockanje u
nosu, a u ustima se osjea kiseli ukus. Ako je volumni udio toga plina u
zraku 1%, javlja se glavobolja, udio od 10% izaziva teku klonulost, a udio
od 30% ugljikova dioksida u zraku izaziva smrt.
Ugljikov dioksid nalazimo otopljen, pod malim pritiskom u osvjeavajuim
piima, mineralnim vodama, pivu itd. Kako je topljivost svih plinova, a tako i
ugljikova dioksida, vea kod veeg pritiska, to otvaranjem boce zbog pada
pritiska mjehurii ugljikova dioksida izlaze iz otopine. Otopina ugljikova
dioksida u vodi je kiselkasta okusa i djeluje osvjeavajue.
Ugljikov dioksid se pri atmosferskom pritisku i temperaturi -78,5C
neposredno prevodi iz plinovitog u vrsto agregatno stanje. Pri prijelazu
vrstog ugljikovog dioksida u plin troi se toplina iz okoline. Na tome se
61
zasniva njegova upotreba za hlaenje. vrstim ugljikovim dioksidom, koji se

jo naziva suhi led, postiu se nie temperature nego ledom.
Kako ne gori i ne podrava gorenje, ugljikov dioksid je idealno sredstvo za
gaenje poara. Stoga se poari najuinkovitije gase pjenom koja u
mjehuriima sadri ugljikov dioksid.
Ugljikov dioksid se dobro otapa u vodi. Pri 20C i pritisku od 1 bara litra vode
otopi 0,9 litara ugljikova dioksida.
7.2.3. Karbonatna kiselina
Ugljikov dioksid je otopljen u vodi u molekulskom obliku. U reakciji s vodom
nastaje ugljina kiselina, no ravnotea je jako pomaknuta na lijevu stranu pa je
koncentracija ugljine kiseline vrlo mala:
CO2(g) + H2O(l)
H2CO3(aq)
Ugljina kiselina je slaba kiselina koja tvori dvije vrste soli,

2
hidrogenkarbonate s ionom HCO3- i karbonate s ionom CO 3 - . Najvaniji su
karbonati alkalijskih i zemnoalkalijskih elemenata. Karbonati prijelaznih
elemenata preteito su u vodi netopljivi spojevi.
Osim po topljivosti u vodi, karbonati se razlikuju i po ponaanju pri
zagrijavanju. Alkalijski karbonati, osim litijeva karbonata, ne raspadaju se
zagrijavanjem, dok se ostali u vodi slabo topljivi karbonati metala,
zagrijavanjem raspadaju.
Najvanije soli karbonatne kiseline su natrij-hidrogenkarbonat i natrij
karbonat. U naelu, obje soli mogu se dobiti neutralizacijom CO2 (ili H2CO3)
s odgovarajuim koliinama natrijhidroksida. Ali zbog izvanredne industrijske
vrijednosti tih spojeva upotrebljava se za njihovo dobivanje jeftinija metoda.
Danas u tu svrhu slui Solvayev postupak, pri kojem se za neutralizaciju
kiselosti od CO2 upotrebljava amonijak, a za odvajanje produkata koristimo se
injenicom da je topljivost NaHCO3 slaba.
Proces se provodi tako da se u zasienu otopinu natrij klorida najprije uvodi
NH3. Time otopina postaje lunata (bazina) zbog ove reakcije:
NH3(g) + H2O
NH+4 + OH-
62
amonijana otopina natrij klorida neutralizira se uvoenjem CO2 do zasienja:

NH+4 + OH- + CO2(g)
NH+4 + HCO-3
Na taj nain dobije se otopina koja sadri ove ione: Na+, NH+4, Cl- i HCO-3. Iz
te otopine taloi se uz hlaenje NaHCO3. Zagrijavanjem NaHCO3
(kalciniranje) dobije se konano Na2CO3:
2NaHCO3(s)
Na2CO3(s) + CO2(g) + H2O(g)
Osloboeni CO2 vraa se u proces, a gubitak se nadoknauje prenjem

CaCO3:
CaCO3(s)
CaO(s) + CO2(g)
Dobiveni CaO (ivo vapno) prevodi se s vodom u hidroksid

CaO(s) + H2O
Ca(OH)2
koji se upotrebljava za oslobaanje amonijaka iz otopine NH4Cl

2NH+4 + 2Cl- + Ca2+ + 2OH-
2NH3(g) + Ca2+ + 2Cl- + 2H2O
Osloboeni amonijak opet se uvodi u zasienu otopinu natrijklorida, ime se

itav proces ponavlja.
Natrij karbonat i natrij-hidrogenkarbonat industrijske su kemikalije najvee
vanosti. Na2CO3 se upotrebljava za proizvodnju stakla, sapuna, praka za
pranje, u tekstilnoj industriji i industriji papira. Otopina Na2CO3 prevodi se
pomou Ca(OH)2 u NaOH. Dobiven Solvayevim postupkom Na2CO3 je
bezvodan, a pri rekristalizaciji iz hladnih vodenih otopina (ispod 32C) nastaje
hidrat Na2CO310H2O. Kristalizacijom iz vruih vodenih otopina nastaje
monohidrat, Na2CO3H2O.
Natrij-hidrogenkarbonat je glavni sastojak raznih praaka koji se
upotrebljavaju u pekarstvu. Otopina hidrogenkarbonata reagira vrlo slabo
lunato pa se NaHCO3 upotrebljava u medicini za neutralizaciju eluane
kiseline.
Najvaniji karbonati koje nalazimo u prirodi su kalcijev karbonat kojeg
najvie ima u vapnencu i dolomitu (CaCO3MgCO3) i magnezijev karbonat,
63
magnezit (MgCO3) Polovica svih stijena na Zemlji su karbonatne stijene koje

izgrauju velike planine. Navedeni karbonati su slabo topljivi u vodi, no ako
voda sadri otopljeni ugljikov dioksid, oni se otapaju
CaCO3(s) + CO2(aq) + H2O(l)
Ca2+(aq) + 2HCO 3(aq)
S porastom temperature vode smanjuje se koliina otopljenog ugljikova

dioksida, pa se u skladu s Le Chatelireovim principom odravanja ravnotee
iz zagrijane vode taloi kalcijev karbonat. S povienjem temperature se,
dakle, gornja ravnotea pomie na lijevu stranu.
U spiljama se kalcijev karbonat taloi zbog razlike u temperaturi izmeu
unutranjosti spilje i mase zemlje iznad spilje. Kapljice prirodne vode
neprekidno prodiru iz hladne zemlje u topliju spilju, te se na stropu spilje
zagriju. Posljedica zagrijavanja je da se iz svake takve kapljice oslobodi malo
ugljikova dioksida. Zbog toga se poremeti ravnotea u gornjoj reakciji pa se
istaloi malo kalcijeva karbonata. Padom kapljice na dno spilje, njihova se
kinetika energija petvori u toplinu pa se oslobodi jo malo ugljikova dioksida.
S toga se i na dnu spilje istaloi malo kalcijeva karbonata. Tako tijekom tisuu
godina na stropu spilje nastaju stalagmiti, a na njezinu dnu stalaktiti.
7.2.4. Ugljik(IV) sulfid, ugljik disulfid, CS2
Ugljik disulfid se dobiva zagrijavanjem sumpora i ugljika u elektrinim
peima:
C(s) + 2S(g)
CS2, (g)
CS2 je vrlo hlapljiva bezbojna tekuina koja vri na 46C. Miris tekueg CS2 je
odvratan jer uvijek sadri tragove drugih spojeva sumpora. Inae je miris
istog CS2 prilino ugodan. U vodi se vrlo slabo otapa. Jako je zapaljiv, a pare
su mu otrovne i u smjesi sa zrakom eksplozivne. Zbog toga su u proizvodnji
ugljik disulfida potrebne posebne mjere opreza i obino je takav pogon
izoliran.
Ugljik disulfid osobito je pogodno sredstvo za otapanje masti, ulja, smole i
nemetala (S i P), ali se zbog svoje otrovnosti i eksplozivnosti nerado
upotrebljava u tu svrhu. Najvee koliine CS2 upotrebljavaju se za proizvodnju
viskoze (umjetne svile).
64
7.2.5. Ugljik(IV) klorid, ugljik tetraklorid, CCl4

Ugljik(IV) klorid je bezbojna tekuina ugodna mirisa. Odlikuje se velikom
inertnou tako da se upotrebljava za gaenje poara, jer njegove teke pare ne
doputaju pristup zraku. Izvanredno je sredstvo za otapanje ulja i masti. Velika
mu je prednost to nije otrovan, ni zapaljiv, ni eksplozivan.
7.3. Silicij
Silicij je drugi element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori (maseni udio je
oko 26%) i otprilike je jednako toliko vaan u mineralnom svijetu kao to je
ugljik u organskom svijetu. Vezan s kisikom glavni je sastojak stijena koje
ine Zemljinu koru. U njima se silicij nalazi vezan u obliku razliitih silikata,
a javlja se i kao ist SiO2-kremen.
Dobivanje elementarnog silicija prilino je teko. Za tu svrhu se moe
upotrijebiti redukcija SiO2 s koksom u elektrinim peima pri 2000C:
SiO2(s) + 2C(s)
Si(s) + 2CO(g)
vrsti silicij je tamnosive, a poliran gotovo crne boje. Slabo je reaktivan, ne

reagira sa kiselinama, a sa luinama (bazama) reagira vrlo sporo, uz razvijanje
vodika.
Veliku vanost, koja se danas pridaje elementarnom siliciju, zahvaljujemo
njegovim elektrinim svojstvima, odnosno sposobnosti da ispravlja izmjeninu
struju. U tom pogledu svojstva silicijevih ispravljaa znatno su ispred
germanijevih. Naravno, dijamantna struktura ne doputa siliciju da vodi
elektrinu struju, ako je dovedeni napon mali. Ali, ako je kristal silicija
oneien nekim elementom 13. ili 15. skupine, vodljivost mu se znatno
poveava. To poveanje vodljivosti objanjava se injenicom da zamijenjeni
element stvara ili manjak ili viak valentnih elektrona u odnosu prema etiri
elektrona dijamantne strukture silicija. Kristal silicija oneien elementom
13. skupine ima manjak, a oneien elementom 15. skupine ima viak
elektrona. Spojimo li dva takva kristala silicija, struja moe tei samo u
jednom smjeru, od kristala s vikom prema kristalu s manjkom elektrona.
Dakle, da jo jednom ponovimo. isti silicij je poluvodi, a dodatkom
elemenata 13. i 15. skupine nastaju poluvodii p-tipa i n-tipa. Tip poluvodia
s neistoama naziva se n-tip, tj. negativan tip zbog toga to atom neistoe
ima jedan elektron vie od atoma silicija.
65
Drugaije se ponaa silicij kojemu je dodan element 13. skupine, primjerice

indij. Indijev atom ima jedan valentni elektron manje od atoma silicija.
Preklapanjem atomskih orbitala indija i silicija nastaje prazna, isprekidana
energijska razina koja se ne protee kroz cijeli kristal. Prelaskom elektrona
silicija u tu praznu energijsku razinu nastaje u valentnoj vrpci silicija slobodna
elektronska razina, koja se naziva upljina. Pod utjecajem vanjskog
elektrinog polja valentni elektron jednog atoma silicija moe popuniti
upljinu nastalu na susjednom atomu. Pri tome nastaje nova upljina pa se ini
kao da na taj nain kroz poluvodi putuje zapravo upljina. Moe se kazati
da se struja kroz p-tip, pozitivan tip, poluvodia prenosi putovanjem
upljina kroz poluvodi u smjeru koji je suprotan smjeru putovanja elektrona.
Transistor je poluvodiki elektroniki element koji je polovinom prolog
stoljea zamijenio elektronske cijevi i doveo do revolucije u elektronici.
Sastavljen je kao sendvi od dvaju n-poluvodia izmeu kojih se nalazi vrlo
tanki sloj p-poluvodia. Izumitelj tranzistora W. Shockley je za taj izum
1956. godine dobio Nobelovu nagradu.
Dakle, silicij za poluvodike sklopove mora biti vrlo visoke istoe, jer maseni
udio fosfora ili drugih elemenata od samo 1ppb (pi pi bi = part per billion =
1:109=1 10 9 ) bitno mijenja poluvodika svojstva.
U posljednjoj fazi postupka koja se
naziva zonsko topljenje, uklanjaju
tragovi neistoa. Princip postupka
zonskog topljenja prikazan je na
slici 7.5. Kristal silicija, koji je
svojim gornjim krajem uvren na
ureaj, polako se pomie kroz zonu
visoke temperature gdje se tali (tt =
1410C). Prelaskom u hladniju
zonu,
rastaljeni
silicij
se
kristalizira. Neistoe zaostaju u
talini i na taj se nain pomiu
prema uvrenom kraju kristala.
Viekratnim ponavljanjem postupka, maseni udio neistoa u
kristalu se smanjuje ispod 0,1 ppb,
a neistoe se skupe u gornje dijelu
kristala, koji se odbaci.
se
Slika 7.5. Proiavanje silicija

postupkom zonskog talenja
66
Vie od elementarnog silicija dobiva se legura silicija i eljeza-ferosilicijredukcijom smjese SiO i eljeza s ugljenom u elektrinim peima. Maseni
udio silicija u ferosiliciju varira od 50-98%. Ferosilicij slui u metalurgiji kao
snano sredstvo za dezoksidaciju rastaljenih metala (tj. vee u rastopljenom
metalu otopljeni kisik). Nadalje se ferosilicij upotrebljava za izradu silicijevih
elika (maseni udio silicija oko 15%) koji su neobino otporni prema
kiselinama i drugim korozivnim agensima, pa se upotrebljavaju za izradu
aparatura u kemijskoj industriji. Naalost tim dragocjenim svojstvom silicijevih
elika rijetko se koristimo, jer se takva legura izvanredno teko obrauje.
2
7.3.1. Silicij-negativan stepen oksidacije, silicidi i silani

Spojevi u kojima atomi silicija imaju negativan stepen oksidacije jesu silicidi i
silani. Silicidi su spojevi silicija s metalima, a silani su spojevi silicija s
vodikom.
Od svih silicida ( a postoje tri) najvaniji je kalcij silicid koji se dobiva
zagrijavanjem smjese kalcij oksida, silicij dioksida i koksa u elektrinim peima:
CaO(s) + 2SiO2(s) + 5C(s)
CaSi2(l) + 5CO(g)
Silicidi kalcija slue u metalurgiji kao snano sredstvo za dezoksidaciju

rastaljenih metala. Pri tome s kisikom otopljenim u metalu, ili s otopljenim
metalnim oksidima nastaje troska kalcijsilikata:
Ca2Si2(s) + 3O2(g)
2CaSiO3(s)
Silani, od monosilana, SiH4, do heksasilana Si6H14 mogu se dobiti

djelovanjem kloridne kiseline na magnezij silicid. U odsutnosti drugih tvari
silani su relativno stabilni. Zagrijavanjem se vii silani raspadaju na nie
lanove niza. Voda ne djeluje na silane.
7.3.2. Silicij stepen oksidacije +4
Ovamo pripadaju halogenidi, oksid i kiseline silicija, soli tih kiselina i silikoni.
Silicij(IV) fluorid, silicij tetrafluorid, SiF4, obino se dobiva djelovanjem
sulfatne kiseline na smjesu kalcij fluorida i silicij dioksida. Sulfatna kiselina
oslobaa iz CaF2 fluorovodik, koji onda sa SiO2 daje tetrafluorid:
67
SiO2(s) + 4HF(g)
SiF4(g) + 2H2O
Silicij(IV) klorid, silicij tetraklorid, SiCl4, dobiva se spajanjem elemenata ili,

jo bolje, djelovanjem klora na ferosilicij. Najee se dobiva zagrijavanjem
smjese silicij dioksida i koksa u struji klora:
SiO2(s)+2C(s)+2Cl2(g)
SiCl4(g)+2CO(g)
Silicij tetraklorid je bezbojna tekuina, s vodom burno reagira, a na vlanom

zraku jako dimi pa se upotrebljava kao sredstvo za zamagljivanje.
Silicij tetrabromid, SiBr4, i tetrajodid, SiI4, mogu se dobiti izravnom sintezom
odgovarajuih elemenata, a kemijskim ponaanjem slini su tetrakloridu.
Silicij(IV) oksid, silicij dioksid, SiO2
Javlja se u prirodi u tri osnovna alotropska kristalna oblika koji su stabilni u
sljedeim temperaturnim podrujima:
870
1470C
1710C
kremen ili kvarc C tridimit kristobalit talina
Te tri alotropske modifikacije SiO2 ne prelaze lako jedna u drugu, to se moe

zakljuiti ve iz same injenice da su sve tri naene kao minerali, premda su
tridimit i kristobalit rijetki u usporedbi s kremenom. Svaki od ova tri kristalna
oblika postoji jo u dvije modifikacije, i , to ukupno ini est alotropskih
modifikacija SiO2. Razlike u strukturi ovih alotropskih modifikacija moemo
zamisliti ovako: sve tri glavne forme, kremen (kvarc), tridimit i kristobalit
graene
od
SiO4-tetraedra
meusobno tako povezanih da je
svaki atom kisika zajedniki
dvama tetraedrima. Meutim,
smjetaj povezanih tetraedara
sasvim je razliit kod ove tri
kristalne forme. Prema tome
promjena u strukturi od kremena u
tridimit zahtijeva kidanje veza SiO-Si i povezivanje tetraedara na
Slika 7.6. Tetraedarska graa
drugi nain. Zbog toga je taj
silikatnog aniona
prijelaz vrlo teak i spor. S druge
strane - i - modifikacije svake
pojedine kristalne forme meusobno se razlikuju samo u detaljima. Dakle,
68
temeljna jedinica od koje su graeni silikati je silikatni ion SiO ,

tetraedarske grae (slika 7.6).
4
4
Kremen ima gui raspored tetraedara nego tridimit, a u tridimitu su SiO4

tetraedri opet gue rasporeeni nego u kristobalitu. To se oituje i njihovim
gustoama.
Hlaenjem rastaljenog SiO2 obino ne nastaje kristobalit, vjerojatno zbog
pomanjkanja vremena, nego se masa postupno skrutne u tzv. kremeno ili
kvarcno staklo. Meutim, analizom pomou rendgenskih zraka ustanovljeno
je da je struktura kremenog stakla takoer tetraedarska, samo ti tetraedri nisu
pravilno razmjeteni. Naravno, takva struktura ne moe imati dovoljnu
stabilnost, pa zato ona dugim i opetovanim arenjem prelazi u stabilniju
kristalnu formu.
Kremeno staklo slui za izradu laboratorijskog posua, a odlikuje se vrlo
malim temperaturnim koeficijentom istezanja. Zbog toga moe podnositi
nagle promjene temperature bez opasnosti od pucanja. Kako kremeno, za
razliku od obinog stakla, proputa ultraljubiastu svijetlost, kremeno staklo
se upotrebljava za izradu ivinih ultraljubiastih lampa i drugih optikih
instrumenata za rad u ultraljubiastom podruju. Osim toga, kristali kremena
upotrebljavaju se u konstrukciji aparata koji slue za izazivanje ultrazvunih
valova. Naime, ploice od kristalnog kremena mogu titrati u
visokofrekventnom elektrinom polju. Pri tome je frekvencija titranja ploice
jednaka frekvenciji elektrinog polja i dolazi do stvaranja ultrakratkih zranih
valova.
Silicij dioksid je kemijski prilino inertan. Kiseline, osim HF, na njega uope
ne djeluju. Gotovo isto tako otporan je i prema luinama (bazama).
Djelovanjem vode koja sadri otopljeni ugljikov dioksid silikati se polako
otapaju pa je, primjerice glina, nastala upravo na taj nain. Svi silikati su soli
ortosilicijeve kiseline, H4SiO4, no ortosilicijska kiselina ne nastaje otapanjem
silicijeva dioksida u vodi, jer on je u vodi netopljiv. Najzgodniji nain za
dobivanje te kiseline jest hidroliza silicij tetraklorida:
SiCl4 + 4H2O
H2SiO4 + 4H+ + 4Cl-
Ortosilikatna kiselina (ortosilicijeva kiselina), H4SiO4, je slaba i u

molekulskom obliku dosta nepostojana. Stabilna je samo u uskom pH
podruju (3,2) i vrlo sklona polikondenzaciji otputanjem vode.
69
Rekli smo da se silicij dioksid ne otapa u vodi. Tek taljenjem s alkalijama,

sodom ili bazinim oksidima nastaju soli silikatnih kiselina koje nazivamo
zajednikim imenom silikati. Samo su alkalijski silikati topljivi u vodi. Silikati
svih ostalih metala u vodi su netopljivi. Talimo li smjesu SiO2 i Na2CO3
dobivamo razliite silikate:
SiO2(s) + Na2CO3(l)
2SiO2(s) + Na2CO3(l)
Na2SiO3(l) + CO2(g)
Na2Si2O5(l) + CO2(g)
Otapanjem ohlaene otopine u vruoj vodi pod pritiskom dobivamo viskoznu

otopinu koja sadri uglavnom Na2SiO3 i Na2Si2O5 , a naziva se vodeno
staklo. Vodeno staklo najvie se upotrebljava pri izradi razliitih kiselo
otpornih kitova i za impregnaciju drveta. Ako se vodenom staklu doda
kloridna kiselina, oslobaaju se silikatne kiseline s neodreenim sadrajem
vode i stepenom polimerizacije i itava otopina ovrsne u elatinoznu masu
koja se naziva gel silikatnih kiselina. Ako se ovaj gel osui na zgodan nain,
dobiva se suha tvar poznata pod nazivom silikagel, a slui kao sredstvo za
suenje i adsorpciju. Materijal je vrlo porozan pa mu je stvarna povrina
znatno vea od geometrijske. Vrlo snano vee vodu. Silikagel se regenerira
zagrijavanjem pri emu vezana voda ispari.
Silikagel se impregnira kobaltovim(II) kloridom, ija boja ovisi o sadraju
vode u silkagelu. Bezvodni kobaltov(II) klorid, CoCl2, plave je boje, dok je
kobaltov(II) klorid, CoCl2 6H2O, ruiaste boje. Zasienost silikagela vodom
opaa se po promjeni njegove boje iz plave u ruiastu.
Dosadanja
razmatranja
vode
zakljuku
de
je
polimerizacija
(polikondenzacija) silikatnih kiselina, kad jednom zapone, brza i potpuno
izvan nae kontrole. To isto vrijedi i za silikate. Do danas nismo dobili
taljenjem SiO2 s alkalijama, silikate odreenog i eljenog sastava. Obino
dobivamo smjesu razliitih silikata ija svojstva ovise o omjeru upotrebljenog
SiO2, alkalija i eventualno drugih dodataka. Tako se staklo dobiva taljenjem
smjese SiO2, CaO i Na2CO3 ili Na2SO4. Razliite vrste stakla dobivaju se
zamjenom Na2CO3 s K2CO3, CaO s drugim oksidima i SiO2 s Al2O3 i B2O3.
ini se, po svoj prilici, da svojstva razliitih vrsta stakla ovise o
upotrijebljenim dodacima, a ne o sastavu ili strukturi prisutnih silikata, iji
nam je sastav uostalom nepoznat.
U prirodi postoji cijeli niz silikata razliitih struktura. Svima je zajedniko da
su atomi silicija meusobno povezani atomima kisika, a ta veza nastaje
otputanjem vode:
70
H
H
O
O
H O Si O H + H O Si O H
H
O
O
H
H
H
O
O
H O Si O Si O H + H2O
O
O
H
H
u tome procesu polikondenzacije (polimerizacije) koji se nastavlja, nastaju

silicijske kiseline razliite grae. One se ne mogu izolirati, ali u prirodi postoje
njihove soli. Silikate koje nalazimo u prirodi moemo podijeliti na est
skupina:
Vidimo, dakle, da se strukturna raznovrsnost silikata zasniva na razliitom

nainu vezivanja SiO4 tetraedra. Silicijev dioksid, kremen, vrlo je tvrd jer su
71
svi atomi silicija u kristalu meusobno povezani preko atoma kisika, a ta je

veza, kao to smo vidjeli, vrlo vrsta.
Vanjski oblik i svojstva silikata odraz su njihove kristalne grae. Tako su,
primjerice, silikati lanaste strukture vlaknasti, kao to je to jedna vrsta
azbesta. Silikati lisnate strukture se lako kalaju (vidi Rjenik pojmova) u tanke
listove. Tako se, primjerice, mineral liskun (tinjac) kala u vrlo tanke listie.
U kristalnoj reetki silikata esto je atom silicija zamijenjen atomom
aluminija. Takvi silikati se nazivaju alumosilikati. Zamjenom
etverovalentnog atoma silicija trovalentnim atomom aluminija nastaje viak
naboja koji je jednak broju atoma aluminija u formuli. Na primjer, zamijeni li
se jedan atom silicija jednim atomom aluminija, viak je jedan negativan
naboj. Taj se viak naboja neutralizira dodatnim kationima u kristalnoj
strukturi silikata. Najvaniji alumosilikati su prostorno mreaste grae, a
nastaju zamjenom atoma silicija u silicijevom dioksidu. To emo pokazati
slijedeim primjerom:
Primjer:
u zeolitu, alumosilikatu prostorno mreaste strukture, svaki je drugi atom
silicija zamijenjen atomom aluminija, kation je natrij. Koja je formula
silikata?
Odgovor: osnova silikata prostorno mreaste strukture je silicijev dioksid,
SiO2. Ako svaki drugi atom silicija 2SiO2 = Si2O4 zamijenimo atomom
aluminija, formula aniona je [AlSiO4] - jer je oksidacijski broj aluminija +3,
silicija +4, a kisika -2. Tako za svaki zamijenjeni atom silicija preostaje viak
od jednog negativnog naboja. Kako je kation natrij, kojem je u spojevima
oksidacijski broj +1 to je formula zeolita NaAlSiO4.
U kristalnoj grai zeolita (slika 7.7.) se nalaze upljine povezane kanalima. U
upljinama se nalaze pozitivno nabijeni kationi.
Zeoliti su vani alumosilikati koji su ve dugo u upotrebi. Primjena zeolita se
temelji na svojstvu da se kation iz kristalne reetke lako izmjenjuje kationima
iz otopine, te na svojstvu adsorpcije i desorpcije malih kovalentnih molekula,
primjerice vode, plinova i drugih tvari. Stoga imaju viestruku upotrebu.
72
Posebno vani su sintetski

pripremljeni zeolit. Dobivaju se
kristalizacijom iz vrue lunate
vodene otopine natrijeva silikata
i natrijeva aluminata. Odabirom
sastava
otopine
i
uvjeta
kristalizacije, te daljeg postupka
suenja, pripremaju se zoliti
eljenih struktura i veliine
upljina. Tako
pripremljeni
zeoliti,
namijenjeni
za
adsorpciju malih molekula
odreene veliine nazivaju se
molekulskim sitima.
Slika 7.7. Kristalna graa

alumosilikata, NaAlSiO2
Zeoliti su veoma vani katalizatori u

industriji, posebno pri rafinerijskim postupcima proizvodnje benzina. Zeoliti
se dodaju i deterdentima kao sredstvo za omekavanje vode.
Osim zeolita, skupini alumosilikata pripadaju glinenci i ultramarini. Glinenci
ine dvije treine svih silikatnih stijena, a najvaniji minerali su ortoklas,
KAlSi3O8 i anortit, CaAl2Si2O8. Troenjem glinenaca u prirodi, djelovanjem
vode u kojoj je otopljen ugljikov dioksid, nastala je glina. To je mineral,
slojevite strukture, koji u smjesi sa spojevima eljeza, pijeska i drugih
primjesa poznajemo i pod nazivom ilovaa.
Glina, vrsta zemlje nepropusne za vodu, nastaje troenjem razliitih silikata.
Sastoji se od sitnih estica aluminijevih silikata, s primjesama kvarca,
spojeva eljeza i kalcija, humusa i dr. Vlana glina je plastina zbog
koloidnog stanja minerala od kojih se sastoji. Slui u lonarstvu, keramici i
kiparstvu, za proizvodnju opeka. Kaolin, Al2Si2O72H2O, hidratizirani silikat
aluminija nastaje raspadanjem feldspata (glinenca). Glavna je sastojina svih
prirodnih glina. Slui kao vana sirovina u keramikoj industriji. Ilovaa,
vrsta zemlje kojoj je glavna sastojina glina, a sadri i limonit, eljezni oksid
Fe2O3 H2O, koji joj daje utu ili crvenkastu boju. Slui u proizvodnji opeka.
73
7.4. Germanij
Germanij je u minimalnim koliinama prisutan gotovo u svim silikatima. Inae
su mu rude vrlo rijetke i za sada je naem samo u Junoj Africi u obliku
germanita rude koja se zapravo sastoji od sulfida germanija, bakra i eljeza.
Iz te rude dobiva se germanij rainjavanjem sa smjesom HNO3 i H2SO4. Pri
tome se sulfid prevodi u netopljivi oksid.
Dobiveni germanij ima dijamantnu strukturu. Kristali istog germanija ne
vode elektrinu struju, ali ako su mu kristali oneieni elementima 13. i 15.
skupine nailazimo na pojavu vodljivosti vrlo slinu onoj koja je opisana kod
silicija. Ovakvi germanijevi ispravljai nisu se uspjeli odrati za industrijsko
ispravljanje struje, ali se uveliko upotrebljavaju u elektronici (tranzistori).
7.4.1. Spojevi germanija
Openito je kemijsko ponaanje germanija slino kemijskom ponaanju
silicija. Ali postoje i razlike. Germanij je aktivniji od silicija i otapa se u
koncentriranoj nitratnoj ili sulfatnoj kiselini. U razrijeenim luinama
(bazama) se ne otapa, ali u prisutnosti vodik peroksida, H2O2, otapanje
germanija je lako i brzo.
Sa metalima germanij pravi germanide koji imaju mnogo zajednikih
svojstava sa silicidima, a neki germanidi, V3Ge, Cr3Ge i Mo3Ge imaju i
strukturu koja je identina strukturi odgovarajuih silicida.
7.5. Kalaj (kositar)
Kalaj je jedan od prvih metala koji su ovjeku posluili u njegovom kulturnom
razvitku. Zajedno sa bakrom upotrebljava se kalaj u obliku bronce (bronano
doba) prije eljeza. Izgleda da su kalaj prvi upoznali Indijci. Grci su ga zvali
kasiteros, a Rimljani stannum. Otud je i njegov simbol Sn. Rimljani su znali
i kalajisati bakreno posue. U 16. stoljeu kalaj se poinje upotrebljavati za
pravljenje ogledala. Naziv kalaj je turskog porijekla.
Koliina kalaja u Zemljinoj kori vea je otprilike est puta od koliine
najrjeeg elementa ove skupine germanija. U elementarnom stanju se vrlo
rijetko nae. Naen je u ekoj, Boliviji, Nigeriji i Novom Junom Velsu.
Najvanija mu je ruda kasiterit, SnO2. Glavna nalazita ove rude nalaze se na
Malajskom poluotoku, u Indoneziji i Boliviji.
74
Iz kasiterita metal se dobiva tako da se ruda najprije smrvi i ispire vodom.

Tako se odijeli teki kasiterit od laganije jalovine. Ruda se ponekad
koncentrira flotacijom i magnetskom separacijom (kasiterit je nemagnetian),
to ovisi o sastavu rude. Koncentrirana ruda zatim se pri. Prenjem se
uklanjaju sumpor i arsen u obliku SO2, odnosno As4O6, a prisutni se metali
prevedu u okside. Nakon tog stadija djelomino preieni kasiterit reducira se
ugljikom pri visokoj temperaturi:
SnO2(s) + 2C(s)
Sn(l) + 2CO(g)
Naravno, reduciraju se i drugi metalni oksidi, pa je dobiveni kalaj jako

oneien, osobito eljezom. Za daljnje ienje sirovi kalaj se zagrije malo
iznad talita na kosoj podlozi. Kalaj se rastali i otjee po nagnutom dnu
podloge, a tee taljive legure kalaja s prisutnim metalima zaostanu na
podlozi. Tako dobiveni sirovi kalaj dalje se isti elektrolizom.
Elementarni kalaj je srebrnobijeli metal male tvrdoe, ali izvanredno kovak
tako da se moe izvaljati u vrlo tanke listove (staniol). Osim te metalne
modifikacije, kalaj se javlja i u nemetalnoj sivoj modifikaciji koja ima
dijamantnu strukturu. Meutim kalaj prelazi u nemetalnu modifikaciju na
temperaturu nioj od 13 C.
Pri obinoj temperaturi kalaj se praktiki ne mijenja na zraku ili u vodi. S
kisikom se spaja u SnO2 tek na temperaturi bijelog ara (iznad 1300 oC). U
razrijeenim kiselinama otapa se vrlo sporo. U koncentriranim kiselinama
otapanje je bre, a otapanjem u koncentriranoj nitratnoj kiselini nastaje SnO2.
Zbog svoje stabilnosti na zraku kalaj se upotrebljava kao zatitna prevlaka na
mnogim metalima, osobito eljezu. Tako se bijeli lim, koji je zapravo eljezo s
tankom prevlakom kalaja, dobiva tako da se oieno eljezo uroni u rastaljeni
kalaj, ili se kalaj elektrolitski nanese na eljezo. Bijeli lim se u golemim
koliinama upotrebljava za izradu limenki za konzerve. Ipak, ovdje treba
istaknuti da prevlaka od kalaja titi eljezo samo dok je kompaktna. Oteti li se
ta prevlaka na jednom mjestu, dolazi do snane korozije eljeza jer se stvara
galvanski lanak u kojem se eljezo anodno otapa.
Vrlo je vana i primjena kalaja za dobivanje njegovih legura, u prvom redu
raznih bronci. Bronce su legure kalaja i bakra poznate ovjeanstvu od
najstarijih vremena (reeno ve u uvodu). Od ostalih legura treba spomenuti
tzv. bijelu kovinu ili leguru za klizne leajeve koja se sastoji od kalaja,
antimona i neto bakra. Legura kalaja i olova upotrebljava se za lemljenje
metalnih predmeta.
75
7.6. Olovo
Olovo spada meu metale koje je ovjek davno upoznao. Poznavali su ga prije
nae ere Egipani, Kinezi, Indijci, Feniani, Grci i Rimljani. Upotrebljavano je
za vodovodne cijevi, za uvrivanje eljeznih i bronanih predmeta u
kamenu, za pokrivanje krovova, za dobivanje boja crvena boja minij i
olovno bjelilo. Grci su dobivali olovo iz panije, a Rimljani su ga vadili u
Bosni (Olovo i Kreevo).
Olovo se u prirodi najee pojavljuje u obliku sulfida, PbS, kao mineral
galenit. Manje vani minerali u kojima se ponekad javlja olovo jesu: ceruzit,
PbCO3, anglezit, PbSO4 i krokoit, PbCrO4.
Za dobivanje olova iz galenita postoji nekoliko razliitih postupaka. Po
jednom od njih galenit se to potpunije pri sa zrakom tako da sav sulfid
prijee u oksid. Zatim se nastali oksid reducira s koksom u elementarno olovo.
Prema tome, slijed reakcije mogli bismo prikazati ovako:
2PbS(s) + 3O2(g)
2PbO(s) + C(s)
2PbO(s) + 2SO2(g)
2Pb(l) + CO2(g)
Meutim, stvarni proces je znatno zamreniji i razlikuje se od ovako idealliziranih reakcija.

Sirovo olovo, bez obzira na metodu koja je upotrijebljena za dobivanje, nije
isto i sadri vee ili manje koliine bakra, antimona, arsena, sumpora, kalaja i
srebra. Vei dio tih neistoa uklanja se tako da se olovo rastali i mijea. Na
taj nain cijela masa moe doi na povrinu u doticaj s kisikom iz zraka.
Sumpor, arsen i antimon stvaraju okside. Ti se elementi lake oksidiraju od
olova i njihovi oksidi, osim SO2 koji izlazi kao plin, plivaju na povrini
djelomino vezani s olovom u obliku troske koja se skida. Bakar s olovom
daje teko topljivu leguru koja se zajedno s troskom skida s povrine
rastaljenog metala. Srebro se uklanja uglavnom na dva naina: Parkesovim i
Bettsovim postupkom.
isto olovo je teak mekani metal s niskim talitem. Kad je svjee rezan,
pokazuje na prorezu srebrno-metalni sjaj koji na zraku brzo potamni.
Potamnjenje nastaje od stvorenog zatitnog sloja koji se sastoji od oksida i
karbonata.
76
U vodi se olovo ne otapa. Meutim, ako je u vodi prisutan kisik, to je redovna

pojava u svim prirodnim vodama, olovo se otapa zbog elektrokemijskih
procesa (korozija olova).
Samo razrijeena duina kiselina otapa olovo. Djelovanje klorovodine i
sulfatne kiseline na olovo stvara samo na povrini sloj olovo-klorida, PbCl2,
ili olovo- sulfata, PbSO4, koji su netopljivi u vodi, pa tite olovo od daljnje
korozije.
7.6.1. Vaniji spojevi olova
Atom olova ima u vanjskoj ljusci 4 elektrona - 6s26p2.
U nekim kemijskih reakcijama uestvuju samo 2, a u nekim sva 4 valencijska
elektrona. Stoga, olovo gradi dvije vrste jedinjenja:
a) plumbo jedinjenja, u kojima je olovo dvovalentno - Pb2+
b) plumbi jedinjenja, u kojima je olovo etverovalentno - Pb4+
7.6.2. Olovni oksidi
Poznato je pet olovnih oksida. Praktinu vrijednost imaju:
-
olovo monoksid, PbO gle ili masikot

olovni dioksid, PbO2
minij, Pb3O4
7.6.2.1. Olovo monoksid, PbO, je uti prah. Nastaje zagrijavanjem olova na

zraku, na temperaturi koja je ispod njegove take topljenja. Upotrebljava se za
glaziranje prostih keramikih proizvoda i za dobivanje minija.
7.6.2.2. Olovo dioksid, PbO2, je prah boje okolade. Laboratorijski se moe
dobiti iz minija djelovanjem duine kiseline. Olovo dioksid je jako
oksidacijsko sredstvo, jer lako otputa kisik. Stoga se upotrebljava u
proizvodnji ibica (glavica). On je sastavni dio olovnog akumulatora, a stvara
se na anodi.
7.6.2.3. Minij, Pb3O4, je prah narandaste boje. Minij se dobiva iz olovo
monoksida zagrijavanjem na 470 oC:
77
6PbO + O2
2Pb3O4
Pri jakom zagrijavanju minij se raspada na PbO i O2. Stoga minij djeluje
oksidacijski. Upotrebljava se za proizvodnju olovnog stakla, za proizvodnju
ibica, kao zatita eljeznih predmeta protiv korozije, kao slikarska boja, kao
cement pri pravljenju spojeva na cijevima za vodenu paru, itd.
7.6.3. Dobivanje olova
Olovna ruda obino sadri tek do 10 % olova, jer uz olovni sulfid, PbS u rudi
se nalaze i razne primjese, meu kojima najvie ima cinkove rude sfalerita,
ZnS, zatim pirita, FeS2 i bakarnih sulfida. Stoga se olovna ruda prije
metalurke obrade koncentrira. Obino se za koncentriranje primjenjuje
metoda flotacije. Flotacijom se prvo odvoji galenit olovni sulfid, PbS, zatim
bakarni sulfid, poslije pirit, a iza ovoga sfalerit i na kraju ostaje jalovina.
Ovako dobiveni koncentrat olovne rude sadri blizu 80 % olova. Iz
koncentrirane rude olovo se najvie proizvodi po postupku u plamenoj pei.
7.6.4. Olovni akumulator
Pod akumulatorom podrazumijeva se ureaj za nagomilavanje elektrine
energije.
Pri "nabijanju" ("punjenju") akumulatora iznudi se silom kemijski proces
dovoenjem elektrine energije, a tako
dovedena elektrina energija sprema se
u obliku kemijske energije nastalih
energijom bogatih produkata reakcije.
Pri "izbijanju"("pranjenju") odigrava
se kemijski proces u obrnutom smjeru,
pri emu se nagomilana kemijska
energija oslobaa u obliku elektrine
Slika 7.8. Shema olovnog
energije. Najobiniji akumulator je
akumulatora
"olovni akumulator". On se u
nabijenom stanju sastoji od dviju
reetkastih olovnih ploa uronjenih u 20-30 %-tnu (2 - 4 -molarnu sulfatnu
kiselinu (spec.te. 1,15 1,22)). Od tih je jedna ploa ispunjena spuvastim
olovom (ne razvija se H2 uslijed prenapetosti hidrogena na olovu) a druga
olovo dioksidom. Spoje li se obje elektrodne ploe vanjskim krugom, tei se
78
zbog postojee napetosti od priblino 2 volta struja elektrona od olova na

olovo dioksid (slika 7.8.), pri emu se odigravaju sljedei kemijski procesi:
2PbSO + 2H O + energija
2
nabijanje
izbijanje
Pb SO + 2H O
2
Pb + PbO + 2H SO
Pb SO +2e4
Pb O + 4 H + + SO 2 + 2e4
Pb + SO 2
4
Pri tome osloboena elektrina energija (393,5 J) moe se korisno upotrijebiti

za rad, npr. za provoenje elektrolize, tjeranje motora, rasvjetu itd.
Pri izbijanju akumulatora, kako to proizlazi iz sumarne jednadbe, troi se
sulfatna kiselina i nastaje voda, to se za vrijeme procesa izbijanja sniava
koncentracija kiseline. Stoga se punjenje akumulatora moe pratiti
kontroliranjem specifine teine sulfatne kiseline (npr. pomou plivaa). U
izbijenom stanju akumulatora obje su elektrodne ploe pokrivene netopljivim
olovo sulfatom. elimo li ponovo nabiti akumulator, stavimo elektrode pod
vanjski napon vei od 2 volta. Za savladavanje otpora to ga kiselina prua
elektrinoj struji troi se elektrina energija i pri nabijanju i pri izbijanju. Ve
iz tog je razloga koliina energije potrebna za nabijanje akumulatora uvijek
vea od one koja se oslobaa izbijanjem. U tom smjeru djeluju i drugi procesi
(npr. razvijanje plinova prilikom nabijanja, oduzimanja prejake struje prilikom
izbijanja).
7.7. Bioloko djelovanje elemenata ugljikove skupine
Ugljik je esencijalni element i kamen temeljac cjelokupnog organskog svijeta
na Zemlji. Ugljikov ciklus u prirodi, u kojem iz ugljikova dioksida i vode
djelovanjem Suneve svjetlosti fotosintezom, nastaju sloene organske
molekule, osnova su ivota na Zemlji. Ugljikov je ciklus po koliini tvari koja
se izmjeni najznaajniji ciklus u prirodi. Iz organskih tvari u ivim biima
oksidacijom s kisikom nastaje energija potrebna za ivot, a dio nastalog
ugljikova dioksida disanjem se vraa u atmosferu. Ostatak ugljika u ivim
biima vraa se nakon prestanka ivota njihovom razgradnjom u atmosferu,
kao humus u tlo, u fosilno gorivo ili naslage karbonata. Kruenje ugljika i
pretvorba anorganskih spojeva u organske spojeve i obrnuto udesan je
kemijski laboratorij u kojemu se neprekidno obnavlja ivot.
79
Silicij je takoer esencijalni element. Pretpostavlja se da u organizmu spreava

toksino djelovanje aluminijevih iona, gradei vrlo netopljive alumosilikate.
Meutim, udisanje vrlo netopljivih silikatnih minerala, kao to je azbest,
izaziva teko oteenje plua, poznato pod imenom silikoza. Silicij u obliku
silicijeva dioksida izgrauje kosture nekih morskih organizama. Njihovi ostaci
poznati kao diatomejska zemlja koriste se za zatitu bilja od insekata.
Pretpostavlja se da bi kalaj (kositar) mogao biti esencijalni element za neke
organizme, ukljuujui i ljude, ali to nije sa sigurnou utvreno. Poznato je,
meutim, da je vrlo kodljiv za sitne morske organizme, te je njegova upotreba
u proizvodnji zatitnih premaza za brodove zabranjena.
Olovo je jedan od najotrovnijih elemenata za ivi svijet, jer tetno djeluje na
mnoge biokemijske procese. Snano se vee na mnoge enzime, zamjenjuje se
s vanim esencijalnim elementima u organizmu primjerice s kalcijem u
kostima, ometa biosintezu hemoglobina itd. Zbog toga izaziva teke
neuroloke i psihike smetnje, posebno u djece, kao to je oteano uenje,
neusklaenost kretnje i potitenost, uzrokuje anemiju te oteenje vitalnih
organa i funkcija, sve do smrti. Posljedice su to tee jer se olovo vrlo dugo
zadrava u organizmu, a iz njega se vrlo teko izluuje. Izvori zagaenja
olovom su svuda oko nas. To su benzinske pare, industrija, hrana iz zagaenog
tla, ali i dim cigarete.(vidi Dodatak - Bioloki podaci)
Pua sa svakom cigaretom unosi u organizam 1 mg olova, pa je to jo
jedan razlog da cigareti kaemo NE!
80
8. ELEMENTI 13. SKUPINE SKUPINA BORA

Ovoj skupini pripadaju elementi: bor (B), aluminij (Al), galij (Ga), indij (In)
i talij (Tl). Svi njezini lanovi pokazuju znatno jae izraena metalna svojstva
nego elementi do sada razmatranih skupina. S iznimkom bora, koji se moe
smatrati semimetalnom, svi ostali lanovi grupe pokazuje tipina metalna
svojstva.
Izolirani atomi
konstrukcije:
B
Al
1 s2 2 s2 2p1
1 s2 2 s2 2p6
Ga 1 s2 2 s2 2p6
In 1 s2 2 s2 2p6
Tl 1 s2 2 s2 2p6
elemenata
ove
skupine
imaju slijedee elektronske
3 s2 3p1
3 s2 3p6 3d10 4s2 4p1
3 s2 3p63d10 4s2 4p6 4d10
5s2 5p1
3 s2 3p63d10 4s2 4p6 4d104 f14 5s2 5p6 5d10
6s2 6p1
Kako se iz ovog pregleda vidi, zajednika elektronska konfiguracija izoliranih

atoma elemenata 13. skupine je ns2np1 odnosno
s
Izolirani atomi ovih elemenata imaju samo jedan nespareni elektron. Meutim,
dovoenjem energije moe doi do rasparivanja s- elektrona i prebacivanja
jednog od njih u slobodnu p- orbitalu:
s
81
Polazei od elektronske konfiguracije, morali bismo oekivati da su atomi

elementarnog bora meusobno tako povezani da ine slojevitu strukturu, kako
to odgovara normalnom poloaju sp2 hibrida. Meutim, eksperimentalna
ispitivanja strukture tzv. kristaliziranog bora pokazuju neto sasvim drugo. Ta
struktura ovog elementa nije lisnata, nego prostorna i sastoji se od grupa sa po
dvanaest atoma bora rasporeenih u obliku gotovo pravilnog ikoziedra
(poliedar sa 20 istostraninih trokuta). To znai da elektroni elementarnog
bora ne ine hibridne orbitale, nego se sastoje od jednog slobodnog s
elektrona i dva slobodna p elektrona.
Za aluminij je vie manje sigurno da mu atomi u metalnoj reetki nisu
potpuno ionizirani, tj. u metalnoj vezi aluminija sudjeluju manje od tri
elektrona. Zbog toga je talite aluminija (658 oC) samo za osam stupnjeva vie
od talita magnezija (650 oC). S porastom broja valentnih elektrona trebali
bismo oekivati znatno vei porast talita, kao to je to sluaj kod Ca (803 oC)
i Sc (1200 oC).
Galij kristalizira s prilino kompleksnom strukturom, kod koje se atomi nalaze
na razliitim meusobnim udaljenostima, a sve te udaljenosti opet su vee
nego to bismo prema volumenu galijeva atoma mogli oekivati.
Velika udaljenost galijevih atoma oito je posljedica slabe veze meu njima,
pa zato elementarni galij ima neoekivano nisko talite.
Kod indija i galija meuatomske su udaljenosti takoer velike u usporedbi s
njihovim najbliim susjedima u periodnom sistemu.
Podaci o veliini atoma i njihovih iona, zatim o talitu i vrelitu elemenata 13.
skupine prikazani su u tablici 8.1.
Ionski radijus
Simbol Redni Kovalentni
nm
elementa broj
radijus nm
+
X
X3+
B
5
0,080
Al
13
0,125
0,045
Ga
31
0,125
0,113
0,060
In
49
0,150
0,132
0,080
Tl
81
0,155
0,145
0,091
82
Talite
C
Vrelite
C
2300
658
29,8
155
304
2500(?)
2300
2000
1450
1460
Visoko talite elementarnog bora posljedica je vrste kovalentne veze meu

njegovim atomima. Zanimljivo je uoiti nisku vrijednost za talite galija, jer se taj
metal za vruih ljetnih dana pretvara u tekuinu.
8.2. Pregled spojeva elemenata 13. skupine
Na osnovi elektronske konfiguracije, elementi 13. skupine mogu, u naelu, initi
spojeve sa stepenima oksidacije +1 i +3. Osim toga, bor moe praviti i spojeve s
negativnim stepenom oksidacije boride. Oksidacijski stepen bora u boridima je
neodreen, ali je ustanovljeno da ni jedan od njih ne sadri ione bora s negativnim
nabojem.
8.2.1. Bor
Bor je rijedak element. U Zemljinoj kori ga ima u masenom udjelu od priblino
0,0003%. Osim toga iroko je rasprostranjen, ali u vrlo malim koncentracijama.
Zato se vee koliine bora nalaze samo ne nekoliko mjesta na Zemlji: uglavnom u
Sjevernoj i Junoj Americi i u Indiji. Bor u prirodi dolazi iskljuivo vezan s
kisikom, najee u obliku poliborata na primjer u boraksu, Na2[B4O5(OH)4]
8 H2O, kernitu, Na2B4O7 4H2O ili kolemanitu Ca[B3O4(OH3)] H2O.
Elementarni bor je vrlo teko dobiti u istom stanju. Polazei od boraksa, najprije
se dobije ortoboratna kiselina i bor-trioksid. Redukcijom B2O3 s natrijem ili
magnezijem:
B2O3(s) + 3Mg(s)
2B(s) + 3MgO(s)
dobiva se elementarni bor kao crn i vjerojatno, amorfan prah.

Kristalizirani bor moe se dobiti prolazom smjese para bor-tribromida i vodika
preko usijane (1100 do 1300 oC) tantalove ice
2BBr3(g) + 3H2(g)
2B(s) + 6HBr(g)
Kristalizirani bor je izvanredno tvrd. Kemijski je ekstremno inertan. Od kiselina

reagira , i to vrlo polagano, samo s vruom koncentriranom nitratnom i sulfatnom
kiselinom. Isto je i sa alkalijama. Slabo vodi elektrinu struju, a sa porastom
temperature vodljivost mu se poveava.
S obzirom na inertnost kristaliziranog bora, amorfni borov prah je prilino
reaktivan. Zagrijavan na zraku sam se zapali kod 700 oC i dalje izgara u B2O3.
Zbog velike topline oksidacije prakasti bor je vrlo jako redukcijsko sredstvo,
osobito pri viim temperaturama.
83
8.2.1.1. Negativni stepen oksidacije

Spojevi bora s razliitim negativnim stepenima oksidacije zovu se boridi.
Mogu se dobiti ili direktnom sintezom elemenata ili redukcijom oksida,
odnosno borata, s vikom metala. Mnogi od borida odlikuju se lijepim
kristalinim izgledom. Ti spojevi po svojim osobinama slie silicidima i nekim
karbidima.
8.2.1.2. Stepen oksidacije +3
Ovom stupnju oksidacije pripadaju gotovo svi ostali spojevi bora. Mnogi od
tih spojeva imaju udne formule, koje nije mogue objasniti uobiajenom
predodbom o kemijskim vezama. U tome se istiu hidridi bora ili borani.
Openito se borani mogu dobiti djelovanjem kloridne kiseline masenog udjela
0,1 odnosno 10 % ili fosfatne kiseline koncentracije cca 3 moldm-3 na
magnezij borid, Mg3B2. Tom se metodom zapravo dobiva smjesa borana koji
se onda odvajaju ukapljivanjem i frakcijskom destilacijom. Svi borani su po
formuli i po strukturi udni i iznenaujui spojevi. Najvaniji od kompleksnih
borana je boraks, Na2B4O5(OH)48H2O ili Na2B4O710H2O, kristalizira
obino u velikim monoklinskim prozirnim kristalima koji mogu biti bezbojni
ili slabo plavkasti, odnosno zelenkasti. Na suhom zraku gubi vodu i postaje
mutan. Pri temperaturi 80 oC gubi osam molekula vode, a pri 350 oC gubi svu
vodu. Uvozio se prije iz Tibeta u Europu u velikoj koliini pod imenom tinkal.
Danas se pretena koliina boraksa dobiva iz kernita, Na2B4O74H2O ili iz
kalcij borata. Staklasta talina tetraborata moe otopiti mnoge okside metala
stvarajui karakteristino obojene borate. To svojstvo slui u analitikoj kemiji
za dokazivanje metal oksida boraksova biserka. I upotreba boraksa pri
lemljenju zasniva se na takvu stvaranju borata. Naime, kod poviene
temperature boraks odstranjuje okside nastale na povrini metala koje treba
lemiti, i tako stvara istu povrinu metala.
Velike koliine boraksa upotrebljavaju se za izraivanje lako topljivih glazura
za kameninu, za porculanske predmete i limeno posue (emajl), kao i u
praonicama rublja. Nadalje slui za izraivanje osobitih vrsta stakla, npr. za
optika stakla, te kao izlazni materijal za dobivanje perborata.
84
Perborati
Najpoznatiji su, perborati, natrij perborat, Na2BO2 H2O2 3H2O i perboraks,
Na2B4O7H2O29H2O. Mnoga suvremena sredstva za pranje i bijeljenje vune,
svile, slame, slonove kosti itd. sadre perborate. I u kozmetici (kao sredstvo za
bijeljenje kose) te kao dezinfekcijsko sredstvo veoma se esto upotrebljavaju
perborati. U smjesi s tvarima koje razaraju hidrogen peroksid slue perborati
za pripremanje kupelje s oksigenom.
8.2.2. Aluminij
Prema rasprostranjenosti u Zemljinoj kori (maseni udio w(Al) = 8%) aluminij
je trei element, dolazi odmah poslije kisika i silicija. U prirodi se nikad ne
pojavljuje elementaran, ve je najveim dijelom vezan u alumosilikatima
(tinjci ili glinenci). Na alost, za sada se ne mogu te velike rezerve aluminija
iskoritavati za njegovo dobivanje. Za industrijsko dobivanje aluminija
upotrebljava se iskljuivo ruda boksit, Al2O3nH2O. Ako je u formuli n
jednako 3, formulu boksita moemo pisati kao Al(OH)3, a mineral se naziva
hidrargilit. Ako je n=1, mineral se naziva bemit, AlO(OH). Boksit sadri
mnogo primjesa pa je sadraj aluminija relativno mali. Uz silikate najee
primjese su oksidi eljeza, silicija i titana. Postupak uklanjanja primjesa
zasniva se na razlici u njihovu kemijskom ponaaju. Aluminijev hidroksid je
amfoteran i otapa se u luinama i kiselinama, dok se silikati i ostali prisutni
oksidi, osim silicijeva dioksida u luinama ne otapaju.
Zanimljivosti:
Boksit je dobio ime po pokrajini Les Baux, u Francuskoj, u kojoj je mineral
boksit otkriven 1821.godine
U prolom stoljeu aluminij je nazvan srebro iz gline. Na svjetskoj izlobi u
Parizu 1855. godine aluminij je bio izloen uz dragulje iz francuske krune.
Francuski car Napoleon III aluminijski je pribor za jelo koristio na primanjima
za strane dravnike.
8.2.2.1. Proizvodnja aluminija

Elementarni aluminij se iz boksita ne moe dobiti izravnom redukcijom s
koksom (ugljikom), kao npr. eljezo jer je aluminij jae redukcijsko sredstvo
85
od ugljika. Moe se dobiti redukcijom vrstih aluminijevih soli s jaim

redukcijskim sredstvom, primjerice natrijem.
Na toj se reakciji temeljio prvi isplativi postupak dobivanja aluminija 1854.
godine. Tako dobiven aluminij bio je jako skup. Padu cijene aluminija
pridonijela su dva otkria: otkrie dinama za proizvodnju elektrine struje
(W. von Siemens, 1879. godine) i otkrie dananjeg postupka proizvodnje
aluminija, 1866. godine. Postupak se neovisno jedan od drugog u svojoj 22.
godini ivota otkrila dva mlada izumitelja, P.L.T. Heroult u Francuskoj i C.
M. Hall, u SAD. Primjenom tih izuma cijena aluminija pala je deset puta da
bi 1950. godine postala 1500 puta nia od poetne cijene.
Suvremeni postupak proizvodnje aluminija iz boksita sastoji se od dviju faza.
U prvoj se fazi postupka iz rude dobiva isti aluminijev oksid, glinica, Al2O3,
a u drugoj fazi se elektrolizom rastaljenog aluminijeva oksida dobiva aluminij.
I.
Dobivanje istog Al2O3 iz boksita svodi se na uklanjanje glavnih

neistoa: eljeza i silicija. Te neistoe uklanjamo uglavnom po tzv.
Bayerovom postupku (prema izumitelju naziva postupka). isti
aluminijev oksid dobiva se tako da se usitnjena ruda kuha s vodenom
otopinom natrijeva hidroksida (masenog udjela w=35-50 %). Postupak
se provodi u pogonu u autoklavima, pri temperaturi od 160 do 170oC
i pritisku 3,5 MPa. Hidratizirani aluminijev oksid i silicijev dioksid
otope se u luini (bazi), a hidratizirani eljezni(III) oksid i silikati
ostaju neotopljeni:
Al(OH)3 (s) + OH-(aq)
SiO2(s) + 2OH-(aq)
[Al(OH)4](aq)
2
SiO 3 ( aq ) + H2O(l)
Autoklav
je zatvorena posuda u kojoj se tekuina moe zagrijati na
temperaturu koja je via od njenog standardnog vrelita. U
kuanstvu se za bre kuhanje hrane koristi Papenov lonac (Pretis
lonac).
Standardno vrelite je temperatura pri kojoj je pritisak para 101 kPa.
N
Nastali silikatni anion, SiO , spaja se sa hidratiziranim aluminij
2
) qa (
oksidom u netopljivi natrijev alumosilikat. Smjesa iz autoklava se

86
filtrira. Talog koji preostaje nakon filtriranja crvene je boje jer sadri
eljezni(III) oksid, te se naziva crveni mulj. Nakon suenja, crveni
mulj se u eljezarama prerauje u eljezo. Filtrat je vodena otopina
natrijeva tetrahidroksoaluminata. Razrjeivanjem s vodom smanjuje
se lunatost otopine pa se taloi aluminijev hidroksid.
O2 H
[ Al( OH )] (aq)
Al(OH)3(s) + OH-(aq)
Talog aluminijeva hidroksida se odfiltrira, a lunata otopina natrijeva

hidroksida se upari i ponovo koristi u postupku rainjavanja boksita.
Talog aluminijeva hidroksida se arenjem prevede u aluminijev oksid,
glinicu
2Al(OH)3(s)
II.
Al2O3(s) + 3H2O(g)
Talite glinice je vrlo visoko (oko 2000 oC) pa se elektroliza rastaljene

glinice provodi uz dodatak sredstava za sniavanje talita. U tu se
svrhu koristi kriolit, Na3AlF6 (natrijev heksafluoroaluminat), ija
talina dobro otapa aluminijev
oksid. Naime, talite kriolita je Da bi se proizvelo tonu
priblino 1000 oC pa se radna aluminija, potrebno je:
temperatura snizi za vie od
tisuu stepeni ( 950 oC). Na taj 1,89 t Al2O3
se nain utedi velika energija, 0,45 t ugljika, C, za anodu
no
unato
tome
utroak 70 kg kriolita, Na3AlF6
elektrine
energije
za 15000 kWh elektrine energije
zagrijavanje i elektrolizu je
velik.
Elektroliza se provodi u eljeznim posudama obloenim grafitom, u koje se

prilikom putanja u rad stavlja kriolit. Kriolit se zagrije na temperaturu iznad
talita te se u talinu postupno dodaje aluminijev oksid. U tako dobivenom
rastopljenu smjesu, koja sadri oko 6 % glinice, urone se ugljeni blokovi
izraeni posebnim postupkom iz koksa. Oni su kao anoda, spojeni na pozitivni
pol izvora struje. Grafitna obloga posude je kao katoda spojena na negativni
pol izvora struje. Elektrolizom taline, na katodi se reduciraju ioni aluminija,
a na anodi se oksidiraju ioni kisika:
87
Katoda, (-):
Anoda, (+):
Al3+ + 3eO2
2Al3+ + 3O2-
Al /2
O + 2e- /3
2Al + 3O
Gustoa aluminija vea je od gustoe rastaljene smjese pa se on skuplja na dnu

elektrolizne elije, odakle se povremeno isputa. U eliju se povremeno dodaje nova
koliina glinice. Na slici 8.1. dana je shema proizvodnje glinice.
BOKSIT
DROBILICA
ROTACIJSKA PE]
MLIN
SILOS ZA SUHI BOKSIT
VAGA
NaOH
SUD ZA MIJE[ANJE
AUTOKLAV
PRESA ZA CIJE\ENJE
TALOG HIDROKSIDA @ELJEZA

GLINICA
OTOPINA
NATRIJ - ALUMINATA
ROTACIJSKA PE]
ZA KALCINIRANJE
TALO@NIK ALUMINIJ - HIDROKSIDA
Sl. 8.1. Shema proizvodnje glinice
Slika 8.2. Elektrina pe za dobivanje aluminija

88
Nastali atomi kisika reagiraju s ugljikom anode, pri emu nastaje ugljikov(II)
oksid, CO. Zato se anodni blokovi troe i zamjenjuju novima. Ugljikov
monoksid je otrovan plin. Njegovim spaljivanjem nastaje ugljikov dioksid,
koji se isputa u atmosferu, a osloboena se energija koristi u procesu.
Slika 8.2. prikazuje pe za dobivanje aluminija. Suvremene pei za elektrolizu
su duine 9,5 m, irine 3,5 m, napajaju se strujom 50000 ampera. Poto je dno
pei katoda, aluminij se u istopljenom stanju skuplja na dnu pei, a odatle se
povremeno isputa i lijeva u kalupe. Na jednom mjestu postavlja se vie
ovakvih pei i one ine jedan sistem, i rade neprekidno.
Osim ugljikova monoksida, elektrolizom nastaju i drugi spojevi tetni po
okoli. Na anodi se oksidira i malo kriolita pa nastaju fluor i fluorirani
spojevi ugljika. Po toni dobivenog aluminija nastaje oko 1 kg tih spojeva.
Njihovo uklanjanje jo je problem koji nije rijeen. Isputeni u atmosferu
apsorbiraju infracrveno zraenje i tako pridonose neeljenom zagrijavaju
Zemlje.
U lunatoj (baznoj) otopini koja se vraa u proces, poveava se koncentracija
galijevih soli, jer boksit sadri i do 0,01 % galija.
Stoga se iz te otopine dobiva galij.
Mnogo jednostavniji postupak dobivanja aluminija bila bi elektroliza vodene
otopine neke aluminijeve soli, ali to nije mogue provesti zbog jako
negativnog redukcijskog potencijala aluminija (-1,66V).
8.2.2.2. Svojstva i primjena aluminija
Aluminij je srebrnobijeli metal. Lagan je, nemagnetian i dobre toplinske i
elektrine provodnosti. Vrlo je plastian pa se lako oblikuje presovanjem,
izvlaenjem, kovanjem i valjanjem. Valjanjem se lako oblikuje u tanke listove.
Elektrina provodnost aluminija je 63,5 % elektrine provodnosti bakra, a
gustoa aluminija je 30,1 % gustoe bakra. Njegove legure s drugim metalima
su lake , no znatno vre od aluminija te imaju veliku primjenu. Jedna od
najvanijih legura jest duraluminij s masenim udjelom Al 93 do 95 %, Cu 3,5
do 5,5 %, Mg 0,5 % i Mn 0,5 %. Odlikuje se malom gustoom i velikom
89
tvrdoom. Upotrebljava se u industriji automobila, aviona i brodova. Aluminij

se mnogo upotrebljava i u elektrotehnikoj industriji.
Standardni
redukcijski
potencijal
Eo(Al3+/Al) aluminija iznosi 1,66 V, pa
bi aluminij kao i natrij morao iz vode
izluivati vodik. No, aluminij ne reagira
s vodom, a stabilan je i na zraku. Ta
stabilnost u vodi i na zraku objanjava se
zatitnim djelovanjem tankog, neporoznog
sloja aluminijeva oksida koji nastaje
reakcijom aluminija s kisikom iz zraka.
Tom reakcijom nastaju kisikovi anioni i
aluminijevi kationi. Ionski polumjeri atoma
kisika (124 ppm) i atoma aluminija (143
ppm) vrlo su slini. Zato se kisikovi atomi
ugrauju u kristalnu reetku aluminija i
Slika 8.3. Zatitni sloj
zajedno s aluminijevim kationima tvore aluminijeva oksida na aluminiju
povrinski neporozni sloj. Znatno manji
kationi aluminija 51 ppm nalaze se u prazninama izmeu atoma aluminija i iona
kisika kako je prikazano na slici 8.3.
Aluminij reagira s luinama (bazama) i kiselinama koje nemaju oksidirajue
djelovanje. S kiselinama koje djeluju oksidirajue aluminij ne reagira jer se
poveava debljina povrinskog oksidnog sloja.
Aluminij je otporan na koroziju. No, u kontaktu s grafitom, eljezom, bakrom,
niklom, srebrom ili olovom korozijska otpornost aluminija bitno se smanjuje. U
prisustvu vlage aluminij s tim elementima daje galvanski lanak, te se oksidira.
Velika mana aluminija, koja ograniava njegovu upotrebu, jest teko zavarivanje
zbog oksida koji se stvara na njegovoj povrini. I lemljenje aluminija je vrlo teko
zbog istog razloga. Za uklanjanje oksidnog sloja pri zavarivanju upotrebljavaju se
kloridi, fluoridi i sulfati natrija, kalija i kalcija, a pri lemljenju se to postie
bruenjem, odnosno struganjem.
Otpornost aluminijskih predmeta na koroziju poveava se s poveanjem debljine
oksidnog sloja. To se najjednostavnije postie elektrokemijskim putem, a
postupak se naziva eloksiranje. Aluminijski se predmet stavi kao anoda u 15-20
%-tnu otopinu sulfatne kiseline i elektrolizira. Aluminij se oksidira, a nastali sloj
aluminijeva oksida vrsto prijanja uz aluminij. Sloj je porozan i moe se obojiti
organskim bojama. Kuhanjem takvog predmeta u vodi pore se zatvaraju i boja
ostaje trajno u oksidnom sloju.
90
Sloj oksida debljine 10-20 mikrometara (1m = 10-6m) djelotvorna je zatita

aluminijskih konstrukcija u arhitekturi. Bez zatitnog sloja, povrina aluminija se
naoigled oksidira.
Zbog neotrovnosti i dobrih svojstava, kao i otpornosti prema djelovanju

organskih kiselina, aluminij se koristi za izradu ureaja i ambalae u
prehrambenoj industriji. Kako su koliine aluminija koje se koriste u te svrhe
vrlo velike, otpadni se aluminij skuplja i reciklira.
Za zagrijavanje i taljenje 1 kg otpadnog aluminija potrebno je 91 % manje
energije nego za proizvodnju 1 kg aluminija iz boksita. (Uporedi sa stranom
87.)
Usitnjavanjem otpadnog aluminija u posebnim strojevima proizvodi se
aluminij u prahu. Veliina estica dobivenog praha iznosi 0,0001mm.
Aluminijev prah koji se koristi za pripremu "srebrnih" boja, polira se i prevlai
odreenom organskom kiselinom, da mu se povea sjaj.
Aluminijev prah je u smjesi sa zrakom eksplozivan i pri radu s njim potreban
je veliki oprez. U smjesi sa oksidacijskim sredstvima koristi se kao vrsto
raketno gorivo u dodatnim motorima svemirske letjelice Space Shuttle. Gusti
bijeli dim koji nastaje prilikom njezina lansiranja potjee od aluminijeva
oksida nastalog oksidacijom aluminijeva praha.
8.2.2.3. Legure aluminija
iroka primjena aluminija zapoela je u prolom stoljeu kada su tijekom
Prvog svjetskog rata aluminijske legure zamijenile drvo u zrakoplovnoj
industriji. Elementi koji se dodaju aluminiju najee su: bakar, mangan,
silicij, magnezij i cink. Najvanije legure aluminija prikazane su u tablici 8.2.
Tablica 8.2. Legure aluminija
bakar
Maseni udio
primjese
<5%
Mehanika
otpornost
vrlo dobra
mangan
- 1,2 %
dobra
silicij
magnezij
cink, magnezij
12 %
0,3 - 5 %
3-8%
nisko talite
dobra
izvrsna
Primjesa
Primjena
graevinarstvo
zrakoplovna industrija,
strojarstvo
brodogradnja
brodogradnja
izrada zrakoplova
91
Slika 8.4. Prikazuje masene udjele potronje aluminijevih legura u razvijenim

zemljama prema njihovoj namjeni.
Priblini
sastav
aluminijeve
legure koja se koristi za izradu
putnikog nadzvunog zrakoplova
Concorda je:
Element, E
Al
Cu
Mg
Fe
Ni
Si
Mn, Zn, Pb, Sn
w (E) %
93,5
2,2
1,5
1,2
1,1
0,2
0,3
Slika 8.4. Maseni udjeli potronje

aluminija i njegovih legura. Podjela
prema namjeni u razvijenim zemljama.
8.2.2.4. Stepen oksidacije +3

Aluminij je u spojevima trovalentan. Otopljeni u vodi aluminijevi spojevi jako
hidroliziraju, a dobivene otopine su kisele. Aluminijev ion nalazi se u kiselim
vodenim otopinama kao hidratizirani kation, [Al(H2O)6]3+, koji u jednadbama
najee piemo kao Al3+, dok se u lunatim otopinama nalazi kao aluminatni
anion, [Al(OH4]-. Aluminijev hidroksid je amfoteran, ali amfoteran je i njegov
oksid.
Aluminij pravi etiri trihalogenida: AlF3, AlCl3, AlBr3 i AlI3.
Aluminij(III) fluorid, AlF3 moe se dobiti izravnim spajanjem elemenata. U
vodi je slabo topljiv, a kemijski je ekstremno inertan.
Aluminij(III) klorid, AlCl3 se takoer dobiva izravnom sintezom
elementarni klor prevodimo preko ugrijanih strugotina aluminija.
ako
Aluminij (III) bromid, AlBr3 dobiva se, takoer, direktnom sintezom

elemenata. U vrstom stanju ini molekule Al2Br6.
92
Aluminij (III) jodid, AlI3 vlada se slino kao tribromid.

Od kompleksnih halogenida najstabilniji su fluoridi. Gotovo su svi tipa M3AlF6.
Najvaniji je kriolit, Na3AlF6, kojemu talina slui kao otapalo za Al2O3 kod
elektrolitskog dobivanja aluminija. Ostali kompleksni halogenidi mnogo su manje
stabilni od fluorida, a atom aluminija je vezan najvie s etiri halogena.
Aluminij(III) oksid, Al2O3. Dobiva se dehidratacijom hidroksida. Osim toga
javlja se u prirodi kao mineral korund i alumina.
Mineral korund, Al2O3 visokog talita (2045 oC) kemijski je inertan i vrlo tvrd,
odlian je elektrini izolator. Obino sadri malo eljeza pa je crvenkaste boje.
Usitnjen se koristi kao sredstvo za bruenje stakla, a povezan ljepilom izrauje se
u obliku brusnih ploa i valjaka razliitih dimenzija. Vrlo vrst korund cijenjeni
je dragi kamen. Ako je korund oneien tragovima kobalta obojen je modro i
naziva se safir; oneien tragovima kroma obojen je crveno pa ga nazivamo
rubinom. Zeleno obojeni korund nazivamo orijentalnim smaragdom, ljubiasto
orijentalnim ametistom i uto orijentalnim topazom. Korund je najtvra poznata
prirodna tvar poslije dijamanta i karborunda (SiC, silicijev karbid).
Aluminijev oksid, Al2O3 alumina zbog svojih svojstava ima iroku primjenu kao
keramiki i vatrostalni materijal. Koristi se kao sredstvo za suenje i kao nosa
katalizatora, a od 1974. godine koristi se i kao materijal za izradu tankih,
elastinih vlakana. Debljina vlakana iznosi oko 3 m (debljina ljudske vlasi je
oko 70m), a duljina im je 2-5 cm. Vlakna se koriste za toplinsku izolaciju, kao
zamjena za azbest, koji je kancerogen.
Ta vlakna koriste se za izradu novih materijala za razliite namjene. Primjerice
ulije li se rastaljeni aluminij u kalup u kojem se nalaze vlakna aluminijeva oksida
(volumen vlakana iznosi do 70 % od volumena kalupa), dobije se odljevak od
kompozitnog materijala. To je vlaknima ojaani aluminij, koji je 4-6 puta ilaviji i
2-4 puta otporniji na zamor materijala od aluminija.
Od ostalih spojeva aluminija valja spomenuti kalijev aluminijev sulfat
dodekahidrat, KAl(SO4)12 H2O, koji se jo naziva aluminijev alaun, stipsa. To
je jedini spoj aluminija koji je poznat jo od srednjeg stoljea. Koristi se u
koarstvu kao sredstvo za tavljenje, a u kuanstvu kao sredstvo za zaustavljanje
krvi iz male posjekotine. U tekstilnoj industriji koristi se za bojenje tkanina.
Aluminijeve soli organskih kiselina koriste se kao sredstvo za impregnaciju
tkanina, cementa i betona te ih ine nepropusnim za vodu.
93
8.2.2.5. Bioloko djelovanje aluminija

U veim koliinama aluminij je otrovan za ljude, a ve vrlo mala koncentracija
aluminijevih iona u vodi c(Al3+) = 510-6 mol/dm3dosta je da izazove pomor
ribe. U vodama ija je pH vrijednost priblino 7, topljivost aluminijevih soli je
najmanja, a u kiselijim i lunatijim otopinama topljivost je znatno vea.
8.2.3. Galij
Galij je u prirodi prilino rairen. U Zemljinoj kori ga ima pet puta vie nego
bora, a trideset puta vie nego ive, ali nigdje ne dolazi u veim
koncentracijama. Tragove galija nalazimo u svim rudama aluminija. Naen je
i u rudama cinka koje su za sada najbogatiji izvor za dobivanje galija.
Elementarni galij dobiva se elektrolizom lunate otopine galij hidroksida. To
je sjajan, bijeli i mekan metal karakteristian po vrlo niskom talitu (29,8 oC)
kako mu je vrelite prilino visoko (oko 2000 oC) ima najire podruje s
tekuim agregatnim stanjem od bilo koje druge tvari koja je blizu sobne
temperature tekuina. Zbog toga se upotrebljava za punjenje kvarcnih
termometara koji se mogu upotrebljavati do 1200 oC.
8.2.4. Indij
Indij je u prirodi vrlo rijedak element. U Zemljinoj kori ima ga stotinjak puta
manje nego galija, a osim toga se nigdje ne javlja u veim koliinama.
Najee se javlja uz cinkove i olovne rude, pa se dobiva kao nusproizvod
prilikom prerade tih ruda. Indij je sivkasto bijeli metal, mekan poput voska.
Nije osobito reaktivan ali se ipak otapa u kiselinama uz oslobaanje vodika.
8.2.5. Talij
Talij je rijedak element. U prirodi ga ima tri puta vie nego indija, ali nikad ne
dolazi u veim koliinama. Takoer se dobiva prilikom preiavanja drugih
metala, osobito kadmija i olova. Izgledom nalikuje olovu, ali je vrlo mekan i
lako se ree noem. Oksidira na vlanom zraku pa ga treba drati u petroleju
kao i alkalijske metale. Otapa se u svim kiselinama. Talij se upotrebljava za
izradu posebnog optikog stakla s velikim indeksom loma i izradu nekih
legura. Topljivi spojevi talija upotrebljavaju se za unitavanje tetoina i
nametnika u poljoprivredi. I talij i njegovi spojevi su otrovni i za ljude i za
ivotinje. Prvi znak trovanja je ispadanje dlake.
94
9. ELEMENTI 2. SKUPINE
Ova skupina periodnog sistema sadri elemente: berilij, Be, magnezij, Mg,
kalcij, Ca, stroncij, Sr, barij, Ba i radij, Ra. Ti se elementi esto nazivaju i
zemnoalkalijski metali jer su stari kemiari sve nemetalne tvari netopljive u
vodi i stabilne pri zagrijavanju nazivali zemlje i jer zemlje elemenata ove
skupine, tj. CaO i MgO, daju alkalnu reakciju. U elementarnom stanju svi su
lanovi ove skupine metali.

Karakteristike elektronskih konfiguracija izoliranih atoma zemnoalkalijskih
metala jesu dva elektrona u najviem energetskom nivou:
Be 1 s2 2 s2
Mg 1 s2 2 s2 2p6 3 s2
Ca 1 s2 2 s2 2p6 3 s2 3p6
Sr
4s2
1 s2 2 s2 2p6 3 s2 3p6 3d10 4s2 4p6
Ba 1 s2 2 s2 2p6 3 s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d10
5s2
5s2 5p6
Ra 1 s2 2 s2 2p6 3 s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d10 4 f14 5s2 5p6 5d10
dakle:
ns
6s2
6s2 6p6 7s2
np
95
Dovoenjem energije mogue je raspariti ta dva elektrona i jednog prebaciti u

p-orbitalu:
ns
np
Time nastaju dva sp-hibrida usmjerena u jednom pravcu pod kutom 180o.
Prema tome ne postoji nikakva mogunost da se ak ni dva atoma berilija
spoje u dvoatomnu molekulu. Atomi svakog od zemnoalkalijskih elemenata u
elementarnom stanju povezani su sa metalnom vezom, koja ne moe biti
osobito jaka (osim berilija) jer su u njoj maksimalno angairana samo dva
elektrona. Talita zemnoalkalijskih elemenata, kao odraz jakosti ove veze, s
jo nekim podacima dati su u tablici 9.1.
Metalni
Ionski
Simbol
Redni
Gustoa
radijus
radijus
elementa
broj
g/cm3
nm
nm
Be
4
0,113
0,030
1,86
Mg
12
0,160
0,060
1,74
Ca
20
0,196
0,094
1,55
Sr
38
0,213
0,110
2,6
Ba
56
0,217
0,129
3,6
Ra
88
0,152
5,0 (?)
Talite
C
Vrelite
C
1280
650
810
800
850
960
2970(?)
1100
1439
1366
1737
1737
Nepravilnosti u talitu tumae se razlikama u kristalnoj strukturi. Isto tako se i

razlike u gustoi mogu objasniti razlikama u kristalnoj strukturi. Mali ionski
radijus Be2+- iona odluujui je faktor koji uzrokuje razlike u kemijskom
ponaanju izmeu berilija i ostalih zemnoalkalijskih elemenata.
9.1.1. Pregled spojeva elemenata 2. skupine
Zemnoalkalijski elementi prave iskljuivo spojeve sa stepenom oksidacije +2.
Osim toga, ti spojevi kod svih elemenata ove skupine , osim berilija imaju
preteno ionski karakter. Spojevi berilija stoje otprilike na polovini izmeu
ionskog i kovalentnog karaktera i po tome se otro razlikuju od preteno
ionskih spojeva kalcija, stroncija i barija. Spojevi magnezija stoje po svom
karakteru izmeu spojeva berilija i posljednjih lanova skupine.
96
Ta zapaanja mogu se ilustrirati zajednikim pregledom halogenida,

hidroksida i sulfata zemnoalkalijskih elemenata.
Halogenidi berilija, pa ak ni fluorid, ne vode elektrinu struju u rastaljenom
stanju. To pokazuje preteno kovalentni karakter ovih spojeva. Halogenidi
svih ostalih elemenata ove skupine tipini su ionski spojevi.
Svi hidroksidi zemnoalkalijskih metala slabo su topljivi u vodi, ali im se
topljivost poveava poveanjem metalnog iona.
Obrnuto od hidroksida, topljivost sulfata zemnoalkalijskih metala smanjuje se
s poveanjem metalnog iona.
Premda su faktori koji utjeu na topljivost kemijskih spojeva mnogobrojni i
premda ne moemo na zadovoljavajui nain objasniti otapanje u vodi svih
spojeva, ipak se ini da su u ovom sluaju odluujua za objanjenje dva
faktora: energija kristalne reetke i energija hidratacije. Ali moemo rei da
topljivost soli zemnoalkalijskih metala koje sadre anione velikog volumena,
opada s porastom atomskog broja u skupini. Primjerice od svih sulfata
zemnoalkalijskih metala barijev sulfat, BaSO4 najmanje je topljiv u vodi.
Zato je to tako? Ako se u kristalnoj reetki nalazi veliki sulfatni ion, razmak
iona u kristalnoj reetki, a time i energija kristalne reetke, vrlo se malo
mijenja s promjenom polumjera kationa. Da se tvar otopi, potrebno je dovesti
energiju jednaku energiji kristalne reetke. Ta
Topljivost soli
energija nastaje hidratcijom iona, koja je to vea to
je ion manji. Energija hidratacije malog iona, berilija
t
BeSO4
je najvea, a energija hidratacije velikog iona barija
o
najmanja. S tog je berilijev sulfat najtopljiviji, a
p
MgSO4
lj
barijev sulfat najnetopljiviji sulfat zemnoalkalijskih
i
CaSO4
elementa. Barijevi ioni, Ba+2, otrovni su za ljudski
v
organizam. Meutim, zahvaljujui slaboj topljivosti
SrSO4
o
barijeva sulfata, taj se spoj koristi u medicinskoj
s
BaSO4
dijagnostici za otkrivanje bolesti eluca i drugih
t
organa, jer dobro apsorbira rendgensko zraenje.
Pregled spojeva zamnoalkalijskih elemenata, koji pokazuju na porast ionskog
karaktera kako u grupi idemo prema dolje, zanimljivo je pogledati i
mogunost stvaranja peroksida. Mogunost stvaranja peroksida i stabilnost
ovih spojeva jasno raste s porastom rednog broja metala. Kod berilija
peroksid gotovo i nije poznat, a magnezij pravi smjesu oksida i peroksida ako
otopini magnezij sulfata u prisutnosti H2O2 dodamo bazu (luinu).
97
9.2. Berilij
U Zemljinoj kori je maseni udio berilija 0,006 %. Glavni izvor ovog elementa
je mineral beril, Be3Al2Si6O18 ,( w(Be) = 5 % ).
Dobivanje elementarnog berilija prilino je teko. Berilij se mora rainjavati s
natrij heksafluoro silikatom, pri emu prisutni berilij prelazi u natrij tetrafluoro
berilat, a aluminij u natrij heksafluoro aluminat. Otapanjem dobivenog
produkta u vodi odvoji se topljivi natrij tetrafluoro berilat, Na2BeF4, od
netopljivog heksafluoro aluminata i silicij(IV) oksida. Iz taline smjese fluorida
natrija, berilija i barija (BaF2 se naknadno doda) elektrolizom se dobije
elementarni berilij.
Elementarni berilij je elino sivi metal koji je na zraku stabilan.
Zagrijavanjem se prevue zatitnim slojem oksida. Prakasti berilij
zagrijavanjem na zraku izgara u smjesu oksida i nitrida. S vodikom ne reagira
ak ni pri 1000 C. Otapa se u kloridnoj i sulfatnoj kiselini, ali ne i u nitratnoj,
bez obzira na njezinu koncentraciju. Otapa se u i vodenim otopinama luina uz
razvijanje vodika, to je znak amfoternosti hidroksida. S usitnjenim berilijem
(i s njegovim spojevima) treba rukovati oprezno, jer su to ekstremno otrovne
tvari.
Upotreba berilija u suvremenoj tehnici je raznovrsna. Metalni berilij se dodaje
raznim legurama, kojima pridaje vrijedne fizikalne i mehanike osobine.
Takve su njegove legure s bakrom koje imaju izvanredna svojstva. Tvrde su
poput najtvreg elika, otporne prema koroziji, a opetovana naprezanja mogu
izdrati bolje od bilo kojeg drugog materijala.
9.2.1. Toksinost berilija
Berilij od svih metala koji su stabilni na zraku najbolje proputa rendgenske
zrake pa se od njega izrauju oni dijelovi rendgenskih cijevi kroz koje te zrake
izlaze. Postao je vaan 1940. godine zbog svojih prednosti u nuklearnoj fizici.
Transparentan je, kao to smo rekli, za rendgenske zrake, dobro moderira i
reflektira neutrone, te dobro oslobaa neutrone kada se jezgra berilija
bombardira sa esticama (tako su otkriveni neutroni).
Inhaliranjem berilija javlja se berilijska bolest (berilioza) ali tek 5 9 godina
nakon izlaganja i esto nakon fizikog ili hormonalnog stresa. Berilij djeluje
kroz plua, na krv i na imunoloki sustav i dalje integrira s drugim tkivima i
stanicama, a koncentrira se u pluima i kostima. Jo nije sasvim jasan
mehanizam djelovanja. Vjerojatno se Be2+ ioni spajaju sa proteinima tkiva i
98
generiraju antigene (strane proteine). Kompleksira se s kiselim proteinima i

vri trajnu fiziku promjenu stanica sisavaca tako to oteuje DNA
polimerazu (enzim koji je odgovoran za tano kopiranje prilikom DNA
sinteze).(vidi Dodatak - Bioloki podaci)
9.3. Magnezij
Magnezij je jako rasprostranjen u prirodi. Njegov maseni udio u Zemljinoj
kori je 2,1 %. Pojavljuje se u spojevima od kojih je najvaniji dolomit,
CaCO3MgCO3; magnezit, MgCO3 i karnalit, MgCl2KCl6H2O. Velike
koliine magnezija u obliku Mg2+ iona nalaze se u morskoj vodi. Znatan dio
magnezija u prirodi vezan je s raznim silikatima, ali se te sirovine za sada ne
upotrebljavaju za njegovo dobivanje. On je sastojak raznih silikatnih minerala
kao to su na primjer: olivin, Mg2SiO4, enstatit, MgSiO3, talk,
Mg(Si3O10)(OH)2 i dr.
Elementarni magnezij dobiva se uglavnom elektrolizom taline bezvodnog
magnezij klorida.
Iz morske vode (1 km3 morske vode sadri 1,3106 t magnezija (0,13 %))
magnezij se dobiva dodatkom vapna tako da se iz mora istaloi Mg(OH)2.
Nakon dekantacije i zgunjavanja talog se odfiltrira i otapanjem u HCl prevede
u klorid. Dehidratacija se obavlja tako da se dio vode lako odvoji
zagrijavanjem, ali se potpuna dehidratacija moe izvesti samo zagrijavanjem
u struji klorovodika.
Elementarni magnezij je srebrnobijeli metal koji na zraku brzo potamni zbog
zatitne prevlake oksida koji se stvara na njegovoj povrini. Moe se kovati,
lijevati i valjati. Valjanjem se dobiva lim, ica i razni profili. Magnezij u
obliku ice obino vrlo lako izgara s kisikom u MgO. Ako izgara sa zrakom,
dobiveni produkt se sastoji od smjese oksida i nitrida, Mg3N2. Spajanje
magnezija s kisikom vrlo je egzotermna reakcija praena pojavom intenzivne
svjetlosti:
Mg(s) + O2(g)
MgO(s)
rH = 602 kJmol-1
Zbog toga se magnezij upotrebljava kao vaan izvor svijetlosti u fotografiji.
Posebna arulja (fle) koja je napunjena kisikom sadri jo i icu od
magnezija. Prolazom elektrine struje ica se momentalno zagrije na
temperaturu potrebnu za navedenu reakciju.
99
Velika egzotermnost reakcije izgaranja magnezija pokazuje neobinu vrstou

veze Mg O. Zbog toga se magnezij upotrebljava kao snano redukcijsko
sredstvo koje moe reducirati mnoge metalne okside.
Lako se otapa u kiselinama, ak iako su vrlo slabe. U luinama se ne otapa.
Svjetska proizvodnja magnezija izmeu 1938. i 1939. godine odjednom je
udvostruena i do danas naglo raste. Glavni je uzrok izvanrednom porastu
proizvodnje magnezija razvoj automobilske i avionske industrije. Naime,
glavno podruje primjene magnezija jest metalurgija, posebno za izradu lakih i
superlakih legura. Najvanija od tih lakih legura koje sadre aluminij s
dodatkom magnezija je magnalij (95 % aluminija i 1,75 % magnezija).
Druga legura, vrlo znaajna jeste elektron, koji sadri priblino 95 %
magnezija i 5 % cinka. Duraluminij takoer sadri oko 0,5 % magnezija.
9.3.1. Spojevi magnezija
Poznata su etiri halogenida magnezija, ali je od svih tih spojeva vaan jedino
klorid. Bromid se odlikuje izvanrednom higroskopnou, a jodid velikom
topljivou u organskim otapalima.
Magnezij oksid, MgO moe se dobiti ili oksidacijom metala, ili zagrijavanjem
oksi spojeva magnezija kao to su hidroksid i karbonat:
MgCO3(s)
MgO(s) + CO2(g)
Ako se ari pri 800 do 900 0C nastaje tzv. kaustini MgO koji s vodom
otvrdne. Zagrijavanjem na veoj temperaturi, 1600 do 1700 0C, nastaje MgO,
koji se otvrdne s vodom i koji se upotrebljava za izradu vatrostalnog kamenja
(talite 2800 0C). Magnezij oksid ima kristalnu reetku natrij klorida to znai
da je u vrstom stanju ioniziran.
Magnezij hidroksid, Mg(OH)2 dolazi u prirodi kao mineral brucit.
Magnezij sulfat, MgSO4 dolazi u prirodi kao mineral kizerit, MgSO4H2O i
epsomit, MgSO47H2O (gorka sol), koja se u medicini upotrebljava kao purgativ,
jer magnezijevi ioni u probavnom traktu pomau prijelaz vode iz neke druge
tjelesne tekuine u crijevo da bi se razrijedila sol. Osim toga gorka sol se
upotrebljava i u industriji papira, koe i tekstila.
Magnezij karbonat, takoer dolazi u prirodi kao magnezit (MgCO3) i dolomit
(MgCO3 CaCO3) u velikim naslagama.
100
9.3.2. Bioloko djelovanje magnezija

Magnezijevi kationi nalaze se u veini tjelesnih stanica (elija). Magnezij je
sudionik u oko 300 enzimskih reakcija jer potie djelovanja veine enzima.
Bitna mu je zadaa prijenos nadraaja sa ivca na mii i upravljanje
kontrakcijom miia. Dnevna potrebna koliina magnezija iznosi 300 mg, a
najvie ga ima u bananama i rajici (paradajzu). Obavezno svakodnevno
uzimanje magnezija preporuuje se nekim kroninim bolesnicima, primjerice
nakon infarkta srca.(vidi Dodatak - Bioloki podaci)
Biljkama je za rast potrebno 10 makroelemenata i 6 mikroelemenata. Od
alkalijskih i zemnoalkalijskih elemenata to su kalij, kalcij i magnezij, a
koristan je i nartij. Kalij ne ulazi u sastav niti jednog organskog spoja, ve
utjee na pojedine procese. Magnezij je sastojak klorofila, biljnog pigmenta
koji apsorbira svjetlost u utom dijelu spektra i stoga je lie zeleno. Energija
tog apsorbovanog svjetla utroi se u procesu fotosinteze, kojom se ugljikov
dioksid iz zraka u nizu reakcija pretvara u uglikokohidrat, uz otputanje kisika:
svjetlo
C6H12O6 + 6O2
6CO2 + 6H2O
9.4. Kalcij
Kalcij je s masenim udjelom u Zemljinoj kori od 3,63 % jedan od
najrasprostranjenijih elemenata u prirodi. Glavni minerali u kojima se pojavljuje
kalcij jesu silikati, karbonati, sulfati, fosfati i fluoridi. Kalcij karbonat, CaCO3 u
obliku vapnenca ini itave planine. Osim toga, i danas se neprestano stvaraju
nove naslage CaCO3 od kostura morskih ivotinjica koji se taloe na dnu mora. I
sedra (gips), CaSO42H2O, takoer je vrlo rairen mineral. U mnogim
sluajevima naslage sedre nastale su od vapnenca na koji je djelovala sulfatna
kiselina dobivena oksidacijom sulfidnih minerala.
Elementarni kalcij industrijski se dobiva u vrlo skromnim razmjerima jer taj metal
ima samo ogranienu upotrebu. Upotrebljava se za legiranje olova, za
dezoksidaciju bakra i nekih specijalnih legura. Dobivanje se uglavnom svodi na
elektrolizu bezvodnog kalcij klorida.
Elementarni kalcij je mekani metal koji se na zraku brzo prekrije filmom nitrida.
Zagrijavanjem na zraku nastaje smjesa oksida i nitrida. S istim kisikom kalcij
burno reagira uz stvaranje oksida:
Ca(s) + 1/2O2(g)
CaO
101
9.4.1. Spojevi kalcija

Kalcij lako reagira s vodikom dajui hidrid, CaH2:
Ca(s) + H2(g)
CaH2(s)
Brzina reakcije ovisi o stanju metala. Vrlo fino usitnjen kalcij reagira s
vodikom ak kod 0 0C, ali u normalnim uvjetima reakcija ne poinje ispod 250
0
C.
Poznata su etiri halogenida kalcija, ali od njih vani su samo fluorid i klorid.
Kalcij fluorid, CaF2, javlja se u prirodi kao mineral fluorit, nije topljiv u vodi.
Upotrebljava se u metalurgiji kao topitelj, u industriji emajla i dr.
Kalcij klorid, CaCl2, industrijski se proizvodi u velikim koliinama kao
nusproizvod kod Solvajeva postupka dobivanja sode i proizvodnja uvelike
premauje potronju. Lako je topljiv u vodi; kristalohidrat je CaCl26H2O.
Bezvodni kalcij klorid je vrlo higroskopan i zato u obliku poroznih komadia
slui u laboratoriji kao sredstvo za suenje plinova i raznih organskih tenosti.
Heksahidrat se lako otapa u vodi uz vezivanje topline. Zbog toga smjesa leda i
heksahidrata slui kao smjesa za hlaenje sa kojom se moe postii
temperatura 50 0C.
Kalcij bromid, CaBr2, i kalcij jodid, CaI2, takoer prave heksahidrate i vrlo su
topljivi u vodi.
Kalcij oksid (ivo vapno), CaO, industrijski se dobiva iskljuivo
zagrijavanjem vapnenca (CaCO3) na oko 1000 0C:
CaCO3(s)
CaO(s) + CO2(g)
reakcija je reverzibilna, a poloaj ravnotee je za svaku temperaturu odreen

parcijalnim pritiskom CO2.
ist kalcij oksid jest bijeli prah s kristalnom reetkom natrij klorida. Vrlo se
teko tali i kad je potpuno suh, kemijski je vrlo inertan. S vodom burno reagira
stvarajui slabo topljiv kalcij hidroksid (gaeno vapno):
CaO(s) + H2O
Ca(OH)2
rH = 67 kJmol-1
102
Kalcij hidroksid je vrlo jaka luina (baza) i zbog jeftinog dobivanja vrlo se
mnogo primjenjuje u kemijskoj industriji. vrsti Ca(OH)2 i njegova vodena
suspenzija apsorbiraju CO2 iz zraka pri emu nastaje CaCO3:
Ca(OH)2(s) + CO2(g)
CaCO3(s) + H2O(l)
Na ovoj reakciji zasniva se upotreba kalcij hidroksida u graevinarstvu.

Kalcij sulfat, CaSO4, javlja se u nekoliko oblika od kojih se neki u prirodi
nalaze kao minerali. Bezvodni CaSO4 u prirodi se nalazi kao mineral anhidrit,
a dihidrat CaSO42H2O kao sedra (sadra) ili gips. Zrnata i potpunobijela
sedra naziva se alabaster. Zagrijavanjem CaSO42H2O do 150 0C gips prelazi
u poluhidrat, 2CaSO4H2O ili tzv. preni gips, koji moe ponovo primiti
vodu i ponovo prei u dihidrat, pri emu poveava svoj volumen. Preni
gips upotrebljava se graevinarstvu, zanatstvu, medicini i dr. Kalcijev sulfat
je djelomino topljiv u vodi i zajedno s magnezij sulfatom i hidrokarbonatima
kalcija i magnezija uvjetuje tvrdou vode.
9.4.1.1. Tvrdoa vode i njeno omekavanje
Voda u kojoj su otopljene relativno vee koliine izvjesnih soli, naziva se
tvrda voda. Tvrdou vode uvjetuju uglavnom soli kalcija i magnezija, a
djelomino i soli eljeza. Razlikuje se privremena ili karbonatna tvrdoa i
stalna ili sulfatna tvrdoa vode.
Privremenu tvrdou vode uvjetuje prisustvo kalcijevog hidrokarbonata
Ca(HCO3)2 i magnezijevog hidrokarbonata, Mg(HCO3)2. Ova tvrdoa se
naziva privremena, jer se moe odstraniti kuhanjem, pri emu djelomino
otopljeni nepostojani hidrokarbonati prelaze u praktino netopljive karbonate i
ispadaju kao talog:
Ca(HCO3)2
Mg(HCO3)2
CaCO3 + H2O + CO2

MgCO3 + H2O + CO2
Privremena tvrdoa vode moe se odstraniti i kemijskim putem, to se postie

dodavanjem otopine kalcij hidroksida, odnosno kalcijeve baze (luine) pri
emu djelomino topljivi hidrokarbonati prelaze u netopljive karbonate:
MgCO3 + CaCO3 + 2H2O
Mg(HCO3)2 + Ca(OH)2
2CaCO3 + 2H2O
Ca(HCO3)2 + Ca(OH)2
103
Stalnu tvrdou vode uvjetuje prisustvo kalcijeva sulfata, CaSO4 i magnezijeva

sulfata, MgSO4, koji se ne taloe pri kuhanju vode, i zbog ega se nazivaju
stalna tvrdoa. Ova tvrdoa se odstranjuje dodavanjem otopine natrijevog
karbonata (sode), pri emu djelomino topljivi sulfati prelaze u praktino
netopljive karbonate:
CaSO4 + Na2CO3
CaCO3 + Na2SO4
MgSO4 + Na2CO3
MgCO3 + Na2SO4
Ukupna tvrdoa vode je: privremena i stalna tvrdoa uzete zajedno, tj.
sumarno.
Omekavanje vode vri se i na druge naine. Tako postoji postupak
omekavanja tvrde vode pomou permutita, vjetakog natrij alumosilikata.
Ovaj postupak se zasniva na procesu ionske razmjene. Pri proputanju tvrde
vode kroz sloj permutita, koji igra ulogu ionoizmjenjivaa, na njemu se vri
adsorpcija iona kalcija i magnezija, dok u otopinu prelaze ioni natrija, na
primjer:
Na2OAl2O33SiO26 H2O + CaSO4
CaOAl2O33SiO26H2O + NaSO4
Iskoriteni permutit moe se regenerirati proputanjem kroz njega vika

koncentrirane otopine natrijevog klorida:
Na O Al O 3SiO 6H O + CaCl
Ca O Al O 3SiO 6H O + 2NaCl
2
Osim permutita kao izmjenjivaa koriste se razne organske supstance, na

primjer vjetake smole.
Tvrdoa vode mjeri se stepenima tvrdoe:
1 stepen (njemaki) oznaava prisustvo 10 mg CaO i 7,29 MgO u 1 litri vode,
ili se izraava u miligram ekvivalentima (mg/ekv) iona kalcija i magnezija
u 1 litri vode. 1 mg/ekv. tvrdoe odgovara sadraju 20,04 mg Ca ili 12,16 mg
Mg u 1 litri vode.
Openito je poznato da tvrda voda nije podesna za mnoge tehnike svrhe, ne
moe se koristiti za pranje rublja i za pripremanje hrane. U parnim kotlovima
tvrda voda brzo stvara kompaktan talog (kotlovski kamen).
Kalcij karbonat, CaCO3, kalcit (vapnenac) silno je rairen u prirodi u razliitim
oblicima vapnenca (krenjaka), mramora i krede. Bez obzira na razliit vanjski
104
izgled ovih tvari, sve su one sastavljene od sitnih kristalia kalcita, koji
kristalizira u heksagonskom sistemu. Drugi oblik kalcij karbonata je aragonit. Na
nekim mjestima (Island) nailazimo na osobito iste i prozirne primjerke kalcita.
Takav kalcit naziva se dvolomac, jer zraku svjetlosti rastavlja u dvije polarizirane
zrake. Zbog toga se upotrebljava za izradu optikih sprava, najvie Nicolovih
prizmi.
Kalcijev karbonat je netopljiv u istoj vodi, ali se polako otapa u vodi koja sadri
ugljik(IV) oksid. Otapanje kalcijevog karbonata iz karbonatnih stijena prirodni je
proces jer prirodna voda sadri otopljeni ugljikov(IV) oksid; (o emu je bilo ve
govora u poglavlju 7.2.3. stalaktiti i stalagmiti).
Kalcijev karbonat je industrijski vaan spoj jer je polazna sirovina za proizvodnju
drugih kemikalija. To nam pokazuje slika 9.1. Vidimo da arenjem kalcijeva
karbonata nastaje kalcijev oksid iz kojeg se reakcijom sa vodom priprema kalcijev
hidroksid ili gaeno vapno.
àrenje
CaO + CO
CaCO
H O
2
Ca(OH)
gaeno vapno
HCl
SO
CaCl
elektroliza taline
Ca(HSO )
Ca, Cl
Na CO
NaOH
CaCO
23
Slika 9.1. Kalcijev karbonat polazna je sirovina za pripremanje drugih spojeva

9.4.2. Bioloko djelovanje kalcija
Bioloko djelovanje kalcija u ljudskom organizmu oituje se kao hidroksiapatit
kad djeluje u kostima i zubima, Ca5(PO4)3OH, a vaan je i u djelovanju ivanog
sistema. (vidi Dodatak - Bioloki podaci)
9.5. Stroncij
Stroncij je relativno rijedak element i u izgradnji Zemljine kore sudjeluje s
masenim udjelom 0,017 %, U prirodi se najvie javlja kao mineral celestin, SrSO4
i, neto manje, kao stroncijanit, SrCO3.
105
Inae jedinjenja stroncija slina su jedinjenjima kalcija i po fizikalnim i po

kemijskim osobinama.
9.5.1. Spojevi stroncija
Halogenidi stroncija su po svemu slini halogenidima kalcija. Stroncij
hidroksid, Sr(OH)2 koristi se u industriji eera. Stroncij nitrat, Sr(NO3)2
koristi se u pirotehnici za crvene vatre.
9.6. Barij
Barij je prilino rasprostranjen u prirodi i maseni udjel u Zemljinoj kori je
0,05 %. Glavni minerali su barit, BaSO4 i viterit, BaCO3. Barit se u prirodi
nalazi mnogo ee nego viterit.
9.6.1. Spojevi barija
Sva topljiva jedinjenja barija su otrovna.
Barij klorid, BaCl2 2H2O, koristi se kao reagens u analitikoj kemiji.
Barij nitrat, Ba(NO3)2, koristi se u pirotehnici za pravljenje zelene vatre.
Barij sulfat, BaSO4, praktiki je netopljiv u vodi i koristi se kao stabilna bijela
boja.
9.7. Radij
Radij je vrlo rijedak element i u prirodi se javlja u vrlo malim koliinama.
Relativno ga sadri najvie uranov mineral uranit. Kako mu se jezgra
spontano raspada sav radij koji danas postoji u prirodi potjee od
radioaktivnog raspada teih elemenata, osobito urana. Zbog toga su uranove
rudae. U3O8, glavni izvori radija. Otkrili su ga supruzi Marija i Pjer Kiri
(Curie) 1898. godine.
1 tona rude sadri do 0,2 g radija koji se dobiva u obliku radij bromida, RaBr2.
Radij je sjajan bijeli metal izvanredno nestabilan u prisutnosti zraka ili vode.
Inae je kemijski vrlo slian bariju. Za razliku od ostalih zemnoalkaknih
metala radij je radioaktivan. Radij i njegove soli ioniziraju zrak i svijetle u
mraku zelenkastom svjetlou.
106
10. ELEMENTI 1. SKUPINE ALKALIJSKI METALI

Ovoj skupini pripadaju elementi: litij, Li; natrij, Na; kalij, K; rubidij, Rb;
cezij, Cs; i francij, Fr. Ime im potjee od arapske rijei al-quili, to znai
biljni pepeo, jer pepeo biljaka sadri znatne koliine natrijevog i kalijevog
karbonata. Naziv alkalni daje se takoer i svim tvarima s jako izraenim
bazinim osobinama. Svi elementi ove skupine izraziti su metali s vrlo jakim
redukcijskim osobinama. Prema kemijskom ponaanju alkalijski metali ine
skupinu meusobno najslinijih elemenata u itavom periodnom sistemu.
Spojevi natrija i kalija, (karbonati i kloridi), poznati su od davnina. Tako se iz
pepela biljaka kuhanjem dobivao lug kalijeva karbonata, kojim su stari narodi
pripravljali sapun. Iz zemlje bogate kalijevim solima i spojevima duika
stvara se kalijev nitrat, KNO3, porijeklom iz urina kojeg su jo stari Kinezi
vodom ispirali i koristili za izradu baruta.
Zbog velike reaktivnosti, alkalijski elementi se u prirodi nalaze samo u
spojevima. Koliina natrija i kalija u stijenama priblino je jednaka, no
koliina natrija u morskoj vodi 30 puta je vea od koliine kalija. Objasnimo
zato. Kalij je u silikatnim stijenama vre vezan od natrija te se tee ispire
vodom. Osim toga kalij je vaan bioelement neophodan za rast biljaka. Stoga
sav kalij ispran iz stijena ne dospijeva u more ve ga veim dijelom biljke
apsorbiraju svojim korijenjem iz tla. Najvanije soli natrija i kalija koje
nalazimo u prirodi, su kloridi. Velike naslage natrijeva klorida nastale su
isparavanjem mora u prolosti. Proces se zbiva i danas, primjerice u Mrtvom
moru.
Maseni udio kalija i natrija u stijenama: w(Na) = 2,27 %; w(K) = 1,84 %
Izolirani atomi svih alkalijskih metala imaju u posljednjem energetskom nivou
po jedan elektron to se vidi iz ovih elektronskih konfiguracija:
107
Li
Na
K
Rb
Cs
Fr
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
1s2
2s1
2s2 2p6
2s2 2p6
2s2 2p6
2s2 2p6
2s2 2p6
3s1
3s2
3s2
3s2
3s2
3p6
3p6 3d10
3p6 3d10
3p6 3d10
4s1
4s2 4p6
5s1
2
6
10
4s 4p 4d
5s2 5p6
6s1
4s2 4p6 4d10 4f14 5s2 5p6 5d10 6s2 6p6 7s1
Prema tome, zajednika elektronska konfiguracija atoma ovih elemenata jest

ns1 s jednim elektronom u odgovarajuoj s-orbitali.
ns
np
U elementarnom stanju atomi alkalijskih metala povezani su metalnom vezom.

Kako je ta veza zbog angairanja samo jednog elektrona vrlo slaba to
alkalijski metali imaju nisko talite i malu gustou. S poveanjem atomskog
broja jedini s-elektron je sve udaljeniji od jezgre, metalna veza je sve slabija i
jakost joj opada s porastom polumjera atoma. Zato talita i vrelita alkalijskih
elemenata opadaju s poveanjem atomskog broja. U skladu s tim slaba su i
mehanika svojstva tih metala. Npr. natrij je toliko mekan da se moe rezati
noem. Gustoe tih elemenata su male pa litij, natrij i kalij plivaju na vodi.
Fizikalna svojstva elemenata skupine 1. dana su u tablici 10.1.
Metalni
Ionski
Simbol Atomski
Gustoa,
radijus
radijus
elementa
broj
g/cm3
nm
nm
Li
3
0,133
0,068
0,53
Na
11
0,157
0,098
0,97
K
19
0,203
0,133
0,86
Rb
37
0,216
0,148
1,53
Cs
55
0,235
0,167
1,87
Talite
o
C
Vrelite
o
C
186
97,5
62,3
38,5
28,5
1336
880
760
700
670
Energija ionizacije alkalijskih elemenata je mala i opada u skupini s porastom

atomskog broja. Naime, u istom smislu raste i polumjer atoma pa je privlana
sila izmeu jezgre i valentnog elektrona sve slabija. Najmanju energiju
ionizacije ima cezij, a za izbacivanje elektrona iz atoma cezija dostatna je
energija vidljive svjetlosti. Otputanjem jedinog valentnog elektrona nastaje
kation alkalijskog elementa s nabojnim brojem 1+, M+. Stoga je polumjer
kationa znatno manji od metalnog polumjera atoma.
108
Ovo to je do sada navedeno o svojstvima elemenata 1. skupine govori vrlo

malo o metalnom karakteru tih elemenata. Nisko talite, mala tvrdoa i
gustoa. Zbog toga ih nije lako dovesti u vezu s elementima koji su nam
poznati kao metali. Metalima u svakodnevnom ivotu smatramo vrste i tvrde
tvari koje se mogu upotrijebiti za izgradnju vie ili manje trajnih konstrukcija.
Ali ako se alkalijski metali ocjenjuju prema kemijskom ponaanju, oni su
mnogo tipiniji metali nego eljezo, bakar, olovo ili aluminij. To znai da
njihovi oksidi daju s vodom jake luine (baze) bez i najmanjeg traga kiselog
karaktera, i da se u svim spojevima javljaju iskljuivo kao pozitivno nabijeni
ioni.
Za radioaktivni francij nema gotovo nikakvih podataka.
Elektronegativnost elemenata ove skupine (kao i zemnoalakalijskih elemenata)
je mala (vidi Opu kemiju) pa je njihov oksidacijski broj u spojevima
pozitivan. Najmanje elektronegativan je cezij.
Dakle, alkalijski elementi su u kemijskom smislu najtipiniji metali.
Standardni redukcijski potencijal redoks sistema metalni ion/metal im je jako
negativan (vidi Opu kemiju) pa su jaka redukcijska sredstva. Vrlo su
reaktivni, te u reakciji s vodom razvijaju vodik. Natrij reagira vrlo burno, uz
razvijanje topline. Zbog velike reaktivnosti i lakog spajanja s vodom i kisikom
iz zraka, alkalijski elementi se uvaju u petroleju.
10.1.1. Pregled spojeva alkalijskih metala
Izgaranjem litija na zraku ili kisiku nastaje, bez obzira na uvjete reakcije,
uvijek samo oksid, Li2O. Natrij s kisikom ili zrakom daje uglavnom peroksid,
Na2O2, a kalij, rubidij i cezij superokside, MO2. Oksidi natrija i drugih
alkalijskih metala mogu se dobiti u direktnoj reakciji s kisikom ili zrakom
prilino teko i samo s velikim vikom metala
4Na(s)(viak) + O2(g)
2Na 2O(s)
Izgaranjem zemnoalkalijskih elemenata na zraku nastaju oksidi. Objasnit

emo zato izgaranjem alkalijskih elemenata (osim litija) nastaju peroksidi,
a izgaranjem zemnoalkalijskih elemenata oksidi.
109
Veza u molekuli kisika je vrlo jaka. Da iz molekule kisika nastanu dva atoma
kisika, veza u molekuli kisika mora se prekinuti. Za to je potrebna energija
vea od energije veze. Potrebna se energija oslobaa stvaranjem kristalne
reetke. Vea energija oslobaa se nastajanjem kristalne reetke koju grade
manji ioni veeg nabojnog broja. Dakle, energija koja se oslobaa nastajanjem
kristalne reetke oksida malog atoma litija ili dvovalentnog atoma
zemnoalkalijskog elementa dosta je velika da se raskine veza izmeu
kisikovih atoma u molekuli kisika te zato nastaje oksid.
10.2. Litij
Litij je vrlo rijedak element. Maseni udio litija u Zemljinoj kori je 0,0065 %.
Vrlo je rasut. Najee se javlja u nekim silikatima (tinjci) i fosfatima. Od
njegovih minerala mogu se pomenuti: lepidolit ili litijev liskun,
K2Li2(AlSi3O10)(OH)2 i spodumen, LiAl(SiO3)2. Interesantno je da se litij
nalazi u pepelu mnogih biljaka, od kojih u prvom redu treba pomenuti biljku
duhana; izvjesne koliine litija (male) nalaze se takoer u krvi i mlijeku
ivotinja i ovjeka.
Litij kao metal nema komercijalne upotrebe, ali se zato mnoge njegove legure
veoma primjenjuju. Prisustvo malih koliina litija poveava tvrdou, vrstinu i
neke druge mehanike osobine raznih legura.
10.2.1. Spojevi litija
Zagrijavanjem u struji vodika, litij daje hidrid, LiH. Hidrid lako reagira sa
vodom oslobaajui vodik.
Poznata su etiri halogenida litija. Sve su to tipine soli. Najvaniji je klorid.
Litij oksid, Li2O nastaje izgaranjem litija sa zrakom. S vodom ovaj oksid
polako reagira dajui litij hidroksid, LiOH:
Li2O(s) + H2O
2Li+ + 2OH-
10.3. Natrij
Natrij pripada najeim elementima u prirodi. U Zemljinoj kori je maseni
udio natrija 2,83 %. Ovog elementa ima u Zemljinoj kori toliko mnogo i toliko
je rasprostranjen da je vrlo teko nai neki uzorak materije bez tragova spojeva
natrija. Najvie ga ima u raznim alumosilikatima, zatim u kamenoj soli
110
(halit), NaCl, nalazi se u pojedinim predjelima u ogromnim koliinama u vidu

rudnih naslaga, koje su vjerojatno nastale isuivanjem prahistorijskih mora,
ilskoj salitri, NaNO3 i kriolitu, Na3AlF6. Velike koliine natrij klorida
otopljene su u moru.
Elementarni natrij dobiva se elektrolizom rastopljenog natrij hidroksida,
NaOH, ili natrij klorida u posebno za to konstruiranim elijama za elektrolizu.
To je srebrnasto bijeli metal, mekan je i moe se sjei noem. Topi se na 97,8
o
C.
Vrlo se energino sjedinjuje s kisikom, lako se pali na zraku i energino
sagorijeva svijetlo utim plamenom dajui natrij oksid, Na2O. Zbog svoje
velike reaktivnosti, natrij, kao i svi drugi alkalni metali, uva se u petroleju.
Direktno se sjedinjuje sa halogenim elementima sumporom, fosforom,
vodikom.
Natrij se takoer sjedinjuje i sa vezanim kisikom, oduzimajui ga iz jedinjenja
sa drugim elementima. Tako natrij energino reagira sa vodom, razlae je, pri
emu nastaje natrijeva baza i izdvaja se elementarni vodik:
2H2O + 2Na
2NaOH + H2
Reakcija je jako egzotermna, tako da moe doi do spontanog paljenja

izdvojenog vodika.
Natrij se upotrebljava za dobivanje nekih tehniki znaajnih jedinjenja, kao to
su npr. natrij cijanid, NaCN, natrij peroksid, Na2O2, natrij amid, NaNH2. On je
sastojak nekih vanih legura.
10.3.1. Spojevi natrija
Natrij hidrid, NaH nastaje izravnom sintezom elemenata. To je sol s
kristalnom strukturom natrij klorida.
Poznata su sva etiri natrij halogenida, ali je zbog velikih koliina u kojima se
javlja u prirodi najvaniji klorid.
Natrijev klorid, NaCl nalazi se u velikim naslagama kao kamena sol. Naslage
su, kao to je ve reeno, ostatak prethistorijskih mora. Najvei dio natrijeva
klorida vadi se kopanjem u rudnicima. Nalazita mogu biti debela i nekoliko
stotina metara i nalaze se na razliitim dubinama. Ponegdje se u nalazita
111
puta voda u kojoj se sol otapa. Nastala zasiena otopina crpi se na povrinu,
gdje se voda uklanja uparivanjem, a dobivena sol je vrlo ista.
U vodi okeana maseni udio otopljenih tvari je 3,5 %. Oko tri etvrtine
otopljenih tvari u morskoj vodi ini natrijev klorid. Stoga se sol dobiva i iz
morske vode. Isparavanjem morske vode u slanitima, ograenim plitkim
bazenima napunjenim morskom vodom, voda se djelovanjem suneve energije
isparava i koncentracija soli u vodi raste. Kad se ispari polovina poetnog
volumena vode, iz otopine kristalizira slabije topljiv kalcijev karbonat.
Uguena morska voda puta se zatim u sljedee slanite u kojem daljim
isparavanjem vode kristalizira kalcijev
sulfat i taloi se eljezni(III) oksid.
Kada se isparavanjem volumen vode
smanji na deseti dio poetnog
volumena, nastaje zasiena otopina
natrijeva klorida iz koje se poinje
kristalizirati morska sol. Morska sol je
higroskopna jer sadrava higroskopni
magnezijev klorid. Ukupna svjetska
potronja natrijeva klorida procjenjuje
se na vie od 150 milijuna tona
godinje. Maseni udjeli potronje
Slika 10.1. Potronja
natrijeva klorida prikazani su na slici
natrijeva klorida
10.1.
Najvei dio potroi se u proizvodnji drugih kemikalija: natrijeva hidroksida,
natrijeva karbonata i klora, te protiv poledice na cestama. Oko 7 % svjetske
proizvodnje soli utroi se gotovo u podjednakim koliinama u ljudskoj i
ivotinjskoj prehrani. Ljudskom organizmu potrebna su 2 g soli dnevno.
Jeste li znali!
Ukupan volumen morske vode na zemlji je 1,34810 m . Kad bi sva ta voda
isparila, preostao bi vrsti natrijev klorid ukupnog volumena V(NaCl) = 1,8710
km . Taj volumen jednak je volumenu 1,87 milijuna kocaka natrijeva klorida
duljine stranice 1 km. Slaui jednu na drugu, toliki broj kocaka mogli bismo
sloiti do Mjeseca 4,7 puta.
3
81
Otopina natrijeva klorida u kojoj je maseni udio natrijeva klorida 0,9% je

fizioloka otopina, izotonina je sa staninom (elijskom) tekuinom. Koristi se
za infuziju. (Izotonine otopine su otopine koje imaju jednaki osmotski pritisak).
112
Natrijev karbonat, Na2CO3 i natrijev hidrogen karbonat, NaHCO3 dolaze u

prirodi u mineralu pod nazivom trona, Na2CO3NaHCO32H2O. Natrijev
karbonat, komercijalnog imena soda koristi se u proizvodnji stakla, sapuna i
deterdenata. Otapanjem natrijeva karbonata u vodi nastaju hidratizirani ioni
natrija i hidratizirani karbonatni ioni. Karbonatni ion je konjugirana baza slabe
ugljine kiseline pa e reagirati s molekulama vode:
CO32-(aq) + H2O(l)
HCO3-(aq) + OH-(aq)
Stoga vodena otopina natrijeva karbonata djeluje jako lunato. Zbog lunatih
svojstava ta otopina se koristi u industriji kao zamjena za natrijevu luinu koja je
znatno skuplja. Natrijev karbonat, kao i ostale jake luine, izjeda kou, a
posebno tetno djeluje na sluzokou i oi. Zato se pri radu s njim valja zatititi
zatitnim rukavicama i zatitnim naoalama.
Vodena otopina natrijeva hidrogen karbonata je slabo lunata jer je hidrogen
karbonatni ion slabija baza od karbonatnog iona. Natrijev hidrogen karbonat,
poznat pod nazivom soda bikarbona, sastojak je praaka za dizanje tijesta. U
reakciji s kiselim dodatkom u praku, nastaje ugljikov(IV) oksid kojem se
peenjem tijesta znaajno povea volumen pa tijesto postane rahlo:
HCO3-(aq) + H+(aq)
CO2(g) + H2O(l)
Na istoj se reakciji, ali s klorovodinom kiselinom u elucu, zasniva primjena

sode bikarbone u medicini, za uklanjanje vika kiseline u elucu.
Natrijev karbonat se industrijski proizvodi amonijanim Solvajevim postupkom,
koji je primjer domiljate primjene kemije u tehnologiji jer se nusprodukti
preteno regeneriraju u reaktante. Stoga je taj postupak jedan od malobrojnih
postupaka kemijske industrije koji se nije bitno promijenio od svojih poetaka do
danas.
Polazne sirovine u Solvajevom postupku su natrijev klorid, kalcijev karbonat i
amonijak. Postupak se provodi tako da se amonijak uvodi u zasienu otopinu
natrijeva klorida. Uvoenjem amonijaka otopina natrijeva klorida postaje lunata:
NH4+(aq) + OH-(aq)
NH3(g) + H2O(l)
Zatim se u lunatu otopinu natrijeva klorida uvodi ugljikov dioksid, pri emu
dolazi do neutralizacije (slika 10.2.)
CO2(g) + OH-(aq)
HCO3-(aq)
113
Na opisani se nain dobiva otopina

koja sadri ione: Na+, NH4+, Cl- i
HCO3-. Hlaenjem otopine taloi se
najslabija topljiva sol. To je natrijev
hidrogen karbonat (slika 10.3.).
Na (+aq ) + HCO 3( aq )
NaHCO 3( s )
Natrijev hidrogen karbonat se odvaja

filtriranjem, a u otopini preostaje
amonijev
klorid.
Zagrijavanjem
natrjeveog hidrogen karbonata dobiva
se natrijev karbonat, ugljikov dioksid
i voda:
Slika 10.2. Skica kolone za

uvoenje ugljikova dioksida
2 NaHCO 3(s )
Na 2 CO 3(s ) + CO 2 ( g ) + H 2 O ( g )
Tako nastali ugljikov dioksid vraa se u
proces, a ostatak potrebnog ugljikovog
dioksida nadoknauje se prenjem
vapnenca.
CaCO 3(s )
CaO (s ) + CO 2 ( g )
Nastali kalcijev oksid u reakciji sa
vodom daje kalcijev hidroksid koji se
koristi za regeneraciju amonijaka iz
otopine amonijeva klorida:
CaO + H 2 O
Ca (OH) 2 + 2 NH 4 Cl
Ca (OH) 2
Slika 10.3. Topljivost amonijevih i

natrijevih soli u ovisnosti o
temperaturi
CaCl 2 + 2H 2 O + 2 NH 3( g )
Osloboeni amonijak vraa se u proces, a nusprodukt dobivanja sode je

vodena otopina kalcijeva klorida, iz koje se uparivanjem moe dobiti isti
kacijev klorid. Bezvodni kalcijev karbonat vrlo je higroskopan i koristi se kao
sredstvo za suenje.
114
Shema postupka proizvodnje sode po Solvajevom postupku prikazana je na

slici 10.4.
Slika 10.4. Shema postupka dobivanja sode Solvajevim postupkom
Natrijev hidroksid, NaOH, jaka je baza, ija je vodena otopina jaka luina. S
kiselinama, u reakcijama neutralizacije, natrijev hidroksid daje soli. Reagira i sa
kiselim oksidima, primjerice s ugljikovim dioksidom iz zraka, pri emu nastaje
natrijev hidrogen karbonat:
NaOH (s ) + CO 2 ( g )
NaHCO 3( s )
Natrijev hidroksid polako otapa staklo jer reagira sa sastojkom stakla, kiselim
silicijevim dioksidom:
2OH (aq ) + SiO 2( s )
2
SiO 3(aq ) + H 2 O ( l)
Staklene boce u kojima se uva otopina

natrijeva
hidroksida
zatvaraju
se
gumenim epom. Brueni stakleni ep se
zbog gornje reakcije natrijeva hidroksida i
stakla s vremenom zalijepi za leite.
Moderni postupci proizvodnje natrijeva
hidroksida zasnivaju se na elektrolizi
vodene
otopine
natrijeva
klorida.
Industrijski se natrijev hidroksid proizvodi
elektrolizom koncentrirane vodene otopine
natrijeva klorida u eliji, u kojoj su anodni i
katodni prostor odijeljeni membranom,
Slika 10.5. Ureaj za industrijsko
dobivanje natrijeva hidroksida
115
propusnom samo za ione natrija (slika 10.5.).

Ta se propusnost zasniva na prisustvu velikog broja atoma fluora vezanih u
organskom spoju, od kojeg je izgraena membrana. Fluor je
najelektronegativniji element pa njegov atom u svim spojevima ima
djelomian negativan naboj. Stoga je prolaz negativno nabijenih iona kroz
membranu otean, dok pozitivno nabijeni ion natrija lako prolazi kroz
membranu. Elektrolizom u katodnom prostoru nastaju hidroksidni ioni, a u
anodnom prostoru se troe kloridni anioni jer se razvija klor. Natrijevi kationi
ne reagiraju na anodi i prolaze iz anodnog u katodni prostor pa u tom prostoru
raste koncentracija natrijeva hidroksida. Uparivanjem otopine dobije se vrsti
natrijev hidroksid, a nusprodukti u opisanom postupku su vodik i klor.
Natrijev hidroksid je jedan od najvanijih proizvoda anorganske kemijske

industrije. Koristi se pri proizvodnji sapuna, tekstila, papira, aluminija i dr.
10.4. Kalij
U Zemljinoj kori kalija ima samo neto manje nego natrija. Maseni udio kalija
u Zemljinoj kori cijeni se na 2,59 % ili 25,9 kg/t. To iznenauje s obzirom na
velike koliine natrija u moru. U morskoj vodi ima najmanje 30 puta vie
natrija nego kalija. Osim toga, i prirodna nalazita soli natrija mnogo su ea
nego nalazita kalijevih spojeva. Stvar je u tome to je kalij silno rairen meu
raznim silikatima (tinjci, glinenci) odakle se taj element za sada ne dobiva.
Samo relativno malo prirodnih nalazita kalijevih spojeva (Stassfurt)
podmiruje svjetsku potronju soli ovog elementa.
Upotreba elementarnog kalija vrlo je skromna, pa dobivanje ovog elementa
nema ni izdaleka takvo znaenje kao dobivanje natrija i jedva se moe svrstati
u industrijsku proizvodnju. U elementarnom stanju kalij se moe dobiti
elektrolizom taline kalij klorida ili hidroksida. Upotrebljava se za izradu
fotoelija i u laboratorijima organske kemije.
10.4.1. Spojevi kalija
Svi spojevi kalija dobivaju se iz prirodnih nalazita ovog elementa koje ine
ove njegove soli: silvin, KCl, karnalit, KCl MgCl 2 6H 2 O , kainit,
KCl MgSO 4 3H 2 O , polihalit (hidratizirani kalij kalcij magnezij sulfat).
Iz svih tih soli kalija najee se dobiva kalij klorid koji slui kao sirovina za
dobivanje svih ostalih kalijevih spojeva, kalij hidrida, KH, halogenida, KCl,
KBr i KI, klorata, KClO3, oksida, K2O, hidroksida, KOH, kalij sulfata, K2SO4,
kalij nitrata, KNO3.
116
11. OPA SVOJSTVA PRIJELAZNIH ELEMENATA

Pod pojmom prijelaznih elemenata podrazumijevaju se elementi izmeu 3. i
12. skupine elemenata. Za razliku od atoma elemenata glavnih skupina, koji se
razlikuju po broju elektrona u posljednjoj ljusci, atomi prijelaznih elemenata
razlikuju se brojem elektrona u 3d, 4d i 5d orbitalama. Osim par iznimaka
(npr. krom i bakar u 4. periodi), svi prijelazni elementi imaju u posljednjem
energetskom nivou po dva elektrona. Zbog tih elektrona veina prijelaznih
elemenata ini spojeve sa stepenom oksidacije +2, to je znaajna slinost
kakvu nismo imali prilike susresti kod elemenata glavnih skupina. Kako opet
elektroni unutarnjih ljusaka ne utjeu toliko na kemijsko ponaanje pojedinih
elemenata, razlike izmeu razliitih grupa prijelaznih elemenata nisu ni
izdaleka tako izrazite kao kod elemenata glavnih skupina. U nekim
sluajevima imamo u horizontalnom redu ak i veu slinost nego to je
slinost izmeu elemenata unutar pojedine grupe.
Najkarakteristinija je osobina prijelaznih elemenata da su svi oni u
elementarnom obliku metali. To je zbog toga to u zadnjem energetskom
nivou sadre tako malo elektrona. Ipak, za razliku od metala 1. i 2. glavne
skupine, prijelazni elementi se, uglavnom, odlikuju velikom gustoom i
tvrdoom i visokim talitem.
Druga karakteristina osobina prijelaznih elemenata jesu spojevi s razliitim
stepenima oksidacije.
Mnogi su spojevi prijelaznih elemenata paramagnetini, to upuuje na
prisutnost nesparenih elektrona u tim spojevima.
Veina spojeva prijelaznih elemenata jest obojena i u vrstom stanju i u
otopinama.
117
Konano, valja istaknuti posebnu tenju prijelaznih elemenata da ine

kompleksne spojeve.
Sve navedene osobine prijelaznih elemenata mogu se, uglavnom, objasniti
elektronskim konfiguracijama njihovih atoma.
Gustoa, tvrdoa i talita prijelaznih elemenata najprije rastu s lijeva nadesno
u periodnom sistemu, jer se u istom smislu poveava broj nesparenih elektrona
u d orbitalama.
11.1. Podjela elemenata na metale i nemetale
Prvu podjelu elemenata na metale i nemetale postavio je jo Lavoazije.
Razlika izmeu ove dvije grupe elemenata je vrlo uoljiva ve po njihovim
fizikalnim osobinama, jer metalni sjaj, kovnost, provodljivost topline i
elektriciteta su osobine koje nemaju nemetali. Ali su kemiari ovu podjelu
zasnivali vie na kemijskim osobinama.
Svega nekoliko metala nalazimo u prirodi u elementarnom stanju. To su
uglavnom plemeniti metali (bakar, srebro, zlato i lanovi platinske skupine).
Sve ostale metale nalazimo u prirodi u spojevima, najee u obliku sulfida,
sulfata, oksida, hidroksida i karbonata. Te spojeve u kojima se metali javljaju
u prirodi nazivamo mineralima. Minerali su glavni, tehniki vaan sastojak
rude. Ruda prema tome osim minerala sadri i druge sastojke koji nemaju
nikakve tehnike vrijednosti i koji se openito nazivaju jalovinom. Koliina
minerala u rudi moe biti vrlo razliita i kree se od gotovo istih minerala pa
do svega nekoliko postotaka (ruda bakra). Rude siromane mineralima
potrebno je prije prerade obogatiti uklanjanjem najveeg dijela jalovine. To se
obavlja razliitim metodama (flotacija, sedimentacija, magnetska separacija
itd.) koje pripadaju u podruje opeg kemijskog inenjerstva. Obogaena ruda
onda je spremna za kemijsku obradu.
Da se vratimo na prije spomenutu podjelu kada su kemiari zasnivali podjelu
na kemijskim osobinama. Ako djelovanjem vode na oksid nekog elementa
nastaje baza (luina) taj element je svrstan u metale, a ako nastaje kiselina
svrstan je meu nemetale. Na primjer:
CaO + H 2 O
Ca (OH) 2
Od kalcij oksida nastaje kalcijeva baza, dakle, kalcij je metal.
118
SO 3 + H 2 O
H 2 SO 4
Od sumpor trioksida nastaje sulfatna kiselina, dakle, sumpor je nemetal.

Prema elektronskoj teoriji: metali su oni elementi iji atomi pri kemijskoj
reakciji otputaju elektrone iz vanjske ljuske i tako grade pozitivne ione
katione pa ih zovemo elektropozitivni elementi.
Nemetali su oni elementi iji atomi primaju elektrone od atoma drugih
elemenata i grade negativne ione anione, pa ih zovemo elektronegativni
elementi.
Za sve metale vrijedi da vanjska ljuska njihovih atoma sadri mali broj
elektrona, najee jedan ili dva, rijetko tri, a vrlo rijetko etiri elektrona.
Meutim, ni stara ni nova podjela ne moe postaviti otru granicu izmeu
metala i nemetala, jer ima elemenata koji po svojim osobinama stoje izmeu
metala i nemetala, tj. u jednim uvjetima se ponaaju kao metali, a u drugim
kao nemetali. Takve elemente zovemo amfoterni elementi. Takvi su npr.:
arsen, antimon, aluminij, cink, kalaj, olovo i neki drugi elementi. Veina
elemenata ima osobine metala. Smatra se da je od poznatih elemenata 80
metala. Ipak je ukupna koliina metala u zemljinoj kori mnogo manja od
koliine nemetala, jer dva najrasprostranjenija elementa, kisik i silicij, koji
ine 75 % Zemljine kore, spadaju u nemetale.
11.2. Struktura metala
Ope osobine metala su u vezi sa njihovom strukturom. Kako pokazuju
ispitivanja metala pomou rendgenskih zraka, metali su kristali u kojima su
atomi tako sloeni da zauzimaju to je mogue manji prostor. Prema
suvremenom shvaanju, atomi u metalu su meusobno povezani preko
slobodnih elektrona, koji se kreu kroz kristal. Periferni elektroni iz atoma
metala su napustili svoja mjesta i formirali oblak u kom oni lako prelaze iz
jednog iona drugome. Kristalna reetka metala se, dakle, sastoji od pozitivnih
iona koji se nalaze u velikom broju slobodnih elektrona.
Kristalne reetke metala se svode na dva tipa (slika 11.1):
a) tip kocke, bakar, srebro, aluminij, natrij, olovo itd.
b) tip heksagonalnog zbijenog pakovanja, cink, magnezij itd.
119
Slika 11.1. Kristalne reetke bakra i cinka
11.3. Fizikalne osobine metala

Na prisustvu slobodnih elektrona (u svim metalima) zasnivaju se ope
fizikalne osobine metala: neprovidnost, metalni sjaj, u veini sluajeva siva
boja, dobra provodljivost elektriciteta i toplote, kao i kovnost i istezljivost
metala.
Sile koje povezuju atome u kristalnoj reetki metala ne prestaju djelovati ni
kada se metal deformira, zbog mogunosti slobodnog premjetanja elektrona,
veza meu slojevima metala ostaje uvijek sauvana. Stoga metal nije krt, nego
je kovan.
Kada metal sadri primjese, naroito elemente koji se mnogo razlikuju od
njega po kemijskim osobinama, one prouzrokuju poremeaj jedinstvenosti u
njegovoj strukturi i smanjuju njegovu sposobnost za mijenjanje oblika
(kovnost). Primjese smanjuju i pokretljivost slobodnih elektrona, pa time i
elektrinu i toplotnu provodljivost metala. Ovaj utjecaj primjesa je iskoriten
120
za dobivanje tehniki vanih legura, koje se po osobinama obino jako

razlikuju od metala od kojih su napravljene.
Iz ovih podataka vidimo da ope osobine metala stoje u vezi sa prisutnou
slobodnih elektrona. Ukoliko je koncentracija slobodnih elektrona vea,
utoliko su jae izraene osobine metala.
11.3.1. Metalni sjaj i boja
Ako zasijeemo bilo koji metal, na mjestu gdje smo zasjekli, svaki metal
pokazuje sjaj. Sjaj potjee od velike sposobnosti metalne povrine da odbija
svjetlost.
Svi metali su srebrnobijele ili sive boje, osim bakra i zlata. Prema boji, metali
su podijeljeni na crne i obojene metale. U grupu crnih metala spadaju: eljezo
i sve vrste elika. Svi ostali metali spadaju u obojene.
11.3.2. Specifina teina metala
Veina metala ima veliku specifinu teinu. To je posljedica zbijenosti
njihovih kristala. Najlaki je litij, Li, spec. teina mu je 0,5, a najtei je osmij,
Os, ija je spec. teina 22,6. Prema specifinoj teini, metali su podijeljeni na
lake i teke. Laki metali su oni ija je specifina teina ispod 5 g/cm3. Tu
spadaju: alkalni i zemnoalkalni metali i aluminij. Teki metali imaju
specifinu teinu iznad 5 g/cm3.
11.3.3. Legure
Legure su smjese metala. Na izgled su homogene. Nastaju zajednikim
topljenjem ili mijeanjem istopljenih dvaju ili vie metala, ili mijeanjem
metala sa manjom koliinom nekog nemetala, npr. ugljika, silicija, fosfora.
Leguru moemo smatrati otopinom jednog metala u drugom. Jedine otopine
u kojima se metali pri otapanju kemijski ne otapaju su sami metali.
Legure koje sadre ivu zovu se amalgami. Broj legura koje se danas
upotrebljavaju u tehnici iznosi oko 40000. Od toga su preko 20000 legure
eljeza, oko 7000 8000 legure bakra, oko 1000 legure aluminija, a ostalo su
legure ostalih metala.
Danas se vrlo malo troe sasvim isti metali. Najvie se proizvode i
primjenjuju legure, jer se mijeanjem raznih metala dobiju materijali ije su
osobine bolje od osobina istih metala.
121
11.4. Kemijske osobine metala

11.4.1. Djelovanje kisika
Svi metali, osim zlata i platine, neposredno se jedine sa kisikom, i to neki na
nioj, a neki na vioj temperaturi, gradei okside.
11.4.2. Djelovanje vlanog zraka
U dodiru sa vlanim zrakom (kisikom, vodom i ugljik dioksidom) metali se
lagano prekriju slojem oksida ili karbonata.
Metale koji se mijenjaju na vlanom zraku zovemo neplemeniti, a one na koje
kisik iz zraka ne djeluje zovemo plemeniti, srebro, zlato, platina.
11.4.3. Djelovanje klora
Slobodan klor djeluje na sve metale, jedini se s njima na sobnoj temperaturi ili
pri zagrijavanju gradei kloride.
11.4.4. Djelovanje kiselina
Veina metala se otapa u kiselinama, uz oslobaanje vodika. Pri tome nastaju
soli. Meutim, tako se ne ponaaju bakar, iva, srebro, zlato i platina. Bakar i
iva se smatraju poluplemenitim metalima. Prema kemijskoj aktivnosti metali
se mogu poredati u jedan niz red aktivnosti:
K, Na, Ca, Mg, Al, Mn, Zn, Fe, Ni, Sn, Pb, H2, Cu, Hg, Ag, Pt, Au
Aktivnost opada idui od kalija prema zlatu. Najaktivniji su alkalni metali,
kalij i natrij. Oni ve na sobnoj temperaturi burno reagiraju sa vodom
istiskujui vodik i gradei baze. Svi metali koji u ovom nizu lee ispred vodika
istiskuju vodik iz razblaenih kiselina. Svaki metal moe iz otopine njihove
soli istisnuti sve one metale koji u ovom nizu stoje desno od njega. Na primjer,
ako komad eljeza stavimo u otopinu bakarnog sulfata, CuSO4, bakar e se
istaloiti:
Fe + CuSO4
FeSO4 + Cu
122
12. ELEMENTI 3. SKUPINE SKUPINA SKANDIJA

U treu skupinu prijelaznih elemenata pripadaju ovi elementi: skandij, Sc;
itrij, Y; lantan, La; sa grupom od 14 elemenata lantanida i aktinij, Ac;
takoer sa grupom od 14 elemenata " aktinida".
Bazinost oksida, kao i kod elemenata glavnih skupina, raste kako u grupi
idemo prema dolje.
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma ovih elemenata jesu:
Sc
Y
La
Ac
1s2
1s2
1s2
1s2
2s2
2s2
2s2
2s2
2p6
2p6
2p6
2p6
3s2
3s2
3s2
3s2
3p6
3p6
3p6
3p6
3d1
3d10
3d10
3d10
4s2
4s2 4p6 4d1 5s2
4s2 4p6 4d10 5s2 5p6 5d1 6s2
4s2 4p6 4d10 5s2 5p6 5d10 6s2 6p6 6d1 7s2
Prema tome zajednika elektronska konfiguracija atoma tih elemenata jest (n1)d1 ns2
(n - 1)d
ns
np
s jednim nesparenim elektronom u odgovarajuim d orbitalama.

Svi su ovi elementi metali, a sva tri elektrona zadnjih elektronskih nivoa
sudjeluju u metalnoj vezi. Jakost te veze izraena temperaturom talita, kao i
neki drugi podaci nalaze se u tablici 12.1.
123

Kristalna
Metalni
Ionski
Simbol
Gustoa,
struktura
radijus
radijus M3+
3
elementa
g/cm
metala
nm
nm
heksagonska
Sc
3,00
0,162
0,081
gusta
slagalina
heksagonska
Y
4,47
0,180
0,093
gusta
slagalina
heksagonska
La
6,17
0,187
0,115
gusta
slagalina
Ac
0,118
Talite
o
C
Vrelite
o
C
1539
2730
1509
2927
920
3470
1050
Talite uglavnom pada, kao to bismo mogli i oekivati, jer su elektroni koji sudjeluju
u metalnoj vezi sve udaljeniji od jezgre i veze koje oni mogu stvarati sve su slabije.
12.2. Skandij
Za skandij se obino smatra da je jedan od najrjeih elemenata. A zapravo je otprilike
jednako toliko rasprostranjen kao i arsen i gotovo dvostruko vie nego bor. Dojam o
skandiju kao vrlo rijetkom elementu proizlazi iz injenice da se ovaj element ne
nalazi nigdje koncentriran u velikim koliinama.
Skandij se javlja u lantanidnim mineralima. Dobiva se elektrolizom taline skandij(III)
klorida na katodi od cinka. Tom prilikom nastaje legura cinka i skandija iz koje se
cink uklanja isparavanjem pri niskom pritisku.
12.3. Itrij
Itrij se u prirodi nalazi u gadolinitu odakle se moe dobiti zajedno sa tekim
lantanidima. Metal se rijetko dobiva u elementarnom stanju.
12.4. Lantan
Lantan, poput skandija, takoer nije rijedak element. U Zemljinoj kori ima ga vie
nego olova. Glavni prirodni mineral lantana je monacit.
12.5. Lantanidi i aktinidi elementi 3. skupine
Ovoj skupini pripadaju elementi od rednog broja 58 (cezij) do rednog broja 71
(lutecij) lantanidi; i elementi od rednog broja 90 (torij) do rednog broja 103
(lorensij) aktinidi.
124
12.5.1. Lantanidi
Lantanidi su dobili naziv prema elementu lantanu s kojim su zajedno smjeteni na
jednom mjestu periodnog sistema. Jo ih nazivamo elementima rijetkih zemalja ili
rijetkim zemljama. Lantanide karakterizira neuobiajena meusobna slinost.
Neki od podataka koji karakteriziraju i fizikalna i kemijska svojstva lantanida
navedeni su u tablici 12.2.
Malene vrijednosti koeficijenata elektronegativnosti upuuju na preteno ionski
karakter spojeva lantanida. Isto se deava kada se posmatraju vrijednosti za redoks
potencijal.
12.5.2. Odvajanje lantanida
Glavni mineral koji sadri lantan, skandij i lantanide do europija (tzv. laki lantanidi)
jest monacit kompleksni ortofosfat u kojem se nalaze i vrlo malene koliine
preostalih lantanida od gadolinija do lutecija (tzv. teki lantanidi). Kemijske metode
razdvajanja baziraju se na, uglavnom, razlikama u topljivosti. Potrebno je izvriti na
stotine, pa ak i tisue frakcijskih kristalizacija da bi se postiglo kompletno
razdvajanje. Zato se radije upotrebljavaju metode ekstrakcije s organskim reagensima
ili izmjenjivakim smolama.
Tablica 12.2. Neki podaci koji karakteriziraju i fizikalna i kemijska svojstva lantanida
Standardni
Atomski
Energija
Koeficijent
redox-potencijal
Simbol
Talite
volumen
ionizacije
elektroo
Ln3+/Ln
elementa
C
3
-1
cm mol
eV
negativnosti
E/V
Ce
795
21,0
5,60
1,1
-2,48
Pr
935
20,8
5,48
1,1
-2,47
Nd
1024
20,6
5,50
1,2
-2,44
Pm
-2,42
Sm
1072
19,9
5,60
1,2
-2,41
Eu
826
28,9
5,67
-2,41
Gd
1312
19,9
6,16
1,1
-2,40
Tb
1356
19,2
5,98
1,2
-2,39
Dy
1407
19,0
-2,35
Ho
1461
18,7
1,2
-2,32
Er
1497
18,4
6,02
1,2
-2,30
Tm
1545
18,1
5,81
1,2
-2,28
Yb
824
24,8
6,22
1,1
-2,27
Lu
1652
17,8
6,15
1,2
-2,25
125
12.5.3. Dobivanje lantanida

Zbog jako negativnog standardnog redox-potencijala lantanidi pripadaju metalima
koji se dobivaju uz velike potekoe, a mogu se korisno upotrijebiti ove metode:
a)
b)
c)
d)
elektroliza taline klorida

elektroliza vodene otopine klorida sa ivom kao katodom
redukcija bezvodnih klorida s natrijem
redukcija bezvodnih fluorida s magnezijem.
Od svih lantanida praktinu primjenu nalazi uglavnom cezij koji se upotrebljava za

izradu pirofornih legura sa eljezom (kamenii za upaljae i sl.).
12.6. Aktinidi
Analogno lantanidima, elementi koji u periodnom sistemu dolaze nakon aktinija
nazvani su aktinidima. To su elementi od torija (Z = 90) do lorensija (Z = 103).
Karakteristika je svih ovih elemenata njihova vea ili manja radioaktivnost, a
elementi poslije urana uglavnom nisu pronaeni u prirodi, nego su dobiveni
vjetakim putem.
12.6.1. Osobine skupine
Do 1940. godine od ovih elemenata bili su poznati samo torij, protaktinij i uran.
Meutim, otkriem elemenata nakon urana i ispitivanjem njihovih kemijskih i
fizikalnih osobina bilo je sve jasnije da su torij, protaktinij i uran prvi lanovi serije
unutarnjih prijelaznih elemenata analognih lantanidima.
Vjerojatne elektronske konfiguracije i ionski radijusi aktinida navedeni su u tablici 12.3.
Tablica 12.3. Vjerojatne elektronske konfiguracije i ionski radijusi aktinida
Naziv
Vjerojatna elektroIonski radijus
Simbol
Redni broj
elementa
nska konfiguracija
M3+/nm
torij
Th
90
6d27s2
0,114
protaktinij
Pa
91
5f26d17s2
0,112
uran
U
92
5f36d17s2
0,111
4
1 2
neptunij
Np
93
5f 6d 7s
0,109
plutonij
Pu
94
5f6 7s2
0,107
americij
Am
95
5f7 7s2
0,106
7
1 2
kirij
Cm
96
5f 6d 7s
berklij
Bk
97
5f9 7s2
kalirofnij
Cf
98
5f10 7s2
ajntajnij
Es
99
5f11 7s2
fermij
Fm
100
5f12 7s2
mendelevij
Md
101
5f13 7s2
nobelij
No
102
5f14 7s2
lorensij
Lr
103
5f146d17s2
126
Tablica u kojoj bi se prikazala ostala svojstva aktinida na alost mora izostati

jer su ti podaci za ove elemente manjkavi ili ih uope nema.
12.6.2. Dobivanje i odvajanje aktinida
Svi aktinidi imaju standardni redox-potencijal za prijelaz iz spojeva prvog
stabilnog stupnja oksidacije u metal E 1,9 V. Prema tome svi pripadaju u
metale koji se teko dobivaju. Osim torija, protaktinija i urana, svi ostali
aktinidi dobiveni su sintetskim putem, pomou nuklearnih reakcija. S
porastom rednog broja sve su manje stabilni. Ta nestabilnost oituje se u radioaktivnosti sa sve manjim vremenom poluraspada, tako da izotop 257
elementa lorensija ima vrije poluraspada samo 8 sekundi. Osim toga posljednji
lanovi serije aktinida pokazuju sve veu sklonost spontanom cijepanju (fisiji)
jezgara. ini se da e ta dva faktora sve vie ograniavati broj elemenata u
periodnom sistemu. Aktinidi do kirija (96) dobivaju se uglavnom
bombardiranjem urana i plutonija neutronima i naknadnom -radioaktivnou
tako dobivenih izotopa. Iz smjese elemenata pojedini aktinidi se izdvajaju
razliitim postupcima. Nakon odvajanja pojedini aktinidi dobivaju se u
elementarnom stanju redukcijom njihovih trifluorida ili tetrafluorida s
natrijem, magnezijem ili barijem.
Elementi od kirija do lorensija mogu se dobiti bombardiranjem sve teih
transuranida esticama ili bombardiranjem plutonija ionima lakih
elemenata kao to su ugljik, kisik, bor ili duik.
12.7. Torij
Glavni prirodni izvor je monacitni pijesak koji sadri do 15 % torij(IV)
oksida, zatim se pojavljuje u torijanitu (ThU)O2 i torilu ThSiO4 veinom
udruen s rijetkim zemljama i uranom. U istom elementarnom stanju je sivi
prah ili poput platine siv, dosta mekan i rastezljiv metal talita 1845 oC,
otporan prema razrijeenim kiselinama, topljiv u pueoj klorovodinoj
kiselini i u zlatotopci. Slui kao dodatak legurama za grijae elektrinih
otpornih pei, kao sredstvo za apsorpciju plinova u tehnici vakuuma, a u
smjesi sa uranon kao nuklearno gorivo. Vrijeme poluraspada mnoge
milijarde godina.
Vaniji od metala je njegov oksid ThO2, bijeli teki kristalni prah talita 4400
o
C, netopljiv u vodi i kiselinama; slui kao rendgensko kontrastno sredstvo i
kao vatrostalni materijal.
127
12.8. Uran
Premda je bio poznat od 1789. godine, uran sve do drugog svjetskog rata
gotovo da i nije imao nikakve praktine primjene. Metal se nije upotrebljavao
nizato, a njegovi spojevi koristili su se kao boja u industriji keramike i stakla.
Jedino su se uranove rude upotrebljavale za dobivanje radija, i to od 1900.
godine.
Meutim, od godina drugog svjetskog rata, kada se pokazalo da je mogue
praktino upotrijebiti nuklearnu energiju, vrijednost urana silno je porasla.
Naime, izotop urana 235 U kojeg u prirodnom uranu ima 0,72 % slui kao
92
izravni fisijski materijal, a izotop urana
238
92
U slui kao ishodna sirovina za
dobivanje plutonija 239 Pu koji opet slui kao fisijski materijal. Najvanija
94
uranova ruda je uranov smolinac (uranit, pehblenda) U3O8. Velika nalazita
uranovih ruda nalaze se u ekoj, SAD, Kanadi, Kini, Rusiji i Kongu. Poznato
je oko 80 uranskih minerala, od njih najvie desetak dolaze u obzir kao rude.
Zbog izvanredne vanosti uran se dobiva i iz vrlo siromanih ruda. Zato je
danas razraeno, za dobivanje urana, mnogo postupaka koji se meusobno
razlikuju uglavnom po nainu koncentriranja iz siromanih ruda.
Elementarni uran je srebrnobijel metal s talitem 1132 oC. Prilino je
reaktivan. Uranov prah reagira i s vodom. Kiseline ga lako otapaju osim
nitratne koja ga ini pasivnim. Otapanjem u kiselinama uran se oksidira do
stepena +4. Luine (baze) ne djeluju na uran.
128
13. ELEMENTI 4. SKUPINE SKUPINA TITANA

Ovu skupinu ine tri elementa: titan (Ti), cirkonij (Zr) i hafnij (Hf). Dva
posljednja lana ove skupine cirkonij i hafnij, pokazuju veu meusobnu
slinost nego bilo koji par u itavom periodnom sistemu.
Elementi ove, 4. skupine imaju ove elektronske konfiguracije:
Ti
Zr
Hf
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d2 4s2

5s2
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d2
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d10 4f14 5s2 5p6 5d2 6s2
Prema tome, zajednika elektronska konfiguracija im je (n-1)d2 ns2.

(n - 1)d
ns
np
Podaci o metalnim i kovalentnim radijusima, uz neke druge fizikalne osobine

elemenata ove skupine prikazani su u tablici 13.1.
129
Tabela 13.1. Fizikalna svojstva elemenata 4. skupine

Simbol Redni
elementa broj
Ti
22
Zr
40
Hf
72
Kristalna
struktura
heksagonska
gusta slagalina
heksagonska
gusta slagalina
heksagonska
gusta slagalina
Metalni Oktaedarski
Talite Vrelite Gustoa
radijus kovalentni
o
o
C
C
g/cm3
nm
radijus, nm
0,147
0,136
1668
3260
4,51
0,160
0,148
1852
3580
6,49
0,158
0,148
2225
4400
13,1
Talita i vrelita rastu kako u skupini idemo prema dolje. To je u skladu s

jakou veze izmeu atoma u elementarnom titanu, cirkoniju i hafniju. Prema
velikim vrijednostima za talite i vrelite, moemo s puno opravdanja
pretpostaviti da u metalnoj vezi sudjeluju i oba s- i oba d-elektrona.
13.2. Titan
Ne ide u red rijetkih elemenata. ei je od dobro poznatih elemenata kao to
su klor, fosfor, karbon, sumpor, barij, krom, cink, nikal, ali je u prirodi veoma
razdijeljen i zbog toga prisutan samo u malim koncentracijama, tako da
njegovo koncentriranje ini tekoe. Titan je naroito rairen u rudama koje
sadre eljezo, osobito u titanskom eljezu, ilmenit, FeTiO3, tehniki
najvanijem mineralu titana. Nadalje se titan u prirodi nalazi kao titanit,
CaTi(SiO4)O, perovskit CaTiO3 i kao titan-dioksid TiO2 (rutil).
Metal se ne moe dobiti redukcijom oksida ugljenom, jer pri tome nastaje
karbid TiC (talite 3140 oC).
isti titan se moe dobiti termikim raspadom tetrajodida:
TiI4
Ti + 2I2
Ilmenit se upotrebljava za dobivanje legure titana i eljeza ferotitan, koja se

upotrebljava u metalurgiji. Naime, ve i mali maseni udio titana (0,1 %)
znatno poveava tvrdou elika. Meutim, danas se sve vie osjea potreba za
elementarnim titanom zbog njegove malene gustoe (4,5 gcm-3), tvrdoe i
130
korozijske otpornosti osobito u industriji supersoninih aviona i openito u

aeronautici i pri izgradnji aparata za kemijsku industriju.
isti titan je srebrnobijeli duktilni (duktilnost rastegljivost, podatnost,
pogodnost za kovanje) metal. Dade se dobro kovati. Tali se kod 1668 oC,
kljua kod preko 1260 oC, vodi vrlo dobro elektrinu struju i ima specifinu
teinu 4,50. Kako sjedinjuje u sebi svojstva aluminijskih legura i nehrajueg
elika i posjeduje odline osobine (veliku mehaniku vrstou uz malu teinu,
visoko talite, nizak termiki koeficijent rastezanja, stalnost prema koroziji i
atmosferilijama, morskoj vodi, luinama za izbjeljivanje, nitratnoj kiselini,
zlatotopki), titan je nakon drugog svjetskog rata doao u sjedite interesa kao
naroito svestrano prikladni materijal. U svojim je kemijskim spojevima
etvero -, tro-, dvo-, i nulvalentan. Najstalniji stepen je etverovalentan.
13.2.1. Spojevi titana
13.2.1.1. Spojevi sa oksigenom titan(IV) oksid ili titan dioksid, TiO2,
javljaju se u tri kristalizirane forme kao rutil, brukit i anatas.
Titan dioksid upotrebljava se pomijean s barij sulfatom kao bijela boja za
namaz (titanovo bijelilo), u kozmetici, a u keramikoj industriji kao sastav
nekih emajla. U kristaliziranoj formi upotrebljava se kao manje vrijedan
umjetni dragulj. Ima vei indeks loma od dijamanta i vie se sjaji od njega, ali
naalost nije dovoljno tvrd i lako se zagrebe.
13.3. Cirkonij
Cirkonija ima u Zemljinoj kori 0,025 % (maseni udio). Glavne su mu rude:
cirkon, ZrSiO4 i badeleit (cirkonova zemlja), ZrO2. Metal se dobiva teko jer
se poput titana lako spaja prilikom zagrijavanja i s ugljikom, i s kisikom, i s
duikom. Zato se dobiva postupkom vrlo slinom postupku dobivanja titana.
Elementarni cirkonij znatno je meki od titana, a ima veu gustou (6,49 gcm-3), tako
da mu je i pored korozijske otpornosti primjena ograniena. Koristi se za uklanjanje
tragova duika iz raznih elektronskih cijevi.
131
13.4. Hafnij
Hafnij se ne pojavljuje u obliku samostalnih minerala, ve samo kao pratilac
cirkonija. Da bi se dobio elementarni hafnij potrebno je potpunije odvajanje od
cirkonija. Kako je to muan i dugotrajan postupak, elementarni hafnij se za
sada ne proizvodi industrijski.
132
14. ELEMENTI 5. SKUPINE SKUPINA VANADIJA

Ovoj skupini pripadaju elementi: vanadij, V, niobij, Nb i tantal, Ta. Ponekad
se niobij naziva i kolumbij. Sva tri elementa tipini su metali s naglaenom
otpornou prema koroziji koja raste s porastom rednog broja.
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma ovih elemenata su:
V
Nb
Ta
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d3 4s2

1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d10
5s1
2
2
6
2
6
10
2
6
10
14
1s 2s 2p 3s 3p 3d 4s 4p 4d 4f 5s2 5p6 5d3 6s2
Shematski te konfiguracije moemo ovako prikazati:

(n - 1)d
ns
np
4d
5s
5p
Navedene razlike u elektronskim konfiguracijama praktiki ne utjeu na

kemijsko ponaanje ovih elementa.
Fizikalna svojstva ovih elemenata prikazana su u tablici 14.1.
133

Simbol
elementa
Redni
broj
Kristalna
struktura
Metalni
radijus
nm
Talite
o
C
Vrelite
o
C
Gustoa
g/cm3
23
prostorno
centrirana kocka
0,131
1900
3450
6,1
Nb
Ta
41
73
0,142
0,143
2415
2996
3300
5452
8,4
16,6
Za sve ove elemente karakteristina su jedinjenja, u kojima su oni pozitivno

peterovalentni. To su sivkasto bijeli metali, imaju visoke take topljenja,
postojani su na zraku i otporni su prema djelovanju kiselina.
14.2. Vanadij
Najvaniji je vanadijev mineral olovo(II) vanadat klorid vanadinit,
Pb5(VO4)3Cl. Inae je vanadij iroko rasprostranjen u prirodi, ali se javlja u
malim koliinama. Vanadij se topi na 1900 oC. Najvie se upotrebljava za
dobivanje specijalnih elika, kada poveava elastinost, ilavost i tvrdou
elika, a osobito je vano da se tvrdoa zadri i pri visokim temperaturama
(brzorezni alatni elici).
14.3. Niobij
Niobij je u prirodi rijedak element. Njegov je najvaniji mineral kolumbit,
Fe(NbO3)2. Karakteriu ga visoke antikorozijske osobine i upotrebljava se za
izradu specijalnih elika, u radiotehnici i elektronici, za izradu elektronskih
lampi, ispravljaa elektrine struje itd.
14.4. Tantal
Tantala u prirodi ima neto manje nego niobija. Dobiva se isto kao i niobij
samo se koristi umjesto kolumbita tantalit. Prvi pokuaji da se dobije
elementarni tantal bili su vezani uz velike potekoe i te potekoe su
simboliki izraene u imenu elementa (Tantalove muke).
Od tantala se prave kirurki instrumenti, jer su otporni i na kiseline i na baze,
velika tvrdoa i korozijska otpornost.
134
15. ELEMENTI 6. SKUPINE SKUPINA KROMA

lanovi ove skupine jesu: krom, Cr, molibden, Mo, i volfram, W. Volfram se
ponekad naziva i tungsten. Sva se tri metala koriste za izradu posebnih legura
s elikom.
Atomi ovih elemenata imaju ove elektronske konfiguracije:
Cr
Mo
W
1s2 2s22p6 3s2sp6 3d5 4s1

5s1
1s2 2s22p6 3s2sp6 3d10 4s24p6 4d5
1s2 2s22p6 3s2sp6 3d10 4s24p6 4d104f14 5s25p6 5d4 6s2
Odnosno shematski:
(n - 1)d
ns
np
5d
6s
6p
Cr i Mo
Kemijsko ponaanje molibdena i volframa je slino, a razlikuju se vie od

kemijskog ponaanja kroma.
Fizikalna svojstva ovih elemenata prikazana su u tabeli 15.1.
135

Metalni
Gustoa
Simbol Redni
Prostorna
Talite Vrelite
radijus
g/cm3
o
o
elementa broj
struktura
C
C
nm
Cr
24
Mo
42
74
prostorno
centrirana kocka
prostorno
centrirana kocka
prostorno
centrirana kocka
0,127
1920
2665
7,1
0,139
2610
5560
10,4
0,139
3410
5930
19,3
Talita elemenata ove skupine imaju izrazito velike vrijednosti. Talite raste
kako u grupi idemo prema dolje, pa je prema tome volfram metal s najviim
talitem.
15.2. Krom
Krom je jedan od manje rasprostranjenih elemenata, u Zemljinoj kori ima ga
oko 0,03 % (maseni udio). Glavna mu je ruda kromit, FeCr2O4, koja je
zapravo kompleksni oksid, FeO Cr2O3 sa strukturom spinela.
Kromit se reducira ugljikom u elektrinim peima i nastaje ferokrom, legura
eljeza i kroma:
( Fe + 2Cr )
)l(
)s(
+ 4C
+ 4CO
)g(
) s (4
FeCr O
2
Ferokrom se u metalurgiji upotrebljava za dobivanje razliitih legura s

kromom. Postoje dvije vrste takvih legura. elik sa malenom koliinom kroma
(maseni udio oko 1%) ima veliku tvrdou i vrstou. elik sa velikom
koliinom kroma (maseni udio do 70 %), tzv. nehrajui elik istie se vrlo
velikom otpornou prema koroziji. Za kemijsku industriju osobito su vani
nehrajui Cr-Ni elici s razliitim sadrajem kroma i nikla. Jedna od
najpoznatijih vrsta takvog elika ima 18 % Cr i 8 % Ni (maseni udio).
136
U istom stanju krom se dobiva redukcijom iz krom oksida, Cr2O3. Krom

oksid se dobiva iz natrij kromata, Na2CrO4, dobivenog topljenjem kromita sa
sodom, Na2CO3. Metalni krom se reducira iz krom oksida pomou metode
aluminotermije (termitna smjesa se sastoji od Cr2O3 i aluminijskog praha)
Cr2O3 + 2Al
Al2O3 + 2Cr +Q
Elementarni krom je vrlo tvrd, srebrno bijele boje, s plavkastom nijansom koja
se moe polirati na visoki sjaj. Vrlo je otporan prema kiselinama. Ne otapa se
ni u HNO3, ni u zlatotopci. Polako se otapa u razrijeenoj HCl i vruoj
koncentriranoj H2SO4. Zbog te otpornosti prema kiselinama krom se
upotrebljava kao prevlaka na drugim metalima da bi se oni zatitili od korozije
i da bi dobili dekorativni izgled (kromiranje). Za tu svrhu obino se na metal
koji elimo kromirati krom nanosi elektrolitskim putem.
15.2.1. Spojevi kroma
Postoje spojevi dvo-, tro- i esterovalentnog kroma. Znaajno je da se sa
poveanjem valncije kroma mijenja kemijski karakter oksida i njihovih
hidrata. Oksid i hidrat dvovalentnog kroma iskazuje lunati (bazni) karakter,
trovalentnog kroma amorfni, dok esterovalentnog kiseli karakter.
Spojevi dvovalentnog kroma nisu postojani, lako se oksidiraju i prelaze u
stabilne spojeve trovalentnog kroma.
Kromooksid, CrO i kromohidroksid, Cr(OH)2 iskazuju bazni karakter, lako se
oksidiraju i prelaze u odgovarajue kromi spojeve.
Kromo soli su plave boje, lako se oksidiraju i prelaze u kromi - soli koje su
veinom ljubiaste ili zelene boje.
Kromioksid, Cr2O3, javlja se u prirodi kao mineral kroma.
Kako su kiseline kroma nepostojane i poznate samo u vodenim otopinama, od
praktinog znaaja su samo njihove soli. Kromnoj kiselini odgovaraju soli
kromati, a dikromnoj kiselini dikromati. Za kromate, kako u kristalnom
stanju tako i u otopini, karakteristina je uta boja, boja kromat aniona,
137
CrO 2 , a za dikromate narandastocrvena boja, boja aniona dikromata,

4
2
Cr2 O 7 .
Interesantno je da kromati i dikromati lako prelaze jedni u druge pri promjeni
sredine reakcije. Tako u kiseloj sredini kromati prelaze u dikromate i, obratno,
u alkalnoj sredini dikromati prelaze u kromate:
K Cr O + K SO + H O
narandastocrven
4
2K CrO + H O
ut
2
K Cr O + 2KOH
narandastocrven
2K CrO + H SO
ut
Od kromata su najvaniji: kalij kromat, K2CrO4, natrij kromat, Na2CrO4, koji

su topljivi u vodi, olovo kromat, PbCrO4, netopljiv u vodi, upotrebljava se kao
uta mineralna boja.
Najvaniji dikromati su: kalij dikromat, K2Cr2O7, i natrij dikromat,
Na2Cr2O72H2O, topljivi su u vodi. U kiseloj sredini oni su jaka oksidacijska
sredstva i mnogo se upotrebljavaju u organskim sintezama, te u industriji koa
i ibica.
15.3. Molibden
Molibden se javlja u prirodi u obliku svojih minerala, od kojih je najvaniji
molibdenit, MoS2. Molibden je neophodan sastojak ivih organizama, iako se
nalazi u malim koliinama, igra znaajnu ulogu u njihovoj ivotnoj djelatnosti
i zbog toga se ubraja u grupu mikroelemenata. Kristali MoS2 su
plavkastosivi kristali, koji su zbog gotovo savrene kalavosti, dugo smatrani
grafitima. Zato se molibdenit upotrebljava, suspendiran u ulju, kao sredstvo za
podmazivanje, osobito pri visokim temperaturama.
Elementarni molibden dobiva se tako da se molibdenit najprije pri sa zrakom,
pri emu nastaje molibden(VI) oksid, MoO3:
MoO
) s (3
) g (2
+ 7 / 2O
+ 2SO
) s (2
138
) g (2
MoS
koji se zatim reducira na metal s vodikom iznad 500 oC:
)s(
Mo
+ 3H O
2
) g (2
+ 3H
)g(
) s (3
MoO
Zbog visokog talita dobiveni molibden je prah. Metalni oblik dobiva se tako
da se prah zbije i onda stali elektrinom strujom.
Molibden se najvie primjenjuje u metalurgiji, ali za to nije potreban
elementarni molibden. Mnogo je jednostavnije ako se MoO3 zajedno sa Fe2O3
reducira s koksom u elektrinim peima pri emu nastaje legura feromolibden
s masenim udjelom molibdena od 50 80 %. Dodatkom odgovarajue
koliine feromolibdena moe se postotak molibdena u eliku dovesti na
eljenu vrijednost. Ve i maleni postotak molibdena daje eliku veliku tvrdou
koja se zadrava i pri visokim temperaturama. Zato je molibden sastavni dio
brzoreznih alatnih elika.
Elementarni molibden je postojan na zraku i u vodi. Razblaene klorovidina i
sulfatna kiselina ne djeluju na njega, ve ga otapaju samo na povienoj
temperaturi. On se otapa u razblaenoj duinoj kiselini, ali je pasivan prema
koncentriranoj kiselini. Na visokim temperaturama molibden se oksidira na
zraku i stvara molibdentrioksid, MoO3.
U svojim jedinjenjima molibden moe biti pozitivno od dva- do
esterovalentan. Najvanija su jedinjenja esterovalentnog molibdena.
Molibdenova kiselina, H2MoO4, koja se moe dobiti djelovanjem duine
kiseline na sol amonijmolibdat, (NH4)2MoO4. To je ut prah skoro netopljiv u
vodi. Njena sol amonijmolibdat je vaan reagens u analitikoj kemiji.
15.4. Volfram
Najvaniji volframovi minerali su: ferberit, FeWO4, elit, CaWO4 i volframit,
(Fe,Mo)WO4. Oko 90 % volframa upotrebljava se u metalurgiji, uglavnom
kao sastavni dio alatnih elika. Za tu svrhu nije potreban elementarni volfram,
nego se volframove legure prerauju u ferovolfram.
139
Volfram je postojan na zraku i u vodi, ali se oksidira na visokim

temperaturama i stvara volframtrioksid, WO3. Kiseline gotovo nemaju na
njega nikakvo djelovanje, ak i sa klorom se sjedinjuje samo na visokim
temperaturama.
Volfram se koristi za pravljenje antikatoda u rendgenskim cijevima. Kada se
sinteruje sa bakrom i niklom u prahu slui kao zatitno sredstvo od
rendgenskih i gama zraka.
Glavni oksid volframa je volframtrioksid, WO3, kome odgovara volframova
kiselina, H2WO4, ije su soli volframati.
140
16. ELEMENTI 7. SKUPINE SKUPINA MANGANA

Ovoj skupini pripadaju sljedei elementi: mangan, Mn, tehnecij, Tc i renij,
Re. Meutim, znaajan je samo mangan. Tehnecij se uope ne pojavljuje u
prirodi, a renij je vrlo rijedak element.
Elementi ove skupine imaju sljedeu elektronsku konfiguraciju:
1s2 2s22p6 3s23p6 3d5 4s2
5s2
1s2 2s22p6 3s23p63d10 4s24p6 4d5
2
2
6
2
6
10
2
6
10 14
1s 2s 2p 3s 3p 3d 4s 4p 4d 4f 5s25p6 5d5 6s2
Mn
Tc
Re
Prema tome, konfiguracija pretposljednje i posljednje ljuske od sva tri

elementa ove skupine jednaka je: (n-1)d5 ns2, odnosno shematski:
(n - 1)d
ns
np
Dakle, vidimo da su pet nesparenih elektrona u odgovarajuim d-orbitalama.

Neka fizikalna svojstva elemenata ove skupine prikazani su u tablici 16.1.
Simbol Redni
elementa broj
Mn
25
Tc
43
Re
75
Kristalna
struktura
kubina
kompleksna
heksagonska
gusta slagalina
Metalni Ionski
radijus radijus
nm
nm
Talite
o
C
Vrelite
o
C
Gustoa
g/cm3
0,126
0,080
1260
1900
7,4
0,136
2150
11,5
0,137
3170
5900
20,5
141
Osim dva periferna elektrona atomi ovih elemenata mogu otpustiti i do pet
elektrona iz pretposljednje ljuske, koja nije stabilna i sadri 13 elektrona. Vie
od pet elektrona ne moe izai iz ove podljuske, jer preostalih 8 elektrona ine
stabilnu strukturu inertnog plina. Prema tome u svojim jedinjenjima ovi
elementi mogu biti maksimalno sedmerovalentni. Prisustvo dva elektrona u
perifernoj ljusci, elektronskog omotaa njihovih atoma uslovljava njihov
pozitivni, metalni karakter, iako u nekim jedinjenjima oni pokazuju izvjesnu
slinost sa halogenim elementima. Takvo jedinjenje sedmerovalentnog
mangana permanganova kiselina, HMnO4, analogna je perklornoj kiselini,
HClO4.
Mangan i renij su prirodni elementi dok je tehnecij vjetaki dobiven element.
16.2. Mangan
Premda se mangan ne smatra posebno estim elementom, on je u prirodi
prilino rasprostranjen, kao deseti element i ima ga vie nego bilo kojeg
drugog tekog metala, osim eljeza. U prirodi se najee pojavljuje u obliku:
MnO2-piroluzit ili suri kamen, MnO3-hausmanit, Mn2O3-braunit i MnCO3rodohrozit.
Elementarni mangan moe se dobiti redukcijom bilo kojeg od spomenutih
oksida aluminijem:
3MnO2(s) + 4Al(s)
3Mn(l) + 2Al2O3(l)
ili elektrolizom otopine mangan(II) sulfata.

Meutim, elementarni mangan se dobiva vrlo rijetko. Najvee koliine
manganovih ruda prerauju se u legure mangana sa eljezom: feromangan
(w(Mn) do 80 % i zrcalno eljezo (w(Mn)=25 %). Te legure dobivaju se
redukcijom ruda mangana i eljeza koksom u elektrinim peima
(feromangan), odnosno u visokim peima (zrcalno eljezo). Troe se u velikim
koliinama u metalurgiji elika. Naime, dodatak malih koliina mangana
rastaljenom eliku djeluje kao snano dezoksidacijsko sredstvo koje uklanja
kisik i sumpor. Dodan u veim koliinama (w(Mn) do 14 %) mangan
izvanredno poveava tvrdou i otpornost na troenje. Zato se manganski elik
upotrebljava za izradu raznih valjaka, kugli za mlinove, eljusti za drobilice i
osobito za eljeznike tranice.
Elementarni mangan je po izgledu slian eljezu, ali je tvri od njega i znatno
krtiji od eljeza. Javlja se najmanje u dvije, a moda i tri kristalne
142
modifikacije. Na obinoj temperaturi mangan se oksidira na zraku po povrini,

ugljikom, sumporom i duikom. Lako se rastvara ak i u razblaenim
kiselinama, pri emu nastaju odgovarajue soli i oslobaa se elementarni
vodik
16.2.1. Jedinjenja mangana
U svojim jedinjenjima mangan se javlja kao dvo- tro-, etvoro-, esto- i
sedmerovalentan.
Poznato je nekoliko oksida mangana i njihovih hidrata, kod kojih se zapaa
interesantna pojava: oksidi i hidroksidi nievalentnog mangana su baznog
karaktera; sa povienjem valencije mangana smanjuju se njihove bazne
osobine, a poveavaju se kisele. U dole navedenoj shemi pokazana je
promjena kemijskog karaktera oksida mangana i njihovih hidrata sa
promjenom valencije mangana:
MnO
mangan (II)
oksid
Mn2O3
mangan (III)
oksid
(Mn3+)
( Mn2+)
bazni oksidi
Mn(OH)2
MnO2
mangan (IV)
oksid-dioksid
(Mn4+)
amfoterman oksid
Mn(OH)4
Mn(OH)3
pojaanje baznih osobina
MnO3
mangan (VI)
oksid-trioksid
Mn2O7
mangan (VII)
oksid-heptoksid
(Mn6+)
(Mn7+)
kiseli oksidi
H2MnO4
HMnO4
pojaanje kiselih osobina
Na primjeru manganovih jedinjenja naroito se oigledno vidi zavisnost

promjene osobina jedinjenja jednog istog elementa od njegove valencije.
Kalij permanganat, KMnO4, je najvanija sol permanganove kiseline, a u isto
vrijeme i manganova sol uope. On se tehniki dobiva elektrolizom
koncentrirane otopine kalij manganata, K2MnO4, pri emu se na anodi stvara
kalij permanganat, a na katodi se izdvaja elementarni vodik.
Kalij permanganat kao oksidacijsko sredstvo, naroito je jak u kiseloj sredini,
Upotrebljava se u analitikoj kemiji kao vaan reagens, po kome se
kvantitativna
oksidoredukcijska
metoda
volumetrije
naziva
permanganometrija
143
16.3. Tehnecij
Tehnecij se ne nalazi u prirodi. To je prvi vjetaki dobiveni element (1937.
godine). Tehnecij je radioaktivan, a dobiva se iz proizvoda koji nastaju radom
nuklearnog reaktora, tj. deuterijskim bombardiranjem atomskih jezgara
molibdena. Danas je poznato 15 izotopa tehnecija.
16.4. Renij
Renij je vrlo rijedak element. To je bijeli metal po vanjskom izgledu slian
platini. Kemijski je manje aktivan od mangana. Zbog svoje vrlo visoke take
topljenja (3170 C) i visokog vrelita (5900 C) renij se pored volframa
upotrebljava za izradu vlakana u elektrinim sijalicama, tvrdih legura, kao
katalizator, za izradu elektroda itd.
144
17. ELEMENTI 8., 9. I 10. SKUPINE TRIJADA ELJEZA

Elemente 8., 9. i 10. skupine periodnog sistema moemo podijeliti na dva
dijela. Prvi dio ini trijada eljeza, a drugom dijelu pripadaju platinski metali.
Razlog za tu podjelu uglavnom je praktine naravi. Naime, slinost elemenata
u horizontalnom redu (periodi) mnogo je vea od slinosti elemenata koji se
nalaze jedan ispod drugog (red). Razlikuju se i po rasprostranjenosti i po
fizikalnim i po kemijskim svojstvima. Zato e platinski metali biti obraeni u
posebnom poglavlju.
Trijadi eljeza pripadaju eljezo, Fe, kobalt, Co i nikal, Ni. Sva tri elementa
su metali koji lako prelaze u pasivno stanje i za sva tri je karakteristina
pojava feromagnetizma.
17.1. Ope osobine
Ova tri elementa nemaju zajednike elektronske konfiguracije jer ine u
periodnom sistemu horizontalni niz s rastuim brojem d-elektrona.
Elektronske konfiguracije njihovih atoma prikazujemo ovako:
Fe
1s2
2s22p6
3s23p6 3d6 4s2
Co
1s2
2s22p6
3s23p6 3d7 4s2
Ni
1s2
2s22p6
3s23p6 3d8 4s2
145
Shematski to izgleda ovako:

3d
4s
4p
3d
4s
4p
3d
4s
4p
Fe
Co
Ni
Neka fizikalna svojstva ovih elemenata dati su u tablici 17.1.

Tablica 17.1. Neka fizikalna svojstva elemenata 8., 9. i 10. skupine
Fe
Co
Ni
Redni broj
26
27
28
Kristalna
prostorno
heksagonska
plono
struktura
centrirana kocka gusta slagalina centrirana kocka
Metalni radijus
0,126
0,126
0,125
Ionski radijus/nm
0,083
0,081
0,078
M2+
0,067
0,065
M3+
Talite/C
1535
1480
1455
Vrelite/C
2700
2900
2700
-3
Gustoa/g cm
7,9
8,7
8,9
17.2. eljezo
ivot na Zemlji i dananja civilizacija nezamislivi su bez eljeza. eljezo je drugi
po redu metal po zastupljenosti u Zemljinoj kori, a glavni je sastojak Zemljine
jezgre. Prijelazni je element, a u periodnom sistemu elemenata nalazi se u 8.
skupini. Kao sastojak hemoglobina i mioglobina, eljezo je vaan esencijalni
element neophodan za iva bia na Zemlji.
eljezo je od davnina najvaniji metal. Njegova proizvodnja rairila se u 12.
stoljeu p.n.e. iz Male Azije. U 8. stoljeu p.n.e. ono je u Staroj Grkoj potisnulo
broncu. (Legura Cu (80 %), a ostalo dodaci, npr. Sn). Danas se koriste
mnogobrojne legure eljeza, od kojih su najpoznatiji i najstariji raznovrsni elici.
elici se koriste za izradu mnogobrojnih predmeta svakodnevnog ivota, u
graevinarstvu, u industriji i prometu, kao konstrukcijski materijali za izradu
mostova.
146
17.2.1. Proizvodnja eljeza

Dobivanje eljeza iz eljeznih ruda
otkriveno je najvjerojatnije sluajno,
loenjem vatre na mjestu bogatom
eljeznom rudom. Danas se eljezo
proizvodi u visokoj pei, slika 17.1.,
redukcijom eljeznih oksidnih ili
karbonatnih ruda pomou koksa. Ruda
osim rudnog minerala sadrava i druge
primjese. To mogu biti spojevi kiselih
svojstava, najee silicijev dioksid, a i
drugi spojevi silicija silikati, ili
spojevi baznih svojstava, kao to su
kalcijev i magnezijev karbonat. U
proizvodnji eljeza te bi se tvari takoer
reducirale koksom i oneistile sirovo
eljezo. Zato se uklanjaju talionikim
(topionikim) dodacima, tvarima koje
u reakciji s primjesama daju trosku.
Sadri li ruda silicijev dioksid ili
njegove spojeve, talioniki dodatak je
kalcijev karbonat, CaCO3. Obrnuto, ako
ruda sadri karbonate, talioniki dodatak
je silicijev dioksid.
Slika 17.1. Shematski prikaz

visoke pei
Visoka pe radi neprekidno. Puni se s gornje strane, naizmjeninim

ubacivanjem koksa i rude s talionikim dodacima. Kroz donji otvor pei
upuhuje se vrui zrak u kojem izgara donji sloj koksa:
C(s) + O2(g)
CO2(g)
Nastali ugljikov(IV) oksid prolazi kroz sloj koksa u reducira se u ugljikov(II)

oksid:
2 CO(g)
CO2(g) + C(s)
Iznad sloja koksa nalazi se sloj rude s talionikim dodacima. Ugljikov(II)
oksid prolaskom kroz taj sloj reducira eljeznu rudu:
Fe2O3(s) + 3CO(g)
2Fe(l) + 3CO2(g)
147
U slijedeim slojevima koksa i rude proces se ponavlja, sve dok je temperatura

slojeva dovoljno visoka.
U hladnijim dijelovima pei ugljikov (II) oksid se disproporcionira na ugljik i
ugljikov (IV) oksid:
C(s) + CO2(g)
2CO(g)
Nastale vrlo sitne estice ugljika reagiraju sa eljezom, a nastali spoj, eljezni
karbid. Fe3C, poznat je pod imenom cementit.
Preostali plinovi izlaze na gornjem otvoru (grotlu) visoke pei i sadre : duik,
ugljikov monoksid, ugljikov dioksid i neto vodika. Ta smjesa plinova naziva
se grotleni plin ili visokopeni plin. Temperatura grotlenog plina je 200 C.
Plin sadri priblino 10 % ugljikova monoksida te zato izgara. Toplinom,
osloboenom izgaranjem ugljikova monoksida u grotlenom plinu, pregrijava
se zrak koji se upuhuje u visoku pe.
Rastaljeno eljezo koje se skuplja na dnu visoke pei oneieno je
cementitom i drugim primjesama kao to su silicij, mangan, fosfor i sumpor.
Iznad eljeza pliva rastaljena troska, koja ga titi od oksidacije kisikom iz
zraka koji se upuhuje u pe. Troska se isputa kroz poseban otvor i koristi se
kao materijal za izgradnju cesta, u graevinskoj industriji i pri proizvodnji
cementa.
Rastaljeno eljezo se povremeno isputa i najvei dio odmah prerauje u elik.
Naglim hlaenjem sirovog eljeza ugljik ostaje vezan u cementitu. Takvo
eljezo se zbog svoje boje naziva bijelo sirovo eljezo.
Ostavimo li rastaljeno eljezo da se polako hladi, cementit se raspada na
eljezo i ugljik u obliku grafita, koji takvom eljezu daje sivu boju. Takvo se
eljezo naziva sivo sirovo eljezo. Mehanika svojstva takvog lijevanog
eljeza su slaba pa ono pod udarcem puca. Stoga se koristi za izradu masivnih,
lijevanih predmeta.
17.2.2. Proizvodnja elika
Najpoznatije legure eljeza su elici. elik je legura eljeza i ugljika, u kojem
je maseni udio ugljika od 0,03 % do 1,5 %. elik sadri i dodatke drugih
elemenata koji utjeu na njegova mehanika i kemijska svojstava.
148
Najekonominije je odmah preraditi sirovo eljezo u elik. Nije li to mogue,

eljezo se iz visoke pei isputa u mjea, veliku posudu u kojoj se eljezo
odrava u rastaljenom stanju.
Prerada eljeza u elik danas se uglavnom provodi LD (Linz-Donawitz)
postupkom, u kojem se neistoe (primjese) u sirovom eljezu oksidiraju
upuhivanjem istog kisika. Rastaljeno eljezo ulijeva se u elinu posudu
krukolikog oblika, konverter, iznutra obloenu vatrostalnim materijalom (slika
17.2.). Konverter moe prihvatiti priblino 400 tona eljeza.
Kisik pod pritiskom od 10 bara, upuhuje
se u konverter kroz cijev hlaenu vodom,
iji se kraj nalazi iznad taline. Snana
struja kisika mijea rastaljeno eljezo pa
se primjese u eljezu oksidiraju. Reakcije
oksidacije primjesa egzotermne su pa se
talina dodatno grije. Plinoviti produkti
oksidacije (CO2 i SO2) izlaze iz
konvertera, a ostali produkti oksidacije se
dodatkom kalcijeva oksida veu u trosku:
6CaO(s) + P4O10(s)
CaO(s) + SiO2(s)
2Ca3(PO4)2(s)
CaSiO3(s)
Slika 17.2. Ureaj za

Sastav taline nadzire se u tano
dobivanje elika
odreenim
vremenskim
razmacima
kemijskom analizom. Kada se udio
ugljika i drugih sastojaka u talini smanji na eljenu razinu, proces prerade sirovog
eljeza u eliku je zavren.
Zapamtimo:
iz svega to smo obradili vidimo da je dobivanje eljeza iz rude proces redukcije,
dok je dobivanje elika iz sirovog eljeza proces oksidacije.
Ugljikovi elici nisu otporni na koroziju i povienu temperaturu. Dodatkom
drugih elemenata, mehanika i kemijska svojstva eljeza mogu se bitno
promijeniti. Takvi elici nazivaju se legirani elici. Najjeftiniji dodatak eliku je
mangan. Mangan i feromangan (legure eljeza i mangana), dodaju se u rastaljeni
elik iz dva razloga. Prvi je uklanjanje otopljenog kisika iz rastaljenog elika,
njegovim vezivanjem u manganov(IV) oksid. Drugi razlog je poboljanje
mehanikih svojstava elika jer mangan kao dodatak znaajno poveava otpornost
elika na habanje.
149
S obzirom na maseni udio dodanih sastojaka razlikujemo nisko i visoko legirane

elike. U visokolegiranim elicima maseni je udio dodatka vei od 5 %.
Najpoznatiji su: krom nikal elici, otporni na koroziju. iroko se koriste za
izradu svakodnevnih predmeta u kuanstvu: lonaca, tava, pribora za jelo i dr.
Tablica 17.2. prikazuje sastav i najvanija svojstva razliitih vrsta ugljikovih i
legiranih elika.
VRSTE ÊLIKA
UGLJIKOVI ÊLICI
LEGIRANI ÊLICI
Glavna primjesa
koja odre|uje
svojstva je ugljik
Osim ugljika prisutni su i

drugi metali, nikal, mangan,
krom, velfram, molibden, silicij
masenni udio ugljika

W (C) % trdo}a
namjena
< 0,5
0,8 - 0,9
0,9 - 1,2,
1,2, - 1,5
gra|evinarstvo
mekan
ìlav
izrada alata
polutvrdi
tvrdi
Brzina korozije ugljikovih ~elika u

gradskoj atmosferi iznosi 0,03 do 0,2 mm
godinje. U istim mjestima krom
nikolni ~elik korodira 40 puta sporije.
primjesa
svojstva ~elika
nikal
krom
krom i nikal
mangan
vrlo ìlav
tvrd i na visokoj temperaturi
vrlo tvrd i ìlav
otporan na habanje
silicij
pove}ana rastegljivost
otporan na koroziju
volfram ili
molibden
vrlo tvrd i na visokoj temperaturi
Tablica 17.2. Ugljikovi i legirani elici - svojstva
17.2.3. Svojstva eljeza

eljezo je mekan i kovak metal sive boje. Standardni redukcijski potencijal
redoks-sistema eljeza E0(Fe2+/Fe) je negativan pa bi eljezo trebalo reagirati s
vodom, uz nastajanje vodika. No, eljezo ne reagira s vodom ve s kiselinom
zbog toga to se u kiselini otopi sloj oksida na njegovoj povrini koji je u vodi
netopljiv:
2Fe3+(aq) + 3H2O(l)
Fe2O3(s) + 6H+(aq)
Fe(s) + 2H+(aq)
Fe2+(aq) + H2(g)
150
Otapanjem eljeza u kiselinama nastaje eljezni(II) kation, koji se lako, primjerice

kisikom iz zraka, oksidira u stabilniji eljezni(III) kation.
Kiseline koje su oksidirajueg djelovanja, kao to je to koncentrirana duina
kiselina, HNO3, ne reagiraju sa eljezom jer na njegovoj povrini oksidacijom
nastaje neporozni sloj eljeznog(III) oksida. Zato djelovanjem tih kiselina
eljezo postaje pasivno.
Kemijski isto eljezo je postojano na suhom zraku i u vodi u kojoj nije otopljen
kisik. Na povrini istog eljeza, u reakciji sa kisikom u suhom zraku, nastaje
neporozni sloj eljezo(III) oksida, koji titi eljezo od daljeg djelovanja kisika i
vode. U prirodi, u vlanom zraku i u vodi koja sadrava otopljeni kisik eljezo
oksidira. Pri tome nastaje dobro nam poznata hra, koja je po kemijskom sastavu
eljezo(III) oksid hidrat, Fe2O3 H2O. Sloj hre je porozan te korozija eljeza
napreduje, sve do konanog propadanja cijelog predmeta.
17.2.4. Korozija eljeza
Korozija eljeza je elektrokemijski proces. Koncentracija otopljenog kisika na
povrini eljeza prekrivenog vodom nije na svim mjestima povrine jednaka. Dio
povrine eljeza iznad koje je koncentracija otopljenog kisika vea je katoda, a
onaj dio povrine eljeza iznad koje je koncentracija otopljenog kisika manja je
anoda. Na katodi otopljeni se kisik iz zraka reducira, a na anodi eljezo se
oksidira u eljezo(II) ion:
Katoda, (-): O2(aq) + 2H2O(l) + 4e-
4OH-(aq)
2Fe2+(aq) + 4eAnoda, (+): 2Fe(s)

-----------------------------------------------------------2Fe2+(aq) + 4OH-(aq)
2Fe(aq) + O2(aq) + 2H2O(l)
Slika 18.3. Korozija eljeza

151
Nastali eljezo(II) ion se dalje oksidira kisikom iz zraka u eljezo(III) ion, pri
emu nastaje vrsti, hidratizirani eljezni(III) oksid, hra. Oksidaciju Fe2+ iona u
Fe3+ ione u vodi otopljenim kisikom prikazuje jednadba:
4Fe2+(aq) + O2(aq) + 6H2O(l)
2Fe2O3 H2O(s) + 8H+(aq)
Radi jednostavnosti prikaza, u jednadbi reakcije nastajanja hre napisana je

formula hidratiziaranoga eljezo(III) oksida s jednom molekulom vode, no
koliina vode nije uvijek jednaka pa je hru bolje pisati u obliku Fe2O3 x H2O.
Zatita eljeza od korozije provodi se na dva
naelno razliita naina, koji se koriste za
razliite namjene. Prvi nain je prevlaenje
povrine eljeza bojom, emajlom ili drugim
metalom. Na taj se nain spreava dodir
eljeza s vodom i otopljenim kisikom. Pri
zatiti bojom na eljeni se predmet najprije
stavlja temeljni sloj boje s antikorozivnim
pigmentom. Taj sloj oksidira povrinu
eljeza, pri emu nastaje neporozni, zatitni
sloj oksida. Zatita je djelotvorna sve dok na
zatitnom sloju ne nastanu pukotine.
Slika 17.4. Katodna zatita

cjevovoda
Cjevovodi, eljeznike i tramvajske tranice, pa

i brodovi tite se od korozije anodnom zatitom. Naelo zatite je u tome da se
cjevovod spoji sa icom sa komadom manje plemenitog metala, primjerice
magnezija, koji se ukopa u zemlju nedaleko cjevovoda (slika 17.4.). Nastaje
galvanski lanak u kojem je magnezij anoda, a eljezo katoda. U nastalom
galvanskom lanku na anodi se oksidira magnezij, a na katodi se reducira kisik.
Magnezij se koristi zato to nije otrovan.
17.2.5. Bioloko djelovanje eljeza
Nedovoljna koliina eljeza u organizmu izaziva anemiju. Znakovi anemije su
blijeda boja lica, umor, slabost, gubitak daha i lupanje srca. Bolest je posljedica
smanjene proizvodnje hemoglobina, u ijem se sastavu nalazi eljezo.
Hemoglobin se u pluima spaja s kisikom u oksihemoglobin pa se tako kisik
raznosi do svake stanice (elije) u tijelu. Organizam neprekidno stvara crvene
krvne stanice (elije), u kojim se nalazi hemoglobin. Organizam potrebno eljezo
uzima iz svojih rezervi eljeza to se nalaze u jetri, slezeni i kotanoj sri. Rezerve
se stalno troe, ali i obnavljaju eljezom koje unosimo u organizam hranom, te
eljezom koje preostaje od neprekidnog raspada crvenih krvnih stanica. U
152
odrasloj osobi mase 70 kg. ima oko 4,5 g eljeza, od ega se 73 % nalazi u
hemoglobinu. Manji dio eljeza nalazi se u mioglobinu, oksihemoglobinu miia.
(Vidi Dodatak - Bioloki podaci)
17.3. Kobalt
Kobalt je rjei element i javlja se u prirodi gotovo uvijek kao pratitelj nikla.
Njegovi glavni minerali su : smaltit, CoS2 i kobaltit, CoAs2 CoS2. U malim
koliinama kobalt je neophodni sastojak ivih organizama i zato se ubraja u grupu
mikroelemenata.
Kobalt je bijeli metal, kovan i rastezljiv i znatno tvri od eljeza, ali je kemijski
manje aktivan od eljeza. Na obinoj temperaturi on je postojan na zraku i u vodi,
lagano se otapa u razblaenim kiselinama, ali prema koncentriranim nitratnoj
(duinoj) i sulfatnoj (sumpornoj) kiselini pokazuje pasivnost i ne otapa se u
njima; jake baze ne djeluju na njega.
Kobalt se upotrebljava kao sastojak mnogih tehniki vanih legura i kao sastojak
vrlo aktivnih katalizatora i kemijskoj industriji, industriji sintetikog benzina i dr.
Radioaktivni izotop kobalta Co upotrebljava se u medicini kao izvor gama
zraka kod lijeenja raka; u tehnici on se koristi kao gama-defektoskop, najee u
industriji metalnih proizvoda.
06
72
17.3.1. Jedinjenja kobalta

Poznata su jedinjenja dvovalentnog kobalta (kobalto jedinjenja) i jedinjenja
trovalentnog kobalta (kobalti jedinjenja)
Kobalto jedinjenja
Kobalto hidroksid, Co(OH)2. Dobiva se pri dodavanju otopine alkalnih hidroksida
otopini neke kobalto - soli u obliku ruiastog taloga. Otapa se u kiselinama
gradei odgovarajue kobalto soli. Kobalto soli su postojane i veinom su
topljive u vodi.
Kobalto klorid, CoCl2, kao kristalohidrat ima sastav CoCl2 6H2O, kao rubin
crvene boje.
Kobalto nitrat, Co(NO3)2, kristalizira se sa 6 molekula vode, Co(NO3)2 6H2O,
crvenkaste je boje.
Kobalto sulfat, CoSO4, kao katalizator ima sastav CoSO4 7H2O, ruiaste je
boje.
153
Kobalti jedinjenja
Kobalti oksid, Co2O3. Dobiva se zagrijavanjem kobalto karbonata ili kobalto nitrata na zraku.
To je prah
Kobalti hidroksid, Co(OH)3. Nastaje oksidacijom kobalto hidroksida, Co(OH)2, na zraku. Ima
amfoterni karakter.
17.4. Nikal
Nikla u prirodi ima vie nego kobalta. Najee se javlja u obliku silikata kao garnierit
[(NiMg)6Si4O10(OH)8], ali se danas najvei dio nikla dobiva iz sulfidnih ruda, od kojih je
najvaniji pentlandit, (Ni,Fe)9S8 a zatim arsenit-nikelin, NiAs.
Koncentriranje sulfidnih ruda mnogo je lake nago silikatnih, pa je to glavni razlog zato se
glavnina nikla dobiva iz sulfidnih ruda. U sulfidnim rudama su maseni udjeli nikla 0,4 do 3 %,
bakra 0,2 do 3 %, eljeza 10 do 35 % i kobalta 0,01 do 0,3 %.
Nikal je bijeli metal sa srebrnastom nijansom, ilav i teko taljiv. Moe se polirati na visoki
sjaj. On je paramagnetian, ali slabije od eljeza. Kemijski je manje aktivan od kobalta. Dok je
kobalt vie slian svom susjedu eljezu, nikal je vie slian bakru. Na obinoj temperaturi on
je postojan na zraku i vodi. Sporo se otapa u razblaenim klorovodinoj i sulfatnoj kiselini i
lako u razblaenoj nitratnoj kiselini. Slino eljezu i kobaltu on je pasivan prema
koncentriranoj nitratnoj i sulfatnoj kiselini, i zato se ne otapa u njima. Jake luine (baze) ne
djeluju na njega.
Nikal se najvie upotrebljava za dobivanje specijalnih legura i elika. Vie od tri etvrtine
proizvedenog nikla troi se u te svrhe, a za proizvodnju nehrajueg elika troi se oko 30 %
nikla. Tehniki su znaajne legure nikla s drugim metalima; sa bakrom, aluminijem, kalajem,
kromom i dr. Slui za poniklavanje (niklovanje) raznih predmeta izraenih od drugih metala.
Nikal se iroko primjenjuje u tehnici kao katalizator u raznim kemijskim i tehnolokim
procesima.
17.4.1. Jedinjenja nikla
U svojim jedinjenjima nikal je dvo- i trovalentan. Jedinjenja dvovalentnog nikla nazivaju se
niklo jedinjenja, a trovalentnog nikli jedinjenja.
Niklo oksid, NiO. Ovaj oksid se obino dobiva zagrijavanjem nikal karbonata. NiCO3, u
odsustvu zraka. Niklo oksid je prah zelenkaste boje.
Niklo hidroksid, Ni(OH)2. Pri dodavanju otopine alkalnog hidroksida otopini neke niklo soli
ispada otvorenozeleni talog niklo hidroksida. Za razliku od ferohidroksida i kobalto
hidroksida, on se ne oksidira na zraku. Otapa se u kiselinama i gradi odgovarajue niklo soli.
Niklo soli, su postojane i veinom su topljive soli.
Niklo klorid, NiCl2 stvara kristalohidrat NiCl2 6H2O zelene boje.
Niklo nitrat, Ni(NO3)2, njegov kristalohidarat Ni(NO3)2 6H2O je zelene boje.
Niklo sulfat, NiSO4 kristalizira sa sedam molekula vode NiSO4 7H2O.
Jedinjenja trovalentnog nikla ili nikli jedinjenja nisu postojana.
154
18. ELEMENTI 8., 9. i 10. SKUPINE PLATINSKI METALI

Elemente druge trijade platinskih metala ine: rutenij, Ru; rodij, Rh; i
paladij, Pd, te elementi tree trijade iste skupine: osmij, Os; iridij, Ir; i
platina, Pt. esto ih u prirodi nalazimo zajedno, a neka fizikalna i kemijska
svojstva prilino su im slina. Zbog toga su ti elementi poznati pod
zajednikim nazivom kao platinski metali.
18.1. Ope osobine platinskih metala
Elektronske konfiguracije atoma ovih elemenata nisu sa sigurnou utvrene.
Vjerojatne elektronske konfiguracije, posebno za lake, a posebno za teke
platinske metale, moemo prikazati na ovaj nain:
Laki platinski metali
Vjerojatna elektronska konfiguracija
Ru
4d75s1
Rh
4d85s1
Pd
4d10
Teki platinski metali

Vjerojatna elektronska konfiguracija
Os
5d66s2
Ir
5d76s2
Pt
5d96s1
Iz ovog pregleda elektronskih konfiguracija jasno moemo uoiti tenju da se

kod lakih platinskih metala potpuno popune 4d-orbitale. Meutim, ta je tenja
znatno oslabljena kod tekih platinskih metala.
U tablici 18.1. prikazane su vrijednosti nekih fizikalnih konstanti za navedene
elemente.
Tablica 18.1. Take topljenja i specifine teine platinskih metala
Fizikalne konstante
0
Toka topljenja C
Specifina teina
Ru
Rh
Pd
Os
Ir
Pt
2500
12,2
1966
12,4
1555
12,0
2700
22,6
2450
22,5
1744
21,5
155
Platinski metali su tipini plemeniti metali, jer su kemijski vrlo malo aktivni,
postojani su na zraku i u vodi, vrlo su otporni prema kiselinama i otapaju se
(izuzev paladija) samo u carskoj vodi (aqua regia, zlatotopka 3 dijela HCl i 1
dio HNO3), ali vrlo sporo. Paladij, kao relativno kemijski aktivniji, otapa se u
vruoj koncentriranoj duinoj kiselini.
Znaajna osobina platinskih metala je njihova sposobnost apsorpcije razliitih
plinova, naroito vodika. U tom pogledu naroito se istiu paladij i platina: 1
volumen paladija moe apsorbirati do 800 volumena vodika na 20 0C, a vrlo
usitnjena tzv. crna platina do 114 volumena.
Platinski metali, a u prvom redu platina i njene legure imaju iroku i raznovrsnu
primjenu u tehnici. Od platine i njenih legura izrauju se specijalni ureaji,
aparature otporne prema kiselinama, platinsko laboratorijsko posue,
termoelementi, elektrini instrumenti, elektrode i dr. Legure platine s iridijem
slue za izradu malih mjernih etalona, sama platina i njene legure sa rodijem
upotrebljavaju se kao vrlo aktivni katalizatori u kemijskoj industriji.
18.2. Jedinjenja platinskih metala
Jedinjenja platinskih metala su malo stabilna lako se razlau pri zagrijavanju, lako
se reduciraju pri djelovanju redukcijskih sredstava i u oba sluaja izdvajaju se
metali u elementarnom stanju.
U svojim jedinjenjima pojedini platinski metali pokazuju razliitu valenciju, zbog
ega su njihova jedinjenja razliite po svojim tipovima. Vrijednost valencija u
njihovim jedinjenjima se kree: za rutenij 1,2,3,4,5,6 i 8; za rodij-2,3 i 4; za
paladij 2 i 4; za osmij 2,3,4,6 i 8; za iridij i platinu 1,2,3 i 4. Meutim, za sve
platinske metale, a posebno za platinu, kao osnovna valencija karakteristina je
etverovalentnost, odnosno karakteristina su jedinjenja u kojima je metal
etverovalentan. Maksimalna valencija 8 javlja se vrlo rijetko.
Karakteristina osobina svih platinskih metala ja njihova sposobnost graenja
kompleksnih jedinjenja, a ta jedinjenja su mnogobrojna i raznovrsna. Od
jedinjenja etverovalentne platine mogu se navesti najvanija.
Platina (IV) klorid, PtCl4, nastaje djelovanjem elementarnog klora na platinu na
temperaturi od 300 0C. Platina(IV) klorid je crvenomrka kristalna supstancija
topljiva u vodi i klorovodinoj kiselini.
Heksaklorpaladatna(IV) kiselina, H2[PdCl6] dobiva se kristalizacijom iz otopine
kloridne kiseline. Dobiva se, takoer, i prilikom otapanja platine u carskoj vodi.
156
19. ELEMENTI 11. SKUPINE SKUPINA BAKRA

U ovu grupu spadaju elementi: bakar, Cu, srebro, Ag, i zlato, Au.
Elektronske konfiguracije izoliranih atoma elemenata jedanaeste skupine
izgledaju ovako:
Cu
1s2
2s2 2p6
3s23p6 3d10
4s1
Ag
1s2
2s22p6
3s23p6 3d10
4s24p6 4d10
5s1
Au
1s2
2s22p6
3s23p6 3d10
4s24p64d104f14
5s25p6 5d10
6s1
Zajednika elektronska konfiguracija (n-1)d10ns1, tj. svi ti elementi imaju po

jedan elektron u s-orbiti najvieg elektronskog nivoa uz popunjene
odgovarajue d-orbitale. Shematski to izgleda ovako:
(n - 1)d
ns
np
Talite ovih elemenata, s jo nekim fizikalnim podacima prikazani su tablici

19.1.
Tablica 19.1. Neka fizikalna svojstva elemenata 11. skupine
Simbol Redni
elementa broj
Cu
29
Ag
47
Au
79
Kristalna
struktura
plono centrirana
kocka
plono centrirana
kocka
plono centrirana
kocka
Metalni Ionski radijus

radijus
nm
0
0
C
C
g/cm3
nm
M+
M2+
0,128
0,096 0,069
1083
2300
8,9
0,143
0,126
961
1950
10,5
0,144
0,137
1063
2600
19,3
157
U perifernoj ljusci elektronskog omotaa atoma ovih elemenata nalazi se 1

elektron, kao i kod alkalnih metala. Meutim, za razliku od alkalnih metala,
pretposljednja ljuska atoma elemenata grupe bakra drugaije je izgraena: u
njoj se ne nalaze 8 elektrona kao kod alkalnih metala, ve 18 elektrona. Ova
razlika u strukturi pretposljednje ljuske uvjetuje znatnu razliku u osobinama
metala bakrove skupine u poreenju s osobinama alkalnih metala. Periferni
elektroni u atomima bakra, srebra i zlata nalaze se znatno blie atomskom
jezgru, nego periferni elektroni u atomima kalija, rubidija i cezija. Zbog toga
kod bakra, srebra i zlata atomska jezgra znatno jae privlai periferne
elektrone i stoga se oni tee otputaju, tj. njihovi atomi tee prelaze u katione,
nego to je to sluaj kod alkalnih metala. Iz toga slijedi, da su metali skupine
bakra kemijski znatno manje aktivni, znatno tee se oksidiraju, tako da se
bakar ponaa kao poluplemenit metal, dok su srebro, a pogotovu zlato tipini
plemeniti metali.
Za razliku od alkalnih metala, koji su uvijek jednovalentni u svojim
jedinjenjima, jer njihovi atomi mogu otpustiti samo po jedan elektron, metali
skupine bakra u svojim jedinjenjima mogu biti i vie valentni, jer pored jednog
perifernog elektrona mogu otpustiti jo po koji elektron i iz pretposljednje
ljuske, koja sadri 18 elektrona. Tako bakar u svojim jedinjenjima moe biti
jedno- i dvovalentan, srebro jednovalentno, a zlato jedno- i trovalentno.
19.2. Bakar
Najstariji pronaeni bakreni predmeti stari su 6000 godina, to nam govori da
je bakar metal, poznat od davnina. Dobivanje bakra redukcijom bakrova
oksida drvenim ugljem primjenjivalo se 3000 godina p.n.e. Stari Rimljani su
bakar pribavljali s otoka Kipra (lat. cyprium = novac) pa mu otuda i latinsko
ime Cuprum. Kako je bakar osnovni sastojak bronce, legure bakra i kalaja,
koja je u upotrebi od 3000 godina p.n.e. moe se rei da je bakar obiljeio
najdulje razdoblje u povijesti ovjeanstva. Zbog svoje primjene u
elektroindustriji, bakar je i danas vrlo znaajan metal, ali su njegova nalazita
pred iscrpljenjem
19.2.1. Proizvodnja bakra
Bakar je rijedak element u Zemljinoj kori. U prirodi ga nalazimo u
elementarnom stanju (samorodno) i u obliku spojeva. Poznatiji minerali su
halkopirit, CuFeS2; halkozin, Cu2S; kuprit, Cu2O; malahit,
Cu(OH)2 CuCO3. Maseni udio bakra u bakrenim rudama iznosi uglavnom od
2 do 5 %.
158
Pri dobivanju bakra iz halkopirita rudni koncentrat se najprije pri da se dobije

bakrov(I) sulfid:
2CuFeS2(s) + 4O2(g)
Cu2S(s) + 2FeO(s) + 3SO2(g)
Napisana jednadba je vrlo pojednostavljen prikaz niza reakcija kojima se

priprema bakrov(I) sulfid. Sirovi se bakar dobije iz bakrovog(I) sulfida
prenjem:
Cu2S(s) + O2(g)
2Cu(l) + SO2(g)
Dobiveni bakar sadri od 2 do 3 % primjesa, od kojih su neke vrlo dragocjene.

To su, primjerice, zlato i srebro.
isti bakar se dobiva elektrolitikim postupkom. Blok sirovog bakra spoji se
kao anoda u elektrolitikoj eliji koja sadri otopinu modre galice,
zakiseljenu sumpornom kiselinom. Katoda je tanki lim istog bakra (slika
19.1.)
Prolaskom elektrine struje na elektrodama se zbivaju sljedee reakcije:
Cu2+(aq) + 2e-
Anoda, (+):
Cu(s)
Katoda, (-):
Cu2+(aq) + 2e-
Cu(s)
isti
elektroliza
Cu(s)
Anoda,
(sirovi bakar)
Cu(s)
Katoda,
(isti bakar)
Na anodi se bakar otapa, a na katodi se

izluuje. Na obje elektrode je redoksSlika 19.1. Ureaj za
sistem Cu2+/Cu jer su obje elektrode
rafinaciju bakra elektrolizom
bakrene i uronjene u otopinu bakrovih
iona. Stoga je napon potreban za
elektrolizu mali i iznosi od 0,1 do 0,4 V. Pri tako malom naponu elektrolize
srebro, zlato i druge primjese u anodi, koje se tee oksidiraju od bakra, taloe
se u elementarnom stanju ispod anode kao anodni mulj. Elementi eljezo i
cink takoer su sastojci anode, a standardni redukcijski potencijal njihovih
159
redoks-sistema je negativniji od elektrodnog potencijala redoks-sistema bakra.

Stoga se lake oksidiraju od bakra, a nastali ioni se skupljaju u elektrolitu. Da
bi se sprijeilo izluivanje tih elemenata na katodi, elektrolit se povremeno
mijenja. Dobiveni bakar je vrlo ist, w(Cu) = 99,99 % pa se koristi bez daljeg
preiavanja.
19.2.2. Svojstva i primjena bakra
Bakar je metal svjetlocrvenkaste boje. Polirani bakar je metalnog sjaja.
Stajanjem na zraku sjaj se gubi jer se bakar prevlai tankim slojem iji sastav
ovisi o neistoama i vlazi u atmosferi.
Bakar je mekan, lako se savija, a istodobno je vrlo ilav. Stoga e bakrena ica
puknuti tek nakon mnogobrojnih uzastopnih presavijanja na istom mjestu.
Bakar se dobro kuje i izvlai u hladnom i vruem stanju. Zahvaljujui dobroj
rastezljivosti bakra izvlaenjem se dobivaju tanke ice. Objesimo li na vrlo
tanku bakrenu icu teak uteg, ica e se rastezati i stanjivati sve dok ne
pukne.
Bakar je poslije srebra najbolji vodi elektrine struje pa se primjenjuje u
elektrotehnici za izradu elektrinih vodova. Takav bakar mora biti vrlo ist jer
primjese znatno smanjuju njegovu elektrinu provodnost. Odlina mu je i
toplinska provodnost pa se koristi za izradu ureaja u kojima se izmjenjuje
toplina, na primjer u grijaima, hladilima itd. Bakar i njegove legure su
otporne prema koroziji pa se legure bakra koriste za izradu kovanog novca.
Bakar se ne otapa u kiselinama koje nemaju oksidirajue djelovanje, jer je
standardni redukcijski potencijal redoks-sistema bakra E0(Cu2+/Cu),
pozitivan. Otapa se samo u oksidirajuim kiselinama, primjerice u razrijeenoj
i koncentriranoj duinoj kiselini, te zlatotopki. Otapa se i u klorovodinoj
kiselini kojoj je dodan vodikov peroksid, H2O2, te u 20 %-tnoj otopini
eljeznog(III) klorida. Te se otopine koriste u elektronskoj industriji za izradu
tampanih ploica, na koje se smjetaju elektroniki elementi.
19. 2.3. Spojevi bakra
Najpoznatiji spoj bakra je bakrov(II) sulfat pentahidrat, CuSO4 5H2O, poznat
zbog svoje plave boje pod imenom modra galica. Bakar je otrovan za nie
organizme pa se bakrov(II) sulfat koristi u vinogradarstvu za zatitu vinove
loze od peronospore. Vinova se loza prska otopinom koja se priprema
dodatkom kalcijeva hidroksida, gaenog vapna, Ca(OH)2 u otopinu
bakrovog(II) sulfata, a maseni omjer bakrovog(II) sulfata i kalcijevog
160
hidroksida je 1:1,2. Dobivena smjesa naziva se bordoka juha. Otopina

bakrovog(II) sulfata je kisela zbog hidrolize bakrovog(II) kationa:
Cu2+(aq) + H2O(l)
Cu(OH)2(aq) + H+(aq)
Dodatak kalcijevog hidroksida smanjuje kiselost otopine, a ujedno u vodi

nastaje netopivi bakarni(II) hidroksid koji se teko ispire kiom s lia pa je
zatita dugotrajnija:
Cu2+(aq) + 2OH-(aq)
Cu(OH)2(s)
Karakteristina zelena boja bakrenih krovova potjee od bakrovog hidroksid

karbonata, Cu(OH)2 CuCO3 ili hidroksid sulfata Cu(OH)2 CuSO4, to ovisi o
prisutnim neistoama u atmosferi.
19.2.4. Legure bakra
Bakar se legira sa mnogim elementima. Poznato je vie od 1000 legura bakra.
Legure bakra s cinkom nazivaju se mjedi (mesing). Svojstva legure ovise o
masenom udjelu elemenata u njoj. Zato e maseni udio cinka u mesingu ovisiti
o namjeni mesinga i kree se od 5 do 40 % (tablica 19.2.). S porastom
masenog udjela cinka boja legure se mijenja od crvene prema utoj. Uz maseni
udio cinka do 15 % tvrdoa i vrstoa tih legura raste, no s daljim poveanjem
bitno se ne mijenja. Mesing s masenim udjelom cinka do 40 % dobro se
obrauje pa su takve legure vrlo plastine. Legure s masenim udjelom cinka
veim od 50 % se ne koriste jer su im mehanika svojstva loa.
Legure bakra s kalajem nazivaju se kalajne bronce. Aluminijeve bronce su
legure s aluminijem. Vane su jo legure bakra i nikla, koje nemaju poseban
naziv.
Kalajne bronce su legure s masenim udjelom kalaja od 4 do 10 %. Kalaj jae
utjee na svojstva legura s bakrom nego cink pa je njegov udio bronci manji
od udjela cinka u mesingu. Kada se prilikom taljenja bakra i kalaja i pripreme
bronce kao sredstvo za sprijeavanje oksidacije upotrijebi legura bakra i
fosfora, takva bronca se naziva fosfornom broncom. Udio fosfora u bronci je
neznatan, no tako pripremljene bronce su znatno elastinije. Sastav, glavna
svojstva i upotreba nekih vanijih legura bakra prikazuje tablica 19.2.
161
Tablica 19.2. Vanije legure bakra

Maseni
Dodani
Naziv
udio
element
legure
elementa
(E)
w(E)/%
crvena mjed
zlatna mjed
Zn
Zn
5-10
15
uta mjed
Zn
20-40
Zn
Mn, Fe, Al
Si, Ni
Sn
Si
Sn
P
Sn
30-38
do 7
9
1-2
6
neznatan
30-40
Al
do 9
novo srebro
Ni
Zn
12-26
19-31
konstantan
Ni
41-45
specijalna
mjed
silicijeva
bronca
fosforana
bronca
speculum
aluminijska
bronca
Svojstva
Upotreba
odlino se obrauje nakit, ukrasi, kouljice

u hladnom stanju
zrna za municiju
dobra vrstoa i
strojni dijelovi ahure
plastinost
za municiju
velika vrstoa i
strojni dijelovi
otpornost na
velike tvrdoe
koroziju
velika mehanika
klizni kontakti
otpornost
velika elastinost
opruge, membrane
odlino se polira
otpornost na
koroziju
otpornost na
koroziju
otpor ne ovisi od
temp.
zrcala
nakit, novac, dijelovi
za kemijsku industriju
nakit
elektrini otpornici
19.2.5. Bioloko djelovanje bakra

Meu prijelaznim elementima bakar je po vanosti trei esencijalni element,
odmah poslije eljeza i cinka. Ljudskom je organizmu dnevno potrebno 5 mg
bakra. Zbog nedostatka bakra organizam ne moe koristiti rezervu eljeza koja
se nalazi u jetrima. U veim koliinama bakar je otrovan. Posebno je otrovan
za ribe i gljivice.
Za razliku od mnogih drugih tekih metala, bakar se nakuplja u organizmu.
Otopina bakra s masenim udjelom modre galice od 5 % koristi se u medicini
za izazivanje povraanja, na primjer kod trovanja.
Brojne su molekule proteina koje sadre bakar. Na primjer, hemocijanin je
tvar plave boje koja je prenosilac kisika kod beskraljenjaka. Stoga je krv
rakova, jastoga, hobotnica i pueva plava.(vidi Dodatak - Bioloki podaci)
162
19.3. Srebro
Srebro je manje rasprostranjeno u prirodi i najee se javlja u elementarnom
stanju. Najznaajniji njegovi minerali su: argentit, Ag2S i cerargirit, AgCl.
Srebro je sjajan, bijeli metal, mekan, kovan i plastian. Od svih metala srebro
najbolje provodi elektrinu struju i toplotu.
Srebro je kemijski malo aktivno i zbog toga se ubraja u tipine plemenite
metale. S kisikom se ne sjedinjuje direktno ni na povienoj temperaturi, pa se
zbog toga ne oksidira na zraku. Meutim, duim stajanjem na zraku srebro
postepeno pocrni od tanke prevlake srebro sulfida, Ag2S, jer se u zraku skoro
uvijek nalaze male koliine vodik sulfida, H2S, koji reagira sa srebrom
stvarajui crni srebro sulfid:
2Ag+ + H2S(g)
Ag2S + 2H+
Klorovodina kiselina ne djeluje na srebro; koncentrirana sulfatna kiselina

otapa ga na povienim temperaturama, dok ga duina ak i razblaena, otapa,
pri emu nastaje srebro nitrat, AgNO3 i izdvaja se duini monoksid.
isto srebro zbog svoje mekoe malo se upotrebljava. Obino se upotrebljava
legura srebra sa bakrom, sa 10-20 % Cu. Od srebra se izrauju ukrasni
predmeti, nakit, posue i novac. Srebro se upotrebljava u elektrotehnici, u
industriji ogledala i dr.
19.3.1. Spojevi srebra
Od jedinjenja srebra najvanije su soli, od kojih je veina teko ili vrlo teko
topljiva u vodi.
Srebro(I) nitrat, AgNO3 nastaje otapanjem srebra u nitratnoj kiselini. To je
najvanija sol srebra i jedina je lako topljiva u vodi. Srebro nitrat slui kao
osnovna supstanca za dobivanje drugih jedinjenja srebra. U kemijskim
laboratorijima slui kao vaan analitiki reagens.
163
Halogenidi srebra
Poznata su sva etiri halogenida srebra. Srebro(I) fluorid, AgF, srebro(I)
klorid, AgCl, srebro(I) bromid, AgBr, srebro jodid, AgI.
Halogenidi su netopljivi u vodi, upotrebljavaju se u fotografiji, jer su
osjetljivi na svjetlost, koja ih razlae.
Slino bakru i srebro gradi kompleksne soli, koje su lako topljive u vodi.
19.4. Zlato
Zlato se javlja u prirodi gotovo iskljuivo u elementarnom stanju. To je sjajan,
ut metal, vrlo mekan, kovan i plastian, dobro provodi elektrinu struju i
toplotu.
Zlato je tipini plemeniti metal, kemijski je neaktivan, ne oksidira se i ne otapa
u kiselinama. Otapa se jedino u carskoj vodi, tj. smjesi koncentrirane
klorovodine i duine kiseline (3:1) pri emu nastaje sol auriklorid, AuCl3.
Slino bakru u srebru i zlato stvara kompleksne soli. Inae su sva jedinjenja
zlata malo stabilna i pri zagrijavanju lako se razlau izdvajajui elementarno
zlato.
Zbog velike mekoe isto zlato se malo upotrebljava, pa se stoga legira sa
bakrom ili srebrom.
164
20. ELEMENTI 12. SKUPINE SKUPINA CINKA

U ovu grupu spadaju tri elementa: cink, Zn; kadmij, Cd i iva, Hg.
Atomi elemenata 12. skupine imaju ove elektronske konfiguracije:
Zn
Cd
Hg
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d10 4s2

1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d 10 4s2 4p6 4d10
5s2
1s2 2s2 2p6 3s2 3p6 3d10 4s2 4p6 4d10 4f14 5s2 5p6 5d10 6s2
Zajednika elektronska konfiguracija ovih elemenata jest (n-1)d10ns2.

Shematski se to moe prikazati ovako:
(n - 1)d
ns
np
Kako su i d- i s-orbitale popunjene do kraja, ove konfiguracije smatramo

stabilnim. Zbog takve elektronske konfiguracije elementi 12. skupine znatno
se razlikuju u nekim fizikalnim svojstvima od ostalih prijelaznih elemenata.
Svi imaju mnogo nia talita nego bilo koja druga skupina prijelaznih
elemenata. Te vrijednosti, uz jo neke fizikalne veliine, prikazane su u tablici
20.1.
Tablica 20.1. Neka fizikalna svojstva elemenata 12. skupine
Simbol Redni
elementa broj
Zn
30
Cd
48
Hg
80
Kristalna
struktura
Metalni
radijus
nm
heksagonska gusta
slagalina
0,134-0,147
(iskrivljena)
heksagonska gusta
0,148-0,165
slagalina
(iskrivljena)
0,150-0,173
Ionski
radijus M2+
0
0
C
C
g/cm3
nm
0,074
419
906
7.14
0,097
321
765
8.65
0,110
- 38,9
357
13,6
165
20.2. Cink
U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta vie nego bakra. Glavne rude su: sfalerit,
ZnS i smitsonit, ZnCO3.
Cink se u malim koliinama nalazi u ivim organizmima, gdje igra vanu ulogu u
ivotnim procesima i zbog toga se on ubraja u mikroelemente.
Postupak za dobivanje metala svodi se uglavnom na dobivanje cink(II) oksida
prenjem sfalerita ili dobivanje metala redukcijom cink(II) oksida pomou ugljika.
Kemijske jednadbe, koje se vre pri dobivanju cinka mogu se predstaviti ovim
jednadbama:
1. dobivanje cink(II) oksida iz sulfidne ili karbonatne rude:
2 ZnS(s) + 3O2(g)
ZnCO3(s) + C(s)
2 ZnO(s) + 2SO2(g)
Zn(g) + CO(g)
2. dobivanje metala cinka redukcijom cink (II) oksida:

ZnO(s) + C(s)
Zn(g) + CO(g)
Kako se redukcija obavlja na temperaturi vioj od 1000 0C, tj. znatno iznad vrelita
cinka, dobiveni metal je u plinskom stanju. Dobiveni cink sadri kao primjese i druge
metale, pa se preiavanje najee obavlja frakcijskom destilacijom. Najprije
isparava hlapljivi kadmij, zatim cink, a teki metali, kao eljezo i olovo zaostanu.
Budui da se na ovaj nain gubi znatan dio cinka, danas se sve vie koristi
elektrolitski postupak, gdje se ZnO dobiva na ve opisani nain, a zatim se otapa u
sulfatnoj kiselini:
ZnO(s) + H+ + HSO4-
Zn2+ + SO42- + H2O
Cink je plavkasto bijeli metal. Na obinoj temperaturi je prilino krt, ali se moe
kovati na temperaturama od 100 do 150 0C, meutim, iznad 200 0C ponovo postaje
krt, tako da se moe mrviti u prah. Dobro provodi elektrinu struju i toplotu. Na zraku
je prilino stabilan jer na njegovoj povrini nastaje sloj oksida ili karbonata koji ga
titi od daljnje korozije. Zbog te stabilnosti cink se upotrebljava za pocinavanje
eljeza. To se postie umakanjem dobro oienog eljeza u rastaljeni cink. Cink titi
eljezo od korozije, a zatita je djelotvorna. Tu se radi o velikim eljeznim
predmetima koji su izloeni djelovanju atmosferilija (naftovodi, plinovodi, rezervoari
na otvorenom i sl.) i nalaze se u dodiru sa zemljom.
166
Drugo vano podruje primjene cinka ine legure (mjed, mesing). Upotrebljava se
kao anodni materijal pri izradi anodnih lanaka (baterije). Cink i njegovi spojevi vrlo
su otrovni.
20.2.1. Spojevi cinka
Cink oksid, ZnO, dobiva se zagrijavanjem cinka na zraku. To je bijeli prah,
praktino se ne otapa u vodi, pokazuje amfoterni (moe reagirati i kao kiselina i kao
baza, ve prema tome stupa li u reakciju s nekom bazom ili kiselinom) karakter jer se
lako otapa kako u kiselinama, tako i u bazama. Upotrebljava se kao bijela mineralna
boja poznata pod nazivom cinkovo bjelilo, zatim za pravljenje glazura itd.
Cink hidroksid, Zn(OH)2, dobiva se pri dodavanju otopini neke cinkove soli
ekvivalentne koliine otopine alkalnog hidroksida. To je bijeli talog, amfoternog
karaktera.
Cink klorid, ZnCl2, higroskopan je i slui kao sredstvo za suenje i dehidrataciju. Iz
vodene otopine se kristalizira kao kristalohidrat, ZnCl22H2O i upotrebljava se za
impregniranje drvene grae, eljeznikih pragova i dr.
Cink sulfat, ZnSO4, lako topljiv u vodi. Iz vodenih otopina kristalizira kao
ZnSO47H2O heptahidrat. Upotrebljava se za dobivanje cink sulfida, kao moilo pri
bojenju tekstilnih proizvoda i dr., za proizvodnju bijele uljane boje litopona i dr.
20.3. Kadmij
Kadmij se javlja u prirodi kao pratilac cinka u njegovim mineralima: CdS u sfaleritu,
ZnS, a CdCO3 u smitsonitu, ZnCO3.
Kadmij je srebrnasto bijeli metal. Na zraku je postojan, jer ga titi tanak povrinski
sloj oksida. Upotrebljava se kao sastojak nekih legura, a posebno legura sa niskom
takom topljenja. Slui takoer za prevlaenje (kadmovanje) eljeznog lima i elinih
proizvoda radi zatite protiv korozije; za izradu alkalnih kadmij-niklovih
akumulatora. Kadmij lako apsorbira neutrone i zato slui u nuklearnim reaktorima
kao regulator brzine lananih reakcija.
20.3.1. Spojevi kadmija
Kadmij oksid, CdO, je mrki prah, amfoternog karaktera
Kadmij hidroksid, Cd(OH)2, je bijela amorfna supstanca, baznog karaktera
Kadmij sulfid, CdS, je uta do narandasta kristalna supstanca, netopljiva u vodi i
koristi se kao kadmijeva uta boja.
167
20. 4. iva
U elementarnom stanju iva se rijetko javlja u prirodi. Cinobarit, HgS, je njen glavni mineral.
iva se dobiva prenjem cinobarita na zraku da bi se dobio oksid. Meutim, dobiveni

iva(II) oksid disocira pri visokim temperaturama na elementarnu ivu i kisik. Time
se dobivanje ive iz sulfida svodi u biti na jednu jedinu reakciju:
HgS(s) + O2(g)
Hg(g) + SO2(g)
Kako se sulfid pri na temperaturi veoj od vrelita ive, iz pei za prenje izlaze
ivine pare koje se zatim kondenziraju.
Elementarna iva je srebrnasto bijel metal, jedini koji se pri obinoj temperaturi
nalazi u tekuem stanju. Cezij i galij imaju takoer niska talita, 28,5 i 29,8 0C, ali
obina temperatura rijetko prelazi te vrijednosti. Tekua iva nije jako hlapiva, ali se
zbog otrovnosti ivinih para treba uvati njenog duljeg djelovanja. Osobito je opasno
kada se iva prospe po podu i raspri u sitne kapljice koje imaju veliku povrinu
isparavanja. Te kapljice mogu se pokupiti bakrenom etkom jer iva sa bakrom lako
daje amalgam (legura ive s drugim metalima, upotrebljava se u zubarstvu za
plombiranje zuba). ivine pare pod smanjenim pritiskom isijavaju svjetlost bogatu
ultraljubiastim zrakama, ako kroz njih prolazi elektrina struja. Danas se to svojstvo
ive upotrebljava za izradu kvarcnih lampi i posebnih ivinih arulja za rasvjetu.
Zbog velike gustoe, stabilnosti na zraku i jednolikog irenja s porastom
temperature, iva se upotrebljava za punjenje manometara, barometara i
termometara.
20.4.1. Spojevi ive
Veina ivinih jedinjenja teko su topljiva u vodi. Sva ak i slabo topljiva jedinjenja
ive jako su otrovna.
iva(II) oksid, HgO, poznat je u crvenom i utom obliku. To nisu dvije alotropske
modifikacije, nego je razlika u boji povezana s veliinom estica. Crveni HgO je
krupnozrnat.
ivine soli. iva stvara dvije vrste soli: merkuro-soli i merkuri-soli. U merkuro
solima ona je formalno jednovalentna, ali u merkuri- solima je dvovalentna. U
merkuro-solima se nalazi kompleksan merkuro kation Hg22+.
Merkuro-soli su znatno tee topljive u vodi od merkuri-soli. Od ovih soli navest
emo: merkuro klorid, Hg2Cl2, merkuro nitrat, Hg2(NO3)2 i merkuro sulfat,
Hg2SO4.
Merkuri soli su relativno lake topljive u vodi. Merkuri klorid, HgCl2, dobiva se
direktnom sintezom iz elemenata. To je slabo ionizirana sol ( = 0,01 ili 1 %).
Merkuri klorid esto se naziva sublimat; upotrebljava se kao jako antiseptiko
sredstvo.
168
21. KERAMIKA
MATERIJALI PROLOSTI, SADANJOSTI I BUDUNOSTI
Za ouvanje svijeta u kojem ivimo neophodan je razvoj novih materijala i
tehnologija, primjerenih ovjekovim istinskim potrebama. Materijali
budunosti su materijali tano odreenih, pomno odabranih i podeenih
svojstava i namjene. Ako su lako razgradivi, njihovi raspadni produkti ne
smiju biti tetni za okoli, a ako su teko razgradivi i kemijski postojani,
moraju biti pogoni za recikliranje kako ne bi gomilali otpad na Zemlji. Put
prema ostvarenju toga cilja zapoinje u istraivakim laboratorijima, gdje se
pomnim i iscrpnim teorijskim i eksperimentalnim istraivanjima povezuju
struktura i kemijski sastav razliitih prirodnih i umjetno proizvedenih tvari s
njihovim kemijskim i fizikalnim svojstvima, te se zatim ispituju naini na koje
razliite tvari mogu postati materijali tano odabranih svojstava. Na temelju
takvih saznanja kreira se dalje, najprije u laboratoriji, a zatim u
poluindustrijskim i industrijskim mjerilima, pogodni proces pretvorbe
odabranih tvari u novi materijal, uz potivanje svih zahtijeva za ouvanje
okolia.
21.1. Razlika materijala od tvari
Tvari su svaki sreeni oblik postojanja materije, ali materijali su samo one
tvari koje se pogodnim postupcima mogu oblikovati u predmete tano
odreenog oblika, veliine i potrebne vrijednosti.
Tri su glavne skupine materijala. To su metalni, organski (plastini) i
keramiki materijali (slika 21.1.) ili keramike, o kojima emo neto govoriti u
ovom poglavlju.
169
Slika 22.1. Glavne skupine materijala

Malo povijesti
Naziv keramika potjee od grkih rijei keramike techne, to znai lonarska
vjetina. Pretee keramikih materijala su ve prva kamena orua i nevjeto
oblikovano glineno posue pretpovijesnog ovjeka. Stoga razvoj i upotreba
tih materijala u velikoj mjeri prate ljudsku povijest i razvoj ovjekovih
umijea jer obuhvaaju proizvodnju predmeta za svakodnevnu upotrebu od
posua, ukrasnih predmeta i raznih alatki, do graevinskog materijala i
elektronikih elemenata.
Najpoznatija sirovina za izradu keramikih predmeta je glina. Izrada razliitih
glinenih predmeta jedna je od najstarijih ljudskih vjetina, te se starost
najstarijih peenih glinenih proizvoda procjenjuje na 13000 do 15000 godina.
Otkriem lonarskog toka, glaziranja predmeta i prikladnih naina bojenja,
keramiki su proizvodi postali kvalitetni i lijepi predmeti ovjekove
svakodnevnice. Sjetimo se samo prekrasnih porculanskih predmeta iz doba
kineske dinastije Ming (14. stoljee) ili napretka u graevinarstvu koji je u 19.
stoljeu izazvalo otkrie portland cementa.
Doba suvremene keramike zapoinje tek polovinom prolog stoljea kada
obrtnika proizvodnja keramike zamjenjuje industrijska proizvodnja.
Put od tvari do materijala najsloeniji je u skupini keramikih materijala, jer su
i postupci njihove proizvodnje najsloeniji.
170
Svi keramiki materijali odlikuju se znaajnom tvrdoom, negorivou,

vatrostalnou i kemijskom otpornou. Meutim, mnogi od njih su tako
jedinstvenih elektromagnetskih, optikih i mehanikih svojstava da ih s
pravom moemo smatrati materijalima budunosti. to je, dakle, keramika?
Keramika su svi nemetalni, anorganski vrsti materijali, proizvedeni
obradom na visokoj temperaturi. Ta definicija obuhvaa dobro nam poznatu
tradicijsku, silikatnu keramiku: lonarsku robu, porculan, cement,
vatrostalnu keramiku i razne vrste stakla, a to su anorganski vrsti
materijali koji nisu silikati, ve su to razni oksidi, nitridi i karbidi ili
kompoziti s metalima i plastikom (Tablica 21.1.). Oni ine skupinu novih i
finih keramika kontroliranog sastava i mikrostrukture. Veina tvari koje
grade keramike materijale su ionski spojevi, iako su neki i kovalentni, kao to
je na primjer silicijev karbid, SiC.
Tablica 21.1. Glavne skupine keramikih materijala
Vrsta
Primjena
Materijali
keramike
tradicionalna
stakla, cementi i porculani
glavni sastojak su silikati
keramika
vatrostalni, polirajui i alati nesilikatni materijali oksidi,
nove keramike
nitridi, karbidi, boridi
za rezanje
materijali podeenog sastava
elektroniki elementi ,
i mikrostrukture, oksidi,
fine keramike
alati za preciznu mehaniku
nitridi, karbidi, boridi
Keramiki proizvodi osnova su za uspjene proizvodnje mnogih drugih
industrija. Navedimo neke primjere:
metalurgija
mainska i
automobilska
industrija
elektrotehnika
elektronika
telekomunikacije
biokeramika
vatrostalni materijali za izradu obloga u peima za

taljenje
materijali za bruenje, poliranje, rezanje, dijelovi

automobilskih motora
- izolacijski materijali, kondenzatori

- mikroelektroniki elementi
- optika vlakna svjetlovodi
umjetni zubi i umjetne kosti
171
Bez tih materijala ne moemo zamisliti televizijske ekrane i kompjutere koji

su dio nae svakodnevnice, ali niti nuklearnu i svemirsku tehnologiju s novim
izvorima energije, to e posredno ili neposredno oblikovati budunost
ovjeanstva.
Sirovine za proizvodnju keramikih materijala mogu biti prirodnog porijekla
ili se pripremaju kemijskim postupcima (tablica 21.2.). Prirodnog porijekla
su veinom sirovine za proizvodnju tradicijske keramike i vatrostalnih
materijala u metalurgiji.
To su silikatni, alumosilikatni i karbonatni minerali koji sadre kisik, a nastali
su geolokim i geokemijskim procesima. Kako su silicij, aluminij i kisik
najzastupljeniji elementi u Zemljinoj kori, tih je minerala na Zemlji mnogo.
Stoga su kao sirovina lako dostupni i jeftini. Njihova mineraloka, a time i
keramika svojstva ovise o mjestu i nainu njihova nastanka, pa je to jedan od
razloga velike raznolikosti fizikalnih i kemijskih svojstava keramikih
sirovina.
Tablica 21.2. Prirodne sirovine za keramike materijale
Kemijskim postupcima pripremaju se najee sirovine za proizvodnju fine

keramike (neki oksidi, karbidi, nitridi, boridi)
172
Keramiki materijali nastaju iz sirove, plastine smjese sloenog sastava, koji

ovisi o vrsti keramike. Smjesa se oblikuje, sui, te konano peenjem na vrlo
visokoj temperaturi sinteruje. Sinterovanje je proces kada se izmeu sastavnih
dijelova omekale smjese zbiva cijeli niz vrlo sloenih kemijskih reakcija u
kojima nastaju novi kemijski spojevi. Sinterovanje je najvanija faza pri
proizvodnji keramikog materijala, jer upravo u toj fazi nastaje konani
proizvod. Hlaenjem sinterovane mase kristalizira se i vrsti keramiki
materijal, ija se kristalna struktura razlikuje od kristalne strukture ishodinih
materijala (slika 21.2.).
Slika 21.2. Strukturne promjene pri sinteriranju. estice veliine nekoliko

mikrometara spajaju se u estice veliine nekoliko desetaka mikrometara,
a povezane su granicama zrna
Keramiki materijal je polikristalian. Polikristalini, sinterirani materijali vrlo su
sloene mikrostrukture koju ine kristalna zrna, granice izmeu zrna i povrine
zrna s porama i neistoama. Stoga se njihova svojstva bitno razlikuju od
svojstava jednostavnih kristala.
Keramiki materijali se meusobno vrlo razlikuju i po kemijskom sastavu i po
kristalnoj mikrostrukturi. Upravo iz te velike raznolikosti proizlazi sva raznolikost
u svojstvima, nainu proizvodnje i primjeni tih materijala. Mogunost namjerne
zamjene jednih atoma drugima u kristalnoj reetki te namjenskog mijenjanja
mikrostrukture prua goleme mogunosti krojenja novih materijala s novim
pogodnim svojstvima.
Upoznajmo najprije najvanije tradicionalne keramike materijale.
Tradicionalne keramike, cementi, porculani i stakla vani su u modernoj
industriji. Temeljna sirovina veine tradicionalnih keramikih materijala, osim
stakla, jest glina. Iz tablice 21.2. vidi se da je osnovni mineral u glini kaolinit.
Najee primjese su eljezni (III) oksid, kremen, SiO2, te kalcijevi spojevi, na
primjer kalcijev karbonat, CaCO3. Sve su gline slojevite kristalne grae koju ine
173
elektriki neutralni slojevi vrlo sitnih kristala alumosilikata. Zbog malih dimenzija
estica slojevi lako klize jedan iznad drugog pa je glina mekana i lako se mrvi.
Dodatkom vode glina bubri i postaje plastina, jer molekule vode lako ulaze
izmeu slojeva. Stoga glina sirovini za keramiku daje plastinost jer se
pomijeana sa vodom lako oblikuje, a oblik zadrava i nakon suenja i peenja.
Peenjem se njezina struktura zgunjava, a vrstoa raste.
Ostali sastojci sirove smjese ovise o proizvodu koji elimo dobiti.
21.2. Cement
Cement je hidraulino graevinsko vezivo otporno na vodu, to znai da se
pomijeano sa vodom stvrdne i na zraku i pod vodom. Proizvodi se termikom
obradom sirove smjese vapnenca i gline. Stoga su glavni sastojci cementa
iskazani kao oksidi: kalcijev oksid, CaO, i kiseli oksidi, silicijev(IV) oksid, SiO2,
aluminijev(III) oksid, Al2O3, i eljezni(III) oksid, Fe2O3. Tani sastav cementa
ovisi o njegovoj namjeni pa se prema tome odreuje i sastav sirove smjese.
Iz povijesti
Pretea cementa je graevinsko vezivo koje su koristili jo Stari Rimljani, a
pripremali su ga mijeanjem gaenog vapna i vulkanskog pepela ili usitnjene
opeke. Otuda cementu i ime, koje se kao imenica caementum izvodi od latinskog
glagola caedere = lomiti, a prvotno se odnosila na lomljeni graevinski kamen.
Najpoznatija vrsta cementa je portlandski cement, ije se otkrie pripisuje J.
Aspidinu od Leedsa iz Engleske. Do 1824. godine kada je portlandski cement
patentiran, koristili su se uglavnom prirodni cementi nekontroliranog sastava.
Najvaniji od svih cemenata je portlandski cement (oznaava se sa PC), koji se
dobiva iz prirodne ili umjetne smjese vapnenca i gline u masenom omjeru 3:1.
Prirodna smjesa vapnenca i gline naziva se tupina ili laporac.
Kemijski sastav sirovine za proizvodnju portlandskog cementa priblino se
iskazuje hidraulinim modulom cementa, a to je omjer mase kalcijevog oksida i
zbira silicijevog(IV) oksida, eljeznog(III) oksida i aluminijevog(III) oksida:
m(CaO)
m(SiO ) + m( Fe O ) + m( Al O )
3
hidraulini modul =
Sirova smjesa se drobi, sui i melje u prah, a zatim ovisno o postupku, mokra ili
suha, pee u rotacijskoj pei na 1450 oC (slika 21.3.) . Njezin sastav se pomno
nadzire i podeava do eljenog sastava sve do faze peenja.
174
Slika 21.3. Postrojenje za proizvodnju cementa

U toku postupka proizvodnje cementa zbiva se cijeli niz sloenih fizikalnih i
kemijskih promjena sirovine, koje ovise o temperaturi reakcijske smjese. Na
niim temperaturama (100-3000C) u zoni suenja, iz smjese se najprije uklanja
vlaga, a zatim na neto vioj temperaturi (300 600 0C) kristalna voda, koja je
kemijski vezana u mineralima gline.
U slijedeoj fazi, u zoni kalcinacije (900 0C), termikim raspadom vapnenca
nastaje ugljikov dioksid i bazni kalcijev oksid, CaO
Daljim povienjem temperature (1000 1400 0C) u omekanoj reakcijskoj smjesi
kalcijev oksid, CaO, kemijski se vee sa silicijevim(IV) oksidom, SiO2,
aluminijevim(III) oksidom, Al2O3 i eljeznim(III) oksidom, Fe2O3. Omekale
estice tako nastalih spojeva staljuju se u vee komade koje nazivamo klinker. To
je proces sinterovanja (sintrovanja), o kojem smo ve govorili, a zona u kojoj se
proces zbiva je zona sinterovanja (sintrovanja).
Usijani klinker se iz rotacijske pei odvodi u cijev za hlaenje u kojoj se u
protustruji s hladim zrakom hladi te nakon hlaenja melje u fini cementni prah. O
finoi meljave ovisi kvaliteta cementa. Takav cement dodatkom vode vrlo brzo
ovrsne. Zato se klinkeru pri meljavi dodaje neto sirovog gipsa koji produljuje
vrijeme vezanja cementa s vodom.
Postupak proizvodnje cementa zahtijeva velike koliine energije pa tvornica sa
rotacijskim peima troi 80 130 kWh po toni cementa. Kao gorivo se koristi
ugljena praina, ulje ili prirodni plin. Meutim, cementare su veliki oneiivai
zraka cementnom prainom, pa je u naseljenim podrujima neophodna ugradnja
odgovarajuih filtra za prainu, primjerice elektrofiltra (vidi poglavlje 5.4.2.4.,
175
slika 5.8. elektrofiltar). Suvremene cementare rade automatizirano, uz

kompjutersko nadziranje i podeavanje sastava sirove smjese.
Dodatkom vode u cementu se zbiva niz vrlo sloenih kemijskih reakcija s vodom.
Smjesa je u poetku plastina, a zatim s vremenom otvrdnjava. Sastav i struktura
nastalih spojeva jo uvijek nisu sa sigurnou odreeni.
Pomijea li se cement s vodom, pijeskom i ljunkom, produkti nastali
hidratacijom cementa vrsto prianjaju uz estice kamenog agregata. Dobivena
masa naziva se beton i koristi se pri izgradnji kua, cesta, vodenih brana i sl.
21.3. Porculan
Iz povijesti
Naziv porculan potjee od Marka Pola, koji je nazivom porcullana opisao
lonariju iz Kine. Prvi porculan proizveden je u Kini u 7. stoljeu od kineskog
kamena (glinenac) i kaolina (bijele kineske gline), kao tvrdi porculan. Prvi
porculan u Evropi proizveden je u Firenci za Franceska I. de Medicija kao
mekani porculan, ali je tajna kineskog porculana otkrivena tek u 18. stoljeu kada
i zapoinje znaajna proizvodnja porculana u Evropi. U 19. stoljeu porculan
ulazi u iroku upotrebu.
Pogledamo li tablicu 21.2. vidjet emo da temeljnu sirovu smjesu svakog
porculana ine glina, kvarc i glinenac. Kakva je njihova uloga?
Kao to smo rekli, glina daje smjesi plastinost. Kvarc, SiO2 ini kostur kristalne
grae porculana te mu daje tvrdou, vatrostalnost i kemijsku otpornost. Mineralni
glinenci, bezvodni alumosilikati, potpomau taljenje porculanske sirovine i
pospjeuju stvaranje staklaste faze u porculanu. Tako su glavni sastojci
porculana, iskazani kao oksidi, SiO2, Al2O3, MgO, K2O, Na2O.
Ovisno o sastavu sirovine, porculani se dijele u dvije osnovne skupine: tvrdi
porculan, bogatiji kaolinom (50 % kaolina, 25 % Al2O3 i 25 % kremena), a
siromaniji glinencem, s temperaturom peenja od 1450C i meki porculan koji
se pee na temperaturi 1200C.
Porculan se proizvodi prema principima proizvodnje keramikih materijala koje
smo ve opisali. Predmeti se oblikuju iz pripremljene usitnjene sirove smjese
najee tokarenjem, presanjem i lijevanjem. Oblikovani predmeti se sue, zatim
peku, najprije u oksidacijskoj atmosferi, da se uklone organske neistoe, te
potom u redukcijskoj atmosferi ugljikovog monoksida, CO, da se ukloni eljezo
(daje porculanu utu boju). Zavrno peenje i sinterovanje (sintrovanje) provodi
176
se u neutralnoj atmosferi. Tek nakon toga glavnog peenja, predmeti se

oslikavaju ili prije ili nakon glaziranja.
Porculan se koristi u razliite svrhe, pa spomenimo neke od njih. Iz svakodnevnog
ivota dobro nam je poznato porculansko posue i razni ukrasi, koji se izrauju
od mekog, tvrdog i kotanog porculana, te sanitarni porculanski predmeti, koji
moraju biti vodonepropusni (neporozni) i izrauju se od mekog porculana.
(Kotani porculan sadri 50 % kotanog pepela proizvodi se u Engleskoj).
Iz svakodnevne upotrebe poznato nam je i vatrostalno posue, a proizvodi se iz
mase koja sadrava 45 % aluminijevog(III) oksida, Al2O3.
U medicini se porculan koristi za izradu umjetnih zubi koji sadri preteito
glinenac (80 %) s neto kremena, dok je udio gline vrlo mali.
21. 4. Staklo
Staklo u uem smislu rijei je amorfni anorganski materijal, nastao taljenjem i
hlaenjem taline do vrstog stanja bez kristalizacije, pa je struktura stakla
izmeu strukture tekuine i vrste tvari. Meutim, staklastu strukturu mogu imati
i neki organski i metalni materijali.
Iz povijesti
Staklo je nastalo prirodnim putem iz elemenata u Zemljinoj kori mnogo prije nego se
itko sjetio da ga napravi umjetnim putem. Opsidijan je na primjer prirodno nastala
kombinacija oksida staljenih velikom vulkanskom toplinom i ostakljenih brzim
hlaenjem zraka. Njegova mat, crna boja potjee od relativno velike koliine
eljeznog oksida. Kemijskom otpornou i tvrdoom odgovara mnogim
komercijalnim staklima.
Pojava prvog umjetnog stakla nalazi se negdje daleko u prolosti ljudskog roda.
Egipani su izraivali fajansu, oblikujui figurice od pijeska (silicijevog dioksida,
SiO ), najpoznatijeg staklotvornog oksida. I Egipani i Rimljani znali su lijepo
obojiti stakla metalnim oksidima. Na primjer: bakreni oksidi boje staklo zeleno ili
crveno boje rubina, eljezni oksidi crno, smee ili zeleno, a antimonov oksid uto.
2
Poseban napredak u izradi stakla biljei se u 13. stoljeu u Veneciji. Sve do 16.
stoljea Venecijanci su briljivo uvali tajne staklastog zanata, a majstori staklari ak
nisu smjeli seliti u druge krajeve. Tako se sve do 20. stoljea proizvodnja stakla
zasnivala na iskustvu. U kratkom razdoblju. od jedva stotinjak posljednjih godina
znanstveni je pristup omoguio inovacije u izradi stakla, koje su svojim brojem
daleko nadmaile sve inovacije u prethodnih 4500 godina povijesti stakla. Jedan od
prethodnika znanstvenog pristupa proizvodnji stakla bio je njemaki znanstvenik Carl
Zeiss iz Jene.
177
Staklo je tipina amorfna tvar za koju je znakovito nesreeno vrsto stanje.

U amorfnim tvarima i tekuinama sreen je samo tzv. bliski poredak, to
znai da sreenost atoma opaamo samo na malim udaljenostima. Poloaj
atoma na veim udaljenostima, tzv. daleki poredak potpuno je sluajan (slika
21.4 b). U kristalnim tvarima atomi su i u dalekom poretku potpuno sreeni
(slika 21.4. a).
Slika 21.4. Prikaz a) sreene kristalne strukture i b) nesreene strukture stakla
Za nastajanje staklenog stanja znakovito je temperaturno podruje skruivanja,

a ne tano odreena temperatura kristalizacije (slika 21.5.). Obrnuto, elimo li
staklo rastaliti, primijetit emo da ono nema jasno izraeno talite, ve s
porastom temperature polagano omekava.
Objasnimo
nastajanje
staklene
strukture. Hlaenjem taline viskoznost
taline raste pa je gibljivost atoma sve
manja. Zbog jako smanjene gibljivosti
atomi se na temperaturi kristalizacije
nemaju vie vremena rasporediti u
kristalnu reetku pa se takva talina ne
moe kristalizirati na temperaturi
kristalizacije. Na temperaturi nioj od
temperature kristalizacije takva se talina
naziva pothlaena, a daljim hlaenjem
vie nije tekua nego je mekana i
plastina pa se dobro oblikuje
Slika 21.5. Grafiki prikaz

ovisnosti volumena o temperaturi
za staklo, kristal i talinu
178
puhanjem, presanjem, valjanjem i izvlaenjem. Na primjer prozorsko staklo je na

temperaturi od 600 700 oC ve toliko omekano da ga se moe lijevati u gotovo
svaki kalup. Daljim snienjem temperature gibljivost atoma je toliko smanjena da
se struktura pothlaene taline zamrzne te prelaskom u vrstu fazu postaje
staklo. Kako je staklena struktura nestabilnija od kristalne, svako staklo moe s
vremenom prijei u kristalni oblik. Meutim, to je vrijeme vrlo dugo i moe trajati
stoljeima.
Temeljne sirovine za proizvodnju stakla, prikazane su u tablici 21.2. To su.
kremeni pijesak, SiO2 (kvarc) i karbonati alkalijskih i zamnoalkalijskih metala.
Stoga su glavni sastojci stakla iskazani u obliku oksida, SiO2, Na2O i CaO.
Djelominom zamjenom silicijevog dioksida drugim oksidima dobiju se razna
posebna stakla.
Staklo se danas proizvodi iz usitnjene smjese, iji se sastav odreuje prema vrsti
stakla. Smjesa se tali u odgovarajuim peima koje odravaju stalnu temperaturu
od 1000 1600C, a iz taline se na znatno niim temperaturama oblikuju stakleni
predmeti puhanjem, presanjem, izvlaenjem i lijevanjem. Stakla su prozirna i
proputaju vidljivu svijetlost te su nezamjenjiva u svakodnevnom ivotu. Odlikuju
se mnogim optikim svojstvima koja se mogu sastavom stakla podeavati. To su
propusnost, refleksija, apsorpcija, lom i rasprenje svjetla. Zahvaljujui
strukturi, optiki indeks loma je kroz cijeli stakleni predmet jednak, dok u
kristalnim strukturama nije. Stakla su elektrini izolatori, ali im s povienjem
temperature providnost stalno raste. Stakla su kemijski otporna prema
kiselinama, osim fluorovodinoj i koncentriranoj fosfornoj kiselini, ali su
neotporna prema jakim bazama (luinama).
Sva svojstva stakla prije svega ovise o njegovom kemijskom sastavu. Pa
upoznajmo najvanije vrste stakla. U tablici 21.3. dat je pregled kemijskog
sastava nekih vrsta stakla.
Indeks loma
je svojstvena veliina neke tvari i jednak je omjeru brzine svjetlosti u
vakuumu i brzine svjetlosti kroz tu tvar.
Tablica 21.3. Kemijski sastav nekih vrsta stakla
Vrsta
stakla
Normalno
Prozorsko
Jensko
Pyrex
SiO2 Na2O K2O

75,3 13,00
71
16
65,3 80
4,4
0,2
Kemijski sastav u teinskim %

.
CaO BaO MgO ZnO Al2O3 Fe2O3 B2O3 As2O3
11,7
8
3,3
1,5
1,2
12
4,2
3,5
15,0
0,4
2,1
11,9 0,5
179
Jensko i Pyrex staklo karakterizira se velikom stabilnou prema djelovanju

vode i kiselina, kao i relativno malim temperaturnim koeficijentom irenja, to
uvjetuje njihovu otpornost prema zagrijavanju. Zbog toga ove vrsta stakla
slue za izradu visokokvalitetnog laboratorijskog kemijskog posua i aparata.
Od Pyrex-ovog stakla, a koje se osim toga karakterizira i velikom
mehanikom vrstoom, izrauje se kuhinjsko posue i dijelovi aparata za
izvjesne industrijske kemijske procese.
Od svih vrsta stakla, najpoznatija su silikatna stakla. Osnovna strukturna
jedinica istog silikatnog kvarcnog stakla je tetraedar, u kojem je jedan
silicijev atom okruen sa etiri kisikova atoma, odnosno jedan je kisikov atom
povezan sa dva silicijeva atoma. To je i strukturna jedinica kremena i
silikatnih minerala, ali je u staklu njihovo povezivanje potpuno nepravilno i
nesreeno (slika 21.6.b).Tetraedri su meusobno povezani jakim kemijskim
vezama pa je kvarcno staklo teko taljivo, vrlo vrsto i tvrdo staklo koje se
teko prerauje. Dobije se zagrijavanjem istog kvarcnog pijeska na
temperaturi iznad 2000 C, te izlijevanjem viskozne taline u kalupe.
Slika 21.6. Struktura silikatnog stakla a) Osnovna jedinica: SiO4 tetraedar

b) meusobno povezivanje SiO4 tetraedara
Kvarcno staklo odlino proputa vidljivo i ultraljubiasto svijetlo, odlikuje se

malim koeficijentom temperaturnog rastezanja. Kemijski je vrlo otporno, osim
na fluorovodinu kiselinu i rastaljene alkalijske hidrokside. Tako se nagrizanje
stakla fluorovodinom kiselinom koristi za izradu raznih uzoraka na staklu.
Zbog malog temperaturnog koeficijenata rastezanja, kvarcno staklo se koristi
pri izradi svemirskih vozila, potom kao vatrostalna obloga u peima za
dobivanje najieg silicija ili germanija. Koristi se jo i za izradu optikih
180
instrumenata ili optikih vlakana, kada mora biti vrlo isto, s najmanje 99,8
% SiO2 jer i najmanje koliine primjesa uzrokuju obojenost stakla.
Kvarcno staklo je skupo, jer se teko
proizvodi i oblikuje. Zato mu se dodaju
modifikatori koji mu smanjuju
viskoznost i poveavaju obradljivost, na
primjer natrijev oksid, Na2O. Pri tome
se kisikovi atomi iz dodanog oksida
ugrauju u kristalnu strukturu silicijevog
dioksida,
kidajui
veze
izmeu
kisikovih i silicijevih atoma u mrei, a
alkalijski kationi se smjetaju u tako
nastale prostore (slika 21.7.)
Takvo je alkalijsko staklo (vodeno
staklo) kemijski vrlo nestabilno te se
otapa u vodi (osjetljivo je ak i na vlagu
iz zraka), ali sniava talite stakla na
850 0C.
Uobiajeno staklo za prozore, natrijevo
kalcijevo silikatno staklo smjesa je
natrijevih i kalcijevih silikata, a dobije se
taljenjem smjese natrijevog karbonata,
kalcijevog karbonata (ili oksida) i
silicijevog dioksida:
Slika 21.7. Dvodimenzijski prikaz

strukture natrijevog silikatnog
stakla
x Na2CO3(l) + x SiO2(s) Na2x (SiO3)x(l) + x CO2(g)

x CaCO3(s) + x SiO2(s) Cax (SiO3)x(l) + x CO2(g)
Obina stakla su tvrda, male toplinske provodnosti, krta i neotporna na

temperaturne promjene. Dodaju li se u takvo staklo oksidi zamnoalkalijskih
kovina i aluminijev oksid, povea se mehanika otpornost stakla i stabilnost
staklaste strukture.
Zamjeni li se u staklu dio silicijeva dioksida borovim(III) oksidom, B2O3,
dobije se borosilikatno staklo sa 30 puta manjim koeficijentom temperaturnog
rastezanja od tipinog natrijevog-kalcijevog silikatnog stakla. Koristi se za
181
izradu posua za kuhanje, u kuanstvu, te za laboratorijsko posue otporno

na viim temperaturama.
Posebno i vano je olovno staklo, koje sadrava olovni(II) oksid, PbO. To je
staklo sa velikim indeksom loma svjetlosti koje se zbog velikog sjaja i
blistavila koristi kao imitacija dragog kamenja. Koristi se takoer za izradu
optikih instrumenata. Kako olovo jako apsorbira
elektromagnetsko
zraenje, olovno staklo se koristi za izradu katodnih cijevi i titnika protiv
zraenja velike energije.
Od posebnih stakala spomenimo jo obojena i fotoosjetljiva stakla. Obojena
stakla dobiju se dodatkom spojeva prijelaznih elemenata, na primjer kobaltno
plavo staklo i kromovo zeleno staklo.
Fotoosjetljiva (fotosenzibilna) stakla koriste se za izradu naoala, a sadre
srebro klorid, AgCl ili srebro bromid, AgBr. Pod utjecajem jakog sunevog
svijetla jedan dio srebrenog halogenida se raspada, pri emu nastaje neto
tamnog metalnog srebra:
AgCl svjetlost Ag + Cl
a srebreni i klorni atomi ostaju zarobljeni u staklu. Smanjenjem jakosti svjetla

staklo ponovo postaje svjetlije jer se u povratnoj reakciji srebreni i klorni
atomi spajaju u srebro klorid, AgCl. Prisjetimo se da se srebreni klorid koristi
u fotografiji.
Kristalno staklo je staklo s jakim lomom svjetlosti. Takvo staklo je blistavo, a
taj se sjaj jo moe pojaati bruenjem. Koristi se za izradu ukrasnih predmeta,
posua i sl. Poznat je eki kristal, koji je po sastavu kalijevo kalcijevo
staklo.
21.5. Optiki kabel
Budui da je staklo prozirno i da se moe izvlaiti u duga vlakna, vrlo je
pogodno za prijenos signala u telekomunikacijskim sistemima.
Optiki prijenos signala kroz optiki kabel zasniva se na putovanju svjetlosti
kroz optiki kabel zbog totalne refleksije svjetlosti, bez rasprenja. Stoga je
svaki optiki kabel graen od staklene jezgre i plata s razliitim indeksima
loma svijetlosti. Indeks loma jezgre vei je od indeksa loma plata, a svijetlo
se dovodi na jezgru optikog kabla pod tano odreenim kutom. Upadni kut se
182
naziva kritinim kutom. Pri upadnim kutovima veim od kritinog upadnog

kuta praktino sve svijetlo e se reflektirati u sredstvo s veim indeksom loma
(jezgra optikog kabela) pa govorimo o totalnoj refleksiji. Na taj nain svjetlo
se zadrava u jezgri optikog kabla, te se nizom uzastopnih totalnih refleksija
prenosi uzdu optikog kabla to se vidi na slici 21.8.
Slika 21.8. Optiki kabel sa stepenastim promjenom indeksa loma
S obzirom da sve tvari imaju sposobnost apsorpcije ili rasipanja svjetlosti,

jezgra optikog kabla, kojom svjetlost putuje, mora biti graena od vrlo
prozirnog i istog materijala. To je najee silicijevo staklo, jer neistoe
poput kroma, bakra, eljeza apsorbiraju svjetlo, te time slabe (gue) signal.
Staklena vlakna su vrlo tanka i osjetljiva na mehanika oteenja pa se za
prijenos signala na vee udaljenosti koriste optiki kabeli (slika 21.9.). Kako
se svaka ila u kabelu moe prikljuiti na poseban izvor signala, optikim
kabelima se moe prenositi istodobno golemi broj signala.
Pribliimo li snop optikih vlakana
savreno paralelnih, poliranih krajeva
nekom predmetu, optikim vlaknima
prenijet e se slika predmeta. Vrlo mali
snopovi optikih vlakana nazivaju se
optikim kateterima i koriste se u
medicini
za
promatranje
inae
nedostupnih mjesta u ljudskom tijelu.
Umjesto kirurkim zahvatom lijenik
moe promatrati srce tako da kroz venu u
njega uvede optiki kateter.
Slika 21.9. Optiki kabel
Promjer staklenog vlakna za optike kablove je vrlo malen i za jezgru iznosi

1- 3 m, a za plat 20 50 m.
Prekookenski optiki kablovi omoguavaju istovremenih 40000 telefonskih
razgovora.
183
21.6. Keramike posebnih svojstava

Na poetku poglavlja o keramici saznali smo da je sada vrijeme novih i finih
keramika, materijala koji nam nisu uoljivi u svakodnevnom ivotu, ali na
svakodnevni ivot sve vie ovisi i njima. Proizvodnja takve keramike zasniva
se na vrlo istoj, briljivo pripremljenoj sirovoj smjesi strogo odreenog i
udeenog kemijskog sastava i na isto tako strogo nadziranim i precizno
odreenim uvjetima proizvodnog postupka. Tako se dobije proizvod tano
odreenog kemijskog sastava, mikrostrukture i fizikalnih i kemijskih
svojstava. Ti materijali objedinjuju iznimna elektromagnetska, optika i
mehanika svojstva s uobiajenim svojstvima keramike, tvrdoom,
negorivou i nekorozivnou. U te fine keramike pripadaju: laseri,
dielektrici, feroelektrici, kruti elektroliti. Ovdje emo, samo u globalu neto
rei o laserima.
21.6.1. Laser
Laser je vrsta izvora koji proizvodi snanu zraku svjetlosti vrlo iste boje koja
moe biti takvog intenziteta da rastali i upari i najtvri temperaturno otporni
materijal. Naziv se izvodi iz engleskog jezika Light Amplification by
Stimulated Emission of Radiation to znai: pojaavanje svjetla poticanom
emisijom zraenja.
Iz povijesti
Mogunost poticane emisije zraenja spoznao je i teorijski predvidio jo 1917.
godine genijalni fiziar Albert Einstein. Meutim, ideja je ostvarena tek
pedesetih godina prolog stoljea, kada su ameriki i ruski znanstvenici
neovisno konstruirali prvi laser, pojaalo u mikrovalnom podruju. Ch.
Townes, N.G. Basov i A.M. Prohorov dobili su 1964. godine Nobelovu
nagradu za fiziku. Slijedei njihov rad, T.H. Maiman, ameriki znanstvenik
uspio je 1960. konstruirati prvi laser upotrijebivi pri tome dragi kamen
rubin. Daljim istraivanjima konstruirani su plinski, tekuinski, poluvodiki te
drugi vrsti laseri, znatno vee snage i s mogunostima iroke primjene.
Objasnimo princip lasera
Znamo da atomi i molekule apsorpcijom (primanjem) energije prelaze iz
nieg, stabilnijeg energetskog stanja u vie nestabilnije energetsko stanje ili
pobueno stanje. Zbog nestabilnosti pobuenog stanja atomi i molekule se
nakon vrlo kratkog vremena ( 10-8 s) vraaju u prvobitno stanje nie
184
energije, pri emu emitiraju energiju. Meutim, ako u tom kratkom vremenu
u kojem se nalazi u pobuenom stanju atom bude pogoen fotonom tano
odreene valne duljine, atom se moe potaknuti na emisiju zraenja koje je u
fazi sa zraenjem koje je emisiju izazvalo. To znai da se brijeg i dol obaju
svjetlosnih valova poklapaju te nastaje val pojaanog intenziteta, odnosno
potaknuta emisija pojaava prvobitnu emisiju. Uzastopnim ponavljanjem
pojave na drugim atomima dobije se koherentna svjetlost, to znai da su sve
zrake jednake valne duljine i u fazi. Promotrimo to na rubinskom laseru (slika
21.10.).
Rubinski laser je tapi od aluminijevog oksida, Al2O3 koji sadri u
kristalnoj reetki ione Cr3+.
Slika 21.10. Rubinski laser
Njegovi su krajevi besprijekorno paralelni i polirani. Na jedan kraj tapia

napareno je potpuno reflektirajue ogledalo, a na njegov drugi kraj
djelomino propusno ogledalo. Ksenonskom bljeskalicom kromovi se ioni
dovode u pobueno stanje. Postupak se zove optiko pumpanje. Jedan dio
iona vraa se u osnovno stanje i emitira svjetlo (fotone) koje se reflektira od
potpuno reflektirajueg ogledala na djelomino reflektirajue ogledalo i
natrag. Gibajui se izmeu ogledala, to svjetlo moe potaknuti pobuene
kromove ione na emisiju svjetla
potpuno jednake valne duljine.
Novoemitirano svjetlo na jednaki nain potie emisiju nove koliine fotona.
Kako su svi svjetlosni valovi u fazi, intenzitet svjetlosti se poveava. Nastaje
laserska zraka koja prolazi kroz djelomino reflektirajue ogledalo.
185
Za izradu lasera koriste se upravo keramiki materijali. Osim aluminijevog

oksida, Al2O3, koriste se druge tvari, na primjer spojevi itrija i lantana. Da bi
se postigla tano odreena optika svojstva, uvjeti postupka izrade odreuju se
na temelju vrlo preciznih prorauna.
Laser - izvor koherentne svjetlosti koristi se kao vrlo precizno sredstvo za
rezanje i zavarivanje metala jer se velika energija moe skupiti u uski snop.
Stoga se koristi i u medicini umjesto kirurkih noeva, ali i za zaustavljanje
krvarenja, na primjer ira na elucu. Laserima se mogu prenositi radijski i
televizijski signali, za to se koriste optiki kabeli. Koristi se takoer i u vojne
svrhe, a u svakodnevnim ivotu mogli smo vidjeti lijepe snopove raznobojne
laserske svjetlosti na nonom nebu u prigodi razliitih veih priredaba na
otvorenom.
Keramike posebnih svojstava pripadaju u supervodike keramike. To su
materijali budunosti ija bi primjena kao vodia elektrine struje
omoguila prijenos elektrine energije bez gubitaka jer im je elektrini otpor
jednak nuli.
186
22. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA

Stari Grci ubrajali su zrak meu etiri osnovna elementa: zrak, zemlja, voda,
vatra. Danas znamo da ti osnovni elementi nisu jednostavne tvari. Tako je
zrak sloena smjesa plinova koja omoguuje ivot na Zemlji.
Zrani omota koji obavija Zemlju naziva se atmosfera. Donji sloj atmosfere s
kojim je Zemlja u neposrednom dodiru naziva se troposfera, koja na naoj
geografskoj irini dosee visinu 11 12 km. Na ekvatoru je granica
troposfere via, a na polovima Zemlje nia. Zbog stalnih strujanja zrane
mase troposfera ima priblino ujednaen sastav (tablica 22. 1.), a u njoj se
nalazi gotovo 80 % ukupne mase zraka.
Tablica 22.1. Volumni udio plinova u suhom zraku
plinovi
volumni udio (fi)
%
duik, N2
78
kisik, O2
21
argon, Ar
0,94
ugljikov dioksid, CO2
0,035
helij, He, neon, Ne, kripton, Kr, ksenon, Xe, radon, Rn
u tragovima
U tablici 22.1. naveli smo stalne sastojke zraka. Osim njih, zrak sadri i
nestalne ili promjenljive sastojke, na primjer vodenu paru i prainu.
Odreujemo li sastav zraka iznad urbane sredine ili industrijskih zona, otkrit
emo da zrak sadri i razliita sluajna oneienja, veinom tetna za nae
zdravlje. To su vrlo esto sumporni dioksid, duikovi oksidi, ozon,
ugljikovodici, amonijak, estice spojeva otrovnih metala, na primjer olova i dr.
Upoznajmo se poblie sa oneienjima zraka.
187
Oneienja zraka su one tvari koje sa nalaze u zraku, a tetna su za iva

bia na Zemlji. Meu te tvari ubrajamo i ozon i ugljikov dioksid, tvari koje su
bitne za postojanje ivota na Zemlji.
Oneienje zraka uzrokovano ljudskim djelovanjem najvee je u napuenim
gradskim podrujima, pa zato ugroava zdravlje i ivot veeg broja ljudi.
U tablici 22.2. navedeni su glavni zagaivai zraka, nastali ljudskom
djelatnou.
Tablica 22.2. Glavni zagaivai zraka
Zagaiva
Tipini predstavnici skupine
vrsti djelii tvari ili kapi

tekuine koje se nalaze u
zraku
ugljikovi oksidi
sumporovi oksidi
duikovi oksidi
ugljikovodici
fotokemijski produkt
drugi anorganski spojevi
drugi organski spojevi
dim, aa, praina, azbest, estice spojeva

metala: olova, berilija i kadmija, ulje, soli
ugljikov monoksid, CO i ugljikov dioksid, CO2
sumporov dioksid, SO2, sumporov trioksid, SO3
duikov monoksid, NO, duikov dioksid, NO2
metan, CH4, butan, C4H10, benzen, C6H6
ozon, O3
fluorovodik, HF, sumporovodik, H2S,
amonijak, NH3, sumporna kiselina H2SO4,
duina kiselina HNO3
organski spojevi s fluorom, klorom, alkoholi,
organske kiseline
Valja napomenuti da i prirodni procesi takoer mogu biti uzronicima

oneienja zraka. Tako vulkanskim erupcijama u zrak odlaze goleme
koliine opasnih tvari kao to su: ugljikov monoksid, CO, ugljikov dioksid,
CO2, metan, CH4, sumporovodik, H2S, te velike koloine vrstih estica. Osim
povremenih katastrofa, prirodni procesi koji se zbivaju diljem svijeta
uglavnom ne nanose vee tete.
Porast koliine oneienja u zraku danas je uoljiv po posljedicama koja ta
oneienja izazivaju. To su pojave poput efekta staklenika, ozonskih rupa,
fotokemijskog smoga, industrijskog smoga i kiselih kia.
188
22.1. Efekt staklenika

Ugljikov dioksid ja stalni sastojak zraka. Prirodni procesi fotosinteza i disanja
dugo su vremena odravali ravnoteu izmeu stvaranja i utroka ugljikovog
dioksida u atmosferi, pa je prosjeni udio ugljikovog dioksida u atmosferi bio
stalan. Meutim, tokom posljednjih 150 godina, zbog poveane potronje
fosilnih goriva u proizvodnji energije, u metalurgiji i prometu udio ugljikovog
dioksida u atmosferi neprestano raste (slika 22.1.)
Slika 22.1. Porast volumnog udjela ugljikovog dioksida u atmosferi
Poveana koncentracija ugljikovog dioksida izaziva porast temperature

Zemljine povrine. Pojavu nazivamo efekat staklenika. Objasnimo je.
Sa Sunca na Zemlju dolazi elektromagnetsko zraenje koje se najveim
dijelom sastoji od zraenja vidljivog podruja spektra. Veinu te energije
apsorbira atmosfera i Zemljina povrina, koja zrai dio apsorbirane energije u
svemir kao toplinsko zraenje. Kada bi se sva energija pristigla sa Sunca
vratila u svemir kao toplinsko zraenje, temperatura Zemljine povrine bila bi
oko 20C. Na sreu, u atmosferi postoje molekule, preteito vode i
ugljikovog dioksida, koje apsorbiraju odreene valne duljine toplinskog
zraenja koje Zemlja zrai u svemir (slika 22.2.).
189
Slika 22.2. Uloga ugljikovog dioksida u atmosferi u efektu staklenika

Iako tu apsorbiranu energiju te molekule zrae u svim smjerovima, ipak se njezin
znaajni dio vraa na Zemlju i zagrijava tlo i okeane. Stoga je prosjena
temperatura Zemljine povrine 14C. S poveanjem koncentracije ugljikovog
dioksida u atmosferi poveava se i koliina apsorbiranog toplinskog zraenja
koje Zemlja isijava, stoga temperatura na Zemlji raste. Dodatnom zagrijavanju
Zemlje pridonose i freoni (vidi str.25,192,199) i metan, prirodni produkt
mikrobioloke razgradnje organskih tvari. Naime, ti spojevi apsorbiraju one
valne duljine toplinskog zraenja koje ugljikov dioksid i vodena para ne
apsorbiraju.
Efekt zagrijavanja Zemlje dobio je naziv po stakleniku, u kojem je tokom cijele
godine, bez obzira na klimatske uvjete, poveana temperatura i mogu se uzgajati
biljke. Stakleni pokrov staklenika proputa vidljivi dio Suneva zraenja i dio
toplinskog zraenja kraih valnih duljina. Zagrijano tlo i biljke emitiraju toplinsko
zraenje veih valnih duljina, koje staklo ne proputa i zato je unutar staklenika
temperatura vie nego izvan njega.
Kakve bi posljedice mogle nastati od efekta staklenika? Toplinsko zraenje koje
zagrijava atmosferu dovodi do zagrijavanja cjelokupne Zemljine povrine. To
zagrijavanje je dovoljno da se pojaano topi polarni led. Zbog zagrijavanja voda
se iri pa se i volumen vode poveava. Kada bi prosjena temperatura Zemlje
porasla za 3C, djelomino bi se otopile polarne kape a razina okeana podigla
bi se za 5 metara. Znanstvenici predviaju da e se globalno zagrijavanje nastaviti
jo nekoliko desetljea zbog plinova koji se ve nalaze u atmosferi.
190
Zbog poveanja koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi poremeen je

prirodni kruni tok ugljika u prirodi. Taj se kruni tok naziva ugljikov ciklus. U
tom ciklusu ugljikov dioksid u zraku se fotosintezom u biljkama i
mikroorganizmima prevodi u organske spojeve ugljika. Dio ugljikovog dioksida
iz zraka otapa se u vodi i s kalcijevim i magnezijevim hidrogen karbonatima
stvara teko topljive karbonate. Obrnuti tok deava se s disanjem, gorenjem i
raspadom organskih tvari. Pri tom se ugljikov dioksid vraa u atmosferu, a zbog
nepotpunog izgaranja fosilnih goriva jednim dijelom je to i u obliku ugljikovog
monoksida. Dio ugljika vraa se u atmosferu i u obliku metana koji nastaje
djelovanjem bakterija na organske ostatke, te kao produkt metabolizma preivaa.
Uglikov dioksid u atmosferu dospijeva i vulkanskom aktivnou. Zbog poveane
koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi vie ga se otapa u vodi, te pH
prirodne vode opada, to moe imati nesagledive posljedice za ivot u okeanu.
22.2. Ozonske rupe
Jo je jedan stalni sastojak zraka o kojem ovisi ivot na Zemlji. To je ozon. Ozon
u stratosferi ima kljunu ulogu u ouvanju ivota na zemlji titei ga od tetnog
djelovanja ultraljubiastog zraenja sa Sunca. Proces nastajanja i razgradnje
ozona moe se najjednostavnije prikazati na slijedei nain.
U stratosferi, apsorpcijom ultraljubiastih zraka molekule kisika sa raspadaju na
atome, koji dalje s molekulama kisika daju ozon:
h
Hr > 0
O2 2 O
O + O2 M O3
Hr < 0
U drugoj (egzotermnoj) reakciji neophodno je i uee tree molekule (oznaene

sa M), na primjer molekule duika, koja apsorbira dio reakcijske energije, i tako
stabilizira molekulu ozona. Apsorpcijom ultraljubiastog zraenja sa Sunca,
molekule ozona raspadaju se dajui ponovo molekule i atome kisika:
h
O3 O2 + O
Hr > 0
Upravo zbog apsorpcije ultraljubiastog zraenja tokom ozonovog reakcijskog

ciklusa, ozonski sloj bitan je za ivot na Zemlji.
Reakcija raspada molekula pod djelovanjem svjetlosti naziva se fotokemijska
disocijacija.
191
Reakcije nastanka i raspada ozona zbivaju se jednakom brzinom, tako da je

koncentracija ozona u stratosferi stoljeima bila stalna. Vrijedi li to i danas?
Na alost, ne. Prouimo uzroke zbog kojih koncentracija ozona u stratosferi
opada.
Glavni uzronici su sintetski organski spojevi halogenih elemenata s
ugljikom, koji tokom upotrebe dospijevaju u atmosferu. Kako su vrlo
postojani i slabo topljivi u vodi, dugo vremena ostaju u atmosferi
nepromijenjeni, pa su jedan od glavnih ekolokih problema dananjice. Tu
prije svega treba spomenuti freone, koji u stratosferi pod utjecajem
ultraljubiastog zraenja unitavaju ozon. Freoni su nereaktivni spojevi u
ijim molekulama su jedan ili dva atoma ugljika povezani s atomima fluora i
klora, a koriste se kao rashladna sredstva u hladnjacima, te ureajima za
preiavanje zraka. Dugo vremena koristili su se u sprejevima kao
potiskivai, ali im je zbog tetnog djelovanja na ozonski sloj upotreba
dogovorom ograniena.
Nain na koji freoni smanjuju koncentraciju ozona u stratosferi objasnit emo
na primjeru freona 12 difluordiklormetana formule CCl2F2.
Molekule freona apsorbiraju ultraljubiasto zraenje. Pri tome se molekule
freona raspadaju, a istodobno se oslobaa atomni klor. Promjene na molekuli
freona 12 moemo prikazati jednadbom:
h
CCl2F2 CClF2 + Cl
Atomni klor iznimno je reaktivan jer mu do postojane elektronske

konfiguracije nedostaje jedan elektron. On reagira s molekulom ozona, O3:
O3 + Cl
ClO + O2
Nastali klorov(II) oksid reagira dalje s atomnim kisikom iz atmosfere, pri

emu se oslobaa atomni klor, katalizirajui dalji raspad ozona (slika 22.3.):
ClO + O
Cl + O2
Samo jedan atom klora moe prouzroiti raspad nekoliko tisua molekula
ozona.
192
Slika 22.3. Prikaz djelovanja freona 12 na ozonski sloj u stratosferi
Razaranjem ozonskog sloja u stratosferi iznad pojedinih podruja zemaljske

kugla, stvorile su se tzv. ozonske rupe (neka podruja Australije, Evrope,
Antarktika, ilea). Zbog pojaanog ultraljubiastog zraenja u tim podrujima
raste broj oboljelih od raka koe i one mrene, smanjuje se urod itarica, a
tetnog djelovanja zraenja nisu poteene ni ivotinje. U nastaloj ozonskoj rupi
iznad Antarktika koncentracija ozona je manja za 40-70 %. Prema podacima
koja je prikupila NASA, smanjenjem koncentracije ozona u stratosferi za 1 %
koliina ultraljubiastog zraenja na Zemlji povea se za 2 %.
Freon 12, CCl2F2 moe ostati u atmosferi nepromijenjen oko 110 godina.
Svaki poremeaj u ozonskom sloju moe izazvati neeljene klimatske
promjene na Zemlji. Stoga su mnoge drave svijeta sklopile meunarodni
ugovor kojim su se obavezale da e do kraja 20. stoljea obustaviti upotrebu
freona. Kada bi se danas potpuno obustavila upotreba freona, bilo bi potrebno
stotinjak godina da nestane iz atmosfere.
22.3. Fotokemijski smog
Iako bez ozona u stratosferi ivot na Zemlji nije mogu, u niim dijelovima
atmosfere taj je plin tetan po zdravlje. Udisanje ozona izaziva osjeaj
nedostatka zraka, kaalj, nadraljivost nosa i grla, te kronine bolesti kao to
su astma i bronhitis.
Na alost, u pojedinim dijelovima Zemlje, posebno u gradovima sa sunanom
i toplom klimom u kojima je zrak oneien zbog velikog automobilskog
prometa koncentracija ozona je znatno vea. Prouimo kako ozon nastaje u
tom podruju.
193
S poveanjem automobilskog prometa u zraku se poveava koncentracija

ugljikovodika, koji su pogonsko gorivo automobila, i duikovih oksida.
Duikovi oksidi nastaju u automobilskim motorima, gdje pri visokoj
temperaturi reagiraju duik i kisik iz atmosfere. Produkt te reakcije ja duikov
monoksid, NO:
N2(g) + O2(g)
2NO(g)
NO i NO2 su veoma otrovni plinovi

Taj bezbojni plin zajedno sa drugim ispunim plinovima odlazi u atmosferu.
Sloenim reakcijama, u kojima sudjeluju oksidirani ugljikovodici, iz
duikovog monoksida nastaje crveno smei plin, duikov dioksid, NO2.
Djelovanjem Sunevog ultraljubiastog zraenja, molekule duikovog
dioksida raspadaju se na duikov monoksid i atomni kisik:
NO2(g) NO(g) + O(g)
ejne~ arz VU
Atomni kisik je veoma reaktivan pa se spaja sa molekulama kisika i tvori

ozon:
O3(g)
O(g) + O2(g)
Ozon i duikovi oksidi reagiraju s
ugljikovodicima u oneienoj
atmosferi stvarajui i vrlo otrovne
organske spojeve. Opisani procesi
se zbivaju u niim slojevima
atmosfere i veliki su ekoloki
problem.
Udjeli duikovih oksida i ozona u
atmosferi ovise o dobu dana jer je
intenzitet prometa tokom dana
mijenja. Na njihov udio utjee i
intenzitet suneva zraenja, koji je
najvei u podne pa je koncentracija
ozona u to doba najvea (slika
22.4.).
Slika 22.4. Ovisnost volumnog

udjela duikovih oksida i ozona o
dobu dana u velikom gradu
194
Osim to u niim slojevima atmosfere uzrokuje nastajanje ozona, duikov

dioksid moe tetno djelovati i na druge naine. Tako se u manjoj koliini
spaja sa kapljicama vode u zraku. Produkti te reakcije su duina kiselina u
duini monoksid:
3NO(g) + H2O(l)
2HNO3 + NO(g)
Nastala duina kiselina sniava

pH vrijednost kinice. Poveana
koncentracije duikovog dioksida u zraku opaa se u velikim gradovima i
okom, kao smea sumaglica iznad grada.
Ozon, duikovi oksidi i duina kiselina korodira metale i graevni materijal.
Ugljikovodici i duikov monoksid su primarna oneienja, a ostali spojevi
koji iz njih nastaju su sekundarna oneienja.
22.4. Industrijski smog
Rije smog potjee od engleskih rijei: smoke = dim i fog = magla.
Glavni sastojci industrijskog smoga su sumporni dioksid i vrste estice tvari
razliite veliine. Sumporni dioksid primjer je primarnog industrijskog
oneienja. Ljudi koji dulje vrijeme udiu zrak s veom koncentracijom
sumpornog dioksida esto obolijevaju od prehlade, bronhitisa i astme.
Najvei dio sumpornog dioksida u zraku potjee od izgaranja ugljena, kojem
je maseni udio sumpora od 0,5 do 5 %. Izgaranjem ugljena i drugih fosilnih
goriva (prirodni plin, nafta i derivati nafte) sumpor se vee s kisikom u
sumporni dioksid i zajedno s drugim dimnim plinovima dospijeva neposredno
u zrak:
SO2(g)
S(s) + O2(g)
Ve tokom samo nekoliko dana dio sumpornog dioksida (oko 5 %) se oksidira
u sumpor trioksid:
2SO2(g) + O2(g)
2SO3(g)
Proces se nastavlja tako da se sumpor trioksid vee s vodom u zraku pa nastaje
sumporna kiselina:
H2SO4
SO3(g) + H2O
195
Sumporni dioksid, sumporni trioksid i sumporna kiselina otrovne su tvari. Pare

sumporne kiselina nadrauju plua i druge dine organe, korodiraju metale i
unitavaju graevni materijal.
22.5. Kisele kie
Za razliku od smoga, koji je najee problem urbane sredine, kisele kie su
globalni problem.
Kada u atmosferi ne bi bilo duikovih i sumpornih oksida pH vrijednost kinice
bila bi oko 5,6 tj. kinica bi bila blago kisela. Naime, otapanjem ugljikovog
dioksida u kapljicama vode, u zraku nastaje slaba ugljina kiselina koja uzrokuje
slabu kiselost padavina. S poveanom koncentracijom navedenih oksida u zraku
(sumporni dioksid, sumporni trioksid i sumporna kiselina) poveava se i kiselost
oborina, tako da im se pH vrijednost smanjuje na oko 4. To znai da se
koncentracija vodikovih iona, H3O+ poveana za gotovo 40 puta. Sumporni
trioksid i duikov dioksid, kao to smo ve rekli u zraku stvaraju duinu i
sumpornu kiselinu. Te kiseline sa padavinama (kia, snijeg, magla) dospijevaju na
Zemlju. Kako djeluju kisele kie?
Kiselim kiama ispiru se kalcijevi i magnezijevi minerali iz tla. Na taj se nain
ispiru i hranjive tvari iz tla, to znai da se smanjuje koliina elemenata bitnih za
ivot i rast biljaka. Na jednaki nain kisele kie unitavaju silna podruja uma.
Drugi lo uinak kiselih kia na tlo je otapanje alumosilikata. Nastali aluminijevi
ioni dospijevaju u potoke, rijeke i jezera. Kako su aluminijevi ioni jak otrov za
ribe i druge ive organizme, oni u tim vodama ugibaju. Tako u rijekama i
jezerima s poveanom kiselou vode ivota gotovo i nema.
Kisele kie tetno djeluju na mnoge materijale. Sumporni oksidi, sumporna
kiselina, duikovi oksidi i duina kiselina korozivno djeluju na metale i njihove
legure, na primjer na cink, eljezo, elik. Sumporna kiselina i ozon izbljeuju i
unitavaju papir, kou, boju i tekstilna vlakna.
Kiseline oteuju graevine od vapnenca, mramora, kriljevaca. Taj graevni
materijal preteito se sastoji od kalcijevog karbonata, CaCO3, koji kiseline
otapaju. Na primjer pod utjecajem sumporne kiseline kalcijev karbonat prelazi u
kalcijev sulfat:
CaCO3(s) + H2SO4
CaSO4 + CO2(g) + H2O
Kako je kalcijev sulfat (gips) topiv u vodi, kia ga ispere pa na mjestu gdje je
bio vrsti vapnenac ostaje udubina. Na opisani nain oteeni su neki od
196
najljepih umjetnikih i povijesnih spomenika u svijetu, kao to su Partenon u

Ateni, Taj Mahal u Indiji i dr.
22.6. Pokazatelji oneienja zraka i postupci uklanjanja oneiivaa
zraka
Tablica 22.2. pokazala nam je da osim plinovitih oneienja zrak moe
sadravati i druge nepoeljne sastojke, estice, kao to su na primjer estice
ae i ugljena. Sitnije estice, koje nastaju na primjer izgaranjem nafte i
njezinih derivata te iz drugih izvora opasnije su od krupnih estica, jer se
due zadravaju u zraku i mogu na sebe vezati razliite otrovne oneiivae.
Udisanjem tako oneienog zraka tetne tvari ulaze u dine organe i mogu
uzrokovati razliite bolesti.
Osim ae u zraku gradova nalazimo i estice spojeva olova. Prouimo kako
su te estice dospjele u zrak.
Da bi se smanjila detonacija pri izgaranju goriva (benzin ili drugi derivati
nafte) u motorima s unutranjim sagorijevanjem goriva dodaje se organski
spoj s olovom tetraetilolovo (TEO -Pb(C2H5)4 , bezbojna uljasta tenost, vrlo
otrovna, tetno djeluje na kou, otapa se u svim organskim otapalima, ne otapa
se u vodi, razblaenim kiselinama i alkalijama, upotrebljava se kao
antidetonator i izraava se kao oktanski broj, koji izraava jainu udara,
odnosno stupanj energije udara (lupanja) smjese goriva, u motorima sa
unutranjim sagorijevanjem (s.u.s.) pod odreenim standardnim uvjetima
ispitivanja. Produkti raspada toga spoja dospijevaju s ispunim plinovima u
atmosferu.
Olovo tetno djeluje na ljude, osobito na djecu u razvoju jer moe izazvati
trajno oteenje mozga. Stoga su na poticaj agencija za zatitu okolia
rafinerije poele proizvoditi bezolovni benzin. Umjesto tetraetilolova, benzinu
se dodaju neke vrste ugljikovodika djelotvornijih od tetraetilolova. Meutim
takav je benzin skuplji, a ugljikovodici koji mu se dodaju, dospiju li u
atmosferu, mogu biti uzronici raka.
Iz svega to smo naveli sljedi da su pokazatelji oneienja zraka: uveana
koncentracija ugljikovih i sumpornih oksida, prisutnost duikovih oksida i
ozona, te estice metala i ugljena.
Da bi se smanjila koncentracija otrovnih sumpornih oksida u zraku, koji su
glavni uzronici nastajanja kiselih kia, tvornice bi trebale smanjiti njihovu
koncentraciju u otpadnim plinovima prije isputanja u atmosferu. Danas se
197
koriste slijedei naini smanjenja sumpornog dioksida u otpadnim

plinovima:
a.) umjesto isputanja u atmosferu sumpor dioksid se koristi za
proizvodnju sumporne kiseline, jednog od najvanijih proizvoda
kemijske industrije. Tako tetan produkt koji nastaje u velikim
koliinama, na primjer preradom metalnih sulfida, postaje vrijedna
polazna sirovina i to je jednako vano, ne oteuje atmosferu.
b.) uklanjanje sumpornih oksida iz dimnih plinova koji nastaju
spaljivanjem ugljena provodi se upotrebom kalcijevog karbonata,
CaCO3, koji se zagrijavanjem raspada u kalcijev oksid, CaO i
ugljikov dioksid:
CaCO3(s)
CaO(s) + CO2(g)
Kalcijev oksid reagira sa sumpornim dioksidom i sumpornim trioksidom (koji

moe nastati oksidacijom sumpornog dioksida), pri emu se stvara vrst
kalcijev sulfit, CaSO3, ili kalcijev sulfat, CaSO4 , koji se lako uklanjaju:
CaO(s) + SO2(g)
CaSO3(s)
CaO(s) + SO3(g)
CaSO4(s)
c.) ugraivanjem elekrofiltera kroz koji prolaze industrijski otpadni

plinovi, bitno se smanjuje koliina vrstih estica koje se isputaju u
atmosferu (vidi str. 39. elektrofilter)
Iz svega to smo naveli moemo zakljuiti da su efekti staklenika, unitavanje
ozonskog sloja i oneienje zraka ozbiljni problemi koji zabrinjavaju
suvremeni svijet jer ugroavaju ivot na naoj planeti.
198
23. ONEIENJE I ZATITA VODA

23. 1. Voda i ivot
Sva iva bia, ljudi i biljke trebaju vodu. Ona je vaan sastojak svih
organizama, pa je tako maseni udio vode u ljudskom i ivotinjskom
organizmu oko 60 %, a u biljkama, ovisno o vrsti, i do 95 %. Zato je voda
kljuna za ivot na Zemlji? Razlog su njezina jedinstvena svojstva, od kojih
smo ve neke upoznali (vidi str. 15-18.)
Prisjetimo se.
Voda je zbog dipolnog znaaja dobro otapalo. Vodu i u vodi otopljene
mineralne tvari biljka iz tla crpi korijenjem. Voda je biljkama potrebna u
procesu fotosinteze u kojem iz vode i ugljikovog dioksida djelovanjem
svjetlosti, te pomou klorofila nastaju ugljikohidrati. Biljke crpe iz tla vie
vode nego to utroe fotosintezom pa velike koliine vode u obliku vodene
pare isputaju u atmosferu.
U naem tijelu uloga vode je viestruka. Voda kao sastavni dio probavnoga
soka, uz pomo enzima otapa hranjive sastojke. Krvlju i limfnom tekuinom,
u kojima je preteno voda, prenose se hranjivi sastojci do svih organa i
uklanjaju otpadne tvari iz organizma. Na organizam svakodnevno treba oko 2
L vode, koju pribavljamo hranom i piem.
U usporedbi sa specifinim toplinskim kapacitetom svih uobiajenih tekuina i
vrstih tvari, specifini toplinski kapacitet vode je najvei. ( Specifini
toplinski kapacitet je koliina topline koju valja utroiti da bi se jednom gramu
tvari povisila temperatura za 1oC). Zato je to bitno? Zbog velikog
specifinog toplinskog kapaciteta, voda nije podlona naglim promjenama
temperature. Zato jezera i okeani mogu iz atmosfere primiti i ponovo u
199
atmosferu osloboditi velike koliine topline, uz male promjene vlastite

temperature. Polako zagrijavanje i hlaenje mora razlog je da krajevi uz more
imaju blau klimu. Veliki toplinski kapacitet vode takoer titi iva bia od
oka koji bi mogao uslijediti zbog nagle promjene temperature. Isto svojstvo
uzrokom je njezine primjene u industrijske svrhe, za odvoenje topline koja se
oslobaa pri industrijskim procesima.
Toplina isparavanja vode takoer je velika, to znai da se pri prijelazu
tekue vode u paru vee velika koliina energije, a prijelazom vodene pare u
tekuu vodu ta se energija oslobaa. Tako Suneva toplina na Zemlji
svakodnevno zagrije i zatim ispari u atmosferu goleme koliine tekue vode.
U viim hladnijim slojevima atmosfere, vodena para se kondenzira, te se u
obliku kie ponovo vraa na Zemlju.
Oba opisana svojstva, veliki toplinski kapacitet vode i velika toplina njezina
isparavanja, omoguuju toplokrvnim organizmima da dre temperaturu krvi
unutar prikladnih granica. Tjelesne se tekuine zahvaljujui vodi sporo griju
i hlade. Zagrijano tijelo izluuje vodu u obliku znoja, koji na povrini koe
isparavanjem troi tjelesnu toplinu i tako hladi tijelo i titi ga od pregrijavanja.
ovjek troi vodu svakodnevno na svim podrujima svoga ivota i djelatnosti:
za pie, kuhanje hrane, odravanje line istoe i istoe okolia, u stoarstvu i
poljoprivredi, te u svim granama industrije. Vode za razliite namjene se
kvalitetom meusobno razlikuju. ivim biima najvanija je, svakako, pitka
voda.
Neke zanimljivosti
Ljeti se more zagrijava sporije od zraka te rashlauje zrane mase, dok se
zimi hladi sporije od zraka te zagrijava zrane mase.
Procjenjuje se da u gradu jedna osoba za pie, pripremanje hrane, linu
higijenu, pranje rublja i ienje stana potroi oko 200 litara vode dnevno.
Samo za jedno kupanje u kadi potroi se oko 350 litara vode,
Zbog velike topline isparavanja vode, navlaen predmet s kojega voda
isparava se hladi. Zato se voda koristi u industriji kao rashladno sredstvo.
Pitka voda se crpi iz podzemlja ili se za pie koristi povrinska voda. Voda
mora biti posve bistra, bez mirisa i bez boje. U njoj treba biti otopljenog
200
kisika, ugljikovog dioksida i topljivih soli, osobito kuhinjske soli, NaCl, i

hidrogenkarbonatnih soli, koji joj daju osvjeavajui okus.
Pitka voda mora zadovoljavati neke uvjete, meu kojima su najbitniji:
a.) Ne smije sadravati patogene bakterije. Ostalih bakterija u litri moe
biti najvie 200
b.) Ne smije sadravati: organskih tvari, nitrita, nitrata i amonijaka.
Navedeni duikovi spojevi mogu potjecati od organskih tvari koje
sadre duik iz otpadnih voda. Zato pitku vodu koja sadri vie od
tragova navedenih spojeva valja pomno ispitati, ne samo kemijskim
nego i biolokim analizama
c.) Ne smije sadravati eljeznih i manganskih soli, kojih ima u
podzemnim vodama. Soli eljeza i mangana moraju se ukloniti iz pitke
vode jer joj daju neugodan okus i omoguavaju razvitak eljeznih algi
koje zaepljuju vodovodne cijevi.
Nakon uklanjanja eljeznih i manganskih soli oksidacijom s kisikom iz zraka i
filtriranja nastalih netopljivih spojeva, voda se mora dezinficirati. Dezinfekcija
vode provodi se dodatkom klora, klorovog dioksida ili ozona. Ozon
najdjelotvornije ubija bakterije u vodi i oksidacijom razara organske spojeve
koje katkad nalazimo u vodi. Nedostatak ozona kao sredstva za dezinfekciju
vode njegova je slaba topljivost u vodi.
Voda se najee i najjeftinije dezinficira dodatkom plinovitog klora. Klor
reagira sa vodom, pri emu nastaju klorovodina kiselina i hiperklorasta
kiselina:
Cl2 (g) + H2O (l)
H+(aq) + Cl- (aq) + HOCl (aq)
Molekule hipokloraste kiseline, HOCl, prodiru kroz elijsku (staninu)

membranu bakterija, unitavajui u eliji (stanici) enzime koji su bitni za ivot
bakterija. Hipoklorasta kiselina, tako ubija bakterije, ali nije djelotvorna
protiv virusa, osobito onih koji uzrokuju uticu.
Osim podzemne i slatke povrinske pitke vode, kao voda za pie koristi se
oborinska voda i pogodno obraena slana voda.
Oborinska voda sadri prainu i neto otopljenih plinova iz atmosfere i
najia je voda u prirodi. Kako ne sadri otopljenih soli, bljutava je okusa.
Koristi se kao voda za pie u podrujima gdje nema drugih izvora pitke vode.
Tako se moe oborinsaka voda skupljati kao kinica u posebno izgraene
201
spremnike (u Dalmaciji gustirne). Opskrba oborinskom vodom je nesigurna jer

zavisi od godinjih doba i meteorolokim prilikama. Meutim, danas se u svijetu
pitka voda proizvodi iz slane morske ili jezerske vode tzv. desalinizacijom.
Desalinizacija je postupak kojim se primjenom fizikalnih ili kemijskih metoda iz
morske vode dobiva pitka voda. To moe biti isparavanje morske vode
djelovanjem Sunevog toplinskog zraenja, deionizacija morske vode ionskim
izmjenjivaima, odvajanje vode od soli postupkom suprotnim osmozi, taloenje
otopljenih tvari iz morske vode pomou kemikalija i cijeli niz drugih metoda.
Postupci su zbog utroka energije i korozivnosi morske vode skupi i stalno se
usavravaju.
Voda koja se koristi u industriji naziva se industrijska voda. Namjena
industrijskih voda u industrijskim procesima jest raznovrsna. Za to ne postoje
jedinstveni uvjeti koje bi takva voda trebala zadovoljiti. Na primjer industrija
papira veliki je potroa vode, koja ne mora biti bakterioloki ista. Naprotiv voda
koja se koristi u prehrambenom procesu mora biti bez organskih tvari i
bakterioloki ista jer bi bakterije mogle prouzroiti nepoeljne biokemijske
reakcije. Openito moemo rei da gotovo svaka industrija zahtijeva odreenu
kvalitetu vode.
23.2 . Glavna oneienja vode
U industriji i u kuanstvu svakodnevno koristimo svojstvo vode da dobro otapa
razliite tvari. Meutim, voda kao dobro otapalo otapa ili sa sobom odnosi i tvari
koja su oneienja povrinskih voda.
Vodu smatramo oneienom ako je koliina otpadnih tvari u njoj vea od
koliine propisane standardom o kvaliteti vode ili ako se zbog vrste prisutnih
otpadnih tvari ne moe koristiti za odreenu namjenu.
Spomenimo najvanija oneienja.
Posebno tetno oneienje povrinskih voda je nafta koja najee dospijeva u
vodu istjecanjem iz tankera to prevoze goleme koliine nafte. Ugljikovodici iz
nafte otrov su za ribe i koljke.
Otpadne vode iz industrije sadre cijeli niz razliitih tvari koja su oneienja
povrinskih voda, a njihov sastav ovisi o vrsti industrije, pa te industrijske
otpadne vode s obzirom na sastav i svojstva otpadnih voda moemo svrstati u
dvije skupine:
202
a.) otpadne vode koje preteno sadre anorganska oneienja,

ukljuujui i one koja su otrovni. To su prije svega anorganske
kiseline, luine, umjetna gnojiva, te soli metala.
b.) otpadne vode koje preteno sadre organska oneienja. To je prije
svega organski otpad petrokemijske industrije, industrije papira i
industrije organskih sintetskih materijala. Za ivi svijet osobito su
kodljive sintetske kemikalije kao to su: pesticidi, herbicidi, plastika i
deterdenti, jer ih bakterije vrlo teko razgrauju.
Dospiju li industrijske otpadne vode s veim sadrajem organskog otpada u
povrinske vode, one takoer za razgradnju organskih tvari troe kisik.
Povrinske vode ne mogu prirodnim putem nadomjestiti veliki utroak kisika,
to pogubno djeluje na ivi svijet. Otpadne vode sa poljoprivrednih dobara
mogu sadravati vee koliine nitrata i amonijaka porijeklom iz umjetnih
gnojiva. Takve otpadne vode, kao i one koje sadre fosfate mogu izazvati
bujanje algi, to opet dovodi do iscrpljenja kisika iz povrinskih voda.
Aerobne bakterije ugibaju, a proces razgradnje organskih tvari nastavljaju
anaerobne bakterije. Njihovim djelovanjem nastaju kao raspadni produkti
metan, amonijak, sumporovodik i fosfin. ivot u takvim vodama zamire. Osim
toga neke alge lue tvari koje su otrovne za stoku i ljude.
Iz nekih izvora oneienja kao to su kuanstava, bolnice, zdravstvene
ustanove ili poljoprivredna dobra, u povrinsku vodu mogu dospjeti virusi i
bakterije, uzronici zarazne utice, kolere i drugih bolesti, to izaziva teke
epidemije zaraznih bolesti i trovanja.
Veina industrijskih grana odgovorna je i za zagrijavanje povrinskih voda.
Pri viim temperaturama metabolike reakcije, kao i druge kemijske reakcije,
odvijaju se bre. Zbog toga ivi svijet u vodi troi vie kisika.
Za provoenje mjera zatita povrinskih voda, potreban je sistematski i
neprekidni nadzor njihove kvalitete. Nekoliko je pokazatelja koji nam govore
o kvaliteti vode. Jedan od njih je bioloka potronja kisika (BPK), jer je kisik
temeljni i najvaniji uvjet za odvijanje normalnih biolokih ciklusa u vodi. to
je bioloka potronja kisika vea, voda je loije kvalitete.
BPK se odreuje tako da se izmjeri koliko se kisika utroi za oksidaciju
organskih tvari pomou aerobnih bakterija u 1 L vode pri 20 oC tokom 5
dana, a izraava se u mg utroenog kisika po litri vode. istom se vodom
smatra voda u kojoj je BPK manji od 1 mg (O2)/L.
203
Drugi pokazatelj koji se zasniva na potronji kisika je:

Kemijska potronja kisika (KPK). To je mjera koliine kisika koji je
potreban za oksidaciju onih organskih tvari u vodi koje se mogu oksidirati
jakim kemijskim oksidansom.
Oneienje povrinskih voda veliki je problem jer se povrinska voda
hidrolokim ciklusom obnavlja razmjerno sporo. Zato je jedino dugotrajno
rjeenje toga problema sprjeavanje daljeg oneienja povrinskih voda. Taj
se cilj moe postii proiavanjem otpadnih voda iz kuanstva i industrije
velikih gradova prije njihovog isputanja u prirodne vodotokove.
23.3. ienje otpadnih voda
Otpadne vode su one vode koje su prole svoj namjenski krug, bilo u
kuanstvu, bilo u industriji. Te vode svrstavamo u gradske (kanalske)
otpadne vode i industrijske otpadne vode.
Gradske otpadne vode odvode se sistemom kanala u povrinske vode: rijeke,
jezera, mora. Djelovanjem otopljenog kisika i bakterija u povrinskim
vodama, organske tvari iz gradskih otpadnih voda se razgrauju do bezopasnih
anorganskih tvari. Pri tome se troi kisik, ali se on u povrinskim vodama
moe obnoviti jer je voda u dodiru sa zrakom.
Sposobnost povrinskih voda da se u prisutnosti kisika same preiavaju
nazivamo samopreiavanje (autopurifikacija). Jasno je da stepen
razgradnje organskih tvari neposredno ovisi o brzini obnavljanja kisika u
vodi, to znai o koliini vode, mijeanju i brzini njezina toka. U nedostatku
kisika, zbivat e se anaerobni procesi truljenja organskih tvari, to moe
ugroziti zdravlje ljudi i ivotinja.
Znamo da su industrijske otpadne vode vrlo razliitog sastava, koji ovisi o
vrsti industrije. Stoga su i postupci proiavanja takvih voda vrlo sloeni.
Uobiajeni su postupci: mehaniki, kemijski i bioloki.
Mehaniki postupak proiavanja otpadnih voda najjednostavniji je i koristi
se za odvajanje suspendiranih estica, njihovim taloenjem i filtriranjem.
To je prva etapa u proiavanju industrijskih otpadnih voda, u kojoj se
odvajaju krupnije estice, a provodi se tako da se voda proputa kroz talone
bazene u kojima se taloe pijesak i mulj (slika 23.1.). Istaloeni mulj se moe,
204
nakon izdvajanja i suenja iskoristiti, to ovisi o sastavu otpadnih tvari u vodi

koja se proiava. Na karaju se prije isputanja u prirodne vode, otpadna voda
dezinficira klorom da bi se unitile patogene bakterije.
Mehanikim postupkom proiavanja otpadnih voda ukloni se 40-60 %
suspendiranih estica i 25-35 % otpadnih tvari koje troe kisik.
Slika 23.1. Mehaniki postupak proiavanja otpadnih voda
Kemijski postupak proiavanja industrijskih otpadnih voda zasniva se na

koritenju razliitih spojeva koji s otpadnim tvarima stvaraju neotrovne
produkte ili produkte koji se razmjerno lako mogu ukloniti. Pri tom se uglavnom
provode reakcije neutralizacije, oksidacije i redukcije.
U kemijskom postupku esto se koristi gaeno vapno s dodatkom eljeznih ili
aluminijevih soli. Dodatkom aluminijevih soli, na primjer aluminijevog sulfata u
reakciji s gaenim vapnom, nastaje aluminijev hidroksid, voluminozni talog, koji
iz oneiene vode povlai suspendirane estice i veu koliinu bakterija:
Al2 (SO4)3 + 3 Ca (OH)2
2 Al (OH)3 + 3 Ca SO4
Kemijska metoda je skupa jer zahtijeva utroak velike koliine kemikalija i nije
dovoljno sigurna. Najbolja i najpouzdanija metoda ienja otpadnih voda je
bioloki postupak.
Bioloki postupak moe se primijeniti samostalno ili u kombinaciji s drugim
postupcima ienja vode. Postoje dva bioloka naina proiavanja industrijskih
otpadnih voda; jedan u prisutnosti kisika aerobni postupak i drugi bez
prisutnosti kisika anaerobni postupak. Djelotvorniji je aerobni postupak i zato
205
se mnogo vie primjenjuje. Tom se metodom znatno bre i potpunije provodi

razgradnja oneienja, pri emu se unitavaju organska i djelomino anorganska
oneienja. Biokemijskim reakcijama oksidacije organski spojevi, anorganski
sulfidi i amonijeve soli oksidiraju se u bezopasne ili manje tetne produkte: vodu,
ugljikov dioksid, CO2, nitratne ione, NO3- i sulfatne ione, SO42-.
Prvi stepen aerobnog biolokog postupka je mehaniki postupak proiavanja
vode, osim kloriranja vode, koji se i u ovom postupku provodi na kraju. Iz
talonika mulja voda se izlijeva u bazen ispunjen poroznim (upljikavim)
materijalom, primjerice usitnjenim koksom (slika 23.2.). U bazen se dovodi
"aktivni mulj" i zrak. Aktivni mulj zapravo je razmuljeni ugljen, obogaen
aerobnim bakterijama. (Aerobne bakterije mogu djelovati samo u prisutnosti
kisika iz zraka). Dovodei zrak aktivni mulj se odrava u lebdeem stanju.
Biolokim djelovanjem bakterija iz aktivnog mulja i oksidacijom kisika iz zraka,
organske se stvari vrlo brzo razgrauju. Talog koji nastaje razgradnjom
oneienja vraa se natrag u bazen radi ponovne upotrebe aerobnih bakterija, a
viak se sui i koristi kao gnojivo. Prije isputanja u vodotok voda se klorira.
Slika 23.2. Bioloki postupak proiavanja otpadnih voda

Premda se opisanim postupcima ienja otpadnih voda koliina oneienja
znatno smanjuje, stanovita koliina ipak ostaje.
Navedenim postupcima nije mogue ukloniti narazgradljive organske tvari,
poput pesticida. Jo je mnogo razliitih fizikalnih i kemijskih metoda koje se
koriste, ali ih je veina u eksperimentalnoj fazi.
206
24. ONEIENJE I ZATITA TLA

Dugo vremena, sve do prije dva stoljea, ovjek je polako i strpljivo mijenjao
svojstva kultiviranih biljaka i stvarao bolje uvjete za njihov razvoj. No, sve te
promjene zasnivale su se iskljuivo na bogatom iskustvu i prenoenju znanja s
narataja na narataj.
Razvojem prirodnih znanosti u 19. i 20. stoljeu i uvoenjem strojeva u
proizvodnju zapoinje nova era u poljoprivredi koja se zasniva na znanstvenim
spoznajama. Sve to dovodi do dotad nezamislivog poveanja poljoprivredne
proizvodnje, to je presudno za prehranjivanje sve brojnije populacije. To ne
znai da je ovjek postigao maksimum u tom podruju. Danas se potpuno
kontroliranim uvjetima industrijski proizvodi bilje, a u mnogim laboratorijima
u svijetu ispituju se svojstva novih kultiviranih biljaka. Presudno je, pritom,
dobro poznavanje vrsta i svojstva tla te naini ne koji emo tla zatititi od sve
veeg zagaenja i propadanja.
24.1. Sastav i vrsta tla
Tlo je rastresita prirodna tvorevina sastavljena od sitnih estica stijena i
mineralnih tvari, vode i zraka, raspadnute organske tvari i ivih
oraganizama.
Gornji sloj Zemljine kore, litosfera, povrinskim dijelom granii s atmosferom
kroz koju prodire Suneva energija i padavine. Atmosfera, Suneva toplinska
energija, padavine i klimatski uvjeti izazivaju promjene na stijenama i
mineralima, ponajprije tako da ih usitnjavaju od krupnijih do najsitnijih
estica. U prostoru izmeu usitnjenih estica zadrava se zrak i voda, u kojoj
su otopljene i raznovrsne soli. Gornji sloj tako nastalih naslaga koje izgrauju
tlo preteito su organske tvari jer se sastoji od uginulih biljaka i ivotinja.
Dakle, tla su slojevite grae.
207
Prvi sloj, mekota je sloj koji se obrauje, a prepoznajemo ga po tome to je

zbog gnojidbe tamniji. Drugi je sloj zdravica i slian je prvom sloju. Trei sloj
je podloga, a vaan je zbog propusnosti vode. Nepropusna podloga uzrokuje
da je plodni sloj tla odve vlaan, dok pjeskovita podloga uzrokuje suhou i
neplodnost tla.
Poljoprivredna tla su skup razliitih mjeavina ilovae, vapnenca, estica
pijeska i humusa. Vrste tla prikazani su u tablici 24.1.
Tablica 24.1. Vrste poljoprivrednih tla
Vrste tla
Prednosti
Nedostaci
ilovasta vie od
30 % ilovae
vapnenasta vie
od 25 %
vapnenca
velika mo upijanja i
zadravanja vode
zbog zbijenosti slabo propusna za

vodu i zrak i teko obradiva
s poveanjem masenog udjela
vapnenca poveava se neplodnost;
lako se sue i brzo troe gnojiva
humusna vie
od 20 % humusa
jaka mo upijanja i
laka obrada; dobro
apsorbiraju toplinu
laka obrada zbog
rastresitosti; dobro
propusna za vodu i
zrak
lako se obrauju i
dobro upijaju vodu
pjeskovita vie
od 60 %
silikatnog pijeska
s poveanjem masenog udjela

humusa postaju kiselija
slaba mo upijanja i zadravanja
vode; brzo se sue, daju slab
oslonac korijenju; to su siromana
tla
Najpovoljniji sastav poljoprivrednog tla je onaj kojemu je maseni udio

sastojka:
15
50 60
10 20
5 - 6
%
%
%
%
ilovae
silikatnog pijeska
vapnenca
humusa
Humusom bogato tlo je najplodnije tlo, a zbog crne boje nazivaju ga i

crnicom.
Tla koja imaju sposobnost raspada na nakupine nazivamo strukturna tla, u
kojima je najpogodniji odnos vode i zraka, jer se voda nalazi u porama
kapilara, a zrak u upljinama izmeu estica od kojih je tlo sastavljeno. Takva
tla osiguravaju aerobne uvjete, te dovoljnu koliinu vode i hrane.
208
Osim sastava tla, za uspjean rast bilja vana je i pH vrijednost tla. Prema pH
vrijednosti, tla moemo podijeliti na: kisela, bazna i neutralna. U tablici
24.2. navedeni su neki primjeri.
Tablica 24.2. Biljne vrste i pH vrijednosti tla
Vrsta biljne
Vrsta biljne
Tlo
kulture
kulture
penica
blago kiselo
krompir
pinat
blago kiselo
jagoda
graak
blago kiselo
djetelina
kukuruz
blago kiselo
paroga
Tlo
jako kiselo
jako kiselo
neutralno
neutralno
Za veinu biljnih kultura kisela tla nisu pogodna. Meutim, zbog sve veeg
oneienja zraka, duikovim i sumpornim oksidima sve je vei sadraj
duine kiseline u padavinama to uzrokuje poveanje kiselosti tla. Osim toga,
uzronici poveanoj kiselosti tla mogu biti umjetna gnojiva koja sadre duik
u obliku amonijevog iona, NH4+, te fosfor u obliku dihidrogen fosfatnog iona,
H2PO4-. Ti ioni reagiraju s molekulama vode, hidroliziraju, pri emu se
oslobaaju vodikovi ioni. Zato umjetna gnojiva valja koristiti u
kontroliranim uvjetima. Kisela tla mogu se djelomino neutralizirati
dodatkom vapnenca.
Tlo moe biti i previe bazno. To je sluaj u predjelima s malo padavina jer se
zbog pomanjkanja vode bazne tvari u tlu ne otapaju. U podrujima s izrazito
suhom klimom tlu se dodaje sumpor, koji bakterije prevodi u sulfatnu kiselinu,
a ona neutralizira tvari baznog djelovanja.
24.2. Oneienje tla otpadom
Na Zemlji se svakodnevno stvaraju goleme koliine najraznovrsnijeg, najee
vrstog otpada, ije su izvorite gradska i seoska kuanstva, sve grane
industrije i poljoprivrede, te ostala podruja ljudska djelatnosti. Kako je 98 %
vrstog otpada industrijskog porijekla, esto je rije o tvarima vrlo opasnim za
iva bia i okoli.
vrsti otpad je svaki nepoeljni ili odbaeni materijal u vrstom stanju.
(Slika 24.1.).
Opasni otpad ine sve one otpadne tvari koje ugroavaju ljudsko zdravlje i
okoli, kad se s njim nepropisno rukuje. To su:
209
- otrovne otpadne tvari kao to su cijanidi, spojevi tekih metala na

primjer olova, ive, kadmija, pesticidi, posebno organski spojevi klora i
fosfora,
- zapaljive otpadne tvari, na primjer otpadna ulja, organska otapala,
- otpadne tvari korozivnog djelovanja: kiseline i baze
- tvari zaraznog djelovanja: otpad iz bolnica i istraivakih laboratorija
- radioaktivni otpad je vrsta posebno opasnog otpada jer zbog
dugotrajnog raspadanja (nekoliko stotina do nekoliko hiljada godina)
moe ugroziti ivi svijet i mnogo godina nakon odlaganja.
Slika 24.1. Prosjeni sastav vrstog otpada

Neorganiziranim ili nepropisnim odlaganjem otpada bez primjerenog nadzora,
tetni, nerazgradljivi sastojci otpada i produkti koji nastaju njegovim raspadom
dospijevaju u okoli:
- plinoviti tetni produkti, metan, amonijak, freoni ili duikovi oksidi
dospijevaju iz otpada u atmosferu
- topljivi tetni produkti bioloki zagaivai (bakterije, virusi) ispiru se
kiom, prodiru kroz neotopljeni otpad i tlo smetlita u podzemne vode
te dospijevaju u vode i tla udaljene od smetlita. Nadzemnim tokovima
ti produkti mogu dospjeti u potoke i rijeke
- teki metali i druge otrovne tvari iz otpada mogu se zadrati u tlu iz
kojega ih mogu apsorbirati biljke. To je opasno za biljne kulture koje
rastu u blizini smetlita. Koriste li se te biljne kulture kao hrana, olovo,
krom, iva i drugi teki metali i otrovne tvari iz otpada ulaze u
prehrambeni lanac ljudi i ivotinja. Koriste li se ostaci takvih biljaka
kao prirodno gnojivo, teki metali i drugi otrovi mogu se ugraditi u tlo
i daleko od smetlita i njihovo tetno kruenje se nastavlja.
210
- kemijski otpad, odloen na neprikladno mjesto i bez kontrole moe

nakon mnogo godina od zatvaranja odlagalita prodrijeti u povrinski
sloj tla na odlagalitu i izazvati unitenje biljaka, bolesti ljudi i
ivotinja, te oteenje predmeta koji su u dodiru s takvim tlom.
24.3. Razvrstavanje i odlaganje otpada
tetno djelovanje otpada na okoli moe se sprijeiti ili barem ublaiti
organiziranim odlaganjem otpada, na prikladno odabrana, higijenska, sigurna
i nadzirana smetlita, te primjenom drugih postupaka uklanjanja i obrade
otpadnih tvari.
Higijensko smetlite nalazi se u glinenom ili muljevitom, suhom ili isuenom
tlu, koje vrlo slabo proputa vodu, a podzemne vode se nalaze na veoj
dubini. Zbog slabe vodopropusnosti takvog tla, svi sastojci ili raspadni
produkti otpada, otopljeni u dodiru s povrinskom vodom, ostaju na mjestu i
razgrauju se dalje kemijskim reakcijama s glinenom podlogom.
Dno suvremenih odlagalita otpada obloeno je plastinim materijalom, a u
odlagalite su ukljueni i sistemi za prikupljanje plinovitih i tekuih raspadnih
produkata otpada, to se vidi na slici 24.2. Tekui otpad lug nastaje u dodiru
otpadnih tvari s povrinskom vodom.
Slika 24.2. Prikaz higijenskog odlagalita otpada
Odlagalita opasnog otpada zasnivaju se na jednakim naelima kao u

suvremena higijenska odlagalita, ali ukljuuju i sistem za prikupljanje,
odvoenje i proiavanje luga (slika 24.3.)
211
Slika 24.3. Pikaz sigurnosnog odlagalita u tlu za opasni otpad

Ostalim postupcima nastoji se opasni otpad prevesti u manje opasan ili posve
nekodljiv materijal. Na primjer otpadne kiseline i luine mogu se proistiti i
vratiti natrag u koritenje ili neutralizirati. estice otrovnih tvari i tekih
metala mogu se ukloniti iz tekueg otpada filtracijom, dok se neke opasne
tvari mogu prevesti u neopasne kemijskim reakcijama redukcije ili
oksidacije.
Neke otpadne tvari mogu se i iskoristiti. Tako se razliite vrste staklenih boca,
kao to su staklene vinske i pivske boce, vraaju u tvornicu na pranje i
ponovno punjenje. Drugi nain je da se provede recikliranje. Recikliranjem
otpada otpadne tvari vraaju se u proces proizvodnje. Time se postie uteda
na sirovinama i gorivu i ujedno smanjuje koliina otpada u okoliu, to nije
zanemarivo.
Kao primjer recikliranja moe nam posluiti proizvodnja aluminija. U
prirodnim uvjetima aluminij se gotovo ne razgrauje, pa otpadni materijal od
aluminija i njegovih legura postaju ozbiljni ekoloki problem. Zato je najbolje
otpadni aluminij iskoristiti za recikliranje, tj. za ponovno dobivanje aluminija.
Pri tome je uteda na energiji ak 90 %. Kako se za proizvodnju aluminija
troi velika koliina energije, recikliranje otpadnog aluminija vaan je
postupak u njegovoj proizvodnji.
212
Otpadne tvari mogu se zbrinuti i razgradnjom. Proces razgradnje tvari pod

utjecajem topline nazivamo piroliza. Gorive otpadne tvari mogu se prevesti
pirolizom pri temperaturi 900-13000C u pepeo i plinovite produkte (slika
24.4.). Osim to se time volumen otpada znatno smanji, spalionica je dodatni
izvor topline i elektrine energije. Meutim, spalionica moe biti i izvor novih
zagaenja zraka jer se spaljivanjem, posebno opasnog otpada, mogu nastati
otrovni i tetni plinoviti i vrsti produkti. Kako to zahtijeva dodatne ureaje za
preiavanje tih produkata spaljivanje je jedan od najskupljih naina
zbrinjavanja otpadnih tvari.
Slika 24.4. Shematski prikaz spalionice opasnog otpada pri visokoj

temperaturi
Na slici 24.4. vidimo da vrsti, tekui ili muljeviti otpad ulazi u rotirajuu
komoru za spaljivanje. Pepeo i otpadna voda koji zaostaju nakon spaljivanja,
skupljaju se u spremniku, a plinoviti produkti odvode se u drugu komoru za
spaljivanje u kojoj se spaljuju pri temperaturi od 13000C. I na dnu druge
komore skuplja se pepeo i otpadna voda. Na kraju se preostali plinovi i vrste
estice provode kroz sistem za proiavanje plina, gdje se uklanjaju
neizgorene estice, a ugljikov dioksid, vodena para i zrak isputaju se u
atmosferu. Pepel koji nastaje u razliitim fazama proizvodnje mora se odloiti
na sigurno odlagalite, a otpada voda prije isputanja u prirodne tokove mora
se preistiti.
213
LITERATURA
LITERATURA
1. Alekovi J.:
Metoda odreivanja starosti fosila,
www.autoteka.com/escola/kem
2. Biljakovi K.:
Staklo superstrukture nova faza u sistemima
modulirane gustoe naboja ili spina
www.autoteka.com/eskola/kem
3. Bievi S.:
Neorganska hemija, Svjetlost, Sarajevo, (1984).
4. Brown T L., Le May, Jr.H.E., Bursten B.E.:
Chemistry, Prentice Hall International, Inc,
(1997)
5. Begi S.:
Ekologija (zrak, voda, tlo), Tuzla, (2000)
6. Brieu Ph., Musser G.:
Veliki prasak, University of Michigan,
Astronomical Society of the Pacific
www.aspsky.org./education
7. Cerjan Stefanovi .:
Ionski izmjenjivai u zatiti voda kemijske
industrije
www.mzt.hr
8. Chang R.:
Chemistry
McGraw-Hill, Inc., New York, (1999)
217
9. Dopua B.:
www. hr.znanost i istraivanje. Kemija
10. iki D. i grupa autora:
Ekoloki leksikon, www.knjiga.biz
11. ukovi J. i dr.:
Tehnologija vode, Beograd, (2000)
12. ukovi J.:
Hemija atmosfere, Beograd, (2001)
13. ukovi J.:
Zatita ivotne sredine, Svjetlost, Sarajevo, (1990)
14. Filipovi I., Lipanovi S.:
Opa i anorganska kemija, kolska knjiga,
Zagreb, (1987)
15. Felder R. M., Rousseau R.W.:
Elementary Principles of Chemical Peocess
3rd edition, John Wiley and Sons, Inc., New
York
16. Fisher D.:
Elektro magnetski spektar, University of Califo-rnia, Santa Cruz, www.aspsky.org/education/
17. Fraknoi A.:
Uvodni rjenik za astronomiju, Astronomical
Society of the Pacific,
www. aspsky.org./education/
18. Generali E.:
www. ktf-split.hr/periodni/abc
218
19. Jankovi M.:

Historija hemije-Povijest kemije
Univerzitetska knjiga, Sarajevo, (1999
20. Jakobovi Z.:
Leksikon mjernih jedinica, kolska knjiga, Zagreb,
(1991)
21. King C. J.:
Separation Processes Mc GrawHill,
New York, (1997)
22. Kolbah D.:
Prirunik za kemiare, SKTH, Zagreb, (1986)
23. Kosti V., Kosti Lj.:
Hemijsko-tehnoloki leksikon, Rad, Beograd,
(1980)
24. Kosteri R.:
Teki metali u ivotnoj sredini, Nauni institut za
ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad, (1997)
25. Latscha H.P., Klein H.A.:
Anorganische Chemie
Springer, Heidelberg, (1994)
26. Leroti D.:
titi okoli, Udruga za demokratsko drutvo
www.lerotic.de/dada/
27. Mayer D.:
Kvaliteta i zatita podzemnih voda,
Hrvatsko drutvo za zatitu voda, Zagreb, (1993)
219
28. Metiko Hukovi M.:

Novi materijali i katalizatori za visoke tehnologije
www.mzt.hr
29. Myerson G.:
Ekologija i kraj postmoderne
www.knjiga.biz
30. Noll K.E. et al.
Recovery, Recycle and Reuse of industrial Waste,
Hemis Publishers, Chelsea, Michigan, (1995)
31. Omanovi M.:
Prilog strategiji odrivog razvoja u Bosni i
Hercegovini, FDA, KRUG 99 Sarajevo,
Sarajevo - Zenica, (2000)
32. Omanovi M.:
Problemi zatite okoline u proizvodnji i preradi
metala, I dio, Dom tampe Zenica, (1991)
33. Pai I. Z.:
Zimsko odravanje puteva, Rudarsko-geolokigraevinski fakultet, Tuzla, (2003)
34. Petreski A., Sever B.:
Kemija, profil International, Zagreb, (1994)
35. Petrovski P.:
Opta i neorganska hemija, Univerzitet u Tuzli,
Rudarsko-geoloki fakultet-Tuzla, Tuzla, (1993)
36. Potonik V.:
Obrada komunalnog otpadasvjetska iskustva,
Zagreb, (1997)
220
37. Prohi E.:

Upotreba sekvencijalne ekstrakcijske analize i
normalizacije podataka u analizi okolia i
istraivanja mineralnih sirovina, predavanje na
SGD, 19. januarja 1999, www.zrc-sazu.si
38. Radovanovi M.:
Kisela zagaenja-protiv oveka i prirode
www.znanje.co.yu
39. Redi S.:
Geoloka podloga kao ekoloki faktor
www.pmf.unsa.ba/biologija/
40. Rikovski I.:
Neorganska hemija
Graevinska knjiga, Beograd, (1997)
41. Stojakovi .:
Neorganska hemija
Tehnoloko-metalurki fakultet, Beograd, (1986)
42. Simeon V.:
Periodni sustav saetak kemije,
www.drvo-znanja.com
43. Sullivan B. John, Krieger R. Cary.:
Clinical Environmental Health and Toxic
Exposures, Lippincott Williams and Wilkins,
Philadelphia, USA, (2001)
44. timac T.:
Globalno zagrijavanje,
www.astro.hr/uionica/staklenik
221
45. Tedeschi S.:

Assessment of the Environmental Capacity of
Enclosed Sae, Mar. Pol. Bul, 23, (1991)
46. Tkalec M., Borovnjak B. Zlatari, Petreski A.:
Anorganska kemija, kolska knjiga, Zagreb,
(1998)
47. Tomaevi S., Zrili R., ubela D.:
Nauka o materijalima, Fakultet za metalurgiju
i materijale Zenica, Univerzitet u Baja LuciMainski fakultet, (1999)
48. Tomaevi S.:
Dizajniranje tehnikih materijala, Apex,
Zenica, (1999)
49. Tuhtar D.:
Zagaenje zraka i vode
Svjetlost, Sarajevo, (1990),
50. Van der Krogt P.:
Elementymology end Elements Multidict Carbonium, www.wanderkrogt.net/elements/
51. Wiberg E.:
Anorganska kemija,
kolska knjiga, Zagreb, (1967
52. ukin E. ari M. i suradnici: Medicina rada,
www.knjiga.biz
53.
Gospodarenje otpadom Zagreb 96,

IV Meunarodni simpozij, Zagreb
20-22. 11. 1996. Zagreb, (1996)
222
54.
Institut Ruer Bokovi-Laboratorij za

mjerenje niskih aktivnosti, www.irb.hr/zef/c14lab/Uzorkovanje
55.
Hemijsko-tehnoloki prirunik- Fiziko

hemijske metode, Rad, Beograd, (1985)
56.
Gospodarenje komunalnim otpadom

Bavarska iskustva,
Zagreb, (1999)
57.
Metali u hrani i okoliu Znanstveni skup,

zbornik radova, Hrvatsko farmaceutsko drutvo,
1-3 lipnja 1994. Stubike Toplice
58.
O cementu
www.tck.hr/hr/products
59.
Terapija ozonom: je li ozon zagaiva ili

iscjelitelj?
www.medicina.hr
60.
CO2 laser
www.rc.fer.hr
61.
Ekologija
www.ekologija.net
223
DODACI
D 0.1. Osnovne fizike veliine i jedinice meunarodnog sistema

Fizika veliina
naziv
simbol
duljina
l
masa
m
vrijeme
t
elektrina struja
l
termodinamika
T
temp.
mnoina tvari
n
intenzitet
Iv
svjetlosti
Osnovna SI jedinica
naziv
simbol
metar
m
kilogram
kg
sekunda
s
amper
A
kelvin
mol
mol
kandela
cd
D 0.2. Doputene jedinice izvan SI

Fizika
veliina
Duljina
Masa
Volunen
Vrijeme
Brzina
Tlak
Energija
Naziv
Oznaka
Definicija
morska milja
karat
tona
litra
sat
minuta
vor
bar
elektronvolt
t
l, L
h
min
bar
eV
1852 m
0,0002 kg
1000 kg
1,000028 dm3
3600 s
60 s
milja h-1
100000 Pa
1,60 10-19 J
227
D 0.3. Neke izvedene SI jedinice

Znak
Znak
Fizika fizike
JedinDefinicija
jedinveliina veliiica
jedinice
ice
ne
povrina
m2
volumen
gustoa
m3
kg m-3
sila
njutn
kg m s-2
pritisak
paskal
Pa
Nm-2 = m-1 kg s-2
energija
dul
N m = m2 kg s-2
Veza starih
jedinica s
SIjedinicama
koliinska
(mnoinsk
a) konc.
molarni
volumen
toplinski
kapacitet
entropija
molarni
toplinski
kapacitet
molarna
entropija
specifini
toplinski
kapacitet
molarna
energija
napetost
povrine
dinamika
viskoznost
elektrini
potencijal
elektrini
naboj
mol m-3
Vm
m3 mol-1
JK-1=m2 kg s-2 K-1
JK-1=m2 kg s-2 K-1
Cm
JK-1 mol-1 =
= m2 kg s-2 K-1mol-1
Sm
JK-1 mol-1 =
= m2 kg s-2 K-1mol-1
JK-1kg-1 = m2s-2K-1
Em
Jmol-1 =
= m kg s-2 mol-1
din = 10-5 N
kp = 9,806 N
bar = 105 Pa
atm=101325 Pa
mmHg=133,3 Pa
erg = 10-7J
cal = 4,186 JK
kWh = 3,6106 J
Nm-1, Jm-2 = kg s-2
din cm-1 =10-3

Nm-1
erg cm-2 =
= 10-3J m-2
Pa s = kg m-1s-1
P = 10-1 Pa s
volt
JC-1 = m2 kg s-3A-1
kulon
As
228
D 0.4. Neke osnovne prirodne konstante

Znak
i
relaci
ja
Konstanta
brzina svjetlosti u
vakuumu
elementarni
naboj
Planckova
konstanta
gravitacijska
konstanta
Avogadrova
konstanta
atomska masena
konstanta
plinska konstanta
idealnog plina
Boltzmanova
konstanta
Faradejeva
konstanta
c0
Vrijednost
m
2,997 924 58108 s
1,602 177 33 (1 0,3010-6)

10-19C
6,626 075 5 (1 0,6010-6)
10-34Js
e
h
G
-4
6,67259(1 1,2810 )10
-11
Nm 2
kg 2
NA; L 6,022136(1 0,5910-61023mol-1

mu; u
R
k=
R
L
F=eL
1,660 540 2 (1 0,5910-6)10-27

kg
8,314 510 (1 8,410-6)
J
molK
1,380 658 (1 8,510-6)10-23

9,648 530 9 (1 0,30104)
J
K
C
mol
229
D 0.5. Prefiksi decimalnih jedinica

Prefiks
deci
centi
mili
mikro
nano
piko
femto
ato
10-1
10-2
10-3
10-6
10-9
10-12
10-15
10-18
Simbol
d
c
m
n
p
f
a
Prefiks
10
102
103
106
109
1012
1015
1018
Simbol
deka
hekto
kilo
mega
giga
tera
peta
eksa
da
h
k
M
G
T
P
E
D 06. Grki alfabet

A
B
E
Z
H
alfa
beta
gama
delta
epsilon
zeta
eta
theta
I
K
M
N
jota
kapa
lambda
mi
ni
ksi
omikron
pi
230
ro
sigma
tau
ipsilon
fi
hi
psi
omega
RJENIK POJMOVA
RJENIK POJMOVA
ADSORPCIJA je vezivanje jedne tvari na povrinu druge tvari zbog

djelovanja molekulskih sila. To je pojava da se na graninoj povrini izmeu
dviju faza (povrini vrstog tijela okruenog tekuinom ili plinom)nakuplja
neka tvar u koncentraciji veoj nego to vlada u unutranjosti susjednih faza.
Tvar na kojoj se vri adsorbcija naziva se adsorbens. Za dobre adsorbense
karakteristino je da imaju vrlo veliku povrinu.
AEROBNE BAKTERIJE (mikroorganizmi) za iji ivot je neophodna
dovoljna koliina kisika. Suprotno, ANAEROBNI organizmi mogu ivjeti bez
kisika.
AEROSOL je koloidni sistem u kojem je disperzno sredstvo plin, a disperzna
faza tekuina ili vrsta tvar.
AFINITET PREMA ELEKTRONU je energija koja se oslobaa ili je valja
utroiti da atom u plinovitom stanju primi elektron i postane negativno nabijen
ion.
AGAR-AGAR je tvar dobivena iz crvenih morskih algi. Slui za pripremanje
podloga za mikrobioloke preparate i umjesto elatine u prehrambenoj
industriji.
AKCELERATORI, to su naprave koje slue za ubrzavanje nabijenih estica
(protona, deuterona). estice se pod utjecajem elektrinog polja ubrzavaju, a
pomou magnetnog polja zadravaju unutar odreenog prostora. Kad postignu
dovoljno veliku brzinu (tj. dovoljno veliku energiju) usmjeravaju se na metu
koju elimo bombardirati. Najpoznatije vrste akceleratora su ciklorton,
sinhrotron, betatron.
AKTINIDI su elementi sedme periode periodnog sistema elemenata iji
elektroni popunjavaju kao posljednje 5f orbitale, pripadaju f bloku.
Atomski broj aktinida je od 90-109, a ime su dobili po aktiniju prvom lanu
tog niza elemenata.
AKTIVIRANI KOMPLEKS je vrlo kratko ivua molekulska vrsta koja
nastaje pri sudaru molekula reaktanata.
233
AKTIVITET OTOPLJENE TVARI (a) predstavlja stvaranu ili efektivnu

koncentraciju otopljene tvari u otapalu (a = c).
AKTIVNOST OTOPLJENJE TVARI v. aktivitet otopljene tvari
AKUMULATAORI su kemijski izvori istosmjerne struje, u kojima su reakcije
na elektrodama gotovo potpuno reverzibilne.
ALKEMIJA, obuhvaa stara kemijska znanja i vjetine. Potjee od starih
Egipana, a razvijali su je Arapi i prenijeli u Europu, gdje se od 4. do 18.
stoljea svela na pronalaenje naina za pripremanje zlata iz drugih metala
pomou kamena mudraca, pronalaenje eliksira ivota koji bi ouvao
vjenu mladost i dr. Moe se smatrati preteom moderne kemijske znanosti
koja se poela razvijati u 18. st.
ALKOTEST je test kojim se dokazuje alkohol u dahu neke osobe, baziran na
reakciji alkohola sa utim bikromat-ion (Cr2 O72 ) i etanolom.
ALOTROPIJA je pojava da se neka elementarna tvar nalazi u dva ili vie
molekulna ili strukturna oblika..
ALUMINOTERMIJA postupak redukcije (pri emu se postiu visoke
temperature) pomou metalnog aluminija, odnosno aluminija u prahu.
Reakciju aluminija i kisika prati veliko oslobaanje energije. Pri zagrijavanju
smjese nekog metalnog oksida sa aluminijem u prahu dolazi do burne reakcije
i razvijanja visoke temperature. Ovo se koristi za izdvajanje nekih metala
(krom, mangan). U tehnici se aluminotermija koristi za zavarivanje metala pri
emu se upotrebljava termit smjesa aluminija u prahu i oksida eljeza
(Fe3O4).
AMFOTERNA JEDINJENJA (amfoliti), odnosno amfoterni elektroliti,
kemijska jedinjenja koja reagiraju i kao baze i kao kiseline, jer daju soli i sa
bazama i sa kiselinama; na pr., aliminij hidroksid.
AMFOTERNI ELEMENTI, elementi koji pod odreenim uvjetima mogu
stvarati katione, a pod drugim anione, tj. jednom se vladaju kao metali, a drugi
put kao mataloidi.
AMORFNE TVARI su tvari koje nemaju pravilnu unutranju grau i zato ih
ne smatramo pravim vrstim tvarima, ve jako pothlaenim tekuinama.
234
ANION je negativno nabijena estica koja se moe sastojati od jednog ili vie
atoma.
ANODA je elektroda na kojoj se odvija oksidacija.
ANOMALIJA VODE je pojava da je gustoa leda manja od gustoe vode.
APSORPCIJA(absorpcija) (lat. absorbere = gubiti) je pojava da tvar iz jedne
faze prelazi graninu povrinu i u drugoj fazi se vie ili manje jednolino
raspodjeljuje u koncentraciji veoj nego to je u unutranjosti prve faze.
APSORPCIJA SVJETLOSTI je pojava da neke tvari upijaju svjetlost
odreenih valnih duljina.
AREOMETAR je jednostavan ureaj za odreivanje gustoe, koji radi na
osnovi Arhimedovog zakona.
ATMOSFERSKI PRITISAK je pritisak koji uzrokuje Zemljina atmosfera.
ATOM je stabilan i neutralan sistem jedne jezgre i odreenog broja elektrona.
To je najsitnija estica kemijskog elementa koja moe samostalno postojati i
koja se moe spajati s drugim istovrsnim ili raznovrsnim atomima.
ATOMSKI BROJ (znak:Z) je broj koji odreuje vrstu atoma, a jednak je broju
protona u jezgri i broju elektrona u elektronskom omotau.
ATOMSKI KRISTALI su kristali graeni od atoma meusobno povezanih
kovalentnim vezama.
AVOGADROV BROJ je broj estica u uzorku koliine (mnoine) 1 mol i
iznosi 6,022 10 23.
AVOGADROV ZAKON je zakon prema kojem plinovi jednakih volumena pri
istom pritisku i temperaturi sadre jednak broj estica, prema tome i jednake
koliine (mnoine) plina.
AVOGADROVA KONSTANTA (znak: NA ili L) dobije se dijeljenjem
brojnosti jedinki u uzorku njegovom koliinom (mnoinom). Vrijednost joj je
6,022 10 23mol-1. To je molarna brojnost estica, odnosno broj estica po
jedinici (koliine) mnoine.
AZBEST, magnezijev silikat, vlaknasti sjajni mineral. Nesagoriv je i lo je
vodi topline i elektriciteta. Mnogo se upotrebljava za izradu nesagorivih
235
tkanina, za izolaciju topline i od vatre u elektroindustriji, kemijskim

laboratorijima i graevinarstvu za pripremanje azbest-betona (azbest-cementa:
od 3 dijela cementa i 1 dijela azbesta).
BATERIJE su kemijski izvori istosmjerne struje, u kojima su reakcije na
elektrodama nepovratne.
BAZE su tvari koje mogu primiti proton (proton akceptori).
BJELANEVINE (proteini), sloeni organski spojevi sastavljeni od mnogo
molekula aminokiselina koje su meusobno vezane peptidnom vezom CONH-. To su visokomolekularni polipeptidi ija se molekularna teina kree
od nekoliko desetaka hiljada do jednog ili vie milijuna. Glavna su graa
protoplazme ive stanice (elije) nositelja svih ivotnih funkcija. Sve
bjelanevine sadre ugljik, vodik, kisik i duik, a veina jo i sumpor i fosfor,
dok neke sadre i jod i eljezo.
BROJNOST JEDINKI je fizika veliina za broj jedinki, oznaava se s N, a
jedinica joj je 1.
BRZINA KEMIJSKE REAKCIJE je promjena (mnoinske) koliinske
koncentracije produkata ili reaktanata s vremenom.
CENTAR SIMETRIJE je zamiljena taka unutar kristala koja je jednako
udaljena od dvije nasuprot, istovrsne i paralelne probe.
COULOMBOV ZAKON: sila privlaenja izmeu nabijenih estica
proporcionalna je umnoku njihovih naboja, a obrnuto proporcionalna
kvadratu njihove udaljenosti
(F = k(q1 g2/r2)).
CURIJEVA TEMPERATURA ili Curujeva taka je temperatura na kojoj
materijal postaje paramagnetian. Poveanjem temperature oscilacije atoma i
iona u kristalnoj reetki su tako velike da dolazi do proizvoljne orijentacije
rezultirajuih magnetskih momenata i metal prestaje biti feromagnetian. Za
eljezo se to dogaa na temperaturi od 560 C, a kod nikla na 356 C. Ime je
dobila u ast francuskog fiziara Pierre Curie (1859-1906).
ISTE TVARI se uvijek sastoje samo od jedne vrste estica, koje mogu biti
atomi ili molekule.
VRSTA TVAR je svaka tvar koja ima kristalnu grau, stalni oblik i volumen.
236
DEFEKTOSKOPIJA (lat. defectus nedostatak) skup metoda za otkrivanje

nedostataka u kontroli razliitih materijala i proizvoda. Defektoskopija otkriva
na primjer nehomogenost materijala, pukotine, naprsline, nedovoljno vrsta
mjesta, neispravne avove itd. U tu svrhu se koriste razliiti aparati
(defektoskopi) koji rade na bazi kapilarnih, luminiscentnih, rendgenoskopskih,
magnetskih, ultrazvunih i drugih fizikalnih metoda.
DELOKALIZIRANI ELEKTRONI su oni elektroni koji ne pripadaju jednom
atomu, ve se rasprostiru oko vie atoma ili iona.
DESTILACIJA, odvajanje tekuine od njezinih nehlapljivih sastojaka.
Tekuina se pretvori u paru grijanjem na temperaturi vrelita, a pare se zatim
odvode u hladnjak gdje se ponovo kondenziraju u tekuinu (destilat). Za
odjeljivanje smjesa tekuina s razliitim vrelitem primjenjuje se frakciona
destilacija kod koje se kao posebni destilati odvoje komponente koje se ispare
u odreenom temperaturnom razmaku. Kod organskih tvari osjetljivih na
poviene temperature upotrebljava se vakuum destilacija tj. postupak se
izvodi uz snieni pritisak ime se sniava i vrelite.
DIFUZIJA, meusobno mijeanje molekula plinova, tekuina ili vrstih tijela.
Uzrok difuzije kod plinova i tekuina je termiko gibanje (kretanje) molekula,
a kod vrstih tijela meusobno izmjenjivanje molekula u prostornoj reetki.
Difuzija se najbre odvija u plinovima, sporije u tekuinama, a najsporije u
vrstim tijelima.
DIJALIZA je metoda ienja koloidnih sistema od sastojaka ije su estice
manje o koloidnih pa mogu prolaziti kroz polupropusnu membranu.
DINAMIKA RAVNOTEA je stanje u kojem su izjednaene brzine polazne
i povratne rakcije.
DIPOL INDUCIRANI DIPOL SILE v. sila dipol inducirani dipol.
DIPOL-DIPOLNE SILE su van der Waalsove privlane sile elektrostatske
prirode koje djeluju izmeu suprotno nabijenih krajeva dipolnih molekula.
DIPOLNA MOLEKULA je molekula sastavljena od dvaju ili vie atoma
razliitih elektronegativnosti, u kojoj se teite pozitivnog i negativnog naboja
ne nalazi u istoj toki (vidi polarne molekule).
DIPOLNI MOMENAT je veliina koja se javlja kod polarnih molekula, a
jednaka je umnoku naboja i udaljenosti sredita pozitivnog i negativnog
naboja.
237
DIPOLNI MOMENAT v. elektrini dipolni moment

DISOCIJACIJA v. elektrolitika disocijacija.
DISPERZIJA je proces rasprivanja.
DISPERZNA FAZA je tvar koja je rasprena u drugoj tvari.
DISPERZNO SREDSTVO je tvar u kojoj je rasprena neka druga tvar.
DISPROPORCIONIRANJE, je reakcija u kojoj se jedna te ista molekula i
oksidira i reducira.
DRUGI FARADAYEV ZAKON: mnoine tvari izluene na elektrodama istom
mnoinom elektriciteta odnose se obrnuto razmjerno broju izmijenjenih
elektrona u tim reakcijama.
DRUGI ZAKON TERMODINAMIKE: entropija Svemira raste tijekom svake
prirodne promjene.
DULJINA KOVALENTNE VEZE je udaljenost izmeu jezgara atoma koji
sudjeluju u toj vezi...
DVOSTRUKA KOVALENTNA VEZA je kovalentna veza koja nastaje
stvaranjem dvaju zajednikih elektronskih parova izmeu dva atoma.
EBULIOSKOPIJA je metoda odreivanja relativne molekulske mase tvari
povienjem vrelita.
EBULIOSKOPSKA KONSTANTA (Kb) je konstanta proporcionalnosti
izmeu vrelita otopine i molalnosti otopljene tvari (t = Kb b).
EGZOTERMAN PROCES je proces u kojem sistem predaje toplinu okolini
(H<0).
ELEKTRINI DIPOLNI MOMENT (znak:) je veliina koja ovisi o naboju
i meusobnoj udaljenosti atoma u molekuli (dipolni moment).
ELEKTRODA je elektriki vodljiva tvar uronjena u talinu ili otopinu
elektrolita na kojoj se odvija prijenos elektrona izmeu okidiranog i
reduciranog stanja tvari.
ELEKTRODNI POTENCIJAL v. standardni redukcijski elektodni potencijal
238
ELEKTROFOREZA je pojava gibanja elektriki nabijenih koloidnih estica

djelovanjem istosmjernog elektrinog polja.
ELEKTROKEMIJSKA KOROZIJA je korozija uvjetovana nastajanjem
galvanskog lanka.
ELEKTROKEMIJSKI LANCI su sistemi
meudjelovanja kemijske i elektrine energije.
kojima
dolazi
do
ELEKTROLIT je tvar ija otopina ili talina provodi elektrinu struju.

ELEKTROLITIKA DISOCIJACIJA je proces rastavljanja nekih tvari pri
otapanju na pozitivno i negativno nabijene estice ione.
ELEKTROLITSKI MOST je staklena U-cijev napunjena otopinom
odgovarajueg elektrolita koji omoguuje nesmetan prolaz struje izmeu dva
polulanka.
ELEKTROLIZA je proces u kojem elektrina energija uzrokuje odvijanje
nespontane kemijske reakcije.
ELEKTROLIZNI LANAK je sistem u kojem se elektrina energija pretvara
u kemijsku energiju.
ELEKTROMOTORNA SILA (EMS, E ) je razlika napona katode i anode
galvanskog lanka kad kroz lanak ne tee struja.
l
ELEKTRON (znak e ili e-) je elektrino negativno nabijena estica. Naboj mu

je jednak elementarnom elektrinom naboju koji iznosi 1,602 10-19 C, a masa
9,109 10-31kg. Izgrauje elektronski omota atoma.
ELEKTRONEGATIVNOST je mjera sposobnosti atoma da privue elektrone
drugih atoma koji sudjeluju pri stvaranju kemijske veze.
ELEKTRONEGATIVNOST je sposobnost atoma da privue elektrone drugih
atoma koji sudjeluju u kemijskoj vezi. Izraava se koeficijentom
elektronegativnosti.
ELEKTRONSKA KONFIGURACIJA prikazuje raspad elektrona u atomu u
energetske razine i orbitale.
ELEKTRONSKI OBLAK je prostor oko jezgre atoma za koji postoji velika
vjerojatnost da se u njemu nalazi elektron. Karakteristian je za svaku orbitalu,
239
a obino se prikazuje graninom povrinom koja zatvara volumen unutar

kojeg elektron provede 90 do 95 % vremena.
ELEKTRONSKI OMOTA v. elektronski oblak
ELEMENTARE TVARI su oblik u kojem se elementi javljaju u prirodi. Te
tvari su graene od istovrsnih atoma.
ELEMENTARNA ELIJA KRISTALNE REETKE je najmanji dio u
kristalnoj strukturi tvari koji se periodiki ponavlja du kristalografskih osi.
ELEMENTARNI NABOJ e, najmanji mogui elektrini naboj i iznosi
1,602 10-19 C..
ELEMENTI GLAVNIH SKUPINA su elementi koji se nalaze u s i p-bloku
prirodnog sistema elemenata.
ELOKSIRANJE je stvaranje oksidnog sloja na povrini aluminija
elektrolitikom oksidacijom.
EMISIJA SVJETLOSTI je pojava da neka tvar ili atom isijava svjetlosnu
energiju.
EMPIRIJSKA FORMULA oznaava samo odnos broja atoma u nekoj
molekuli ili formulskoj jedinki, a ne i njihov stvaran broj.
EMULGATOR je tvar koja stabilizira emulziju.
EMULZIJA je koloidni sistem u kojem su disperzno sredstvo i disperzna faza
tekuine.
ENDOTERMNA KEMIJSKA REAKCIJE ENOTERMAN PROCES je
onaj u kojem sistem prima toplinu iz okoline (rH>0).
ENERGIJA AKTIVACIJE (Ea) je najmanja energija potrebna da nastane
aktivirani kompleks.
ENERGIJA IONIZACIJE (znak: Ei) je energija koju je potrebno dovesti
atomu da bi nastao pozitivno nabijeni ion.
ENERGIJA KEMIJSKE VEZE je energija koju valja utroiti da bi se
kemijska veza prekinula.
240
ENERGIJA KRISTALNE REETKE je energija koju valja utroiti da bi se

kristal rastavio na pojedinane estice (atome, ione). Ukazuje na jakost veze
izmeu estica (atoma, iona) u vrstom stanju.
ENERGIJA VEZE je energija koju valja dovesti da bi se veza razorila.
ENTALPIJA IZGARANJA ( cH) je promjena entalpije koja prati potpuno
izgaranje uzorka.
ENTALPIJA OTAPANJA je promjena entalpije koja prati otapanje tvari pri
nastajanju beskonano razrijeene otopine.
ENTALPIJA REAKCIJE (rH) je termodinamika veliina kojom se
opisuju promjene topline u nekom sistemu pri stalnom pritisku.
ENTROPIJA (S) je mjera nesreenosti sistema.
FARADAYEVA KONSTANTA (F) je umnoak Avogadrove konstante i
elementarnog naboja (F = 96 485 C mol-1).
FARMAKOPEJA, ljekopis, skup slubenih i obaveznih propisa o nainu
izrade ispitivanja, uvanja i doziranja lijekova.
FAZA je dio heterogenog sistema koji je fiziki razliit od ostalog dijela
sistema.
FAZNI DIJAGRAM pokazuje
odreenoj temperaturi i pritisku.
odnose izmeu faza nekog sistema pri
FENOLFTALEIN je kiselinsko-bazni indikator (u kiselom bezbojan, u

baznom ljubiast).
FEROMAGNETIZAM.
Feromagnetine
tvari,
unutar
odreenog
temperaturnog podruja, zadravaju magnetska svojstva kada se ukloni
vanjsko magnetno polje. Pri obinim temperaturama jedino su eljezo, nikal,
kobalt i njihove legure feromagnetini. Feromagnetizam nastaje zbog toga to
feromagnetine tvari sadre mala podruja (domene) u kojima su magnetski
momenti pojedinih atoma orijentirani u istom smjeru. Uklanjanjem vanjskog
magnetskog polja ovi materijali i dalje zadravaju svoj magnetizam.
Poveanjem temperature iznad Curiejeve temperature (ili Curiejeve take)
feromagnetini materijali postaju paramagnetini.
241
FILTRACIJA, razdvajanje vrstih tvari od tekuine prolaskom kroz sredstva

koja vrste tvari zadravaju, a tekuinu proputaju (filtri).
FIZIKE PROMJENE su promjene pri kojima ne dolazi do promjene sastava
tvari, ve samo do promjene njenog agregatnog stanja, oblika ili volumena.
FLOGISTONSKA TEORIJA, nekadanje naputeno tumaenje po kome pri
sagorijevanju dolazi do gubitka hipotetike supstancije s negativnom
vrijednou, nazvane flogiston. Oborio ju je Lavoisier (Lavoazije), koji je
dokazao da je poveanje teine oksidirane supstancije posljedica spajanja s
kisikom.
FLUID je tijelo koje nema stalan oblik (tekuina, plin).
FORMULSKA JEDINKA je zamiljena estica ija formula daje najmanji
odnos broja pojedine vrste estica u ionskom kristalu.
FOTOKATALITIKE REAKCIJE su fotokemijske reakcije u kojima je
svjetlost katalizator.
FOTOKEMIJSKE REAKCIJE su reakcije uzrokovane djelovanjem svjetlosti.
FOTOLITIKE REAKCIJE su fotokemijske reakcije u kojima je koliina
(mnoina) nastale tvari proporcionalna koliini (mnoini) apsorbiranih fotona.
FOTON je kvant zraenja (hv).
FOTOSINTEZA (foto kemijske reakcije) je kemijski proces kojim zelene
biljke sintetiziraju organske spojeve iz ugljikovog(IV) oksida i vode u
prisustvu suneve svjetlosti.
GALVANIZACIJA je elektrokemijsko nanoenje jednog na povrinu drugog
metala.
GALVANSKI LANAK je naprava u kojoj se redoks-reakcija moe provesti
na neizravan nain.
GEL je koloidni sistem u kojem je disperzna faza mreaste strukture i u koju
je uklopljeno disperzno sredstvo.
GIBBSOVA ENERGIJA (G) je dio energije nekog sistema sposoban za
obavljanje kemijskog rada (G = H TS).
242
GORIVNI LANCI su elektrokemijski ureaji u kojima se energija sadrana

u nekom kemijskom elementu ili spoju prevodi u istosmjernu elektrinu struju,
a reakcije na elektrodama nisu reverzibilne.
GRUBO DISPERZIVNI SISTEM je sistem u kojem je veliina estica
disperzne faze vea od 200 nm.
GUSTOA () je omjer mase i volumena neke tvari ( = m/V).
HEKSAGONSKA GUSTA SLAGALINA je kristalna tvorevina u kojoj su
strukturne jedinice (atomi, ioni) rasporeeni na uglovima estostrane prizme i
u sreditu njezinih baza, a tri atoma rasporeena su unutar prizme.
HEMOGLOBIN sloena bjelanevina koja sadri 6% hematina (krvna boja,
kemijski srodna klorofilu) i 94% globulina. Sastavni je dio crvenih krvnih
tjelaaca. U organima za disanje vee se s kisikom u oksihemoglobin, koji se
u elijama (stanicama) raspada na kisik i hemoglobin, pa tako prenosi kisik iz
dinih organa u tkiva.
HESSOV ZAKON: ako se kemijska reakcija moe prikazati nizom
pojedinanih koraka, ukupna promjena entalpije je zbroj promjena entalpija
pojedinih koraka.
HETEROGENA SMJESA je smjesa u kojoj pojedine komponente ostaju
fiziki odijeljene i u kojoj se sastojci mogu vidjeti prostim okom ili
mikroskopom. Ima promjenjiv sastav i svojstva.
HIDRATIZIRANI ION je ion na koji je vezan odreeni broj molekula vode.
HIDRATNE SOLI su soli koje kristaliziraju s odreenim brojem molekula
vode.
HIDRIRANJE (HIDROGENIZACIJA), adiranje vodika na nezasiene
organske spojeve. Redovito uz pomo katalizatora (nikal, kobalt, platina itd.).
Na taj se nain iz tekuih ulja dobivaju vrste masti; iz ugljena ili katrana
proizvodi se umjetni benzin itd.
HIDROFILNI SOL je sol ija je disperzne faza topljiva u vodi.
HIDROFILNOST je svojstvo privlaenja vode.
HIDROFOBNOST je svojstvo odbijanja vode.
243
HIDROLIZA je kemijska reakcija u kojoj sudjeluju molekule vode.

HIDROLIZA SOLI je reakcija iona soli s molekulama vode pri emu nastaje
nedisocirana slaba kiselina odnosno baza.
HIDRONJEV ION (H3O+) nastaje vezanjem protona na molekulu vode.
HOFMANOV APARAT je ureaj za elektrolizu vode i vodenih otopina.
HOMOGENA SMJESA je smjesa u kojoj se prostim okom, povealom ili
mikroskopom ne mogu razlikovati sastojci smjese. Svaki dio smjese je jednak
po grai i sastavu.
IDEALNE OTOPINE; razrjeene otopine ije su molekule otopljene tvari
toliko meusobno udaljene da ne djeluju jedna na drugu, tj. vladaju se kao
molekule idealnog plina.
IDEALNI PLINOVI, plinovi izmeu ijih molekula ne postoje
meumolekularne privlane sile, pa se, za razliku od realnih plinova, vladaju u
skladu s plinskim zakonima.
INDIKATORI su tvari koje promjenom boje dokazuju prisutnost neke tvari (v.
kiselinsko-bazni indikatori)
INDIKATORSKI PAPIR v. univerzalni indikatorski papir.
INDUCIRANI DIPOL je dipol izazvan u neutralnom atomu ili molekuli
djelovanjem drugog iona ili dipola, pa i elektronskog oblaka druge neutralne
molekule ili atoma.
INERTNA ELEKTRODA je elektroda koja ne reagira sa sistemom u kojem
se nalazi, ve slui kao prijenosnik elektrona.
INHIBITOR je tvar koja usporava brzinu kemijske reakcije.
INTERNACIONALNI SISTEM JEDINICA (SI) je sistem u kojem su
jedinice za sve fizikalne veliine izvedene od sedam osnovnih jedinica.
IONI su pozitivno ili negativno nabijene estice ili skupine estica nastaju ako
atom ili grupa atoma primi ili izgubi jedan ili vie elektrona.
IONIZACIJA je proces nastajanja iona iz neutralnog atoma u plinovitom
stanju ili iz molekula otapanjem u pogodnom otapalu.
244
IONSKA VEZA je veza elektrostatske prirode koja nastaje izmeu suprotno

nabijenih iona.
IONSKI KRISTALI su graeni od iona koji se meusobno privlae jakim
elektrostatskim silama..
IONSKI POLUMJERI su polumjeri kationa, odnosno aniona.
IONSKI PRODUKT VODE (Kw) je produkt koliinskih (mnoinskih)
koncentracija H+ i OH- iona u vodi pri odreenoj temperaturi (Kw = c(H+)
c(OH-)).
ISKORISVOST AKUMULATORA je omjer koliine (mnoine) elektriciteta
dobivene pri izbijanju i koliine (mnoine) elektriciteta utroene pri nabijanju
akumulatora.
ISKORITENJE STRUJE PRI ELEKTROLIZI () je omjer mase tvari koja
se izluila na elektrodi i mase tvari koja bi se teorijski trebala izluiti ( =
mp/mt).
ISPARAVANJE je proces u kojem tekuina prelazi u paru na temperaturi
vrenja. Pri tom se procesu troi toplina.
IVERZIBILNE KEMIJSKE PROMJENE su one koje ne mogu odvijati u
oba smjera.
IZMJENJIVAKE SMOLE su visokoplimerizirane sulfonirane smole.
IZOBARI su atomi jednakog masenog, a razliitog atomskog broja.
IZOELEKTRINA TAKA je stanje koloidnog sistema kojem je naboj na
esticama poniten djelovanjem elektrolita ili promjenom pH- vrijednosti.
IZOLATORI su tvari kod kojih su valentna i vodljiva vrpca energetski jako
udaljene pa ne mogu provoditi elektrinu struju.
IZOTOPI su atomi istog elementa sa razliitim brojem neutrona u jezgri.
JATROKEMIJA (ijatrokemija), smjer u kemiji u 16. i 17. stoljeu, koji kao
glavni zadatak kemije postavlja pripremanje lijekova. Osniva i glavni
predstavnika jatrokemije bio je Paracelsus.
245
JEDININA ELIJA KRISTALNE REETKE je najmanja geometrijska

tvorevina u kristalnoj strukturi tvari koja se periodiki ponavlja du
kristalografskih osi.
JEDNADBA KEMIJSKE REAKCIJE je saet simboliki prikaz neke
kemijske promjene.
JEDNOSTRUKA KOVALENTNA VEZA je veza koja nastaje stvaranjem
jednog zajednikog elektronskog para izmeu dva atoma.
KALANJE MINERALA, svojstvo kristalnih minerala da se pod udarcima
raspadaju u komade s ravnim i glatkim plohama. Uzrok tome je kohezija
izmeu molekula u razliitim pravcima.
KALAVOST je svojstvo ionskih kristala. Djelovanjem mehanike sile kristali
se lome po odreenoj plohi.
KALORIMETAR je ureaj za odreivanje topline koja se oslobaa ili troi
tijekom kemijskog procesa.
KAPILARNO AKTIVNE TVARI su tvari koje smanjuju napetost povrine
tekuina.
KATALIZATORI su tvari koje ubrzavanju kemijsku reakciju bez da se troe
ili nastaju u reakciji.
KATION je pozitivno nabijena estica koja se moe sastojati od jednog ili vie
atoma.
KATODA je elektroda na kojoj se odvija redukcija.
KATODNA ZATITA je nain zatite metala od korozije.
KAZEIN je bjelanevina koja se nalazi u mlijeku kao kalcijeva sol.
KEMIJA je prirodna znanost koja prouava sastav, svojstva i grau tvari,
reakcije pojedinih tvari i inioce koji utjeu na odvijanje kemijskih reakcija te
zakonitosti po kojima se reakcije odvijaju.
KEMIJSKI ELEMENT je skup svih atoma jednakog atomskog broja.
KEMIJSKA ANALIZA je postupak pri kojem iz jedne tvari nastaju dvije ili
vie tvari. To je i postupak kojim se moe odrediti sastav tvari.
246
KEMIJSKA ENERGIJA je energija uskladitena unutar strukturnih jedinica

kemijske tvari.
KEMIJSKA KINETIKA je podruje kemije koje prouava brzinu kemijskih
reakcija.
KEMIJSKA KOROZIJA je nagrizanje (oteivanje) materijala kemijskim
agensima..
KEMIJSKA PROMJENA je proces pri kojem zbog pregrupiranja veza meu
atomima dolazi do promjene sastava tvari, odnosno do nastajanja novih tvari s
bitno razliitim svojstvima.
KEMIJSKA REAKCIJA je proces u kojem dolazi do pregrupacije kemijskih
veza pri emu nastaju nove tvari.
KEMIJSKA SINTEZA je kemijska promjena pri kojoj iz dvije ili vie tvari
nastaje nova tvar.
KEMIJSKA VEZA meusobno povezuje atome u molekuli elementarnih tvari
ili spojeva.
KEMIJSKI SIMBOLI su oznake kemijskih elemenata. Sastoje se o poetnog
slova latinskog naziva elementa, a esto i od jo jednog slova ako je potrebno
razlikovati vie elemenata
(S, Si, Sn, Sm).
KEMIJSKI SPOJ se sastoji od istovrsnih molekula koje su sastavljene od
atoma dvaju ili vie elemenata.
KINETIKA ENERGIJA (Ek) je energija koju ima neki objekt zbog svojega
gibanja (Ek = mv2/2).
KISELINE su tvari koje mogu dati proton (proton donori).
KISELINSKO-BAZNI INDIKATORI su najee slabe organske kiseline ije
konjugirane baze imaju drugaiju boju od same kiseline.
KOAGULACIJA je proces udruivanja manjih estica u vee nakupine.
KOEFICIJENT AKTIVITETA () je konstanta proporcionalnosti izmeu
aktiviteta i mnoinske koncentracije.
247
KOEFICIJENT ELEKTRONEGATIVNOSTI je broj kojim je iskazana

elektronegativnost pojedine vrste atoma.
KOHERENCIJA meusobna povezanost, uzajamna zavisnost, npr. izmeu
dva istovremena procesa. Koherentni izvori, koji u nekoj taki prostora daju
valove uvijek istog odnosa faza. Obino je to jedan izvor koji se na neki nain
udvostruava (zrcalom, prizmom). Koherentni valovi, valovi koji potjeu od
koherentnih izvora.
KOLIINSKA (MNOINSKA) KONCENTRACIJA (c) je omjer mnoine
otopljene tvari i volumena otopine (c = n/V).
KOLIGATIVNA SVOJSTVA su svojstva otopine koja ovise samo o broju
otopljenih estica, a ne o njihovoj vrsti.
KOLOIDNE ESTICE (MICELE) su estice koloidnih dimenzija izgraene
od veeg broja iona ili molekula.
KOLOIDNI SISTEM je sistem u kojem je veliina estica disperzne faze 1 do
200 nm.
KOMPONENTA je tvar odreenog kemijskog sastava
KONCENTRACIJSKI LANAK je galvanski lanak koji se sastoji od dva
jednaka polulanka s razliitim koncentracijama elektrolita.
KONDENZACIJA je proces pri kojem tvar prelazi iz plinovitog u tekue
agregatno stanje. Pri tom se procesu oslobaa toplina.
KONJUGIRANA BAZA je estica koja nastaje kad molekula kiseline otpusti
proton.
KONJUGIRANA KISELINA je estica koja nastane kad molekula baze primi
proton.
KONSTANTA IONIZACIJE BAZE (Kb) je ravnotena konstanta za
ionizaciju baze (Kb = c(B+) c(OH-)/c(BOH)).
KONSTANTA IONIZACIJE KISELINE (Ka) je ravnotena konstanta za
ionizaciju kiseline (Ka = c(H+) c(A-)/c(HA)).
248
KONSTANTA RAVNOTEE (Kc) definirana je pri konstantnoj temperaturi

omjerom umnoka mnoinskih koncentracija produkata i reaktanata
potenciranih njihovim stehiometrijskim koeficijentima.
KONTINUIRANI SPEKTAR je spektar u kojem valne duljine zraenja
kontinuirano prelaze jedna u drugu.
KOORDINACIJSKI BROJ je broj estica (iona, atoma ili molekula) koje se
mogu nalaziti oko neke sredinje estice. Karakteristian je za svaku vrstu
kristalne reetke, a ovisi o polumjeru estica.
KOROZIJA je kemijsko ili elektrokemijsko nagrizanje materijala.
KOVALENTNA VEZA je kemijska veza koja nastaje spajanjem atoma
nemetala kao posljedica sparivanja elektrona meu jezgrama.
KOVALENTNA VEZA S IONSKIM KARAKTEROM v. polarna kovalentna
veza.
KOVALENTNA VEZA S IONSKIM ZNAAJEM je veza meu atomima
razliite elektronegativnosti, pa elektrone zajednikog elektronskog para na
privlae jednako obje jezgre.
KOVALENTNI POLUMJER je polovica udaljenosti jezgara atoma koji su
vezani kovalentnom vezom..
KREKIRANJE (krekovanje, kreking (engl. cracking cijepanje) poseban
proces prerade frakcija nafte s visokom takom kljuanja radi dobivanja
frakcija s niskom takom kljuanja, tj. benzina. Pri ovom procesu u posebnim
ureajima i pod specifinim uvjetima, dolazi do razbijanja, odnosno cijepanja
molekula ugljikovodika velikih molekulskih teina u molekule manjih
molekulskih teina od kojih se sastoji benzin. Ranije je proces krekiranja bio
iskljuivo termiki, a danas pri tom znaajnu ulogu igraju katalizatori. Proces
krekiranja otkrio je Atwood, a teorijska objanjenja dao je Mendeljejev.
KRIOSKOPIJA je metoda odreivanja relativne molekulske mase tvari
snienjem ledita.
KRIOSKOPSKA KONSTANTA (Kf) je konstanta proporcionalnosti izmeu
vrelita otopine i molalnosti otopljene tvari (t = Kfb).
KRISTAL je pravilno geometrijsko tijelo, pravilne unutranje grae, omeeno
ravnim plohama pod odreenim kutovima.
249
KRISTALI su pravilna geometrijska tijela, pravilne unutarnje grae, omeena

ravnim meusobno okomito ili koso poloenim plohama.
KRISTALIZACIJA je proces pri kojem otopljena tvar iz zasiene otopine
prelazi u vrstu tvar.
KRISTALNE ILI KRISTALOGRAFSKE OSI su zamiljeni pravci koji se
sijeku u sreditu kristala, a odgovaraju prostornom koordinatnom sistemu.
KRISTALNI ILI KRISTALOGRAFSKI SISTEMI su: kubini, tetragonski,
rompski, monoklinski, trigonski, heksagonski, triklinski. Pripadnost kristala
pojedinom sistema odreuje se prema broju osi simetrije i ravnina simetrije te
postojanju centra simetrije
KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA je postupak kojim se odreuje
maseni udio pojedinog sastojka u smjesi ili spoju.
KVALITATIVNO PROMATRANJE KEMIJSKE REAKCIJKE oznaava
takav opis kemijske promjene pri kojem se navode samo tvari koje sudjeluju u
toj promjeni.
KVANTITATIVNO PROMATRANJE KEMIJSKE PROMJENE oznaava
takav opis kemijske promjene pri kojem se navode i odnosi koliina (mnoina)
tvari koje sudjeluju u reakciji.
LAKMUS PAPIR je vrsta indikatorskog papira koja se upotrebljava kao
kiselinsko-bazni indikator (u kiselom je crven, u baznom modar).
LANTANIDI (lantanoidi) su elementi 6. periode periodnog sistema elemenata
iji elektroni popunjavaju kao posljednje 4f-orbitale, pa pripadaju f-bloku
periodnog sistema elemenata. Atomski im je broj od 57 do 70, a ime su dobili
prema lantanu, prvom lanu tog niza.
LATENTNA TOPLINA je toplina koja se oslobaa ili troi pri prijelazu iz
jednog u drugo agregatno stanje pri stalnoj temperaturi.
LE CHATELIEROV PRINCIP: ako se na sistem u stanju ravnotee djeluje
vanjskim utjecajima (koncentracija, pritisak ili temperatura), sistem e
reagirati tako da se ti utjecaji smanje.
LINIJSKI SPEKTAR je spektar karakteristian za pojedinu vrstu atoma, a
sadri nekoliko linija tano odreenih valnih duljina. One su posljedica
250
isijavanja zraenja iz atoma kad se elektron iz pobuenog vraa u osnovno

stanje.
LONDONOVE SILE su van de Waalsove sile koje djeluju meu esticama
koje nemaju stalan dipol, a posljedica su trenutanih i induciranih dipola
prisutnih u svakom sistemu.
MASENA KONCENTRACIJA () je omjer mase otopljene tvari i volumena
otopine ( = m/V).
MASENI BROJ (znak: A) ukupan je broj protona i neutrona u atomskoj
jezgri.
MASENI UDIO (w) je omjer mase jedne komponentne smjese i mase smjese
(w(A) = m(A)/m (smjesa)).
MEUMOLEKULSKE SILE v. van der Waalsove sile.
METALI ili KOVINE ine 4/5 do danas poznatih elemenata u prirodi. Nalaze
se na lijevoj strani i u sredini periodnog sistema elemenata.
METALNA VEZA je kemijska veza meu atomima metala koji vrlo lako
otputaju elektrone. Pri tome svi atomi postaju pozitivni ioni koje vrsto vee
zajedniki oblak delokaliziranih elektrona.
METILORAN je kiselinsko-bazni indikator (u kiselom crven, u bazinom
ut).
MICELA v. koloidna micela
MINERALI su kemijski homogeni prirodni sastojci Zemljine kore. Veinom
su u kristalnom stanju. Predstavljaju vane sirovine za dobivanje metala i
drugih tvari, a neki se upotrebljavaju i izravno.
MINERALIZACIJA, proces razgradnje organske materije u jednostavne
organske spojeve (ugljini dioksid, amonijak, nitrate, sulfate, fosfate i dr.). U
kemijskim laboratorijima izvodi se spaljivanjem, djelovanjem oksidanasa i sl.,
a u prirodi nastaje djelovanjem mikroorganizama.
MJERODAVNI REAKTANT je ona komponenta reakcijske smjese o ijoj
koliini ovisi koliko e produkata moi nastati kemijskom reakcijom.
MNOINA (znak: n) je fizika veliina za koliinu tvari.
251
MOL (znak: mol) je koliina (mnoina) onog uzorka koji sadri onoliko
jedinki koliko ima atoma u 0,012 kg ugljika, - 12. Mol je Si-jedinica za
koliini (mnoinu).
MOLALNOST (b) je omjer koliine (mnoine) otopljene tvari i mase otapala
(b = n(tvar)/m(otapalo)).
MOLARNA ENTALPIJA ISPARAVANJA (g H ) je promjena entalpije pri
l
isparavanju jedinine koliine mnoine tekuine, a jednaka je dovedenoj
toplinskoj energiji kad se isparavanje odvija pri stalnom pritisku ( g H = Q ) .
l
MOLARNA ENTALPIJA TALJENJA ( lS H ) je promjena entalpije pri
taljenju jedinine koliine (mnoine) vrste tvari, a jednaka je dovedenoj
energiji kad se taljenje odvija pri stalnom pritisku.
MOLARNA MASA (znak: M) je veliina definirana omjerom mase uzorka i
njegove koliine (mnoine).
MOLARNI UDIO (x) je omjer koliine (mnoine) jedne komponente i zbroja
koliina (mnoina) svih komponenata u smjesi (x(A) = n(A)/ni).
MOLARNI VOLUMEN (znak: Vm) je veliina definirana omjerom volumena
uzorka i njegove mnoine.
MOLEKULA, najmanja, osnovna estica neke tvari koja jo ima njena
svojstva i koja moe samostalno postojati. Molekule elemenata sastoje se od
istovrsnih atoma, a molekule spojeva od razliitih. Sve molekule jedne
supstancije jednake su. Atomi u molekuli dre na okupu kemijske veze. Broj
atoma u molekuli moe biti vrlo razliit, od dva do vie stotina hiljada.
MOLEKULSKA FORMULA prikazuje broj pojedinih vrsta atoma u molekuli.
MOLEKULSKI KRISTALI su graeni od molekula meu kojima djeluju
slabe meumolekulske sile.
MONONUKLIDNI ELEMENT je element koji ima samo jedan izotop.
MORFIN (morfij), C17H19O3N H2O, glavni alkaloid opija, derivat
fenantrena. Upotrebljava se mnogo kao analgetik, hipnotik i opojna droga.
N- POLUVODII su poluvodii oneieni elementima 15 skupine.
252
NABOJNI BROJ JONA je broj koji oznaava koliko elementarnih naboja

(pozitivnih ili negativnih) ima taj ion.
NADNAPON je dodatni napon potreban da zapone proces elektrolize u
nekom sistemu.
NAPETOST POVRINE () definira se ili omjerom sile i duljine u povrini
na koju ta sila djeluje, ili omjerom rada i povrine nastale tim radom.
NAPON RAZLAGANJA nekog sistema je najmanji napon koji valja
primijeniti da doe do procesa elektrolize.
NEDISPERGIRANA ENERGIJA je energija definiranog malog sistema.
NEELEKTROLIT je tvar koja otopljena u vodi daje otopinu koja ne provodi
elektrinu struju.
NEMETALI ILI NEKOVINE nalaze se s desne strane periodnog sistema
elemenata.
NEPODIJELJENI ELEKTRONSKI PAR je par elektrona koji ne sudjeluje
pri nastajanju kemijske veze.
NEPOVRATNI GALVANSKI LANCI v. baterije
NERNSTOVA JEDNADBA je jednadba za izraunavanje elektrodnog
potencijala.
NEUTRALIZACIJA je reakcija izmeu vodikovih iona (nositelji kiselih
svojstava) i hidroksidnih iona (nositelji bazinih svojstava) pri emu nastaje
neutralna molekula vode.
NEUTRON (znak: n ili n0) je elementarna estica bez naboja u jezgri atoma.
Masa mu je 1,675 10-27kg, to je gotovo jednako masi protona.
NEZASIENA OTOPINA je otopina koja sadri manje otopljene tvari nego
to je mogue otopiti pri odreenoj temperaturi.
NORMALNO VRELITE je temperatura pri kojoj je pritisak pare tekuine
101 kPa.
NUKLID je atom odreenog atomskog i masenog broja.
253
OVRAVANJE je prijelaz tvari iz tekue faze u vrstu pri stalnoj

temperaturi. U tom se procesu oslobaa toplina.
OKOLINA (u termodinamici) je itav Svemir osim sistema koji se promatra.
OKSIDACIJA, svaki proces pri kome dolazi do poveanja broja pozitivnih
naboja atoma, grupe atoma, slobodnih radikala, molekule ili iona, odnosno do
smanjenja negativnih naboja (gubitka elektrona). U uem, prvobitnom smislu,
oksidacija je spajanje s kisikom (npr. hranje metala, gorenje, truljenje,
disanje itd.)
OKSIDACIJSKI BROJ je broj koji bi bio jednak nabojnom broju atoma kada
bi se svi vezani elektroni pripisivali elektronegativnijem atomu u kemijskoj
vezi.
OKSIDANS je tvar koja moe primiti elektrone od druge tvari.
OKTETNA
ELEKTRONSKA
KONFIGURACIJA
je
elektronska
konfiguracija atoma plemenitog plina (osim helija) koja predstavlja energetski
najpovoljnije stanje.
OPIJ (opijum) , osueni mlijeni sok koji se dobiva zarezivanjem nezrelih
ahura maka. Sadri oko 20 razliitih alkaloida, od kojih je najvaniji morfin.
Opij slui u medicini za proizvodnju alkaloida, a najvee koliine uivaju se
nedoputeno u nekim zemljama kao opojna droga ili slue za ilegalnu
proizvodnju heroina.
ORBITALA je prostor oko jezgre atoma u kojem se elektron nalazi s velikom
vjerojatnou.
OS SIMETRIJE je zamiljeni pravac koji prolazi sreditem kristala i oko
kojega moemo zakretati kristal za odreeni broj stupnjeva da doe u poloaj
jednak poetnom poloaju.
OSMOTSKI PRITISAK () je pritisak jednak pritisku koji valja primijeniti
da se zaustavi proces osmoze.
OSMOZA je spontani proces pri kojemu molekule otapala prolaze kroz
polupropusnu membranu iz razrijeenije u koncentriraniju otopinu.
OSTWALDOV VISKOZIMETAR je jednostavan ureaj za odreivanje
relativne viskoznosti.
254
OTAPALO (RASTVARA. Tekuine koje otapaju razliite tvari stvarajui

otopine. Najvie upotrebljavano otapalo je voda. Kao otapalo za masti, ulja,
smole, kauuk, voskove, celulozne derivate. i sl. upotrebljava se u kemijskim
laboratorijima i industriji veliki broj organskih otapala (razliiti alkoholi,
esteri, naftni ugljikovodici, aceton, trikloretilen, eter, kloroform, benzen itd.
OTOPINE (RASTVORI) disperzni sistemi u kojima je dispergirana faza
(otopljena tvar) tako fino razdijeljena u disperznoj fazi (otapalu) da zajedno
tvore homogeni sistem. U pravim (molekularnim) otopinama promjer
otopljenih estica je manji od 10-7 cm. Otopljena tvar nalazi se u pravim
otopinama u obliku molekula (npr. eer u vodi) ili molekula i iona
(elektroliti). Vrelite otopine je uvijek vie, a ledite nie nego kod otapala.
Povienjem vrelita i snienje ledita proporcionalno je broju molekula
otopljene tvari, pa se na tom principu moe odrediti molekularna teina
otopljene tvari (ebulioskopija i krioskopija).
OTVORENI SISTEM je sistem koji moe masu i energiju izmjenjivati s
okolinom.
P- POLUVODII su poluvodii oneieni elementima 13 skupine.
PARAMAGNETIZAM je tip magnetizma karakteriziran pozitivnom
magnetskom susceptibilnou. Magnetizacija nestane kad se vanjsko
magnetno polje ukloni.
PEPTIZACIJA je pojava da krute tvari izgraene od estica koloidnih
dimenzija otapanjem u pogodnom otapalu stvaraju sol.
PERIODA je niz elemenata u periodnom sistemu elemenata u kojem svi atomi
imaju jednak broj elektronskih ljusaka.
PERIODNI SISTEM ELEMENATA je tablino-sistemski raspored svih
kemijskih elemenata, a sastoji se od vodoravnih perioda (7) i uspravnih
skupina (18).
PERIODNI ZAKON: svojstva elemenata periodino se ponavljaju s porastom
atomskog broja elementa.
pH VRIJEDNOST je negativni logaritam brojane vrijednosti koliinske
(mnoinske) koncentracije vodikovih iona(pH = - log (c(H+)/mol dm-3)-
255
.
PLONO CENTRIRANA KUBINA SLAGALINA je kristalna tvorevina u
kojoj su strukturne jedinice (atomi, ioni) rasporeeni na uglovima kocke i u
sreditu svake plohe.
POBUENO STANJE je stanje atoma s vie energije. Prelaskom atoma u
pobueno stanje atom apsorbira energiju, a povratkom u stacionarno stanje
emitira energiju.
POLARNA KOVALENTNA VEZA je veza meu atomima razliite
elektronegativnosti, pa elektrone zajednikog elektronskog para ne privlae
jednako obje jezgre.
POLARNA MOLEKULA ili dipolna molekula je molekula koja nastaje
vezivanjem atoma razliite elektronegativnosti, kada se teita pozitivnog i
negativnog naboja ne nalaze u istoj toki.
POLIKONDENZACIJA
je kemijska reakcija u kojoj meusobnim
povezivanjem malih molekula nastaju velike molekule, uz izdvajanje malih
molekula, primjerice vode, amonijaka i dr.
POLIMORFIJA je pojava kad se ista tvar pri promjeni vanjskih uvjeta
(pritisaka i temperature) pojavljuje u vie kristalnih oblika.
POLIPROTONSKE KISELINE su kiseline koje disociraju u vie stupnjeva.
POLULANAK ini metal uronjen u otopinu odgovarajuih iona.
POLUMETALI ili POLUKOVINE smjeteni su na granici izmeu metala i
nemetala. To su bor, silicij, germanij, arsen, antimon, telur, polonij i astacij.
POLUMJER ATOMA (znak: ra) je polumjer kuglice kakvom prikazujemo
atom, a ovisi o veliini elektronskog omotaa. Budui da tanu granicu
rasprostiranja elektronskog oblaka nije mogue utvrditi, polumjerom atoma se
smatra polovica udaljenosti izmeu dva atoma koji se meusobno dotiu (v.
kovalentni, ionski i van der Waalsov polumjer).
POLUPROPUSNA MEMBRANA je membrana kroz koju mogu prolaziti
neke vrste estica, a druge ne.
POLUVODII su tvari kod kojih su valentna i vodljiva vrpca vie meusobno
udaljene nego kod metala pa je provoenje struje slabije.
256
POTENCIJAL ELEKTRODE v. standardni redukcijski elektrodni potencijal

POTENCIJAL RAZLAGANJA v. napon razlaganja
POVRATNI LANCI v. akumulatori
POVRINSKI AKTIVNE TVARI v. kapilarno aktivne tvari
PRENAPON je dodatni napon potreban da zapone proces elektrolize u
nekom sistemu.
PREZASIENA OTOPINA, otopina vee koncentracije od zasiene otopine
iste supstancije pri istoj temperaturi. Nestabilna je, i pod utjecajem nekog
vanjskog, mehanikog uzroka prelazi u zasienu otopinu, izdvajajui viak
supstancije u obliku kristala.
PRIJELAZNI ELEMENTI (PRIJELAZNI METALI) su elementi od 3. do
12. skupine periodnog sistema elemenata. Svi u valentnoj ljusci imaju po dva
s-elektrona, a s d-elektronima popunjavaju pretposljednju ljusku pa pripadaju
d-bloku, dakle to je po definiciji element iji atom ili kation (i) ima(ju)
nepopunjene d-orbitale.
PRITISAK (TLAK) (p) je sila koja djeluje na jedininu povrinu (p = F/p).
PRITISAK ZASIENE PARE je ravnoteni pritisak pare iznad tekuine.
PRODUKTI KEMIJSKE REAKCIJE su tvari koje nastaju reakcijom.
PROSTORNO CENTRIRANA KUBINA SLAGALINA v. volumno
centrirana kubina slagalina.
PROTON (znak: p ili p+) je elementarna estica u jezgri atoma; ima pozitivni
elementarni naboj i masu 1,67310-27 kg. Broj protona u jezgri jednak je
atomskom broju elemenata.
PRVI FARADAYEV ZAKON: mnoina tvari koja se reducira ili oksidira u
elektrolitikom lanku proporcionalna je mnoini elektriciteta koja je prola
kroz elektrolit (n = k Q).
PRVI ZAKON TERMODINAMIKE: Energija se ne moe stvoriti niti unititi,
ali moe prijei iz jednog oblika u drugi.
257
PUFERI su otopine koje se sastoje od slabe kiseline i njezine konjugirane

baze ili slabe baze i njezine konjugirane kiseline. Imaju svojstvo da zadravaju
priblino stalnu pH-vrijednost otopine pri dodatku kiseline ili baze.
RAD (W) je savladavanje sile na nekom putu (W = F l).
RADIOAKTIVNOST, svojstvo radioaktivnih atoma da emitiraju radioaktivno
zraenje pri emu se pretvaraju u atome nekog drugog elementa.
RAOULTOV ZAKON: parcijalni pritisak isparljive komponente neke otopine
jednak je umnoku koliinskog (mnoinskog) udjela te komponente i pritisaka
pare te iste komponente (p = po x)
RAVNINA SIMETRIJE je zamiljena ravnina koja dijeli kristal na dvije
zrcalno jednake polovine.
REAKTANTI su tvari koji ulaze u kemijsku reakciju.
REALNI PLINOVI, plinovi koji odstupaju od plinskih zakona, zbog
privlanih sila izmeu estica. Odstupanje je to vee to im je vei pritisak i
nia temperatura.
REDOKS-REAKCIJE su reakcije u kojima dolazi do prijenosa elektrona
odnosno promjene oksidacijskog broja tvari koje sudjeluju u kemijskoj
reakciji.
REDUCENS je tvar s koje se elektron moe prenijeti na drugu tvar.
REDUKCIJA je proces primanje elektrona pri emu se smanjuje oksidacijski
broj.
REDUKCIJSKO SREDSTVO je tvar koja moe otpustiti elektron i pritom
reducirati neki drugu tvar.
RELATAIVNA MOLEKULSKA MASA (znak: Mr) je broj koji pokazuje
koliko je puta masa molekule ili formulske jednake vea od unificirane
atomske jedinice mase.
RELATIVNA ATOMSKA MASA (znak: At) je broj koji pokazuje koliko je
puta masa atoma vea od unificirane atomske jedinice mase. Jedinica je 1.
RENDGENSKE ZRAKE ili X- ZRACI su vrlo kratki elektromagnetski
valovi, slini obinim svjetlosnim valovima, od kojih su nekoliko hiljada puta
258
krai. Prodiru kroz drvo, tanke metalne predmete i neke dijelove ljudskog
tijela, mnogo slabije kroz kosti, srce, bubrege, eludac i jetru.
RESUBLIMACIJA je izravni prijelaz tvari izravno iz plinovite u vrstu tvar,
uz oslobaanje topline.
REVERZIBILNE KEMIJSKE PROMJENE su one koje mogu tei u oba
smjera.
RUDE su minerali iz kojih se dobivaju kovine. Za industriju su najvanije
oksidne, sulfidne i karbonatne rude.
SEDIMENTACIJA je slijeganje estica grubo disperznog sistema.
SILA (F) veliina koja tijelu odreene mase daje odreeno ubrzanje, tj. sila je
jednaka umnoku mase tijela i ubrzanja ( F = m a).
SILE DIPOL- INDUCIRANI DIPOL su elektrostatske privlane sile izmeu
dipolne molekule i formalno nepolarne molekule u kojoj je dipolna molekula
izazvala inducirani dipol.
SILE DIPOL-DIPOL su elektrostatske privlane sile izmeu dvije dipolne
molekule.
SISTEM (SUSTAV) (u termodinamici) znai dio svijeta koji se promatra).
SKUPINA (GRUPA) U PERIODNOM SISTEMU ELEMENATA je
uspravni niz elemenata iji atomi imaju jednak broj valentnih elektrona.
SOL je kemijski ista tvar, graena od kationa i kiselinskog ostatka kao
aniona.
SOL je uobiajeni naziv za natrij-klorid.
SPECIFINA VELIINA je svaka veliina koja se odnosi na jedininu masu
tvari.
SPEKTAR je niz boja koji se dobije prolazom bijele svjetlosti kroz optiku
prizmu.
SPEKTRALNA ANALIZA, ispitivanje svjetlosnog zraenja koje emitiraju
supstancije pod utjecajem visoke temperature. Emitirano zraenje (emisijski
spektar) pojedinih elemenata pokazuje karakteristine spektralne linije, iji
259
poloaj i intenzitet omoguava kvalitativnu i kvantitativnu spektralnu analizu

pomou posebne aparature spektrograf.
SPIN elektrona je svojstvo elektrona, a objanjavamo ga kao vrtnju elektrona
oko vlastite osi.
SPONTANI PROCES je proces do kojega dolazi bez ulaganja rada.
STACIONARANO STANJE je stanje u kojem se nalazi atom kada ne emitira
niti apsorbira energiju.
STALAGMOMETAR je jednostavan ureaj za odreivanje relativne napetosti
povrine.
STANDARDNA VODIKOVA ELEKTRODA je platinirana platina, uronjena
u otopinu vodikovih iona jedininog aktiviteta, na koju se dovodi vodik pod
pritiskom od 101 kPa.
STANDARDNA MOLARNA ENTALPIJA STVARANJA (fH) je
entalpijska promjena koja prati stvaranje tvari po jedinici koliine (mnoine),
pod uvjetom da su sve komponente u standardnim stanjima.
STANDARDNA MOLARNA ENTROPIJA (S ) je entropija po jedininoj
m
koliini (mnoini) za tvari u standardnom stanju pri odreenoj temperaturi.
STANDARDNA REAKCIJA ENTALPIJE (fH) je entalpija reakcije kad su
svi reaktanti i produkti u standardnim stanjima
STANDARDNI GALVANSKI LANAK je lanak u kojemu su sve
komponente u standardnom stanju.
0
STANDARDNI MOLARNI VOLUMEN PLINA (znak: Vm ) je volumen
plina mnoine 1 mol pri s.u. i iznosi 22,4 dm3 mol-1.
STANDARDNI REDUKCIJSKI ELEKTRODNI POTENCIJAL (E) je

potencijal elektrode pri standardnim uvjetima, mjeren prema standardnoj
vodikovoj elektrodi.
STANDARDNI UVJETI (s.u.) su pritisak 100 kPa i temperatura 0oC.
260
STANDARDNO STANJE TVARI je najstabilniji oblik te tvari pri pritisku od

101 kPa i odreenoj temperaturi. (Za otopine koncentracija mora biti 1 mol
dm-3)
STEHIOMETRIJA prouava odnose koliina (mnoina) reaktanata i
produkata u nekoj kemijskoj reakciji.
STEHIOMETRIJSKI KOEFICIJENT u kemijskoj jednadbi oznaava broj
pojedine vrste atoma, molekula ili formulskih jedinki koje sudjeluju u
jedininoj kemijskoj pretvorbi.
STEPEN DISOCIJACIJE () je omjer broja disociranih estica i ukupnog
broja estica.
STRUKTURNA FORMULA pokazuje meusobni poloaj atoma u molekuli.
SUBLIMACIJA je proces u kojem tvar iz vrstog stanja izravno prelazi u plin.
Pri tom se procesu troi toplina.
SUHI LED, kruti ugljikov dioksid. Dobiva se izlaganjem CO2 visokom
pritisku i presanju. Upotrebljava se za hlaenje.
SUPRAVODLJIVOST je stanje tvari pri kojem nema elektrinog otpora.
SUPSTANCIJA
svojstvima.
(supstanca),
materija
odreenim
karakteristinim
SUSCEPTIBILNOST je mjerilo prijemljivosti tvari za magnetiziranje.

SUSPENZIJA je sistem u kojemu je veliina estica disperzne faze vea od
200 nm.
TALITE je temperatura pri kojoj su vrsta i tekua faza u ravnotei..
TALJENJE je proces u kojem tvar pri temperaturi taljenja prelazi iz vrste u
tekuu fazu. U tom se procesu troi toplina.
TEMPERATURA (t, T) je veliina koja karakterizira toplinsko stanje nekog
tijela.
TERMODINAMIKA je znanost o pretvorbama energije.
TERMOKEMIJA je dio termodinamike koja prouava apsorbiranu ili
osloboenu toplinu u kemijskim reakcijama ili u faznim promjenama.
261
TERMOKEMIJSKA JEDNADBA je kemijska jednadba uz koju je

naznaena promjena entalpije.
TERMONUKLEARNE REAKCIJE FUZIJE su reakcije stapanja jezgara
atoma.
TITRACIJA je postupak u kojem se mjeri volumen otopine poznate
koncentracije da bi se odredila koncentracija uzorka.
TOPLINA je energija za koju se smatra da je uzrokuje nesreeno gibanje
molekula, atoma i subatomnih estica.
TOPLINSKI KAPACITET (C) je konstanta proporcionalnosti koja povezuje
toplinu utroenu pri zagrijavanju nekog sistema i odgovarajuu promjenu
temperature (Q = Ct).
TOPLJIVOST je najvea masa tvari koja se moe otopiti u odreenom
volumenu otapala pri odreenoj temperaturi.
TREI ZAKON TERMODINAMIKE: entropija savrenog kristala jednaka je
nuli pri temperaturi apsolutne nule.
TROJNA TAKA je taka u faznom dijagramu (p, t) u kojoj su vrsta, tekua
i plinska faza u ravnotei.
TROSKA je nusprodukt pri proizvodnji metala.
TROSTRUKA KOVALENTNA VEZA je veza koja se ostvaruje izmeu dva
atoma s tri zajednika elektronska para.
TVARI su sve to nas okruuje, a ima masu i volumen.
TYNDALLOV FENOMEN je pojava rasipanja svjetlosti na koloidnim
esticama.
ULTRAFILTRACIJA je postupak odjeljivanja koloidnih estica od pravih
otopina.
ULTRAVIOLETNE (ULTRALJUBIASTE) ZRAKE, nevidljivi zraci
manjih valnih duina od zraka svjetlosti. Nalaze se iza ljubiastih zraka iz
vidljivog sunanog spektra.
262
UNIFICIRANA ATOMSKA JEDINICA (znak: u ili mu) jednaka je 1/12

mase atoma izotopa ugljika-12, a iznosi 1,6605 10-27 kg.
UNIVERZALNI INDIKATORSKI PAPIRI svojom bojom pokazuje pH
vrijednosti otopine.
VAKUUM (latinski- praznina, prazan prostor), prostor u kome nema gotovo
nikakvog plina, snieni pritisak, koji se dobiva pomou razliitih vrsta sisaljki
(pumpi). Upotrebljava se za isparavanje tekuina, brzu filtraciju, destilaciju
tvari osjetljivih na povienu temperaturu itd. Mjeri se manometrom.
VALENCIJA je svojstvo atoma nekog elementa da se spaja s odreenim
brojem atoma drugog jednovalentnog elementa. Kod kovalentnih spojeva ona
je jednaka broju elektrona koje atom daje za stvaranje zajednikih elektronskih
parova, a kod ionskih spojeva jednaka je naboju broja iona bez naznake
predznaka.
VALENTNA LJUSKA ELEKTRONA je zadnja ljuska koja se popunjava
elektronima. O valentnim elektronima ovise kemijska svojstva elemenata.
VALENTNA VRPCA u metalima je prostor u kojem se nalaze delokalizirani
elektroni.
VALENTNI ELEKTRONI su elektroni vanjske elektronske ljuske koji mogu
sudjelovati u stvaranju kemijskih veza.
VAN DER WAALSOV POLUMJER je polovica udaljenosti izmeu dva
atoma u dodiru meu kojima nije nastala kemijska veza.
VAN DER WAALSOVE SILE su slabe meumolekulske sile. Elektrostatske
su prirode.
VISKOZNOST, unutarnje trenje tekuine, tj. svojstvo tekuine da prua otpor
promjeni meusobnog poloaja svojih dijelova. Mjeri se viskozimetrom.
VODII DRUGOG REDA su tvari u kojima su prijenosnici elektriciteta ioni.
VODII PRVOG REDA su tvari u kojima su prijenosnici elektriciteta
elektroni.
VODII su tvari koje provode elektrinu struju kretanjem elektrona, iona ili
istovremenim kretanjem elektrona i iona.
263
VODIKOVA ELEKTRODA v. standardna vodikova elektroda.

VODIKOVA VEZA je veza izmeu dvije molekule ili dva dijela jedne
molekule koja nastaje zbog podjele protona izmeu dva atoma od kojih je
jedan obino fluor, kisik ili duik.
VOLUMNO CENTRALNA KUBINA SLAGALINA je jedna od kristalnih
struktura metala manje ispunjena atomima.
VRELITE je temperatura pri kojoj se pritisak pare tekuine izjednai s
pritiskom koji djeluje na povrinu tekuine.
VRIJEME POLURASPADA (t1/2) je vrijeme u kojem se koncentracija
promatrane komponente smanji na polovicu.
ZAJEDNIKI ELEKTRONSKI PAR je par elektrona koji nastaje pri
stvaranju kovalentne veze izmeu dvaju atoma.
ZAKON O OUVANJU MASE kae da je zbroj masa tvari koje sudjeluju u
kemijskoj promjeni jednak zbroju masa tvari nastalih kemijskom promjenom.
ZAKON VOLUMNIH OMJERA: omjeri volumena plinova koji meusobno
reagiraju ili nastaju kemijskom reakcijom su mali cijeli brojevi, ako se
mjerenja izvode pri stalnom pritisku i stalnoj temperaturi.
ZASIENA OTOPINA je otopina u kojoj je otopljena najvea mogua
koliina tvari pri odreenim uvjetima.
ZATITNI KOLOID je koloid koji spreava koagulaciju drugog koloidnog
sistema.
ZATVORENI SISTEM je sistem u kojemu nema spontane izmjene tvari i
energije s okolinom.
ELATINA je tvar koja se dobije iskuhavanjem ivotinjskih kostiju i koe.
264
BIOLOKI PODACI
DODATAK
266
BIOLOKI PODACI (nekih elemenata)

(bioloka uloga, toksinost, koliina u ovjeku)
Vrlo je teko precizno definirati pojam otrova i u veini definicija
zajedniko je da su otrovi tvari (supstance) koje izazivaju prolazne ili
trajne poremeaje u organizmu ovjeka. Poto veliki broj materija
ispunjava uvjete ovakvih definicija, bilo je neophodno uvesti i
kvantitativne elemente, to bi istovremeno omoguilo da se izvri
podjela po stepenu otrovnosti.
Kao osnovno mjerilo toksinosti smatra se minimalna smrtna doza ili
kako se uobiajeno oznaava letalna doza , a skraeno se obiljeava sa
LD ili LDL0, koja predstavlja minimalnu koliinu materije koja moe
izazvati smrt eksperimentalnih ivotinja.
Osim minimalne letalne doze, kao mjerilo toksinosti se jo ee
koriste vrijednosti srednje letalne doze, koja se skraeno obiljeava sa
LD50, a koje predstavljaju one koliine toksinih materija koje
izazivaju uginue najmanje 50 % eksperimentalnih ivotinja koje su
koritene pri utvrivanju ovih veliina. Kao eksperimentalne ivotinje
najee se koriste: bijeli mievi i takori (pacovi), psi, make, kunii,
zamorci itd., dok se slina ispitivanja ne vre na ljudima, osim u
izuzetnim sluajevima.
Ispitivanja vrena na razliitim ivotinjama neminovno dovode do
neujednaenih rezultata, to svakako oteava i izvoenje odreenih
zakljuaka. Isto tako, i nain unoenja u organizam materija ija se
toksina djelovanja ispituju moe biti razliit, tako da i ovaj faktor moe
uticati na neujednaenost dobivenih rezultata. Da bi rezultati, i pored
svih ovih potekoa, mogli bar u izvjesnoj mjeri biti komparirani,
iskazuju se u miligramima toksine materije po kilogramu tjelesne
teine eksperimentalne ivotinje (mg/kg). Meutim, ni na ovakav nain
nisu se mogle uvijek postii odgovarajue vrijednosti, a za razliite
ivotinje esto ak ni pribline.
267
LD50 vrijednost predstavlja jedan od kvantitativnih pokazatelja

toksinosti i dat je u miligramima toksine materije po kilogramu
tjelesne teine eksperimentalne ivotinje (mg/kg). Od vrijednosti, koje se
u razliitim susreu, najvei broj podataka je dat za vrijednost LD50, i to
oralnom upotrebom na takoru kao eksperimentalnoj ivotinji. Ukoliko
je za odreivanje LD50 koritena neka druga eksperimentalna ivotinja,
to je posebno naznaeno pored date vrijednosti, kao i u sluaju da je
toksina materija davana na drugi nain, a ne oralno.
Osim vrijednosti za LD50, u nekim sluajevima je dana i vrijednost za
LC50, pri emu se navedene vrijednosti odnose, isti tako, na takora kao
eksperimentalnu ivotinju. Ove vrijednosti nisu ee navoene zbog
toga to su se podaci pristupani u literaturi odnosili na razliite
eksperimentalne ivotinje, a osim toga, i vremena djelovanja bila su
razliita, tako da raspoloive vrijednosti nisu pogodna za usporeivanja.
268
BIOLOKI PODACI:
VODIK, H
TOKSINOST
vodik je sastavni dio DNA i ostalih

organskih molekula. Jednako je vaan radi
toga to je sastavni dio molekule koja je
osnova ivota od stanice (elije) pa na vie.
Svaki oblik ivota na Zemlji ovisi direktno o
vodi. Bez nje ivot vjerojatno ne bi bio
mogu.
vodik nije toksian, ali je zaguljiv.
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
iako nije otrovan, ako ga se previe udie

moe se zamijeniti s kisikom u pluima i
tako uzrokovati smrt. Vrlo je zapaljiv i
eksplozivan ako je pomijean sa zrakom
(tvori vodikov praskavac- H2 : O2 = 2 : 1)
BIOLOKA ULOGA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
dnevno potrebna koliina:
ukupna masa elementa u 70 kg
tekoj (prosjenoj) osobi
sastavni dio vode

52000
93000
1297
uglavnom kao voda
7,00 kg
269
BIOLOKI PODACI:
LITIJ, Li
BIOLOKA ULOGA
litij djeluje stimulirajui metabolizam i moe

pomoi pri kontroliranju maninodepresivnih poremeaja
TOKSINOST
.-
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
20 200 g (pogledaj opasnosti)

LD50 (karbonat, oralno, takor) 525 mgkg-1
litij je umjereno otrovan, ali postoje razliite
varijacije tolerancije. Litij karbonat, koji se
koristi u psihijatriji se propisuje u dozama
koje su vrlo blizu toksinom nivou. Neki
spojevi litija su kancerogeni.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
270
0,004
1,3
0,025
0,023
0,1-2 mg
7,00 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
BERILIJ, Be
nikakva
TOKSINOST
berilij je smrtonosan otrov
Toksini unos
13 mg kg-1 (takor)
LD50 (acetat, intravenozno, takor)
317 mg kg-1
berilij je smrtonosan otrov, osim toga je vrlo
kancerogen za laboratorijske ivotinje i
vjerojatno ljude. Udisanje berilija uzrokuje
ozbiljna i nepopravljiva oteenja plua.
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
1x10-5
0,003
0,0016
0,00075
0,01
0,036
271
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
BOR, B
esencijalan biljkama. Smrtonosan ako ga je
previe
TOKSINOST
bor je toksian
Toksini unos
5 g (borna kiselina)
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
10 20 g (borna kiselina) LD50 (borna

kiselina, oralno, takor) 2,66 g kg-1
borna kiselina i borati su otrov za ljude ako
su uzeti u velikim koliinama; normalno se
koriste u medicini.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
272
0,013
1,1 3,3
0,4 3,3
0,33 1
1 3 mg
18 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
UGLJIK, C
sastavni je dio DNA

kao element nije toksian, ali neki
jednostavni spojevi mogu biti veoma
toksini, kao npr. CO, ili CNugljena praina moe biti smetnja, mada
sama po sebi nije opasna, ali aa moe
sadravati kancerogene tvari
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,0016 0,075
300000
670000
670000
300 g
16 kg
273
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
DUIK, N
sastavni je dio DNA i aminokiselina;
duikov ciklus u prirodi je iznimno vaan
netoksian kao plin N2, ali neki njegovi
spojevi (npr. NO2, HCN, NH3 itd. su
toksini)
N2 je neopasan plin, ali moe izazvati
guenje ukoliko istisne kisik iz plua
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
34300
43000
72000
72000
nije tano poznato, ali
koliina je velika

274
1,8 kg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
KISIK, O
sastavni element DNA i veine drugih
bioloki vanih spojeva
nije toksian kao O2, ali jest kao O3
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
LC50 (ozon, udisanjem, takor) = 4800 ppm

u 4 sata
bezopasan je unutar nekoliko postotaka
svoje prirodne koncentracije u zraku, ali ako
ga je premalo ne moe odrati ivot, a
previe moe izazvati plune promjene i
utjecati na razvoj embrija. Kisikom
obogaeni zrak predstavlja poarni opasnost
jer dramatino poveava gorenje zapaljivih
materijala.
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
sastavni dio vode

285000
160000
160000
uglavnom kao voda
43 kg, uglavnom vodi
275
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
FLUOR, F
element u tragovima esencijalan za sisavce,
ukljuujui ljude, u obliku fluorida (F-)
TOKSINOST
Toksini unos
250 mg NaF
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
5 25 g NaF, LD50 (NaF, oralno, takor) =

52 g kg-1; LC50 (F2, udisanjem, takor) = 185
ppm u 1 satu
flor kao plin je iznimni korozivan i toksian,
pa ak i mala izloenost nadrauje oi i
plua. Metalni fluoridi su takoer jako
toksini. Organski fluoridi su uglavnom
mnogo manje toksini u esto su bezopasni
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
276
0.5
2000 12000
0,22 7
0,05
0,3 0,5 mg
2,6 g
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
NATRIJ, Na
esencijalan za veinu vrsta, ukljuujui
ovjeka
-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
klorid, oralno, ovjek = 12 g kg-1

LD50 (klorid, oralno, takor) = 3000 g kg-1
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
1970
10000
2000 4000
2600 7800
2 15 mg
100 g
277
BIOLOKI PODACI
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
MAGNEZIJ, Mg
esencijalan svim vrstama

slabo je toksian
LD50 (klorid, oralno, takor) = 8100 g kg-1
magnezijevi spojevi variraju po svojoj
toksinosti, ali ne postoje dokazi da sam
magnezij izaziva trovanje.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
278
37,8
700 1800
590
900
250 380
19 g
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
ALUMINIJ, Al
nema poznatu bioloku ulogu

-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
5g
aluminij se taloi u organizmu od dnevnog
uzimanja. Njegovi spojevi se koriste za
proizvodnju aditiva za hrenu i tableta za
lijeenje loe probave
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,39
4 27
3 23
0,7 28
2,45 mg
60 mg
279
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
SILICIJ, Si
esencijalan za neke vrste, a mogue i za
ovjeka
nije toksian kao isti silicij, silicijev dioksid
ili silikati
vlakna nekih silikata, kao npr. minerala
azbestnog tipa su kancerogene
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
280
3,9
17
12 120
100 200
18 1200 mg
1 mg
BIOLOKI PODACI:
FOSFOR, P
TOKSINOST
sastavni je dio DNA , ATP-a i mnogih

drugih biokemijskih molekula. Fosfatni
ciklus u prirodi je vrlo vaan, i kao hranjiva
tvar moe biti ograniavajui faktor, npr. u
okeanima
-
Toksini unos
(bijeli P, oralno, takor) = 11 mikrog kg-1
BIOLOKA ULOGA
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
(bijeli P, orakno, ovjek) = 100 mg

bijeli fosfor je mnogo otrovniji od crvenog
fosfora. Kronino trovanje osoba koje
nezatirno rade sa njime vodi do nekroze
(izimiranje tkiva zbog slabe cirkulacije krvi)
eljusti.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
345
67000 71000
3 8,5
3000 8500
900 1900 mg
780 g
281
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
SUMPOR, S
esencijalan svim ivim biima; dio je amino
kiselina metionin i cistein
elementarni sumpor nije jeko toksian,ali
jednostavni derivati (H2S, SO2 itd. ) jesu.
za zeeve se i mala doza od svega 175 mg
kg-1 pokazala smrtonosnom.
elementarni sumpor je relativno bezopasan,
osim u sluaju da ga se proguta. Ako se
zapali isputa veoma otrovni SO2. Sumporna
preina je iritantna za oi.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
282
1800
500 2400
7000 12000
5000 11000
850 930 mg
140 g
BIOLOKI PODACI:
KLOR, Cl
BIOLOKA ULOGA
klorid, Cl-, je esencijalan za mnoge vrste,

ukljuujui ovjeka.
TOKSINOST
Cl2 je veoma toksian, dok klorid to nije.
Toksini unos
utjee na plua i oi pri 3 ppm u zraku
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
LC50 (Cl2, oralno, ovjek) 50 ppm u 5

minuta
klor je korozivan; njegova isparavanja
napadaju oi i plua. U zraku, 15 ppm,
izazivaju iritaciju grla, 50 ppm je opasan ak
i u kratkom periodu.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
2890 (klorid)
900 (klorid)
3000 7200 (klorid)
2000 - 5200
3,00 6,50 g
95 g
283
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
KALIJ, K
esencijalan svim ivim biima

-
TOKSINOST
Toksini unos
KCl = 4 g
SMRTONOSNA DOZA
LD50 (klorid, oralno, takor) = 2600 mg kg-1
OPASNOSTI
toksinost kalijevih spojeva uvijek dolazi od

aniona, a ne od K+ iona. Ipak, iako se KCl
esto koristi kao dodatak hrani, postoje
sluajevi kod kojih se prevelika doza KCl a
pokazala smrtonosnom.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
284
1620
2100
16000
16000
1400 7400 mg
140 g
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
KALCIJ, Ca
esencijalan za sve vrste

nije toksian
(karbonat, oralno, takor) = 6540 mg
LD50
kg-1
kalcijevi spojevi su toksini samo zbog
drugih komponenata u njima
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
60,5
170000
100 360
140 700
600 1400 mg
1,00 kg
285
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
KROM, Cr
esencijalan za neke vrste, ukljuujui i
ovjeka; stimulans
TOKSINOST
Toksini unos
200 mg
metal, oralno, ovjek = 70 mg kg-1;
LD50 (acetat, oralno, takor)= 11000 mg kg-1
krom je opasan za ovjeka ako se proguta, i
sumnja se da je kancerogen. Kromati imaju
korozivno djelovanje na kou i tkivo.
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
286
0, 006 0,11
0,1 0,33
0,02 3,3
0,024-0,84
0,01 1,2 mg
14 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
MANGAN, Mn

-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
blago toksian ako se proguta

LD50 (klorid, oralno, mi) = 1715 mg kg-1
malo trovanja je bilo uzrokovano
manganovim spojevima, ali izloenost
praini ili parama je opasnost za organizam i
radni uvjeti ne bi smjeli prijei 5 mg m-3, ak
ni u kraem periodu. Njegovi spojevi su
eksperimentalno kancerogeni i terageni
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,0016 0,075
0,2 100
3,6 9, 6
0,2 - 2,3
0,4 10 mg
12 mg
287
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
ELJEZO, Fe
esencijalno za sve vrste
200 mg. eljezo(II) spojevi su toksiniji od
eljezo(III) spojeva.
7 35 g
eljezna praina predstavlja umjerenu
opasnost od eksplozije i poara; kronina
izloenost izaziva eljeznu pneumokoniozu
(grupa bolesti uzrokovanih udisanjem
praine i njenim taloenjem u pluima;
Prema vrsti praine to se taloi razlikuju se:
antrakoza (ugljen), silikoza (silikati),
aliminoza (aluminijska praina), sideroza
(eljzo), berilioza (berilij), tabakoza (duhan).
Manjak eljeza dovodi do anamije, a viak
moe izazvati oteenje jetre i bubrega. Za
neke spojeve eljeza se sumja da su
kancerogeni.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
288
447
3 380
250 1400
180
6 40 mg
4,2
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
KOBALT, Co
esencijalan za veinu vrsta, ukljuujui i
ovjeka
-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
500 mg
za ljude, kobaltovi spojevi, uglavnom imaju
malu toksinost, ako se progutaju, ali
izazivaju povraanje. Sumnja se da je
kancerogen.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,0002 0,084
0,01 0,04
0,06 1,1
0,028 0,65
0,005 1,8 mg
3 mg
289
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
NIKAL, Ni
esencijalan za neke vrste, stimulira
metabolizam
-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
-1
1 3 mg kg
LD50 (acetat, oralno, takor) = 350 mg kg-1
nikal i mnogi njegovi spojevi su otrovni,
kancerogeni i teratogeni. Nikal karbonil je
izuzetno toksian.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
290
0,01
< 0,7
0,02 1,8
1 2
0,3 0,5
15 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
BAKAR, Cu
TOKSINOST
Toksini unos
85 g metala; 20 g CuSO4
60 g CuSO4; LD50 (sulfat, oralno, takor) =
300 mg kg-1
mala koliina i od samo 30 g CuSO4 moe
biti smrtonosna ako se proguta
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
1,01
1 26
30
10
0,50 6 mg
72 mg
291
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
CINK, Zn

-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
uglavnom se smatra da je niske toksinosti.

metalni cink iritira ljudsku kou, ali je osim
toga netoksian, kao veina spojeva; ipak
cinkove soli su se pokazale kao
eksperimentalno kancerogeni.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
292
7,0
75 170
240
240
5 40 mg
2,3 g
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
KADMIJ, Cd
nikakva nije dokazana, ali je stimulatoran

-
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
-1
17 mg kg (klorid, oralno, takor)

LD50 (klorid, oralno, zamorac) = 63 mg kg-1
kadmij je otrovan, ali tjera na povraanje,
tako da se malo apsorbira u tijelu, pa se
smrtonosno trovanje rijetko deava. Kadmij
je kancerogen i teratogen.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,0052
1,8
2 22
0,14 3,2
0,007 3 mg
50 mg
293
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
TOKSINOST
Toksini unos
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
JOD, I
veina joda u prirodi postoji kao jodidni ion,
I- i takvoga ga uzimamo u tijelo. Esencijalan
je mnogim organizmima, ukljuujui ovjeka .
2 mg kao I2. Jodidi su sline toksinosti kao
bromidi.
ovjek, oralno = 2 g I2. LD50 (NaI, oralno,
takor) = 14000 mg kg-1
jod u svojem elementarnom obliku, I2, je
toksian i njegove pare iritiraju plua i oi.
Najvea doputene koncentracija u zraku, pri
radu s jodom, je 1 mg m-3
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
294
0,057
0,27
0,7
0,05 0,5
0,1 - 0,2 mg
12 20 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
BARIJ, Ba
nikakva, ali djeluje stimulirajue
TOKSINOST
Toksini unos
100 200 mg
LD50 (BaCO3, oralno, takor) = 418 mg kg-1
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
barijev sulfat je netopljiv pa se koristi za

slikanje (markiranje) po tijelu (kao npr.
tetoviranje), ali topljive soli barija su vrlo
otrovne i uzrokuju povraanje, greve u
elucu, proljev, drhtavicu, paralizu itd.
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,068
3 70
0,04 1,2
0,09
0,6 1,7 mg
22 mg
295
BIOLOKI PODACI:
IVA, Hg
BIOLOKA ULOGA
nikakva, iako je prisutna u svemu to jedemo
TOKSINOST
Toksini unos
(metalne pare, izlaganje ovjeka)=44 mg m-3

LD50 (metalne pare, udisanjem, kuni) = 29
mg m-3 (30sati).
ivine pare su otrovne ako se udahnu i ne bi
smjele prijei 0,1 mg m-3 u zraku. Svi ivini
spojevi su otrovni, a posebno metil-iva.
iva utjee na sredinji ivani sistem i
teratogena je.
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
296
0,0078
0,45
0,018 3,7
0,02 0,7
0,004 0,02 mg
6 mg
BIOLOKI PODACI:
BIOLOKA ULOGA
OLOVO, Pb
nikakva
TOKSINOST
Toksini unos
50 mg 100 g
LD50 (acetat, intravenozno, mi) = 104 mg
kg-1
olovo je umjereno otrovno, ako ga se
proguta utjee na crijeva i sredinji ivani
sistem, te izaziva anemiju. Ipak veina olova
prolazi kroz organizam bez apsorpcije.
Olovo je kumulativni otrov i trovanja
olovom su esto vezana uz odreena
zanimanja. Spojevi olova mogu biti
kancerogeni i teratogeni.
SMRTONOSNA DOZA
OPASNOSTI
Koliina u ovjeku
krv / mg dm-3
kosti / ppm
jetra / ppm
miii / ppm
0,21
3,6 30
3 12
0,23 3,3
0,06 0,5 mg
120 mg (pohranjeno
uglavnom u kosturu)
297
Milan Tomljanovi
ANORGANSKA KEMIJA
Izdava:
HIJATUS
Za izdavaa:
Prof. dr eljko kuljevi
Recenzenti:
Prof. dr Mustafa Omanovi
Prof. dr Borivoje Gali
Lektor i korektor:
Prof. dr Milan Tomljanovi
Kompjuterska obrada:
Mahmud Rizvanovi
Aida Rizvanovi
studio FLa
Naslovna strana:
Metalurgija u XVI stoljeu ilustracija iz Agricolinog djela
De Re Metallica, 1556. god.
-------------------------------------------------------CIP Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
546(075.8)
TOMLJANOVI Milan
Anorganska kemija Milan Tomljanovi. Zenica :
Hijatus, 2004. 323 : ilustr. ; 25 cm + Periodni
sustav elemenata ([1] list)
Bibliografija: str. 217-224. Rjenik
pojmova: str. 233-264
ISBN 9958-716-10-0
COBISS.BH-ID 12741382
-------------------------------------------------------o anokaZ .01 akat .81 anal abaderdo ulsims u adovziorp retkarak ujami ejok adovziorp temorp an azerop ajnaalp aneobolso
ej AJIMEK AKSNAGRONA aivonajlmoT analiM agijnk ,ekuan i ajnavozarbo avtsratsinim gonlaredeF ajnejlim uvonso aN
porezu na promet proizvoda i usluga.
Svako eli biti neko; niko ne eli raditi na tome.

Johann Wolfgang Goethe
PREDGOVOR
Ovaj udbenik napisan je prema nastavnom planu i programu
predmeta Anorganska kemija Fakulteta za metalurgiju i
materijale u Zenici. Namijenjen je vama, dragi studenti, koji ste
u toku svog dosadanjeg kolovanja stekli odreena znanja iz
kemije.
U gradivu iz ope kemije upoznali ste grau i svojstva atoma,
vrste i svojstva kemijske veze, te temeljne oblike elementarnih
tvari i spojeva koji izgrauju na svijet. U ovom ete udbeniku
upoznati najvanije predstavnike pojedinih skupina elemenata
iz tablice periodnog sistema elemenata i njihove spojeve, od
kojih mnogi ine sastavni dio nae svakidanjice. Zato vam je
potrebno to znanje? Odgovor kojim ete osmisliti va napor pri
uenju anorganske kemije pokuajte nai ve na prvim
stranicama ovog udbenika. Priom o postanku kemijskih
elemenata kojom zapoinje uvodno poglavlje nastojim u vama
pobuditi elju za novim spoznajama. Boljim poznavanjem i
razumijevanjem materijalne stvarnosti, povezujui uzroke i
posljedice ovjekova djelovanja u prirodi, bit ete spremniji i
sposobniji ouvati prelijepi i jedini svijet u kojem ivimo. Zbog
toga sam u veini poglavlja uz glavno gradivo ukratko prikazao
bioloko djelovanje elementarnih tvari i njihovih spojeva koji se
obrauju u tom poglavlju. U svakoj prilici prikazano je,
takoer, kako te tvari i tehnoloki postupci njihovog dobivanja
djeluju na okoli. Slijedei taj program iz istog razloga sam
posljednja tri poglavlja udbenika posvetio oneienju i zatiti
zraka, voda i tla.
Na kraju udbenika dodani su rjenik pojmova, bioloki podaci
o nekim elementima, dodaci i kazalo.
Izraavam veliko zadovoljstvo i zahvalnost recenzentima knjige

profesorima dr Mustafi Omanoviu i dr Borivoju Galiu, kao i
prof. dr eljku kuljeviu na svesrdnoj moralnoj pomoi i
podrci da bi ovaj udbenik uope bio napisan, asistentu Ilhanu
Buatliu na pomoi prilikom kucanja i korekture teksta,
kolegicama asistenticama Almaidi Gigovi i Razi Hadali,
asistentima mr. Hasanu Avduinoviu i Safetu Hamedoviu, te
Slavici atovi, Aidi i Mahmudu Rizvanoviu.
Posebnu zahvalnost upuujem studiju FLa i kolegama
aranovi H. dipl. ing. i Ganik D. na ukazanoj ljubaznosti i
pomoi.
Zenica, 2003
Autor
SADRAJ
UVOD
1.1. Stvaranje kemijskih elemenata........................................................ 2
1.2. Postanak i graa Zemlje .................................................................. 4
1.3. Rasprostranjenost kemijskih elemenata na Zemlji ......................... 6
2. KEMIJSKI ELEMENTI I NJIHOVI SPOJEVI ................................. 7
2.1. Vodik................................................................................................. 7
2.1.1. Opa svojstva i rasprostranjenost......................................... 7
2.1.2. Dobivanje i svojstva vodika .................................................. 8
2.2. Spojevi vodika................................................................................. 11
2.2.1. Spojevi vodika s negativnim stepenom oksidacije ............. 12
2.2.1.1.Hidridi solnog karaktera. ..................................... 12
2.2.1.2.Hidridi metalnog karaktera. ................................ 12
2.2.1.3. Kovalentni hidridipolimeri. ............................... 13
2.2.2. Spojevi vodika s pozitivnim stepenom oksidacije............... 13
2.2.3. Bioloko djelovanje vodika................................................. 14
2.3. Voda................................................................................................ 15
2.3.1. Reakcije s vodom ................................................................ 17
3. ELEMENTI 18. SKUPINE .................................................................... 19
3.1. Plemeniti plinovi (inertni plinovi) ................................................ 19
3.2. Nalaenje i dobivanje plemenitih plinova ..................................... 20
3.3. Pregled i osobine plemenitih plinova ............................................ 20
3.4. Primjena plemenitih plinova .......................................................... 21
4. ELEMENTI 17. SKUPINE .................................................................... 23
4.1. Halogeni elementi (grki: hals = sol, genao = stvoriti) ................. .23
4.2. Osobine skupine............................................................................... 23
4.2.1. Pregled spojeva halogenih elemenata............................... 24
4.3.Fluor ................................................................................................. 24
1
4.4. Klor ................................................................................................ 25

4.4.1. Klorovodik i kloridi............................................................. 26
4.4.2. Bioloko djelovanje halidnih iona (to su: F-, Cl-, Br-, I-). 27
4.4.2.1. Fluoridni ioni, F- ................................................. 27
4.4.2.2. Kloridni ione, Cl ................................................ 28
4.4.2.3. Bromidni ioni, Br-................................................ 28
4.4.2.4. Jodidni ioni, I- ...................................................... 28
5. ELEMENTI 16. SKUPINE HALKOGENI ELEMENTI ................ 29

5.1. Halkogeni elementi to su elementi 16. skupine
periodnog sistema kemijskih elemenata. ...................................... 29
5.2. Osobine skupine ............................................................................. 29
5.3. Spojevi halkogenih elemenata ....................................................... 31
5.4. Rasprostranjenost i dobivanje halkogenih elemenata .................. 31
5.4.1. Kisik .................................................................................... 31
5.4.2. Sumpor................................................................................ 35
5.4.2.1. Sumporovodik....................................................... 37
5.4.2.2. Sumpor (IV) - oksid ili sumpor - dioksid............. 37
5.4.2.3. Sulfiti .................................................................... 37
5.4.2.4. Sumporna kiselina ............................................... 38
5.4.3. Bioloko djelovanje halkogenih elemenata ....................... 40
6. ELEMENTI 15. SKUPINE - SKUPINA DUIKA........................... 41
6.1. Osobine skupine ............................................................................. 41
6.2. Duik............................................................................................... 43
6.2.1. Amonijak............................................................................. 43
6.2.1.1. Amonijeve soli ...................................................... 44
6.2.2. Duikovi oksidi ................................................................... 45
6.2.2.1. Diduikov monoksid, N2O .................................... 45
6.2.2.2. Duikov monoksid, NO ........................................ 45
6.2.2.3. Duina ( nitratna) kiselina, HNO3 ..................... 46
6.2.2.4. Nitrati.................................................................... 47
6.3. Fosfor ............................................................................................. 48
6.4. Bioloko djelovanje elemenata duikove skupine ......................... 50
7. ELEMENTI 14. SKUPINE - UGLJIKOVA SKUPINA ..................... 51
7.1. Osobine skupine ............................................................................. 51
7.2. Ugljik .............................................................................................. 53
7.2.1. Ugljikov(II) oksid (ugljik-monoksid), CO,
stepen oksidacije +2 .......................................................... 57
7.2.2. Ugljikov(IV) oksid (ugljik dioksid), CO2,
stepen oksidacije +4 .......................................................... 60
2
7.2.3. Karbonatna kiselina ........................................................... 62

7.2.4. Ugljik(IV) sulfid, ugljik disulfid, CS2 ................................ 64
7.2.5. Ugljik(IV) klorid, ugljik tetraklorid, CCl4......................... 65
7.3. Silicij............................................................................................... 65
7.3.1. Silicij-negativan stepen oksidacije, silicidi i silani ............ 67
7.3.2. Silicij stepen oksidacije +4 .............................................. 67
7.4. Germanij......................................................................................... 74
7.4.1. Spojevi germanija ............................................................... 74
7.5. Kalaj (kositar)................................................................................. 74
7.6. Olovo............................................................................................... 76
7.6.1. Vaniji spojevi olova ........................................................... 77
7.6.2. Olovni oksidi ....................................................................... 77
7.6.2.1. Olovo monoksid, PbO, ......................................... 77
7.6.2.2. Olovo dioksid, PbO2, ........................................... 77
7.6.2.3. Minij, Pb3O4, ....................................................... 78
7.6.3. Dobivanje olova .................................................................. 78
7.6.4. Olovni akumulator.............................................................. 78
7.7. Bioloko djelovanje elemenata ugljikove skupine......................... 79
8. ELEMENTI 13. SKUPINE SKUPINA BORA .................................. 81
8.1. Osobine skupine ............................................................................. 81
8.2. Pregled spojeva elemenata 13. skupine ......................................... 83
8.2.1. Bor....................................................................................... 83
8.2.1.1. Negativni stepena oksidacije................................ 84
8.2.1.2. Stepen oksidacije +3............................................. 84
8.2.2. Aluminij .............................................................................. 85
8.2.2.1. Proizvodnja aluminija.......................................... 85
8.2.2.2. Svojstva i primjena aluminija .............................. 89
8.2.2.3. Legure aluminija.................................................. 91
8.2.2.4. Stepen oksidacije +3............................................. 92
8.2.2.5. Bioloko djelovanje aluminija ............................. 94
8.2.3. Galij..................................................................................... 94
8.2.4. Indij..................................................................................... 94
8.2.5. Talij ..................................................................................... 94
9. ELEMENTI 2. SKUPINE ...................................................................... 95
9.1. Osobine skupine ............................................................................. 95
9.1.1. Pregled spojeva elemenata 2. skupine ............................... 96
9.2. Berilij .............................................................................................. 98
9.2.1. Toksinost berilija .............................................................. 98
9.3. Magnezij ......................................................................................... 99
9.3.1. Spojevi magnezija ............................................................ 100
3
9.3.2. Bioloko djelovanje magnezija......................................... 101

9.4. Kalcij............................................................................................. 101
9.4.1. Spojevi kalcija................................................................... 102
9.4.1.1. Tvrdoa vode i njeno omekavanje.................... 103
9.4.2. Bioloko djelovanje kalcija............................................... 105
9.5. Stroncij ......................................................................................... 105
9.5.1. Spojevi stroncija................................................................ 106
9.6. Barij.............................................................................................. 106
9.6.1. Spojevi barija .................................................................... 106
9.7. Radij ............................................................................................. 106
10. ELEMENTI 1. SKUPINE ALKALIJSKI METALI ....................... 107
10.1. Osobine skupine ......................................................................... 107
10.1.1. Pregled spojeva alkalijskih metala................................. 109
10.2. Litij ............................................................................................. 110
10.2.1. Spojevi litija .................................................................... 110
10.3. Natrij........................................................................................... 110
10.3.1. Spojevi natrija................................................................. 111
10.4. Kalij ............................................................................................ 116
10.4.1. Spojevi kalija................................................................... 116
11. OPA SVOJSTVA PRIJELAZNIH ELEMENATA......................... 117
11.1. Podjela elemenata na metale i nemetale ................................... 118
11.2. Struktura metala ........................................................................ 119
11.3. Fizikalne osobine metala ........................................................... 120
11.3.1. Metalni sjaj i boja ........................................................... 121
11.3.2. Specifina teina metala................................................. 121
11.3.3. Legure ............................................................................. 121
11.4. Kemijske osobine metala............................................................ 122
11.4.1. Djelovanje kisika ............................................................ 122
11.4.2. Djelovanje vlanog zraka ............................................... 122
11.4.3. Djelovanje klora.............................................................. 122
11.4.4. Djelovanje kiselina ......................................................... 122
12. ELEMENTI 3. SKUPINE SKUPINA SKANDIJA ........................ 123
12.1. Osobine skupine ......................................................................... 123
12.2. Skandij........................................................................................ 124
12.3. Itrij.............................................................................................. 124
12.4. Lantan ........................................................................................ 124
12.5. Lantanidi i aktinidi elementi 3. skupine................................. 124
12.5.1. Lantanidi......................................................................... 125
12.5.2. Odvajanje lantanida ....................................................... 125
4
12.5.3. Dobivanje lantanida ....................................................... 126

12.6. Aktinidi ....................................................................................... 126
12.6.1. Osobine skupine.............................................................. 126
12.6.2. Dobivanje i odvajanje aktinida....................................... 127
12.7. Torij ............................................................................................ 127
12.8. Uran............................................................................................ 128
13. ELEMENTI 4. SKUPINE SKUPINA TITANA ............................. 129
13.1. Osobine skupine ......................................................................... 129
13.2. Titan ........................................................................................... 130
13.2.1. Spojevi titana .................................................................. 131
13.2.1.1. Spojevi sa oksigenom titan(IV)
oksid ili titan dioksid, TiO2 ............................ 131
13.3. Cirkonij....................................................................................... 131
13.4. Hafnij ......................................................................................... 132
14. ELEMENTI 5. SKUPINE SKUPINA VANADIJA........................ 133
14.1. Osobine skupine ......................................................................... 133
14.2. Vanadij ...................................................................................... 134
14.3. Niobij .......................................................................................... 134
14.4. Tantal ......................................................................................... 134
15. ELEMENTI 6. SKUPINE SKUPINA KROMA ............................. 135
15.1. Osobine skupine ......................................................................... 135
15.2. Krom ........................................................................................... 136
15.2.1. Spojevi kroma ................................................................. 137
15.3. Molibden..................................................................................... 138
15.4. Volfram....................................................................................... 139
16. ELEMENTI 7. SKUPINE SKUPINA MANGANA........................ 141
16.1. Osobine skupine ......................................................................... 141
16.2. Mangan ...................................................................................... 142
16.2.1. Jedinjenja mangana ....................................................... 143
16.3. Tehnecij ...................................................................................... 144
16.4. Renij ........................................................................................... 144
17. ELEMENTI 8., 9. I 10. SKUPINE TRIJADA ELJEZA .......... 145
17.1. Ope osobine .............................................................................. 145
17.2. eljezo......................................................................................... 146
17.2.1. Proizvodnja eljeza ......................................................... 147
17.2.2. Proizvodnja elika .......................................................... 148
17.2.3. Svojstva eljeza................................................................ 150
5
17.2.4. Korozija eljeza ............................................................... 151

17.2.5. Bioloko djelovanje eljeza............................................. 152
17.3. Kobalt ......................................................................................... 153
17.3.1. Jedinjenja kobalta .......................................................... 153
17.4. Nikal ........................................................................................... 154
17.4.1. Jedinjenja nikla .............................................................. 154
18. ELEMENTI 8., 9. I 10. SKUPINE PLATINSKI METALI .......... 155
18.1. Ope osobine platinskih metala................................................. 155
18.2. Jedinjenja platinskih metala...................................................... 156
19. ELEMENTI 11. SKUPINE SKUPINA BAKRA........................... 157
19.1. Osobine skupine ........................................................................ 157
19.2. Bakar ......................................................................................... 158
19.2.1. Proizvodnja bakra....................................................... 158
19.2.2. Svojstva i primjena bakra ........................................... 160
19.2.3. Spojevi bakra............................................................... 160
19.2.4. Legure bakra............................................................... 161
19.2.5. Bioloko djelovanje bakra .......................................... 162
19.3. Srebro ....................................................................................... 163
19.3.1. Spojevi srebra.................................................................. 163
19.4. Zlato............................................................................................ 164
20. ELEMENTI 12. SKUPINE SKUPINA CINKA ............................. 165
20.1. Osobine skupine ......................................................................... 165
20.2. Cink ............................................................................................ 166
20.2.1. Spojevi cinka................................................................... 167
20.3. Kadmij ........................................................................................ 167
20.3.1. Spojevi kadmija............................................................... 167
20. 4. iva ........................................................................................... 168
20.4.1. Spojevi ive..................................................................... 168
21. KERAMIKA
MATERIJALI PROLOSTI, SADANJOSTI I BUDUNOSTI.... 169
21.1. Razlika materijala od tvari ..................................................... 169
21.2. Cement....................................................................................... 174
21.3. Porculan .................................................................................... 176
21 4. Staklo ......................................................................................... 177
21.5. Optiki kabel.............................................................................. 182
21.6. Keramike posebnih svojstava.................................................... 184
21.6.1. Laser................................................................................ 184
6
22. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA ............................................... 187

22.1. Efekt staklenika......................................................................... 189
22.2. Ozonske rupe.............................................................................. 191
22.3. Fotokemijski smog ..................................................................... 193
22.4. Industrijski smog....................................................................... 195
22.5. Kisele kie ................................................................................... 196
22.6. Pokazatelji oneienja zraka i postupci
uklanjanja oneiivaa zraka ................................................. 197
23. ONEIENJE I ZATITA VODA ................................................. 199
23.1. Voda i ivot ................................................................................. 199
23.2 . Glavna oneienja vode........................................................... 202
23.3. ienje otpadnih voda ............................................................. 204
24. ONEIENJE I ZATITA TLA ..................................................... 207
24.1. Sastav i vrsta tla ......................................................................... 207
24.2. Oneienje tla otpadom ........................................................... 209
24.3. Razvrstavanje i odlaganje otpada .............................................. 211
Literatura................................................................................ 216
Dodaci..................................................................................... 226
Rjenik pojmova...................................................................... 233
Bioloki podaci........................................................................ 296
Kazalo...................................................................................... 299
7

Anorganska

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Anorganska

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UVOD

Predmet istraivanja ovog kursa su kemijski elementi i njihovi spojevi. Opa

poetku ovog poglavlja, da je u trenutku roenja, sve bilo koncentrirano u

novih termonuklearnih reakcija, u kojima spajanjem jezgara lakih elemenata

Plinoviti Zemljin omota, atmosfera, sadrava u stalnim koliinama plinove

)mk( ejlmez enirvop danzi anisiV

Kameni Zemljin sloj,

Slika 1.1. Atmosferski slojevi

1.3. Rasprostranjenost kemijskih elemenata na Zemlji

2. KEMIJSKI ELEMENTI I NJIHOVI SPOJEVI

2.1.2. Dobivanje i svojstva vodika

Fe3O4-magnetit, je smjesa eljezo(II) oksida i eljezo(III) oksida, FeO i Fe2O3.

Posljedica razlike u molarnim masama izotopa vodika su i razliita fizikalna

Slika 2.1. Ureaj za dobivanje vodika

Vidimo da se reakcija zasniva na oksidacijskom djelovanju vodika koji se od

Druga zgodna laboratorijska metoda kojom se dobiva vodik jest djelovanje

Trea metoda laboratorijskog dobivanja vodika moe posluiti i reakcija

4H2O + 4e2H2(g) + 4OHO2(g) + 4H2O + 4e4OH2H2O

Za industrijsko dobivanje vodika postoji vie metoda:

I metan se iz prirodnih izvora moe termiki razloiti na ugljik i vodik, ali se

Reakcija je endotermna i potrebna energija najjednostavnije se nadoknauje

2. Druga vana metoda industrijskog dobivanja vodika jest redukcija vodene

I to je endotermna reakcija, pa se, radi nadoknaivanja energije, obino

3. Elektroliza. Znatne koliine vodika mogu se dobiti kao nusproizvod

Molekula vodika sastoji se od dva atoma povezana kovalentnom vezom. Da bi

2.2.1. Spojevi vodika s negativnim stepenom oksidacije

Temperatura reakcije za dobivanje ionskih hidrida varira izmeu 300 do 700

ali reakcija svih hidrida nije jednako burna.

kao atom u kristalnoj reetki metala, pa bi mu pripadao stepen oksidacije 0,

2.2.1.3. Kovalentni hidridipolimeri. Skupini polimeriziranih kovalentnih

Meutim, pri sobnoj temperaturi ta je reakcija tako spora da se uope ne moe

Slika 2.2. Daniellov

Uz druge uvjete CO i H2 daju razne ugljikovodike (Fischer-Tropschova

bioloki vane spojeve, primjerice ugljikohidrate (eeri, krob, celuloza),

To kruenje vode u prirodi nazivamo hidroloki ciklus.

CaCO3(s) + CO2(g) + H2O(l)

Omekavanje vode postupak je kojim se uklanjaju ioni koji uzrokuju tvrdou

izmjenjive vodikove ione, kationski (kiseli) izmjenjivai, ili izmjenjive

U anionskom izmjenjivau hidroksidni ioni

Osloboeni vodikovi i hidroksidni ioni iz izmjenjivaa odlaze u vodu. Ti se

Tijekom koritenja, kationskom i anionskom izmjenjivau nakon nekog

2Na+(aq) + 2OH-(aq) + H2(g)

Kaimo, stoga, neto o oksidacijskim i redukcijskim svojstvima vode. Atom

redukcijsko sredstvo. Redukcijski potencijal obje navedene reakcije ovisi o

Vrijednost redukcijskog potencijala redoks sistema koji ine vodikov ion i

3. Elementi 18. skupine

3.2.Nalaenje i dobivanje plemenitih plinova

Plemeniti plinovi se industrijski dobivaju frakcijskom destilacijom tenog

Argon Kripton Ksenon

Atomi svih plemenitih plinova imaju elektronske konfiguracije karakterizirane

Iz tablice se vidi da ovi elementi imaju vrlo velike vrijednosti za energiju

biti ni vakuum u sijalici jer bi se u vakuumu usijana metalna nit isparavala.

4. Elementi 17. skupine

Iz pregleda se vidi da je za sve halogene elemente zajednika elektronska

Tablica 4.1 Fizikalna svojstva elemenata 17. skupine

Za astat podaci nisu navedeni jer je to radioaktivni element s kratkim

Molekule hipokloraste kiseline, HOCl, prodiru kroz staninu (elijsku)

Ovaj se nain proizvodnje danas naputa jer se velike koliine klorovodika

Soli klorovodine kiseline, kloridi, primjenjuju se u razliite svrhe, a osobito natrijev

Smanjena koncentracija kalcijevih iona u krvi uzrokuje bolno grenje miia,

5. Elementi 16. skupine halkogeni elementi

Prema tome, zajednika elektronska konfiguracija halkogenih elemenata jest

Tablica 5.1. prikazuje fizikalna svojstva elemenata 16. skupine.

Tablica 5.1.Fizikalna svojstva elemenata 16. skupine.