Pojam identiteta

Duko Sekuli

POJAM IDENTITETA
1. Pojmovi i stvarnost 1. 1. Prirodne i drutvene znanosti Moe se rei da postoji bitna razlika izmeu objekata i pojmova kojima se koriste prirodne, i onih kojima se koriste drutvene znanosti (Wong 2002). Ako je objekt prirodnih znanosti atom, onda znamo da je svaki atom s jednim elektronom i jednim protonom vodik i on to ostaje u svim okolnostima koje su denirane teorijom o atomskoj strukturi. Moemo rei da objekti u prirodnim znanostima imaju ksirane esencije koje se ne mijenjaju. Elektricitet je ono to zadovoljava Maxwellovu jednadbu i to ostaje pod svim okolnostima. Ponukani svojim prirodnoznanstvenim pogledom na svijet, ksnu sutinu kategorija i pojmova prirodnih znanosti traimo i u pojmovima drutvenih znanosti. Ili, kako to formuliraju Bourdieu i Wacquent, promiljamo drutveni svijet na supstantivni nain (1992:228). Prema tome pitamo se to je nepromjenljiva sutina, bit pojma identiteta koji mora postojati kao neka platonska ideja. No problem je s kategorijama i pojmovima drutvenih znanosti to oni nemaju nepromjenljive ksne sutine nego su jako heterogeni u pogledu svojih konstitutivnih elemenata i rezultat su socijalnih procesa. Uzmimo primjer homoseksualca kao posebne vrste osobe. Foucault pokazuje da iako je homoseksualna praksa uvijek postojala kao kategorija, pojam homoseksualca kao posebne vrste osobe nastaje tek u 19. st. (Foucault 1979). Jednako tako moemo rei da je osjeaj pripadnosti nekom kolektivitetu, osjeaj lojalnosti prema nekoj
15

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

grupaciji, postojao otkad ovjek postoji kao drutveno bie. No nacionalni identitet ne moe postojati prije nacije, a ona je u najveoj mjeri moderni fenomen. Govoriti o kontinuitetu nacionalnog identiteta koji se protee od poetka povijesti (ili u hrvatskom sluaju od stoljea sedmog) je jednostavno projekcija sadanjosti u prolost i interpretacija te prolosti kroz naoale sadanjosti, a ne pokuaj razumijevanja kako su ljudi u to doba denirali sami sebe i kako su ih drugi denirali.

1. 2. Jezik teorije i jezik prakse Problem je drutvenih znanosti to one govore o stvarima koje su dio ivotne prakse svakog ovjeka. Budui da su dio ivotne prakse, razvija se jezik koji je nuan za svakodnevnu komunikaciju. Jezik prakse znai da pojmovi koji se u praksi upotrebljavaju nose sa sobom znaenja koja ne moraju biti identina sa znaenjima koja im se pridaju kada se isti (ili promijenjeni) pojmovi upotrebljavaju u drutvenim znanostima. Jezik prakse (laiki, obini jezik) oznaava: a) kategorije koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru, a proizlaze iz opisivanja i djelovanja u svijetu koji nas okruuje; b) kategorije koje kao pojmove rase, nacije, identiteta, upotrebljavaju etniki poduzetnici koji uvjeravaju ljude u zajedniko pripadanje i u vanost tog zajednikog pripadanja za kolektivnu akciju. To ne znai da postoje jasno razdvojeni pojmovi znanosti i prakse, nego postoje preklapanja i razdvajanja. Postavio bih generalnu hipotezu da razvoj znanosti ide putem od prve faze, gdje pojmovi prakse i pojmovi znanosti bivaju nerazlueni, tj. znanost barata pojmovima prakse i istrauje praksu upotrebljavajui pojmove prakse, ili ak sama znanost stvara pojmove koji ulaze u praksu i dobivaju vlastiti ivot (rasa, klasa, nacija). Razvoj znanosti ide u smjeru pojmovnog razbistravanja i divergencije jezika znanosti i jezika prakse.1 To
1

Problem odnosa govora prakse i govora znanosti postoji i u prirodnim znanostima, no ovdje se njime neemo detaljnije baviti. Kao to kae Nagel, termini iz svakodnevnoga govora su neodreeni pa konzekventno ni relacije zavisnosti izraene tim pojmovima ne mogu biti precizne. Npr. pojam vode u zdravorazumskom spoznavanju povezan

16

Pojam identiteta

razbistravanje ima jedno dublje znaenje, a ne samo preciziranje znaenja pojmova. Napredak u sociologiji nije samo u tome to smo uspjeli preciznije denirati pojmove etniciteta, rase, identiteta ili nacije, nego i to se pokazuje da su to pojmovi a ne stvari, i to se znanstvena interpretacija odvaja od nae tendencije da shvaamo rijei na esencijalistiki nain. Obino mislimo da ako postoji rije nacija, mora postojati i prirodna sutina fenomena nacije koju ta rije odraava. Isto vrijedi i za druge pojmove kao to su klasa ili rasa. Moemo rei da taj napredak izgleda kao da su znanstvenici posluali Popperov savjet. Taj savjet u popularnom obliku glasi: Ne dajte se navesti na ozbiljno shvaanje problema o rijeima i njihovim znaenjima. Ono to treba ozbiljno shvatiti jesu pitanja vezana uz injenice kao i tvrdnje o injenicama; teorije i hipoteze; problemi koje one rjeavaju; i problemi koje postavljaju. (Popper 2004:27).2 Meutim, daljnji sadraj ovoga teksta nije sasvim u skladu s Popperovim naputkom. Ovdje ne traimo teorije i hipoteze o etnikom, rasnom i nacionalnom, nego pokuavamo analizirati shvaanja tih fenomena i njihovo znaenje i, to je jo vanije, promjene u znaenju. To znaenje daje nam mnogo vie uvid u to kako ljudi shvaaju svijet i kako opravdavaju svoje akcije nego kakav svijet stvarno jest. Drugim rijeima, ti pojmovi u svojemu povijesnom razvoju imaju ideoloku
je s idejom da je to tekuina koja se hlaenjem smrzava. No morska voda se ne smrzava kada se ohladi na onu istu temperaturu na kojoj se smrzava voda u vodovodu ili izvoru. Isto tako postoje tekuine koje treba znatno vie hladiti da bi se smrznule. To znai da ziki i kemijski pojam vode moraju biti mnogo jasnije odreeni i preciznije denirani nego pojam vode u svakodnevnoj praksi. (Nagel 1974:710) Ovo je Popperovo popularno predstavljanje problema esencijalizma koje je potpunije razvijeno u njegovoj Poverty of Historicism (1944). Esencijalizam nije, naravno, s nama od Popperova otkria, nego je on stalno prisutan u raznim formama, od Platonovih ideja do pozicije realizma nasuprot nominalizmu. Kada Roscelin kae da su univerzalije samo atus vocis, to ga dovodi u nezgodnu situaciju zbog trojstva, jer konzekventno tri Lica moraju biti razliite supstancije pa nas samo navika spreava da kaemo da postoje tri Boga. Tvrdnja koju ovdje razvijam o nepostojanju esencije identiteta dovodi do tekoe da ne moemo znanstveno dokazati ono to mnogi oekuju od znanosti, pravu granicu (etniku i teritorijalnu) hrvatstva, niti da nacionalni identitet mora imati prednost nad svim ostalim identitetima. Koncil u Soissonsu 1092. osudio je Roscelinove ideje kao heretike (Russel 1962:424425). Nadam se da vie nema koncil koji bi socijalni konstruktivizam osuivali kao herezu.

17

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

funkciju koja vie prikriva nego otkriva stvarnost. Dakle bavimo se znaenjem rijei protiv Popperova savjeta, ali jer u promjenama njihova znaenja otkrivamo neto i o stvarnosti samoj, vaan element same stvarnosti je kako ljudi tu stvarnost interpretiraju.3

2. Primjer pojmova i njihova esencijalistikog znaenja 2. 1. Rase Skupine ljudi koje se meusobno razlikuju po vanjskim, zikim obiljejima, ponajprije bojom koe (koja su korelirana s unutarnjim svojstvima inteligencijom, karakterom, sposobnou stvaranja kulture). Svijet je prirodno podijeljen na rase bijelu, crnu, utu, crvenu (broj varira od autora do autora). Postoji sutina rasnosti koja omoguava dijeljenje ovjeanstva na rase. U modernoj verziji to bi trebao biti neki rasni gen ili skupina gena koji razlikuju jednu rasu od druge. U tom smislu jezik prakse je platonistiki postoji idealnotipska rasa im imamo rije koja odraava tu prikrivenu sutinu. Rase se mogu mijeati, ali da bi to mogle moraju postojati iste, originalne rase. Logiki iz toga slijede razliite poligenetske teorije o podrijetlu ovjeka (vidi drugo poglavlje kod S. J. Gould/1981/). U to se uklapa i biblijska legenda po kojoj linija ide od Adama preko Noe i njegovih sinova: Jafeta, od kojeg potjeu Europljani, Sema, od kojeg potjeu Azijati i Hama, od kojeg potjeu Afrikanci. Pojmovi odgovaraju naem snalaenju u svakodnevnom, stvarnom svijetu. Dovoljno je pogledati svijet oko nas i vidjeti da je ovjeanstvo prirodno podijeljeno na rase. Nasuprot tome iz znanosti se pojam rase upravo zbog optere enja koje nosi polako izbacuje iz svakodnevne uporabe i
3

Ovdje se, naravno, ne bavimo dekonstrukcionizmom i teorijskom podlogom koja iza njega stoji, nego sociologijom spoznaje. Ne traimo skrivena znaenja, nego iz proklamiranih znaenja i njihovih promjena otkrivamo neto o sistemima razumijevanja i ideologijama njihovih tvoraca, Za nas postoje teorije i hipoteze o drutvenoj stvarnosti koju Popper preporuuje, koja je esto za postmoderniste dekonstruktivistikoga tipa nepostojea jer je za njih jedina realnost tekst.

18

Pojam identiteta

zamjenjuje populacijama. Upotreba pojma populacije izbjegava esencijalizam kojeg nosi uporaba pojma rase, tj. ne implicira postojanje rasnoga gena, ni poligenetsko podrijetlo ovjeka, pa niti neke prirodne granice meu rasama. Budui da se sve ljudske karakteristike preklapaju i ulaze jedna u drugu, ovjeanstvo se moe kategorizirati na razliite naine pa moemo dobiti i razliite brojeve rasa. Nema prave, istinite kategorizacije, jer svaka kategorizacija ovisi o polaznim postavkama. Jasno je da se iz takva shvaanja izbacuju i sve teorije o inherentnoj superiornosti i inferiornosti rasa. injenica da se u antropologiji ili sociologiji4 vie ne upotrebljava pojam rase (ili da znaenje koje se tom pojmu pridaje odudara od onoga iz svakodnevne uporabe ili od onoga klasine znanosti o rasama) ne znai da on mora biti izbaen iz svakodnevne prakse u kojoj dobro slui. Kao to rije voda neemo izbaciti zbog njezine nepreciznosti, ne moramo to uiniti ni s pojmom rase. Ali moramo biti svjesni da je znanstvena uporaba (ili neuporaba) toga pojma neto drugo od neznanstvene. Za svako ziko razlikovanje meu ljudskim skupinama moemo rei da je rasno. Tako npr. visoke Dalmatince moemo nazvati dalmatinskom rasom, kao i ljude tamne (crne) boje koe crnom rasom, ali nijedna od tih uporaba nije prava ili kriva, nego je konvencija opisivanja zikih razlika izmeu ljudskih skupina. 2. 2. Nacija Jedna od bitnih karakteristika sadraja toga pojma u svakodnevnom diskursu je zajedniko podrijetlo, iz kojeg se izvode zajednike kulturne karakteristike kao to su jezik i obiaji, i onda iz svega toga izlazea tenja za politikom samostalnou. Tako mi Hrvati vuemo podrijetlo od Hrvata koji su doli na ovaj teritorij u stoljeu sedmom,5
4

Koncept rase postepeno poinje nestajati iz antropologije kao posljedica inkorporiranja evolucijske sinteze i prihvaanja koncepata i metoda populacijske genetike. (Stepan 1982) U svim nacionalistikim narativima postoji neka toka u vremenu od koje se rauna pravo nacionalno vrijeme. Za Hrvate to je stoljee sedmo, za Nijemce prvo stoljee,

19

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

a oni opet vuku svoje podrijetlo od Iranaca, pa nikako nisu Slaveni itd. No kao to je formulirao Weber u majstorskom tretiranju toga problema, zajedniko podrijetlo nije stvarno, nego je zamiljeno, ili kao to naslov Andersonove knjige kae: Nacija kao zamiljena zajednica. Weber ne denira neku platonsku sutinu koju posjeduju prirodni entiteti nacije ili etnike grupe, nego analizira procese i komponente koji vode socijalnoj konstrukciji etnikih grupa i nacija. (Weber 1976:323329) U znanstvenom smislu svakako govorimo o zamiljenom, a ne o stvarnom zajednikom podrijetlu. Sve nacije rezultat su amalgamacije, asimilacije i sl. (dananji Hrvati od proto-Hrvata, raznih slavenskih grupacija, romaniziranog stanovnitva koje ukljuuje ilirske narode kao starosjedioce koji se kasnije pojavljuju kao Vlasi te sve ostale grupacije koje se naseljavaju u doba Rimskog Carstva i sve slojeve kasnijih imigracija, naseljavanja i mijeanja). Unato tome to nas danas pokuavaju uvjeriti da postoji hrvatski gen od ljudskih prapoetaka koji odreuje tko su, a tko nisu Hrvati (Sekuli 2006). Ako je besmisleno traiti platonsku sutinu nacije u genu, postoje li neke druge komponente objektivne naravi koje odreuju naciju? U laikom miljenju jedan takav faktor je jezik. Pripadnici nacije su oni koji govore odreenim jezikom, a oni koji govore drugim jezikom pripadaju drugoj naciji. Prema tome moemo rei da je jezik otkrivena prirodna granica, esencija ili platonska sutina nacije. Ako pogleza Franke peto, za Maare deveto. Postoji toka u vremenu kada je utvrena legitimna akvizicija zemlje, a sve to se poslije toga zbiva u smislu seoba, invazija, asimilacija i slino je nelegitimno. (Geary 2007:23) Zato je hrvatsko zaposjedanje zemlje utvreno u stoljeu sedmom legitimno, a ilirsko ili rimsko prije toga, ili srpsko naseljavanje poslije toga nelegitimno, ostaje neodgovoreno pitanje. Kvaternik daje odgovor na to pitanje razvijajui svoju teoriju prvobitne steevine. Prvobitno je pravo vlasnitva vjeno i njega dokazuju povjesniari. U sluaju Hrvata oni su svoje povijesno pravo stekli prvobitnom, prirodnom, pravednom i neospornom steevinom za vrijeme seoba u 6. i 7. stoljeu. Tako pie Kvaternik u La croatie et la confederation italliene, Pariz 1859 (ovdje navedeno prema knjizi M. Gross: Izvorno pravatvo, 2000, 7385). Isto tako F. Raki pie da ima i narod hrvatski za zakonito i neostarelo pravo svojine na sav prostor od Bojane do Drine i Dunava koje je steeno za vrijeme seoba. (Odlomci iz dravnog prava hrvatskoga za narodne dynastie, 1861.) Ovo je u skladu s pisanjem svih nacionalnih ideologa u Europi toga doba, koji se pozivaju na junaka osvajanja na temelju kojih je uspostavljen titulus acquisitionis.

20

Pojam identiteta

damo oko sebe, to nam se ini prirodno. Francuzi govore francuski, Nijemci njemaki, Hrvati hrvatski itd. Drugim rijeima, koliko jezika toliko nacija. Da neto s ovom zdravorazumskom koncepcijom odnosa jezika i nacije nije u redu, upozoravaju nas i svae oko toga da li su srpski i hrvatski, i bosanski i crnogorski jedan, dva, tri ili etiri jezika. Da li smo mi Hrvati nacija zato to govorimo hrvatski ili govorimo hrvatski zato to smo Hrvati? I jezik ima svoj proces socijalne konstrukcije, u kojemu se on (ili razni dijalekti, jezici i govorne forme) uzima vie kao materijal pomou kojeg se povlai granica prema etnikim ili nacionalnim drugima, a ne neki prirodan indikator koji jasno upuuje na postojanje ili nepostojanje ili na razgraniavanje meu etnonacionalnim grupacijama. Nije dakle nacija prirodni odraz jezika, nego su jezine granice posljedica procesa konstituiranja nacije. Nije hrvatski jezik odredio tko pripada hrvatskoj naciji a tko ostaje izvan nje, nego su akteri (etniki poduzetnici, nacionalni voe, nacionalni ideolozi, zduno potpomognuti radom strunjaka za jezik) u povijesnom procesu konstituiranja hrvatske nacije konstruirali hrvatski jezik i povukli granice prema drugim jezicima. Kao to kae M. kiljan: element kohezije ne predstavljaju idiomima inherentne sistemske karakteristike; one, dapae, mogu ponekad meusobno vie pribliiti idiome koji pripadaju razliitim jezicima nego one unutar jednog jezika: kajkavski dijalekti Hrvatskog zagorja po svojim su sistemskim obiljejima sliniji slovenskim dijalektima na drugoj obali rijeke Sutle nego akavskim otonim idiomima (kiljan 2002:13). Pa zato onda zagorski kajkavci i njihovi susjedi Slovenci nisu pripadnici jednog naroda, a govore tako slino, nego su kajkavci i akavci pripadnici istog naroda, a govore tako razliito? Kriteriji zato su kajkavski i akavski dijelovi hrvatskoga, a slovenski nije, ne lei u nikakvim sistemskim karakteristikama jezika, nego, kako kae kiljan, oni se zacijelo nalaze u samim govornicima: razliiti materinji idiomi Hrvata pripadaju hrvatskom jeziku zato to njihovi govornici smatraju da je tako (kiljan 2002:14). Drugim rijeima, granice meu jezicima nisu prirodno proizale iz samoga jezika, iz njegovih sistemskih karakteristika, nego su povuene u toku socijalne konstrukcije nacija. Da su Slovenci postali Alpski Hrvati, kako ih
21

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

je vidio Starevi, njihovi bi govorni idiomi bili dio hrvatskog jezika, ali budui da nisu, onda je to poseban slovenski jezik. Na isti nain formirat e se posebno bosanski ili crnogorski jezik, ne zato to je u njima neto sistemski posebno, nego e se odreene specine karakteristike govornih idioma u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori sistematizirati i razgraniiti u odnosu na okolne postojee jezike.6 Taj proces nije nikakva specina karakteristika junoslavenskih prostora. Kao to pokazuje E. Weber, u Francuskoj se 1863. u 8381 komuni od njih 37 510 nije govorilo francuski to znai da otprilike jedna etvrtina populacije nije uope govorila francuski. Ministarstvo javnih instrukcija nalazi da od 4 018 427 kolske djece (od 7 do 13 godina) 448 328 uope ne govori francuski, dok ga 1 490 269 govori ili barem razumije, ali ne moe na njemu pisati. Od 89 departmana u njih 24 vie od polovice stanovnitva ne govori francuski, a u jo 6 to vrijedi za znatan dio stanovnika. Weber zakljuuje da je za veliki broj stanovnika Francuske u 19. st. francuski bio strani jezik. To vrijedi
6

To, naravno, ne iskljuuje posebnu ivotnost i razvoj knjievnog jezika. Za ignoriranje te posebne povijesti Katii optuuje mladogramatiare. No njegovo inzistiranje svodi se na to da knjievni jezik ima svoju unutarnju logiku koja ga ini takvim kakvim jest. Zbilja nije udno to nam je standardni knjievni jezik stiliziran tokavski (2008:47). Dok Katii smatra da unutarnja logika povijesnog razvoja knjievnog jezika vodi do njegove tokavske varijante i da druge opcije nisu bile otvorene, mladogramatiari e inzistirati vie na povijesnoj i sociolokoj dimenziji, koja naglaava ljudsku akciju koja moe gurnuti razvoj jezika u raznim smjerovima. Dakle u toj varijanti ilirci su teoretski mogli konstruirati jezik oko kajkavskoga. Zato oni to nisu uinili ne proizlazi iz jezinih karakteristika tokavskoga, nego iz njihovih politikih pogleda na to koja e jezina varijanta najbolje sluiti njihovim politikim ciljevima. U tekstu koji ovdje spominjemo, Katii, kao to je to esto sluaj u polemikim tekstovima, pojednostavljuje poziciju mladogramatiara da bi ju lake kritizirao. Uostalom i Katii uvoenjem aksiolokoga kriterija priznaje taj socijalno konstruktivni element u konstrukciji jezika kao odrednicu nacija. (Katii 1992) Aksioloki kriterij (Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato to je takav, a ne drukiji, to je postao tako, a ne drukije, nego i po tome to nosi te, a ne neke druge vrijednosti. Taj vrijednosni vid jezinog identiteta /Katii 1999:237/) ne pripada lingvistikoj, nego povijesnoj, sociolokoj ili sociolingvistikoj analizi. Vrijednosti (to je svakako preusko odreenje povijesnog procesa jer u njega ne ulaze samo vrijednosti, nego i mo, ideologije, ekonomski i politiki interesi itd., a svi oni imaju direktne i indirektne relacije prema jeziku) su bitne u povlaenju jezinih granica i sadraja jezika. Konzekventno se jezik, granice jezika i odnos koji pojedinci i grupe imaju prema jeziku ne mogu razumjeti iz jezika samog, nego iz povijesnog procesa koji je i formirao taj jezik i njegove granice.

22

Pojam identiteta

gotovo za polovicu djece koja su dosegla zrelu dob u zadnjoj etvrtini 19. stoljea (E. Weber 1976:67). Zakljuimo, dakle, da Francuzi nisu postali Francuzima zato to su govorili francuski, nego je djelovanje francuske drave kroz obrazovni sustav konsolidiralo uporabu francuskog jezika i odredilo granice njegove uporabe, tj. potisnuti su dijalekti, tj. materinski idiomi velikoga dijela stanovnitva te je konstituiran francuski jezik kao opi jezik Francuza. Na taj nain Bretonci, Provansalci ili Korzikanci postaju Francuzi i njihovi govorni idiomi su denirani kao dijalekti. Slian proces vrijedi i na naim prostorima, gdje prijepore o jeziku ne valja analizirati kao otkrivanje neke sutine i sistemskih karakteristika jezika, nego ponajprije u politikoj funkciji razgraniavanja ili asimiliranja. Ne ulazei dalje u nijanse odnosa jezika, nacije i konstituiranja nacionalne drave, u kojoj standardizacija jezika ima kljunu ulogu, svrha mi je bila samo naznaiti naoko objektivni kriterij u odreivanju granice nacije, gdje jezik nije nita vie ili manje objektivan nego to je to boja koe u konstituiranju rasa. Nacija i rasa su socijalni konstrukti koji se ne mogu razumjeti pozivanjem na neke objektivne karakteristike, nego tek razumijevanjem procesa socijalne konstrukcije u kojem kulturni elementi kao jezik, religija, povijest, tj. odreena interpretacija povijesti, imaju vanu ulogu. Prema tome, pojmovi drutvenih znanosti, u ovom sluaju rase i nacije, nemaju isti ontoloki status kao veina pojmova prirodnih znanosti. Pojmovi drutvenih znanosti odraavaju socijalne procese koji stoje u osnovi njihova formiranja. Drugim rijeima, postoji tenzija izmeu uporabe pojmova u svakodnevnom govoru i znaenja koja im pridajemo, i njihove uporabe u drutvenim znanostima. Ta tenzija proizlazi iz tendencije da u svakodnevnoj uporabi naturaliziramo pojmove o drutvu kojima se sluimo, tj. da traimo njihovu objektivnu sutinu na isti nain kao to to inimo s pojmovima prirodnih znanosti. Bez obzira to se razvoj drutvenih znanosti razvija i bruenjem pojmova koji ih onda ine drugaijima od njihove svakodnevne uporabe (a pragmatiko je pitanje da li to znai daljnje zadravanje istih rijei za oznaavanje sve drugaijeg ili preciznijeg sadraja, ili traimo druge rijei da bi se izbjegli nesporazumi i te23

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

ret koji nose pojmovi svakodnevnoga govora), ne moemo rei da su pojmovi svakodnevnoga govora krivi. U prvom redu oni su esto zadovoljavajui za snalaenje u svakodnevnom ivotu. Ljude moemo klasicirati s obzirom na boju koe (bez obzira to nema jasno odreenih granica meu rasnim grupama niti bilo kakve inherentne vrijednosne hijerarhije meu njima), moemo razlikovati nacije s obzirom na jezik kojim ljudi govore bez obzira na to da li su hrvatski i srpski jedan ili dva jezika ili da li je jezik kojim govore moderni Englezi, koti, Amerikanci, Australci jedan ili vie razliitih jezika. Na isti nain kao to vodu iz vodovoda i morsku vodu moemo svrstati pod pojam vode bez obzira na razliitu toku smrzavanja. Snalaenje i pojmovi svakodnevnog ivota nisu ista stvar kao i znanstvena preciznost ili istinitost. Jasno je da pojmovi svakodnevnog govora imaju ne samo deskriptivnu, nego i mobilizacijsku ulogu. Budui da su pojmovi neraskidivo vezani uz teorijsku sliku svijeta i ine njen sastavni dio, ipak moramo biti svjesni da zapravo nema do kraja benignih nepreciznih pojmova. Pojam rase je sastavni dio rasne znanosti na isti nain kao to je pojam nacije sastavni dio nacionalizma. U tom smislu ti pojmovi imaju objanjavajuu, ali i mobilizatorsku ulogu. Dio njihova implicitnog ili eksplicitnog znaenja je da naa rasa vrijedi vie od drugih i da moe biti u opasnosti od njihova irenja, ili pak da naa nacija ima odreenu povijesnu ulogu, ili steevinu u prostoru, koja je prirodno njezina i ije prirodno pravo povjesniari mogu utvrditi. Tada Kosovska bitka, Biblija ili maem steena zemlja Hrvatska postaju Bojom ili povijesnom pravdom dodijeljen teritorij jednoj etnonacionalnoj grupaciji i borba za taj teritorij zasnovana je na vjenoj nepromjenljivoj pravdi.

2. 3. Identitet Ako analiziramo ulazak pojma identiteta u drutvenu znanost, tada, za razliku od naeg osjeaja pripadnosti nekom kolektivitetu (pojma prakse) za koji mislimo da postoji oduvijek, pojam identiteta
24

Pojam identiteta

ulazi u drutvenu znanost tek nedavno. On vjerojatno otkriva odreene povijesne procese i senzibiliziranost znanstvenika za odreene fenomene nita manje nego neku objektivno postojeu realnost. Porast individualizma u modernom drutvu uvjetuje i porast interesa za identitetnu stranu ljudske individuacije.

2. 3. 1. Sociologija i identitet Ako govorimo o podruju nacionalnog i/ili etnikog moemo konstatirati da se sociologija bavila vie nacijom nego identitetom. Da bi netko mogao imati nacionalni identitet, prvo mora postojati nacija iji identitet pojedinac posjeduje. Sociologija je u svom povijesnom razvoju razmatrala povijest i stvaranje nacija ponajprije kao povijesnih tvorevina. No nacija bez identiteta (osjeanja pripadnosti toj naciji) ne postoji. Socioloki pojam identiteta, kada se poinje upotrebljavati, nastaje u opreci prema pojmu identiteta koji se upotrebljava u svakidanjici, ali i u velikom dijelu klasine psihologije. Naime, on nastaje u opreci prema shvaanju identiteta kao individualne karakteristike, tj. postojanju nekog esencijalnog centra Ja koji predstavlja osobni identitet. Nasuprot tome, socioloka konceptualizacija identiteta polazi od toga da se individualni identitet razvija uvijek u interakciji s drugima, drugim rijeima u interakciji Ja sa drutvom. Tako Ch. Horton Cooley (1922) uvodi pojam zrcalnoga Ja (looking glass self) da bi opisao proces kojim se razvija nae osjeanje Ja. Osnovna je Cooleyjeva teza da tokom interakcije ljudi slue jedni drugima kao zrcala. Kako vidimo sebe, ovisi o tome kakvu poruku nam drugi reektiraju o tome kakvi smo u njihovim oima. Moemo imati dobro miljenje o sebi samo ako nam drugi daju razloga za to. G. H. Mead (1934) razlikuje dva aspekta identiteta: Mind (unutranju svijest) i Self (svijest o vlastitom Ja). Osnovno je da ljudi kao uvjet za socijalnu participaciju moraju nauiti tumaiti simbole. Koncept Mind koristi Mead da bi upozorio na nae razumijevanje simbola. To razumijevanje simbola nastaje samo u ponavljanoj interakciji s drugima. Ta
25

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

interakcija, pogotovo kod male djece, je niz pokuaja i pogreaka. Osjeaj Jastva (Self) takoer nastaje u interakciji sa drugima. Cijeli kasniji put socioloke konceptualizacije identiteta moe se opisati kao otklon od shvaanja identiteta kao ksnog, kao esencije koja objektivno postoji, prema promjenljivom i socijalno konstruiranom identitetu. U funkcionalistikoj sociologiji koncepti statusa i uloge usko su povezani sa shvaanjem identiteta. Mi zauzimamo odreene statuse u drutvenoj strukturi i igramo uloge koje od nas ti statusi zahtijevaju. itava drutvena struktura zasnovana je na oekivanjima da emo na odreeni nain ispunjavati zahtjeve drugih koji proizlaze iz statusa koje zauzimamo, i kao to drugi imaju oekivanja od nas, mi imamo ista takva oekivanja od drugih. Vaan dio odrastanja kroz proces socijalizacije sastoji se u uenju statusa i oekivanja kako se uloge uz taj status trebaju igrati te odnosa s ljudima koji zauzimaju drugaije statuse. Postoje master statusi, tj. dominantni statusi koje pojedinac zauzima i koji se prenose na sve sfere ivota. Ako je neiji master status profesor ili lan sindikata, njegov se profesorski status prenosi i na njegovu aktivnost u sindikatu gdje je obian lan. Ali niti se on ponaa kao obini lan, niti ga drugi takvim tretiraju, jer njegov status profesora djeluje i u drugoj sferi, u sindikalnoj aktivnosti. Funkcionalistika teorija je objektivistika u smislu opisivanja drutvene strukture oima promatraa koji promatra vanjske manifestacije ljudskog ponaanja i njihovo strukturiranje. No implicitno je u toj teoriji da je nae Ja bitno formirano identikacijom sa statusom. Drugim rijeima, na identitet je neodvojiv od drutvene strukture jer smo u prvom redu odreeni naim ulogama u drutvu kao plemii, kmetovi, profesori, studenti, crnci ili bijelci te Hrvati ili Srbi. Prema tome objektivna injenica, drutvena struktura, ima svoju subjektivnu stranu, identikaciju sa statusom. M. Kuhn i Th. McPartland konstruirali su test od dvadeset tvrdnji (TST Twenty Statement Test, 1954), u kojemu su traili da se dade dvadeset odgovora na pitanje Tko sam ja? Postoji odreeni obrazac u ispisivanju odgovora na to pitanje, gdje najvei dio ispitanika poinje nabrajanje s nekim statusom ja sam student, ili mukarac, ili ena, ili Hrvat,
26

Pojam identiteta

ili katolik ili mlad ovjek. Na drugom nivou slijede odgovori koji se mogu klasicirati kao miljenja o samome sebi ja sam sretna osoba, ja sam debela osoba, ja sam konzervativan, itd. Drugim rijeima, ljudi sebe opisuje ponajprije u smislu nekih socijalnih statusa koji su za njih vani. Za nekoga je vaan status religiozne osobe, a za drugoga njegov rodni status. Dok je funkcionalizam koncentriran na objektivnu stranu socijalne strukture, simboliki interakcionizam polazi od unutra, od subjektivnog, simbolikog svijeta kojeg pojedinac gradi u interakciji s drugima. Bez obzira to nam i funkcionalistiki pristup daje dinamiku sliku identiteta, tj. niz statusa s kojima se identiciramo u razliitim situacijama i do razliite mjere, ta slika nije u suprotnosti s idejom o jednom ksnom Ja, oko kojega se konstruiraju statusni identiteti. Moemo rei da postoji odreeni kontinuum shvaanja odnosa linosti-identiteta i uloge u raznim verzijama teorije uloge. S jedne strane imamo jasno razlikovanje individue i ulog koje igra. Na tom razlikovanju zasniva se koncept stresa kojeg pojedinac doivljava kada se zahtjevi raznih uloga nalaze u kontradikciji. Na drugom polu imamo shvaanje da uloge jesu identiteti, od toga da se identiciramo s ulogama pa do toga da izmeu Ja i Uloge zapravo nema razlike. Panja funkcionalizma je koncentrirana na to kako dobro pojedinac igra propisane uloge. No funkcionalizam obraa malo panje nekim drugim pitanjima oko uloga, statusa i potencijalnog odnosa prema konceptu identiteta. U prvom redu ne obraa panju na diskurse koji daju vrijednosnu osnovu za odreene naine igranja uloga, a niti za neke druge naine (npr. da li je zaposlena majka normalno igranje uloge majke ili je to manjkavo igranje takve uloge). Kontestacija oko deniranja statusa i uloge majke ostaje uvelike izvan funkcionalistikog pristupa, koji smatra da je diskurs dan i gleda samo kako se uloga igra unutar danoga diskursa. Takoer se ignorira disidentstvo u odnosu na igranje uloga ili njihovo propitivanje ili igranje uloga na nain da se izlazi izvan propisanih okvira i/ili se u tom procesu kreiraju nove uloge. Na kraju mogunost fragmentacije Ja kao nune posljedice uspjenog igranja uloga ne postavlja se kao problem (Calhoun 1994:13).
27

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

U daljnjoj konceptualizaciji identiteta u simbolikom interakcionizmu moemo nai jednu sintezu funkcionalizma i simbolikog interakcionizma u radovima Goffmana (1959, 1961, 1963, 1971). Ona se nastavlja na spomenute manjkavosti funkcionalistikog pristupa. Goffman uvodi tenziju izmeu osobe i uloge. U izvoenju uloge svaki pojedinac unosi sebe, pa prema tome na razliite naine igramo svoje uloge. U konkretnom ponaanju nismo totalno ogranieni ulogom i stalno pokazujemo dijelove sebe u specinom nainu njezine izvedbe. Dakle uvijek postoji tenzija izmeu uloge i onoga Ja koji je iza ili unutar onoga koji izvodi ulogu. Dok su funkcionalisti zainteresirani ponajprije za socijalnu strukturu kao objektivno postojei identitet i za socijalnu integraciju, Goffman je nezainteresiran za pitanja institucionalne integracije drutva kao cjeline (Collins 2004:16). Unato tome, Goffmanova analiza je ira i dinaminija od klasinog funkcionalizma jer doputa irok stvaralaki prostor za individualnu akciju i kreaciju. Goffmana moemo tretirati kao prethodnika postmodernih teorija identiteta. Socioloka interpretacija postmodernog drutva sastoji se u tvrdnji da je to drutvo koje se nalazi u stalnoj i ubrzanoj promjeni i da je u njemu nemogue zadrati osjeaj ksnog i nepromjenljivog identiteta. Drutveni ivot postaje sve vie otvoren (Giddens 1991). Otvorenost stalno nudi pojedincima mogunost izbora. Izbor ivotnog stila postaje kljuan za pojedinca i njegov identitet. Taj izbor postaje potka na kojoj se gradi i nova politika ivotnog stila ili novi socijalni pokreti te pokreti koji zamjenjuju emancipacijske politike, koje su bile ograniene na izraavanje klasnih interesa.

2. 3. 2. Esencijalizam i konstruktivizam u shvaanju kolektivnog identiteta Pripadnost obitelji, plemenu, naciji, stranci, profesiji, religiji znai da ja jesam po tome to pripadam nekoj iroj socijalnoj grupaciji. Pripadnost grupi moe biti pripisana ili postignuta. Roenjem postajem lan svoje obitelji ili etnike grupe, a postiem pripadnost
28

Pojam identiteta

stranci, profesiji ili sindikatu. No injenica razlikovanja pripisanog i postignutog statusa (ili u ovom sluaju grupne pripadnosti) nita ne govori o objektivnom statusu socijalne grupacije. Za nas je pripisana grupacija obitelj ili nacija ili rasa prirodna grupacija, dok su grupacije u kojima postiemo status stranke ili profesionalna udruenja socijalno konstruirane. Tako imamo tendenciju da ignoriramo proces socijalne konstrukcije pripisanih statusa (grupa). Ignoriramo da su granice obitelji (tko je unutra a tko vani), kao i uloge raznih unutarobiteljskih statusa, razliito denirane u razliitim drutvima, a da ne govorimo o socijalnoj konstrukciji etnike grupe, rase ili nacije. Ustvari, itava znanost i politika praksa nalaze se u tenziji izmeu esencijalizma i konstruktivizma. Kao to smo rekli, prirodno je shvaanje esencijalizam. Ja jesam Hrvat i nemam tu izbora, a hrvatstvo je dana injenica, na isti nain kao spol ili starost. Pokazali smo da koncepti u znanstvenoj praksi naputaju takav esencijalizam i tada imamo tenziju koja se prelama u vie dimenzija. Osnovni put osporavanja esencijalizma je upozoravanje na socijalne i kulturne procese na kojima su identiteti konstruirani i koji ih mijenjaju. (Calhoun 1994:14) Ako hrvatski identitet ne lei u hrvatskome genu, nego u sloenom procesu sukoba, asimilacije i povlaenja granice prema drugima, onda je jasno da on nije objektivno bioloki ili povijesno dan i zadan, nego stvoren, konstruiran i podlijee rekonstrukciji. Nasuprot tom konstruktivistikom shvaanju identiteta stoji esencijalistiko, objektivistiko shvaanje, koje smatra da identiteti imaju neku svoju sutinu, esenciju, koja se nalazi iza provodne promjenljivosti i gdje je zadatak znanosti da otkrije tu sutinu. Kao to Popper kae u opisivanju ove pozicije: prave znanstvene teorije opisuju esencije ili esencijalnu prirodu stvari realnost koja lei iza pojavnosti (Popper 1978:104). S druge strane stoji socijalni konstruktivizam koji kae da takve esencije nema i da razumijevanje identiteta nije nita drugo nego razumijevanje povijesnoga procesa njegove konstrukcije. Iz tih dviju orijentacija izvlae se i fundamentalno razliita pitanja koja moemo postaviti znanosti. Sa stajalita esencijalizma opravdano je postaviti pitanje o pravom identitetu. Mora postojati objektivni, znanstveni, esencijalistiki nain koji e
29

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

odgovoriti na pitanje jesam li ja zapravo Hrvat ili neto drugo. Ili na razini grupnog identiteta: postoji znanstveni nain da odgovorimo na pitanje jesu li Muslimani zapravo Hrvati ili Srbi, ili Bonjaci; ili da li su Crnogorci zapravo Srbi ili su Crnogorci; ili jesu li su Makedonci zapravo Makedonci, ili su Bugari ili su samo juni Srbi; ili da li su Kurdi brdski Turci ili Kurdi, isto kao i jesu li Slovenci alpski Hrvati ili Slovenci. Nasuprot tome, sa stajalita socijalnoga konstruktivizma to nisu pitanja na koja se moe znanstveno odgovoriti. Znanost moe samo rekonstruirati povijesni proces konstrukcije identiteta, kako se povlae granice prema drugima, s tim da su u svakome asu te granice porozne i redeniraju se. To redeniranje ne ovisi o nikakvim esencijama, nego o povijesnim i politikim procesima. Osnovne su postavke esencijalistikog shvaanja identiteta:7 a) Identitet je neto to svi ljudi, narodi imaju, ili trebaju imati, ili trae, i ako ga nemaju onda, su nesigurni. Huntington (2004:1216) u svojoj knjizi nabraja identitetne krize. To je nenormalno stanje jer u normalnom stanju mi znamo tko smo (koliko smo kao Kanaani razliiti od Amerikanaca, jesmo li Britanci ili Englezi, jesmo li Jugoslaveni /narodnog jedinstva/ ili Hrvati ili Srbi).8 Ili ruski identitet koji varira izmeu slavenola i zapadnjaka. Takva kriza s esencijalistikog stajalita znai da smo izgubili znanje o onome to objektivno jesmo, jer objektivno smo bili Hrvati, makar smo mislili da smo Jugoslaveni, objektivno smo (su) Englezi, makar smo(su) mislili da smo Britanci. S konstruktivistikog stajalita pitamo se nije li to tzv. krizno stanje o kojem govori Huntington zapravo normalno stanje, tj. nije li identitet u stalnoj izgradnji pa prema tome i u stalnoj krizi.9 Kao to kapitalizam ka7 8

Ovdje u prvom redu slijedim Brubackera (2004:727). Zanimljivo je usporediti Huntingtona i Bendu (1997/1927). Izdaja, za koju Benda optuuje intelektualce, je ustvari pozitivno djelovanje za Huntingtona. Intelektualci su, po Huntingtonu, razvili nacionalizam u 19. stoljeu, no sada sada ga izdaju prihvaajui globalizaciju, univerzalizam. Benda bi rekao da se vraaju svojoj originalnoj ulozi, a Huntington kae da se time udaljuju od obinih ljudi i posveuje velik dio svoje studije ukazivanju na vrijednosi jaz izmeu elita i masa. Uvijek mi je neugodno, zapitaju li me koje sam narodnosti. Jer doista! Koje sam ja zapravo narodnosti? U pukoj koli, kada smo razbijali kolodvorska stakla, vika-

30

Pojam identiteta

rakterizira stvaralaku destrukciju, tako i identitet stalno prolazi kroz stvaralaku razgradnju i izgradnju. b) Identitet je neto to sve grupe objektivno imaju ili barem grupe odreene vrste etnike, nacionalne, rasne (dakle one u kojima dobivamo pripisani status) ako ga nemaju, onda moraju biti u krizi, moraju teiti da ga nau (ne stvore, nego nau, jer on ne moe ne postojati, ali moe biti skriven).10
li banu maarskome fuj i bili junaci kao Stjepko Gregorijanac iz "Zlatareva zlata", onda sam bio Hrvat, Starevianac, Kvaternikovac, intransingentni pristaa hrvatskog maksimalistikog programa. Samohrvat. Svehrvat. Nadhrvat. Poslije, u vrijeme rijeke rezolucije vikali smo Rakodcaju mar van, Fuek ban bili smo nagodbenjaki skolastici u interesu Srbo-Hrvata, a uru urmina oca naega i mudraca domovine nosili smo na leima. Postali smo posle liberalci, kosmopolite, naprednjaci, indiferentni u narodnome smislu i itali smo Zvono Mileka Marjanovia, nazvanoga Hercen. Bili smo Jugoslaveni u uem smislu, tj. u tzv. kulturnom smislu t.d. svaki je od nas vukao za sobom na pagi sadrenoga arca Marka Kraljevia u reprezentativne svrhe, kipara Metrovia i naega naroda. Lepa naa domovina bila je za nas u ono vrijeme arija iz Donicetijeve Lucije Lamermorske, a Ilirci bili su tosi, Frassi i Cincari kanonici austrijska plemika crnouta druba (Fon Gaj). Bili smo Srbi, osvetnici Kosova ili Panslaveni, te smo o Slavenstvu govorili kao o organskoj cjelini. Mi Slaveni. Od Aljaske do Stenjevca Mi Husiti, boji bojovnici; mi Podbipijente i Kmiii, mi pan Volodijovski i Dostojevski! Mi Tolstoj i Solovjev. Za vrijeme Austrije nismo priznavali Hrvate i nismo htjeli da znamo za te frankovce crnoute izrode i lagali smo u inozemstvu da smo Srbi. Sjeam se kako sam se jedno cijelo prijepodne svaao sa nekakvim mjernikom na jednoj franceskoj lai, da mu objasnim da nisam Austrijanac, nego Hrvat. Govorio sam mu o talijanskoj Lombardiji u pijemonteko vrijeme, o neosloboenoj Alzasi i Loreni, ali taj ovjek nije mogao da shvati to sam. Onda sam mu temperamentno dobacio da sam Srbin, a to je odmah shvatio i estitao mi na naoj slavnoj artiljeriji. Bili smo dakle Srbi ubojice Obrenovia, osvetnici Kosova, Pijemontezi! No, onda smo doivjeli i taj Pijemont i danas naravno nismo vie Pijemontezi. Doivjeli smo i Panslavene grofa Bobrinskoga, Vrangela, Rasputina, Nikolaja, te nam nije ni od toga mnogo ostalo. to smo sada? Austrija je propala, dakle Austrijanci vie nismo. Srbi nismo jer emu da laemo da jesmo kad nismo! Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono to hoe vojvoda Stepa Stepanovi ili jedan od jugoslavenskih monopolista Jurica Demetrovi, ko pametan moe da je danas s njim zajedno Jugoslaven? Preostaje nam dakle da pospemo glavu pepelom i da se vratimo pod okrilje tog nevjerovatnog popljuvanog Hvatstva, kome Stipica Radi dri jednu te istu pijanu zdravicu ve trideset godina. (Krlea 1926:36) Tako npr. D. Primorac u predgovoru Jurievoj knjizi kae: Nedvojbeno je da narodi nejasne prolosti na budunost gledaju s tjeskobom (2003:5). Ne ulazei u empirijsku zasnovanost te tvrdnje, ona je ovdje samo ilustracija tvrdnje da znanje o prolosti ima vanu ulogu u dananjem ponaanju, pa kada saznamo da postoji hrvatski gen, koji se samo nepravdom (ili moda zavjerom) ipak tako ne zove, neemo vie gledati

10

31

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

c) Jo vanije identitet je neto to grupe, ljudi, mogu imati a da ne budu toga svjesni. Tako moemo biti, po Juriu (2003), Hrvati jer imamo hrvatski gen a da toga nismo svjesni, tako imamo i hrvatski identitet a da ga nismo svjesni. Prema tome identitet moe biti OTKRIVEN (ne stvoren), on moe biti i POGREAN (ja mogu misliti da sam Hrvat, a onda mi Juri pokae-dokae da nemam hrvatskoga gena i da sam zapravo Azijat, ili bi onda idovi dokazali Stareviu da je on zapravo Srbin jer se identitet rauna po majci). Isto tako ljudi koji se identiciraju kao Bonjaci imaju pogrenu identikaciju, jer su zapravo Hrvati ili Srbi. Kao to kod K. Marxa klasa ne mora biti svjesna svoje objektivne pozicije i povijesne uloge, makar ta pozicija i uloga postojale kao dio povijesne nunosti i zakonitosti razvoja. Kada klasa to spozna, onda se transformira od klase po sebi u klasu za sebe. Isto tako na identitet objektivno postoji, bili mi toga svjesni ili ne. d) Takvo shvaanje identiteta podrazumijeva jasne granice meu grupama i ontoloku homogenost. Na isti nain kao to su jasno podijeljeni crnci i bijelci, tako su podijeljeni i Hrvati i Srbi. Dakle postoji svijest-identitet jednakosti prema unutra i razliitosti prema vani. Ta slinost je objektivna i ja sam sliniji Hrvatu seljaku, govorniku narjeja kojeg teko razumijem, nego Srbinu iz Zagreba koji se bavi npr. istom znanstvenom disciplinom kao i ja, i govori hrvatskim knjievnim jezikom, i pripadnik je iste urbane kulture i ima ivotne preokupacije i poglede sline mojima. Ta slinost s Hrvatom je fundamentalnija i primarnija bez obzira na mjesto stanovanja, kulturne obrasce, jezik, religiju ili nereligiju i niz drugih karakteristika koje Srbin i Hrvat iz Zagreba dijele i na niz razlika izmeu Zagrepanina Hrvata i ovog imaginarnoga ruralnog Hrvata. Njihovo hrvatstvo ih svrstava fundametalno zajedno na isti nain kao to hrvatstvo i srpstvo fundamentalno razdvajaju tu dvojicu Zagrepana.

na budunost s tjeskobom, nego valjda s optimizmom, jer i mi Hrvati, eto, svoj gen imamo.

32

Pojam identiteta

O toj konstrukciji fundamentalne slinosti Krlea kae: Meimurac i madarski Zadunavac blii su jedan drugome po uskrnjim jajima kako ih farbaju, po preslicama, po kolaima, po nonji, po obiajima, nego Meimurac i Bribirac, Patrovi, Dubrovanin ili Konavljanin Katolici Hrvati, ako su graniari okci, ili pravoslavci Raci, kao uniformirani carski graniari ajkakih ili slavonskih regimenata, po anitetu graniarske zone blii su jedni drugima od gradova koji su ih odgojili u narodnoj svijesti, na crti ekskluzivnog srpstva ili hrvatstva. Razmak izmeu dalmatinskog Zagorca, najbjednijeg paupera u kontinentalnoj Europi, koji mnogo bjednije ivi od svoje vlastite koze, i zagrebakog prosjenog nosioca nacionalne svijesti, koji prosjake ispod Velikoga Malovana, Svetoga Brda ili Tulovih Greda uzima kao rasne predstavnike feudalnog, vlastelinskog hrvatstva, razvijajui svoje politike ideje po brijanicama, a horizont mu se protee do Maksimirskog jezera, ta distancija je nerazmjerno vea, unutar tog istog hrvatstva, od gradake ili junotajerske varijante bidermajerske nacionalne svijesti kod istih socijalnih elemenata na austrijskoj ili slovenakoj strani. Prosjean Negotinac ili Nilija blii je opskom, bugarskom prosjenom tipu (arija, cincarluk, turski relikti, balkanski vjekovi, krvna osveta, narodna pjesma, grko-turski elementi civilizacije u gradovima) nego Slavjaninu Serbljinu srpskom od Svetoga Andreje kraj Budima ili Lalama, koje prezire kao austrijske robove, preane i inostrance Bonjaci, bez obzira na to to su muslimanska, katolika ili pravoslavna raja, blii su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine ili Varadina, a katolik iz Livna ili Imotskog Hrvatu katoliku iz Zlatara jo je uvijek ovjek iz inozemstva. (Krlea /b/ 1971:575577) e) Dodao bih jo jednu dimenziju koju Brubaker ne istie (i koja se samo djelomino moe iitati iz poziva na ovu raspravu), a to je PRIVILEGIRANI POLOAJ NACIONALNOG IDENTETA. Nije samo injenica da sve grupe objektivno imaju identitet, nego i nacionalni, pravi identitet, ima privilegiran poloaj u odnosu na druge eventualno postojee identitete. Ja mogu imati npr. subnacionalni identitet (npr. Zagrepanin, Istrijan, Dalmatinac), ali to
33

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

je lokalni, regionalni identitet koji je podreen nacionalnom identitetu. Jest da se shvaanje to ini nacionalni nivo moe mijenjati u doba narodnog jedinstva to je bilo jugoslavenstvo, a danas je hrvatstvo, bitno je da postoji privilegiranost toga nacionalnog koja u hijerarhijskom smislu stoji iznad regionalnog. Dakle postoji ureena hijerarhija koja odraava objektivno postojei hrvatski identitet koji stoji iznad i obuhvaa ue identitete kao to su istarski, zagrebaki ili dalmatinski. To nisu preklapajui krugovi koji se aktiviraju s obzirom na kontekst u kojem se nalazimo, nego objektivno postojea hijerarhijska struktura. Kako se konstruira taj identitet kao objektivno dan i hijerarhijski ureen? Osnovna metoda esencijalistike postulacije je krivotvorenje povijesti posebnim nainom. Taj nain je projekcija sadanjosti u prolost, koja se shvaa kao jednoznaan, linearni put prema sadanjosti. injenica je da u svakodnevnoj uporabi nije sporno tko su npr. Hrvati i to hrvatstvo znai. Veina ljudi (moramo biti svjesni ne svi) danas nema tekoa oko odgovora na pitanje o nacionalnoj pripadnosti. Ne, dodue, zato to je ona bioloki usaena, nego jer postoji socijalno slaganje o klasikaciji ljudi po nacionalnosti na isti nain na koji postoji slaganje o tome da se tjedan dijeli na sedam dana, a godina na 365. Ono to zaboravljamo je da je klasikacija koju danas prihvaamo socijalni konstrukt i da ono to je danas nama lako nije uvijek tako bilo. Jesmo li Hrvati, Slaveni, Zagorci, Iliri ili Dalmatinci je rezultat povijesne konstrukcije, a iznjedrenje dananje klasikacije je rezultat procesa modernizacije koja nacionalni identitet gura u prvi plan, tamo gdje su prije moda dominirali religijski, regionalni ili dinastiki identiteti. Isto tako moramo biti svjesni da identikacija s nacionalnim identitetom varira od pojedinca do pojedinca, kao i od razdoblja do razoblja. Metoda konstrukcije identiteta je projekcija sadanjosti (sadanjeg shvaanja i karakteristika identiteta) u prolost i prikazivanje njegova nepromijenjenoga trajanja i loginoga teleolokog puta prema sadanjosti. Tako se pluralnost identikacija koju moemo rekonstruirati (Slovjeni, Hrvati, Iliri, Dalmatinci) i povijesne varijacije tih iden34

Pojam identiteta

titeta jednostavno ignoriraju, i na sve te ljude koji su danas Hrvati projicira se hrvatski identitet. To moe biti opravdano u smislu da su ti razni identiteti nestali i da su se pretopili u danas prevladavajui identitet. No to ne znai da dananji identitet moemo projicirati na prolost i tvrditi da su isti nosioci tog identiteta zapravo Hrvati, kada oni sebe takvima nisu smatrali. Npr. Slaveni izmeu Save i Drave nisu zapravo Hrvati, nego mjeavina Slavena (ukljuujui i neke hrvatske skupine) koji se poinju nazivati Slavenima (Slovincima). Zbog nastanjenosti Slavenima taj teritorij se poinje nazivati Slavonijom i nema nekog posebnog etnikog imena. Kao to kae J. V. A. Fine (2006:148), u 15. stoljeu poinje se primjeivati odreena neodreenost da li je Slovinac u Slavoniji Slaven u opem smislu ili ipak on ima neke slovinske specinosti koje proizlaze iz injenice ivota u Slavoniji. Tek u 16. stoljeu, s migracijama izazvanima turskim prodorima, dolazi u Slavoniji do irenja hrvatskog imena, koje zatim s vremenom poinje dominirati. (Budak 1994:62) Tako protezati hrvatstvo na sve Slavonce i Slavoniju tretirati kao integralni dio Hrvatske povijesti (npr. ustanak Ljudevita Posavskog) je upravo primjer protezanja sadanjosti na prolost. Umjesto da istraujemo kako tee proces u kojem Slavonija i Slavonci postaju dio Hrvatske, sa svim kontestacijama i konkurentskim povijesnim i politikim idejama i aktivnostima koje taj proces prate, mi jednostavno proteemo hrvatstvo na sve ljude u Slavoniji od stoljea sedmog.

2. 3. 3. Da li zadrati pojam identiteta? Na isti nain kako danas antropolozi i sociolozi ne upotrebljavaju pojam rase, tako je i znaenje pojma nacije u svakodnevnoj praksi i u sociolokoj i povijesnoj (ozbiljnoj) analizi potpuno drugaiji od svakodnevnog Ja pojma identiteta (u skladu s Brubakerovim prijedlogom) te moemo konstatirati da on ima previe prtljage. Stoga bih ga za socioloku analizu zamijenio drugim pojmovima koji nemaju takve konotacije (na isti nain kao to ne upotrebljavamo vie pojam rase ne da njime ne bismo mogli oznaavati ziki razliite populacije,
35

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

nego jer se uz taj pojam vue optereenje netonih i krivih interpretacija na koje on asocira. Drugim rijeima, u povijesnoj uporabi tog pojma nataloila se velika koliina znaenja koje se nikakvim ogradama pri njihovoj uporabi vie ne moe neutralizirati pa je bolje taj pojam zamijeniti novim). U skladu s Brubakerom predlaem da u analitike svrhe upotrebljavamo pojmove identikacija i kategorizacija. Kao procesualni termini oni nemaju reikacijsku teinu pojma identiteta. Identikacija je intrinzina socijalnom ivotu. Identikacija s drugima je promjenljiva, ovisi o kontekstu; nema privilegirane identikacije, nego hijerarhija identikacija ovisi o pojedincu. Identikacija je varijabla, identitet je konstanta. Moemo se vie ili manje identicirati s nacijom, profesijom, religijom, gradom, regijom, ideologijom itd. U takvu identikaciju moe se uranjati socijalizacijom ili se ona moe stjecati kasnije u ivotu. Bitno je da se ona mijenja i da postoji pluralitet identikacija koje slabe ili jaaju. Identikacija je rezultat socijalnog procesa: postoje drutveni agenti, drutveni procesi koji vre kategorizaciju ljudi u grupe. Da samo spomenemo u amerikom kontekstu: Hispanik, Indijanac, AfroAmerikanac. Ni jedna od tih kategorija nije neto to su akteri donijeli kao samokategorizaciju, nego je ona rezultat kategorizacije drugih. Drutveni ivot, drava, socijalni procesi stvaraju kategorije u koje se uklapamo neovisno o naoj vlastitoj samoidentikaciji. Nedavno je jedan ovjek opisao sebe otprilike ovako: Ja sam Hrvat, odnosno zapravo ja sam Zagrepanin. Oito je primarna identikacija Zagrepanin, ali svjesnost da to nije ocijelna primarna kategorija dovodi do dualizma ja sam ocijelno unutar prihvaenog kategorijalnog aparata Hrvat, ali sam unutar svoje vlastite hijerarhije identiteta i samoidentikacije u prvom redu Zagrepanin. Drugi primjer: ovjek u Slavoniji identicira se kao pravoslavac on nije Hrvat, od njih se razlikuje po vjeri, on nije Srbin, od njih se razlikuje po dravi u kojoj ivi, kulturi, jeziku. Njega ocijelno klasiciraju kao Srbina, on se unutar sebe identicira kao pravoslavac. Ocijelne, ili drutveno prihvaene klasikacije su drutveno relevantne, ali nisu nita istinitije od samoidentikacija. Npr. nekorisno je
36

Pojam identiteta

raspravljati o tome da li je biti pravoslavac pravi identitet ili nije. Ono to je socioloko relevantno je analizirati kakav je proces koji je doveo do pravoslavlja u Hrvatskoj kao primarne identikacije i koji je proces takvu identikaciju, koja je, pretpostavljam, bila rairena kao vana samoidentikacija, supsumirao, unitio i transformirao u srpsku. to znai biti Hrvat: biti Hrvat nije objektivni identitet koji svi imamo u jednakoj mjeri. On nije ni kulturni identitet, jer su zapravo jezini, obiajni identiteti obino ui nego hrvatski identiteti (to dobivamo i u ispitivanju javnog mnijenja kada pitamo ljude emu su najvie privreni: oni izraavaju privrenost mjestu roenja, uoj regiji, a samo manje Hrvatskoj kao cjelini). Nacionalni identiteti su politiki identiteti sastavljeni od konstruiranih politikih, kulturnih i povijesnih elemenata. Stvaranje identiteta je rezultat kategorizacije drugih (npr. ameriki identitet jaa nakon napada u rujnu 2001. ili hrvatski nakon srpske agresije). Ali biti Hrvat, i vidjeti svijet ponajprije kao Hrvat, je politiki a ne objektivno identitetni zahtjev. Ja se s hrvatstvom (kao politikim projektom) mogu identicirati vie ili manje, a ne da hrvatski objektivno postojei identitet od mene trai da djelujem kao politiki Hrvat. Na isti nain kao i u procesu religiozne konverzije: ljudi mogu imati osjeaj da su otkrili pravu vjeru, no to ne znai da e svaki promatra te konverzije prihvatiti diskurs otkria i da nee krenuti u socijalnu rekonstrukciju kako je do konverzije dolo. Bez obzira to mogu imati osjeaj da je razlog prihvaanja nove vjere u tome to sada vidim da je ona prava, na isti nain kao to mogu otkriti pravi identitet koji je leao negdje uspavan, sa sociolokog stajalita razlozi ne lee u istinitosti doktrine. Tako Stark i Bainbridge (1985) formuliraju svoju teoriju konverzije koja pokazuje da su karakteristike socijalne situacije (blisko prijateljstvo s nekim pripadnikom religije, religiozna situacija, nepostojanje prethodnog jakog religioznog uvjerenja) faktori objanjenja konverzije, bez obzira na sadraj religije koju se prihvaa. Na isti nain otkrivanje pravog identiteta ovisi o situaciji (npr. vanjskoj prijetnji grupi), a ne o postojanju negdje uspavanog identiteta. Prema tome identitet nije neto objektivno dano to treba otkriti, nego neto to treba stvoriti. Kada kaemo stvoriti, onda nije rije o
37

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

stvaranju ni iz ega niti o potpuno arbitrarnom procesu, nego uvijek o izboru i kombinaciji elemenata koji nam stoje na raspolaganju. Ali ti nas elementi objektivno ne odreuju nego ih mi biramo, ne zato to nas determiniraju iz prolosti, nego jer su sukladni s onim to u budunosti elimo stvoriti. Konstrukcija identiteta nije odraz objektivne povijesti, nego izbor, a esto i mitoloka rekonstrukcija povijesne stvarnosti. Oito je da su elementi koji mogu biti konstruktivni demokratska tradicija ali ne izmiljena demokracija staleke demokracije, nego npr. seljaki republikanizam S. Radia, ili dijelovi starevianstva koji se izvode iz Francuske revolucije. To je pripadnost europskoj civilizaciji, ali u njezinoj modernoj varijanti, kao demokratskoj, socijalnoj dravi odanoj individualnim pravima i socijalnoj pravdi, a ne Hitlerovu europskom projektu. Identitet mora biti izgraen i na suprotstavljanju elementima vlastite povijesti suprotstavljanju diktatorskim elementima komunizma kao promaenog povijesnog projekta. (Jest da je komunizam ideja koja lijepo zvui, ali je on i praksa koja je imala malo veze s idejom.) To je jednako tako suprotstavljanje kolaboracionistikoj prolosti jedne NDH, koja nije ostvarenje dugogodinjeg sna, nego negacija demokratskog sna protiv kojeg se itava Europa borila.

3. Primjeri esencijalizma i konstruktivizma Usporedit u jednu analizu identiteta koja uzima u obzir povijesnu dinamiku i uidnost njegove izgradnje i jednu koja je pisana u esencijalistikoj maniri. Prvi primjer je rasprava S. P. Huntingtona o dominantnim oblicima amerikog identiteta. On pokazuje kako se taj identitet sastoji od raznih komponenti ija se vanost mijenja u razliitim razdobljima, ovisno o politikim i povijesnim okolnostima; ameriki kredo, rasna i etnika komponenta, anglo-protestantska kultura, rasa i etnicitet, ideja imigracije, kranstvo i slino bivaju vie ili manje vane, vie ili manje dominantne u odreivanju onoga to je specino ameriko.
38

Pojam identiteta

Kako pojedine komponente jaaju tako se i krug onih koji su unutra u odnosu na one koji su vani mijenja. Prihvaanje Crnaca kao Amerikanaca, tj. onih koji imaju ameriki identitet, tek je novija (u povijesnom smislu) pojava. Isto tako moe se pratiti ukljuivanje istonih Europljana meu Amerikance koje se zbilo ranije. U knjizi S. P. Huntingtona ameriki je identitet otvoren povijesni projekt koji se razvija i koji moe ii u raznim smjerovima. On se zalae za jedan od moguih smjerova, ali ta opredijeljenost ga ne smeta da prui otvorenu i ozbiljnu analizu povijesnog razvoja identiteta i njegovih mijena. Suta suprotnost Huntingtonu je knjiga E. Kalea o hrvatskom identitetu koji nema povijesnu dimenziju (pod time naravno ne mislim navoenje povijesnih injenica kojima Kaleova knjiga obiluje, nego povijest u smislu graenja i mijenjanja dominantnog identiteta, kao i ukljuivanja i iskljuivanja onih koji pripadaju i ne pripadaju hrvatskom identitetu). Za Kalea su komponente identiteta vjene i nepromjenljive i u kontinuitetu obiljeavaju hrvatski narod. Moe se rei da je Kaleova knjiga prototip malograanske povijesti o kojoj pie M. Krlea. Tako su bitna obiljeja samosvojnosti svetost jezika, svijest o kulturnoj posebnosti, svoja naela drutvenog ivota i svoje politike institucije, a vrednote hrvatske zajednice su domoljublje, rtvovanje, ljubav prema majci, ispomo, pravednost. No jo su zanimljiviji Kaleov odabir i interpretacija povijesnih injenica kako bi se umjetno stvorila slika kontinuiteta i Hrvata od pamtivijeka kao da su uvijek bili u istoj stranci prava. Jer za Hrvate je bitan kontinuitet od iranskog razdoblja do danas. Navedene injenice pokazuju da su Hrvati ve na iranskom prostoru bili samosvojni, predstavljali kulturni i politiki povijesni subjekt (kurziv i masna slova u originalu op. D. S) Hrvati nisu tek na novom, dananjem prostoru poeli stvarati svoju narodnu kulturu i dravu nego su u nove prostore doli s osjeajem kulturnog identiteta i povijesnog subjekta (Kale 1999:24). Kalea ne smeta oskudica povijesnih izvora, nego na temelju nekoliko turih nalaza rekonstruira kontinuitet povijesnog i politikog subjektiviteta. Tako i oskudni izvori koji govore o Harauvaciji oko Kandahara i nekoliko toponima koje su ti Harauvati eventualno prenijeli u dananju domovinu govore o
39

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

neprekinutom kontinuitetu kulturnog i politikog identiteta. To da ozbiljni povjesniari tzv. iransku hipotezu uzimaju samo kao jednu od moguih hipoteza (Katii kae za iransku teoriju da je najmanje nevjerojatna) Kalea ne smeta da govori o kontinuitetu. On potpuno ignorira diskusiju o jeziku, jer je pitanje od kada Hrvati govore hrvatski: Posebni jezik bitno je obiljeje posebnosti neke kulture pa onda i nekog naroda (Kale 1992:51). Izbjegava takvu diskusiju jer bi morao priznati da nema kontinuiteta, nego je asimilacija bitna za povijesni proces, a to je obrnuto od onoga to eli dokazati. Naime, ako Hrvati (tj. Protohrvati) potjeu iz Irana, onda oni ondje vjerojatno nisu govorili hrvatski, tj. neku varijantu slavenskog jezika, nego su to poeli initi u procesu asimilacije sa slavenskim okruenjem. O tome kada i kako se jezik kojim govore Hrvati mijenja kroz asimilaciju nema nikakvih informacija, no na temelju tih nikakvih informacija Kale nas uvjerava u kontinuitet. Isto vrijedi za politike forme organiziranja. Po njemu su Hrvati uprli svoju dravu i iz Kandahara je nose po svijetu, uspostavljaju je u Zakarpau pa zatim na teritoriju dananje Hrvatske, sve kao dio svojega kontinuiranoga politikog i povijesnog subjektiviteta. Kale je indirektno svjestan tog problema. On kritizira autore koji smatraju da su Hrvati Slaveni na temelju toga jer je njihov jezik slavenski. On opirno pokazuje da slavenski jezik ne znai da Hrvati ne potjeu iz Irana: ako je iransko podruje jedna od ranih postojbina Hrvata, onda oni nisu Slaveni, odnosno ako Hrvati jezino pripadaju slavenskoj jezinoj skupini, onda jedna od ranih postojbina Hrvata nije mogla biti iransko podruje. Takvo stajalite meutim posve je nepovijesno, ne polazi od najelementarnijih povijesnih injenica, ili ih ne uvaava (Kale 1992:8). I tu je on u pravu. injenica slavenskog govorenja ne negira mogunost postojanja nekih Hrvata (ili Harauvata ili bilo koje druge varijante). Ali ono to nam govori, a to je svakako blizu ne samo onome to znamo iz prouavanja povijesnih procesa nego i zdravom razumu, je da nemamo posla s kontinuitetom, nego s asimilacijom i promjenama. Kao to su ti Harauvati vjerojatno promijenili svoj jezik, tako su vjerojatno promijenili svoje obiaje pa i osjeanje samosvojnosti ili svoj kulturni identitet. Pa ako je jezik bitan dio kulturnog identi40

Pojam identiteta

teta, valjda njegova promjena govori o promjenama tog identiteta. Promjena jezika Kaleu slui da dokae da Hrvati na temelju toga to govore slavenski jezik ne moraju biti Slaveni, ali on time dolazi u kontradikciju sa svojom vlastitom teorijom o kontinuitetu. Osim moda ako ne uzmemo ipak kao dokaz putopisne zabiljeke B. Bebeka: Koliko god izgledao stran i naporan, putniku se nekako ini da je ovdje ve bio, kao da je sve to vidio i doivio, jer Afganistan, taj daleki istok u neku ruku nam je blizak Razmiljajui o bogovima, narodima i njihovoj povijesti poosmo pokraj Kandahara. Kraj njega je i selo Haravacija. Susreemo tu i krki i istarski pleter, a ene nose sline pregae kakve vidimo i u naim krajevima. (Bebek, u: Kale 1992:18) Ako i prihvatimo da je postojalo hrvatsko pleme (narod) u Iranu (ili Afganistanu), i da je seobom naroda dolo u ove krajeve i da se moe dovesti u vezu s onim Hrvatima koji prodiru na Balkan u sedmom stoljeu (to je po nekim povjesniarima plauzibilna hipoteza), kakve to veze ima s dananjim Hrvatima i u emu postoji taj kontinuitet? Moj odgovor je nikakve, jer nema ni demografskog a ni kulturnog kontinuiteta, ali ima asimilacije, mijenjanja, akomodacije itd. to se tie demografskog kontinuiteta, ako su i dolazei Hrvati bili Iranci, teko je zamisliti da je njihov dolazak na Balkan proao bez kulturnih i biolokih asimilacija. Koliko je iranskog bilo u Hvatima koji su doli u sedmom stoljeu, veliko je pitanje. Drugo to je to bila malobrojna skupina koja je postala politiki dominantna. Ta skupina je asimilirala razne slavenske narode (a i pitanje je da li je i prije dolazilo do mijeanja izmeu Slavena i Hrvata), ostatke Ilira i ostalog romanskog stanovnitva. Govoriti o nekakvoj iranskoj komponenti je smijeno, jer tih Iranaca ako je bilo, bilo ih je relativno malo. Takoer je teko zamisliti stoljetne migracije bez kulturne asimilacije. Moemo pretpostaviti da su se originalni Iranci u velikoj mjeri asimilirali sa slavenskom masom koja ih je okruivala.11 Hrvati su
11

Ova pria vrijedi u okvirima prevladavajue paradigme o Hrvatima koji moraju imati etniki kontinuitet koji see daleko prije njihova dolaska na Balkan. Postoji i objanjenje da etnogeneza Hrvata poinje s osnivanjem drave u dalmatinskom zaleu, koju su osnovali odmetnuti Slaveni od oslabljene avarske vlasti. U tom sluaju Hrva-

41

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

kulturno sigurno vie Slaveni, Iliri ili kasnije Mediteranci i Srednjoeuropljani. Ozbiljan kulturnopovijesni utjecaj moe biti slavenski s ilirskim komponentama, ali nikako iranski. No ono to je bitno nije toliko teza o iranskom podrijetlu Hrvata, nego Kaleova tvrdnja da unato oskudnu materijalu on zna da postoji kontinuitet politikog i kulturnog identiteta. Jedini dokazi za taj kontinuitet su nabacani povijesni izvori o eventualnom postojanju politikih tvorevina (drava) koje imaju neko hrvatsko obiljeje, o kojima se zna malo, a o stanovnitvu i njihovim osjeajima nita. Bez obzira to se malo zna o politikim formama u kojima su Hrvati ivjeli prije dolaska na dananje prostore, injenica je da nema nikakva kontinuiteta u njihovu politikom organiziranju. Politike forme dravne (i nacionalne) integracije su rezultat povijesnog procesa koji se deava na tim prostorima, a nikako nekakav kontinuitet kojeg Hrvati donose sa sobom. U tom procesu dolazi do asimilacije, ili kako ga neki nazivaju, procesa etnogeneze, gdje se s jedne strane razne etnike, religiozne ili politike grupacije integriraju u hrvatstvo, preuzimaju njegovo ime i podvrgavaju se njegovu politiku vodstvu, a s druge strane Hrvati uzimaju niz kulturnih elemenata i stapaju se s nizom etniki heterogenih grupacija. Jo jedan primjer izmiljenoga kontinuiteta moe se vidjeti u interpretaciji ustanka Ljudevita Posavskog iz 819. Kale ga prikazuje kao kneza sjeverne Hrvatske. Taj ustanak vjerojatno znai u Kaleovoj vizuri borbu protiv stranog osvajaa i nepravde (Ljudevit Posavski nije podnosio njihovo nasilje pa je digao ustanak /819/ na velikom prostoru, Kale 1999:26). Nema nikakvih indikacija da je Ljudevit sebe smatrao Hrvatom niti se Donja Panonija (Panonija Inferioris) u to vrijeme smatrala geografski, politiki ili etniki dijelom Hrvatske.12 Svojatati Ljudevitov ustanak kao nekakav sastavni dio hrvatske
ti nisu doli, nego se poinju konstituirati u stoljeu sedmom, a etimologija imena Hrvat odgovara odreenim politikim pozicijama u Avarskom kaganatu. Ta je teorija u najmanju ruku plauzibilna, kao i one o dolasku i etnikom kontinuitetu (Pohl 1995). Osim nekoliko reenica Konstantina Porrogeneta, kao jedinog dokumenta koji tako neto spominje, a koje se uzimaju kao dokaz hrvatstva, nema druge potvrde takve tvrdnje.

12

42

Pojam identiteta

povijesti mogue je samo u okviru krleijanske malograanske sheme. Apsurd je tim vei to u to doba postoji hrvatska drava, no to je drava kneza Borne (koji se naziva knezom dalmatinsko-liburnskim dux Dalmatie atque Liburniae kao i dux Guduscanoru). Taj knez borio se na strani Franaka protiv Ljudevita. To Kale isputa i ne spominje, jer bi mu kvarilo njegovo linearno i kontinuitetno shvaanje povijesti. Dodue on spominje junu Hrvatsku kao posebnu dravu: Juna Hrvatska, kolijevka hrvatske drave na novim doseljenim prostorima, sve vie preuzima ulogu politikog subjekta i politikog ujedinitelja svih novih hrvatskih prostora (1999:26). O borbi te june Hrvatske protiv Ljudevita (sjeverne Hrvatske koja jo u to doba nije dio Hrvatske) nema niti rijei. Svaka ozbiljna analiza povijesnih procesa otkrit e interese, sukobe, postupne integracije i dezintegracije, a ne kontinuitet koji postoji samo u glavama onih koji povijest itaju natrake i naa dananja shvaanja projiciraju nepromijenjena u prolost. Razlika izmeu Kaleove i Huntingtonove knjige je da Huntington prati meandre promjene koja se sastoji od razliitih dimenzija identiteta koje izbijaju u prvi plan u razliitim povijesnim razdobljima, ovisno o specinim politikim situacijama, a Kale smatra da takve promjene nema, tj. da identitet obiljeavaju stalnost i nepromjenljivost. Isto tako Huntington kao sastavni dio analize gleda kako se razliite grupacije inkorporiraju u krug amerikog identiteta. Tako se ono to poinje kao grupacija, omeena kranskom religijom, protestantskim vrijednostima i moralizmom, radnom etikom, engleskim jezikom, britanskim tradicijama prava, pravde i ograniene vlade te europskom umjetnou, knjievnou, lozojom i muzikom iri i poinje inkorporirati prvo ostale imigrante iz Sjeverne Europe, zatim i imigrante iz June Europe, da bi sredinom 1960-ih godina bila prevladana i rasna barijera te crni potomci robova bivaju primljeni u krug Amerikanaca. Kod Kalea problemi irenja i asimilacije ne postoje. Od prvih Hrvata u stoljeu sedmom (zapravo ve od iranskog razdoblja) to je kompaktna i homogena grupa s istim vrijednostima koje traju u vremenu i s istim opsegom, tj. s istim ljudima. Tako je npr. za Kalea vrijednost pravednosti neto to je kontinuirano pri43

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

sutno kao dio kulture Hrvata. Ne raspravljajui o suvislosti teze koju Kale uvodi ovako: I u hrvatskoj kulturnoj zajednici pravednost je jedna izmeu temeljnih vrednota, to je uoljivo u ranom donoenju brojnih zakonika i statuta, u mnogim knjievnim djelima, u pravakoj ideologiji i injenici da je prva vana i utjecajna stranka u Hrvatskoj bila Stranka prava, koju je osnovao Ante Starevi, a na koju se kao ishodinu pozivaju i mnoge dananje stranke u Hrvatskoj. I kao i u drugim kulturnim zajednicama vrednota pravednosti u Hrvata pretpostavlja svoje, osobito ponaanje i djelovanje svojih pripadnika, prema utvrenim normama ivljenja onako kako je dobro i korisno za zajednicu. A za Hrvate ve je Konstantin Porrogenet ustanovio, da Hrvati ive po svome. Kako se pravedno ivljenje, ponaanje i djelovanje utvruje obiajnim pravom ili zakonicima i statutima, hrvatsko vienje vrednote pravednosti moda je najuzornije izreeno u ve navedenom uvodnom dijelu Vinodolskog zakonika (Kale 1999:98). Dakle nema promjene vrijednosti, nema promjene sadraja to je pravedno a to nije, nego od prvog asa Hrvati imaju jednu te istu ideju koja izbija na isti nain, od Vinodola do Starevia. (Dodue ne zna se to je s onim hrvatskim, to je s onim strankama i ideologijama koje nisu starevianske ili su antistarevianske, da li i one izraavaju tu hrvatsku ideju pravednosti ili ne, jer o tome nam Kale nita ne govori.) No nije samo da se ideja pravednosti ne mijenja, kao uostalom i sve ostale bitne vrijednosti koje Hrvate obiljeavaju od iranskih prapoetaka do danas. I pitanje tko su Hrvati se ne mijenja. To da postoje asimilacije, integracije i dezintegracije, napetosti oko deniranja i socijalni sukobi, za Kalea ne postoji. Postoji kontinuitet od iranskog razdoblja i od stoljea sedmog svi politiki subjekti koji ive i djeluju na podruju dananje Hrvatske su Hrvati. Moda bi Kale dopustio da oni jesu Hrvati makar moda i ne znaju da to jesu. Nema one analize napetosti i asimilacije koju nalazimo kod Huntingtona, koja pokazuje kako se razne imigrantske grupe, pa i potomci crnih robova, integriraju i postaju Amerikanci. To kod Kalea ne postoji. Tako su i Dubrovani Hrvati od poetaka postojanja Dubrovake Republike. To da Dubrovnik nije nikada bio pod hrvatskim kraljevima u srednjem vijeku, niti
44

Pojam identiteta

su stanovnici Dubrovake Republike ikada u tom razdoblju iskazivali hrvatski identitet, Kaleu ne smeta da ga proglasi nositeljem kontinuiteta ideje pravednosti u Hrvata: Tu udorednu podlogu pravednosti pogledajmo na primjeru ugovora o miru izmeu Dubrovana i velikog upana Nemanje 1186. godine u kojem je zapisano: neka i Slaveni budu u Dubrovniku sigurni i neka im Dubrovani ne nanose nikakvo zlo na kopnu ili na moru, i neka ih ne zarobljuju bez presude. Nadalje, ako njihovi neprijatelji budu boravili u Dubrovniku, neka ne napadaju njih i njihove zemlje. I neka neprijatelji Dubrovana koji borave u njihovoj zemlji ne napadaju Dubrovane I da mi Dubrovani nita ne zahtijevamo od velikog upana i njegove brae bez opravdanja. (Kale 1999:100) Kale proglaava Dubrovane na neki mistian nain nositeljima trajnih hrvatskih vrijednosti samo na temelju injenice da se u Dubrovniku kasnije razvija ideja o pripadnosti hrvatstvu. Dakle svi oni koji nisu bili Hrvati ili to jo nisu, ali e njihovi potomci to postati, ve su nositelji trajnih hrvatskih vrijednosti koje su dole s Hrvatima ve iz Irana.

Literatura Anderson, B. (1983. i 1990), Nacija kao zamiljena zajednica. Razmatranja o podrijetlu i irenju nacionalizma. kolska knjiga: Zagreb. Benda, J. (1927. i 1997), Izdaja intelektualaca. Politika kultura: Zagreb. Bourdieu, P., Wacquant, L. J. D. (1992), An Invitation to Reexive Sociology. University of Chicago Press: Chicago. Brubaker, R. (2004), Ethnicity without Groups. Harvard University Press: Cambridge, Massachusetts and London, England. Budak, N. (1994), Prva stoljea Hrvatske. Hrvatska sveuilina naklada: Zagreb. Calhoun, C. (1994), Social Theory and the Politics of Identity, u: Calhoun, C. (ur.), Social Theory and the Politics of Identity. Blackwell: Oxford UK, Cambridge, USA. Collins, R. L. (2004), Interaction Ritual Chains. Princeton University Press: Princeton and Oxford. Cooley, Ch. H. (1922), Human Nature and the Social Order. Scribners: New York. Fine, J. V. A. (2006), When Ethniciy Did Not Matter in the Balkans. The University of Michigan Press: Ann Arbor. Foucault, M. (1979), The History of Sexuality, vol.1. Vintage Press: New York.

45

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

Geary, P. (2002. i 2007), Mit o nacijama. Srednjovekovno poreklo Evrope. Cenzura: Novi Sad. Giddens, A. (1991), Modernity and Self-Identity. Polity Press: London. Goffman, E. (1959), The Presentation of Self in Everyday Life. Doubleday: New York. Goffman, E. (1961), Asylums: Essays on the Social Situation of Mental Patients and Other Inmates. Aldine: Chicago. Goffman, E. (1963), Behavior in Public Places. Free Press: New York. Goffman, E. (1971), Relations in Public. Basic Books: New York. Goldstein I. (bez godine), Hrvatska povijest. Biblioteka Povijest Jutarnjeg lista, knj. 21. Gould, S. J. (1981), The Mismeasure of Man. W. W. Norton: New York, London. Gross, M. (2000), Izvorno pravatvo. Golden marketing: Zagreb. Huntington, S. P. (2004), Who are We? Americas Great Debate. Free Press. Juri, I. (2003), Genetiko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada: Zagreb. Kale, E. (1999), Hrvatski kulturni i politki identitet. Pan liber: OsijekZagreb Split. Katii, R. (1992), Novi jezikoslovni ogledi (2. izdanje). kolska knjiga: Zagreb. Katii, R. (2008), Deklaracija i jezikoslovlje. Republika, br. 2. Klai, N. (1990), Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Globus: Zagreb. Krlea, M. (1926), Izlet u Rusiju. Narodna knjinica: Zagreb. Krlea, M. (1971a), Teze za jednu diskusiju iz 1935., u: Deset krvavih godina. Zora: Zagreb. Krlea, M. (1971b), Malograanska historijska shema, u: Deset krvavih godina. Zora: Zagreb. Kuhn, M., McPartland, Th. (1954), An Empirical Investigation of Self-Attitudes. American Sociological Review, str. 6876. Nagel, E. (1961. i 1974), Struktura nauke. Nolit: Beograd. Pohl, W. (1995), Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni, u: Budak N. (ur.), Etnogeneza Hrvata. Nakladni zavod Matice Hrvatske Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu: Zagreb. Popper, K. (1944. i 1957), The Poverty of Historicism. Routledge Kegan & PaulBeacon Press: LondonBoston, Mass. Popper, K. (1978), Conjectures and Refutations. Te Growth of Scientic Knowledge. Routledge Kegan & Paul: London. Popper, K. (1994. i 2004), Nedovrena potraga. Intelektualna autobiograja. Algoritam: Zagreb.Rusell, B. (1945. i 1962), Istorija zapadne losoje. Kosmos: Beograd. Rusell, B. (1945. i 1962), Istorija zapadne losoje. Kosmos: Beograd. Sekuli, D. (2006), Od njemake krvne grupe do hrvatskog gena. Opasne avanture ideologizirane znanosti. Le Monde diplomatique, Zagreb, str. 2426. Stark, R., Bainbridge, W. S. (1985), The Future of Religion: Secularization, Revival and Cult Formation. University of California Press: Berkeley. Stepan, N. (1982), The Idea of Race in Science. Great Britain 18001960. Macmillan: London.

46

Pojam identiteta

kiljan, D. (2002), Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Golden marketing: Zagreb. Weber, M. (1922. i 1976), Privreda i drutvo, I. knjiga. Prosveta: Beograd. Weber, E. (1976), Peasants into Frenchmen. The Modernization of Rural France 18701914. Stanford University Press: Stanford. California. Wong, J. (2002), Whats in a Name? An Examination of Social Identities. Journal for the Theory of Social Behavior, 32.4, str. 451463.

47