Naslov originala SAYYID QUfB Fl IIALI-L-QuR'AN

Sayyid Qutb U okrilju Kur'ana Fi zilali-1-Qur'an 25 SARAJEVO, 1999.

"'""" ,," .F:-"'. , ,; "' , ' ,; ,.. ,..,.. _;;'i,U p&Jy;Jft.J )) ,; " "' ; . , , , .. T ,:,..",".," "-" . ,,., " . .., 'JJ4J c.J.,.Jl J .. ,.. , , ,.. " ,; f ,; };,; ,}:;;,. "' -'"'"' ,; .. };,.; . ((JJ')'.,; U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se uputi u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali r9!J22J.

U OKRILJU KUR'ANA 25 U IME ALLAHA, MILOSTNOG, SAMILOSNOG! SURE E-ORA, EZ-ZUHRUF, ED-DUI:IAN I EI.rDASUE

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! - -- ------- ----- --- ----, ' ----- --- - ----- - --- l

..) .".. .".. .... ..\:f!-yli; J )Gl J-J 4__,:.( C:j, Jij GC.il :J)1 ill )l 1> .".. .. ." ,.. .,; _,-:,.."" } ......... ".. .... ) . ) ) ..... .... . .... ,. ) ) .... ,. .. } ......... ,2;t'l tr l .J.J... j ' .Ji.!.. l

.. _:J lj ' lt";.. :,: }lllr:.. . -J:, L.JI J)) --0il101 ...... . '11 """

tJII
2

SURA E-URA

ORJAVIJENA U MEKKI
53 AJETA
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ha-mim (42/JJ. Ajin-sin-ka/ r1212J. Eto tako Allah Silni i Mudri objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/.1). Njegovo je ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji, i On je Svevinji, Velianstveni! (42/4). Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veliaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. - Allah je, zaista, taj koji prata i koji je milostiv (42/SJ. Allah motri na one koji, pored Njega, zatitnike uzimaju, tebi nije preputeno da o njima brigu vodi (42/GJ. 3

Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur'an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada e se sakupiti - u koji nema nikakve sumnje. jedni e u dennet, a drugi u dehennem (42!7J. A da Allah hoe, uinio bi ih sve pravim vjernicima, ali, On u milost Svoju uvodi koga On hoe, a nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (42/8). Zar oni da druge, a ne Njega, za zatitnike uzimaju, Allah je jedini zatitnik! On e oivjeti umrle, samo je On kadar sve (12/9J. Ma u emu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj - u Njega se ja uzdam i Njemu se obraam m11o;. Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnoava. Niko nije kao On! On sve uje i sve vidi (42/11). U Njega su kljuevi nebesa i Zemlje, On daje obilje kome hoe, a i uskrauje; On, uistinu, zna sve (12/12). On vam propisuje u vjeri isto ono to je propisao Nuhu i ono to objavljujemo tebi, i ono to smo naredili Ibrahimu i MU5iiu i lsiiu: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teko je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoe i upuuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati (12/1.1). A oni su se podvojili iz zlobe meusobne ba onda kad im je dolo saznanje. I da nije Rijei Gospodara tvoga prije izreene, do oznaenog roka, s njima bi bilo ve svreno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju (42/14).

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se nareuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: 'Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i nareeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i na i va Gospodar, nama naa, a vama vaa djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah e nas sve sabrati, i Njemu e se svi vratiti" (42/ISJ. A dokazi onih koji se o Allahovoj vjeri raspravljaju nitavni su kod njihova Gospodara kada su joj se ve mnogi odazvali; na njih e pasti gnjev i eka ih patnja teka (12/16). 4

Allah objavljuje Knjigu, samo istinu i pravednost. A ta ti zna, moda je Smak svijeta blizu! (42/17). Pouruju ga oni koji u nj ne vjeruju, a oni koji vjeruju zbog njega strahuju i da je istina znaju. O, kako su, doista, daleko zalutali oni koji o asu oivljenja raspravljaju! (42/JBJ. Allah je dobar prema robovima Svojim; On daje opskrbu kome hoe, i On je moan i silan (42/19). Onome ko bude elio nagradu na onom svijetu umnogostruiemo mu je, a onome ko bude elio nagradu na ovom svijetu - daemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela (42/20J. Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono to Allah nije naredio? Da nije Rijei prije izreene, medu njima bi ve bilo presudeno. A nevjernike, doista, eka patnja nesnosna (42/21). Vidjee nevjernike kako strepe zbog onoga to su inili, i kazna e ih stii; a oni koji su vjerovali i dobra djela inili bie u divnim dennetskim baama, sve to zaele imae u Gospodara svoga; bie to blagodat velika (12/22). Na ovaj nain Allah alje radosne vijesti robovima Svojim, onima koji su vjerovali i dobra djela inili. Reci: "Ne traim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim panje rodbinske. " A umnogostruiemo nagradu onome ko uini dobro djelo, jer Allah, zaista, mnogo prata i blagodaran je (12/23). Zar oni da govore: "On izmilja o Allahu lai!" A Allah e, ako hoe, srce tvoje uiniti nepokolebljivim. Allah ponitava neistinu i utvrduje istinu

rijeima Svojim; On dobro zna svaije misli; (42/24) Ova sura razmatra pitanje vjerovanja kao to to ine i ostale sure objavljene u Mekki. Meutim, ona se posebno, koncentrirala, na pitanje Objave i poslanstva, tako da se moe rei da je ovo osnovna nit za koju je vezana ova sura u cjelini. Sve ostale teme dolaze kao slijed toj prioritetnoj istini u ovoj suri. Pored toga, ova sura uputa se nairoko u razgovor o injenici monoteizma, izlae pitanje monoteizma pristupaj ui mu sa nekoliko strana. U njoj se govori i o injenici Sudnjeg dana i vjerovanja u Sudnji dan. Ovdje se spominje i budui svijet i scene sa Budueg svijeta izloene na vie mjesta, a obuhvata i razmatranje osobenosti vjernika i njihov moral kojim 5

se oni odlikuju. Ovdje se ponovo govori i o pitanju opskrbe, obilatom davanju i ustezanju od davanja, o ponaanju ovjeka kada se nae u izobilju i u neimatini. Meutim, injenica Objave i poslanstva i svega to je vezano za to prekriva sve druge teme. Uostalom, to je izrazita injenica u cjelokupnoj ovoj suri. To je injenica koja se upeatljivo odraava u suri i natkrivljuje je, pa - kao da su ostale teme navedene da ojaaju i potvrde tu prvu injenicu. Kontekst ove sure nastavlja sa izlaganjem te injenice i drugih tema koje nju prate na nain koji upuuje da se to vie razmilja i promatra. Izlaganju ovog pitanja pristupa se sa nekoliko razliitih strana, koje su sainjene od po nekoliko ajeta u kojima se govori o jednoti Stvoritelja, o Jednoti Skrbnika, o Jednoti Onoga koji postupa po Svojoj volji sa srcima ljudi, o Jednoti Onoga koji postupa po Svojoj volji o sudbini ljudi, dok je razgovor o Objavi i poslanstvu usmjeren da potvrdi jednotu Onoga koji objavljuje i jed notu Objave, jednotu vjerovanja, jednotu programa i metoda, i na kraju, jednotu rukovoenja ovjeanstvom u svjetlu ovog vjerovanja. Ovdje se, zatim, sasvim istaknuto i jasno, odslikava linija monoteizma raznim znaenjima, odsjenima i nadahnuima preko svih tema ove sure . Mi emo navesti nekoliko primjera ukratko, iz ove sure, prije nego pristupimo detaljnijem objanjenju. Ova sura poinje odvojenim slovima, siglama: Ha-mim. Ajn-sin-kaf (42/1-2). Ova sigla popraena je: Eto tako Allah Silni i Mudri, objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/3) ime se potvruje jednota izvora Objave i kod prvih i kasnijih poslanika: Objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/3). U kontekstu se dalje govori o svojstvu Allaha Svevinjeg, Velianstvenog:

Njegovo je ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji, i On je Svevinji, Velianstveni! (42/4). Time se potvruje Jednota Gospodara svega to je na nebesima i Zemlji, Njegovo dominiranje i veliina na jedinstveni nain. Potom se jasno istie opis stanja Kosmosa u odnosu na pitanje vjerovanja u Jedinog Gospodara i u odnosu na politeizam, koji se javlja kod nekih ljudi: Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki i veliaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. Allah je, zaista, taj koji prata i koji je milosiv. Allah motri na one koji, pored, Njega, zatitnike uzimaju, tebi nije preputeno da o njima brigu vodi (12/5-6). Na osnovu toga cjelokupni Kosmos zauzet je pitanjem vjerovanja i politeizma, ak i nebesa skoro da se raspadnu zbog stava pojedinih stanovnike ove Zemlje, dok meleki mole oprost za sve koji su na Zemlji i 6

koji rade ovakva grozna djela, a to su pojedinci koji su odstupili od prave VJere. Poslije ove etnje kontekst se vraa na prvu injenicu: Eto, tako Mi tebi objavljujemo Kur'an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada e se sakupiti- u koji nema nikakve sumnje. jedni e u dennet, a drugi u dehennem (12/7). U nastavku se govori u paralelizmu jedni e u dennet, a drugi u dehennem (42/7) i potvruje: da je Allah htio, On je mogao uiniti da svi budu jedan Ummet, ali Njegovo htijenje odredilo je, shodno Njegovom znanju i mudrosti, da uvede koga On hoe u Svoju milost. A nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (42/fiJ. Ovim se potvruje da je jedino Allah taj koji je zatitnik: On e oivjeti umrle, samo je On kadar sve (12/9J. U kontekstu se ponovo vraa na prvu injenicu, injenicu Objave i poslanstva i potvruje da sud, o svemu u emu se ljudi razilaze, daje Allah, Koji je objavio ovaj Kur'an, da se na njega obraaju ljudi kad god iskrsne kakav nesporazum. Ma u emu se razilazili treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj- u Njega se ja uzdam i Njemu se obraam (42/10). Uz Boanstvo govori se i o monoteizmu Stvoritelja, da je On u tome Jedini, govori se o monoteizmu Njegova slobodnog postupka u postupanju sa nebesima i Zemljom, u postupanju kod davanja opskrbe i ustezanja, govori se o Njegovu znanju koje obuhvata sve: Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnoava. Niko nije kao On! On sve uje i sve vidi. U njega su kljuevi

nebesa i Zemlje, On daje obilje kome hoe, a i uskrauje; On, uistinu, zna sve (12/11-12). Ponovo se kontekst vraa na prvu injenicu: On vam propisuje u vjeri isto ono to je propisao Nuhu i ono to objavljujemo tebi, i ono to smo naredili Ibrahimu, i Musau i lsau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teko je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za svoju vjeru onoga koga On hoe i upuuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. A oni su se podvojili iz zlobe meusobne ba onda kad im je dolo saznanje. I da nije rijei Gospodara tvoga, prije izreene, do oznaenog roka, s njima bi bilo ve svreno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju. Zato ti pozivaj i budi istrajan onako kako ti se nareuje, a ne povodi se za 7

prohtjevima njihovim, i reci: 'Ja vjerujem u sve knjige, koje je Allah objavio. " (42/13-15). N a ovaj nain u ovoj suri se nastavlja sa izlaganjem ove injenice u ovoj atmosferi. Ovakvo konstantno kazivanje vezano i za druga pitanja iz oblasti vjerovanja potvruje, istovremeno, prvu injenicu koja se javlja kao glavna tema ove sure. Ovaj sklad je potpuno jasan i kompletan u prvoj cjelini sure. italac se susree, poslije svakih nekoliko ajeta, sa injenicom Objave i poslanstva na neki nain. Druga cjelina obuhvata preostali dio ove sure i poinje izlaganjem nekolicine ajeta vezanih za dodjelu opskrbe i njeno uskraivanje, govori o obilatom sputanju Allahove milosti, o stvaranju nebesa i Zemlje i svega to hodi po zemlji, govori o lai koja plovi po moru iji su valovi kao brda. Poslije ovih ajeta u kontekstu se nastavlja da govori o osobinama vjernika kojima se odlikuju oni i vjernike grupe, zatim o jednoj sceni Sudnjeg dana koja predoava sliku nasilnika, kako e, kad doive patnju, povikati: "Postoji li ikakav nain da se povratimo ?" I vidjee kako ih poniene i klonule vatri izlau, a oni je ispod oka gledaju (42/44-45). Nadalje se govori o ponosu vjernika toga dana i njihovu stavu prema nasilnicima: Oni koji su vjerovali, rei e: "Pravi stradalnici su oni koji na Sudnjem danu i sebe i eljad svoju upropaste/" A zar nevjernici nee neprekidno patiti (42/45). U sjeni ove scene pozivaju se ljudi da se spase sline pozicije prije nego to istekne vrijeme: odazovite se Gospodaru svome prije nego to doe Dan koji Allah nee zaustaviti. Toga Dana utoita neete imati i neete moi poricati (42/47).

Nakon toga ponovo se vraa na prvu injenicu iznijetu u ovoj suri, injenicu Objave i poslanstva, govorei o tome na jedan poseban nain: a ako glave okrenu, - pa, Mi tebe nismo ni poslali da bude njihov uvar, ti si duan samo da obznani (42/48). U kontekstu ove sure sve do njena kraja govor krui oko ove ose, bilo direktno ili indirektno, dajui obiljeje kontinuiteta u iznoenju znakova te injenice dok se ne doe do kraja ove sure objanjavajui ovako pitanje Objave i poslanstva. Nijednom ovjeku nije dato da mu se Allah obraa osim na jednom od tri naina: nadahnuem, ili iza zastora, ili da poalje izaslanika koji Njegovom voljom objavljuje ono to On eli. - On je, zaista, Uzvien i Mudar/ Na takav nain Mi i tebi objavljujemo ono to ti se objavljuje. 1Y nisi znao ta je Knjiga, niti si poznavao vjerske propise, ali smo 8

je Mi uinili svjetlom, pomou kojeg upuujemo one robove Nae, koje elimo. A Ti, zaista, upuuje na pravi put, na put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji, i, eto, Allahu e se sve vratiti! (44/.'ii-53). Nakon insistiranja na injenici Objave i poslanstva u cjelokupnom kontekstu ove sure, istie se jedan poseban cilj kako bi se to izloilo na ovaj nain i u ovom slijedu. Ovaj cilj je definiranje novog rukovoenja ovjeanstvom predstavljenog u posljednjem poslanstvu, njenu Poslaniku i muslimanskom Ummetu koji slijedi Boanski, stabilni i ispravni program. Prvi znak poinje uvodom u ovu suru rijeima: Eto tako, Allah Silni i Mudri, obajvljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/.1)- da bi se potvrdilo da je Allah Taj koji objavljuje i upuuje sva poslanstva svim poslanicima, da je posljednje poslanstvo produetak naredbe potvrene i konstantne od poetka svijeta. Drugi znak dolazi neto malo kasnije: Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur'an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje (42/7) da bi se time potvrdio centar novog rukovoenja, na ta e biti ukazano kasnije. U treem znaku potvruje se jednost poslanstva nakon to je to potvreno i u prvom znaku, jednosti izvora: On vam propusuje u vjeri isto ono to je propisao Nuhu i ono to objavljujemo tebi, i ono to smo naredili Ibrahimu, i Musau i !silu: "Pravu vjeru ipovijedajte i u tome se ne podvajajte. " (12/13).

Ovaj znak navodi se da bi potvrdio da se podvajanje ve dogodilo, a ono je suprotno ovoj oporuci, da se to podvajanje nije dogodilo zbog neznanja sljedbenika tih asnih poslanika nego se ono dogodilo sa znanjem, dogodilo se kao nasilje, grijeh i zavidnost: A oni su se podvojili iz zlobe meusobne ba onda kad im je dolo saznanje (42/11). Poslije ovoga nastavlja se sa objanjenjem pozicije onih koji su doli poslije tih koji su se razili: a oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju (42/14). 9

N a ovom mjestu i definiranju oituje se da su se ljudi vratili anarhizmu i sumnji, da nisu imali zrelog rukovoenja koje bi se zasnivalo na vrstom i stabilnom programu. Poslanstvo koje je stizalo i koje je vodilo ovjeanstvo doivjelo je razilaenje meu svojim sljedbenicima tako da su oni koji su doli poslije njih, primili poslanstvo sa sumnjom, na emu se ne moe uspostaviti zrelo rukovoenje. Nakon toga oglaeno je da je povjereno posljednjem poslanstvu i njenom nosiocu M uhammedu (alejhi' s-selam) da preuzme ovo rukovoenje: Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se nareuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: 'Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i nareeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i va i na Gospodar" (42/15). Zatim se iznosi karakteristino svojstvo vjernike grupe ija je priroda iznijeta u kontekstu ove sure, a u drugoj cjelini, kae se da je to grupa koja e se staviti na elo rukovoenja ovjeanstvom pridravajui se vrstog, ispravnog i snanog programa. U svjetlu ove injenice kontekst ove sure, njena glavna tema, a i druge terne u ovoj suri, imaju sasvim jasnu namjeru i smjer. Pratei ovaj kontekst detaljnije, ovo pitanje postaje sve jasnije. Ha-mim (42/V. Ajin-sin-kaf (42/2). Eto tako Allah Silni i Mudrz: objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/3). Njegovo je ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji, i On je Svevinji, Velianstveni! (42/4).

Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veliaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. - Allah je, zaista, taj koji prata i koji je milostiv (42/.SJ. Allah motri na one koji, pored Njega, zatitnike uzmaju, tebi nije preputeno da o njima brigu vodi (42/6). 10

Ranije je bilo rijei o rastavljenim slovima - siglama, navedenim na poetku ove sure, to smatramo da je dovoljno. Ova rastavljena slova spominju se na poetku ove sure iza kojih slijede rijei Uzvienoga: Eto tako Allah Silni i Mudri objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/.1). tj. objavljuje slino tome i na ovaj nain. Ovim nainom objavljivanja prenosi se Objava tebi i onima koji su bili prije tebe, a to su rijei, termini i tekst sainjen od ovih slova koji su poznati ljudima. Oni ih razumiju i shvaaju njihova znaenja, ali oni nisu u stanju da saine od ovih njima poznatih slova neto slino Kur'anu. S druge strane, ovdje se potvruje jednost Objave i jednost njena izvora. Onaj koji Kur' an objavljuje - to je Uzvieni i Mudri Allah, a oni kojima se kroz protok vremena dostavljaju objave - to su poslanici. Ova Objava u svojoj biti, je jedna premda su poslanici razliiti, a i vremena razliita: Objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (12/3). To je kazivanje iz davne prolosti, dato u smotuljcima vremena i nizu brojnih sloenih krugova i programa vrstih osnova izloenih na vie naina. Ova injenica, data na ovaj nain, kada se ustali u srcima vjernika, srca e da osjete vrsto tlo na kome stoje, stabilnost, da osjete i jednotu njena izvora i puta koja e ih povezati sa izvorom ove Objave, Allahom, Silnim i Mudrim. Ova injenica e omoguiti da vjernici osjete bliskost meusobno, jer oni su sljedbenici Objave svih vremena i svih mjesta. Ovo njihovo srodstvo protee se kroz historiju iji su korijeni duboko ukorijenjeni u dolinama vremena i sve se to spaja na Rraju sa Allahom,

susreu se s Njim oni svi, a On Uzvien, Moan, Snaan, Mudar koji objavljuje onome kome On hoe, ta hoe, sukladno murosti i mjeri. Pa zato da neki odstupaju od ovog jedinog stalnog Allahovog programa ka putu koji vodi rastavljanju, a ne vodi ka Allahu, putu iji izvor nije poznat niti je ustrajan na odreenom i snanom smjeru?! U kontekstu se dalje govori o svojstvu Allaha koji jedini alje objave svim poslanicima i potvruje da je On Jedini Gospodar svega to je na nebesima i na Zemlji i da je On jedini Svevinji i Velianstveni: Njegovo je ono to je na nebesima i ono to je na Zemlji, i On je Svevinji, Velianstveni! (12/4). ll

esto se ljudi varaju pa smatraju da su oni gospodari neega samo zbog toga to se to nalazi u njihovim rukama, potinjeno njima da se njime koriste pa to upotrijebe za ono to ele. Meutim, ovo nije stvarno vlasnitvo. Stvarni vlasnik je Allah, On stvara i niti, On daje ivot i smrt, On moe da da ljudima to hoe, a moe i da ih lii ega hoe. Moe da uniti ono to je u njihovim rukama i da im da neto drugo u zamjenu za ono to je otilo. Pravo vlasnitvo pripada samo Allahu. On sudi prirodama svega. On postupa sa svim skladno odabranom zakonu pa se sve odaziva, pokorava ili postupa prema ovom zakonu. Sve to je na nebesima i na Zemlji pripada Allahu na nain punog vlasnitva u emu niko ne sudjeluje s njim. On je Svevinji, Velianstveni (42/4)." Allah nije samo vlasnik i nita drugo, nego je On i Gospodar uzvienosti i veliine takoer na svojstven i jedinstven nain, veliine s kojom, kada bi se poredilo bilo ta, ono bi bilo nie, i veliine s kojom, kada bi se poredilo bilo ta, ono bi bilo malo i neznatno. Kada se ova istina vrsto ustali u srcima, ljudi e odmah spoznati u kom smjeru da krenu, kakvo dobro, opskrbu i zaradu da trae za sebe jer sve to je na nebesima i na Zemlji pripada Allahu, Gospodaru u ijoj je ruci svaki dar i davanje. On je zatim: Svevinji Velianstveni, koji niti smanjuje, niti odbija molbu onoga ko Mu se obrati kao to to biva kada se obrati molbom nekom od stvorenja, jer stvorenja nisu svevinja niti veliantsvena. Poslije ovoga ponovo se govori da samo Allahu pripada vlasnitvo u Kosmosu i u uzvienosti i veliini. Ta pojava predstavljena je u kretnji nebesa koja skoro da se raspuknu od velianstvenosti koju osjeaju prema

svome Gospodaru i zbog udaljavanja pojedinaca od te pojavnosti. Ta se pojavnost manifestira i u kretnji meleka koji veliaju i zahvaljuju svome Gospodaru i trae oprosta stanovnicima Zemlje zbog njihova odstupanja od Istine i zbog lutanja: Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih/ A meleki veliaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. - Allah je, zaista, taj koji prata i koji je milostiv (42/S). Nebesa su ta grandiozna i velianstvena stvorenja koja mi primjeujemo kao da su iznad nas gdje god mi bili na povrini zemlje, nebesa o kojima znamo samo malo, i to sasvim malo. Za sada smo saznali da su pojedine galaksije na nebesima sadre oko sto hiljada miliona sunanih skupina i u svakoj od tih skupina oko hiljadu miliona sunaca poput ovog naeg Sunca iji obujam dostie vie od milion puta obujma ove 12

nae male Zemlje. Ove skupine sunaca, koje moemo promatrati iz naih malih opservatorija, razasute su u prostoru nebesa, a izmeu njih su ogromne udaljenosti, za koje se misli da dostiu na stotine hiljada i miliona svjetlosnih godina (izraunato brzinom svjetlosti koja dostie 168.000 milja u sekundi) . Ova nebesa, od kojih mi vidimo samo ovaj mali ogranieni dio, skoro da se raspuknu, i ona i sve ono to je iznad njih od straha prema Allahu i Njegovoj veliini i uzvienosti, zatim da se raspuknu udei se odstupanju nekih ljudi na Zemlji i njihovu zaboravu ove veliine koju osjea i Kosmos, pa se zatresa i potresa tako da umalo ne raspukne na najviem svome mjestu: A meleki veliaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji (42/5). Meleki su bia totalne pokornosti, oni su najprea stvorenja koja bi trebala da budu u miru, ali oni stalno veliaju i zahvaljuju Allahu zbog osjeaja Njegove veliine i uzvienosti, zbog straha da se nedovoljno zahvaljuju i nedovoljno pokoravaju, dok stanovnici Zemlje, ogranieni i nesposobni, negiraju i odstupaju, pa meleki izraavaju saaljenje prema njima bojei se Allahove srdbe, trae oprost za stanovnike Zemlje zbog njihovih grijeha i manjkavosti. Ovdje se moe podrazumjeti da meleki trae oprost za one koji vjeruju kao to je to izraeno u suri Gafir u rijeima: Meleki koji dre prijesto i oni koji su oko njega veliaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oproteni grijesi vjernicima (40/7). U ovoj situaciji primjeuje se koliko su meleki saaljivi zbog bilo kakvog grijeha koji se dogodi na Zemlji, ak kad ga poine oni koji vjeruju. Koliko se oni zbog toga tresu i trae oprosta od svoga Gospodara veliajui

Ga i zahvaljujui Mu, osjeajui Njegovu veliinu i uzvienost i smatrajui da svaki grijeh koji se uini u Njegovu posjedu trai Allahov oprost i milost, molei se za to: Allah je, zaista, taj koji prata i koji je milostiv (42/5). U kontekstu se uz silu i mudrost povezuje, veliina i uzvienost, zatim oprost i milost, i upoznaje ljude sa njihovim Gospodarom i raznim Njegovim svoj stvima. Na kraju ovog pasusa, a nakon dokazivanja tih svojstava i njihovog uticaja u cijelom Kosmosu, u kontekstu se izlae onima koji su uzeli sebi za zaitnika nekog drugoga mimo Allaha i dodaje da nema drugog zatitnika u Kosmosu osim Allaha, da Poslanik (alejhi' sselam) nije odgovoran za njih, nije njihov zastupnik, nego Allah motri nad njima, On je njihov Staratelj: 13

Allah motri na one koji, pored Njega, zatitnike uzimaju, tebi nije preputeno da o njima brigu vodi (42/6J jasno je da u srcu ovih negatora i nesretnika, koji uzimaju sebi zatitnike mimo Allaha i ije su ruke prazne, nema nita osim sitne praine. Jasno je da se slika tih srca odnosi na slabost i njih i njihovih zatitnika mimo Allaha, jasno je da Allah pazi na njih, da su oni u Njegovoj ruci, da su slabi i nejaki, dok su Poslanik (alejhi' s-selam) i vjernici s njim zatieni od nevjerovanja, i njihovih situacija, a da im je za tu zatitu i panju dovoljan Allah. Ova injenica mora da se ustali u srcima vjernika da bi, s ovog stanovita, srca bila mirna u svim situacijama, bez obzira da li oni koji su uzeli sebi za zatitnike gospodare vlasti, ija se vlast oituje na Zemlji, a ne Allaha, ili bio njihov zatitnik neko ko nije gospodar vlasti, ali kao i u prethodnom sluaju - oni prihvataju da ih on poniava, bez obzira koliko se ti nosioci vlasti oholo ponaali. Allah motri na njih, on ih sve prati. Cjelokupni Kosmos oko njih vjeruje u Allaha, samo oni stre poput melodije koja iskae iz harmonine skladnosti. U drugom sluaju srca vjernika su smirena jer vjernici ne preuzimaju nikakvu odgovornost to su ovi'uzeli sebi za zatitnike nekoga mimo Allaha. Vjernici nisu zadueni da vode brigu o stvorenjima koja su od vjere odstupila. Vjernici su zadueni samo da ih nasavjetuju i da im saope poruku poslanstva, a Allah motri na srca svih ljudi. A onda muslimani nastavljaju da idu svojim putem, smireni jer je to put koji je vezan sa Allahovom Objavom. Oni nemaju nikakve tete niti

nesree zbog devijacije onih koji odstupaju od ovog puta, bez obzira kakva ta devijacija bila. Kontekst se vraa na prvu injenicu: Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur'an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada e se sakupiti - u kojz' nema nikakve sumnje. jedni e u dennet, a drugi u dehennem (12/7). 14

A da Allah hoe, uinio bi ih sve pravim vjernicima, ali, On u milost Svoju uvodi koga On hoe, a nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (42/8). Zar oni da druge, a ne Njega, za zatitnike uzimaju, a Allah je jedini zatitnik! On e oivjeti umrle, samo je On kadar sve (42/9). Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur'an, na arapskom jeziku r42/7J, Ovaj dio Objave vezan je za dio kojim je poela ova sura. Oit je sklad ovdje, izmeu tih rastavljenih slova - sigli i arapskog jezika Kur'ana. Ova slova arapskog jezika kojim se oni slue, a i ovaj Kur'an dat je na arapskom jeziku preko kojega je Allah uputio Objavu -da bi se time izvrio zacrtani cilj: da bi opominjao Mekku i one oko nje (42/7J. Termin ummul qura upotrijebljen ovdje znai Mekka el-Mukerema, a to je asno mjesto u kome je podignuta drevna Allahova Kua. Allah je odabrao da Mekka i ona mjesta oko nje budu mjesto ovog posljednjeg poslanstva. Allah je uputio Kur'an preko arapskog jezika zbog razloga koji je Njemu poznat i to je On to htio. A Allah dobro zna kome e povjeriti poslanstvo Svoje r6/I24J. I kada pogledamo danas iza ovih dogaaja i njihova ustaljenja, iza uvjeta i onoga to oni zahtijevaju, i nakon to je ovaj poziv iao linijom kojom je iao i rezultirao svojim rezultatima, kada pogledamo danas, spoznat emo neto iz oblasti Allahove mudrosti zato je izabrao ovaj predio Zemlje, ba u to vrijeme, da bude stanite posljednjeg poslanstva upuenog itavom ovjeanstvu, mudrosti koja se kao takva manifestirala od prvih dana.

U vrijeme kada dolazi do ovog posljednjeg poslanstva, Zemlja je bila nastanjenja i skoro pocijepana na etiri imperije: Rimsko carstvo u Evropi, a djelimino i u Aziji i u Africi, Persijska imperija ija se vlast protezala na vei dio azijskog i afrikog kopna, Hinduska imperija i najzad Kineska imperija. Ove dvije skoro da su bile zatvorene i izolirane svojim vjerama i politikim vezama itd. A ova izolacija inila je prve dvije spomenute imperije da su, zaista, vrile snaan utjecaj u ljudskom ivotu i njegovom razvoJu. Nebeske vjere objavljene prije islama bile su jevrejska i kranska. One su na neki nain potpale pod utjecaj ovih dviju imperija nad kojima je, 15

stvarno, dominirala drava, a one nisu imale utjecaja na dravu. Pored toga, u tim se vjerama dogodila i devijacija i smutnja. Jevrejstvo je bilo rtva as rimskog, as perisijskog carstva, tako da ono ne nosi nita znaajno to bi se moglo spomenuti, a okonalo je zbog raznih faktora. Postalo je zatvorena vjera i ograniena samo na Sinove Israilove, vjera koja nije teila niti je imala elje da u svoje okrilje uvede i druge narode. to se tie kranstva, ono je roeno u vrijeme rimske drave koja je dominirala kada se ono pojavilo. Dominirala je Palestinom, Sirijom, Egiptom i ostalim podrujima u kojima se kranstvo potajno irilo. Ono se irilo potajno zbog progona rimskih imperatora koji su ugnjetavali svaku novu vjeru na najgrozniji nain, tako da su klanja katkada potamanila na desetine hiljada vjernika i to u otvorenom zloinu. Kada je nestalo perioda rimskog ugnjetavanja i Rimska Imperija se pridruila kranstvu, u ovu vjeru su tada ubaene rimske totemistike prie, filozofsko-gre gnostike rasprave, tako da je kranstvo dobilo udan peat, i ne moe se ubrajati u nebesko kranstvo kakvo je objavljeno. Drava nije mnogo potpadala pod utjecaj vjere nego je ona i dalje ostala gospodar situacije. Vjera na nju ni najmanje nije utjecala. Pored toga, i trvenja brojnih kranskih smjerova, meusobno, ruila su crkvu. Ovo je skoro potpuno unitilo i dravu, koja se nala u groznom ugnjetavanju razliitih slubenih pravaca drave. l jedni i drugi bili odstupali su od sutine kranstva. U to vrijeme dolazi islam, dolazi da spasi cjelokupno ovjeanstvo iz raspadanja, smutnje, ugnjetavanja i totalnog paganizma svugdje na Zemlji. Islam je doao da regulira ivot ovjeanstva, da ga povede putem ka

Allahu, Uputom i Svjetlom. Bilo je neminovno da islam zavlada da bi se ostvario ovaj ogromni pomak u ivotu ljudi. Razumljivo je da je bilo nuno da to putovanje poinje iz slobodne zemlje nad kojom se nije protezala vlast nijedne od tih imperija, da izgradi, prije svega slobodno drutvo nad kojim ne dominira vanjska snaga, nego da ono samo sobom raspolae, gospodari nad svim onim to je oko ovog mjesta. Arabijski polutok, Mekka i njezina okolica bili su najpogodnije mjesto na Zemlji da se tada pojavi islam, najpovoljnija taka iz koje e poi islamsko putovanje svjetskog obiljeja. Islam i jeste doao zbog toga, i to je njegova ambicija poevi od prvog momenta. U Mekki i oko nje tada nije postojala organizirana vlast sa zakonima, propisima, vojskom, policijom, i najzad, punom vlasti koja bi vladala Poluotokom, koja bi se mogla suprotstaviti novoj vjeri svojom 16

organiziranom vlau i koja bi iroke mase mogla podvrgnuti i potpuno njima vladati kao to je to bio sluaj u ove etiri imperije. Na Arabijskom poluotoku tada nije postojala ni bilo kakva vrsta vjera koja bi imala jasne naznake, nego je postojala totemistikopaganska vjera potpuno pocijepana brojnim uvjerenjima i kultovima. Arapi su tada imali brojna boanstva: meleke, dine, zvijezde i kipove, i premda su Ka'ba i Kurejije imali opu vjersku vlast na Poluotoku, ipak ta vlast nije bila vlast koja bi stala vrsto prema novoj vjeri. Da nije bilo privrednih interesa i posebnih situacija, pretstavnici Kurejija ne bi ni istupili ovakvim stavom protiv islama, a znali su dobro kakvi su propusti i sukobi vladali u njihovim vjerovanjima. Raspad politikog sistema na Poluotoku, pored vjerskog rasula, nudio je povoljne uvjete da se u tom sistemu razvije nova vjera, osloboena svih dominacija u svom razvoju koje bi bile izvan njene prirode. Usred ovog rasula i drutvena situacija na Poluotoku igrala je vanu ulogu kod zatite razvoja novog poziva. U to vrijeme vladao je plemenski sistem, u kome su porodice imale vidan utjecaj. Kada je Muhammed (alejhi' s-selam) pristupio sa novim pozivom, naao je okrilje pod maevima Beni Haimovia i zatitu, iskoristio je tu priliku zbog plemenske ravnotee. Druge porodice su izbjegavale sukobile sa Haimoviima zbog njihove zatite M uhammeda (alejhi' s-selam) , premda Haimovii nisu ispovijedali njegovu vjeru. Oni su izraavali saaljenje zbog napada na svakog koji osjea fanatinost prema malom broju onih koji su primili islam na poetku ovog poziva, a kanjavanja ili muenja prepustili su da to odrade oni izmeu sebe. Slobodni robovi, koji su mueni zbog svog islama,

bili su mueni od strane svojih gospodara. Ebu Bekr (neka je Allah zadovoljan njime) kupovao bi ove tienike i oslobaao ih i na taj nain spreavao da im bude smanjena bar djelimina muka i unoenje smutnje u njihovu vjeru. Nema nikakve tajne kakvo je stanje bilo u ovoj situaciji u odnosu na novu vjeru. Zatim, tamo su postojala i svojstva samog arapskog naroda kao to su hrabrost, sloboda i ponos, a to je nuna spremnost da se ponese nova vjera i progres sa svim obavezama. Arabijski poluotok bio je u to vrijeme prepun plodonosnog tla za sjeme preporoda. Bio je prepun dostatnosti, spremnosti i sa osobama koje bi pripremile zalihe ovog preporoda. Samo stanovnitvo Poluotoka imalo je i odreenih iskustava steenih svojim putovanjima po zemljama Rimske i Persijske imperije. N ajznaajnije je bilo zimsko putovanje u pravcu juga 17

Poluotoka i ljetno u pravcu sjevera. Ta putavanja u jednom i drugom spomenuta su i u Kur'anu: Zbog navike Kurejija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani (J06/J4J. Mnogi uzroci su se meusobno dopunjavali da bi se nagomilao ogromni fond iskustva za otvaranje i pripremanje radi preuzimanja ogromne obaveze, za to je i sami otok bio izabran. Kada je doao islam na Arabijski poluotok on je koristio ovaj cjelokupni fond i usmjerio ovu nagomilanu i deponiranu mo, koja je pripremala svoje riznice za otvor i Allah je i otvorio te riznice kljuem islama. Moda nam ovo i govori odakle postoji ovolika grupa velikih i uglednih ljudi medu ashabima prvog pokoljenja - u vrijeme ivota Poslanika (alejhi' s-selam) kao to su Ehu Bekir, Omer, Osman, Alija, Hamza, Abbas, Ehi Ubejde, Sa' d ibni Ehi Vekas, Halid ibni Velid, Sa'd ibni Muaz, Ehu Ejjub Ensari i mnogi drugi iz te poznate grupe koja je prihvatila islam, otvorila srca prema njemu i panijela ga, uzdigla se sa islamom, bez sumnje, i popravila. Ona je panijela plodonosna sjeme za razvoj i upotpunjenje. Ovdje nije mjesto da se nairoko govori o spremnosti ovog Poluotoka da ponese novo poslanstvo, da zatiti njegov razvoj, da omogui da sam sobom i oko sebe vlada. Ovo govori o nekim uzrocima zato je ba Poluotok bio izabran da bude kolijevka novog vjerovanja upuenog cijelom ovjeanstvu, govori o izboru ba ove kue da iz nje potekne nosilac ovog poslanstva, Alejhi' s-selam. To bi bilo, ako bismo govorili o tome, neto dugo. To je predmet posebne rasprave. Nama e biti dovoljno ovdje da ukaemo na sadranu Allahovu mudrost o ijim elementima se javlja razmiljanje kad god se proiri iskuskvo ljudi i njihova spoznaja zakona

ivota. Ovako je objavljen ovaj Kur' an na arapskom jeziku da upozori Mekku i njenu okolicu, a kada se Poluotok oslobodio paganstva i svi stanovnici iskreno prihvatili islam, oni su pronijeli zastavu i prema Istoku i Zapadu, ponijeli su ovo novo poslanstvo i novi sistem koji poiva na ovom poslanstvu cjelokupnom ovjeanstvu, kao to i jeste priroda ovog poslanstva. Oni koji su ponijeli ovo poslanstvo najbolja su ljudska stvorenja da to poslanstvo ponesu i prenesu. Oni su izali sa ovim poslanstvom iz najljepeg mjesta na Zemlji radi njegova irenja i razvoja. Nije sluajno da je Poslanik (alejhi' s-selam) ivio sve dok se ovaj Arabijski poluotok nije rijeio paganstva i prihvatio islam, utrao kolijevku ove vjere, koja je zasigurno izabrana za taj poziv sa znanjem, kao to je i izabran za taj poziv i jezik, koji je najpovoljniji da prenese poslanstvo u sve krajeve Zemlje. Arapski jezik je ve bio dostigao svoj vrhunac, postao 18

podoban da ponese ovaj Poziv i otputuje s njim u sve krajeve Zemlje. Da je nekim sluajem to bio mrtav ili nekompletiran, manjkav jezik, on ne bi bio podoban da preuzme ovaj poziv i ne bi bio sposoban da ga prenese izvan Poluotoka. Ovaj jezik kao i njegovi nosioci i njegova sredina bio je najpodobniji za ovaj veliki kosmiki dogaaj. Tako se javlja cio niz odabranih skladnosti za ovo Poslanstvo i gdje god nauni istraiva usmjeri svoj pogled da razmisli o Allahovoj mudrosti i Njegovu izboru, nai e Allahovu potvrdu u Njegovim rijeima: Allah dobro zna kome e povjeriti poslanstvo Svoje (6/124). Da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada e se sakupiti - u koji nema nikakve sumnje. jedni e u dennet, a drugi u dehennem (42/7). Najvee i najstroije upozorenje, koje se spominje na vie mjesta u Kur' anu, je uporozenje na Dan skupljanja i okupljanja, Dan u kome e Allah okupiti sva stvorenja koja su se razila kroz protok vremena i u razlici prostora, da ih ponovo razlui jedni e u dennet, a drugi u dehennem (12/7J prema njihovom radu na ovom svijetu i na ovoj Zemlji, u vrijeme ivota na ovom svijetu. A da Allah hoe, uinio bi ih sve pravim vjernicima, ali, On u milost Svoju uvodi koga On hoe, a nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (12/8). Da je Allah htio, On bi ljude stvorio na drugi nain, ujedinio bi njihova ponaanja i njihove sudbine, ili u Dennet ili u Dehennem, ali Allah Uzvieni stvorio je ovjeka radi jedne uloge, a to je namjesnitva na

ovoj Zemlji. Sukladno ovom namjesnitvu i prema onome to On eli, a to je da ovjek ima posebnu spremnost u svojoj vrsti, rastavio ga je od meleka i od ejtana i svih drugih stvorenja. ovjek ima jedinstvenu prirodu, jedinstveno usmjerenje, spremnost da bude u skladu s tom prirodom - da jedni krenu prema uputi i svjetlu, da ine dobra djela, a drugi da budu skloni, svojom prirodom i djelima, ka zabludi, mraku i loem djelu. Svaka od te dvije spremnosti krenut e jednoj mogunosti, prema prirodi formiranja ovog ljudskog stvorenja, i okonat e na kraju tog svoga ponaanja i hoda: jedni e u dennet, a drugi u dehennem (42/7J,' On u milost Svoju uvodi, koga On hoe, a nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (42/8) . Uvesti e ih sukladno Allahovu saznanju o ponaanju ovih dviju grupa u Svoju milost Uputom, ili ih izloiti kazni zbog zablude. 19

Ranije je reeno da neki uzimaju sebi za zatitnike nekoga mimo Allaha. Kur'an ovdje potvruje da su to grijenici: a nevjernici nemaju ni zatitnika ni pomagaa (42/BJ. Ti njihovi zatitnici koje oni sebi odaberu nisu stvarnost, ne postoje. Kur'an se vraa i postavlja pitanje sa osudom: Zar oni da druge, a ne Njega, za zatitnike uzimaju?! (42/9). Poslije ove osude, K ur' an potvruje da je samo Allah zatitnik, da je On moan, Onaj ija se mo manifestira i u oivljenju mrtvoga, u emu se pojavljuje jedinstvena mo u najupeatljivijoj manifestaciji: . . . a Allah je jedini zatitnik! On e oivjeti umrle (42/9) Podruje moi poopava i istie kompletnu istinu te moi, d a sve moe i da se ta mo ne moe svesti u granice: Samo je On kadar sve (42/9). Kur' an se ovdje u kontekstu vraa na prvu injenicu da bi se objasnila strana na koju se treba obratiti kod svakog razilaenja, a ta injenica je Objava data od strane Allaha, koja sadri Njegovu mudrost kako ne bi prevrtljiva elja imala bilo kakva utjecaja u ivotu nakon uspostavljanja ovog Boanskog snanog programa: Ma u emu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj - u Njega se ja uzdam i Njemu se obraam (42/10). Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnoava. Niko nije kao On! On sve uje i sve vidi (42/1 1). U Njega su kljuevi nebesa i Zemlje, On daje obilje kome hoe, a i

uskrauje; On, uistinu, zna sve (42/12). Nain navoenja ovih injenica, njihova povezivanja i okupljanja u ovom pasusu je veoma udan. On zasluuje da se o njemu veoma paljivo razmisli. Skriveno i otvoreno povezivanje izmedu njegovih dijelova je ugodno i precizno povezivanje. 20

Ovaj metod svako razilaenje koje se dogodi meu ljudima vraa Allahu: ma u emu se razilazili, treba da presudu da Allah (42/IOJ. Allah je dao svoju kategoriku presudu u ovom Kur'anu. Njegove rijei vezane i za ovaj i za onaj svijet su konane. On je dao ljudima program kojeg im je izabrao, program koji obuhvata njihov i pojedinani i drutveni ivot Uspostavio je sistem kako ivjeti, hraniti se, suditi, politiki i etiki se ponaati. Sve im je to tano i detaljno objasnio. Dao je da ovaj Kur'an bude kompletan ustav u ivotu ljudi, daleko opirniji od ustava vlasti i obuhvatniji. Kad god u nekom pitanju doe, do razilaenja, Allahova presuda o tome nalazi se u ovoj Objavi koju je Uzvieni objavio Svome Poslaniku (alejhi' s-selam) da uspostavi ivot na principu ove Objave. Nakon potvrde ove injenice, Kur' an se direktno obraa Poslaniku (alejhi's-selam) da sva pitanja prepusti Allahu, obraajui se svome Gospodaru svojom cjelinom: To vam je, eto Allah, Gospodar moj - u Njega se ja uzdam i Njemu se obraam (42/lOJ. Ovo obraanje, pouzdanje i potvrda Poslanika (alejhi' s-selam) , iznijeto kao psihiki moment, povoljno je kao pogovor na tu injenicu, jer, eto, Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) i Njegov Vjerovjesnik svjedoi da je Allah njegov Gospodar, da se on samo na Njega oslanja, da se samo Njemu obraa, nikome drugome, pa kako da se onda ljudi obraaju kod arbitrae nekom drugom kada se spore o nekom pitanju, a istovremeno upueni Poslanik obraa se kod suenja samo na Njega. Allah je najprei da se ljudi na Njega oslanjaju kod meusobnog suenja, da se od Njega ne okreu ni u jednom momentu. Kako da se oni obraaju kod nekog pitanja nekom

drugom, a upueni Poslanik oslanja se samo na Njega, obraa se samo Njemu, jer je On njegov Gospodar koji se stara o njegovom problemu . On je onaj koji ga je usmjerio tamo gdje On eli. Ustaljenje ove injenice u srcu vjernika rasvjetljava mu put, definira znakove na putu, pa se ne okree tamo i ovamo, ulijeva mu smirenost na tom putu, daje mu pouzdanje u koracima, tako da ne sumnja, ne koleba se niti iznenauje. On vazda osjea da mu je Allah uvar i zatitnik, da mu uvruje korake ka ovom pravcu, da upueni Poslanik slijedi ovaj put koji vodi ka Allahu. Stabiliziranje ove injenice u srcu vjernika podie svijest i osjeaj za ovim Allahovim programom i putom; vjernik osjea da ne postoji nikakav drugi program niti put na koji bi se ovjek mogao osvrnuti do ovaj; ne 21

postoji sud do Allahove rijei i njegov sud na koga se vjernici mogu oslanjati kad naiu na razilaenje. Upueni Vjerovjesnik obraa se svome Gospodaru koji je i propisao ovaj program i sud, i to ovakav sud. Po drugi put ovo je popraeno rijeima koje jo vie uvruju i stabiliziraju ovu injenicu: Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnoava. Niko nije kao On! On sve uje i sve vidi (42/1 1). Allah je objavio Kur'an da bi Njegov sud bio konaan kod onoga u emu se ljudi razilaze. Allah je: Stvoritelj nebesa i Zemlje f42111J. On rasporeuje ta se zbiva na nebesima i Zemlji, a zakon koji dominira nebesima i Zemljom je Njegov konani sud u svemu to se zbiva na nebesima i Zemlji. Sve to se zbiva u ivotu i kod ljudi, sve je to jedan vid zbivanja na nebesima i Zemlji. Allahov sud u tom zbivanju je sud koji vlada ivotom ljudi i ivotom ovog prostranog Kosmosa, da ljudi ive u miru u Kosmosu koji ih okruuje, u kome, bez ikakve sumnje, Allah sudi u svemu . Allah je Taj na iji sud se ljudi moraju obraati kad god doe do razilaenja. Allah je Taj koji je doveo u red njihove d u e i uspostavio ih: On vas kao parove stvara (42/W. On vam je uredio ivot, On zna ta ivotu odgovara, zna emu ivot odgovara i kako ivot da ustraje. On je taj koji daje da vam ivot tee sukladno pravilu stvaranja koga je On izabrao, daje da ivot tee svemu ivome . . . a stvara parove i od stoke (42/llJ. I tamo u samom stvaranju oituje se jednost koja potvruje jednost stila i hoda, jednost htijenja i njegovog namijenjenog odreenja. Allah je Taj koji je dao

i vama i stoci da se razmnoavate, sukladno ovom programu i ovom metodu, a onda se On odstranio od svih svojih stvorenja, tako da ne postoji u svemiru nita to bi Njemu, Uzvienome, sliilo. Niko nije kao On (42/11). Priroda ovjeka sama po sebi spontano vjeruje u ovo, jer Stvoritelju neega ne lii to stvoreno, ne lii to to je On stvorio. Uostalom, sve stvoreno obraa se Njemu kod meusobnog razilaenja o neemu, a ne nekome drugome, jer nema nita niti ikoga ko bi Mu sliio, nema drugih izvora na koje bi se ljudi mogli oslanjati kod razilaenja. Premda u Kur'anu stoji da niko nije kao On (42/11), ipak veza izmedu Allaha i toga to je On stvorio nije prekinuta zbog ovog kompletnog razilaenja. On uje i vidi: On sve uje i vidi (42/W, a onda sudi presudom Onoga koji je sve uo i sve vidio. 22

Nakon to Allah ini svoj sud mjerodavnim i konanim o onome u emu se ljudi razilaze, On to uspostavlja na injenici da su kljuevi i nebesa i Zemlje u Njegovoj vlasti od samog poetka njihova stvaranja, da im je On propisao zakon koji vlada medu njima. U Njega su kljuevi nebesa i zemlje (42/1 2 ) , a poto su ljudi dio nebesa i Zemlje, to su i njihovi kljuevi kod Njega. Zatim, On upravlja i pitanjima njihove opskrbe, kome e opskrbu ustegnuti, a kome e obilato dodijeliti, jer kod Sebe ima kljueve i nebese i Zemlje: On daje obilje kome hoe, a i uskrauje (42/12). On je njihov Skrbnik. On se brine za njih. On ih hrani i poji. Pa, kome oni da se upuuju do Njemu da im presudi kod meusobnog razilaenja? Ljudi se samo Skrbniku obraaju za opskrbu, obraaju se Staratelju koji slobodno postupa kod pruanja opskrbe, obraaju se Onome koji sve ovo rasporeuje Svojim znanjem i procjenom. On, uistinu, zna sve (42/12J, a Onaj koji zna sve, On i sudi, Njegova presuda je pravedna. Ona je konana. Tako dolazi do harmoninosti znaenja, a ono je potpuno u skladu sa ovom skrivenom preciznou, prijatnom i udnom, da bi se neprestano kucalo i lupkalo po ljudskom srcu sve dok se ne upotpuni i ne dobije skladnu i kompleksnu melodinost. Ovdje se, zatim, u ovoj suri tekst vraa na prvu injenicu: On vam propisuje u vjeri isto ono to je propisao Nuhu i ono to objavljujemo tebi, i ono to smo naredili Ibrahimu i Musau i !sau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teko je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju

vjeru onoga koga On hoe i upuuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati (12/13) . A oni su se podvojili iz zlobe meusobne ba onda kad im je dolo saznanje. I da nije Rijei Gospodara tvoga prije izreene, do oznaenog roka, s njima bi bilo ve svreno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju (12/11). Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se nareuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: "ja vjerujem u sve knjige koje je Allah 23

objavio, i nareeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i na i va Gospodar, nama naa, a vama vaa djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah e nas sve sabrati, i Njemu e se svi vratiti" (42/l.'i). A dokazi onih koji se o Allahovoj vjeri raspravljaju nitavni su kod njihova Gospodara kada su joj se ve mnogi odazvali; na njih e pasti gnjev i eka ih patnja teka (42/16). Na poetku ove sure stoji: Eto, tako Allah Silni i Mudri, objavljuje tebi, kao i onima prije tebe (42/.1). Ovim je saeto ukazano na jednost izvora, jednost programa u smjeru. Sada, u tekstu, prelazi se na razjanjenje i tok ukazivanja i potvruje da je ono to je Allah propisao vjernicima bilo u svojoj openitosti ono to je preporuio i N uhu i Ibrahimu i Musau, i isau, a to je da se klanjaju samo Allahu, da se u tome ne razilaze, da na tome poivaju rezultati nunosti ustrajavanja na iskonskom Allahovom programu, da se ne treba oslonuti na elje i strasti onih koji se razilaze, da rezultati poivaju na bdijenju ove jasne i ispravne vjere, da nema potrebe da se donose dokazi onih koji se pre piru o Allahu, nego da se takvi upozore da e biti izloeni srdbi i estokoj kazni. Iz ovog pridravanja i ove skladnosti javlja se u ovom pasusu kao i prethodnom sasvim jasno: On vam propisuje u vjeri isto ono to je propisao Nuhu i ono to objavljujemo tebi, i ono to smo naredili Ibrahimu i MU.Sau i lsau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" (12/13). Time je potvrena injenica koju smo objasnili na poetku ove sure, injenica jednog osnova i udarnog razvoja u raznim vremenima. Ovome se dodaje i jedan moment ugodnog dogaaja u osjeaju vjernika, a to je da on

gleda i ranije pokoljenje koje vue svoj korijen iz daleke prolosti, da primjeuje da on slijedi ove plemenite ljude: Nuha, Ibrahima, Musaa, isaa i Muhammeda (alejhimu' s-selam) . Na taj nain vjernik osjea da je on produetak ovih plemenitih ljudi, da ide njihovim stopama. On e nastaviti ovim putem bez obzira koliko e naii na trnje, eke i brojne prepreke, jer na njega pazi ova povorka kojoj je ukazana ast od strane Allaha i cijelog Kosmosa od poetka same historije. To je, doista, pravi spas vjernicima koji vjeruju u jednog Boga, koji idu stopama Njegovog vrstog zakona, koji nastoje izbrisati neslogu i cijepanje, koji osjeaju vrstu meusobnu bliskost koja ih poziva na suradnju i razumijevanje, na povezivanje sadanjosti sa prolou, prolosti sa sadanjou, i na hod svih njih jednim odreenim putem. 24

Ovako je vjera, koju je Allah propisao muslimanima koji vjeruju u poslanstvo Muhammedovo (alejhi's-selam) , bila ona ista vjera koju je On propisao Nuhu, Ibrahimu, Musau i isau, pa zato se onda suprotstavljaju sljedbenici Musaa i isaa? Zato se gloe predstavnici raznih kola sljedbe Isusove, zato se suprotstavljaju sljedbenici M usaa i isaa o sljedbenicima Muhammeda (alejhi' s-selam) ? Zato se suprotstavljaju muslimanima politeisti koji za sebe tvrde da su sljedbenici lbrahimove vjere? Zato se ne solidariu svi i zato ne stupe pod jednu zastavu koju nosi posljednji Poslanik?! Preporuka je jedna, ona je izdata za sve: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" (42/13). Preporuka je izdata da uvaju vjeru, da izvravaju obaveze, da ne odstupaju od vjere, da je ne kompliciraju, da stanu u jedan red pod njenom zastavom. Samo je jedna zastava. Nju su podizali redom: Nuh, Ibrahim, Musa i isa (alejhimu' sselam) , sve dok nije, najzad, stigla do Muhammeda (alejhi' s-selam) . Meutim, politeisti Mekke i okolnih mjesta, i to dok tvrde da se pridravaju lbrahimove vjere, zauzeli su sasvim drugi stav prema starom i novom pOZIVU. Teko je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu (42/I.?J. Teko im je palo to je Objava dola M uhammedu, a eljeli su da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada (4.1/.11) tj. vlastodrcu, njihovom ugledniku. Line osobine Muhammeda , nisu bile takve, mada je on po njihovom sudu bio veoma iskren i vjeran, ali

nije bio iz njihovih redova nego iz prosjene kue Kurejija. Sve ovo nije odgovaralo, po njihovu miljenju, da on bude gospodar nekog plemena koji bi imao i svu vlast. Teko im je palo da njihova vjerska vlast okona padom totemistikog perioda, kipova i bajki na kojima poiva ta vlast, nato su se oslanjali njihovi i privredni i lini interesi. Zbog toga su se oni vrsto drali politeizma. Pravi i jasni monoteizam pao im je veoma teko, monoteizam koga je zastupao plemeniti Poslanik. Teko im je bilo da im se kae da su njihovi pradjedovi umrli kao politeisti da su bili u zabludi, i da su umrli kao pagani, pa su se vrsto drali te gluposti i osjeali ponos u grijeenju. Sami su izabrali da se bace u Dehennem, da obznane svoje pradjedove da su i oni uvedeni kao zavedeni. 25

Kur'an donosi pogovor na ovaj njihov stav i kae da Allah bira i odabire koga On hoe, da On upuuje koga eli, uzima u Svoju zatitu i sklanja u Svoj sjen prognanike: Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoe i upuuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati (42/1.1). On je o dabrao Muhammeda (alejhi' s-selam) za poslanstvo. On otvara vrata teobe svakome ko mu se obrati i povrati. On odabire onoga ko se vrati stavu sljedbenika ranijih poslanika, koji su donosili svojim narodima jednu te istu vjeru, pa su se njihovi sljedbenici pocijepati u grupe i partije: A oni su se podvojili iz zlobe meusobne ba onda kad im je dolo saznanje. I da nije Rijei Gospodara tvoga prije izreene, do oznaenog roka, s njima bi bilo ve svreno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju (42/14). Oni se nisu podvojili iz neznanja, nisu se pocijepati to nisu znali osnovu koja ih je povezivala, koja je povezivala njihove poslanike i njihova vjerovanja, nego su se podvojili nakon to su bili obavijeteni, pocijepati su se zbog meusobne oholosti, zavidnosti i grijeenja prema injenici i prema samima sebi. Podvojili su se pod utjecajem grijenih strasti i odvratnih prohtjeva. Podvojili su se ne oslanjajui se na istinito vjerovanje i ispravni program, jer da su bili iskreni prema vjerovanju poslanika i da su slijedili programe poslanika, oni se ne bi podvojili i razili. Oni su zasluili da ih Allah odmah kazni zbog njihove odvratnosti i grijeenja u ovom podvajanju, ali je Allahova Rije ve bila donijeta, iz mudrosti samo Njemu poznate, da im da roka do odreenog Dana. I da

nije Rijei Gospodara tvoga prije izreene, do oznaenog roka, s njima bi bilo ve svreno (42/1 4). Istina se obistinila, neistina propala. Zavreno je sa ivotom na ovom svijetu, ali su oni ostavljeni do odredenog roka. to se tie pokoljenja koja su naslijedila Knjigu nakon onih koji su se pocijepati i razili, a razili su se sljedbenici svih poslanika, oni su doekali njihovo vjerovanje i njihovu Knjigu sa nedoumicom i neodlunim uvjerenjem, jer su ranija razilaenja izazvala medu ovima neodlunost u svemu, izazvala su smutnju, nejasnou i zbunjenost meu pojedinim uenjima, pravcima, a i razilaenjima: A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju (42/14). 26

Vjerovanje ne moe na ovome poivati. Vjerovanje poiva na vrstoj podlozi na kojoj stoji vjernik. Zemlja se njie oko njega, on stalan, uvrenih stopala iznad te vrste podloge koja se ne klati. Vjerovanje je kao zvijezda koja vazda upuuje stojei na horizontu kojoj tei vjernik usred orkana i oluje, tako da ne moe ni zalutati niti se odvojiti. Medutim, kada vjerovanje dospije u fazu sumnje ili izaziva sumnju, onda nita nije stabilno u dui nosioca takvog vjerovanja. On ne osjea stabilnost ni na koji nain, nema smirenosti na svom putu. Vjerovanje je dato da bi vjernici tog vjerovanja znali svoj put i smjer ka Allahu, koji bi vodili svijet koji je iza njih bez zamuckivanja, kolebanja i lutanja, a kada oni ponu sumnjati oni nisu povoljni da vode bilo koga jer i oni sami su izgubljeni. Takvo je bilo stanje sljedbenika ranijih poslanika kada je dola ova nova vjera. Profesor Hindi Ehu Hasan Nedevi istie u svojoj knjizi koja nosi naslov Maza Hasare'l-alem bi inhitati'l-muslimin: Velike vjere postale su rtve glupaka i laova, postale su igre onih koji unose devijaciju u vjeru i licemjera, tako da je vjera izgubila svoju duu i formu. Kada bi prvi nosioci tih vjera proivjeli, oni ne bi prepoznali te vjere. Kolijevke civilizacije, kulture, mudrosti i politike postale su pozorite anarhije, raspada, nerada i loeg sistema. Vladari nepravedno postupaju, bave se samo sobom, ne prenose ljudima nikakvo poslanstvo niti poziv narodima. Smisao vjerovanja doveden je do raspada, postao je bez ikakva znaenja onaj koji podrava znaaj vjere, nema zakonske vlaste Bogom

date, a nema ni vrstog sistema u ljudskom sudstvu."l Evropski mislilac D. H. Denison donosi u svojoj knjizi koja nosi naslov: El-Avati/u ke esasin li'l-hadare 2 slijedee: "U petom i estom stoljeu civilizirani svijet je bio na rubu propasti zbog anarhije, jer su vjerske dogme koje su pomagale uspostavljanju te civilizacije ve bile propale, a tamo nije bilo niega to bi te dogme moglo nadoknaditi. Izgleda da je ta velika civilizacija, ija je izgradnja kotala etiri hiljade godina truda, nadzirala da doe do cijepanja i raspadanja, da se ovjeanstvo skoro nalazilo na povratku u barbarizam gdje je bilo i ranije, gdje se plemena meusobno tuku, gloe i kolju, gdje nema ni l Maza Hasare'l-alem bi inhitati'l-muslimine, str. 22 1I izdanje 2 Emotion as the Basis of civilisation 27

zakona ni sistema, gdje civilizacija postaje kao ogromno stablo rairenih grana iji se hlad iri na sve strane Svijeta, stoji i njie se, ali u koje se uvuklo oteenje ak do u sr. Usred manifestacije ovog potpunog nereda i smutnje rodio se ovjek koji je ujedinio cio svijet, rodio se M uhammed (alejhi' s-selam) . Zbog toga to su se sljedbenici prolih poslanika razili nakon to im je d olo znanje i zbog toga to su oni koji su naslijedili Knjigu poslije njih pali u oajnu sumnju, zbog i jednog i drugog, i zbog upranjenog mjesta r ukovoenja ovjeanstvom, gdje nije bilo vrstog i uvjerenog rukovodioca koji zna svoj pravac, koji vodi Allahu, Allah je poslao M uhammeda (alejhi' s-selam) i naredio mu da poziva i ustraje u pozivu, da se ne osvre na prohtjeve koji vuku nazad oko njega i njegovog jasnog i ispravnog poziva, da oglasi obnovu vjerovanja u jedan poziv koga je Allah propisao: Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se nareuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: 'Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i nareeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i na i va Gospodar, nama naa, a vama vaa djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah e nas sve sabrati, i Njemu e se svi vratiti" (42/15). To je novo rukovoenje cjelokupnim ovjeanstvom, odluno rukovoenje koje ustrajava na jasnom programu, vrstog uvjerenja, koje poziva oevidno ka Allahu, koje ustrajava na Allahovoj naredbi bez ikakva odstupanja, koje se dri daleko od strasti i elja koje se klate tamo-ovamo i idu iz krajnosti u krajnost. To je rukovoenje koje oglaava jednost poslanstva, jednost Knjige, jednost programa i smjera. To je rukovoenje

koje vraa vjerovanje njegovom stalnom i jedinom korijenu, vraa cjelokupno ovjeanstvo tom jedinom korijenu: Reci: 'Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio" (42/15), zatim to je vjerovanje koje dominira i kontrolira istinito i pravedno: i nareeno mi je da vam pravedno sudim (42/15). To je rukovoenje koje ima vlast, koje oglaava pravdu na Zemlji meu svim ljudima. (Poruka je bila takva, a poziv jo ogranien na Mekku, na njene ugnjetane narode i predstavnike. Meutim, priroda ovog poziva koji ima punu i jasnu kontrolu oituje se sasvim jasno) . Ovaj poziv istie i oglaava jedno gospodarenje: Allah je i va i na Gospodar (42/15), oglaava ustaljenost slijeenja: nama naa, a vama vaa djela (42/15), oglaava kraj prepirke odlunim rijeima: Nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo (42/15), i preputa ovo pitanje u cjelini Allahu, konanom presuditelju: Allah e nas sve sabrati, i Njemu e se svi vratiti (42/15). 28

Ovaj ajet otkriva prirodu ovog posljednjeg poslanstva svojim kratkim i odlunim odlomcima na ovaj saeti, odluni i precizni nain. To je poslanstvo koje je dolo da nastavi svojim putem bez utjecaja ljudskih elja i strasti, koje je dolo da kontrolira i ostvari pravdu na Zemlji, da ujedini smjer kretanja prema Allahu kao to je, i u sutini, bilo ujedinjeno tokom svih poslanstava. Poslije objanjenja ovog pitanja na ovaj nain i odgovora vjernikog opredjeljenja Allahu, osuduje se odluno prepirka onih koji se prepiru o Allahu, a koja ne zasluuje da se na njoj zadravamo, oituje se da je njihov dokaz neistinit, neuspio, da nema nikakve vanosti niti teine. Ovaj pasus se zavrava sasvim odluno o ovom njihovom stavu i njih preputa Allahovoj stranoj kazni: A dokazi onih koji se o Allahovoj vjeri raspravljaju nitavni su kod njihova Gospodara kada su joj se ve mnogi odazvali; na njih e pasti gnjev i eka ih patnja teka (42/16). Zbog toga to su njihovi dokazi nitavni i propali kod njihova Gospodara, govori se da ti dokazi nemaju snage i da ne vae, a iza poraza i njihove nevanosti na zemlji slijedi srdba i estoka kazna na Buduem svijetu. To e biti kazna koja odgovara veliini neistine nakon prihvatanja poziva od strane iskrenih srca i nakon tendenciozne prepirke, odnosno nakon to je ostvarena istina postala sasvim jasna. Ovdje poinje novo kruenje sa prvom injenicom: Allah objavljuje Knjigu, samo istinu i pravednost. A ta ti zna, moda je Smak svijeta blizu! (42/17).

Pouruju ga oni koji u nj ne vjeruju, a oni koji vjeruju zbog njega strahuju i da je istina znaju. O, kako su, doista, daleko zalutali oni koji o asu oivljenja raspravljaju! (42/18). Allah je dobar prema robovima Svojim; On daje opskrbu kome hoe, i On je moan i silan (42/19J. 29

Onome ko bude elio nagradu na onom svijetu umnogostruiemo mu je, a onome ko bude elio nagradu na ovom svijetu - daemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela (12/20J. Allah objavljuje ovu Knjigu, objavljuje istinu i pravednost, da ta Knjiga bude sud kod razilaenja nosilaca ranijeg doktrinarnog uenja, da bude sud i kod razilaenja ljudi u stavovima i eljama, da uspostavi zakon na pravdi sudstva, krajnja pravda koja kao da je vaga na kojoj se odmjeravaju vrijednosti, prava, djela i postupci. Sa ove injenice, injenice Knjige koja objavljuje samu istinu i pravednost, u kontekstu se prelazi na Smak svijeta. Ova povoljnost izmeu jednog i drugog je oevidna. Smak svijeta je vrijeme donoenja pravednog suda i konane rijei. Smak svijeta je nepoznanica. Ko zna, moda se uskoro dogodi. A ta ti zna, - moda je Smak svijeta blizu! (42/17). Ljudi zanemaruju Smak svijeta, a on im je sasvim blizu. Toga Dana e se izvriti obraun sasvim istinito i pravedno. Tada nee biti nita zanemareno ni zagubljeno. U kontekstu se predoava stav vjernika prema Smaku svijeta, a i stav nevjernika: Pouruju ga oni koji u nj ne vjeruju, a oni koji vjeruju zbog njega strahuju i da je istina znaju (42/1BJ. Srca onih koji ne vjeruju u Smak svijeta, ne osjeaju strah niti mogu pretpostaviti ta ih tada oekuje. Otuda nije ni udo to ga ubrzavaju podrugljivo. Oni imaju koprenu na oima. Oni ne spoznaju. Meutim, oni koji vjeruju uvjereni su da e doi Smak svijeta, pa su zbog toga brini i

uplaeni. Oekuju ga sa strahom i bojaznou. Oni shvaaju ta e znaiti Smak svijeta kada se dogodi. Smak svijeta je istinit. Vjernici znaju da je to istina. Izmeu njih i istine postoji veza. Oni to znaju: O, kako su, doista, daleko zalutali oni koji o asu oivljenja raspravljaju (42/JRJ. Oni su daleko odlutali u svojoj zabludi i udaljili se pa e biti teko da se povrate nakon tog dalekog odlaska u lutanju. 30

Sa razgovora o Buduem svijetu, o brinji zbog njega, i o ismijavanju, u kontekstu se prelazi na razgovor o opskrbi koju Allah obilato dariva ljudima: Allah je dobar prema robovima Svojim; On daje opskrbu kome hoe, i On je moan i silan (42/I9J. Izgleda da je povoljnost daleko u pojavi putanja izmeu ove dvije injenice, ali e se pojaviti vrsta veza izmeu njih kad se proita slijedei ajet: Onome ko bude elio nagradu na onom svijetu - umnogostruiemo mu je, a onome ko bude elio nagradu na ovom svijetu - daemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela (42/20J. Allah paljivo postupa sa svojim robovima. On opskrbljuje koga hoe. Opskrbljuje i dobrog i loeg, i vjernika i nevjernika. Svi su oni ljudi i nisu sposobni da se sami opskrbe bilo ime. Allah im je dao ivot i postarao se za prve i prioritetne potrebe, a da se On nije pobrinuo za opskrbu nevjernika, grijenika i loega, oni ne bi mogli sami sebe opskrbiti, umrli bi gladni, goli i edni, umrli bi nemoni da opskrbe osnovne elemente potrebne za ivot. Tada se ne bi obistinila Allahova mudrost u davanju im ivota i prilike da rade na ovom svijetu, to e im biti obraunato na Buduem, bilo njima u korist ili na tetu, a onda je izveo opskrbu iz kruga dobra i zla, vjerovanja i nevjerovanja i povezao je o uzroke koji veu za opu ivotnu situaciju i linu spremnost pojedinca, uinio opskrbu smutnjom i iskuenjem, prema emu e i nagraditi ljude na Dan nagrade. Budui svijet, ili ovaj - Allah je uinio da ovjek odabere koji eli. Ko eli nagradu budueg svijeta, on radi za njega, a Allah e mu

umnogostruiti nagradu, pomoi e mu u namjeri i blagosloviti mu posao. Taj e imati, pored nagrade na buduem svijetu, i propisanu opskrbu i na ovom svijetu i nee biti niega lien. tavie, opskrba koju mu je Allah dao na Zemlji, katkada e biti i nagrada na buduem svijetu u istom omjeru, ali samo kada to radi uime Allaha u svom traenju ploda, postupku, uivanju u tom plodu i njegovu troenju. Ko eli nagradu ovog svijeta, Allah e mu je dati onoliko koliko mu je dosueno, nita mu od toga nee manjkati, ali taj nee imati udjela u buduem svijetu. On nije nita uradio za Budui svijet da bi oekivao taj udio. Samo jedan pogled na traenje nagrade na ovom svijetu i nagrade na buduem svijetu, otkriva glupost u elji za nagradom samo na ovom svijetu. Opskrbu na ovom svijetu Allah daje i jednima i drugima iz brinje 31

prema njima. Svaki od njih ima svoj dio nagrade onoliko koliko mu je dodijeljeno Allahovim znanjem, doim je nagrada na buduem svijetu samo za onoga koji je eli i ko radi za nagradu na tome svijetu. Medu onima koji trae nagradu na ovom svijetu nai emo i bogate i siromane, sukladno uzrocima sticanja opskrbe vezane za opu situaciju i linu spremnost. Istu situaciju nai emo i kod onih koji trae nagradu budueg svijeta. Na zemlji nema razlike izmedu ove dvije grupe ljudi u pogledu opskrbe. Razlika se javlja na drugom svijetu, tamo. Pa ko bi bio toliko lud da zanemari nagradu drugog svijeta, da je ostavi i da ne izmijeni nita u svom ivotu na ovom svijetu? Na koncu, ovo je pitanje vezano za istinu i mjeru koja je donijeta u Kur'anu objavljenom od Allaha. Istina i pravda su dvije pojave u odredbi opskrbe svemu ivome, a u poveanju nagrade na buduem svijetu onome kome On hoe i liavanju te nagrade onima koji ele nagradu ovog svijeta i to na Dan nagraivanja na buduem svijetu. Zatim, ovdje poinje drugo kruenje o prvoj istini. Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono to Allah nije naredio? Da nije Rijei prije izreene, meu njima bi ve bilo presueno. - A nevjernike, doista, eka patnja nesnosna (42/21). V idjee nevjernike kako strepe zbog onoga to su inili, i kazna e ih stii; a oni koji su vjerovali i dobra djela inili bie u divnim dennetskim baama, sve to zaele imae u Gospodara svoga; bie to blagodat velika (42/22). Na ovaj nain Allah alje radosne vijesti robovima Svojim, onima koji

su vjerovali i dobra djela inili. Reci: "Ne traim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim panje rodbinske. " A umnogostruiemo nagradu onome ko uini dobro djelo, jer Allah, zaista, mnogo prata i blagodaran je (42/2.'1) . U prethodnom pasusu potvreno je da je ono to je Allah propisao muslimanskom Ummetu bilo preporueno: Nuhu, Ibrahimu, Musau i isau. To je ono to je objavljeno i Muhammedu (alejhi's-selam) . U ovom pasusu postavlja se pitanje sa mnogo prijezira za ono na emu su oni i u 32

emu su, ko im je to propisao, jer Allah to nije propisao. To je suprotno onome to je Allah propisao od samog vremena kada su tamo postojala poslanstva i propisi. Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono to Allah nije naredio? (42/2TJ. Nijedno Allahovo stvorenje nema prava da propisuje ta da se vjeruje, osim ono to je Allah propisao i dopustio, bez obzira ko taj bio da bio. Samo Allah Uzvieni propisuje to Svojim robovima, jer je On Uzvieni i Kreator cjelokupnog Kosmosa. On upravlja njime preko opih velikih zakona koje je On odabrao za tu svrhu. Ljudski ivot nije nita drugo do mali omot na toku ovog velikog Kosmosa. Otuda toak mora biti vrst, mora da ide zajedno sa tim Kosmosom. Ovo se moe ostvariti jedino kada mu se propie okvir tim zakonima. Svi su nesposobni bez dvojbe da to obuhvate, osim Allaha. Niko od ljudi nije povjerljiv da donosi propise za ivot ljudima, s obzirom na taj nedostatak. Premda je ova injenica sasvim jasna, ipak se mnogi prepiru o njoj ili, bar, nisu zadovoljni njome. Oni se usuuju da se oslanjaju na zakon koga nije propisao Allah tvrdei da oni odabiru ono to je najbolje za njihov narod, trae saglasnost izmeu svojih uvjeta i propisa zakona kojeg oni sobom donose, kao da oni bolje znaju od Allaha i bolje procjenjuju i sude od Njega, ili kao da oni imaju ortaka u nekome mimo Allaha, koji im propisuje ono to Allah nije dozvolio. Nita nije nesigurnije od toga, niti ita smjelije uinjeno protiv Allaha. Allah je propisao vjeru ljudima sa znanjem da se ona poklapa sa njihovom prirodom, a i sa prirodom Kosmosa u kome ivi ta priroda

ovjeka, a zatim - Allah je omoguio ljudima da meusobno surauju do maksimuma kao i da suraduju, i sa velikom kosmikom moi, On je u svemu tome postavio pravila, a ljudima je ostavio samo da izvlae zakljuak iz tih propisa koji se obnavljaju sa potrebama novog ivota, ali u okviru cjelokupnog programa i opih propisa. I kad god se ljudi budu u neemu razili, oni e to povratiti Allahu i obratiti se time na cjelovite propisane temelje za potrebe ovjeka da bi se sauvala vaga kojom se mjere ljudi pri svakom djeliminom propisu i primjeni. Na taj nain dolazi do ujedinjenja izvornosti zakona, a presuda pripada samo Allahu. On je najbolji presuditelj. Svaki drugi pravac znai iskakanje iz Allahova zakona i vjere Allahove, iskakanje iz onoga to je 33

preporueno: N uhu, Ibrahimu, Musau, isau i Muhammedu (alejhi' sselam) : Da nije Rijei prije izreene, medu njima bi ve bilo presudeno (42/21). Allah je izrekao odluujuu rije i dao im rok do Dana odluke. A da nije te Rijei, Allah bi im presudio, kaznio bi one koji se protive Allahovu zakonu, one koji slijede propise donijete od drugoga, a ne od Allaha, Allah bi ih kaznio ubrzanom kaznom. Meutim, on im je ostavio rok do Dana kazne: A nevjernike, doista, eka patnja nesnosna (12/21). Ovo je kazna grijeenja koja ih oekuje, pa zar moe biti vei grijenik od onoga ko se suprotstavlja Allahovu zakonu oslanjajui se na zakon nekog drugoga. Nakon toga ovi grijenici su predoeni u jednoj sceni Sudnjeg dana, zastraeni zbog kazne, a poslije toga se nisu ni najmanje plaili nego su insistirali na ubrzanju kazne i ismijavali se. V idjee nevjernike kako strepe zbog onoga to su inili, i kazna e ih stii (12/22). Ovaj udni izraz o ovome izaziva njihovo strahovanje i strepnju zbog onoga to su inili (42/22), i to veliku strepnju i strah. To je ono to su zaradili , inili svojim rukama i tome se radovali. Meutim, oni danas strepe, boje se toga i groze i kazna e ih stii (12/22), to kao da je stvarnost, prekrenulo se u kaznu, od koje nema spasa, kaznu koja ih pogaa. Na drugoj strani primjeujemo vjernike koji su strepili i plaili se ovog Dana. Nalazimo ih sigurne, raspoloene i u blagostanju: . . . a oni koji su vjerovali i dobra djela inili bie u divnim dennetskim baama, sve to zaele imae u Gospodara svoga. Bie to blagodat velika. Na

ovaj nain Allah alje radosne vijesti robovima Svojim, onima koji su vjerovali i dobra djela inili (12/22-2.1). Ovaj nain izraavanja u cjelini govori o blagostanju, slika okrilje blagostanja: u divnim dennetskim baama, sve to zaele imae u ... Gospodara svoga (12/22), bez ikakva ogranienja. Bie to blagodat velika (42/22) . Na ovaj nain Allah alje radosne vijesti robovima Svojim (12/23). To je postojea radosna vijest koja potvruje ranije radosne vijesti, odraz radosne vijesti ovdje je najugodniji. 34

U sceni ovog uivanja, blagostanja, ljepote i obzorja, Allah doziva Svoga Poslanika (alejhi' s-selam) da kae ljudima da on ne trai od njih nikakvu nagradu zato to ih upuuje na put koji se zavrava ovom ugodnou, da mu teko pada ta bolna njihova kazna, nego je to izraavanje ljubavi prema njima jer su oni u srodstvu s njim. Njemu je dovoljna ta nagrada. Reci: 'Ja ne traim za ovo nikakavu drugu nagradu od vas, osim panje rodbinske. " A umnostruiemo nagradu onome ko uini dobro djelo, jer Allah zaista, mnogo prata i blagodaran je (42/2.1). To je smisao na koji sam ukazao: da on ne trai od njih nikakvu nagradu nego ga na to navodi ljubav prema blinjemu jer je Poslanik (alejhi' s-selam) imao srodstva sa Kure j ijama u svakoj dolini Mekke pa ih je pokuao svojom Uputom uputiti, ostvariti im dobro i zadovoljstvo prema toj ljubavi koju je gajio prema njima. To mu je nagrada. On se time zadovo ljava. Ovo znaenje se urezalo u mojoj dui dok itam ovo kur'ansko izraavanje na mjestima u kojima je navedeno. Postoji jedan komentar Ibni Abassa (Bog bio zadovoljan njime) , koga ovdje navodim, jer ga Buharija citira u svom Sahihu. Buharija kae: Prenio nam je M uhammed ibni Bear, njemu Muhammed ibni Dafer, Daferu ube prenosei od Abdui-Melika ibni Mejsera koji kae: uo sam Tavusa kako prenosi od lbni Abassa (Bog bio zadovoljan njime) da je lbni Abass pitao za komentar rijei: osim panje rodbinske (42/2.1) i Seid ibni Dubejr kae da to znai: "rodbina Muhammedova:" Na to lbni Abass dodaje: "Pourio si s tim. Nije bilo ni

jednog ogranka plemena Kurej, a da Poslanik nije ima rodbine u njemu." Otiao sam do Vjerovjesnika (alejhi' s-selam) , i on mi ree da to znai: "Da uvate rodbinske veze izmeu mene i vas." Prema tome, znaenje bi bilo: da prestanete sa vaim uznemiravanjem radi odravanja i zatite rodbine, da ujete i blago postupate zbog toga to vas je On na Pravi Put uputio. To bi bila ta nagrada koju on trai od vas. On ne trai nita drugo. Objanjenje lbni Abbasa (Bog bio zadovoljan njime) , prihvatljivije je od objanjenja Sei da ibni Dubejra (Bog mu se smilovao) , ali ja i dalje osjeam da je Seid ovo znaenje blie i njenije, a Allah bolje zna od nas ta se time misli. 35

U svakom sluaju, Kur'an ih podsjea da Poslanik za scenu baa i veselih vijesti ne trai od njih nita. U drugim podrujima, a ne u ovim, ostalo je dosta prostora i dokaza da trai veliku nagradu. Meutim, Allah ne vrednuje ljude na trgovaki nain, nego na nain tolerantnosti i dobrote. A umnogostruiemo nagradu onome ko uini dobro djelo (42/23). Ovdje se ne radi o nenagraivanju, nego o poveavanju nagrade i dobra, a iza svega toga stoji oprost i zahvala: . . .jer Allah, zaista, mnogo prata i blagodaren je (42/2.1). Allah oprata, a zatim i zahvaljuje. Kome zahvaljuje? Svojim robovima. On im je omoguio da uspiju u dobru, a onda im poveava dobro, oprata grijehe, zahvaljuje im poslije i jednog i drugog. O, kakva izliva dobrote! ovjek ne moe ni da je prati pored Allahove zahvale i njena ispunjavanja! Ponovo se kontekst vraa na tu prvu injenicu! Zar oni da govore: "On izmilja o Allahu lai!" A Allah e, ako hoe, srce tvoje uiniti nepokolebljivim. Allah ponitava neistinu i utvruje istinu rijeima Svojim; On dobro zna svaije misli; (42/24). Ovdje se u kontekstu govori o posljednjoj sumnji u kojoj oni iznose svoj stav o Objavi, koja je govorila o svom izvoru, svojoj prirodi i cilju u nekoliko prolih osvrta: Zar oni da govore:"On izmilja o Allahu lai" (42/24). Oni i dalje ne vjeruju, jer tvrde da Muhammedu (alejhi's-selam) nita nije objavljeno, nita mu nije stiglo od Allaha. Ovaj njihov sud se odbacuje, jer Allah nije dao nikome da tvrdi da

mu je neto objavljeno, a On mu to nije objavio. Allah moe da mu srce zapeati pa da ne govori ovako o Kur' anu, moe da otkrije neistinu koju taj donosi, moe da je uniti i da iza toga uini da se istina manifestira i da je ustali. A Allah e, ako hoe, srce tvoje uiniti nepokoljebljivim. Allah ponitava neistinu i utvruje istinu rijeima Svojim (42!24J. 36

Njemu nije bilo nepoznato ta kola u srcu Muhammeda (alejhi'sselam) i prije nego je rekao:

On dobro zna svaije misli (42/24). To je sumnja koja nema podloge. To je tvdnja koja nema osnove da se odri. To je tvdnja koja je u suprotnosti sa dobro poznatom injenicom, da Allah zna sve tajne, da moe da naredi sve to hoe, da Njegov zakon potvruje istinu, a niti neistinu. Prema tome, ova Objava je istinita. Rijei Muhammedove su istinite. Sve to mu se prigovara je neistina, grijeh i zabluda. Ovim se zavrava, privremeno, kazivanje o Objavi, ali privremeno, i vodi ih u drugo kruenje iza ove odluke. * 0 e ul?;JI u ; J ' O)C. , ". "; d- . L>ill ;_, ",... rJ J \S::Ji:; ' --:.;; 0: i;.J b}tJi j

J
.) ""' ,:;. ,.. "JJ.( 0(" jJ 4 :;\ .... J 1:;Q o) "" ... ., :Jjj\ "\ 'V! J * ..G, \};:

,J
,_..,. "" -: ,.". tp :.... _f::.4) o )l.a, \ ' \..:J \.... .. ,.. . :.. ,."... . ... :.,. . ..

 ...... ! ...... .. "' .. .... "" ".. .... ...... ' .... ) ) o , ... .... .. ." ..... ) ) ) .... . ....

-:- -:- -ti _?.-J * 0J 1 1 ::1 0'illj .... * 0.).;;.:., ..... . '16 ...... " ........ .... .... . .... .... . " _".. ",... :;; ) ,... " -: \ ,) ...... .,... ) } . ...... , .... . . .,... ,... . .... " ,... , . -A -:,.:-; l l .. lj * 0!}WI "":"'!. <.il ,

o ;; & lj Lee. , - ) . .... -;; " ..; } -"' ,-:, ".,... -' "' ". .,... "..,.... - ,.. \ -\. "' e . 0.J: .J , u-u1 0_,12 .... .... v:..:u1 JC Js-l ' l.; l . s- L. 0J J t; , ,.. ..... '. 11 ,.. .... ..... ..... ".. ",.." ""' J. .." ..-: ..... } ...... ..... ' ... "' .... .", u:J ;> ul ?.J u.Jj (:l .... l IJe. JI , l!-:, Y' t ) .... . , . .... :_,..'ilJf' 38

On prima pokajanje od robova Svojih i prata rave postupke i zna ta radite; (42/2!iJ On se odaziva onima koji vjeruju i ine dobra djela i obasipa ih dobrotom Svojom jo vie, a nevjernike eka estoka patnja (42/26). Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osiliti, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoe, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje (42/27). On alje kiu kad oni izgube svaku nadu i rasprostire blagoslov Svoj; On je zatitnik pravi i jedini dostojan hvale (42/2BJ . jedno od znamenja Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje i ivih bia koja je rasijao po njima; On je kadar da ih sve sabere kad bude htio (42/29). Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti (42/.10J. I vi Mu na Zemlji neete moi umai i ne postoji, osim Allaha, ni pomaga ni zatitnik r42/.11J. jedno od znamenja Njegovih su lade nalik na brda koje morem plove (42/.12) . Ako eli, On umiri vjetar i one na povrini njegovoj ostaju nepokretne - to su pouke svakom onom ko je strpljiv i zahvalan - (42/.1.1) ili ih potopi, zbog grijehova koje su zaradili, - a mnogima i oprosti -,

(12/34) da bi se oni koji poriu dokaze Nae uvjerili da kazni Naoj ne mogu umai (42/.1SJ. Sve to vam je dato - samo je uivanje u ivotu na ovom svijetu, a ono to je u Allaha - bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; (12/36) za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, oprataju; (42/.17) 39

za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji namaz obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga ime smo ih opskrbili udjeljuju, (42/38J i za one koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju (42/39J Nepravda se moe uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah e nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu ine (12/10J. Nee odgovarati onaj koji istom mjerom uzvrati za pretrpljenu nepravdu, (42/4 IJ a odgovarae oni koji ljude tlae i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih eka bolna patnja (42/42). Strpljivo podnositi i pratati - tako treba svaki pametan postupiti (42/4.1). Onaj koga Allah bez podrke ostavi nee poslije Njega imati nikoga da ga podri. I ti e vidjeti kako e nasilnici, kad doive patnju, povikati: "Postoji li ikakav nain da se povratimo ?" (42/44). I vidjee kako ih poniene i klonule vatri izlau, a oni je ispod oka gledaju. Oni koji su vjerovali, rei e: "Pravi stradalnici su oni koji na Sudnjem danu i sebe i eljad svoju upropaste!" A zar nevjernici nee neprekidno patiti? (12/15). Njima nee moi pomoi oni kojima su se pored Allaha klanjali; a onaj koga je Allah bez podrke ostavio, taj pravog puta nije ni naao (12/16). Odazovite se Gospodaru svome prije nego to doe Dan koji Allah nee zaustaviti. Toga Dana utoita neete imati i neete moi poricati (42/47). A ako glave okrenu, - pa, Mi tebe nismo ni poslali da bude njihov uvar, ti si duan samo da obznani. Kad ovjeku damo da blagodat Nau

osjeti, on joj se obraduje, a kad ga zadesi kakva nesrea zbog onoga to su uradile ruke njegove, onda ovjek blagodati ne priznaje (42/18). Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara ta hoe! On poklanja ensku djecu kome hoe, a kome hoe - muku, (42/49). ili im daje i muku i ensku, a koga hoe, uini bez poroda; On, uistinu, sve zna i sve moe (42/SOJ. Nijednom ovjeku nije dato da mu se Allah obraa osim na jednom od tri naina: nadahnuem, ili iza zastora, ili da poalje izaslanika koji, 40

Njegovom voljom, objavljuje ono to On eli. - On je, zaista, Uzvien i Mudar! (42/51) . Na takav nain Mi i tebi objavljujemo ono to ti se objavljuje. Ti nisi znao ta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi uinili svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove Nae koje elimo. A Ti, zaista, upuuje na pravi put (42/52). Na put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji. I, eto, Allahu e se sve vratiti! (42/53). Drugi dio ove sure govori o dokazima vjerovanja koji se nalaze u ovjeku i horizontu, govori o djelima Moi koja okruuje ljude i koja je, direktno, u vezi sa ivotom ljudi i njihovu ivljenju, govori i o osobini vjernika koja karakterie njihovu skupinu. Ovo je uslijedilo poslije izlaganja u prvom dijelu ove sure o Objavi i poslanstvu sa raznih strana. Na kraju ove sure govori se ponovo o prirodi Objave i njenu putu. Izmeu ova dva dijela postoji oita veza. To su dva puta koja vode u ljudsko srce i veu ga sa Objavom i vjerovanjem. On prima pokajanje od robova Svojih i prata rave postupke i zna ta radite; (42/25J On se odaziva onima koji vjeruju i ine dobra djela i obasipa ih dobrotom Svojom jo vie, a nevjernike eka estoka patnja (42/26). Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osiliti, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoe, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje (42/27). Ovaj doticaj u kontekstu uslijedio je nakon scene o grijenicima koji

se tresu zbog onoga to su radili. To je realna njihova scena, zatim nakon scene ovih koji su vjerovali, koji uivaju u dennetskim baama i nakon negiranja svake sumnje o istinitosti Poslanika (alejhi' s-selam) u onome to im je prenio od Allaha i potvrde da Allah zna ta se krije u grudima ljudi. Ovaj doticaj dolazi da privue onoga ko se eli pokajati od zablude u koju je upao prije nego to doe do posljednje presude o tome, otvaraju se oba kanata onima koji se ele pokajati. Allah prima pokajanje takvih, 41

oprata im loa djela. Otuda nema mjesta oaju i optereenju zbog grijeha i straha, zbog poinjenih propusta. Allah zna ta ljudi rade. On zna i koje je pokajanje iskreno, pa ga i prima, kao to zna i grijehe koje su ti ljudi poinili i oprata im. U okviru ovog doticaja K ur' an se zadrava i na nagradi vjernika i kazni nevjernika. Oni koji vjeruju odazivaju se svome Gospodaru i On im poveava nagradu iz obilja Svoga, a nevjernike eka estoka patnji (42/26). Vrata pokajanja su stalno otvorena, da se spasi teke kazne svaki onaj ko Mu se odaziva i dobije nagradu iz obilja Allahova. Allahova nagrada na buduem svijetu je obilata, njoj nema kraja, ona se daje bez rauna. Meutim, opskrba ovjekova na ovom svijetu ograniena je i definirana, jer Uzvieni Allah zna da se ljudi na zemlji ne mogu savladati onda kada bi im se otvorilo obilje Allahovo. Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osiliti, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoe, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje (42/27). Ovaj tekst otkriva neznatnost obilja u ivotu na ovom svijetu, bez obzira koliko ono bilo obilato u odnosu na ogromno obilje opskrbe na buduem svijetu. Allah zna da se Njegovi robovi, ovi ljudi, ne mogu obuzdati kod sticanja dobra, osim kada im je odreeno. Meutim, kada bi im bilo dobro pred njima (kako e im biti na buduem svijetu) , oni bi se osiliti i inili nasilje. Ljudi su siuni i nisu u stanju uspostaviti ravnoteu. Oni su slabani i mogu ponijeti do odreene granice. Allah dobro poznaje i vidi robove Svoje, pa im je dao opskrbu na zemlji u ogranienoj koliini,

onoliko koliko se mogu savlaivati. Njegovo obilje ostalo je izloeno i prostrto za sve one koji se uspiju spasiti i sauvati iskuenja na zemlji, za one koji uspiju na ispitima, koji dospiju u vjeiti dvorac sa mirom i spasom da doekaju Allahovo obilje sauvano za njih bez ikakva ogranienja. On alje kiu kad oni izgube svaku nadu i rasprostire blagoslov Svoj; On je zatitnik pravi i jedini dostojan hvale (42/2RJ. Ovo je jedan drugi doticaj koji ih, takoer, podsjea na jedan drugi vid Allahova obilja datog ljudima na zemlji. Dugo vremena nije im bilo kie. 42

Bili su lieni osnovnog elementa za ivot, nestalo im je vode, snaao ih je oaj i zebnja, a onda je Allah dao da padne kia, spasio ih njome, prosuo Svoju milost, oivio zemlju, dao da ozeleni suho tlo, proklije zrno sjemena, procvjetaju biljke, zrak postane ugodan, ivot se pokrene, pokrene se sva aktivnost, razvesele se crte na licima ljudi, srca otvore, pokuca i obilato se izlije nada. Izmeu oaja i milosti bio je samo jedan momenat vremena u kome su se otvorila vrata milosti i vrata nebesa, spustila kiu. On je zatitnik pravi i jedini dostojan hvale (42/28J, On je Pomaga i Skrbnik, i samo Njegovu biu i svojstvima pripada zahvala. Kur' anski termin odabran ovdje da oznai kiu je gp,js, i on u sebi nosi znaenje spasa, hitne pomoi i odazivanja oaj niku kada je u nevolji i tjeskobi. Isti je sluaj i sa kur' anskim izrazom koji govori o utjecaju kie. Ve jenuru rahmetehu - rasprostire blagodat svoju - to prouzrokuje vlagu, zelenilo, nadu i otvaranje" koje zaista ini da biljke procvjetaju i daju plod . O, kakva je to scena u kojoj se osjeaju ugodnim i ula i nervi ovjeka, osvjei se srce i osjeaj poslije scene obilate kie koja padne poslije sue. Nema nijedne scene koja strese brigu sa srca i zamor sa due ovjeka kao zemlja kada na njoj procvjetaju biljke, a nakon obilate kie, kada se obue zelenilom poslije mrtvila. jedno od znamenja Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje i ivih bia koja je rasijao po njima; On je kadar da ih sve sabere kad bude htio (42/29J. Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti N2!30J. I vi Mu na Zemlji neete moi umai i ne postoji, osim Allaha, ni

pomaga ni zatitnik (42/31). Ova kosmika znamenja izloena pogledima stoje i svjedoe da je Objava dola i da se u nju vjeruje, ali su oni sumnjali u nju i razili se oko njena objanjenja. Znamenja na nebesima i Zemlji ne trpe prepirku i sumnju. Ona su kategoriki dokazi. U njima priroda govori svojim jezikom. Onaj koji voli da se g loi tu se ne moe gloiti. Kosmos je nepo bitan dokaz. Ova znamenja svjedoe da Onaj koji ih je dao i koji njima upravlja nije ovjek, niti bilo koje drugo Allahovo stvorenje. Nema izbora, mora se priznati da postoji Graditelj i Onaj koji to rasporeuje. Ogromne veliine 43

nebesa i Zemlje, potpuna skladnost tih znamenja, njihov ustaljeni sistem i jednost stalnih zakona - ne moe ljudski razum drukije protumaiti osim da postoji Bog koji ih je proizveo i koji njima upravlja. to se tie prirode, ona direktno slijedi logiku ovog Kosmosa, shvaa ga i ivi u miru s njim prije nego se uje ijedna rije izvana. Znamenja nebesa i Zemlje sadre u sebi i druga znamenja: i iva bia koja je rasijao po njima (42/29). ivot na zemlji sadri i druga znamenja, pored drugih ivota koji su na nebesima i o kojima ne znamo nita. To je tajna iju prirodu niko nije spoznao, a kamoli da je spoznao kako je nastala. To je potpuna tajna. Niko ne zna odakle je dola ni kako je dola ni kako je zaogrnuta ivotom. Svaki pokuaj koji bi bio uloen da se istrai izvor te tajne ili prirode bio bi uzaludan, zavjesa bi pred njim bila sputena i vrata zatvorena. Sva su se istraivanja ograniila na razvoj ivota nakon to je on uspostavljen, zatim na njegovu raznovrsnost i ulogu. U ovom tijesnom i vienom krugu razila su se gledita i stavovi, a sve to je iza te zavjese duboka je tajna do koje ne dopire oko niti se moe ona spoznati. To je neto to pripada Allahu, to samo On zna. ivot je razasut svugdje, iznad zemlje i u samoj zemlji, na dnu mora i u krugu horizonta, a da ne govorimo o drugim ivotima u nebesima. O tom ivotu ovjek zna sasvim malo, jer svojim ogranienim sredstvima spoznaje ne moe da spozna nita osim ono malo to je poznato. ivot to krui u nebesima i na Zemlji Allah e okupiti kad hoe i nijedna osoba nee odlutati niti se izgubiti. Ljudi nisu u stanju da sakupe ni jedno jato pitomih ptica kada izlete iz kafeza ili roj pela kada odleti iz konice.

Koliki je broj jata ptica - to samo Allah zna! Rojeve pela, mravinjake i njima sline zajednice kukaca zna samo Allah. Domovinu jata kukaca i bakterija zna samo Allah. Jata riba i morskih ivotinja ne zna niko osim Allah. Stada stoke koja je na pai i divljai koja se kree iz mjesta u mjesto, zajednice ljudi razasute pa zemlji na sve strane i s njima sva druga stvorenja nepoznatog broja i skrivenih mjesta u nebesima - sve e to sakupiti Allah kada htjedne. Izmedu njihovog razasipanja u nebesima i po Zemlji i njihova sakupljanja stoji samo rije koja se izdaje. Ovaj izraz stoji nasuprot scene razasipanja i scene sakupljanja u jednom trenu na k ur' anski nain. Srce primjeuje ove dvije ogromne scene prije nego jezik zavri sa itanjem samo jednog kraeg ajeta iz Kur'ana. U okrilju ovih dviju scena govori se 44

ljudima ta e ih zadesiti u ovom ivotu na osnovu onoga to su uradili, ali ne sve, jer ih Allah nee kazniti za sve to su uradili, nego e mnogo toga oprostiti. Kur' an im predoava njihovu nemo i podsjea ih na to da su oni mali dio u velikom svijetu ivota: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti (42/30). I vi Mu na Zemlji neete moi umai i ne postoji, osim Allaha, ni pomaga ni zatitnik (42/.JV. U prvom ajetu ispunjena je Allahova pravda, a javlja se i Allahova milost ovom slabom i nemonom ovjeku. Svaka nesrea koja ga zadesi ima svoj uzrok u onome to je ovjek sobom zaradio, ali ga Allah ne kanjava za svaki prekraj. Allah zna za slabost ovjeka, a zna i za njegov odbrambeni mehanizam koji esto biva poraen. Zbog toga mu Allah oprata iz milosti i tolarantnosti prema njemu. U drugom ajetu otkriva se slabost ovjekova, da nee moi umai kazni na Zemlji, niti ima pomagaa, ni zatitnika, osim Allaha, ma gdje bio otiao. jedno od znamenja Njegovih su lade nalik na brda koje morem plove (42/32) . Ako eli, On umiri vjetar i one na povrini njegovoj ostaju nepokretne - to su pouke svakom onom ko je strpljiv i zahvalan - (42/33) ili ih potopi, zbog grijehova koje su zaradili, - a mnogima i oprosti -, (42/34) I lae koje plove po moru kao brda jedno su od Allah ovih znamenja,

znamenje prisutno, poznato, znamenje koje govori bez ikakave polemike da to pripada Allahu. ije je djelo to more? Koji ovjek, ili neto drugo, mogu tvrditi da je njihovo djelo? Ko je moru dao te osobine: gustinu vode, dubinu i irinu, pa da nosi ogromne lade? Ko je proizveo materijal od koga su napravljene ove lae? Ko mu je dao te osobine i uinio ga da pluta po vodi? Ko je dao vjetar koji pogoni tu vrstu laa koje su bile poznate sagovornicima toga vremena. ( i druge energije koje su potinjene ovjeku 45

u novije vrijeme: paru, atomsku energiju i sve drugo to e dati Allah kasnije i omoguiti da se koristi) ? Ko je sve to uinio energijom koja se koristi u ovom Kosmosu, za pogon lada nalik na brda, da se kreu po moru? Ako eli, On umiri vjetar i one na povrini njegovoj ostaju nepokretne (12/33). One, zaista, zastanu ponekad, umire se naizgled kao da ih je napustio ivot To su pouke svakom onom ko je strpljiv i zahvalan (42/.1-'J. U njihovom kretanju kao i mirovanju nalazi se znamenje za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan. Strpljenje i zahvala esto se zajedno navode u Kur' anu, strpljenje na iskuenju i zahvala na blagodatima. Ovo dvoje su oslonac vjernikoj dui i u nevolji i u obilju . . . . ili ih po topi, zbog grijehova koje su zaradili (42/.14). On sl u pa te lade ili ih potopi zbog grijeha koje su poinili ljudi koji su se suprotstavili vjerovanju koje ispunjavaju sva stvorenja osim nekih ljudi. a mnogima i oprosti (12/31). On ne kanjava ljude za svaki grijeh koji su poinili, nego tolerie, oprata i prelazi preko mnogih grijeha: da bi se oni koji poriu dokaze Nae uvjerili da kazni Naoj ne mogu umai (42/35). Kad bi Allah htio da ih izloi Svom gnjevu ili da potopi njihove lade, oni to ne bi mogli izbjei i pronai spas. Na ovaj nain ljudi se podsjeaju da sve to posjeduju, a to je karakteristino za ivot na ovom svijetu, sve je prolazno, nita nema

stalnosti ni stabilnosti osim vrste veze sa Allahom. Kur'an nastavlja kazivanje ljudima i podsjea ih da je sve ono to im je dato na zemlji privremeno uivanje na ovom svijetu. Krajnja vrijednost je ono to je Allah pohranio za budui svijet onima koji vjeruju i koji se na svoga Gospodara oslanjaju. U kontekstu e se definirati svojstvo ovih 46

vjernika, ono to ih odlikuje, i oznaiti da su oni jedinstven ummet posebnih odlika i naznaka: Sve to vam je dato - samo je uivanje u ivotu na ovom svijetu, a ono to je u Allaha - bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; (42/.16) za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, oprataju; (42/37) za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji namaz obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga ime smo ih opskrbili udjeljuju, (42/.1BJ i za one koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju (42/39;. Nepravda se moe uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah e nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu ine (42/40J. Nee odgovarati onaj koji istom mjerom uzvrati za pretrpljenu nepravdu, (42/41J a odgovarae oni koji ljude tlae i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih eka bolna patnja (42/42;. Strpljivo podnositi i pratati - tako treba svaki pametan postupiti (42/43) . U ovoj suri je ranije reeno da K ur' an slika stanje ljudi, ukazuje da su se oni kojima je data Knjiga razili nakon to im je dato znanje. To razilaenje bilo je meusobna nepravda i nasilje, a ne nepoznavanje sadraja objavljene im Knjige i propisanog stalnog programa, konstantnog od vremena Ibrahima pa preko vremena Musaa i Isaa (alejhi' s-selam) . Kur'an ukazuje da se ni oni koji su naslijedili Knjigu poslije onih koji su se

razili nisu oslanjali na Knjigu, nego su bili u dubokoj sumnji. Ako je takva situacija pristalica objavljenih vjera i sljedbenika poslanika (alejhimu' s-selam) , onda je stanje onih koji ne slijede nijednog od poslanika, niti vjeruju u bilo koju objavljenu Knjigu jo gore. Oni su jo vie zalutali i potpuno slijepi. Otuda je ovjeanstvo imalo potrebu za zrelim rukovoenjem koje e da ga spasi i izbavi ga iz slijepog paganizma u koje je bilo zaronilo, da ga za ruku povede do vrstog ueta i vodi ga stazom koja ga spaja sa Allahom, njegovim Gospodarom i Gospodarom ovog cjelokupnog Bitka. 47

Allah je objavio Knjigu Svome robu M uhaclmedu (alejhi' s-selam) na arapskom jeziku da opominje stanovnike Mekke i okolnih mjesta, propisao je u Kur' anu ono to je preporuio N uhu, Ibrahimu, Mtisau i isau, da povee krugove poziva od pojave historije, da ujedini metod poziva, put i cilj, da na tom pozivu uspostavi muslimansku zajednicu koja kontrolira i vodi, da ostvari postojanje ovog poziva na zemlji, onako kao to je i elio Allah, u formi i u slici kojom je On zadovoljan. U ovim ajetima odslikavaju se specifinosti ove zajednice koje ona primjenjuje i kojima se odlikuje. Premda su ovi ajeti objavljeni u Mekki prije uspostavljanja muslimanskog drutva u Medini, ipak u njima nalazimo daje dogovor jedna od osobina ove zajednice i da su to oni koji se u poslovima svojim dogovaraju (42/3BJ, to govori da je ura - dogovaranje i konsultacija vanija u ivotu muslimana nego sami politiki sistem drave. To je kamen temeljac cjelokupne ove zajednice na emu ona poiva kao drutvo, a onda se to dogovaranje polahko uvlai iz zajednice u dravu, s obzirom da je to prirodni proces te zajednice. Pored toga, nalazimo da je borba osobina te zajednice, osobina i za one koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju (42/39), iako je bilo nareeno muslimanima u Mekki da se strpe i da ne odgovaraju na napad napadom. Tako je trajalo sve dok muslimanima nije izdata druga naredba nakon Hidre i dok im nije bilo doputeno da vode borbu. Reeno im je: Doputa se odbrana onima koje drugi napadnu, zato to im se nasilje ini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne (22/.19). Ovo svojstvo se navodi ovdje u ajetima objavljenim u Mekki u povodu predstavljanja lika muslimanske zajednice u kojima se nagovjetava da je svojstvo osnovna i stalna osobina braniti se od nasilja,

da je ranije donijeta naredba o sustezanju od borbe i da se bude strpljiv, bila privremena naredba izazvana posebnim okolnistima, a poto je ovdje bilo mjesto gdje e se izmijeniti osnovna svojstva muslimanske zajednice, to je navedena ova stalna osobina, premda su ajeti objavljeni u Mekki, u vrijeme kada muslimanima nije bilo dozvoljeno da se suprotstave napadu. Navoenje ovih karakteristinih osobina muslimanskog drutva, izabranog da vodi ovjeanstvo i izvede ga iz mraka paganizma na svjetlo islama i naredbe spomenute u suri objavljenoj u Mekki prije nego je praktino muslimanska zajednica preuzela rukovoenje, vano je da se o tome razmisli. To su svojstva koja se prvo moraju uspostaviti i ostvariti u ovoj zajednici kako bi ona uz pomo tih svojstava bila sposobna za praktino rukovoenje. Zbog toga moramo o tome dalje promisliti posebno, ta su ta svojstva. ta je njihova stvarnost i kakvu vrijednost ona imaju u ivotu cijelog ovjeanstva? 48

To su: vjerovanje, oslanjanje na Allaha, klon jenja od velikih i groznih grijeha, traenje oprosta kod srdbe, odazivanje pozivu Allaha, klanjanje namaza, puno konsultiranje, dijeljenje od onoga to je Allah dao, suprotstavljanje nasilju, opratanje, injenje dobra i strpljenje. ta je stavrnost ovih svojstava i njihova vrijednost? Lijepo bi bilo da i ovo objasnim o dok izlaemo ova svojstva u njihovoj kur' anskoj harmoninosti. To je da ljudi stoje pred Allahovom stalnom mjerom koja odmjerava ove vrijednosti, vrijednosti koje su prolazne , a i one koje su stalne, kako se ovo pitanje ne bi pomijeala u ljudskim duama i kako ne bi nastao nered u njihovoj procjeni. Ova mjera je prethodnica objanjenja svojstva muslimanske zajednice: Sve to vam je dato - samo je uivanje u ivotu na ovom svijetu, a ono to je u Allaha - bolje je i trajnije (12/36). Na ovoj zemlji su privlana i sjajna dobra: opskrba, djeca, uivanja, slasti, asti i vlasti. Postoje i dobra koja je Allah dao Svojim robovima na zemlji iz suosjeaja i panje kao poseban poklon, neto to nije vezano ni za grijeh ni za pokornost na ovom svijetu, premda Allah blagosilja onoga ko se pokorava, pa makar imao malo, a die blagoslov sa grijenika makar grijenik raspolagao velikim dobrom. Meutim, sve ovo nije stalna i vjeita vrijednost nego je to samo uivanje iji je rok trajanja ogranien, ne moe se produiti niti umanjiti, a ne smatra se ni dokazom plemenitosti kod Allaha, ni prijezirom, ni znakom daje Allah time zadovoljan ili da se srdi na to. To je samo uivanje: . a ono ..

to je u Allaha - bolje je i trajnije (42/.16), bolje samo po sebi i vremenski trajnije. Uivanje u ivotu na ovom svijetu je neznatno i bezvrijedno kada se uporedi sa onim to je kod Allaha. Ono je i ogranieno kada se uporedi sa srazmjernim Allahovim izlivom. Uivanje u ivotu na ovom svijetu je i vremenski ogranieno. Krajnja granica uivanja jedne osobe je vijek te osobe, a krajnja granica uivanja ovjeanstva je ivot ovjeanstva. I to je u odnosu na Allahove dane jedan treptaj oka ili tako neto. Poslije potvrivanja ove injenice u kontekstu se nastvalja sa objanjenjem osobine vjernika kojima je Allah pohranio ono to je bolje i trajnije. K ur' an poinje opisom vjerovanja: a ono to je u Allaha - bolje je i trajnije za one koji vjeruju (42/.16). Vrijednost vjerovanja je u tome to je vjerovanje spoznaja prve injenice koja dui ovjeka daje zdravu spoznaju o ovom Bitku samo ovim putem. Preko vjerovanja u Allaha nastaje 49

spoznaja injenice Bitka, da ga je stvorio Allah. Nakon spoznaje Bitka ovjek moe da suraduje sa Kosmosom kad zna prirodu Kosmosa kao i zakone koji vladaju u njemu. Tada ovjek usklauje svoje kretnje sa kretanjem ovog velikog Kosmosa, postaje sretan sa ovim usklaivanjem, nastavlja hod sa cijelim Kosmosom prema Stvoritelju ovog Bitka, sa pokornou, punom predajom i mirom. Ova osobina potrebna je svakom ovjeku, ali je jo potrebnija drutvu koje vodi ovjeanstvo ka Stvoritelju ovog Bitka. Vrijednost vjerovanja donosi duevni mir i pouzdanje na putu tako da nema nikakvog iznenaenja ni kolebanja, nema straha ni oaja. Ova svojstva su potrebna svakom ovjeku na njegovu putu po ovoj Planeti, ali su jo potrebnija vodi koji istrauje put i vodi ovjeanstvo tim putem. Vrijednost vjerovanja vodi osloboenju od strasti, linog cilja, interesa i zadobijanja bogatstva, jer srce postaje vezano za cilj koji je uzvieniji od samog sebe - svoje linosti, osjea da on u tome nema nita. To je taj poziv koji se vie cijeni kod Allaha. Ovaj osjeaj potreban je svakom kome je povjereno rukovoenje, da ne oajava kad odstupi od njega odbjegla grupa ili kada bude uznemiren ili muen zbog poziva. Neka se ne zanosi ako mu se odazovu mase ili ako bude kontroliran jer je ovo vanije. Prva grupa muslimana vjerovala je predano i iskreno, tako da je to djelovalo na njihove due i ponaanja veoma snano. Slika vjerovanja je kasnije kod ljudi slabila i tamnila dok nije potpuno izgubila svoje djelovanje na moral ljudi i njihovo ponaanje. Kada je doao islam, on je proizveo ivu, djelotvornu i aktivnu sliku vjerovanja koja je odgovarala grupi koja je

preuzela rukovoenje na svoja plea. Profesor Ehu Hasan Nedevi istie u svome djelu Ma za hasere'l-alem bi inhitati'l-muslimin o vjerovanju slijedee: "Raspao se veliki vor, vor paganizma i nevjerovanja, raspao se vor u cjelini. Poslanik je poveo prvu borbu i nije imao potrebe da ponovo zapoinje borbu kod svake naredbe ili zabrane. Islam je porazio paganizam u prvoj borbi. Ta pobjeda je bila saveznik u svakoj borbi. Svi su prihvatili mir svojim srcem, udovima i duama. Nisu su se suprotstavljali Poslaniku nakon to bi im objasnio Uputu i Pravi Put. Oni ne bi nalazili u sebi nita protiv onoga to bi Poslanik presudio, niti bi oni imali izbor nakon to bi Poslanik (alejhi's-selam) naredio ili zabranio.3 Kada je ejtanski dio napustio njihove due, ak kada je izaao i njihov dio iz njihovih dua, oni str. 72 l l izdanje 50

su prema sebi, ne samo prema drugima, pravo postupali. Tada su postali, na ovom svijetu, ljudi budueg svijeta, dananji ljudi - ljudi sutranjice, ljudi koje ne moe raalostiti nesrea niti ih moe blagodat uiniti oholim i ponosnim, siromatvo ih ne moe zabaviti ni bogatstvo uiniti nasilnicima, ne moe ih zabaviti trgovina niti ih mo moe zanijeti pa da misle da im je sve lahko; to su oni koji ne ele oholost na zemlji niti smutnju, postali su za ljude pravo mjerilo, bili pravedni kod svjedoenja radi Allaha, pa i na svoju tetu ili na tetu roditelja i roaka. Dijelovi zemlje su im bili pod nogama, postali su zatitnici ovjeanstva, uvari svijeta, postali su nosioci poziva Allahovoj vjeri." 1 I Arapi i nearapi ivjeli su ivotom paganizma, klanjali su se svemu to je stvoreno radi njih i to se povinjavalo njihovoj elji i postupcima. Onaj koji bi se pokoravao ne bi bio nagraen, a ni grijenik ne bi bio kanjen bilo kakvom kaznom. Niko nije nareivao niti zabranjivao. Vjera je bila u njihovom ivotu neto beznaajno i povrno. Ona nije utjecala niti je imala vlast nad njihovim duama, strastima i srcima, nije utjecala na njihov moral, niti na njihovo druenje. Vjerovali su u Boga kao graditelja koji se kada je zavrio djelo, povukao, napustio vlasnitvo u korist ljudi, povinovao se njima poput boanstvu, pa su oni uzeli vlast u svoje ruke, preuzeli upravu nad dravom, upravljali njome, dijelili opskrbu i drugo to je bilo od interesa organiziranoj dravi. Njihovo vjerovanje u Allaha nije prelazilo historijske spoznaje. Njihovo vjerovanje u Allaha i njihovo pripisivanje stvaranja nebesa i Zemlje Allahu nije se razlikovalo od odgovora uenika historijske discipline. Ueniku bi bilo reeno: "Ko je podigao ovu drevnu palau?" A znalo se da je vlasnitvo nekog od ranijih vladara, bez straha od

njega ili povinjavanja njemu. Vjera im je bila liena skruenosti Allahu. Nisu znali o Allahu ono ime bi On bio zadovoljan njima. Njihovo znanje je bilo mutno, nejasno, neznatno, saeto i ogranieno. Ono ne bi izazivalo u njima ni potovanje ni ljubav. Arapi i oni koji su prihvatili islam proli su iz ove bolesne, nejasne i mrtve spoznaje u doboko, jasno i duhovno znanje koje je dominiralo duama, strastima, srcima i organima tijela, utjecalo na moral i drutvo, imalo vlast nad ivotom i svime to je bilo u vezi sa ivotom, vjerovali su u Allaha koji nosi lijepa imena i Koji je visoko cijenjen, vjerovali su u Gospodara svjetova, Milostivog, Samilosnog, Vladara Sudnjeg dana, Gospodara, Svetoga, od mahana istoga, Koji potvruje obeanje i daje sigurnost, Koji sve pazi i prati, Snanog, Silnog, Uzvienog, Stvoritelja, Koji 4 tr. 71 II izdanje 51

divno stvara, Koji likove daje, Koji mnogo prata, Koji voli, Samilosnog, Kome pripada i stvaranje i naredba i u ijoj je Ruci sve, Koji daje drugom zatitu, a On ne trai zatitu od drugoga i Koji ima i druga svojstva koja se spominju u Kur'anu. On nagrauje Dennetom i kanjava Dehennemom, daje opskrbu kome hoe i koliko hoe, zna sve skriveno na nebesima i Zemlji, zna skriveno oku i ono to se taji u grudima, a ima i sve druge moi, slobodu postupanja i znanje koje se spominje u Kur'anu. Njihove due doivjele su duboki preobraaj ovim prostranim, znaajnim, jasnim i snanim vjerovanjem. l kada neko bude vjerovao u Allaha i kada bi oitovao da nema drugog Boga osim Allaha, njegov bi se ivot izmijenio iz temelja. Vjerovanje se utisne u njegovu utrobu i uvue u sve njegove vene i osjeaje i potee kroz njega poput due i krvi, iupa bakterije paganizma i njegove korijene, prelije se pamet i srce obiljem izliva tako da ovjek postane sasvim drugi. Iz njega izraste velianstveno vjerovanje, uvjerenje, strpljenje i hrabrost, zatim nadnaravno djelo i moral, to iznenauje pamet, filozofiju, historiju i etiku, tako da zbunjenosti i uzbuenja ne ostaju zauvijek. Nauka nije u stanju da to objasni. To moe objasniti samo kompletno i duboko vjerovanje.s Ovo vjerovanje je bila etiko-odgojna psiholoka kola koja uliva etike vrline u vjernika iz otrine volje i moi due, iz njena obrauna i pravinosti. Ono je bilo najjaa odbrana poznata u historiji etike i psihologije protiv etikog posrtaja i moralnog pada ljudi, ak i kad bi se ispitivale i animalne slike u kojima se ovjek s vremena na vrijeme potpuno sroza, i to tamo gdje ga oko ne vidi niti dohvaa zakon. Ovo vjerovanje prerasta u jako prokletstvo i bol koji probada srce i pretvara se u stranu

viziju. Taj koji to doivi nikada nee biti miran sve dok ne prizna svoj grijeh pred zakonom, prepusti se primjeni stroge kazne, podnosi je sasvim mirno i sa zadovoljstvom, oslobaajui se Allahove srdbe i kazne na buduem svijetu."6 Ovo vjerovanje je straa radi osiguranja ovjeka, njegove krijeposti i plemenitosti, straa da savlada sebe od pohlepe i strasti koji razdiru ovjeka u samoi kad ga ne vidi niko, straa nad ovjekom kad ima vlast i kada je provodi u vrijeme kad se ne boji nikoga. U historiji islamskog osvajanja nailazimo na krijeposne sluajeve kod zarobljavanja plijena i kod davanja povjerenja i rukovoenja strunim osobama, vjernim Allahu, 5 Isti izvor str. 75-76, II izdanje 6 Isti izvor str. 76, II izdanje 52

kakvih historija ovjeanstva ne poznaje. Ovo nije nita drugo do rezultat vrstog vjerovanja, iskrenosti u radu u svako vrijeme i na svakom mjestu. Prije nego su imali ovo vjerovanje, meu njima je vladala anarhija u radu, moralu, ponaanju, uzimanju, ostavljanju, politici i drutvu. N isu priznavali vlast, nisu prihvatali nikakav sistem, nisu pristupali nijednoj grupi, nego ili onako, lutali slijepo, nepromiljeno, a sada su dospjeli u okvir vjerovanja i odanosti iz ega nisu eljeli izai. Allahu su priznali vlasnitvo i vlast, naredbu i zabrane, a sebi status poslunosti, odanosti i apsolutne pokornosti, ostavili su voenje i potpuno se predali Allahovoj odredbi, spustili su svoje zavjese, napustili elje, strasti i egoizam, postali su robovi, nita ne posjeduju pa ni sebe, ne postupaju slobodno ni u ivotu, ine samo ono ime je Allah zadovoljan i to On doputa. Ne bore se niti se mire, bez Allahova doputenja, ne bivaju zadovoljni niti srditi, ne dijele niti spreavaju, ne uspostavljaju veze niti ih kidaju bez Allahove dozvole ili saglasnosti sa Allahovom naredbom. Ovo je vjerovanje na koje ukazuje ovaj ajet dok opisuje zajednicu koja je izabrana da preuzme vodenje ovjeanstva ovom vjerom. Jedna od odredaba ove vjere je oslanjanje na Allaha. Ovo svojstvo Kur' an izriito spominje i istie u rijeima: u Gospodara svoga se uzdaju (42/36) Ova zamjena u konstrukciji reenice, tzv. inverzija, govori o oznaavanju oslona i pouzdanja samo na svoga Gospodara. Vjerovanja u Allaha namee takvo pouzdanje u Allaha, a ne u nekog drugoga. Ovo je pravi monoteizam, tevhid u istoj predstavi i slici. Vjernik vjeruje u Allaha i Njegova svojstva uvjerivi se da nema nikoga na ovom svijetu ko bi

mogao da uradi neto bez Allahova htijenja, vjerujui da se nita ne dogaa u ovom Bitku bez Njegova doputenja. Zbog toga se i ograniava pouzdanje samo na Njega tako da se ovjek ne moe predati nekom poslu ni ostaviti ga bez Allahova htijenja. Ovakav osjeaj potreban je svakome da bi iao podignute glave prema Allahu, a ne oborene, mirna srca, da se nikome ne moli osim Allahu, da se nikoga ne plai osim Njega, da je smiren u nevolji, ponizan u bogatstvu, da ne pokazuje ni blagostanje ni oaj. Ovakav osjeaj je najneophodniji rukovodiocu koji snosi odgovornost ispitivanja pravca. Za one koji se klone velikih grijeha i razvrata (42!37). 53

istota srca i ponaanja - bez velikih grijeha i razvrata je jedan vid ispravnog vjerovanja, neto to je neminovno za zrelo i usjeno rukovoenje. Srce ne moe biti istog vjerovanja dok ini velike grijehe i ne kloni se grijeenja. Srce nije povoljno za rukovoenje ako ga je napustila istota vjerovanja, obuzelo grijeenje i nestalo svjetla vjerovanja u njima. Vjerovanje se uzdie sa izotrenim osjeajem u srcima vjernike grupe sve dok ne dostigne stepen na koji ukazuju ranije navedeni izvodi citirani na str. 36 (izvor pod fusnotom 6) i pripremi prvu zajednicu da vodi ovjeanstvo, ne kao tjerano niti vezano stado, nego kao strijela koja ukazuje na zvijezdu da se time uputi ko hoe, na popritima strasti. Allah zna koliko su slaba ova ljudska stvorenja, pa je odredio i definirao granicu koja je povoljna za rukovoenje. Onaj ko postigne ono to je kod Allaha - on e se kloniti velikih grijeha i razvrata, ne malih. Allahova milost obuhvatit e te male grijehe i propuste, jer Allah zna ljudsku mo. Ovo je Allahov dar, doputenje i milost ovom ovjeku. Potrebno je da se ovjek stidi Allaha jer doputenje znai stid, dok oprost u plemenitim srcima izaziva smisao stida . . . . i koji, kad ih ko rasrdi, oprataju; (12/.17). Ova osobina navodi se nakon tihog ukazivanja na Allahovu tolerantnost prema ovjeku kad pogrijei i uini prekraj, pa su otuda tolerantnost i oprost meu ljudima poeljni. Svojstvo vjernika trai da vjernici jedan drugom, kada se rasrde, oprataju. Islamska tolerancija se javlja i po drugi put prema ljudskoj dui. Islam ne optereuje ovjeka iznad njegove moi. Allah zna da je srdba ljudska reakcija koja izbija iz njegove prirode. Ona nije zlo u cjelini. Srdba

radi Allaha, njegove vjere, istine i prirode je poeljna. U njoj ima dobra. Zbog toga srdba sama po sebi nije zabranjena niti se ubraja u greku, nego se smatra kao neto prirodno. ovjek se oslobaa iznenaenja i rasprenosti izmeu svoje prirode i svoje vjere, ali, istovremeno, islam ga navodi da savlauje srdbu i da oprata. Savlaivanje u srdbi se smatra omiljenim svojstvom vjerovanja, mada je poznato da se Poslanik (alejhi' sselam) nije nikada u ivotu rasrdio radi sebe, nego bi se rasrdio radi Allaha, a kada bi se rasrdio radi Allaha, on ne bi traio nita za sebe. Jasno, ovo je stepen te velike i plemenite due Muhammedove. Time Allah nije opteretio druge, mada voli da su i drugi plemeniti kao i Muhammed. Poslanik bi se zadovoljio zbog srdbe radi Allaha da ljudi zatrae oprost. 54

Oprostiti se moe kad postoji mo i savladivanje svijesti da ne doe do osvete, sve dok je pitanje u granicama linog kruga vezanog za pojedince. Za one koji se Gospodaru svome odazivaju (42/3R) i koji su odstranili prepreke koje su izmeu njih i njihova Gospodara, odstranili ove nagomilane prepreke u sebi, koje nisu omoguavale spajanje. Uostalom, i ne postoje druge smetnje izmeu ovjeka i njegova Gospodara do prepreke u samom ovjeku, prepreke strasti i sklonosti ovjeka, prepreke u ovjeku koje su se prilijepile za njega. Meutim, kada se ovjek lii svih ovih prepreka, on e pronai stazu koja vodi njegovu Gospodaru, otvorenu i spojivu sa Gospodarom. Tada e dua ovjekova odgovoriti bez ikakvih prepreka, odgovorit e svojom cjelinom, nee stati pred svakom obavezom zbog neke prepreke koja eli da tu obavezu onemogui. Ovo je to usliavanje i odazivanje u svojoj oposti. U nastavku se objanjava ovo odazivanje svome Gospodaru: . . . i koji namaz obavljaju (42/.?8). Namaz u ovoj vjeri ima veliku ulogu. N amaz dolazi odmah poslije prve osnove islama, poslije ehadeta - svjedoenja da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Namaz je prva forma odaziva Allahu. Namaz je spona izmeu ovjeka i njegova Gospodara. Namaz je forma jednakosti izmeu ljudi u jednom safu na ruku' u i seddi. Nijedna glava ne stoji iznad druge glave, niti stoji ovjek ispred drugog ovjeka. Moda je zbog toga i uslijedilo uspostavljanje namaza na osnovu dogovora prije nego je spomenut zekjat:

. . . i koji se o poslovima svojim dogovaraju (42/.JBJ. Ova konstrukcija govori da se o svemu treba dogovarati da bi se ivot ovako formirao. Ova naredba je objavljena, kao to smo reki, u Mekki, prije uspostavljanja islamske drave. Prema tome, ova klauzula ima openitije i obuhvatnije znaenje od drave u ivotu muslimana. To je peat muslimanske zajednice u svim situacijama, makar drava, u pravom smislu, i ne bila uspostavljena. injenica je da drava u islamu nije nita drugo do prirodni odraz drutva i osobenosti tog drutva. Drutvo ukljuuje u sebe dravu, uzdie je primjenom islamskog programa i njegove kontrole nad ivotom pojedinca i drutva. 55

Element konsultiranja i dogovora javio se u islamskoj zajednici veoma rano. Smisao dogovora ima ire i dublje znaenje od onoga to obuhvaaju drava i vlast u njoj. To je stvarno obiljeje islamskog ivota, istaknuta naznaka zajednice, koja je izabrana da vodi ovjeanstvo. Dogovaranje je najnunije sredstvo kod rukovoenja. Forma kojom se ini dogovaranje nije data u elinom kalufu nego je ostavljena da se izvodi u povoljnoj formi za svaku sredinu i vrijeme da bi se ostvarilo to obiljeje u ivotu islamske zajednice. Islamski sistem u cjelini nema okotalu formu, nije doslovni tekst, on je prije svega dua koja izrasta iz injenice vjerovanja u srcu i prilagoavanje svijesti i ponaanja ovoj injenici. Istraivanje forme islamskog sistema bez uzimanja u obzir injenice kompletnog vjerovanja ne vodi niemu. Ovo bi bio uopen i neprecizan govor kao to izgleda na prvi pogled, za onoga ko ne poznaje injenicu vjerovanja i islamsku doktrinu. Ova doktrina, u svojim istim doktrinarnim osnovama, i prije osvrta na sistem na bazi te doktrine sadri psiholoke i racionalne istine, sama je po sebi neto to egzistira, neto aktivno i djelotvorno, neto to ima odraza na ljudsko bie. To je neto to se priprema da iznjedri odreene forme sistema i odreene situacije u ljudskom ivotu. Tek tada dolaze tekstovi da ukau na ove forme i situacije, samo radi njihova ureenja, a ne da ih stvaraju i izgrade. Da bi se uspostavila kakva takva forma islamskog sistema, morali bi, prije toga, da postoje muslimani, da postoji aktivno i djelotvorno vjerovanje. U protivnom, sve forme sistema nee ispuniti potrebu, niti e ostvariti takav sistem koji bi imao obiljeje islamskog sistema. Kada, zaista, postoje muslimani, a islam se, uistinu, utimo u njihova

srca, islamski sistem sam po sebi se raa i nastaje, uspostavlja se forma sistema koja odgovara tim muslimanima, njihovoj sredini i situaciji. Tada se ostvaruju islamski principi u cjelini na najbolji nain . . . . i dio od onoga ime smo ih opskrbili udjeluju (42/.1RJ. Ovaj tekst je objavljen dosta rano, da bi i on definirao strogu obavezu zekjata. Definiran je druge godine po Hidri, ali smjernice opeg davanja iz okvira Allahove opskrbe date su jo ranije u ivotu islamske zajednice. tAvie, ove smjernice roene su kad i islamska zajednica. Pozivanje na davanje mora da postoji, mora da se isti srce od krtosti i nadvlaivanja elje za imetkom, a biti pouzdan u ono to je kod Allaha. Sve je ovo potrebno da bi se upotpunio smisao vjerovanja. Ovo je potrebno i radi ivota u drutvu. Raditi na ovom polju je jedan vid borbe. 56

Solidarnost mora da postoji u ovoj borbi, njenom ispunjenju i djelovanju. Ova solidarnost je katkada cjelovita, tako da ponekad ne ostaje ni imetak koji bi se isticao kao to se dogodilo poekom perioda po dolasku muhadra iz Mekke i njihovu odsjedanju kod brae muslimana u Medini. Kada su se pre brodili teki uvjeti, onda je postavljen stalni temelj davanja, zekjata. U svakom sluaju, davanje onima koji su u nevolji u svojoj oposti je jedna od karakteristika vjernike zajednice koja je odabrana za voenje . . . . i za one koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju (42/.19). Ova navedena osobina u dijelu Kur'ana objavljenom u Mekki ima poseban smisao i znaaj kao to je reeno. Ona potvruje osnovno svojstvo muslimanske zajednice, svojstvo otpora nasilju, svojstvo nepovinjavanja glave nasilju. Ovo je sasvim prirodno za jednu zajednicu koja je izvedena narodu da bude najbolji Ummet da nareuje da se ini pozitivno i zabranjuje negativno, da kontrolira ivot ovjeanstva istinito i pravedno. To je ast u ime Allaha, a snaga je u Allaha i u poslanika Njegova i u vjernika (63/BJ. Priroda ove zajednice i njena obaveza je da se suprotstavlja nasilju i da se brani od njega. Ako je postojala potreba neko vrijeme zbog lokalnih uvjeta tada u Mekki i radi ogojnih uvjeta u ivotu prvih muslimana, posebno Arapa, da se povlae od borbe, a da klanjaju i daju zekjat, jer su to vanredne mjere, to nije karakteristika koja bi se odnosila na stabilnu, utemeljenu zajednicu. Tada su bili posebni uvjeti pa se odabrao metod mira i strpljenja u vrijeme mekkanskog perioda. Izmeu ostalog tada se dogodilo:

- muenje prvih muslimana i njihovo iskuenje i unoenje nemira zbog vjere, koje nije dolazilo od nekog foruma koji je imao vlast nad ovom zajednicom. Politika i drutvena situacija na Ara bij skom poluotoku bila je plemenska i nestabilna, zatim, oni koji su muili pojedince muslimane bili su njegovi ako je imao rod. Niko se nije usuivao da mui muslimana osim njegovi - iz njegove porodice. Jedini kolektivni napad i muenje muslimana, kao jedinke ili kolektivno, mogao se dogoditi u nekom od klubova. Bilo je toga da su gospodari muili svoje robove, sve dok ih neko od muslimana ne bi otkupio i dao im slobodu. Tada, preteno, ni njega ne bi smio niko muiti. Ni Poslanik (alejhi's-selam) nije elio da doe do krvoprolia u svakoj kui izmedu muslimana te obitelji i onih koji nisu 57

prihvatili, iz te obitelji, islam. Mir je bio blii i povoljniji da smeka srca nego grubost. Jedan od uvjeta bio je to je arapska sredina bila ponosna na sebe. Ona bi se revoltirala i branila svakog svoga koji bi bio muen. Muslimansko podnoenje muenja i njihova ustrajnost u vjerovanju bilo je neto najblie to je izazivalo ovaj ponos u redovima muslimana. Ovo se dogodilo sa porodicom Beni Haim i njihovom izolacijom u ih - dolinu gdje su bili u okruenju. Arapski ponos se pobunio protiv ove opsade okruenja i po cijepao dokument (sahifu) , koja je sadravala ovaj ugovor. Na taj nain dokinut je ovaj nepravedni dogovor. Meu te uvjete spada i to to je arapska sredina bila borbena i vrlo brzo hvatala za oruje, naelektrisana, nepokorna nikakvom sistemu, a ravnotea u islamskoj linosti traila je da se ovjek potini i da se savladava stalna oholost, da se to podini cilju, da se to nadoknadi i zamijeni strpljenjem i disciplinom, savladivanjem nerava uz osjeaj dominacije vjerovanja u dui nad svakim skokom i bogatstvom. Zato je bio apel da se strpi svaki musliman na podnoenju muenja, sukladno odgojnom programu koji ima za cilj uspostavljanje ravnotee u islamskoj linosti, navikavati je na strpljenje i ustrajnost, navikavati je da nastavi odreenom stazom. Ove i druge sline njima neminovnosti nametnule su politiku mira i strpljenja u Mekki, ali sa priznanjem stalnog politikog naglaska i poruke muslimanskoj zajednici: i za one koji se odupru onima koji ih ugnjetavaju (12/.19) .

Ovo pravilo potvreno je opisom opeg pravila u ivotu: . nepravda se moe uzvratiti istom mjerom . . (12/10) . Ovo je princip kod kanjavanja, za loe djelo odgovoriti istom mjerom, kako se poinitelj ne bi hvalisao zlom i osilio se kada ne naie na zabranu koja bi ga sprijeila da ini smutnju na Zemlji i koji bi nastavio initi nedjela sasvim mirno i sigurno. To je tako, ali se daje prednost opratanju u namjeri da se postigne Allahova nagrada i unese mir umjesto mrnje i jeda, da se unese red u drutvo a odstrani mrnja. Ovo je izuzetak tog pravila jer oprost moe biti samo onda kada postoji mogunost uzvraanja istom mjerom. Tada oprost ima teinu i odraava se na unoenje reda kod onoga koji nasilno postupa i onoga koji tolerie i oprost. Onaj koji je nasilje uinio, pa mu je uzvraeno 58

kao dobroinstvo, a ne kao neto od nekoga slabog pa da se toga stidi, nego da osjea da je njegov protivnik koji mu je to oprostio uzvieniji od njega - jer snaniji kad oprosti isti sebe i uzdie, oprost je tada bolji i za jednog i za drugog. Tako nije kad je protivnik slab i nemoan. Oprost se ne moe ni spomenuti kod nemoi. Oprosta tamo nema. To je zlo za kojim tei poinitelj i izgrednik. To poniava onoga kome je zlo nanijeto, ko je napadnut. U tom sluaju bi se zlo i dalje irilo Zemljom: On, uistinu, ne voli one koji nepravdu ine (12/10J. Ovo je potvrda u prilog prvog pravila: nepravda se moe uzvratiti istom mjerom (12/10J, s jedne strane, a s druge strane, nadahnjuje da se stane kod odbacivanja loeg djela ili oprosta i da se ne prelazi granica kod uzvraanja. Druga potvrda daje vie objanjenja: Nee odgovarati onaj koji istom mjerom uzvrati za pretrpljenu nepravdu, (12/1JJ a odgovarae oni koji ljude tlae i bez ikakva osnova red na Zemlji remete, njih eka bolna patnja (42/12). Onaj koji istom mjerom na nasilje uzvrati, uzvrati istom mjerom a ne pregoni, nije ni najmanje grijean. On praktikuje svoje zakonsko pravilo. Niko mu to ne moe sprijeiti niti mu stati na put. Na put se moe stati samo onima koji nasilje ine ljudima, koji nasilje ine na Zemlji, bespravno . Ova Zemlja nije data da po njoj nasilnik hara, a da mu ljudi ne stanu na put, da ga ne ometu i da ga ne sprijee da ini dalje nasilje. Nasilnik moe da ini nasilje na Zemlji, kada nema nikoga ko bi mu se suprotstavio i onemoguio mu to. Allah obeava nasilniku bolnu kaznu. Medutim, i ljudi

su duni da mu se suprotstave i presijeku mu put nasilja. U nastavku teksta ove sure govori se o ravnotei, umjerenosti, disciplini, strpljenju i tolerantnosti u pojedinanim situacijama i kada je to mogue, kao to se samo po sebi razumije i kada strpljenje i tolerantnost uzvisuju, a ne ponizuju, kada unose neto lijepo, a ne ponienje: Strpljivo podnositi i pratati - tako treba svaki pametan postupiti (12/13) . Skup ajeta o ovom pitanju predoava umjerenost i ravnoteu izmedu dvije krajnosti. Ovi ajeti tee da se ovjek zatiti od mrnje i srdbe, slabosti i ponienja, nepravde i nasilja, i da to povee sa Allahovim 59

zadovoljstvom u svakoj situaciji, da stavi strpljenje kao prvu poputbinu na putu. Grupa osobina ovih vjernika daje poseban znaaj ovoj zajednici koja vodi ovjeanstvo i nada se onome to je kod Allaha, a to je bolje i trajnije za one koji vjeruju i na svoga Gospodara se oslanjaju. Poslije utvrenja svojstava vjernika kojima Allah pohranjuje kod Sebe ono to je za njih bolje i trajnije, na suprotnoj strani izlae se slika grijenika, zalutalih, i govori se kakva ih ponienja i gubitak oekuju: Onaj koga Allah bez podrke ostavi nee poslije Njega imati nikoga da ga podri. I ti e vidjeti kako e nasilnici, kad doive patnju, povikati: "Postoji li ikakav nain da se povratimo ?" (42/44). I vidjee kako ih poniene i klonule vatri izlau, a oni je ispod oka gledaju. Oni koji su vjerovali, rei e: "Pravi stradalnici su oni koji na Sudnjem danu i sebe i eljad svoju upropaste!" A zar nevjernici nee neprekidno patiti? (42/45). Njima nee moi pomoi oni kojima su se pored Allaha klanjali; a onaj koga je Allah bez podrke ostavio, taj pravog puta nije ni naao (42/46;. Allahova odredba ne moe se odbiti. Njegovom htijenju nema pogovora: Onaj koga Allah bez podrke ostavi nee poslije Njega imati nikoga da ga podri (42/44). Kada se ustanovi na osnovu injeninog stanja jednog ovjeka, da on zasluuje zabludu, onda se Allahova rije obistinjava, da takav bude jedan od zalutalih, da poslije toga nema nikoga da ga podri i izvede iz zablude ili zatiti od kazne zbog zablude koju mu je Allah odredio. O takvom se donosi scena u preostalom dijelu ovog ajeta:

I ti e vidjeti kako e nasilnici, kad doive patnju, povikati: "Postoji li ikakav nain da se povratimo?" I vidjee kako ih poniene i klonule vatri izlau, a oni je ispod oka gledaju (42/44-45). Kur'anski termin za/imun znai nasilnici pa je i povoljno da ponienje bude njihova izrazita pojava na Dan kazne. Oni primjeuju kaznu, a njihova oholost opada. Oni se pitaju slomljeni: Postoji li ikakav nain da se povratimo? (42/44). U ovom reeninom sklopu koji 60

nagovjetava oaj, tugu i slomljenost, traga se za bilo kakvom iskrom spasa. Oni su izloeni vatri, ponieni, ne zbog bogobojaznosti ni stida, nego zbog ponienja i prijezira. Oni su izloeni vatri oborenih pogleda, oi ne podiu zbog ponienja i sramote, oni je ispod oka gledaju (42/45). To je slika ponienja. Izgleda da u ovom momentu vladaju poloajem oni koji su vjerovali, oni govore i odluuju: Oni koji su vjerovali rei e: "Pravi stradalnici su oni koji na Sudnjem danu i sebe i eljad svoju upropaste!" (42/45). To su oni koji su sve uzgubili, oni koji stoje skrueno od ponienja i govore: Postoji li ikakav nain da se povratimo? (42/44). Na ovu scenu dolazi opi pogovor da bi objasnio bol ovih koji su izloeni vatri: A zar nevjernici nee neprekidno patiti! Njima nee moi pomoi oni kojima su se pored Allaha klanjali; a onaj koga je Allah bez podrke ostavio, taj pravog puta nije nije ni naao (42/45-46). Nema pomoi! Put je zatvoren. U okviru ove scene rijei su upuene tvrdoglavima i oholima da se odazovu svome Gospodaru prije nego ih iznenadi sudbina slina ovoj kada nee moi nai sklonita koje e ih zatiti niti pomagaa koji bi odbacio njihovu bolnu sudbinu. Poslanik (alejhi' s-selam) se poziva da ih se proe, ako odbiju i ne odazovu se na ovo upozorenje. Njegova je obaveza samo da saopi, on nije zaduen za njih niti im je zastupnik: Odazovite se Gospodaru svome prije nego to doe Dan koji Allah nee zaustaviti. Toga Dana utoita neete imati i neete moi poricati. A ako

glave okrenu, pa - Mi tebe nismo ni poslali da bude njihov uvar, ti si samo duan da obznani (42/474BJ. Ovdje se otkriva priroda ovjeka koji se suprotstavlja i postupa tvrdoglavo, izlae se muenju i kazni. On ne moe podnijeti muenje, njean je, zanosi se u uivanju, oajava zbog jada, prelazi svoju granicu, ne vjeruje iz tjeskobe. 61

Kad ovjeku damo da blagodat Nau osjeti, on joj se obraduje, a kad ga zadesi kakva nesrea zbog onoga to su uradile ruke njegove, onda ovjek blagodati ne priznaje (42/4BJ. Ovo je popraeno rijeima da je dio u kojem ovjek uiva ili se nalazi u nevolji, svaki dar ili lienost toga dara, u Allahovoj ruci. ta je onda ovom ovjeku da se veseli dobru, a oajava zbog zla i dri se daleko od Allaha koji gospodari njime u svakoj situaciji?! Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara ta hoe/ On poklanja ensku djecu kome hoe, a kome hoe - muku, (42/49}. ili im daje i muku i ensku, a koga hoe, uini bez poroda; On, uistinu, sve zna i sve moe (42/.'iOJ. Potomstvo je jedna vrsta dara ili spreavanje toga dara, davanje ili liavanje. To je lino potomstvo ovjekovo. ovjek je ovdje veoma osjetljiv. Osjeaj ovjeka ovdje je najjai i najdublji. Ranije je govoreno, u ovoj suri, o opskrbi, o darivanju u izobilju i sustezanju, a ovo je dopuna te opskrbe, ali u potomstvu. I ta je opskrba data od strane Allaha kao i imetak. To to je naprijed spomenuto da je Allah Gospodar nebesa i Zemlje je odgovarajue za sve dijelove koji proistiu iz tog opeg dobra kao i navoenje ranijeg teksta: On stvara ta hoe/ (42/49}. To je potvrda psihilokom nagovjetaju, poeljnom o ovom predmetu da se i to preputa Allahu, to je bolje za ovjeka, Allahu koji stvara ta hoe, to veseli i to alosti, to daje dar ili ga liava. U nastavku se objanjava dar i lienost dara, jer Allah poklanja kome hoe ensko (a Arapi su prezirali da im se rodi ensko dijete) , a poklanja

kome hoe muko dijete, a poklanja kome hoe i muko i ensko, a liava koga hoe i jednog i drugog. Ostavlja ga sterilnog, a sterilnost nije nikome draga. Sve ove situacije podlijeu Allahovu htijenju. Niko se ne mijea u to osim On. On postupa u tome prema svome znanju i provodi to svojom mou. On, uistinu, sve zna i sve moe r12!so;. Na kraju ove sure u kontekstu se ponovo govori o prvoj injenici na kojoj poiva ova sura, govori se o Objavi i poslanstvu, vraa se na ovu injenicu da otkrije prirodu ovog spoja izmedu Allaha i odabranih Njegovih 62

robova, da ukae u kakvoj je formi ta spona, da potvrdi da se to, zaista, dogodilo posljednjem Poslanik u (alejhi' s-selam) , zbog cilja kojim je htio Allah, Uzvieni, da uputi koga hoe na Pravi Put. Nijednom ovjeku nije dato da mu se Allah obraa osim na jednom od tri naina: nadahnuem, ili iza zastora, ili da poalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono to On eli. - On je, zaista, Uzvien i Mudar! (42/!i l) . Na takav nain Mi i tebi objavljujemo ono to ti se objavljuje. Ti nisi znao ta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi uinili svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove Nae koje elimo. A Ti, zaista, upuuje na pravi put (42/62). Na put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji. I. eto, Allahu e se sve vratiti! (42/6.1). Ovaj tekst je kategorian: da ovjekovo nije da mu Allah suelice govori. Od Aie (Bog joj se smilovao) prenosi se: "Ko tvrdi da je Muhammed vidio svoga Gospodara, uinio je veliku izmiljotinu protiv Allaha."7 Allah se obraa ljudima na jedan od tri naina: nadahnuem (42/fi rJ , da mu direktno u duu dostavlja, i zna se da je od Allaha, ili iza zastora (42/51) kao to je Allah govorio sa Musaom (alejhi' s-selam) kada je traio da Ga vidi pa mu na to Allah nije odgovorio i Mi'tsa nije odolio pojavi Allahovoj na brd u: A Musti se onesvjeen strovali. im se osvijesti, ree: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se ja sam vjernik prvi!" (7/r4JJ; ili da poalje izaslanika (42/51J, a on je melek obavlja ono to On eli (42/6rJ, na nain kako se to prenosi od Allahova Poslanika (alejhi' s-selam) . Prvo, ono to mu donosi melek u duu i srce, a da ga Poslanik

(alejhi' s-selam) ne vidi, kako kae Poslanik: "Dibril (Ruhu' l-Kudus) udahnuo je u moje srce da niko nee umrijeti dok ne zavri sa svojom opskrbom, pa se uvajte Allaha i lijepo traite." Drugo, da bi se Poslaniku (alejhi's-selam) melek predstavio u liku ovjeka, pa bi mu govorio dok Poslanik ne bi zapamtio to to on govori. Tree, da bi mu Objava dolazila slino zvonjenju zvona. Ovaj nain Objave bio mu je najtei, pa ak i znoj bi mu elo prelio i u vrijeme najee zime, pa bi i jahalica u tim momentima kleknula na tle s njim, ako bi tada jahao. Jednom prilikom dola mu je tako Objava, a njegova stegna bila na 7 Prenose Buharija i Muslim. 63

stegnima Zejda ibni Sabita, pa je Zejdu dotealo toliko da mu je skoro nanijelo kontuziju koljena. etvrto, da Poslanik primijeti meleka u obliku kakav je stvoren. Melek bi mu objavio ono to je Allah htio da mu objavi. Ovo mu se dogodilo dva puta, kao to to spominje Allah u suri En-Nedm.8 Ovo su bile forme Objave i nain povezivanja: On je, zaista, Uzvien i Mudar (42/SV, objavljuje sa visina, objavljuje mudro onome koga je odabrao za Objavu. A onda, ja nisam nijednom stao pred ajetom koje govori o Objavi ili hadisom da razmislim o ovom spoju, a da nisam osjetio jak potres u mom tijelu. Kako? Kako dolazi do ovog povezivanja ili spajanja izmedu Iskonskog Bia, Vjeitog, Koji nema ogranienja u mjestu i vremenu, Koji sve obuhvata i Kome nita ne slii, kako dolazi do ovog spajanja izmedu ovog visokog Bia i bia ovjeka, ogranienog i mjestom i vremenom, ogranienog i granicom stvaranja, prolaznog bia?! Kako predstaviti ovo spajanje u znaenju, u rijeima i u tekstu?! Kako je mogue ogranienom i prolaznom biu da doeka rijei Iskonskog, Vjeitog Allaha, Koji nema mjesta niti ogranienja, Koji nema poznatog oblika. Kako? Kako? Ja se ponovo vraam i kaem: ta je tebi pa da pita kako? Ti moe da poima samo u granicama svoga ogranienog, malog i nitavnog kruga. Ova injenica se dogodila i predstavila u jednoj slici i dobila egzistenciju koja moe da se spozna da postoji.

Meutim, taj moment potres i velianstvenost jo traju! Ovo poslanstvo je, doista, neto veliko. Ovaj moment doeka je, zaista, velianstven, da ljudsko bie doeka Objavu od Uzvienog Bia. Brate moj, ti koji ita ove rijei, da li i ti ovako poima kao i ja da je ova Objava poslata od tamo? Da li smijem da kaem, poslata ovamo?! Nikako, jer, doista, nema toga "tamo"; ono potie iz izvora koji nema mjesta ni vremena, nema mjesta, granice, strane ni okolnosti. Potie iz Apsolutnog, Neogranienog, potie iz Iskonskog, vjeitog, potie od Allaha, Uzvienog, ka ovjeku, ovjeku bez obzira koliko bio poslanik i vjerovjesnik. I on je ovaj ovjek, ogranien i okovan. Ova Objava, ovo udno povezivanje i spajanje je Prenijeto iz djela Zildu 'l-meild od Devzij a. 64

nadnaravnost koju moe samo Allah da uini da bude realnost, da uini da se ostvari. Niko osim Allaha ne zna kako se to dogaa i ostvaruje. Brate moj, koji ita ove rijei, da li i ti osjea ono to ja osjeam iza ovog isprijesijecanog teksta kojim pokuavam da izrazim ono to osjea moje cjelovito bie? Ja ne znam ta da kaem. Kakvu veliinu i potres izraava moje cjelovito bie dok pokuavam da predstavim taj veliki zauujui i nadnaravni dogaaj u njegovoj prirodi, nadnaravan i u njegovoj slici koja se dogodila bezbroj puta. Osjeam da su ljudi ovaj dogaaj opaali pravim okom u vrijeme Poslanika (alejhi' s-selam) . Ove udne dogaaje, u historiji ovjeanstva, potvruje nam Ala (Bog bio zadovoljan njome) . Prenosei jedan takav moment, ona kae da je Poslanik (alejhi' s-selam) rekao: "Ala, ovo je Dibril, isporuuje ti selam." Ja sam odgovorila: "Alejhi's-selam, ve rahmetullahi!" i dodaje: "On prenosi to mi ne vidimo."9 Slino ovom momentu prenosi i Zejd ibni Sabit (Bog bio zadovoljan njime) dok su stegna Poslanika bila na njegovim stegnima, dola mu je Objava, oteao sam da je skoro dolo do kontuzije i bola od njegova koljena. Ovo su ti ashabi (Bog im se smilovao) koji su posvjedoili ovaj dogaaj bezbroj puta i priznaju to biu Poslanika (alejhi' s-selam) . Oni ga ostavljaju u Objavi dok ne zavri sa prijemom, a onda im se vraa ili se oni njemu vraaju. Zatim, kakva je bila priroda ove due koja prima i doekuje tu uzvienu plemenitu povezanost? Koji je to dragulj koji moe biti povezan sa ovom Objavom i pomijeati se sa ovim elementom, da bude skladan sa svojom prirodom i sadrajem? To je jedno drugo pitanje. To je, zaista, injenica, ali izgleda da je

daleko na visoku horiznotu, visoko se penje, skoro da spoznaja u njoj ne moe uivati. Kako li je doivljavala, Boe, dua ovog Vjerovjesnika (alejhi' sselam) , dua ovog ovjeka, ovu sponu i ovo doekivanje? Kako li se otvarala? Kako joj je odgovarao taj izliv? Kako je osjeala taj Bitak u ovim udnim momentima u kojima se Allah javlja, Allah ije se strane Bitka harmoniziraju sa njegovim rijeima? Zatim, kakva je to zatita? Kakva je to milost i ast da Uzvieni Allah tako paljivo postupa i pokuzuje interesiranje za ovo neznatno stvorenje zvano ovjek, da mu alje Objavu, kako bi popravilo svoj poloaj, da rasvijetli put tom siunom stvorenju, odbije one koji su od nje odbjegli, a Prenosi Buharija 65

to Mu je lake nego ovjeku odbiti komarca kada se uporedi sa Njegovim prostranim i irokim posjedom. To je injenica ali je iznad moi ovjekova poimanja, osim ako se vine u visoke i svijetle horizonte: Na takav nain Mi i tebi objavljujemo ono to ti se objavljuje. Ti nisi znao ta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi uinili svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove Nae koje elimo. A Ti, zaista, upuuje na pravi put (12/52). Na put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji. l, eto, Allahu e se sve vratiti/ (12/53). Na takav nain (42/5.1) predstavlja se ovaj pravac, ovo povezivanje i spoj. Mi i tebi objavljujemo (42/52). Objava je zavrena na uobiajeni nain. To to je s tobom nije nita novo, tebi se objavljuje ono to ti se objavljuje (12/52) . U njemu je ivot, rasprostire ivot, ono brani ga, pokree ga, razvija ga u srcima i u praktinoj i u poznatoj realnosti. Ti nisi znao ta je Knjiga, niti si poznavao vjerske propise (42/.'i2J. Ovako je predoen u tekstu Poslanik (alejhi' s-selam) , a On zna najbolje ta je s njim bilo i prije nego je primio ovu Objavu. Poslanik (alejhi' s-selam) je uo o Knjizi i ovom vjerovanju, jer je na Arabijskom poluotoku bilo poznato da postoje sljedbenici Knjige, medu onima koji ive s njima i da oni imaju svoju vjeru. Medutim, to nije bio cilj, nego je cilj da srce obuhvati ovu injenicu, da je osjea, da njeno postojanje utie na savjest ivjeka. Ovo nije bilo prije nadahnua Allahovom naredbom koja je zaogrnuta srce Muhammeda (alejhi'sselam) : ali smo je Mi uinili svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove

Nae koje elimo (12/52). Ovo je sasvim prirodno, priroda ove Objave, duha ove Knjige. Knjiga je svjetlo iji se smijeak mijea sa srcima koje Allah eli da budu upuena na osnovu znanja o injeninom stanju tih srca i mijeanja ovog svjetla s tim srcima: A Ti, zaista, upuuje na pravi put (12/52). Daje ovo pitanje specifino postoji i dokaz, da je pitanje Upute ovisno o Allahu i Njegovu Htijenju, da ne ovisi o neem drugom. Ono je vezano za Allaha. On ga dodjeljuje kome hoe na osnovu Svoga znanja, koje je samo Njemu poznato. Poslanik (alejhi's-selam) je samo posrednik u realizaciji tog Allahovog htijenja. On ne gradi, ne uspostavlja uputu u srcima ljudi, nego saopava poslanstvo. Na taj nain se dogaa i provodi Allahovo htijenje: 66

A Ti, zaista, upuuje na pravi put, na put Allahov, kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji (42/52-53). To je uputa na Allahov Put, na kome se susreu svi putevi, jer je to put koji vodi Gospodaru kome pripada sve to je na nebesima i sve to je na Zemlji, i koji upuuje ria Njegov put koji dovodi do zakona nebesa i Zemlje, i snaga nebesa i Zemlje, i opskrba koju donose nebesa i Zemlja, i usmjerenje nebesa i Zemlje ka njihovu velikom Gospodaru kome sve smjera i ide: I, eto, Allahu e se sve vratiti (12/53J. Sve se zavrava s Njim, sve se susree kod Njega. On e o svemu tome odluivati. Ovo je svjetlo koje vodi Njegovom putu kojeg je On izabrao ljudima da idu njime, da se vrate, na koncu, Njemu, upueni i pokorni. Ovako se zavrava ova sura koja je poela razgovorom o Objavi. Objava je bila centralna os. Pitanje Objave tretirano je od prvih poslan stava da bi se potvrdila jednost vjere, jednost programa, jednost puta, da bi se oglasilo novo rukovodstvo ovjeanstva predstavljeno u poslanstvu Muhammeda (alejhi' s-selam) i prvoj grupi vjernika, da bi se dalo povjerenje rukovoenja ovoj grupi da vodi Pravim Putem, putem Allaha, Kome pripada sve to je na nebesima i Zemlji, da objasni specifinost ove grupe i njen posebni karakter koji odgovara rukovoenju i noenju ovog emaneta, povjerenja koje je dato s nebesa na Zemlju ovim udnim uzvienim metodom. 67

,---

--- '-

-----68

SURA ES-ZUHRUF
ORJAVUENA U MEKKI
89 AJEfA U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ha-mim (4.1/I). Tako Mi Knjige jasne, (4.9/2) Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, (4.1/3) a on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti (4.1/4). Zar da odustanemo da vas opominjemo zato to svaku mjeru zla prelazite? (<-3/5). A koliko smo Mi prijanjim narodima vjerovjesnika poslali (13/6) i nijedan im vjerovjesnik nije doao, a da mu se nisu narugali! (43/7). Zato smo unitavali one koji su od ovih moniji bili, a ranije su isticane vijesti o narodima drevnim (4.9/8). 69

A ako ih upita ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni e sigurno rei: "Stvorio ih je Allah.'" - Da, Silni i Sveznajui, (43/9J Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom uinio i po njoj vam prolaze stvorio, da stignete kuda naumite; (43/JOJ Onaj koji s neba s mjerom sputa vodu, pomou koje u ivot vraamo mrtve predjele - tako ete i vi biti oivljeni; (43/1 v Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lade i kamile da putujete, (4.1/T2J da se leima njihovim sluite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: "Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one slue, mi to sami ne bismo mogli postii, (43/I3J i mi emo se sigurno Gospodaru svome vratiti."' (4-1/14). A oni Njemu od robova Njegovih pripisuju dijete. ovjek je, zaista, oevidni nezahvalnik N3/1!i). Zar da izmedu onih koje On stvara uzima Sebi keri, a vas da daruje sinovima? (4.1/16). A kad nekog od njih obraduju vijeu da mu se rodila ona koju pripisuje Milostivom, lice mu se pomrai i postaje potiten (43/17). Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomone? (13/1RJ. Oni meleke koji su robovi Milostivoga enama nazivaju. Zar su oni prisustvovali stvaranju njihovu? Njihova tvrdenja e biti zapisana i oni e odgovarati.' (43/19). 'Va Milostivi hoe" - govore oni -, "mi im se ne bismo klanjali. " Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau (1.1/20). Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu pa se nje pridravaju? (13/21).

Oni ak govore: "Mi smo zatekli pretke nae kako ispovijedaju vjeru i pratei ih u stopu mi smo na pravom putu" (43/22). l eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskonim ivotom ivjeli nisu govorili: "Zatekli smo pretke nae kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu" (13/23). 70

"Zar i onda" - govorio bi on - "kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaih upamtili?" A oni bi odgovarali: "Ne vjerujemo mi u ono to je po vama poslano!" r43/24J. I Mi smo ih kanjavali, pa vidi kako su skonali oni koji su poslanike u la ugoniti (4.112.5). U ovoj suri se govori o nekim potekoama i kaznama na koja je nailazio islamski poziv, govori se o prepiranju i suprotstavljanju, a s tim i kako je Kur'an lijeio te pojave u duama ljudi, kako je kod tog tretmana potvrivao injenice i svoje vrijednosti u okruju bajki totemizma i paganski neistinitih vrijednosti koje su se tada bile uvrijeile u ljudskim duama, a neke od njih postoje vazda i svugdje u ljudima. Paganski totemizam bi govorio: U ovim ivotinjama koje je Allah potinio ljudima ima i Allahov dio i dio njihovih tzv. boanstava. Oni odreduju za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore: "Ovo je za Allaha" - tvrde oni-, "a ovo za boanstva naa!" Medutim, ono to je namijenjeno boanstvima njihovim ne stie Allahu, dok ono to je odredeno za Allaha stie boanstvima njihovim. rr;;,ar;;. U vezi sa stokom oni su imali i druge raznobojne i raznovrsne izmiljotine. Sve je to nastalo zbog odstupanja od vjere. Neke ivotinje bile su im zabranjene za jahanje, a od drugih nisu smjeli jesti meso: Oni govore: "Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo"- tvrde oni-, "a ove i ove kamile je zabranjeno jahati. " Ima stoke prilikom ijeg klanja ne spominju Allahovo ime, imiljajui o Njemu lai (6/13BJ. U ovoj suri je unoenje ispravke u tim devijacijama vjerovanja, vraanje ljudi prirodi i prvim, osnovnim injenicama. Sve su ivotinje

Allahova stvorenja. One su jedan vid znamenja ivota vezano za stvaranje nebesa i Zemlje. Allah ih je stvorio i potinio ljudima da bi se sjeali Allahove blagodati uinjene njima i zahvaljivali Mu, a ne da Mu izmiljaju ortaka i sebi propisuju ivotinje, to Allah nije naredio. Oni priznaju da je Allah Stvoritelj, a onda odstupaju od ove injenice i odvajaju se od svog stvarnog ivota, slijede izmiljotine i bajke: A ako ih upita ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni e sigurno rei: "Stvorio ih je Allah!" Da, Silni i Sveznajui, Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom uinio i po njoj vam prolaze stvorio, da stignete kuda naumite. Onaj koji s neba s mjerom sputa vodu, pomou koje u ivot vraamo mrtve predjele - tako ete i vi biti oivljeni; Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lade i kamile da putujete, da se leima njihovim sluite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: "Hvaljen neka je Onaj koji je dao da 71

nam one slue, mi to sami ne bismo mogli postii, i mi emo se sigurno Gospodaru svome vratiti!" (43/9-14). Paganski totemizam je isticao da su meleki Allahove keri, mada oni sami osuuju ensku roenad, a ipak su Allahu odabrali keri. Oni meleke oboavaju, a ne Allaha i govore: "Mi ih oboavamo prema Allahovu htijenju, a da je On htio, mi ih ne bismo oboavali." To su bila prava mitska kazivanja nastala iz odstupanja od pravog vjerovanja. U ovoj suri Kur'an im se suprotstavlja njihovom logikom i napada ih, takoer, jasnom logikom prirode. O ovim mitskim kazivanjima koja se ne oslanjaju ni na to Kur'an kae: A oni Njemu od robova Njegovih pripisuju dijete. ovijek je, zaista, oevidni nezahvalnik. Zar da izmedu onih koje On stvara, uzima Sebi keri, a vas da daruje sinovima? - A kad nekog od njih obraduju vijeu da mu se rodila ona koju pripisuju Milostivom, lice mu se pomrai i postaje potiten. Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomone? Oni meleke koji su robovi Milostivoga enama nazivaju. Zar su oni prisustvovali stvaranju njihovu?- Njihova tvrdenja e biti zapisana i oni e odgovarati/" 'Va Milostivi hoe, " - govore oni -, "mi im se ne bismo klanjali. " Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau. Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu, pa se nje pridravaju? Oni ak govore: "Mi smo zatekli pretke nae kako ispovijedaju vjeru i pratei ih u stopu m i smo na pravom putu. " (43/1522). Kada im je bilo reeno: Vi se klanjate kipovima i drveu, a ono emu se klanjate, a ne Allahu, to je kamenje Dehennema. Reeno im je: Sve emu se ljudi klanjaju, osim Allaha, i to i oni koji mu se klanjaju sve e biti u Dehennem u. Oni mijenjaju jasne rijei i to uzimaju za predmet rasprave

pa kau: "ta je sa isaom? I njega je njegov narod oboavao? Je li i on u Dehennemu?" Zatim dalje pitaju: "Kipovi predstavljaju meleke, a meleki su Allahove keri. Prema tome nae klanjanje melekima bolje je nego klanjanje krana isau, jer je isa ovjek i ima prirodu ovjeka!" U ovoj suri se otkriva njihova vrtnja u ovoj prepirci, ispriava se isa (alejhi' s-selam) od onoga to su inili njegovi sljedbenici nakon njegove smrti: A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni zbog toga, zagalamili i rekli: 'Va li su bolji nai kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svadalac"ki. On je bio samo rob koga smo mi pos/anstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim uinili, - (43/57-59). 72

Smatrali su da oni ispoljavaju vjeru svoga pradjeda Ibrahima. Prema tome oni su na ispravnijem putu od naroda objavljene Knjige i imaju bolju vjeru, a oni, eto, tako nisko pali u totemistikom paganizmu. U ovoj suri im se objanjava injenica lbrahimove vjere, da je ona vjera istog tevhida - monoteizma, da vjera monoteizma ostaje i iza njega, stalno, da je i Poslanik (alejhi' s-selam) donio tu istu vjeru. Medutim, oni su doekali tu monoteistiku vjeru i Poslanika (alejhi' s-selam) kako ne bi trebalo da je doeka potomstvo Ibrahimova: I kad Ibrahim ree ocu svome i narodu svome: "Nemam ja nita s onima kojima se vi klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer e mi On, doista, na pravi put ukazati",- On uini rije tevhida trajnim za potomstvo svoje da bi se dozvali. A ja sam dopustio ovima, a i precima njihovim da uivaju sve dok im nije dola Istina i Poslanik oevidni. A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: "Ovo je vradzoina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!" (43/26-JOJ. Nisu spomenuli mudrost Allahova izbora Muhammeda (alejhi' sselam) za Poslanika tako da se u njihovim licima odraavaju ovozemaljske, slabe i beznaajne vrijednosti kojima su oni vrednovali ljude. U ovoj suri se iznose i njihova poimanja i rijei u vezi sa ovim i odgovara im se objanjavanjem injenine vrijednosti a i neznatnost vrijednosti koju oni dre za vrijednost i uzdiu je: I jo kau: "'Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" Zar oni da raspolau milou Gospodara tvoga ? Mi im dajemo sve to im je potrebno za ivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdiem o po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluili. - A milost Gospodara tvoga bolje je od onoga to oni gomilaju. A da nee svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kua onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra uinili. a i stepenice

uz koje se penju i vrata kua njihovih idivane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uivanje u ivotu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bie za one koji budu Njegova nareenja izvravali, a Njegovih zabrana se klonuli (4.1/31-JSJ. U nastavku se donosi krug kazivanja o Musau (alejhi' s-selam) i faraonu. U njemu dolazi do izraaja ponos faraona sa tim beznaajnim i bezvrijednim vrijednostima i kraj faraona, kraj kakav oekuje sve one koji se ponose onim ime se ponosio faraon: jo davno Mi smo poslali Musila sa znamenjima Naim faraonu i glaveinama njegovim, i on je rekao: 'Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!" I poto im je donio znamenja Naa, oni su ih, odjednom, poeli ismijavati. I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan vei od drugoga, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali. "0, ti 73

arobnjae!" - govorili su oni - "zamoli Gospoda ra svoga, u nae ime, na temelju tebi datog obeanja, mi emo sigurno pravim putem poi.'" A im bismo ih nevolje oslobodili zaas bi obevezu prekrili. l faraon obznani narodu svome: "0, narode moj, " - ree on - "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispred mene teku, - shvaate li? l zar nisam ja bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori? Zato mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zato zajedno s njim nisu doli meleki?" I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod greni. A kad izazvae Na gnjev Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i uinili smo ih primjerom i poukom narodima kasnijim (4.1/46-56). O tim totemistikim, devijantnim, mitskim kazivanjima iz oblasti vjerovanja, o ispravnim i neispravnim vrijednostima govori ova sura i tretira ih na nain kao to je ranije reeno, i to u tri dijela od kojih je jedan izloen prije ovoga. Tom prilikom smo ukazali i na predmete drugih dijelova u nekoliko ajeta ove sure. Da prijeemo na objanjenja: Ha-mim (43/V. Tako Mi Knjige jasne, (4.1/2) Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, (43/3) a on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti (43/1J. Zar da od,ustanemo da vas opominjemo zato to svaku mjeru zla prelazite? r 13/5). A koliko smo Mi prijanjim narodima vjerovjesnika poslali (13/6J i nijedan im vjerovjesnik nije doao, a da mu se nisu narugali.' r1a!?J.

Zato smo unitavali one koji su od ovih moniji bili, a ranije su isticane vijesti o narodima drevnim (43/R). Ova sura poinje sa dva slova ha i mim i na njih se nadovezuje: Tako Mi Knjige jasne (43/2). Allah Uzvieni zaklinje se sa Ha mimom kao to se zaklinje sa jasnom Knjigom. Ha mim je u sastavu Knjige jasne ili je Knjiga jasna u sastavu ha mima. Ova jasna Knjiga u svom izgovoru satkana je iz 74

vrste ovih slova, a ova dva slova, kao i ostala slova u jeziku ljudi, znamenja su Stvoritelja, koji je ljude formirao u ovoj slici i dao im ove glasove. Za ova slova postoji vie znaenja, posebno kada se ona spominju kada je rije o Kur'anu. Uzvieni Allah, zaklinje se sa Ha mim i Knjigom jasnom u namjeri da je Kur'an dao u formi u kojoj je prenijet Arapima: Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, (4.1/.1) . . . Cilj je d a ga razumiju kad ga primijete, da je na njihovom jeziku, jeziku koga oni znaju i kojim se slue. Kur'an je Objava Allaha Uzvienog koga je On dao u ovoj govornoj formi na arapskom jeziku kada je odabrao Arape da ponesu ovo poslanstvo, iz mudrosti na koju smo djelimino ukazali u suri E-ura i zbog toga to je On znao da je ovaj narod vrijedan, a ovaj jezik povoljan da preuzme i prenese Kur' an. Allah zna kome e predati poslanstvo. U tekstu se dalje objanjava poloaj Kur'ana kod Allaha i njegova iskonska i trajna vrijednost: A on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti (43/4;. Mi neemo ulaziti u naunu raspravu o smislu Glavne Knjige, o tome ta je ona. Da li je ona "Levh-i mahfuz" ili Allahovo iskonsko znanje? N i jedno n i drugo nemaju stalnog definitivnog dokaza, ali i z njega se stie sazananje koje e nam pomoi da pojmimo injenicu u cijelosti kada prouimo ovaj ajet: a on je u Glavnoj Knjizi u Nas cijenjen i pun mudrosti (13/4J. Mi osjeamo stalnu, vrstu vrijednost Kur' ana u Allahovu znanju i Njegovoj odredbi i to nam je dovoljno. Ovaj Kur'an je cijenjen i pun

mudrosti (43/4J. U ova dva svojstva otkriva se sjen razumskog ivota, a Kur'an je, zaista, takav. On kao da ima duu, on je posebnog bia i obiljeja, on se harmonizira sa duama koje dotie. Kur'an svojom veliinom i mudrou stoji iznad ovjeanstva, upuuje ga i vodi sukladno ljudskoj prirodi i osobenostima, gradi u ljudskoj spoznaji i ivotu te vrijednosti, poimanja i istine koje na ovjeanstvo primjenjuju ova dva svojstva: cijenjenost i mudrost. Potvrda ove injenice je garantiranje da ljudi na ijem je jeziku objavljen Kur'an, osjete vrijednost ogromnog dara kojeg im je Allah poklonio i vrijednost blagodati kojom ih je Allah obdario, da im objasni dalekosenost runog pregonjenja u njihovu odbijanju Kur' ana i njegovo 75

omalovaavanje, da im objasni ta su postigli svojim zanemarivanjem i odbijanjem, zatim da iznese i njih i njihovo pregonjenje i zaprijeti im kaznom da se prou zanemarivanja i pregonjenja: Zar da odustanemo da vas opominjemo zato to svaku mjeru zla prelazite? (43/5). udno je bilo 1 JOS Je udno da se Allah Uzvieni, sa Svojom veliinom, visinom i bogatstvom interesira za ovu grupu ljudi pa im objavljuje Knjigu na njihovom jeziku, govori im ta se krije u njihovim duama, otkriva im tajne ivota, objanjava im uputu, prenosi kazivanje o minulim narodima, navodi Allahov zakon o unitenim drevnim narodima, a oni, i poslije svega toga, sve zanemaruju i protive se. To je zaplaujua prijetnja ne bi li im ona pred oima zasjala poslije zanemarivanja polaganja rauna i uvanja i rune kazne za njihovo prego njenje. Pored te prijetnje, Kur'an ih podsjea na Allahov zakon koji se odnosi na one koji nagone poslanike u la, nakon to im upuen poslanik. A koliko smo Mi prijanjim narodima vjerovjesnika poslali (43/6) i nijedan im vjerovjesnik nije doao, a da mu se nisu narugali.' (43/7). Zato smo unitavali one koji su od ovih moniji bili, a ranije su isticane vijesti o narodima drevnim (43/BJ. ta oni oekuju, a Allah je unitio one koji su od njih bili moniji kad su poeli ismijavati poslanike kao to ih oni sada ismijavaju?! udno je bilo s tim narodom da su priznavali Allaha, Njegovo

stvaranje nebesa i Zemlje, ali ovim priznanjem nisu priznali prirodni zakljuak - vjerovanje u jednog Allaha, nisu se Njemu iskreno usmjerili, nego su Mu pripisivali ortaka, pripisivali Mu neke ivotinje koje je On stvorio, smatrali su da su meleki Njegove keri, klanjali se njima, a ne Njemu, u formi kipova. Kur'an iznosi njihova priznanja i na osnovu toga izvlai zakljuak, upuuje ih na logiku prirode koje se oni klone, upuuje ih kako da se 76

ponaaju zbog Njegove blagodati uinjene njima u vidu laa i ivotinja koje je On stvorio, raspravlja s njima o njihovim tvrdnjama o melekima: A ako ih upita ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni e sigurno rei: "Stvorio ih je Allah!" - Da, Silni i Sveznajui, (43/9J Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom uinio i po njoj vam prolaze stvorio, da stignete kuda naumite; (43/10J Onaj koji s neba s mjerom sputa vodu, pomou koje u ivo t vraamo mrtve predjele - tako ete i vi biti oivljeni; (43/1V Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lae i kamile da putujete, (43/12) da se leima njihovim sluite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: "Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one slue, mi to sami ne bismo mogli postii, (4.1/13) i mi emo se sigurno Gospodaru svome vratiti!" (43/14). Arapi su imali nekakvo vjerovanje, mislim da su to bili ostaci prvih han efi. ja - vjere Ibrahima (alejhi' s-selam) , ali to je bilo vjerovanje ispunjeno konfuzijom i odstupanjem. U njega je unijeto mnotvo bajki i mitskih pria. Od tog vjerovanja je ostalo toliko da se po prirodi nije moglo zanijekati postojanje Gospodara ovog Bitka i da je to Allah, jer je nemogue, po logici prirode i spontanosti toga, daje Kosmos nastao onako bez Stvoritelja, nego je samo mogue da je Allah stvorio ovaj Kosmos, ali su oni ostali na ovoj injenici o kojoj govori priroda sama po sebi svojim pojavnim oblikom, a nisu priznavali ta prirodno stoji iza toga: A ako ih upita ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni e sigurno rei: "Stvorio ih je Allah!" - Da, Silni i Sveznajui, (43/9)

Sasvim je jasno da ova dva svojstva Silni, Sveznajui nisu njihove rijei. Oni su priznavali da je Allah nebesa i Zemlju stvorio, ali Allaha nisu poznavali takvog kao to o Njemu govori islam, nisu poznavali ova pozitivna Allahova svojstva koja ine da Allahovo Bie aktivno utie na njih u njihovu ivotu na ovom svijetu. Oni su priznavali Allaha kao Stvoritelja ovog Kosmosa i kao Stvoritelja samih njih, ali su prizvali pored Njega i ortake Njemu, jer nisu poznavali Allahova svojstva koja negiraju politeizam nego su to znali povrno i na nain koji se meusobno sukobljavaju i dokidaju. 77

Kur'an ih ovdje obavjetava da je Allah Onaj za koga oni kau da je Stvoritelj nebesa i Zemlje Silni, Sveznajui (4.1/9), Snani i Moni, da sve zna i poznaje i poinje ovim imenima da bi ih priznali, i nastavlja s tim imenima u slijedeim koracima radi ovog priznanja. S njima Kur'an ide dalje i definira svojstva Allaha Uzvienog, objanjava Allahovo dobro uinjeno njima nakon stvaranja i razvoja: Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom uinio i po njoj vam prolaze stvorio, da stignete kuda naumite; (4.1/IOJ . Uistinu, uinio je Zemlju kolijevkom ovjeku u jednoj of formi, koju saznaje pamet svakog pokoljenja. Oni koji se susreu sa Kur'anom prvi put, moda to spoznaju im vide ovu Zemlju pod svojim nogama pripremljenu za hodanje po njoj, za usjev, openito pripremljenu za ivot i razvoj . Mi to danas opaamo na veim prostorima, u boljoj i uoljivijoj slici, a prema stepenu naeg saznanja o prirodi Zemlje, njenoj blioj i daljoj historiji, kad bi bilo nae saznanje i procjene istinite, a oni koji dolaze iza nas, spoznat e u tim injenicama ono to mi nismo znali. Prema tome, smisao ovog teksta proiruje se i produbljuje, horizonti i dalekosenosti sve se vie otkrivaju to se znanje iri, to se nauka vie unapreuje i otkrivaju nepoznata prostranstva ovjeku. Mi danas shvaamo da je Zemlja kolijevka i da je ova Planeta prelazila iz faze u fazu dok nije postala kolijevka ovjeku. Za vrijeme ovih faza izmijenila se povrina zemljine kore od suhe i vrste u zemlju koja je povoljna za poljoprivredu, da je dolo do vode spajanjem kisika i vodika, da je Zemlja nastavila da krui oko sebe pa je nastalo vrijeme koje je omoguilo svojom umjerenom klimom i podobnou ivot, da je njena

brzina dostigla stepen koji doputa da se stabiliziraju stvari i ivot na njenoj povrini, da se ne raspe po Kosmosu. Iz ove injenice saznajemo da je Allah pohranio Zemlji posebnu specifinost tzv. zemljinu teu i time sauvao sloj zraka koji doputa ivot. Kad bi oslabio omota zraka oko ove Planete, onda na njoj ne bi bilo ni ivota, kao to ga nema na drugim planetarna na kojima je tea slaba kao to je npr. na Mjesecu. Ovu teu Stvoritelj je uinio umjerenom sa faktorima potiskivanja koje nastaje iz kretanja Zemlje. N a taj nain odravaju se stvari i ivot kako ne bi poletjeli jedno pored drugoga ili se prosuli. Istovremeno tea dozvoljava da se kree ovjek i sve drugo ivo po Zemlji. Kad bi porasla zemljina tea iznad povoljnosti, stvari i ivot bi bili privezani za Zemlju i kretanja bi bila onemoguena ili bi bar postala oteana, s jedne stane, a poveao bi se i pritisak zraka na Zemlju, s druge 78

strane. Predmeti i sve to je ivo bili bi potpuno vezani za Zemlju ili bi bili zgnjeeni kao kada Mi zgnjeimo muhu ili komarca udarcem koncentriranim na njih, a da ih, katkada, nismo ni dotakli naom rukom. Kada bi pritisak zraka na Zemlju oslabio iznad nivoa kakav je sada, grudi i vene ovjeka bi popucale. Iz injenice da je Allah uinio Zemlju kolijevkom i omoguio ivot na njoj saznajemo, takoer, da je Uzvieni i Sveznajui Stvoritelj dao na njoj razne skladnosti koje sve zajedno dozvoljavaju da postoji ovaj ovjek i omoguile mu ivot. Kada bi nestala samo jedna od ovih skladnosti, ivot bi bio onemoguen ili, bar, otean. Od tih skladnosti koje smo spomenuli je i to to je Allah dao ogromne koliine vode na povrini Zemlje - okeane i mora, dovoljno za usisavanje otrovnih gasova koji nastaju zbog raznih faktora na povrini Zemlje i ouvanje zraka vazda u granicama koje dozvoljavaju ivom da ivi, zatim i to to je biljke uinio da budu ravnotea izmedu kisika kojeg udie sve ivo da bi ivjelo i kisika kojeg isputaju biljke za vrijeme asimilacije koju obavljaju. Da nije ove ravnotee, ivot bi bio ugaen za vrlo kratko vrijeme. I tako iz brojnih dokaza za injenicu: Koji vam je Zemlju kolijevkom uinio i po njoj vam prolaze stvorio r1.1110J - otkrivaju nam se svakog dana i umnoavaju dokazi za to koje su spoznali oni kojima se obratio Kur'an prvi put. Sve ovo svjedoi o moi, ali i znanju Stvoritelja nebesa i Zemlje, Silnog i Sveznajueg. Sve ovo osjea ljudsko srce, osjea monu i djelotvornu ruku. Kud god pogled baci, kud god se okrene osjetit e Allahovu mo, shvatit e da to nije sluajno niti uzaludno stvoreno, shvatit e da ga ova mona Ruka uva, shvatit e da svaki korak kuda krene u ivotu, prije i

poslije odreduje Allah. Da stignete kuda naumite (13/IOJ - razmiljanje o Kosmosu, o skladnim zakonima koji vladaju u njemu garancija je da e srce biti upueno prema Stvoritelju ovog Kosmosa. Na to ovjeka navodi uvoenje tog ureenog, sloenog i udnog sistema koji vlada u Kosmosu. U kontekstu .se nastavlja s njima drugi korak i govori o putu nastanka ivota i ivljenja, nakon pripreme Zemlje ovjeku i utiranju puta na Zemlji radi ivota: Onaj koji s neba s mjerom sputa vodu, pomou koje u ivot vraamo mrtve predjele - tako ete i vi biti oivljeni; r1.111 1J . . . I vodu koju Allah sputa s neba zna svako i gleda to svakodnevno, ali veina ljudi prolazi pored ovog udnog dogaaja bez budnosti i potresa 79

zbog dueg druenja s tim i njegova ponavljanja. Meutim, M uhammed (alejhi' s-selam) doekivao je svaku kap kie s ljubavlju, dobrodolicom, sveano i radosno, jer ta svaka kapljica dolazi od Allaha, a njegovo ivo srce, spoznaje Allahovo stvaranje u svakoj ovoj kapljici i vidi Njegovu ruku. Tako nju treba da doekuje svako srce vezano za Allaha i Njegov zakon u Kosmosu. Ona je roene ovog zakona koji djeluje u Kosmosu. Allahovo oko je prati, Njegova ruka je uvijek s njom i u svakoj kapljici. Ovu arku istinu ne rashlauje niti umanjuje njeno nastajanje, niti umanjuje to to je osnova ove vode para koja se gusto uzdie iz Zemlje u prostor Svemira. Ko je dao ovu Zemlju? Ko je dao vodu na njoj? Ko vlada toplotom na Zemlji? Ko je dao da se voda isparava to plotom? Ko je dao pari osobenost da se ona die u visine? Ko joj je dao osobinu zgunjavanja u prostoru Svemira? Ko je dao Kosmosu i druge osobenosti koje ine tu zgusnutu paru naelektrisanu pa se susreu i ispranjavaju pa onda pada kia? Uostalom, ta je elektricitet? Kakve su to osobine i tajne koje prestaju sa padanjem kie? Nauka baca na nae osjeaje terete koji kriju ritam ovog udnog Kosmosa umjesto da od nauke uzmemo znanje koje bi prouzrokovalo da nam osjeaji zalepraju i srce zasvijetli! Onaj koji s neba s mjerom sputa vodu (43/W. To je odmjerena koliina, nije prekomjerna pa da doe do potopa, a nije ni neznatna pa da doe do sue na Zemlji i da uvehne ivot. Mi primjeujemo ove udne dogaaje, a znamo i njihovu potrebu danas za razvoj ivota i njegovog opstanka onako kako to Allah eli: Pomou koje u ivot vraamo mrtve predjele (43/W. Vraanje je oivljavanje. ivot prati vodu, a iz vode je sve ivo .

. . . tako ete i vi biti oivljeni (43/11). Onaj koji je dao ivot prvi put, On e ga i povratiti. Onaj koji je izveo ivot prvi put iz mrtve zemlje, tako e On izvesti i ivot iz nje na Dan proivljenja. Povratak je od poetka. U tome nema nita teko za Allaha. Zatim, stoku od koje politeisti ine da jedan dio prirada Allahu, a drugi nekom drugom, a ne Allahu, Allah nije stvorio zato, nego ju je stvorio da bude Allahova blagodat ljudima, da je jau kao to putuju laom, da Allahu zahvaljuju to im je On potinio i lau i stoku i da uzvraaju na Njegovu blagodat onoliko koliko On zasluuje. Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lade i kamile da putujete, (4.1/12) 80

da se leima njihovim sluite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: "Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one slue, mi to sami ne bismo mogli postii, (4.1/13J i mi emo se sigurno Gospodaru svome vratiti!" (43/14). Izraz stvaranje svake vrste u paru je osnova ivota kao to je na to ukazao ovaj ajet. Sve ivo je u paru, ak i jedna elija ona prva nosi u sebi osobenosti muka i enska. Moda je parno stanje bilo osnova Kosmosa u cjelini, ne osnova ivota samo, ako imamo u vidu da je osnova ivota atom satkan od elektrona, negativno nabijenog, i protona, pozitivno nabijenog, na ta ukazuju dosadanja nauna istraivanja. U svakom sluaju, parnost u ivotu je javna injenica. Allah je stvorio u paru i ovjeka i sve ostalo: . . . i daje vam lae i kamile da putujete (13/12). Ovdje se ljudi podsjeaju da bi im se time ukazalo na Allahovu blagodat sa njihovim odabirom za zastupnitvo na Zemlji i to im je Allah dao snagu i mo, zatim to im je ukazao na nuno ponaanje kod zahvale na ovoj blagodati, a zahvala je za ovaj odabir, da se sjete dobroinitelja kad god im bude ponuena kakva blagodat, kako bi srca ostala vezana za Allaha kod svakog pokreta u ivotu . . . . da se leima njihovim sluite i da se, kada na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: "Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one slue, mi to sami ne bismo mogli postii . . . (4.1/I3J, mi nismo u stanju uzvratiti na Njegovoj blagodati neim slinim. Moemo samo

zahvaliti kao za uzvrat na ovim blagodatima. Zatim da se sjete da e se, poslije zastupnitva na Zemlji, vratiti svome Gospodaru da ih nagradi za ono to su radili u toku zastupnitva u kome ih je Allah obilato darivao, pa im je, izmeu ostaloga, dao snagu i mo: . . . i mi emo se sigurno Gospodaru svome vratiti!" (13/11). Ovo je to nuno ponaanje u odnosu na pravo Darovatelja. Allah nas upuuje da Ga se sjetimo kad god budemo uivali u blagodatima kojima nas On obilato zasipa i u kojima ivimo, a onda sve to zaboravljamo. Islamski moral je u ovome vrsto povezan sa odgojem srca i oivljenjem savjesti. Nije to samo neki obred koji bi se iskazivao kod 81

jahanja na ivotinji ili ukrcavanja na Jadu, niti neki tekst kojeg bi uio ovjek, nego je to osjeaj stida u svijesti da bi se osjetila injenica Allaha, injenica veze izmedu Njega i Njegovih robova, da ljudi osjete Njegovu mo u svemu to ih okruuje, u svemu to uivaju, a to im je Allah potinio. To je isto dobro i uivanja bez uzvraanja Njemu bilo ime. Uostalom, ljudi nisu u stanju zahvaliti Allahu onim to bi odgovaralo Njegovu dobru . Zatim to je da im srca vazda osjeaju strah da e se na koncu sresti sa Allahom, da e podnijeti obraun. Sva ova osjeanja garancija su da e ljudsko srce ostati budno i osjetljivo, da nee zaboraviti da ga Allah kontrolira, nee okotati, nee se pokazivati glupim, nepokretnim, nemarnim i zaboravnim. U tekstu Kur'ana se dalje razmatra mitsko kazivanje o melekima, da su ih ljudi uzeli sebi za boanstva koja su po njihovoj tvrdnji Allahove keri, a oni Allahovi robovi: A oni Njemu od robova Njegovih pripisuju dijete. ovjek je, zaista, oevidni nezahvalnik (4.?/15J. Zar da izmedu onih koje On stvara uzima Sebi keri, a vas da daruje sinovima ? (13/16). A kad n ekog od njih obraduju vijeu da mu se rodila ona koju pripisuje Milostivom, lice mu se pomrai i postaje potiten (13/17). Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomone? (4.?/1RJ. Oni meleke koji su robovi Milostivoga enama nazivaju. Zar su oni prisustvovali stvara nju njihovu? Njihova tvrdenja e biti zapisana i oni e odgovarati! r1.11 11;.

"Da Milostivi hoe" - govore oni -, "mi im se ne bismo klanjali. " Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau (43/20J. Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu pa se nje pridravaju? (4.'1/21). Oni ak govore: "Mi smo zatekli pretke nae kako ispovijedaju vjeru i pratei ih u stopu mi smo na pravom putu" (13/22). 82

l eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskonim ivotom ivjeli nisu govorili: "Zatekli smo pretke nae kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu" (43/2.1J. "Zar i onda " - govorio bi on - "kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaih upamtili?" A oni bi odgovarali: "Ne vjerujemo mi u ono to je po vama poslano!" (4.1/21/J. l Mi smo ih kanjavali, pa vidi kako su skonali oni koji su poslanike u la ugoniti (4.1/2!iJ. Kur'an, zaista, okruuje ova mitska kazivanja i suoava ih u duama tih ljudi sa svih strana. Nijedno mjesto ne zanemaruje, a da mu se ne suprotstavi. U svemu ovome Kur'an ih suoava sa njihovom logikom, mirnim putem i stvarnou njihova ivota, a i sa sudbinom drevnih naroda koji su stradali, a koji su se slino njima ponaali i govorili poput njih. U kontekstu se poinje sa predoavanjem povrnosti ovih mitskih kazivanja, i njihova dokidanja i iznosi koliina otvorenog politeizma u tim kazivanjima: A oni Njemu od robova Njegovih pripisuju dijete. ovjek je, zaista, oevidni nezahvalnik (4.1/I.SJ. Meleki su Allahovi robovi. Pripisivanje njihova rodbinstva Njemu znailo bi njihovo osloboenje svojstva klanjanja Allahu, znailo bi pripisivati im da su u posebnom srodstvu sa Allahom. Oni su robovi kao i svi ostali, i ne moe im se davati nikakvo drugo obiljeje, osim svojstvo klanjanja Allahu u njihovim odnosima sa svoj im Gospodarom i

Stvoriteljem. Sva Allahova stvorenja su Njegovi robovi, samo se Njemu klanjaju, a ova tvrdnja ovjeka oznaava, kao to je gore reeno, peatom nevjerovanja koje nema sebi sline kategorije nevjerovanja: ovjek je, zaista, oevidni nezahvalnik (4.1/ISJ. Kur' an ih napada njihovom logikom i obiajem, ismijava glupost njihove tvrdnje, da su meleki enska bia i to ih pripisuju Allahu: Zar da izmedu onih koje On stvara uzima Sebi keri, a vas da daruje sinovima ? (4.1/I6J. Ako Allah Uzvieni uzima sinove sebi pa ta Mu je da uzima sebi i keri, a njima daje sinove? Odgovara li da oni tako tvrde dok, istovremeno, osuuju i preziru kada im se rodi ensko dijete i smatraju ga loim predznakom?

A kad nekog od njih obraduju vijeu da mu se rodila ona koju pripisuju Milostivom, lice mu se pomrai i postaje potiten (43/J ?J. Zar ne bi bilo dostojno i moralno da Allahu ne pripisuju ono to im nagovjetava zlo kad ih obavijeste da se ensko rodilo, i kada neka lice pocrne od neugodnosti koja katkada dostie granicu da se ne moe ni opisati, kada gui u sebi gnjev i uti, a vidi se da da je oajan. Zar ne bi bilo dostojno i moralno da ne dodjeljuju Allahu onoga ko raste u svili, miru i njenosti, ko nije u stanju da se gloi i bori, dok se oni, istovremeno, vesele u svojoj sredini ovjeku konjaniku i borcu. Kur'an raspravlja s njima o ovome njihovom logikom, stide se od izbora onoga to preziru, a pripisuju to Allahu. Pa zato ne izaberu ono to smatraju da je bolje, ime se vesele i zato to ne pripiu Allahu, ako to ve moraju da ine? Kur' an ih, s druge strane, dovodi u okruenje, a i njihovo mitsko kazivanje i tvrdnju da su meleki enska bia. Na emu oni grade svoj sud. Oni meleke koji su robovi Milostivoga, enama nazivaju. Zar su oni prisutvovali stvaranju njihovom ? Njihova tvrenja e biti zapisana i oni e odgovarati (13/I9J. Zar su oni prisustvovali njihovu stvaranju pa znaju da su enska bia? Vienje je dokaz, a dokaz odgovara nosiocu takve tvrdnje da se na njega osloni. Oni ne mogu ustvrditi da su prisustvovali njegovu stvaranju, meutim, oni to svjedoe i tvrde. Neka slijede to svjedoenje bez svoje prisutnosti tome: Njihova tvrenja e biti zapisana i oni e odgovarati! (4.1/19). U tekstu dalje slijedi njihovo izmiljanje, a to to zamiljaju oni se

oko toga gloe i ispriavaju. 'Va Milostivi hoe" - govore oni-, "mi im se ne bz'smo klanjali. " Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau (ti3/20J. Oni nastoje izbjei kad ih dokaz dovede u okruenje i mitska kazivanja propadnu naoigled. Oni se tada predaju Allahovu htijenju i misle da je Allah zadovoljan njihovim oboavanjem meleka. A da nije bio zadovoljan On im ne bi omoguio da im se klanjaju. Sigurno bi im to sprijeio Ove izmiljene rijee uperene su protiv istine, jer sve to se deava u ovom Bitku, sve se dogaa sukladno Allahovu htijenju. Meutim, Allahovo 84

htijenje dalo je ovjeku snagu da se opredijeli za istinu ili zabludu, obavezao ga je da odabere istinu s ime je On zadovoljan, a nije zadovoljan da ovjek izabere nevjerovanje i zabludu. Allah ga je stvorio sposobnim da moe da odabere jedno ili drugo, uputu ili zabludu. I oni kada se okreu protiv Allahova htijenja tada padaju sasvim nisko. Oni nisu uvjereni da je Allah htio da se oni klanjaju melekima, a onda - odakle im je to dolo? Oni o tome nita ne znaju, oni samo lau (13!20J i slijede tlapnje i miljenja. Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu pa se nje pridravaju? (13/2IJ. Da se na nju oslanjaju u svom pozivu, a i u klanjanju, da se pridravaju injenica koje su u njoj i da se oslanjaju na dokaze kojima raspolau. Tako im se prigovara s ove strane i obavjetavaju se da vjerovanje nije nepromiljeno postupanje niti se oslanja na miljenje i zablude, nego se napaja iz Knjige dostavljene od strane Allaha, da se nje pridrava onaj kome je objavljena. U ovom definiranju otkriva se njihov jedini oslonac u vjerovanju u ove mitske prie koje ne poivaju na nekom vienju, otkriva se njihovo prakriciranje neispravnog klanjanja koje se ne oslanja ni na kakvu objavljenu knjigu: Oni ak govore: "Mi smo zatekli pretke nae kako ispovijedaju vjeru i pratei ih u stopu mi smo na pravom putu" (13/22J. Te njihove rijei izazivaju smijeh, pored toga to se one same opovrgavaju i ne oslanjaju na bilo kakvu snagu. To je samo oponaanje i

slijepa kopija bez razmiljanja, bez promiljanja i bez dokaza. To je prijezirna slika koja podsjea na sliku stada koje ide tamo gdje je tjerana, a nita ne pita kuda idemo, niti raspoznaje znakove puta. Islam je poslanstvo idejnog osloboenja i davanje slobode savjesti. Islam ne prihvata to slijepo i prijezirno oponaanje, ne prihvata oponaanje roditelja i djedova ponosei se grijehom i prohtjevom. Oslonac mora biti. Dokaz mora postojati. Mora se razmiljati i promiljati, a onda odabrati zdanje sainjeno na spoznaji i uvjerenju. Na kraju ove etnje u tekstu ove sure izlae se sudbina onih koji su tako govorili i slijedili put oponaanja i slijepog povoenja kod 85

suprotstavljanj a i unoenja neistine, i nakon insistiranja na svojim stavovima, usprkos upozorenju i objanjenju: I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskonim ivotom ivjeli nisu govorili: "Zatekli smo pretke nae kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu" (43/2.1). 'Zar i onda " - govorio bi on - "kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaih upamtili?" A oni bi odgovarali: "Ne vjerujemo mi u ono to je po vama poslano.'" (13/21). I Mi smo ih kanjavali, pa vidi kako su skonali oni koji su poslanike u la ugoniti (43/25J. Tako dolazi do izraaja da je priroda svih onih koji se suprotstavljaju Uputi, jedna te ista, i da se njihov dokaz za njihov takav stav ponavlja: 'Zatekli smo pretke nae kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu " (4.9/23) , ili smo voeni. Njihova srca su, pri tom oponaanju, zatvorena, pamet im unitena da ne razmiljaju ni o emu novom, makar to i ukazivalo

na neto to bi bilo bolje i makar se oni sukobljavati i sa dokazom. Razumljivo je da poslije toga nema nita drugoga osim ruenja i ekzemplarne kazne ovoj prirodi koja ne eli da otvori svoje oi, da vidi, da otvori svoje srce pa da osjeti, ili da pamet pusti pa da razmisli i uvjeri se. Ovo je sudbina takve vrste ljudi koju K ur' an iznosi upravo njima, moda bi im postala jasna posljedica takva puta kojim oni idu. 86

,.. .,..,... o.J -'

JJ
."... _","... .".,.. ." ,.. ,.. .... .", .-' \ );a . .... , * Wl 0.J- ul : jl4! , "-!.Lj (J"_y'j Jt l;l .J ... U.. l .>.Alj "" ,." ." .... ,.. .... ) t::; * 0_,t:. l; ... 11;1 li{ 1. e); ,.. ,.. is- " .... , '" .".

..... , .".... .... ...... ) .... . .... .... o .t "". .... ,... ,; ) ) J .... ",. ,.... w t' 1 J:-w 1 Y. 1 : 1_,1 l;:; * 0:;, t*l.J .:w\_ t .}.;.lj dtf-1 .,.. .,... } '"': ..-: .,o.J ) } 0 ,_.. - ,.. ) ,.., )"""' "' - - ,.. ,... o-':; * 't bt 1..\.JI r-Y.:" u; * 0_, L:.; .:l..\; " (.51 e; j u Jl --i:;;( = ;J; = }:;; 0;:; --

 ..,) .,.. ..... . '

J
. , .... ..... 1o ,.... d _, 'i:; ... --_,{/> lS:! 1 1 ....{/> u P.;... L 1 ( 1 d (J_, _,.. a.-:-J )l; 1 -l __ ) .... "":: -;; .,... ,.. . ""; ,.. ".. .} o.J ) "...... - ..... .... o

,J
"- . .... ".., o -l ,.... ,... ,.. ...... :_" u;_\, * -.P.i .;A .. 4 .... _:, 1 '"':"'"{/> -' u o _,:1 --"'" :J l ,. ..... 1 '1 ')j .... ".. ....... . ) ... .... ...... , .... . .... - " ,., ,.... ". ,,..- w;""'' .... .".. ,.:: ,. ,. ..... ) , ..... . .... * \ 'jto\,;,-'_;'-l,; t l.:.._4:;.j l l;_,.i..-1 Q; * .J:::"\,; lA:,; 1_,; \ t , o_y\k\,; .... - ........ , .... . ". .,.. . _ , ..... . . (( j__ i: )\ )\: .. j lJ.:: r l.J. .. ::-j 87

A kad Ibrahim ree ocu svome i narodu svome: ((Nemam ja nita s onima kojima se vi klanjate, C43/26J ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer e mi On, doista, na pravi put ukazati", C43/27J on uini rijei tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali (43/28) . A ja sam dopustio ovima, a i precima njihovim da uivaju sve dok im nije dola Istina i Poslanik oevidni (43/29J. A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: ((Ovo je vradbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!" C43!30J. I jo kau: 'Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" (4.1/.?V. Zar oni da raspolau milou Gospodara tvoga ? Mi im dajemo sve to im je potrebno za ivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdiem o po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga to oni gomilaju (4.3/32J. A da nee svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kua onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra uinili, a i stepenice uz koje se penju, C4.J/.1.1J i vrata kua njihovih i divane na kojima se odmaraju, (43/.14) i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uivanje u ivotu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bie za one koji budu Njegova nareenja izvravali, a Njegovih zabrana se klonili (43/35). Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veliao, Mi emo ejtana natovariti, pa e mu on nerazdvojni drug postati; C43/36J oni e ih od pravog puta odvraati, a ljudi e misliti da su na pravom

putu C43/37J. I kada koji doe pred Nas, rei e: ''Kamo sree da je izmedu mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je izmedu istoka i zapada! Kako si ti bio zao drug!" (43/38). Toga dana vam nee biti od koristi to to ete u muci zajedno biti, kad je jasno da ste druge Allahu ravnim smatrali (43/39). 88

Zar ti da dozove gluhe i uputi slijepe i one koji su u oitoj zabludi?.' (43/40) . Ako bismo ti duu uzeli, njih bismo, sigurno, kaznili, (43/41) ili, kad bismo htjeli da ti pokaemo ono ime im prijetimo, - pa Mi njih moemo svakom kaznom kazniti (43/42). Zato se dri onoga to ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na pravom putu (43/43) . Kur'an je, zaista, ast i tebi i narodu tvome; odgovaraete vi (43/44). Pogledaj u odredbama objavljenim poslanicima Naim, koje smo prije tebe slali, da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanja boanstvima nekakvim (4-1/45). jo davno Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Naim faraonu i glaveinama njegovim, i on je rekao: 'Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik.'" (43/46). I poto im je donio znamenja Naa, oni su ih, odjednom, poeli ismijavati (43/47). I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan vei od drugoga, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali (4.1/48). "0, ti, arobnjae."' - govorili su oni - "zamoli Gospodara svoga, u nae ime, na temelju tebi datog obeanja, mi emo sigurno pravim putem poi!" (43/49) . A im bismo ih nevolje oslobodili, zaas bi obavezu prekrili (4.1/.?0). I faraon obznani narodu svome: "O narode moj, " ree on - "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispred mene teku, shvaate li? (4.1/.?V.

I zar nisam ja bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori? (4.1/.52) . Zato mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zato zajedno s njim nisu doli meleki?" (43/53). I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod greni (43/54). 89

A kad izazvae Na gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, (43/55) i uinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim (4.1/56). Kurejije bi govorile da su potomci Ibrahimovi, to je istina, govorili su da slijede Ibrahimovu vjeru, a ovo nije istina. Ibrahim je oglasio monoteizam sasvim jasno i otvoreno, bez ikakva okoliavanja i nejasnoe. Radi toga je napustio svoga oca i svoj narod nakon pokuaja da ga ubiju i spale i na tome je uspostavio svoj zakon i preporuio ga svome narodu. U tome nije bilo ni najmanje politeizma niti znaajne njegove niti. U ovom dijelu ove sure Kur'an ih navodi na ovu historijsku injenicu, da na tome iznesu svoj poziv kojeg zastupaju, zatim prenosi njihovo protivljenje poslanstvu Muhammeda (alejhi's-selam) gdje kau: 'Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" (43/31). Kur'an razmatra ove njihove rijei i greke koje se u tome kriju kod procjene osnovnih vrijednosti na kojima je Allah uspostavio ivot, a iznosi i loe vrijednosti koje im se ine i koje su ih odvratile od istine i upute. Poslije potvrivanja ove istine o ovom pitanju, Kur'an ih upoznaje sa posljedicom onih koji se suprotstavljaju zikrullahu i nakon to ih je upoznao sa boleu takva sljepila, a ono je jedno od ejtanskih zavoenja. Na kraju ove cjeline K ur' an se osvre Poslanik u (alejhi' s-selam) , tjei ga zbog njihova odbijanja i sljepila, jer on nije taj koji slijepog upuuje ili gluhog ini da uje. Oni e dobiti svoju kaznu, da li na ovom svijetu ili im je nju Allah odgodio za budui Svijet. Poslaniku se govori da se pridrava onoga to mu je objavljeno, a to je istina koju su prenosili svi poslanici. Svi

su oni objavljivali monoteizam: Pogledaj u odredbama objavljenim poslanicima Naim, koje smo prije tebe slali, da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanja boanstvima nekakvim (4.1/4.SJ. Ovdje se dalje iznosi i kazivanje o Musau (alejhi' s-selam) , iznosi se jedan krug koji predstavlja ovaj stvarni postupak Arapa prema njihovom poslaniku. To kao da je ponovljeni primjer koji sadri ista protivljenja Musau od strane protivnika, iznosi se oholost faraona i njegov primjer vrijednosti uz upozorenje da je to ono ime se ponose i politeisti. 90

A kad Ibrahim ree ocu svome i narodu svome: {{Nemam ja nita s onima kojima se vi klanjate, (43/26) ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer e mi On, doista, na pravi put ukazati", (43/27J on uini rijei tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali (4.1/28) . Poziv ka monoteizmu kojim se politeisti suprotstavljaju je poziv njihova pradjeda Ibrahima. To je poziv kojeg je Ibrahim uputio svome ocu i narodu svome suprotstavljajui se time njihovom neispravnom vjerovanju, ne povodei se za njihovim naslijeenjim vjerovanjem, niti se prihvatajui toga samo zato to je naao svoga oca i svoj narod da se tako klanjaju. tavie, on se nije njima dodvoravao niti pravdao da nema nikakve veze s tim vjerovanjem kod otvorenog izjavljivanja. O tome asni Kur'an kae: Nemam ja nita sa onima kojima se vi klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer e mi On, doista, na pravi put ukazati (4.1/26-27). Iz ovih rijei Ibrahima (alejhi' s-selam) i njegovog prav danja vidi se da on nema nita sa onima kojima se oni klanjaju osim samo s Onim koji ga je stvorio. Jasno se vidi da oni nisu bili nevjernici, da nisu negirali Allaha, da Ga uope nema, nego su Mu pripisivali ortaka i pored Njega klanjali se i drugim boanstvima. Zato Ibrahim istie da nema nita s tim emu se oni klanjaju, iz tog klanjanja izuzima samo Allaha i opisuje Ga svojstvima koja kau da se ovjek Allahu klanja, jer ga je Allah stvorio i omoguio mu da odraste. Prema tome, On je Onaj stvarni koji zasluuje klanjanje, s obzirom da ga je On dao da postoji. lbrahimovo vjerovanje

potvruje da ga je njegov Gospodar uputio, poto ga je On stvorio, a stvorio ga je da ga uputi. Allah najbolje zna kako ga je uputio. Ibrahim je izrekao ove rijei na kojima stoji ivot, izrekao je rijei tevhida - da je samo jedan Allah, to potvruje cjelokupni Bitak: On uini rijei Tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali (43/28) . Ibrahim (alejhi' s-selam) ima najvie udjela za ukorjenjivanje tevhida na Zemlji, za njegovo saopavanje kasnije pokoljenjima putem svoga potomstva i onih koji su doli poslije njega. To su inili poslanici - njegovi potomci, meu kojima su njih trojica Poslanici Odluke: Musa, isa i Muhammed, posljednji poslanik (alejhi' s-selam) . Danas, nakon protoka na 91

desetine stoljea na Zemlji, ima vie od hiljadu miliona sljedbenika velikih vjera koji izraavaju rijei tevhida svoga oca Ibrahima, koji je uinio da ova rije bude vjeita. Od nje odstupaju samo zalutali. Medutim, ona je trajna, ne gubi se, ona je vrsto ukotvljena, ne zatresa se, jasna je, ne okruuje je neistina. . . da bi se dozvali . (43/28) i povratili Onome koji ih je stvorio, zamolili Ga i oboavali Ga. Vratiti se ka jednoj Istini, spoznati je i pridravati se nje. Ljudi su znali za tevhid i prije Ibrahima, ali se monoteizam nije ustalio na Zemlji sve do poslije Ibrahima. Ljudi su to saznali preko N uha, Huda, Saliha i, moda, Idrisa i drugih poslanika, ali se monoteizam nije odrao da bi kasnije ivjeli s njim i za njega. Meutim, kada je monoteizam postao poznat zahvaljujui Ibrahimu, monoteizam se zadrao i poslije njega. To su ispovijedali, poslije Ibrahima, svi poslanici neprekidno sve dok nije doao njihov posljednji potomak iz roda Ismailova, njemu najsliniji potomak, 10 M uhammed (alejhi' s-selam) , posljednji poslanik nosilac tevhida u njegovoj posljednjoj i najpotpunijoj formi koji ini da se cjelokupni ivot odvija na njemu, na tevhidu koji utie na svaku aktivnost ovjeka i na svako poimanje. Ovo je kazivanje o tevhidu poevi od Ibrahima, tevhidu koji se pripisuje njemu. Ovo je tevhid koga je Ibrahim uinio da ostane trajno poslije njega. Ovo je taj tevhid koji je stigao i do ovog pokoljenja jednim te istim jezikom poslije Ibrahima. A kako e ga doekati oni koji pripadaju Ibrahimu i narodu Ibrahimovu?

Dosta je vremena od tada proteklo i Allah je dao iza njih pokoljenja i pokoljenja dok nije dolo vrijeme kada su zaboravili vjeru Ibrahimovu. Tevhid im je postao tud i prezren. Nosioca tevhida doekali su najgore to moe biti, odmjeravali nebesko poslanstvo zemaljskim mjerilima pa je svaka mjera postala netana: A ja sam dopustio ovima, a i precima njihovim da uivaju sve dok im nije dola Istina i Poslanik oevidni (43/29). A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: "Ovo je vradbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!" (13/30). 10 Dabir prenosi od Boijeg Poslanika (aljhi's-selam) da je rekao: "Bili su mi predot:ni poslanici: Mnsa mi je sliio kao da je jedau od ljudi iz enue, vidio sam i Isa sina Merjemi.na, onje b io najsliniji, koga sam ikad vidio, Utvetu ibni Mes'udu, a vidio sam i Ibrahima (alejbi 'sselam), a on je najblii, koga sam ikada vidio, vaem sud.Iugu!" 92

I jo kau: "Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" (43/31). Zar oni da raspolau milou Gospodara tvoga ? Mi im dajemo sve to im je potrebno za ivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdiemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga to oni gomilaju (4.1/.12). A da nee svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kua onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra uinili, a i stepenice uz koje se penju, (4.1/.13) i vrata kua njihovih i divane na kojima se odmaraju, (43/.14) i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uivanje u ivotu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bie za one koji budu Njegova nareenja izvravali, a Njegovih zabrana se klonili (43/35). U kontekstu se donosi kazivanje Ibrahomovo koji se obraa prisutnim ljudima: A ja sam dopustio ovima, a i precima njihovim da uivaju sve dok im nije dola Istina i Poslanik oevidni (4.1/29). Kao da se ovim rijeima kae: da ostavimo rijei Ibrahima, one nemaju nikakve veze s njima niti su one povoljne za njih, nego da pogledamo djela ovih, ona nisu vezana za djelatnost Ibrahima. I ovima, zaista, i njihovim pradjedovima pripremljeno je uivanje i produen rok ivota dok im nije objavljena istina u ovom Kur'anu i dok nije doao jasni Poslanik koji im je izloio ovu istinu sasvim jasno:

A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: "Ovo je vradbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!" (4.1/.10J. Istina se nikada ne mijea sa arobnjatvom. Istina je sasvim jasna, a arobnjatvo je tlapnja. Oni su prvi znali da je arobnjatvo neistina. To nije bilo nepoznato glaveinama Kurejija, ali su oni obmanjivali mase koje su stajale uz njih, govorei da je to, zaista, vradbina i time oglasili svoje nevjerovanje u ovu istinu . To su i potvrdili govorei: "I mi u nju nikada ne vjerujemo" (43/.10J, da bi ubacili strah u mase da bi i mase povjerovale u ono to oni govore, slijedili ih i poveli se za njima. Oni su postupali sa masom slino postupku svih glaveina svakog naroda, zavodei ih. To su inili iz straha da im se ne izmaknu mase ispod njihova uticaja i upute ka monoteizmu. Svaka veliina se rui kada se ovjek klanja i plai samo Allaha, Uzvienog, Velikog. 93

U Kur'anu se dalje govori o njihovu mijeanju u odredene vrijednosti i mjerila. Oni se suprotstavljaju izboru Muhammeda (alejhi' s-selam) da im on prenese istinu i svjetlo. I jo kau: 'Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" (4.1/.w. Pod pojmom dva grada misli se na Meklm i Taif. Poslanik (alejhi' sselam) je bio jedan od vienih Kurejija i Benu Haima, a oni su bili veoma ugledni meu Arapima. Linost Poslanika (alejhi' sselam) bila je poznata zbog moralnog ugleda u njegovoj sredini i prije poslanstva, ali on nije bio plemenski voa niti starjeina ire porodice u sredini koja se ponosi ovim plemenskim vrijednostima. Ovo su namjeravali rei njegovi protivnici u rijeima: Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada! (43/3V. Allah najbolje zna kome e ustupiti poslanstvo. On je izabrao za to zvanje osobu za koju je znao da je spremna za to. Nije htio da povjeri poslanstvo nekome ko je izvan ove prirode, niti monom koga ne krasi ova priroda. Allah je zato ovo poslanstvo povjerio osobi koja se odlikuje visokim moralom, a moral je priroda ovog poziva, njegova vidna i istaknuta osobina. Etika je stvarnost ovog poziva. Allah nije izabrao za poslanstvo nekog plemenskog vou niti starjeinu ire porodice niti nekog uglednika ili bogataa da ne bi pomijeao vrijednosti ovog svijeta sa ovim neobinim pozivom, da se ovaj poziv ne optereuje nekim ovosvjetskim ukrasima koji ustvari ne znae nita, da ne bi bilo ta, to nije iz oblasti ovog poziva, da ne bi uticalo na ovaj poziv, da se u poslanstvo ne bi uvukao pohlepnik niti neko ko bi unitio istotu poziva. Narod kojim su vladala uivanja i koji ne spoznaju prirodu Allahova

poziva nastavili su da se snano suprotstavljaju: "Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada!" (4.1/.JIJ. Kur'an im na to odgovara osuujui njihovo suprotstavljanje Allahovoj milosti Koji je izabrao koga je On htio od Svojih ro hova. Kur'an im odgovara i na njihovo mijeanje zemaljskih i nebeskih vrijednosti, objanjava im istinu vrijednosti s kojom se oni ponose i govori im o pravoj teini zemaljske vrijednosti u Allahovom mjerilu: Zar oni da raspolau milou Gospodara tvoga ? Mi im dajemo sve to im je potrebno za ivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdiem o po 94

nekoliko stepeni da bi jedni druge sluili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga to oni gomilaju (13/32). Zar oni da raspolau milou Gospodara tvoga? O, uda, ta oni imaju sa Allahovom milou? Oni niim ne raspolau, ne ostvaruju opskrbu za sebe ak ni najmanju opskrbu na ovoj Zemlji. Mi im to dajemo. Mi smo to razdijelili meu njima sukladno naoj mudrosti i procjeni da ivi ova zemlja i da se razvija ovaj ivot: Mi im dajemo sve to im je potrebno za ivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugim uzdiemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluili (13/ 3'/.). Hrana i opskrba potrebna za ivot na ovom svijetu prati nadarenosti pojedinca, uvjete ivota, odnose meu drutvom i dolazi do razlike dijela raspodjele medu pojedincima i drutvima sukladno tim faktorima. Opskrba se razlikuje od drutva do drutva iz stoljea u stoljee, sukladno organizaciji i povezanosti toga drutva i u skladu sa opim uvjetima. Medutim, osnovna naznaka u tome ostaje stalna. Ona se nikada ne mijenja, ak ni u vjetaki upravljanim drutvima u sistemima usmjerene proizvodnje i distribucije. Ona se razlikuje meu osobama. Uzroci te razlike nastaju sa razlikom izmedu drutava i vrsta sistema, aJi karakteristika razlike i koliina opskrbe nikada ne odstupa niti se ikada dogodilo, pa ni u vjetaki upravljanim drutvima usmjerenog pravca, da budu izjednaene sve osobe u ovoj opskrbi: Mi jedne nad drugima uzdiemo (13/32). Mudrost u ovoj primjetnoj razlici u svim stoljeima, svim sredinama i drutvima je: da bi jedni druge sluili (13/32).

Da jedni drugima slue, a toak ivota kada krui, jedni ljudi, zasigurno slue drugima. Sluenje nije potinjavanje i dominacija, dominacija klase nad klasom ili osobe nad osobom. Nikako! Ovo je znaenje bliskosti, jednostavnosti, ne die se na nivo Allahove vjeite rijei. Ne, nikako! Znaenje ove rijei trajnije je od bilo kakve izmjene ili napretka nad drutvenim i ljudskim poloajima i dalekosenije od promjenjivih uvjeta. Svi su ljudi u slubi jedan drugome. Toak ivota krui u drutvu i ini da jedan drugog sluimo u svakoj situaciji i okolnosti. Onaj kome je data opskrba daje opskrbu drugome, njemu potinjenom. I obratno je ispravno. Ovaj je zaduen da sabire sredstva, hrani se time i opskrbljuje onoga. Jedan drugog opsluuje potpuno jednako. Razlika u opskrbi je to 95

to je ovaj u slubi onoga, a onaj u slubi ovoga kod kruenja ivota. Radnik je u slubi inenjera i poslodavca, inenjer u slubi radnika i poslodavca, a poslodavac je u slubi i inenjera i radnika podjednako. Svi su oni u slubi zastupnitva na Zemlji sa razlikom u nadarenosti i spremnosti, a ona se javlja u djelima i opskrbama. Mislim da mnogi propagatori usmjerenih pravaca uzimaju ovaj ajet kao povod za napad na islam, na njegov drutveni i privredni sistem. Mislim, takoer, da se i mnogi muslimani zadravaju sa mrmljanjem i nejasnom artikulacijom pred ovim tekstom, kao da odbijaju i optube da postoji u islamu razlika u opskrbi meu ljudima, odbijaju optube da se ljudi razlikuju u opskrbi da bi jedan drugog uzimali u slubu. Smatram da je dolo vrijeme za muslimane da sa islamom zauzmu otvoreni stav apsolutne dominacije, a ne poziciju odbrane pred praznim optubama. Islam donosi vjene i koncentrisane istine u prirodi ovog Bitke, stalne poput nebesa, Zemlje i njenih zakona koji se ne mijenjaju niti se potresaju. Priroda ljudskog ivota bazira se na osnovi razlike u nadarenosti pojedinaca i razlike u tome to pojedini ljudi mogu obavljati kakav posao. Razlika se javlja u savrenstvu tog posla. Ova razlika je neminovna zbog raznovrsnosti poeljnih uloga za zastupnitvo na ovoj Zemlji. Kad bi svi ljudi bili kopija jedan drugoga, ivot ne bi mogao opstati na ovaj nain na ovoj Zemlji. Ostali bi mnogi poslovi da se ne bi mogla nai za njih struna osoba niti onaj ko bi ih obavljao. Onaj ko je dao ivot i hoe da taj ivot opstoji i razvija se, On je stvorio i razliite strunosti i spremnosti, prema razlici eljenih uloga koje treba izvriti. Iz ove razlike u ulogama izrasta i

razlika u opskrbi. Ovo je to pravilo. to se tie razlike u opskrbi, ona se razlikuje od drutva do drutva, od sistema do sistema, ali nikada se ne negira prirodno pravilo koje je u skladu s prirodom ivota i njegova razvoja. Zatim nosioci vjetakih i formalnih uenja nikada nisu mogli izjednaiti platu radnika i inenjera i platu vojnika i komandanta, premada su svim silama htjeli da ostvare svoje uenje. Bili su poraeni pred Allahovim zakonom, a to potvruje ovaj ajet koji otkriva jedan od stalnih zakona ivota. To je situacija sa opskrbom i ivljenjem na ovom svijetu. Iza toga je Allahova milost: A milost Gospodara tvoga bolje je od onoga to oni gomilaju (4.11-2;. 96

Allah bira za tu milost koga hoe, bira meu ljudima one koji su sposobni za to. Izmeu te milosti i ponude ivota na ovom svijetu nema nikakve veze. Allahova milost nema nikakve spone sa vrijednostima ivota na ovom svijetu. Vrijednosti ovog ivota su krajnje beznaajne kod Allaha. Najzad u njima uivaju i dobri i grijenici, uivaju i dobri i loi, dok se Allahova milost odnosi samo na odabrane. Vrijednosti ovog svijeta su zaista beznaajne i jeftine jer da je Allah htio, mogao ih je sve dati nevjernicima, ali je ovako postupio radi iskuenja ljudi koje bi ih moglo odvraati od vjere u Allaha: A da nee svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kua onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra uinili, a i stepenice uz koje se penju, (13/33) i vrata kua njihovih i divane na kojima se odmaraju, (13/34) i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uivanje u ivotu na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bie za one koji budu Njegova nareenja izvravali, a Njegovih zabrana se klonili (43/35). To bi bilo tako da Allah nije htio izloiti ljude iskuenju. Allah zna njihovu slabost i uticaj ponude ovog svijeta na njihovo srce. On bi onome ko ne vjeruje u Milostivoga, Vlasnika velike i neograniene milosti , dao kue iji su krovovi od srebra i stepenite od zlata, kue brojnih ulaza, dao bi palae ispunjene krevetima za nasloniti se sa raznim bogatim ukrasima aludirajui time da su srebro i zlato, ukrasi i uivanja, beznaajni - jer se tako jeftino daju onome ko ne vjeruje u Milosnoga: . . .jer sve je to samo uivanje u ivotu na ovom svijetu (43/35). To prolazno uivanje ne prelazi granice ivota ovog svijeta, bezvrijedno je to uivanje koje odgovara ivotu ovog svijeta:

. . . a onaj svijet u Gospodara tvoga bie za one koji budu Njegova nareenja izvravali (43/35). Ovi su poaeni kod Allaha zbog izvravanja Allahovih nareenja. On im je pohranio ono to je plemenitije i trajnije. Utie na njih onim to je jae i cjenjenije i odlikuje ih nad onima koji ne vjeruju u Milostivoga, od onih kojima daje ta jeftina uivanja koja daje i ivotinjama. Kod izlaganja ivota ovog svijeta Allah donosi nekoliko primjera imetka, ukrasa i uivanja da bi stavio mnoge na iskuenje, a najgore je iskuenje kada se primijeti imetak u rukama nevjernika, a primijeti da su ruke estitih ljudi prazne; ili se vidi da su estiti ljudi u potekoi i iskuenju, a oni drugi u snazi, 97

bogatstvu, moni i na poloaju dominacije. Allah zna odraz ovog iskuenja u ljudskim duama, ali im otkriva beznaajnost te vrijednosti i njenu prezirnost, otkriva im, takoder, kakve je vrijednosti pohranio estitim ljudima koji izvravaju svoje obaveze prema Allahu. Vjerniko srce je smireno zbog Allahovog izbora estitima, a i grijenicima. To su oni koji su se suprotstavili Allahovu izboru ovjeka kome nije dato nikakvo dobro ovog svijeta. To su oni koji vrednuj u ovjeka starjeinstvom kojeg oponaa ili imetkom s kojim raspolae. Smatraju, na osnovu ovih djela, da je nitavno protivljenje ovih i da su oni bezvrijedni kod Allaha, smatraju da je to dato najgorem Allahovu stvorenju i najmrem kod Allaha. Ona ne ukazuje na bliskost Njemu niti govori o zadovoljstvu, ne ukazuje na izbor najboljega. Ovako Kur'an postavlja stvari svaku na svoje mjesto i otkriva Allahov zakon o raspodjeli opskrbe na ovom i Buduem svijetu, potvruje da je stvarna vrijednost, kao to je kod Allaha, stalna, a to je povodom odgovora onima koji se protive poslanstvu Muhammeda (alejhi's-selam) , njegovu izboru i odbacivanja oholih velikana. Ovako Kur'an utvrduje osnovna pravila i cjelovite istine koje se ne potresaju niti mijenjaju. Na njih ne utiu izmjene u ivotu, ni sistemi, ni brojnosti pravaca i uenja, ni raznovrsnost sredine. Postoje zakoni ivota koji su stalni. ivot se kree u njihovu krugu, ali ne iskae iz krugova tih zakona. Oni ija je preokupacija promjenjljive pojave i koje odstupaju od

odredaba stalnih injenica, oni ne spoznaju Allahov zakon niti im je on dostupan, zakon koji uskladuje stalno i promjenjivo u krutosti ivota i njegovim fazama. Oni smatraju da stalni razvoj ne dozvoljava da postoje bilo kakva stalna pravila za bilo ta, i odbacuju da postoji bilo kakav stalni zakon do zakon stalnog razvoja. Oni odriu da postoji stalni zakon, nego istiu da postoji zakon stalnog razvoja. Ovo je taj jedini zakon u kojeg oni vjeruju da je stalan. Medutim, mi, pretstavnici islamskog vjerovanja, vidimo u realnosti ivota potvrdu za ono to odreduje Allah, vidimo postojanje i stalnosti i promjene koje su potrebne u svakom uglu Kosmosa i u svakom uglu ivota. Najblia nama ta potreba je stalnost razlike u opskrbi ljudi i izmjena porijekla razlike i njenih uzroka u sistemima i drutvima. Ova obligatnost je konstantna i u drugim primjerima. l l M. Qutb Fikretu'l-islam ani'l-Kevni we'l-hajati we'l-insan izvod iz nedovrenog djela. 98

Poto je objanjena nitavnost ponuda ivota ovog svijeta i beznaajnost tih ponuda za Allaha, sve ono to je dato grijenicima i laovima ne ukazuje da se time stie bilo kakva ast kod Allaha niti to ukazuje na spas. Zatim, budui je svijet pripremljen za one koji izvravaju svoje obaveze, tada je nastavio da objanjava kakva je sudbina onih koji ostvare i postignu te ponude ovog svijeta, a ostanu slijepi i ne spominju Allaha, koji su odstupili od pokornosti koja im omoguuje opskrbu budueg svijeta pripremljenu za one koji su bogobojazni. Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veliao, Mi emo ejtana natovariti, pa e mu on nerazdvojni drug postati; (43/36) oni e ih od pravog puta odvraati, a ljudi e misliti da su na pravom putu (43/.17). I kada koji dode pred Nas, rei e: "Kamo sree da je izmedu mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je izmedu istoka i zapada! Kako si ti bio zao drug!" (43!3BJ. Toga dana vam nee biti od koristi to to ete u muci zajedno biti, kad je jasno da ste druge Allahu ravnim smatrali (43/39). Termin el-aijj upotrijebljen ovdje u tekstu Kur'ana znai izgubiti vid. To se preteno deava kod suoenja sa jakim i bljetavim svjetlom u koje oko ne moe da gleda kad nastupi mrak i zamorno oko ne moe da primijeti prazninu. Ponekad je to kao posebna bolest, a ovdje se misli na sljepilo i odstupanje od sjeanja na Milosnoga, odstupanje od osjeaja da On jest, ima, odstupanje od osjeaja Njegove kontrole u svijesti ovjeka: Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veliao, Mi emo ejtana natovariti, pa e mu on nerazdvojni drug postati; (4.1/36).

Allahovo htijenje je odredilo da ovjeka stvori takvim kakav ovjek jeste, a kad ovjek zatvori svoje srce i sprijei prodor sjeanja na Allaha u svoje srce, ejtan nae stazu da mu se priblii, vee ga za sebe, postane mu lo drug koji ga zavodi i uljepava mu ono to je runo i loe. Ovaj uvjet i njegov odgovor u ovom odrazu govore o cjelovitom i stalnom htijenju s kojim se ostvaruje rezultat im se ostvari uzrok kao to je to Allah odredio u Svome znanju. Uloga loih drugova - ejtana je da odvraaju svoje drugove od Allahova Puta, dok ovi misle da su na pravom putu: oni e ih od pravog puta odvraati, a ljudi e misliti da su na pravom putu (43/.17). 99

Ovo je neto najgore to moe uiniti drug drugu, a to je da ga odvraa od jedinog namjerenog puta, ne dozvoljava mu da se otrijezni ili da uoi zabludu pa da krene pravo nego ga obmanjuje, zavarava ga da ide pravom namjerenom stazom i to tako sve dok se ne suoi sa bolnom sudbinom. Izraz le jesudunehum i jahsebune upotrijebljeni u tekstu u imperfektu predstavlja radnju koja je trajno izloena pogledima, primjeuju je jedni, a ne vide drugi zalutali koji padaju u zamke i ne osjetivi, a onda ih iznenadi kraj dok jo i ne pomiljaju: l kada koji doe pred Nas, rei e: "Kamo sree da je izmedu mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je izmedu istoka i zapada! Kako si ti bio zao drug!" (43!38). Tako se u tekstu prenosi u jednom asu sa ovog svijeta na budui svijet i traka ivota se zatvara, nastaje sljepilo (kod onih koji se nisu sjeali Milostovoga) do kraja kruenja i to odjednom, ne oekujui. Ovdje se otrijezne kao to se otrijezni mahmurna pijanica, otvaraju se oi nakon sljepila. Jedan od njih pogleda na loeg mu druga koji ga je zavodio i obmanjivao tvrdei da je to pravi put, a odveo ga u propast, pogleda na njega ljutito govorei: Kamo sree da je izmedu mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je izmedu istoka i zapada (43/38). Kamo sree da se nismo nikada ni susreli na ovoj velikoj udaljenosti! Kur'an je popratio rijei druga koji je upropastio svoga druga rijeima: "Kako si ti bio zao drug!"r43/38J. Na kraju sluamo rijei velikog oaja i jednog i drugog kada se

sputa zastor nad svima: Toga dana vam nee biti od koristi to to ete u muci zajedno biti, kad je jasno da ste druge Allahu ravnim smatrali (43/39). Kazna je cjelovita. Nju nee ublaiti zajednitvo niti meusobno dijeljenje ortaka, da bi kazna splasla. Tada kur' anski tekst naputa ove u vrijeme njihove oajnike i poniavajue scene. Ostavlja ih da se meusobno kore i grde. Rijei 100

upuuje Poslanik u (alejhi' s-selam) , tjei ga zbog ove oajne sudbine kojom skona jedna grupa ljudi, izjavljuje mu sauee zbog njihova odbijanja i nevjerovanja u ono to je Poslanik (alejhi' s-selam) donio i potvruje mu da je istina ono to mu je objavljeno, da je to stalna istina od davnina u poslanstvu svakog poslanika: Zar ti da dozove gluhe i uputi slijepe i one koji su u oitoj zabludi?! (43/40) . Ako bismo ti duu uzeli, njih bismo, sigurno, kaznili, (43/4V ili, kad bismo htjeli da ti pokaemo ono ime im prijetimo, - pa Mi njih moemo svakom kaznom kazniti (43/42). Zato se dri onoga to ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na pravom putu (13/43) . Kur'an je, zaista, ast i tebi i narodu tvome; odgovaraete vi (43/44). Pogledaj u odredbama objavljenim poslanicima Naim, koje smo prije tebe slali, da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanja boanstvima nekakvim (13/45). Ovaj smisao se ponavlja u Kur'anu tjeei Poslanika (alejhi' s-selam) i objanjavajui mu prirodu upute i zablude, vraa to Allahovu htijenju i samo Njegovoj odredbi, izvodi to iz okvira zadatka Poslanika (ale j hi' sselam) i postavlja granice koje razdvajaju podruje ljudske ograniene moi i to na najuzvienijem stepenu - stepenu poslanstva i izmeu boanske neograniene moi, i izvodi znaenja monoteizma u najpreciznijoj formi i na najprijatniji nain: Zar ti da dozove gluhe i uputi slijepe i one koji su u oitoj zabludi?! (43/40) . Oni nisu ni gluhi ni nijemi nego su u zabludi kao gluhi i nijemi.

Njima nita ne koristi poziv na Pravi Put, nita im ne koristi ukazivanje na dokaze Pravog Puta. Uloga poslanika je da omogui da uje onaj ko moe uti, da uputi onoga ko vidi, a ako su im organi oslabili i zaklonili prozore njihovih srca i dua, onda Poslanik nije odgovoran za njihovu uputu ili zabludu. On je izvrio svoj zadak koji je mogao izvriti. Allah preuzima to pitanje nakon to je Poslanik obavio svoj ogranieni zadatak: Ako bismo ti duu uzeli, njih bismo, sigurno, kaznili, (4.1/41) 101

ili, kad bismo htjeli da ti pokaemo ono ime im prijetimo, - pa Mi njih moemo svakom kaznom kazniti (43/42). Ovo pitanje ne iskae iz ove dvije situacije, pa ako Allah duu uzme Svome Poslaniku, On e preuzeti na Sebe da kazni one koji su Poslanika nagonili u la, a ako bi Allah dao Poslaniku da ivi dok se ne ostvari ono na to ih upozorava, On moe da to upozorenje ostvari. Oni se ne mogu izvui. Ovo pitanje se vraa Allahovu htijenju i Njegovoj moi u oba sluaja. Allah je Gospodar poziva, a Poslanik je samo poslanik: Zato se dri onoga to ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na pravom putu (4.1/43). Ustraj na tome na emu si! Idi putem, ne osvri se ta je bilo s njima i ta e eventualno biti. Idi svojim putem smireno ga srca jer ti si, uistinu, na pravom putu (4.1/4.1). Neka te niko ne okrene, ne skrene, niti odvoji od toga puta. Ovo vjerovanje vezano je za injenicu velikog Kosmosa. Ona je u skladu sa cjelovitim zakonom na kome poiva ovaj Bitak. Ovo vjerovanje odvija se sa Kosmosom, ne odvaja se od njega niti rastavlja. Ono vodi svoga nosioca prema Stvoritelju ovog Bitka, pravo, njegovo putovanje je sigurno na tom putu. Uzvieni Allah ustaljuje Svoga Poslanika (alejhi' s-selam) uvrivanjem ove Istine. U tome je i ustaljenje i nosilaca ove vjere poslije Poslanika (alejhi' s-selam) , bez obzira na koliko otpora nailazili kod onih koji su odbjegli od ovog pravca: Kur'an je, zaista, ast i tebi i narodu tvome, odgovaraete vi (4.1/44). Tekst ovog ajeta predstavlja jedan od dva dokaza:

- da je ovaj Kur'an opomena tebi i tvom narodu, za to e biti pitan na Sudnjem d anu. Poslije ove opomene nema drugog dokaza; -Da ovaj Kur' an uzdie tvoj spomen i tvoga naroda. Ovo se zaista dogodilo. to se tie samog Poslanika (alejhi' s-selam) , na njega stotine miliona usana donose sa/avat, sjeaju ga se sa velikom ljubavi nastupom dana i noi, poev od prije hiljadu i etiri stotine godina otprilike. Stotine miliona srca kucat e sjeajui ga se i volei od tog dalekog vremena pa dok Allah bude dao da se naslijeduje Zemlja i ivot bude na njoj. 102

to se tie njegova naroda, pa Kur' an, kada im je stigao, o njima svijet nije nita znao niti ita osjeao, a ako je neto i znao, smatrao ih je da su na margini ivota, nevani. Kur'an im je dao veliku ulogu u historiji ovog svijeta. To je Knjiga s kojom su se oni suoili sa cijelim svijetom i zahvaljujui toj Knjizi svijet ih je upoznao. To je saznanje o njima i to saznanje i uvaavanje trajalo je sve dok su se oni pridravali sadraja Kur'ana, a kada su se proli Kur' ana, i Zemlja ih je osudila. U oima svijeta postali su nevani, svijet ih je odbacio daleko na pozadinu povorke, nakon to su bili ugledni rukovodioci te povorke. To je velika odgovornost za koju e biti pitan ovaj Ummet, koga je odabrao Allah za Svoju vjeru, odabrao ga da vodi odbjeglu ljudsku karavanu, a poto su pro igrali to povjerenje - taj emanet, u Kur'anu su upozoreni: odgovaraete vi (13/44J. Ovo posljednje znaenje je ire i obuhvatnije i ja sam sklon da ga prihvatim: Pogledaj u odredbama objavljenim poslanicima Naim, koje smo prije tebe slali, da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanja boanstvima nekakvim (43/4.'iJ. Monoteizam je osnova jedine Allahove vjere, od najstarijeg poslanika u vremenu. Pa zato grijee ovi i oslanjaju se na boanstva koja oboavaju mimo Milostivoga? Kur' an potvruje ovu injenicu ovdje na ovaj jedinstven nain. To je slika Poslanika (alejhi' s-selam) koji pita prethodne poslanike o ovom problemu. Da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanja boanstvima nekakvim (13/1sJ ? Na ovo pitanje stigao je kategoriki odgovor u Kur'anu od

svih poslanika. To je slika, doista, interesantna. To je stil koji nagovjetava jak uticaj na srca ljudi. Izmeu Poslanika (alejhi' s-selam) i poslanika koji su bili prije njega postoji velika razdaljina i u mjestu i u vremenu. Tamo su razdaljine i u ivotu i smrti, one su daleko vee od razdaljina u mjestu i vremenu. Medutim, ove sve razdaljine postaju nitavne ovdje pred stalnom neprekidnom injenicom, injenicom jedinstva poslanstva koncentrisan og u cjelini na monoteizmu. To je garancija da se istakne i potvrdi nitavnost vremena i mjesta, ivota i smrti i svih ostalih promjenljivih pojavnosti. Na toj garanciji susreu se ivoti i smrti kroz protok vremena sporazumijevajui se i upoznavajui se. Ovo je taj k ur' anski ugodni i udni izraz. 103

M ada za Vjerovjesnika (alejhi' s-selam) i njegovu brau poslanike nema neto da je daleko, a drugo da je blizu u odnosu na njihova Gospodara; tamo vazda postoji taj iskonski moment u kome postoje prepreke i podiu se sa njih barijere da bi se pojavila u punom sjaju cjelovita Istina, gola, bez ikakve zavjese, istina ovjeka i istina cjelovitog Bitka i svijeta na njemu da bi zasij ala jednost povezanosti. S te jednosti ve su spale prepreke vremena, mjesta, oblika i slike. Poslanik (alejhi' s-selam) tu postavlja pitanje i odgovara mu se bez prepreke i zastora, kao to se dogodilo za vrijeme Nonog putovanja i Mirada. Na ovakvim i slinim mjestima bilo bi, doista, lijepo da se mnogo ne zadravamo u naem ivotu. Ovo uobiajeno nije cjeloviti zakon, jer su nama poznate samo neke pojavnosti i djela ovog Bitka, ali samo onda kada smo upueni na neki dio zakona koji vlada u Kosmosu. Ovo zbog toga to postoje izvjesni zastori u naem formiranju i kod naih ula i svega uobiajenog koje se gradi na ulima. to se tie momenta kada se ovjek ili njegova dua oslobodi ovih prepreka i zastora, onda e susret gole injenice ovjeka sa golom injenicom bilo ega drugoga biti sasvim laki od doticaja tijela sa tijelom.

U
kontekstu
tjeenja Poslanika (alejhi' s-selam) zbog suprotstavljanja njemu od strane nekih velikana njegova naroda, zbog njegova odabira za Allahova poslanika i njihova ponosa neistinitim vrijednostima, ponude ivota ovog svijeta, donosi se i jedan krug kazivanja o M usa u (alejhi' s-selam) , faraonu i njegovim glaveinama. U tom kazivanju se iznosi ponos i oholost faraona koje je slino ponosu onih koji govore: "Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom ovjeku iz jednog od ova dva grada " (4.1/31), ovdje se govori i o ponosu faraona i njegovu hvalisanju zbog posjeda i vlasti, govori se i o njegovu postavljanju pitanja sa ponosom i ohlou: "Zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispred mene teku, - shvaate li?" (43/SV. Ovdje se govori i o faraonom napuhivanju nad Musaom, Allahovim robom i poslanikom, da M usa nema nikakva ugleda u ovoj zemlji i ovosvjetskim ponudama i dobrima: "/ zar ja nisam bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori?" (43/52). Tu se navodi i prijedlog faraona koji slii prijedlogu politeista koji su govorili: "Zato mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zato zajedno s njim nisu doli meleki?" (43/53). 104

Ovo je kao ponovljena kopija ili ista pria koja se ponavlja. U nastavku teksta objanjava se i odgovor faraonu od strane zaplaene i potinjene svjetine usprkos nadnaravnosti koje im je izloio Musa (alejhi' s-selam) , iskuenju i nesrei koja ih je zadesila i traenju od Musaa pomoi da zamoli svoga Gospodara da im On skine s njih nesreu i iskuenje. Nadalje se govori kakva je bila posljedica nakon to ih je Allah obavezao dokazom u saopenju: A kad izazvae Na gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i uinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim (43/55-56) . Eto, oni su ti kasniji, ne uzimaju nikakvu pouku niti se daju opomenuti. Kroz kazivanje ovog kruga manifestira se jednota poslanstva, programa i smjera, a javlja se i priroda onih koji su oholi i priroda nasilnika kod doeka poziva na istinu, njihov ponos praznim i nitavnim ponudama ovog svijeta, priroda irokih masa koje su plaili i ugnjetavali velikani i nasilnici tokom brojnih stoljea. jo davno Mi smo poslali Miisaa sa znamenjima Naim faraonu i glaveinama njegovim, i on je rekao: 'Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!" (43/46). I poto im je donio znamenja Naa, oni su ih, odjednom, poeli ismijavati (43/47). Ovdje se iznosi dogaaj prvog susreta Musaa i faraona i ukazuje se na improviziranu pripremu za iznoenje osnovnog momenta koji se

namjerava ovim kazivanjem na ovom mjestu. To je slinost protesta faraona i njegovih vrijednosti protestima politeista Arapa i njihovih vrijednosti. Ovdje se saima injenica Musaova poslanstva. I on je rekao: 'Ja sam, doista} Gospodara svjetova poslanik!" (4.1/46). To je gola injenica koju je objavljivao svaki poslanik da je on poslanik, da je Onaj koji ga je poslao Gospodar svjetova. 105

Ovdje se dosta brzo ukazuje i na znamenja koje je Musa izloio. Ovo ukazivanje zavrava se predstavljanjem kako je ta znamenja narod doekao: Oni su ih, odjednom, poeli ismijavati (43/S7J, kao i sve neznalice koje se dre oholo i visoko. To ukazivanje popraeno je iskuenjima kojim je Allah kaznio faraona i njegove glaveine, a koja su podrobnije iznijeta u drugim surama: I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan vei od drugoga, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali (13/48). ti, arobnjae!" - govorili su oni - "zamoli Gospodara svoga, u nae "0 , ime, na temelju tebi datog obeanja, mi emo sigurno pravim putem poi!" (43/49) . A im bismo ih nevolje oslobodili, zaas bi obavezu prekrili (4.1/50). Tako, ovi dokazi koje je pokazao Musa (alejhi' s-selam) nisu pozivali u vjeru, iman. On je donosio dokaze jedan za drugim od kojih je svaki bio vei od prethodnoga, to potvruju Allahove rijei navedene na brojnim mjestima. Sadraj toga je da nadnaravnost ne upuuje srce koje nije pripremljeno za uputu, da poslanik ne moe uiniti gluhom da uje, niti slijepog uputiti. udne su rijei faraona i njegovih glaveina koje Kur'an donosi ovdje. "O ti arobnjae . . . "Zamoli Gospodara svoga, u nae ime, na temelju tebi datog obeanja, mi emo sigurno pravim putem poi.'" (1.1/49). Oni su pred iskuenjem, oni trae pomo od Musaa da im otkloni ovo iskuenje ali i pored toga oni njemu govore: "O ti arobnjae.'" (43/49), kao to mu govore: "Zamoli gospodara svoga, u nae ime, na temelju tebi datog

obeanja. " (43/49). Musa im odgovara da je on poslanik Gospodara svjetova (7/1 04) . Nema drugog Gospodara. On je Jedini . Meutim, ni nadnaravnosti, ni rijei poslanika ne dotiu srca niti se mijea u tim srcima svjetlost vjerovanja, uprkos tome to oni kau: "Mi emo sigurno, pravim putem poi.'" (43/49). A im bismo ih nevolje oslobodili, zaas bi obavezu prekrili (4.1/50). Meutim, nadnaravnost je djelovala na iroke mase. Istina je nala put da prodre u njihova potinjena srca. Ovdje se istie faraon sa svojim ugledom i vlau, u svom punom sjaju i ukrasu, opinjavanjem pameti prostih masa jednostavnom logikom. Medutim, on je nalazio ugled meu ljudima koji su robovali u vrijeme nasilja i bili potinjeni blijeskom i sjajem: 106

I faraon obznani narodu svome: "O narode moj, " ree on - "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispred mene teku, shvaate li? (43/.5JJ. I zar nisam ja bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori? (1.1/52). Zato mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zato zajedno s njim nisu doli meleki?" (43/53). Carstvo M isira i oni rukavci rijeke koji teku pored faraona je neto sasvim blizu i primijetno masama, lahko je ukazati na njih, ali u poreenju carstva nebesa i Zemlje i onoga to je izmedu njih i Misira nije ravno ni koliko jedne prake. To je neto to trai vjerniko srce koje osjea i vee odmjeravanje izmeu toga i izmeu malog i beznaajnog carstva Misira. Robovski podcijenjene i zanemarene mase spreava sjaj koji potinjava i koji je blie oku da se njihova srca ne trijezne, njihovi umovi ne razmiljaju o kosmikom irokom i dalekom carstvu. Osim toga, faraon je znao kako da razigra ova srca i obmani ih bliim sjajem i blijeskom: I zar nisam ja bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori? (13/52). Pod pojmom bijeda eli se rei da Musa nije ni car ni vladar, pa ni uven ni poznat. Moda faraon ukazuje ovim da je Musa porijeklom iz tog robovskog i bijednog naroda, naroda Israila, ili kako kae: jedva umije da govori (13/52), to jest, da mu je govor bio kompliciran i nerazumljiv. Ovo je bilo poznato odranije i prije Miisaova odlaska iz Egipta, poznato je da je

imao govornu mahanu. Allah mu je usliao molbu kada Mu se Musa obratio: "Gospodaru moj," - ree Milsa- "uini prostranim prsa moja i olakaj zadatak moj: odrijei uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj" r20/252BJ. I odrijeen mu je uzao, sa jezika i mogao je da objanjava i postane Jasan. Razumljivo je da je kod jednostavnih i zanemarenih masa faraon, koji vlada carstvom Misira i rukavcima Nila koji teku kroz Misir, bio bolji od Musaa i istinite rijei Musaove, poloaja poslanstva i poziva na spas od bolne patnje: Zato mu nisu stavljene narukvice od zlata? (43/53). 107

Ba tako! Tim praznim i jeftinim ponudama, narukvicama od zlata, da potvrdi poslanstvo Poslanik!? Narukvice od zlata da budu ravne veem broju nadnaravnosti kojima je Allah ojaao Svoga plemenitog Poslanika?! Ili je, moda, mislio sa stavljanjem narukvica od zlata, da to ide zajedno sa carstvom, jer je tada takav kod njih bio obiaj, da poslanik moe biti car ili vladar?! Ili zato zajedno s njim nisu doli meleki? (43/53). Ovo je drugi vid suprotstavljanja koji, takoer, ima podinjavajui sjaj koga rado prihvaa masa i smatra da je to usmjereno suprotstavljanje. To je suprotstavljanje koje se ponavlja i s kojim je bilo suoeno vie poslanika: I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod greni (4.1/64). Nasilniko omalovaavanje i zavoenje irokih masa je neto to ne izaziva uenje. Oni prvo izoliraju mase od metoda saznanja, odstrane od njih sve istine, kako bi ih zaboravili i ne navraali na njih da ih ispituju. Pored toga, oni unose u mase i strah kroz faktore koje oni hoe, tako da due irokih masa nose u sebi peat ovih vjetakih faktora. Kada to nasilnici urade, onda im je sasvim lahko zavesti iroke mase, lahko ih vode za sobom gdje hoe, bilo desno ili lijevo, mase idu tamo sasvim mirno. Nasilnici mogu uraditi sa masama ovo samo ako narod grijei i ne ide Pravim Putem, ako se ne dri Allahova ueta, niti to mjeri mjerilom vjerovanja. Meutim, prave vjernike teko je nasilnicima obmanuti, zavesti i poigravati se s njima kao sa perukom na propuhu. Time Kur'an i objanjava odgovor irokih masa faraonu rijeima:

I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod greni (43/64). Ovdje se zavrava faza iskuenja, upozorenja i objanjenja. Allah je znao da ovaj narod ne vjeruje. Nered je zavladao, potinjena masa nasilniku faraonu koji se ponosi oholou nije primjeivala jasne dokaze i svjetlo pa se Allahova rije obistinila i ostvarilo se upozorenje: A kad izazvae Na gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, (4.1/66) i uinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim (43/56). 108

Uzvieni Allah govori Sam o Sebi, govori o kazni i ruenju pokazujui time Svoju srdbu i silu na ovom mjestu: A kada izazvae Na gnjev (43/55J, tj. naljutie Nas da ne moe biti vie, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo (43/55J, tj. i faraona, njegove glaveine i njegovu vojsku. Oni su potopljeni idui tragom Musaa i Musaova naroda. Time ih je Allah uinio prethodnicom kakva slijedi svakog kasnijeg grijenika, uinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim (43/56), koji dolaze poslije njih, spoznaju njihovu namjeru i izvlae sebi pouku. Ovako se susree ovaj krug kazivanja o Musau (alejhi' s-selam) sa slinim krugom kazivanja o Arapima i njihovu suoavanju sa plemenitim Poslanikom. Ovim kazivanjem se uvruje Poslanik (alejhi' s-selam) i vjernici s njim, upozoravaju se oponenti politeisti sa sudbinom kakva je zadesila prethodnike. Kod izlaganja ovog kazivanja istina se susree u skladu sa izloenim krugom, postojeom situacijom i ciljem koji se eli u ovoj postojeoj situaciji. Ovo kazivanje postaje, na ovaj nain, predmet odgoja u Boanskom mudrom programu.

U kontekstu se dalje prelazi sa ovog kruga kazivanja o Musau na kazivanje o isau, a povodom rasprave njegova naroda o njihovu klanjanju melekima i klanjanju nekih sljedbenika Knjige Mesihu. Ovo je donijeto u posljednoj cjelini ove sure. 109

"... ) ) o _ ) -;; - J "' _ ) .; -; ..,.._ .-o: ..,. _... t ) o .l -;; "* -:,_,; --"A .t-' (.- ;. '1 * -:,_,}\,;... "'(* 7\c :r.jl .J j\; . e); ? .. e : 1:,G3 * Jwl ); ;j_, ic:i e; .0 l. l (;1 1;-;1 r' * ; r-;s--1 lj ' :): re:=: )) __ (i :J ci.:; ' k ) ;;J -;--_,.: 'E:.i 'i (l _;;_:;_ (' * _)f 110

, ) -.:..1:;1.:-.51 :, * 0- tJI 8ji G tf :; lJ; y >> ,." .. ." ,. , """

f::. )) } ." ,.. , .... """ 1 ' "" ' '"':".... .... , .,. .:; .... "..,. .- ,., t o, y_ lj) _,. l_, J 1__, __,t._ t j; * 0 -' .,e- i fl l :, jo '1 lj. ) ..,..o } ) ..J' -;. _J\ ' :i "' ,;;_, } """" ) .... ) ."'

* (..JI 'Jj , -.l jo )il ) .J \.:.JI i.>_;ll y"'J * 0 J..l.c _, LS fl . ... ... -" -:: -' , , ...... ,.",. ..",... ,. .". .. . " - .. , . , , " .. .... ,."_, -j , -Ul (: o..l..;;j , t.+ l.j _if) 'J lj lj\ LS_;ll ::l}"J .... 1,.". ,.. 1 :t o ,.. .... .... .,.,.. .... a ." 1 , 1 . .... ... '" 1 _ ." .... 1 ,.. 1 . 0;;.,v_ r:; t':.. j 0::; '1 c.l4.:JI --',:, 0-'" Lr..!ll ..:_u,_ '1:;* 0:;

.... } .... "" 1J - ' ) "..; _.".." ...... .... ll .... : -:i) * 1 0F- j \; . "illi : ::hA::-l >.;.. ;; : t.. 0 J )) ,. ) } ...) '"':. .t \ . 0_,y_ l_, 0 "" -. "., ..... .... } .... . .... . ..... . . (( 0 ; J:j ' ( y,:. : Ji J ' e. e.A.,., )) A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom

su oni, zbog toga, zagalamiti (4.1/57) i rekli: "Da li su bolji nai kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svadalac"ki (1.1/58). On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim uinili, - (1.1/59J a da hoemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede; (1.1/60) i Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put, (1.1/61) i neka vas ejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni (4.1/62). A kad je Isa oita znamenja donio, on je rekao: ((Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko ega se razilazile. Zato se Allaha bojte i meni se pokoravajte, (43/6.1) Allah je i moj i va Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put/" (4.1/li1) . 111

Ali su se stranke izmeu sebe podvojile, pa neka iskuse nesnosnu patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore! (43/65). Zar ovi ekaju da im Smak svijeta iznenada doe, a oni bezbrini? (43/66). Tog Dana e oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to nee biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili: (43/67) "O robovi Moji, za vas danas straha nee biti, niti ete i za im tugovati; (4.1/68J oni koji su u ajete Nae vjerovali i posluni bili - (43/69) uite u dennet, vi i ene vae, radosni!" (43/70J. Oni e biti slueni iz posuda i aa od zlata, u njemu e biti sve to due zaele i ime se oi naslauju, i u njemu ete vjeno boraviti (43/7V. "Eto, to je dennet koji vam je darovan kao nagrada za ono to ste radili, (43/72J u njemu ete svakovrsnog voa imati od kojeg ete neko jesti" (43/73). A nevjernici e u patnji dehennemskoj vjeno ostati, (4.3/74) Ona im se nee ublaiti i nikakve nade u spas nee imati (4.1/75J. Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli (4.1/76). Oni e dozivati: "O Malik! Neka Gospodar tvoj uini da umremo!" - a On e rei: "Vi ete tu vjeno ostati!" (43/77J. Mi vam Istinu aljemo, ali veini vam je Istina odvratna (43/78J. Ako oni pletu zamke, i Mi emo zamke njima postaviti (43/79). Zar oni misle da Mi ne ujemo ta oni nasamo razgovaraju i kako se

meu sobom dogovaraju? ujemo Mi, a izaslanici Nai, koji su uz njih, zapisuju (43/80J. Reci: "Kad bi Milostivi imao sina, ja bih se prvi klanjao! (43/BIJ Neka je uzvien Gospodar nebesa i Zemlje, Onaj koji svemirom vlada i koji je iznad onoga kako Ga oni opisuju."' (4.1/82). 112

Zato ih ostavi neka se iivljavaju i zabavljaju dok ne doive Dan kojim im se prijeti, (43/83J On je Bog i na nebu i na ze,lji, On je Mudri i Sveznajui! (43/84). l neka je uzvien Onaj ija je vlast na nebesima i na zemlji, i izmeu njih, On jedini zna kada e Smak svijeta biti, i Njemu ete se svi vratiti! (43/8.5). Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju - nee moi da se za druge zauzimaju; moi e samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju r43/86J. A ako ih zapita ko ih je stvorio, sigurno e rei: "Allah!" Pa kud se onda odmeu ? (43/87J. I tako mi Poslanikovih rijei: "Gospodaru moj, ovo su, zaista, ljudi koji nee vjerovati!" (43/88J ti se oprosti od njih i reci: "Ostajte u miru!" - ta sigurno e oni zapamtiti! (43/89). U ovoj posljednjoj cjelini ove sure donose se njihove bajke i mitska kazivanja o njihovu klanjanju melekima, prenosi se jedan sluaj njihovog polemiziranja kojeg su oni prakticirali hvalei svoje slabe doktrinarne stavove, ali ne u namjeri da se doe do istine, nego iz istog licemjerstva i neega to je nemogue. Kada im je to bilo reeno: l vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate - biete gorivo u dehennemu (2I/98J - ovdje se misli na njihove toteme za koje su smatrali da predstavljaju meleke i njih takve oboavali. Bilo im je reeno: Svaki onaj koji se klanja i sve ono emu se on klanja osim Allahu bit e u vatri. Kada im je to bilo reeno, neki donesoe primjer isaa sina Merjemina, a njemu su se klanjali neki od njegova naroda, i pitae, da li e

i on biti u vatri. Ovo je reeno samo radi rasprave i iz licemjerstva, zatim su dodali: Ako se sljedbenici Knjige klanjaju Isa u, a on je ovjek, onda mi smo na boljem putu, mi smo upueniji jer se klanjamo melekima, a oni su keri Allahove. l ovo je neistina i poiva na neistini. U povodu ovoga u kontekstu ove sure se spominje neto o kazivanju isaa sina Merjemina. U tome se otkriva istina o isau, njegovu pozivu i razilaenju njegova naroda prije isaa i poslije njega. U nastavku se prijeti svima onima koji su odstupili od isaova poziva dolaskom Sudnjeg dana, iznenada. Tu se donosi jedna podua scena o 1 13

Sudnjem danu koja sadri stranu uivanja onih koji su bogobojazni i stranu bolne kazne onih koji su grijeili i prekraje pravili. Tu se odbacuju njihove prie i mitska kazivanja o melekima, oslabaa se Allah i isti od svega onoga ime Ga oni opisuju, predoavaju se Allahovim robovima neka Allahova svojstva, Njegovo apsolutno vlasnitvo i gospodarenje nebesima, zemljom, ovim i buduim svijetom, zatim da e se Njemu svi povratiti. Ova sura zavrava sa usmjerenjem Poslanika (alejhi' s-selam) da ih napusti, odvoji i ostavi ih da rade ono to ele. To je zavijena prijetnja koja odgovara onima koji se prepiru i koji su licemjerni, nakon ovog objanjenja 1 Jasnoe. A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamiti (4.1/.17) i rekli: "Da li su bolji nai kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svaa/aki (4.1/.SRJ. On je bio samo rob koga smo Mi pos/anstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim uinili, - (4:l/59J a da hoemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede; (4.1/60J i Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put, (4.1/61) i neka vas ejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni (4.1/62).

A kad je Isa oita znamenja donio, on je rekao: "Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko ega se razilazite. Zato se Allaha bojte i meni se pokoravajte, (43/63) Allah je i moj i va Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put!" (43/64) . 114

Ali su se stranke izmedu sebe podvoji/e, pa neka iskuse nesnosnu patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore! (4.1/lifiJ. Ibni Ishak u Siri kae: "Jednog dana sjedio je Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) , kako mi je prenijeto, sa Velidom Ibni Mugireom u damiji i doe Nadr ibni Haris i pridrui im se. Tu je bilo vie Kurejija. Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) je govorio. Njemu se usprotivi Nadr ibni Haris. S njim je razgovarao Poslanik (alejhi's-selam) dok ga nije argumentima smirio, a onda je njemu i svim prisutnima prouio: I vi i oni kojima se pored Allaha, klanjate - biete gorivo u dehennemu, a u nj ete doista ui (21/98). Tada je ustao Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) a prie Abdullah ibni Zibari Temimi i sjede. Velid ibni Mugire mu ree: "Boga mi, Nadr ibn Haris nije ustao radi sina Abdul Muattaliba niti je sjeo. Muhammed je ustvrdio da emo mi i bogovi kojima se mi klanjamo biti gorivo Dehennema." Tada ree Abdullah ibni Zibari: "Eto, Boga mi, da sam ja bio tamo priporijeio bih se s njim. Pitajte vi Muhammeda, ako je to tako da li e sve ono to se oboava, osim Allaha, u Dehennem, zajedno sa onim koga oboava? Pa mi oboavamo meleke, jevreji Uzejra, krani Mesiha ibni Merjem." Velid se oduevi rijeima Abdullaha ibni Zibarija i svi osatli koji su bili s njim na okupu i smatrali su da je protestovao i sporio se sa Poslanikom. Ovo su prenijeli Posalniku (alejhi' s-selam) i on ree: "Svako ko eli da oboava nekoga mimo Allaha taj je s onim koga oboava. Oni oboavaju samo ejtana, a ko im je naredio da ga oboavaju?" Tada je Allah objavio: A onima kojima smo jo prije lijepu nagradu obeali, oni e od njega daleko biti (21/IOIJ, tj. isa i Uzejr i drugi rabini i sveenici koji su bili pokorni Allahu Uzvienom. Sva boanstva

osim Allaha, i poslije ovih, smatrao je zavedenim, a objavljeno u vezi sa isaom (alejhi' s-selam) , kako je spomenuto, da je i on oboavan mimo Allaha. Taj njegov dokaz i sporenje zbunilo je Velida i prisutne. A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni zagalamili (43/57) , tj. napustili te zbog toga." Autor djela Keaf navodi u svom tefsiru: "Kada je Poslanik (alejhi' sselam) proui o Kurejijama ajet: I vi i oni kojima se, pored Allaha, klanjate biete gorivo dehennema (2J/9RJ, oni su se jako naljutili. Abudullah ibni Zibari je upitao: "Muhammede, da li to vai samo za nas i nae bogove ili za cijeli narod?" Muhammed (alejhi' s-selam) na to odgovara: 'To vai za vas, za vae bogove i sav narod." Tada Abdullah ibni Zibari dodade: "Suprotstvaljam ti se, tako mi gospodara Kabe. Nisi li ti tvrdio da je i isa ibni Merjem vjerovjesnik, elei njemu i njegovoj majci dobro? Ti zna da krani njega oboavaju i Uzejr je oboavan i meleki su oboavani i ako svi 1 15

ovi budu u paklu, mi onda volimo da i mi i nai bogovi budemo s njima." Tada su se prisutni obradovali i glasno nasmijali. Poslanik (alejhi's-selam) je uutio. Tom prilikom je objavljeno: A onima kojima smo jo prije lijepu nagradu obeali (21/J01J, objavljen je ovaj ajeta znai kada je Abdullah ibni Zibari donio za primjer isaa ibni Merjem i raspravljao sa Allahovim Poslanikom (alejhi' s-selam) to ga krani oboavaju. Odjednom su oni, zbog toga, zagalamiti. (43/57J tj. Kurejije diui galamu i viku, veseli, raspoloeni i nasmijani to su uli da je Poslanik (alejhi' s-selam) uutkao Zibarinom polemikom, kao to narod pravi smijeh kada ne mogu da donesu dokaz a onda im se to najednom pokae. Meutim, ko bude itao termin jesuddun sa vokalom "u", onda znai da je izveden taj termin od rijei sudut to znai da su oni zbog ovog primjera okrenuli leda od istine i usprotivili se istini. N eki kau da je taj termin izveden od rijei se sa did to znai "dubbe" (ogrta otvorenih rukava) i da su to istovjetna dva termina kao to je sluaj i sa terminima ja ' kuju i ja ' kilu itd. I rekli: "Da li su bolji nai kumiri ili on?" (4.1/58) hoe da kau da nae boanstvo kod tebe nije bolje od isaa, a ako je isa gorivo Dehennema, onda je pitanje naih boanstava lake. Autor djela Keaf nije spomenuo odakle je prenio ovu verziju. Ona se u cjelini podudara sa verzijom koju prenosi lbni Ishak. I iz jednog i drugog prenoenja jasno se oituje pristupanje raspravi i lecemjerstvu pri tome. Istovremeno se jasno primjeuje i priroda ljudi

koju istie Kur'an kad kae: jer su oni narod svadalaki (43!58)- tj. esto padaju u svau pri emu su vjeti. Oni znaju od samog poetka ta je namjera asnog Kur'ana, ta je namjera Poslanika (alejhi' s-selam) , ali se oni okreu od Pravog Puta i trae bilo kakvu nejasnou u izrazu i kroz to nastupaju u ovu dijaloku tradiciju u koju se utopi svaki onaj koji nije iskren i koji je izgubio pravi smjer, koji prezire istinu, oslanja se na nejasnou u izrazu i u tekstu ili sprovoditelj koji stoji iza Istine. Zato je Poslanik (alejhi' s-selam) strogo zabranjivao pretvaranje, a to je ono ime se ne trai istina nego pogreka - neistina na bilo koji nain. lbni Derir kae da mu je prenio u nizu: Ehu Kurejb - Ahmed ibni Abdurrahman - Ubade ibni Ubade - Dafer - Kasim od Ehi U mame (Bog bio zadovoljan s njima) : "Allahov Poslanik (alejhi' s-selam) istupi protiv ljudi koji su se sporili o Kur'anu. Jako se bio nasrdio. Izgledao je kao da su mu lice polili siretom, a onda ree: "Nemojte da izazivate spor oko Allahove Knjige, jer narod nikada nije zalutao osim ako su se sporili." Tada im je prouio: A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svadalac"ki (4.1/58). 116

Postoji mogunost kod interpretiranja rijei Allaha Uzvienoga: i rekli: "Da li su bolji nai kumiri ili on ? (4.1/58), to objanjava kontekst ajeta povodom njihovih pria o melekima, a to je da su namjeravali rei da je njihovo klanjanje melekima bolje od klanjanja krana isau sinu Merjeminu, jer su meleki, po svojoj prirodi, a po njihovim priama, blii srodstvom Allahu Uzvienom. Pogovor bi bio u rijeima Uzvienog: A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svaa/aki (4.1/58). Ovo bi znailo da je to odgovor na rijei lbni Zu barija kao to je ranije izloeno, a znai i njihovo donoenje primjera, da je kransko klanjanje Mesihu nitavno. Prema tome, postupak krana nije dokaz jer su oni odstupili od monoteizma. To kransko odstupanje od monoteizma je isto kao i njihovo odstupanje. Otuda nema mjesta po reenju, devijaciji sa devijacijom jer su svi u zabludi. N a ovaku interpretaciju ovog teksta ukazali su i neki drugi mufessiri, i one su bliske. Nakon ovoga uslijedio je i pogovor: On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim uinili, - (4.1/59) . . Prema tome, Isa nije boanstvo koje se oboava kao to je prihvatila jedna grupa krana pa ga oboavaju. On je samo ovjek koga je Allah nagradio. On nije, uistinu, nita kriv to oni njega oboavaju. Njega je Allah nagradio da bude uzor Sinova lsraila, da se ugledaju na njega i tjee njime. Oni su zaboravili taj ideal i zalutali. U tekstu se i dalje govori o njihovim priama i mitskim kazivanjima o melekima u kome im se objanjava da su meleki Allahova stvorenja kao i oni, a da je Allah htio, mogao ih je zamijeniti melekima na Zemlji ili neke

ljude pretvoriti u meleke pa da ih na taj nain zamijeni na Zemlji: a da hoemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede; (4.1/60) Pitanje vezano za stvaranje vraa se Allahovu htijenju. Ono to On hoe da stvori to bude. Nijedno od njegovih stvorenja ne moe traiti srodstvo s Njim. Povezivanje dolazi samo u smislu povezivanja stvorenoga sa Stvoriteljem, roba sa Gospodarom i onoga koji se klanja Onome kome se klanja. U tekstu se dalje govori o isa u (alejhi' s-selam) i smaknuu svijeta u koga oni ne vjeruju ili sumnjaju da e se dogoditi: 1 17

i Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put, (4.1/61) i neka vas ejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni (43/62). Brojni had i si govore o silasku isaa (alejhi' s-selam) na Zemlju neto prije Smaka svijeta. A na to ukazuje i ajet : I Kur'an je predznak za Smak svijeta, (43/61) u znaenju - On zna kada e biti Smak svijeta. U jednom drugom kiraetu stoji: "Innehu le' alemun li' s-sa' a", a znai da su to predznaci Smaka svijeta. Ova znaenja su veoma bliska. Ehu Hurejre (Bog bio zadovoljan njime) prenosi da je Poslanik (alejhi's-selam) rekao: 'Tako mi Onoga u ijoj je ruci moj ivot, uskoro e sii meu vas Ibni Merjem da pravo presudi. On e razlupati kri, pobiti svinje, nametnuti dizju, obilato e se izliti bogatstvo pa ga nee vie niko uzimati, da e biti samo jedna sedda vrednija od ovoga svijeta i svega to je na njemu."12 Dabir (Bog bio zadovoljan njime) prenosi da je Poslanik (alejhi' sselam) rekao: "Jo e se jedna grupa moga Ummeta boriti zbog Istine otvoreno sve do Sudnjeg dana. Tada e sii isa sin Merjemin. Njihov vladar e mu rei: ' Doi, budi nam voda (imam) !' isa e rei: ' Ne, jedni drugima ste emiri. Time je Allah ukazao ast ovom Ummetu."13 Smak svijeta je jedna od tajni o kojoj nam je govorio Vjerni i Pouzdani, nato je ukazao i Kur'an. Ljudi nemaju niti e imati drugih vijesti o Smaku svijeta osim iz ova dva pouzdana izvora, koji ostaju sve do Sudnjeg dana: . . . zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite upustvo Moje, to je pravi put (43/61).

Oni su sumnjali u Smak svijeta, a Kur'an ih poziva na ono to je pouzdano. Odstupili su i od Upute, a Kur'an ih poziva preko Poslanika (alejhi's-selam) da ga slijede. On e ih voditi Pravim Putem koji se namjerava, koji povezuje i koji ne zavodi onoga ko bude njime iao. Kur'an im objanjava da njihova odstupanja i naputanje znai slijeenje ejtana. Meutim, Poslanik (alejhi' s-selam) je prei da bude slijeden. 1 2 Navode: Malik, Buluuija, Muslim i Ebu Davud. 1 3 Citira Muslim. 1 18

i neka vas ejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni (43/62). Kur'an neprestano upozorava ovjeanstvo na neprekidnu borbu izmedu ovjeka i ejtana koja poinje jo od vremena Adema, od prvog sukoba u Dennetu. Najgori nemarnik je onaj koji zna da mu je njegov neprijatelj stalno na eki i da ga vreba, namjerno, i koji je ranije stalno upozoravan, a on to ne uzima u obzir nego se jo vie povodi i postaje pravi sljedbenik ovog otvorenog neprijatelja. Islam podrava ovjeka u ovoj stalnoj borbi koja se odvija izmeu njega i ejtana tokom cijelog ovjekova ivota na Zemlji, knjii mu bogatstvo ako pobijedi, bogatstvo kakvo ne pada na pamet ovjeku, a obeava gubitak ako bude ponien, gubitak kakav, takoer, ne pada na pamet ovjeku. Na taj nain mo borbe pretvorila se u stalnu borbu koja ini ovjeka ovjekom i daje mu poseban peat medu raznovrsnim stvorenjima, raznih obiljeja i znakova. N ajvei cilj dat ovjeku na Zemlji je da porazi svoga neprijatelja ejtana, da pobijedi zlo, runou i prljavtinu, a da ustali na Zemlji temelje dobra, savjeta i istote. Poslije ovog osvrta Kur'an se vraa da oglasi injenicu isaa (alejhi' sselam) , da oglasi ono to je on donio i kako je dolo do razilaenja izmeu njegova naroda prije njega, a onda i poslije njega: A kad je Isa oita znamenja donio, on je rekao: "Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko ega se razilazite. Zato se Allaha bojte i meni se pokoravajte, (4.1!63J Allah je i moj i va Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put!" (43/64) . Ali su se stranke izmeu sebe podvoji/e, pa neka iskuse nesnosnu

patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore! (13/6.5). isa je donio svome narode jasne dokaze, bilo da se radi o nadnaravnostima koje mu je Allah omoguio da ih izvede bilo preko rijei i usmjerenja. isa kae svome narodu: "Donio sam vam mudrost (1.1/63), Knjigu u kojoj je data mudrost, dato mu je mnogo bogatstva, osigurano mu je da ne doe do posrtaja, da daleko dospije, osigurano mu da ne doe do nedostatnosti i smanjenosti, osigurani su mu koraci na putu da budu ravnomjerni i osvijetljeni, doao je da im objasni ono u emu se oni razilaze, a oni su se mnogo razili u zakonu Musaa (alejhi' s-selam) , razdijelili se u grupe i partije, pa ih je isa pozvao da se boje Allaha, da Mu 1 19

budu pokorni u svemu to im je on donio od Allaha. Proglasio je monoteizam, iskreno bez sumnje i nejasnoe. Allah je i moj i va Gospodar, pa se njemu klanjajte <43!61J. On nije rekao za sebe da je boanstvo. Nije rekao ni da je sin Boiji. Nije ukazao ni izbliza ni izdaleka da ima vezu sa svojim Gospodarom, osim veze klanjanja sa svoje strane i Boanstvenosti sa strane Allaha, Gospodara svjetova. On im je rekao da je ovo pravi put. U njemu nema nikakvih krivina, nema skretanja ni zablude, ali oni koji su kasnije doli razili su se u partije kao to su to uradili oni koji su prije njih ivjeli i koji su se razdijelili. Razili su se grijeee, a nisu imali nikava dokaza ni povoda za to: . . . pa neka iskuse nesnosnu patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore <43/MJ. Poslanstvo isaovo (alejhi' s-selam) bilo je upueno Sinovima Israila. Oni su oekivali da se oslobode ponienja u kome su ivjeli u vrijeme vladavine Rimljana. Dugo su to iekivali, a kada im je isa doao, oni su ga zanijekali i odvojili se od njega u tenji da ga i na kri stave: Mesih dolazi i nalazi ih da su se pocijepati u grupe i sekte. Najznaajnije su etiri grupe ili sekte: - grupa sadukijen pripadaju Saduku i njegovoj porodici iz oblasti Kehane iz vremena Davuda i Sulejmana. Prema zakonu Sadukovo porijeklo moralo bi dosezati do Haruna brata Mtisaova. Njihov hram je poivao na kipu. U svom sudstvu, poslovima i zanimanjima insistirali su na formama, klanjanju i obredima. Osuivali su novotarije, a u isto vrijeme su se slobodno ponaali u linom ivotu i uivali u slastima ovog ivota. Nisu priznavali da e doi do ponovnog proivljenja; - grupaferisije nije bila na istoj relaciji sa sadukijama, nego odvojena.

Njeni predstavnici osuivali su strogost sadukije kod vjerskih obreda, formalnost i njihovo nijekanje da e doi do proivljenja i polaganja rauna. Glavna karakteristika ferisijja je asketizam i su:fizam, mada su se neki ponosili i drali visoko u nauci i spoznaji (ma 'riJe) . Mesi h (alejhi' s-selam) je osuivao ovu njihovu oholost i zvidanje; - grupa samirie, to je bila mjeavina Jevreja i Aurijina. Vjerovali su u pet knjiga Starog zavjeta poznatih kao Mojsijeve knjige. Sve ostalo su nijekali to je dodato ovim knjigama u kasnijim periodima, a to drugi vjeruju da su to Svete knjige; - grupa esin ili esinije, bili su po uticajem nekih filozofskih uenja. ivjeli su u izolaciji. Nisu se mijeali sa ostalim jevrejskim grupama. Bili su 120

strogi prema sebi i ivjeli krtarei. Njihova drutva su bila jako organizirana. Postoje i druge grupe osim ovih, ogranienog broja, neujednaenog vjerovanja i tradicije meu Sinovima Israilovim. One su razbijene zbog pritiska Rimljana, poniene i ugnjetene. Oekivali su da e ih spasiti Muhalis, -Spasitelj svih. Kada je Mesih (alejhi' s-selam) donio i objavio monoteizam: Allah je i moj i va Gospodar, pa se Njemu i klanjajte!" (43/64J, on je sa sobom donio i zakon tolerantnosti, duhovnog ienja i panje srcem prije formalnog klanjanja. Njemu su se suprotstavili oni koji su odstupili, koji su se pridravali samo formalnosti u obredima. Karakteristine su rijei Mesi ha (alejhi' s-selam) o ovima: "Oni su odluili u optereivanju, prisiljavanju naroda da to nose na svojim pleima, a ne pruaju ni prsta da im ga ne otrgnu. Sve to rade to ine samo da bi ljudi vidjeli. Pruaju svoje prste, nose podugu odoru da im rese od pocijepanosti vise, uzimaju sami sobom za sebe prvo mjesto pri gozbama i na skupovima, ele da ih svijet pozdravlja na ulicama i govori im; "Gospodine, moj gospodine, kud god bi ili." Obraujui se ovima, on kae: "0 , slijepo rukovodstvo, koje zaraunava i komarca, a guta kamile. Vi istite pehare i anke a oni neisti i uprljani sa unutarnje strane. Teko vama, o, fariseji, licemjeri. Vi ste kao okreeni grobovi, s vanjske strane lijep sjaj i glnc, a s unutarnje - truhle kosti."14 ovjek, doista, kada ita ove jako dirljive rijei o Mesihu i druge

izvore iz ove oblasti skoro da predoava sebi vjerske predstavnike od zanata u ovo nae vrijeme. Ovo je jedno od ponovljenih obiljeja ovih predstavnika od zanata - vjerskih slubenika koje se moe primijetiti i vidjeti u svakom vremenu. Mesih je, doista, otiao svome Gospodaru, a njegovi sljedbenici se razioe poslije njega. Razili su se u grupe i partije. Neke od tih grupa smatraju isaa boanstvom, neki da je Boiji sin, a neki vjeruju u trojstvo od kojih je jedan Mesih sin Merjemin. Rije istog monoteizma se izgubila, rije koju je donio isa (alejhi' s-selam) . Nestalo je i poziva upuenog Tekst preuzet iz djela Abqarijjet'l-Mesih od Aqqada. 12 1

ljudima da trae utoite kod svoga Gospodara da Mu se iskreno klanjaju:15 Ali su se stranke izmeu sebe podvoji/e, pa neka iskuse nesnosnu patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore! (43/65J. U nastavku ove sure govori se o poli teistima Arapima koji se prepiru sa Poslanikom (alejhi' s-selam) o isa u (alejhi' s-selam) . To su inile razne grupe i partije poslije isaa. Ovdje se govori i o onome to su izazvala mitska kazivanja vezana za isaa. Kada se tekst dotakao razgovora o grijenicima, u nj su ukljuene partije koje su se razile poslije isaa (alejhi' s-selam) sa onima koji su se prepirali sa Poslanik om (alejhi' s-selam) i prikljuili se tim partijama. Tu se predoava kakva e im biti situacija na Sudnjem danu u jednoj velianstvenoj i poduoj sceni. Tekst sadri jednu stranu estitih, bogobojaznih i plemenitih kako uivaju u Dennetu: Zar ovi ekaju da im Smak svijeta iznenada doe, a oni bezbrini? (43/66). Tog Dana e oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to nee biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili: (43/67) "O robovi Moji, za vas danas straha nee biti, niti ete i za im tugovati; (43/68) oni koji su u ajete Nae vjerovali i posluni bili - (43/69J

uite u dennet, vi i ene vae, radosni/" (43/70J. Oni e biti slueni iz posuda i aa od zlata, u njemu e biti sve to due zaele i ime se oi naslauju, i u njemu ete vjeno boraviti (43/71). "Eto, to je dennet koji vam je darovan kao nagrada za ono to ste radili, (13/72) 15 Vidi vie o ovom razilaenju u dvadesetom duzu, str. 22, ajet: Ovaj Kur'illl sinovimil Isrililovim kazuje m!ivie o onome o emu se oni razil<Jze (27176). 122

u njemu ete svakovrsnog voa imati od kojeg ete neko jesti" (43/73). A nevjernici e u patnji dehennemskoj vjeno ostati, (13/71) Ona im se nee ublaiti i nikakve nade u spas nee imati (13/75). Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli (43/76) . Oni e dozivati: "O Malik! Neka Gospodar tvoj uini da umremo!" - a On e rei: "Vi ete tu vjeno ostati!" (13/77). Scena poinje sa dogaajem Smaka svijeta, iznenada. Oni ga ne oekuju, ponaaju se nemarno, ne osjeaju da se Smak svijeta pribliio: Zar ovi ekaju da im Smak svijeta iznenada doe, a oni bezbrini? (4.1/66) , Ovo iznaneenje je udan dogaaj. Sve se izmijenilo to su poznavali na ovom svijetu. Tog Dana e oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to nee biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili: (43/67) Neprijateljstvo prijatelja provrelo je iz izvora njihove meusobne ljubavi. U ivotu na ovom svijetu bili su solidarni u zlu i jedan drugoga navodili u zabludu, a danas - oni se meusobno prekoravaju. Jedan drugom prigovara da je slijedio zabludu i zlo. Danas su se oni pretvorili u parniare koji se gloe, a bili su prijatelji koji su se dogovarali i doaptavati . . . . samo to nee biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili (4.1/67) meusobna ljubav ovih je trajna, jer su se oni sastajali na putu upute, savjetovali jedni druge na dobro. Otuda se i njihov kraj zavrava spasom.

I dok se ovi prijatelji spore i gloe, cijeli Bitak se zahori plemenitim i cijenjenim Pozivom onih koji su se Allaha bojali i grijeha klonuli. "O robovi Moji, za vas danas straha nee biti, niti ete i za im tugovati; (43/6BJ oni koji su u ajete Nae vjerovali i posluni bili - (13/69) udite u dennet, vi i ene vae, radosni!" (43/70). Tj. jako se radujte, neka se veselje iri po svom vaem tijelu dijelovima tijela! Neka se primijeti radost na vama! 123

Primjeujemo, zatim, okom vizije, kako ih posluuju posuem i peharima od zlata. Vidimo ih u Dennetu. Imaju to im due ele. Pored tih elja imaju i ono ime se oi naslauju, savreno lijepo i plemenito: Oni e biti slueni iz posuda i aa od zlata, u njemu e biti sve to due zaele i ime se oi naslauju (43/7/J. ta moe biti vee i ljepe od ovog uivanja? Poaenost govorom Uzvienog, Plemenitog: I u njemu ete vjeno boraviti. {'Eto, to je dennet koji vam je darovan kao nagrada za ono to ste radili, u njemu ete svakovrsnog voa imati, od njega ete neke jesti" (43/71-73). ta je sa grijenicima koje smo malo prije primijetili i koji se gloe: A nevjernici e u patnji dehennemskoj vjeno ostati, (43/74J To je stalna patnja, estoka i kritina. Ona se nijednog trena ne smanjuje niti postaje hladnija. Ne javlja se ni traak nade da bi se mogli spasiti, niti prozore kroz koje bi se vidjela daleka nada. Oni su oajni, bez nade: Ona im se nee ublaiti i nikakve nade u spas nee imati (43/75J. Tako su sami sebi uradili i doveli se u ovako teak poloaj, sami su sebi nepravdu uinili, nije im nepravda od drugog uinjena: Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli (43/76). Najednom se u atmosferi zahori krik izdaleka, krik koji nosi u sebi znak oaja, panike i tjeskobe: Oni e dozivati: {{O Malik! Neka Gospodar tvoj uini da umremo!" (43/77).

To je glas kukanja koji dopire iz velike udaljenosti, otuda iza vrstih vrata Dehennema. To je kuknjava onih grijenika, nevjernika. Oni ne kukaju zato to trae spas, niti pomo, oni se ne nadaju spasu, nego kukaju u znak traenja propasti, brze propasti koja bi ih oslobodila muke, i prema elji da budu sigurni. Ovaj poziv, zaista, baca gusti odsjen bola i tjeskobe. Mi skoro da primjeujemo iza glasa upomo lica koje je kazna izbezumila i tjelesa koja svoj bol ne mogu da podnesu, pa iz njih izbija taj jaki glas: 110, Malik/ Neka Gospodar tvoj uini da umremo/" (43/77J. 124

Odgovor stie, ali bez nade. Oni ostaju tu gdje i jesu, bez zatite i pokazivanja interesiranja za njih: . . . a on e rei: "Vi ete tu vjeno ostati" (43/77). Nema ni spasa, ni nade, ni smrti, ni izvrenja, nego: Vi ete tu vjeno ostati (43/77). U sjeni ove tune i bolne scene govori se ovima koji su prezirali Istinu, koji su izbjegavali Uputu, koji su ili prema ovoj sudbini, i udi im se pred svjedocima u najpovoljnijoj atmosferi upozorenja i uenja: Mi vam Istinu aljemo, ali veini vam je Istina odvratna (4.1/78). Ako oni pletu zamke, i Mi emo zamke njima postaviti (43/79). Zar oni misle da Mi ne ujemo ta oni nasamo razgovaraju i kako se meu sobom dogovaraju ? ujemo Mi, a izaslanici Nai, koji su uz njih, zapisuju (43/80J. Odvratnost prema Istini je ono to je izmijenilo i njih i njihove sljedbenike, a ne nepoznavanje da je to Istina, ne sumnja u iskrenost plemenitog Poslanika. Oni ne znaju da je Poslanik ikad lagao ljudima, pa kako onda da lae na Allaha i tvrdi neto protiv Njega?! Oni koji se bore protiv Istine, oni veinom ne da ne znaju da je to istina nego je preziru, jer se ta Istina sukobljava sa njihovim eljama. Ona se preprijeila na putu njihovih strasti. Oni nisu u stanju da savladaju svoje strasti, jer su slabi za to, ali se usuuju da istupe protiv Istine i njena nosioca. Iz svoje slabosti prema eljama i strastima, oni izvlae snagu da bi se suprotstavili Istini i usudili se dii protiv te Istine. Zato im i prijeti Gospodar moi i veliine, Onaj koji zna ta oni taje,

a ta spletkare: Ako oni pletu zamke, i Mi emo zamke njima postaviti (43/79). Zar oni m isle da Mi n_e ujemo ta oni nasamo razgovaraju i kajo se meu sobom dogovaraju ? Cujemo Mi, a izaslanici Nai, koji su uz njih, zapisuju (4.1/80). 125

Njihovo insistiranje na neistini u lice Istine sukobljava se sa odlunom Allahovom odrebom i Njegovim htijenjem da se obistini i ustali ova Istina. Njihova razmiljanja i prijezir stoje u mraku nasuprot Allahova poznavanja svih tajni i razgovora apatom. Posljedica je poznata kada slaba i nemona stvorenja stanu pred Monog, Uzvienog i Svemogueg Allaha. U kontekstu se ostavljaju ovdje ovi poslije ove strane prijetnje i govori Poslanik u (alejhi' s-selam) ta da im on kae, a onda da ih prepusti njihovoj sudbini, iju su sliku malo prije vidjeli: Reci: "Kad bi Milostivi imao sina, ja bih se prvi klanjao! (43/81). Neka je uzvien Gospodar nebesa i Zemlje, Onaj koji svemirom vlada i koji je iznad onoga kako Ga oni opisuju!" (43/R2J. Zato ih ostavi neka se iivljavaju i zabavljaju dok ne doive Dan kojim im se prijeti, N3/8.JJ . . . Oni su oboavali meleke sa tvrdnjom da su meleki Allahove keri. Medutim, kad bi Allah imao dijete, Poslanik bi bio najobavezniji da mu se klanja, da to prizna on kao Njegov Vjerovjesnik i Poslanik. On je Njemu blii, on prvi uri da se Allahu pokori i pokloni Mu se, da pokae dostojanstvo prema Njegovu djetetu, ako On ima dijete kao to to oni smatraju. Meutim, Poslanik se klanja samo Allahu. Ovo znai, samo po sebi, da ono to oni tvrde, a to je da Allah ima sina, nema nikakve podloge, oslonca ni dokaza. Allah je ist od takve udne tvrdnje: " .. . Neka je uzvien Gospodar nebesa i Zemlje, Onaj koji svemirom vlada i koji je iznad onoga kako Ga oni opisuju!" (4.1/82). Kada ovjek promisli o ovim nebesima i Zemlji, sistemu na njima i

skladnosti u njima, kada promisli kakva veliina stoji iza ovog sistema, vlast i dominacija, nato ukazuju rijei Uzvienog: Onaj koji svemirom vlada (43!B2J, svaka sumnja i svaka tvrdnja takve vrste smanjuje se u njemu i shvatit e svojom prirodom da Stvoritelj ovog svega ne moe biti niko slian, tj. slian u stvaranju. Oni koji se esto gloe i vesele, njihove misli sli .. abavi i igri, gloenju i propadanju. Nita od toga ne zasluuje da se o njemu raspravlja i diskutira nego zasluuje da bude naputeno, ili zasluuje upozorenje: 126

Zato ih ostavi neka se iivljavaju i zabavljaju dok ne doive Dan kojim im se prijeti, (4.1/R.JJ . . . na Dan iju su oni sliku vidjeli; ona e takva e biti toga jednoga dana. Poslije odbacivanja njih i zanemarivanja njihovih pogleda na velianje Stvoritelja i monoteizma onako kako dolikuje Njegovu gospodarenju nebesima, Zemljom i velikim Arom, kontekst nastavlja: On je Bog i na nebu i na Zemlji, On je Mudri i Sveznajui/ (4.1/84). I neka je uzvien Onaj ija je vlast na nebesima i na Zemlji, i izmeu njih, On jedini zna kada e Smak svijeta biti, i Njemu ete se svi vratiti/ (43/85) . Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju - nee moi da se za druge zauzimaju; moi e samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju (4.1/86). To potvruje jednost Boanstva na nebesima i zemlji, da samo On ima ovo svojstvo, da On nema u tome ortaka, da ono to On ini, ini s mudrou i apsolutnim znanjem u ovom prostranom carstvu. Slavljenje i velianje Allaha u rijei Tebareke je velianje Allaha i uzdizanja iznad onoga to oni tvrde i pretpostavljaju. On je Gospodar nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih (78/37). On jedini zna kada e biti Smak svijeta. Njemu se sve vraa. Toga dana nee moi niko, za koje oni tvrde da su djeca i ortaci Allahovi, da se za druge zauzima, kao to su oni mislili da e ih ti uzeti u

zatitu kod Allaha. Zauzimati se mogu samo oni koji istinu priznaju i vjeruju u tu istinu. Pa ni onaj koji Istinu priznaje nee se moi zauzimati za onoga ko nijee tu Istinu i protivi joj se. 127

Ovdje se Kur'an suoava s njima logikom njihove prirode i s onim o emu se oni ne mogu prepirati niti u to sumnjati, a to je da je Allah njihov Stvoritelj, pa kako onda mogu da Mu pripisuju ortaka kada mu se klanjaju ili kako mogu da oekuju da e se neko zauzeti kod Allaha za onoga ko Mu je ortaka pripisivao: A ako ih zapita ko ih je stvorio, sigurno e rei: "Allah!" Pa kuda se onda odmeu? (43/B7J. Kako onda odstupaju od Istine koju potvruje njihova priroda i kako se onda odvajaju od logikog nepobitnog zakljuka?! N a kraju ove sure velia se naredba usmjerenja Poslanika (alejhi' sselam) prema njegovu Gospodaru, Poslanika koji se ali Gospodaru zbog njihova nevjrestva. Kur'an to i istie, a Allah se zaklinje njime: I tako mi Poslanikovih rijei: "Gospodaru moj, ovo su, zaista, ljudi koji nee vjerovati!" (4.1/BBJ. Ovo je poseban nain izraavanja koji u sebi nosi dokaz i nadahnue snagom ovog izraza i eha, snagom panje i zatite od strane Allaha, Uzvienoga. Na to se odgovara zatitom, sa usmjerenjem Poslanika (alejhi'sselam) da se oprosti i odvoji od njih, da se ne brine i ne poklanja im panju, da bude smiren, da usmjerava naredbu mirnim putem u srce ovjeka, sa tolerancijom i zadovoljstvom, ali uz stalno upozorenje onih koji se tvrdoglavo protive onome to ih iekuje na Dan kada se otkrije pokriveno: Ti se oprosti od njih i reci: "Ostajte u miru!" - ta sigurno e oni zapamtiti! (4.1/89).

128

129

.:,j C:JI ::. G * U: Ji "" L:) t;Gj1:; 2.11'% " * ,.-. "'

G
." "" * ,. .". 1iJI 0-rS( ,.,.,. ,.,.. .. .... r;; :\il:; * u.. .) "; re)T:;* Jwl 'J;): 'j; rGI fil:; * 0:;.:H --' 0 ,.J

J
,., """ ; 'l) , - 130

SURA AD-DUI}AN

ORJAVIJENA U MEKKI
IMA 59 AJETA
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ha-mim (44/V. Tako Mi Knjige jasne, (44/2) Mi smo poeli da je u Blagoslovljenoj noi objavljujemo, - i Mi, doista, opominjemo - (44/.1) u kojoj se svaki mudri posao rijei (44/4) po zapovijedi Naoj! Mi smo, zaista, slali poslanike (44/5) kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve uje i sve zna -, (44/6) Gospodara nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih - ako vrsto vjerujete, (44/7J drugoga boga osim Njega nema; On ivot i smrt daje, - Gospodara vaeg i Gospodara vaih predaka davnih! (44/RJ. Ali, ovi sumnjaju i zabavljaju se, (44/9) Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim (11/10) koji e ljude prekriti. "Ovo je neizdrljiva patnja! (44/W. Gospodaru na, otkloni patnju od nas, mi emo, sigurno, vjerovati!" (14/12) . A kako e oni pouku primiti, a ve im je doao istiniti Poslanik (14/I3J od koga oni glave okreu i govore: ('Poueni - umno poremeeni!" (14/14). Mi emo patnju malo-pomalo otklanjati i vi ete se sigurno u mnogoboac"ku vjeru vratiti; (44/ISJ

ali onoga Dana kada ih svom silom zgrabimo, zbilja emo ih kazniti (11/16). 131

jo davno prije njih Mi smo faraonov narod u iskuenje stavili, kada im je bio doao plemeniti poslanik: (44/17) '1spunite prema meni ono to ste duni, o Allahovi robovi, jer ja sam vam poslanik pouzdani, (44/IRJ i ne uzdiite se iznad Allaha, ja vam donosim dokaz oevidni, (44/19) i ja se obraam i svome i vaem Gospodaru da me ne kamenujete, (44/20) a ako mi ne vjerujete, onda me na miru ostavite!" (44/21). I on pozva u pomo Gospodara svoga: "Ovo je, doista, narod nevjerniki!" (44/22). "Izvedi nou robove Moje, za vama e potjera poi (44/23J i ostavi more nek miruje, oni su vojska koja e zaista potop/jena biti" (44/24). I koliko ostavie baa i izvora, <44125) njiva zasijanih i dvorova divnih, (44/26J zadovoljstava koja su u radosti provodili! (11/27). tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili (14/2BJ ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu poteeni bili, (44/2.'1) a sinove Israilove smo poniavajue patnje spasili (44/30) od faraona, - on je bio gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevrili (44/3/J i znajui kakvi su, izmeu savremenika smo ih odabrali, (44/32J i neka znamenja puna oite blagodati smo im dali r44/.13J A ovi, doista, govore; (44/34J "Postoji samo naa prva smrt, mi neemo biti oivljeni; r44/3s;

pretke nae nam dovedite, ako je istina to to govorite!" (44/31i). Da li su silniji oni ili narod Tubba ' i oni prije njega ? - njih smo unitili jer su nevjernici bili (44/37). 132

Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono to je izmeu njih da bismo se igrali (44/38). Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali veina ovih ne zna (44/39). Dan sudnji e svima njima rok odreeni biti, (44/40) Dan kada blinji nee nimalo od koristi blinjem biti i kada sami sebi nee moi pomoi, (44/41) moi e samo oni kojima se Allah smiluje, jer - On je, uistinu, silan i milostiv (44/42). Drvo zakkum (44/43) bie hrana greniku, (44/44) u trbuhu e kao rastopljena kovina vreti, (44/45) kao to voda kada kljua vri (44/46). "epajte ga i usred ognja odvucite, (44/47) a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja kljua izljevajte!" (44/48). "Okuaj, ta ti si, uistinu, "moni" i "potovani", (44/49) ovo je, zaista, ono u to ste sumnjali!" (44/50) A oni koji su se Allaha bojali, oni e na sigurnu mjestu biti, (44/61) usred baa i izvora, (44/52) u dibu i kadiju obueni i jedni prema drugima (44/53). Eto, tako e biti i Mi emo ih kurijama, krupnih oiju, eniti (44/54). U njima e moi, bezbjedno, koju hoe vrstu voa traiti; (44/55) u njima, poslije one prve smrti, smrt vie nee okusiti i On e ih patnje u ognju sauvati, (44/66) blagodat e to od Gospodara tvoga biti; to e, zaista, biti uspjeh veliki! (44/57)

A Kur'an smo uinili lakim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili, (44/58) zato ekaj, i oni e ekati! (44/59). 133

Ritam ove sure objavljene u Mekki slii svojim kratkim stavkama i priblinom rimom, svojim snanim slikama i okriljem nadahnua, na udarce ekia po strunama okovanog ljudskog srca. Kontekst ove sure skoro da ini jednu cjelinu, jednu cjelinu jedne ose oko koje se veu svi njeni konci, bilo da se radi o kazivanju, sceni Sudnjeg dana, stradanju drevnih naroda, sceni Kosmosa, direktnom razgovoru o pitanju monoteizma, proivljenja ili poslanstva. Sve su to sredstva i djelotvorni faktori za buenje ljudskog srca i njegova mobiliziranja za doek injenice vjerovanja na ivi nain koji pulsira, koji iznosi onako kao to inae otvoreno iznosi ovaj Kur'an ljudskom srcu. Sura poinje kazivanjem o Kur'anu i njegovoj objavi - jedne blagoslovljene noi u kojoj se svaki mudri posao rijei po zapovijedi Allaha, kao milost ljudima i upozorenje, daje se do znanja ljudima o njihovu Gospodaru, Gospodaru nebesa i Zemlje i onoga to je izmedu njih, uvruju se dokazi o Njegovoj jednosti, da On daje ivot i smrt, da je On Gospodar i prethodnik predaka i onih koji e kasnije doi. U kontekstu se potom naputa ovo kazivanje da bi se Kur'an zadrao na pitanju ljudi: ali, ovi sumnjaju i zabavlja/u se (44/9). Njima se ovdje p1ijeti stranom prijetnjom, kao kaznom zbog sumnje i igre: Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim koji e ljude prekriti. "Ovo je neizdriva patnja!" (11/Jo-JIJ. Vidjet e njihovo moljakanje da im se odstran i patnja. To je dan u kome se nee odstraniti. To je upozorenje dato njima da ova kazna jo nije stigla. Sada je ona daleko od njih, pa neka iskoriste priliku prije nego se povrate svome Gospodaru. To e biti stravina kazna: . . ali onoga Dana kada ih svom silom zgra bimo, zbilja emo ih kazniti

. (44/I ti) . Sa ove strane intonacije o sceni kazne i sceni kada budu silom zgrabljeni i kanjeni, tekst prelazi zajedno s njima na stradanje faraona i njegovih glaveina onog Dana kada im je doao jedan plemeniti poslanik i pozvao ih: '1spunite prema meni ono to ste duni, o Allahovi robovi, jer ja sam poslanik pouzdani, i ne uzdiite se iznad Allaha, (14/IB-19). Odbili su da ga uju, tako da je Poslanik zbog njih pao u oaj, a onda su oni doivjeli stradanje ubrzo poslije uzdizanja i oholosti. I kolz'ko ostavie baa i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih i zadovoljstva koja su u radosti provodili! - Tako to bi i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili, ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali i nisu poteeni bili (44/25-29). U svjetlu ove napajajue scene u kontekstu se prelazi na razgovor o njihovom odbacivanju budueg svijeta u rijeima: "Postoji samo naa prva 134

smrt, mi neemo biti oivljeni; pretke nae nam dovedite, ako je istina to to govorite!" (11/35-36) da ih podsjeti na stradanje naroda koji je tako mislio, a ovi nisu nita bolji od onih pa da se spasu od sline sudbine koju su ti raniji narodi doivjeli. Ovdje se povezuje proivljenje na buduem svijetu i Allahova mudrost stvaranja nebesa i Zemlje: Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono to je izmedu njih da bismo se igrali. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali veina ovih ne zna (44/.?R-.19). U kontekstu se potom govori o Danu razluivanja: "svima njima rok odredeni e biti" (44/40J, ovdje se iznosi i strana scena patnje sa drvetom zvanim zekkum i epavanjem zbog grijeha i odnoenju usred Dehennema iznad ijih glava se izljeva kljuala voda. Ovo je popraeno plaem i osramoenjem. "Okuaj, ta ti si, uistinu, "moni" i "potovani", ovo je, zaista, ono u to ste sumnjali (41/49/SOJ. Pored njih je i scena uivanja iji su stanovnici zaronili u uivanje isto kao to su stanovnici pakla zaronili u patnju. Sve se odvija sukladno dubokom odsjenu ove sure i snanom njenom ritmu. Ova sura zavrava se ukazivanjem na Kur'an, kao to je i poela: A Kur'an smo uinili lahkim na jeziku tvome, da bi oni pouku primili (11/tiBJ, ali popraeno i estokom kaznom: zato ekaj, i oni e ekati! (44/59J. To je sura koja navaljuje na ljudsko srce od svoga poetka do kraja

brzim i konstantnim ritmom, navaljuje na srce ovjeka svojim ritmom kao to navaljuje i svojim slikama i raznim ujedinjenim odsjenima u znaku zatite i slijeda. S tim se, u ovoj suri, krui po raznim svjetovima izmeu nebesa i Zemlje, izmeu ovog i onog svijeta, prolosti i sadanjosti, nevienog i primjetno g, smrti i ivota, zakona stvaranja i Bitka. Premda je sura srazmjerno kratka, ipak je ona ogromno putovanje u svijet nespoznajnog i svijet oevidnoga. 135

Ha-mim (44/IJ. Tako Mi Knjige jasne, (44/2) Mi smo poeli da je u Blagoslovljenoj noi objavljujemo, - i Mi, doista, opominjemo (44/3) u kojoj se svaki mudri posao rijei (44/4) po zapovijedi Naoj! Mi smo, zaista, slali poslanike (44/SJ kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve uje i sve zna -, (44/6) Gospodara nebesa i Zemlje i onoga to je izmedu njih - ako vrsto vjerujete, (44/7) drugoga boga osim Njega nema; On ivot i smrt daje, - Gospodara vaeg i Gospodara vaih predaka davnih! (44/8). Ova sura poinje sa dva slova Ha i Mim kao zakletvom tim slovima i sa jasnom Knjigom koja je napisana slovima te vrste. Ponavljano je vie I?Uta kazivanje o ovim nepovezanim slovima (sigmama) na poecima sura. Sto se tie zakletve ovim slovima i ovom Knjigom, to govori da svako slovo znai neto nadnaravno, znai injenicu ili neko Allahovo znamenje o formiranju ovjeka, osposobljavajui ga da govori, da pravilno izgovara slova, simbol izmeu imena slova i njegova glasa, sposobnost ovjeka da dolazi i do saznanja preko tih slova. Sve su to velike istine koje redovno narastaju u srcu kad god ovjek razmisli o njima bez prisnosti i obiaja koji odbijaju sve to je novo. Predmet zaklinjanja je objava ove Knjige u Blagoslovljenoj noi: Mi smo poeli da je u Blagoslovljenoj noi objavljujemo, - i Mi, doista, opominjemo - u kojoj se svaki mudri posao rijei po zapovijedi Naoj! Mi

smo, zaista, slali poslanike kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve uje i sve zna (44/3-6). Blagoslovljena no u kojoj je objavljen Kur'an je no u kojoj je poela Objava, a Bog najbolje zna. To je jedna od ramazanskih noi o kojoj se kae: U mjesecu ramazanu poelo je objavljivanje Kur'ana (2/185). Kur'an nije objavljen cio te noi, niti je objavljen u toku mjeseca ramazana, nego je poeo stizati tada na ovu Zemlju. Ova no je bila termin ovog Blagoslovljenog spoja. Ovo je sasvim dovoljno za objanjenje njegove objave u toku te Blagoslovljene noi. 136

Ta no je, doista, blagoslovljena. To je no u kojoj je otpoelo to otvaranje nad ovjeanstvom. To je no u kojoj se poeo stabilizirati ovaj program u ivotu ljudi. To je no u kojoj su ljudi uspostavili kontakt sa velikim kosmikim zakonom objanjenim u ovom Kur'anu, na lahak nain, onome ija se priroda odaziva i slijedi ga sa blagosti. To je no na ijoj osnovi poiva uen ovjek koji vrsto stoji na osnovama prirode i njenom odazivanju, sukladno sa Kosmosom u kome ovjek ivi, ist, bez izvjetaenosti i optereenja, ivi u njemu na Zemlj, a vezan za visoke sfere u svakom vremenu. Oni kojima je objavljen Kur'an ivjeli su u poetku udan period pod nebeskom zastavom, vezani direktno za Allaha, Koji je sve znao ta im je u duama i Koji im je dao da osjeaju da je On onaj koji ih motri. Oni su bili uvjereni da ih On ovako kontrolira, da ih tako uva u svakom koraku i svakoj misli koja im naumpadne. Oni kod Njega prvo trae sklonite, uvjereni da je On blizu i da im se odaziva. Otilo je to pokoljenje. Kur'an je i poslije njih ostao otvorena Knjiga vezana za ljudsko srce, i ini s njim, kada mu se srce otvori, ono to ne moe uiniti arolija. K ur' an pretvara osjeaje ovjeka da on ponekad pomisli da je to mitsko kazivanje. Ovaj Kur'an ostaje jasni, kompletni i povoljni program za izgradnju ljudskog uzornog ivota u svakoj sredini i svakom vremenu, humanog ivota koji bi se gajio u njegovoj sredini i u njegovo vrijeme u okviru tog Boanskog programa koji ima karakteristino obiljeje sa svim osobinama tog programa bez odstupanja. Ovo je karakteristika samo Allahova programa. To je karakteristika svega to dolazi iz mone Boanske ruke.

Ljudi proizvode ono to nije slino Allahovom programu, proizvode to im odgovara za jedan period vremena i posebnim uvjetima ivota. Medutim, Allahov proizvod nosi obiljeje stalnosti i kompleksnosti, Allah proizvodi ono to je stalno povoljno i to odgovara potrebama u svakom uvjetu i vremenu, Allah proizvodi ono to dovodi u sklad injenicu i oblik u udnoj harmoniji. Allah je objavio Kur'an te Blagoslovljene noi, prije svega da upozori: i Mi doista, opominjemo (44/JJ. Allah zna koliko je ovjek nemaran, zaboravan i koliko ga je potrebno upozoravati i skretati mu panju. Ova Blagoslovljena no bila je no objave Kur'ana, onoga to razluuje i razdvaja: u kojoj se svaki mudri posao rijei (44/4J. 137

Te noi razrijeeno je ovim Kur'anom sve, razrijeena je Vjena Istina i neistina koja propada, postavljene su granice, oznaeni znaci za cjelovito ljudsko putovanje poslije te noi, sve do Sudnjeg dana. Nije ostao ni jedan nejasan princip na kome bi poivao ivot, niti neocrtan u svijetu ljudi, kao to je jasno i ocrtana u cjelovitom drevnom zakonu. Sve se to dogodilo Allahovom eljom, naredbom i Njegovim htijenjem da se upuuju poslanici za odvajanje i objanjenje: po zapovijedi Naoj! Mi smo, zaista, slali poslanike (44/.SJ. Sve je to bila Allahova milost ljudima koja se protee do Sudnjeg dana: kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve uje i sve zna , (44/GJ. Allahova milost se ne bi manifestirala meu ljudima kao to se manifestirala sa objavom ovog Kur'ana ovako lahko, koja se brzinom spaja sa srcem i ini da se odziv Kur'ana odvija kao krvni protok u venama i preobrazuje ljudsko bie u asna ovjeka, a ljudsko drutvo u lijepu blagost; to ne bi bilo tako da to nije realnost koju primjeuje ljudsko oko. Ovo vjerovanje koje je donio Kur'an u svojoj kompleksnosti i skladnosti samo po sebi je lijepo. ovjek voli i zaljubi se u to vjerovanje, vee srce za njega. Ovdje nije u pitanju savrenstvo, preciznost, naredba o dobru i dobroinstvu jer su ove karakeristike u njoj stalne, one rastu i uzdiu se dok to savrenstvo u njoj ne dostigne poziciju drage i neograniene ljepote koja obuhvata sve dijelove i sve detalje, a onda ih okuplja, usklauje i povezuje sa glavnim dijelom. Milost Gospodara tvoga (44/(;J objavljena je Kur' anom ove

Blagoslovljene noe. On, uistinu, sve uje i sve zna (44/t;J - uje i zna i sve to On daje ljudima, daje sa znanjem i spoznajom. On zna ta govore i ta rade ljudi, zna ta im je povoljno i ta im godi, zna kakvom su zakonu, eriatu i mirnom usmjerenju oni skloni. On nadzire ovaj Kosmos, On uva svakog ko je na njemu i to je u njemu: Gospodara nebesa i Zemlje i onoga to je izmedu njih - ako vrsto vjerujete, (44/7J . . . Sve to On daje ljudima, On ih time odgaja. To je jedan vid Njegova gospodarenja nad cjelokupnim Kosmosom, vid Njegova zakona koji vlada Kosmosom. On im daje siguran znak da su njihova vjerovanja nesigurna, 138

potresna i lana, jer kad priznaju da je Allah stvorio nebesa i Zemlju, onda, kako mimo Njega uzimaju i druga boanstva? Taj postupak ini ovu injenicu nejasnom u njihovim duama, ini je povrnom i udaljuje je od stalnosti i uvjerljivosti. On je jedino Boanstvo koje raspolae ivotom i smru. On je Gospodar i onih koji su ranije ivjeli i onih koji su kasnije ivjeli: drugoga boga osim Njega nema; On ivot i smrt daje, - Gospodara vaeg i Gospodara vaih predaka davnih! (11/BJ. Davanje ivota i smrti je injenica poznata svima. Svi priznaju da i jedno i drugo pripadaju Allahu i da je to izvan domena svakog stvorenja. Ovo se primjeuje samim pogledom i neznatnim razmiljanjem. Scena smrti, kao i scena ivota, u svakoj slici i obliku, dotiu ljudsko srce i potresaju ga, mobiliziraju ga i pripremaju da se to na njega odrazi, djeluje i pripremi ga, da u njemu doe do promjene i odgovora na poziv. Osim toga, ova se injenica esto navodi u Kur'anu, upuuje osjeaj ovjeka na tu injenicu i dotie srce s vremena na vrijeme. Kada ova poziCIJa dostigne ovu granicu izazova i mobilnosti, kontekst to naputa i osvre se na prikaz njihove situacije prema ovome. To je proturjena situacija u odnosu kakva bi trebala biti prema stvarnosti ozbiljne pozicije koja ne doputa da se igra i neozbiljno postupa s njom:

Ali, ovi sumnjaju i zabavljaju se (11/9). Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim (11/10) koji e ljude prekriti. "Ovo je neizdrljiva patnja! (11/I IJ. Gospodaru na, otkloni patnju od nas, mi emo, sigurno, vjerovati!" (41/12) . A kako e oni pouku primiti, a ve im je doao istiniti Poslanik (11/13) od koga oni glave okreu i govore: "Poueni - umno poremeeni/" (44/11) . 139

Mi emo patnju malo-pomalo otklanjati i vi ete se sigurno u mnogoboaku vjeru vratiti; (44/ISJ ali onoga Dana kada ih svom silom zgrabi mo, zbilja emo ih kazniti (44/16). Kur'an kae da se oni poigravaju iza te ozbiljnosti i sumnjaju u ta postojana znamenja pa ih ostavi do stranog i estogog Dana: Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim (44/10) koji e ljude prekriti. "Ovo je neizdrljiva patnja! (44/llJ. Raniji komentatori Kur'ana razilaze se u interpretaciji ajetai ed Duhan. Neki kau da je to dim koji e se javiti na Sudnji dan, da je to prijetnja njegovim bliskim dogaajem poput ponovljene prijetnje u Kur'anu. To je Dan koji e doi. Oni njega saekuju, a oekuje ga i Poslanik (alejhi' s-selam) . Drugi kau da se taj dim ve dogodio stvarno kao to im se time prijeti. Zatim kontekst govori o politeistima i pozivu Poslanika (alejhi' s-selam) . Mi emo ovdje navesti saetak i jednog i drugog i lance njihova prenoenja, a onda emo popratiti rijeima Allaha Uzvienoga i smatrat emo da je to ispravno, ako Bog da. Sulejman ibni Mihran A'me kae prenosei u nizu od Ebi Dabija, Muslima, lbni Subejha i Mesruka: "Uli smo u damiju u Kufi na vrata Kinde kad tamo jedan ovjek govori svojim prijateljima i objanjava ajet: Dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim (44/10). Znate li vi, pita ovaj, kakav je to dim? To je dim koji dolazi na Sudnji dan, oduzima sluh i vid licemjerima, a vjernike e, zbog tog dima, neto pogoditi, poput kihavice. Tada nam pristupi lbni Mes'ud (Bog bio zadovoljan njime) i mi

mu to prenesosmo. On se isprui, a onda se zgrozi i skoi pa ree: "Allah Uzvieni kae vaem Poslaniku (alejhi' s-selam) : Reci: "Ne traim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvjetaen!" (38/86). Doista je pametno da ovjek kae za ono to ne zna: Allah najbolje zna. Ja u vam sada neto rei o tome. Poto su se Kurejije kasno odazvale na poziv islama, dugo su se protivili Poslaniku (alejhi' s-selam) . Poslanik ih je prokleo, isto kao to je svojevremeno uradio i Jusuf, pa ih je zadesila napetost i glad tako jako da su poeli jesti i kosti i leinu, poeli su dizati poglede prema nebesima i nisu vidjeli nita vie osim dima. U drugoj verziji stoji da je neko pogledao u nebesa i primijetio da izmeu njega i nebesa stoji neto kao dim od napora. Allah Uzvieni kae: Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim koji e ljude prekriti. Ovo je neizdriva patnja! r44/10-nJ. 140

Tada je doao Poslanik (alejhi' s-selam) pa mu je neko rekao: "Allahov Poslanie, moli Allaha za kiu! Pleme Mudar strada." I Poslanik (alejhi'sselam) obrati se sa molbom Allahu za kiu i pade kia. Tada je objavljeno: Mi emo patnju malo- pomalo otklanjati i vi ete se sigurno u mnogoboaku vjeru vratiti (44/15). Ibi Mes' ud (Bog bio zadovoljan njime) dodaje: "Pa zar e se od njih kazna otkloniti na Sudnji dan? Kada ih je zadesilo blagostanje oni se vratie u svoje ranije opredjeljenje, i onda Allah objavi: . ali onoga .. Dana kada ih svom silom zgrabimo, zbilja emo ih kazniti (44/16). I Ibni Mes'ud dodade: "Bilo je to na dan borbe na Bedru," i nastavlja- "pet znakova je prolo: dim, Bizantija, Mjesec, zgrabljenje i potrebe." Ovaj hadis se navodi u Sahihu Muslima i Buharija. Njega prenosi i Imam-i Ahmed u svom Musnedu, a nalazi se i kod Tirmizija, zatim kod Nesaija u objanjenju ovih pojmova i kod lbni Derira, lbni ebi Hatema koji prenosi od A'mea na nekoliko naina. Ibni M es' ud prihvata ovaj komentar ovog ajeta i kae da je dim ve bio. To prihvataju i neki od ranijih znalaca npr. Mudahid, Ehu Alija, Ibrahim, N ah' i, Dahhak i Atije Auti. Ovo prihvata i lbni Derir. Drugi kau: Dim se jo nije dogodio jer je to znak Smaka svijeta, kao to stoji u hadisu koga prenosi Ehi Surejha Huzejfe ibni Ejsed Gafari (Bog bio zadovoljan njime) i kae: "Ukazao nam je ast Poslanik (alejhi' s-selam) svojim prisustvom dok smo raspravljali na Arefatu o Smaku svijeta. Poslanik (alejhi's-selam) ree: "Nee biti Smaka svijeta dok se ne pojavi deset znakova: izlazak Sunaca sa zapada, pojava dima, pojava ivotinje (dab be) , izlazak Jeduda i Meduda, izlazak Isaa sina Merjemina, pojava deddala, zatim tri pomraenja, pomraenje Istoka, Zapada i Arabijskog poluotoka i pojava vatre koja izbija podno Adena i tjera drugu vatru ili

sabire svijet da prenoi s njima tu gdje su prenaali i u pola dana da odmara s njima tamo gdje su i poivali." Ovaj hadis prenosi samo Muslim u svom Sahihu. lbni Derir kae: "Prenosili su mi u nizu Muhammed ibni Auf Muhammed ibni Ismail lbni Ijja - njegov otac - Damdam ibni Zur'a urejh ibni Ubejd - Ehu Malik E' ari (Bog bio zadovoljan njime) i kae da je Poslanik (alejhi' s-selam) rekao: 'Va Gospodar upozorava vas sa tri dima, vjernika e neto snai kao kihavica, a nevjernika dograbiti i napuhati dok mu se ui ne istegnu. Druga pojava je dabbetu'l-erd i trea deddal.' Prenosi Taberani od Haima i b ni Ze jda - M uhammeda i b ni Ismaila ibni Ijjaa ovo doslovno i kae: lbni Kesir istie u svom tefsiru da je ovaj lanac prenosilaca dobar. lbni Derir i ovo kae: "Prenio mi je ]akub u nizu prenosilaca lbni Ule.ije - lbni Durejd, Abudullah ibni Ehi Mulejke: 'Poranio sam do Ibni 141

Abassa jednog dana i on mi ree: "Nisam ni trepnuo do zore." Upitao sam ga: "Zato?" A on odgovori: "Kau: izala zvijezda repatica, pa sam se uplaio da se to nije dim pojavio. Eto zbog toga nisam do zore zaspao." Ovo prenosi Ibni Ebi Hatem od svoga oca u nizu: lbni Omer - Su:fjan - Abdullah ibni Ebi Jezid - Abdullah ibni Ebi Mulejke od lbni Abassa (Bog bio zadovoljan njime) . lbni Kesir u svom Tefsiru kae da je lanac prenoenja ovog hadisa do lbni Abbasa autentian. On je stunjak Ummeta i komentator Kur'ana. Ovaj sud prihvataju mnogi ashabi i tabiini (Bog im se smilovao) navodei merfu h adis, sahih, hase n, a i druge. Ovo je dovoljan dokaz da je dim jedan od oekujui h znamenja. Ovo je oito reeno i u Kur'anu. Uzvieni Allah kae: Zato saekaj dan kad e im se initi da prema nebu vide vidljiv dima, (44/10), tj. oit i jasan dim koga vidi svako. Prema komentaru Ibni Mes' uda (Bog bio zadovoljan njime) , to je samo vizija koja se primjeuje u oima ljudi zbog velikog truda i gladi. Allah ovako kae: . . . koji e ljude prekriti (14/W, tj . prekrit e ih i oslijepiti, a da je to samo vizija koja se odnosi na stanovnike Mekke, politeiste, ne bi bilo o tome reeno: koji e ljude prekriti (11/W. Allahove rijei: "Ovo je neizdriva patnja!" (11/1 1) , bit e upueno njima kao prijetnja i prijekor isto kao i rijei: . . . na Dan kada e grubo u vatru dehennemsku biti gurnuti: "Ovo je vatra koju ste poricali rs2/1.?-11). Ili e to, moda, jedan drugom govoriti. O tome govore rijei Uzvienoga: Gospodaru na, otkloni patnju od nas, mi emo, sigurno vjerovati (14/TZ> , tj. govorili bi nevjernici kad bi vidjeli Allahovu kaznu da se digne i oslobode kazne, kao i u rijeima Uzvienog Allaha: A da ti ih je vidjeti kako e, kad pred vatrom budu zadrani, rei: "Da nam je da povraeni budemo, pa da

dokaze Gospodara naeg ne poriemo i da vjernici postanemo!" (6/27J. kao i rijei: Ti opominji ljude Danom, kada e im kazna doi, kad e oni koji su se ogrijeili prema sebi govoriti: "Gospodaru na, ostavi nas jo samo kratko vrijeme, odazavaemo se pozivu Tvome i slijediemo poslanike" - ':A zar se prije niste zaklinjali da neete na onaj svijet" 04/14) Ovako Uzvieni kae i na to dodaje: A kako e oni pouku primiti, a ve im je doao istiniti Poslanik od koga oni glave okreu i govore: "Poueni - umno poremeeni!" (1.1/13-11). Pita se kako da se opomete, a Poslanika smo im ve poslali koji je objasnio poruku poslanstva i upozorio ih, pa i pored toga oni okrenue glavu od njega, nisu se sloili s njim, nego su ga ugonili u la govorei: "Poueni umno poremeeni!" (4.1/14). Ovo su rijei Uzvienoga kao i rijei: Tada e se ovjek sjetiti - a na to mu je sjeanje!? (89/2.1) a da ti je vidjeti kad ih strava uhvati - umai nee moi; iz biliza bie epani i kada reknu: "Vjerujemo u Poslanika!" A ta e im biti od koristi kad je ivot na Zemlji bio i proao. r.14/51-52J i tako do kraja ove sure . . Mi emo patnju malo - po malo .. 142

otklanjati i vi ete se sigurno u mnogoboaku vjeru vratiti (41/15J. Ovdje su mogua dva znaenja, jedno da Allah Uzvieni kae: " Kad bismo Mi od vas kaznu odstranili i vratili vas u ivot ovog svijeta, vi biste se ponovo vratili u nevjerovanje i nagonjenje u la kao to ste to i ranije inili." Ovo se podudara sa rijeima Uzvienoga: I kad bismo im se smilovali i nevolje ih oslobodili, opet bi oni u zabludi svojoj jednako lutali (23/75J , ili kao to stoji u rijeima Uzvienog: A kada bi i bili povraeni, opet bi nastavili da rade ono to im je bilo zabranjeno, jer oni su doista laz7jivci (6/2BJ. Drugo znaenje bi bilo da se pod tim misli: "Mi emo neto malo odgoditi kaznu od vas do asa kada za to dodu uzroci, ali i kada se to dogodi vama, vi ete i dalje insistirati na nasilju i zabludi. Otuda nema potrebe da se skine s njih kazna, nego da ih snae isto ono kao u rijeima Uzvienoga: Osim naroda ]unusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u ivotu na ovom svijetu otklonili i ivot im jo izvjesno vrijeme produiti (I0/9fiJ. Njih kazna nije dotakla ni obuzela, nego je povuena zbog postojeeg uzroka kod njih. Katade kae: "Vi ete se povratiti u Allahovu kaznu na osnovu rijei Uzvienoga: ali onoga Dana kada ih svom silom zgrabimo, zbilja emo ih kazbiti (41/16). To je lbni Mes'ud objasnio da se to dogodilo na Bedru. Ovo zastupa grupa koja prihvata stav lbni Mes' uda (Bog bio zadovoljan njime) i grupa koja komentira pojam dim kao to je reeno, a prenosi se i od lbni Abassa (Bog bio zadovoljan njime) preko Aufa i Ubejj ibni Ka'ba (Bog bio zadovoljan njima) i ovo je mogue, ali je oito da se radi o Sudnjem danu iako je i dan Bedra bio zgrabljenje silom. lbni Derir nastavlja: Prenio mi je J akub u nizu lb ni Ulejje - Hali d Huzaa od Ikrimea od lb ni Abbasa da je Ibn i Mes'ud (Bog bio zadovoljan njime) istakao da se silom zgrabljenje odnosi

na Uhud, a ja mislim da se odnosi na Sudnji dan. Ovaj sened kod lbni Abbasa je sahih. To zastupaju Hasan Basri i lkrime u dvije najpouzdanije verzije Ibni Abbasa, a Bog najbolje zna, zvarava Ibni Kesir. Mi prihvaamo sud lbni Abbasa (Bog bio zadovoljan njime) o komentaru vezano za rije "duhan" - dim da se odnosi na Dan ustajanja, a sud lb ni Ke sira iznijet u njegovu komentaru je prijetnja. Slino tome nalazi se na vie mjesta u Kur'anu, a u povodu ovoga. To znai da oni sumnjaju i ismijavaju se, pa ostavi ih neka saekaju taj stravini Dan, kada e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim za kojeg kau da je to bolna patnja koja predoava sliku njihova poziva za spas. Gospodaru na, otkloni patnje od nas, mi emo, sigurno, vjerovati! f44/12J. Njima je odgovoreno da im molba nee biti prihvaena, jer je vrijeme ve prolo: a kako e oni pouku primiti, a ve im je doao istiniti Poslanik od koga oni glave okreu i govore: "Poueni - umno poremeeni!" (44/1.'1-11). Njega je pouio djeak nearap, a on je, kako to oni tvrde, umno poremeen. 143

U odsjenu ove scene u kojoj se nadaju odstranjenju kazne, molba im se ne prihvata, nego im je odgovoreno: Vi imate jo priliku, nije sve izgubljeno. Ova kazna vam je neto malo odgoena, sada vam je odgoena pa vjerujte kao to ste obeali da ete vjerovati u budui svijet i nemojte se prepirati! Vi sada imate dobro zdravlje, ono dugo ne traje. Oni e se nama vratiti onoga dana kada ih svom silom zgrabimo (44/16J, na Dan kada e biti taj dim koga ste vidjeli u sceni koju ste primijetili u k ur' anskom predstavljanju. Zbilja emo ih kazniti (44/16J, zbog igre kojom se igraju. To je la kojom lau i na Poslanika (alejhi' s-selam) kada kau: Poueni - umno poremeeni! (44!14J, a on je istiniti i povjerljivi. Ovim je uinjeno pravo tumaenje ovih ajeta, kao to se nama ini, a Allah najbolje zna ta je On time htio. Poslije ovoga tekst Kur'ana ih vodi u drugu etnju sa kazi vanjem o Musau (alejhi' s-selam) . To kazivanje o Musau iznosi ukratko i zavrava sa "svom silom zgrabiti na ovoj Zemlji," nakon to im je pokazano "svom silom zgrabljeno" onoga Dana kada e im se initi da prema nebu vide vidljiv dim: ]o davno prije njih Mi smo faraonov narod u iskuenje stavili, kada im je bio doao plemeniti poslanik: (44/17J '1spunite prema meni ono to ste duni, o Allahovi robovi, jer ja sam vam poslanik pouzdani, (44/ZBJ i ne uzdiite se iznad Allaha, ja vam donosim dokaz oevidni, (44/J9J i ja se obraam i svome i vaem Gospodaru da me ne kamenujete, (44/20)

a ako mi ne vjerujete, onda me na miru ostavite!" (44/2V. I on pozva u pomo Gospodara svoga: "Ovo je, doista, narod nevjerniki!" (44/22J. '1zvedi nou robove Moje, za vama e potjera poi (44/23J i ostavi more nek miruje, oni su vojska koja e zaista potopljena biti" (44/24). 144

I koliko ostavie baa i izvora, (44/25) i njiva zasijanih i dvorova divnih, (44/26) i zadovoljstava koja su u radosti provodili! (14/27). tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili (44/28) ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu poteeni bili, (44/29) a sinove Israilove smo poniavajue patnje spasili (44/30J od faraona, - on je bio gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevrili (14/31) i znajui kakvi su, izmeu savremenika smo ih odabrali, (44/.12) i neka znamenja puna oite blagodati smo im dali (44/33). Ovo je etnja koja poinje sa snanim doticajem srca radi njegova buenja da je upuivanje Poslanika njegovu narodu katkada sumnja i iskuenje i davanje vremena onima koji lau, koji se ohole i dre visoko protiv Allaha, mue Allahova poslanika i vjernike s njim, dovodi do srdbe poslanika i gubitka strpljenja zbog njihova muenja i nade da e ih uputiti i da stoji katkada, iza toga, bolno kanjavanje i estoko zgrabljenje: jo davno prije njih Mi smo faraonov narod u iskuenje stavili (44/1 7). Iskuavali smo ih blagodatima i vlau, uvrivanjem na Zemlji, davanjem blagostanja, bogatstva i dominacije: . . . kada im je bio doao plemeniti Poslanik (44/1 7). To je bio jedan vid iskuenja u kome se otkriva jedna vrsta njihova odaziva plemenitom Poslaniku, koji ne trai od njih nita za sebe, nego ih samo poziva na Pravi Put, trai od njih da sve to rade, rade samo radi Allaha, da se ni u emu ne natjeu to bi pripisivali sebi da se time ne uzdiu iznad Allaha.

'7spunite prema meni ono to ste duni, o Allahovi robovi, jer ja sam vam poslanik pouzdani, (44/18) i ne uzdiite se iznad Allaha, ja vam donosim dokaz oevidni, (44!19) i ja se obraam i svome i vaem Gospodaru da me ne kamenujete, (11/20) 145

a ako mi ne vjerujete, onda me na miru ostavite."' (44/21). To je nekoliko rijei onoga to im je donio njihov plemeniti Poslanik Musa (alejhi' s-selam) . On trai od njih puni odaziv, kompletno izvravanje i apsolutnu predanost, 16 apsolutnu predanost Allahu, iji su oni robovi. Robovi ne treba da se diu i uspinju iznad Allaha. To je Allahov poziv kojeg im donosi ovaj poslanik i koji ima i dokaz da je on njima upuen kao njihov poslanik od strane Allaha, koji ima neoborivi dokaz i oitu vlast kojoj se srca pokoravaju, da je osiguran Allahom, da se Njemu utie, da ga ne napadnu i kamenuju, a da su se oni usprotivili vjerovanju pa se on odvaja od njih i trai da se i oni odvoje od njega. To je kraj pravednosti i mira. Nasilje, meutim, malo kada pristaje na pravdu. Ono se boji Istine, boji se da ne bude lieno moi, pa malo kada pokuava da se priblii ljudima mirom . Otuda se nasilje redovno suprotstavlja Istini, i to gnusno, nikada mirnim putem. Mir znai da Istina nastupa i dominira u svako vrijeme u duama i srcima, zatim da se iz njih snano istrgne neistina i da se ona osudi, da se Istina ne izolira niti ostavlja po strani. Ovdje se kontekst saima u vie krugova kako bi se pribliio kraju, i to onda kada i iskustvo dolazi do kraja, kada Musa osjeti da narod nee da mu povjeruje, nee da se odazove njegovu pozivu, ne eli mira, niti da se povue od njega. Musau izgleda da su njihova grijeenja iskonska i dubokih korijena i nema nade da e ih se oni proi. Tada Musa pribjegava svome Gospodaru, trai utoite kod Njega koji mu je posljednji zaklon: I on pozva u pomo Gospodara svoga: "Ovo je, doista, narod

nevjerniki!" (44/22). ta drugo moe Poslanik nego da se obrati svome Gospodaru, da dobije ono to je daleko od njegove moi? ta moe drugo nego da iznese pred Njega to pitanje i prepusti Njemu da postupi u tome kako On hoe?! M usa je dobio odgovor kao potvrdu od svoga Gospodara za ono to ga je uvrijedio njegov narod . Oni su, doista, grijenici: "Izvedi nou robove Moje, za vama e potjera poi (44/23) Postoji i diUgo objanjenje Allahovih rijei: Ispunite prema meni ono to ste duni . . . . (44118).tj . dajte mi Sinove Israilove, Al lahove robove, predajte mi ih, nemojte ih zadravati radi poti:injenosti i muenja. To je isto kao i u rijeima Uzvienoga: Dopusti da Sinovi Israilovi pou s lliii1Jil (2611 7). 146

i ostavi more nek miruje, oni su vojska koja e zaista potop/jena biti" (44/24) . Ovo urno putovanje moe biti samo nou. Ovdje tekst predoava tu scenu, scenu nonog putovanja sa Allahovim robovima, Sinovima Israilovim, a nagovjetava i daje sve potajno, jer je njihovo nono putovanje bilo daleko od oiju faraona i njegova saznanja. To putovanje bilo je u tiini i miru. Allaha je naredio M tisa u (alejhi' s-selam) da krene sa svojim ljudima i da ostavi more mirnim kao to je i bilo mirno more preko koga je Musa preao sa svojim ljudima, da bi potopio faraona, njegovu vojsku i svitu mu: Oni su vojska koja e, zaista, potop/jena biti (44/24). Tako se sprovede Allahova mo na oevid vidljivih uzroka, a vidljivi uzroci su, takoer, jedan vid ove neograniene moi. Kontekst ove sure saima kazivanje scene potopa faraona ili njena izlaganja. Tekst se zadovoljava rijeima koje su neminovne: Oni su vojska koja e , zaista, potop/jena biti (44/24J. U kontekstu se prelazi sa ove skrivene scene na pogovor koji govori o prezrenosti oholih i silnika, faraona i njegove svite, sklone zajedno s njim na tlaenje i nasilje, sklonosti njega i njegove svite da se ohole ak i protiv Allaha upinjui se i visoko podiui nos pred onim pred kojim apsolutno poginju glave i odobravaju oni koji su njime oparani, a u stvari on je manji i bjedniji da bi mogao osjetiti Bitak. On plijeni blagodati, ali ga niko nee sauvati od propadanja. Niko ga nee oplakivati to e mu sve propasti: I koliko ostavie baa i izvora, (44/25J njiva zasijanih i dvorova divnih, (44/26) zadovoljstava koja su u radosti provodili.' (44/27J.

Tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili (44/2BJ ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu poteeni bili, (44/29J Scena poinje slikama uivanja faraona i svite mu u emu su se ponosili: bae, izvori, usjevi, ugledno mjesto u kome im je ukazivano potovanje i ast, blagodati u kojima su uivali, naslaivali ivei razdragano i veselo. A onda - sve im se oduzima ili oni sve ostavljaju, drugi narodi nasljeuju sve to. Na drugom mjestu u Kur'anu stoji: Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26/59). Nisu Sinovi Israilovi naslijedili bogatstvo faraonovo, ali su naslijedili slino bogatstvo u drugoj 147

zemlji. Prema tome, ovdje se ne misli na vrstu bogatstva i blagodati koji su oduzeti faraonu i njegovim glaveinama a da su ga nasilijedili Sinovi Israilovi. Pa ta onda? Nestalo je ovih nasilnika koji su bili ispunili i oi i due na Zemlji. Niko nije oajavao i tugovao zbog njihova odlaska, nisu za njima nita osjeala ni nebesa ni Zemlja, nisu oekivali niti odgodili vrijeme kada je ono dolo: ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu poteeni bili, (44/29) Ovaj izraz daje odsjeo prezira i okrutnosti zbog ovih silnika i oholih. Niko nije pokazivao nikakav osjeaj za njima, ni na Zemlji ni na nebesima. Niko ih nije alio. Otili su poput mraka, a na Zemlji su bili nasilnici, gazili su svijet svojom izmom. Otili su neoplakani. Kosmos ih prezire zbog odvajanja od njega jer cio Kosmos vjeruje u svoga Gospodara, a oni, eto, ne vjeruju. To su rune, zle i odbaene due od ovog Kosmosa, a ive u njemu. Kad bi nasilnici na Zemlji osjetili o emu govore ove rijei, oni bi spoznali svoj prijezir kojeg ispoljavaju prema Allahu i ovom Kosmosu, spoznali bi da ive u ovom Kosmosu odbaeni od njeg, odsjeeni, nita ih ne vee sa Kosmosom, prekinuta je veza vjerovanja. Na suprotnoj strani je scena spasa i odabira: a sinove Israilove smo poniavajue patnje spasili (44/30J od faraona, - on je bio gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevrili (14/31) i znajui kakvi su, izmedu savremenika smo ih odabrali, r44/32J i neka znamenja puna oite blagodati smo im dali (44/33J.

Ovdje se spominje spas Sinova Israilovih od poniavajue patnje, nasuprot prijezira s kojim su skonali gordi grijenici, koji su u zlu svaku mjeru pretjerali: od faraona,- on je gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevrili (44/.1tJ. U kontekstu se zatim spominje Allahov odabir Sinova Israilovih, sa znanjem, o svemu o njima, bilo ono dobro ili zlo, spominje se njihov odabir nad ostalima u njihovo vrijeme, razumije se, jer je Allah znao da su oni najbolji narod svoga vremena i najvie zasluuju da budu izabrani i da se postave za zastupnitvo na zemlji, pored svega to se kasnije kazuje o 148

njihovim devijacijama i odstupanju. Ovo znai da se Allahov izbor i Njegova pomo katkada odnosi samo na najbolje meu stanovnicima toga vremena, makar i ne bili dostigli visok stepen vjerovanja, ali kada se meu njima nalazi rukovodstvo koje tei Allahu, Uputom, vidno i ustrajno: i neka znamenja puna oite blagodati smo im dali (44/.1.1J. Izloeni su izboru ovih znamenja koje im je Allah dao radi iskuenja, a kada je iezlo vrijeme njihova zastupnitva, Allah ih je kaznio zbog njihove devijacije i skretanja; na osnovu rezultata njihova provjeravanja i iskuenja kaznio ih je preko onih koji su protjerani na Zemlji, propisano im je ponienje i siromatvo, obeano im je da e im se povratiti egzemplarna kazna kad god budu inili nasilje po zemlji sve do Sudnjeg dana. Poslije ovog zadravanja na stradanju faraona i njegovih glaveina, spasa Musaa i njegova naroda, zatim njihova iskuenja znamenjima Allahovim, poslije faraonove smutnje i njegova kanjavanja, poslije svega ovoga, Kur'an se osvre na stav politeista u vezi sa proivljenjem i sakupljanjem, u vezi sa njihovom sumnjom u Dan proivljenja i njihova prijezira toga, u kontekstu se vraa da povee pitanje proivljenja, planiranja cjelokupnog Kosmosa i njegove izgradnje, istinito i ozbiljno, a koje zahtijeva ovo proivljenje i okupljenje: A ovi, doista, govore: (44/34J "Postoji samo naa prva smrt, mi neemo biti oivljeni; (44/J.'iJ pretke nae nam dovedite, ako je istina to to govorite!" (44/36J. Da li su silniji oni ili narod Tubba' i oni prije njega ? - njih smo unitili jer su nevjernici bili (44/.17).

Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono to je izmeu njih da bismo se igrali (44/3BJ. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali veina ovih ne zna (44/39). Dan sudnji e svima njima rok odreeni biti, (44/40J 149

Dan kada blinji nee nimalo od koristi blinjem biti i kada sami sebi nee moi Pomoi, (44/41) moi e samo oni kojima se Allah smiluje, jer - On je, uistinu, silan i milostiv (44/42). Svi politeisti Arapi doista govore da nema druge smrti do ove kada umremo, a nema ni drugog ivota poslije ovoga, nema okupljanja. Oni nazivaju prvom smru raniju koja prethodi vremenskom terminu u kome im se obeava da e biti proivljeni i sakupljeni. Iz toga izvlae zakljuak da nema druge smrti do ove kada je i kraj, izvlae zakljuak da se od njihovih roditelja koji su umrli ovom smru i koji su otili niko nije vratio niti se iko okupio. Oni trae da se to dogodi ako je okupljanje istinito. U ovom svom traenju oni zanemaruju mudrost proivljenja i okupljanja i ne shvaaju da je to jedan od krugova u nizu nastanka ovjeka, koji ima posebnu mudrost odreenog cilja radi nagraivanja za ono to je bilo u prvom krugu, da bi pokorni dobili astan kraj prvog kruga koji im je omoguio ispravne korake na putovanju kroz ovaj ivot, a da bi grijenici dospjeli na poniavajui kraj kojeg su im omoguili njihovi katastrofalni i degenerirajui koraci u prljavom ljamu. To je mudrost koja trai proivljavanje i okupljanje nakon protoka faze ivota na zemlji, to je mudrost koja spreava da proivljenje bude neka vrsta igre koja bi se zavrila prema elji ili udi pojedinaca ili ograniene skupine ljudi, da bi povjerovali u proivljenje i okupljanje. Oni ne mogu da kompletiraju svoje vjerovanje ukoliko ne budu vjerovali i u ono to je nevieno kod ovog pitanja, pitanja o kojem ih obavjetavaju poslanici i trae razmiljanje o prirodi ovog ivota i o Allahovoj mudrosti u stvaranju ivota na ovoj osnovi.

Samo ovo ramiljanje dovoljno je da se vjeruje u budui svijet i da se potvrdi okupljanje. Prije nego ih tekst Kur'ana ovdje uputi da razmiljaju o samom Kosmosu, on snano dotie njihova srca injenicom stradanja prolih naroda i nasljednika vladara Himjere na Arabijskom poluotoku. Ovo kazivanje na koje se misli ovdje u tekstu mora da je bilo poznato sluaocima, nato se ukazuje dosta brzo da im estoko potrese njihova srca i upozori ih da e im kraj biti kao to je bila sudbina ovih ranijih: Da li su silniji oni ili narod Tubba ' i oni prije njega ? - njih smo unitili jer su nevjernici bili (44/.17). 150

U sjeni ovog spomena i zatresanja njihovih srca zbog ovog poimanja vodi ih da pogledaju u konstruiranje nebesa i Zemlje, usklaivanje ovog Kosmosa, zatim kakva namjera, istina i raspored stoje iza ove harmonije: Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono to je izmedu njih da bismo se igrali (44/38). Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali veina ovih ne zna (44/39). Dan sudnji e svima njima rok odredeni biti, (44/40) Dan kada blinji nee nimalo od koristi blinjem biti i kada sami sebi nee moi pomoi, (44/41J moi e samo oni kojima se Allah smiluje, jer - On je, uistinu, silan i milostiv (44/42). Lijep osvrt i veoma ugodno poredenje stvaranja nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih, i pitanja proivljenja i okupljanja, ljudska priroda moe to lahko shvatiti, ali samo kada to posmatra na ovaj nain. injenica je da razmiljanje o detaljima mudrosti, oitoj svrsi, vidljivoj harmoniji u stvaranju nebesa i Zemlje, zatim razmiljanje o stvaranju svega i svaega onako kako je potrebno i koliko je potrebno za ostvarivanje cilja stvorenog svijeta i njegove skladnosti sa svime to okruuje ovjeka, te namjera u stvaranju, koliinski i formom koje je Allah za tu svrhu stvorio, govori o nemogunosti sluajnog stvaranja bilo ega, bilo ono malo ili veliko, u planiranju ovih ogromnih stvorenja i njihovih harmoninih dijelova. injenica je da razmiljanje o svemu ovome izaziva dojam da sve stvoreno ima svoj cilj, da nita nije uzaludno u njemu, da sve opstoji na istini, da u tome nema ni najmanje neistine, da to sve ima svoj kraj koji jo

nije doao, da ne dolazi sa ovom smru, poslije kratkog putovanja na ovoj planeti; to sve govori da je budui svijet i pitanje kazne i nagrade na tom svijetu sigurno i neminovno sa stanovita iste logike ovog ciljanog planiranja i zdanja ivota i ovog Bitka kako bi se u tom ivljenju ostvario prirodni kraj u ovosvjetskom ivotu, bio on dobar ili lo. Ova dobra i ova smutnja koja je ovjek poinio na osnovu svoje spremnosti i skladnosti za jedno od tog dvoga i na osnovu samo njegovog truda i elje u izboru jednog od to dvoje i na osnovu tog izbora, primit e i nagradu na kraju kruenja. 151

Stvaranje ovjeka sa ovom dvojnom spremnoscu i odbacivanje uzaludnosti djelovanja Uzvienog Allaha, govori, nepobitno, da ovjek ima odreenu sudbinu koja e se zavriti istekom njegovog zemaljskog putovanja. Ovo je sr pitanja budueg svijeta. Poslije svega ovoga i poslije usmjerenja pogleda na mudrost i cilj u stvaranju nebesa i Zemlje, dolaze rijei Uzvienoga: Dan sudnji e svima njima rok odreeni biti, (44/40J Dan kada blinji nee nimalo od koristi blinjem biti i kada sami sebi nee moi pomoi, (44/40 moi e samo oni kojima se Allah smiluje, jer - On je, uistinu, silan i milostiv (44/42). Ove rijei dolaze kao neto prirodno i vrsto povezano sa onim to je bilo prije. Ova mudrost trai da bude Dan sudnji na kome e doi do razluivanja izmeu stvorenja, do presude izmeu upute i zablude, kada e se dobrom djelu ukazati ast, a zlu prezrenje, kada e ljudi biti lieni svake veze koju su imali na Zemlji, lieni svakog blinjega i svake povezanosti, kada e se vratiti svome Gospodaru, svako sam samcat, upravo onako kao to je i stvoren, svi e doekati nagradu za ono to su radili, niko im nee moi pomoi, niko im se nee moi smilovati, moi e samo onaj kome se njegov Uzvieni, Moni, Milostivi i Dobri Gospodar smiluje, oni kojima je Uzvieni Allah omoguio da odu i rade i vrate Uzvienom da prime od Njega nagradu. Izmeu njihova odlaska i povratka postoji samo prilika za rad, postoji samo podruje iskuenja.

Ovo zahtijeva oita mudrost koja je dola do izraaja u stvaranju ovog svijeta, u stvaranju nebesa i Zemlje i onoga to je izmeu njih, uistinu, u jasnoj odredbi i namjeri koja govori iz svega u ovom Bitku. Nakon potvrivanja ovog principa, njima se predoava jedna od scena Dana razluivanja, s kakvom kaznom okonavaju grijenici, a sa kakvim uivanjem pokornici. To je stravina scena koja je potpuno u skladu sa odsjenom ove sure i njene stroge atmosfere: Drvo zakkum (44/43J 152

bie hrana greniku, (44/44J u trbuhu e kao rastopljena kovina vreti, (44/45J kao to voda kada kljua vri (44/46). "epajte ga i usred ognja odvucite, (44/47) a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja kljua izljevajte!" (44/4BJ. "Okuaj, ta ti si, uistinu, "moni" i "potovani", (44/49) ovo je, zaista, ono u to ste sumnjali!" r44/50J A oni koji su se Allaha bojali, oni e na sigurnu mjestu biti, (44/.?lJ usred baa i izvora, (44/.'i2J u dibu i kadifu obueni i jedni prema drugima (44/5.1). Eto, tako e biti i Mi emo ih kurijama, krupnih oiju, eniti (41/54). U njima e moi, bezbjedno, koju hoe vrstu voa traiti; (44/.'i.'iJ u njima, poslije one prve smrti, smrt vie nee okusiti i On e ih patnje u ognju sauvati, (41/.'i6J blagodat e to od Gospodara tvoga biti; to e, zaista, biti uspjeh veliki! (44/57) . Scena zapoinje sa predoenjem drveta zekkum, a nakon potvrde da je to hrana grijenika, uslijedilo je grozno, strano i zaprepaujue predoenje. Drvo zekkum je hrana poput vode koja kljua, koja vri. Ono je kao rastopljena kovina koja vri u stomacima kao to voda vri kada kljua. Tamo je taj grijenik, tamo je onaj koji se oholio i podigao protiv Allaha i Njegova Poslanika. Tu je i visoka naredba, izdaje se straarima da ga epaju onako kako to odgovara "asnom" poloaju tog grijenika: "epajte ga i usred ognja odvucite, (44/47) a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja kljua izljevajte!" (44/4BJ.

Uzmite ga snano i epajte bez samilosti, vucite ga uvredljivo i okrutno, gdje nema nikakva plemenitog postupka, vucite ga bez ikakva obzira. Tamo mu izlijevaju vodu koja kljua iznad glave, vodu koja pee i pri. Zgrabite ga jako, vucite ga, gurajte ga, teglite ga, prite ga i pecite, kaznite ga i osramotite: 153

"Okua j, ta ti si, uistinu, "moni" i "potovani", (44/49) . . . Ovo je kazna Uzvienog i Plemenitog za ono to nije asno i plemenito. To je kazna zbog onoga to je raeno protiv Allaha i Poslanika: ovo je, zaista, ono u to ste sumnjali/" (44/50J. Vi ste sumnjali u ovaj Dan, a i ismijavali i ironizirati ga. Izmeu uzimanja i epavanja, izlivanja i prenja, kazne i ponienja na nekoj od povrina, ovjek baca pogled, i na drugu stranu, gdje primjeuje one koji su se Allaha bojali (44/SIJ, koji su se pribojavali ovog Dana, kad oni na sigurnom mjestu (44/5JJ, tu nema nikakva straha niti bojazni, nema stege niti vuenja po zemlji, nema epavanja niti izlijevanja kljuale vode, nego samo uivanje, uivaju i osjeaju se ponosnim usred baa i izvora (44/52J, u dibi i kadifi (44/53J, u sundusu njenoj svili i .. istebreku debeloj svili, sjede jedni prema drugima i sijele. Sve je ovo popraeno i njihovom enidbom sa hurijama, enama krupnih oiju da bi se s njima kompletirala ugodnost. Ovi koji su u Dennetu oni su i domaini, oni trae to ele. U njima e moi, bezbjedno, koju hoe vrstu voa traiti (44/.S.sJ. Oni nee oekivati kraj ovog uivanja. Uivanju kraja nema. Tamo nee biti ni smrti. Jednom su osjetili smrt, vie je nee osjetiti. ( To je suprotno onome to su nevjernici govorili: "Postoji samo naa prva

smrt, mi neemo biti oivljeni (44/35). Da, to je prva smrt, ali iza nje stoji pakao i uivanje) . On e ih patnje u ognju sauvati (44/56J kao dato dobro od strane Allaha Uzvienoga. Spas od muke i patnje moe uslijediti samo zahvaljujui Njegovoj dobroti i milosti. Blagodat e to od Gospodara tvoga biti; to e, zaista, biti uspjeh veliki (44/57J. O, kako je to velik uspjeh! U sjeni ove estoke, snane i jako impresivne scene zavrava se ova sura uz podsjeanje na blagodat poslanstva i zaplaivanje posljedicama poricanja: A Kur'an smo uinili lakim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili, (44/58) zato ekaj, i oni e ekati! (44/59). 154

Ovo je kraj koji saima atmosferu ove sure i njen odsjen. On je u punom skladu sa poetkom ove sure i njenim hodom. Ona je poela spominjanjem Kur'ana, njegovom objavom radi upozorenja i podsjeanja. U kontekstu ove sure navedeno je i ono to eka poricatelje: Ali onoga dana kada ih svom silom zgrabimo, zbilja emo ih kazniti (44/16). Ovaj kraj podsjea ih i na Allahovu blagodat kod olakanja shvaanja Kur'ana donijetog preko arapskog jezika Poslaniku (alejhi' s-selam) koga oni razumiju i spoznaju njegovo znaenje, a podsjea ih i plai posljedicama i sudbinom izraenim uobiajenim rijeima: Zato ekaj, i oni e ekati (44/59). 155

,--------uljl J * j )\ yGCii : * >> ,. ....

jJ
- ...... , "". , ,., .",.. ,. ) ,. ...J - ,_. .... ) "". - ' ..... ,... -... .... * 0yi ;. ,., ,_. iJAl ,... u l 4! b til ..... J * :; ,.,., ..u , u *' if

".. l) ,,. :; -- -- e;. ,., tr Jj.) 0 .. " , ", or ;y }r ;J)' t::; .)t;Jr .".. 3 ..:>\:.:.1_, ,., , .... .} . .... - ,.,} , ,_., ...... " . .... . 0- ,.iJA2 u '--c]l 3 156

SURA EL-DZASUE
ORJAVUENA U MEKKI
IMA 37 AJETA U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ha-m im (45/IJ. Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri.' (45/2). Na nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju; (45/.1) i stvaranje vas i ivotinja koje je razasuo dokazi su za ljude koji su vrsto ubijeeni; (45/4) 1 57

i smjena noi i dana i kia koju Allah s neba sputa da pomou nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oivi i promjena vjetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti (45/5). To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje e, ako ne u Allahove rijei i dokaze Njegove oni vjerovati? (45/6). Teko svakom lacu, velikom greniku! (45/7). On uje Allahove rijei kad mu se kazuju, pa opet ostaje ohol kao da ih ni uo nije, - njemu patnju neizdrljivu navijesti (45/BJ. A kad sazna za neke Nae ajete, on im se ruga. Takve poniavajua patnja eka (45/9). Pred njima je dehennem, i ni od kakve koristi im nee biti ono to su stekli, ni kumiri koje su, pored Allaha, prihvatili, njih eka muka golema (4.t;/10). Ovaj Kur'an je prava uputa, a one koji ne vjeruju u dokaze Gospodara svoga eka patnja nesnosna (45/1 1). Allah vam daje da se morem koristite da bi lae, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da traite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni (45/12). I daje vam da se koristite onim to je na nebesima i onim to je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmiljaju (1.'i/1.?J. Reci vjernicima da oproste onima koji ne oekuju Allahove dane u kojima e On nagraditi ljude za ono to su radili (15/14). Onaj koji ini dobro - sebi ga ini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe, a na kraju ete se Gospodaru svome vratiti (45/15). Sinovima Israilovim smo Knjigu i vlast i vjerovjesnitvo dali i lijepim

jelima smo ih bili opskrbili, i iznad svih naroda ih uzdigli, (15/16) i jasne dokaze o vjeri smo im dali, a oni su se podvojili ba onda kad su do saznanja doli, i to zbog neprijateljstva i meusobne zavisti. Gospodar tvoj e im na Sudnjem danu sigurno presuditi u onome oko ega su se razili (1.1/1 7). A tebi smo poslije odredili da u vjeri ide pravcem odreenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, r1.t;f1BJ 158

jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge tite, a Allah titi one koji Ga se boje i grijeha klone (45/I9J. Ovaj Kur'an je putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji vrsto vjeruju (45/20J. Misle li oni koji ine zla djela da emo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela ine, da e im ivot i smrt biti isti? Kako loe rasuuju! (45/2IJ. A Allah je nebesa i Zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki ovjek bio nagraen ili kanjen prema onome to je zasluio, nikome nee biti uinjeno naao (15/22J. Reci ti Meni ko e uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajui ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapeatio, a pred oi njegove koprenu stavio? Ko e mu, ako nee Allah, na pravi put ukazati? Zato se ne urazumite? (15/23). Ova mekkanska sura predstavlja jedan vid doeka islamskog poziva od strane politeista, predstavlja njihov metod suoavanja sa dokazima ove sure i njenim znamenjima, govori o njihovoj tvrdoglavosti kod suoavanja sa istinama islamskog poziva i pitanjima koja poziv tretira, govori i o njihovom slijed enju strasti, kada se predaju potpuno bez ikakve jasne istine ili valjana dokaza. Ova sura predstavlja i nain kako je Kur' an tretirao njihova nepromijenjena i protjerana srca predata uivanju, zatvorena za svaku uputu. Kur'an ih suoava sa kategorikim, snanim, jako dojmljivim Allahovim znamenjima i dokazima, podsjea ih na Allahovu kaznu, a predoava im i nagradu, govori o Allahovu zakonu i upoznaje ih sa zakonima koji su vladali u prolosti u ovom Bitku.

Kroz ajete ove sure i njihova predoenja narodu koji se suoio sa pozivom u Mekki primjeujemo da jedna grupa tih ljudi insistira na zabludi, suprotstavlja se oholo istini, da su jako tvrdoglavi, da se loe ponaaju u odnosu na Allahovo pravo i pravo Njegovih rijei. To ocrtavaju ovi ajeti i iznose ponienje, upozorenje i prijetnju sramnom, bolnom i velikom kaznom od strane Allaha, kakvu su zasluili: To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje e, ako ne u Allahove rijei i dokaze Njegove oni vjerovati? (15/6J. Teko svakom lacu, velikom greniku! (15/7J. 159

On uje Allahove rijei kad mu se kazuju, pa opet ostaje ohol kao da ih ni uo nije, - njemu patnju neizdrljivu navijesti (45/BJ. A kad sazna za neke Nae ajete, on im se ruga. Takve poniavajua patnja eka (4.'i/9J. Pred njima je dehennem, i ni od kakve koristi im nee biti ono to su stekli, ni kumiri koje su, pored Allaha, prihvatili, njih eka muka golema (4ii/1 0). Ovaj Kur'an je prava uputa, a one koji ne vjeruju u dokaze Gospodara svoga eka patnja nesnosna (4.'i/J v. Vidimo i drugu grupu ljudi, moda su oni sljedbenici Knjige koji loe poimaju i procjenjuju, ne vrednuju kako valja pravu injenicu vjerovanja, ne primjeuju osnovnu razliku izmeu sebe - a oni su ti koji ine loa djela - i vjernika koji ine dobra djela. Kur'an ih podsjea da tamo postoji osnovna razlika kod odmjeravanja ovih dviju grupa, potvruje da im je sud lo i da loe poimaju ovo pitanje i ukazuje na postavljanje ovog pitanja u Allahovim mjerilima na principu osnovne pravde u cijelom Bitku od samog poetka stvaranja i formiranja: Misle li oni koji ine zla djela da emo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela ine, da e im ivot i smrt biti isti? Kako loe rasuuju! (45/21). A Allah je nebesa i Zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki ovjek bio nagraen ili kanjen prema onome to je zasluio, nikome nee biti uinjeno naao (4.'i/22J. Vidimo takoer jo jednu grupu koja ne zna da rasuuje nego se predaje samo strastima. To im je njihovo boanstvo kome se ta grupa

klanja i pokorava svemu to primijeti. Primjeujemo ovu grupu ljudi kako su jedinstveno predstavljeni u ovom ajetu, a to je slika u kojoj im se udi i javno govori o njihovoj nemarnosti i sljepilu: Reci ti Meni ko e uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajui ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapeatio, a pred oi njegove koprenu stavio? Ko e mu, ako nee Allah, na pravi put ukazati? Zato se ne urazumite? (45/23). Vidimo ovu grupu ljudi kako negira i budui svijet. Neogranieno sumnjaju u proivljenje i polaganje rauna, tvrdoglavo na tome insistiraju i trae dokaz za ono to ne postoji na zemlji, a Kur'an usmjerava ovu grupu 160

na postojee dokaze koji govore da su proivljenje i polaganje rauna istina, a oni se tome suprotstavljaju. ({Postoji samo ivot na zemaljski, ivimo i umiremo, jedino nas vrijeme uniti" - govore oni. A oni o tome ba nita ne znaju, oni samo nagaaju (45/24). A kad im se Nai ajeti jasni kazuju, samo se ovim rijeima izgovaraju: ({Pretke nae u ivot povratite, ako je istina to to govorite" (45/25). Reci: ({Allah vam daje ivot, zatim e uiniti da poumirete, a poslije e vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali veina ljudi ne zna" (4.?/26). Mogue je da ovi svi ine jednu grupu ljudi od kojih je poteklo i jedno i drugo, grupu koju Kur'an tu i tamo opisuje u ovoj suri, a mogue je da to budu i brojne grupe koje su se suprostavljale islamskom pozivu u Mekki, meu koje spadaju i neki sljedbenici Knjige, a takvih je bilo veoma malo u Mekki, a moda je ovo samo ukazivanje na ovu grupu da bi stanovnici Mekke uzeli pouku, a ne znai da ih je takvih bilo u Mekki u to vrijeme. U svakom sluaju Kur'an se suoava sa tim ljudima, sa njihovim osobinama i postupcima i govori o njima u ovoj suri. Kur' an se suoava s njima sa Allahovim znamenjem u horizontu i u samim njima. Upozorava ih na polaganje rauna na Sudnji dan, omoguava im da vide ono to se zbilo sa narodima prije njih koji su odstupili od ispravne Allahove vjere. Kur'an ih suoava sa Allahovim znamenjem u ovom jednostavnom i jako dojmljivom stilu:

Na nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju; (4.?/3) i stvaranje vas i ivotinja koje je razasuo dokazi su za ljude koji su vrsto ubijedeni; (4.?/4) i smjena noi i dana i kia koju Allah s neba sputa da pomou nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oivi i promjena vjetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti (45/.?). To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje e, ako ne u Allahove rijei i dokaze Njegove oni vjerovati? (45/6J. 161

Kur'an ih suoava i po drugi put, ali u formi uivanja u Allahovoj blagodati koju im je Allah dao, a koje oni zanemaruju da se sjete i da razmisle o njima: Allah vam daje da se morem koristite da bi lae, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da traite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni (4.5/12). I daje vam da se koristite onim to je na nebesima i onim to je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmiljaju (45/13). Kur'an ih suoava i sa njihovom situacijom kakva e ona biti na Sudnjem danu, koga oni negiraju ili se prepiru o njemu: Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji! A na dan kad nastupi as oivljenja, oni koji su lai slijedili bie izgubljeni (4.5/27). I vidjee sve narode kako na koljenima klee; svaki narod bie pozvan prema svojoj Knjizi: "Danas ete biti nagraeni ili kanjeni prema tome kako ste postupali! (45/28). Ova Knjiga Naa o vama e samo istinu rei, jer smo naredili da se zapie sve to ste radili" (4.5/29). One koji su vjerovali i dobra djela inili, Gospodar njihov e u dennet Svoj uvesti. To e biti uspjeh oiti! (45/3o;. A onima koji nisu vjerovali: 'Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, ali, vi ste se oholili i narod nevjernic"ki postali (45/31). Kad se govorilo: 'Allahovo obeanje je, zaista, istina! i u as oivljenja nema nimalo sumnje ' - vi ste govorili: 'Mi ne znamo ta je as oivljenja, mi samo zamiljamo, mi nismo ubijeeni;"' (4.5/32). i ukazae im se gnusna djela njihova i sa svih strana e ih okruiti ono

em u su se rugali, (45/33) i rei e se: "Danas emo mi vas zaboraviti kao to ste vi zaboravili da ete ovaj va Dan doivjeti, vatra e vam prebivalite biti i niko vam nee moi pomoi (45/34) zato to ste se Allahovim rijeima rugali i to vas je ivot na Zemlji bio obmanuo. " Od toga Dana ih iz dehennema niko nee izvui niti e se od njih traiti da odobrovolje Allaha (45!35). 162

Pa, neka je hvaljen Allah, Gospodar nebesa i Gospodar Zemlje, GosjJodar svih svjetova! (45/.16). Njemu ponos i dika na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri! (15/.17) . Kur'an ovdje ne ostavlja nikakve sumnje u pravednost nagrade i u pojedinanu odgovornost. Kur'an govori da je ovaj princip duboko ukorijenjen u formiranje cjlokupnog Bitka i da na ovom principu poiva ovaj Bitak, kako se kae u rijeima: Onaj koji ini dobro - sebi ga ini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe, a na kraju ete se Gospodaru svome vratiti (15/15). I onda Kur'an odgovara onima koji smatraju, istovremeno dok ine zla djela, da su oni kod Allaha kao vjernici koji ine dobra djela: A Allah je nebesa i Zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki ovjek bio nagraen ili kanjen prema onome to je zasluio, nikome nee biti uinjeno naao <15/22). Ova sura u cjelini je jedinstvena u razmatranju svojih tema, medutim, mi smo je podijelili u dvije cjeline da bi bilo lake izloiti je i i razloiti. Ona poinje nepovezanim slovima Ha - mim (4.5/I) i ukazivanjem na asni Kur'an: Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! (45/2), a zavrava zahvalom Allahu i Njegovim apsolutnim gospodstvom, Njegovim velianstvom i uzvienou, nasuprot onih koji zanemaruju Allahova znamenja i ismijavaju im se i ohole: Pa, neka je hvaljen Allah, Gospodar nebesa i Gospodar Zemlje, Gospodar svih svjetova! Njemu ponos i dika na

nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri! (45/3637). Kontekst ove sure nastavlja sa izlaganjem svojih tema sa lahkoom, umjerenou i objanjenjem, donosi detaljna i snana objanjenja na nain koji je sasvim suprotan kontekstu ranije izloene sure Ed-Duhan, a koja je snanog ritma poput ekia koji tuku po srcu. 163

Allah je Stvoritelj srca, Onaj koji je poslao Kur'an, Kur'an koji obuhvata srce ponekad sa jakim udarcima, ponekad sa njenim i blagim doticajem i objanjenjem koje upuuje, a ponekad sa objanjenjem koje vodi na Pravi Put, ovisno o vrstama srca i njihovim razlikama, ovisno o situacijama srca i njihovim stavovima. Allah je Dobar i Sveobavijeteni, On je Snani i M udri. Sada da predemo na detaljno izlaganje. Ha-mim (45/V. Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! (46/2). Na nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju; (4.?/.1) i stvaranje vas i ivotinja koje je razasuo dokazi su za ljude koji su vrsto ubijeeni; (4S/4J i smjena noi i dana i kia koju Allah s neba sputa da pomou nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oivi i promjena vjetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti (45/5). Ovdje se spominju dva sloya Ha - mim (4S/V, a poslije njih: Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri (4.t;/2J, u njima je dokaz izvora ove Knjige kao to smo to ranije iznijeli govorei o isprekidanim slovima, sigmama na poecima sura. S obzirom da je ova nadnaravna Knjiga sainjena od slinih tih slova, a oni, Arapi, nisu u stanju da saine takvo neto,onda je to dokaz

koji ukazuje da je ova Knjiga objavljena od strane Allaha Silnoga, Monoga koga nita ne moe u djelu sprijeiti, Mudroga koji sve stvara kako hoe, Koji vri svako djelo mudro. Ovo je pogovor koji odgovara atmosferi sure i raznim vrstama ljudi koje su ovdje izloene. Prije nego to se u kontekstu Kur'ana na izlaganje ljudi i njihova stava prema ovoj Knjizi, ukazuje se na Allahova znamenja rasprostrta u Kosmosu oko ljudi. Samo jedno od tih znamenja bilo bi dovoljno da ih uputi ka vjerovanju, da usmjeri njihova srca prema tim znamenjima kako bi ih probudila i otvorila zapreke u njima, mobilizirala 164

osjeaje o Allahu koji je objavio ovu Knjigu i koji je Stvoritelj velikog Kosmosa: Na nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju (45/.1). Ova znamenja razasuta po nebesima i Zemlji ne ograniavaju se na neto bez neeg drugoga niti na neko stanje bez drugog stanja. Gdje god ovjek pogleda nai e tamo Allahova znamenja koja e mu otvoriti oi da ga uvede u ovaj udni Kosmos. Koja stvar u Kosmosu nije znamenje? Nebesa sa svojim ogromnim tijelima, ogromnim svemirima, ona su, uprkos njihovoj vleiini, proirena poput malih mrvica u vasioni, ogromnoj stranoj, ali i lijepoj vasioni! Kruenje ovih tijela po njihovim putanjama, precizno i konstantno i harmonino, to odgovara ljepoti kakve se oko ne moe zasititi niti srce napuniti. Ova prostrana i iroka Zemlja u odnosu na ovjeka je kao atom, ili kao praka u odnosu na velike zvijezde, a onda i u odnosu na vasionu u kojoj krui. Ona bi lutala da nije moi koja njome vlada i ukljuuje njeno djelovanje u kosmiki vor u kome nita ne luta. Kada bi nestala samo jedna osobenost podobnosti - koju je Allah podario prirodi ove Zemlje u njenom posebnom kosmikom mjestu, podobnosti za nastanak i razvoj ivota na Zemlji, kada bi nestala samo jedna od manjih osobina ije su namjere odredene i koje su nagomilane i skladno sloene ili kada bi samo jedna od njih bila zamijenjena, onda ivot na Zemlji ne bi mogao postojati niti trajati.17

Svaka stvar na Zemlji i svako ivo bie, je znamenje. Svaki dio svake stvari i svakog ivog bia na Zemlji je znamenje. Sasvim siuno i veoma ogromno je znamenje. Ovaj mali list na velikom stablu ili neznatni plod su znamenje. Znamenje svojom formom i obujmom, znamenje svojom bojom i doticajem, znamenje svojom ulogom i sastavom. Dlaka na tijelu ivotinje ili ovjeka je znamenje, znamenje svojom osobenou, bojom i obujmom. Peruka na krilu ptice je znamenje, znamenje u svojoj materiji, skladnosti i ulozi. I gdje god ovjek baci pogled na zemlji ili prema nebu, primijetit e 17 V. komentar rijei Uzvienog Allaha Koji je sve stvorio i kako treba wedio (2512), 1 9. duz U oJa-ilju Kur'a11a, str. 1 2- 1 5. 165

da su se nagomilala ova znamenja koja govore njemu, njegovu srcu, sluhu i vidu. Meutim, ko je taj koji primjeuje ova znamenja i osjea ih? Kome se predstavljaju sama sobom ova znamenja? Za koga su znamenja? . . . za one koji vjeruju (45/.1). Vjerovanje je taj element koji otvara srca da doekaju eho, svjetlo i upozorenje, da osjete Allahova znamenja razasuta po Zemlji i nebesima. Vjerovanje govori i obraa se srcima svojom jednostavnou da oive, podignu se i postanu dobra, da u beru skrivene i javne nagovjetaje koji su pohranjeni u Kosmosu koji ukazuju na graditeljsku Ruku vidljivu u svemu to je On satkao i kreirao, u stvarima i u svemu ivom. Sve to proizlazi iz ove Ruke - sve je to nadnaravnost koju niko ne moe kreirati, nijedno Allahovo stvorenje. U kontekstu se ljudi prenose sa obzorja Kosmosa ka samim njima, to je blie njima i to je jo osjetljivije. Kur' an kae: i stvaranje vas i ivotinja koje je razasuo dokazi su za ljude koji su vrsto ubijeen i; (4li/4) . . . Stvaranje ovjeka u ovom udnom sastavu sa ovim jedinstvenim osobenostima i ovim lijepim, detaljnim, raznovrsnim i brojnim ulogama je nadnaravnost koju mi esto zaboravljamo zbog njena stalnog ponavljanja i njene blizine. Medutim, sastav samo jednog organa ovjekova je pitanje koje izaziva uenje, zbunjenost i znaaj pa ovjek vrti glavom zbog ovog udnog sastava. ivot u najjednostavnoj svojoj formi je nadnaravnost, npr. u amebi koja ima samo jednu eliju. Nadnaravnost je ak i u onome to je manje od

amebe, pa kako onda da ne bude mudiza i u ovom veoma sloenom ovjeku. On je u svom duevnom sastavu sloeniji od svog organskog sastava. Oko ovjeka su brojna stvorenja koja hode po zemlji, raznovrsna i raznorodna, raznih obilika i obujmova. Stvorenja koja moe samo Allah pobrojati. I svako to stvorenje, bilo najmanje ili najvee, nadnaravnost je u svom stvaranju, nadnaravnost u svom postupku, nadnaravnost u skladnosti ivota na ovoj zemlji kako nijedna vrsta ne bi prela odredenu granicu svoje vrste, da bi sauvala svoje bie i nastavila da ivi kako bi se sprijeilo njeno nasilje nad drugim vrstama u cilju likvidacije i unitenja. Ruka koja vrsto dri uzde svih vrsta daje da se poveava ili smanjuje ta 166

vrsta, shodno mudrosti i procjeni, daje da se u svakoj od tih vrsta nau odredene specifinosti, moi i uloge koje bi sauvale ravnoteu izmeu nje i ostalih vrsta. Orlovi su ptice grabljivice koje ive dugo, ali nasuprot tome, oni nose malo jaja i imaju malobrojnu ptiad u odnosu na vrapca i vorka. Mi moemo samo da pretpostavimo kakva bi bila situacija kad bi orlovi imali razmnoavanje poput vrabaca, kako bi oni dokrajili sve ptice. Velika zmija, takoer, u svijetu ivotinja je kao divlja, a kako bi izgledalo kada bi se ona razmnoavala poput gazele ili ovce, onda, zaista, ne bi preostalo nikakva mesa niti hrane u umi, ali Ruka koja dri konce ini da je razmnoavanje ove velike zmije ogranieno na poeljnu koliinu tako da se odravaju u ivotu npr. gazele i ovce zahvaljujui poznatom uzroku. Samo jedna muha snese u jednom ciklusu stotine hiljada jajacadi. Nasuprot tome, ona ivi samo oko dvije sedmice. Kako bi izgledalo kad ne bi bilo ovog ogranienja za muhe i kad bi one ivjele mjesecima ili godinama. Onda bi muhe prekrivale sva tijela i pojele ak i oi. Meutim, Ruka koja svima vlada unijela je ravnoteu, sukladno tanoj procjeni, u emu se vodi rauna o svakoj potrebi, o svakoj situaciji i uvjetima. I tako dalje i tako dalje, u samom stvaranju i osobinama i u rasporedu i ocjeni dogaa se to isto u svijetu ljudi i u svijetu ivotinja. U svemu ovome je znamenje koje govori, ali - za koga govori, ko je taj ko ga vidi, razmilja o tome i spoznaje ga? . . . za ljude koji su vrsto ubijeen i (15/4J. Ubjeenje je pripremno stanje srcima da bi ona osjetila, pala pod

utjecaj i obratila se. To je ubjeenje koje stavlja srca u mirni, stabilni poloaj da doekuju kosmike injenice u miru sa lahkoom i pouzdanjem, bez ikakve uznemirenosti, iznenaenja i potresa, da iz najmanjega do ega dou, formiraju najvee rezultate i djela u ovom kosmosu. Kontekst prevodi srca dalje iz samih njih i kretnje svega ivoga oko njih u kosmike prostore i manifestacije, u uzroke ivota ljudima i svemu ivom oko njih koje nastaju iz tih kosmikih pojavnosti: . . . i smjena noi i dana i kia koju Allah s neba sputa da pomou nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oivi i promjena vjetrova - dokazi su za ljude koji imaju pameti (4.'i/fiJ. 167

Smjena noi i dana su dvije manifestacije koje svojim ponavljanjem u ljudskim duama stvaraju neto to je uobiajeno to dovodi do toga da ovjek ne posveuje tome panju. Meutim, kakvo bi udo bilo koje bi ovjek osjetio suoavajui se po prvi put sa nou ili sa danom? Otvoreno srce pjesnika najbolje poznaje ovo udo, ono vazda govori o tome, vazda vidi Allahovu ruku koja vlada cjelokupnim Kosmosom kad god pogleda no i dan. Ljudska spoznaja se poveava, njegovo znanje o nekim kosmikim pojavama se iri. Ljudi znaju da su no i dan dvije pojave koje su nastale iz kruenja Zemlje oko svoje ose ispred Sunca u svakih dvadeset i etiri sahata. Meutim, udo nee biti umanjeno ni najmanje ovom spoznajom, jer ovo okretanje Zemlje ima i druga uda. Okretanje ovog tijela oko samog sebe odreenom brzinom dok plovi u prostoru i pliva u vasioni, ne oslanjajui se ninato osim na Mo i odredbu koja ga dri, upravlja vasionom kao i sitemom koji se ne mijenja. Ova mo dotie sve ivo i sve stvari na povrini slobodne Planete koja plovi u vasioni! Ljudsko saznanje se poveava tako da oni spoznaju vanost ovih dviju pojava koje se deavaju na povrini Zemlje, spoznaju vanost toga za ivot i sve ivo. Znaju da je podjela vremena izmeu noi i dana u ovom omjeru na povrini Zemlje osnovni faktor za nastanak ivota i opstanak ivoga, jer kad ne bi bilo ovih dviju pojava u ovom omjeru i u ovoj regularnosti, dolo bi do izmjene u svemu na Zemlji, posebno u ljudskom ivotu. Zbog toga ove dvije pojave izazivaju jo vie panje u ljudskom osjeaju, panje koja se ne smanjuje: I kia koju Allah s neba spota, da pomou nje zemlju, nakon mrtvila

n;eztna oivi r45/5J. Upotrijebljen je termin er-rizk. Katkada se pod njim misli na kiu koja pada iz neba, kao to su to shvatali raniji komentatori Kur'ana. Meutim, rizk koji dolazi iz neba ima ire znaenje. Eto, ove zrake koje takoer stiu iz neba nita manje ne utjeu na ivot na zemlji od vode. tavie, to je faktor koji ini da nastaje voda Allahovom odredbom, jer suneva toplota je ta koja djeluje da doe do isparavanja vode iz mora pa da se zgusne i pada u vidu kie, da poteku izvori i rijeke, da time oivi zemlja nakon njena mrtvila, da oivi zahvaljujui vodi, toploti i svjetlu skoro podjednako . . . . i promjena vjetrova (45!5)- koji idu as prema sjeveru, as prema jugu, istoku i zapadu, ponekad odstupajui, ponekad idui pravo, katkada 168

topli, a ponekad hladni, sukladno preciznom sistemu koji je predvien u formiranju ovog udnog Kosmosa u kome je sve detaljno proraunato, nita nije ostavljeno slijepoj sluajnosti. I promjena vjetrova ima veze sa okretanjem Zemlje i njenim dvjema pojavama, sa nou i danom, sa padanjem opskrbe koja dolazi iz visina. Sve to suraduje meusobno ostvarujui Allahovo htijenje u stvaranju Kosmosa i Njegovom postupku kako On hoe. U svemu tome su znamenja izloena u Kosmosu, ali za koga su izloena? . . . za ljude koji imaju pameti (45/SJ. I pamet ovdje ima svoju ulogu. Ona na ovom mjestu ima svoj prostor. Ovo su neka Allahova kosmika znamenja. On ukazuje na njih ovim inspirativnim ukazivanjem vjernicima koji su uvjereni i koji su pametni, ukazuje im tim k ur' anskim Allahovim ajetima koja dotiu srca, osvjeuju pameti, obraajui se prirodi direktno njenim jezikom, jakom unutarnjom sponom koja postoji izmedu tih srca i ovog Kosmosa, koja ne trae drugo buenje do buenje rijeima koje nadahnjuju kao to su ajeti ovog Kur'ana. Onaj koji ne vjeruje u ova znamenja - aj ete nema nade da bi vjerovao i u druga. Onoga koga ne probude ova nadahnjujua ukazivanja, nee ga probuditi ni vika ako nema ovog glasa na koji se odgovara! To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje e, ako ne u Allahove rijei i dokaze Njegove oni vjerovati? (4,1;/6). Nijedan govor nee dostii Allahove rijei izloene u Kur'anu. Nijedno kreiranje nee dostii Allahovo kreiranje u Kosmosu. Nijedna istina nee dostii Allahovu istinu u stalnosti, jasnoi i uvjerenju u tekstu:

pa u koje e, ako ne u Allahove rijei i dokaze Njegove oni vjerovati? (46/6). Ovdje za onoga koji ne vjeruje ne odgovara nia drugo do samo prijetnja i egzemplarna kazna: Teko svakom lacu, velikom greniku! (45/7). On uje Allahove rijei kad mu se kazuju, pa opet ostaje ohol kao da ih ni uo nije, - njemu patnju neizdrljivu navijesti (45/BJ. 169

A kad sazna za neke Nae ajete, on im se ruga. Takve poniavajua patnja eka (45/9). Pred njima je dehennem, i ni od kakve koristi im nee biti ono to su stekli, ni kumiri koje su, pored Allaha, prihvatili, njih eka muka golema (45/10). Ovi ajeti predstavljaju, kao to smo naveli u predgovoru ove sure, jedan vid doeka ovog poziva u Mekki od strane politeista, njihovo insistiranje na neistini, njihovo oholo dranje prema rijei jasne Istine, njihovo oholo ponaanje u odnosu na ovu Istinu. Njima ona kao da ne dopire do njihovih uiju. To predstavlja njihovo loe ponaanje prema Allahu i Njegovoj Knjizi, zatim, i odgovor Kur'ana prema ovim njihovim postupcima, na nain poniavanja, prijetnje, kazne i nagovjetaj o bolnoj neugodnoj i velikoj kazni: Teko svakom lacu, velikom greniku! (45/7J. Termin el-vejl ovdje upotrijebljen znai propast, ef/ak laac koji insistira na lai, a essim - veliku bliskost grijehu. Prijetnja je kompletna za svaku od ovih osobina. To je prijetnja koja potie od Monog, Snanog, Silnog Allaha, Monog da uniti i srui, iskrenog obeanja kazne i prijetnje, a to je strana, grozna i zaplaujua prijetnja. Ovom velikom grijeniku znak njegovog grijeenja je da on insistira na neistini, ustaje protiv Istine, dri se visoko i oholo, ne povinjava se Allahovim znamenjima, niti se ponaa dostojno i kako valja prema Allahu: On uje Allahove rijei kad mu se kazuju, pa opet ostaje ohol kao da ih ni uo nije (45/8J.

Ova odvratna slika, iako je slika grupe politeista u Mekki, ipak, ona se ponavlja u svakom paganstvu, ponavlja se i danas i sutra. Koliko je ljudi na Zemlji i meu onima koji kau da su muslimani i koji uju Allahove ajete kada im se ue, a oni se i poslije toga ponaaju oholo kao da nita uli nisu, jer ti ajeti ne odgovaraju njihovim eljama, niti idu prema njihovim htijenjima. Ti ajeti ne sarauju s njima na neistini, niti im potvruju zlo koje ine, niti idu s njima njihovim smjerom: Njemu patnju neizdrivu navijesti (45/8). Termin koji je ovdje upotrijebljen beare, znai navijestiti neko dobro, a ovdje je upotrijebljen radi ismijavanja, jer onaj ko ne slua upozorenje, onda neka ga i snae nesrea i stradanje. To je izraeno ovim 170

terminom, glasom vesele vijesti, da bi se to vie predoilo ismijavanje i omalovaavanje. A kad sazna za neke Nae ajete, on im se ruga wV9J. Ruga im se nakon to je saznao njih i njihov izvor. Ovo je jo gore i jo tetnije. I ova slika se takoer ponavlja poev od prvog paganstva pa nadalje. Koliko ima ljudi, pa i meu onima koji kau da su muslimani, koji se ismijavaju Allahovim ajetima, koje oni znaju, ali ih oni uzimaju kao predmet za ismijavanje, ismijavaju i one koji vjeruju u njih i one koji ele da se ljudi vrate ovim ajetima. takve poniavajua patnja eka (45/9J. Poniavanje je odgovarajua nagrada onome ko ismijava Allahova znamenja, a zna ih. To je bliska prisutna kazna, premda njeno vrijeme nastupa neto kasnije, ali ona je u svojoj sutini tu, postoji. . . . pred njima je dehennem (45/IOJ. Termin min veraihim ovdje upotrijebljen znai neto vie od osnovnog znaenja. Njegov odsjen je da oni ne vide, jer je Dehennem iza njih. Oni ga se ne boje jer ga zanemaruju, meutim, Dehennem ih nee mimoii, oni e dopasti u Dehennem: . . . i ni od kakve koristi im nee biti ono to su stekli, ni kumiri koje su, pored Allaha, prihvatili (45/IOJ. Nita im nee koristiti ono to su posjedovali. Njihov posao, makar bio i dobar, praka je koja ne vrijedi nita, jer je postavljena na neemu to nije vjerovanje. Njihovi posjedi su prolazni, nita im oni pomoi nee. Njihovi prijatelji, mimo Allaha, bili oni boanstva, pomagai, vojnici ili

drugovi, ne mogu im ni pomoi ni zauzeti se za njih. Njih eka muka golema (4.t;/IOJ. Pored toga to je to poniavajua kazna, ipak je njihov grijeh ismijavanja Allahovih ajeta neto runo to zasluuje ovakvo poniavanje, neto to je veliko i to zasluuje i veliku kaznu. Ovo je kraj ovog odlomaka u kome se navodi ismijavanje Allahovih ajeta, odvraanje od njih i dranje oholo prema njima, dranje oholo prema 171

rijei o istini ovih ajeta, i kazna onome koji ne vjeruje u Istinu saetu u rijeima: Ovaj Kur'an je prava uputa, a one koji ne vjeruju u dokaze Gospodara svoga eka patnja nesnosna (45/W. Istina je, doista, da je ovaj Kur'an uputa, ista i prava uputa, sama uputa, koju ne proima nikakva zabluda, pa onaj koji ne vjeruje ni poslije toga u ove ajete i ovu njihovu istinu, zasluuje bolnu patnju koju predstavlja potvrivanje znaenjem "estoka i bolna." Nesnosni bol je jaka kazna, a kazna kojom im se prijeti je kazna patnja nesnosna koja se stalno ponavlja i potvruje neprekidno. To je kazna koja odgovara djelu onoga ko ne vjeruje u istu, otvorenu uputu. Poslije ove zaplaujue i strane prijetnje u kontekstu Kur'ana se dotiu srca njenim doticajem, podsjeajui ih na Allahovu blagodat koju im je Allah potinio u ovom prostranom Kosmosu: Allah vam daje da se morem koristite da bi lae, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da traite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni (45/12). I daje vam da se koristite onim to je na nebesima i onim to je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmiljaju (15/JJJ. Ovo malo stvorenje, ovaj ovjek, uiva, zatitu Allaha Uzvienoga u obilatoj mjeri koja mu doputa da potini ogromna kosmika stvorenja, da se njima koristi na razne naine time to je upuen da spozna neke tajne Allahovog zakona koji vladaju Bitkom i prema kome se odvija sve i ne suprotstavlja mu se. Da nije ove upute na neke od ovih tajni, ovjek ne bi

mogao, sa svojom mizernom i ogranienom snagom da se koristi bilo kakvom veom energijom ovog Kosmosa, tavie, ne bi moga da ivi sa tim energijama Kosmosa; - on mali patuljak, a ovo, - ogromna snaga, energija, obujmovi i tijela. More je jedno od ovih ogromnih silina koje je Allah potinio ovjeku, uputio ga na neke tajne njegova formiranja i njegovih osobenosti pa je upoznao ove lae koje presijecaju ovo ogromno stvorenje. One prolaze povrh silnih valova i ne plae ih se: da bi lae, voljom Njegovom, po njemu 172

plovile (46/12). Uzvieni Allah je stvorio more sa ovim osobinama, stvorio materiju ovih laa sa ovim osobinama, dao i osobine atmosferskog pritiska, brzinu vjetrova, Zemljinu teu i ostale kosmike specifinosti kao pomo da bi laa mogla da plovi morem. On je uputio ovjeka na sve ovo i omoguio mu da se njime koristi, da se koristi morem i u drugim oblastima: da biste mogli da traite blagodati Njegove (45/12) kao to su ribolov i lov radi ukrasa. Tako isto i radi trgovine, saznanja, iskustva, sporta, etnje i svake Allahove vrline u morima, emu tei ivo bie. Allah je potinio ovjeku more i ladu da postiu Allahove blagodati, da Mu se zahvaljuju na blagodatima i dobru na ovom potinjavanju i ovoj uputi: i da biste bili zahvalni (45/12). Allah upuuje srce ovjeka putem Kur'ana prema ispunjenju ovog prava, povezivanju sa tim horizontom i spoznaji jednote koja je izmeu njega i Kosmosa vezane za izvor i jedn ote smjera - prema Allahu. Iz specifinosti mora to je spomenuto prelazi se na opost i sveobuhvatnost, jer je Allah potinio ovom ovjeku sve to je na nebesima i Zemlji, sve snage, energije uivanja i dobra, sve to je povoljno ovjeku i to ulazi u okvir njegovog zastupnitva: I daje vam da se koristite onim to je na nebesima i onim to je na Zemlji, sve je od Njega (45/JJJ. Sve to postoji u ovom Bitku od Njega je i vraa se Njemu. On je njegov Stvoritelj, Onaj koji njime vlada, koji ga potinjava ili dominira njime. A ovo malo stvorenje, ovjek, opskrbljen je od strane Allaha spremnou da spozna jedan dio kosmikih zakona, da time potinjava moi u ovom Kosmosu i energije koje nadmauju njegovu mo i njegovu

energiju da se ne moe ni porediti. Sve je to Allahov dar ovjeku. U svemu tome su znamenja za onoga ko hoe da razmilja i promilja, za onoga ko hoe da prati srcem i razumom doticaje graditeljske ruke koja rasporeuje i upravlja ovim moima i energijama. To su, zaista, pouke za ljude koji razmiljaju (45/1.1). Razmiljanje nee biti uredu, dobro i potpuno, sve dok ne prijee snagu i energiju koje otkrivaju njihovu tajnu, dok ne prijee na izvor ovih moi i energija, na zakone koji njima vladaju, na sponu izmeu ovih zakona i prirode ovjeka. Ove veze olakavaju ovjeku povezivanje sa tim zakonima i upoznavanju, a da nije tih veza, ovjek nikada ne bi mogao doi u vezu sa ovim zakonima niti ih spoznati, ne bi mogao znati niti njima 173

raspolagati, ne bi mogao potiniti niti koristiti bilo ta iz okvira ovih moi i energiJa. Kada je kontekst ove sure dostigao ovaj snani momenat koji povezuje srce vjernika sa srcem ovog Bitka i kada ga kontekst podsjeti na izvor stvarne Moi, to znai upuivanje u tajne ovog Bitka, onda to poziva vjernike da se uzdignu, da se vinu visoko u prostranstva horizonta isturenih prsta, da se suoe sa slabima i nemonima, ija srca nisu povezana sa tim djelotvornim i bogatim izvorom, a poziva ih i da gaje simpatije i saaljenja prema siromasima, ispred kojih stoji zavjesa, te ne mogu da sagledaju svijetle, snane i velike istine prema onima koji nisu upoznali Allahove dane u kojima se ispoljavaju Njegova veliina, tajne i zakoni. Reci vjernicima da oproste onima koji ne oekuju Allahove dane u kojima e On nagraditi ljude za ono to su radili (4.S/I4J. Onaj koji ini dobro - sebi ga ini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe, a na kraju ete se Gospodaru svome vratiti (15/15). Ovo je asno usmjerenje onima koji vjeruju da se ponaaju sa sao sjeanjem prema onima koji se ne nadaju Allahovim danima, sa osjeaju oprost, mo i nadmo, veliinu i uzdizanje. injenica je da su oni koji se ne nadaju Allahovim danima siromasi, da zasluuju saaljenje katkada zbog lienosti tog bogatog izvora koji je prepun kajanja, milosti, moi i dara, izvor vjerovanja u Allaha i smirenosti, Njegove zatite, pribjegavanje

Njemu u tekim i munim asovima, zatite onih koji su lieni prave spoznaje koja bi ih dovela do Stvoritelja kosmikih zakona, moi i bogatstva koji stoje iza toga. Vjernici koji raspolau riznicom vjerovanja i njegovim bogatstvom i koji uivaju u Allahovoj milosti i Njegovu obilju prei su za oprost od onih koji su lieni toga zbog svojih karakteristika i gluposti. Ovo s jedne strane, a s druge strane je da ovi vjernici prepuste u cjelini sve Allahu, da On nagradi dobroinitelja za njegovo dobro djelo i kazni poinitelja loeg djela, da im oprostom loih djela uknjii ta djela u protokol dobrih djela, zbog toga to oni nisu inili smutnje na Zemlji niti se protivili Allahovim odredbama i Njegovoj zabrani ni u jednom sluaju: 174

. . . u kojima e On nagraditi ljude za ono to su radili (4S/14J. Ovo je popraeno pojedinanim obavezama, pravednom nagradom i potvrdom da e se sve vratiti Jedinom Allahu na kraju ovog kruenja. Onaj koji ini dobro - sebi ga ini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe, a na kraju ete se Gospodaru svome vratiti (45/15). Na ovaj nain se ire grudi vjernika, uzdie se njegov osjeaj, on podnosi pojedinane greke i osobine glupaka na ijim oima je bila koprena, bez slabosti, bez tjeskobe, a to je jo vie, jo prostranije, jo jae, to je nositelj baklje Upute, baklje svjetla za uputu onih koji su lieni upute, to je nositelj balzama za lijeenje onih koji su lieni pravog izvora, to je nagrada za njegov rad, njega nee zadesiti nita zbog poinjenog zla. Na koncu, sve pripada Allahu i svi se Njemu vraaju. Poslije ovoga se u suri govori o vjernikom rukovoenju ovjeanstvom. Ovo rukovoenje koncentrisana je na kraju na islamsko poslanstvo, pa se ukazuje na razilaenje sinova Israilovih u pogledu njihove Knjige nakon to im ju je Allah dao, a dao im je i vlast i poslanstvo. Ovim je prestala zastava rukovoenja i vlasti i prenijeta je na nositelja posljednjeg poslanstva. To je bilo dok je ovaj nositelj bio jo u Mekki, a poziv konstantno opkoljen i ugroavan. Meutim, priroda poziva je uvijek ista, ona je takva od njegova nastanka pa sve do prestanka: Sinovima Israilovim smo Knjigu i vlast i vjerovjesnitvo dali i lijepim jelima smo ih bili opskrbili, i iznad svih naroda ih uzdigli, (45/16J i jasne dokaze o vjeri smo im dali, a oni su se podvojili ba onda kad su do saznanja doli, i to zbog neprijateljstva i meusobne zavisti. Gospodar

tvoj e im na Sudnjem danu sigurno presuditi u onome oko ega su se razili (15/1 7) . A tebi smo poslije odredili da u vjeri ide pravcem odredenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, (45/IBJ jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge tite, a Allah titi one koji Ga se boje i grijeha klone (45/19). 175

Ovaj Kur'an je putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji vrsto vjeruju (45/20J. Ovo je rukovoenje prije islama pripadalo Sinovima Israilovim jer su oni bili nosioci objavljenog vjerovanja koje je Allah odabrao za taj historijski period. Covjeanstvo vazda mora imati rukovoenje koje je objavljeno jer je rukovoenje zemaljsko strast, neznanje, ono je nepotpuno. Allah je stvoritelj ovog ovjeanstva i On je jedini koji propisuje tom ovjeanstvu zakon koji se ne bazira na strasti i elji jer su svi ljudi Njegovi robovi. To je zakon koji je bez propusta i bez manjkavosti. To je zakon koga je Allah dao ljudima, a On zna najbolje koga je stvorio. On je Dobar i Sveobavijeten. Sinovima Israilovim smo Knjigu i vlast i vjerovjesnitvo dali (1.'i/16J. Tevrat im je bio Allahov zakon. Oni su imali vlast da uspostave ovaj zakon. Njima je dato i vjerovjesnitvo nakon Musaova poslanstva i Knjiga za uspostavljanje zakona. Medu njima je bilo vie vjerovjesnika koji su dolazili srazmjerno dugo vremena, jedan za drugim kroz historiju . . . . i lijepim jelima smo ih bili opskrbili (15/16). Njihova zemlja i njihova vjerovjesnitva bila su u okviru svete zemlje, plodne, koja je davala mnogo dobra i protezala se izmeu Nila i Eufrata . . . . iznad svih naroda ih uzdigli (4.5/16). Njihovo uzdizanje i davanje prednosti nad ostalim stanovnitvom bilo je samo za to vrijeme, u svakom sluaju. Prvi znak davanja prioriteta bio je njihov izbor da rukovode na osnovu Allahova zakona, zatim davanju Knjige njima, vlasti i poslanstva: i jasne dokaze o vjeri smo im dali (45/17).

Sve ono to im je dato iz oblasti zakona bilo je sasvim jasno, odluno i razumljivo. U tome nije bilo nikakve nejasnoe, skrivenosti, krivine ili odstupanja. Tamo nije postojao nikakav povod za razilaenje u vezi sa ovim jasnim zakonom, kao to se desilo s njihove strane. To njihovo razilaenje nije uslijedilo zbog nejasnoe o ovom pitanju niti zbog njihova neznanja ta je ispravno u vlasti . . . . a oni su se podvojili ba onda kad su do saznanja doli (1.5/17). 176

To je, doista, uslijedilo zbog njihove meusobne zavidnosti, zbog gloenja i grijeenja, premda su znali ta je istina i ta je pravo. Razili su se: . . . i to zbog neprijateljstva i meusobne zavisti (45/m. Time prestaje njihovo rukovoenje na Zemlji, propalo je njihovo zastupnitvo, a njihov postupak poslije toga predat je Allahu za obraun na Dan ustajanja: Gospodar tvoj e im na Sudnjem danu sigurno presuditi u onome oko ega su se razili (45/17). Potom Allah daje zastupnitvo na Zemlji novom poslanstvu i novom poslaniku da bi povratio zakon i uvrstio ga, uspostavio objavljeno rukovoenje i njegovu istotu, da bi se sudilo na osnovu Allahova zakona, a ne elja ljudi u ovom rukovoenju. A tebi smo poslije odredili da u vjeri ide pravcem odreenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, (45/18) . . . Na ovaj nain oieno je ovo pitanje i stavljeno do znanja: ili Allahov zakon ili strasti onih koji ne znaju. Tamo tree pretpostavke stalnoga nema, a nema ni naina iznalaenja neke sredine izmeu pravinog Allahova zakona i prevrtljivog zakona zasnovanog na strastima. Nikada niko nee zanemariti Allahov zakon a da njime tada ne zavladaju strasti. Sve to je izvan Allahova zakona je elja i strast, emu tee i eznu oni koji ne znaju. Allah, Uzvieni, upozorava Svoga Poslanika (alejhi' s-selam) da ne slijedi strasti onih koji ne znaju. Oni mu ne mogu nita pomoi bez Allaha,

oni uzimaju za prijatelje i pomagae jedni druge, oni ne mogu njemu nita natetiti pa ni tada i kada se meusobno potpomau, jer je Allah njegov zatitnik i pomaga: . . . .jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge tite, a Allah titi one koji Ga se boje i grijeha klone (4,?/19). Ovaj ajet sa prethodnim ajetom odreduje, zaista, pravac nosiocu ovog poziva i definira ga. Tu ne treba dodavati nikakve rijei, nikakav komentar, niti objanjenje. A tebi smo poslije odredili da u vjeri ide pravcem odreenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, (45/18) 177

jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge tite, a Allah titi one koji Ga se boje i grijeha klone (45/19). To je, doista, jedini zakon koji zasluuje da se ovako opie. Sve drugo su samo elje koje proistiu iz neznanja. Otuda nosilac ovog Poziva mora da slijedi samo ovaj Zakon, da zamenari sve elje i strasti. On ne moe odstupati ni u emu od ovog Zakona zbog nekih elja, jer nosioci tih elja i strasti ne mogu mu nita pomoi, oni samo hukaju njega jer su oni prijatelji i pomagai jedni drugima. Oni se meusobno potpomau i oslanjaju jedni na druge protiv nosilaca ovog Allahova zakona, pa otuda nije ni dozvoljeno da se nada pomoi od nekih od njih, ili da ga navedu na strasti koje ih meusobno povezuju. Oni su nesposobni i nemoni da mu natete jer je Allah zatitnik onih koji se Njega boja. Gdje je i kakva je razlika izmeu jednog i drugog zatitnitva?! Gdje su neznalice, ponieni, slabi, koji pomau jedni druge u odnosu na nosioca zakona koga pomae Allah, zatitnik bogobojaznih?! U pogovoru na ovo odluno i kategoriko objanjenje govori se o klonjenju od grijeha, zatim o primjerima koji se navode o tome u Kur'anu - strpljenju, uputi i milosti onima koji vrsto vjeruju: Ovaj Kur'an je putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji vrsto vjeruju (45/20J. Kur'an opisuje da putokaz ljudima obuhvata i znaenje upute i rasvjete. Kur' an je, sam po sebi, putokaz koji otkriva pravac kao to putokaz otkriva ljudima smjer. Prema tome, Kur'an je, sam po sebi, uputa. On je i milost, ali ovo sve ovisi o istom vjerovanju, ovisi o pouzdanju koje

ne moe pomutiti sumnja niti poremetiti nemir, niti se moe uuljati sumnja u to vjerovanje. Kada srce isto vjeruje i bude pouzdano, ono spoznaje svoj pravac, ne zamuckuje, ne potuca niti odstupa. Tada mu se sasvim jasno javlja put, horizont je sasvim osvijetljen, cilj potpuno definiran, staza prava. Tada Kur'an, tom srcu, postaje svjetlo, uputa i milost, zahvaljujui ovom vrstom vjerovanju. Ovaj razgovor je popraen o tienitvu grijenika, jednih prema drugima i tienitvu Allaha onih koji vrsto vjeruju, govori o prirodi ovog Kur'ana u odnosu na one koji vrsto vjeruju, da je Kur'an putokaz, uputa i 178

milost vjernicima. Ovaj razgovor je popraen i kategorikim razdvajanjem izmeu situacije onih koji ine zlo i situacije onih koji ine dobra djela, a koji su vjernici. Zatim osuduje izravnjavanje njih u vlasti jer se oni potpuno razlikuju u Allahovoj tezulji. Allah je uspostavio nebesa i Zemlju na temelju pravde i pravinosti. Pravda je osnova u formiranju ovog Kosmosa: Misle li oni koji ine zla djela da emo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela ine, da e im ivot i smrt biti isti? Kako loe rasuuju! (45/21). A Allah je nebesa i Zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki ovjek bio nagraen ili kanjen prema onome to je zasluio, nikome nee biti uinjeno naao (45/22). Mogue je da se ovdje govori o sljedbenicima Knjige koji su odstupili od nje, inili loa djela, a i dalje smatrali da su u redovima vjernika, smatrali su da je to dovoljno pa da budu muslimani koji ine dobra djela i da su jednaki u procjeni Allahovoj bilo u ivotu ili poslije smrti, tj. kod obrauna i nagraivanja. Mogue je da je ovo govor koji ima opu poruku da bi se objasnila vrijednost klanjanja Allahu u Njegovu mjerilu, prevaga tasa vjernika koji ine dobra djela i osuda izjednaenja izmedu onih koji su inili loa djela i onih koji su inili dobra djela, bilo u ivotu ili nakon smrti. To izjednaenje protivi se stalnoj i temeljnoj osnovi u zdanju cjelokupnog Bitka, osnovi istine koja je predstavljena u zdanju Kosmosa, a takoder i u Allahovu zakonu, na kome je uspostavljen ovaj Kosmos, a i ljudski ivot koji se ostvaruje u razlici izmeu onih koji ine dobra djela i onih koji ine loa djela u svim situacijama. Razlika je i u nagradi svake

osobe na osnovu upute ili zablude koju je inila, razlika je i u ostvarenju pravde svim ljudima nikome nee biti uinjeno naao (4.ti/22J. Smisao temeljitosti istine u zdanju Kosmosa i njena povezivanju sa Allahovim zakonom prema ljudima, suenju njima na Dan obrauna i nagrade, smisao toga ponavlja se esto u Kur'anu jer je temeljitost istine glavni osnov ovog vjerovanja. Istina je primarna i kod ljudi, i u horizontu, i zakonu Kosmosa, i zakonu ljudi. Istina je osnov Islamskog shvatanja o Kosmosu, ivotu i ovjeku. l8 18 Rasprava pod ovim na$ lovom e uskoro biti objavljena, istie autor. 179

Usputno uz ovu stalnu osnovu ukazuje se i na prertljive elje i strasti koje neki uzimaju sebi za boanstvo i klanjaju se tome, odlutaju tako daleko da se poslije ne mogu uputiti na Pravi Put, sauvaj nas, Boe! Reci ti Meni ko e uputiti koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajui ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapeatio, a pred oi njegove koprenu stavio? Ko e mu, ako nee Allah, na pravi put ukazati? Zato se urazumite? (45/23) . Kur'anski kreatorski izraz ocrtava udni uzorak ljudske due kada ona napusti ovaj osnovni princip ili temelj i povede se za prevrtljivom eljom i strau i kada pone oboavati tu strast, povinjavati joj se i initi od nje izvor svojih poimanja, sudova, osjeaja, kretanja i, najzad, initi je boanstvom kojoj se on pokorava, boanstvom koje uzima sebi za zatitnika, prihvaa od nje prevrtljiva i promjenjiva ukazivanja sasvim posluno i predano. Kur' an ocrtava ove slike i udi im se uz jaku osudu njih: Reci ti meni ko e uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo? (45/2.1). Jesi li ti njega vidio? To je, doista, udno stvorenje koje zasluuje takvo uenje. On time i zasluuje da ne bude upuen, da ga ne snae Allahova milost upute jer u njegovu srcu nije preostalo mjesta za uputu poto se on klanja svojim bolesnim strastima: . . . onoga koga je Allah, znajui ga, u zabludi ostavio (45/23). Na osnovu Allahova znanja on i zasluuje zabludu, ili na osnovu istine da se ne moe suprotstaviti svojim strastima, ne moe da odbije prihvatanje svoje strasti za boanstvo, nego se njoj pokorava. To zahtijeva

da ga Allah ne uputi nego da ga zavede i da ga ispuni sljepilom: . . . i sluh njegov i srce njegovo zapeatio, a pred oi njegove koprenu stavio! (45/23). Time su mu prekriveni prozori kroz koje ulazi ovo svjetlo i ti otvori kroz koje se uvlai uputa. Poremeena su ula spoznaje njegovim pokoravanjem strastima. Njegova pokornost je klanjanje i puna predanost: Ko e mu, ako nee Allah, na pravi put ukazati (45/23). 180

Ova Uputa je Allahova uputa, niko ne moe nekoga uputiti ili zavesti. To je Allahovo djelo. U tom djelu ne uestvuje niko, ak ni odabrani Njegovi poslanici.

Zato se ne urazumite? (45/23). Ko se urazumi, probudit e se i doi k sebi, oslobodit e se mrea strasti i vratiti stabilnom i jasnom putu koji ne zavodi one koji idu njime. 181

"Postoji samo ivot na zemaljski, ivimo i umiremo, jedino nas vrijeme uniti" - govore oni. A oni o tome ba nita ne znaju, oni samo nagaaju (1.')/21). A kad im se Nai ajeti jasni kazuju, samo se ovim rijeima izgovaraju: "Pretke nae u ivot povratite, ako je istina to to govorite" N.'l/25). Reci: "Allah vam daje ivot, zatim e uiniti da poum irete, a poslije e vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali veina ljudi ne zna" (45/26). Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji! A na dan kad nastupi as oivljenja, oni koji su lai slijedili bie izgubljeni (15/27). I vidjee sve narode kako na koljenima klee: svaki narod bie pozvan prema Knjizi: "Danas ete biti nagraeni ili kanjeni prema tome kako ste postupali! (15/28) Ova Knjiga Naa o vama e samo istinu rei, jer smo naredili da se zapie sve to ste radili. " (1!l/29J. One koji su vjerovali i dobra djela inili, Gospodar njihov e u dennet Svoj uvesti. To e biti uspjeh oiti! (15/JOJ. A onima koji nisu vjerovali: "Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, ali vi ste se oholili i narod nevjernicli postali (15/31). Kad se govorilo: 'Allahovo obeenje je, zaista, istina! i u as oivljenja nema nimalo sumnje' - vi ste govorili: 'Mi ne znamo ta je as oivljenja, mi samo zamiljamo, mi nismo ubijeeni;"' (1.'l/32J ,

i ukazae im se na gnusna djela njihova i sa svih strana e ih okruiti ono emu su se rugali, (15/.w, i rei e se: "Danas emo mi vas zaboraviti kao to ste vi zaboravili da ete ovaj va Dan doivjeti, vatra e vam prebivalite biti i niko vam nee moi pomoi (15/.'11) 182

zato to ste se Allahovim rijeima rugali i to vas je ivot na Zemlji bio obmanuo. " Og toga Dana ih iz dehennema niko nee izvui niti e se od njih traiti da odobrovolje Allaha (4.5/35). Pa, neka je hvaljen Allah, Gospodar nebesa i Gospodar Zemlje, Gospodar svih svjetova! (4S/.16J. Njemu ponos i dika na nebesima i na zemlji, On je Silni i Mudri! (15/37) . Ovo je posljednji odlomak sure koji donosi rijei politeista u kojima odbijaju budui svijet, proivljenje i obraun. U ovom dijelu odgovara im se kroz realnost njihova nastanka koji se ne moe zanijekati. To je bliska realnost njima. Poslije ovoga dolazi do izlaganja jedne od scena Sudnjeg dana koga oni vide kao realnost, mada jo nije dolo njegovo vrijeme, jer k ur' anski nain predstavljanja izlae tu scenu ivo, olieno kao da je oni vide vlastitim oima kroz ove rijei Kur'ana. Ova sura zavrava zahvalom Allahu Jedinome kome pripada gospodstvo na nebesima i Zemlji i svim svjetovima u nebesima i na Zemlji, a onda i velianjem Njegove uzvienosti koja je jedinstvena na nebesima i na Zemlji, pred kojom se ne moe podii ak ni buba niti uzoholiti bilo kakav oholnik. On je Silni i Mudri! "Postoji samo ivot na zemaljski, ivimo i umiremo, jedino nas vrijeme uniti" - govore oni. A oni o tome ba nita ne znaju, oni samo nagaaju (4li/24J. A kad im se Nai ajeti jasni kazuju, samo se ovim rijeima izgovaraju: "Pretke nae u ivot povratite, ako je istina to to govorite" (45/2SJ.

Reci: "Allah vam daje ivot, zatim e uiniti da poumirete, a poslije e vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali veina ljudi ne zna" (15/26). Tako su oni bili kratkovidni, mislili su da je ivot, po njihovom sudu, samo ovaj dio koga oni vide na ovom svijetu, oima, vide kako jedno pokoljenje umire, a drugo ivi. Prema onom to je oito, tu se ne mijea Ruka smrti, nego to dolazi kao posljedica dana i vremena koje je prolo, 183

tako oni umiru. Prema tome, vrijeme je to koje dokraji njihov rok ivota, a smrt dotie njihova tijela i oni umiru. Ovo je povrni stav, koji ne prelazi oitu pojavnost, ne razmiljaju kakve tajne stoje iza toga, ne razmiljaju odakle im je doao ivot, a kada je doao, ko e ga odstraniti od njih. Smrt ne pogaa tijela prema odreenom sistemu i odreenom broju dana, kako to oni misle, tj. da prolazak vremena plijeni njihov ivot. Djeca umiru kao i starci, zdravi umiru kao i bolesni, jaki umiru kao i slabi. Prema tome, vrijeme se ne moe uzeti kao faktor smrti. To e primijetiti svako ko gleda na ov() pitanje razumski i razmiljajui i koji pokuava da spozna i sazna prave uzroke. Zbog toga Uzvieni Allah kae: A oni o tome ba nita ne znaju, oni samo nagaaju (45/21/J. Oni misle na nain koji je nepouzdan i slab, koji ne poiva na razmiljanju, koji se ne oslanja na znanje niti ukazuje na spoznaju injenica. Oni ne gledaju ta stoji iza manifestacije ivota i smrti, kakva je to tajna, to bi potvrdilo da postoji i drugo htijenje, ne htijenje ovjeka, to bi potvrdilo drugi uzrok, a ne protok dana: A kad im se Nai ajeti jasni kazuju, samo se ovim rijeima izgovaraju: "Pretke nae u ivot povratite, ako je istina to to govorite" (45/25J. Ove njihove rijei kao i ranije ukazuju na povrnost njihovog gledanja koje ne spoznaje zakone stvaranja, mudrost Allaha u tome i tajnu ivota i smrti koja je nagomilana iza ivota i smrti i vezana za tu Allahovu sloenu mudrost. Ljudi ive na ovoj Zemlji da bi im se dala prilika da rade, da bi ih Allah iskuao u onome to im je omoguio i dao. Ljudi zatim umiru kada doe vrijeme koje je Allah odredio, i obraun kada e polagati raun

za ono to su radili, kada e se javno manifestirati rezultat tog iskuenja u periodu ivota i kada se oni vie nee vratiti poto umru. Ne postoji nikakva druga mudrost koja bi zahtijevala da se oni vrate prije odreenog dana. Oni se ne vraaju zbog toga to je neka grupa ljudi predloila da se vrate, jr prijedlog ljudi ne mijenja rokove velikih zakona na kojima je uspostavljen ovaj Bitak. Prema tome, ne postoji mogunost za ovakav jednostavan prijedlog s kojim su se oni suoavali sa jasnim Allahovim ajetima: "Predke nae u ivot povratite, ako je istina to to govorite!" (45!25J Zato da im Allah pretke povrati prije Svoje odredbe sukladno Njegovoj visokoj mudrosti? Da bi se oni zadovoljili Allahovom odredbom vezanom za oivljenje mrtvih? O, kakvo udo! Zar Allah ne stvara i ne daje 184

novi ivot pred njihovim oima u svakom momentu sukladno zakonu nastanka ivota? Reci: "Allah vam daje ivot, zatim e uiniti da poumirete, a poslije e vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje. (45/26J. Ovo je ta rnudiza koju oni ele da vide u svojim precima. Eto, ona se deava pred njihovim oima, pred samim njihovim oima i pred njima samima. Allah je taj koji daje ivot. On je taj koji daje i smrt. Prema torne, nema nikakva uda da e On oivjeti ljude i sakupiti ih na Sudnjem danu. Tu nema nikakvog razloga koji bi dao povod sumnji, u vezi sa ovim pitanjem, ije slinosti oni gledaju pred sobom: . . . ali veina ljudi ne zna (45/26J. Ova predstavljena injenica popraena je univerzalnim naelom kojem se sve vraa: Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji! (45/27J. Allah je zatitnik svemu i svaemu na svijetu. On je Kreator svega, On je Moan da da ivot i da ga vrati svemu i svakome na svijetu. Zatim im se predoava scena ovog dana u koga su oni sumnjali: A na dan kad nastupi as oivljenja, oni koji su lai slijedili bie izgubljeni. I vidjee sve narode kako na koljenima klee; svaki narod bie pozvan prema svojoj Knjizi: "Danas ete biti nagraeni ili kanjeni prema tome kako ste postupa/ir (45/27-28). U kontekstu im se brzo predstavlja u prvom ajetu posljedica onih koji su lai slijedili. Oni su gubitnici ovog Dana u koga su nekada sumnjali. Zatim, kad pogledamo kroz ove rijei Kur'ana, prirnijetit emo veliku i

prostranu povrinu na kojoj su se okupila pokoljenja u grupama koja su nekada ivjela na ovoj planeti, dugo ili kratko. Vidjet emo da oni klee na koljenima razlikujui se narod od naroda i iekujui strani obraun. To je strana scena sa velikom guvom na Dan kada se okupljaju ta brojna pokoljenja na jednom platou. Strano je i pogledati samo izgled te scene, jer svi klee na koljenima, a strano je i zbog onoga to slijedi u obraunu. 185

Strano je, prije svega, i stajati pred Silnim i M onim, pred Onim koji obilato daje i dijeli, pred kim se nije zahvalilo na Njegovoj blagodati i nije priznavalo Njegovo uinjeno dobro od strane veine ovih koji ovako ovdje stoje. Onda e se rei svima koji klee i koji gledaju, svakog momenta kad svaki sjaj prerasta u grubost i kada staje dah: "Danas ete biti nagraeni ili kanjeni, prema tome kako ste postupali.' Ova Knjiga Naa o vama e samo istinu rei, jer smo naredili da se zapie sve to ste radili . . . " <45128-29). Tada e saznati da se nita nije zaboravilo niti izgubilo. A kako da se zaboravi ili izgubi kad je sve zapisano, a Allahovu znanju nita ne moe izmai niti se izgubiti. Ovdje se nagomilala gomila i razni narodi. I bez obzira na pokoljenja i razlike u rasama, gomila se podijelila na dvije grupe koje su okupile svu ovu gomilu naroda: grupu onih koji su vjerovali i grupu onih koji nisu vjerovali. To su dva jedinstvena tabora kod Allaha, to su dvije partije. Allahova stranka i ejtanova partija. Svi ostali narodi, vjere, nacije i rase ukljueni su u njih dvije: One koji su vjerovali i dobra djela inili, Gospodar njihov e u dennet Svoj uvesti. To e biti uspjeh oiti! (45/30). Ovi se ve odmaraju nakon dugog iekivanja, nakon nemira i uzbuenja. U tekstu je ovo njihovo pitanje vrl<> brzo i jednostavno izloeno da bi se susreli sa prijatnim okriljem. Zatim pogledamo, kroz ove iste rijei, na drugu grupu, kad tamo -

ta primjeujemo? Primjeujemo dugo korenje i sramno razglaavanje, primjeujemo spominjanje najgorih rijei i djela: A onima koji nisu vjerovali: 'Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, ali, vi ste se oholili i narod nevjernic"ki postali (4.'i/31). Kad se govorilo: 'Allahovo obeanje je, zaista, istina! i u as oivljenja ne.ma nimalo sumnje' - vi ste govorili: 'Mi ne znamo ta je as oivljenja, mi samo zamiljamo, mi nismo ubijedeni;"' (45/32). Kako vidite stanje, kako gutate istinu? Kontekst ih ovdje ostavlja na moment da bi kazao neto to se dogodilo sa ovim stradalnicima: 186

. . . i ukazae im se gnusna djela njihova i sa svih strana e ih okruiti ono emu su se rugali . . . , (45/33). Zatim se vraa k njima sramotei ih, grdei ih, iznosei njihovu nemarnost, omalovaavajui ih i ukazujui na bolnu sudbinu: I rei e se: ((Danas emo Mi vas zaboraviti kao to ste vi zaboravili da ete ovaj va Dan doivjeti, vatra e vam prebivalite biti i niko vam nee moi pomoi zato to ste se Allahovim rijeima rugali i to vas je ivot na Zemlji bio obmanuo" (45/3435). Ovdje se nad njima sputa zastor da bi se iznijela njihova zadnja sudbina. Ostavljeni su u Dehennemu, ne mogu izai, niti se od njih trai izvinjenje niti udobrovaljavanje: Od toga Dana ih iz dehennema niko nee izvui niti e se od njih traiti da odobrovolje Allaha (45/35). Mi sa ritmom ovih rijei kao da ujemo kako vrata zalupie, a to je posljednje njihovo zatvaranje. Scena se zavri. Poslije toga ne dolazi do bilo kakve izmjene niti modifikacije. Ovdje progovara glas zahvale Allahu i neogramceno slavljenje iznijeto na kraju u ovoj suri, a poslije ove snano upeatljive scene: Pa, neka je hvaljen Allah, Gospodar nebesa i Gospodar Zemlje, Gospodar svih svjetova! (45/36). Njemu ponos i dika na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri! (1.'i/.17} . Oglaava se glas zahvale obznanjujui jednotu Gospodstva u ovom

Bitku, jednotu i na nebesima i na Zemlji, i u ovjeku i u dinu i u ptici i u divljai i u svemu ostalome i svaemu to je u Kosmosu. Svi su oni u zatiti jedinoga Gospodara koji ih rasporeuje i uva i kome pripada zahvala na ovom uvanju i ovom rasporeivanju. uje se glas velianja Allaha. U njemu se oglaava apsolutna veliina da pripada Allahu u Kosmosu - u kome sve veliko postaje malim i pred kim povija iju svaki nasilnik i predaje se svaki odmetnik. 187

Sa ovom veliinom, uzvienim, mocmm i mudrim Boanstvom, zavrava ova sura, On je Silni i Mudri (45/37). Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Kraj dvadeset i petog duza, slijedi dvadeset i esti, koji poinje surom El-Ahkaf. 188