Romana Roga: Neosobna reenica u Vebera i suvremenoj literaturi

UDK 81'367 81'367.3 81'367.7 Pregledni rad Primljen 26. svibnja 2011., prihvaen za tisak 6. lipnja 2011.

Romana Roga

NEOSOBNA REENICA U VEBERA I SUVREMENOJ LITERATURI

Uvod
U ovom je radu sredinja tema neosobna reenica u vremenskom rasponu od Adolfa Vebera Tkalevia pa do suvremenih gramatika, no o njoj se ne bi moglo pisati bez spominjanja neosobnih glagola te preoblike obezlienja. U prvom poglavlju dajem kratku biografiju Adolfa Vebera Tkalevia s nekoliko zanimljivosti koje moda nisu poznate iroj javnosti te istiem vanost njegova stvaralatva. U poglavlju o nazivlju dajem prijevod Veberove terminologije. U poglavlju o uporabi nazivlja osoba/osobno/neosobno i lice/lino/bezlino potkrepljujem argumentima uporabu i jednog i drugog tipa nazivlja temeljei se na lancima Sande Ham i Branke Tafre koje su o tome temeljito polemizirale. U glavnom dijelu koji sadri bit moga rada dajem definicije neosobnih reenica i neosobnih glagola iz razliitih prirunika, gramatika i lanaka koji su navedeni u popisu literature. Taj se dio temelji na usporedbi Veberove obrade neosobnih reenica i glagola s onom u suvremenim jezikoslovnim djelima. U Vebera su oni zaista slabo obraeni, moda ve tada i podcjenjivani, a nita bolje nisu proli ni u suvremenoj literaturi, ali se danas ipak malo sustavnije o njima pie pa su im odvojena i itava poglavlja, mjesto samo povremenog spominjanja kakvo moemo uoiti kod Vebera. U posljednjem se poglavlju bavim preoblikom obezlienja te reenicama koje ju mogu proi.

Adolfo Veber Tkalevi

Veber je roen 1825. godine u Bakru. U rodnom je gradu zavrio puku kolu, gimnaziju u Rijeci, zatim se upisao na zagrebako sjemenite, a kasnije je poslan na bogosloviju u Petu. Bio je izvrstan student, a tome svjedoi i podatak da je u roku od tri godine na bogosloviji nauio francuski, eki, maarski, njemaki i poljski jezik. Ubrzo nakon to se zaredio, postao je i 25

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

uitelj u zagrebakoj gimnaziji. Budui da se iste godine uveo i hrvatski jezik u gimnazije, Veber se predaje pisanju kolskih knjiga o kojima u rei neto vie u jednom od sljedeih poglavlja. Ve 1854. hrvatski je jezik ukinut u gimnazijama i Veber tada odluuje revno se boriti za uvoenje hrvatskog jezika u sve javne ustanove. Veinu je svojih djela potpisao i knjievnim prezimenom Tkalevi. Razlog tomu je to su se u razdoblju ilirizma pohrvaivala tua prezimena pa je tako Veber postao i Tkalevi, imajui na umu da je prijevod rijei Weber s njemakog jezika na hrvatski - tkalac. Osim to se bavio jezikoslovljem, Veber je bio i knjievnik, kritiar, estetiar, didaktiar i aktivni politiar. U oblasti je jezikoslovlja pak ostavio najdublji trag. Osim svog najvanijeg doprinosa hrvatskom jeziku, Skladnje ilirskoga jezika i Slovnice hrvatske, Veber je svoje jezikoslovne radove podijelio na polemike, programatske spise, znanstvene rasprave i prikaze. U njih neu dublje zalaziti kako se ne bih previe odmakla od teme ovoga rada. Veber je umro 1889. godine, takorei neprimijeen i zaboravljen. I. Pranjkovi (1993: 16) nam donosi i neslavnu zanimljivost kako je u povodu Veberove smrti u asopisu Vijenac, u kojemu je bio esti suradnik, objavljeno tek da mu je jedna od naveih vrlina bio itak rukopis.

Nazivlje u Vebera i suvremenoj literaturi

Za razumijevanje jezika Veberovih djela kao pripadnika zagrebake filoloke kole potrebno je prouiti nazivlje kojim se koristio. Veberova je terminologija dijelom originalna, a dijelom preuzeta iz drugih hrvatskih narjeja, pogotovo iz kajkavskog. Navodim nekoliko termina kojima se Veber dosljedno koristio u svojim djelima. Za poetak je potrebno rei to je slovnica. Slovnica je gramatika, no u 19. stoljeu drugaije su definirane slovnica i gramatika; gramatikom su nazivali jezini sustav, a slovnicom djelo koje opisuje jezini sustav. Naziv je skladnja koristio za sintaksu. Ostalo nazivlje kojim se Veber koristio jest: izreka (reenica), samostavnik (imenica), pridavnik (pridjev), izvstna/neizvstna forma pridavnika (odreeni/neodreeni oblik pridjeva), zaime (zamjenica), prislov (prilog), glagolj (glagol), spol (rod), jednobroj/viebroj (jednina/mnoina), piknja (toka), slovka (slog) itd. Veber u svojoj Skladnji padee dijeli na samostalne i ovisne, dok danas ovisne nazivamo kosima, a samostalne i nezavisnima. Pade lokativ Veber naziva prepozicionalom.

Osoba/osobno/neosobno ili lice/lino/bezlino?

to se tie gramatikog nazivlja za neosobne glagole i reenice, koje ujedno koristi i Veber, u suvremenoj literaturi nalazimo na jo nekoliko na26

Romana Roga: Neosobna reenica u Vebera i suvremenoj literaturi

ziva za iste reenice, npr. besubjektna, bezlina i jednolana reenica. Pojedini su autori dosljedni pri uporabi jednog odreenog nazivlja, pa tako Katii uporabljuje izraz bezlini, Babi, Teak i Ham nazive besubjektni i neosobni, a Sili i Pranjkovi sva etiri oblika. Nazivi lice, lini i bezlini potjeu iz maretievskog razdoblja, a osoba, osobni i neosobni iz predmaretievskog. Iako u dananje vrijeme u hrvatskom standardnom jeziku koristimo izraze osoba, osobni i neosobni, u gramatikom se nazivlju jo povlai lice, lino i bezlino, pa su tako zamjenice jo uvijek ee line nego osobne, morfoloka je kategorija u glagola jo uvijek lice, a reenice su line ili bezline znanstveno je nazivlje tvrda utvrda (Ham, 1998: 95). Danii, koji je slijedio Karadievu jezikoslovnu misao, uveo je naziv lice. Zato je tomu tako vidi se iz Simeonova rjenika 1. persona, grki prosopon, znai lice, a latinska rije znai osoba. Rjeenje srpskih gramatiara nije bilo obvezujue tijekom 19. stoljea sve do izdanja hrvatske Maretieve gramatike. Mareti, vjeran Karadiu i Daniiu, preuzima i njihovo nazivlje ne uzimajui obzir je li hrvatsko ili nije. Tafra brani uporabu i naziva lice i osoba jer smatra da u hrvatskom jeziku postoji gramatika kategorija lica i semantika kategorija osobe te da su zbog toga nazivi lice i osoba potrebni u hrvatskom jezikoslovnom nazivlju (Tafra, 2000: 95). Takoer smatra da se jezik ne smije izjednaavati s izvanjezinom stvarnou pa tako ni naziv osoba za individuu upotrebljavati i u gramatikom znaenju lica koje pripada supstandardu, jer osoba u jeziku nije isto to i osoba u izvanjezinoj stvarnosti. Nakon Maretia, u hrvatskim su se gramatikama koristila uglavnom oba tipa nazivlja, pa tako u staroslavenskoj gramatici Josipa Hamma nalazimo osobne zamjenice, a line kao podvrstu osobnih (ja, ti, mi, vi), Simeon dosljedno biljei oba tipa nazivlja, a u Babi-Finka-Moguevu pravopisu iz 1971. (i u izdanju iz 1994.) nalazimo osobnu zamjenicu, ali glagoli ostaju u licima. Rjeenje tomu jest koristiti ili jedan ili drugi naziv, no do problema dolazi jer su neki izrazi toliko ustaljeni da nema drugog ustaljenog izraza za isto, npr. preoblika obezlienja.

Neosobna reenica i neosobni glagoli

Predikat je, kao dio reeninog ustrojstva, poseban po tome to otvara mjesto u reenici ostalim reeninim dijelovima pa tako i subjektu. Postoje i predikati koji, po Katiiu, ne trae nikakva subjekta pa kao da mu niti ne otvaraju mjesto (Katii, 2002: 84), te su takvi predikatni glagoli nazvani neosobnima (bezlinima). Ti glagoli nisu pak obiljeeni time to ne otvaraju mjesto subjektu, ve time to im je sadraj po neosobnoj uporabi takav da se rijeku ne moe dodati vrilac. Slinu definiciju, koja vai i s gledita 27

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

dananje sintakse, daje i Veber u svojoj Slovnici te kae da su neosobni glagoli oni koji neimaju osobnoga subjekta, to jest, koji ne mogu stajati sa subjektom osobnoga zaimena: ja, ti, on itd. ter slue samo u 3. osobi singulara (Veber, 1876: 75). Dijeli ih na one koji se niim ne dopunjuju te znae prirodne pojave i na one koji se dopunjuju raznim nainima (veinom povratnom zamjenicom se). Veber u Skladnji, zajedno s definicijom reenice i dijelovima reeninog ustrojstva, navodi i koji reenini dijelovi mogu i sami initi reenicu pa tako navodi da su to svi neosobni glagoli i izrazi. Osobina je tih glagola da im sadraj kao rijek ne moe imati vrioca (Katii, 2002: 85). Oni pak mogu imati gramatiki subjekt no on je sadrajno zalihostan jer ne moe u sebi sadravati nita to nije ve u glagolu sadrano. Tako se odnose imenice poput kie, groma, smrada, snijega itd. prema glagolima kiiti, grmjeti, smrdjeti, snijeiti itd. Naprimjer: (1) Grmi. Sva. Boli me. (Veber, 2005: 8) (2) Mrai se. Pue. Grmi. (Katii, 2002: 84) Neki se glagoli mogu rabiti i u osobnim i u neosobnim oblicima. Ponekad izmeu jedne i druge uporabe nema formalne razlike. Pranjkovi i Sili navode primjere i kau da u reenici Danas pue vjetar i u reenici Danas pue dolazi formalno isti glagolski oblik (3. lice prezenta pue), ali je razlika oita ako te reenice preoblikujemo tako da predikat doe u perfekt. Tada naime lini glagolski oblik dobiva oznaku mukoga roda (Danas je puhao vjetar), a bezlini dobiva oznaku srednjega roda (odnosno ne-roda), npr. Danas je puhalo (Sili, Pranjkovi, 2007: 296). Babi i Teak (2007: 509) navode da se neosobno mogu upotrijebiti glagoli bez subjekta i objekta, ali da u takvim reenicama ipak postoji skriveni subjekt neto, to bi se slagalo s Kuandinom tvrdnjom da su u svakoj reenici prisutni logiki i psiholoki subjekt. Npr.: (3) Pue od prozora. (Babi, Brozovi, kari, Teak, 2007: 509) Pranjkovi i Sili u svojoj Gramatici navode specifinost reenice u usporedbi sa zamjenicama i glagolima koja se sastoji u tome da u reenici osoba moe biti neutralizirana pa takve reenice nazivaju bezlinima, a budui da se u njih ne moe uvesti gramatiki subjekt, naziva ih se i besubjektnima ili jednolanima (jer imaju jedan od dvaju najvanijih dijelova reeninog ustroja predikat). U takvim reenicama u slubu predikata dolaze bezlini glagolski oblici i oni iskljuuju mogunost pojave subjekta jer se iz bilo kojeg razloga, ne eli, odnosno ne smije imenovati (Sili, Pranjkovi, 2007: 296). Takvi su glagoli npr. oni koji oznauju meteoroloke pojave, koje navode i Veber i Katii, ali ih ne oznauju kao meteoroloke. Za meteoroloke predikacije Kuanda daje nekoliko definicija ili, bolje reeno, obilje28

Romana Roga: Neosobna reenica u Vebera i suvremenoj literaturi

ja istih, npr., meteoroloke predikacije jesu egzistencijalni sudovi u kojima je subjekt ono za to se tvrdi da postoji (Kuanda, 1999: 80), pa kad kaemo Kii, govorimo o kii koja postoji. Drugi su tip jednolanih reenica one kod kojih u slubi predikata dolazi prilog sa sponom. Npr.: (4) Danas je vedro. (Sili, Pranjkovi, 2007: 317) Prema Babiu i Teaku (2005: 251) besubjektna se reenica upotrebljava kada nije vano isticati subjekt, kada ga je teko utvrditi jednom rijeju i kada subjekt nije poznat. Ham istie da se na razini semantikog ustrojstva vritelj radnje prepoznaje kao nepoznati ili uopeni, ali uvijek obiljeen kao +ivo, +ljudsko (Ham, 1999: 3). Ham takoer navodi da se neosobne reenice mogu sklopiti i pomou nesronog predikata tvorenim glagolskim pridjevom trpnim. Neosobne je predikate tvorene glagolskim pridjevom trpnim mogue zamijeniti morfemom se. (5) Ve je bilo postavljeno za kavu i kolae. (6) Ve se postavilo za kavu i kolae. (Ham, 1999: 3) Prema Hamovoj (2005: 56) kriteriji su za neosobnu reenicu da se nesronom prijelaznom estinom predikatu ne moe pridruiti nominativ (vritelj nije subjektiviziran), ali mu se pridruuje objekt u akuzativu, a nesronom se neprijelaznom predikatu tvorenom glagolskim pridjevom trpnim (nastao od prijelaznog glagola) ne moe pridruiti nominativ (ni trpitelj ni vritelj nisu subjektivizirani), ali ni objekt u akuzativu. U poglavlju o slaganju predikata sa subjektom Veber navodi i neosobne reenice, iako one nemaju subjekt i kazuje kako se u tim reenicama predikat uvijek nalazi u 3. osobi jednine. Katii ovo odreenje neosobnih predikatnih glagola potvruje te dodaje da je imenski dio njihovih sloenih oblika uvijek u srednjem rodu pa se bezlinost po tome najvie i prepoznaje. Ham (1999: 11) jo dodaje da se u naoj suvremenoj jezikoslovnoj literaturi za izricanje neosobnog ustrojstva uz predikat u 3. osobi jednine nalazi i morfem se. (6) Rusom, kojim je do slave svoje otabine stalo, nije se bilo uditi. (Veber, 2005: 16) (7) Tamnilo se. (Katii, 2002: 84) Kuanda promatra besubjektnu reenicu s malo drukijeg gledita od ostalih domaih suvremenih autora te se njegov rad temelji na radovima stranih autora. Uz gramatiki subjekt on razlikuje i subjekt u logici, logiki subjekt i psiholoki subjekt. Tako navodi kako Corrodi naglaava da besub-

29

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

jektne reenice mogu postojati samo sa stanovita gramatike analize, dok su logiki i psiholoki subjekt prisutni u svakoj reenici (Kuanda, 1999: 80).

Razliite mogunosti izricanja neosobnosti

Ham napominje da predikat u 3. osobi jednine srednjega roda + morfem se nije jedini mogui izraz neosobnog ustrojstva, ve i predikat tvoren glagolskim pridjevom trpnim, koji se esto mijea s pasivom, a on to nije. Budui da je vritelj u neosobnim reenicama nepoznat, one su znaenjski bliske pasivnima. U pasivnim reenicama bitan je subjekt/trpitelj za prepoznavanje, koji u neosobnim reenicama izostaje kao nebitan reenini dio, jer je priopajno arite na samoj radnji (Ham, 1999: 11). Dakle, bitno obiljeje neosobnih reenica jest to da one stoje uz samu radnju. Sili i Pranjkovi u svojoj Gramatici navode i mogunost izraavanja bezlinosti i 1. osobom mnoine i to u razgovornom stilu, pogotovo u kulinarskim receptima. Primjerice: (8) Mrkvu oistimo, operemo, izreemo na rezance i stavimo na mast. (Sili, Pranjkovi, 2007: 318) U slinom se kontekstu za izraavanje bezlinosti mogu koristiti i oblici u 2. osobi jednine, posebno u obraanju jednoj osobi. (9) Ide ravno do kazalita, a onda skrene lijevo. (Sili, Pranjkovi, 2007: 318) Takoer se bezlinost, pogotovo ako je rije o vie vritelja radnje, moe izraziti i oblicima u 3. osobi mnoine. (10) Rugali su mu se zbog klempavih uiju. (Sili, Pranjkovi, 2007: 318) Da je tu doista rije o bezlinosti, odnosno o svojevrsnoj neutralizaciji lica, vidi se po tome to u takve reenice ne moemo uvrstiti zamjenicu, a da se znaenje ne promjeni. (Sili, Pranjkovi, 2007: 318)

Objekt u akuzativu
U drugom dijelu Skladnje Veber, u poglavlju o akuzativu, navodi i neosobne glagole boli me, ide me, mrzi me, svrbi me (Veber, 2005: 24) i sl. koji zahtijevaju akuzativ osobe (objekt), a stvar koja uzrokuje taj osjeaj mora biti imenica u nominativu. Primjerice:

30

Romana Roga: Neosobna reenica u Vebera i suvremenoj literaturi

(11) Boli vlahinju peta, da neelja vune. (Veber, 2005: 25) (12) Svrbe ga ledja. (Veber, 2005: 25) U tim su primjerima vlahinja i on (ga) osobe u akuzativu, a peta i lea (ledja) stvari u nominativu. Glagol moi u 3. osobi jednine prezenta srednjega roda dolazi i s infinitivom. Tada taj infinitiv, ako se radi o prijelaznom glagolu, moe imati objekt u akuzativu pa se moe se shvaa kao neosobni glagol. (13) Mene se moe samo povrijediti. (Katii, 2002: 107)

Objekt u dativu
Veber u Skladnji navodi neosobne glagole koji zahtijevaju objekt u dativu, a to su: initi se, desiti se, dogoditi se, graditi se, goditi se, grustiti se, hotti se, nehtti se, prividti se, prohtti se, sbiti se, smuiti se, snuditi se, vidti se. Primjerice: (14) Sve joj se je inilo, da ju zove kralj. (Veber, 2005: 29) U tom je primjeru ona (joj) osoba koja stoji u dativu. Takoer, glagol biti u neosobnom liku zahtijeva objekt u dativu, iako je ta osoba neizreena. (15) Bolje je (ovjeku) i ranjenu nego ubijenu biti. (Veber, 2005: 30) Katii za glagole trebati i valjati navodi da se upotrebljavaju neosobno ako se koriste u znaenju ogranienja slobodnu ostvarivanju i trae objekt u dativu, to tvrdi i Veber. On za glagol trebati i ne trebati tvrdi da se mogu koristiti i u osobnom i neosobnom smislu, te u oba sluaja zahtijevaju dativ osobe (koja to treba), a stvar (koju osoba treba) stoji u neosobnom liku u genitivu. (16) Ovakih je ljudi trebalo narodu Izraelskomu, da bi ga za nko vrme malo podigli. (Veber, 2005: 30) U tom je primjeru sintagma narod izraelski u dativu i predstavlja osobu koja to treba, a ljudi stvar u genitivu koju tko treba. Katii spominje da i jo neki neosobni glagoli koji oznauju raspoloenja i duevna stanja otvaraju mjesto objektu u dativu, a to su: laknuti, sinuti, odlanuti, svanuti, sijevnuti, smuiti se, smrknuti se, zgaditi se i smutiti se. (17) Najednom kao da mu je sinula misao. (Katii, 2002: 117)

31

hrvatistika
Objekt u genitivu

studentski jezikoslovni asopis

Za glagole imati i neimati, kad stoje namjesto pomonog glagola biti, Veber objanjava da se slau uz objekt u genitivu i tada se uzimaju kao neosobni. (18) Kad ima hlba, neima soli, a kad ima soli, neima hlba. (Veber, 2005: 42) Glagol imati u tom primjeru znai biti, a hlb i sol su objekti u genitivu. Katii uz glagol imati dodaje i morati te navodi da se, kad se ta dva glagola obezlie povratnom zamjenicom se, izrina reenica mora preoblikovati u infinitiv. (19) Ima se znati da on poznaje Simeona. (Katii, 2002: 497) No mogue je da se izrina reenica ne preoblikuje u infinitiv ako se glagoli morati i imati upotrijebe bezlino bez povratne zamjenice se. Neosobni glagol nestati takoer zahtijeva objekt u genitivu: (20) Valja da je nestalo vode ili drvah. (Veber, 2005: 42)

Preoblika obezlienja
Katii u svojoj Sintaksi govori i o preoblici obezlienja koja se moe vriti na neprelaznom glagolu koji nije povratan kad stoji u treem licu mnoine i nije mu izreen vrilac radnje (Katii, 2002: 158). Primjerice: (21) U pustinji jau na devama. -> U pustinji se jae na devama. (Katii, 2002: 158) (22) Srijedom idu na sajam. -> Srijedom se ide na sajam. (Katii, 2002: 158) U hrvatskom se knjievnom jeziku preoblika moe provesti i kod prijelaznih glagola kad je objekt u akuzativu, a nije izreen subjekt. Tu se obezlienje razlikuje od pasiva jer objekt tada ne postaje subjekt, ve ostaje objekt u akuzativu. Glagol se obezliuje tako da se 3. osoba mnoine zamjeni 3. osobom jednine i doda enklitini akuzativ povratne zamjenice se. Katii pak napominje da se obezlienje tada ne provodi u pomnije dotjeranom hrvatskom knjievnom jeziku. (23) Zidaju kuu. -> Zida se kuu. (Katii, 2002: 159)

32

Romana Roga: Neosobna reenica u Vebera i suvremenoj literaturi

Prijelazni glagoli koji uz sebe imaju proirak u instrumentalu (initi, nainiti, uiniti, napraviti, stvoriti, roditi, imenovati, izabrati, postaviti, namjestiti) pri obezlienju zadravaju svoj proirak u instrumentalu. (24) Priznaje se nasljednikom svoga oca. (Katii, 2002: 109) Sili i Pranjkovi navode kako obezlienje esto zahvaa one glagole koji oznauju stanja ili procese to se odvijaju mimo volje vritelja (Sili, Pranjkovi, 2007: 317). Ve spomenuti primjer iz lanka Sande Ham Ve je bilo postavljeno za kavu i kolae mogao se izrei na drugi nain Ve je postavio za kavu i kolae. Subjekt je u potonjoj reenici netko (+ivo, +ljudsko) i sroan je s predikatom. Neosobnom preoblikom predikat se preobliuje u nesroni, neosobni oblik u 3. osobi jednine srednjega roda. Preoblikom je zahvaen samo predikat, a drugi reenini dijelovi nisu. Nesronost predikata i nepopunjeno mjesto izravnoga objekta (iako su glagoli prijelazni), onemoguuje izricanje subjekta/trpitelja, obiljeenoga za pasiv (Ham, 1999: 13).

Literatura
Babi, S., Teak, S., 2005. Gramatika hrvatskoga jezika, prirunik za osnovno jezino obrazovanje, Zagreb: kolska knjiga Ham, S., 1998. Jezik zagrebake filoloke kole, Osijek: Knjinica Neotradicija Ham, S., 1999., Neosobne reenice s predikatom tvorenim glagolskim pridjevom trpnim, u: Jezikoslovlje, god. II, br. 2.-3., Osijek, str. 3. 15. Ham, S., 1998. Osoba, osobno, neosobno, u: Jezik, god. 46., br. 3, Zagreb, str. 94. 103. Ham, S., 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod Globus, Ham, S., 2005. Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj reenici, u: Knjievna revija (tematski dvobroj: Osjeki jezikoslovci i hrvatisti), volumen 45., br. 3.-4., Osijek, str. 48. 64. Jonke, Lj., 1971. Veberova Skladnja ilirskoga jezika prva naa sintaksa, u: Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea, str. 147 160, Zagreb: Matica hrvatska Katii, R., 2002. Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb: HAZU, Nakladni zavod Globus Kuanda, D., 1999. Imaju li meteoroloke predikacije subjekt?, u: Filologija, knjiga 33, Zagreb, str. 75. 91. Pranjkovi, I., 1993. Adolfo Veber Tkalevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Sili, J., Pranjkovi, I., 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, Zagreb: kolska knjiga Tafra, B., 2000. Lice i osoba, u: Jezik, god. 47., broj 3., Zagreb, str. 95 103.

33

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

Veber Tkalevi, A., 2005. Skladnja ilirskoga jezika za nie gimnazije, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Veber Tkalevi, A., 1876. Slovnica hrvatska za srednja uilita, Zagreb, trokom spisateljevim

34