Naslov originala SAYYID QUIB Fl IlALI-L-QuR'AN

Sayyid Qutb U okrilju Kur'ana Fi zilali-1-Qur'an

17

t! ; , ;u "flJ ;.jJr " fil#

; . , ' .. r . ,,.,,,"",_., . '- ,. ' \JJ.l:..:JJ 0:,..\l J .. f " " ' "' "' " " . " },." .J-;"" " ._,"" " .,"., (( JJ Jij_,j U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sd vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko jih iz svake zajednice njihove potrudi da se uputi u vjersfoe nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate,. da bi se Allaha pobojali (9/122).

U OKRIUU KUR'ANA

17
U IME ALlAHA, MILOSfiVOG, SAMILOSNOG! SURA ElrENBUA' I SURA HADD

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! l

SURA EL-ENBLJA' ORJAVUENA U MEKKI 112AJETA U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ljudima se blii as polaganja rauna njihova, a oni, bezbrini, ne mare za to r211V. I ne doe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, sluajui je, ne podsmjehuju r2112J srca rasijanih. A mnogoboci govore apatom: "Da li je ovaj neto drugo do ovjek kao i vi? Zar ete slijediti vradbinu, a vidite da jest?" (21/3). "Gospodar moj zna" - ree on - "ta se govori i na nebu i na Zemlji; On sve uje i sve zna!" (21/4). Oni, ak, govore: "To su samo smueni snovi; on ga izmilja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo udo kao i prijanji poslanici!" r21!sJ. Nijedan grad koji smo Mi prije njih unitili nije u udo povjerovao, pa zar e ovi t'jerovati? r21/6J.

I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi! (21/7J.

Mi ih nismo stvarali kao bia koja ive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili (21/8). Poslije smo im obeanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spasavali, a one koji su nevaljali bili unitavali (21/9). Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaa, pa zato se ne opametite? (21/10). A koliko je bilo nevjernic"kih sela i gradova koje smo unitili i poslije kojih smo druge narode podigli! (21/W. I im bi silu nau osjetili, kud koji bi se iz njih razbjeali r21112J. Ne bjeite, vratite se uivanjima vaim i domovima vaim, moda e vas neko to upitati" (21/13). 'Teko nama, " - oni bi govorili -, mi smo, zaista, nevjernici bili!" (21/14) . I kukali bi tako sve dok ih ne bismo uinili, kao ito ponjevena, nepominim r2111SJ. Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono to je izmedu njih, da se zabavljamo (21/16J. Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne inimo, (21/17) nego istinom suzbijamo la, istina je ugui i lai nestane; a teko vama zbog onoga to o Njemu iznosite! (21/18). Njegovo je ono to je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se, (21/19) hvale Ga nou i danju, ne malaksavaju (21/20).

Zar e kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oivjeti? r2112V. Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvien Allah, Gospodar svemira, od onoga to Mu pripisuju! r21122J. On nee biti pitan za ono to radi, a oni e biti pitani (21/23). Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?.! Reci: Dokaite!" Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije

mene bili i nestali. Medutim, veina njih ne zna Istinu, pa zato glave okree (21/24). Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!" (21/25). Oni govore: "Milostivi ima dijete!'' Hvaljen neka je On! A meleki su samo robovi potovani (21!26). Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi (21/27). On zna ta su radili i ta e uraditi, i oni e se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz strahopotovanja prema Njemu, brini r21!2BJ. A onoga od njih koji bi rekao: 1a sam, doista, pored Njega, bog!"kaznili bismo d.ehennemom, jer Mi tako kanjavamo mnogoboce f21/29J. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve ivo stvaramo? I zar nee vjerovati? (21!30J. Mi smo po Zemlji nepomine planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda ele stizali (21/31). I to to je nebeski svod osiguran Nae je djelo, a oni se ipak okreu od znamenja koja su na njemu (21/32). I no i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove (21/33). Nijedan ovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umre, zar e oni dovijeka ivjeti? (21/34). Svako ivo bie smrt e okusiti! Mi vas stavljamo na kunju i u zlu i u

dobru i Nama ete se vratiti (21135). Ova sura je mekkanska i tretira kljunu tematiku koju tretiraju mekkanke sure... tematiku vjerovanja. Tretira je u svojim velikim podrujima, podrujima monoteizma, podanstva i proivljenja. Kontekst sure tretira tu tematiku prezentiranjem velikih kosmikih zakonitosti i povezivanjem vjerovanja s njima. Vjerovanje je dio strukture ovog Univerzuma; on se kree sukladno svojim velikim zakonitostima, a ono se temelji na Istini na kojoj se temelje nebesa i Zemlja i na ozbiljnosti

kojom se upravlja nebesima i Zemljom, a ne na neozbiljnosti i neistini, kao to ni Kosmos nije stvoren iz igre niti na neistini: Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono to je izmeu njih, da se zabavljamo (21/16J. Otuda on krui s ljudima, s njihovim srcima, oima i mislima izmedu velikih kosmikih sfera: neba i Zemlje, planina i klanaca, noi i dana, Sunca i Mjeseca, usmjeravajui njihove poglede ka jedinstvu zakonitosti koje njima vladaju i upravljaju i na ukazivanje ovog jedinstva na Jednou Stvoritelja, Upravitelja i Vlasnika koji u vlasti nema ortaka, kao to nema ortaka ni u stvaranju: Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremeti/i bi se (2I/22J. Potom usmjerava njihove umove ka jedinstvu zakonitosti koje vladaju ivotom na ovoj Zemlji, ka jedinstvu izvora ivota: i da Mi od vode sve ivo stvaramo (21/30J, ka jedinstvu kraja ivih bia: Svako ivo bie smrt e okusiti! f21/3SJ, i ka jedinstvu krajnjeg odredita: i Nama ete se vratiti (21/35) . Vjerovanje je vrsto povezano sa tim velikim kosmikim zakonitostima. Ono je takoder jedinstveno i pored mnogobrojnosti poslanika tokom vremena: Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema Boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!" f21!25J. Allahova volja je htjela da svi poslanici budu iz ljudskog roda: I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali f2I/7J. I kao to je vjerovanje vrsto vezano za velike kosmike zakonitosti, takav je sluaj i sa okolnostima ovog vjerovanja na Zemlji. Zakonitost koja ne izostaje je da Istina na kraju pobjeduje, a neistina nestaje, jer je Istina

kosmiko naelo, a njena supremacija Boanska zakonitost: nego Istinom suzbijamo la, Istina je ugui i lai nestane f21!1BJ; i da e propast doivjeti nailnici i poticatelji, a da Allah spaava poslanike i vjernike: Poslije smo im obe'anje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spasavali, a one koji su nevaljali bili unitavali (21/9J; i da e. Zemlju naslijediti Allahovi dobri robovi: Mi smo u ZebUru, poslije TevrtUa, napisali da e Zemlju Moji estiti robovi naslijediti f21!105J. Ottda kontekst prezentira jedinstvenu zajednicu poslanika u dugom nizu, brzom prezentacijom. Neto se due zadrava kod izlaganja epizode iz kaziva!.lja o Ibrahimu (alejhi's-selam) i prilikom ukazivanja na sluaj Davflda i Sulejmruta. A kratko se zadrava kod kazivanja o N uhu, Musau, Harunu, Lutu, Ismailu, ldrisu, Zulkiflu, Zunnunu, Zekerijju. Jahju i Isu (alejhimu' s--selam).

U ovoj prezentaciji otkrivaju se i ukazuju znaenja koja prethode u kontekstu sure. Ukazuju se u slici dogaaja iz ivota Poslanika (alejhi' s-selam) i pozivanja, nakon to su se ukazala u obliku opih naela i zakonitosti. Kontekst sure, takoer, sadri neke prizore Sudnjeg dana u kojima se odslikavaju ista znaenja u formi realiteta Sudnjeg dana. Tako se raznovrsni signali u st,.ri koncentriraju na jedan cilj, a to je poticanje ljudskog srca na spoznaju autentine Istine u vjerovanju s kojom je doao posljednji Poslanik (alejhi' s--selam) kako ga ljudi ne bi doekali u nemaru, bezbrino se okreui od njega, kako ih opisuje u poetku sure: Ljudima se blii as polaganja rauna njihova, a oni, bezbrini, ne mare za to. I ne doe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, sluajui je, ne podsmjehuju srca rasijanih (21/I.JJ. Ovo poslanstvo je istina i ozbiljna stvar. Kao to je i Univerzum istina i ozbiljna stvar. Stoga nema mjesta neozbiljnosti u doekivanju poslanike misije; nema mjesta ni zahtjevu za nadnaravnim dokazima; ta Allahovi dokazi u Univerzumu i zakonitosti u cijelom Kosmosu sugeriraju da je On Stvoritelj, Svemoni, Jedan, a da je poslanstvo od tog Svemonog, Jedinog

Stvoritelja. Kompozicija ove sure sa aspekta njene jezike konstrukcije i muzikog ritma je rezolutna i ona je u suglasju sa njenim sadrajem kao i sa atmosferom konteksta u izlaganju ovog sadraja. Ovo se sasvim jasno ukazuje prilikom poreenja sa kompozicijom sura Merjem i Taha, npr. Tamo je oputen takt koji odgovara njihovoj atmosferi. Ovdje je ritam vrst i statian i on odgovara sadraju sure i njenoj atmosferi. Ovo se jo jasnije uoava komparacijom kompozicije kazivanja o Ibrahimu (aljhi' s--selam) u suri M erjem sa kompozicijom kazivanja ovdje. A takoer i prouavanjem epizode koja je iz njega preuzeta ovdje i epizode koja je preuzeta iZ njega tamo. U suri Merjem uzeta je epizoda blagog dijaloga izmeu Ibrahima i njegovog oca, dok je ovdje predoena epizoda ruenja kipova i bacanja Ibrahima na lomau, kako bi se tako upotpunila harmonija izmeu sadraja, atmosfere, kompozicije i ritma.

Kontekst se u ovoj suri kree u etiri kruga: Prvi zapoinje prologom snanih udara, koji potresa srca upozoravajui ih na blisku i neposrednu opasnost, a ona nemarna i bezbrina: Ljudima se blii as polaganja rauna njihova, a oni, bezbrini, ne mare za to r211v. Zatim ih potresa drugim potresom putem prizora stradanja iezlih naroda, koji su se prema dokazima Gospodara njihova nemarno odnosili ivei ravnoduno u zabludi i nasilniki se ponaajui: A koliko je bilo nevjernicP..ih sela i gradova koje smo unitili i poslije kojih smo druge narode podigli! I im bi silu Nau osjetili, kud koji bi se iz njih razbjeali. "Ne bjeite, vratite se uivanjima vaim i domovima vaim, moda e vas neko to upitati. " "Teko nama, " - oni bi govorili -, "mi smo, zaista, nevjernici bili!" I ku.ali bi tako sve dok ih 'ze bismo uinili, kao ito ponjevena, nepominim (2]/ 1 1- 1 5). Kontekst potom vee izmeu Istine i ozbiljnosti u pozivanju i Istine i ozbiljnosti u sistemu Kosmosa, kao i izmeu vjerovanja u Allahovu Jednou i zakonitosti egzistencije, a takoer pravi sponu izmeu Jednoe Stvoritelja i Odreditelja i jedinstva poslanstva i vjerovanja kao i jedinstva izvora ivota, njegovog kraja i svretka na nain kako smo to prije istakli. U drugom krugu vraa govor nevjernicima koji se obraaju Poslaniku s omalovaavanjem i izigravanjem, dok je stvar sasvim ozbiljna i istinita, a i sve to ih okruuje sugerira na budnost i panju. Oni pouruju kaznu, a ona im je tako blizu. Ovdje se izlae jedan od prizora Sudnjeg dana. Skree im se panja na ono to je zadesilo omalovaatelje poslanika prije njih; potvruje se da oni mimo Allaha nemaju zatitnika, usmjeravajui njihova srca na ra::miljanje .1 moi koja Zemlju njihovu s

krajeva njenih umanjuje i povrinu njenu savija i mota. Moda e ih ovo probuditi iz nemara koji je doao kao posljedica dugotrajne blagodati i produenog blagostanja. Ovaj krug zavrava usmjeravanjem Poslanika (alejhi' s-selam) na obznanjivanje svoje uloge: Reci: 1a vas opominjem Objavom!" (21/45J, i opasnos11 koja im prijeti u njihovom nemaru: ali, gluhi ne uju poziv kad se opominju (2I/4SJ, sve dok se ne uspostave mjere pravde, a oni jo uvijek u svon" nemaru ravnoduni. Trei krug sadri izlaganje o zajednici vjerovjesnika u kojoj se oitim ukazuje jedinstvo poslanstva i vjerovanja, kao to se jasno ukazuje Allahova

milost prema Njegovim dobrim robovima, Njegovo prijateljstvo prema njima i kanjavanje nevjernika. U etvrtom i posljednjem krugu prezentira se kraj i svretak kroz jedan od sugestivnih prizora Sudnjeg dana. Kraj sure sadri, kao i njen poetak, snaan impuls, otvoreno upozorenje i preputanje njihovom konanom, neminovnom kraju. Sada emo pristupiti podrobnom prouavanju prvog kruga: Ljudima se blii as polaganja rauna njihova, a oni, bezbrini, ne mare za to r211V. I ne doe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, sluajui je, ne podsmjehuju (21/2) srca rasijanih. A mnogoboci govore apatom: "Da li je ovaj neto drugo do ovjek kao i vi? Zar ete slijediti vradbinu, a vidite da jest?" (21/3). ucospodar moj zna"- ree on - (Ita se govori i na nebu i na Zemlji; On sve uje i sve zna!" (21/4). Oni, ak, govore: "To su samo smueni snovi; on ga izmilja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo udo kao i prijanji poslanici!" (21!5). Nijedan grad koji smo Mi prije njih unitili nije u udo povjerovao, pa zar e ovi vjerovati? (21/6J. I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi! (21/7J. Mi ih nismo stvarali kao bia koja ive bez hrane, ni oni nisu besmrtni

bili (21/8). Poslije smo im obeanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spasavali, a one koji su nevaljali bili unitavali (21/9). Snaan prolog koji estoko drma nemarne. Blii se as polaganja rauna, a oni nemarni. Dokazi se predoavaju, a oni se okreu od Upute. Situacija je ozbiljna, a oni nemaju osjeaj za nju niti za njenu opasnost. Kad god im doe neto novo iz Kur'ana, doekaju ga sa alom

omalovaavanjem, sasluaju ga ale zbijajui i igrajui se srca rasijanih. A srca su mjesta za razmiljanje, prouavanje i umovanje. To je slika praznih dua koje ne poznaju ozbiljnost; otuda su one ravnodune i bezbrine u najopasnijim situacijama, ale se tamo gdje trebaju biti ozbiljni i izigravaju se u svetim momentima. To je opomena koja im dolazi; dolazi im od Gospodara njihova, a oni je doekuju zabavljajui se, bez strahopotovanja i velianja. Dua u kojoj nema ozbiljnosti, dostojanstva i posveenosti skonava u stanju banalnosti, tupoglavosti i raspadanja i ona je nesposobna da nosi teret, da odgovori zadatku i da izvri obavezu. ivot za nju prolazi beskorisno, bezvrijedno i jeftino. Duh lahkoumnosti i potcjenjivanja koji se poigrava svetinjama, bolestan je duh. Rasputenost i lahkoumnost nije isto to i podnoenje. Podnoenje znai ozbiljnu i senzibilnu snagu. Rasputenost i lahkoumnost znai gubitak osjeaja i mlitavost. Ovi koje Kur'an-i kerim opisuje doekivae ono to je objavljivan o od Kur'ana da bude zakonom za ivot, programom rada i pravilom ponaanja, kao zabavu i razbibrigu. Doekivae pribliavanje asa polaganja rauna u nemaru. Slini ovima postoje u svakom vremenu. Kad god dua bude ispranjena od ozbiljnosti, dostojanstva i digniteta, ona zadobija ovu bolesnu, degeneriranu formu koju iscrtava Kur'an, a koja pretvara cijeli ivot u ispraznu besposlicu, bez cilja i svrhe. Dok su na drugoj strani vjernici doekivali ovu suru s panjom koja je odvlaila srca od ovoga svijeta i svega to je u njemu. Amidi u biografskim podacima o Amiru ibni Rebi'i navodi da je kod

njega odsjeo neki od Arapa i on ga je dobro ugostio. Poslije mu je navratio ovaj ovjek, nakon to je dobio neku zemlju, pa mu je rekao: "Dobio sam od Allahova Poslanika jednu od arabijskih dolina. elim da ti dam jedan komad te zemlje koja e biti tvoja i tvojih nasljednika poslije tebe." Amir mu na to ree: ''Nemam potrebe za tvojim komadom zemlje. Danas je objavljena sura koja nas je udaljila od ovoga svijeta!" Ljudima se blii as polaganja rauna njihova, a oni, bezbrini, ne mare za to (21/V. Ovo je razlika izmeu ivih, receptivnih i senzibilnih srca i onih koja zamotavaju svog mrtvaca u efine neozbiljnosti, skrivaju svoje mrtvilo izigravanjem, a ne potpadaju pod utjecaj Opomene, jer ona ne posjeduju osnovne pretpostavke i obiljja ivota. lO

A mnogoboci govore apatom (21!3J - saaptavali su se meu sobom i spletkarili u potaji, govorei o Allahovom Poslaniku: "Da li je ovaj neto drugo do ovjek kao i vi? Zar ete slijediti vradibinu, a vidite da jest?" r2113J. Oni, uprkos smrti svojih srca i njihovoj ispraznosti od ivota, nisu mogli savladati svoje due, a da se ne pokrenu Kur'anom. Stoga su pribjegavali, pokuavajui sprijeiti njegov nezaustavljivi utjecaj, raznim obrazloenjima i izlikama. Govorili su: "Muhammed je ovjek. Kako da vjerujete ovjeku kao to ste i vi? To to on donosi je vradbina. Zar ete pristupiti vradbini i slijediti je, a imate oi i vidite?" Tada je Allah Poslanika obavijestio o njihovom tajnom saaptavanju i otkrio mu njihovu smicali cu kojom su se branili od utjecaja Kur'ana. Poslanik (alejhi' s-selam) preputa svoju i njihovu sudbinu svome Gospodaru: "Gospodar moj zna" - ree on - "ta se govDri i na nebu i na Zemlji; On sve uje i sve zna!" r21/4J. Nema saaptavanja u bilo kojem mjestu na Zemlji da On za to ne zna; On zna ta se govori na nebu i na Zemlji. Nema zavjere koju oni kuju, a da je Allah ne otkrije i ne obavijesti Svoga Poslanika o Njoj; On sve uje i sve zna. Bili su u nedoumici kako da opiu ovaj Kur'an i kako da se sauvaju od njega. Govorili su: 'To je vradbina!" Govorili su takoer: 'To su komarni snovi koje snuje Muhammed, a onda ih pripovijeda." "Poezija", . govorili bi nekada, a drugi put: "On je to izmislio, a onda tvrdi da je to Objava od Allaha." Oni, ak, govore: 'To su samo smueni snovi; on ga izmilja; on je

pjesnik (21/SJ. Nisu ostali kod jednog opisa niti su se zadrali kod jednog miljenja o njemu; jer oni, ustvari, izmiljaju isprike pokuavajui da obrazloe njegov neodoljiv utjecaj na njihove due razliitim obrazloenjima, ali nikako ne uspijevaju. Stoga prelaze s tvrdnje na tvrdnju, s obrazloenja na obrazloenje, zbunjeni i nesigurni. Potom izlaze iz kripca traei, umjesto Kur'ana, neko nadnaravno djelo poput onih s kojima su doli prijanji poslanici: "Neka nam donese kakvo udo kao i prijanji poslanici!" r2II5J. ll

Prije su dolazila uda, pa oni kojima su dola ne povjerovae u njih te ih je snala propast, shodno Allahovoj zakonitosti koja je neumitna, a tie se unitenja onih koji osporavaju nadnaravna uda: Nijedan grad koji smo Mi prije njih unitili nije u udo povjerovao, pa zar e ovi vjerovati? f21/6J. To je stoga to onaj iji je prkos toliki da nee da vjeruje u opipljivo, materijalno udo nema nikakve isprike, niti ima nade u njegovo popravljanje i zasluuje propast. Dokazi su dolazili vie puta, ponavljalo se i poricanje, a takoer je ponovljeno i unitenje poricatelja! . . . pa zar e ovi vjerovati? f2I/6J. I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi! Mi ih nismo stvarali kao bia koja ive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili (21/7-8). Allahovo provienje je htjelo da poslanici budu ljudskog roda, da priznaju Objavu i njome pozivaju ljude. I ranije su poslanici bili samo ljudi od krvi i mesa. Allah im je podario tijela, a onda uinio da se hrane. Konzumiranje hrane je neophodnost tjelesnosti, a tjelesnost neophodnost ljudskosti. S obzirom na injenicu da su oni stvoreni kao ljudi, nisu vjeni. Ovo je univerzalna Allahova zakonitost; neka se raspitaju kod sljedbenika Knjige koji su ranije znali za vjerovjesnike, ako oni sami ne znaju. Poslanici su bili ljudi kako bi ivjeli ivot ljudi i kako bi njihov stvarni ivot bio potvrda njihovog Vjerozakona, a njihovo praktino ponaanje ivi primjer onoga emu pozivaju ljude. iva, stvarna rije utjee i upuuje, jer je ljudi vide otjelovljenu u linosti i pretoenu u ivot.

Da poslanici nisu bili ljudskog roda, da nisu jeli hranu, ili na trnice, enili se, da se u njihovim grudima nisu sukobljavala osjeanja ljudi kao i njihova osjeanja, ne bi postojala spona izmeu njih i ljudi niti bi oni imali osjeaja za ljudske nagone koji ih pokreu, a niti bi se ljudi povoditi za njima i slijedili ih. Koji god aktivist ne vodi rauna o osjeanjima onih koje poziva, a ni oni ne osjeaju njegova osjeanja, on se nalazi na margini njihova ivota; ne slae se s njima niti se oni slau s njim. to god uli od njega, to ih ne pokree na postupanje prema onome to on govori uslijed ovog osjeajnog otuenja.

12

Koji god aktivist ne potvruje svoje rijei djelom, njegove rijei se zadravaju na vratima uiju i ne dospijevaju do srca, bez obzira koliko njegove rijei bile lijepe i izrazi rjeiti. Jedostavan govor koga prati emocija i podupre djelo je plodonosan govor koji pokree druge na aktivnost. Oni koji predlagae da poslanik bude iz reda meleka, kao i oni koji predlau danas da Poslanik bude ist od emocija, svi oni nametljivo pametuju, a zanemaruju ovu istinu, a to je da meleki, s obzirom na njihovu konstituciju, ne ive ljudskim ivotom niti su u stanju tako ivjeti. Nije mogue da osjeaju nagone tijela i njegove zahtjeve, niti da imaju osjeanja ovog ljudskog stvorenja sa posebnom konstitucijom. A Poslanik mora imati osjeaj za ove nagone i osjeanje i da ih prakticira u svom svakodnevnom ivotu kako bi svojim ivotom ispisao ustav praktinog ivota za svoje sljedbenike meu ljudima. Postoji i drugi razlog, a to je da osjeaj ljudi da je poslanik melek ne pobuuje u njima elju za njegovim oponaanjem u pojedinostima njegovog ivota, jer je on drugog roda, priroda mu je drukija od njihove, pa nemaju elje za imitiranjem njegovog programa u svakodnevnom ivotu. A poslanikov ivot je poticajan uzor za druge ljude. Povrh svega ovoga, taj prijedlog zanemaruje Allahovu poast cjelokupnom ljudskom rodu iskazanu izborom poslanika izmeu njih kako bi se povezali sa Nebom i odatle poruku primili. Zbog svega toga Allahova zakonitost je nametala izbor poslanika izmedu ljudi izvrgavajui ih svemu onome to se deava ljudima, kao to su raanje i smrt, emocije i uzbuenja, bolovi i nade, konzumiranje hrane i odnosi sa enama. Allahovo providenje je htjelo da najvei i najkompletniji

poslanik, Peat poslanika i nosilac Vjene poslanice meu njima, bude najsavreniji uzor ljudskom ivotu na Zemlji sa svim njegovim nagonima, iskustvima, djelovanjem i ivljenjem. To je Allahova zakonitost u izboru poslanika, kao to je i Njegova zakonitost spaavanje poslanika i njihovih sljedbenika, a unitavanje nevaljalih, nasilnika i poricatelja: Poslije smo im .obeanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spasavali, a one koji su nevaljali bili unitavali (2I/9J. To je takoder neumitna zakonitost kao i zakonitost njihova izbora. Allah im je obeao spas kao i onima koji budu vjerovali s njima istinskim

13

vjerovanjem koga potvruje djelo. On im je obeanje ispunio, a unitio je one koji su prema njima nevaljali bili i granice u zlu prelazili. Allah zastrauje ovom zakonitou politeiste koji su se suprotstavljali Poslaniku (alejhi' s-selam) zlikovaki se odnosei prema njemu, utjerujui ga u la i uznemiravajui vjernike oko njega. On ih upozorava da samo iz milosti njima nije poslao neko materijalno udo iza koga slijedi unitenje, ako oni ni tada ne bi vjerovali kao to su uinili oni prije njih. On im alje Knjigu ukazujui im ast, jer je ona na njihovom jeziku, osmiljava im ivot i kreira od njih suverenu zajednicu na Zemlji, slavnu meu ljudima. Ona je stvorena prema umovima kako bi je prouavali uspinjui se tako na ljestvici ljudskih vrijednosti: Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaa, pa zato se ne opametite? (21/10J. N adnaravnost Kur'ana je otvorena za generacije i nije poput materijalnih uda koja zavravaju u jednoj generaciji i koja djeluju samo na one koji ih vide iz te generacije. S njom je dola slava i uspon Arapa koji su ponijeli njenu poruku i pronijeli je istokom i zapadom. Prije nje oni nisu bili spomena vrijedni, nisu imali nita to bi ponudili ovjeanstvu po emu bi ih ono prepoznavalo i spominjalo. ovjeanstvo ih je spominjalo i velialo sve dok su se oni pridravali ove Knjige predvodei ljudski rod kroz duga stoljea, ivei u srei i oni i ovjeanstvo zahvaljujui ovoj Knjizi. I kada su je oni ostavili i napustili, njih je ovjeanstvo napustilo i ostavilo, slava im se srozala meu njima i ostali su na repu karavane, ugroeni od ljudi, dok su prije toga sa

ovom Knjigom bili sigurni, a ostali ljudi oko njih ugroeni i napadani. Arapi ne posjeduju drugu vrijednost koju mogu ponuditi ovjeanstvu osim ove vrijednosti. Ne posjeduju drugu ideju koju mogu darovati ljudima osim ove ideje. Ako ponude ovjeanstvu tu Knjigu, prepoznavat e ih, spominjati i uzdizati, jer je dobilo od njih ono od ega ima koristi. Ali, ako im dou samo kao Arapi, sa arapskom rasom, ta ko su oni?! I ta je to?! Koja je vrijednost porijekla bez ove Knjige? ovjeanstvo ih je upoznalo zahvaljujui njihovoj Knjizi i njihovom vjerovanju, te njihovom ponaanju proisteklom iz te Knjige i ovog vjerovanja. Nije ih upoznalo samo zato to su Arapi. To nema nikakvu vrijednost u povijesti

14

ovjeanstva niti ima nekog znaaja u leksikonu civilizacije. Ono ih je upoznalo jer oni nose civilizaciju islama, njegove vrednote i njegovu ideju. Ova injenica ima svoje znaenje u povijesti ovjeanstva i leksikonu civilizacije. N a to aludira Kur'an-i kerim govorei o poli teistima koji su se suprotstavljali svemu novom to bi im dolazilo neozbiljnou, okretanjem, nemarom i poricanjem: Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaa, pa zato se ne opametite? (21/10). Milost je prema njima to to im Allah objavljuje ovaj Kur'an, a ne alje im nadnaravno udo koje trae, pa da ih onda kazni, shodno Svojoj zakonitosti, unitavajuom kaznom, kao one gradove . koji su u la poslanike ugoniti i totalno uniteni bili. Ovdje On predoava iv prizor kazne i unitenja: A koliko je bilo nevjernic"kih sela i gradova koje smo unitili i poslije kojih smo druge narode podigli! (21/W. I im bi silu nau osjetili, kud koji bi se iz njih razbjeali r21112J. "Ne bjeite, vratite se uivanjima vaim i domovima vaim, moda e vas neko to upitati" (21/13). 'Teko nama," - oni bi govorili -, "mi smo, zaista, nevjernici bili!" (21/14). I kukali bi tako sve dok ih ne bismo uinili, kao ito ponjevena, nepominim (21/1SJ. Lomljenje (kasm) je najei oblik prekidanja. Njegovo verbalno zvonjenje odslikava njegovo znaenje i baca sjenu estine, siline, ruenja i

totalnog unitenja nasilnikih sela i gradova. I evo ih, unitenih i polomljenih, i poslije kojih smo druge narode podigli (21/W. Ovo djelo unitenja vezuje se za sela i gradove tako da to obuhvata sve to je u njima i ko je u njima, a kod podizanja i obnove djelo se vezuje za narod koji se podie i obnavlja sela i gradove. Ovo je samo po sebi istina. Unitenje zahvata i stanita i stanovnike, a obnova poinje sa stanovnicima koji opet obnavljaju kue i domove. Meutim, prezentacija ove istine u ovom obliku naglaava i pojaava operaciju lomljenja i ruenja, a to je, ustvari, sjena koja se eli postii ilustrativnim izraavanjem. l V. Et-Taswiru'l-fennijju fi'l-Qur'an, poglavlja Et-Taswiru'lfennijju i Tariqatu'l-Qur'an.

15

Potom gledamo i pred nama se ukazuje komeanje naroda u tim mjestima dok ih Allahova kazna sustie, a oni poput mieva bjee izbezumljeno tamo - amo pred samo unitenje: I im bi silu nau osjetili, kud koji bi se iz njih razbjeali r21112J. urno naputaju mjesto trei i poskakujui nakon to im je postalo jasno da e ih Allahova kazna sustii, kao da e ih tranje spasiti od nje i kao da su bri, pa ih ona nee stii dok tre. Ali to je kretanje mia u klopci, bez razmiljanja i shvaanja. Tada se oni suoavaju sa gorkom ironijom: ''Ne bjeite, vratite se uivanjima vaim i domovima vaim, moda e vas neko to upitati" (21/13J. Ne bjeite iz vaeg sela! Vratite se vaem lagodnom uivanju, raskonom ivotu i komfornom domu. Vratite se, moda ete biti pitani o svemu tome, u ta ste to potroili! Nema vie vremena za pitanje niti za odgovor. To je samo sarkazam i ironija. Tada se osvjeuju shvativi da nemaju gdje pobjei i da ne mogu umai obuhvatnoj Allahovoj kazni, da im ne koristi tranje, da ih ne spaava bijeg. Pokuavaju neto uiniti priznanjem, pokajanjem i traenjem oprosta:

'Teko nama, " - oni bi govorili -, "mi smo, zaista, nevjernici bili!" (21/14). Meutim, vrijeme je isteklo. Neka govore to god hoe. Ostavljeni su da govore sve dok se ne izvri kazna i prestane disanje: I kukali bi tako sve dok ih ne bismo uinili, kao ito ponjevena, nepominim r2111sJ. Kakvih li ponjevenih ljudskih snopova, bez pokreta i ivota! A do malo prije su se kretali i ivjeli.

16

Ovdje kontekst povezuje vjerovanje o kojem je bilo rijei i njegove zakonitosti prema kojima se ono odvija i prema kojima se kanjavaju nevjernici, povezuje njega i velike Istine i izvorne ozbiljnosti na kojima se temelji cjelokupni Kosmos i s kojima je povezano stvaranje nebesa i Zemlje u svojoj biti. Pa, ako poli teisti doekuju Kur'an, kad god im doe neto novo od njega, neozbiljno i uz alu, nemarni prema Istini i ozbiljnosti situacije, ako oni ni ne obraaju panju na Dan obrauna koji je blizu i na ono to oekuje podrugljive nevjernike, ta Allahova je zakonitost sveobuhvatna, neumitna, povezana sa velikom Istinom i izvornom ozbiljnou: Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono to je izmeu njih, da se zabavljamo. Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje, ali Mi to ne inimo, nego istinom suzbijamo la, istina je ugui i lai nestane; a teko vama zbog onoga to o Njemu iznosite! (21/16-1BJ. Allah (Uzvieni) stvorio je ovaj Kosmos s razlogom, a ne iz igre i zabave, i upravlja njime svrsishodno, a ne nasumce i po hiru. I s ozbiljnou s kojom je stvorio nebo i Zemlju i ono to je izmeu njih, poslao je poslanike, objavio Knjige, propisao obaveze i ustanovio dunosti. Ozbiljnost je ukorijenjena u samoj prirodi Kosmosa, ukorijenjena je u njegovom upravljanju, u vjerovanju koje Allah eli od ljudi i u obraunu kojemu e ih podvrgnuti nakon smrti. Da je Allah (Uzvieni) htio da se zabavlja, Sam bi Sebi odabrao zabavu, samosvojnu zabavu koja nije vezana za Njegova stvorena i prolazna stvorenja. To je samo retorika pretpostavka: Da smo htjeli da se zabavljamo,

zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje (21117). Lew- da, kao to kau gramatiari, znai nemogunost radi nemogunosti. Ova estica oznaava nemogunost odgovora uslijed nemogunosti ostvarenja uvjeta. Allah (Uzvieni) nije htio da se zabavlja, pa tamo ni nema zabave, ni od Njega samoga, a niti od neega drugog. A nee je ni biti, jer Allah (Uzvieni) nije je u osnovi ni htio, niti je uope Svoju volju usmjerio ka njoj: ali Mi to ne inimo r211m. In je odreni prilog u znaenju ma - ne. Ova forma znai negaciju htijenja djela u osnovi. To je samo retorika pretpostavka radi ustanovljenja i potvrde iste, apstraktne Istine, a to je daje sve to je vezano za Allahovo Bie zauvijek i da nije postalo, da je zauvijek i da nee nestati. Da je Allah (Uzvieni) htio

17

da se zabavlja, ta zabava ne bi bila stvorena niti bi bila vezana za stvorenu stvar, kao to su nebo, Zemlja i ono izmeu njih, jer su to sve stvorene stvari. Ve bi ona bila samosvojna, od Njega Samog, pa bi bila oduvijek i zauvijek, jer bi bila vezana za vjeno, neprolazno Bie. Utvreno je pravilo i konzistentna zakonitost da tamo nema mjesta za zabavu, tu je samo ozbiljnost i istina; primordijalna istina nadvladava prolaznu neistinu: ... nego istinom suzbijamo la, istina je ugui i lai nestane (21/1BJ. Rije bel nego u funkciji je transformiranja govora sa teme zabave na govor o potvrenoj realnosti koju namee zakonitost i iziskuje pravilo, a to je supremacija Istine i nestanak lai. Iskaz ocrtava ovu zakonitost u perceptivnoj, ivoj, pokretljivoj slici. Kao da je istina raketa u ruci Moi, koja je ispaljuje na la, raznosi joj jezgro i ona nestaje, propada i odlazi. Ovo je odreena zakonitost. Istina je ukorijenjena u prirodi Univerzuma, duboko usaena u strukturi Bitka. La je u osnovi odstranjena iz procesa stvaranja Kosmosa; ona je prolazna pojava, bez korijena i moi; Allah je proganja suzbijajui je Istinom koja je uguuje. Nema opstanka za neto to Allah proganja, niti ima ivota za neto to Allahova ruka suzbija i unitava! Ljudima se nekada ini da realnost ivota proturijei ovoj istini koju utvruje Znani i Obavijeteni. To se deava u periodima u kojima se la trijumfalno kooperi kao pobjednik, a Istina povlai kao gubitnik. To traje samo jedan vremenski period u kojem Allah daje priliku i mogunost dokle

On hoe, radi kunje i ispita. A potom na scenu stupa primordijalna, trajna zakonitost na kojoj poiva konstrukcija neba i Zemlje, na kojoj se zasnivaju vjerovanja i misije. Oni koji vjeruju u Allaha nemaju dvojbe i sumnje u istinitost Njegova obeanja, ukorijenjenost istine u strukturi i sistemu Kosmosa i u pomo Istini kojom On suzbija la i unitava je. I kada ih Allah u nekom vremenu iskua pobjedom lai, znaju da je to samo iskuenje, shvataju da je to ispit i osjeaju da ih njihov Gospodar odgaja, jer je kod njih prisutna slabost i nedostatak elei time da ih pripremi za doek pobjedonosne Istine i da ih uini zastorom moi i stoga ih preputa da prou kroz period kunje kako bi na taj nain otklonili nedostatak i izlijeili slabost. I to bre dou do izljeenja, Allah e im uiniti kraim period kunje i ostvariti preko njih

18

ono to On hoe. A kraj je ve utvren: . nego istinom suzbijamo la, istina .. je ugui i lai nestane (21/18). Allah ini ono to hoe. Tako Kur'an-i kerim potvruje tu istinu poli teistima koji izmiljaju i lau na Kur'an, a i Poslanika (alejhi's-selam), opisujui ga kao vradbinu, poeziju i la, a on je trijumfirajua istina koja uguuje la i ona nestane. Potom, kao pogovor na taj zakljuak, dolazi upozorenje politeistima na posljedice njihovog laganja: a teko vama zbog onoga to o Njemu iznosite! (21/18). Potom im prezentira jedan od primjera pokornosti i predanosti nasuprot njihovom neposluhu i odmetanju, primjer onih koji su blii Allahu od njih, a opet su ustrajni u pokornosti i ibadetu, ne prekidajui ga i ne posustajui: Njegovo je ono to je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se (21/19). Ono to sve ima na nebesima i Zemlji zna samo Allah i samo Allah to moe registrirati. Ljudsko znanje je sigurno samo u postojanje ljudi. Vjernici su uvjereni u postojanje meleka i dina jer su oni spomenuti u Kur'anu. Ali mi o njima znamo samo ono to nas je obavijestio njihov Stvoritelj. Mogue je da ima i mimo njih razumnih bia na nekim drugim planetarna sa karakteristikama i oblicima koji odgovaraju prirodi tih planeta. To Allah zna. Uei Allahove rijei: Njegovo je ono to je na nebesima i na Zemlji!

(21/19J znamo od toga ono to znamo, a znanje o onome to ne znamo preputamo Stvoritelju nebesa i Zemlje i onoga to je na njima. A oni koji su kod Njega (21/19J blisko znaenje ovoga je da su to meleki. Ali mi to ne preciziramo i ne ograniavamo, jer je tekst opi, a obuhvata meleke i druga bia. Iz iskaza se razumije da su oni najblii Allahu. Rije 'inde kod u odnosu na Allaha ne oznaava mjesto niti precizira opis. A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju (21/19J kao to zaziru ovi politeisti, i ne zamaraju se, (21/19J, tj. ne malaksavaju u

19

oboavanju Allaha. Cijeli njihov ivot ustvari je ibadet i velianje Allaha no - dan, bez prekida i posustajanja. I ljudi su u stanju da cijeli svoj ivot provedu u ibadetti, a da se ne posvete i ne ogranie samo na slavljenje i velianje kao meleki. Islam smatra svaku kretnju i svaki udisaj ibadetom ako to osoba ini uime Allaha. Pa makar se radilo o osobnom uivanju u ovozemnim ljepotama. I u sjeni slavljenja, koje ne malaksava i ne prestaje, Jedinog Allaha, Vlasnika nebesa i Zemlje i onoga to je na njima, dolazi osuda politeista i odbacivanje njihovog obraanja kumirima. Kontekst predoava dokaz Allahove jednoe u uoljivom sistemu Kosmosa i njegovoj jedinstvenoj zakonitosti koja upuuje na Jednog Upravitelja, a takoer i u onome to se spominje u prethodnim Knjigama kod sljedbenika Knjige: Zar e kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oivjeti? (21/2V. Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremeti/i bi se. Pa nek je uzvien Allah, Gospodar svemira, od onoga to Mu pripisuju! (21/22). On nee biti pitan za ono to radi, a oni e biti pitani (21/23). Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: "Dokaite!" Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Meutim, veina njih ne zna Istinu, pa zato glave okree (21/24). Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!" (21/25). Pitanje o njihovom pravljenju kumira je pitanje kojim se osuuje

njihov in, a u opisu kumira da oni mrtve oivljuju iz zemlje ironiziraju se ti kumiri koje su oni pravili. Jedno od osnovnih svojstava Istinitog Boga je da On proivljava mrtve iz zemlje. Pa da li kumiri koje oni prave ine ovo? Oni to ne ine, niti oni tvrde za njih da oni stvaraju ivot ili da vraaju ivot. Oni, dakle, ne posjeduju prvo od svojstava Boanstva.

20

To je logika vidljive stvarnosti na Zemlji. A tu je i kosmiki dokaz baziran na stvarnosti Univerzuma: Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se r21122J. Kosmos opstoji na jedinstvenoj zakonitosti koja povezuje sve njegove dijelove i usklauje sve njegove dijelove, kretanje ovih dijelova i kretanja ukomponirane cjeline. Ova jedinstvena zakonitost proizvod je jedne volje Jednog Boga. Kada bi bilo vie Boanskih bia, bilo bi vie volja a, shodno tome, umnoile bi se i zakonitosti - jer je volja znak htijueg Bitka, a zakonitost obiljeje izvrne volje -, a tada bi nestalo jedinstva koje orkestrira cjelokupnim kosmikim instrumentarijem objedinjujui njegov pravac, smjer i ponaanje i dolo bi do poremeaja i haosa kao posljedica gubitka harmonije, te vidljive harmonije koju ne nijeu ni najokorjeliji ateisti, jer je to opipljiva stvarnost. Zdrava priroda koja recipira odjek jedinstvene zakonitosti u cijelom Univerzumu svjedoi prirodnim svjedoenjem jedinstvo ove zakonitosti, jedinstvo volje koja ju je stvorila i Jednou Stvoritelja i Upravitelja ovog ureenog i usklaenog Kosmosa u ijoj konstrukciji nema poremeaja i u ijem kretanju nema nereda: Pa nek je uzvien Allah, Gospodar svemira, od onoga to Mu pripisuju! (21/22). Oni Mu pripisuju ortake. Uzvien je i ist Svevinji Allah koji svime upravlja, Gospodar svemira. Ar je simbol vlasti, nadmoi i supremacije. On je ist od onoga to govore, a i cijeli Univerzum sa svojim sistemom i zatienou od falinki i kvara demantira ono to oni govore: On nee biti pitan za ono to radi, a oni e biti pitani (21/23).

Ta kada bi Gospodar cijelog Univerzuma mogao biti pitan?! I ko je taj ko bi Ga pitao? Pa On je nadmoan i iznad Svojih stvorenja; Njegova volja je apsolutna, nijedna druga volja je ni koliko trunka ne ograniava, pa ak ni zakonitost koju ona eli i koju je odredila kao regulatora sistema Univerzuma. Pitanje i obraun bivaju na osnovu zacrtanih granica i ustanovljenog kriterija. Apsolutna volja je ta koja uspostavlja granice i kriterije i pridrava se granica i mjerila koje je uspostavila u Kosmosu shodno svome htijenju. A stvorenja e biti pitana u skladu sa granicama koje je ona postavila.

21

Stvorenja katkad obuzme oholost i uobraenost pa pitaju poput zauenog poricatelja: Zato Allah radi ovako i koja je svrha ovog djela? Kao da ele rei da oni ne vide nikakvu svrhu i smisao tog djela! Oni u tome prelaze granice dunog potovanja prema Boanstvu, kao to prekorauju i granice ograniene ljudske spoznaje koja nije u stanju dokuiti razloge, uzroke i ciljeve i koja ostaje blokirana u svom omeenom prostoru. Onaj koji sve zna, sve planira i svim vlada, On je taj koji odreuje, upravlja i presuuje. On nee biti pitan za ono to radi, a oni e biti pitani (21/23) . Osim kosmikog dokaza preuzetog iz naravi Univerzuma i njegovog realiteta, On ih pita za tradicionalni dokaz na koji se naslanjaju slijedei politeizam koji nema nikakvog argumenta: Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: Dokaite!" Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali r21/24J. Ovo je Kur'an koji sadri poruku za Poslanikove savremenike, a postoje i Knjige poslanika koji su mu prethodili. U njima se ne spominju ortaci i kumiri. Sva vjerovanja se temelje na doktrini tevhida. Odakle su politeisti potegnuli i lansirati politeistiku tezu koju odbacuje priroda Kosmosa, a niti za nju ima ikakav dokaz u ranijim Knjigama? Medutim, veina njih ne zna Istinu, pa zato glave okree r21/24J. Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!" r2112s>.

Tevhid je osnova vjerovanja otkada je Allah poeo slati ljudima poslanike. Tu nema zamjene ni promjene. Jednoa Stvoritelja i Jednoa Boanstva. Nema podvojenosti izmeu Boanstva i Gospodara. Nema mjesta politeizmu ni u oboavanju ni u obredima. To je stabilan princip kao to su stabilne ko smike zakonitosti s kojima je on povezan i iji je on dio.

22

Kontekst se zatim osvre na tvrdnju arapskih politeista da Allah ima dijete. To je jedna od nesuvislih dahilijjetskih izjava: Oni govore: "Milostivi ima dijete!" Hvaljen neka je On! A meleki su samo robovi potovani (21/26). Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi (21/27). On zna ta su radili i ta e uraditi, i oni e se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz strahopotovanja prema Njemu, brini (21/2BJ. A onoga od njih koji bi rekao: ja sam, doista, pored Njega, bog!" kaznili bismo dehennemom, jer Mi tako kanjavamo mnogoboce (21/29). Pripisivanje Allahu Uzvienom sinovstva tvrdnja je koja je u razliitim dahilijjetima zaogrtana u razne forme. Kod arapskih politeista bila je poznata u vidu pripisivanja Allahu sinovstva meleka. Kod idovskih idolopoklonika bila je u vidu isticanja Uzejrovog sinovstva u odnosu na Allaha, dok je kod kranskih politeista bila u vidu tvrdnje da je Mesih sin Allahov. Sve su to dahilijjetske devijacije u razliitim oblicima i vremenima. Razumije se da kontekst ovdje cilja na tvrdnju Arapa o sinovstvu meleka. On im odgovara pojanjenjem naravi meleka. Oni nisu Allahove keri kao to oni tvrde, ve: A meleki su samo robovi potovani (21/26) kod Allaha. Nita Mu ne predlau iz utivosti, pokornosti i velianja. Oni samo rade shodno Njegovoj naredbi ne komentirajui i ne raspravljajui. Allahovo znanje ih obuhvata. Ne zauzimaju se osim za onog s kim je Allah zadovoljan i ije zauzimanje za njega Allah prima. Oni se po svojoj prirodi boje Allaha i imaju strahopotovanje spram Njega i pored njihove bliskosti,

istoe, neporonosti i predanosti bez izuzetka i odstupanja. Oni sebi apsolutno ne pripisuju Boanske osobine, a pod pretpostavkom da su to uinili, njihova kazna bi bila kao i kazna svakog onog ko pripie sebi Boanske osobenosti, bez obzira ko to bio - a to je Dehennem. To je kazna nevjernika koji iznose ove nevjernike tvrdnje za svaku istinu, za svaku osobu i za svaku stvar u ovom Univerzumu. Tako se pokazuje i tvrdnja politeista u ovoj svojoj formi nesuvislom, neuviavnom i nevjerovatnom; niko to ne tvrdi, a da je ustvrdio, okusio bi bolnu kaznu.

23

Takoer se dodiruju i emocije prizorom meleka pokornih Allahu i uplaenih iz strahopotovanja prema Njemu, dok se, s druge strane, politeisti koopere i tvrdnje iznose. I na ovoj granici prezentacije kosmikih dokaza koji svjedoe jedinstvo, tradicionalnih dokaza koji poriu mnotvo i intuitivnih dokaza koji diraju srca, kontekst se zapuuje s ljudskim srcem u ogromno prostanstvo Kosmosa kojim ruka moi mudro upravlja, dok se oni okreu od njegovih znakova izloenih pogledima i srcima: Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve ivo stvaramo? I zar nee vjerovati? (21!30J. Mi smo po Zemlji nepomine planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda ele stizali r21!31J. I to to je nebeski svod osiguran Nae je djelo, a oni se ipak okreu od znamenja koja su na njemu (21/32J. I no i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove r21/33J. To je putovanje kroz Kosmos koji je izloen pogledima, dok su srca nemarna prema njegovim velikim znamenjima, a u tim velikim znamenjima je ono to zaprepauje um kada o njima razmilja s otvorenim pogledom, staloenim srcem i budnim osjeanjem. Njegova izjava da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina pa su se raskomadali, pitanje je o kojem vrijedi razmisliti kad god kosmike teorije uznapreduju u pokuaju objanjenja kosmikih fenomena, kruei oko one

injenice koju je Kur'an-i kerim naveo prije vie od hiljadu i tristo godina. Aktualna teorija danas je da su zvjezdane galaksije - kao to je suneva galaksija koja se sastoji od Sunca i prateih planeta i satelita u koje spadaju Zemlja i Mjesec - bile izmaglica i da su se zatim izdvojile, zado bivi pritom loptaste oblike. Zemlja je bila dio Sunca, a potom se odvojila od njega i ohladila ...

24

Meutim, ovo je samo jedn astronomska teorija. Danas je aktualna, a sutra e moda biti oborena da bi dola druga teorija valjana za objanjenje kosmikih fenomeua sa drugom hipotezom koja se potom pretvara u teoriju ... Mi, sljedbenici ove vjere, ne nastojimo protumaiti nepobitni kur' anski tekst shodno nesigurnoj teoriji, prihvatljivo j danas, a odbaeno j sutra. Stoga ne pokuavamo u ovom Zilalu da uskladimo kur' anske tekstove i tzv. naune teorije. One se razlikuju od potvrenih naunih injenica, eksperimentalno provjerljivih, kao to je npr. irenje metala uslijed zagrijavanja, isparavanje vode iz istog razloga kao i njeno zamrzavanje hlaenjem, kao i druge naune injenice ove vrste. A one se razlikuju od naunih teorija, kako smo ranije pojasnili u Zilalu. Kur'an nije knjiga naunih teorija, a nije ni objavljen da bude eksperimentalna znanost. On je program za cijeli ivot. Program pravilnog usmjerenja razuma kako bi nesmetano radio i funkcionirao u svojim granicama, kao i pravilnog usmjeravanja drutva kako bi ono omoguilo razumu nesmetan rad i aktivnost bez ulaska u detalje i isto naune pojedinosti. To je preputeno umu nakon njegovog pravilnog usmjerenja i oslobaanja. Kur'an katkada ukazuje na kosmike istine kao to je ova istina koju utvruje ovdje: da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali (21/30J. Mi smo uvjereni u ovu istinu samim tim to je ona spomenuta u Kur'anu, premda ne znamo kakvo je to komadanje nebesa i Zemlje, ili rastavljanje nebesa od Zemlje, bilo. Prihvatamo kosmike teorije koje nisu suprotne ovoj opoj injenici koju je utvrdio Kur'an. Ali mi ne

trkaramo s kur' anskim tekstom za bilo kojom astronomskom teorijom niti traimo potvrdu Kur'ana u ljudskim teorijama, jer je on nepobitna istina. Najvie to se moe rei jeste da aktualna kosmika teorija ne proturijei opem smislu ovog kur' anskog teksta koji joj prethodi generacijama. Drugi dio ajeta: i da Mi od vode sve ivo stvaramo (21/30J utvruje takoer veoma vanu injenicu ije otkrivanje i utvrivanje naunici smatraju veoma velikom stvari glorificirajui Darvina zbog njegovog otkria i tvrdnje da je voda osnov zaetka ivota. Ta injenica doista pobuuje panju iako njeno sporrunjanje u Kur'an-i kerim u ne izaziva uenje u naim duama niti nam poveava uvjerenje u istinitost ovog Kur'ana. Mi uvjerenje u njegovu apsolutnu

25

istinitost u svemu to utvruje crpimo iz naeg vjerovanja da je on od Allaha, a ne iz podudarnosti teorija ili naunih otkria sa njim. Najvie to se ovdje moe rei takoer je da evoluciona teorija Darvina i njegovih sljedbenika ne pro turi jei smislu kur' anskog teksta u ovoj taki. Kur'an-i kerim, prije vie od trinaest stoljea, navraa poglede nevjernika na udesa Allahova stvaranja u Kosmosu, osuujui njihovo nevjerovanje u njih dok ih posmatraju razasute u Univerzumu: I zar nee vjerovati? (21!30J - dok sve oko njih u Kosmosu vodi vjerovanju u Stvoritelja, Mudrog Upravitelja. Potom kontekst dalje izlae velianstvene prizore u Kosmosu: Mi smo po Zemlji nepomine planine razmjestili da ih ona ne potresa (21/31). Utvruje da ove nepomine planine uvaju ravnoteu Zemlje pa ih ona ne potresa i ne drma. uvanje ravnotee ostvaruje se u raznim vidovima. Moe to biti ravnotea izmeu vanjskog pritiska na Zemlji i unutranjeg pritiska u njenoj utrobi, a on se razlikuje od mjesta do mjesta. Moe biti da je izronjenost planina na nekom mjestu jednaka i ekvivalentna udubljenosti Zemlje na drugom mjestu. U svakom sluaju ovaj tekst utvruje da planine imaju veze sa ravnoteom i stabilnou Zemlje. Ostavimo naunim istraivanjima otkrivanje naina na koji se ostvaruje ta ravnotea, jer je to njihova temeljna sfera. Zadovoljimo se od istinitog kur' anskog teksta emotivnim dodirom, inspirativnim razmiljanjem i praenjem ovog velikog Kosmosa od strane ruke kreativne, upravljake Moi.

I po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda ele stizali (21!3V. Spominjanje staza, a to su raspukline i prolazi izmedu visokih barijera koje se koriste kao putevi i staze, uz aluziju na Uputu, odslikava na prvom mjestu realnu injenicu, a potom diskretno ukazuje na neto drugo u sferi vjerovanja. Moda e i oni pronai put koji ih vodi u vjerovanje kao to se snalaze u planinskim stazama. I to to je nebeski svod osiguran Nae je djelo (21/32). Nebo je sve to nadvisuje. Mi vidimo iznad nas neto poput svoda. Kur'an utvruje da je nebo zatien svod. Zatien je od poremeaja u preciznom kosmikom sistemu. Zatien je od neistoe kao simbol visine s koje silaze Allahovi ajeti: a oni se ipak okreu od znamenja koja su na nJemu (21/32).

26

I no i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove (21/33). No i dan su dva kosmika fenomena. Sunce i Mjesec su dva ogromna nebeska tijela usko povezana sa ivotom ovjeka na Zemlji i sa svekolikim ivotom. Razmiljanje o smjeni noi i dana i kretanju Sunca i Mjeseca sa ovom preciznou koja se nijednom nije poremetila i sa ovim kontinuitetom koji se ne prekida ni za trenutak, dovoljno je da uputi srce ka jedinstvu zakonitosti, jedinstvu volje i jednoi Stvoritelja, Monoga Vladara. I na kraju putanje, kontekst vee zakonitosti Kosmosa u njegovom stvaranju strukturi i upravljanju i zakonitosti ljudskog ivota u njegovoj prirodi, kraju i konanoj sudbini: Nijedan ovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umre, zar e oni dovijeka ivjeti? Svako ivo bie smrt e okusiti! Mi vas stavljamo na kunju i u zlu i u dobru i Nama ete se vratiti (21!3+35J. Nijedan ovjek prije tebe nije bio vjean. Sve to nastaje, prolazi i nestaje. Sve to ima poetak ima i kraj. Ako Poslanik (alejhi' s-selam) umire, pa zar e oni vjeno ivjeti? Ako nisu vjeni, pa zato onda ne rade djela koja rade oni koji umiru? Zato ne promatraju i ne razmiljaju? Svako ivo bie smrt e okusiti! (21!35J. Ovo je zakonitost koja vlada ivotom. To je zakonitost koja nema izuzetka. Najpree je ivima da raunaju na ovaj okus. Smrt je kraj svakog ivog bia i konac putanje na kratkom proputovanju po Zemlji. Allahu e se svi vratiti. Dobro i zlo koje pogodi

ovjeka tokom putovanja samo je kunja i ispit za njega: Mi vas stavljamo na kunju i u zlu i u dobru r21/35J. Pitanje kunje u zlu razumljivo je kako bi se otkrio opseg podnoenja iskuane osobe, domet njegova strpljenja u nevolji, pouzdanje u njegova Gospodara i nade u Njegovu milost. A to se tie iskuenja u dobru, njega treba pojasniti.

27

Iskuenje u dobru je tee podnijeti makar se ljudima inilo da je ono lake od iskuenja u zlu. Mnogi pokazuju ustrajnost u iskuenju u zlu, ali samo malobrojni pokazju vrstinu i stabilnost u iskuenju u dobru. Mnogi strpljivo podnose iskuenje putem bolesti i slabosti, ali su malobrojni oni koji strpljivo podnose iskuenje zdravlja i snage savladavaj ui naboj snage uspaljene u njihovim biima i napete u njihovim zglobovima. Mnogi su strpljivi u siromatvu i neimatini i njihove due ne klonu i ne poniavaju se. Ali malobrojni su oni koji pokazuju strpljivost u bogatstvu i imustvu, uivanjima koja namamljuju i strastima i porivima koji pobuuju. Mnogi strpljivo podnose muenje i maltretiranje, i ono ih ne zastrauje i strpljivo podnose prijetnju i upozorenje, i ono ih ne plai. Ali malobrojni su oni koji se mogu oduprijeti izazovu obilnih darova, poloaja, uitaka i bogatstva. Mnogi strpljivo podnose borbu i ranjavanje, ali su malobrojni oni koji su strpljivi u miru i rahatluku, pa ih ne pogaa ambicija koja poniava vratove ljudi i mlitavost koja paralizira tenje i ukrouje due. Iskuenje tekoom moe probuditi ponos, podstai na otpor i mobilizirati ivce, pa su tada sve snage pripravne za doek tekoe i ustrajnost u njoj. Dok izobilje oputa nerve, uspavljuje ih i oduzima im sposobnost budnosti i otpornosti. Stoga mnogi uspjeno savladavaju etapu tekoe, ali kada doe

period blagostanja, padaju na ispitu. Takvi su ljudi. Osim onih koje Allah sauva, pa budu od onih za koje Poslanik (alejhi' s-selam) kae: "udna li je situacija s vjernikom. Svaka njegova stvar i stanje je dobro, tako nije nikome osim vjerniku: ako ga zadesi blagostanje, zahvalan je i bude mu dobro, a ako ga zadesi nevolja, strpi se i bude mu dobro."2 A njih je malo! Budnost duha u iskuenju u dobru prea je od budnosti u iskuenju u zlu. Jedino je veza sa Allahom u oba sluaja garancija. Biljei ga Muslim svojim lancem prenosilaca u poglavlju Kitabu'z-zuhdi we'r-reqaiqi.

28

- -: .... j "" ) 0) .)a.:: r . ' .. ..",.." ts .it=.:. l :.4lj )) } .-. .. . .... UJ' .Jt"- r::; f: 0 i :Jt \J ./j \. r J; )) ,. ' .,.,. - .". } ..... .... ; } } ) ; :'" .J .... } "".. i

) } -:; } t r-; __ ;.; l _r2; 0 )":- ":1 ) l:. J.') (""'.w: .. l (..+l (l * 0 } .... - ... , , .... .... .... , \i \.j l 0) yi; l . Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: 1e li to onaj koji vae bogove huli?" A oni sami ne vjeruju kad se spomene Milostivi rzi/36). ovjek je stvoren od urbe. Pokazau ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne pourujte! (21/37). Oni govore: (IKada e ve jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?" (21/38).

29

A da nevjernici znaju da tada nee moi da otklone vatru od lica svojih i lea svojih, i da im niko nee moi pruiti pomo, (21/39) nego da e im nenadano doi i zaprepastiti ih i da je nee moi nazad vratiti i da im se nee vremena dati! (21/40J. I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo ba ono emu su se rugali r2114V. Reci: "Ko e vas od Milostivog nou i danju tititi" Niko! Pa ipak oni od Kur'ana glave okreu (21/42). Zar e .ih njihova boanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoi, i niko nevjernike od Nae kazne ne moe pod okrilje uzeti! (21/43) . Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uivaju, pa su im dani radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?! (21/44). Reci: ja vas opominjem Objavom!" - ali, gluhi ne uju poziv kad se opominju r2I/45J. A da ih samo daak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: "Teko nama, doista, smo sami sebi nepravdu uinili!" (21/46). Mi emo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo nee uiniti; ako neto bude teko koliko zrno goruice, Mi emo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to emo Mi raune ispitivati r21!47J. Nakon tog dalekog i dugotrajnog putovanja kroz kosmiki prostor, zakonitosti Univerzuma, zakonitosti misija, sudbine ljudi i stratita nestalih naroda, kontekst se vraa slinom pitanju kojim je i zapoeo na poetku sure vezanom za odnos politeista prema Poslaniku (alejhi' s-selam) i Objavi

koju donosi, za njihovo potcjenjivanje Poslanika i ustrajnost u politeizmu. Zatim govori o prirodi ovjeka sklonog urbi, o njihovom pourivanju kazne, upozorava ih na ono to pouruju prijetei im posljedicama omalovaavanja Poslanika (alejhi' s-selam) i predoava im prizor umanjivanja sjena pobjednika i monika na ovom svijetu, kao i prizor kanjavanja nevjernika na onom svijetu.

30

Izlaganje zavrava spominJanjem preciznosti obraunavanja i nagraivanja na Sudnjem danu, spajajui obraun i nagradu i zakonitosti Kosmosa, prirodu ovjeka i Allahove zakone vezane za ivot ljudi i misije. Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: 1e li to onaj koji vae bogove huli?" A oni sami ne vjeruju kad se spomene Milostivi f21/36J. Ovi nevjernici ne vjeruju u Milostivog, Stvoritelja i Vladara Kosmosa; osuuju Poslanika (alejhi's-selam) zbog buljenja njihovih lanih boanstava, kumira, dok u isto vrijeme bez ustezanja i kajanja ne vjeruju u Milostivog. To je veoma udna stvar! Oni susreu Poslanika (alejhi' s-selam) s omalovaavanjem; dre pretekim njegovo vrijeanje tih njihovih kumira: je li to onaj koji vae bogove huli? (2I/36J - a ne dre pretekim to to oni - koji su Allahovi robovi - ne vjeruju u Njega i okreu se od onoga to im je objavio od Kur'ana. To je udan paradoks koji otkriva opseg poremeenosti koja je obuzela njihovu prirodu i procjenu stvari. Zatim oni pouruju kaznu na koju ih Poslanik (alejhi's-selam) upozorava i ijim posljedicama im prijeti. A ovjek je po svojoj prirodi sklon urbi:

ovjek je stvoren od urbe. Pokazau fa vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne pourujte! Oni govore: "Kada e ve jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?" (21/37-JBJ. ovjek je stvoren od urbe (21/37J. urba je utkana u samu njegovu prirodu i konstrukciju. On stalno prua svoj pogled na ono to slijedi iza trenutnog aska, eli ga dohvatiti svojom rukom, eli ostvariti sve to mu naumpadne im mu naumpadne, eli da mu se ispuni sve to mu se obeava, pa makar to bilo za njega tetno i neugodno. To je tako osim ako se povee sa Allahom pa ga to stabilizira i smiri te se pouzda u Allaha ne pourujui Njegovu odredbu. Iman je pouzdanje, strpljivost i smirenost. Ovi politeisti pourivae kaznu, pitae o tome kada e doi ta prijetnja, prijetnja onosvjetskom i ovo svjetskom kaznom. Eto, ovaj Kur'an im odslikava scenu onosvjetske kazne i upozorava ih na ovosvjetsku kaznu koja je pogodila one koji su se izigravati prije njih:

31

A da nevjernici znaju da tada nee moi da otklone vatru od lica svojih i lea svojih, i da im niko nee moi pruiti pomo, (21/39) nego da e im nenadano doi i zaprepastiti ih i da je nee moi nazad vratiti i da im se nee vremena dati! r21/40J. I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo ba ono emu su se rugali (21/4V. Da znaju ta e se desiti, drugaije bi radili i prekinuli bi svoje izigravanje i pourivanje. Pa neka gledaju i vide ta e biti. Evo, ova vatra obuzima ih sa svih strana i oni pokuavaju izbezumljenim kretanjem - koje iskaz odslikava iza redaka - da odvrate vatru od svojih lica i leda, ali ne mogu. Kao da ih je vatra epala sa svih strana pa ne mogu ni da je odvrate, ni da se izmaknu, i ne ostavljaju se ni na kratko. Ovaj iznenadni prepad kazna je za njihovo pourivanje. Oni govore: "Kada e ve jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?" r21!3BJ. Odgovor bijae ovaj iznenadni prepad koji blokira umove, paralizira volju, onemoguava im razmiljanje i rad i zabranjuje im bilo kakav period iekivanja i odugovlaenja. To je kazna na drugom svijetu. A to se tie ovozemne kazne, ona se ve sruila na one koji su se rugali prije njih. Pa ako im nije propisana unitavajua, katastrofina kazna, onda kazna u vidu pogibije, zarobljavanja i poraza nije nemogua. Neka se paze zbog ruganja svome Poslaniku. Jer, sudbina onih koji su se izrugivali s poslanicima poznata je; to je zakonitost koja ne izostaje, a svjedoci su joj i stratita onih koji su se rugali.

Zar oni imaju nekog ko e ih tititi nou i danju .mimo Milostivog, nekog ko e ih sauvati od kazne na ovome ili onome svijetu, mimo Allaha? Reci: "Ko e vas od Milostivog nou i danju tititi" Niko! Pa ipak oni od Kur'ana glave okreu. Zar e ih njihova boanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoi, i niko nevjernike od Nae kazne ne moe pod okrilje uzeti! (21/42-43). Allah uva svaku duu i nou i danju. Njegovo svojstvo je najvea milost. Nema mimo Njega uvara ni zatitnika. Pitaj ih: Imaju li uvara mimo Njega?

32

Pitanje je radi osude i prijekora zbog njihovog zanemarivanja sjeanja na Allaha, a On ih nou i danju titi, a drugog uvara mimo Njega nemaju: Pa ipak oni od Kur'ana glave okreu (21/42). Zatim im ponavlja pitanje u drugom obliku: Zar e ih njihova boanstva, a ne Mi, odbraniti? (21/43) pa ih, dakle, ona uvaju i tite? Ne, nikako! Pa ta boanstva ta ona sama sebi ne mogu pomoi (21/43), a pogotovo ne mogu pomoi drugima: i niko nevjernike od Nae kazne ne moe pod okrilje uzeti! (21/42-43) pa da snagu iz monog okrilja crpe, kao to su je crpili Harun i MOsa dok im njihov Gospodar govori: fa sam s vama, fa sve ujem i vidim (20/46). Ova boanstva nemaju vlastitu snagu, a ne dobijaju ni pomo od Allaha iz koje bi crpili snagu. Ona su totalno nemona. Nakon ove ironine rasprave, koja otkriva svu bijedu onoga u ta vjeruju politeisti i odsustva bilo kakve logike i dokaza za to, kontekst ostavlja raspravu otkrivajui razlog njihove svadljivosti i ustrajnosti. A potom dira njihove emocije dodirom koji potresa srca usmjeravajui ih na razmiljanje o Moi koja savija Zemlju ispod nogu pobjednika, krajeve njene umanjuje sabijajui ih u njen mali, izolirani dio, nakon prostranstva, moi i vlasti. Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uivaju, pa su im dani radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?! (21/44). To je dugotrajno, naslijeeno uivanje koje je iskvarila njihovu

prirodu. Uivanje je luksuz i rasko, a rasko kvari srca, otupljuje osjeaje i zavrava slabljenjem osjeanja Allaha i zatomljivanjem pronicljivosti pa nema ni razmiljanja o Njegovim ajetima. To je iskuenje u dobru kada se ovjek ne doziva sebi, ne kontrolira svoju duu i ne povezuje je stalnom vezom sa Allahom tako da Ga nikada ne zaboravlja. Stoga kontekst dodiruje njihovo osjeanje predoavanjem prizora koji se dogaa svakog dana na nekom dijelu Zemljine kugle gdje se smanjuje teritorija zemalja pobjednica, suava se i uzmie. Nakon to su bile imperije, sada postaju male dravice; bile su pobjednice, a sada su poraene; malobrojne su, a bile su mnogobrojne; postale su siromane, a bile su prebogate.

33

Iskaz ocrtava ruku moi koja mota teritoriju, smanjuje krajeve i skrauje dimenzije. To je oaravajui prizor u fluidnom kretanju i sa zastraujuom jezom. Pa kako bi oni bili pobjednici (21/44) - pa da im se ne dogodi ono to se dogodilo i drugima? U sjeni ovog prizora, zbog kojeg drhte srca, Poslaniku (alejhi' sselam) nareuje se da izrekne rijei opomene: Reci: ja vas opominjem Objavom!" - ali, gluhi ne uju poziv kad se opominju r21!45). Neka paze da oni ne budu gluhi koji ne uju, pa da se smota zemlja ispod njihovih nogu, da ruka moi odsijee njihove udove, potkrati ih i umanji rasko u kojoj ive. Kontekst nastavlja sa djelotvornim uecajem na srce pa ih odslikava same u trenutku kada ih dotie vatra: A da ih samo daak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: "Teko nama, doista, smo sami sebi nepravdu uinili!" (21/46). Rije daak obino se upotrebljava kada se govori o milosti, ali je ona ovdje upotrijebljena u kontekstu kazne. Kao da se kae: I najblai dodir kazne Gospodara tvoga nagoni ih da skrueno priznaju, ali onda kada priznanje ne koristi. Ve ranije je u kontekstu sure predoen prizor naselja koje je zahvatila Allahova kazna, pa su njihovi stanovnici povikali: "Teko nama, " - oni bi govorili -, "mi smo, zaista, nevjernici bili!" I kukali bi tako sve dok ih ne bismo uinili, kao ito ponjevena, nepominim (21/14-15).

To je, dakle, priznanje nakon isteka vremena. Bolje od toga je da posluaju opomenu Objave dok jo ima vremena prije nego to ih dohvati daak kazne.

34

Ova sentenca zavrava posljednjim ehom prizora Sudnjega dana: Mi emo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo nee uiniti; ako neto bude teko koliko zrno goruice, Mi emo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to emo Mi raune ispitivati (21/47J. Zrno goruice predstavlja najmanju stvar koju oi vide i najlaku na tereziji. Ona nee biti zanemarena na Sudnjem danu niti e propasti. Precizna vaga se zbog nje podie ili sputa. Neka svaka dua pazi ta je za sutra pripremila. Neka srce pouje opominjaa. Neka poure nemarni, oni koji se okreu i rugaju prije nego to se ostvari opomena na ovome ili onome svijetu. Jer, ako se i spase od ovozemne kazne, tamo ih eka kazna na drugom svijetu ije su terezije pripravne tako da se nikome krivo nee uiniti, niti zanemariti ni neto to

je teko koliko zrno goruice. Tako se veu precizne onosvjetske terezije sa preciznim kosmikim zakonitostima, zakonitostima misija i prirode ivota i ljudi. Sve se to okuplja harmonino i ujedinjeno u ruci Jedne Volje to svjedoi u prilog tevhida, a on je okosnica sure.

35

e; = 1). lwl --c.:..f ;;,, G -- ;.; = 1) " ,..,.. ." ." ." .", })e' ., .,..... ,j .", .".. ) .... ';t' ) J " ) ." }

0J..l .... :.t y-L. l 0"1 <i ---- l_,;t; : I.Jl\; t:'-;l .,J J

36

. :;-c.u . ." ' . ...::....:.....,.".. l <.$_) lj )) "" Mi smo Musau i Haranu dali Tevrat, svjetlt;J i pouku za one koji se budu grijeha klonili, (21!4BJ za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kada ih niko ne vidi, i koji od asa oivljenja budu strepjeli (21/49).

37

A i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poriete? (21/50J. Mi smo jo prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali (21/51}. Kad on ocu svome i narodu svome ree: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i no klanjate?" (21/52J, oni odgovorie: "I nai preci su im se klanjali" (21/53). "l vi ste, a i preci vai su bili u oitoj zabludi" - ree (21/54). "Govori li ti to ozbiljno ili se samo ali?" - upitae oni (21155). "Ne", - ree - "Gospodar va je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja u vam to dokazati (21/56). Tako mi Allaha, ja u, im se udaljite, vae kumire udesiti!" - (21/57). I porazbija ih on u komade, osim onoga najveeg, da bi se njemu obratili (21/5BJ. "Ko uradi ovo sa bogovima naim ?" - povikae oni -, "zaista je nasilnik" (21/59). "uli smo jednog momka kako ih huli", - rekoe -, "ime mu je Ibrtlhim" (21/60). ltDovedite ga da ga ljudi vide" - rekoe - "da po-. svjedoe" (21/6IJ. 1esi li ti uradio ovo s bogovima naim, o Ibrahime?" - upitae (21/62J. "To je uinio ovaj najvei od njih, pitajte ih ako umiju da govore" - ree on (21!63J.

I oni se zamislie, pa sami sebi rekoe: "Vi ste, zaista, nepravedni!" (21/64). Zatim glave oborie i rekoe: "Ta ti zna da ovi ne govore!" (21165). "Pa zato se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu tetu .otkloniti?" - upita on (21/66). "Teko vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zato se ne opametite?" - (21!67J.

38

"Spalite ga i bogove vae osvetite, ako hoete ita da uinite!" - povikae (21/68). "O vatra", - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" (21/69). I oni htjedoe da mu postave zamku, ali ih Mi onemoguismo (21/70J i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili, (21!7V i poklonismo mti Ishaka, i jakuba kao unuka, i sve uinismo dobrim, (21/72) i uinismo ih vjerovjesnicima da upuuju prema zapovijedi Naoj, i objavismo im da ine dobra djela, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali r21/73J. "l Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari inili, izbavismo - to, uistinu, bijae narod razvratan i zao - (21174) i u milost Nau ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih (21/75). "l Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i eljad njegovu od jada velikoga spasismo (21/76J i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Nae, zatitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo r211m. I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu to su ga nou ovce neije opasle - i Mi smo bili svjedoci suenju njihovu - (21/78J i uinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I potinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri uiniti (21/79). I nauismo ga da izrauje pancire za vas da vas tite u borbi s neprijateljem, - pa zato niste zahvalni? (21/80J.

A Sulejmanu vjetar jaki poslunim uinismo - po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; (21/8V i ejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli (21/82). I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: "Mene je nevolja snala, a Ti si od milostivih najmilostiviji!" - (21/83)

39

odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milou Naom, eljad njegovu i uz njih jo toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju (21/84J. I Ismailu, i Idrisu, i Zulkijlu, a svi su oni bili strpljivi r2118s;. I obasusmo ih milou Naom, oni doista bijahu dobri (21/86J. I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga neemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi. "Nema boga, osim Tebe, hvaljem neka si! a ja sam se zaista ogrijeio prema sebi!" - (21/87) odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike (21/88) . I Zekerijjau se, kada zamoli Gospodara svoga: (/Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vjean!" - (21!89; odazvasmo i, izlijeivi mu enu, ]ahjaa mu poklonismo. Oni su se trudili da to vie dobra uine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni (21/90J. A i u onu koja je sauvala djevianstvo svoje, u njoj ivot udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima uinismo (21/91). Ova vaa vjera - jedina je prava vjera, a ja sam - va Gospodar, zato se samo Meni klanjajte! (21/92). Ova trea cjelina govori o zajednici poslanika, ne nabrajajui sve njih. Neke samo spominje, a o nekima izlae s kraim ili duim detaljima. U ovim naznakama i serijama jasno se ukazuje Allahova milost i panja prema Njegovim poslanicima kao i sudbine onih koji su poslanike u la nagonili nakon to su im jasni dokazi doli. Kao to se jasno ukazuju i neka iskuenja koja su doivljavali poslanici i u dobru i u zlu i nain na koji

su savlaivali iskuenja. Takoer se jasno otkrivaju Allahova zakonitost u vidu slanja poslanika izmeu ljudi, jedinstvo vjerovanja i puta zajednice poslanika tokom svih vremena - kao da oni ine jedan ummet uprkos vremenskoj i prostornoj udaljenosti. To je jedan od dokaza Jednoe kreativnog Boanstva, jedinstva vladajue volje i jedinstva zakona koji proima Allahove zakonitosti u

40

Kosmosu, spajajui ih i usmjeravajui u jednom pravcu, ka Jednom Boanstvu: . . . a ja sam - va Gospodar, zato se samo Meni klanjajte! (21/92J. Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouku za one koji se budu grijeha klonili, (21/48J za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kada ih niko ne vidi, i koji od asa oivljenja budu strepjeli (21/49). A i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poriete? (21/SOJ. U kontekstu sure ranije je spomenuto da se politeisti izigravae sa Poslanikom (alejhi' s-selam) jer je on ovjek, da poricae Objavu govorei: To je arolija, poezija ili izmiljotina. On ovdje otkriva da je slanje poslanika izmeu ljudi ope pravilo, a ovo su primjeri toga otprije, i da objavljivanje Knjiga poslanicima nije neuobiajena novost. Eto, toj dvojici, Musclu i Hclrllnu, Allah je objavio Knjigu. Ova Knjiga zove se Furqan, a to je svojstvo Kur'ana. Postoji jedinstvo ak i u imenu. To je zato to sve objavljene Knjige rastavljaju Istinu od neistine, Uputu od zablude, jedan program ivota od drugog programa i jedan pravac u ivotu od drugog. One su openito furqan rastav lja Istine od neistine. U ovoj osobenosti sreu se Tevrat i Kur'an. Uinio je i Tevrat svjetlom koje uklanja tamu i mrak sa srca i vjerovanja, uklanja mrak zablude i neistine. To je mrak u kojem luta razum

i zabluuje savjest. Ljudsko srce ostaje u mraku sve dok u njemu ne zasja baklja vjerovanja, osvijetli njegove strane te se otkrije pred njim njegov program i odredi pravac, pa ne bude dolazilo do hrkanja vrijednosti, pojmova i procjena u njemu. Uinjen je Tevrclt kao i Kur'an poukom za one koji se budu grijeha klonili r21!48J, podsjea ih na Allaha i ovjekovjeuje im spomen kod ljudi. ta su predstavljali Sinovi Israilovi prije Tevrata? Bili su potlaeni i ponieni

41

pod korbaima Faraonovim, koji kolje njihove sinove, a ostavlja ene, poniava ih kulukom i maltretiranjem. Posebno istie bogobojazne oni koji se Gospodara svoga budu bojali i kada ih niko ne vidi (21/49J, jer oni ija srca osjeaju strahopotovanje prema Allahu iako ga nisu vidjeli i koji od asa oivljenja budu strepjeli (21/49J pa budu radili i pripremali se za njeg, oni su ti koji se koriste svjetlom i kroe njegovom Uputom, pa im tako Allahova Knjiga biva opomenom, podsjea ih na Allaha i poveava im spomen kod ljudi. Tako je bilo sa Musaom i Harunom. A i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo (21!5oJ; - on nije novina niti udo; to je neto to ima preteu i poznata je zakonitost. Pa zar da ga vi poriete? (21/50J. ta poriete u njemu, ta ve su ga pretekle druge Poslanice? Nakon kratkog ukazivanja na Musaa, Haruna i njihovu Knjigu, kontekst se vraa cjelovitoj seriji kazivanja o Ibrahimu, a on je stariji predak Arapa, graditelj Kabe u kojoj gomilaju kipove klanjajui im se, a on je bio taj koji je ranije poruio kipove. Kontekst ga ovdje prikazuje kako osuduje politeizam i rui kipove. Poznata serija ovdje je serija o poslanstvu. Ona se dijeli na uzastopne prizore koje odjeljuju mali razmaci. Zapoinje ukazivanjem na prethodno lbrahimovo upuivanje razboritosti. Misli se time na uputu ka tevhidu. To je najvea razboritost na koju upuuje rije rud na ovome mjestu. Mi smo jo prije lbrhimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali (21/51). Dali smo mu rud - razboritost i dobro smo poznavali njegovo stanje

i njegovu sposobnost da ponese emanet koji nose poslanici. Kad on ocu svome i narodu svome ree: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i no klanjate?" (21/52J. Ova njegova izjava je bila dokaz njegove razboritosti. Nazvao je to kamenje i drva njihovim imenom: ovi kumiri, a nije rekao: ova boanstva. O sudio je njihovo klanjanje kumirima. Rije aqifun znai stalnu, permanentnu predanost. Oni ne provode svo vrijeme u klanjanju

42

kumirima, ali su vezani za njih. To je apstraktno, a ne vremensko oblijetanje. On obesmiljava ovo vezivanje i razobliava ga slikajui ih stalno naklonjenim pred ovim kipovima. Njihov odgovor i dokaz je bio: . . . oni odgovorie: "l nai preci su im se klanjali" (21/53). Ovo je odgovor koji ukazuje na intelektualnu i duhovnu okamenjenost unutar mrtvih klieja slijepog slijeenja koji stoje nasuprot slobode vjerovanja, promicanja promatranja i razmiljanja i vrednovanja stvari i stanja istinskim, a ne tradicionalnim mjerilima. Vjerovanje u Allaha znai otvorenost, osloboenje od imaginarnih, tradicijskih svetinja i okamenjenih naslijea koja nemaju osnove: "l vi ste, a i preci vai su bili u oitoj zabludi" - ree (21/54). Klanjanje predaka nije moglo priskrbiti ovim kipovima vrijednost koje oni nemaju, niti ih zaogrnuti svetou koju ne zasluuju. Vrijednosti ne izviru iz oponaanja predaka i njihovog posveivanja ve iz slobodnog i otvorenog vrednovanja. I kada ih je IbrAhim suoio sa ovom slobodom u procjenjivanju i otvorenou u prosuivanju, upitae: "Govori li ti to ozbiljno ili se samo ali?" - upitae oni (21/55). To je pitanje osobe uzdrmane vjere koja nije sigurna na emu je, jer o tome nije razmiljala niti provjeravala. Ali je ona takoer blokirane misli i duha pod djelovanjem opsjene i oponaanja. Ona ne zna koje rijei su istinite. Predanost i oboavanje poivaju na sigurnom dokazu, a ne na klimavoj tlapnji koja se ne oslanja na dokaz. Ovo je to lutanje na kojem posru oni koji ne vjeruju u doktrinu tevhida, istu, jasnu i ispravnu u umu

i savjesti. A lbrnhim je vrsto uvjeren, siguran, poznaje svoga Gospodara koji mu se predoava u njegovoj intuiciji i misli; izjavljuje to rijeima vjernika sigurnog u svoje vjerovanje: "Ne", - ree - "Gospodar va je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja u vam to dokazati (21!56). On je Jedan Gospodar, Gospodar ljudi i Gospodar nebesa i Zemlje. Njegovo gospodstvo proistie iz injenice da je On Stvoritelj. To su dva nerazdvojna svojstva: "Ne"', - ree - 11Gospodar va je Gospodar nebesa i

43

Zemlje, On je njih stvorio (21156). Ovo je ispravno i nepomueno vjerovanje, a ne kako vjeruju politeisti da su boanstva gospodari dok u isto vrijeme potvruju da oni ne stvaraju i da je Stvoritelj Allah. A potom oboavaju ta boanstva koja nita ne stvaraju, a oni to znaju. On je uvjeren, kao to je uvjeren onaj koji svjedoi o stvranosti u koju erna sumnje: i ja u vam to dokazati (21156). Ibrruum (alejhi's-selam) nije bio svjedok stvaranja nebesa i Zemlje niti je bio svjedok stvaranja sebe i svoga naroda. Ali je stvar toliko jasna i izvjesna do te mjere da to vjernici svjedoe potpuno sigurni i uvjereni. Sve u Kosmosu govori o Jednoi Stvoritelja i Upravitelja. Sve u ljudskom biu klie potvrujui Jednou Stvoritelja i Upravitelja i jedinstvo zakonitosti koje regulira i upravlja Kosmosom. Ibrahim potom obznanjuje onim svojim sunarodnjacima, kojima se obraa ovom raspravom, da je odluio neto uraditi s njihovim boanstvima od ega nema odustajanja: "Tako mi Allaha, ja u, im se udaljite, vae kumire udesiti!" - (21/57). Smicalicu koju je namjeravao uiniti kumirima ostavlja nepoznatom i bez pojanjenja. Kontekst ne spominje ta su mu odgovorili na to. Moda su bili sigurni da on nita nee moi uiniti njihovim kumirima pa su ga ostavili. I porazbija ih on u komade, osim onoga najveeg, da bi se njemu obratili (21/58). Boanstva se pretvorie u male komadie kamenja i polomljenih drva. Osim onog najveeg kojeg je Ibrahim ostavio da bi se njemu obratili(21!5BJ da bi ga pitali o tome kako se desio taj sluaj u njegovom

prisustvu, a da on nije zatita manja boanstva. Moda e tada revidirati cijeli problem, dozvati se pameti i uvidjeti svu glupost i nesuvislost klanjanja ovim boanstvima. Narod se vratio da vidi porazbijane kumire, osim tog najveeg. Meutim, nisu se njemu obratili da ga upitaju, niti su se obratili sebi s pitanjem: Ako su ovo bogovi, kako im se to desilo, a da se nimalo ne brane? A ovaj najvei meu njima, kako ih nije branio? Nisu sebi postavili ovo pitanje jer je praznovjerje blokiralo njihove umove pa ne mogu razmiljati i jer je oponaanje opsjenilo njihove misli pa nisu u stanju promiljati ni promatrati. I oni poteu ovo normalno pitanje kako bi se osvetili onome ko je polupao njihove kumire i uinio s njima ovakvo djelo:

44

"Ko uradi ovo sa bogovima naim?" - povikae om -, "zaista je nasilnik" r21/59J. Tada su se sjetili oni koji su uli Ibrahima kako osuuje svoga oca i one koji su s njim oboavali ove kumire i prijeti im da e napraviti smicalicu njihovim kumirima nakon to se oni udalje od njih. "uli smo jednog momka kako ih huli", - rekoe -, "ime mu je Ibrahim " (21/60). Iz ovoga se vidi da je Ibrahim (alejhi' s-selam) bio malodoban mladi kada mu je Allah dao razboritost pa je osudio oboavanje kumira i ovako ih polupao. Ali, da li mu je objavljena Poslanica u to vrijeme? Ili je to samo nadahnue koje ga je uputilo Istini prije poslanstva, pa je pozvao oca k njoj i osudio svoj narod zbog stanja u kojem se nalazi, ne zna se. Ovo je pretenije i vjerovatnije, mada je mogue i da njihove rijei: uli smo jednog momka r21160J imaju smisao minimiziranja njegove linosti nato ukazuje i njihovo navodno nepoznavanje njegovog sluaja iskazano u rijeima: Ime mu je Ibrahim (21/60), radi umanjenja njegove vanosti i isticanja da je u pitanju bezopasni anonimus. To je mogue. Ali mi preferiramo miljenje da je on u to vrijeme bio mladi u ranim godinama. "Dovedite ga da ga ljudi vide" - rekoe - "da posvjedoe" r21!6V. Imali su namjeru diskreditirati ga i obznaniti njegov in pred javnim miljenjem: 1esi li ti uradio ovo s bogovima naim, o Ibrahime?" - upitae r21!62J. Oni i dalje insistiraju na tome da su to boanstva, premda su sada

samo polomljeni komadii. A lbrnhim im se ruga i ismijava ih iako je sam, a oni mnogobrojni. To je tako, jer on promatra svojim otvorenim razumom i povezanim srcem i nije u stanju uraditi nita drugo osim da im se naruga i ismije ih i da im odgovori na nain koji odgovara ovom niskom intelektualnom nivou: "To je uinio ovaj najvei od njih, pitajte ih ako umiju da govore" - ree on (21/63). Ironija je oita u ovom sarkastinom odgovoru. I nema potrebe da se ovo naziva izmiljotinom Ibrahima (alejhi' s-selam) a, sljedstveno tome, ni za traenjem razliitih opravdanja o kojima se spore komentatori. Stvar je mnogo jednostavnija od toga. On je elio da im kae: Ovi kumiri ne znaju

45

ko ih je polu pao, jesam li to bio ja ili ovaj veliki kumir koji nije u stanju da se pokrene. To je mrtva materija koja je u osnovi nesposobna za spoznaju. A vi ste slini njoj, oduzete pameti, pa ne pravite razliku izmeu mogueg i nemogueg. I ne znate jesam li ja taj koji ih je po lupao ili je to uinio ovaj kip. "Pitajte ih ako umiju da govore" - ree on (21/63J. Izgleda da ih je ova zajedljiva ironija teko potresla i vratila ih nekom obliku razmiljanja i rasuivanja: I oni se zamislie, pa sami sebi rekoe: "Vi ste, zaista, nepravedni!" (21/64). Bio je to dobar znak da su uvidjeli glupost i nesuvislost svoga stava i neopravdanost svoga klanjanja ovim kumirima, kao i to da im se po prvi put pogled otvorio i da su zamijetili tu glupost koju su iskazivali u svom ponaanju i taj mrak u kojem su smeteni i zbunjeni. Meutim, to je bio samo jedan traak svjetlosti iza kojeg je uslijedio mrak, samo jedan treptaj poslije koga su se njihova srca vratila letargiji i ravnodunosti: Zatim glave oborie i rekoe: 'Ta ti zna da ovi ne govore!" (21/65). I doista, prva reakcija je bila vraanje sebi, a druga je bila obaranje glave, kao to odslikava ilustrativni, udesni kur' anski iskaz. Prva je bila pokret u dui radi promatranja i razmiljanja, a druga je bila obaranje glave, pa nema ni uma ni razmiljanja. Inae, ova njihova posljednja reenica dokaz je protiv njih. Koji je jai argument IbrAhimu od toga da oni ne govore?! Stoga im on odgovara sa estinom i tjeskobom u dui, protivno njegovom obiaju, s obzirom da je on strpljiv i blag, jer apsurd ovdje nadmauje strpljivost blage osobe:

"Pa zato se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu tetu otkloniti?" - upita on. 'Teko vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zato se ne opametite?" - (21!66-67J. Ovo su rijei u kojima se uoava tjeskoba due, srdba i uenje toj gluposti koja prelazi granice svega uobiajenog. Tada ih obuzima ponos zbog grijeha kao to uvijek obuzima tirane kada ostanu bez dokaza i kada im ponestane argumenata pa se tada okreu surovoj sili i tekoj kazni:

46

"Spalite ga i bogove vae osvetite, ako hoete ita da uinite!" - povikae (21/68). Kakvih li boanstava kojima njihovi oboavatelji pomau dok ona nisu u stanju sebi korist ili tetu pribaviti, niti pokuavaju sebi ili svojim oboavateljima pomoi. "Spalite ga!". . . povikae (21/68J. Ali, druga rije je izreena koja obesnai svaki govor i onemogui svaku spletku. Zato to je to istinita rije koja se ne da pobiti: "O vatro", - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" (21/69J. I bila je hladna i spas Ibrahimu. Kako? Zato pitamo samo ovo? Budi! je rije kojom bivaju svemiri, nastaju svjetovi i stvaraju se zakonitosti: I zaista On moe, kada neto hoe, samo za to rekne: "Budi!" - i ono bude (36!82J. Ne pitamo: Kako to da vatra nije spalila Ibrahima, a poznata je i oita stvar da vatra spaljuje iva tijela? Pa Onaj ko je rekao vatri: "Spaljuj!" - On joj je rekao: "Budi hladna i spasonosna lbrhimu!" To je jedna rije koja stvara svoj sadraj kada se izrekne kakav god on bio, uobiajen ili neuobiajen za ljude. Oni koji mjere Allahova (Uzvienog) djela ljudskim djelima, oni pitaju: Kada se ovo desilo? Kako je mogue da se desi? Doim, oni koji shvataju distinkciju izmeu dvije prirode i razliku izmeu dvije vrste sredstava, oni u osnovi ne pitaju niti pokuavaju iznai neko obrazloenje, nauno ili nenauno. Problem u osnovi nije iz tog domena. Nije iz domena obrazloenja i analize ljudskim kriterijima i mjerilima. Svaki metod

zahvatanja i odnoenja prema ovakvim i slinim nadnaravnostima, mimo metoda pozivanja na Apsolutnu Mo, u osnovi je slab metod, jer Allahova djela ne podlijeu mjerilima ljudi i njihovom malom, ogranienom znanju. Na nama je samo da vjerujemo da je to bilo, jer njegov Stvoritelj moe uiniti da to bude. A to se tie toga ta je uradio s vatrom pa da ona bude hladna i spas Ibn'ihimu, i ta je uradio s lbrhimom pa da ga vatra ne spali, o tome kur' anski tekst nita ne govori, jer se to ne moe shvatiti ogranienim ljudskim umom. A mi, osim kur' anskog teksta, drugog dokaza nemamo.

47

Promjena vatre tako da bude hladna i spas Ibrahimu samo je primjer, a njemu slini se deavaju u razliitim oblicima. Meutim, oni moda ne tresu osjeanja kao to ini ovaj otkriveni, oiti primjer. Koliko samo bude tekoa i nevolja koje okrue osobe i zajednice i prijete unitenjem, kadli se desi mali gest i ona oivljavaju, a ne unitavaju, preporoduju, a ne umrtvljuju i na kraju budu od koristi, a same su po sebi veliko zlo. Doista se: O, vatro, postani hladna i spas Ibrahimu (21/69) ponavlja u ivotima pojedinaca, grupa i zajednica kao i u ivotu ideja, vjera i poziva. To je simbol rijei koja obesnauje svaki govor i onemoguava svaku spletku jer je ona najuzvienija rije, koja je neopoziva. I oni htjedoe da mu postave zamku, ali ih Mi onemoguismo (21/70J Prenosi se da se kralj koji je ivio u vrijeme Ibrahima (alejhi' s-selam) zvao Nimrud, da je bio kralj Aramejaca u Iraku i da je uniten zajedno sa glaveinama iz njegova naroda Allahovom kaznom. Predanja se razlikuju u detaljima te kazne, a mi ne posjedujemo valjan argument o tim detaljima. Vano je to da je Allah spasio Ibrahima od zamke koja mu je pripremljena i da su spletkaroi totalno poraeni: ali ih Mi onemoguismo (21/70). Ovo je reeno openito, bez preciziranja. I spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili, r211m To je zemlja ama u koju su odselili on i njegov brati Uit Dugo vremena je to bilo podruje dolaska Objave i slanja poslanika iz Ibrahimove loze. U njoj je i Sveta zemlja i drugi harem; u njoj je bereket plodnosti i opskrbe pored bereketa Objave i vjerovjesnitva iz generacije u generaciju. ... i poklonismo mu Ishtlka, i jakuba kao unuka, i sve uinismo

dobrim, (21/72) i uinismo ih vjerovjesnicima da upuuju prema zapovijedi Naoj, i objavismo im da ine dobra djela, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali (21/73). lbrnhim (alejhi, s-selam) napusti domovinu, porodicu i narod. Allah mu je to nadoknadio blagoslovljenom zemljom, domovinom boljom od njegove domovine. Podario mu je sina Ishaka i unuka Jakuba, porodicu bolju od njegove porodice. A nadoknadio mu je od njegova potomstva mnogobrojnu zajednicu, narod bolji od njegova naroda. A iz njegova potomstva uini vjerovjesnike da upuuju ljude prema zapovijedi Allahovoj i objavi im da ine dobra djela u svojoj raznovrsnosti, da klanjaju namaz i

48

daju zekjat. Samo su Allahu pokorni bili i klanjali se. Divne li kompenzacije, divne li nagrade i divnog li svretka koji je Allah dodijelio Ibrahimu! Iskuao ga je tekoom i on je pokazao ustrajnost pa je i svretak bio astan i dostojan njegove lijepe ustrajnosti. "l Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari inili, izbavismo - to, uistinu, bijae narod razvratan i zao - i u milost Nau ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih (21/74-75). Kazivanje o Lutu je ranije detaljno prezentiran o. Ovdje konekst samo ukazuje na nj. On je pratio svoga amidu Ibrahima na putovanju iz Iraka u am. Nastanio se u mjestu Sodoma. Stanovnici toga mjesta injae gnusna djela, a to je javni homoseksualizam, bez stida i ustruavanja. Allah je unitio to mjesto i njegove stanovnike, to, uistinu, bijae narod razvratan i zao (21/74J. Izbavio je Luta i njegovu porodicu, osim njegove ene. I u milost Nau ga uvedosmo; on je, doista, od onih dobrih (21/75). Kao da je milost sklonite i pribjeite u koje Allah uvodi koga hoe i on odjednom postaje siguran, u rahatluku, u milosti. Takoer, na brzinu ukazuje i na Nuha: "I Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i eljad njegovu od jada velikoga spasismo i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Nae, zatitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo r21/7&77J.

Ovo ukazivanje je takoer bez detaljiziranja, a cilj mu je potvrditi da se Allah odazvao Nuhu (alejhi' s-selam) kada ga je pozvao u davno vrijeme (21/76J , a to je bilo prije Ibrahima i LUta. Allah ga je spasio, a takoder i njegovu porodicu, osim njegove ene. Njegov narod unitio je poplavom, a njega i njegovu porodicu spasio od jada velikoga (21/76J, to je detaljno opisao u suri Hud.

49

Zatim neto vie detaljizira u seriji iz kazivanja o Davudu i Sulejmanu: I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu to su ga nou ovce neije opasle - i Mi smo bili svjedoci suenju njihovu - i uinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I potinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri uiniti. I nauismo ga da izrauje pancire za vas da vas tite u borbi s neprijateljem, - pa zato niste zahvalni? (21/78-BOJ. A Sulejmanu vjetar jaki poslunim uinismo - po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i ejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli rzus1-s2J. Govorei podrobnije o sluaju usjeva u kojem su presuivati DaV11d i Sulejman, prenosioci tradicije vele: DaV11du su dola dva ovjeka od kojih je jedan bio vlasnik usjeva, tj. polja, a neki vele vinove loze, a drugi je bio vlasnik ovaca. Vlasnik usjeva ree: Njegove ovce su nou opasle moje usjeve, tj. nou su tamo bile, i od njega nita nije ostalo. DaV11d je presudio u korist vlasnika usjeva tako to e on uzeti ovce svoga parninog protivnika kao kompenzaciju za svoj uniteni usjev. Vlasnik ovaca je naiao pored Sulejmana i obavijestio ga o DaV11dovoj presudi. Sulejman je uao kod oca rekavi: "Allahov vjerovjesnie, presuda bi trebala biti drugaija od one kako si ti presudio" "A kako?", upita on. "Podaj ovce vlasniku usjeva neka ih koristi, a podaj usjev vlasniku ovaca neka se brine o njemu sve dok ne dobije raniji izgled. A onda, neka svaki od njih vrati vlasniku ono to je

u njegovu posjedu. Vlasnik usjeva neka uzme svoje usjeve, a vlasnik ovaca svoje ovce", ree on. DaV11d tada kaza: "Presuda je onako kako si ti presudio!" I izvrio je Sulejmanovu presudu. I DaV11dova i Sulejmanova presuda u ovom sluaju bila je bazirana na njihovom slobodnom prosuivanju - idtihadu. Allah je bio svjedok njihove presude; nadahnuo je Sulejmana mudrijoj presudi i uinio da on pronikne u to, a ono je ispravnije. DaV11d je u svojoj presudi preferirao istu kompenzaciju vlasniku usjeva. To je pravda i nita vie. Meutim, Sulejmanova presuda uz pravdu implicira izgradnju i kultivaciju. Ona je pravdu instrumentalizirala u pravcu izgradnje i kultivacije. To je iva, konstruktivna pravda u svom kultivirajuem i motivirajuem obliku. To je Allahovo otkrovenje i inspiracija koju Allah daje kome On hoe. so

A obojici je, i Daviidu i Sulejmanu, mudrost i znanje dato: a obojici smo mudrost i znanje dali (21/79). U Daviidovoj presudi nema greke, ali je Sulejmanova presuda bila ispravnija, jer je proistekla iz nadahnua. Potom kontekst predoava specifinosti svakog od njih dvojice poevi sa ocem: I potinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri uiniti. I nauismo ga da izrauje pancire za vas da vas tite u borbi s neprijateljem, - pa zato niste zahvalni? (21/79-BOJ. Daviid je bio poznat po svojim psalmima. To su slavopojke Allahu koje on izvodae svojim umilnim glasom. Njihove rezonance su inile harmoninu melodiju koju su zajedno s njim ponavljale planine i ptice. Kada je srce roba povezano sa svojim Gospodarem, ono osjea vezu sa cjelokupnim Bitkom; srce Bitka kuca s njime i uklanjaju se prepreke i barijere nastale osjeanjem prepreka i razlika koje razdvajaju vrste i rodove uspostavljajui meu njima granice i barijere. Tada se spajaju njihove unutrine i sutine u duhu Kosmosa i njegovoj biti. I u trenucima prosvjetljenja dua osjea kako se utapa u cjelinu i kako obuhvata cjelinu. Tada ona ne osjea da postoji neto izvan njenog bia niti se ona razlikuje od onoga to je okruuje. Sve oko nje se utapa u nju, a i ona je utopljena u nj. Iz kur' anskog teksta zamiljamo Daviida kako ui svoje psalme zaboravljajui na svoje ljudske osobenosti. Njegova dua plovi u Allahovom okrilju kroz ovaj Kosmos, njegova prostranstva, njegove mrtve i ive tvorevine. On osjea njihovo ponavljanje i odaziva im se kao to se i oni odazivaju njegovom uenju. Tako cijeli Kosmos postaje jedna filharmonija

koja izvodi simfoniju veliajui Uzvienog Allaha i zahvaljujui Mu: i ne postoji nita to Ga ne velia, hvalei Ga; ali vi ne razumijete velianje njihovo (17!44J. To razumije onaj ko se oslobodio barijera i prepreka poletjevi sa duama bia koje su sve usmjerene ka Allahu. I potinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri uiniti (21/79). Ne postoji nita .to je iznad Moi ili da se odupre kada ona neto eli. Svejedno da li to bilo uobiajeno ili neuobiajeno za ljude. I nauismo ga da izrauje pancire za vas da vas tite u borbi s neprijateljem, - pa zato niste zahvalni? (21/BOJ. Sl

To je bila izrada pancira od spojenih halki nakon to su se izraivali od jedne nepokretne ploe. Mreasti pancir je bio laki i fleksibilniji za upotrebu. Izgleda da je Davt1d izumio ovu vrstu pancira zahvaljujui Allahovoj poduci. Allah istie kao Svoju blagodat ljudima to to je poduio Dc'ivt1da ovom zanatu kako bi se zatitli u ratu: da vas tite u borbi s neprijateljem r2I!80J, pitajui ih instruktivnim i motivirajuim pitanjem: pa zato niste zahvalni? (21!80J. Ljudska civilizacija je ila svojim putem korak po korak iza otkria. Ona nije dola odjednom, jer je namjesnitva na Zemlji preputeno ovom ovjeku i njegovim intelektualnim sposobnostima koje mu je Allah podario da svaki dan naini neki korak i nanovo uskladi i harmonizira svoj ivot sukladno ovom koraku. A ponovno usklaivanje ivota shodno novom sistemu nije lahko ljudskoj dui. Ono je potresa iz dubina, mijenja njene uobiajene domete, a to iziskuje odreeni vremenski period kako bi se prvo uspostavila stabilnost u kojoj se s pouzdanjem okree aktivnosti i proizvodnji. Stoga je Allahova mudrost htjela da se deavaju dui ili krai periodi stabilnosti. Nemir koji obuzima nerve svijeta danas proistie u prvom redu iz brzine sustizanja naunih ili drutvenih potresa koji ne ostavljaju ovjeanstvu period stabilnosti i koja ne daje dui priliku prlagoavanja i kuanja novog stanja. Tako je bilo sa Dc'ivfldom. A Sulejmanov je sluaj jo ozbiljniji i krupniji: A Sulejmanu vjetar jaki poslunim uinismo - po zapovijedi njegovoj je

puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i ejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli (21/B1-82J. O Sulejmc'inu krue predanja, predodbe i prie od kojih je veina preuzeta iz israilijjata, matarija i fantazija. Mi neemo zalutati u ovu stranputicu. Mi zastajem o kod granica kur' anskih tekstova, a iza njih ne postoji pouzdana tradicija vezana ba za kazivanje o Sulejmanu.

52

Kur'anski tekst ovdje utvruje potinjavanje vjetra, tj. oluje Sulejmanu; po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. Najvjerovatnije je da se radi o amu, jer je ranije ukazano na ovu zemlju spominjanjem ovog svojstva u kazivanju o Ibrahimu. Kakvo je bilo ovo potinjavanje? Postoji pria o leteem ilimu za kojeg se kae da je Sulejman zajedno sa svojom pratnjom sjedio na njemu i on bi ga u kratkom vremenu prenio do ama, a to je razdaljina koja se prevaljuje na devama za mjesec dana, a tako bi se i vraao. Ovo predanje se naslanja na ono to se spominje u suri Sebe' : A Sulejmanu - vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a navee rastojanje od mjesec dana (34/12). Meutim, Kur'an nita ne govori o tom leteem sagu, a to se takoer ne spominje u bilo kojoj pouzdanoj tradiciji. Nemamo se na to osloniti kako bismo potvrdili sluaj saga. Sigurnije je, dakle, da protumaimo potinjavanje vjetra njegovim usmjeravanjem, Allahovom odredbom, ka blagoslovljenoj zemlji u ciklusu koji traje mjesec dana, naprijed i nazad. Kako? Ve smo rekli: Neogranienoj Allahovoj moi se ne postavlja pitanje - kako?! Stvaranje zakonitosti i njihovo usmjeravanje spada u prerogative te apsolutne Moi. A ljudi o zakonitostima Bitka znaju malo. Nije nemogue da postoje i druge zakonitosti nepoznate ljudima koje djeluju i ije se posljedice uoavaju kada im se dozvoli uoavanje: A Mi sve dobro znamo (21/BV apsolutnim znanjem koje nije kao ogranieno ljudsko znanje. Tako je i sa potinjavanjem dina Sulejmanu (alejhi' s-selam) da radi

njega rone u dubine mora ili u dubine kopna vadei iz njih skrivene riznice Sulejmanu ili da mu rade druge poslove. Din je sve to je skriveno. Kur' anski tekstovi utvruju da postoje stvorenja koja se zovu dini i koja su skrivena od nas. Od takvih je Allah potinio Sulejmanu neke koji za njega rone i druge poslove rade. uvao ih je pa nisu bjeali, nered pravili, otkazivali poslunost Njegovom robu. A On je Svemoan iznad svojih robova, potinjava ih kada hoe i kako hoe. Zastajemo u sjeni tekstova, kod ove sigurne granice, a ne uputajui se u israilijjate.

53

Allah je iskuao Davilda i Sulejmana (alejhime's-selam) u dobru. Njihova kunja je bila u ovoj blagodati. Davilda je iskuao suenjem, a Sulejmana puno krvnim konjima koji su na tri noge stajali, a etvrtom jedva zemlju doticali, kao to e o tome biti govora u suri Sad, pa se ovdje neemo uputati u detalje kunje, dok ne doe njeno spominjanje na naznaenom mjestu. Samo emo iznijeti njene rezultate: Davild je pokazao ustrajnost kao i Sulejman u iskuenju u dobru - nakon traenja oprosta zbog kunje - poloivi na kraju ispit uspjeno i iskazavi zahvalnost Allahu na blagodati. Evo nas sada pred iskuenjem nevoljom u kazivanju o Ejjubu (alejhi' s-selam) : I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: Mene je nevolja snala, a Ti si od milostivih najmilostiviji!" - r2118JJ odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milou Naom, eljad njegovu i uz njih jo toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju (21/84J. Kazivanje o iskuenju Ejjuba nevoljom jedno je od najdivnijih kazivanja o iskuenju. Kur' anski tekstovi ukazuju na njega openito, bez detaljiziranja. Na ovom mjestu prezentira se dova E]Obova i Allahovo uslianje dove. Jer, i kontekst je usmjeren na Allahovu milost prema Njegovim poslanicima i Njegovu panju prema njima tokom iskuenja, bez obzira da li to iskuenje bilo u vidu utjerivanja u la i uznemiravanja od strane njihova naroda, kao to je sluaj u kazivanju o Ibrahimu, LOtu i Nohu, ili u vidu blagodati kao u kazivanju o Davildu i Sulejmanu, ili u vidu

nevolje, kao u sluaju E]uba. Ejjub ovdje ne dodaje nita na opis svoga stanja sa: Mene je nevolja snala (21/83J, i na opis svoga Gospodara svojstvom: a Ti si od milostivih najmilostiviji! (21/83J. On poslije ovoga ne moli za promjenu svoga stanja, ustrajavajui u iskuenju, niti ta predlae svome Gospodaru iz utivosti i potovanja prema Njemu. On je primjer ustrajnog roba koji nije uskogrud u kunji i koji se ne uzrujava zbog nevolje koja se navodi kao primjer u

54

svim vremenima.3 Naprotiv, on se ustruava da trai od svoga Gospodara da otkloni nevolju,. preputajui sve Njemu, siguran u Njegovo poznavanje njegova stanja i suvinost upita. I u momentu u kome se obratio Ejjub svome Gospodaru s ovim pouzdanjem i takvom utivou, doao je odgovor, milost, i to je bio kraj kunje: odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklon ismo i vratismo mu, milou Naom, eljad njegovu i uz njih jo toliko (21/84). Otklonio je nevolju s njegova tijela te je ozdravio. Otklonio je nevolju i od njegove eljadi, nadoknadivi mu izgubljene i podarivi mu uz njih jo toliko. Neki kau da su to bili njegovi sinovi pa mu je Allah podario dvostruko vie sinova, ili da mu je podario sinove i unuad milou Naom r21/84J. Svaka blagodat je milost Allahova i dar. I da bude pouka onima koji se Nama klanjaju (21/84J. Pouka koja e ih podsjeati na Allaha, Njegovu kunju i Njegovu milost tokom kunje i poslije nje. U Ejjubovom iskuenju primjer je cijelome ovjeanstvu, i u ustrajnosti Ejjubovoj pouka je za cijeli ljudski rod. On je obzor strpljivosti, utivosti i lijepog svretka na koji se usmjeravaju pogledi. Ukazivanje na one koji se Nama klanjaju (21/84J u povodu kunje znakovita je aluzija. Oni koji su Allahu predani izloeni su kunji i nevolji. To su obaveze i napori ibadeta, vjerovanja i imana. To je ozbiljna stvar, a ne igrarija. Vjerovanje je emanet koji se predaje samo pouzdanima koji su sposobni da ga ponesu i pripravni za obaveze koje iz njega proistiu. Nije

to rije koju usne izgovaraju, niti tvrdnja koju izrie ko god eli. Ustrajnost je neophodna da bi poboni poloili ispit. Nakon toga kontekst samo ukazuje na Ismaila, Idrisa i Zulkifla: I Ismailu, i Idrisu, i Zulkijlu, a svi su oni bili strpljivi. I obasusmo ih milou Naom,oni doista bijahu dobri (21/85-86). Mnogobrojna su miljenja i pretjerivanja u predanjima u pogledu nevolje koja je snala Eliuba. ak spominju da je obolio od odbojne bolesti zbog koje su ga ljudi izbjegavali i proijerali izvan grada. Ovo miljenje je neutemeljeno. Poslanstvo nije kompatibilno sa od bojnom boleu. Iz kur' anskog teksta jasno je da ga je snala nevolja u porodici i u samom njemu. To je dovoljno za kunju.

55

U kazivanju o ovim poslanicima ukazuje se takoer na element strpljivosti. Ismail je pokazao strpljivost kada ga je Gospodar njegov iskuao klan jem, kada je on iskazao predanost Allahu rekavi: "0 oe moj," - ree "onako kako ti se nareuje postupi; vidjee, ako Bog da, da u sve izdrati" (37/102). to se tie Idrisa, ranije je reeno da su vrijeme i mjesto njegova ivljenja nepoznati. Ima miljenja daje to Oziris koga su Egipani oboavali nakon njegove smrti okruivi ga legendama kao prvog uitelja ovjeanstva, koji ih je poduio ratarstvu i zanatstvu. Meutim, ne posjedujemo dokaz za to. Neka znamo da je on bio strpljiv na nain koji zasluuje da bude registriran u vjenoj Allahovoj Knjizi. Zulkifl je takoer nepoznat. Nismo u stanju precizirati njegovo vrijeme i mjesto. Najvjerovatnije je da je on jedan od poslanika Sinovima Israilovim. Neki kau da je on bio jedan od njihovih dobrih ljudi i da je preuzeo odgovornost od jednog njihovog poslanika prije njegove smrti da ga naslijedi u misiji meu Sinovima Israilovim uz obavezu da ispuni tri stvari: da nou klanja, danju posti i da se ne srdi kod donoenja presude. Ispunio je ono ime se obavezao te je stoga dobio ime Zulkifl. Meutim, to su samo miljenja bez valjanog dokaza. Dovoljan je ovdje kur' anski tekst za registriranje svojstva strpljivosti kod Zulkifla. I obasusmo ih milou Naom, oni doista bijahu dobri r21186J. Ovo je cilj njihova spominjanja u ovom kontekstu.

Potom slijedi kazivanje o Jun usu (alejhi' s-selam) , . Zunntinu. I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga neemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi. "Nema boga, osim Tebe, hvaljem neka si! a ja sam se zaista ogrijeio prema sebi!" - odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike r21/87.S8J. Kazivanje o Junusu dolazi ovdje u vidu kratke aluzije radi harmoninosti konteksta, a detaljnije se izlae u suri Es-Safat. Meutim, neophodno je ovdje detaljnije pojasniti ovu aluziju kako bi bila razumljiva.

56

Nazvan je Zunnunom tj. vlasnikom ribe, jer ga je riba progutala, a zatim izbacila. Desilo se tako to je on poslat u neko mjesto da poziva ljude Allahu i oni nisu prihvatili njegov poziv. Bilo mu je teko u dui zbog toga pa ih je napustio srdit ne pokazavi ustrajnost u podnoenju napora poslani kog rada s njima, mislei da mu Allah nee uiniti zemlju tijesnom, jer je ona iroka, naselja mnogobrojna, a narodi raznovrsni. Ako se ovi ne odazivaju pozivu, pa Allah e ga uputiti drugom narodu. To je smisao rijei: i pomisli da ga neemo kazniti f2I!87J, tj. da ga neemo stijesniti. estoka srdba i nesnoljiva tjeskoba doveli su ga do morske obale. Naao je tamo natovarenu lau i ukrcao se na nju. Kada je doplovila na puinu, oteala je, pa kormilar ree da je neophodno jednog putnika izbaciti u more kako bi se ostali putnici spasili od utapanja. Bacili su kocku i izbor je pao na Junusa. Bacili su ga ili je sam skoio u more. Progutala ga je riba, steui ga najeim stezanjem. I kada se nae u tminama: tmini u utrobi ribe, tmini mora i tmini noi, on zavapi: Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogrijeio prema sebi! (2I/B7J. Allah se odazvao njegovoj molbi i tegobe ga spasi te ga riba na obalu izbaci. Poslije toga se njegov sluaj detaljnije izlae u suri Es-Safat. Dovoljno nam je ovo u ovom kontekstu. U ovoj storiji kazivanja o Junusu (alejhi' s-selam) ima opservacija i dodira kod kojih emo zastati nekoliko trenutaka. J unus nije pokazao strpljivost u podnoenju napora poslanstva. Stislo mu se u dui zbog odnosa naroda, ostavio je teret pozivanja i otiao srdit,

stisnutih grudi i s bolom u dui. Allah ga je gurnuo u jo veu tjeskobu prema kojoj su neprilike koje su mu prireivati nevjernici bile neznatne. I da se nije pokajao i vratio svome Gospodaru, da nije priznao grijeh koji je poinio prema sebi, svojoj misiji i obavezi, Allah mu ne bi otklonio tjeskobu. Ali, Mo ga je sauvala i spasila tegobe u kojoj se nalazio. Protagonisti misija moraju podnije svoje napore i obaveze i moraju biti strpljivi na pobijanje i maltretiranje radi njih. A ugonjenje u la iskrenog i pouzdanog zaista je gorko za duu, ali to je dio napora i obaveza koje iziskuje poslanstvo. Oni koji preuzimaju teret pozivanja moraju neminovno trpjeti i podnositi; moraju biti ustrajni i nepokolebljivi; moraju ponavljati pozivanje, zapoinjati iznova i ponavljati. Nije im dozvoljeno da gube nadu u popravljanje due i odazivanje srca bez obzira na to s kakvim se poricanje, utjerivanjem u la, oholou

57

i negiranjem susretali. Pa ako ni stoti put ne dopre do srca, moda e stotinu i prvi put, ili e moda doprijeti hiljadu i prvi put. Ako budu ustrajni u pokuajima, bez gubljenja nade, otvorit e im se zapretena srca. Put pozivanja nije lahak i ugodan. Odazivanje dua Pozivu nije izvjesno i jednostavno. Tamo su naslage lai, zablude, tradicije i obiaja, sistema i situacija koje prekrivaju srca. Neophodno je ukloniti tu naslagu, nuno je oivjeti srca svim sredstvima; moraju se dodirnuti svi vitalni centri u pokuaju da se otkrije povezujui nerv. Jedan od dodira e, uz ustrajnost, strpljivost i nadu, dodirnuti. Katkada jedan dodir totalno preobrazi ljudsko bie u jednom trenu, kada pogodi pravo mjesto. ovjek se nekada zaudi i iznenadi kada, nakon hiljadu pokuaja, sluajan dodir pogodi pravo mjesto u ljudskom organizmu i on se uz najmanji mogui napor probudi, a prije se odupirao svakom naporu. Najprije mi pada na pamet, kao ilustracija ovog stanja, prijemni aparat prilikom traenja radio stanice - odailjaa. Pomjera skalu mnogo puta naprijed i nazad i mai stanicu, premda pokuava biti precizan i taan. A onda, sluajan pokret ruke i - val se spaja i zauju se zvukovi i taktovi. Ljudsko srce je najslinije prijemnom aparatu. Nuno je da protagonisti poziva pokreu skalu ne bi li srce primilo poruku iza horizonta. Moda e ga hiljadu i prvi dodir povezati sa odailjaem. Lahko je misionaru da se rasrdi zbog toga to se ljudi ne odazivaju njegovu pozivu i potom ih napusti. To je lagodan posao. Srdba e se stiati, a ivci umiriti. Ali, ta je sa misijom? Kakvu e korist ona imati od

naputanja poricatelja i oponenata!? Pozivanje je osnova, a ne linost misionara. Neka se njegove grudi stisnu, ali neka to prigui i ide dalje. A bolje je po njega da se strpi i izbjegne tjeskobu u grudima zbog onoga to govore. Promicatelj Poziva je sredstvo u rukama Moi. Allah vie pazi i uva njegov poziv. Neka on izvri svoju zadau u svakoj okolnosti i svakom ambijentu, a ostalo neka prepusti Allahu. A Uputa je Allahova Uputa. U kazivanju o Zunnfmu, protagonisti poziva Imaju lekciju koju trebaju prouiti. A u povratku Zunnuna svome Gospodaru i njegovom priznanju grijeha prema sebi je pouka za islamske aktiviste, pouka o kojoj trebaju razmisliti.

58

U Allahovoj milosti prema Zunnunu i usliavanju njegove pokajnike dove u tminama radosna je vijest za vjernike: eto, tako Mi spasavamo vjernike (21/88J. Potom slijedi ukazivanje na kazivanje o Zekerijjau i J ah j au (alejhime' s-selam) i Allahovom usliavanju dove Zekerijjaa kada Ga je zamolio: I Zekerijjau se, kada zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vjean!" - odazvasmo i, izlijeivi mu enu, ]ahjaa mu poklonismo. Oni su se trudili da to vie dobra uine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni r21/89-90J. Kazivanje o roenju Jahjaa ranije je podrobno navedeno u suri Merjem i suri Alu Imran. Ovdje se navodi usklaeno sa kontekstom. Poinje Zekerijjaovom dovom: Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama (21/89) - bez nasljednika koji e opsluivati hram. Zekerijja je upravljao hramom u kojem su Sinovi Israilovi i bad et inili prije roenja Isaa (alejhi' s-selam) . Zekrerijja ne zaboravlja da Allah naslijeuje i vjeru i imovinu: a Ti si jedini vjean! r21!89J . On eli nasljednika meu svojim potomstvom koji e ga dostojno zamijeniti u porodici, vjeri i imovini. Jer, stvorenja su zastor Moi na Zemlji. Usliavanje je uslijedilo brzo i neposredno: odazvasmo i, izlijeivi mu enu, ]ahjaa mu poklon ismo r21!90J. A bila je nerotkinja i nesposobna za zaee. Kontekst skrauje detalje svega toga i direktno se prebacuje na

Allahovo usliavanje dove: Oni su se trudili da to vie dobra uine (21!90J, pa je i Allah urno usliao dovu. I molili su Nam se u nadi i strahu (21!90J - nadi u zadovoljstvo i strahu od srdbe. Njihova srca su bila vrsto povezana i u stalnoj tenji. I bili su prema Nama ponizni (21/90J - nisu bili oholi ni umiljeni. Zbog ovih osobina Zekerijjaa, njegove ene i njihova sina Jahjaa, roditelji zasluie da im se daruje estito dijete. Bijae to blagoslovljena porodica koja zasluivae Allahovti milost i zadovoljstvo.

59

Naposljetku kontekst spomm]e Merjemu u povodu spominjanja njenog sina Isaa (alejhi' s-selam) : A i u onu koja je sauvala djevianstvo svoje, u njoj ivot udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima uinismo (21!91). Ovdje se ne spominje ime Merjem, jer se namjerava, u nizu Vjerovjesnika, njen sin (alejhi' s-selam) , a ona se spominje u vezi s njim. Spominje se i njeno svojstvo vezano za njenog sina: koja je sauvala djevianstvo svoje (21191). Sauvala gaje i zatitila od svakog spolnog odnosa. Rije ihsan - uvanje obino se upotrebljava uvjetno za brak, jer brak titi od padanja u blud. Meutim, ovdje se ona spominje u njenom izvornom znaenju, a to je uvanje i zatita u osnovi od svakog zakonitog ili nezakonitog spolnog odnosa. To je radi odbacivanja od Merjeme svega onoga ime su je oklevetati Jevreji, a u vezi sa Jusufom En-Neddarom koji je zajedno s njom sluio u hramu i za kojeg postojea Evanelja tvrde da se oenio s njom, ali da joj se nije pribliio. Sauvala je svoje djevianstvo, pa u njoj ivot udahnusmo (21/91). Udahnue je ovdje openito i nije precizirano njegovo mjesto, kao i u suri Et-Tahrim, o emu je bilo govora u komentaru sure Merjem. elei da sauvamo okrilje teksta koji se nalazi pred nama, mi ne detaljiziramo i ne duljimo nego idemo sa tekstom do njegovog kraja: I nju i sina njezina znamenjem svjetovima uinismo (21/91).

To je znamenje koje ni prije ni poslije dolo nije. Jedno, jedinstveno znamenje u cijeloj povijesti ovjeanstva. Stoga to je jedan primjer ove vrste dovoljan ovjeanstvu da o njemu razmilja u svim generacijama uoavajui ruku neograniene Moi koja stvara zakonitosti, ali koja nije zatvorena unutar zakonitosti. Na kraju izlaganja koje je obuhvatilo primjere poslanika, iskuenja i Allahove milosti, istie opi cilj ovog izlaganja: Ova vaa vjera - jedina je prava vjera, a ja sam - va Gospodar, zato se samo Meni klanjajte! (21192).

60

Zaista je ova vaa zajednica, zajednica vjerovjesnika, jedna zajednica; vjeruje jednim vjerovanjem i slijedi jedan Put, a to je usmjerenje ka Allahu, a ne nekom drugom. Jedan ummet na Zemlji i Jedan Gospodar na nebu. Nema Boga osim Njega i nema Boanstva mimo Njega. Jedan ummet, sukladno jednoj zakonitosti, koji svjedoi Jednu Volju,

na Zemlji i nebu. Ovdje se ovo izlaganje susree sa osovinom oko koje krui cijela sura uestvujui u potvrivanju monoteizma i svjedoei to zajedno sa zakonitostima Kosmosa i zakonom bitka.

61

I oni su se izmeu sebe u vjeri podvojili, a svi e se Nama vratiti (21/93J. Ko bude dobra djela inio i uz to vjernik bio, trud mu nee lien nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribiljeili (21/94). A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi unitili nee Nama vratiti {21/9SJ. I kad se otvore jedud i Medud i kad se ljudi budu niz sve strmine urno sputali f21/96J, i priblii se istinita prijetnja, tada e se pogledi nevjernika ukoiti. "Teko nama, mi smo prema ovome ravnoduni bili; mi smo sami sebi nepravdu uinili!'' (21/97J. I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate - biete gorivo u diehennemu, a u nj ete doista ui (21/9BJ. Da su oni bogovi, ne bi u nj uli, i svi e u njemu vjeno boraviti, f21!99J u njemu e priguena uzdisati, u njemu nita radosna nee uti r211100J. A oni kojima smo jo prije lijepu nagradu obeali, oni e od njega daleko biti, (21/JOV huku njegovu nee uti, i vjeno e u onom to im budu due eljele

uivati, (21/102J nee ih brinuti najvei uas, nego e ih meleki doekivati: " Evo ovo je va dan, vama obean!" - (21/103)

62

onoga Dana kad smotamo nebesa kao to se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz nita stvorili, tako emo ponovo iz nita stvoriti, - to je obeanje Nae, Mi smo doista kadri to uiniti (21/104J. Mi smo u ZebUru, poslije Tevrata, napisali da e Zemlju Moji estiti robovi naslijediti (21/10SJ. U ovom je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali, (21/106> a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali (21/107J. Reci: "M eni se objavljuje da je va Bog -jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!" r21/10BJ. I ako oni lea okrenu, ti reci: 1a sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono ime vam se prijeti; (21/109> On zna glasno izgovorene rijei, zna i ono to krijete, (21/110> a ja ne znam da nije to vama iskuenje, i pruanje uivanja jo za izvjesno vrijeme" r211111J. "Gospodaru moj, presudi onako kako su zasluili!" - ree on -, "a od Gospodara naega, Milostivoga, treba traiti pomo protiv onoga to vi iznosite" r211112J. U ovom posljednjem odjeljku ove sure, nakon predoavanja Allahovih kosmikih zakonitosti koje svjedoe o jedinstvu Stvoritelja i Allahovih zakonitosti vezanih za slanje poslanika sa pozivima koji svjedoe o jedinstvu ummeta i vjere, kontekst prezentira prizor Sudnjeg dana i njegovih predznaka u kojem se razaznaje sudbina onih koji Allahu ortaka pripisivae, kao i sudbina ortaka. I samo je Allah Velianstveni taj koji time upravlja i gospodari!

Potom kontekst potvruje Allahovu zakonitost u pogledu nasljeivanja Zemlje i Allahove milosti svjetovima oliene u poslanstvu Muhammeda (alejhi' s-selam) . Tada se Poslaniku nareuje da digne ruke od njih i da ih prepusti njihovoj sudbini; neka prepusti Allahu sud o njima traei pomo od Njega zbog njihovog politeizma, poricanja, omalovaavanja i okretanja igri i zabavi. Dan obrauna je blizu!

63

I oni su se izmedu sebe u vjeri podvojili, a svi e se Nama vratiti r2I!93J. Ko bude dobra djela inio i uz to vjernik bio, trud mu nee lien nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribiljeili (21/94). A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi unitili nee Nama vratiti (21/95). Ummet svih poslanika je jedan i oni se pridravaju jedne vjere, a njena osnova je monoteizam o kojem svjedoe zakonitosti Bitka u kojeg su pozivali poslanici od prvog pa do posljednjeg poslanstva, bez izmjene i promjene u ovoj velikoj osnovi. Detalji i dodavanja su bila u programima ivota utemeljenim na doktrini monoteizma shodno spremnosti svakog umineta i razvoju svake generacije i shodno razvitku spoznajnih mogunosti ovjeanstva, njegovih iskustava i sposobnosti da prihvati raznovrsne oblike obaveza i zakona; i shodno njegovim novonastalim potrebama proisteklim iz iskustva i razvoja ivota, sredstava i veza iz generacije u generaciju. I uprkos jedinstvu ummeta svih poslanika i jedinstvu osnove na kojoj se temelje poslanstva, njihovi sljedbenici su se u vjeri podvojili, kao da je svaki od njih odsjekao komad i odnio ga sa sobom. Meu njima se rasplamsala polemika, namnoila razmimoilaenja i izrodilo neprijateljstvo i mrnja. Desilo se to i meu sljedbenicima jednog poslanika da ak jedni druge i ubijaju uime vjerovanja. A vjera im je jedna i ummet svih poslanika jedan. Podvojili su se meu sobom na ovom svijetu, ali e se svi oni vratiti Allahu na onom svijetu: a svi e se Nama vratiti (21/93). Povratak je samo Njemu; On e im obraunavati, a On zna za Uputu ili zabludu u kojoj su

bili: Ko bude dobra djela inio i uz to vjernik bio, trud mu nee lien nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribiljeili (21/94). Ovo je zakon o djelu i nagradi. Nema poricanja ni negiranja dobrog djela ako je ono bazirano na imanu. Ono je i zapisano kod Allaha i nita nee propasti ni nestati. Iman je neophodan da bi dobro djelo imalo svoju vrijednost, zapravo da bi kao takvo postojalo. Dobro djelo je neophodno da bi iman bio plodonosan, zapravo da bi se potvrdila njegova sutina.

64

Iman je temelj ivota jer je on stvarna veza izmeu ovjeka i ovog Bitka i spona koja vee Bitak i ono to je i ko je u njemu sa njegovim Jedinim Stvoriteljem i koja ga vraa jednoj zakonitosti koju On eli. Da bi zgrada postojala, mora imati temelj, a dobro djelo je ta zgrada. Ona se rui u cjelini ako nema temelja. Dobro djelo je plod imana koji potvruje njegovo postojanje i ivu prisutnost u svijesti. Islam je pokretljivo vjerovanje koje se kada postoji u svijesti, pretvara u dobro djelo koje je opet vanjski izraz unutranjeg imana i zreo plod korijenja koje see u dubine. Zato Kur'an uvijek spaja iman i dobro djelo kad god se spominju djelo i nagrada. Nema nagrade za besplodan, mrtav iman koji ne djeluje i ne daje plodove, a ni za odsjeeno djelo koje nije utemeljeno na imanu. lijepo djelo koje ne poee iz imana je, ustvari, samo prolazna sluajnost, jer nije povezano sa zacrtanim programom niti je spojeno sa univerzalnim zakonom. To je samo poriv ili hir koji nije povezan sa izvornim motivom dobrog djela u ovom Bitku, a to je vjera u Boga koji je zadovoljan dobrim djelom jer je ono sredstvo izgradnje u Kosmosu i sredstvo ostvarenja savrenstva koje je Allah odredio ovome ivotu. To je ciljana kretnja povezana sa ciljem ivota i njegovim krajem, a ne prolazan, nepromiljen postupak, sluajan hir, pucanje bez cilja i mete i odvojen smjer kretanja od smjera kretanja Kosmosa i njegove velike zakonitosti. Nagrada za djelo biva na onom svijetu, pa makar se dio nagrade ostvari i na ovom svijetu. Naselja koja su kanjena potpunim unitenjem neizostavno e biti proivljena kako bi okusila svoju zavrnu kaznu. Njihovo vraanje je nuno, i ona e se sasvim sigurno vratiti.

A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi unitili nee Nama vratiti r21/9SJ. Kontekst posebno spominje ova naselja nakon reenice: a svi e se nama vratiti (21/93) - stoga to nekome moe pasti na um da njihovo unitenje na ovom svijetu znai njihov definitivni kraj, konac njihovog obrauna i kazne. On potvruje njihov povratak Allahu poriui nevraanje kategoriki u formi zabrane da se tako neto desi. Ovaj stil izraavanja je pomalo udnovat to je navelo komentatore da protumae rije la - nee kao suvinu, te da je smisao ajeta negiranje povratka naselja u ivot na ovom svijetu nakon njihova unitenja, ili negiranje njihovog povratka iz zablude do Sudnjeg dana. Obje interpretacije su nepotrebne. Tumaenje

65

teksta shodno vanjskom smislu je pretenije, jer ima svoj srrusao u kontekstu na nain kako smo to spomenuli. Kontekst zatim predoava jedan od prizora Sudnjeg dana, zapoinjui sa predznakom koji ukazuje na blizinu roka, a to je otvaranje Je' duda i Me' duda: I kad se otvore jedud i Medud i kad se ljudi budu niz sve strmine urno sputali (21/96), i priblii se istinita prijetnja, tada e se pogledi nevjernika ukoiti. "Teko nama, mi smo prema ovome ravnoduni bili; mi smo sami sebi nepravdu uinili!" (21/97). I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate biete gorivo u dehennemu, a u nj ete doista ui (2I!9BJ. Da su oni bogovi, ne bi u nj uli, i svi e u njemu vjeno boraviti, (21/99) u njemu e priguena uzdisati, u njemu nita radosna nee uti (21/100). A oni kojima smo jo prije lijepu nagradu obeali, oni e od njega daleko biti, r21110V huku njegovu nee uti, i vjeno e u onom to im budu due eljele uivati, (21/102) nee ih brinuti najvei uas, nego e ih meleki doekivati: " Evo ovo je va dan, vama obean!" - r21/103J

onoga Dana kad smotamo nebesa kao to se smota list papira za pisanje. Onako kako smo proi put iz nita stvorili, tako emo ponovo iz nita stvoriti, to je obeanje Nae, Mi smo doista kadri to uiniti (211104). Rekli smo ranije, prilikom govora o Je'dudu i Me'dudu u kazivanju o Zulkarnejnu u suri El-Kehf, da se pribliavanje istinitog roka kojeg kontekst spaja sa otvaranjem Je'duda i Me'duda moda ve desilo najezdom Tatara, njihovom provalom na istoku i zapadu i ruenjem kraljevstava i carstava. Jer, Kur'an je rekao jo u vrijeme Poslanika (alejhi' s-selam) : Blii se as (54/IJ. Meutim, pribliavanje istinitog asa ne

66

preciZira vrijeme deavanja Kijametskog dana. Raunanje vremena u Allahovom mjerenju nije isto kao i u ljudskom mjerenju: A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vaem raunanju (22/47J. Cilj je ovdje opis tog dana onda kada nastupi i njegovu najavu, u umanjen oj formi, jednim od zemaljskih prizora, a to je najezda J e' duda i Me' duda sa svih strana u velikoj brzini i neredu, na nain kako to Kur'an ini koristei ljudske scene i uzdiui ljude od zemaljskih predodbi ka scenama onoga svijeta. U predoenoj sceni ovdje istie se element iznenaenja koji preneraava iznenaena lica: Tada e se pogledi nevjernika ukoiti (21/97J. Ne trepu od straha koji ih je iznenadio. Rije ahisatun - ukoiti (u arapskom originalu) isturena je na poetku iskaza da odslika prizor i istakne ga. Kontekst potom prelazi sa predoavanja njihova stanja ka njihovom prikazivanju kako govore, ime oivljava scenu i uprisuuje je: "Teko nama, mi smo prema ovome ravnoduni bili; mi smo sami sebi nepravdu uinili!" (21/97J. To je bol i patnja zateene osobe pred kojom se iznenada otkriva zastraujua istina i ona je preneraena, pogled joj se koi, ne trepe, priziva muku i propast, priznaje i kaje se, ali prekasno! I dok se izjavljuje priznanje u atmosferi izbezumljenosti uslijed iznenaenja, izrie se kategorika, neopoziva presuda:

I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate - biete gorivo u dehennemu, a u nj ete doista ui (21/9BJ. Kao da oni ovog momenta na sceni ulaze u Dehennem, oni i njihova lana boanstva; kao da se bacaju u nj bez milosti i panje; kao da se njima potpaljuje vatra kao to se potpaljuje kopicama burme. Tada im se predoava dokaz neistinitosti njihove tvrdnje da su to boanstva; predoava im se dokaz iz ove oevidne stvarnosti: Da su oni bogovi, ne bi u nj uli (2I/99J Ovo je emocionalni dokaz istrgnut iz ovog prizora koji im se predoava na ovom svijetu, kao da se deava na onom svijetu. Kontekst

67

dalje nastavlja kao da su oni doista uli u Dehennem, opisuje njihovu poziciju u njemu i odslikava njihovo stanje tamo, a to je stanje nujne osobe koja je izgubila mo shvatanja uslijed strahote u kojoj se nalazi: I svi e u njemu vjeno boraviti, u njemu e priguena uzdisati, u njemu nita radosna nee uti (21!99-1ooJ. Ostavljamo ove da bismo nali vjernike spaene od svega ovoga; njima je Allah jo prije lijepu nagradu obeao i odredio za njih pobjedu i spas: A oni kojima smo jo prije lijepu nagradu obeali, oni e od njega daleko biti, huku njegovu nee uti, i vjeno e u onom to im budu due eljele uivati, (21/101-i02J Izraz hasiseha - huku njegovu jedan je od onih izraza koji svojim zvukom ukazuje na njegovo znaenje. On prenosi glas vatre koja se iri i spaljuje proizvodei taj zastraujui glas, glas od kojeg se koa jei i kostrijei. Stoga su oni kojima je Allah jo prije lijepu nagradu obeao poteeni samog njegovog sluanja, a pogotovo patnje u njoj. Spaeni su od najveeg uasa koji izbezumljuje politeiste; ive u onom to im due ele, u sigurnosti i blagostanju; meleki ih doekuju dobrodolicom i prate ih kako bi im due bile smirene u atmosferi uasnog straha: nee ih brinuti najvei uas, nego e ih meleki doekivati: " Evo ovo je va dan, vama obean!" - (21/103J. Scena zavrava prizorom i izgledom koji je na koncu poprimio Kosmos, a koji dopunjuje sliku straha koji obuzima srca i ovladava svim biima toga tekog dana:

Onoga Dana kad smotamo nebesa kao to se smota list papira za pisanje (21/104J. I evo nebesa smotanih kao to skladitar listova smota svoje listove; presuda je donesena, prezentacija je zavrena, ovjeku poznati Kosmos je smotan i tu je novi svijet i novi Komos: Onako kako smo prvi put iz nita stvorili, tako emo ponovo iz nita stvoriti, - to je obeanje Nae, Mi smo doista kadri to uiniti (21!104J.

68

Kontekst se nakon ovog prizora koji odslikava kraj Kosmosa i proivljavapje na drugom svijetu, vraa pojanjenju Allahove zakonitosti vezane za nasljeivanje Zemlje i njen prelazak u ruke Njegovih dobrih robova u ovom ivotu. Izmeu dva prizora postoji sprega i veza: Mi smo u ZebUru, poslije Tevrata, napisali da e Zemlju Moji estiti robovi naslijediti f21/105J. Zebur je ili posebna Knjiga data D aw du (alejhi' s-selam) , i Zikr tada znai Tevrat koji prethodi Zeburu, ili je on opis svake Knjige u znaenju dijela autentine Knjige, tj. Zikra, a to je, ustvari, Levh-i Mahfuz koji predstavlja Univerzalni Program i Savreni izvor svih Allahovih zakonitosti u Bitku. U svakom sluaju, smisao Njegovih rijei: Mi smo u ZebUru, poslije Tevrata napisali f21/105J je pojanjenje utvrene Allahove zakonitosti u pogledu nasljedstva Zemlje: da e Zemlju Moji estiti robovi naslijediti (21/105). Koje je to nasljeivanje i ko su ovi Allahovi estiti robovi? Allah je Adema namjesnikom na Zemlji uinio radi njene izgradnje i kultivacije, unapreenja i preobraaja, koritenja njenih resursa i energije, eksploatacije vanjskih i unutranjih bogatstava i postizanja, u Allahovom znanju odreenog savrenstva u tome. Allah je ljudima zacrtao potpun i savren program rada na ovoj Zemlji, program koji se temelji na imanu i dobrom djelu. U posljednjoj Poslanici ovjeanstvu ovaj program je detaljno pojasnio propisujui zakone koji ga ureuju i tite i garantirajui sklad i ravnoteu izmeu

 njegovih razliitih etapa. Izgradnja Zemlje, eksploatacija bogatstva i koritenje energije nisu jedini cilj u ovom programu. Cilj je uz ovo i briga i panja prema savjesti ovjeka kako bi dostigao svoje predvieno savrenstvo u ovom ivotu; da ne padne na nivo ivotinje u sreditu blistave materijalne civilizacije i da se ne sunovrati sa svojom ljudskou na samo dno dok se istovremeno penje ka zenitu eksploatacije vanjskih i skrivenih resursa i bogatstava. Na putu postizanja te ravnotee i sklada jedan tas na vagi se die, a drugi sputa. Nekada na Zemlji vladaju silnici, zulumari i tirani. Nekada pobjeda pripadne divljacima, barbarima i zavojevaima. Nekada Zemljom ovladaju nevjernici i pokvarenjaci koji vjeto eksploatiraju zemaljske resurse i energente u materijalnom pogledu. Meutim, ovo su samo neka

69

iskustva na putu. A konano nasljedstvo pripada estitim robovima koji objedinjuju u sebi iman i dobro djelo. U njihovim biima i ivotima ova dva elementa su nerazdvojna. Kad god se objedine iman srca i aktivni rad u nekoj zajednici, ona nasljeuje Zemlju u bilo kojem vremenskom periodu. Ali, kada se ova dva elementa razdvoje, jeziak na vagi se njie. Pobjeda moe pripasti onima koji vladaju materijalnim sredstvima kada ih zanemare oni koji simuliraju iman i kada se srca vjernika isprazne od ispravnog imana koji podstie na dobro djelo, izgradnju Zemlje i ispunjenje obaveza hilafeta - namjesnitva kojeg je Allah povjerio ovjeku. Na onima koji imaju iman je da ostvare znaenje svoga imana, a to je dobro djelo i izvravanje obaveze namjesnitva kako bi se ostvarilo Allahovo obeanje i aktivirala Njegova zakonitost: da e Zemlju Moji estiti robovi naslijediti r21110SJ. Vjernici koji rade su estiti robovi. Na kraju, odjek zavrnice u suri slii odjeku poetka: U ovom je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali, (21/106J a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali (21/J07J. Reci: "Meni se objavljuje da je va Bog -jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!" (21/10BJ. I ako oni lea okrenu, ti reci: 1a sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono ime vam se prijeti; (21/109J On zna glasno izgovorene rijei, zna i ono to krijete, (2J/110J a ja ne znam da nije to vama iskuenje, i pruanje uivanja jo za izvjesno vrijeme" r2111w.

"Gospodaru moj, presudi onako kako su zasluili!" - ree on -, "a od Gospodara naega, Milostivoga, treba traiti pomo protiv onoga to vi iznosite" (2J/112J. U ovom je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali (21/J06J. Doista je u Kur'anu, zakonitostima Kosmosa i ivota koje otkriva,

70

sudbinama ljudi na ovom i onom svijetu , naelima djelovanja i nagraivanja, doista je u tome pouka i dovoljan dokaz za one koji su spremni prihvatiti Allahovu Uputu. On ih naziva "onima koji se Allahu klanjaju", jer je onaj koji se Allahu klanja smjernog srca, predan, pripravan za prihvatanje, razmiljanje i koritenje. Allah je poslao Svoga Poslanika kao milost svim ljudima, da ih povede ka Uputi, ali Uputu prihvataju samo oni pripravni i spremni, premda se milost ostvaruje i vjernicima i nevjernicima. Zaista je program koji je doao sa Muhammedom (alejhi' s-selam) program koji usreuje cijelo ovjeanstvo i vodi ga ka predvienom savrenstvu u ovom ivotu. Ova poslanica dola je ovjeanstvu nakon to je ono doseglo intelektualnu zrelost; dola je u vidu Knjige otvorene razumima u svim buduim generacijama, obuhvatajui osnovne principe ljudskog ivota koji se ne mijenjaju, pripravna da odgovori novonastalim potrebama koje poznaje Stvoritelj ljudi, a On najbolje zna koga je stvorio, On sve potanko zna i o svemu je obavijeten. Ova Knjiga utemeljila je principe trajnog programa za obnavljajui ljudski ivot. Prepustila je ljudima da deriviraju pojedinane propise potrebne odnosima u njihovom ivotu koji se razvija i obnavlja, kao i sredstva njihove primjene shodno uvjetima i okolnostima ivota, pod uvjetom da ne budu u koliziji sa principima trajnog programa. Ona garantira ljudskom umu slobodu djelovanja osiguravajui mu pravo miljenja i izgradnju drutva koje e omoguiti razumu da razmilja,

a potom mu daje slobodu, u okviru programskih principa koje je ustanovio za ivot ljudi, da se razvija, napreduje i uzdie do savrenstva predvienog za ljudski ivot na Zemlji. Iskustva ovjeanstva sve do ovog asa ukazuju na to da je taj program bio i ostao pretea uspjesima ovjeanstva openito, da se u njegovom okrilju ivot moe kontinuirano razvijati u svim njegovim relacijama; on ga stalno vodi naprijed, ne zaostaje za njim, ne zaustavlja ga, ne vue ga nazad, jer on stalno ide ispred njegovih poteza i uvijek je dovoljno irok za sve njegove korake. On, udovoljavajui elji ovjeanstva za razvojem i progresom, ne priguuje njegove snage i energiju ni u kom obliku, individualnom ili

71

kolektivnom, niti mu zabranjuje uivanje u plodovima njegova rada i blagodatima ivota koje ostvari. Vrijednost ovog programa je u njegovoj uravnoteenosti i harmoninosti; ne kanjava tijelo da bi se uzdigla dua, niti zanemaruje duu da bi tijelo uivalo; ne ograniava sposobnosti pojedinca i njegove zdrave prirodne potrebe da bi ostvario interes zajednice ili drave, a niti dozvoljava apsolutnu slobodu uzburkanim i devijantnim hirovima i strastima pojedinaca da ugroavaju ivot zajednice, ili da je potine uivanjima pojedinca ili grupe. Uoljivo je da su sve obaveze koje taj program namee ovjeku u granicama njegove moi i radi njegovog interesa. On je opskrbljen sposobnostima i potencijalima koji mu pomau u izvravanju tih obaveza inei ih obljubljenim kod njega bez obzira koliko bolova nekada trpio zbog njih, jer one ispunjavaju neku od njegovih elja ili troe njegovu energiju. Muhammedovo (alejhi' s-selam) poslanstvo je bilo milost za njegov narod i milost za cijelo ovjeanstvo nakon njega. Principi s kojima je doao bili su udnovati u svijesti ovjeanstva u poetku zbog velikog rastojanja izmeu njih i stvarne i duhovne realnosti ivota. Meutim, ovjeanstvo se od tada, malo pomalo, poelo pribliavati obzorima tih principa, pa je u njegovom osjeanju nestalo njihove udnovatosti, prihvatalo ih je i prakticiralo pa makar i pod drugim naslovima i parolama. Islam je doao da pozove jedinstvu ovjeanstva u kome e se istopiti rasne i geografske razlike, da se ono okupi u jednoj vjeri i u jedinstvenom

drutvenom sistemu. Ovo je bilo udnovato i strano u svijesti ovjeanstva, njegovom razmiljanju i njegovoj tadanjoj realnosti. Jer, pripadnici plemstva smatraju da su nastali od zemlje drugaije od one od koje su nastali robovi. Meutim, evo, ovo ovjeanstvo pokuava, tokom trinaest i neto stoljea da kroi stopama islama, posrui na tom putu, jer se ono ne rukovodi svjetlom cjelovitog islama. Ono se dotie neega od tog programa, makar verbalno, iako se neki narodi u Evropi i Americi jo dre omraene rasne segregacije i diskriminacije protiv koje se islam bori ve hiljadu trista i nekoliko godina. Islam je doao da sve ljude izjednai pred sudom i zakonom, u vrijeme kada je ovjeanstvo dijelilo ljude na klase odreujui za svaku klasu poseban zakon. tavie, volja gospodara je bila zakon u periodu robovlasnitva i feudalizma. Bilo je tada udnovato u svijesti ovjeanstva

72

da taj napredni, predvodniki program istakne princip apsolutne jednakosti pred sudom. Meutim, evo, ono pokuava, malo pomalo, da postigne, makar i teoretski, neto od onoga to je islam praktino primijenio prije hiljadu trista i neto godina. Pored ovoga ima jo mnogo toga to svjedoi da je poslanstvo Muhammedovo bilo milost ovjeanstvu i da je Muhammed (alejhi' sselam) samo kao milost svjetovima poslat onima koji vjeruju u njega kao i onima koji ne vjeruju u njega, bez razlike. Cijelo je ovjeanstvo potpalo pod utjecaj programa s kojim je on doao, htjelo ili ne htjelo, svjesno ili nesvjesno. Jo uvijek je okrilje ove milosti raireno za onog ko eli ui pod njega i udisati prijatne povjetarce neba u spaljujuoj pripeci zemlje, osobito u ovim vremenima. ovjeanstvo je danas u najveoj potrebi za osjeanjem ove milosti i njene svjeine, jer je uznemireno, izgubljeno, zalutalo u bespuima materijalizma, paklu ratova i suhoi dua i srca. N akon isticanja i potvrivanja znaenja milosti, Poslaniku (alejhi' sselam) nareuje se da predoi poricateljima i omalovaavateljima sr svoje Poslanice iz koje izvire milost svjetovima: Reci: "Meni se objavljuje da je va Bog -jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!" (21!108). Ovo je taj izvorni element milosti u toj Poslanici. Element apsolutnog monoteizma - koji spaava ovjeka od opsjena dahilijjeta, tereta paganstva i pritiska iluzije i praznovjerja; koji uspostavlja ivot na vrstom temelju veui ga sa cjelokupnim bitkom, shodno jasnim zakonitostima i stabilnim zakonima, a ne sukladno strastima, porivima i hirovima, monoteiizma koji osigurava svakom ovjeku da stoji podignute glave i da se glave klanjaju

samo Jednom, Svemonom Allahu. Ovo je put milosti Zato se samo Njemu klanjajte ... (21/108). Ovo je jedno pitanje koje je Poslaniku (alejhi' s-selam) nareeno da uputi poricateljima i omalovaavateljima.

73

I ako oni lea okrenu, ti reci: 1a sam vas sve, bez razlike, opomenuo" r21/109J. Otkrio sam vam i prenio ono to imam, pa i ja, a i vi to isto znate. Upozorenje biva u ratu radi okonanja perioda mira i objave drugoj strani da je vrijeme rata, a ne mira. Ovdje je namjera, jer je sura mekkanska i borba jo nije nareena, da im obznani da je on digao ruke od njih, da im je poznata njihova sudbina i da ih je upozorio na posljedicu i konac njihova sluaja. Oni vie nemaju opravdanja, pa neka okuse zle posljedice svoga stanja svjesni toga . . . . a ne znam da li je blizu ili daleko ono ime vam se prijeti; (21/109). Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo i ne znam kada e vas zadesiti ono ime vam se prijeti. To je jedna od Allahovih nevidljivih stvari koje samo On zna. Jedino On zna kada e vas kazniti na ovom ili na onom svijetu. On zna ono to krijete i ono to obmanjujete i Njemu nita vae nije skriveno: On zna glasno izgovorene rijei, zna i ono to krijete (21/l lOJ. Svaka vaa stvar Njemu je poznata. I kada vas kanjava, kanjava vas zato to zna vaa javna i skrivena djela. A ako vam prolongira kaznu, smisao tog prolongiranja Allah zna: . . . a ja ne znam da nije to vama iskuenje, i pruanje uivanja jo za izvjesno vrijeme" r2111W. Ne znam ta Allah eli ovim prolongiranjem. Moda On eli da im to bude iskuenje i ispit, pa vam prua uivanje do izvjesnog vremena, a onda e vas kazniti kaznom Monog i Snanog. Ovom neodreenou dodiruje njihova srca snanim dodirom i ostavlja ih u iekivanju svake mogunosti i strahu od iznenaenja koje e

ih nenadano epati i budi njihova srca iz bezbrinosti uivanja, jer moda iza njega slijedi iskuenje i ispit. Iekivanje kazne ije je vrijeme neodreeno dovoljno je da ostavi duu u strahu, a ivce u napetosti, oekujui da se svakog trena podigne sputeni zastor sa skrivenog, nevidljivog svijeta. Ljudsko srce je nemarno prema onome to ga oekuje u Allahovom nevidljivom svijetu. Uivanje obmanjuje pa ovjek zaboravlja da iza sputenog zastora ima ono to ima, a to ne zna, i to e samo Allah razotkriti u nepoznatom vremenu.

74

Ovo upozorenje vraa srca u stanje budnosti opravdavajui se tako pred Allahom prije nego to bude kasno. Ovdje se Poslanik (alejhi' s-selam) o braa svome Gospodaru, a ve je emanet prenio, Poslanicu dostavio, sve ih bez razlike opomenuo i upozorio na nenadanost kunje, obraa se svome Svemilosnom Gospodaru, molei Njegovu pravednu presudu izmeu njega i nemarnih omalovaavatelja i traei Njegovu pomo protiv njihovog spletkarenja i ugonjenja u la, a samo se od Njega pomo i trai: "Gospodaru moj, presudi onako kako su zasluili!" - ree on -, "a od Gospodara naega, Milostivoga, treba traiti pomo protiv onoga to vi iznosite" (21!112J. Svojstvo velike milosti ovdje ima poseban smisao. On je taj koji ga je poslao kao milost svjetovima, pa ga poricatelji u la utjerivae, a omalovaavatelji ismijavae. On je garant da e se smilovati Svome Poslaniku i pomoi ga protiv onoga to oni iznose. Sura zavrava ovom snanom sentencom kao to je poela snanim uvodom. Tako se njena dva kraja susreu u prodornom, snanom, sugestivnom i dubokom ritmu.

75

76

"; , , * J _y-J I :...,1 ::t, ) ..... ), "_. .... " ) .", ) ) ,.. ' ' ,. ' ;.AJ lj u-.!.! lj , v 0j J 0 .. l .l- .w1 01 --.; , )) . (:H ..;'l :;;. :Sj , y-ll __ .. <X :Sj jJ ?,lj :J 'HJ (1 .. ;j\j

77

v v SURA EL-HADZDZ ORJAVIJENA U MEDINI 78AJETA U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista e potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki dogaaj biti! (22/1). Na dan kad ga doivite svaka dojilja e ono to doji zaboraviti, a svaka trudnica e svoj plod pobaciti, i ti e vidjeti ljude pijane, a oni nee pijani biti, ve e tako izgledati zato to e Allahova kazna strana biti r2212J. Ima ljudi koji se bez ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog ejtana prkosnoga, (22/JJ za koga je ve odreeno da e svakog onog ko ga uzme za zatitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti r22/4J. O ljudi, kako moete sumnjati u oivljenje, - pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokaemo mo Nau! A u materice smjetamo ta hoemo, do roka odreenog, zatim inimo da se kao dojenad raate i da poslije do muevnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doivljavaju, pa zaas zaboravljaju ono to saznaju. I ti vidi

. zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kiu spustimo, ona ustrepe i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, r221sJ zato to Allah postoji, i to je On kadar da mrtve oivi, i to On sve moe r22/6J i to e as oivljenja, u to nema sumnje, doi i to e Allah one u grobovima oivjeti (22/7).

78

Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez ikakva nadahnua i bez Knjige sveti/je, (22/8J hodei nadmeno da bi s Allahova puta odvraali; njih na ovom svijetu eka ponienje, a na onom svijetu daemo im da iskuse patnju u ognju r22!9J. "Eto to je zbog djela ruku tvojih, jer Allah nije nepravedan prema robovima Svojim" r22110J. Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati srea, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskuenje, vraa se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, oiti gubitak (22/11). On se, pored Allaha, klanja onome koji od njega ne moe nikakvu tetu otkloniti niti mu moe bilo kakvu korist pribaviti; to je, zaista velika zabluda; (22/12) klanja se onome ije e mu klanjanje prije nauditi nego od koristi biti; a takav je, doista, lo zatitnik i zao drug! r22!13J. Allah e one koji vjeruju i ine dobra djela, zaista, uvesti u dennetske bae kroz koje e rijeke tei; Allah radi ono to hoe! (22/14J. Onaj ko misli da Poslaniku Allah nee pomoi ni na ovom ni na onom svijetu, neka rastegne ue do tavanice i neka razmisli da li e njegov postupak, ako se objesi, otkloniti ono zbog ega se on ljuti (22/15). I tako, eto, Mi ga u vidu jasnih ajeta objavljujemo, a Allah e onome kome On hoe na pravi put ukazati (22/16). Allah e na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, Sabijaca, krana, poklonika vatre i mnogoboaca. Allah je, zaista, o svemu obavijeten (22/1 7).

Zar ne zna da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drvee, i ivotinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zasluuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne moe potovanim uiniti; Allah ono to hoe radi f22/18J. Ova dva protivnic'Ra tabora spore se oko Gospodara svoga; onima koji ne budu vjerovali bie odijela od vatre skrojena, a kljuala voda bie na glave njihove ljevana; r22/19J od nje e se istopiti ono to je u trbusima njihovim, i koa, r22120J

79

a gvozdenim maljevima bie mlaeni; r2212v kad god pokuaju da zbog tekog jada iz nje iziu, bie u nju vraeni: "Iskusite patnju u uasnoj vatri!" r22122J. A one koji budu vjerovali i dobra djela inili - Allah e sigurno uvesti u dennetske bae, kroz koje e rijeke tei, u njima e se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjea e im svilena biti (22/23J. Oni su bili nadahnuti da govore lijepe rijei i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan (22/24). Ova sura je mekkanska i medinska, kao to se vidi iz znaenja njenih ajeta. Zapravo, ajeti koji govore o odobrenju borbe4 i ajeti koji govore o uzvraanju istom mjerom za uijeno zlo5 posigurno su medinski. Jer muslimanima je bila dozvoljena borba i odmazda tek poslije Hidre i nakon uspostavljanja islamske drave u Medini. A to se tie vremena prije toga, Allahov Poslanik (alejhi's-selam) je onim stanovnicima Jesriba, kada su mu oni dali prisegu i izloili prijedlog da napadnu na stanovnike nevjernike iz Mine i pobiju ih, rekao: "Meni ovo nije nareeno." tavie, kada je Medina postala islamska zemlja, Allah je propisao borbu radi uzvraanja na vrijeanja i zlostavljanja muslimana od strane nevjernika i radi odbrane slobode vjerovanja i slobode izvravanja obreda od strane vjernika. Ono to preovlauje u ovoj suri su teme mekkanskih sura i atmosfera mekkanskih sura. Teme Boije jednoe, zastraivanje od Sudnjeg dana, potvrivanje proivljenja, negiranje irka, prizori Sudnjeg dana, Allahovi dokazi razasuti po stranicama Kosmosa ... istaknute su teme u ovoj suri, pored medinskih tema poput odobrenja za borbu, zatite

vjerskih obreda, obeanja Allahove pomoi onome kome se nasilje ini dok on uzvraa na napad i tema nareivanja borbe na Allahovom Putu. Ono to jasno prati atmosferu cijele ove sure jeste pojava moi, sile, surovosti, straha, upozorenja, zastraivanja i izazivanja osjeaja bogobojaznosti, bojazni i predanosti. Ove pojave se vide u slijedeim prizorima i primjerima: Prizor proivljenja potresa; on je surov i zastraujui: O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista e potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki dogadaj biti! Na dan kad ga doivite svaka dojilja e ono to doji zaboraviti, 4 To su ajeti od 38. do 41. 5 To je ajet 60.

80

a svaka trudnica e svoj plod pobaciti, i ti e vidjeti ljude pijane, a oni nee pijani biti, ve e tako izgledati zato to e Allahova kazna strana biti (22/12). Isto tako i sa prizorom kanjavanja: Onima koji ne budu vjerovali bie odijela od vatre skrojena, a kljuala voda bie na glave njihove ljevana; od nje e se istopiti ono to je u trbusima njihovim, i koa, a gvozdenim maljevima bie m/aeni; kad god pokuaju da zbog tekog jada iz nje iziu, bie u nju vraeni: "Iskusite patnju u uasnoj vatri!" (22/I!J-22J. Takav je primjer onoga ko smatra nekoga Allahu ravnim: A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan - bie kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabi/e, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio (22/31). Tu je i pokret onoga ko gubi nadu u Allahovu pomo: Onaj ko misli da Poslaniku Allah nee pomoi ni na ovom ni na onom svijetu, neka rastegne ue do tavanice i neka razmisli da li e njegov postupak, ako se objesi, otkloniti ono zbog ega se on ljuti (22/I5J. Tu je i prizor unitenih naselja zbog grijeha njihovih itelja: I koliko smo naselja unitili, iji su itelji greni bili, i ona su opustjela, samo su ruevine ostale! I koliko bunareva ima zaputenih i koliko visokih palata ima praznih! (22/45). Ovi surovi i zastraujui prizori objedinjuju snagu naredbi i obaveza, opravdanje upotrebe sile i potvrdu obeanja o pomoi i davanju vlasti, s jedne strane, i iznoenje govora o Allahovoj moi, a slabosti izmiljenih boanstava, s druge strane ... U prvom prizoru stoji: Doputa se odbrana onima koje drugi

napadnu, zato to im se nasilje ini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni duni iz zaviaja svoga prognani samo zato to su govorili: "Gospodar na je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porueni manastiri, i crkve, i havre, a i damije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah e sigurno pomoi one koji vjeru Njegovu pomau, - ta Allah je zaista moan i silan, one koji e, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji e traiti da se ine dobra djela, a odvraati od nevaljalih - a Allahu se na kraju sve vraa (22!3!J-41). Drugi prizor govori: O ljudi, evo jednog primjera, pa ga posluajte: "Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni muicu stvoriti,

81

makar se radi nje sakupili. A ako bi im muica neto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!" Oni ne poznaju Allaha kako treba; a Allah je, uistinu, moan i silan (22/73-74J. A iza i jednog i drugog stoji poziv bogobojaznosti, bojazni i izazivanja osjeaja straha i predanosti. Ovim, zapravo, sura i poinje, i to je ono to je proima: O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista e potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki dogaaj biti! (22!1) ... Eto toliko! Pa ko potiva Allahove propise - znak je estita srca r22/32J... Va Bog je jedan Bog, zato se samo Njemu iskreno predajte! A radosnom vijeu obraduj poslune, ija srca, kad se Allah pomene, strah obuzme r22!34-35J . . Do Allaha nee doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali e . Mu stii iskreno uinjena dobra djela vaa (22137) . . . Pored ovoga, tu j e iznoenje prizora Kosmosa, prizora Sudnjeg dana i sudbine prolih naroda. Tu su i primjeri, pouke, slike i razmiljanja radi izazivanja osjeaja vjerovanja, bogobojaznosti, poslunosti i predanosti ... Ovo je to to okruuje atmosferu cijele sure, ovo je to to joj daje peat i to je karakterizira. Kontekst ove sure tee i odvija se u etiri kruga: Prvi krug poinje opim pozivom. Poinje pozivom svim ljudima koji se boje Allaha zastraivanjem potresom kada Smak svijeta nastupi, opisom straha koji e pratiti taj dogaaj, a to je veliki i zastraujui strah. U atmosferi ovog straha slijedi onda raspravljanje o Allahu bez ikakvog

znanja i slijeenja svakog ejtana, jer onome ko ga slijedi sueno je da ostane na stranputici. Zatim se iznose dokazi o proivljenju polazei od faza ivota u ljudskom zametku i ivota biljaka, registrirajui to srodso meu ivim biima i povezujui te nune i ustaljene faze i injenicu da Allah postoji i da je On kadar da mrtve oivi i da On sve moe; da e as oivljenja, u to nema sumnje, doi i da e Allah ove u grobovima oivjeti ... Sve su to nuni zakoni i postojane istine koje su skopane sa Zakonom o egzistenciji... Zatim se vraa osudi raspravljanja o Allahu bez ikakvog znanja, Upute i jasne Knjige poslije ovih dokaza ustaljenih u biti Kosmosa i u sistemu egzistencije. Vraa se osudi izgradnje vjerovanja na principu dobiti i gubitka, vraa se osudi naputanja puta koji vodi Allahu u sluaju

82

zapadanja u potekoe i pribjegavanja u neciJe drugo okrilje, mimo Njegovog, te gubljenje nade u Allahovu pomo i Njegovu nagradu. Ovaj krug zavrava potvrdom da su Pravi Put i stranputica u Allahovoj ruci, te da e On presuditi sljedbenicima razliitih vjera na Dan polaganja rauna ... Ovdje se izlae taj surovi prizor kanjavanja nevjernika, a pored njega je prizor u kome uivaju vjernici. Drugi krug je povezan sa krajem prvog kruga govorom o onima koji ne vjeruju i koji odvraaju od Allahova Puta i asnog hrama. On osuuje ovo odvraanje od asnog hrama koji je namijenjen svim ljudima i u kome su jednaki mjetani i doljaci ... Ovom prilikom spominje neto od kazivanja o gradnji Hrama, stavljanje u zadatak Ibrahimu (alejhi' s-selam) da ga podigne na vjerovanju u Boiju Jedinost, a oisti od prljavtine pripisivanja nekoga Bogu ravnom. Krug nastavlja iznoenjem nekih obreda hadda istiui da se iza njih krije izazivanje osjeaja bogobojaznosti u srcima, a to je eljeni cilj. Ovaj krug zavrava davanjem odobrenja vjernicima da se bore radi zatite vjerskih obreda i vjerskih dunosti od neprijateljstva i napada koje ih pogaa ni zbog kakvog drugog grijeha osim to govore: "Na Gospodar je Allah!" Trei krug ukljuuje primjere onih koji su poslanike smatrali lanim odranije, primjere propasti onih koji su u la ugoniti i prizore unitenih naselja iji su itelji bili grijeni. To iznosi radi objanjenja Allahovog zakona o poslanstvima i radi tjeenja Poslanika (alejhi' s-selam) zbog odbijanja i okretanja glave koje doivljava od svoga naroda. To iznosi radi umirivanja muslimana dobrim zavretkom koji e neminovno doi. Ovaj

krug takoer sadri neto o ejtanovom kovanju spletki poslanicima i vjerovjesnicima u njihovoj misiji, kao i govor o Allahovom uvrivanju Svoje vjere i Svojih rijei, kako bi toga bili svjesni vjernici i kako bi to bilo iskuenje za slabie i uznosite! to se tie etvrtog kruga, on sadri Allahovo obeanje o pomoi onome kome nepravda bude uinjena, uz njegovo nastojanje da otkloni nasilje. Ovo obeanje prati i iznoenje dokaza o Allahovoj moi na stranicama Kosmosa, a pored njih se iznosi bijedna slika o slabosti boanstava kojima se klanjaju mnogoboci ... Ovaj krug zavrava, a njime zavrava i ova sura, pozivom vjernicima da se klanjaju svome Gospodaru, da se bore, Allaha radi, onako kako se treba boriti i da se samo u Allaha pouzdaju nosei obaveze svoje drevne vjere iz dana Ibrahima, Boijeg prijatelja ...

83

U ovakvom skladu slau se i slijede jedna za drugom teme ove sure ... Sada poinjemo opirno sa prvim krugom. O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista e potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki dogaaj biti! r221v. Na dan kad ga doivite svaka dojilja e ono to doji zaboraviti, a svaka trudnica e svoj plod pobaciti, i ti e vidjeti ljude pijane, a oni nee pijani biti, ve e tako izgledati zato to e Allahova kazna strana biti (22/2). Straan i zastraujui prolog. Prizor od ije se strahote tresu srca. Poinje opim pozivom svim ljudima: O ljudi! (22/V. Poziva ih da se boje Allaha: Gospodara svoga se bojte r221V. Zastrauje ih tim kritinim danom: Zaista e potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki dogaaj biti! r22m. Ovako poinje opim zastraivanjem, zastraivanjem nepoznatim koje baca sjenku straha koji izraz ne definira precizno, pa kae da je to potres, a potres je veliki dogaaj r22!V, bez preciznog odreenja i definiranja. Zatim uzima da podrobno obrazlae, a to to slijedi je stranije od zastraivanja. Prizor je pun dojilja, ali svaka od njih zaboravlja ono to je doji, gleda ali ne vidi, kree se ali nije svjesna. Prizor je pun trudnica, ali svaka od njih pobacuje plod od straha koji je obuzima. Ljudi su pijani, ali oni nisu pijani ve pijanstvo izbija iz njihovih preplaenih pogleda i nesigurnih koraka ... Prizor je krcat tim ustalasanim mnotvom. Oko samo

to ga ne vidi u trenutku uenja, ali ga mata doarava ... Oiti strah ini da se sve zaboravlja i on samo to ne dosegne vrhunac. To je ivi strah koji se ne mjeri veliinom ni ogromnou ve se mjeri time koliko pogaa ljudske due: dojilje koje zaboravljaju ono to doje - a dojilja moe zaboraviti svoje dijete u ijim je ustima njena sisa samo od straha koji ne ostavlja ni ostatak pameti -, trudnice koje pobacuju svoja bremena i ljude pijane, a oni nisu pijani ve e tako izgledati zato to e Allahova kazna strana biti r2212J ... Ovo je zastraujui i strahovit prizor od koga se tresu srca ...

84

U okrilju ovog velikog straha spominje se da postoji tamo neko ko se nadmee i prepire o Allahu, a da ne osjea strah od Njega: Ima ljudi koji se bez ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog ejtana prkosnoga, r22!3J za koga je ve odreeno da e svakog onog ko ga uzme za zatitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti (22/4). Prepiranje o Allahu, svejedno bilo to o Njegovoj egzistenciji, Njegovoj jednoi, Njegovoj moi, Njegovom znanju ili nekom od Njegovih atributa, prepiranje o bilo emu u okruenju tog straha koji eka sve ljude i od koga nema spasa osim bogobojaznou i Allahovim zadovoljstvom, to prepiranje izgleda udno od nekog ko ima um i srce, a ne boji se tog straha koji sve potresa i obuzima. Da je to prepiranje i raspravljanje utemeljeno na nauci, znanju i uvjerenju, pa, u redu, ali je to raspravljanje bez ikakva znanja r22/3J , oholo prepiranje lieno svakog dokaza, prepiranje iz zablude nastale zbog slijeenja ejtana! Ljudi ove vrste raspravljaju o Allahu po svojoj strasti i oni slijede svakog ejtana prkosnoga r22/3J , svadljivog, uznositog protivnika istine, za koga je ve odreeno da e svakog onog ko ga uzme za zatitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti (22/4) . Njemu je bezuvjetno .. sueno da svoje sljedbenike odvraa od Upute i Istine i da ih dovodi u ognjenu patnju... Izraz govori sarkastino i njegovo voenje svojih sljedbenika u ognjenu patnju naziva dovoenjem: I u patnju ga ognjenu

dovesti (22/4). Nesretno li je to dovoenje, to je prava zabluda koja upropatava i unitava! Ili ljudi sumnjaju u proivljenje? Sumnjaju u potres kada smak svije v nastupi? Ako sumnjaju u proivljenje, neka onda razmisle kako je nastao ivot, neka pogledaju u sebe i u Zemlju oko sebe budui da im dokazi govore da je ta stvar obina i lahka. Meutim, oni su ti koji nemarno prolaze pored dokaza u sebi i u Zemlji: O ljudi, kako moete sumnjati u oivljenje, - pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokaemo mo Nau! A u materice

85

smjetamo ta hoemo, do roka odreenog, zatim inimo da se kao dojenad raate i da poslije do muevnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doivljavaju, pa zaas zaboravljaju ono to saznaju. I ti vidi zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kiu spustimo, ona ustrepe i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, r22!5J . . . Oivljenje j e povratak u ivot koji je ve bio, to je, po ljudskoj procjeni - lake od stvaranja ivota, iako to nije - u odnosu na Allahovu mo - ni laka ni tea stvar. Poetak je kao i povratak rezultat usmjerenja volje: I, zaista, On moe, kada neto hoe, samo za to rekne: "Budi!'' - i ono bude (36/82) . Meutim, Kur'an prihvata ljude onakvim kakvi jesu, sa njihovim mjerilima, logikom i spoznajom. Zato usmjerava njihova srca da razmisle o onome to vide i to im je poznato, o onome to im se dogaa svakog trenutka i to prolazi pored njih svakog asa. Jer i to spada u nadnaravnost, kad bi oni o tome promisliti unutranjim okom, otvorenim srcem i zrelim osjeanjem, meutim, oni prolaze pored toga ili to prolazi mimo njih, a da nisu toga svjesni i ne obraaju na to panju. ta su ovi ljudi? ta su oni? Odakle su doli? Kakvi su bili? Kroz kakve faze su proli? Pa, Mi vas stvaramo od zemlje . . . r22!5J. ovjek je edo ove zemlje. Od zemlje je stvoren, od zemlje je formiran i od zemlje ivi. U njegovom tijelu nema nijednog elementa, a da on nema svoj ekvivalent u elementima njegove majke zemlje, izuzev te fine tajne koju je Allah pohranio i udahnuo u ovjeka od Svoga Duha po kojoj se on razlikuje od elemenata te zemlje.

Meutim, on je u sutini, poelom, oblikom i hranom od zemlje i svi njegovi opipljivi elementi su od te zemlje. Ali, gdje je zemlja, gdje je ovjek? Gdje su ti prosti atomi u tom skladnom i sloenom stvorenju, biu akcije i reakcije, biu koje vri utjecaj i koje je izloeno utjecaju, koje nogama hodi po zemlji, a srcem se oslanja na nebo, koje milju plovi izvan sve materije u koju spada i ta zemlja ... To je ogroman skok dalekih smislova i ciljeva koji svjedoi o Moi koja je sposobna da proivi jer je ona ta koja je stvorila ovo stvorenje od zemlje . . . . Zatim od kapi sjemena, potom od ugruka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokaemo mo Nau! A u materice

86

smjetamo ta hoemo, do roka odredenog, zatim inimo da se kao dojenad raate (2215) Distanca izmeu prvih jednostavnih elemenata zemlje i kapi sjemena sastavljene od ivih elija sperme ogromna je distanca koja u sebi krije veliku tajnu, tajnu ivota. Tajnu o kojoj ovjeanstvo ne zna nita vrijedno spomena, nakon miliona, miliona godina i nakon bezbrojnih transformacija jednostavnih elemenata u ive elije u svakom trenutku tih miliona trenutaka. Tu se ne moe postii nita vie od toga osim da se to primijeti i registrira, bez izgleda da se sazna njegovo stvaranje i nastanak, bez obzira na to koliko to ovjek nastojao i koliko se pokuao zakaiti za grane nemogueg! Zatim ostaje ta tajna transformiranja te kapi sjemena u ugruak, transformiranja ugruka u grudu mesa i transformiranja u ovjeka! ta je to ta kap sjemena? To je mukareva sjemena tekuina. Samo jedna taka ove tekuine nosi na hiljade spermatozoa, a jedna spermatozoa oploava jajece iz sjemene tekuine ene u materici, pa se s njom spaja i zakai se za zid materice. U ovom jajecu oploenom spermijom, u ovoj siunoj taki okaenoj o zid materice - zahvaljujui moi Monoga i snazi koja je pohranjena u nju od Njega - u ovoj taki kriju se sve osobenosti budueg ovjeka, njegove tjelesne osobine i karakteristike poput: visok - nizak, krupan - sitan, lijep - ruan, zdrav - bolestan... Kao to se kriju njegove nervne, umne i psihike osobine kao: elje i sklonosti, karakter i tenje, devijacije i predispozicije... ...

Ko moe pretpostaviti ili povjerovati da se to sve krije u toj zakaenoj taki? I da je upravo ta mala i neznatna taka ovaj komplicirani i sloeni ovjek, gdje se svaki pojedinac iz vrste razlikuje jedan od drugog, tako da nema dvojice istih na ovoj zemlji ni u jenom vremenu?! Onda od ugruka do grude mesa, a to je komad zgusnute krvi koji nema oblika ni forme. On se zatim stvara i poprima oblik transformirajui se u skelet koji se oblae mesom, ili ga odbacuje materica, prije toga, ako nije sposobno da dostigne ovaj stadij. Pa vam pokaemo mo Nau! (22/5) . . Ovdje je stanica izmeu grude . mesa i novoroeneta na kojoj kontekst zastaje ovom umetnutom reenicom: da vam pokaemo mo Nau (22/5). Da vam pokaemo dokaze

87

moi u vezi sa razaznavanjem crta u grudi mesa, na nain umjetnikog sklada u Kur'anu. Kontekst ide dalje u praenju faza fetusa: A u materice smjetamo ta hoemo, do roka odreenog (22/5). Ono to Allah hoe da dospije do kraja, On to smjesti u materici dok ne doe vrijeme poroaja. Zatim inimo da se kao novoroenad raat e (22/5) ... Meutim, kakve li ogromne distance izmeu prve i posljednje faze! Ona vremenski - obino - odgovara periodu od devet mjeseci. Meutim, ona je mnogo vea u odnosu na razliku izmeu prirode grude mesa i prirode novoroeneta. Izmeu grude mesa koja se ne vidi golim okom i ovog kompliciranog i sloenog ljudskog stvorenja sa organima i udovima, karakteristikama i crtama, osobinama i predispozicijama, tendencijama i tenjama ... Meutim, to je distanca koju razborit um ne moe prijei, a da ne zastane sa strahopotovanjem pred tragovima mone sile bezbroj puta ... Kontekst, zatim, nastavlja da prati faze tog novoroeneta nakon to ono ugleda svjetlost i nakon to napusti skrovite u kome su se desile te krupne nadnaravnosti, skriveno od pogleda! I da poslije do muevnog doba uzrastete (22!5J i dovrite svoj organski, umni i psihiki razvoj ... A koliko je samo distanci izmeu novoroeneta i odraslog ovjeka u pogledu karakteristika koje su vee od distanci u vremenu! Meutim, one se zgusnu posredstvom kreativne Moi koja je u novoroene pohranila sve odlike odraslog ovjeka i sve skrivene predispozicije koje e se u njemu javiti i otkriti u svoje vrijeme, kao to je

pohranila u taku zakaen u za materi cu sve specifinosti djeteta kad je bilo sjemena tekuina! jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doivljavaju, pa zaas zaboravljaju ono to saznaju (22!5). to se tie onih koji umiru, oni doivljavaju kraj koji doivljava svako ivo bie, a to se tie onih koji doivljavaju duboku starost, qni ostaju otvorenom stranicom za razmiljanje. Covjek se, poslije saznanja, sazrijevanja, svijesti i zrelosti vraa i postaje dijete, dijete po emocijama i reakcijama, dijete po svijesti i saznanjima, dijete po procjeni i planiranju, dijete koje najsitnija stvar zadovolji, a najmanja stvar rasplae, dijete po pamenju pa nita ne dri, dijete po sjeanju pa se nieg ne sjea, dijete po tretiranju dogaaja i iskustava pojedinanim sluajevima koji nisu

88

meusobno povezani niti u njegovom osjeanju i svijesti vode kakvom rezultatu, jer on zaboravlja njihov poetak prije nego to stigne do njihovog kraja: pa zaas zaboravljaju ono to saznaju (22/5) . Za as iz njegovog uma i svijesti izmie to znanje kojim se, moda, oholio, uzdizao i raspravljao o Allahu i Njegovim atributima lano! Ajet, potom, nastavlja sa iznoenjem prizora stvaranja i oivljavanja zemlje i bilja, nakon to je iznio prizore stvaranja i oivljavanja ovjeka. l ti vidi zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kiu spustimo, ona ustrepe i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno r22/5J. Zamrlo st je stanje izmeu ivota i smrti. Ovakav je sluaj sa zemljom prije nego to doe u dodir sa vodom, koja je osnovni element za ivot i iva bia. Kad se na nju spusti voda, ona ustrepe i uzbuja (22/5). Ovo je neobian pokret koga je registrirao Kur'an prije nego to ga je registriralo nauno posmatranje na stotine godina. Suha zemlja na koju pada voda kree se tako to podrhtava pijui vodu, nadaj a se i narasta, zatim se otvara za ivot svakovrsnog i prekrasnog bilja. A ima li ta krasnije od ivota kad se otvara nakon to se bio sakrio i kad ustane nakon to je bio zamro? Ovako govori Kur'an o srodnosti svih ivih bia, pa ih sve navodi u jednom svom ajetu. To je veoma neobian osvrt na ovo vrsto srodstvo. To je pravi dokaz jedinstva elemenata ivota, dokaz jedinstva volje koja ivot smjeta tu i tamo, u zemlju, bilje, ivotinju i ovjeka. zato to Allah postoji, i to je On kadar da mrtve oivi, i to On sve moe (22/6) i to e as oivljenja, u to nema sumnje, doi i to e Allah one u grobovima oivjeti (22/7).

To je, zapravo, stvaranje ovjeka od zemlje, razvoj fetusa kroz faze oblikovanja, razvoj novoroeneta kroz faze ivota, pojava ivota iz zemlje nakon zamiranja, to je povezano s injenicom da je Allah Istina i da On postoji. Ovo je od nunih zakona iz kojih proizlazi da je njihov Stvoritelj Istina i da nema poremeaja niti izostajanja u Njegovim zakonima te da kretanje ivota ovim smjerom u ovim fazama sigurno upuuje na Volju koja taj ivot pokree, koordinira njegove korake i ureuje njegove faze. Postoji vrsta veza izmeu injenice da je Allah Istina i izmeu nunosti, stabilnosti i pravca koji ne skree. On je kadar da mrtve oivi (22/6). Oivljavanje mrtvih jeste povratak u ivot. Onaj ko je stvorio prvi ivot jeste Onaj koji e ga stvoriti po drugi put. Allah e one u grobovima oivjeti (22/7)

89

da nau ono to su zasluili. Ovo oivljenje iziskuje mudrost stvaranja i planiranja. Ove faze kroz koje prolazi fetus, zatim one kroz koje prolazi novoroene nakon to ugleda svjetlo, sigurno ukazuju na to da e Volja koja planira ove faze okrenuti ovjeka tamo gdje e dostii svoje mogue savrenstvo u kui savrenstva. ovjek ne moe postii savrenstvo u zemaljskom ivotu jer on zastaje i vraa se nazad pa zaas zaboravljaju ono to saznaju (22!5). Stoga je nuan drugi svijet na kome ovjek doivljava savrenstvo. Ukazivanje ovih faza na proivljenje dvostrukog je karaktera ... Ono ukazuje na proivljenje sa aspekta da Onaj ko je kadar da stvori, kadar je i da povrati u ivot Ovo ukazuje na proivljenje, jer volja koja planira kompletira razvoj ovjeka na buduem svijetu ... Ovako se susreu zakoni stvaranja i oivljavanja, zakoni ivota i smrti, zakoni polaganja rauna i nagraivanja ili kanjavanja, to svjedoi da postoji Stvoritelj koji upravlja i koji je kadar i o ijem postojanju nema spora ... Uprkos ovim tijesno povezanim dokazima, ima onih koji se prepiru o Allahu: Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez ikakva nadahnua i bez Knjige svetilje, (22/B) hodei nadmeno da bi s Allahova puta odvraali; njih na ovom svijetu eka ponienje, a na onom svijetu daemo im da iskuse patnju u ognju (22/9). "Eto to je zbog djela ruku tvojih, jer Allah nije nepravedan prema robovima Svojim " (22/IO). Prepiranje o Allahu poslije tih dokaza izgleda udno i neprihvatljivo.

A kako tek izgleda ako je rasprava bez znanja, ako se ne oslanja na dokaz, ako nije zasnovana na znanju, ako ne crpi iz Knjige koja osvjetljava srce i um, razjanjava Istinu i vodi uvjerenju. Izraz crta sliku ove vrste ljudi. To je slika puna oholosti i hvalisavosti: hodei nadmeno (22/9) i upravljajui po svojoj volji. On se ne oslanja na Istinu ve to kompenzira lukavou i oholou, da bi sa Allahova Puta odvraali (22/9). On se ne zadovoljava injenicom da je on u zabludi ve i drugog navodi na zabludu. Ova lana i obmanjujua oholost mora biti poniena i mora biti unitena: Njih na ovom svijetu eka ponienje (22/9). Ponienje je, dakle,

90

ekvivalent oholosti. Allah nee ostaviti ove ohole, lane i zavodljive hvalisavce, a da nee unititi tu lanu oholost i pogeti joj glavu makar i poslije nekog vremena. On im ponekad daje vremena kako bi ponienje bilo vee i omalovaavanje jae. A to se tie kazne na onom svijetu, ona je tea i bolnija: A na onom svijetu daemo im da iskuse patnju u ognju (22/9J. U jednom trenutku ta se oekivana prijetnja pretvara u oitu realnost, i to samo jednim malim obrtom u kontekstu, prelaskom iz kazivanja u oslovljavanje: "Eto to je zbog djela ruku tvojih, jer Allah nije nepravedan prema robovima Svojim " f22!JOJ. Kao da je to trenutak u kome se sree grdnja i prijekor sa kaznom i vatrom. Kontekst ide dalje i prelazi na jedan drugi uzorak ljudi - koji, iako se sueljavao sa islamskom misijom u to vrijeme, jeste uzorak koji se ponavlja u svakoj generaciji. To je uzorak koji vjerovanje mjeri mjerom dobiti i gubitka drei ga za transakciju na pijaci roba: Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati srea, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskuenje, vraa se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, oiti gubitak (22/11). On se, pored Allaha, klanja onome koji od njega ne moe nikakvu tetu otkloniti niti mu moe bilo kakvu korist pribaviti; to je, zaista velika zabluda; (22/12)

klanja se onome ije e mu klanjanje prije nauditi nego od koristi biti; a takav je, doista, lo zatitnik i zao drug! (22/13). Vjerovanje je vrst oslonac u ivotu vjernika. itav svijet moe da se uzbrka okolo, meutim, vjernik vrsto ostaje uz ovaj oslonac. Dogaaji i poticaji mogu da ga privlae, medutim, on ostaje vrsto uz stijenu koja se

91

ne mie. Okolo njega mogu da se rue oslonci, ali se on oslanja na temelj koji se ne pomie i ne pomjera. Ovo je vrijednost vjerovanja u vjernikovom ivotu. Zato ga on mora usvojiti, domoi ga se, biti siguran u njega i ne oklijevati u njemu. Ne smije oekivati nagradu za njega, jer je vjerovanje samo po sebi nagrada. Ono je zakon u koji se pribjegava i ono je oslonac na koji se oslanja. Doista, ovo je nagrada za otvaranje srca svjetlu i za njegovo traenje Upute. Zato mu Allah poklanja vjerovanje da se u njemu skloni i da se u njemu smiri. Ono je samo po sebi nagrada iju vrijednost vjernik shvati kad vidi zbunjene i raspameene oko sebe koje vjetrovi tegle, oluje bacaju, a depresija razdire. On je, meutim, sa svojim vjerovanjem smirenog srca, sigurnih koraka, mirne savjesti, vezan za Allaha i smiren u ovoj vezi. A kad je rije o toj vrsti ljudi o kojoj govori kontekst, ona od vjerovanja pravi trgovaku robu za pijacu: ako ga prati srea, on je smiren (22/llJ i kae: Vjerovanje je dobro, ono donosi korist, ono otklanja siromatvo, pospjeuje usjeve, donosi profit trgovini i osigurava prou. A ako zapadne i u najmanje iskuenje, vraa se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet (22/W . .. - izgubi ovaj svijet kroz nevolju koja ga zadesi jer ne otrpi, ne izdri i ne vrati se Allahu u toj nevolji, a izgubi onaj svijet vraanjem u nevjerovanje, naputanjem vjerovanja i ostavljanjem Upute koja mu je bila nadohvat ruke. Kur' anski izraz odslikava ovu vrstu ljudi u njenom klanjanju Allahu da je bez pravog uvjerenja - 'ala harfin, da je nesigurna u vjerovanju i nestabilna u ibadetu. Slika je u njihajuem tjelesnom poloaju, sklonom padu pri prvom dodiru. Stoga se vraa u nevjerovanje u najmanjem

iskuenju, a njen klatei poloaj odranije ju je pripremio za ovaj prevrat! Raun dobiti i gubitka dobar je za trgovinu, meutim, on nije dobar za vjerovanje. Vjerovanje je istina koja se prihvaa radi njega samog, i to emocijom srca koje primi svjetlo i Uputu i koje ne moe drugaije nego da padne pod utjecaj onoga to prima. Vjerovanje nosi nagradu u samom sebi, jer je u njemu sigurnost, mir i zadovoljstvo. Ono ne trai svoju nagradu izvan sebe. Vjernik oboava svoga Gospodara iz zahvalnosti to ga je On uputio na Pravi Put, to je siguran u Njegovu blizinu i prijateljstvo. A ako ima nagrada, onda je to dobrota i milost od Allaha, kao zasluga za vjerovanje ili i bad et!

92

Vjernik ne iskuava svoga Gospodara. On je od poetka spreman na ono to mu On odredi, odmah se predaje svemu onome ime ga iskuava, zadovoljan u principu sa svakom sreom i nesreom. Vjerovanje nije trgovaka roba izmeu prodavca i kupca, ve je to predavanje stvorenja Stvoritelju, Onome ko o njemu odluuje i Izvoru njegove egzistencije iz poetka. Onaj ko se vraa u nevjerovanje u sluaju padanja u najmanje iskuenje gubi sigurno, da u to nema ni najmanje sumnje: to je, uistinu, oiti gubitak r221w... Gubi sigurnost, samopouzdanje, mir i zadovoljstvo. Pored gubitka u imetku, djetetu, zdravlju ili blagodati ovog svijeta kojim Allah iskuava Svoje robove, On iskuava njihovo pouzdanje u Njega, njihovu strpljivost u nevolji koju im On da, njihovu iskrenost u Njega, njihovu spremnost da prime Njegovu odredbu i odluku ... Zato gubi budui svijet sa svim onim na njemu, od blagodati, blizine i zadovoljstva. O, kakav je to gubitak! U kom pravcu se kree ovaj koji se klanja Allahu bez pravog uvjerenja? Gdje se to kree daleko od Allaha? On se, pored Allaha, klanja onome koji od njega ne moe nikakvu tetu otkloniti niti mu moe bilo kakvu korist pribaviti r22112J ... Klanja se kipu ili kumiru onako kako se radilo u prvom dahilijjetu. Klanja se osobi, organu vlasti ili interesu, onako kako se to radi u dahilijjetima u svim vremenima i mjestima kad god ljudi skrenu s pravca koji vodi samo Allahu, kad god skrenu s Njegovog Puta i staze ... ta je ovo sve? To je zabluda i skretanje s jedine staze na kojoj koristi dova. To je, zaista, velika zabluda; r22112J daleko od Upute i Pravog Puta .. klanja se onome ije e mu klanjanje prije nauditi nego od koristi biti

. r22!13J , poput klanjanja kipu, ejtanu ili nekom osloncu iz ljudskog roda ... Nita od ovoga ne moe nikakvu tetu otkloniti niti kakvu korist pribaviti. Zapravo, iz toga e prije kakva teta nastati. Njegova teta je, ustvari, blia od koristi. Njegova teta u svijetu svijesti i savjesti, kroz razdiranje srca i njegovo optereenje sumnjom i ponienjem. Njegova teta u svijetu realnosti, a dovoljna im je zabluda i gubitak koji slijede na onom svijetu. A takav je, doista, lo zatitnik r22/13J i slabi koji nema moi da otkloni tetu ili pribavi korist. I zao drug r22/13J - to je ono iz ega proizlazi samo gubitak. U tome je izjednaen zatitnik i drug iz reda kipova i kumira sa zatitnikom i drugom iz ljudskog roda, koje ljudi uzimaju za bogove ili polubogove u svakom vremenu i na svakom mjestu! Allah onima koji vjeruju u Njega garantira ono to je bolje od svih blagodati ovog svijeta, ak kad bi izgubili sva ovosvjetska dobra u iskuenju i nevolji.

93

Allah e one koji vjeruju i ine dobra djela, zaista, uvesti u dennetske bae kroz koje e rijeke tei; Allah radi ono to hoe! (22/14). Zato, ko pretrpi tetu u nekom iskuenju i u nekoj nevolji, neka ostane vrst i neka se ne da poljuljati, neka ostane siguran u Allahovu milost i pomo, u Njegovu mo da otkloni nevolju, da nadoknadi i nagradi. Meutim, onaj ko izgubi vjeru u Allahovu pomo na ovom i na onom svijetu, onaj ko gubi nadu u Allahovu pomo u iskuenju, i to u tekom iskuenju, pusti ga neka radi sa sobom ta hoe i neka ide pravcem kojim hoe, jer to nita nee izmijeniti nevolju koja ga je zadesila: Onaj ko misli da Poslaniku Allah nee pomoi ni na ovom ni na onom svijetu, neka rastegne ue do tavanice i neka razmisli da li e njegov postupak, ako se objesi, otkloniti ono zbog ega se on ljuti r2211SJ. To je ivi prizor ljutnje i pokreta koji je prate, prizor koji otjelovljuje to stanje u kome je ljutnja dosegla svoj vrhunac, u situaciji kad ovjeka pogodi kakva nevolja, a on nema veze sa Allahom. Onaj ko u nevolji izgubi nadu u Allahovu pomo, on gubi svaki svijetli otvor, svaki oputeni dah i svaku nadu u olakanje. Njime ovlada tjeskoba i u njegovim grudima otea briga da to sve poveava tugu i nevolju. Onaj ko misli da ga Allah nee pomoi na ovom i na onom svijetu neka prui kakvo ue do neba o koje e se zakaiti ili objesiti, zatim neka presjee ue i padne, ili neka zaustavi dah i udavi se ... Onda neka pomisli hoe li ga. ovaj njegov plan spasiti onoga zbog ega se on ljuti!

Nema drugog naina da se podnese nevolja osim nade u Allahovu pomo. Nema druge mogunosti da doe do olakanja osim da se okrene Allahu. Nema drugog sredstva da se uzdigne iznad nesree i bori se za izlaz iz nje osim traenjem pomoi od Allaha. Svaki oajavajui pokret nema drugog ploda i nema drugog rezultata osim poveanja muke, pojaanja njenog osjeaja i nemo da se ona otkloni bez Allahove pomoi... Zato neka nevoljnik sauva taj svijetli otvor kroz koji mu piri Allahov Duh ...

94

U vidu jasnih objanjenja sluajeva Upute i zablude i primjera Upute i zablude, Allah je objavio Kur'an da njime uputi onoga ije se srce Njemu otvori i kome je Allah dosudio Uputu: I tako, eto, Mi ga u vidu jasnih ajeta objavljujemo, a Allah e onome kome On hoe na pravi put ukazati (22/16J. Allahovo htijenje je ve prethodno odredilo Uputu i zabludu. Pa onaj ko trai Uputu, ostvaruje se Allahovo htijenje njegovim upuivanjem na Pravi Put, shodno Njegovom zakonu. Isto je tako ko trai zabludu. Ovdje se izdvaja i spominje sluaj Upute zbog toga to ajeti sadre objanjenje koje iziskuje uputu u ispravnom srcu. Kad je rije o sljedbenicima razliitih vjerovanja, Allah e o njima odluiti na Sudnjem danu, jer On najbolje zna ta je u njihovim vjerovanjima istina, a ta la, ta Uputa, a ta zabluda: Allah e na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, Sabijaca, krana, poklonika vatre i mnogoboaca. Allah je, zaista, o svemu obavijeten (22/1 7). Ranije su definirana ova vjerovanja. Ona se ovdje spominju u povodu injenice da Allah ukazuje na Pravi Put onome kome On hoe, da On najbolje zna one koji su na Pravom Putu i one koji su u zabludi, da e pred Njim svi polagati raun, da na kraju Njemu pripada odredba i da je On o svemu obavijeten. Ako ljudi ostaju sa svojim razmiljanjima, tenjama i sklonostima, pa cijeli Kosmos - bez njih - okree se po svojoj prirodi svome Stvoritelju, podlijee Njegovom zakonu i klanja se Njegovom licu: Zar ne zna da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju,

a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drvee, i ivotinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zasluuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne moe potovanim uiniti; Allah ono to hoe radi (22/IBJ. Srce duboko razmilja o ovom tekstu, kad ono mnotvo stvorenja koje ovjek vidi i ne vidi, kad ono mnotvo nebeskih tijela i zvijezda koje ovjek zna i ne zna, kad ono mnotvo planina, drvea i ivotinja na ovoj Zemlji na kojoj ivi ovjek, kad ono svo ovo mnotvo u skruenoj povorci klanja se sve Allahu, okree se jedino Njemu, a ne nekom drugom, okree se jedino Njemu slono i skladno, osim tog ovjeka. On je jedini koji se izdvaja: i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zasluuju f22/1BJ, tako da ovaj ovjek izgleda udan u toj skladnoj koloni.

95

Ovdje se ustanovljava da onaj ko zasluuje kaznu, zasluuje i ponienje: A koga Allah ponizi, niko ga ne moe potovan im uiniti (22/1BJ .. Nema potovanja osim onoga koje Allah daje, nema ugleda osim onoga kojeg Allah daje. Bit e ponien i omalovaen svako onaj ko se klanja nekome drugom mimo Uzvienog Gospodara. . Zatim slijedi jedan od prizora Sudnjeg dana na kome se otkriva ukazivanje potovanja i ponienje. To je dato u tako realnoj slici da djeluje kao da je pred oima: Ova dva protivnicla tabora spore se oko Gospodara svoga; onima koji ne budu vjerovali bie odijela od vatre skrojena, a kljuala voda bie na glave njihove ljevana; (22/19J od nje e se istopiti ono to je u trbusima njihovim, i koa, (22!20J a gvozdenim ma/jevima bie m/aeni; (22!2V kad god pokuaju da zbog tekog jada iz nje iziu, bie u nju vraeni: "Iskusite patnju u uasnoj vatri!" (22!22J. A one koji budu vjerovali i dobra djela inili - Allah e sigurno uvesti u dennetske bae, kroz koje e rijeke tei, u njima e se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjea e im svilena biti (22!23J. To je teak prizor, pun vike, pun pokreta, podugaak zbog uobrazilje koju u dui stvara nain izraza. Mata jedva da doe do kraja pratei ga u njegovom obnavljanju ... Ova odijela se reu i kroje od vatre! A ova kljuala voda se izlijeva na njihove glave. Od te vode koja se izlijeva na glave topi se ono to je u trbusima i koa! Ovi maljevi od gvoa koje je uarila vatra ... Evo, kazna se

pojaava i ne moe se vie izdrati, tako da onima koji ne vjeruju (22/19J, od vreline, kljuale vode i bolnih udaraca pokuavaju da izau iz ovog tekog jada (22/22J, ali, evo ih, grubo su vraeni i uju prijekor: Iskusite patnju u uarenoj vatri! (22!22J.

96

Mata ostaje da ponavlja ove prizore od prve do posljednje scene, sve dok ne stigne do scene pokuaja izlaska i grubog vraanja, da bi otpoela iznova sa izlaganjem! Mata ne naputa ovaj grubi prizor koji se ponavlja sve dok se ne okrene na drugu stranu koju kontekst nastavlja sa izlaganjem. Bit stvari jeste da postoje dva protivnika tabora koja se spore oko Gospodara svoga. to se tie onih koji ne vjeruju, bili smo svjedoci njihove bolne sudbine prije jedan trenutak! A to se tie onih koji vjeruju, oni e biti u dennetskim baama kroz koje e rijeke tei. Njihova odijela nisu srezana od vatre ve su skrojena od svile. Pored toga, imaju nakit od zlata i bisera. Njih je Allah nadahnuo da govore lijepe rijei i njih je Allah uputio na put

Onoga ko je hvale vrijedan, tako da nemaju potekoe ni u govoru ni na putu ... Nadahnue da se govore lijepe rijei i uputa na put Onoga ko je hvale vrijedan jeste prava blagodat koja se spominje u prizoru blagodati, blagodati mira, lahkoe i uspjeha. To je kraj i rezultat sporenja o Allahu. Ovo je jedna, a to druga grupa. Neka dobro promisli o tom kraju onaj koga ne zadovoljavaju jasni dokazi i onaj ko raspravlja o Allahu bez znanja, bez Upute i bez svijetle Knjige ... Oni su bili nadahnuti da govore lijepe rijei i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan (22/24J.

97

Nevjernicima i onima koji odvraaju od Allahova puta i Casnog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mjetanina tako i za doljaka - i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje uini daemo da patnju nesnosnu iskusi (22/25J.

98

I kada smo kao pribjeite Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: "Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i oisti ovaj Hram Moj za one koji e ga obilaziti, koji e tu u blizini njegovoj stanovati, i koji e namaz obavljati (22!26J i oglasi ljudima hadd!" - dolazie ti pjeke i na kamila ma iznurenim; dolazie iz mjesta dalekih, r22127; da bi koristi imali i da bi u odreene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! r22!2BJ. Zatim, neka sa sebe prljavtinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze (22/29J. Eto toliko! A ko potuje Allahove svetinje, uivae milost Gospodara svoga, - a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je reeno, - pa budite to dalje od kumira poganih i izbjegavajte to vie govor neistiniti, f22!30J budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan - bie kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabi/e, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio f22/3V. Eto toliko! Pa ko potiva Allahove propise - znak je estita srca (22/32). Vama one slue do odreenog roka, a poslije, njihovo mjesto je kraj Drevnog hrama (22133). Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje. Va Bog je jedan Bog, zato se samo Njemu iskreno predajte! A radosnom vijeu obraduj poslune, (22/34)

ija srca, kad se Allah pomene, strah obuzme, i one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese, i one koji namaz obavljaju i koji, od onoga to im Mi dajemo, udjeljuju (22/JSJ. A kamile smo vam uinili jednim od Allahovih obreda hadda, i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poreda ne; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potinili da biste zahvalni bili (22/36).

99

Do Allaha nee doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali e Mu stii iskreno uinjena dobra djela vaa; tako vam ih je potinio da biste Allaha veliali zato to vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela ine! (22/37). Allah doista titi vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika (22!38). Doputa se odbrana onima koje drugi napadnu, zato to im se nasilje ini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - r22!39J onima koji su ni krivi ni duni iz zaviaja svoga prognani samo zato to su govorili: "Gospodar na je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porueni manastiri, i crkve, i havre, a i damije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah e sigurno pomoi one koji vjeru Njegovu pomau, - ta Allah je zaista moan i silan, (22/40) one koji e, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji e traiti da se ine dobra djela, a odvraati od nevaljalih a Allahu se na kraju sve vraa (22/41). Prethodna cjelina je zavrena predstavljanjem kraja sporenja o Allahu i prizorom vrueg pakla pripremljenog za nevjernike i neizmjernih blagodati za vjernike. N a ovaj zavretak nadovezuje se nova cjelina koja !\ovori o onima koji ne vjeruju i onima koji odvraaju od Allahovog Puta i Casnog hrama. To su oni koji su se sueljavali sa islamskom misijom u Mekki odvraajui ljude od nje i sueljavajui se sa Poslanikom (alejhi' s-selam) i vjernicima sprjeavajui ih da ulaze u asni hram. Ovim povodom govori se o principu na kome je podignut taj hram

onoga dana kada je Allah opunomoio Ibrahima (alejhi' s-selam) da ga sagradi i da objavi ljudima da ga hodoaste. Ibrahim je zaduen da ovu Kuu podigne na Boijoj jedinosti, da je lii mnogobotva, da je namijeni svim ljudima, kako onima koji tu ive tako i onima koji tu dolaze, tako da nikome pristup u nju nije zabranjen niti je iko moe posjedovati ... Ova cjelina zavrava govorom o nunosti zatite Svetog hrama od napada nasilnika koji odvraaju od njega i koji mijenjaju princip na kome je podignut. Takoer zavrava Allahovim obeanjem pomoi onima koji ustaju u odbranu ispunjavajui svoje obaveze koje im namee dunost zatite vjerovanja.

100

Nevjernicima i onima koji odvraaju od Allahova puta i asnog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mjetanina tako i za doljaka - i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje uini daemo da patnju nesnosnu iskusi (22!25J. To je bilo djelo Kurejija nevjernika: da odvraaju ljude od Allahove vjere - a to je Put koji vodi k Njemu, to je staza koju je Allah propisao ljudima, a to je i Njegov pravac koji je odabrao za Svoje robove i da sprjeavaju muslimane da dolaze na hadd i umru u Sveti hram - kao to su uradili u godini Hudejbije - koji je Allah uinio zonom sigurnosti, kuom mira i dolinom smirenosti. U njemu je izjednaen mjetanin Mekke i putnik - doljak. Taj hram je Allahova kua u kojoj su izjednaeni Allahovi robovi. Njega ne posjeduje n1ko od njih niti u njemu ima iko privilegiju: kako za mjetanina tako i za doljaka (22125). Ovaj pravac koji je Allah propisao za Svoju Svetu kuu prethodio je svim ljudskim pokuajima da iznau zonu svetosti, u kojoj nee biti oruja, u kojoj e biti sigurne zavaene grupe, u kojoj se nee prolijevati krv i u kojoj e svaki pojedinac nai sebi sklonite, ne iz neije milosti, ve kao pravo u kome su svi izjednaeni. Miljenja eriatskih pravnika se razilaze o pitanju dozvoljenosti individualnog vlasnitva nad kuama Mekke koje nisu naseljene porodicom svojih vlasnika. Takoer se razilaze u vezi sa prodajom ovih kua prema miljenju onih koji dozvoljavaju njihovo posjedovanje . .. afi

(neka mu se Allah smiluje) stoji na stanovitu da se ove kue mogu posjedovati, nasljeivati i izdavati pod zakup argumentirajui to injenicom da je Omer ibnu'l-Hattab (neka je Allah njime zadovoljan) kupio od Safvana ibni Umeliea kuu u Mekki za etiri hiljade dirhema i pretvorio je u zatvor. Ishak ibni Rahevejh (neka mu se Allah smiluje) miljenja je da se one ne nasljeuju niti izdaju. On je u tom smislu rekao: Umrli su Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) , Ebu Bekr i Omer, a etvrtima Mekke su se nazivali samo Sevaib: kome je trebalo stanovao je, a kome nije treba. nastanio je druge. Prenosi Abdurrazik od Mudahida, njegova oca, i Abdullaha ibni Omera (neka je Allah njima zadovoljan) da je rekao: Nije dozvoljena prodaja kua Mekke niti njihova kupovina. Takoer je prenio od Ibni Durejda: Ata' je zabranio kupovinu u Haremu. Obavijestio me je da je Omer ibni el-Hattab zabranio pravljenje vie vrata na kuama Mekke kako bi hadije odsjedale u drugim dijelovima kue. Prvi koji je napravio vie vrata na kui bio je Suhejl ibni Amr, pa mu je Omer ibni el-Hattab poslao upit u vezi s tim, nato je on odgovorio: Izvini, vladaru pravovjernih, ja sam ovjek trgovac, pa sam htio sebi da napravim dvoja vrata koja e mi

101

uvati moje deve (odnosno moje tovarne ivotinje) . Omer je na ovo rekao: A to je to, dakle. Prenosi Abdurrazik od Muammera, Mensura i Mudahida da je Omer ibni el-Hattab rekao: O, Mekkelije, ne pravite vie vrata na svojim kuama da beduin moe odsjedati kako hoe. Imam Ahmed (neka mu se Allah smiluje) zastupao je srednji stav i rekao je: Ove kue se posjeduju i nasljeuju, ali se ne izdaju objedinjujui sve argumente. Ovako je islam veoma davno prethodio osnivanju oaze mira, zone sigurnosti i kue otvorene za svakog ovjeka. asni Kur'an prijeti tekom kaznom onome ko hoe da iskrivi ovaj ispravni pravac: i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje uini daemo da patnju nesnosnu iskusi (22/25J A ta je tek sa onim ko to hoe i ko to uradi? Izraz prijeti i zastrauje ak i onoga ko ima samo namjeru da to uradi upravo iz pojaane predostronosti i jaeg isticanja. Jedna od preciznosti u izrazu jeste takoer i izostavljanje predikata estice inne - zaista, u reenici: Nevjernicima i onima koji odvraaju od Allahova Puta i asnog hrama f22!25J, pa ne spominje ta je s njima, kakav je njihov sluaj i kakva im je kazna? Kao da, zapravo, spominjanje ove njihove kvalifikacije nadomjeta sve drugo u vezi sa njima i da odreuje njihov sluaj i sudbinu! Zatim se vraa nastanku ove Svete kue na koju mnogoboci polau pravo oboavajui u njoj kumire i sprjeavajui ljude koji vjeruju jedino u Allaha, iste od mnogo botva, da joj pristupaju ... Vraa se njenoj izgradnji pod rukovodstvom IbrAhima (alejhi' s-selam) po smjernicama i uputama

njegovog Uzvienog Gospodara. Vraa se temelju na kome je ona sagraena, a to je temelj Boije Jedinosti. Vraa se cilju njene izgradnje, a to je oboavanje jedinog Allaha i njenoj namjeni za one koji je obilaze i koji u njenoj blizini stanuju: I kada smo kao pribjeite Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: I(Ne smq,traj Nama nikoga ravnim, i oisti ovaj Hram Moj za one koji e ga obilaziti, koji e tu u blizini njegovoj stanovati, i koji e namaz obavljati (22/26J

102

i oglasi ljudima hadd!" - dolazie ti pjeke i na kamilama iznurenim; dolazie iz mjesta dalekih, r22!27J da bi koristi imali i da bi u odredene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! (22/28). Zatim, neka sa sebe prljavtinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog, obilaze (22/29). Radi oboavanja Jedinog Allaha ustanovljen je ovaj hram od prvog trenutka. Allah je Ibrahimu (alejhi' s-selam) pokazao njegovo mjesto i dao mu ovlatenje da ga podigne na ovom principu: Ne smatraj Nama nikoga ravnim (22/26). To je jedino Allahov Hram i nikoga drugog. Da ga oisti za hodoasnike i one koji e u njegovoj blizini stanovati: i oisti ovaj Hram Moj za one koji e ga obilaziti, koji e u blizini njegovoj stanovati, i koji e namaz obavljati (22/26J. Ovo su oni za koje je hram podignut, a ne za one koji Allahu pripisuju druga i koji se u molitvi okreu nekome drugom, mimo Njega. Potom je Allah naredio Ibrahimu (alejhi' s-selam) - graditelju Hrama - kad zavri njegovu gradnju na osnovi na kojoj ga je zaduio, da oglasi ljudima hadd i da ih pozove u sveti Allahov hram, obeavi mu da e se ljudi odazvati njegovom pozivu i da e pohrliti sa svih strana, dolazit e pjeke na nogama i jaui na kamilama iznurenim r22/27J, koje e zamoriti idenje pa e postati iznurene od umora i gladi: i oglasi ljudima hadd!" - dolazie ti pjeke i na kamilama iznurenim; dolazie iz mjesta dalekih, r22!27J Allahovo obeanje Ibrahimu (alejhi' s-selam) se ostvaruje do

dananjeg dana, a i ubudue e se ostvarivati. Srca ljudi neprestano eznu za asnim hramom, radujui se da ga vide i da obilaze oko njega ... To ini imuni koji je u stanju da nae tovarnu ivotinju ili drugo prijevoz1J o sredstvo koje e ga prevesti, kao to ini neimuni siromah koji ne nalazi drugo prijevozno sredstvo do svojih nogu. Na desetine hiljada ovih ljudi dolaze u grupama iz udaljenih dijelova zemlje odazivajui se Allahovom pozivu koji je oglasio Ibrahim (alejhi' s-selam) prije hiljada godina ... Kontekst zastaje na nekim obiljejima i ciljevima hadda: Da bi koristi imali i da bi u odredene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! (22128).

103

Zatim, neka sa sebe prljavtinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze r22!29J. Koristi koje hodoasnici imaju od hadda su mnogobrojne ... Hadd je sajam i kongres. Hadd je sajam trgovine i sezona ibadeta. Hadd je kongres za povezivanje i upoznavanje, kongres za koordinaciju i suradnju. On je obaveza u kojoj se susreu dunjaluk i ahiret, kao to se susreu daleke i bliske uspomene vjerovanja ... Trgovci u sezoni hadda nalaze iroko trite, jer u asnu zemlju dou svakojaka dobra iz svih dijelova zemlje. A i hodoasnici dolaze iz svih krajeva i svih zemalja donosei svakovrsna dobra svojih zemalja iz svih krajeva Zemlje u raznim sezonama. Sve se to stekne u asnoj zemlji u jednoj sezoni. To je trgovaki sajam, izlobeni paviljon proizvoda i svjetska pijaca koja se odrava svake godine. To je vrijeme ibadeta u kome se due iste osjeajui da su blizu Allahu u Njegovom asnom hramu. One krue oko Hrama oivljujui uspomene koje lebde nad njim i koje krue poput slika izbliza i izdaleka ... Slika Ibrclhima (alejhi' s-selam) , Allahovo g prijatelja, kako ostavlja kod Hrama ono to mu je za srce prirasla, Ismaila i njegovu majku, obraajui se svojim ustreptalim srcem svome Gospodaru: Gospodaru na, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se nita ne sije, kod Tvoga asnog hrama, da bi, Gospodaru na, namaz obavljali; zato uini da srca nekih ljudi eznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili (14/37). Slika Hadere kako trai vodu za sebe i svoje dijete dojene, po toj vrelini okolo Hrama, trei izmeu Safe i Merve, skrhana od ei, umora i boli za djetetom ... Vraa se iz sedmog kruga slomljena od oaja da bi nala

vrelo kako izbija pored nemonog dojeneta... Kad, eto, to je Zemzem vrelo milosti u pustinji, beznau i sui. Slika Ibrahima (alejhi's-selam) kako sanja pa se ne koleba da rtvuje ono to mu je od srca otpalo, idui u vjernikoj pokornosti do tog visokog nivoa: "O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa ta ti misli?" r37!102J. Na to mu odogovara zadovoljna pokornost u Ismclilu (alejhi' s-selam) : "O oe moj", - ree - "onako kako ti se nareuje postupi, vidjee, ako Bog da, da u sve izdrati " (37/102J Kad najednom, Allahova milost se ispoljava u kurbanu: Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagraujemo one koji dobra djela ine, - to je, zaista, bilo pravo iskuenje!" i kurbanom velikim ga iskupismo (37/104-l07J.

104

Slika Ibrahima i Ismaila (alejhime' s-selam) kako podiu temelje Hrama pokorno i skrueno: Gospodaru na, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve -uje i sve zna! Gospodaru na, uini nas dvojicu Tebi odanim, i porod na nek bude odan Tebi, i pokai nam obrede nae i oprosti nam, jer Ti prima pokajanje i samilostan si! (2/127-128) Ove slike i ta sjeanja ostaju da krue i da se smjenjuju dok se ne pojavi slika Abdulmutaliba koji zavjetuje krv svog desetog sina ako mu Allah podari deset sinova. I, evo, to je Abdullah. A, evo, i Abdulmutaliba koji vodi rauna da ostane vjeran zavjetu. Evo i njegovog naroda oko njega i izlau mu ideju otkupa. Evo i on baca strijelicu oko Kabe i udvostruava nagradu, a strjelica stvaki put izae na Abdullaha. Otkup je dostigao stotinu deva, mada je uobiajeni otkup bio deset. Kolje se stotinu deva, a Abdullah se spaava. Spaava se da u Amininoj utrobi pohrani najistiji zametak i najasnije Allahovo stvorenje - Muhammeda (alejhi's-selam) -, zatim umire! Kao da ga je Allah otkupio od klanja samo radi ovog velikog, asnog i jedinog cilja! Potom se niu slike i sjeanja. Od Muhammeda, Allahovog poslanika (alejhi' s-selam) kako ide Pravim Putem u svom djetinjstvu i djeatvu po ovoj zemlji, okolo ovog Hrama ... Kako podie crni kamen svojim asnim rukama i stavlja ga na svoje mjesto kako bi ugasio neslogu koja samo to nije izbila meu plemenima ... Kako klanja ... Kako obilazi oko Kabe ... Kako govori ... Kako se povlai u itikaf ... Njegovi koraci ivo biju u misli i predoavaju se u svijesti. Hadija tamo samo to ih ne vidi dok je utonuo u ta sjeanja. Koraci njegovih asnih drugova i njihove slike krue i koraaju po ovoj zemlji okolo ovog Hrama, ui samo to ih ne uju i oi

samo to ih ne vide! Hadd je, poslije svega toga, kongres koji okuplja sve muslimane. Kongres na kome oni nalaze svoj stari korijen koji see daleko u vrijeme do njihovog oca Ibrahima, Allahova prijatelja: u vjeri pretka vaeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu (22/78J . .. nalaze svoj stoijer koji ih sve privlai sebi: ovu Kiblu kojoj se svi okreu i na kojoj se svi sreu... Nalaze bajrak kome se vraaju. Bajrak jedne vjere u ijem se okrilju gube razlike rasa, boja i zemalja ... Nalaze svoju snagu na koju katkad zaborave. Snagu okupljanja, ujedinjenja i povezivanja koje obuhvata milione. Milione kojima se ne moe niko suprotstaviti kad bi stali pod jedan bajrak, kojih ne smije biti vie, bajrak vjerovanja i monoteizma.

105

To je kongres za upoznavanje, dogovaranje, koordiniranje planova, objedinjavanje snaga i razmjenu dobara, roba, znanja i iskustava. Za organiziranje islamskog svijeta kao jedne savrene i potpune cjeline jedanput godinje. U Allahovom okrilju i u blizini Allahove kue. U okrilju daljih i bliih pokornosti, daljih i bliih uspomena. Na najpogodnijem mjestu, u najpogodnijoj atmosferi i u najbolje vrijeme .. . Uzvieni Allah kae: da bi koristi imali(22/28) . Svaka generacija, .. shodno svojim uvjetima, potrebama, iskustvima i zahtjevima. To je neto od onoga to je Allah elio od hadda onog dana kad ga je propisao muslimanima i kada je naredio Ibrnhimu (alejhi' s-selam) da ga oglasi ljudima. Kontekst nastavlja ukazujui na neke obrede hadda i njihove ciljeve: I da bi u odreene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali (22128). Ovo je aluzija na klanje kurbana tri dana Kurban bajrama. Kur'an stavlja naprijed spominjanje Allahovo g imena koje prati klanje kurbana, jer je to atmosfera ibadeta, jer je cilj klanja pribliavanje Allahu. Stoga, najvidljivije ono to se istie pri inu klanja jeste spominjanje Allahovog imena nad rtvenom ivotinjom. Zapravo, kao da je to glavni cilj klanja kurbana, a ne kurban sam po sebi. Klanje kurbana je uspomena na otkup Isma.ila (alejhi' s-selam). To je uspomena na jedan od Allahovih znakova i na pokornost Njegove dvojice robova Ibrnhima i Isma.ila (alejhi' s-selam), povrh toga to je to milostinja i pribliavanje Allahu nahranjivanjem siromaha. Kurbani su deve, goveda,

ovce i koze. jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! (22/28). Naredba da se jede meso kurbana na dan klanja ima status naredbe za neto to je doputeno ili za neto to je lijepo. to se tie naredbe da se nahrani ubogi siromah mesom kurbana, ta naredba ima status obaveze. Cilj naredbe da vlasnik kurbana jede meso svoga kurbana vjerovatno jeste da siromani osjete da je to meso dobro i vrijedno. Klanjem kurbana zavrava se noenje ihrama pa je hadiji dozvoljeno da obrije kosu ili da je skrati, da odstrani dlake ispod pazuha, da skrati nokte i da se okupa, to mu je bilo zabranjeno dok je bio u ihramima. To je ono o emu Kur'an kae: Zatim, neka sa sebe prljavtinu uklone, neka svoje zavjete ispune (22/29) koje su dali u kurbanima mimo

106

kurbana koji je sastavni dio hadda. I neka oko Hrama drevnog obilaze f22!29J . . To je tavat ifad e nakon stajanja na Arefatu, ime se zavravaju . obredi hadda. To nije oprosni tavaf. Hram drevni je asni hram koga je Allah zatitio pa ga nijedan silnik nije pokorio. Allah ga je sauvao od nevolja i propasti, pa jo stoji uspravan od Ibrahima (alejhi' s-selam) , i stajat e i dalje. To je kazivanje o gradnji asnog hrama i to je njegov temelj na kome je podignut... Hram koji je Allah naredio Svom prijatelju Ibrahimu (alejhi' sselam) da ga podigne na monoteizmu, da ga oisti od mnogobotva i da oglasi ljudima da u njemu obavljaju hadd. Da spominju Allahovo ime - ne imena lanih boanstava - prilikom klanja kurbana kojim ih je Allah opskrbio. Da jedu njihovo meso i da nahrane ubogog siromaha uz Allahovo ime, a ne uz ime nekog drugog ... To je asni hram u kome su Allahove svetinje zatiene - a na prvom mjestu vjerovanje u Boiju jednou i otvaranje njegovih vrata za one koji ga obilaze, koji u njegovoj blizini stanuju i koji namaz obavljaju - pored svetosti krvi, svetosti zavjeta i ugovora, svetosti sporazuma i mira. Eto toliko! A ko potuje Allahove svetinje, uivae milost Gospodara svoga, - a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je reeno, - pa budite to dalje od kumira poganih i izbjegavajte to vie govor neistiniti, f22/30J budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan - bie kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio f2213V.

Potivanje Allahovih svetinja prati sustezanje od njihovog skrnavljenja, a to je bolje kod Allaha, bolje u svijetu svijesti i osjeanja, bolje u svijetu ivotne realnosti i stvarnosti. Svijest koja se sustee jeste svijest koja se isti. ivot u kome se potuju Allahove svetosti jeste svijet u kome su ljudi sigurni od nasilja i napada, jeste svijet u kome ljudi nalaze kuu sigurnosti, oazu mira i zonu tiine ... Poto su politeisti zabranjivali klanje neke stoke - poput behire, saibe, vesile i hama - drei njih svetim, a one ne spadaju u Allahove

107

svetinje, krei tako prave Allahove svetinje - tekst govori o stoci koja je dozvoljena, osim one koju je Allah zabranio - poput strvi, krvi i svinjskog mesa i onoga to je zaklano u neije drugo, a ne u Allahovo ime: A dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je reeno, r22!30J Tekst to ini zato da istakne da ne postoje druge svetinje osim one Allahove, da potvrdi da ne moe niko nita propisivati osim sa Allahovom dozvolom i da ne moe niko suditi osim po Allahovom zakonu. U povodu dozvoljavanja stoke nareuje se da se izbjegavaju pogani kumiri. Politeisti su klali na njima, a oni su pogan - a pogan je prljavtina due - dok je pripisivanje Allahu druga prljavtina koja pogaa svijest i prija srca, ona kalja njihovu istotu i istou kao to prljavtina kalja odjeu i mjesto. S obzirom na injenicu da je pripisivanje Allahu druga izmiljanje i neistinit govor o Allahu, tekst upozorava da se uope ne govori neistinit govor: pa budite to dalje od kumira poganih i izbjegavajte to vie govor neistiniti r22!30J . Tekst j e strog kada j e u pitanju grijeh govorenja neistine jer ga on stavlja u istu ravan sa pripisivanjem Bogu druga ... Tako prenosi Imam-i Ahmed - svojim nizom prenosilaca - od Fatika Esedija da je rekao: Allahov poslanik (alejhi' selam) je klanjao sabah. Kad se udaljio, stao je i rekao: "Lano svjedoenje je ravno pripisivanju druga Uzvienom Allahu". Zatim je prouio ovaj ajet... Allah eli da ljudi ostave svaku vrstu irka, da napuste svaku vrstu lanog govora i da ostanu ustrajni u iskrenom i istinskom monoteizmu:

budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! r22/3V. Zatim kontekst slika teak prizor na kome prikazuje stanje onoga ije su noge skliznule sa horizonta monoteizma i pale u ponor politeizma, i evo ga, odlazi u nepovrat kao da nikad nije ni postojao: A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan - bie kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio (22/31). To je prizor obruavanja sa visine kao onaj koji je s neba pao r2213v i u jednom treptaju oka biva raskomadan: i koga su ptice razgrabile (22/3V ili ga vjetar odnio daleko od pogleda: ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio r2213v u bezdan!

108

Ono to se da primijetiti jeste brzina pokreta uz svu njegovu grubost i slijed njegovih koraka u vezniku fe - pa, kao i u prizoru po brzini iezavanja, na nain na koji to ini asni Kur'an u izrazu i slici. To je vjerna slika stanja onog ko dri nekoga Allahu ravnim, pa se stropota sa visokog obzorja vjerovanja u nitavilo i zaborav. Jer gubi vrst temelj na kome je bio siguran, temelj monoteizma. Gubi sigurno postolje o koje se oslanja pa ga razgrabe strasti kao to razgrabe ivotinje i raznesu ga sumnje kao to raznose vjetrovi. On se ne dri za najvru vezu i ne stoji na stabilnom temelju koji ga povezuje sa ovim svijetom, u kome ivi. Kontekst se sa potivanja Allah ovih svetinja, koje se moraju uvati i izbjegavati da se skrnave, vraa na potivanje Allahovih propisa - a to su hadski kurbani - za koje se smatra da trebaju biti debeli i skupi: Eto toliko! Pa ko potiva Allahove propise - znak je estita srca (22/32). Vama one slue do odreenog roka, a poslije, njihovo mjesto je kraj Drevnog hrama (22133). Kontekst povezuje izmeu kurbana koga hodoasnik kolje i estitosti srca, jer je estitost ili bogobojaznost cilj hadskih obreda i propisa. Ovi obredi i propisi nisu nita drugo do simboli koji izraavaju okretanje prema Gospodaru Hrama i pokornost prema Njemu. Oni vjerovatno u sebi nose stare uspomene iz doba Ibrahima (alejhi's-selam) i doba koje je slijedilo. To su uspomene pokornosti i obraanja, to su uspomene usmjerenja Allahu od nastanka ovog muslimanskog Ummeta. One, dova i namaz su jedno te isto. Ovu stoku koja se uzima za kurban i koja se kolje na kraju

ihramskog vremena dozvoljeno je da koristi njen vlasnik. Ako je potrebno, moe da je jae, ili ako mu je potrebno njeno mlijeko, moe da ga pije sve dok ne stigne na svoje mjesto - odnosno mjesto odreeno za klanje -, a to je drevni Hram. Zatim se tamo kolje i to meso on moe jesti i moe nahraniti ubogog siromaha. "Muslimani su u doba Poslanika (alejhi's-selam) pretjerivali u kurbanu, birali su da bude debeo i skup, ime su oglaavali svoje potivanje Allahovih propisa, a bili su motivirani i bogobojaznou. Prenosi

109

se da je Abdullah ibni Omer (Allah bio njime zadovoljan) rekao: Omer je dobio na poklon jednu rasnu devu za koju su mu davali tri stotine dinara. On je otiao Poslaniku (alejhi' s-selam) i rekao mu: "Boiji poslanie, dobio sam na poklon rasnu devu. Za nju mi daju tri stotine dinara. Hou li je prodati, pa za te novce kupiti vie deva?"6 Odgovorio je: "Ne, ba nju zakolji!" Rasna deva koja je Om eru (neka je Allah njime zadovoljan) dola na poklon i koja je procijenjena na tri stotine dinara, Omer (neka je Allah njime zadovoljan) nije htio da krtari njenom vrijednou ve je htio da je proda i da za nju kupi vie deva ili krava pa da ih zakolje. Medutim, Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) je elio da on zakolje u kurban upravo tu rasnu devu radi njene skupocjenosti i velike vrijednosti i da je ne zamjenjuje sa vie deva koje e vjerovatno dati vie mesa, ali koje su sa emotivne strane manje vrijedne. Emotivna vrijednost jeste to to se eli i to je znak estita srca f22!32J. Ovo je to znaenje koje je imao na umu Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) kad je rekao O meru (neka je Allah njime zadovoljan) : "Ba nju zakolji!", upravo nju, a ne neku drugu! Za ove kurbane Kur'an asni spominje da je to obred poznat razliitim narodima, islam ga samo usmjerava u pravilnom smjeru kad ga okree prema Allahu i nikome vie: Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje. Va Bog je

jedan Bog, zato se samo Njemu iskreno predajte! A radosnom vijeu obraduj poslune, (22/34) ija srca, kad se Allah pomene, strah obuzme, i one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese, i one koji namaz obavljaju i koji, od onoga to im Mi dajemo, udjeljuju f22!3SJ. Islam objedinjuje osjeaje i stremljenja i sve to usmjerava Allahu. Odatle on vodi rauna da usmjeri osjeanje i in, aktivnost i ibadet, pokret Budun je mnoina od bedenetun, a znai devu ili kravu koja se na haddu kolje kao kurban za osam osoba.

1 10

i obiaj, da ih usmjeri ka tom jednom smjeru, tako da sav ivot poprima aromu vjerovanja. N a osnovu ovog principa zabranio je rtve koje se kolju u neije drugo, a ne u Allahovo ime. Propisao je spominjanje Allahovog imena pri njihovom klanju, tako da spominjanje Allahovog imena ini istaknutim ciljem, pa kao da se kurban kolje upravo s ciljem spominjanja Allahovog imena. Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje (22/34) . Iza toga slijedi potvrda Boije jedin osti: Va Bog je jedan Bog (22/34) . i naredba da se samo Njemu preda: Zato se samo Njemu iskreno predajte (22/34) Nije to predavanje rezultat prisile i primoravanja ve je to . predavanje rezultat dobrovoljnosti i smirenja: A radosnom vijeu obraduj poslune, ija srca, kad se Allah pomene, strah obuzme, (22/34-35). Samo spominjanje Allahovog imena pokree strahopotovanje u njihovim savjestima i osjeanjima. I one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese (22/35J , tako da se oni ne suprotstavljaju Allahovom odreenju u vezi sa sobom. I one koji namaz obavljaju (22!35J oni iskreno Allaha oboavaju. I koji, od onoga to im Mi dajemo, udjeljuju r22!35J. Oni ne krtare onim to im je Allah dao i onim to je u njihovim rukama ... Ovako kontekst vee izmeu vjerovanja i obreda, jer oni proizlaze iz

vjerovanja i na njemu se temelje. Obredi su izraz ovog vjerovanja i njegov simbol. Vano je da oni oboje itav ivot i da se itava aktivnost u ivotu oboji tom bojom, tako da se objedine energija i pravac, pa da se ljudska dua ne razdire na razliite pravce.7 Kontekst nastavlja da potvruje ovo znaenje i da ga naglaava objanjavajui obrede hadda u koje spada i klanje kamila u kurban: A kamile smo vam uinili jednim od Allahovih obreda hadda, i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poreda ne; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potiniti da biste zahvalni bili (22136). Do Allaha nee doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali e Mu stii iskreno uinjena dobra djela vaa; tako vam ih je potinio da biste Allaha veliali zato to vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela ine! (22/37). V. poglavlje El-'Akidetu we7-hajatu u knjizi Es-$elamu'l-'alemijju we'l-islamu. Ul

Kamile se posebno spominju jer su one najvei kurbani, potvrujui da je Allah htio da od njih imaju i koristi, a ta korist sastoji se u tome da se jau i muzu dok su ive, a kad se zakolju, onda se poklanjaju i jedu. Meutim, nagrada koja im je bolja kod Allaha jeste da spominju Allahovo ime nad njima i da se s njima usmjere ka Njemu kad ih pripremaju za klanje postavljajui im noge u redove: zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poredane (22/36). Kamile se kolju stojei na tri noge sa zavezan om etvrtom nogom: a kad padnu na zemlju (22/36), smire se i umru na zemlji, onda njihovi vlasnici jedu njihovo meso da bi ga drugima uinili lijepim, a njime hrane i siromaha koji ne prosi i siromaha koji je izloen pronji. Zato ih je Allah potinio ljudima da bi Mu bili zahvalni zato to im je u njima odredio korist dok su ive, a i kad se rtvuju kao kurbani: tako smo vam ih potiniti da biste zahvalni bili (22/36) . . . Njima, iako se nareuje d a ih zakolju uime Allaha do Allaha nee doprijeti meso njihovo i krv njihova (22/37). Meso i krv ne dopiru do Uzvienog Allaha ve Njemu dopire estitost srca i iskreno uinjeno dobro djelo, a ne kao to su politeisti iz plemena Kurej prskali svoje kumire i svoje bogove krvlju rtava, na nain kako se to ini u grubo izvitoperenom mnogobotvu! Tako vam ih je potinio da biste Allaha veliali zato to vas je uputio (22/37; . . . Uputio vas je Svojoj jednoi, pravcu koji vodi k Njemu i da shvatite sutinu veze izmeu Gospodara i ljudi, kao i sutinu veze izmeu ina i pravca.

I obraduj one koji dobra djela ine r22!37J one ija su poimanja dobra, one ija su osjeanja dobra, one iji je ibadet dobar i one ija je veza sa Allahom u svim aktivnostima u ivotu dobra. Musliman tako ne kroi nijedan korak u svom ivotu i ne napravi nijedan pokret u toku dana i noi, a da u njemu ne gleda u Allaha, da u njemu njegovo srce nije obuzeto bogobojaznou i da u njemu ne udi za Njegovim licem i zadovoljstvom. Dakle, itav ivot je ibadet kojim se ostvaruje Allahova volja od stvaranja ljudi i pomou njega ivot je dobar na zemlji jer je povezan sa Nebom.

1 12

Ti obredi i ibadeti moraju imati zatitu koja e od njih odbijati one koji odvraaju od Allahova Puta, koja e ih sprjeavati od napada na slobodu vjere i slobodu bogosluenja, na svetost bogomolja i svetost obreda i koja e omoguiti vrijednim i pobonim vjernicima da ostvare program ivota koji je utemeljen na vjerovanju, koji je spojen sa Allahom i koji garantira ostvarenje dobra za ovjeanstvo na ovom i buduem svijetu. Zato je Allah dozvolio muslimanima poslije Hidre da se bore protiv idolopoklonika kako bi odbili od sebe i od svoje vjere nasilje nasilnika, nakon to je stvar dostigla vrhunac, da ostvare sebi i drugima slobodu vjerovanja i slobodu bogosluenja u okrilju Allahove vjere. Allah im obeava pomo i vlast pod uvjetom da ispune obaveze svoje vjere koje im je On objasnio u ajetima koji slijede: Allah doista titi vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika r22!3BJ. Doputa se odbrana onima koje drugi napadnu, zato to im se nasilje ini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - (22/39J onima koji su ni krivi ni duni iz zaviaja svoga prognani samo zato to su govorili: "Gospodar na je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porueni manastiri, i crkve, i havre, a i damije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah e sigurno pomoi one koji vjeru Njegovu pomau, - ta Allah je zaista moan i silan, (22/40J one koji e, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji e traiti da se ine dobra djela, a odvraati od nevaljalih a Allahu se na kraju sve vraa (22!41J. Snage zla i zablude rade na ovoj Zemlji. Borba je neprestana izmeu

dobra i zla, Upute i zablude. Sukob postoji izmeu snaga vjere i snaga nasilja od kada je Allah stvorio ovjeka. Zlo je neukrotivo, a neistina naoruana. Ona nasre bez ustruavanja i udara bez suzdravanja. Ona je u stanju da odvrati ljude od dobra ako se zlu okrenu i od istine ako im se srca za zlo otvore. Zato i vjerovanje, dobro i istina moraju imati snagu koja e ih tititi od nasrtanja, uvati od iskuenja i osigurati od bodlji i otrova. Allah nije htio da ostavi vjerovanje, dobro i istinu izolirane da se sami bore protiv snaga nasilja, zla i neistine, na osnovu snage vjere u duama, usaenosti istine u prirodama i dubine dobra u srcima. Materijalna snaga koju posjeduje neistina katkad uzdrma srce, dovodi due u iskuenje i

113

zavodi iskonske prirode. Strpljivost ima granicu, izdrljivost ima rok, a ljudska snaga ima doseg na kome se zavrava. Allah najbolje poznaje ljude i njihove due. Zato Allah nije htio da ostavi vjernike da padaju u iskuenje sve dok ne budu spremni za otpor, dok ne budu pripravni za odbranu i dok ne budu imali sredstva za borbu ... Tek tada im je dozvolio borbu da uzvrate na napad. Ali prije nego to im je dozvolio da se upuste u borbu On im je navijestio da e na Sebe preuzeti njihovu odbranu. Oni su, dakle, u Njegovoj zatiti: Allah doista uva vjernike r22/38J. On prezire njihove neprijatelje zbog njihovog nevjerovanja i njihove izdaje. Oni su zasigurno ponieni: Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika (22/38) O n j e presudio d a oni imaju pravo d a se brane i d a j e njihov stav ispravan sa moralnog aspekta, jer se njima nasilje ini, oni ne napadaju niti su obijesni: Doputa se odbrana onima koje drugi napadnu (22/39). Oni trebaju biti sigurni u Allahovu zatitu i Njegovu pomo: a Allah je, doista, kadar da ih pomogne r22!39J Oni imaju ono to opravdava njihovo voenje borbe, jer su oni delegirani za veliku humanu zadau koja nee donijeti dobro samo njima, ve cijelom vjernikom frontu. U toj borbi je garancija za slobodu vjerovanja i slobodu bogosluenja. Pored toga, njima je uinjena nepravda, oni su, ni krivi ni duni, iz svojih kua prognani: Onima koji su ni krivi ni duni iz zaviaja svoga prognani samo zato to su govorili: Gospodar na je Allah!" (22140) To je najiskrenija rije koja treba da se

 kae, to je najistinitija rije koja treba da se kae. Samo zbog ove rijei oni su prognani. To je apsolutno nasilje koje se ne zasniva na sumnji sa aspekta nasilnika. Ono je lieno svakog linog cilja sa aspekta onoga kome se ini nasilje. Samo je vjera uzrok zbog koga su prognani, a ne sukob radi ostvarenja nekog od prolaznih ovosvjetskih dobara, zbog koga se prepliu apetiti, sukobljavaju interesi i razlikuju pravci! Iza svega ovoga stoji univerzalno pravilo, a to je potreba vjere za zatitom i odbranom: A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porueni manastiri, i crkve, i havre, a i damije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime r22/40J.

114

Manastiri su mjesta bogosluenja, izolirana i namijenjena monasima, a crkve su za krane openito i one su ire od manastira, dok su havre mjesta za bogosluenje Jevreja. Damije su mjesta ibadeta muslimana. One su sve izloene ruenju - uprkos njihove svetosti i namjere da se u njima klanja Bogu -, i ne moe ih zatititi, u oima neistine, injenica to se u njima spominje Allahovo ime. Njih ne moe sauvati nita osim Allahovo suzbijanje ljudi jednih drugima, odnosno pokretanje zatitnika vjere protiv neprijatelja vjere koji kre njene svetosti i ine nasilje nad njenim sljedbenicima. Neistina je ohola i prkosna; ona ne odustaje i ne zastaje u injenju nasilja osim da joj se uzvrati istom snagom kojom prkosi i hodi okolo. Istini nije dovoljno to to je ona istina da bi agresija neistine na nju prestala. Ona mora imati silu koja e je tititi i uvati. To je univerzalno pravilo koje se ne mijenja sve dok je ovjek ovjekom! Nuno je zastati pred ovim tekstovima sa malo rijei ali dubokih znaenja, i pred tajnama koje se iza njih kriju u svijetu due i u svijetu ivota. Allah zapoinje dozvolu onima koje napadnu mnogoboci i kojima nasilje ine nevjernici da se bore i brane, rijeima da Allah titi vjernike i da On mrzi one koji ih napadaju, nevjernike i izdajnike: Allah doista titi vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika (22!3BJ. Allah je, dakle, garantirao vjernicima da e ih On (Uzvieni) uvati. A koga Allah uva, taj je sigurno zatien od svog neprijatelja, taj je sigurno pobjednik nad svojim neprijateljem ... Pa zato im onda doputa da se brane i bore? Zato im, dakle, propisuje borbu? Zato se, dakle, bore, pa bivaju

ubijani i ranjavani, izlaui se naporu, potekoama, rtvi i bolovima ... A ishod je poznat. Allah je kadar da im ostvari taj ishod bez napora i potekoe, bez rtve i bola, bez ubijanja i borbe? Odgovor je da je Allahova mudrost u ovome iznad svega i da Allah ima potpun dokaz ... Ono to mi ljudi dokuujemo od te mudrosti i to je vidljivo naim umovima i naim spoznajama, naim iskustvima i naim saznanjima jeste to da Uzvieni Allah nije htio da nosioci i zatitnici Njegove misije budu lijeni dembeli koji sjede oputeni, a da im, zatim, doe Njegova pomo lahko, bez ikakvog napora, zapravo samo zato to obavljaju namaz, ue Kur' an, obraaju se dovom Allahu, kad god ih snae kakva nevolja ili kada budu napadnuti!

115

Jeste, oni moraju obavljati namaz, uiti Kur'an i obraati se dovom Allahu u dobru i zlu, ali ih samo ovaj ibadet ne kvalificira za vrenje Allahove misije i Njegovu zatitu. To je samo opskrba kojom se opskrbljuju za borbu, to je samo zaliha koju ostavljaju za bitku i to je samo oruje u koje se pouzdavaju u sueljavanju sa neistinom istim onim orujem kojim se ona slui, dodajui tome vjerniko oruje bogobojaznosti, vjerovanja i veze sa Allahom. Uzvieni Allah je htio da Njegova zatita onih koji vjeruju bude ostvarena posredstvom njih samih kako bi se postigla njihova zrelost za vrijeme borbe. Struktura ljudskog bia je takva da ono ne mobilizira sve snage nagomilane u sebi kao to ih mobilizira kad se suoava sa opasnou, kad ustaje i brani se, kad sakuplja svu svoju snagu da se odupre sili koja navaljuje ... Tada se budi i mobilizira svaka elija sa svim potencijalima pohranjenim u njoj da odigra svoju ulogu, da se solidarizira sa drugim elijama u zajednikim operacijama, da da najvie to moe, da uloi posljednje to ima u sebi i da stigne do savrenstva koje joj je dosueno i za ono za ta je ona pripravljena u pogledu tog savrenstva. Ummet koji je utemeljen na Allahovoj misiji treba da probudi sve svoje elije, da mobilizira sve svoje snage, da angaira sve svoje potencijale i da prikupi svu svoju snagu kako bi izrastao, kako bi sazreo i kako bi se spremio za noenje velikog emaneta i njegovo izvravanje. Brza pobjeda koja ne iziskuje napor, a do koje dou lahko i jednostavno oni koji sjede oputeni, onemoguava te snage da izau na vidjelo, jer ih ona ne motivira i ne priziva ... Pored toga, brza, lahka i jednostavna pobjeda lahko se izgubi i

upropasti. Prvo, zato to je jeftino plaena i to u nju nisu uloene dragocjene rtve. Drugo, zato to oni koji su je ostvarili nisu osposobili svoje snage da je poslije sauvaju jer nisu bili mobilizirali ni sakupili sve svoje sile ni da je zarade. Stoga ona ne motivira i ne mobilizira ni da se brani. Moralni odgoj i praktino iskustvo je to to proizlazi iz pobjede i poraza, napada i bijega, snage i slabosti i napretka i nazatka. Kao i iz osjeanja koja to prate, poput nade i bola, radosti i tuge, bezbrinosti i uznemirenosti, osjeaja slabosti i oseaja snage. Uz to ide koncentracija i nestajanje u vjeri i zajednici, kao i koordinacija izmeu pravca i toka bitke, ali i prije i poslije nje, te otkrivanje slabih i jakih taaka i planiranje poslova

1 16

u svim sluajevima ... Sve je to nuno za Ummet koji nosi Allahov Poziv i brine se o njemu i o ljudima. Radi svega ovoga, a i radi drugoga to Allah zna, Allah je uinio da Njegova zatita onih koji vjeruju bude ostvarena posredstvom njih samih, a nije je uinio sluajno naenom stvari koja je pala s neba bez truda. B Pomo katkad uspori onima kojima se nepravda ini i onima koji su, ni krivi ni duni, protjerani iz svojih domova samo zato to govore: Gospodar na je Allah! - pa ovo usporavanje bude radi neke mudrosti koju . Allah hoe. Ponekad pomo uspori jer struktura vjernikog Ummeta nije jo dobro sazrela, nije jo doivjela svoju punou, nije jo mobilizarala sve svoje snage i nije motivirala svaku eliju kako bi se znale njene maksimalne snage i potencijali na koje se moe raunati. Pa kada bi tada ostvario pobjedu, brzo bi je izgubio, jer je nije u stanju braniti dugo! Nekad, opet, pomo uspori sve dotle dok vjerniki Ummet ne uloi maksimalnu snagu i posljednje rezerve tako da ne ostavi nita drago ni skupo a da to ne uloi lahko i ne dri jeftino na Allahovom Putu. Ali, nekad, pomo moe usporiti sve dotle dok vjerniki Ummet ne isproba svoje krajnje snage i ne shvati da same ove snage, bez oslonca na Allaha, nisu dovoljne da garantiraju pobjedu. Pobjeda dolazi od Allaha kad se uloi posljednje to je u ljudskoj moi, zatim se stvar, poslije toga, prepusti Allahu.

Pomo katkad uspori i radi toga da vjerniki Ummet pojaa svoju vezu sa Allahom, dok pati, trpi bol i ulae, ne nalazei oslonca do u Allahu, niti cilja prema kome e se usmjeriti u nevolji osim Njega Jedinoga. Ova veza jeste prva garancija da e Ummet ustrajati na pravoj stazi poslije Islam, uprkos ovome, ne dri da je borba sama po sebi cilj, niti je doputa, osim radi ' koji je vei od primirja i pomirenja ... Mir je cilj islama, kao to potvruju mnogi drugi aje . . u Kur'anu. Ali mir u kome nee biti agresije, nasilja, tiranije ni neprijateljstva. Medutim, kad doe do nasilja i napada na bilo koji postulat humanistikih vrijednosti, kao to su sloboda vjerovanja, sloboda bogosluenja, pravda u vlasti, pravda u sudstvu, pravda u raspodjeli dobitka i gubitka, prava i obaveza, poteno individualno i grupno ponaanje prema Allahovim granicama ... kad doe do napada na bilo koji od ovih postulata u bilo kojoj formi, svejedno doao on od pojedinca protiv pojedinca, od pojedinca protiv grupe, od grupe protiv pojedinca ili grupe, od drave protiv drave, islam se ne zadovoljava sa mirom koji je uspostavljen na ovom neprijateljstvu i napadu. Mir u islamu nije primirje i pomirenje, ve ostvarenje dobra i pravde na stazi koju je Allah zacrtao ljudima ... Vie v. Kitabu's-selami'l 'alemijji we'l-islam.

117

pobjede kad Allah za nju da odobrenje, tako da nee initi nasilje niti odstupati od istine, pravde i dobra kojim ga je Allah pomogao. Pokatkad, opet, pomo uspori jer se vjerniki Ummet jo nije u svojoj borbi, davanju i rtvovanju iskljuivo predao Allahu. On se bori da ostvari neku dobit, ili se bori zbog same revnosti ili se bori iz hrabrosti pred svojim neprijateljem. A Allah hoe da borba bude samo radi Njega i na Njegovom Putu, liena drugih osjeanja koja se mijeaju. Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) je, upitan za ovjeka koji se bori iz revnosti, za ovjeka koji se bori iz hrabrosti i ovjeka koji se bori da se vidi, upitan koji je od njih na Allahovom Putu, pa je odgovorio: "Onaj ko se bori da Allahova Rije bude gornja, on je na Allahovom Putu."9 A katkad, pomo opet uspori zato to u zlu protiv koga se bori vjerniki Ummet ima neto od ostataka dobra, pa Allah hoe da to zlo lii tog dobra kako bi ono ostalo samo, kako bi samo bilo upropatena i kako s njim ne bi ostao ni jedan atom dobra da patne u vodu! Ponekad pomo uspori jer se lanost neistine protiv koje se bori vjerniki U mm et nije potpuno otkrila ljudima. Da je tada vjernici savladaju, ona bi moda nala pomagae meu zavedenima koji se jo nisu uvjerili u njenu pogrenost i nunost njenog nestanka, tako da joj ostaju korijeni u duama nevinih kojima se jo nije otkrila istina. Zato je Allah htio da neistina ostane sve dotle dok se ne razgoliti pred ljudima, pa kad ode i nestane, da ode bez aljenja od strane ovog ostatka ljudi kojima nije bila dovoljno otkrivena! esto, opet, pomo uspori jer sredina jo nije spremna da doeka

istinu, dobro i pravdu koju predstavlja vjerniki Ummet. Da tada pobijedi, naila bi na odbijanje od sredine i ne bi se mogla u njoj uvrstiti, tako da bi sukob ostao da traje sve dok due okolo ne postanu pripravne da doekaju pobjedniku istinu i da je zadre! Radi svega ovoga, a i radi drugoga to Allah zna, pomo pokatkad uspori tako da se rtve umnogostrue, a bolovi pojaaju, uz Allahovu zatitu onih koji vjeruju i uz ostvarenje pomoi njima na kraju! Pomo ima svoju cijenu i terete kad je Allah dopustio nakon ispunjenja njenih uvjeta i plaene cijene, nakon priprema atmosfere za njen doek i odravanje: Prenose Buhari i Muslim.

118

A Allah e sigurno pomoi one koji vjeru Njegovu pomau, - ta Allah je zaista moan i silan, one koji e, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji e traiti da se ine dobra djela, a odvraati od nevaljalih - a Allahu se na kraju sve vraa (22/40-41). Sigurno Allahovo obeanje koje se ostvaruje i koje ne izostaje jeste ono da e On pomoi one koji Njega pomau . .. Pa ko su ovi koji pomau Allaha pa zasluuju Allahovu pomo, pomo Monog i Silnog koji nee napustiti onoga koji Njega uzme za prijatelja? To su ovi: One koji e, ako im damo vlast na Zemlji (22/4V, osiguramo im pobjedu i uvrstimo ih, oni e namaz obavljati (22!41), oboavati Allaha i uvrstiti svoju vezu s Njim, okrenuti se Njemu pokorno, ponizno i predano ... I milostinju udjeljivati (22/41).. . Oni potuju i izvravaju pravo imetka, pobjeuju krtost due, iste se od pohlepe, savlauju zavoenje ejtana, podmiruju potrebe zajednice, osiguravaju sebe i potrebne u njoj, ostvaruju joj svojstvo ivog organizma, kao to je rekao Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) : "Primjer vjernika u meusobnoj ljubavi, milosti i naklonosti je kao primjer tijela koje, kad oboli jedan njegov dio, pate i ostali dijelovi tijela od nesanice i groznice" ... I koji e traiti da se ine dobra djela r22!4V Oni pozivaju da se ine dobra i estita djela, motivirajui ljude na . to ... A odvraati od nevaljalih (22141)... Oni se bore protiv zla i poroka, ostvarujui ovim i tim epitet muslimanskog Ummeta koji ne ostaje na nevaljalim djelima, a kadar je da ga promijeni, niti se odrie dobrog djela, a u stanju je da ga ostvari ...

Ovo su oni koji pomau Allaha, zapravo pomau Njegovu stazu kojom On eli da ljudi idu u ivotu. Oni su ponosni jedino na Allaha, ni na koga vie mimo Njega. Ovo su oni kojima Allah obeava pomo sigurno i uvjerljivo. To je pomo koja je utemeljena na uvjetima i zahljevima. Ona je uvjetovana obavezama i teretima ... Odluka poslije toga pripada Allahu. On njome raspolae kako hoe, mijenjajui poraz u pobjedu, a pobjedu u poraz, kada se poremete mjerila ili se zanemare obaveze. A Allahu se na kraju sve vraa r22/4V. To je pomo koja vodi ostvarenju Boanskog programa u ivotu. Vodi pobjedi istine, pravde i slobode koja je usmjerena dobru i estitosti. U njoj se gleda u ovaj cilj u ijoj sjeni nestaju osobe, linosti, elje i strasti ...

119

To je pomo koja ima svoje uvjete, svoju cijenu i svoje zahtjeve. Ona se ne daje nikome nasumice ili pristrasno. Ona nikoga ne ostavi da ne ostvari svoj cilj i svoju potrebu. . .,... '

, .... .... ' .,.. .,., , , . ;;. "",.., -:. , ) --r--:r.l rJ ;.:j j _,; 'r; r.,l; ..:..! ; ;ic. tj )) .;..; } ' ' "' ' .... ' "" J .... , t ...,. .... ) .... .... . ' (.-,;...\;.l ( u:)_. ..:..;lA } (:,;J t; ' '-'Mr '

">.; l>. lj ) _. -_, ;t r.n --j \ll:.C) (e) :r ;;\G ) .::, --0u":G """ , , "". t# ." .. "' ..,. , .... ) .... ' . ....... ) , .... , ... -:i ,..; .",

r'-1 0 _,C::.; V J '1 l J l_,./; l ,!:;.A ;[".a.t j ,:i..\ !j -' " ' .. , .... . '- ... .... . .... - " -;; ".. .... "" ,.. . _... } ,_. ' ,.. .... } . .... )} ..... .... ui l..a. '}l ' ui 'j ; ! \e 0 J- l l _, l ) 0 .,l._.A ... _,u _. , ' {. ,# :; "' }

JJ., .., ' ,# ) ,.. ". ... . , ..... .... .... .. 01 j , ...\'-) }.WI "' w ,,)J , yi ...\,.J\.! ;_,l,.;-! J " _;J...\.:JI J l l _,l:tJI .... , ,.. ..... ... " .,.. ." .-,, "' o

 < ,. " ' ' .,.. .",..,... .;1_ .",. (:J U.; --J 4.1 .,.. , 'lAl 4.[:} 0A l' , G _, ..\..i ll .>..:.c:. ,. , .... , .... .... . ., , .... ) . "". ' ' . .J l t j \,;i;.

' l( u\ 1;-' 1_;:Tf -;,;; "..J; iuG) l t ifl.ll i : j; >> _. _. 'y\;..i 2.\j_,i ZJ: Cd. T 1: f\3 '(_7\ 0j)J ;:: r . .. r.;::.JI

..J ) ({ A o ... A to to te oni smatraju lanim, - pa i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lanim, (22/42J i narod Ibrahimov i narod Lutov, (22/43) i stanovnici Medjena; a lanim je smatran i Musa, i ja sam nevjernicima vremena davao, zatim sam ih kanjavao, i kakva je samo bila kazna Moja! (22/44). I koliko smo naselja unitili, iji su itelji greni bili, i ona su opustjela, samo su ruevine ostale! I koliko bunareva ima zaputenih i koliko visokih palata ima praznih! (22/45). Zato oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono to treba da shvate i da ui njihove uju ono to treba da uju, ali, oi nisu slijepe, ve srca u grudima r22/46J. Oni od tebe trae da ih kazna to prije stigne, i Allah e ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vaem raunanju (22/47J. I koliko je bilo naselja iji su itelji bili nepravedni, kojima sam ja kaznu odlagao, da bi ih najzad, kaznio! A Meni se sve vraa (22/4BJ.

Reci : "O ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: r22/49J one koji budu vjerovali i dobra djela inili eka oprotaj i opskrba plemenita; (22/50J a oni koji se budu trudili da dokaze Nae poreknu, uvjereni da e Nam umai, bie stanovnici u dehennemu (22/51). Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da ejtan nije, kad bi on to kazivao, u kazivanje njegovo neto ubacio; Allah bi ono to bi ejtan ubacio uklonio, a zatim bi rijei Svoje uvrstio - Allah sve zna i mudar je - (22/52)

121

da bi ono to je ejtan ubacio uinio iskuenjem za one ija su srca bolesna i za one ija su svirepa - a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi - (22/53) i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur'an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah e vjernike, doista, na pravi put izvesti (22/54). A nevjernici nee prestati da u nj sumnjaju, sve dok im iznenada smrt ne doe ili dok ne osjete patnju na onom svijetu (22/55). Tog dana vlast e samo Allah imati, On e im suditi: vjernici i oni koji su dobra djela inili bie u dennetskim baama uivanja, (22/56) a nevjernici i oni koji su ajete Nae poricali, oni e u patnji sramnoj boraviti (22/57). Raniji tekst je zavren kod dozvole borbe u cilju zatite vjere i obreda. Allah je obeao pomo onima koji su izloeni trokovima vjere i koji se trude da realiziraju Allahov program u ivotu zajednice. I kada je zavrio sa ovim, poeo je smirivati Poslanika (alejhi' sselam) da e ga Allahova mona Ruka pomoi, a njegove neprijatelje ostaviti na cjedilu, kao to je i ranije pomagala njegovu brau, poslanike (alejhimu' s-selam) , a kanjavala one koji su ih u la nagonili tokom vremena i generacija. N akon toga tekst skree panju poli teistima da razmisle o propasti koja je zadesila narode prije njih, iako imaju srca za razmiljanje. Oi nisu slijepe, nego su slijepa srca u grudima. Zatim smiruje Poslanika (alejhi' s-selam) rijeima da Allah titi Svoje poslanike od obmane ejtana kao to ih titi i od obmana i zavjera onih koji u la ugane, batali pokuaje ejtana i Svoje ajete ini jasnim i otkriva ih

neporonim srcima. Meutim, srca koja su porona i bolesna, ona su i dalje podozriva i ona e sigurno skonati u zlu. Tekst u cijelosti objanjava tragove Allahove moi koja intervenira i uijee na hod poziva, nakon to oni koji pozivaju u vjeru obave svoj zadatak i izvre obaveze o kojima je bilo rijei u prolom tekstu.

122

A to to te oni smatraju lanim, - pa i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lanim, (22/42J i narod Ibrahimov i narod Lutov, r22!43J i stanovnici Medjena; a lanim je smatran i Musa, i ja sam nevjernicima vremena davao, zatim sam ih kanjavao, i kakva je samo bila kazna Moja! r22/44J. To je stalan zakon u svim Objavama, prije ove Posljednje Objave da poslanici dou sa dokazima, a onda to negiraju oni koji negiraju. Poslanik (alejhi' s-selam) nije izuzetak i njega su arapski poli teisti negirali. Ishod je bio poznat, a zakon stalan: Pa i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lanim, i narod Ibnihimov i narod Lutov (22/42-43). Musa je izdvojen u posebnom pasusu: a lanim je smatran i Musa r22/44J, jer on nije negiran od strane svoga naroda, kao to je bio sluaj sa ovim narodima koji su u la ugoniti svoje poslanike, nego od strane faraona i njegovih glaveina. To je jedno, a drugo su dokazi sa kojima je doao Musa; njihov broj i obimnost dogaaja koji su sve ovo pratili bili su potpuno jasni. U svim tim situacijama Allah je odlagao kaznu nevjernicima - kao to je odlagao i Kurejijama - a onda ih je kaznio estokom kaznom. Ovdje je i jedno jezovito i zauujue pitanje: I kakva je samo bila kazna Moja ? (22/44). Nekir je estoka kazna koju prati transformacija, a odgovor je poznat. To je strana kazna. Kazna potopa, propadanja, ruenja, propasti, zemljotresa, oluje i potresa ... Poslije ovog brzog izlaganja propasti tih naroda, sada se tome vraa i uopeno iznosi njihovu propast. I koliko smo naselja unitili, iji su itelji greni bili, i ona su opustjela,

samo su ruevine ostale! I koliko bunareva ima zaputenih i koliko visokih palata ima praznih! (22145). Mnogo je tih unitenih, grijenih naselja. Tekst njihovu propast izlae u posebnoj, dirljivoj sceni: I ona su opustjela, samo su ruevine ostale! (22/45). Uruun je krov koji se naslanja na zidove zgrade, a kada se to srui, onda se rui i cijela zgrada. Prizor je tuan, alostan i dirljiv, priziva razmiljanju u svom opustoenom obliku, svom pustinjskom obliku. Porueni dijelovi oko kue jo tunije djeluju i jo vie utjeu na osjeaje, uspomene, pouku i pokornost Pored ovih opustjelih naselja i ruevina tu su i zaputeni bunari koji podsjeaju na vodu, na one koji su dolazili da je grabe i na guvu oko vode,

123

a sve je to sada naputeno, prazno i pusto. Tu su pored njih i visoke palate koje su takoer puste i nenaseljene. Njima se kreu razne sablasti i prikaze, uspomene i vizije. Tekst iznosi ove scene, zatim u negodovanju pita o utjecaju toga na due nevjernika, politeista: Zato oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono to treba da shvate i da ui njihove uju ono to treba da uju, ali, oi nisu slijepe, ve srca u grudima (22/46). Propast onih koji su tu bili i ivjeli je pred njima, njihovi likovi inspiriu, upuuju: zato oni po svijetu ne putuju ? (22/46) da ga vide, da pouku prime, da uju sve pouke koje se u njemu nalaze pa da srca njihova shvate ono to treba da shvate (22/46J da shvate da iza ovih tragova postoje zakoni koji se ne mijenjaju i da ui njihove uju ono to treba da uju (22/46) - da uju razgovor ivih o tim visokim palatama, koje su sruene, bunarevima koji su zasuti, naseljima koja su untena. Zar oni nemaju srca? Oni vide ali ne shvaaju, uju, ali ne razumiju, ali oi nisu slijepe, ve srca u grudima (22/46) i skree panju u odreivanju mjesta srca u grudima (22/46), kao dodatak pojaanju, kao dodatak potvrdi sljepoe tih srca. Ako bi ova srca shvaala, ona bi pobudila sjeanja, shvatila pouku i prihvatila iman bojei se kazne koja je vidljiva u propasti naroda koji su bili i nestali. A toga ima mnogo u njihovom okruenju. Medutim, umjesto razmiljanja o tim propastima, umjesto

pribjegavanja vjeri i izbjegavanja kazne, oni kaznu pouruju, a nju je Allah odloio do odredenog roka, samo Njemu znanog: Oni od tebe trae da ih kazna to prije stigne, i Allah e ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vaem raunanju (22!47J. To je osobenost svih nevjernika u svakom vremenu. Vide propast onih koji nisu vjerovali, itaju o njima, znaju njihove sudbine, a onda slijede njihov put zanemarujui kraj toga puta! Kada ih neko podsjeti na ono to se desilo onima prije njih, oni dre nemoguim da ih pogodi to je ove pogodilo, a onda ih zavede sotona i lahkoumnost kada im Allah odgodi kaznu radi provjere, oni ismijavaju one koji ih strae tom sudbinom, a onda, iz podsmijeha, pouruju ono ime im se prijeti. Allah e ispuniti

124

prijetnju Svoju (22/47). Ta prijetnja e doi u svoje vrijeme koje im je Allah odredio sukladno sa Svojom mudrou. Pourivanje ljudi nee Allaha pouriti da obesnai mudrost odgaanja. Proraun vremena kod Allaha nije isti proraun kod ljudi: A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vaem raunanju r22/47J. Allah je odgodio kaznu mnogim unitenim naseljima. Ova odgoda nije spasila ta naselja od njihove neizbjene sudbine i neprestanog djelovanja zakona u unitavanju nevjernika: I koliko je bilo naselja iji su itelji bili nepravedni, kojima sam fa kaznu odlagao, da bi ih najzad, kaznio! A Meni se sve vraa r22!4BJ. Pa ta je onda tim politeistima koji pouruju kaznu i ismijavaju prijetnju zbog toga to im je Allah odgodio kaznu jedno vrijeme do odreenog roka? Kod ove mjere u izlaganju propasti minulih naroda i objanjenja Allahovo g zakona o nevjernicima, kontekst se obraa Poslaniku (alejhi' sselam) da opomene ljude i da im objasni ono to ih na kraju oekuje: Reci : "O ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: (22!49) one koji budu vjerovali i dobra djela inili eka oprotaj i opskrba plemenita; (22/50J a oni koji se budu trudili da dokaze Nae poreknu, uvjereni da e Nam umai, bie stanovnici u dehennemu r22!5V. Kontekst ovdje, na ovom mjestu, ukazuje na zadatak Poslanika, a on se svodi na opomenu: ja sam tu da vas javno opomenem (22!49), s obzirom na to to utjerivanje u la, ismijavanje i pourivanje kazne trai isticanje opomene. Nakon ovog kontekst nastavlja sa detaljnim objanjavanjem

sudbine. Oni koji su vjerovali i slijedili svoje vjerovanje sa njegovim plodovima koji ukazuju na njegovo uvjerenje i dobra djela inili (22!50), njihova nagrada je oprotaj (22!50) grijeha koje su ranije poinili i opskrba plemenita (22!50) bez optube i bez sramote.

125

to se tie onih koji su sav svoj trud uloili da sprijee Allahove ajete da dospiju u srca ljudi i da se tako u njima realiziraju - a Allahovi ajeti su Njegovi dokazi Istine, Njegov eriat, vjerozakon za sva stvorenja - oni e posjedovati Dehennem, a to je njegovo posjedovanje, naspram opskrbe plemenite. Allah uva svoju Objavu od onih koji je negiraJu, onih koji je sprjeavaju, onih koji je usporavaju. Allah Svoju Objavu titi i od obmana ejtana i njegovog pokuaja da prodre u Objavu kroz elje poslanika koje potiu iz njihove ljudske prirode. Oni su zatieni od ejtana. Meutim, i oni su ljudi, njihove elje su vezane za to bre irenje Objave, za njen to bri uspjeh, za uklanjanjanje svih prepreka na njenom putu. ejtan pokuava da ue kroz ove njihove elje i da poziv u vjeru udalji od njegovih osnova, temelja i mjerila. Allah bi to ejtanovo obmanjivanje uklonio, a poziv u vjeru zatitio, poslanicima objasnio njene osnove i mjerila, a Svoje rijei uvrstio. Allah bi uklonio sve sumnje u vrijednosti poziva i njegove metode: Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da ejtan nije, kad bi on to kazivao, u kazivanje njegovo neto ubacio; Allah bi ono to bi ejtan ubacio uklonio, a zatim bi rijei Svoje uvrstio - Allah sve zna i mudar je - (22/52)

da bi ono to je ejtan ubacio uinio iskuenjem za one ija su srca bolesna i za one ija su svirepa - a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi - (22/53) i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur'an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah e vjernike, doista, na pravi put izvesti (22/54). O povodima objave ovih ajeta postoji vie predaja koje navode mnogi mufessiri. Ibni Kesir u svome komentaru Kur'ana kae: "Svi ovi hadisi su nepotpuno tradirani, hadis iji niz prenosilaca dopire samo do druge generacije Muhammeda, odnosno, to su mursel hadisi koji, koliko vidim, nisu autentini. Allah najbolje zna!"

126

Predaja Ibni Ebi Hatema je jedna od najopirnijih. On kae: Prenio nam je Musa ibni Ebi Musa el-Kufi, prenio nam je Muhammed ibni Ishak e-ejbi,prenio nam je Muhammed ibni Fulejh od Musaa ibni Ukbea, a on od Ibni Sihaba da je rekao: "Kada je objavljena sura En-Nedm, politeisti su rekli: "Ako bi ovaj ovjek spomenuo naa boanstva sa dobrim, mi bismo i njega i njegove ashabe priznali. Meutim, on Jevreje i krane koji su se razili sa njegovom vjerom ne spominje kao to spominje, vrijea i klevee naa boanstva." - Boijeg Poslanika je jako rastuilo to to su poli teisti pojaali svoju klevetu protiv njega i njegovih ashaba. Otuda je on jako elio da ih uputi. Kada je Allah objavio suru En-Nedm i rekao: ta kaete o Latu, Uzzau i Menatu, treoj, najmanje cijenjenoj? - Zar su za vas sinovi, a za Njega keri?! (53/19-21), politeistima se priinilo, zahvaljujui ejtanu, da je Poslanik poslije ovih ajeta prouio "te velike gospodare, njihovo posredovanje daje nade", pa su rekli da se Muhammed vratio svojoj prvoj vjeri, vjeri svoga naroda. Kada je Poslanik stigao do kraja sure, uinio je seddu, a sa njim su seddu uinili svi koji su tu prisutni bili - i muslimani i poli teisti -, a Veli d ibni Mugire, s obzirom da je bio star, rukom je uzeo neto zemlje i tako i on seddu uinio. Obje strane su bile iznenaene, muslimani zbog toga to su politeisti s njima seddu uinili iako nisu vjerovali u ono u to oni vjeruju. Istina, muslimani nisu uli ono to je ejtan ubacio u ui politeista, zbog toga to ih je ejtan uvjerio da je to to je ubacio Poslanik prouio, pa su i oni, veliajui svoja boanstva, seddu uinili. Te rijei su se proule u narodu, a ejtan ih je oitovao, pa su stigle i u Abesiniju meu muslimanske muhadire, Osmana ibni Mez'una i njegove drugove koji su priati da je cijela Mekka prihvatila

islam i da su svi njeni itelji zajedno sa Poslanikom obavili namaz. Takoer je do njih stigla i vijest da je Veli d ibni Mugire seddu uinio na zemlji koja se nalazila u njegovoj ruci. Pria je kruila i da su muslimani sigurni u Mekki, pa su se muhadiri u Abesiniji uurbano pripremali za povratak. Allah je uklonio ono to je ejtan ubacio. Svoje rijei je uvrstio, a Poslanika spasio od klevete i potvore: Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da ejtan nije, kad bi on to kazivao, u kazivanje njegovo neto ubacio; Allah bi ono to bi ejtan ubacio uklonio, a zatim bi rijei Svoje uvrstio - Allah sve zna i mudar je - da bi ono to je ejtan ubacio uinio iskuenjem za one ija su srca bolesna i za one ija su svirepa - a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi - (22!52-53J. Poto je Allah objasnio Svoju presudu i Poslanika sauvao od gukanja ejtana, politeisti su se sa svojom zabludom i svojim neprijateljstvom jo vie okrenuli protiv muslimana. lbni Kesir dalje kae da je Begavi u svome komentaru Kur'ana donio cjelokupnu predaju od lbni Abbasa, Muhammeda ibni Kaba Kurezija i

127

drugih, slino ovoj predaji, a onda se na ovom mjestu ovdje upitao: Kako je mogue da se ovo desi kad znamo da je nepogreivost zagarantirana Poslaniku od strane Allaha, zatim prenosi odgovore nekih, a meu njima i onaj najblai koji kae da je te rijei ejtan ubacio u ui politeista, a njima se uinilo da ih je Poslanik izgovorio. To nije tako. To je ejtanovo, a ne Poslanikovo djelo. Buhari prenosi od Ibni Abbasa da je rekao: u kazivanje njegovo (22/52). Kada bi govorio, ejtan bi u njegov govor neto ubacio, Allah bi to to bi ejtan ubacio uklonio, zatim bi rijei Svoje uvrstio (22/52). Mudahid kae kad bi on to kazivao (22/52), odnosno kad bi rekao, jer se za njegovo kazivanje kae njegovo itanje, uenje. Begavi kae: Veina mufessira govori da znaenje Njegovih rijei kazivanje treba uzeti u znaenju itanja, uenja Boije Knjige; ejtan bi u kazivanje njegovo neto ubacio (22/52), odnosno u itanje, uenje njegovo. lbni Derir rije kazivanje tumai kao itanje i kae da je ovo znaenje najblie tumaenju ove rijei. Ovo je rezime svih predaja o ovome dogaaju koji je poznat kao dogaaj Garanik. On je u odnosu na lanac prenosilaca hadisa u osnovi slab. Niko ga od autoriteta hadisa nije zabiljeio, niti ga je prenio tanim, kontinuiranim lancem prenosilaca. Ehu Bekr Bezzar kae: "Mi ne znamo da se ovaj hadis prenosi od Poslanika kontinuiranim lancem prenosilaca koji je dozvoljeno spomenuti. On je, s obzirom na predmet rasprave, u sukobu sa jednim od osnovnih temelja vjere, sa nepogrjeivou vjerovjesnika kome je ejtan skovao spletku u dostavi Objave." Orijentalisti i oni koji napadaju islam podstakli su ovaj dogaaj,

razglasili ga i oko njega ispleli prie i uda. Sve ovo, meutim, nije dokaz za diskusiju, a ne moe biti ni predmet diskusije. U samom tekstu postoji neto to ovo udaljava da bude povodom objave ajeta i to ukazuje da je to bio osobni dogaaj koji se desio Poslaniku. Tekst ukazuje da je ovo ope pravilo kod svih Objava i svih poslanika: Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da ejtan nije, kad bi on to kazivao, u kazivanje njegovo neto ubacio; Allah bi ono to bi ejtan ubacio uklonio, a zatim bi rijei Svoje uvrstio (22/52). Ovdje se radi o opoj stvari koja se oslanja na osobenosti zajednike prirode meu svim poslanicima kao ljudima, to nije u suprotnosti sa odredbom o njihovoj nepogrjeivosti.

128

Ovo pokuavamo objasniti sa Allahovom pomoi. Allah najbolje zna svoje elje. Mi samo pokuavamo objasniti Njegov govor sukladno naem ljudskom shvaanju. Svakom poslaniku koji je zaduen da Objavu dostavi ljudima najdrae je da vidi sve ljude unutar ove Objave i da shvate dobro koje im donose od Allaha pa da ga u tome slijede. Meutim, prepreke na putu irenja vjere su mnogobrojne, a poslanici ljudi ogranienog roka. Oni ovo osjeaju i znaju i ele da privuku ljude to je mogue prije svome Pozivu, ele, npr. da sklope ugovor sa ljudima o onome na to se ponose, da to napuste, kao to su: razni obiaji, tradicije, naslijea itd., da to zaborave jedno izvjesno vrijeme kako bi se okrenuli Uputi i kada se upute, onda ih je mogue od tog naslijea i odvratiti. ele npr. da se sloe s njima u nekim njihovim manjim eljama, nadajui se da e ih tako pridobiti svome pozivu, ostavljajui za kasnije njihovo odgajanje u duhu nove vjere koja e protjerati njihove naslijeene elje. ele ... ele nmogo toga slinog, ljudskog, vezanog za irenje vjere i njene pobjede. Meutim, Allah eli da se sve to odvija na svojim punim osnovama, sukladno preciznim mjerilima, a onda, ko hoe - neka vjeruje, a ko hoe - neka ne vjeruje. Stvarna dobit za poziv u vjeru prema Allahovoj punoj odredbi nije pomuena ljudskom slabou i ljudskim nagaanjima. Neka se sve to odvija na tim osnovama, sukladno tim mjerilima, pa makar bilo i ljudskih gubitaka na poetku puta. Odluna i precizna ustrajnost na osnovama misije i njenim mjerilima garantira pridobijanje ovih ljudi ili boljih od njih na kraju ovog puta, a ostaju vrednote poziva ispravne i zdrave, bez nekih devijacija.

Sejtan u tim ljudskim htijenjima i eljama i u postupcima i rijeima koje iz toga proizlaze vidi priliku da poziv u vjeru obmane i da ga udalji od njegovih osnova i da ubaci sunmje u ljudske due koje se odnose na Poziv. Meutim, Allah te ejtanske obmane prijei, zaustavlja i donosi konanu presudu o postupcima i rijeima koje su kazane. On poslanike obavezuje da ljudima otkriju konanu presudu i eventualne njihove greke koje su poinili u radu na Pozivu, kao to je postupak Poslanika koji je objanjen Kur' anom, i neki potezi koje je povukao, a koji su, takoer, pojanjeni Kur' anom. Na ovaj nain Allah uklanja obmane ejtana, uvruje Svoje rijei i eliminira sve sunmje na prikladan nain:

129

Allah sve zna i mudar je (22/52). to se tie onih ija su srca bolesna od licemjerja i devijacija, ija su srca postala okrutna zbog upornog nevjerovanja, oni u ovome nalaze predmet za polemiku, diskusiju i neslogu. A nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi (22/53). to se, pak, tie onih koji su znanjem i spoznajom obdareni, njihova srca su smirena i ona osjeaju sigurnost u Allahovo pojanjenje i Njegovu konanu odluku: A Allah e vjernike, doista, na pravi put izvesti (22/54). U ivotu Boijeg Poslanika i u povijesti islama imamo primjera koji e nam najbolje ovo pojasniti i koji e nam biti od koristi. Na te primjere upuuje nas i Imam Ibni Derir (neka je Boija milost na njega) . Taj primjer nalazimo u kazivanju lbni Ummi Mektuma - slijepog siromaha koji je doao Allahovom Poslaniku (alejhi' selam) i rekao: "Boiji Poslanie, poui me onome emu te je pouio Uzvieni Allah." Ovo traenje je ponovio vie puta, dok je Poslanik bio zauzet razgovorom sa Velidom ibni Mugireom, koga je elio uputiti u islam, a sa njim su bili i prvaci plemena Kurej. lbni Ummi Mektum nije vidio, s obzirom da je bio slijep, da je Poslanik bio zauzet ovim pitanjima, a Poslanik je to njegovo insistiranje prezreo i okrenuo se od njega. Tim povodom je Allah objavio nekoliko ajeta iz sure Abese i u njima ukorio Poslanika zbog ovog postupka: On se namrtio i okrenuo zato to je slijepac njemu priao. A ta ti zna - moda on eli da se oisti, ili poui pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuje, a ti nisi kriv ako on nee da vjeruje; a onoga koji ti urei prilazi i strah osjea, ti se na njega ne osvre. Ne ini tako! Oni su pouka - pa ko hoe, pouie se (B0/112J.

Sa ovim je Allah vratio vjeri njena mjerila i njene autentine vrijednosti. On je ovim korigirao postupak Poslanika ija ga je elja da u islam uputi glaveine Kurejija, a iza njih i mnoge druge, primorala na ovaj korak. Allah je njemu objasnio da je poivanje Poziva na njegovim preciznim osnovama vanije od islama ovih prvaka, pripadnika Kureja. Allah je ovim onemoguio ejtana da kroz ovu pukotinu ubaci neto u vjeru, a onda je Svoje ajete uvrstio. Srca vjernika su ovim objanjenjem postala mirna i zadovoljna. Poslanik je nakon objave ovih ajeta bio velikoduan prema Ibni Ummi Mektumu i kada bi ga vidio, obiavao je rei: "Pozdravljam onoga zbog koga sam ukoren od strane moga Gospodara!", a poslije pozdrava

130

pitao bi ga ima li nekih potreba i moe li mu u tome pomoi. Dva puta je zamjenjivao Poslanika u Medini. Muslim u svome Sahihu prenosi: Prenio nam je Ehu Bekr ibni Ehi ejba, a on od svoga oca, a ovaj od Sa' da - a on je Ibni Ehi Vekkas - da je rekao: "Bili smo mi, nas esterica, sa Boi jim Poslanikom. Poli teisti su tada rekli Poslaniku da odstrani ove iz svoje sredine i neka se nama ne prikazuju. A meu njima sam bio ja, Ibni Mesud, jedan ovjek iz plemena Huzejl, Bilal i dva ovjeka ija sam imena zaboravio. To je teko palo na duu Poslanika. Nakon izvjesnog razmiljanja, objavljen je ajet: I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navee Gospodaru svome mole elei naklonost Njegovu (6/52). Ovako je Allah Svome Pozivu vratio njegovu apsolutnu vrijednost i njegova precizna mjerila; ejtana i njegove spletke omeo, a prolaze kroz koje je pokuao da ue zatvorio - a jedan od tih prolaza je i ljudska elja da dobije naklonost prvaka Kureja, udovoljavajui njihovoj elji da ovi siromani muslimani ne prisustvuju njihovom sastanku sa Poslanikom (alejhi' s-selam) . Meutim, vrijednosti Poziva su vanije od tih prvaka plemena Kurej i onih koji bi slijedili njihov islam, islam hiljada sa njima koji bi ojaali Poziv u njegovom nastanku. Allahov Poslanik je - a Allah to najbolje zna - elio i izvor stvarne snage, a to je normalno stanje koje ne titi line hirove, niti tekue obiaje! Ovim primjerima treba dodati i ono to se desilo sa Zejnebom binti Dah, tetinom Allahova Poslanika (alejhi' s-selam) sa kojom se oenio Zejd ibni Haris (Allah bio njime zadovoljan) koga je Poslanik posinio jo

prije poslanstva, pa je otuda nazivan Zejd ibni Muhammed. Allah je dokinuo ovo srodstvo rijeima: Zovite ih po oevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije! (33/5), zatim je rekao: Niti je posinke vae sinovima vaim uinio (33/5). Zejd je (Allah bio njime zadovoljan) bio od svih ljudi najdrai Poslaniku (alejhi's-selam) pa ga je oenio sa svojom bratinom Zejnebom bin ti Dah (Allah bio njome zadovoljan) . Meutim, brani ivot meu njima nije bio sretan. U predislamskom dobu Arapi su prezirali da se posvojilac oeni sa putenom enom onoga koga je posvojio. Allah je htio da ovaj predislamski obiaj dokine kao to je dokinuo i pripisivanje djeteta onome ko mu nije otac. Allah je obavijestio Poslanika da e se oeniti sa Zejnebom nakon to se razvede od Zejda kako bi ovim inom bio dokinut taj obiaj. Poslanik je, meutim, tu obavijest prikrio i uvijek bi, kada bi mu se Zejd poalio da mu je brani ivot sa Zejnebom nepodnoljiv, rekao: Zadri svoju enu (33!37), bojei se prijezira svoga naroda da se sa njome oeni kada se Zejd razvede. To je prikrivao, odnosno prikrivao je ono to je

131

Allah odredio sve dok se Zejd nije razveo sa Zejnebom. Tada je objavljen ovaj ajet koji je otkrio ono to je Poslanik prikrivao. Ovim ajetom je Allah potvrdio ono to je htio, pravilo na kome poiva Njegov vjerozakon u ovom pitanju: A kada ti ree onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro uinio: "Zadri enu svoju i boj se Allaha!" - u sebi si skrivao ono to e Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a pree je da se Allaha boji. I poto je Zejd s njom ivio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustruavali vie da se ene enama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu - kako Allah odredi, onako treba da bude (33/37J. Istinu je kazala Aia (Allah njome bio zadovoljan) kada je rekla: "Da je Muhammed (alejhi' s-selam) ita htio da sakrije od onoga to mu se objavljuje, sakrio bi ovo: U sebi si skrivao ono to e Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a pree je da se Allaha boji (33/37J. Ovako je Allah dostavio Svoj zakon i uvrstio ga, a zatim otkrio ono to zaokuplja i naumpada Poslaniku, a to je prijezir naroda zbog njegove enidbe sa putenom enom svoga posinka. ejtan nije mogao prodrijeti kroz ovaj prolaz. Onima ija su srca kruta i bolesna ostavljeno je da ovaj dogaaj uzmu kao predmet rasprave i razilaenja koji i danas traje!!! Ovo je to to nas ini spokojnim u tumaenju ovih ajeta. Allah je taj koji upuuje na ono to je tano. Oduevljenje, zanos i ar ponekad gura one koji poslije Poslanika rade na promaknuu Poziva, zatim velika i uporna elja na irenju Poziva i uspjehu toga irenja, gura nosioce Poziva da radi pridobijanja budu

naklonjeni nekim osobama ili da budu popustljivi na poetku u nekim zahtjevima Poziva koje oni smatraju manje bitnim i da neke osobe oponaaju kako se ne bi udaljile i postale neprijatelji Poziva. To ih ponekad ini i da se koriste sredstvima koja nisu u skladu sa mjerilima misije, niti sa njenim autentinim programom. To sve zbog elje da se misija to bre iri i realizira. Rad na realizaciji "interesa misije", stvarnih njenih interesa da poiva na programu bez manjeg ili veeg udaljavanja. Rezultat toga zna samo Allah. To je ljudima nespoznajno i zbog

132

toga propaganda ne treba voditi rauna o ovim rezultatima. Potrebno je samo da se kreu u okvirima ovog jasnog i preciznog programa, a da rezultate toga ostave Allahu. Na kraju dobro nee izostati. Ovaj Kur'an upozorava da ejtan vreba njihove elje kroz koje bi elio da prodre u sr Poziva. Ako je Allah zatitio Svoje vjerovjesnike i poslanike i onemoguio ejtana da kroz njihove prirodne elje prodre u njihovu misiju, oni nisu zatieni kada je rije o mjerama opreza i velike bojazni da ejtan ue kroz pukotinu elje u pomaganju pokreta, odnosno onoga to se naziva "interes misionarstva". Ovu rije "interes misionarstva" - treba da izbace iz rjenika oni koji se bave misionarstvom, jer je ona klizavo mjesto i prolaz za ejtana kada eli da im doe iz ugla interesa pojedinca. Ponekad se "interes poziva" pretvara u kip koga oboavaju oni koji rade za poziv, a sa tim zaboravljaju temeljni metod Poziva. Oni koji rade na Pozivu trebalo bi da se dre njegovog programa, da oslobode ovaj program, bez obzira na rezultate koji ga slijede, koji moda njima izgleda kao opasnost Pozivu i njegovim nosiocima! Jedina opasnost koje se treba uvati jeste odstupanje od programa zbog bilo kojeg povoda, bez obzira da li to odstupanje bilo vie ili manje. Allah bolje od njih zna ove interese, a oni sa ovim nisu zadueni. Oni su zadueni samo sa jednim, a to je da ne odstupaju od programa i da se od tog puta ne udaljavaju. Na kraju slijedi komentar ovih ajeta i komentar onoga to se nalazi u njima, a odnosi se na zatitu Allahova poziva od obmana ejtanovih, a oni koji ne vjeruju u ovo, oni su izopeni, njih eka bolna patnja:

A nevjernici nee prestati da u nj sumnjaju, sve dok im iznenada smrt ne doe ili dok ne osjete patnju na onom svijetu (22!55J. Tog dana vlast e samo Allah imati, On e im suditi: vjernici i oni koji su dobra djela inili bie u dennetskim baama uivanja, (22!56J a nevjernici i oni koji su ajete Nae poricali, oni e u patnji sramnoj boraviti (22157). To je stvar onih koji ne vjeruju u odnosu na cijeli Kur'an. Kontekst to navodi nakoQ objanjenja njihovog stava u odnosu na ono to ejtan

133

ubacuje u elje vjerovjesnika i poslanika s obzirom na slinosti koje postoje izmeu jednog i drugog. Oni i dalje sumnjaju u Kur'an, a izvor te sumnje nalazi se u njihovim grudima, srcima koja nisu osjetila Istinu koja se nalazi u Kur' anu. Njihovo stanje je i dalje stanje sumnje sve dok im iznenada smrt ne doe ili dok ne osjete patnju na onom svijetu r22!55J, nakon Smaka svijeta. Opis ovog dana kao Dana poslije koga nema vie nikakvih dana, baca posebnu sjenu. To je dan koji nee biti slijeen drugim danom. To je Posljednji dan. U ovom danu sva vlast pripada samo Allahu. Niko drugi osim Njega

nema vlasti, ak ni prividne vlasti koju su stanovnici Zemlje smatrali vlau. Toga dana vlast e samo Allah imati. On e svakome dati ono to je zasluio: Vjernici i oni koji su dobra djela inili bie u dennetskim baama uivanja r22/56J. A nevjernici i oni koji su ajete nae poricali, oni e u patnji sramnoj boraviti (22/57) kao kaznu za zla koja su smiljali protiv Allahove vjere, kao kaznu za poricanje Allahovih jasnih ajeta, kao kaznu za oholost, nepokornost i odbijanje predaje Allahu.

134

Allah e zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli, -jer Allah najbolje nagrauje; (22/SBJ

135

On e ih u mjesto kojim e oni biti zadovoljni doista uvesti ! - A Allah sve zna i blag je (22/59J. Eto tako! A onome ko istom mjerom uzvrati za uinjeno zlo, i kome opet nepravda bude uinjena, Allah e, sigurno, pomoi. - Allah je onaj koji grijehe ponitava i koji ih prata r22/60J. Eto tako! A Allah smjenjuje no danom, a dan nou, i Allah je Onaj koji sve uje i sve vidi (22!61). To je zato to Allah - postoji, a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju - ne postoje, i zato to je Allah uzvien i velik r22!62J. Zar ne vidi da Allah s neba sputa kiu od koje zemlja zazeleni? Allah je zaista dobar i sveznajui, r22/63J Njegovo je ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji! Allah, doista nije ni o kome zavisan, i On je jedini hvale dostojan! (22/64J. Zar ne vidi da je Allah sve to je na Zemlji vama podredio, pa i lae koje, voljom Njegovom, morem plove? On dri ono to je na nebu da ne bi palo na Zemlju, osim ako On to dopusti. - Allah je, uistinu, prema ljudima blag i milostiv (22/65J. On vam daje ivot i zatim e vam ga oduzeti i poslije vas opet oivjeti; a ovjek je, zaista nezahvalan! (22/66). Svakoj vjerskoj zajednici propisa/i smo vjerozakon prema kome je trebalo da se vlada, i ne dozvoli, nikako, da se s tobom o tome raspravlja. Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uistinu, na pravom putu (22/67). A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: "Allah dobro zna ono to vi radite!" (22/68).

Allah e vam na Sudnjem danu presuditi o onome u emu se razilazite (22/69). Zar ne zna da je Allahu poznato sve to je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi; to je, uistinu, Allahu lako! (22!70). Mnogoboci se, pored Allaha, klanjaju onima za koje im On nije poslao nikakav dokaz, i o njima sami nita ne znaju. A mnogobocima nee niko pomoi r22/71J. A kad im se Nai jasni ajeti kazuju, ti primjeuje veliko negodovanje na licima onih to ne vjeruju, koji umalo da ne nasrnu na one koji im rijei

136

Nae kazuju. Reci: "Hoete li da vam kaem to e vam biti mre od toga? Vatra kojom Allah nevjernicima prijeti, a grozno e ona prebivalite biti" (22/72). O ljudi, evo jednog primjera, pa ga posluajte: "Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni muicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im muica neto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!'' (22173). Oni ne poznaju Allaha kako treba; a Allah je, uistinu, moan i silan (22/74). Allah odabire poslanike meu melekima i ljudima. Allah sve uje i sve vidi; (22/75). On zna ta su uradili i ta e uraditi. A Allahu se sve vraa (22/76). O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela inite da biste postigli ono to elite, (22177) i borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam nije nita teko propisao, u vjeri pretka vaeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, namaz obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar va, i to kakav Gospodar i kakav zatitnik! (22/78). Proli tekst je zavren pojanjenjem kraja vjernika i hevjernika na Dan u kome e sva vlast pripasti Allahu. To je sve kazano u kontekstu Allahove pomoi Svojim poslanicima, Njegove zatite Poziva, Njegove nagrade onima koji u to vjeruju i Njegove kazne za one koji to negiraju. Ovaj tekst poinje kazivanjem o muhadirima nakon to im je

dozvoljena borba radi odbrane vjere i vjerskih dunosti, radi suprotstavljanja nasilju samoodbranom. Muhadiri su bespravno protjerani iz svojih domova. Njihov jedini grijeh su njihove rijei: "Na Gospodar je Allah!" Tekst takoer objanjava ono to im je pripremljeno kao nadoknada za ono to su ostavili u pokretnoj i nepokretnoj imovini. Zatim tekst govori uopeno u formi opeg propisa o onima koji su bili predmetom napada i koji istom mjerom uzvraaju, a onda postaju predmetom muenja i nasilja. Allah njima obeava pomo i pobjedu u pojaanoj formi.

137

Tekst komentira ovo vrsto obeanje iznoenjem dokaza moi koji omoguavaju realizaciju tog obeanja. To su dokazi Kosmosa koji se ukazuju na njegovim stranicama i zakonima egzistiranja. Ti dokazi inspiriu da e Allahova pomo stii onima koji su protjerani, koji brane i tite svoj goli ivot i da e onima koji ih progone biti uzvraeno istom mjerom, da e biti kanjeni. To je kosmiki zakon koji je povezan sa ovim velikim zakonima egzistiranja. Onda je govor upuen Allahovu Poslaniku (alejhi' s-selam) u kome se kae da je Allah svakoj vjerskoj zajednici propisao vjerozakon prema kome treba da se vlada i da vjernici ne dozvole politeistima da o tome raspravljaju, da im ne daju priliku da se sa njima oko toga prepiru! A ako se oni ipak odlue na polemiku, onda neka se oslone na Allaha koji e presuditi medu njima na Sudnjem danu o onome u emu su se oni razili. On bolje zna ono na emu su oni. On zna ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji. Allah grdi njihova boanstva za . koje im On nije poslao nikakav dokaz, a o kojima oni sami nita ne znaju. Njihova srca su kruta. Oni nee da uju rije Istine; ak idu dotle da nasru na one koji im Allahove rijei kazuju, i prijeti im zbog njihova nauma da napadnu one koji pozivaju pravoj vjeri, prijeti im Vatrom koja je postala njihova sudbina. On im je dao pravo obeanje koje e, nema sumnje, stii. Zatim objavljuje u formi opeg i punog proglasa stvorenjima o slabosti onih koje oni prizivaju mimo Allaha pokazujui njihovu slabost u formi grdnje bez pretjerivanja konkretizirajui te slabosti u formi onih koji

nisu u stanju ni muicu da stvore niti da izbore ono to bi muica ugrabila. A to su tzv. boanstva politeista! Tekst a i sura se privode kraju usmjeravajui se prema Ummetu vjernika da podnesu te potekoe, potekoe skrbnitva nad ovjeanstvom, da namaz obavljaju i Gospodaru se svome klanjaju i dobra djela ine, pomaui se u tome namazom, zekjatom i pouzdanjem u Allaha. Allah e zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli, - jer Allah najbolje nagrauje; (22/SBJ

138

On e ih u mjesto kojim e oni biti zadovoljni doista uvesti ! - A Allah sve zna i blag je (22/59). Hidra na Allahovu Putu je oslobaanje od svega onoga emu dua tei, od svega onoga ime se ponosi i emu udi: potomstvo, dom, rodni kraj i uspomene, kapital i druga ivotna dobra predstavljaju svemu ovome mjeru kako bi se domogli Allahova zadovoljstva jer ono to je u Njega bolje je od svega to postoji na ovoj Zemlji. Hidra, seoba, postojala je samo prije oslobaanja Mekke i uspostave islamske drave. Poslije oslobaanja Mekke hidre u ovom znaenju vie nema. Postoji samo borba i djelo, kao to je rekao Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) : "Ko se bori na Allahovom Putu i lino se angaira, imat e status hidre i nagradu kao da je i hidru uinio." Allah e zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli (22/58J - svejedno da li su poginuli kao ehidi ili umrli na postelji. Oni su napustili svoje domove, svoj kapital na Boijem Putu spremni na svaku sudbinu rijeeni da budu rtva na tom Putu na bilo koji nain. rtvovali su sve to im prua ovaj ivot, izolirajui se od svega radi Allaha. Allah e im nadoknaditi to to su izgubili: Allah e ih zaista lijepo nagraditi, jer Allah najbolje nagrauje; (22/58). To je nagrada koja je bolja, plemenitija i bogatija od svega onoga to su ostavili. On e ih u mjesto kojim e oni biti zadovoljni doista uvesti! (22!59J. Izali su da bi Allahovu naklonost i zadovoljstvo stekli, a On ih je u mjesto u kome e zadovoljni biti uveo! To je Allahova poast njima. Ono to je naumio da ih radosnim uini, realizirao je. Oni su Njegovi robovi, a On je njihov Stvoritelj (Uzvieni) . A Allah sve zna i blag je (22/59). Zna patnje i

zulum koji se na njih sruio i zna ono to e ih uiniti zadovoljnim i nadoknaditi ono to su izgubili. On je blag. On daje vremena, a onda one koji zulum ine i one kojima je zulum uinjen obilato kanjava i nagrauje. Ljudi kojima je nepravda i zulum uinjen ponekad nisu u stanju da to podnesu pa uzvrate na nepravdu istom mjerom, i kome opet bude zlo uinjeno, Allah e mu sigurno pomoi: Eto tako! A onome ko istom mjerom uzvrati za uinjeno zlo, i kome opet nepravda bude uinjena, Allah e, sigurno, pomoi. - Allah je onaj koji grijehe ponitava i koji ih prata f22/60J. Uvjet ove pomoi jeste da zlo bude uzvraeno istom mjerom, bez preerivanja.

139

Komentar na uzvraanje istom mjerom jeste da je Allah onaj koji grijehe ponitava i koji prata. Ljudi nisu ti koji ponitavaju grijehe i prataju. Ponekad ljudi daju prednost uzvraanju istom mjerom. To stoga to su oni ljudi. Oni od Allaha imaju pomo. Kontekst vee, poslije ovoga, Allahovo obeanje pomoi onome ko istom mjerom uzvrati za uinjeno zlo i kome opet nepravda bude uinjena, vee ovo obeanje sa velikim Allahovim kosmikim zakonima koji su dokaz Allahove moi u realizaciji Svoga obeanja, kao to su dokaz i te kosmike preciznosti koja ukazuje da je ta pomo jedan od tih zakona, pomo koja nee izostati: Eto tako! A Allah smjenjuje no danom, a dan nou, i Allah je Onaj koji sve uje i sve vidi (22!6V. To je prirodna pojava koja prolazi pored ljudi svakog jutra i svake veeri, ljeti i zimi. No ulazi u dan kod zalaska sunca, a dan u no ko izlaska Sunca. No ulazi u dan i produava se nastankom zime, a dan ulazi u no i produava se nastankom ljeta. Ljudi ovu i tu prirodnu pojavu vide, smjenjivanje noi danom i dana nou. Zbog toga to ovu pojavu esto vidaju i to su na nju naviknuti, oni zaboravljaju precizne i konstantne zakone koji stoje iza toga, zbog kojih nikad nije dolo do poremeaja, zastoja itd. Ti zakoni su dokaz. moi Mudroga koji upravlja Kosmosom sukladno njima. Kontekst usmjerava poglede na tu stalnu prirodnu pojavu pored koje mnogi nezainteresirano prolaze, kako bi im otvorila oi i razum na tu snagu koja smotava dan s jedne strane, i odmotava no s druge strane, odnosno, koja smotava no s jedne strane, i odmotava dan s druge strane,

udnom preciznou bez ikakvih poremeaja, udnom dosljednou bez ikakvih propusta. Na isti nain funkcionira i Allahova pomo onome kome nepravda bude uinjena, a on se brani od te nepravde ... To je stalan zakon, kao i zakon smjene dana i noi. Isto tako zastire vlast oholih, Allah daje vlast pravednim. I to je kosmiki zakon kao i taj zakon pored koga ljudi prolaze bezbrino, kao to bezbrino prolaze pored zakona moi u Kosmosu koje i ne osjeaju. To je vezano za Allahovo opstojanje. Allah vlada sistemom u Kosmosu. Sve osim Allaha je podlono poremeajima i promjenama, prolazno je i nije pravilno. To je zato to Allah - postoji, a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju - ne postoje, i zato to je Allah uzvien i velik (22/62).

140

To je dovoljno objanjenje, dovoljna garancija za pobjedu Istine i pravde i poraz nepravde i zla. To je dovoljna garancija za kontinuitet i stabilnost kosmikih zakona, za njihovu stalnost i neporemeenost. Odavde iz ovih zakona dolazi pobjeda Istine i poraz nasilja i zla. Allah je iznad od onih koji nasilje ine. On je vei od nasilnika. Allah je uzvien i velik (22/62). On ne dozvoliti da nasilje bude iznad, da zlo bude beskonano. Kontekst dalje iznosi dokaze ove moi u kosmikim scenama izloenim ljudima u svako doba: Zar ne vidi da Allah s neba sputa kiu od koje zemlja zazeleni? Allah je zaista dobar i sveznajui, (22/63J Sputanje kie s neba i posmatranje zemlje koja je poslije kie ozelenila izmedu noi i jutra je pojava kao injenic;dtoja se stalno ponavlja. Ponekad njeno obnavljanje, s obzirom da smo na to navikli, izgubimo iz vida. Medutim, kada se pjesnika, osjeajna dua otvori, onda ova scena na zemlji budi u srcu osjeaje. Srce ponekad osjea ova mala biljna stvorenja koja izbijaju iz zemlje kao malu djecu, nasmijanu i jaku, bezbrinu u svijetu egzistiranja, koja zbog radosti samo to nisu poletjela! Onaj koji to ovako doivljava moe shvatiti komentar u kome se kae: Allah je zaista dobar i sveznajui (22163) i dobrotu, dubinu i usklaenost boja ovoga osjeaja i istinitosti te scene i njene prirode. Jedna

od Allahovih dobrota je izazivanje osjeaja te dobrote male klice iz unutranjosti vlanog tla, mrave i tanke, a Ruka Moi joj omoguava da raste, omoguava joj da ide u visine i pored Zemljine tee i teine Zemlje. Allahovim znanjem i Njegovom mudrou dovrava se sputanje kie na zemlju u odredeno vrijeme i u odgovarajuim koliinama. Kia se mijea sa zemljom, sa ivim biljnim elijama koje ekaju da izbiju na svjetlost. Kia se sputa s neba na zemlju. Ona zemlji daje ivot, osigurava hranu i bogatstvo. Allah posjeduje sve to se nalazi na nebu i na Zemlji. Neovisan je od svega toga. On opskrbljuje sve to je ivo vodom i biljem. On je neovisan od toga i onih koje opskrbljuje. On je jedini hvale dostojan (22/64).

141

Allah (Uzvieni) nema potrebe za onim to je na nebu i na Zemlji, za onim to se nalazi u zemlji i na nebu. On je neovisan od svega toga. On je Onaj kome treba zahvaljivati na Njegovim blagodatima. On zasluuje zahvalu svih. Kontekst ponovo iznosi dokaze vidljive ljudima u svako doba i svako vrijeme: Zar ne vidi da je Allah sve to je na Zemlji vama podredio, pa i lae koje, voljom Njegovom, morem plove? On dri ono to je na nebu da ne bi palo na Zemlju, osim ako On to dopusti. - Allah je, uistinu, prema ljudima blag i milostiv r2216sJ. Koliko je energije, koliko je bogatstva na Zemlji Allah podredio ovjeku, a on je nehajan prema Allahovoj moi, Njegovim blagodatima u kojima se kree i danju i nou. Allah je sve to se nalazi na Zemlji podredio ovjeku. Njene zakone uinio je sukladnim ljudskoj snazi i prirodi. Ako bi se promijenila priroda ovjeka i njegov sastav u odnosu na ove zemaljske zakone, ovjek ne bi mogao ivjeti na Zemlji niti bi se mogao koristiti zemljom i onim to se u njoj nalazi. Ako bi ovjekov fiziki sastav odstupio od stepena koji moe podnijeti atmosferu ove zemlje, upotrebu njenog zraka, upotrebu njene hrane i vode, ovjek ne bi mogao ivjeti niti jednog trena. Ako bi njegovo tijelo bilo zgusnutije, ili, pak, zemlja od onoga na emu je on, ne bi kroio ovom zemljom, nego bi letio u zraku ili bi se zaronio u zemlju. Ako ova zemlja ne bi imala zraka ili ako bi on bio gui ili manje gust nego to jeste,

ovjek bi se uguio ili ne bi bio u stanju da koristi zrak kao materiju ivota. Sukladnost zakona ove zemlje i prirode ovog ovjeka - to je ono to je podredilo zemlju i ono to je na njoj i u njoj ovome ovjeku. A to je Allahovo nareenje i Njegova odredba. Allah je podredio ovjeku ono to je na Zemlji i obdario ga snagom, energijom i umom koji koristi u eksploataciji bogatstva, energije vidljivog i onog koje nije vidljivo na ovoj zemlji. On to otkriva jedno za drugim, i kada god osjeti potrebu za novim bogatstvom, on otvara nove njene riznice. I kada se god uplai da e zalihe njene nestati i da e biti potroene, njemu se otkrivaju nove zalihe. ovjek danas nije iscrpio sve zalihe petrola

142

i drugih goriva, a ve je otkrio atomsku i hidrogensku energiju, iako se igra sa vatrom kao malo dijete koje e i sebe i druge unititi poarom, osim ako bude slijedio Allahov program u ivotu pa te snage i bogatstva iskoristi i usmjeri u blagostanje i izgradnju i tako bude namjesnik na Zemlji onako kako Allah hoe! Pa i lae koje, voljom Njegovom, morem plove (22/65). Allah je taj koji je stvorio zakone koji dozvoljavaju da lade morem plove. ovjek je upoznao ove zakone i mogunost njihovog koritenja. Da je priroda mora ili priroda lade suprotna ili da su umne sposobnosti ovjeka suprotne, nita od svega ovoga ne bi bilo kao to jeste: On dri ono to je na nebu da ne bi palo na Zemlju, osim ako On to dopusti (22165). On je taj koji je stvorio Kosmos sukladno sistemu kojeg je odabrao, u kome vladaju zakoni koji ne dozvoljavaju da udaljene planete i zvijezde padnu, a ni da se sudare na svome putu. Sva astronomska tumaenja kosmikog sistema nisu nita drugo nego pokuaj tumaenja zakona kojim je Allah stvorio ovaj sistem iako neki zaborave ovu injenicu pa pokuavaju da ovim tumaenjem negiraju Allahovu mo. Ovo je zabluda i udnovato odstupanje u razmiljanju. Tumaenje zakona i njegovo aktiviranje - pod pretpostavkom da je to tano i da su te kosmike teorije tane nije nita drugo do li otrcana pretpostavka tumaenja kosmikih pojava koje mogu biti tane ili ne, koje su danas dokazane, a sutra negirane novom pretpostavkom - ne moe negirati njegovog Stvoritelja i Njegov utjecaj u djelovanju ovog zakona.

Allah (Uzvieni) dri ono to je na nebu da ne bi palo na Zemlju f22/65J djelovanjem ovog zakona iji je on Stvoritelj osim ako On to dopusti (22/65). A to je dan kada e ovaj zakon koji djeluje zbog mudrosti biti zaustavljen, a zaustavljen e biti takoder zbog mudrosti. Kontekst zavrava izlaganje dokaza moi i preciznosti zakona prelaskom sa Kosmosa na ovjeka i izlaganjem zakona ivota i smrti u svijetu ljudi: On vam daje ivot i zatim e vam ga oduzeti i poslije vas opet oivjeti; a. ovjek je, zaista nezahvalan! f22/66J.

143

Prvi ivot je mu'diza. On se obnavlja u svakom ivotu koji se stvara asovima noi i krajevima dana. Tajna njegove pre:finjenosti je i dalje tajna koja zbunjuje ljudski um u shvaanju njegove sutine. To podruje je prostrano za razmiljanje i prouavanje. Smrt je druga tajna koju ljudski razum nije u stanju shvatiti niti prodrijeti u njenu bit. Ona dolazi i dovrava se u jednom trenu. Prostor izmeu prirode smrti i prirode ivota je irok i velik prostor. On je, takoer, iroko i prostrano podruje za razmiljanje i prouavanje. ivot poslije smrti jedna je od tajni iji se dokaz nalazi u prvom stvaranju. I to je polje za razmiljanje. Meutim, ovjek ove dokaze ne prouava i o njima ne razmilja. A ovjek je, zaista, nezahvalan (22/66). Kontekst iznosi sve ove dokaze usmjeravajui srca ka njima u toku govora o Allahovoj pomoi onome kome je zlo poinjeno, a nastoji da se odbrani od toga zla. Sve ovo je iznijeto na kur'anski nain upotrebom kosmikih scena radi izazivanja osjeanja u srcima i povezivanja pravednih i istinitih zakona u stvaranju sa zakonima Kosmosa egzistiranja. Kada kontekst stigne do ovog odluujueg dijela u izlaganju dokaza Allahove moi u velikim scenama Kosmosa, onda se obraa Allahovom Poslaniku (alejhi' s-selam) rijeima da ide svojim putem, da se ne osvre na politeiste i da se ne uputa sa njima u raspravu, da im ne dozvoli raspravu o vjerozakonu koji mu je Allah odabrao i zaduio ga da ga dostavi i da ga primjenjuje:

Svakoj vjerskoj zajednici propisati smo vjerozakon prema kome je trebalo da se vlada, i ne dozvoli, nikako, da se s tobom o tome raspravlja. Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uistinu, na pravom putu (22167). A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: "Allah dobro zna ono to vi radite!" r22!6BJ. Allah e vam na Sudnjem danu presuditi o onome u emu se razilazite (22/69) .

144

Zar ne zna da je Allahu poznato sve to je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi; to je, uistinu, Allahu lako! (22170). Svaki ummet ima svoj vjerozakon, svoj put u ivotu, razmiljanju, moralu i uvjerenju. Ovaj vjerozakon podlijee Allahovom zakonu koji upravlja prirodom i srcima shodno utjecajima i interesiranjima. To su stabilni, precizni zakoni. Ummet koji otvori svoje srce prema zovu Upute i njenim zakonima u Kosmosu i ovjeku okrenut je Allahu i Njegovim zakonima koji vode ka Njegovoj spoznaji i pokornosti. Ummet koji na to zatvori svoje srce u zabludi je, njegova se zabluda poveava proporcionalno njegovom odbijanju Upute i poziva Uputi. Allah je ovako svakom ummetu propisao vjerozakon koji treba da slijedi. Nema potrebe da Poslanik polemizira sa politeistima koji ionako odbijaju da prihvate Uputu i idu predaleko u zabludi. Allah mu nareuje da im ne dopusti da se s njime prepiru, da polemiziraju o vjerozakonu kao to mu nareuje da nastavi svoj put u svome vjerozakonu, da se ne osvre i ne pridaje vanost toj polemici. Njegov vjerozakon je pravi vjerozakon: Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uistinu, na pravom putu r22!67J. Budi siguran u ispravnost svoga vjerozakona, svoga puta. Ako bude izloen polemici, onda tu polemiku skrati. Nema potrebe da se vrijeme gubi i trud ulae: A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: "Allah dobro zna ono to vi radite!" (22/6BJ. Polemika ima smisla sa onima koji su spremni da prihvate pouku, koji trae spoznaju, tragaju za injenicama i dokazima. Meutim, sa onima koji su istrajni u zabludi, sa oholima kojima svi ovi dokazi u svemiru i

ovjeku koji su iznijeti pred njih nita ne predstavljaju, njih treba prepustiti Allahu. Allah e presuditi o ovim vjerozakonima i njihovim sljedbenicima konanom, posljednjom presudom: Allah e vam na Sudnjem danu presuditi o onome u emu se razilazite (22/69). To je presuda o kojoj niko vie nee raspravljati jer tada i nee biti polemike, niti rasprave o ovome. Allah presuuje sveobuhvatnim znanjem. Njemu ne izmie ni povod ni dokaz. Njemu nita nije skriveno u djelovanju i osjeajima. On zna sve to je na nebu i to je na Zemlji, ukljuujui tu i njihovo djelovanje i nakane. On to sve obuhvaa:

145

Zar ne zna da je Allahu poznato sve to je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi; to je, uistinu, Allahu lako! (22/70). Allahovom sveobuhvatnom i preciznom znanju nita nee promai na nebu i na Zemlji. On nije podloan utjecajima zaborava-i brisanja. To je sve u Knjizi koja obuhvaa i sadri sve. Ljudski razum je podloan iscrpljenosti dok razmilja o onome to se nalazi na nebu i na Zemlji, o Allahovoj sveobuhvatnosti i Njegovom sveobuhvatnom znanju svih stvari i osoba, djela i nakana, pomisli i pokreta u pojavnom svijetu i svijetu savjesti i svijesti. Ovo je sve u odnosu na Allahovu mo i Njegovo znanje, Njemu je to lahko: To je, uistinu, Allahu lahko! (22/70J. I nakon Allahove naredbe Poslaniku (alejhi' s-selam) da politeistima ne dozvoli da sa njim polemiziraju o njegovom ispravnom vjerozakonu, otkriva mu se ono to je u zakonu politeista slabo, nepravilno i neispravno, kao i ono to je u ovome vjerozakonu plod neznanja, nasilja u odnosu na Istinu. Oni e, potvreno je, biti lieni Allahove pomoi: Mnogoboci se, pored Allaha, klanjaju onima za koje im On nije poslao nikakav dokaz, i o njima sami nita ne znaju. A mnogobocima nee niko pomoi r22!7V. Nijedna snaga pozitivnog zakona ili vjerozakona nije snaga ako tu snagu ne crpi iz Allahovog vjerozakona. Sve to nije dostavljeno Objavom slabo je i mravo, prazno od elemenata izvorne snage. Politeisti,..se klanjaju idolima i kipovima, ljudima ili ejtanima, a svima njima Allah nije nita objavio. Oni su lieni Allahove moi i Njegove snage. Oni svoje kipove ne oboavaju iz uvjerenja. Oni nemaju dokaza koji bi ih uvjerio da je to ispravno. To je zabluda i praznovjerje. Oni nemaju pomagaa kome bi pribjegli. Oni su lieni snane i mone Allahove

pomoi. A najudnije u svemu ovome jeste da se oni klanjaju, pored Allaha, onima za koje im on nije poslao nikakav dokaz i o njima sami nita ne znaju. Oni ne uju poziv Istine, niti prihvataju govor o tome. Njih grijeh obuzima. Oni samo to nisu poeli napadati one koji im Allahov govor itaju: A kad im se Nai jasni ajeti kazuju, ti primjeuje veliko negodovanje na licima onih to ne vjeruju, koji umalo da ne nasrnu na one koji im rijei Nae kazuju (22/72). Oni se ne bave dokazima, ne suprotstavljaju dokaz dokazom. Oni pribjegavaju sili, koriste snagu kad im ponestane dokaza. Ovo je osobenost

146

silnika, tirana u ijim duama je oholost prestina, u ijim duama se sila razbuktava. Oni ne sluaju rijei Istine jer shvaaju da se samo silom mogu oduprijeti ovoj Istini. Tada ih Kur'an suoava sa prijetnjom: Reci: "Hoete li da vam kaem to e vam biti mre od toga ?" (22!72J - mre od toga na emu ste, mre od nasilja. Vatra (22!72J to je prikladan odgovor za zlo i runo, pokueno i zabranjeno djelo. A grozno e ona prebivalite biti (22!72J. Zatim obznanjuje na obzorju svim ljudima opi proglas o slabostima tzv. boanstava, svih boanstava kojima se ljudi klanjaju mimo Allaha, a meu njima i ta boanstva od kojih silnici oekuju pomo i na koja se oslanjaju tirani, oglaava slabost u vidu primjera izloenog uima i oima predstavljenog u plastinoj pokretnoj sceni koja puni oi i srca, sceni koja odslikava tu poniavajuu nemo na najljepi mogui nain: O ljudi, evo jednog primjera, pa ga posluajte: "Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni muicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im muica neto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!" (22/73J. To je opi poziv, dalekoseni poziv na borbu: O ljudi (22!73). I kada se ljudi na poziv okupe, bude im obznanjeno da se nalaze pred opim primjerom, a ne nekim posebnim stanjem ili posebnom prilikom: Evo jednog primjera pa ga posluajte! (22!73J. Ovaj primjer utemeljuje naelo i potvruje injenicu: Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni muicu stvoriti, makar se radi nje sakupili (22/7.1J. Muica je mala

i neznatna. Meutim, ovi koji prizivaju svoja boanstva nisu u stanju makar se radi nje i sakupili - da stvore muicu onako malu i neznatnu! Stvaranje muice je nemogue kao i stvaranje deve i slona, jer muica ima tu udesnu tajnu koja se zove tajna ivota pa se izjednaava u mogunosti stvaranja sa devom i slonom. Nadnaravni stil Kur'ana je ovdje izabrao malu, neznatnu muicu jer nemogunost njenog stvaranja ostavlja u osjeajima sjenu slabosti veu nego to je sjena nemogunosti kod stvaranja slona ili deve bez poremeaja injenice u izrazu. Ovo je ta stilska nadnaravnost kur' anskog izraza.

147

Zatim ide jo jedan korak naprijed u isticanju ove slabosti i prezrenosti: A ako bi im muica neto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti (22/73J. Boanstva kojima se oni klanjaju ne mogu izbaviti nita od onoga to im muica ugrabi, bez obzira radilo se o njihovim boanstvima tipa kipova, idola ili ljudi. Koliko puta je muica liila ivota najdrae, a oni nemaju odgovora na to. Kur'an je izabrao ba muicu, a ona je mala i neznatna, ali u isto vrijeme nosi najopasnije bolesti i liava onoga to je najdragocjenije kao suorgan, ponekad liava ovjeka i ivota. Ona u sebi nosi mikrob tuberkuloze, tifusa, dizenterije i onih bolesti. Unitava mnoge koje je nemogue spasiti, a tako je mala i neznatna! Ovo je druga injenica koju upotrebljava nadnaravni kur' anski stil. Da je kazano da su im zvijeri neto ugrabile, oni to od njih ne bi mogli izbaviti, to bi ukazivalo na snagu umjesto nemoi. Zvijer ne lgrabi nita vie od onoga to grabi muica. To je, dakle, udesni kur' anski stil! Tekst izraava ovaj primjer komentarom: Nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja (22/73J - da bi potvrdio ono to je u sjeni ovoga primjera i nadahnuo osjeaje i srca! U najboljim prilikama ... dok su osjeanja puna prijezira prema tzv. boanstvima otkriva njihove loe procjene Allahove moi, iznosei pravu istinu Allahove moi kao Jedinog Boanstva: Oni ne poznaju Allaha kako treba; a Allah je, uistinu, moan i silan (22/74). Oni ne poznaju Allaha kako treba dok Mu pripisuju ta nemona boanstva koja nisu u stanju stvoriti muicu makar se radi nje i sakupili, a ni da izbave ono to bi ona ugrabila!

Oni ne poznaju Allaha kako treba, a vide tragove Njegove moi i Njegova udesna stvorenja, a onda mu pripisuju onoga koji ne moe da stvori ni neznatnu muicu! Oni ne poznaju Allaha kako treba, a trae pomo od tih nemonih boanstava da se spasi ono to je ugrabila muica, ostavljajui i ne prizivajui Onoga koji je Moan i Silan. To je i potvrda i ismijavanje u najteim odgovarajuim situacijama skruenosti i pokornosti! Ovdje tekst napominje da je Allah jak i snaan i da On bira Svoje poslanik medu melekima koje alje poslanicima, kao i svoje poslanike

148

meu ljudima koje alje narodima. On to sve ini sa znanjem, iskustvom i moi: Allah odabire poslanike meu melekima i ljudima. Allah sve uje i sve vidi; (22175). On zna ta su uradili i ta e uraditi. A Allahu se sve vraa (22176). Od Vlasnika snage i moi dolazi nareenje o izboru meleka i poslanika. Od te snane i jake Moi doao je Muharnrned (alejhi' s-selam) sa Objavom od Allaha koji ga je izabrao i odabrao. Kako onda da spram Allaha stoje ta poniavajua, nemona i slaba boanstva kojima se klanjaju? Allah sve uje i sve vidi (22175). On uje, vidi i zna. On zna ta su uradili i ta e uraditi (22176) znanjem sveobuhvatnim i potpunim. On ne isputa iz vida ono to je prisutno i ono to nije, ono to je blizu i ono to je daleko. A Allahu se sve vraa (22/76). On daje posljednju, konanu presudu. On vlada i odreuje. I sada, na kraju, kada su otkriveni svi nedostaci u vjerozakonu politeista, sve slabosti i sve gluposti, svo neznanje i sve nemoi, sada se govor upuuje muslimanskom ummetu da krene sa obavezama Poziva i da se dri svoga vjerozakona: O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela inite da biste postigli ono to elite, (22/77) i borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam nije nita teko propisao, u vjeri pretka vaeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu

obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar va, i to kakav Gospodar i kakav zatitnik! (22178). Ova dva ajeta obuhvaaju cijeli vjerozakon koji je Allah skicirao ovom ummetu, ukratko izloio dunosti i obaveze koje su im povjerene potvrujui njegovo mjesto koje mu je odredio, uvrujui njegove

149

korijene u sadanjosti i budunosti ako se bude pridravao vjerozakona koji mu je Allah namijenio. Poinje sa nalogom onima koji vjeruju da ruku' obavljaju i seddu ine - a to su dva vana faktora namaza. Pod rukuom i seddom se ovdje u prenesenom smislu misli na namaz kako bi namaz dobio istaknutiju formu i pokret koji je vidljiv u izrazu, predstavljen plastinom scenom i vidljivim oblikom, jer je to jae i bolje djeluje na osjeanje. lO Opa naredba o i bad e tu je ovdje jo jednom naznaena. Ibadet je iri i obuhvatniji od namaza. Ibadet obuhvata sve farzove i vie od toga, svaki rad, pokret, misao sa kojom se svaka osoba okree ka Allahu. Svaki posao koji ovjek obavlja u ivotu mogue je pretoiti u ibadet ako se srce sa tim poslom usmjeri ka Allahu, ak i slasti onoga to je dozvoljeno u ivotu sa malim pokretom postaju ibadeti, koji imaju svoje nagrade. Tu nije potrebno nita drugo osim zahvale Allahu na ovim blagodatima i nijjeta da one budu u slubi jaanja pokornosti Allahu i Njegovom oboavanju. One tada postaju dobra djela za koja se primaju nagrade. One se u svojoj prirodi nita ne mijenjaju. Mijenjaju se samo namjere i intencije. Ajeti na kraju nareuju ope dobro u kontekstu sa ljudima nakon kontakta sa Allahom putem namaza i ibadeta u najirem smislu rijei. Ovo je nareeno muslimanskom ummetu radi njegovog uspjeha, jer su ovo garanti njegovog uspjeha. Ibadet koji ga vee za Allaha, a iji ivot poiva na stabilnim osnovama i na putu je kontinuiteta, injenje dobrih djela takoer vodi postojanom ivotu ummeta na osnovama imana i originalnog usmjerenja.

Ako se muslimanski ummet pripremi na ovaj nain, vezanjem za Allaha i za korektan ivot i njegova svijest i savjest e biti korektna, a i ivot. Tada e imati i veu odgovornost: I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! (22/78). To je potpun, precizan i sveobuhvatan izraz koji predoava velike obaveze koje trai angaman, kapital i pripremu. I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! (22/78). Dihad na Boijem Putu obuhvata dihad protiv neprijatelja i dihad sa samim sobom, dihad protiv zla i smutnje. Sve su ovo borbe u istoj ravni. i borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! (22/7BJ. V. odjeljak Tariqatu'l-Qur'ani u djelu Et-Taswiru'l-fenni fi'l-Qur'an.

150

Vama je povjeren ovaj veliki emanet. Vi ste odabrani meu Allahovim robovima za ovaj emanet. On je vas izabrao (22/78). Ovaj izbor je poveao odgovornost. Nema odstupanja niti povlaenja. To je poast Ummetu od Allaha na kojoj se treba zahvaliti i program dobro interpretirati i pretoiti u djelo. To su obaveze koje su okruene Allahovom milou: I u vjeri vam nita teko nije propisao (22178). Ova vjera sa svim njenim obavezama, ibadetom i vjerozakonom prati u svemu tome prirodu ovjeka i njegove mogunosti! Primjetno je prizivanje te prirode i oslobaanje te energije i tenja ka superiornosti. Ta snaga ne smije biti zatvorena kao priguena para niti slobodna kao ivotinjska strast. To je vjerozakon koji ima svoje korijene u prolosti ovjeanstva i koji tu prolost povezuje sa sadanjou: u vjeri pretka vaeg Ibrahima (22/78). On je izvor monoteizma spojenih krugova jo od vremena Ibnlhima (alejhi's-selam) . To nikada nije prekidana sa Zemljom. Nije bilo perioda koji bi to odvajali kao to su periodi izmeu Objava prije Ibrhima (alejhi' sselam) . Allah je ovaj monoteistiki narod nazvao muslimanima. I prije, a i u Kur'anu su nazivani muslimanima: Allah vas je odavno muslimanima nazvao, a i u ovom Kur'anu (22/78). Islam je predanost Allahu i licem i srcem, oboavanje samo Allaha, ne pripisujui Mu druga. Muslimanski ummet kroz povijest, pokoljenja, poslanike i Objave je uvijek imao jedan vjerozakon sve do Muhammeda (alejhi's-selam) kome je predat taj emanet i stavljena u dunost Uputa ovjeanstva. Tako je dolo do spajanja prolosti, sadanjosti i budunosti

onako kako je to Allah elio. Da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi (22/78). Poslanik e svjedoiti protiv ovog naroda, precizirati program i smjernice i potvrditi ono to je tano, a i ono to nije, a ovaj Ummet e biti svjedok protiv ostalih ljudi, jer je on u"ar ovjeanstva poslije svoga Poslanika. On je uputa ljudima sa svojim vjerozakonom, odgojem i idejama o Kosmosu i ivotu. Medutim, on to nee biti osim ako bude vjera svome vjerozakonu od Allaha odabranom. Ovaj Ummet je i dalje preporuka ovjeanstvu sve dok se bude pridravao Allahovog vjerozakona i primjenjivao ga u svome realnom ivotu. A kada se od toga udalji, kada napusti obaveze, Allah e mu oduzeti rukovodeu ulogu, mjesto rukovoenja zamijenit e mjestom onog koji

151

slijedi na zaelju karavane. I to e tako biti sve dok se ne vrati na mjesto koje mu je Allah izabrao. A ovo trai spremnost i sposobnost Nakon ovoga Kur'an im zapovijeda da obavljaju namaz i daju zekjat i da se pouzdaju u Allaha: Zato, namaz obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar va, i to kakav Gospodar i kakav zatitnik! (22/7BJ. Namaz je veza slabe i prolazne osobe sa Izvorom snage i duhovne opskrbe. Zekjat je veza jednih sa drugima, sigurnost potrebnih i uvar reda. Pouzdanje u Allaha je najvra veza koja se ne prekida izmedu Allaha i Njegova roba. Sa ovom pripremom muslimanski Ummet moe da krene naprijed sa obavezama da izvri oporuku u odnosu na ovjeanstvo za koje ga je Allah odabrao. On posjeduje materijalna sredstva i snagu za koju ljudi danas tvrde da su to izvori snage na Zemlji. Kur'an ne zapostavlja ova sredstva. Naprotiv, on poziva da se to pripremi, ali i da se ta energija, te snage i ta opskrba koja je neiscrpna, koju posjeduju samo oni koji vjeruju u Allaha iskoristi i ivot usmjeri ka dobru, progresu i napretku. Vrijednost ovog Boanskog programa za ovjeanstvo jeste da se razvija do svoje punoe odredene na Zemlji. Nije dovoljno da bude voden samo slastima i uivanjem kao to je osobeno za ivotinjski svijet. Vie ljudske vrijednosti zasnivaju se na dostatnosti materijalnog ivota, ali ne i samo na tome. Islam eli da se to odvija u sjeni pravilne oporuke na programu Allahovom i u Njegovom okrilju.

Kraj sedamnaestog duza. Slijedi osamnaesti, koji poinje surom El Mu'minun.

152