ANDRI Stanko ENCIKLOPEDIJA NITAVILA

Obrada: www.balkandownload.org

SADRAJ

Autobiografija Aporija Arbitrarnost Broj Citat itanje Demonologija Drer Eshatologija Filologija Fragment Hegel Istoni grijeh Labirint Likantropija Ludilo Mandeljtam-Pasternak Mesija Most Nitavilo Novac

Odsutnost Oktobarska revolucija Orbis terrarum Pilovina Praznovjerje Prostor Red Rjenik Seks Somnologija Stvarnost Tacijan Tanatologija Teologija Umjetnost Utroba Venecija Voda Vrijeme

AUTOBIOGRAFIJA. Najsavreniji knjievni anr. Povrinska raznolikost knjievnosti samo je optereenje i komplikacija. Andy Warhol je tvrdio: Oduvijek sam elio raditi samo kvadrate istih formata, ali se uvijek netko nae da kae: Mora ga napraviti malo veeg ili malo manjeg. Mislim da bi sve slike trebale biti istih dimenzija ili istih boja tako da su savreno zamjenjive i da nitko ne moe ni pomisliti da ima bolju ili loiju sliku od drugog. Trebalo bi da svatko napie jednu autobiografiju kao svoje prvo i jedino djelo. U njoj bi izloio svoje poglede na ono to se ueno zove res humanae, rekao bi poneto o svom izgledu, afinitetima i odnosima s drugim ljudima, osvrnuo se na ponekog umjetnika ije djelo (autobiografiju) poznaje; ukratko u njoj bi veliao i u isti mah opravdavao svoju genijalnost. Recimo, mogao bi prikazati sebe kao otmjena i konzervativna gospodina upuena u ezoterina znanja, ili pak kao dracina koji provodi duge polinezijske sieste u stolici za ljuljanje. Istinitost nitko ne bi kontrolirao niti bi koga zanimala, pa bi zbog toga svi nastojali biti to istinoljubiviji, jer ovjek objektivno tei dokumentarnosti, pogotovo kad je posrijedi on sam. Uvoenje standardnog anra omoguilo bi daleko veu preglednost knjievnosti. Sva bi knjievna djela bila podjednako genijalna, jer je takva osnovna ideja, a nju se moe jedino jo obogatiti. Postigla bi se autonomija svakog pojedniog djela, koje bi bilo potpuno nezavisno jer bi zapravo referiralo na sebe sama. Knjiga bi govorila o umjetniku koji je umjetnik upravo u toj knjizi i upravo dok to na svoj nain govori i razjanjava. Prije knjige ne bi postojalo nita, a poslije nje postojala bi i knjiga o umjetniku i sam umjetnik. To bi bilo vrlo ekonomino. Kao prauzor ove vrste knjievnosti mogle bi se uzeti naprimjer staroegipatska Ptahotepova izreka: Lijepa je misao skrivena bolje no zelen dragulj. Ona izrie pohvalu dobroj knjievnosti i ujedno je sama dobra knjievnost. APORIJA. Svekoliko se nae pouzdano znanje svodi na ustvrivanje autoidentiteta. Mi proglaavamo: ova stvar ovdje jest upravo ova stvar ovdje, ona je pak stvar upravo ona stvar. A = A. Tu se istinu moe osporavati s dva stanovita. S prvoga, humanistikog, da je nae znanje ipak bitno bogatije od te tautologije. S drugog, nihilistikog, da ak ni tautologije nisu posve pouzdana znanja: da su sva znanja nepouzdana. Argumenti tog potonjeg osporavanja, to su aporije. Najpoznatija aporija je ona o Kreaninu: Jedan Kreanin kae da svi Kreani lau. Nju se dade saeti u posve jednostavnu formu koju moemo nazvati Samoporicatelj: Ja laem. Eto, dakle, pred nama tog malog udovita. Analiza se zapravo ne da niti zapoeti. Ne moemo proitati tu izjavu onako kako to ona trai (kao lanu), prije nego to ujemo to trai. Prije nego je proitamo kao lanu, moramo joj povjerovati da je lana, tj. proitati je kao istinitu. Ali isto tako, ponemo li imajui u vidu da mu, lanom, ne moemo vjerovati, mi smo mu ve prethodno morali povjerovati da lae. Straan mete otkrivamo ispod tog malog retka. Isuvie je toga zgusnuto u te dvije rijei. Moramo ih preoblikovati u neto pregledniji izraz. (sud) A = (sud) A je laan

I eto gdje odmah izlazi na vidjelo protuzakonitost aporije! Ona krijumari bezumlje kakvo bi, primjerice bilo ovo: x = x + 1. Autologija: govor o sebi samom (tj. govor govora o sebi samom). Pojavu aporija moglo bi se tumaiti kao gubitak prozirnosti jezika: jezik stjee samosvijest, iskaz zna da postoji kao kakav predmet. Iskaz sa svojim JA: nije li besmisleno uzeti da neko ljudsko JA kae: Ja laem.? Jezik kae, naprimjer: Ja sam lijepa reenica, zar ne? (Priznajem. Ta je reenica prava osoba, ima ak i ime:Filautija.) Na iskaz zna da e postojati kada ga se izrekne, kad on sebe izrekne, kad izrekne (bilo to); on, dakle, moe govoriti o sebi. Kreanin je samo poseban sluaj te autologije, otean s kombinacijom s nijenim nizom ((-1) x (-1) x (-1) x...). U ljudskom jeziku nema nikakve veze izmeu sadraja iskaza i njegova opstanka. Zamiljam jezik u kojemu bi narav sadraja nekako unaprijed kvalificirala ili diskvalificirala opstanak iskaza. Pogledajmo sada:

Eto itave dvoumice. Nesukladnost je oevidna, a sukladnost je ono to jezik tvrdi. Ali se sada razrjeuje kako se to jezini iskazi mogu opirati zakonu autoidentiteta. Svaka je stvar samoj sebi identina; to ima vrijediti i za jezini znak, ukoliko ga se moe uzeti kao stvar, kao jednu stvar. Meutim, znak nije jedna stvar: on je dvije stvari: oznaitelj i oznaeno. Oevidna je nesukladnost oznaitelja X i oznaitelja Y. Ali ako posluamo to nam ti oznaitelji kazuju, uspostavit e se jedna sukladnost: ona oznaenog X-a i oznaitelja Y-a. Oznaitelj Y upravo je oznaeno X. Tako naprimjer: Ova je reenica prosto proirena. Ova je reenica neobino uzbudljiva. Ova je reenica istinita. Ova je reenica lana. Ovo to kaem je la. Ja laem. Govorei o svojoj stockholmskoj besjedi o knjievnostima narodnih demokracija, Czeslav Milosz je sroio fenomenoloku definiciju tautologije: Jer u sjeanju je naa mo; ono nas zatiuje od govora to se plete oko sebe sama, poput brljana koji ne podupire ni stablo ni zid. Gle, niega nema; jedna usta zanu opisivati neto to vide u tome nita; kada zamuknu, svi vide sliku i odobravaju opis. Tako tautologija napreduje kroz prazninu, istom si kretnjom polaui most i prelazei ga; znamo za Escherove pokuaje da je portretira ili ilustrira, ali nema tonijeg i saetijeg portreta autologije od prizora baruna Mnchausena koji se vlastoruno, pograbiv se za pletenice, izvlai iz gliba. Svekolika se autologia moe podijeliti na dvije skupine, kryptologia i pseudologia. Pseudologia obmanjuju govorei o nepostojeemu: tekst koji

atribuira sebe, tj. prostor to ga zauzimlje upravo ta atribucija, tj. prazan prostor. Pseudologia afirmiraju ono to se upravo tom afirmacijom istiskuje iz opstanka. Kreanin pripada toj skupni, kao i primjerice ona reklama Poleta koja glasi ovo je reklama za Polet i u kojoj od prisutnosti predmeta imamo samo konstataciju te prisutnosti. U kryptologia vrstamo iskaze koji poriu ono to se upravo tim poricanjem uvodi u opstanak. Takav je primjerice naslov filma Za sada bez dobrog naslova, u kojemu se konstatacija odsutnosti (v.) uzimlje kao neka nova prisutnost. Jednom sam u nekom razgovoru izjavio da sam upravo doao do formule umjetnosti, i da bi prema toj formuli anegdota o Kreaninu morala sadravati vrlo visoku koncentraciju umjetnosti. Upitao sam prijatelja pjesnika ne dri li da je izjavak Ja laem vrlo dobra poezija; odvratio je, pomalo indignirano, da za poeziju ne treba ni toliko, da je dovoljno rei: Ja. ARBITRARNOST. Kad sam imao etrnaest godina, mnogo sam razmiljao o Bogu. itavo slobodno vrijeme posveio sam razmiljanjima o Bogu. Koliko moraju biti bezumni, umovao sam, svi oni koji ne vjeruju u Boga Stvoritelja Svijeta! Dovoljno je pogledati oko sebe. (Creatura glorificat creatorem, stvorenja pjevaju slavu Gospodnju, itd.) Uzmite bilo koji ulomak svijeta, tog svijeta koji se sastoji od nebrojene mnoine prizora i lica; recimo, to sve ne sadri jedan banalan prizor kuhinjskog stola (metalni pribor za jelo, koji ukljuuje evoluciju manira za stolom kao i tajnovitu povijest metalurgije, papirni ubrusi s iznemoglom jeftinom ornamentikom, koja upuuje na degradaciju simbola od boanstva do kuhinje, porculanske posudice za sol i biber, u kojima jo odjekuje daleki um slanih mora i koje udvostruenim glasom dozivlju Istok, zveckanjem porculana i omamljivim zovom zaina, zatim razne boce s natpisima u ijem se obliku uva duga povijest transformacija, poevi od peenih sredozemnih amfora, tih dragocjenih duguljastih predmeta u kojima se pohranjuje maslinovo i suncokretovo ulje, ocat, sok od rajice, itd., itd.), ili uta mrlja na podu koju stvara trak svjetla to kroz sputene rebrenice prodire u sobu, ili sasuene latice cvijeta ili vlas kose naena meu stranicama knjige, posuene toga popodneva u biblioteci, ili moj stol s razbacanim igraim kartama, audiokasetama, plastinim aama, tubama ljepila za papir i krem za lice i onih za ruke... Na neki nain, u tim svojim vizualnim meditacijama, ja sam snimao neke imaginarne fotografije nasumce odabranih prizora, isjeaka stvarnosti izoliranih i izdvojenih iz te stvarnosti, iz tog svijeta, i tada bi obuhvaeni predmeti istupili preda me s nekom novom teinom, jedini, jedinstveni, apsolutni, a njihova bi se fotografija pretvarala u neporeciv dokument, dokument Bojeg postojanja. Razumijete? Klik!: kuhinjski stol; klik!: rub ceste; klik!: jedan kut moje sobe... Na taj nain, stvari koje me okruuju zadobivaju neto sudbinsko i neponovljivo. G. Bachelard je to ovako izrazio: Mitolozi su nas nauili da itamo drame svjetlosti u dogaajima neba. Ali, u eliji sanjaa, bliski su predmeti postali mitovi univerzalnog. Danas vie ne meditiram s onolikim arom o Bogu, ali zaokupljenost arbitrarnim, njegovim licem i nalijem, tom kombinacijom sluajnog i esencijalnog, trajna je oznaka mog duhovnog ivota. esto mi se dogodi da se usredotoim na neki predmet, runi sat, kare za papir, etvrtasto pakovanje mlijeka, i da ga zamiljam kako jedini preivljava globalnu kataklizmu: u njemu bi se, tada, okupila sva znaenja i sve snage nestalog i izbrisanog svijeta, u njemu i pomou njega preivjeli bi mitovi i metafizika, on bi postao predmetom kulta neke apsolutne

religije, Taboo i feti, inkarnacija boanstva i tabernakul tajanstvenih znaenja, kamen spoznaje, zlato za iju je transmutaciju utroen svijet. Najbeznaajniji predmet potencijalno je beskrajno znaajan, beskrajno bitan. Moda je ta smea olovka ili taj plastificirani tetrapak od kljune i fatalne vanosti, moda nam upravo jedno od njih priopuje Apsolut. Slutim da je istina bia uvijek onkraj bia. Imenovati, tj. protumaiti jedan predmet svijeta, moe se samo onim najneoekivanijim. U skladbi Aqua, uz klokotanje vode i huka valova, uje se i jedan magnetski zvuk, kao pri pranjenju elektriciteta u tekuini. to ako je upravo u tome bit vode? to ako se u toj skladbi identificira vodu, s onu stranu opaaja, s onu stranu, gdje je voda doista voda, gdje jest voda? Razraujui jedan neobian scenski spektakl, Salvador Dali je u nj ukljuio i sljedeu zaprepaujuu toku: Tom u spektaklu pridodati prelijepu starinsku kasu u koju e se prethodno staviti iva svinja. Kadu emo pokriti providnom plastinom ploom, a zatim je plombirati. Tako e svi uzvanici moi pribivati guenju svinje. A. Bosquet: A koliko e trajati to draesno muenje? Dali: Jo ne znam. U svakom sluaju, postavit emo mikrofone, tako da e svatko moi po elji pojaavati agoniju ivotinje i na taj nain iriti strah meu prisutnima. Nita, meutim, nije pogrenije nego pretpostaviti kako je posrijedi bezrazlona okrutnost. Dali, naime, nastavlja: To uope nije bezrazloan in: time u, u novom obliku, samo obnoviti uivanja iz djetinjstva, kad sam itao srednjovjekovne mistike i djela sv. Ivana od Kria, u rodnoj kui u Figuerasu, koja se nalazila pored klaonice. Groktanje svinja i krmaa bila je svojevrsna muzika podloga mojim itanjima mistika. Prilino sam vjeran svojoj prolosti te u savjesno rekonstruirati onu atmosferu. To nas objanjenje uvjerava da se doista radi o jo jednom sluaju metamorfoze o kojoj je bilo rijei, da se ispod prividno sluajnih okolnosti jednog mistikog iskustva zapravo skrivao esencijalni sastojak tog iskustva. BROJ. Kad su Borges i Sabato razgovarali za slatkorjeivi megnetofon Orlanda Baronea, Sabato je rekao: Sjeate li se, Borgese, da ste se Vi i Bioy, osim za knjievnost i filozofiju, jako zanimali i za matematiku? Borges (stiui tap s obje ruke, malo se uspravljajui, gotovo ushien): Do avola, tono... Beskonani brojevi, Cantor... Taj je prizor za me utoliko dirljiviji to je matematika i moja sjetna neuzvraena ljubav, klju jednog velikog ormara uspomena, uspomena gotovo traginog mirisa.

B. Rusell je tvrdio da su matematike operacije apriorni sintetiki sudovi jer u njima zakljuak nije sadran u premisama, ve ih nekako nadilazi ne gubei pritom nimalo na bjelodanosti. Dva i tri daje pet, i pet pritom nije sadran u dva, ni u znaku zbrajanja, niti u tri. Moe se primijetiti da taj sintetiki sud nije nimalo bogatiji od analitikog, nego se na nj svodi kao puka obrnuta inaica. Polazei od pojmova broja dva i broja tri, mi ne stvaramo pojam broja pet, nego je u poimanju brojeva dva i tri ve ukljueno poimanje broja pet, kao i svakog drugog broja; poimanje broja, pak, nije drugo nego poimanje njegove lanorazdjeljivosti; npr. razdjeljivost na pet lanova u sluaju broja pet. Ti se potom lanovi daju grupirati na nekoliko naina, od kojih je jedan dva vie tri. Upotreba izraza kao dalje, iznosi, i slinih, laljivo sugerira neku procesualnost i progresiju; matematika je operacija posve statina: dva i tri ne daje pet, nego jest pet. Svi su nai apriorni sudovi tautoloki; matematika je tautologija. Bergson je umovao o tome na koji nain ljudski mozak obavlja operacije s brojevima. Nakon to nauimo brojati, to nam znanje slui kao neka vrsta univerzalnog primitivnog pomagala. U poetku, tako, zbrajamo prebrojavajui. Duh koraa od broja do broja, u upamenu nizu, i kad zauje traeno ime, zaustavlja se. Kasnije prelazimo na zbrajanje pomou nekoliko temeljnih komplementarnih ralambi, koje se u kolskim klupama utuvljuju u glavu. Ako se ne varam, ima ih 25: po jedna za zbroj 2 i zbroj 3 (1+1;1+2), po dvije za zbroj 4 i zbroj 5 (1+3, 2+2; 1+4, 2+3), po tri za zbroj 6 i zbroj 7 ( 1+5, 2+4, 3+3; 1+6, 2+5, 3+4), po etiri za zbroj 8 i zbroj 9 (1+7, 2+6, 3+5, 4+4; 1+8, 2+7, 3+6, 4+5), i napokon pet za zbroj 10 (1+9, 2+8, 3+7, 4+6, 5+5). Time je stvar rijeena i za zbrojeve vee od 10, pa tako naprimjer ako si zadamo problem sedam vie pet i pritom ukljuimo introspekcijsku lampicu, opazit emo kao neki prijelom koji puca peticom i rastavlja je na 3+2, kako bi se dobila poznata nam paradigma 7+3, za koju znamo da vrijedi 10, uveano za preostalo 2, to u svemu daje ni vie ni manje nego 12. Brojevi su u umjetnosti vrlo korisna stvar. Mogunost multiplikacije treba uvijek nositi u podsvijesti, jer poneki put kad zapnete s nekom rijeju ili motivom problem moete vrlo dobro rijeiti tako da rije ponovite, jednom ili mnogo puta, i da motiv udvostruite ili umnogostruite. Takav postupak moe kadto naii na nerazumijevanje, kao npr. u interviewu Paula Taylora s Warholom: Taylor: Prilino je udno vidjeti takve prizore udvostruene. Andy: Sasvim su mali. Taylor: Kod velikih su prizori okrenuti naizmjence pravo i obrnuto. Andy: Tako je. Taylor: To je udno, jer se obino prikazuje jedan Isus. Andy: Sad imamo dva. Taylor: Kao i dvojica papa. Andy: Europski i ameriki papa.

Do iste je ideje nezavisno doao i David Albahari, kod kojega itamo: Ali papa osea da je prerastao takve male razonode. Sada radije zamilja svet u kojem postoje bar dvojica Papa. Mogao bi s tim drugim da igra domine ili ah. A tek kad bi ih bilo trojica! Preferans! (Papa) U knjigama namijenjenim irem opinstvu znamenke brojeva su nepoeljan prizor, i to ih ini dobrim sredstvom provokacije. CITAT. U pjesmi Prima Levija 12.srpnja 1980. dvanaesti stih glasi: Primi, molim te, ovih etrnaest stihova. Rauna li se i taj stih, ili ga treba odbiti od punog broja? Moda on prednjai, kao izvrsniji od ostalih? Oh, Oh. Ali taj trik znaju ve i djeca, kad u igri apuu jedno drugom na uho: ap-ap, nemoj nikom kazat. Pa kako ga onda ne bi znao Franois Mauriac, koji, motrei pronicljivo svoju junakinju Threse, izjavljuje: itati je nemogue: ta koja se pria ne bi Thresi uinila bljutavom, u usporedbi s njenim stranim ivotom. Andr Gide je mnogo odreitiji dok nas u Movarama kori: Ali pogledajte sebe... ispred sebe vidite zidove ili druge ljude kako vas gledaju. Koga zanima tajna neiscrpivosti umjetnosti? Evo, to je mjesto neiscrpivo. Otprilike isto rekao je Zola o Stedhalu: Nitko nije u tolikom stupnju vladao mehanikom due. Za mene, Stendhal nije promatra koji polazi od opservacije i dolazi do istine zahvaljujui logici; on je logiar koji polazi od logike i esto dolazi do istine prelazei povrh opservacije. Ve hitam s navodom iz Stendhala koji e to dokazati: Treba se vrlo malo brinuti o budunosti kako bi se bilo sretno. Samo tautologija je lijepa u toj izreci. Vrijeme je za Flauberta. U Kunji svetoga Antuna, toj zbirci udovita, ima ova reenica: Ima ih koji se kote, druga se pare, ili se jednim jedinim zalogajem meusobno prodiru. Oh, zamislite te dvije zvijeri koje se reei suele i zatim odjednom progutaju jedna drugu! to e ostati na popritu? Nita? Tlo pokropljeno kojom kapljom krvi? Dakako, dali ste se obmanuti: te logike zagonetke nema u Flaubertovoj slikariji, vi ste je u njoj ugledali pod utjecajem konteksta; Flaubertovih je udovita mnogo, ona se naprosto meusobno prodiru. A sad poujte ovo:

Jean Arp je kola to ga je izradio Jean Arp s tisuu komada Jeana Arpa. M. Mendes, Jean Arp to je to? Nadrealistiko bjesnilo? Rezime Sartreove egzistencijalistike ontologije? Oh, oh. Jednom rijeju, ne znate to biste mislili. Jednom rijeju, dvije rijei. Pokuajmo ponovo. Rijeju, s jetikom valja oprezno. Rijeju je izbjegnue tautolokog mazohizma onoga jednom rijeju. Pretraujui po besprijekornim haljama Kanilieve Pisme od svetoga Alojzija, iskopao sam za svoju zbirku uda ovaj primjerak: Jur bijae tuna i mukla, suze rosom, crno ruho kao za suncem no obukla i jur stie doba gluho. Divno! No oplakuje (rosa) i nosi crninu (tj.no) za Suncem, kojega nema jer je no. Ali je bilo teta ita nadovezati. to je, dakle, sav na racionalizam? to je Descartes? Znate li da cogito ima i ovu verziju: Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio (Meditationes)? A kad su uangce i Hueitce etali mostom iznad rijeke Hao, uangce je rekao: Vidi kako se ribe praakaju u rijeci? To je njihova srea. A Hueitce se rasrdio i pobunio: Kako moe znati u emu je srea riba kad sam nisi riba? A uangce se uvrijedio i uzvratio: A otkuda zna da ja to ne znam kad ti nisi ja? A Hueitce je zaplakao i rekao: Ako ja, koji nisam ti, nemogu znati ono to ti zna, onda ti, koji nisi riba, ne moe znati to je srea riba. A uangce je tada poeo zamuckivati i traiti da se vrate na poetak ne bi li se izvukao iz kripca, tako da su se on i Hueitce nastavili prepirati kao dvije babe. No, to se nas tie, njihov se razgovor zavrio onim neopozivim i stamenim Hueitceovim zakljukom. Na svijetu nije izgovoreno nita velianstvenije od te tautologije. ITANJE. Preda me padaju neka pismena; mogu to opisati kao otvaranje prozora kroz koji vidim kako se preko puta otvara susjedov prozor; pogled mi se zaustavlja na stranjem zidu njegove sobe. To je oznaeno. Tako znaci pisma samo omoguuju postojanje glasovima, koji opet omoguuju postojanje konanog oznaenog. Funkcija munjevito potiskuje svrhu du znaenjskoga lanca: pismu i oglasku ona oduzima svaku tvarnost, vremenitost: to znai da je lanac od n karika za svaki n poniten. Oznaeno je supstancija,oznaitelj njena egzistencija. in itanja nema vremenskih dimenzija. Bachelard je smatrao da itajui rijei, vidimo ih, ali ih vie ne ujemo. Moglo bi se primijetiti da, primjerice, u rijei graktati ne graku kukasta pismena, neko glasovi; ili da patetika jednoga o tempora, o mores nije patetika krunica, nego patetika tugaljive grlatosti. Meutim, treba se bojati da smo s tim argumentom ve zali u ovlasti

znaenja, u supstanciju znaka. Zapravo, itajui rijei, mi ih vie niti vidimo niti ujemo. Kad proitam rije ptica, ono to za me ulazi u opstanak nije niz slova niti skup glasova, nego pojam, blijeda pernata slika. Ako je in itanja vremenski subdimenzionalan, to znai da je slijed pismo-govor-ideja potpuno proizvoljan . Taj se slijed moe po volji obrtati. Nema razloga da se ne prihvati shema oznaenooznaitelj umjesto one oznaitelj-oznaeno. Ta je injenica od neobine vanosti za morfologiju snova. Svakome se ponekad dogodi da u snu ita. Kako opisati tu udnovatu muninu, taj napor da se razaberu reci jednog teksta koji zapravo ne postoji, kojeg uope nema s onu stranu itaeve trenutne svijesti, kojega nema u svijetu (nekom svijetu), kao predmeta to se unaprijed zadaje? Samo zahvaljujui krhkoj pohrani pamenja, mi znamo kako su ti noni tekstovi vijugavi, kako bezumni. Jedino u tom kratkotrajnom sjeanju, oni postoje. Pa to je onda uope to itanje? Ono je predmnijevanje koje ita ono to predmnijeva. Mi s naporom piemo tekst imajui iluziju da ga s naporom itamo. Pisanje se zabauruje kao itanje: ono to donosimo ne moemo razluiti od onoga to zatjeemo. Donosimo li? Zatjeemo li? Kako dokuiti itamo li ili piemo ako sadraje svog duha istodobno nalazimo zabiljeene na papiru? to je prvotnije, zamisao ili zapis? to emu prethodi? Ali upravo smo zakljuili da nita ne prethodi, da nema slijeda, upravo smo izgovorili: istodobno. Kad itamo, zamisao hrli i pretjee zamisao. Uope, jedno drugo motre i prate s najveom budnou. Ondje je na djelu svjetotvornost rijei; ovdje imenitost, grafika imenitost stvari. Svjetotvornost rijei i imenitost stvari lice su i nalije istoga. DEMONOLOGIJA. Disciplina koja se bavi opisivanjem, razvrstavanjem itd. demona, tj. avola. Posebna su joj grana tehnike prepoznavanja. One raspolau znanjem prikupljanim stoljeima. Tako, naprimjer, kad Sotona odlui sii meu ljude da bi se osobno uvjerio da se stvari dobro razvijaju, najee se kree kao prerueni varalica koji obino hini da je monah s ruarijem o pojasu. Zrna na ruariju obino su praporci. Lice mu je sakriveno ispod kukuljice, ali ga odaju kljove, aporci, papci (B. Fui). Za psiholoki portret ovoga reda stvorenja od presudne je vanosti injenica da oni nisu drugo do pobunjeni i pali aneli. Pogled ovjeka potpuno je nedorastao spaljenom pejzau demonske psihe, njenoj uarenoj snazi i crvenoj pustoi, odakle znam sve to, Boe moj, tom krajobrazu koji mora biti vjerna slika stanita to mu je zanavijek dodijeljeno. Demonolozi sa sigurnou tvrde da je avao bie inteligentnije od ovjeka; i doista, ovjek ne moe shvatiti to to zapravo znai, ali osjea da je vrlo istinito. Demonova intelektualna superiornost metafora je nemogueg sintetikog suda, pokuaj da se izae iz sebe, hipostaza jedne posve negativne ideje. Treba najprije raistiti elementarne okolnosti. Intelektualna superiornost nije nam nepoznata izvan metafizike, te su rijei dio nae svakodnevice: nije li ovaj gospodin inteligentniji od onog gospodina? No, razgovor o bitnoj superiornosti upuuje na injenicu da vertikala Intelekta nije linearna, da prostor Intelekta nije kontinuum. Postoje koncentrine sfere, postoje neopozivi limesi i nemona infinitezimalna pribliavanja tim limesima. Ljudski Intelekt jest nadmetanje u zatvorenom prostoru. (To je strano.) Svaki put kad razum donosi jedan pouzdan zakljuak, on zapravo

konstatira nunost da misli upravo tako, on konstatira svoju nemo da misli drukije. U tom trenutku, on vidi svoj rub, granicu koju ne moe prijei, koju nikada, nikako, ni pod kojim uvjetima nee prijei. Demonovu superiornost on zamilja upravo kao mo koja probija ili ignorira tu granicu. Onkraj svoje granice, tako, razum smjeta svoga demona, posve naslijepo, jer preko nje nita ne vidi. Moe se zamisliti da je uzdu itave granice postavljeno onakvo jednosmjerno propusno zrcalo kakvo se koristi u psihijatrijskim laboratorijima. ovjek je onaj pacijent koji, sm ne videi van, biva predmetom neijeg promatranja, bilo ijeg promatranja, bilo ijeg iscerenog pogleda, neznanih lica, nekih demona, moda nekih anela, moda praznine, niega. DRER. Njemaki umjetnik koji je jednom usnio jezoviti san; kad se probudio, nacrtao je tuem ono to je vidio i crte popratio ovom biljekom: U noi s ponedjeljka na etvrtak iza Duhova (7.-8. lipnja 1525.) ugledah u snu ono to je predoeno na ovome crteu: mnotvo vodenih stupova gdje padaju s nebesa. Prvi je pogodio zemlju na udaljenosti od etiri milje: potres i buka bijahu strani, a itav je kraj bio poplavljen. Osjetih to takvom silinom da sam se probudio. Zatim i ostali stupovi, strahoviti sa svoje razornosti i svoje mnoine, udarie zemlju, jedni dalje, drugi blie. A padali su s tolike visine te se inilo da silaze posve polagano. Ali kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao, praen tolikom bukom i tolikim vihorom da sam se probudio, tresui se svim udovima; dugo mi je trebalo da se priberem. Kad sam napokon ustao, naslikao sam to to vidite povrh zapisa. Boja promisao upravlja sve stvari put najboljeg ishoda. Tekst se s crteom naslovljenim Visio uva danas u Kunsthistorisches Museumu u Beu; ondje ga je iskopala jedna plemenita gospoa i smjesta objelodanila, sa svojim komentarima: M. Yourcenar, Sur un reve de Drer. Iako nam nee biti od osobite koristi, poujmo to ona veli o tim neobinim svjedoanstvima. Psihoanalitiar bi pretpostavio da je velikog slikara opsjedala voda; ostaje, meutim, da se to dokae. (...) Ne samo da je slika silovite vode skoro posve odsutna iz njegovih djela, nego tovie taj povodanj to ga je vidio u snu ni po emu ne korespondira sPotopima biblijskog tipa, u kojima dramatino dominiraju ljudski strah i oaj. Ona jedina kia koja pada u njegovoj Apokalipsi, nainjenoj petnaestak godina ranije, sastoji se od krupnih kaplji to ih rosi jedan oblak sred kojega se pomalja zmaj s glavom janjeta (itd.,itd.). U svom onirikom croquiju na vizionar je, naprotiv, realist; to to on promatra jest jedna kozmika drama. Njegova je preciznost preciznost fiziara. (...) Nije mu izmakla iz vida prividna sporost, a potom vrtoglavo rastua brzina tih bujica to provaljuju iz silnih visina (itd., itd). Razmotrimo taj croquis, ili radije crte u tuu, u kojemu se reproducira san. Vodeni stup slian gomili tamnoplavih oblaka navodi dananjeg ovjeka na nehotinu pomisao o atomskoj gljivi; odbacimo tu prelaku anticipaciju. Krajobraz se doimlje ve unitenim pod prljavobijelim bujicama to se okomito obaraju s nebesa; zemlja i ve razlivena voda mijeaju se u nekoj blatnosmeoj suroj boji; kad bi to mjesto trebalo precizno identificirati s odreenim svjetskim predjelom, ovjek bi pomislio na lombardsku nizinu... Ja nisam pomislio na lombardsku nizinu nego na neto bih nazvao jukstapozicijom pose razliitih registara stvarnosti. To se drukije moe izraziti ovako: nezbrinuta slika, izloena kii. Dakako da to ne mislim doslovce; ali ideja je upravo u tome. Ve na prvi pogled ta dva sastojka slike doivljavate odvojeno, svaki posebno. Kao da je najprije nacrtan pejza ravnice, a kasnije

su posve neovisno dodane te duguljaste mrlje koje se s gornjeg ruba sputaju prema nacrtanom tlu; kao da su, da tako kaem, te dvije stvari proizvodi posve razliitih duhova. Konani je prizor rezultat suradnje dvaju raznorodnih elemenata, djelo do kojega biste doli tako da poetnu tabula rasa najprije izloite u mimetikoj, a potom u meteorolokoj dimenziji svijeta. Ali, kao to sam rekao, oito je da sm Drerov crte, onaj koji se uva u Beu, nije to kompleksno djelo. S njime bi ga tek trebalo povezati. Moja rekonstrukcija izgleda ovako. Prvi korak sastoji se u inspiracijskom pozivanju na Edgara Poea. On je napisao priu pod naslovom Sfinga. U njoj se, za vrijeme neke epidemije, glavni lik sklanja kod svog prijatelja koji ivi u nekoj zabiti. Ondje svake veeri, o zalasku Sunca, promatra s prozora uta jesenja brda; jednom ga prestrai prizor nekog udovita koje silazi padinom; pomilja da halucinira; to se ponavlja sve dok, uz pomo svog otroumnog prijatelja, ne dokui da je udovite zapravo kukac koji mu pred nosom plazi po pauini. Ta se pria moe saeti u jednu formulu. Ono to je veliko i daleko lako se brka s onim to je maleno i blisko. Ili preglednije: veliko x daleko = maleno x blisko. Kome to nije dovoljno oevidno, neka podijeli jednadbu s maleno x daleko, pa e dobiti ovu:

to je moda oevidnije. Kao to desna strana moe zamijeniti lijevu, kako se to dogodilo u Poeovoj prii, tako san lako zamjenjuje stvarnost. Ali su pritom strane strogo podijeljene. San je uvijek i iskljuivo ono maleno i blisko, a stvarnost je veliko i daleko. Mi nikako ne moemo sanjati svijet, s njegovim velikim prostorom, s neopozivim predmetima, s drugou koja se tvrdoglavo opire. Sanjamo malu sobu, maleno kazalite, sa slabim predmetima, podatljivim stvarima, papirnatim obzorjem, surogatima ili kazalinim rekvizitima. Drerova je pustolovina zapoela moda onda kad je vidio neku sliku kako kisne. On je u svijetu, kia pada, umna kia u svijetu; odjednom, vidi tu sliku koju nisu na vrijeme unijeli pod krov. Kapi teku niz platno, one ive brze kapi. Drer ih gleda i onda, polako, razabire samu sliku. To je neki krajobraz, zelenkasta ravnica, mjestimice poneko stablo... Najednom, svijeta nestaje, svijet se povlai, kioviti umni svijet jenjava. Ostaje krajobraz ravnice, na nju se odozgo sputa neto ivo i brojno... (Drer sad ve sanja.) To je voda, vodeni potoci koji teku iz neba; Drer smjesta uvia kako je prostrana ravnica malena spram tih potoka; spopadne ga jeza pri pomisli kako mora da su golemi: kolika masa vode, teke vode! Gospode, to e se dogoditi s tom zemljom kada je pogode?! Ne padaju li tako polagano? Ali ne, uenjak Drer znade da je to opsjena, ta sporost je prividna jer su potoci tako daleko, jer padaju s tolike visine. Kad se priblie zemlji, tek e se onda pokazati njihova strana brzina; i doista, kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao... Jo trenutak i Boe, to li e zadesiti svijet, koje strahote? Evo ih, ve su tu, udara prvi vrtlog, potres i buka su strani, a itav je kraj poplavljen... Razum je sve. Drer sanja posve sam, niija mu pomo nije potrebna. ujete li kako on neprestano zapitkuje, predmnijeva, nasluuje? To Drer diktira svoj san. Rekviziti sna su uvijek

pri ruci i pred nosom; svaki pojedinano, Drer ih transformira u ono to u tim asu hoe. Tako on luta, krivuda, bunca, bulazni; nema nikakve prie koja bi prethodila onome to e on ispripovjediti; nema nikakva duha u kojemu bi se sagledavala cjelovita ta pria. ESHATOLOGIJA. Jedne sam veeri upao u onu kitnjastu jezuitsku crkvu u Palmotievoj ulici. U jednoj pobonoj apsidi, meu svijeama i pozlatom, naao sam grobnicu Ivana Merza s ovim natpisom: Moja je dua postigla cilj radi koga je stvorena. Uza zvuke orgulja, njegov mi se sadraj uinio gotovo tragian. Uinilo mi se da sam u sreditu katolikog kranstva otkrio konano mirenje s nitavilom. Smrt, posvemanja i neopoziva, zakljuak je to ga sveti ovjek stavlja na konac svoga ivotnoga puta, iji tijek ocrtava punou. Radnikova plaa nalazi se u samu njegovu djelu. Istinsko podruje eshatologije nije s onu ve s ovu stranu smrti: posljednje su stvari pomijeane sa zemaljskima. Obrnuto bi bilo isuvie jednostavno. Romaneskni zavodnik koji se kree ususret nekom okupljalitu svojih rtava blistav je primjer te nerazmrsive dvostrukosti: on je sm svoje jedino i dostatno orue. ini se da su drevniji narodi jasnije razabirali tu dvostrukost; luili su, tovie, u jeziku nazive za osobu u znaenju nekakva spiritus movens i osobu u znaenju sredstva. U potonjem sluaju govorili su o tijelu. Oswald Spengler pripisao je tu tjelesnu koncepciju osobe helenskoj civilizaciji. Huizinga joj je prikljuio i srednjovjekovne Germane i Francuze koji su upravo na isti nain rabili rije corps i lp (Dva hrvaa s anelom). Vitez je, tako, sama sebe uzimao kao dobro to mu je povjereno na valjanu uporabu. Tako Tristan, obvezan u isti mah dugom prema dvojici kraljeva, Rohaltu i Marku, odluuje da prvome preda zemlju a drugome da stupi u slubu; tu odluku iskazuje ovim rijeima: Evo, plemenitom ovjeku pripadaju dvoje: zemlja i tijelo. Evo, Rohaltu, koji se nalazi ovdje, ostavljam zemlju: vi ete, oe, njome vladati, a poslije sin va. Kralju Marku ostavit u tijelo. (Bdier) Toj zanimljivoj tradiciji treba pridodati i moderne pravne odredbe, sroene pod uplivom nezaustavljive medicine, o pravu vlasnitva nad vlastitim tijelom, ime se blagoslivlje ovjekoljubiva rasprodaja vlastitih tjelesnih organa. Treba napomenuti da ta udvojenost nije u svih ljudi podjednako uoljiva. U naelu se lake zamjeuje u ugojenijih: debeo je ovjek zapravo skriven u sebi samom, on nastanjuje tu kuu koju poistovjeuju s njime, izraava se apodiktiki iz te sigurnosti kojom ga okruuje njegovo vlastitio tijelo. Ima i neobinijih sluajeva. Svojedobno sam poznavao enu koja je nosila udnovat dugi kaput koji se prema dnu irio poput trube; kad bi se kretala naprijed, izvodila bi zamjetljive polukrune pokrete lijevo-desno. Kadgod bi obukla taj kaput, uinilo bi mi se da ih ima dvije, pri emu ta druga stupa tik pred prvom, kao da je prva veselo tjera pred sobom. Naposljetku, jedan lovaki primjer. Zato pas progoni zeca? Zato da bi ga pojeo. Ne moe biti jasnijeg pitanja, niti jednostavnijeg odgovora. Razlog zbog kojeg se progoni progonjeni jest upravo progonjeni sm. Neto je tu zadivljujue saeto. U zecu se preklapa neizravni i izravni

objekt radnje: onaj od koga se neto trai ujednoo je i to neto to se trai. Pas hoe od zeca zeca, i zato ga (ih) progoni (obojicu u jednom). Naelo ekonominosti objedinjuje sve ove primjere. Ekonomina eshatologija ne nalae da se ini usklauju s onim to e im uslijediti, jer je to podjednako izlino i neizvedivo; ona nalae neto mnogo zakuastije, da se svaki in usklauje sa samim sobom. FILOLOGIJA. Filologija je jedna od najkozmopolitskijih rijei, a najuzbudljivija biblioteka je filoloka biblioteka, u kojoj se mogu nai najnerazumljivije knjige na svijetu, kao to su kineski rjenik, avestiki rjenik, finski rjenik, baskijski rjenik. Posao kojim se bave filolozi mogao bi se opisati kao izrada etverodimenzionalne karte jezika. Zaprepauje injenica da je dovoljno malo se pomaknuti u prostoru ili u vremenu pa da se nabasa na neki nepoznati jezik. Ne samo da razliitim tokama Zemlje pripadaju vrlo razliiti jezici, nego se jo u svakoj toki moe podii vertikala Vremena, koja uvodi dodatnu dimenziju raznolikosti. Taj osjeaj da se ne moete maknuti a da ne zaete u podruja drugih jezika svakako je svojstveniji govornicima manjih jezika, kakav je hrvatski. Meutim, i govornik malog i govornik velikog jezika mogu s podjednakim pravom smatrati da bi svi ljudi trebali govoriti samo jedan jezik, i da s tom injenicom jezinog pluraliteta neto nije u redu. Pluralitet jezika je doista u sebi kontradiktorna ideja. Kau da bi svatko trebao vladati s barem dva-tri jezika i da bi to bilo posve normalno za jednu iole ozbiljnu kulturu ili tako neto. Meutim, to normalno je jedno sasvim drugo normalno, a u smislu u kojem ga ja upotrebljavam, normalno je da svatko zna samo jedan jezik, tj. da svatko zna jezik, jer je jedan jezik posve dovoljan da se njime izrazi sve to se eli, a ako se to ne umije u vlastitom jeziku, u drugima e se jo manje. Jer, zar nema svaki jezik rijei za sve stvari svijeta, i zar nije dovoljno i normalno da svaka stvar ima jedno ime, a ne beskorisno mnotvo imena? Svijet je jedan; valja da je i jezik jedan. Mnotvo jezika besmisleno je i neobjanjivo. ak su i drevni narodi, kako bi ga ipak nekako objasnili, morali posegnuti za udom, onim udom to su ga zamislili kako sprijeava blasfeminu gradnju Kule Babilonske. Pomou te prie, oni su pokuali zabauriti jednu nesklapnost u nacrtu svijeta. Prije Kule Babilonske jedan bijae svijet, jezik bijae jedan. Zamiljam predbabilonsko jezikoslovlje, u kojemu npr. ne bi bilo ideje o arbitrarnosti jezinog znaka. Naime, kao to znamo, glavni argument za AJZ jest da se konj na francuskom kae cheval a na engleskom horse. Rekonstrukcija predbabilonskog jezikoslovlja pokazala bi da su jezini znaci prvotno bili ne arbitrarni i dogovorni, nego upravo oktroirani i nuni. itava se znanost bavila vezama, tananim, vijugavim, ali potpuno deterministikim, izmeu stvari i njihovih rijei. FRAGMENT. Evo moje najdrae reenice iz Pascala: Vertu apritive d'une cl, attractive d'un croc. (Na hrvatskom: Otvarajua mo kljua, privlana kuke.) To je dvodijelna misao, misao u dva koraka, misao-bogalj s dvije nejednake i asimetrine noge. Ona iskorauje najprije s onim cl, a zatim s onim croc, i tako naizmjence cl, croc, cl, croc, sve bre, cl, croc, cl, croc, cl... Ta me misao doista progoni. Upravo bi takvu knjievnost valjalo pisati: tananu, nedoreenu, i pomalo besmislenu, knjievnost od lijepih i dobro pogoenih rijei (u svijetu apstrakcije, prebivalitu platonskih entiteta, pridjevi apritif i attractif ekvivalenti su onoga to klju i kuka, kao njihovi ovlateni zastupnici, predouju u konkretnome svijetu); ukratko, neku vrst ludila oboruanog minucioznim razumom.

U usporedbi s tim fragmentom, Pascalovi su filozofski traktati neizmjerno ranjivi. Jedinica pridodana beskonanome nimalo ga ne uveava (...) U nazonosti beskonanog, konano se ponitava i obraa u posvemanje nitavilo. Beskonanost ega? Nekih konanih veliina? One su, dakle, prvotne; a nisu li one na izbor, nae razgranienje, nae djelo? ovjek je imenovao jedinine veliine i potom izveo beskonanost (ili konanost) Univerzuma. Dakako da sm za sebe Univerzum nije beskonaan (ni konaan). Najvie volimo svijet koji bi bio kao neki ekscentrini stroj, asimetrina graevina, krivudava i nepravilna vrtnja. Svijet koji je fragment nae vizije svijeta. Moe li to biti uzbudljivije? Na je svijet pola, ili tri etvrtine, svijeta. Univerzum je fragment. Svemir je zapravo predvorje; a izvan njega nema niega; a ... itd. HEGEL. Njemaki filozof za kojega neki misle da je vrlo teak, a neki, poput S. ieka, da je krajnje jednostavan, toliko jednostavan da u to treba tumaenjem uvjeravati ljude. Ovi potonji dodaju da je osobito prikladan za interpretaciju pomou parabola, pa se tu na trenutak gubi ionako zanemariva razlika izmeu Nijemca i idova. S tim se slaem, i kad god se ukae potreba da pozovem u pomo mone Hegelove zamisli, inim to najradije sluei se posrednitvom B. Russella. Taj je Englez u svom djelu Problemi filozofije ponudio kratki teaj Hegelove filozofije: Hegelova je glavna teza, veli Russell, da je sve to je manje od cjeline oito fragmentarno i oito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao to komparatist-anatom po jednoj jedinoj kosti moe vidjeti kojoj vrsti pripada ivotinja kao cjelina, tako i metafiziar, prema Hegelu, razmotrivi bilo koju est zbilje, ima kao neku kuku koja je privruje za sljedeu est; sljedea est ima opet svoje kuke, to se opetuje sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Divno! Dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Upravo tako. U Hegelovu, dakle, univerzumu zato se uvijek osjeamo pomalo grjeno dok tu rije podvrgavamo deklinaciji? U Hegelovu, dakle, univerzumu svaki fragment (v.) utjeui sm na sve ostale fragmente, ovisi o svima ostalima te i nije drugo do zbroj njihovih utjecaja; stoga on sadri univerzum, i dostaje da ga se rekonstruira. J. Uarevi upozorio je na mogunosti hegelijanske korekcije jedne Ezopove basne. To je ona basna o uenu zvjezdoznancu koji za vedre noi eta pogleda uprta u zvjezdano nebo nad nama i pritom padne u bunar ili jamu, a ne u moralni zakon u nama, ta kako postaje predmetom rugla za neuku sluavku, koja se nalazila u blizini u ulozi promatraa. Uarevi tumai da je zvjezdoznanac doivio da bude ismijan jer je njegovo znanje povrno, parcijalno i lano; u svojoj nadahnutoj verziji te basne, on mu dodjeljuje istinsko znanje, koje je nuno univerzalno. Budui posjednikom takva znanja, Uareviev se zvjezdoznanac ponaa na sljedei nain: glave gotovo groteskno zabaene, dolazi do jame i trenutak prije no to e zakoraknuti u nju skree u stranu i polukruno je obilazi, ne skidajui pritom pogleda sa zvijezda. Zlurada sluavka pred tim prizorom ostaje la bouche be; njene sposobnosti poimanja potpuno nadilazi ta hegelijanska injenica da istinsko znanje o nebesima mora na neki nain podrazumijevati i jedno nita manje potpuno znanje o Zemlji, o koju se promatra zvijezda upire a ovo opet ukljuuje nepogreivo predvianje nailaska na jamu. U produbljenoj analizi moe se postaviti pitanje na koji to nain nebo uope moe najaviti jamu. To je zapravo pitanje kako pomiriti hegelijanski Um, koji zna da istinski znati jednu stvar znai znati sve stvari, i Zdravi Razum, koji naprosto ne vidi mogunost da se nebesa i zvijezde poveu s jednom jamom na putu. Zdrav Razum smatra da, i ne uputajui se u operacije koje bi mogao izvesti hegelijanski Um, moe na taj nain posve negativno ograniiti prostor to ga ovaj ima na

raspolaganju, i predvidjeti njegov nuan neuspjeh. Ono to e, meutim, i Zdrav Razum dopustiti jest, recimo, pretpostavka da je jama na putu posljedica pada nekog meteorita. Zvjezdoznanac, koji napamet znade putanje svekolikih repatica, smjesta opaa da nisu sve na broju i da je jedna morala pasti na Zemlju. On iz stanja na nebu s lakoom predvia jamu na svom putu, jer toj rupi u Zemlji korespondira rupa na nebu, nastala ispadanjem jedne njegove krhotine. ISTONI GRIJEH. Grijeh koji su na Istoku (nije zato istoni) poinili prvi ljudi na svijetu i koji odonud istjee (nego zato) nad itavo njihovo potomstvo. Mora da je bio straan, jer ga jo i dandanas poznajemo samo kroz onu alegoriju s jabukom. Teolozi su sigurni da i mi, dananji ljudi, snosimo odgovornost za taj grijeh, iako im zadaje mnogo tekoa objasniti zato je tako. To je pokuao Borges, koji je jednom ustvrdio: Stidio sam se tog straljivca kao da sam ja kukavica, a ne Vincent Moon. Ono to ini pojedinac isto je kao da to ine svi ljudi. Ne prenosi se krivnja s pretka na potomka, nego obojici dolazi odnekud sa strane. Za arhetipski grijeh, koji poinja izvan svakog vremena arhetipska ljudska narav, Adam i Borges su suvremenici. (Moda je Adam metafora arhetipskog sagrjeitelja.) Generiko je stvarnije i jae od pojedinanog. Svako zlodjelo koje se dogodi u mom vidokrugu otkriva mi jo jednu mogunost Arhetipa i tjera me da se kajem, znajui da se kod mene samo pritajila ili da joj je uskraena prilika. Zemaljski raj je namjetena komedija u kojoj praroditelji nisu mogli ne sagrijeiti. Arkaneo koji e, s plamenim maem, biti postavljen na ulazu u zatvoreni Eden zvao se Urijel, Svjetlo Gospodnje, itavu vjenost prije toga, in saeculis saeculorum. Amen. LABIRINT. Miljenik razmetljivaca i nepogreivi stanar ezoterikih leksikona. Treba podsjeati da labirint pripada svijetu metafora i simbola, a ne nikakvoj stvarnosti, koja ga degradira do kitnjaste razbibrige. Rjenici simbola brkaju stvari koje postoje u stvarnosti i ijem se znaenju valja dovijati s onima koje su tvorbe fikcije te nisu drugo do upravo hipostaze tih znaenja. Labirint je kamena hipostaza znaenja nekih pojavnosti. Sam po sebi, on je podjednako fiktivno udovite kao i Minotaur ili Kiklop. Treba pisati Labirint. Labirint pripovijeda o zamrenosti jednostavnosti. Naprasan duh brza ravnim i nasilnim putem k cilju to ga je uoio; ali svijet je tako ustrojen, kazuje Labirint, da ga nikad nee dostii. Kako bi se dolo do sredita, potrebno je kadto pristati da se od njega udaljava: potrebno je prividno izgubiti i ono to se dotada namaknulo. Udaljiti se kako bi se pribliilo, silovit duh ne razumije tu metaforu. On radije uva ono to je namaknuo, upinjui o zid stoji na pola puta, zvjera oko sebe ne razumijevajui. Neto ga je neznano zatoilo, Labirint. Labirint je okamenjena ideja, a kamen prema pokusima Galilea Galileija ili koga drugoga pada na Zemlju. Labirintu prijeti vjeita opasnost da postane puka barokna pretjeranost, da se pone epiriti svojim arenilom. U trajnoj je napasti da se uzoholi. Zato ga treba podsjeati na njegovo podrijetlo. Nije labirint ta koji je zapleten, bilo bi to previe oito, besmisleno, beskorisno; zapletena je jednostavnost, labirint je tu samo da to priopi. David Albahari je rekao: Nema veeg lavirinta od pravog puta koji spaja dva mala grada na obali iste rijeke. (Jerusalim). LIKANTROPIJA. Pojava da je jedna osoba naizmjence, u pravilnim razmacima, ovjek i vuk. Pascal je govorio da se uope ne divi savrenosti jedne vrline, primjerice hrabrosti, ako uz nju

ne vidi i savrenost oprene vrline. Dalje je Pascal jo govorio: Ne pokazuje se veliina time to se ide u jednu krajnost, nego kad se u isti mah obje krajnosti doseu, ispunjajui pritom i itav meuprostor. To se moe razumjeti kao priznanje veliine shizofrenika. Izmuen prekomjernom ulogom bia duha, shizofrenik ima opsesivnu potrebu da se, barem nakratko, u nekim nonim satima, prometne u bie instinkta. U sjevernjakoj Heimskringli, u estom odsjeku Ynglingasage, pie da su se neko Oinnovi ratnici bacali u boj bez oklopnih koulja; bili su razjareni kao bijesni psi, grizli su i ujedali i bili snani kao medvjedi; ubijali su ljude, a oganja i ma nisu im mogli nauditi; takve se borbe nazivaju berserke. (Slino je i nepoznati Byzantinac oznaavan kao Pseudo Cezarije, u svojim Dijalozima, zapisao o starim Slavenima: Sklavini rado deru enske dojke, jer su pune mlijeka, a povrh toga razbijaju dojenad o stijenje kao takore. Divlji su, slobodni, bez ikakva poglavara, budui svoje voe stalno ubijaju, bilo na gozbi, bilo na putu; hrane se lisicama i divljim makama i veprovima, a meusobno se dozivlju kao vukovi kad zavijaju.) Ti su me uznemirujui reci u prvi mah podsjetili na neto neodreeno i, inilo se, neobino davno; malo-pomalo, dokuio sam da su posrijedi oni petparaki svesci stripova to sam ih hrpimice gutao i s krajnjim uzbuenjem itao u danima svoga pustolovnog djetinjstva. U jednome od tih svezaka proitao sam zastraujuu i mranu priu o zabaenom umskom naselju jednog plemena Vikinga, koje se odijelilo od svijeta; lieno svake veze s okolnim ovjeanstvom, zatvoreno u sebe sama, u svoju kobnu endogamiju, ono postupno postaje predmetom nepredvidive devijacije, strane psihofizike metamorfoze: poprimajui sve izrazitija anatomska i duevna obiljeja vukova, ono se zapravo pretvara u sablasno pleme uspravnih zvijeri, pleme vukodlaka u rogatim vikinkim kacigama. Nije teko zamisliti s kolikom sam italakom radou danas, pred raskriljenom knjigom Sage o Ynglinzima, naao da je ta davna pria, utjelovljena u naprasnim crteima tjednih strip-izdanja, zapravo skrivala nepobitne i vrste povijesne istine, drevne istine Svijeta. Otkad znam, vukovi su me trajno zaokupljali na osobit nain. To su vrlo dostojanstvene ivotinje. Nije iskljueno da su sve moje dananje simpatije, pomijeane s neodreenom ali snanom nostalgijom, zapravo proizale iz strahova koji su me svojedobno progonili; jer, kako je poznato, Europljani svoju djecu neobino rado plae vukovima. Moda se upravo iz najelektrinijih trenutaka strave porodilo to instinktivno lukavstvo da postoji jedan jedini put prema spasenju: da im se pridruim. Pridruiti se biima Noi, pridruiti se stranim biima koja, u krugu usplamtjelih oiju, prijete onoj osobi koja si Ti, postati jedno od njih u tome je, dakle, bila ta neuvena ideja. Dakako da su vukovi isuvie nepovjerljivi, isuvie pronicljivi a da bi se smjelo i pomisliti da ih se obmanjuje: pojaviti se ondje s krabuljom, u niskoj nakani da se meu njih prokrijumari jedno bie koje je zapravo jo uvijek ovjek znailo bi bez sumnje biti raskomadan jo istog trenutka. Jedini nain da se pridobije njihovo povjerenje jest da se bez ikakva ostatka, bez trunke aljenja, definitivno odbaci to bie koje si bio dosad. Tada e moi spokojno oekivati ishod: ti si zapravo (kao to si jednom napisao) ona plahovita divlja koju njena bezazlenost ovlauje da polae pravo na dobrohotnost svijeta. U isto vrijeme, ti si vuk. Povrh, svega, vukovi utjelovljuju mrnju na svijet, mrnju prognanika, to je nedostojna kunja koja te uvijek iznova zavodi. Zatim, oni stanuju u umama; poznaju mjeseinu i snjene poljane.

Nain su da se priblii i srodi sa zadahom i trulei koji ih prate, tim atributima smrti, to u svojoj knjievnosti moe samo zamiljati. Meutim, unato svemu, likantropija u pravom smislu rijei nikako ti ne polazi za rukom jer se uvijek, u rascijepljenoj glavi, malo pomalo pomalja i onaj trei, kao Duh Sveti izmeu Oca i Sina. LUDILO. Oni najzanimljiviji meu ljudima koje poznajem odreda su ili bar jednom pretrpjeli nervni slom, ili pate od tekih melankolinih depresija, ili su ve definitivno izgubljeni za ovjeanstvo. Zajedniko nam je da o ludilu razmiljamo s dubokim simpatijama. Nijedno bie na svijetu ne budi u nama tako njene osjeaje kao na psihijatar, to utjelovljenje blagosti, to veliko androgino roditeljsko bie. Oboavamo glazbenu terapiju, oboavamo djeje igre, oboavamo Simplifikaciju. Najvei je uitak biti pacijent, predati se, podati se blagotvornoj ruci lijeenja, priznati svoju bolest i prepustiti se drugima, ljubaznim drugima, ovjeanstvu. Bilo bi najljepe da svi ljudi budu pacijenti, jedni drugima, meusobno. Treba odustati od individualizma, to je strana slijepa ulica, put u pakao, pakao sm; treba onemoguiti tragino pogrean odgoj; poput razmetnoga sina, treba se vratiti utoitu zajednice, treba mahnito bjeati i pasti na prag Kue Oeve, sjesti u Njenoj sjenci, odahnuti, treba iscrpljeno dahtati, pogleda uprta u No iz koje smo pobjegli. Jednom smo se nali u nekom tramvaju oblijepljenom pro-life porukama. Pisalo je: Pomozimo naoj djeci da preive trudnou. Moj prijatelj je dlanom prekrio posljednju rije i pogledao me s gorkom slavodobitnou. Mi smo ta djeca. MANDELJTAM-PASTERNAK. Kultno mjesto rusistikih poredbenih interpretacija. U Osipa Mandeljtama imaju ovi stihovi: Zvuk oprezan i priguen Ploda otkinutog sa stabla, Usred neprestana pjeva Duboke tiine umske... Uvijek je uzbudljivo kad nam se neki gusti roj lijepih rijei objavi kao simetrina racionalna konstrukcija. Temeljnu simetriju tvore zvuk i tiina; a zatim i njihovi atributi; prvi je oprezno priguen, druga pjeva: zvuk uti, utnja zvui. I kad to objasnimo, od pregrti rijei vie nije nita ostalo. itavu smo pjesmu potroili da opiemo njenu simetriju: pjesma je upravo dostajala: ona i nije drugo nego ta simetrija. U Zatitnoj povelji, Boris Pasternak pripovijeda o vonji vlakom iz Kurska u Moskvu. Na dugom putu neto ga zabavlja ili, moda, uspavljuje: Du cijelog odmotaja eljeznikog nasipa kripe i sudaraju se odbojnici. A tada odjednom:

Trenutno uzbudljiva, kao pucanj, tiina eljeznike postaje, koja nita ne zna o nama. Metafora: pucanj. to je kao pucanj? Tiina. Trenutana tiina eljeznike postaje. Situacija se ponavlja: kod Mandeljtama, u moru tiine dogodio se mali zvuk; kod Pasternaka, u moru cvilea i buke, kratka tiina. Ista slika, u pozitivu i u negativu. Ista slika, jedna slika: to nas obvezuje da je opiemo, tu prasliku, tu podsliku: punktualno u kontinuiranome, jedno u svemu, recimo. Povjesnici knjievnosti ve znaju za tu zagonetku, za tu dvojicu istih a obrnutih, Mandeljtama i Pasternaka, iste rijei, obrnuto poredane. Na sluaj to lijepo ilustrira: bijela toka na crnoj podlozi, crna toka na bijeloj podlozi. Ali samo ilustrira, nita vie: obje su slike bitno anonimne, iza svake moe stajati i jedan i drugi; a tu se suprotnost gubi. Pasternak je mogao uti kako pada ir, Mandeljtam je mogao putovati vlakom: to nisu presudne razlike. Presudno je tananije, dublje. Pogledajmo. Neki ljudi oslukuju neke zvukove, neke tiine. Ti su ljudi pjesnici: oni brzo pronalaze druge slike, da ih stave pored onih to im ih stvarnost (neka stvarnost) dostavlja. (To su metafore.) Ne zadovoljavaju se ovom ili onom slikom, nego upravo oprenom: i tako uzimlju: za tiinu, zvuk; za zvuk, tiinu. Ni jedan ni drugi ne boje se neizbjeive heretinosti. Ali. Mandeljtam otkriva da je hereza istina; on ne eli provocirati. Njegova hrabrost hrabrost je istinoljubivosti; njegova mala pjesma suta je istina: zvuk ploda otpalog sa stabla, osamljeni taj zvuk doista je pod golemim uplivom prostrane tiine usred koje se oglasio: ona ga doista uutkuje. Zvuk je priguen: utnja ume njegov je priguiva. Zauzvrat, on joj pomae da tiho pjeva; zauzvrat, on je njen dirigent. Tako se oprenosti svijeta, prividne oprenosti, primiu jedna drugoj. Oprenost priguuje oprenost: utnja zatomljuje neumjerenost glasanja; zvuci bude tiinu iz njezina sna. Oprenosti se pribliuju; i evo, ve su jedno, stopljeno, nerazaznatljivo. Pasternak je provokator. Odaje ga oduevljenje s kojim nalazi da je istina heretina; neumjeren je: u Mandeljtama tek pjev, u njega je tiina pucanj. Ali i njegova je hereza bespogovorna istina. Nita mu ne mogu oni koje izluuje. Onaj tali opreke i lijeva Jedno; ovaj raskoljuje (gr. skhizein) jedno, svako jedno. Dopustiti da moda ipak obojica rade jednu te istu stvar znailo bi prikloniti se jednome. MESIJA. Onaj koji e doi da spasi svijet. Svijet ga iekuje, i to je pouzdan dokaz da e on zaista doi. Samo se po sebi razumije da, ako svijet jednom prestane iekivati Mesiju, on doista nee doi, jer se na neki nain, svijetu ne moe dogoditi nita osim njega samog. Jedna izvedenica mesijanizma jest milenarizam. Milenarizam se moe definirati kao grozniava aktualizacija mesijanizma vezana uz pribliavanje nekog obiljeenog datuma. Jedan je takav datum bila tisuita godina poslije Krista, koju su ondanji ljudi zamiljali kao svretak Povijesti. Meutim, Mesija taj put nije doao. Uskoro e biti dovren i slijedei takav eon povijesti svijeta. Do njegovog svretka preostalo je manje od deset godina. Veina suvremenika doivjet e taj trenutak. Pripadamo onoj manjini svekolikog ovjeanstva koja ima sreu da se zatekne na svijetu u vrijeme kad on ulazi u novo tisuljee. Nisam od onih cinika koje e ta injenica ostaviti ravnodunim. Zapravo, kad razmiljam o sebi, zakljuak do kojeg dolazim moe se sroiti upravo ovako: ja sam roeni milanerist. Kao prvo, roen sam 27. sijenja 1967. Tree tisuljee doekat u s trideset i tri godine. Duboka vanost tog broja za moje postojanje na svijetu ima

dodatnu snanu potkrepu. To je zbroj znamenaka datuma moga roenja. 2+7+1+1+9+3+7=33. Moda sumnjate da je datum namjeten? U tom sluaju, slobodno izvolite provjeriti. Uostalom, zato bi ga krivotvorio? Nikakva knjievnost ne zavreuje toliku rtvu, rtvovanje dokumenta, rtvovanje istine. to je lake nego spariti nekoliko brojeva koji daju neki zadani broj? I kakvog bi smisla imalo uputati se u tako infantilnu igru? Zaista alosno, zaista alosno, ako ste doista pomislili da sam spao na to da namjetam neke brojke, da piem nekakvu knjievnost. Jedna jedina stvar u itavoj toj prii ima neku vrijednost: to je njena istinitost; nadam se da sam vas sada uvjerio. to se svodi na isto. Svi koji ekaju Mesiju takoer su Mesije. Uostalom, zar oni koje je pohodio Mesija Isus nisu bili poslani da idu i budu Mesije drugim ljudima? Uostalom, zar nije sam Mesija takoer poslan da nas pohodi? To je duboki identitet onoga koji eka i onoga koji je ekan. Mesija dolazi samo zato da bi one koji ga ekaju posalo i da sami budu Mesije, a i on je samo jedan takav poslani Mesija. Tragove svoga mesijanizma nalazim posvuda, duinom itavog ovog sjeanja. U vojnikom dnevniku, pod nadnevkom 15. 3. 1987., zapisao sam: Tog dana otkri mi se poslanje. Ne sjeam se vie na to sam tada mislio, moda neto u vezi sa studijem klasine filologije. Nebitno je otpalo, preostalo je bitno svjedoanstvo. Ili pak oni osjeaji koji bi me obuzimali u crkvi na zvuke velianstvene pjesme Tebe Boga hvalimo... Stojei u kakvu kutu, zamiljao sam visoko prijestolje, zborovalite naroda svijeta, njihovu golemu pjesmu koja se podie s lica zemlje. I u tome sam prijestolju ja sjedio. Bijah moan, bijah mraan, bijah Bog. Tome se zanosu ne moe odoljeti ukoliko se u svojoj dui potpuno prepustimo bogohulnoj misli. Nitko u raspjevanoj crkvi ne zna za moj tajni trijumf, nitko ne zna da pjesma Tebe Boga hvalimo pjeva, zapravo, meni. U jednom zapisu bez nadnevka nedavno sam proitao: Odgojen strogo, vrlo talentiran, kvari se; psuje; kadto mu se dogaaju tajanstva; malo pomalo shvati da je Bog. MOST. Most je pomalo neodgovorna graevina koja vas na jednom mjestu odvoji od tla i tada postaje nezvjesno kada i gdje e vas na njega vratiti. Pritom most obino prelazi preko neke rijeke ili ceste, ali to nije toliko vano. Jednom sam bio u Ulici Franza Mehringa na Savici, koja je podignuta iznad zemlje i postavljena na nosae; bilo je neobino ugodno etati se oslukujui muklo odjekivanje platformi ispod kojih je moglo biti Bog zna to i ispod kojih su se mogle dogaati kakve mu drago strahote, a da nas se pritom nimalo ne tiu. Taj me most pomalo podsjeao na itni ambar to smo ga imali u Slavoniji, hrastov ambar koji je poivao na velikim kamenovima. I ondje je, zaudo, ispod bilo mnogo maaka i razbijenih boca, ba kao i ovdje. Sjeam se jedne male fotografije iz spavae sobe koja je prikazivala mali kameni most i ispod koje je pisalo neto to nisam mogao razumjeti tada, nego mnogo kasnije, kad sam poeo uiti francuski. La vie est un pont: traverse-le, mais n'y fixe pas ta demeure.

Za prvu ruku ukazao sam povjerenje prijevodu to ga je netko (zacijelo na upnik Mitar Dragutinac) olovkom ispisao na poleini i koji ovdje prenosim: ivot je most: prijei ga, i ne nastani se na njemu. To bih danas rado obrnuo i rekao upravo fixe y ta demeure, jer me odavno privlai pomisao da ivim na mostu, tj. da se izuzmem iz osude na vjeiti dodir s tlom. U to sam ime neko gradio male sojenice od dasaka; obino bih se zadovoljavao samo s podom na kojemu bih boravio podignut iznad tla i osloboen strahovanja od nailaska voda, iji e potop potvrditi opravdanost, kao i u sluaju Noine korablje, moje naizgled besmislene graevine. NITAVILO. Nitavilo zamiljam tako to se pokrijemo preko glave te jo i zamirimo. Tada ne vidimo nita, tj. vidimo samo crnou. Zato to nije pravo nitavilo, jer zapravo ne bismo uope smjeli vidjeti. Tko hoe nitavilo, trebao bi zamisliti prazan prostor iz kojega je svijet tako odsutan da ak nije niti odsutan. Dakako da ta racionalizacija ne pomae. Nitavilo je zapravo ono to nam se u takvim prilikama obino dogodi, tj. kada zaspimo. NOVAC. Novac je Nita, a ipak nam je ao kad ga nemamo. Takoer patimo ako ga, nepromiljenim troenjem, olako gubimo; jedino kad njime napunimo depove bez namjere da ga troimo, novac nas usreuje, takorei samom svojom prisutnou, iako nam je upravo tada potpuno beskoristan. Ali mi smo sretni to posjedujemo Nita. Papirnato, utavo i raznobojno Nita. (Mogunost da odjednom imaju mnogo novca nenavikle osobe nadahnjuje najbesmislenijim idejama. Moj ujak, ijem su ocu komunisti nacionalizirali velik komad zemlje, posljednjih godina sanja o tome kako e povratiti svoj posjed, smjesta ga unoviti i onda, na povratku iz grada, odjednom uzeti dva taksija: jedan za sebe, drugi za svoj eir.) Pretpostavljam da je uzbudljivo imati mnogo novca. Ali i imati ga malo takoer je zanimljivo, jer nas tjera da razmiljamo, raunamo i odabiremo to bismo najradije kupili za novac kojim raspolaemo. Jo je najuzbudljivije ne imati novca uope jer tada smo zadovoljni to smo odoljeli napasti da kupimo ovu ili onu glupost (tek sada uviamo koliko nam je nepotrebna), i uivamo to nismo na nju potroili ni paru svog novca. ODSUTNOST. Neto najzagonetnije na svijetu. Popratna je posljedica svijeta, neka vrsta njegove ljepljive sjenke. Prostor koji svijet jednom zaposjedne teko je ponovo osloboditi; nakon to ga izbacimo, naivno emo pomisliti da ostajemo u praznini nepovijesnog, pretpovijesnoga; sve to smo postigli jest postpovijesno, odsutnost svijeta: hoemo li Prazninu, valjalo bi zamisliti prostor iz kojega je svijet toliko odsutan da ak nije niti odsutan. Budui da se sve stvari na svijetu sastoje od supstancije i od egzistencije, i odsutnost se moe luiti na supstancijalnu i egzistencijalnu. to je supstancijalna odsutnost? Kako dobiti odsutnost supstancije? Iscrpnim poricanjem popisa atributa, koji konstituiraju predmet. (Svaki predmet svijeta nije do sveanj svojih atributa. Groice su atribut kolaa, jer kaemo da su groice u kolau ili da je kola s groicama. Ali i groice su kola, pa je tako kola dijelom i groice. ega si dijelom, dijelom je ti.)

Ili, naprimjer, ovjek. Njegovi su atributi noge, ruke, glava itd. Kad ih sve poreknemo, ostat e ipak neto. Odsutnost. To se demonstrira u Prii o riokosom Daniila Harmsa, u toj Harmsovoj inaici ovjek bez svojstava. Bio jednom jedan riokosi ovjek, pripovijeda Harms, koji nije imao oiju i uiju. Nije imao ni kose, tako da smo ga uvjetno nazvali riokosim. Govoriti on nije mogao, budui da nije imao usta. Nosa takoer nije imao. Nije imao ak ni ruku ni nogu. Ni trbuha nije imao, ni lea nije imao, ni kraljenice nije imao, niti je imao bilo kakve utrobe (v.). Nije imao niega, tako da je nejasno o kome je rije. Bolje e biti da o njemu vie ne govorimo. Da, neemo vie govoriti o njemu, ali smo ve prilino toga rekli. Ne moe se tvrditi da ga nema bez ostatka. Nema ruku, nema nogu, ali postoji on, postoji njegovo postojanje, postoji riokosi ovjek, postoji pria o njemu, postojimo mi koji o njemu razgovaramo. To je, ukratko, supstancijalna odsutnost. Za razliku od supstancijalne odsutnosti, koja ukljuuje postupnost poricanja, egzistencijalna odsutnost je u naelu djelo jednog hipa. Uzmimo na primjer onu Bachelardovu votanicu (v. tanatologija). Votanica gori gori na stolu za kojim pjesnik pie, do nje sjedi maka; kad dogori i ugasi se, njenu ulogu spremno preuzima maka krijeseih oiju: dato, bio bi ta za nju preteak zadatak da nije toga votanog pretee; maka sada zapravo svojim zelenim oima samo ublaava svjetlosni pad koji je zadesio nesretnu votanicu. U slabih je bia, veli Bachelard, onostranost tankoutnija, mnogo manje gruba nego u jakih bia. Usamljenost ne-votanice bez dvojbe nastavlja samou votanice. Svaki objekt svijeta, cijenjen zbog svoje vrijednosti, ima pravo na svoje vlastito nitavilo. Svako bie usmjerava bie, neto od bia, na vlastito ne-bie. Vlastito ne-bie, to nije nita drugo nego supstancija liena egzistencije. I to liena trenutano, u hipu: jer evo pred nama je sve, stijenj, plamen, vosak koji kaplje, svijenjak; a onda kao poanta dolazi ono: ne postoji. Smijeno je tvrditi da nema svega toga to je do pred koji trenutak stajalo uspravno tu, na stolu. U asu kad nastupa oseka opstanka, kad se sgzistencija brie, svi atributi pogoenog bia kao da problijede i nastave postojati na jednom viem registru. OKTOBARSKA REVOLUCIJA. Najvaniji dogaaj u povijesti XX. stoljea. To je tvrdnja tako bjelodana da emo je ovdje samo dogmatski postaviti. Nae se stoljee ni u emu nije tako potpuno izrazilo kao upravo u Oktobarskoj revoluciji. ak i kada ona ne bi imala tako goleme znaenje, u kolskim su nas klupama toliko dugo u nj uvjeravali da se ono na koncu i obistinilo. Rijei, filmovi i raznobojni plakati preplavili su stvarnost i potisnuli je u drugi plan. Iluzija je nadjaala materiju. Besmisleno je predbacivati Revoluciji da je prenapuhana; ta ona upravo jest prenapuhanost: tisuu puta, uz pomo iluzije, nadrasti sebe samu u tome je njena bit. Revolucija i njen mit potrajali su sedamdeset godina. Svojim vremenskim rasponom, dakle, Revolucija je gotovo podudarna s naim stoljeem. Otkako je umrla, nitko vie u nju ne vjeruje, ali tek sada uviamo koliko je bila golema. Prava neman. Neumjeren, babilonski ambiciozan

pothvat. Osuen na neuspjeh, treba li uope rei? Sedamdeset godina poslije, vraeni smo na polazinu toku; s tim to se iz te toke vie nikamo ne polazi. Kako izrei veliku prazninu koja nastaje nakon tako opsene avanture, nakon takva poraza? Revolucija podsjea na dugotrajno, iscrpljujue istraivanje labirinta koje nas, poslije svih napora i dovijanja, vraa na poetak; ili na zamornu ekspediciju u pustinju, ekspediciju koju smo otpoeli u punoj snazi svoje mladosti i opskrbljeni svim potrebnim instrumentima, i s koje smo ipak bili prisiljeni vratiti se na polazite a da nismo dosegnuli fantastini svijet s druge strane. Zar moemo i pomisliti da, ovako malaksali i razoarani, pokuamo ponovo? Zar nam preostaje ita osim tupe rezignacije? Oktobarska revolucija je poput cirkuske predstave, s vatrometom, reflektorima, kricima zvijeri i rtava, i koja jednog jutra naprosto otputuje, pokupivi sa sobom sve svoje rekvizite, ostavljajui pustu ledinu s ponekom limenkom od hrane za lavove i bijelom maramicom umrljanom krvlju ili karminom. Da nije bilo Oktobarske revolucije, ne bi bilo ni (spominjem samo ono to mi u ovom trenutku pada na pamet): prekrasnih pripovijedaka Isaka Babelja, Krstarice Potemkin, tragedije admirala Kolaka, velianstvenog ludila baruna von Ungern-Sternberga, Prattova strip-albuma Corto Maltese u Sibiru, sukobe crne i crvene zastave u Krontadtu, Pasternakova Doktora ivaga, istoimenog filma Davida Leana, Staljinovih logora, potresnih svjedoenja preivjelih, njihova saetka u koricama Grobnice za Borisa Davidovia, okrutne smrti Lava Trockog, vatrenih i fantomskih trockistikih organizacija irom globusa, nepreglednih sabranih djela koja utjelovljuju komunistiku patrologiju, Maoovih marksistikih molitvenika, Male Lenjiniane Venedikta Jerofejeva, hodoaa europskih intelektualaca u SSSR, eurokomunizma, hrvatskih jedinica pod Staljingradom, druge Jugoslavije, hrvatske politike emigracije kojoj dugujemo poneku dobru pjesmu priguene nostalgije (i koja je, moda, morala postojati kako bi te pjesme bile napisane), Berlinskog zida, hladnog rata, Orwellove 1984, gorue zublje koja se zove Jan Palach, filma Imagining October Dereka Jarmana, perestrojke, javne praonice rublja nazvane Perestrojka, ove natuknice. ORBIS TERRARUM. Jedno od imena univerzuma. Povodom golemoe stvorenja to napuuju Homerove spjevove, Anonim Ogleda o uzvienom (1. st. posl. Krista) zabiljeio je ovo korisno pitanje: Ako ti konji Bogova dvaput uzastopce ipnu, zar e tad za njih biti vie mjesta u svemiru? Mnogo je miljenja u prilog teze da je svemir zapravo samo jedna soba, ili dvorana, ili najradije predvorje. Osobno mislim da kozmos ne moe biti vei od jednog kolskog igralita. Zahvaljujui napretku zvjezdoznanstva, dananji ovjek doivljava Zemlju imajui na umu ove tri injenice: prvo, ogromna, zapravo nepojmljiva, udaljenost Sunca; drugo, Suneva zapanjujua veliina; tree, relativna neznatnost Zemlje. Izostanak bilo kojega od ta tri elementa znaio bi bitan poremeaj slike svijeta. U srednjem vijeku, ORBIS TERRARUM bio je neto prilino razliito: srednjovjekovni krajobraz kao da prilazi promatrau kako bi ga ovaj itava ugledao, izdie se, ispinje, omotava ga, kako bi se posve izloio. Treba zamiljati zrenike s kojih se vide sve kule dvorca, njegovi stanovnici, doline sa selima, zaljevi s laama, rijeke i istodobno njihove ribe u njima. Srednjovjekovni krajobraz je aglomeracija s inventarom. Ondanji ovjek i ne nasluuje neku od tri znanstvene injenice. Ako ovo isto Sunce, koje je prisno svijetlilo njegovine doline s kolibama i usjevima,

obasjava u isti mah nedvojbenim Bojim svjetlom itav svijet, onda taj svijet mora biti neto mnogo zgusnutije i jedinstvenije nego to bi bio lien Boga i njegova Sunca. U 20. stoljeu, napredak znanosti nalae da se ime svijeta preformulira u ORBIS STELLARUM: predodba svijeta sada je protumaena ovako: svemir je svemir zvijezda motren s jedne od njih. Ta moderna vizija ekscentrinog svijeta po svemu sudei postupno prevladava, ali se jo ne mogu zanemariti neke arhajske predodbe ija upornost ponekad zauuje. Te predodbe ustrajno antropomorfiziraju svijet, krijumarei primjerice rudimentne odnose gore-dolje, kao to to ini G. Bachelard koji je jednom rekao: Poziv to ga primamo iz zvjezdanog univerzuma, univerzuma to svijetli u svojim vrhovima. PILOVINA. Motiv pilovine je komplementaran s motivom utrobe (v.). Pilovina je, kao i kuine, vrlo pogodna da se njome ispuni utroba ispranjena od svega organskog sadraja. Klizava i burna, poniavajua i grena odvratnost ivog sadraja tada biva zamijenjena uzvienim mirom preparirane utrobe. Pilovina je simbol besmrtnosti. Besmrtnost je za me neto dostojanstveno i pranjavo, a pranjavost je zbog toga dostojanstvena i besmrtna. Oduvijek sam sanjao da svoju sobu ispunim prepariranim pticama, kako bih se po volji preputao zavisti s kojom bi moj smrtni ivot prieljkivao njihovu dostojanstvenu besmrtnost. ivot podrazumijeva smrt; besmrtnost ih oboje gleda s visoka, prezirnim staklenim oima ptica po zidovima. Zavrit u jednim pitanjem, sad ve posve retoriki, to ga je postavio Bruno Schulz: Shvaate li duboki smisao te slabosti, te strasti prema arenoj hartiji, prema papier mch, prema farbi od laka, prema kuinama i pilovini? (Traktat o manekenima ili druga knjiga Postanka). PRAZNOVJERJE. Skupni naziv za manje kvalitetne oblike religioznosti. Postoje praznovjerja koja mi se nameu i ona koja sm izumljujem. Ta se podjela samo donekle podudara s podjelom na maligna (pesimistika) i benigna (optimistika) praznovjerja. Prva su ona koja vas salijeu i kojih se ne moete otresti jer vas u tome spreava osjeaj asti. Tako na primjer nikad ne moete definitivno odbaciti uvjerenje da stanovit lo znak doista najavljuje neku nevolju, jer ete u suprotnom imati jo neugodniji osjeaj da ste previe popustljivi prema sebi, da ste svoja vlastita dadilja, da zatvarate oi i zabijate glavu u pijesak. Dugo sam razmiljao o tome postoji li ikakva materijalna osnova ljudskih praznovjerja, da li ih svijet realnosti na bilo koji nain podrava, ili je svekolika supstancija praznovjerja ograniena na uterus lubanje izvan kojega nema niega. Neto mi nije dalo da odgovorim negativno, tj. pozitivistiki. To se moe protumaiti kao da i o praznovjerju takoer razmiljam praznovjerno. Pitao sam se to ljude navodi da izmeu mnogo istovrsnih predmeta izabiru jedan i da mu pridaju znaenje koje ostali predmeti nemaju. to je to u supstanciji toga povlatenog predmeta skriveno, to ga izdvaja izmeu ostalih i namee ljudskom vjerovanju? Tada sam zakljuio da to to predmet vjerovanja ima, a ostali predmeti nemaju, jest upravo vjerovanje. Bio je to jedini mogui zakljuak. Nismo, naime, mogli zanijekati moi praznovjerja, jer je ona u previe sluajeva oevidna, a i sama upornost s kojom ljudi vjeruju dovoljna je da uvijek iznova otvara to pitanje; s druge strane, nismo mogli pronai nita to bi objasnilo te moi, nita osim samog vjerovanja. Ispada da mi vjerujemo u stvari koje postoje samo zahvaljujui naem vjerovanju. Praznovjernik u istom inu oboava i stvara, a to je vrlo ekonomino. Ekonominost je pojam koji me upuuje na jedno moje malo praznovjerje. Potajno oboavam svoju ruku. Ovu kojom

piem. Umjetnikom inu najradije za autora pripisujem ruku. Ako u slikarstvu to nije neka novost, ne vidim razloga da se isto ne prihvati i u knjievnosti. Predmnijevam da e se time dobiti na psihikoj rastereenosti knjievnosti, ona e se podii u neke eterinije sfere. Iz te preinake proizlaze mnoge vane konzekvence, kao npr. potreba da kitim svoju ruku prstenjem i narukvicama itd. Ruka tako postaje magini predmet koji nosim sa svoje desne strane, posveeni predmet koji se ne moe pogledati bez strahopoitanja namijenjenoga udesnim tvorcima. PROSTOR. Najvie volim fotografije stupnjevane dubine, s mnogo planova, neke vrste prostornih mrea: prostor pun predmeta koji hipostaziraju praznine izmeu sebe, tj. prostor. Knjige koje pokuavaju evocirati Povijest trebale bi posveivati mnogo panje Prostoru, koji je zlatna formula povijesne iluzije. Da bi se doarao prostor nekog bojita, treba spomenuti koni tobolac za strijele u ondanjeg ratnika ili kao bljeskom obasjati neku sliku, npr. divlji urlik ratnika u skoku. Ponekad mi se dogodi da, dok sjedim za stolom, do mene dopre graktaj vrane nad gradom, koji poput neke magine rijei vrati u opstanak trodimenzionalni labirint grada, ove tmurne kuerine otklizale u neko alosno nitavilo. Ali je zacijelo najbolji simbol prostora pela, i oko toga postoji vrlo iroka suglasnost. Kod Mandeljtama, iza spomena Helade, drevne opsesije, uvijek uslijedi neki upletaj pela, zuj konica, miris medunike koji ih mami. To su pjesme, to su pele to dolaze iz Sredozemnog Kruga, iz june sudbine Indoeuropljana, iz bizantske slatkorjeivosti i zavodljivih igara helenskog uma, iz rijei svetog Klementa Aleksandrijskog kojemu pelinji med bijae znamenom bezbone Helade. Zuj pela namah otvara prostor, zlatnu ravnicu, sunanu ravnicu, u koji se vijest po vijest smjeta Povijest.

RED. Pitao sam matematiara to je za nj red; odgovorio je: Predvidivost. Ja sam rekao: A predvidivost se svodi na ponavljanje. Ne. rekao je matematiar, Ja mogu predvidjeti neto to jo nikada nisam vidio. Matematiar tako predvia da e dva i tri dati pet. B. Russell je smatrao da zbrajanje jest sintetiki sud i da je zakljuak tog suda transcendentni novum, jer zbroj nije sadran niti u prvom pribrojniku. in zbrajanja je za nj nadahnue i oraculum. Izlino je napominjati da vidimo samo jednu mogunost da se iz elemenata A i B predvidi element C: da C bude sadran u A i B, tj. da ih ponavlja u nekom drugom izdanju. Zadovoljavam se redom kao ponavljanjem. Ponavljanje se pak svodi na auto-identitet. Sve to pouzdano znamo jest da je a = a. Svaka je stvar upravo ta stvar. Sve drugo je nepouzdano. Uvjeti to ih postavljam da bi neto bilo proglaeno redom toliko su skromni da nema niega to ih ne bi zadovoljilo. Nered, zapravo, ne postoji. Asimetrija je smo obogaenje simetrije, kao to je prefiks a obogaenje osnove simetrije. Nered je obogaenije reda drugim redovima, krupnog i uoljivog reda sitnijim redovima, itd. O redu na svom stolu mogu govoriti, npr. kao o stanju suprotnom onome koje zatjeem; ali kad je posrijedi svemir, red i nered su rijei koje nemaju nikakvog smisla. Red pretpostavlja

mnoinu. Ponavljanje je odnos izmeu veeg broja predmeta. Otud proizlazi da svijet ne moe biti ni red niti nered, jer je svijet jedan. Meutim, za nauavatelje entropije, red je vrlo odreena kakvoa koje je u svijetu svakoga asa sve manje. Taj ireverzibilni proces dre oni vazda pri ruci kako bi u svakom trenutku znali u kojem smjeru tee vrijeme: entropija je strelica vremena, kako bi rekao Sir Arthur Eddington. Vrijeme tee nepogreivo naprijed, tj. ne naprijed u prostoru, nego naprijed u vremenu, dakle vrijeme tee nepogreivo onamo kamo tee, a to je tako zanosno. Klasina njutonovska fizika pretrpjela je kritiku entropijske fizike od koje se nikada nee oporaviti; ona naime doputa da, u naelu, vrijeme moe tei u oba smjera, i naprijed i natrag, tj. i onamo kamo tee i onamo kamo tee. U entropijskom univerzumu, mogue je mjestimice prkositi entropiji i stvarati otoie reda kakvi su bioloki organizmi ili umjetnika djela, ali uvijek uz cijenu poveanja nereda u njegovoj okolini. Kao na kakvom starom upljem brodu koji tone u kaos, tako bi u svijetu trebalo prekinuti svako kretanje, prestati stvarati umjetnost i, na to je pozivao jo davni mudrac Tacijan (v.), obustaviti reprodukciju vrste; takoer bi se trebalo uvati svakoga pokuaja da se svijet popravlja, jer to nepogreivo pospjeuje njegovo krvarenje; sve to se moe uiniti jest da se aktualni trenutak fiksira. Kad bi se mobilizirale sve raspoloive snage, raspadanje svijeta moglo bi se zaustaviti. Kuu ija buka otpada, iji se zidovi uruavaju, iji se balkoni otkidaju i ve padaju prema tlu, nemogue je obnoviti i sastaviti, ali ju je mogue zaustaviti u tom fantastinom trenutku raspadanja. Ta izvanredna ideja dostojna je najvelikodunije zauzetosti. RJENIK. Najsavrenija forma knjievnog djela. Bez pretenzije na iscrpnost, nabrojat u neke njegove velike prednosti: 1) kontingencija, koju mnogi leksikografi naglaavaju, udio sluaja, nepredvidivi i inspirativni susreti razliitih pojmova i predmeta to ih prireuje podvrgavanje njihovih imena proizvoljnom abecednom nizu; 2) kozmopolitizam, kao posljedica neoekivanih prebacivanja objektiva s kraja na kraj univerzuma: enciklopedija projicira kao svoju sjenku zadubljenu figuru umna i uena ovjeka koji je pohodio svaki kutak svojega svijeta; 3) polisekcija, tj. zamisao knjige kao mnotva odjeljaka u koje se pomnjivo upisuju stanovite koliine knjievnosti; taj minijaturizam ini podjednako ugodnijim i pisanje i itanje; knjievnost punktacija, koritenje svake prilike da se otvori novi paragraf, obilata upotreba podnaslova to su postupci koji, uz neke imanentne odlike (samosvijest teksta, redundancija itd.) uvode kakvou koju bih nazvaojestivou: svijest o tekstu na neki nain priziva svijest o jestvini, knjievnost i gastronomija se preklapaju; neke su knjievnosti, poput Bachelardove najdoslovniji objedi: sve je tu, predjelo, desert, stol; pa kako se itatelj nerijetko osjeti ponukanim da se pridrui toj knjievnoj tehnologiji, toj objednoj knjievnosti, nije naodmet uvesti i termin uzvanitvo; 4) disperznost, vrlo spretna okolnost da neizbjeive poetne kolebljivosti bivaju, pomou alfabetskog poretka, rasprene irom knjige i izmijeane s odluniom racionalizmom zrelih stranica; takoer, one velike fluktuacije stilskih zamaha koje alfabetska organizacija razdrobljuje

i obraa u superiornu sliku statistike ravnomjernosti, klasike bestrasnosti, goleme erozija reljefa; 5) kumulativnost: rjenik je otvorena forma, on raste proporcionalno, u svim smjerovima; rjenik se ne moe nastaviti, on se proiruje; ne razvija se nego obogauje: porie vrijeme. Knjizi moete nadodavati nove stranice bez glavobolje kako da ih u nju uklopite: posve same, zahvaljujui mudrom abecednom poretku, im su opskrbljene naslovom, one u njoj nalaze svoje pravo mjesto. SEKS. Jedna od stvari koje me oputaju; ostale su: spavanje, dugo zadravanje u toaleti (polagano brijanje i tuiranje), openito uivanje u sitnicama kao to je npr. miris nekog sapuna, okus marcipana prelivenog okoladom, gotovo rezak miris aja od mente. Ali najprije moram objasniti to razumijem pod pojmom seks. Mislim da seks moe biti nain govora, ili nain hodanja. Seks moe biti sadran u mislima i u rijeima, naroito kada su dvosmislene. Seks mogu biti pornografske knjige, asopisi i slike. Za mene seks nije nain hodanja, kae moj cimer dok mi preko ramena zaviruje u rukopis, za mene je seks zna ono, kad ga uguram do kraja i ne izlazim dok mi ne lakne. O.K., kaem ja i odustajem. Dopustite da kaem jo ovo: seksa moe biti u ljubavi ba kao i u nekim drugim emocijama; naprimjer, u porazu (osjeaju poraza) ima neeg erotskog. Takoer i u strahu. U jezovitim filmovima, lijepe nesretnice koje su prisiljene kretati se mranim stubitima naputenih zamkova, izloene pogibli od nemilosrdnih udovita to vrebaju iz sjenke, najbolje bi se obranile kada bi iznenada pribjegle svojim arima, razgoliujui ih i razoruavajui na taj nain okrutne napadae. Njihova golotinja u trenutku bi rasprila gustu atmosferu jeze. Zamislite oronulu staru zgradu u nekom od gradova Nove Engleske, po ijim se sablasnim odajama eta omiljena junakinja (ili junak, ako vam je drae), gola kao od maehe roena, prkosei avetima i duhovima svih davnih stanara i predaka koji je slijede, zloesti i nekodljivi, okupljeni u bestjelesno jato, dolazei u priliku da je napastuju svojim astralnim tijelima kadgod se ona, poslujui po kui, nae u pogodnu poloaju. To je prije smijean a ne jezovit prizor. Sama pomisao da je seks zbog ovog ili onog razloga nepoeljan moe pobuditi elju za njim. U odmjeravanju sa seksom nita nema nikakvih izgleda. tovie: sve to mu se suprostavlja seks ubrzo pretvara u sebe sama. Seks ima tisuu lica i sva su ona on, seks. Ne vjerujem da bi imalo smisla tragati za onim to je seks sam po sebi. Na pitanje to je ipak jezgra ili nepresuni izvor seksa, ini mi se da odgovor glasi: orgazam. Ono tajanstveno, neobjanjivo, iskonsko i ivotinjski fizioloko. Pa ipak, putovi dolaska do orgazma mogu biti uzbudljiviji od orgazma samog. Oni su raznoliki, a on je uvijek manje-vie isti. Koliko smo se puta zapitali, je li vrijedilo truda... Mislim da bi bilo divno pisati fizioloki roman o branom ivotu voajera i egzibicionista. Moj neostvareni san iz vremena kad sam bio zaljubljen u dvije djevojke odjednom bio je gledati kako njih dvije vode ljubav. To mi se inilo kao istinski vrhunac uzbuenja. Postoji pjesma, mislim da ju je napisao onaj stari licemjer La Fontaine, u kojoj se pita koje su etiri stvari dovoljne za sreu preko koje ne treba traiti vie; a zatim slijedi odgovor: kurac, pica i dva srca mlada. Ono to se u tom stihu doimlje osobito drskim jest upravo ta sinteza due ili srdaca i genitalija (nazvanih njihovim pukim imenima). To je ujedno i formula dobre erotske knjievnosti.

Jednom mi se dogodilo da sam poeo zavoditi svoju poznanicu s fakulteta. Nakon to smo ostali sami, malo pomalo poeo sam je ljubiti i grliti, traei rukama njene osjetljive dijelove. Jel ti to hoe da me j...?, obratila mi se ona gotovo glasno. Mrzim to pitanje, molim te uuti, rekao sam joj; ja sam strogo katoliki odgojen, dodao sam. Ali to je bila la. Moj problem nije u odgoju, nego u narcisoidnoj nemoi da priznam svoju elju. Bez okolianja priznati drugoj osobi svoju elju i na taj se nain uiniti o njoj ovisnim znai za mene gotovo nesavladivu potekou. Per oppositionem, to me podsjea na Moliereova Tartuffea, kojeg nam je na pronicavi profesor ovako razloio: nalsovni je lik podjednako inteligentan kao i njegova nesuena milosnica, ali je ona u golemoj prednosti jer ga ne eli, doim on nju eli; upravo tako, da bih izbjegao alosnu tartuffeovsku sudbinu, ja pokuavam po svaku cijenu sauvati svoju eshatoloku prednost, stanje ne-elje. SOMNOLOGIJA. Nakon to ga je obasuo bogohulnim idejama, Napasnik pita svetog Antuna: Zar ti te misli nisu nikad pale na pamet? (Tentation) Meutim on ga to pita u snu, to Antun sanja avla koji ga pita; tako se uspostavlja aporija. Somnologija je znanost koja postavlja pitanje: kad netko sanja, tko sanja? Ali kako bi to pitanje imalo smisla, treba obratiti panju na rije sanjati. Treba se ponekad zapitati to znai neka rije, to ona znai u jeziku, i ne zadovoljiti se drugom priblinom ili slinom rijeju, nego u potragu za najtonijim otii to dalje, daleko izvan poetnog videokruga. Citat nije prijepis, govorio je prezrivo Mandeljtam, Citat je cvrak. to znai sanjati, bjeati ili progoniti, sjediti u mraku ili plesati na pozornici? Sluati ili kazivati? Oboje? Kakva je onda to rije koja istodobno znai bjeati i progoniti? Ta sinteza zvui prilino iracinalno, dok je meutim san posve razumska aktivnost (v. Drer). Ona ima sva obiljeja racionalnosti, npr. linearnu postupnost. Svaka slika u snovima dolazi odazivljui se na na poziv, mi je pozivamo bilo tako to poelimo da doe, bilo strahom od njena dolaska. Meutim, kako smo na javi navikli da puke pomisli nisu dovoljne da bi pokrenule stvarne dogaaje, mi ne razumijemo da smo svojom eljom ili svojom bojazni neposredno izazvali ono to im slijedi. U snu, naime, nema druge stvarnosti osim naih pomisli; tako da su ondje nae pomisli ono to su i na javi, tj. nae pomilsi, ali su u nedostatku stvarnih dogaaja takoer i stvarni dogaaji. U snu, dakle, nae svjesne ideje imaju dvostruku prirodu, onu subjektivnu i onu objektivnu, a njene su polovine uvijek poredane tako da sprijeda ide naa pomisao, a za njom dolazi toboe objektivan dogaaj koji nam se predouje; ali obje su strane zajedno samo jedna stvar. U Valryjevu Dijalogu o stablu, pastir Titir rasruje filozofa Lukrecija tvrdnjom da Bog postoji jer, po Titrovu miljenju, nita ne postoji bez uzroka. Filozof Lukrecije napada taj razboriti nazor ovim dugakim ili afazinim pitanjem: Jesi li potpuno siguran da nita ne moe postojati bez sebe, bez uzroka, bez razloga, bez cilja koji prethodi? Pastir Titir nepokolebljivo odgovara: Potpuno siguran. Tada mu lukavi Lukrecije postavlja ovo tajanstveno potpitanje: Sanja li ti pokatkad?

Ukratko, on potom dokazuje da su snovi jedan od sluajeva gdje djelo naoigled izranja bez ikakva tvorca, koji je i inae suvina pojedinost. Da san nije djelo sanjaa, po Valryju je bjelodano ve iz toga to ga znade zaskoiti i prestraiti: za sanjaa, san dolazi odnekud izvana, a otkuda i iz ega to pitanje Valry ne postavlja jer ga boanski niti ne vidi, a njegove postavljae ismijava. Za one najupornije, moglo bi se rei da san dolazi niotkuda ili iz sama sebe ili takvo to. Po mom sudu, Valryjeva je teorija izvanredna i besprijekorna. to se mene tie, mogli bismo se tu i zaustaviti, ali ono to sam gore zapoeo obvezuje me i da dovrim, tj. uope me ne obvezuje nego eto tako. U svakom sluaju, dosljednije je i asnije ne postavljati pitanje nego inzistiratin a njegovu postavljanju a onda davati mutne odgovore, kakav je onaj koji uvodi nesvjesno i njemu slini. Kao to se moglo i oekivati, takve maglovite pretpostavke smjesta dovode do vrlo zamrenih prepirki oko prirode i uloge nesvjesnog, jer kada je neto toliko nejasno i po definiciji izvan dohvata, onda o tome svatko moe tvrditi to hoe. Tako su poslije Freuda, izumiteljanesvjesnog, koji ga je nazivao podsvjesno, doli jungovci koji se zgraaju nad tom hijerarhijom i koji piu ovakve i sline izjave: Freudovo psiholoko shvaanje nesvjesnog, a posebno sna, proizlazi iz precijenjene svijesti. Ono na neshvatljiv nain pretpostavlja da nesvjesno uvijek stoji pred pitanjem: Kako da to kaem svome gospodaru? (Ernst Aeppli). Pod gospodarom se, dakako, podrazumijeva takozvano JA, ono napuhano JA to ga je upravo Freud, uvoditelj strane subverzije podsvjesnoga, detronizirao, pa tako ispada da je, sve u svemu, JA tiranizirani tiranin, a ta mi se ideja neobino dopada, jer je vrlo estetina i asocira vrlo arene, kaotine, okrutne, zabavne i barbarske predodbe. Da zakljuimo, ideja o dvostrukosti sanjaeve prirode ujedno je ta koja se namee istraivaima snova, izuzevi Valryja, i ta koja im se ini kontradiktornom. To je konstatirao i Roger Caillois u svojoj knjizi Mo sna: Tajna sna izrasta iz injenice da je ta opsjena, protiv koje sniva ne moe nita, ipak u cjelini plod njegove mate. Kako je ona na djelu bez njegove volje, teko mu je povjerovati da je sm za nju odgovoran. Doista, teko mu je povjerovati da je ponor u koji za etnje s uasom propadne iznenaenje to si ga je sam priredio, tj. da je taj ponor direktna posljedica ili, tonije, naprosto nalije one plaljive pomisli na ponor to mu je trenutak prije toga proletjela kroz glavu. U tome nema nikakva proturjeja. Osim to su razumske operacije, snovi su takoer i vrlo ekonomini, jer da tako kaem ovjek sanja u hodu (ako i nije mjesear), tj. on progoni u bijegu, pjeva sluajui, plee gledajui itd. Za snove bi sigurno bilo lake da su svijet kao volja i predodba nego za javu, jer u snovima doista neto prvo hoete (ili neete) a potom i vidite; u svakom sluaju, ne bi se zbog toga moralo pisati onako debele knjige. STVARNOST. Otkrie da svoj duh moete zamjetno poboljati ako postavite skupljene dlanove iza uiju zapravo je prilino zaprepaujue. Time ste, ustvari, jednim empirijskim prodorom, otpoeli vrtoglavu relativizaciju stvarnosti. Kad bismo mogli dovoljno irokim dlanovima obuhvatiti kakvu miroljubivu rije to je izgovara neko umiljato bie, ustuknuli bismo zauvi grozomoran bezoblian urlik.

U kazalitu, slika glumice uhvatljiva je posvuda oko nje. Slika njenog osmijeha, njenih oiju, pramena njene kose, nalazi se svuda gdje ih , kao sistem valova ili fotona, gledaoevo oko moe uhvatiti. (Raymond Ruyer) Tako i zvuci koji, pitomi i umiljati, dopiru do nas nisu, kao to smo skloni povjerovati, stvarnost. Stvarnost je bezoblina grmljavina iz koje nae tokasto uho izabire jednu nit podnoljivog zvuka. Ljudska bia, kao i sve ivotinje, ire oko sebe zastraujue zvune gromade. Zahvaljujui ogranienosti nae spoznaje svijeta, ta nam je istinska stvarnost, na sreu, nedohvatljiva. Ali to ako zatitniki mehanizmi, na koje nemamo nikakva utjecaja, koji su bezrazloni poklon neke nedokuive milosti, u jednom trenutku isto tako bezrazlono otkau? to ako se brane i oklopi odjednom rasprsnu, a razularena stvarnost provali k nama, u nas, neizmjerno ranjive? Po svemu sudei, ako se to dogodi, propast (Damoklov Ma Stvarnosti) zatei e nas u vrlo neobinom stanju, u paradoksalnoj situaciji uvjerenih ignoranata i poricatelja te iste stvarnosti. U taj se poloaj nismo doveli nekim smiljenim nainom, odabirom ili nekakvom bahatou. Radi se o neumoljivom slijedu nunih dogaaja, o predestinaciji, o neizbjeivom stanju znanstvenog solipsizma u koje smo zapali. Prizor katastrofe bit e stoga uzbudljiv: zabavljene (u krilu neizmjerne stvarnosti) strogim izvodima o nepostojanju stvarnog svijeta, stvarnost e nas, provaljujui sa svih strana, pograbiti, raspriti, izbrisati. Jednom sam u tramvaju zavirio u novine to ih je neki gospodin drae raskriljene. Uz fotografiju mnotva okupljenog na Trgu stajala je obavijest da je danas, u 14 h, uz prigodan ceremonijal podignuta banska zastava itd. Danas? Danas u 14 h? Od dagaaja nas je dijelilo svega dva-tri sata, zanemariv razmak, kao da se tu porie nunost distance izmeu dogaaja i obavijesti o njemu, kao da su obavijest i dogaaj istodobni. Novinska se obavijest inila, tovie, suvislijom i stvarnijom od samog dogaaja. Pomislio sam da bi mu lako mogla prethoditi. Stvarnost je, inilo se, nezgrapna projekcija ovjekove predodbe, njen okanjeli odraz, otrcana kopija. Zamoran je napor ta dunost da je svagda reproducira, da se odigra to oronulo kazalite. Zacijelo ve ponegdje i izostaje; uskoro e ga po svemu nestati. Ima i odreitijih, heretinijih autora: Na Zapadu je meutim sve glasnije miljenje da je svet prestao postojati 23. 4. 1888. Ostatak istorije je samovolja i inercija podravana zahuktalom propagandnom mainerijom, a u novije vreme halucinogenima u koka-koli i euro-kremu, te neprestanim tokom TV-programa koji arhivske snimke sveta lukavo vraa u prazan prostor posredstvom magnetoskopa. (S. Basara) Korijeni te globalne duhovne devijacije seu duboko, duboko u filogenetsku i ontogenetsku prolost. Dijete na primjer pita: Koja je najdalja zemlja? Australija? Odrasli: Misli najdalja od nas? Dijete: Ne od nas, nego koja je NAJDALJA... U tom kratkom dijalogu, Dijete zastupa udaljenost kao apsolutni atribut stvari, a ne puku relaciju. Odrastanje je, zapravo, postupno oduzimanje takvih atributa stvarima. Stvari blijede,

izjednaavaju se, iezavaju. Dosljedan strukturalizam, za koji je predmet samo opreka svoje opreke, mora zakljuiti da postoji samo ono to moe ne postojati. Ergo, Bog ne postoji. Ergo, Svijet ne postoji. Postoje samo propadljiva phenomena u neprekidnim metamorfozama. Ova besmislena knjiga takoer ne postoji. Ali ona se nakanila iskupiti tako da od te neizbjeivosti podmuklo naini ideal. Zamiljena je kao knjiga ni o emu: o upravo bezono, do drskosti sitnim stvaricama, o samouvrnutim stvarima, o nestalnim stvarima koje nestaju ako ih se promatra vie od jednog aska. Muna knjiga u kojoj e se reenice i poglavlja (obrui i zlorabei velianstveni uzor kamenova to sastavie piramide i drevene hramove) sklopiti na takav nain da pred naim oima na koncu ostane praznina, oevidno nita. TACIJAN Jedan kae: Bog je tijelo. A ja: On je bez tijela. Svijet je neraspadljiv. A ja: Raspada se. Na mahove gori. A ja: U jedamput e. Suci su Mino i Radamant. A ja: Nitko do Bog. Besmrtna je samo dua. A ja: I tijelo s njom. Iz te kobne potonje dogme Tacijan e izvesti svoje neobino nauavanje protiv reprodukcije vrste. Apstinencijom, ili pak uz pomo umjenih tehnika, postii e neku vrstu bezbolnog ugasnua ovjeanstva nacrt tog univerzalnog pothvata bio je pokuaj da se doskoi stranim eshatolokim implikacijama demografske ekspanzije. Tacijan pripovijeda ovu parabolu: ovjek se utopi; izjedu ga ribe; drugi ljudi ulove i jedu te ribe. (Slian se paradoks nalazi i u Montaignea, u I. knjizi Ogleda, u poglavlju o ljudoderima: Imam pjesmu koju je spjevao jedan zarobljenik i u kojoj se nalazi ova dosjetka: neka hrabro dou svi i neka ga pojedu, jer e istodobno izjesti svoje oeve i djedove, koji su svojedobno posluili kao hrana ovom njegovom tijelu.) Kako e, dakle, Sudac, na koncu vremena, razluiti ispremijeane atome razliitih ljudi? Ili zar e, u suprotnom, vie ljudi biti prisiljeno da na nebesima dijeli iste atome, osueno na neke nepredvidive i udovine zajednice? Tacijan, moda, zgroen tim nasluenim prizorima, posveuje ivot uvienoj misliji, pomoi svijetu da izbjegne teratoloko izdanje onostranosti. (Djelo je iste nakane i ono pomirljivije rjeenje koje se odralo do danas, sahranjivanje mrtvaca u vrsto zatvorenom kovegu.) Tacijanovom nauku upuujem ovdje dvije primjedbe. Prvo, manjka mu zapravo dubljeg teolokog smisla. A priori i s gnuanjem otkloniti mogunost jednog raja (ili pakla) koji bi nastavala nerazmrsivo mnogostruka, mnogoglava i mnogoruka, ljudska bia in je gotovo nedostojna zdravog razuma. Mistik bi zasigurno s nekom divljom radou, s radou ezoterine spoznaje, prigrlio to nebo onkraj odvratnosti, saaljenja i patnje, nebo prividnih bogalja i uzvienih monstruma.

Drugo, u ije to ime inzistira Tacijan na nenaruenu kontinuitetu pojedinane osobe? U ime jednoga JA, nekoga JA koje je toboe od tvari razliite od one od koje je svijet? Ali, kao to pita Pascal, qu'estce que le moi? Ou est donc ce moi, s'il n'est ni dans le corps, ni dans l'me? Dosljedna redukcija odvodi do posvemanje praznine, praznine koja iekuje, tabulae rasae, samotnog oka (koje takoer nije predmet, jer je moje oko). Ali ekstrakt bjelodano ne moe izgovoriti ja bez proturjeja, jer on je nita: njegova lienost ustiju koja bi to za nj iz-ustila mnogo je vie nego samo doslovna. Paradoksalno, Ja moe imenovati s ja samo Drugo, samo ne-ja. Naa svakodnevna ja zapravo su puke aproksimacije, srednje vrijednosti ekspanzije u Svijet, upravo zato jer nisu, suprotno intuitivnu mnijenju, od tvari razliite od one od koje je svijet. Svakog trenutka, Ja umire i raa se. Pamenje, u kojemu se ono ogleda, krhka je i beznaajna pojedinost. Kad bih pamtio prethodni ivot, pouzdavao bih se u sljedei, predavao bih se smrti s bezazlenim spokojem, s onim glupim spokojem s kojim joj se predajem iz trenutka u trenutak. I obrnuto, bilo bi dovoljno zaboravljati prethodni dan pa da nas u jezi san pohaa i potinjava. ivot je, Tacijane, upravo takav jedan dan, usamljen u zaboravu, a smrt je onaj redoviti san koji nakon njega dolazi i ini se beskonanom jer ne znamo da njen kraj dokazuje to to smo ovdje. TANATOLOGIJA. Po nauavanju teologa, postoje dvije vrste smrti: smrt tijela i smrt due, od kojih je drugu moda mogue izbjei. Prvu se moe ilustrirati primjerom to ga je izradio Bachelard: dogorijevanje svijee. Smrt svijee je doista uzorna smrt jer je potpuna, neistraivo potpuna. Takva je i ovjekova, ako ga zamislimo kao svijeu od vremena (Borges je zakljuio da tvar od koje je napravljen ovjek jest vrijeme). Meutim, veli Bachelard: Votanice vie nema, no ona postoji. Kako to? Bachelard se poziva na sluaj pjesnika Camoensa: Banville izvjeuje da je tada kad se Camoensova lojanica utrnula pjesnik nastavio pisati svoju pjesmu pri svjetlucanju oiju jedne make. Oiju make, da, ali te oi ne bi imale tu mo da osvjetljavaju pjesnikov stol kad ne bi samo nastavljale svjetlosni rad votanice, kad ne bi bile samo njen produetak, kad ne bi dobivale podrku te sada odsutne votanice, sprijeene da sama obavlja taj rad koji joj je u naravi: Bie oka neke make moe pomoi ne-biu votanice. Nije to prazno ne-bie, nego neto mnogo bogatije, odsutnost (v.) bia. To to preivljava smrt, to je dakle dua. Svaki objekt svijeta, cijenjen zbog svoje vrijednosti, ima pravo na svoje vlastito nitavilo. to se, pak, tie smrti due, moemo podsjetiti na onu aroliju koju su za nas znali znaiti neki periodiki mehaniki pokreti. Primjerice, stolica za ljuljanje ili stakleno dizalo koje se u thrillerima nastavlja uspinjati s izreetanim tijelom kakva bankara, ili onaj brod iz Puta u Indiju koji plovi za Englesku i na ijoj palubi umire stara gospoa Moore, a brod, veliki tamni brod, nastavlja sjei svojim pramcem veernje more... On ne zna da je njegova dua odletjela, on ne zna da mati vie nije iva; sve to on zna jest smjer koji mu je naloen, on je itav samo ta mrana snaga kojom ga postupno osvaja. Eto to nas tu zaarava: injenica da u asu smrti nije sve stalo, da bezazleno tijelo, brod, pokret, i ne zna da je umrlo, i ne zna da vie nema svoje

due. To slijepo lutanje, taj ivot tijela ija je dua umrla znade postati konanom sudbinom i nerijetkom ljudskom stvoru, i zato mi ne budite tako neskloni, gospoice. TEOLOGIJA. Dostojevski je jednom izjavio: Ako Bog ne postoji, sve je doputeno. A kao to znamo, ako je sve doputeno, onda je to jako loe. Stoga, kako ne bi bilo sve doputeno, Bog se potrudio da postoji. Meutim, mogao si je pritedjeti tu gnjavau, jer su se u meuvremenu neke oevidnosti jako iskomplicirale. Naime, ako je doista SVE doputeno, onda nita nije DOPUTENO, a u toj stvari imamo i suglasnost Rolanda Barthesa, koji je u knjiici zamrenijoj od svemira, pod naslovom Le plaisir du texte, dospio pripovijedati i o maloj djeci kojoj nikada nita nije bilo uskraeno, prigovoreno, ili jo gore: doputeno. Neprestano, iz molbe u molbu, doputajui i odobravajui, postupno gubite autoritet, koji na kraju, kad odobrite posljednji predoeni prohtjev, potpuno iskopni. U to trenutku, vie uope nemate autoriteta, budui da se pokazalo da je on potpuno zanemariv, i tada vam u najboljem sluaju moe preostati poasni autoritet, ukoliko vam ga netko htjedne priznati, a njegovo je obiljeje puka nominalnost koju ne moete praktino iskoristiti. Dapae, u vaem je interesu da svoj autoritet drite podalje od prakse, ukoliko se elite i dalje uspjeno zavaravati kako je stvaran i opipljiv, jer kao to ree Corto Maltese autoritet ima sve dok ne doe u situaciju da ga upotrijebi. to se tie Bojeg autoriteta, poznato je da od svetog Augustina naovamo u politikoj viziji kranina on zauzima apsolutni vrh hijerarhije, te po potrebi moe diskvalificirati bilo koji drugi autoritet. Ono o emu Dostojevski moe povesti rauna jest da, kad se slijedei puta (govorim sub specie aeternitatis) bude igrao svjetonazora i kad na trenutak pokrije dlanom Vrhovni Autoritet, ne zaboravi automatski iskljuiti i diskvalifikaciju niih autoriteta. Ako Prijestolje baca tamnu sjenku u kojoj se ne vide njegovi paevi, njegovim rasplinuem nestaje i te sjenke. UMJETNOST. U jednom sam kolskom referatu napisao: umjetnost je podruje epifanije lijepog. Sad kad sam to ovdje prepisao, imate mjesto na koje moete pljuvati. to je lijepo? Lijep je red (v.). Lijepo je kad se stvari slau, kad su simetrine, kad se ponavljaju. Svakome se ponekad uini da je nered lijep, ali svaki nered podrazumijeva red kao to rije nered sadri rije red, pa se moe rei da je nered samo obogaenje reda; tako da i kad uivamo u prizoru nereda zapravo uivamo u redu. Nered zapravo i ne postoji. Odatle slijedi da, ako je sve red, a red je umjetnost, sve jest umjetnost. To je ispravan zakljuak. U ovom smislu, svijet se dijeli na umjetnost na koju je svraena panja i na umjetnost na koju jo nije svraena panja. Postoji samo umjetnost i jo-ne-umjetnost. Da bi jo-ne-umjetnost prela u umjetnost, dovoljno je da se na nju usmjeri pogled. To podsjea na filozofiju biskupa Berkeleya, koji je nauavao da stvari koje nitko ne promatra ne postoje, jer sve to postoji postoji jedino u nekoj svijesti; kad se okrenete i pogledate iza sebe, tada tek stvari iza vaih lea postoje. Kako bismo potkrijepili svoje teze, najbolje da uzmemo malo umjetnosti i pokaemo da se ona svodi na obini, logiki, tautoloki red. Quevedo je jednom napisao: Vidjeh nekog djeaka, koji od mravila napol bijae duh, kako meu prstima dri komadi mesa, to se injae kao da ga je sa svog tijela otkinuo. (ivotopis lupea) To je vrlo dobra

umjetnost, koju dodatno krase udnovatost situacije i arhainost jezika. Ali sam se umjetnost svodi na silogizam tipa:

pri emu su premise izreene (1: tijelo je duh; 2: meso je kao s tijela), a zakljuak je neizreen i preputen itaocu da se njoime naslauje (3: i meso je duh), Quevedova je reenica vjet manevar kojim se izbjegava ponavljanje kao i gomilanje novih poredaba; neoekivanim zaokretom, reenica se vraa na sebe samu, udvostruuje se vrijednost, govorei jednu stvar, kazuje dvije; dopola beivotno truplo, otpola se budi, zadobiva svijest o sebi i izdie se s papira nadnosei se nad svoju besvjesnu polovicu, kao to se u Eschera onaj crte ruke potajno uspravlja s papira da bi nacrtao drugu ruku, koja ga crta. Postoje, nadalje, reenice koje sadre jednadbe, vrlo jednostavne jednandbe tipa to je x vei, to je y manji, i koje se zbog toga prepisuju iz romana u spomenare i dnevnike kao mudre ili pak sentimentalne izreke. Tako se primjerice u ivotu Arsenjeva veli da koliko je vjetar uasnije tresao zidove, bilo je to ugodnije osjeati se pod njihovom obranom, to je zacijelo toliko transparentno da ne potrebuje daljega razlaganja. O ovu je jednadbu obrnute razmjernosti prava otimaina u romanopisaca, pa se tako manje-vie ista stvar moe proitati u Bernardina de Saint-Pierrea: Kadto su lijegali uza um kie to liljevae potocima po krovovima njihovih koliba, ili uz fijuk vjetra koji im donosae daleku huku valova to se lome o obalu. Blagoslivljahu Boga s vlastite sigurnosti, koje se osjeaj dvostruio osjeanjem daleke nevolje. (Paul i Virginie) Ponekad se tautoloki red ne da tako lako identificirati u pozadini kakve umjetnine, ali nas nepogreivi estetiki osjeaj pritom uporno upozorava na njegovu prisutnost, sve dok se ne zadubimo i ne prepoznamo ga. Kad se kostur reda izvue iz umjetnike reenice, ostaje mlohava tjelesina, ljutura od praznih rijei. Tako se u Valryjevu Dijalogu o stablu ita: Pogledaj kako stablo povrh nas kanda uiva u boanskom aru od kojega me zaklanja! Prostorna struktura slike, podudarnost pojmovne sheme s prostornim rasporedom predoenih protagonista, moe nas zavesti put neke zapletene ralambe, ali je zapravo posrijedi najobinije ponavljanje, ponavljanje dva trolana stiha, jedna ritmika jedinica pjesnike misli. Najprije, u prvom stihu, izlae se konfiguracija protagonista, borbena konfiguracija koja je sva u iekivanju narednog stiha, koji e je nemilosrdno iskoristiti; modificirat emo je ovako: (1) JA sam ispod STABLA koje uiva u SUNCU

A zatim slijede ona tri kratka udarca: (2) od kojeg me zaklanja. Taj drugi stih iz kojega se, kao iz jedne nematerijalne toke (nema nijedne imenice, nema nikakvih referencijalnih rijei), upuuje na sva tri protagonista pjesme, na JA (izravni objekt, me), na STABLO (ono zaklanja), na SUNCE (neizravan objekt, od kojega): svi su protagonisti zastupljeni s po jednim zastupnikom, osim tih zastupnika u retku nema niega. Pomou vjetra, protiv vjetra: drugi stih je kratki rafal po prvom stihu, rafal koji prazni statiku energiju to je paljivo pripravljena u prvom stihu. ak se i glagolzaklanja osjea zalihosnim, budui da nije drugo do nalije glagola uiva iz propozicije. U materijalnom smislu, dakle, drugi stih doivljava potpunu anihilaciju. Sve to ostaje jest nova mrea odnosa, obrat, negacija. Ostaje samo jedna toka koja u prostoru pjesme odrava dvojanu harmoniju s totalitetom. UTROBA. Poet emo izdaleka. U predgovoru svome Izgonu Mongola iz Hrvatske, Ante Tresi Pavii na poetku biljei: Oblici raznih zemalja nisu sluajni, kao ni oblici ovjejeg tijela (...) Isto tako svaki kraj Zemlje ima svoje oblike, svoje rudno blago u nutrini, svoje vodene struje na povrini, koje izvirui iz planina, takoer svrhovito graenih, teku unaprijed odreenim pravcem (...) Samo iskustvo mnogih milenija otkrit e ovjeanstvu, koje se nalazi jo uvijek u dobi djetinjstva, zato su oblici zemalja onakvi kakvi su, a ne drugaiji. Taj ulomak, kojim se Ante Tresi Pavii svrstava u red epistemolokih mataa, nauava neku vrst bitne dvostrukosti svijeta: nad potcrtanim mjestima moemo osobito jasno razabrati, primjerice, kako tvarna rijeka tee koritom potencijalne rijeke, kako se kamene planine uzdiu da ispune obrise nunih planina; svijet je istodobno svijet i zemljovid. Recimo da se disciplina na iju potrebitost Ante Tresi Pavii opravdano ukazuje zove geomorfozofija; rado bismo i s mnogo znatielje pozvali naeg geomorfozofa da razmotri sluaj dananjeg oblika hrvatskog dravnog teritorija. Ne sugerira li taj obik, da tako kaemo, obrise neke spodobe kojoj je iupana utroba? I to to, u daljnjoj analizi, ima znaiti? Osobito me dugo zbunjivala slina Huxleyeva izreka papinstvo kojemu je izvaena utroba, to ju je pisac upotrijebio kao metaforu za Pozitivistiku Crkvu, za svjetovne religije SaintSimona ili Augusta Comtea. Napokon sam dokuio da se tu upuuje na mumifikaciju, na prepariranu beivotnost. Pri tom sam umovanju doao i do drugih vanih zakljuaka npr, da je mumifikaciji, kastraciji i abortusu u osnovi neto bitno zajedniko. Tako se, ve na fenomenalnoj razini, mumifikacija i abortus mogu motriti kao dva naina da se sprijei naduvenost. Mumifikacija i kastracija, pak, zajedniki podiu na neki vii registar, svijet se promee u kazalite, u posvudanjost erotskoga postignutu iskorijenjivanjem erosa, u slatku posvudanjost smrti zadobivenu iskorijenjivanjem istinske smrti. Tu im se pridruuje abortus, kao najotvorenije nijekanje ivotvornosti utrobe, nijekanje nagona,nijekanje prvotnoga.

Pred slikom utrobe, mi u beskraj propadamo naizmjence iz njenih erotikih znaenja u ona tanatika. Kad ovjek umre, odlazi u grob, kamo ga se u davna vremena, vremena nezastrte istine, polagalo sklupana u poloaj zametka: smrt je za nj tako bila povratak u utrobu, raka je nezgrapno kuala oponaati maternicu. Primijetimo da je hrvatska rije raka izvedena iz latinske ARCA, to e rei koveg, ta da je otud i druga vana latinska rije ARCANA, koja znai: stvari u kovegu ili tajanstva. Stranog li doista kovega, u kojemu nam je smrt pohranila djelo svoje, mrtvo bie! Ali, zar mi jo uope moemo zamisliti ikakav sadraj kovega koji ne bi bio laan, zar jo uope imamo snaga da u kovegu ugledamo neko istinskije blago? Evo, to nalazimo u divnom kovegu ive utrobe? U koliko e se razoaranju okonati taj oajniki haruspicij? A to, to nalazimo u kovegu preparirane utrobe? Pilovinu i kuine, oh prijatelji, pilovinu i kuine. Potpuno je pogreno pretpostaviti da se preparirana utroba suprostavlja ivoj utrobi kao naelo smrti ivotnom naelu. Sama je iva utroba ve sjeditem podjednako erosu i thanatosu. Iz utrobe se upravlja svekolikim ivotom bia; i valjda upravo zbog toga, ona se pokazuje takoer i kao njegov najsmrtniji dio, njegov najraspadljiviji dio. Preparacija, naprotiv, tvori s ta dva oprena ili radije komplementarna (Gunon) naela neku vrstu klasine mitske trijade: ona zapravo rekonstruira njihovo zajedniko metafiziko poelo. iva, mrtva i preparirana utroba tvore trijadu analognu onoj ivot-Smrt-Vjenost (Besmrtnost). Kao to ivot nije od tvari od koje je Smrt, tako Vjenost a to teolozi odavno znaju nije od Vremena, tog gradiva ivota. Ni ivot ni smrt ne mogu nam posluiti da se pribliimo vjenosti: ali su oboje podjednako dostupni njenim upletajima. Niti jedno niti drugo, prelijevajui se u svojoj nespoznatljivosti, Vjenost hini oboje. Pozovimo se na Schulzova izvjea iz svijeta ovih uzvienih istina: Kroz bunje su se utke provlaile kune, lasice i ihneumoni, krznate zvjeice kratkih nogu, koje stalno njukaju i ije krzno smrdi. Sumnjali smo da je meu njima bilo i primjeraka kolskoga Prirodoslovnog kabineta, koji su, iako bez utrobe i olinjali, ove bijele noi osjeali u svojoj praznoj utrobi glas starog instinkta, glas parenja, i vraali se u matinjak u kratki, varljivi ivot. (Prodavaonice cimetove boje) VENECIJA. Najudesnij grad na svijetu. Postoji li uope ta Venecija to je stara ruska misao, rekao je jednom Josif Brodski. Ja znam da postoji, jer sam bio ondje. Iako bi zapravo ova misao morala glasiti obrnuto: ni ja nisam ba siguran da postoji, iako sam bi ondje. Tako bi ljepe i kurtoaznije zvuala, a povrh toga bila bi i blie istini. Jedan od dojmova koji vam ostavlja Venecija jest dojam upljikavosti. Taj dojam se poinje stvarati dok gledate onu pucketavo pomnu arhitekturu koja je ve usporeena s kamenim ipkama. Zatim se proiruje dok se vozite kanalima i promatrate kamene zidove tih kua na obali, kroz koje se voda nesmetano uspinje kako bi dosegla eljezne prozorske reetke na drugom i treem katu i pretvorila ih u grbave ipke re; i u toj se bujnoj ri dovrava dojam o posvemanjoj upljikavosti. itava Venecija nije drugo do veliko vitiasto icano upljikavo tijelo skoro do vrha potonula u vodu.

Druga metafora za Veneciju jest slika mosta. Venecija je puna mostova, ovjek nikad nije posve siguran je li na kopnu ili na nekom mostu. Malo-pomalo razumijeva da su svi ti mostovi sinegdohe ili pokuaji da se napravi maketa Venecije, te na koncu shvaa da je itava Venecija jedan most, a to je most, to pogledajte s. v. most. Postoji jo i porculanska Venecija, pa sedefasta Venecija i druge. VODA. Latinski aqua, to se etimoloki tumai kao a qua invamur kojom se ispomaemo, koja nam koristi. Koristi od vode su doista mnogobrojne, a zacijelo ih se najpomnjivije prouavalo u srednjovjekovnim samostanima, kad su je u Italiji nazivali umile, ponizna, krotka. Meutim to umile je samo jedna strana stvari. Voda je tipino bie koje je bezazleno i umiljato dok je maleno, a koje postaje strano kad zauzme mnogo prostora. to je dobroudnije od vode u staroj posudi na zdencu, vodom kojom se zalijevaju mukatle u starim loncima, vode koja otjee ljebovima, cijevima, vodovodima, tim neiscrpivo duhovitim napravama vodene ekonomije? Sjeam se plahovite vode koja bi nam poslije proljetnih kia dolazile kroz male jarke u vrtu, kroz zagasitozelenu travu, koja bi u tim malim vodenim rukavcima brzo poutjela; ali i ta je voda, koja je, ini se, jedina mogla svojom neprispodobivom pitkou ugasiti nau najdublju i najizbirljiviju e, e za vodom, e za pravom vodom, i koju su nam branili piti prijetei nam da emo oboljeti od utice i jo neega, ve je ta vrtna voda upuivala na neke diluvijalne vode Kataklizme; ta bila je tek zaostali ogranak redovitih proljetnih poplava. Vrt se otvarao na jug, i cijela je juna strana bila zapravo neka Hidrosfera, u koju ovjek kadto zaluta i susree velika jaruala kako kupaju kanale. Osim toga, na toj strani leala dravna poljoprivredna dobra, koja u proljee nadlijeu avioni dvokrilci ije otegnuto brujanje vjetar na mahove donosi do prozora s kojega moete brati prve jorgovane. Drera (v.) su jednom uplaile kine kapi koje su spale na neku sliku: bila je to slika nekog krajolika, tj. svijeta. Ja sam sanjao nepregledno more kojega se nisam vie bojao i iz kojega me k obalama gotovo posve zaboravljene prolosti dozivalo daleko brujanje aviona. ivot pored mora zamiljam kao ivot u sjenci mora; blizina nas velike vode dri u tjeskobi sve dok joj se u svome srcu ne predamo, dok ne prepustimo sebe njenoj milosti. Tada uviamo da nam ona ne eli i ne moe nauditi. Zaista, to je strano u tom beskraju vode? Da ga se ponovo uini prijateljskim, dovoljno je biti riba. Nije li to divno? Jer kakva je to strahota za koju, da je poniti, dostaje ti biti ribom? VRIJEME. Prema Borgesu, tvar od koje je nainjen ovjek. Dade se mjeriti uz pomo nekih pomagala, a sva su ovijena tajnom. Jedno je pjeanik. Razmak do jednog drugog Bachelard premouje ovom metaforom: Plamen je taj pjeanik koji tee navie. (To je ista ona preciozna preciznost s kojom je Borges opisao zdenac kao obrnutu kulu.) To drugo pomagalo je, dakle, svijea. Ona takoer moe mjeriti protjecanje vremena. Izmeu te obavijesti i one Borgesove odredbe ovjeka dostaje sada ubaciti samo jednu malu sliku, pa da se

dobije zanimljiva kruna igra. Neka nam je ovjek svijea od vremena. (Kad dogori, kad ponestane vremena, nema vie ovjeka.) Svijea od vremena gori i mjeri vrijeme. Golemo se vrijeme dosauje i pokadto, mjestimice, mjeri sebe sama.