"If You Forget Me" IF YOU FORGET ME

I want you to know one thing. You know how this is: if I look at the crystal moon, at the red branch of the slow autumn at my window, if I touch near the fire the impalpable ash or the wrinkled body of the log, everything carries me to you, as if everything that exists: aromas, light, metals, were little boats that sail toward those isles of yours that wait for me. Well, now, if little by little you stop loveing me I shall stop loving you little by little. If suddenly you forget me do not look for me, for I shall already have forgotten you. If you think it long and mad, the wind of banners that passes through my life,

and you decide to leave me at the shore of the heart where I have roots, remember that on that day, at that hour, I shall lift my arms and my roots will set off to seek another land. But if each day, each hour, you feel that you are destined for me with implacable sweetness, if each day a flower climbs up to your lips to seek me, ah my love, ah my own, in me all that fire is repeated, in me nothing is extinguished or forgotten, my love feeds on your love, beloved, and as long as you live it will be in your arms without leaving mine.

Telo zene

Telo zene, beli brezuljci, bela bedra, Ti si slicna svetu kada se dajes. Moje telo divljeg ratara ori te I sin iskace iz dubine zemlje.

Bio sam sam kao tunel. Od mene su bezale ptice, U meni je noc zapocinjala svoj snazni nalet. Kovao sam te kao oruzje da bih te nadziveo, Kao strelicu za svoj luk i kamen za svoju pracku.

Ali pao je cas osvete i ja te ljubim. Telo od koze, od mahovine, od mleka pozudna i postojana. Ah kupe grudi! Ah oci odsutnosti! Ah ruze pubisa! Tvoj glas tuzan i spor.

Telo zene moje ostacu u tvojoj ljupkosti. Moja zedji, teskobo beskrajna, moj pute neodlucni! Izvori tame gde vecita zedj ostaje, Gde ostaje umor i beskonacna bol.

Nagnut u vece

Nagnut u vece vucem svoje tuzne mreze, Pred tvojim ocima okeanskim.

Tu se prostire i gori na najvisoj lomaci, Moja samoca sto krsi ruke kao brodolomnik.

Javljam se crvenim znacima pred tvojim pospanim ocima, Sto poput mora zapljuskuju podnozje svetionika.

Samno tmine krijes zenko daleka i moja, Iz tvog pogleda izranja ponekad obala uzasa.

Nagnut u vece bacam svoje tuzne mreze, U ovo more sto ljulja tvoje okeanske oci.

Nocne ptice kljucaju prve zvezde, Sto se iskre ko moja dusa kada te ljubim.

U trku jase noc na svojoj mastiljavoj kobili Prosipajuci po polju svoje azurno klasje.

Gotovo iznad neba

Gotovo iznad neba usidruje se izmedju dve planine Polovina meseca. Noc se okrece i luta i probija oci. Koliko razbijenih zvezda u kaljuzi.

Ucrtava krst patnje izmedju mojih obrva, bezi. Kovacnica modrih kovina, noc nemih bitaka, Okrece se moje srce kao ludi tocak.

Devojcica iz daleka, donesena iz daleka, Ponekad njen pogled svetluca s neba. Tuzaljka, oluja, vrtlog besnila, Sece moje srce, ne zaustavljajuci se. Vetar s grobova kida, valja i rasipa tvoj sanjivi koren, Cupa velika stabla na drugoj obali. Ali ti, svetla devocjcice, ti si pitanje od dima, klas. Ona koju je vetar oblikovao orosenim liscenm. Iza nocnih planina, beli ljiljan plamena, Ah, ali nista ne mogu reci. Bila je stvorena Od svih stvari.

Teskoba sto sece moje grudi udarcima noza, i vreme je da se sledi drugi put; gde se ona ne smesi. Oluja sto zvona sahranjuje, taman nalet vihora Cemu je sada dirati, cemu rastuziti?

Ah, slediti put sto se od svega udaljuje, Gde nece biti mucnine, smrti ili zime, Sa svojim ocima otvorenim u rosi/

Oda nekolikim zutim cvetovima

Prema plavetnilu more mice Svoje lazure, a prema nebu Nekoliko zutih cvetova.

Dolazi Oktobar.

Pa iako je tako vazno more koje razvija Svoj mit, svoje poslanje, svoje klasanje, Bukti Na pesku zlato Jedne jedine Zute biljke, A tvoje oci Vezu se za zemlju Beze od velikog mora i njegovih trzaja.

Prah jesmo i bicemo.

Ni vazduh, ni vatra, ni voda, Nego, Zemlja, Samo zemlja Mi cemo biti I mozda Nekoliki zuti cvetovi.

Divno je ljubavi znati

Divno je ljubavi, znati da Si ovde u noci, Nevidljiva u svom snu i Ozbiljno osamljena. Dok rasplicem svoje brige, kao mreze zapletene.

Odustno, tvoje srce plovi Snovima, Ali telo ti dise tako napusteno, Trazeci me uzalud, Dopunjujuci moj san Kao biljka sto se udvostrucuje u seni.

Uspavana, bit ces draga Sto ce ziveti sutra, Ali od onih granica Izgubljenih noci, Od ovog biti i ne biti u Kojem se nalazimo, Nesto ostaje i vodi nas

Svetlu zivota Kao da je pecat sene Obelezio Vatrom svoja tajnovita Stvorenja.