Anto Garda

Bakreni Petar

Prvo poglavlje RASPRAVA O ZUBU KRALJICE KLEOPATRE MURESEKI AMATERI - RAZGOVOR PRED KABINETOM PROFESORA LEOPOLDA - SKROVITE POD ZEMLJOM

U velikoj dvorani muresekog muzeja odravalo se savjetovanje arheologa. Okupili su se poznavaoci poutjelih ivotinjskih kostiju iz prahistorijskog razdoblja i poluljudskih lubanja naih dalekih predaka da rasprave o jednoj zanimljivoj pretpostavci muresekih arheologa. Obistini li se ta pretpostavka, moglo bi to izazvati znaajne promjene u starijoj povijesti Mureseka. Valjalo je utvrditi da li je zub, koji je pronaen pod temeljima stare zgrade nedaleko Mureseka, pripadao egipatskoj kraljici Kleopatri. Dokae li se da je spomenuti zub izvaen iz usta poznate kraljice, takvo bi saznanje izazvalo pometnju u znanstvenim krugovima. To bi znailo da je kraljica Kleopatra ivjela i u ovim krajevima ili ih barem posjeivala, iz ega bi se dalje mogao izvesti zakljuak da su oni u jednom povijesnom razdoblju potpadali pod egipatsku vlast. U tom bi se sluaju i povijest Muraseka malo nakrivila, a neka ustaljena miljenja i tvrdnje morale bi se mijenjati. Ali prije svega moralo se utvrditi radi li se doista o zubu. Jer komadi tvrde materije, koji su arheolozi poput dragulja drali meu prstima i razgledali uagrenim pogledima, mogao je biti i komadi obinog kamena krenjaka. U susjednoj su dvorani trojica djeaka razgledali muzejsku izlobu postavljenu u povodu odravanja savjetovanja. Bili su to Miron, Ugursuz i Kljova. Pripadali su grupi muresekih arheologa amatera.

3/162

Amateri su imali besplatne godinje propusnice za sve muzejske izlobe i slobodan pristup u muzejske prostorije. Ovi su mladi zaljubljenici starina i poklonici arheologije bili u neku ruku tienici muresekog arheolokog drutva i muzeja. Trojica spomenutih Amatera, kao i veina ostalih lanova njihova drutva, stanovali su u junom dijelu Mureseka. Imali su tajno skrovite u podzemlju starog dijela grada. Tu su se esto sastajali i raspravljali o svemu o emu ve mogu raspravljati djeaci njihovih godina. U tom su skrovitu imali i pravo skladite arheoloke i numizmatike grae. Vrata dvorane u kojoj se odravalo savjetovanje bila su poluotvorena, pa su djeaci mogli uti raspravu o zubu egipatske kraljice. -Uvjeravam vas gorljivo je uzviknuo kustos muresekog muzeja da ovdje ne moe biti nikakve sumnje! Ovaj zub pripadao je kraljici Kleopatrrri! Posljednji slog tri uzviknuo je veoma estoko. Iz usta mu je prasnuo zvuk kao da je pod zubima slomio orah. Nastavio je zaneseno: I prava je blagodat za sve nas to je pronaen upravo ovdje, na naem podruju. Na temelju zakljuaka do kojih sam doao dugogodinjim znanstvenim ispitivanjima, kraljica je u vie navrata prelazila Sredozemno more. Smatrao je da je njegov znanstveni zakljuak prava bomba koju je bacio meu okupljene arheologe, pa je nekoliko trenutaka napeto oekivao uinak, to jest eksploziju oduevljenja i odobravanja. No umjesto oekivane eksplozije, netko samo zlobno ubaci: -To smo nauili iz udbenika osnovne kole. -Pa ako je dolazila u Rim nastavi kustos malo mirnije, pravei se da nije uo upadicu nita je nije spreavalo da posjeti i ove krajeve. I posjetila ih je, tvrdim da ih je posjetila! Tvrrrdim! Na svu sreu, ba ju

4/162

je ovdje uhvatila zubobolja, zbog ega joj je morao biti odstranjen zub. Kaem na svu sreu, jer da je nije zabolio zub, mi danas ne bismo imali ovo to imamo. Visoko uzdigne ruku s komadiem okamine meu drhtavim prstima i uzvikne sveanim glasom: Evo ovo, dragi kolege! Ovo! Drao je na dlanu onaj jadni kamiak poput kapi vode za koju se boji da mu ne isklizne. -Ali dajte nam dokaze, kolega! osmjeli se jedan mlai arheolog. ime dokazujete, osim svojom pukom tvrdnjom, da je to to drite na dlanu nekada bilo u kraljiinim ustima? -ime dokazujem? pogleda ga kustos snebivajui se. Jeste li pitali ime dokazujem? -Da! -Pa ... Kustos se nakalje i opet malo spusti glas. Pogledom je unitavao mlaeg kolegu zbog njegova neumjesna pitanja. Ja nisam bio njezin zubar, to je istina, ali... -Oprostite priskoi mu u pomo arheolog iz centralnog muzeja hoete li mi malo dati tu okaminu? Uzeo je kamiak s kustosova dlana takvom panjom kao da se radi o vrapcu koji se svakog asa moe izmigoljiti i odletjeti. Nekoliko ga je trenutaka promatrao zanesenim pogledom. -S anatomske toke gledita ree malo kasnije neprekidno gledajui onaj kamiak kao da e ga hipnotizirati meni je sve jasno. Osoba kojoj je pripadao ovaj zub bila je vitka stasa i njene tjelesne grae. Oito se radilo o osobi enskog spola.

5/162

Djeaci u susjednoj prostoriji se nasmijae. I onaj mladi arheolog je sagnuo glavu i smijao se u svoj rukav. -Po emu zakljuujete da je pripadao eni? upita netko iz pozadine. -Nisam rekao eni, rekao sam osobi enskog spola. Nemojte, kolega, iskrivljavati moje rijei. -Dobro, rekli ste da je pripadao osobi enskog spola, istina je. Ali moete li objasniti po emu ste to zakljuili? U dvorani nastade amor i komeanje. Neki se nasmijae malo glasnije. -Po emu sam zakljuio? ree polako arheolog da bi dobio na vremenu. Zaokrui pogledom po prisutnima, zadravajui ga malo due na onima kojima se smijeak jo nije odlijepio s lica, a zatim se prodorno zagleda u onoga koji je postavio pitanje i nastavi polako: E, pa, dragi mladi kolega, kad budete imali tridesetogodinje iskustvo arheologa, i vi ete poneto moi zakljuivati, nadam se. A rei u vam jo neto. Opet je upiljio pogled u okaminu na svome dlanu. Osoba kojoj je pripadao ovaj zub bila je blage naravi i veoma sklona poeziji. Neki se opet nasmijae, neki samo odmahnue rukom. Stari je arheolog i dalje hipnotizirao onu okaminu. -Kakvu je odjeu nosila? doleti pitanje iz kuta. -Molim mir! umijea se kustos koji je kao domain predsjedavao skupu. Pa kamo ovo vodi, molim vas! Mogli bismo, s doputenjem kolege iz centralnog muzeja, malo ublaiti nau tvrdnju i zakljuiti da je taj zub moda pripadao kraljici Kleopatri...

6/162

-A moda i zmiji koja ju je ujela .. opet e onaj koji nije imao tridesetogodinje iskustvo. A ovamo, kod vrata, Miron se lupi dlanom po elu i ree: -Kleopatrin zub! To bi nam mogla biti lozinka za veeras. Tajanstveni Ivan mi je rekao da smislim lozinku za slijedei sastanak. Amateri su za svaki sastanak imali drugu lozinku. U svoje podzemno skrovite su ulazili pod maskama, pa se moglo dogoditi da se uvue i neki uljez iz suparnike grupe Ukikanaca. Lozinku su uveli da se sprijei takva mogunost. Kako se na posljednjem sastanku nisu dogovorili o lozinci, Tajanstveni Ivan je zaduio Mirona da smisli lozinku i s njom upozna deke. Sva trojica su pohitali da s lozinkom upoznaju Amatere. U muzejskoj dvorani su ostali arheolozi da raspravljaju o Kleopatrinu zubu i da po njemu zakljuuju kakve su boje bile kraljiine oi i koji broj cipela je nosila. Miron je jedan dio puta iao s Kljovom i Ugursuzom. Zatim su se razili kako bi obili to vie Amatera. Ve za pola sata prokrstarili su juni Murasek i obavili posao. Kad je prolazio kraj Instituta za eksperimentalnu fiziku, Miron odlui da svrati kod oca. Vjerovao je da je on jo u svom radnom kabinetu. Profesor Leopold, Mironov otac, bio je poznati strunjak za eksperimentalnu i atomsku fiziku. Odavao je dojam mrzovoljnog ovjeka, ali je imao zlatno srce. To, uostalom, znadu oni koji su njega i Mirona u romanu Ljubiasti planet pratili na daleki planet Sanon. Prije podne je predavao na muresekom sveuilitu, a potom odlazio kui na ruak. Poslije ruka bi se malo odmorio u svojoj radnoj sobi ili pisao znanstveno djelo Utjecaj gravitacije na razvoj i prenoenje materije u

7/162

meuplanetarnim uvjetima. U sedam sati naveer potrpao bi rukopise u konatu torbu i, jo rastresen od silnih ideja i fantastinih teorija, ponovno odlazio u Institut. Tu bi nastavljao rad na rukopisu ili obavljao pokuse u kabinetu. Kui se vraao veoma kasno, esto i poslije ponoi. Institut se nalazio u prelijepoj graevini okruenoj gustim lipovim kronjama. Kabinet profesora Leopolda bio je u prizemlju, veoma moderno ureen i snabdjeven najsuvremenijom opremom. Miron proe dugakim hodnikom i pokuca na vrata oeva kabineta. Vrata se malo otvore i iza njih se pojavi brada profesora Leopolda, iz koje je izvirivao samo nos i lula. -Kleopatrin zub! uzvikne Miron. Ovaj e Mironov povik imati dalekosene posljedice za ovu priu. Moemo ve sada rei da bez toga povika prie zapravo ne bi ni bilo. O svemu tome e se saznati na kraju, ali bi svakako bilo dobro zapamtiti da je Miron to uzviknuo pred vratima tatinog kabineta. -Molim? izvije profesor Leopold obrvama i izvadi lulu iz brade. Otpuhnuo je dim, i u hodniku se odmah osjetio snaan miris kamilice. Ugledni je profesor svoju lulu punio cvijetom od kamilice umjesto duhanom. Bio je protivnik puenja duhana, ali je uivao u mirisu kamilice. -Oprosti, tata Leo ree djeak rastjerujui dlanom plaviasti dim ispred lica. To nam je lozinka za veeras. Obavjetavao sam deke o njoj, pa su mi te rijei nekako ostale u ustima. -Aha ulo se iz brade. Jesi li ti neto trebao? -Ne. Htio sam te samo pozdraviti.

8/162

-To je lijepo od tebe ree tata Leo zatvarajui vrata iza sebe. U stvari samo ih je privukao, ali ih nije do kraja zatvorio. Razgovarao je s Mironom u hodniku. Zar i veeras imate sastanak? -Da, tata. -A gdje to? -Pa znao sam odmah da e to pitati, iako sam ti ve sto puta rekao. U parku kraj rijeke smo uredili prostoriju pod zemljom. -A, tako zaguna tata Leo. Ba svata! Mureseki Amateri, ha-haha! -Mureseki Amateri, da. Samo se ti smij. Jednom e se uti za nas. Ali prisustvovati mogu samo lanovi dodade oprezno, pobojavi se valjda da bi tati Leu moglo pasti na pamet da i on doe. A lanom Amatera mogu postati samo djeaci i djevojice koji nisu stariji od petnaest godina. Ti ima malo vie godina, tata, ini mi se. -Ho-ho-ho! smijao se tata Leo. Otprilike trostruko vie. Ali nisam ni imao namjeru doi, u to moe biti siguran. Pitao sam tek onako. -I ja sam tek onako rekao. Sada idem kui, moram seki i sebi napraviti nove maske za veeras. Zna da ulazimo pod maskama. Zdravo! -Zdravo! Reci mami da u danas doi kui neto kasnije. -Dobro, tata Leiu! ree Miron i odvihori niz hodnik. Profesor Leopold ue u kabinet i zatvori vrata. Miron je jo uo kako je okrenuo klju u bravi. Uvijek je zakljuavao taj svoj kabinet. Nikome nije doputeno da ue u nj, kao da tu uva velike dragocjenosti.

9/162

Djeak je stigao kui i uspeo se na sedmi kat. Osim ovoga stana profesor Leopold je kupio i kuu u Treskavcu, prigradskom naselju nekoliko kilometara udaljenom od Mureseka. Nekoliko bi mjeseci proboravili u stanu, a zatim bi se premjetali u namjetenu kuu u Treskavcu, i sve tako. Bilo je zgodno to stalno seljakanje. Mironu je bila draa kua na selu s livadama i rjeicom punom ribe, a u gradu je volio biti zbog sastanaka Amatera. Majka je u kuhinji pripremala objed i nije ula kad je uao. Melita, Mironova sestra, ula ga je i izala preda nj. I ona je bila lanica Amatera. -Kleopatrin zub! -iji zub? O emu govori? -Kleopatrin zub, ula si. To nam je lozinka za veeras. -Hoemo li ii? -Naravno. Tajanstveni Ivan mi je rekao da veeras primamo nove lanove. Tajanstveni Ivan bio je voa Amatera. Poslije ruka i popodnevnog odmora Miron i Melita su poli na sastanak. Imali su sada nove maske. Skrovite u kojemu su se sastajali nalazio se u podzemlju muresekog parka nedaleko rijeke Varde. Amateri su bili veoma ponosni na svoje skrovite. U sveanoj izjavi, koju je morao dati svaki onaj koji se ulanjivao u Amatere, jedna od vanih obaveza bilo je i uvanje tajne gdje se skrovite nalazi.

10/162

Prije ulaska u podzemlje valjalo je proi kroz ipraje. Oko ulaza je grmlje bilo najgue. Ulaz je predstavljala obina rupa u zemlji pokrivena s nekoliko vrstih dasaka povezanih poprenim letvama. Na daske su bili postavljeni komadi zemlje s travom koje su djeaci isjekli u parku. Kad se otvor u zemlji pokrije takvim poklopcem, neupueni je mogao i prijei preko njega a da ga ne uoi. U ipraju su Miron i Melita navukli maske na lice. Podigli su poklopac, uvukli se u otvor i opet ga spustili. Zatim su se poeli sputati kamenitim stubitem u podzemlje. Pri dnu stubita su se nalazila eljezna vrata, nagrizena zubom vremena i zarala. Miron zalupa na vrata i ree: - Kleopatrin zub! Vrata je otvorio maskirani vratar i pustio pridolice da uu. Prostorija u koju su uli bila je nepravilna oblika. Na kamenitim stijenkama zidova svjetlucale su kapljice. Strop je bio kruno zasvoen opekama i kamenim blokovima.

Drugo poglavlje SASTANAK AMATERA - ROG PRAHISTORIJSKOG GOVEDA- ZA CARA HADRIJANA - PRISEGA - NEPOVJERLJIVI ELI PROMIJENITI NADIMAK - OKLOP SREDNJOVJEKOVNOG VITEZA SE POKRENUO

U starim je knjigama zapisano da su prije nekoliko stoljea u podzemlju starog dijela Mureseka prokopani podzemni hodnici i prolazi. Postojale su pretpostavke da se neki od tih tunela provlae ispod korita rijeke Varde i izlaze na suprotnoj obali kod starih utvrenja. Tuneli su se vremenom uruavali i postajali neprohodni. Nitko nije imao volje ni hrabrosti otkopavati ih i osposobljavati za upotrebu. Nikom zapravo vie nisu ni bili potrebni. Rekli smo: ni hrabrosti, jer se, prema nekim miljenjima, u podzemlju moglo naii na zmije otrovnice, a moda i na bacile opasnih bolesti koji su se ugnijezdili u podzemlju i ekali svoj trenutak. Mureseki Amateri su pronali jedan od ulaza u podzemlje, oistili ga i proirili. Osposobili su jednu prostoriju i u nju smjestili svoje arheoloke predmete. To je bilo skrovite u koje su upravo uli Miron i Melita. Iz njega je nekoliko tunela vodilo u razliitim pravcima. Amateri su ih zatrpali kamenjem, kako ih s te strane nitko ne bi mogao iznenaditi. Skrovite je bilo osvijetljeno uljnim svjetiljkama, koje je uvijek palio onaj tko prvi doe u podzemlje. No svjetlost im je bila slaba, je u prostoriji vladao polumrak. Na policama i zidovima nazirali su se razni arheoloki predmeti stare sablje i maevi, kratki bodei, kubure, kamene sjekire, keltska keramika i jo mnogo toga. Bili su grupirani i rasporeeni prema vremenu u kojemu su nastajali, a ispod svakoga je bio napisan naziv predmeta i razdoblje iz kojega potjee, te datum kada je i mjesto gdje je naen.

12/162

Veliki broj predmeta Amateri su kao poetnu imovinu dobili od muresekog muzeja, a dobar dio su i sami iskopali ili donijeli kao ulog prilikom ulanjenja, to je sve bilo uredno zapisano u knjigama drutva. U sluaju prestanka drutva, u to inae ni jedan Amater nije vjerovao, obvezali su se da e sve predmete predati muzeju. Na zidu su bila naslonjena tri limena oklopa srednjovjekovnih vitezova. Sasvim u dnu prostorije stajala su etiri sarkofaga. Oklope i sarkofage su zatekli u podzemlju. Nikada nije utvreno tko ih je tu dovukao i emu su sluili u podzemlju. Na jednom sarkofagu je leao kostur nekog starog Rimljanina. Na kostima prstiju i sada je imao bakreno prstenje. Lijeva strana vilice bila mu je odvaljena, ali su je vrijedni Amateri spojili i zalijepili ljepivim papirom. Ne bi se moglo rei da im je posao najbolje uspio. Lubanja se nekako udno cerila, drukije nego to to ine druge lubanje, pa se inilo da e svakog asa kljocnuti praznim vilicama i ugristi promatraa. Novoprimljeni su se lanovi prvih dana drali podalje od sarkofaga s kosturom, a Melita ni dan-danas nije smjela sama ulaziti u skrovite ba zbog toga kostura. Predmeti koje su lanovi unijeli u zajedniku imovinu prilikom ulanjenja bili su popisani na tvrdom kartonu, koji je visio na zidu iznad predsjednikog stola. Kad god bi u drutvo primali novog lana, na karton bi odmah upisivali i predmete koje je donio kao svoju lanarinu. Do dananjeg dana na popisu je bilo jedanaest lanova. Taj popis izgledao je ovako: 1. TAJANSTVENI IVAN - kotana ukosnica i stup s ostatkom kipa Jupitera (ostao je samo donji dio lijevog stopala s palcem i dva prsta) 2. SVILENI - ogrlica od puia, zarali iljak koplja i grljak od boce od zelenkastog stakla 3. TROSTRUKI JOJA - avarski stremen

13/162

4. MIRON - bronana narukvica, bakrena pojasna kopa i kotana igla 5. MELITA - ogrlica od koljki i okrugla metalna ploica za koju se ne zna je li puce ili novi ili neto tree 6. EUKALIPTUS - stari novi s likom Karakale i okovi stare krinje 7. NEPOVJERLJIVI - eljezna pisaljka 8. BAKALAR - dva novia s likovima Aurelija i Septimija Severa 9. KLJOVA - bronani sestercij 10. UGURSUZ - polovina glinene posude sa arama i stari mlinski kamen 11. SLANINA - okamina ribe iz miocena i glineni kalup za svjetiljke. Pokraj svakog imena stajao je i vlastoruni potpis. lanovi su se potpisivali nadimkom, to jest svojim tajnim imenom. Nadimke nisu imali samo Miron i Melita. Na dnu popisa je ostalo jo mjesta za nove lanove. U podzemlju je odisalo po plijesni i ustajalom zraku. Amateri su, da bi doveli svjei zrak, sa stropa izvukli jedan kamen i iznad toga mjesta prokopali rov. Otvor na drugom kraju, u parku iznad skrovita, prekrili su granjem i tako ga sakrili od znatieljnih pogleda. Kad su Miron i Melita uli u skrovite, u klupama poredanim ispred predsjednikog stola ve je sjedilo pet-est Amatera. Iza njih dvoje ulo ih je jo nekoliko. Nakon toga je navuena reza na teka eljezna vrata. Jedan od Amatera sjedne za stol ispred klupa.

14/162

-Skinite maske! naredi predsjedavajui i svue s lica svoju masku. Bio je to Tajanstveni Ivan. I ostali uinie isto. Melita je sa svojih deset godina bila najmlaa meu Amaterima, a Miron, kojemu je trinaest, ubrajao se meu najstarije. Dananjem su sastanku prisustvovali i dvojica novih. -Otvaram sastanak ree Tajanstveni Ivan i predlaem da raspravimo o naim odnosima s Ukikancima i izdamo zaduenja nekim lanovima, a nakon toga da novi lanovi poloe prisegu. Slaete li se? -Slaemo prihvatie prisutni. Ukikanci su bili suparnika grupa iz istonog dijela Mureseka. esto su dolazili u sukobe s Amaterima, a nekoliko je puta dolo i do fizikog obrauna. -Dobro ree Tajanstveni Ivan. Upoznat u vas ukratko o emu se radi. Ukikanci su predloili privremeno primirje. Obeali su da nam nee praviti smetnje ni u kojem pogledu. -Oho! zaudie se neki. -Podvala! ubaci Ugursuz. -Neto smjeraju! dometne Nepovjerljivi iz zadnje klupe. -Ne bih rekao nato e Tajanstveni Ivan. Kao znak dobre volje ponudili su nam rog prahistorijskog goveda za bakrenjak cara Hadrijana. Oni su, kao to znadete, preteno numizmatiari i rogovi ih ne zanimaju. S druge strane, mi imamo sedamnaest Hadrijana i moda bismo se jednoga mogli odrei.

15/162

-Oni e ga prodati! pobuni se Mirom. Numizmatikom se bave samo radi prodaje. -Neka ga prodaju, to je njihova stvar. Mi odluujemo samo hoemo li se mijenjati ili ne. Podsjeam vas da mi imamo sedamnaest Hadrijana, a rog samo jedan i to dosta oteen. -Kakav je rog? -Dobro je ouvan, pokazali su mi ga. Dugaak je ezdeset i tri centimetra, promjera dvanaest pri dnu. -Moda je to neki volovski rog s klaonice zavrti nepovjerljivo glavom Nepovjerljivi. -Nije zanijee Tajanstveni Ivan. Nali su ga u movari kraj Varde. Pokazali su ga kustosu i on je potvrdio da se radi o rogu prahistorijskog goveda. -On i za neki kameni tvrdi da je zub kraljice Kleopatre ree Kljova onima oko sebe. Na kraju su se sloili da bi takav rog dobrodoao u njihovu zbirku i odluili da daju jednog Hadrijana za nj. -Dobro zakljui Tajanstveni Ivan. Sutra u izvriti zamjenu. Sada ustade Nepovjerljivi. -Imam jedan prijedlog ree. -Iznesi ga. -Predlaem da ukinemo maske. Mi se i tako svi poznajemo.

16/162

-Zato to predlae? to ima protiv maski? -Nemam nita slegne ramenima Nepovjerljivi. Ali maska je maska, to sam mislio. Mislim da znate to hou rei. Neki se nasmijae. Oito im nije bila jasna mudrost koju je izrekao Nepovjerljivi. Slanina ustade, isceri se i slegne ramenima. -Deki, beton je beton ree oponaajui Nepovjerljivog. -Mislim da vam je jasno to time elim rei. -Dosta, Slanina! ukori ga Tajanstveni Ivan, a zatim ree Nepovjerljivom: ini mi se da ne znamo. Objasni malo poblie. -Pa, eto, pod maskom se svatko moe uvui u nae skrovite, i Ukikanac i bilo tko drugi. -Ali uz maske imamo i lozinke. Onaj tko je ne zna ne moe ui. Nepovjerljivi odmahne rukom i ree: -Ih, lozinka! I ona se moe doznati, ima raznih naina. Ba sam itao ... Ostali se pobunie, neki zazvidae. Tajanstveni Ivan ree: -Nemoj nam sada priati to si itao. Reci otvoreno to si htio rei. -Htio sam rei da bismo trebali ukinuti i maske i lozinke. -Protivim se! skoi Kljova. Kakvo bi to bilo tajno udruenje bez maski i lozinki! -Mi nismo tajno udruenje, Kljova podsjeti ga Tajanstveni Ivan.

17/162

Glasali su o prijedlogu za ukidanje maski i lozinki. Prijedlog je odbijen. Nepovjerljivi je samo slegnuo ramenima i rekao: -Dobro, deki, ali pazite to sam rekao. Tajanstveni Ivan ree: -Imamo jo neto. Trebali bismo odrediti dvojicu za sutranje deurstvo na iskopitu. Ima li dobrovoljaca? -Ja! spremno podie ruku suhonjavi Bakalar. -I ja! odmah se javi debeli Slanina. Bio je barem dvostruko tei od Bakalara. Njih dvojica su najradije ili zajedno. esto su se prepirali i podbadali jedan drugoga, ali se nisu razdvajali. Bili su u stvari dobri prijatelji. -Dobro, Bakalar i Slanina. Pazite da vas netko od Ukikanaca ne slijedi. Moete ponijeti lopatice i kopati. Ako neto naete, donesite ovamo. Klju od ulaznih vrata skrovita bit e na uobiajenom mjestu. -Ja u sutra poslije podne biti ovdje javi se Miron. Moram oistiti novie koje smo iskopali prolog tjedna. -Dobro, Mirone. Unutra moe pustiti samo one koji budu znali lozinku. -Kakva e biti lozinka za slijedei put? -Kasnije emo se dogovoriti ree Tajanstveni Ivan, budui da se niega prikladnog nije mogao odmah sjetiti. Neka sada izau novi lanovi da poloe prisegu.

18/162

Istupie dva djeaka. Jedan je u zajedniku imovinu donio srebrenjak s likom cara Franje Josipa I, a drugi komadi ukraene keramike iz keltskog doba. Tajanstveni Ivan je unio predmete u popis imovine, na koji su se djeaci potpisali. Zatim su podigli po jednu ruku i ponavljali za Tajanstvenim Ivanom rijei prisege: PRISIEM DA U TRAGATI ZA NOVIM ARHEOLOKIM LOKALITETIMA, DA U ROVATI ZEMLJU POPUT KRTICE I SVAKI NAENI PREDMET ARHEOLOKE VRIJEDNOSTI DONIJETI U ZAJEDNIKU ZBIRKU, DA U UVATI ZAJEDNIKU IMOVINU BOLJE NEGO SVOJU VLASTITU, DA NIKOME TKO NIJE LAN AMATERA NEU ODATI LOZINKU I NAE SKROVITE NITI BILO KOJE OD NAIH ISKOPITA. AKO PREKRIM OVU ZAKLETVU NEKA ME STIGNE MONI MA VESPAZIJANOV", NEKA ME RIMSKA VUICA RASTRGNE NA KOMADIE I NEKA ME MAMUT NA SVOJIM STRANIM KLJOVAMA ODNESE U VJEITI MRAK! Spustie ruke. Sada su postali lanovi Amatera. Stariji lanovi zapljeskae i izrukovae se s njima. -Do slijedeeg redovnog sastanka, koji e se odrati u srijedu u isto vrijeme, lozinka e biti... Tajanstveni Ivan pogleda predmete na stolu koje su donijeli novi lanovi ... neka bude Kelti polaze u boj. Zapamtite: Kelti polaze u boj. Zatim je uzeo predmete sa stola i odloio ih na policu. Kad je ponovno sjeo za stol, pogleda viega od dvojice novih lanova i ree: -Tebi ve rastu brkovi. Ispod nosa ima nekoliko dlaica, otprilike sedam dlaka u osam redaka. Zvat emo te Sedmodlaki! Slae li se? Nije se imao vremena sloiti jer su se drugi sloili umjesto njega. Djeak je samo zbunjeno pogladio onih nekoliko dlaica iznad gornje usne i oborio glavu.

19/162

-A ti upre Tajanstveni Ivan prstom u drugog ti bi mogao biti Razbarueni. Kosa mu je doista strila na sve strane. Reklo bi se da svaka dlaka svoju politiku vodi. -Ima li jo kakvih pitanja ili prijedloga? upita na kraju voa Amatera. -Ja bih elio neto rei opet se javi Nepovjerljivi. -Reci. -elim da mi se promijeni nadimak. -Zato? -Pa ... skanjivao se Nepovjerljivi kad ste mi dali taj nadimak mislili ste na to to sam ja po prirodi nepovjerljiv prema svemu. U redu, takav sam, nemam nita protiv toga. Ali to se moe shvatiti i sasvim drukije. -Oho! Kako to misli? upitae neki. -Pa eto, kad sam tati rekao kakav mi je nadimak, on se nasmijao i upitao me jesu li drugovi prema meni toliko nepovjerljivi da su mi dali takav nadimak. Onda sam se zamislio, stvarno, nepovjerljiv moe biti onaj tko je nepovjerljiv prema drugima, ali se tako moe nazvati i onoga prema kojemu su drugi nepovjerljivi. Taj se nadimak doista moe razliito protumaiti. Prisutni su se nasmijali, ali su se ipak sloili da je Nepovjerljivi u pravu. Dadoe mu nadimak mizla. Nepovjerljivi rastegne lice kao da je zagrizao kiselu jabuku, ali ga Tajanstveni Ivan uutka.

20/162

-Dobro je, mizla, sjedni sada. To je dobar nadimak, zavoljet e ga. Sada stavite maske i izlazite jedan po jedan. Sastanak je zavren. U tom trenutku iz donjeg dijela prostorije dopre neiji kaalj. Amateri se pogledae. Nitko od njih nije se nakaljao. Kaalj se zatim ponovi. Dolazio je odozdo, s mjesta gdje su bili sarkofazi i srednjovjekovni oklopi. Onda se dogodi neto neuveno. Jedan se oklop pokrene i poe prema sredini prostorije. Amateri se poee povlaiti prema izlazu. No oklop zastade, zaljulja se i uz zveket se strovali na kameniti pod. Sada su svi kao opinjeni zurili u oklop koji je tako iznenada oivio. Vizir na ljemu se lagano podigne. Ispod njega su se krijesile neije oi. Iz oklopa se ulo dahtanje i priguen kaalj. Nekoliko najhrabrijih zakoraie prema palom vitezu. Skidoe mu ljem i gornji dio oklopa. Iznutra se iskobelja djeak. Na sebi je imao hlae i konatu jaknu. Bucmasto mu je lice bilo pokriveno s bezbroj riih pjegica. Polako ustade s poda i poe sa sebe otresati prainu koju je pokupio u oklopu. Kretnje su mu bile mirne i odmjerene. -Tko si ti? upita Tajanstveni Ivan. -Petar kratko ree bucmasti djeak. -Kako si uao u skrovite? -Kao i vi, kroz vrata. -Uljez, ukikanski! dobaci mizla. Rii djeak okrene glavu prema njemu i promatrae ga nekoliko trenutaka. -Nisam uljez ree mirnim glasom. Znao sam lozinku.

21/162

-Jesam li ja rekao, a? okrene se mizla prema ostalima. Te nam lozinke i maske donose vie tete nego koristi. -Tko ti je rekao lozinku? pitao je Tajanstveni Ivan. -Nije vano. Vano je da sam je znao. -Ima pravo sloi se voa Amatera slijeui ramenima Vano je da si je znao. Zato si se sakrio u oklopu? -Bojao sam se da me neete primiti za lana. Zato sam se sakrio. Onda mi je dolo da kaljem. Osim toga, uplaio sam se da ete otii i mene zakljuati u podzemlju. -eli li postati na lan? -Da. -Koliko ima godina? -Manje od petnaest ree djeak nakon kraeg oklijevanja. -to si donio za ulanjenje? -Nita. Nisam znao da treba neto donijeti. Donijet u na slijedei sastanak. Tajanstveni Ivan pogleda Amatere. -to vi mislite? Da ga primimo? Melita podie ruku i ree: Primimo ga! -Primimo ga! podra je Svileni.

22/162

I Miron i Eukaliptus podigoe ruke. Zatim i ostali. -Dobro ree Tajanstveni Ivan. Sada mora poloiti prisegu. -Poloit u je! Djeak podigne ruku i mirnim glasom izree sveane rijei prisege. -Zvat emo te Bakreni Petar zbog tih tvojih riih pjegica. Ima li neto protiv? -Nemam ree bucmasti djeak.

Tree poglavlje PREPIRKA U TRAMVAJU - AMATERI NA ISKOPITU- KAKO SE HVATAJU MALE PAPIGE - NEMA KLJUA - NETKO UZDIE U PODZEMLJU - STRAHI IZVIRUJE IZ MIRONA

Glas Mureseka je u drutvenoj kronici donio vijest o sklapanju primirja izmeu Ukikanaca i muresekih Amatera. Stanovnici u junim i istonim dijelovima grada su odahnuli. Domaice su na trnici u Donjem Muraseku, kupujui kelj i sir s vrhnjem, prenosile novost jedna drugoj. -No, konano! s olakanjem je odahnula jedna starica u tramvaju broj 4 i spustila novine u krilo. Prosijedi ovjek koji je sjedio ispred nje okrene se i pogleda -Jeste li meni neto rekli? upita. -Oprostite, nisam ree starica ispriavajui se. Proitala sam u novinama da su Amateri s juga i Ukikanci iz istonog predgraa sklopili mir. Napokon e prestati guve u naoj etvrti. -A, to! osmjehne se prosijedi ovjek. Proitao sam i ja. Znate, ako mene pitate, udim se da su nai Ukikanci pristali na to. Da ne pie u novinama, ne bih povjerovao. Prosijedi je oito bio pristalica Ukikanaca.

24/162

-Ne biste povjerovali? ree njegov susjed i okrene se prema njemu. Ma nemojte, molim vas! to su Ukikanci prema naim Amaterima! aka jada! Ovaj je zacijelo navijao za djeake s juga. -Govorite li vi to o onim goljavcima s juga? nasmije se prosijedi. O onima to ruju zemlju u potrazi za trulim kostima? Ba su mi neke marke! Razbjee se im ugledaju jednog Ukikanca! -Oho-ho! uskoi mu u rije pristalica Amatera. Neto ste previe glasni. Uostalom, i moj sin je meu Amaterima, pa vas molim da pripazite to govorite. -To nita ne mijenja doeka onaj iz istonog predgraa. Ako ba hoete, moj unuk je voa Ukikanaca. -Kako rekoste, ukakanaca? bocne ga onaj to je navijao za Amatere. -Ne, nego Ukikanaca, uli ste vi dobro. -Pa, ako je suditi po djedu, i bit e da je neka momina! Prosijedi je bio sitan stari ovjek, ali na ove rijei se isprsi i skide naoari. -Zar vi to meni! ree svome susjedu. Starica ih pone umirivati: - Ali, molim vas! Prestanite! Ne prilii vam to! -to je to dolje! vikne voza i zaustavi tramvaj. Neemo krenuti dok ne prestanete s prepirkom!

25/162

U vrijeme dok se odvijala prepirka u tramvaju broj 4, Bakalar i Slanina su radili na iskopitu. Iskopite je otkrio Tajanstveni Ivan. Jedno od nepisanih pravila bilo je da svaki Amater, kad god poe izvan grada, mora uza se imati lopaticu i u svakoj prilici motriti zemljite, ne bi li otkrio neko uzvienje ili staru zidinu. Tako se dogodilo i toga dana. Vraajui se biciklom od ujaka koji stanuje nedaleko Mureseka, Tajanstveni Ivan je ugledao uzvienje kraj puta nedaleko stare ciglane. To mu se uzvienje na prvi pogled uinilo neprirodnim. Svuda okolo bilo je ravno, tako da je ovo ispupenje ba zapinjalo za oko. Bilo je obraslo kamilicom i grmljem. Tajanstveni Ivan je prislonio bicikl na nasip kraj Varde i utisnuo lopaticu u zemlju. Iskusnim okom Amatera odmah je otkrio da zemlja na tom mjestu ima neobian sastav. Bila je tamna, meka i rahla. Kopao je dublje, rovao poput krtice kako to ve Amateri i moraju initi, i uskoro iskopao opeku s utisnutim slovima CAE ... N. Znao je da je to peat koji su imale opeke raene u mursijskoj carskoj ciglani u vrijeme Rimskog Carstva. Lokalitet se nalazio uz desnu obalu Varde, nekoliko kilometara zapadno od Mureseka. Opeku je donio u skrovite i sa svojim otkriem upoznao Amatere. Odmah su zapoeli s iskopavanjem. Otkopali su temeljne ostatke stare graevine s podnim ploicama ukraenim rimskom keramikom. Bilo je oito da se radilo o kui rimskog patricija. Na tom su iskopitu sada radili Bakalar i Slanina. Iskopali su mnotvo krhotina obojenog stakla. Slanina se uspuhao. Znoj mu je promoio koulju na leima. Ipak je debeljukasti djeak neumorno zabadao lopaticu sve dublje i prstima paljivo, gotovo njeno, istio zemlju s raskopanog kamenja.

26/162

Lice mu se odjednom ozari. Hitro se sagne. -Doi, Baki! zavie. Drugi djeak mu priskoi. to si naao? upita. -Novi! uzvikivao je Slanina pocupkujui. Pravi Dioklecijan! -Zaista! obradovao se i Bakalar kad je pogledao novi. Gdje je bio? -Evo ovdje. Ve sam bio pomislio da prijeem na drugo mjesto, a onda ga ugledam. Evo, ba izmeu ova dva kamena, u ovom grumeniu zemlje. Malko je izvirivao, kao suhi list, a ja mislim idem na drugo mjesto, tu nema nita, a onda, uh, gledaj ga kakav je! -Kopaj jo tu, moda ih ima vie. Moda ... Da, da. Svaki je Amater, naravno, sanjao da e jednom iskopati up pun starog novca. Jedan grm na obali Varde malo se zatrese. Grane se lagano razmaknu. Izmeu njih se pojavi glava i raupana kosa. I jedna irom otvorena usta na toj glavi i dva sjajna oka koja su napeto promatrala to se dogaa na iskopitu. I drugi grm se zanjie iako nije bilo ni daka vjetra i pojavi se glava jo jednog djeaka. Bakalar i Slanina bili su zaokupljeni kopanjem i nisu nita primjeivali. I eto, dok se to dogaalo na obali Varde, Miron je leao na kauu u svom stanu na sedmom katu i s dosadom prelistavao stare stripove. Melita se u svojoj sobi igrala s papigicom Klementinom. Odjednom povie:

27/162

-Mirone, Klementina je izletjela iz kaveza! Pomozi mi da je uhvatim! -Uhvati je sama ree Miron ne uzbuujui se mnogo. -Pokuavam. Nee nikako da ue u kavez. -Zar ne zna kako se hvataju male papige? -Ne znam, Mirone. Reci mi, molim te. -Napii na kavez da je zabranjen ulaz papigicama. Klementina ne zna itati i sigurno e ui. To je prilino glupa ptica. -Nije glupa kad znade rei Osmaci, osmaci! Hajde, Mirone, nemoj biti takav. Miron nije htio biti takav i pomogao je sestri da uhvati Klementinu. Zapravo ju je uhvatio on, bez mnogo obzira. Kad se papigica smirila u kavezu, Miron proturi prst kroz reetke i ree: -Reci: ne dajte se, gusari! Papigica se nije obazirala na njegov prst niti na njegove rijei. -Ostavi je sada, vidi da je uplaena. Miron poe u svoju sobu. S vrata upita Melitu: -Hoe li sa mnom u skrovite? -Zar ide? -Da, moram oistiti novie i onu zaralu sablju.

28/162

-Boji li se ii sam? -Ne zanijee Miron. ega bih se bojao? -Tako .. . niega. Moda onog kostura. -Kojeta. Kostur je kostur i ne moe mi nita. Melita je odluila da ostane kod kue. Miron je uzeo pribor za ienje metala i poao. Preao je eljezniku prugu, obiao srednjokolsko igralite i ubrzo zaao u park. Osvrnuo se da vidi ne slijedi li ga tko. Kad se uvjerio da u blizini nema nikoga, razgrnuo je ipraje i provukao se do ulaza. Podigao je travom obrasli poklopac i poeo se sputati u podzemlje. Stubite je osvjetljavao baterijskom lampom. Spustio se do eljeznih vrata i zavukao ruku u udubljenje pod kamenom. Kljua nije bilo. Nije ga to zabrinulo. Pretpostavljao je da su se Bakalar i Slanina vratili s iskopita i da se sada nalaze unutra. Pritisne kvaku i vrata se otvore. U skrovitu je bio mrak. To je znailo da unutra nema nikoga. Miron pomisli da su ona dvojica ve bili u skrovitu i otili. Zaboravili su zakljuati vrata i klju je sada sigurno kod jednoga od njih. Ne uzbuujui se mnogo djeak zapali uljne svjetiljke i prie polici s numizmatikim zbirkama. Uzme neoiene novie i stavi ih na stol. Iz depova je izvadio boicu s destiliranom vodom, gumene rukavice, etkice, vatu i ostali pribor i sve to poslagao ispred sebe. Njegova je dunost bila ienje pronaenih predmeta i u tome je postao pravi strunjak. Nekoliko su ga puta pozivali i u muzej da im pomogne istiti muzejske predmete i on se time osobito ponosio.

29/162

Navukao je gumene rukavice i dao se na posao. Radio je s velikim arom. Paljivo je ietkavao i otpuhivao naslage praha i prljavtine s metala, pravio potrebne rastvore, nanosio ih na oteena mjesta, ispirao destiliranom vodom i brisao vatom. U takvim bi trenucima Miron zaboravljao i gdje se nalazi. inilo bi mu se da vrijeme jednostavno stoji. Poslije nekog vremena pred njegovim bi se oima ukazivali njeni zarezi i oblici izraeni rukom nekog davnanjeg umjetnika i otisnuti u bakru ili srebru. Odjednom mu se uini da uje neiji dubok uzdah. Odloi svjetlucavi novi i osluhne paljivije. Sada se opet nita nije ulo i on nastavi posao. Oistio je sve novie i uzeo komad turske sablje da i nju dovede u red. Valja rei da Miron nije bio straljivac. To nikako. U poetku se plaio, to je istina, ali je on uspio u sebi razbiti strah u najsitnije komadie. Ponekad bi ipak neki sitni strah, strahi, malice izvirio iz njega, pokazao bi mu se u oima, ali bi ga Miron odmah potisnuo. Tako se dogodilo i sada. Kad mu se uinilo da uje uzdah, onaj se strahi probudio u njemu. Znao je Miron da se strah pobjeuje tako da se ini upravo ono to je suprotno onome to bi strahi elio da se ini. A strahi ga je sada stalno navodio da poe prema vratima i pobjegne. Uzdah se sada ponovi... Miron odloi komad sablje i ustade. Usprkos strahiu poe prema sarkofazima, jer mu se inilo da je uzdah dopro ba otuda. Kad je proao prostorijom plamici uljnih svjetiljki se malo zanjihae. Po stropu i kamenitim zidovima skrovita zapleu sjene i blijedi

30/162

otplamsaji. To je opet izvuklo onaj strahi i on se na trenutak pojavi u djeakovim oima. Ali samo na trenutak. Zavirio je pod poklopce sarkofaga. Tu nije bilo niega osim neprozirne tame koja je bila gotovo opipljiva. Prie sarkofagu na kojemu je poivao kostur Rimljanina. Na svim su kamenim poivalitima poklopci bili malo odignuti i pod njih umetnuti kamenii. Kad se uspravljao laktom je zapeo za kostur. Nekoliko kostiju zazvekee kraj Mironovih nogu. On se malo strese. Potom se sagne, pokupi rasute kosti i namjesti ih tamo gdje im je mjesto. Rastreseno se vrati k stolu i pone ietkavati prainu iz lijebova turske sablje. Posao ga je opet zaokupio i potpuno je zaboravio na uzdahe koje je malo prije uo. Sada se zauje jecaj i nekoliko dubokih uzdaha ... E, onaj strahi sada malo hrabrije iskoi iz Mirona, spusti mu se u prsa i tu prilino snano zalupa. Popne se u ui i zaumi. Uvue se u prste i pone treperiti njima. Jecaj je dopro iz lijevog dijela prostorije, u to nije moglo biti sumnje. Djeak zakorai prema mjestu s kojega se uo. No odmah se vrati i za svaki sluaj uze onaj komad sablje. Tako je sada barem upola bio naoruan. U lijevom dijelu skrovita bilo je udubljen je i odvojak za podzemni tunel. Amateri su otvor tunela zatrpali kamenjem i na tom mjestu na dva kamena stupia, koji su nekada bili nadgrobni spomenici, poloili pljosnati kameni rtvenik. Ova klupa se nije mogla vidjeti s mjesta na kojemu je Miron stajao. Bila je veim dijelom zaklonjena starom vitrinom koju su Amateri unijeli u skrovite i u njoj pohranili kamene sjekire.

31/162

Miron se pognuo. Pribliavao se vitrini pravim majim korakom. Ono se disanje sada ulo sasvim dobro. Bilo je duboko i umno i povremeno prelazilo u krkljanje. Onaj strahi je sve ee izbijao iz Mirona, penjao mu se u kosu i podizao je, nastojei po svaku cijenu postati veliki i pretvoriti se u pravi strah. Miron ga je s mukom svladavao. vrsto je stezao patrljak stare sablje i pribliavao se vitrini s kamenim sjekirama. Sada je trebalo samo jo smoi hrabrosti i pogledati iza vitrine. Ovdje se jedva to vidjelo. Mrak je tek malo bio razrijeen slabim plamicima uljanica. Jo jedan korak ... pa jo jedan ... Tri-etiri-sad! Tko je? Miron je to htio uzviknuti hrabro, kako bi tamo onome utjerao strah u kosti. Ispalo je meutim vie kao vrisak. Disanje je naglo prestalo. U podzemlju je vladala opasna tiina.

etvrto poglavlje TKO SE SKRIVA IZA VITRINE - UKIKANCI SU NAPALI DVOJICU AMATERA MIZLA JO SUMNJA U BAKRENOG PETRA

-Ja sam! uo se nakon krae stanke glas iza vitrine s kamenim sjekirama. -Ti, Bakreni! odahne Miron prepoznavi glas rieg djeaka. to radi ovdje? -Sjedim. To je Miron i sam vidio. Na rtveniku iza vitrine sjedio je Bakreni Petar. -Kako si uao? -Juer sam vidio gdje ste ostavili klju. Otkljuao sam i uao. -Zato si doao? Za danas nije zakazan nikakav sastanak. -Znam da nije. Htio sam vidjeti tebe. -Mene? Kako si znao da u doi ovamo? -Juer si rekao da e danas doi istiti novie. -Da, rekao sam, sjeam se. A zato se nisi javio kad si uo da ulazim?

33/162

U Mironovu glasu osjetila se trunka sumnje. Nije li Bakreni Petar ipak ukikanski uhoda? to trai u skrovitu? On ga je zatekao tu, gotovo bi se moglo rei da ga je uhvatio na djelu. Jo nita nije uzeo, ali tko moe tvrditi da nije imao takvu namjeru. Poto Bakreni Petar nije odgovorio na njegovo pitanje, Miron ga upita jo jednom: -Zato se nisi javio kad sam uao? Hajde, Bakreni, reci zato se nisi javio? Gotovo bi ga zamolio da izmisli nekakav valjan razlog. Od juer mu se bucmasti djeak dopao i bilo bi mu veoma ao da se razoara u njemu. -Pa ree Bakreni Petar oklijevajui nije ba slavno, ali rei u ti istinu. Zaspao sam na klupi. Mironu lakne. To je dobar razlog, doista mu se nije mogao javiti ako je spavao. Ali onda se sjeti jo neega. -Tu netko kao da je plakao, ili mi se samo uinilo. -Mogue je da sam plakao u snu, to mi se u posljednje vrijeme esto dogaa. Sanjao sam neto tuno. Sigurno je tako bilo, pomisli Miron, jer, evo, Bakreni Petar je upravo obrisao suzu to mu je zaostala na trepavicama. -Dobro, Bakreni, svakome se moe dogoditi da zaspi onda kad eli ostati budan. A zato si me htio vidjeti? -Da se s tobom o neemu posavjetujem. -O emu?

34/162

-Na slijedei bih sastanak trebao donijeti ulog. Ja ga nemam. Nikada nita nisam naao. Imam samo ovo. Iz depa je izvadio novi i pokazao ga Mironu. -Pa to je vaei novac! nasmije se Miron. Taj nita ne vrijedi. Bakreni Petar ga je gledao upitno. Njemu tu oigledno neto nije bilo jasno. -Znai ree nakon krae utnje vaei novac ne vai, a nevaei vai. Je li tako? -Upravo tako. Vaei novac nema nikakve numizmatike vrijednosti. to je novac stariji, to je za nas vredniji, razumije? Teko bi se moglo rei da je razumio. Uzdahnuo je i spremio novi u dep. Neko je vrijeme utio, a onda pogleda Mirona. -Ne znam to da radim ree i pokae rukom na slobodni dio klupe. Sjedni kraj mene, Mirone. -Moda tvoji roditelji imaju neki komad starog novca govorio je Miron sjedajui. Roditelji uvijek imaju kojekakvih starih kutija u kojima se svata moe pronai. -Nemam roditelja ree tiho Bakreni Petar. -Oprosti, Bakreni ispria se Miron. Dalje nije znao to bi rekao. Onda se sjeti. Ja imam kod kue svoju zbirku starog novca. Jedan ti mogu dati za ulog. -Kako u ti ga vratiti?

35/162

-Nikako, ovjee! Ne mora mi ga vraati! I tako e ostati ovdje, u zajednikoj zbirci. -Hvala ree Bakreni Petar i nakon krae utnje dometne: Ti si dobar prijatelj, Mirone. Mirona obuze neka toplina. Uvijek mu je bilo drago kad ga netko nazove prijateljem. -Doi da ti pokaem kako se iste novii pozove rieg djeaka. Ja znam sve o noviima. ak me i u muzej pozivaju kao ... ovaj ... strunjaka. Pooe prema stolu za kojim je Miron do maloas radio. Tek to su sjeli, vrata se naglo otvore i u skrovite bez daha nahrupie Bakalar i Slanina. -Napali su nas Ukikanci na iskopitu! rekoe uglas. Miron pouri k vratima i navue rezu. -Ispriajte po redu kako je bilo ree. Slanina je bio izgreban po licu. Rukom je pridravao hlae. Jo je bio uspuhan jer je tranje za njega predstavljalo veliki napor. -Bilo je ovako poeo je Bakalar uzbueno. Slanina je upravo bio naao jednog Dioklecijana i pokazivao mi ga. Bio je izvanredno dobro ouvan, onako teak, debeo i zaokruen... -Taj Dioklecijan, ne ja ustro upadne Slanina. -Pa sigurno da mislim na novi, vrae debeli! odree Bakalar pogledavi ga i nastavi: Dakle, bio je izvanredno dobro ouvan, kao nov,

36/162

takvoga jo nisam vidio. Kao da je iziao iz siscijske kovnice, kaem vam. I tada odjednom bum! Skoili su na nas, oteli nam bakrenjak i... tu malo zastade kao da trai pogodan izraz. -... i izlemali nas, reci slobodno pomogne mu Slanina. -No, dobro, bilo je i toga kiselo e Bakalar. -To se vidi po vama ree Miron odmjerivi ih od glave do pete. Jesu li vas slijedili? -Da, trali su za nama nastavi Bakalar. Bilo ih je nekoliko, mislim trojica. Onda je Slanina stao ... -Morao sam im malo pokazati zube isprsi se debeli djeak. -Inae bi im pokazao neki zaobljeniji dio tijela doeka Bakalar podrugljivo i nastavi objanjavati: Slanini se prekinuo remen na hlaama i zato je morao stati. Inae bi izgubio hlae. Nije ba slavno izgledao, moete misliti. No tada su se zaustavili i Ukikanci. Valjda su se uplaili da emo ih saekati. Izgleda da nisu imali suvie hrabrosti. Tamo, na iskopitu, uhvatili su nas na prepad. Ali sada je bilo malo drukije. Stajali su jedno pedeset koraka od nas i prijetili, ali se vie nisu pribliavali. No, dobro, prijetili smo i mi njima, razumije se. U rukama smo jo imali lopatice i to je prilino djelovalo na njih. -Bojali su se da ne prou kao muhe to su osvajale muholovku ubaci Slanina. -Da, tako nekako sloi se Bakalar. A ovamo sam bio ja sam, jer na ovu bavu kojoj je pukao obru nisam mogao raunati. -Oho ne ostade mu duan Slanina u taj bi obru stala tri Bakalara. Mogao bih te strpati u mali dep . ..

37/162

-Onda bi u tom depu imao vie pameti nego u glavi. -Prestanite sada s prepirkama prekine Miron svau dvojice prijatelja. to je dalje bilo? -Nita slegne Bakalar ramenima. Oni su se uskoro povukli, a mi smo pourili ovamo. Plaili smo se da e nam navui na vrat jo kojeg Ukikanca. -Jeste li ih prepoznali? -Bili su Glupavi tef i Dingo. Bio je jo jedan, ali njega ranije nismo vidjeli. Bakreni Petar je cijelo vrijeme utio. Sada upita: -Kamo su otili? -Valjda u svoje skrovite. -Sastaju se u jednoj staroj kui objanjavao je Miron. Tamo dolje, u starom Mureseku. Kua je predviena za ruenje. Oni su je zaposjeli i preuredili za svoj stan dok ne stignu buldoeri. -A stii e uskoro obavijesti Slanina. Ve su dovezli dizalice, za koji dan e sigurno poeti ruenje. Zato im se i uri da nas to prije istisnu odavde. -Dobro zakljui Miron. O svemu emo raspraviti na sastanku. -Spremio je predmete koje je oistio i uzeo svoj pribor. Bakreni Petar mu je predao klju. Zatim sva etvorica izaoe i zakljuae vrata.

38/162

Kad su se izvukli ispod poklopca, Bakalar i Slanina krenue u jednom pravcu, a Miron i Bakreni Petar u drugom. Rii djeak ree Mironu: -Onaj novi to si obeao dat e mi prije sastanka. Sad se moramo rastati. -Otpratit u te ponudi se Miron. -Ne, nikako! Rii djeak je to rekao takvom odlunou da se Miron lecnuo i pogledao ga iznenaeno. Tada Bakreni Petar dodade blaim glasom: Sam u otii, ne stanujem daleko. Uskoro se rastadoe. im je Miron okrenuo prema svojoj ulici, pred njim kao iz zemlje iskrsne mizla. -Zdravo, Mirone! S kim si to bio, s Bakrenim? -Da. -Je li bio s tobom u skrovitu? -Bio je. -Zato ga vodi u skrovite? On je novi, tek je napola primljen u Amatere. Ne smijemo u svakoga imati povjerenja. Ako mene pita ... -Tebe ne pitam, mizla prekide ga Miron. Rekao sam ti da je bio sa mnom. -Dobro, dobro, ali pazi to sam ti rekao ree mizla i ode.

Peto poglavlje TROSTRUKI JOJA - KAZNA ZA IZDAJSTVO - MIZLA IZNOSI INJENICE

Kljova i Ugursuz lagano su koraali Vaarskom ulicom. Proli su kroz Vodena vrata i izbili na etalite kraj Varde nedaleko Bastiona. Na klupi pod topolom sjedio je Trostruki Joja. Kad ih je ugledao sklopio je algebru i ustao. -Zar je ve vrijeme? upita. -Nije odgovori Ugursuz poto je pogledao na runi sat. Zna li, Trostruki, to se dogodilo? -Ne znam pogleda ga ovaj. -Ukikanci su napali Slaninu i Bakalara! zabrblja Kljova. -Doista? A kada? Gdje? -Na iskopitu. Miron nam je ispriao. Bit e svata ovih dana. Ili su uz desnu obalu Varde. Trostruki Joja poeo je u hodu listati algebru. -Valjda su ih slijedili ree ne izvlaei nos izmeu stranica. Kraj zgrade kajakakog kluba skrenuli su ulijevo i ubrzo se nali u blizini ulaza u skrovite. Stavili su maske i uli. Iako su doli znatno ranije

40/162

od ureenog vremena, nekoliko je Amatera ve bilo u skrovitu. Ulazili su i ostali. U pet sati Tajanstveni Ivan je sjeo za predsjedniki stol i naredio da se skinu maske. Djeaci poskidae maske i posjedae u klupe. Ostao je samo deurni kod ulaznih vrata. Malo kasnije uao je i Bakalar. im je skinuo masku pogledom je potraio svoga debelog prijatelja. Slanina se pomakne i napravi mu mjesta. Bakalar sjede kraj njega. Slanina je, meutim, sada svojim golemim leima Mironu zaklonio vidik. -Pomakni se malo, debeli ree Miron. Ne vidim nita od tebe. -Pa nemoj gledati. Zar mora sve vidjeti? -Zar morate vas dvojica uvijek sjediti jedan uz drugog kao ipka uz bubanj? Bakalar ga pogleda preko ramena. -Pa, to se tie usporedbe izmeu bubnja i ove mjeine kraj mene ree pogledavi trbuh svoga debelog prijatelja mogu ti rei da si naao pravu rije. -Da sloi se Slanina a ipka je neto to neodoljivo podsjea na tvoju uvrnutu kreaturu. -Dosta, vas dvojica! prekine Tajanstveni Ivan njihovo podbadanje. Koliko nas je prisutno? Bilo je osam djeaka i Melita, koja je bila jedina djevojica meu Amaterima.

41/162

-Kelti polaze u boj! ulo se s ulaznih vrata. Deurni je podigao rezu. U skrovite je uao Bakreni Petar. inilo se da neto skriva na prsima ispod konate jakne. Priao je stolu i na nj spustio komad starog novca. Miron mu je domahnuo pozivajui ga da sjedne kraj njega. Kad se Bakreni Petar smjestio izmeu njega i Melite, Miron mu ponudi novi koji mu je obeao. -Hvala, Mirone, ne treba mi uljudno odbije rii djeak. -Snaao sam se na drugi nain. Miron ga nije zapitao kako se snaao, jer je Tajanstveni Ivan u meuvremenu dao znak da sastanak zapoinje. -Bakreni Petar je donio ulog ree i pokae novi na stolu. -Sada je punopravan lan naeg drutva. Dohvatio je karton to je visio na zidu i u popis imovine upisao novi Bakrenog Petra. -Kasnije e potpisati, Bakreni ree izvlaei iz plastine vreice rog prahistorijskog goveda umotan u novinski papir. Nekoliko djeaka iz prvih klupa poee istezati vratove da ga bolje vide, ali ih Tajanstveni Ivan upozori da e ga moi razgledati kasnije. Zatim nastavi: Neka sad Bakalar i Slanina ispriaju to se dogodilo na iskopitu. Vjerojatno ste ve uli da su ih napali Ukikanci. Dva djeaka ustadoe. Slanina pogura Bakalara natrag na stolicu i sam poe opisivati dogaaj. Sada je to bio malo drukiji opis od onog to ga je Bakalar dao Mironu i Bakrenom Petru neposredno poslije dogaaja. Ispalo je da je to bila teka, ogorena borba, da su padali udarci na sve

42/162

strane i da bi Ukikanci sigurno morali pobjei pred njegovim tekim akama da nisu bili do zuba naoruani i brojano premoni. -Ali u kilogramima otprilike izjednaeni s nama iskrevelji se mravi Bakalar. -Istina je odmah potvrdi Slanina jer se Bakalarova koa i kosti nisu mogle raunati... -Hajde, prestanite ve jednom ree Tajanstveni Ivan. Sjedni, Slanina. Dakle, to bi se moglo uzeti kao objava rata. Ovamo predlau primirje i daju to ak i u novine, a na drugoj strani nas uhode i napadaju nae lanove. -Ja mislim ustade Kljova da Stanlio i Olio nisu dobro pazili kad su prilazili iskopitu. Ukikanci su ih slijedili i tako ... Svileni podie ruku i ne ekajui da Kljova dovri zapoetu misao, ree: -Neto je drugo posrijedi. Sve se glave okrenue prema njemu. Tajanstveni Ivan zapita: -to eli time rei? -elim rei da je netko izmeu nas sve otkucao Ukikancima. Tako su saznali za iskopite. -Ne trabunjaj kojeta! povisi glas Tajanstveni Ivan. Zna da ovakve optube ne vrijede nita, Svileni. Ako eli nekoga optuiti, mora ga imenovati i dokazati mu krivnju. A ti ga ne moe imenovati. Ili, moda, moe?

43/162

-Mogu! -Onda reci njegovo ime! Voa Amatera je to rekao otrim glasom i ustao. Svileni je oklijevao. Kad se Amateri poee okretati k njemu i negodovati, on ree: -Trostruki Joja! Trostruki Joja sjedio je u zadnjoj klupi oputenih ramena, ali se zbog njegove visine inilo da stoji. Kad je uo optubu lea mu se povie a glava prignu nad klupu. -Moe li to dokazati, Svileni? ispitivao je dalje Tajanstveni Ivan. -Mogu rei ono to sam vidio. -Reci! -Toga sam jutra iao po kruh i mlijeko. Tata voli prije polaska na posao dorukovati, najee bijelu kavu i kruh s maslacem, a osim toga ... -Skrati, Svileni! prekide ga Tajanstveni Ivan. U ovoj nas prilici ne zanima to tvoj tata voli dorukovati. -Dobro, skratit u. U samoposluzi su u redu ispred mene stajali Dingo i na Trostruki Joja. Nisu me vidjeli jer sam bio iza njih. Neto su tiho razgovarali, gotovo aputali. O emu li mogu aputati jedan Amater i jedan Ukikanac, mislio sam. Malo sam im se pribliio i razabrao rije dvojica. To je rekao Trostruki Joja. Napeo sam uha da bih uhvatio jo koju rije i povezao ih, a, opet, plaio sam se da me ne opaze. Sigurno bi onda prekinuli razgovor. Morao sam im se jo malo pribliiti, to sam svakako morao. Pala mi je na um spasonosna misao. Morao

44/162

sam se progurati do kozmetike, onda bih bio sasvim blizu njih. Tako se ja lijepo sagnem i probijem se do sapuna, ampona, krema, miriljavih vodica i... -Priaj, ovjee! nestrpljivo ree Tajanstveni Ivan. Pusti sada kreme i miriljave vodice! Jesi li to uo? -No, dobro, ja volim sve potanko ispriati. Uzeo sam, dakle, pastu za zube i toboe itao sastav onih kemikalija na njoj, kad odjednom ujem da Trostruki Joja spominje imena Slanine i Bakalara. U taj as nisam jo nita shvaao, mislim, nisam povezao ono to sam uo s onim to sam znao. uo sam da se spominju imena, a znao sam da upravo oni, Stanlio i Olio, toga popodneva trebaju biti na iskopitu. A kad sam popodne uo da su ova dvojica napadnuta, onda mi je sinulo, lampica se upalila. -Brzo ti se i upalila! dobaci Eukaliptus iz susjedne klupe. -A kad sam uo nastavi Svileni da je meu napadaima bio i Dingo, stvar je za mene bila jasna. Vi sada zakljuujte to god hoete, ali ja mislim da je Trostruki Joja onda u samoposluzi otkucavao. Neki poskakae sa stolica. -Izdajica! -Svileni je u pravu! -Napolje s Trostrukim! -Tiina! umiri ih Tajanstveni Ivan. Sjednite svi! Trostruki, ima li to rei na ovo?

45/162

Visoki djeak u zadnjoj klupi ustade. Glavom je skoro dodirivao strop. utke je gledao u klupu pred sobom. -Istina je protisne i obrie s ela nekoliko graki znoja. Rijei negodovanja sruie se na nj. Trostruki je, pokajniki objeene glave, gnjeio algebru pred sobom. -Zato si to uinio? Uvrtao je algebru kao da e iz nje iscijediti formule. Onda je spusti na klupu i zagleda se u Tajanstvenog Ivana. Lice mu je plamtjelo od stida. -to me gleda, Trostruki? Reci zato si to uinio. -Svi znate da Dingov tata predaje matematiku pone Trostruki Joja polako. Ja imam popravni ispit i Dingo je obeao da e razgovarati s njim. -Oho! netko otegnuto zvizne. Pa si izdao drugove u zamjenu za neku dvojku, je li? -Zna li kakva je kazna za izdajstvo? pitao je Tajanstveni Ivan neumoljivo. -Znam. Za izdajstvo su Amateri kanjavali tranjem kroz ibe i isklju-enjem. Kod tranja kroz ibe djeaci bi se poredali u dva reda okrenuti jedni prema drugima, s prutovima u rukama. Izdajica je morao protrati izmeu njih, a svaki ga je mogao udariti prutom, ukoliko bi ga uspio dohvatiti. Do sada su Amateri imali samo jedan sluaj takvog kanjavanja.

46/162

-Glasat emo ree Tajanstveni Ivan. Onaj tko je za iskljuenje neka napie rijei za iskljuenje, a onaj tko je protiv iskljuenja neka upie protiv iskljuenja. Glas za iskljuenje ujedno znai i tranje kroz ibe. Dok je to govorio iz ladice je izvukao snopi papiria i podijelio ih lanovima. Izdaja je bila najtee djelo protiv drutva. Nije bilo sumnje da e Trostruki Joja biti iskljuen. -Ja bih neto rekao prije glasanja javi se Slanina poto se o neemu doaptavao s Bakalarom. -Reci. -Svi znate da smo zbog izdaje Bakalar i ja izvukli deblji kraj, pa drimo da imamo pravo neto predloiti. I Bakalar se slae s tim. -Da ujemo! -Predlaemo da se glasa samo o iskljuenju, bez tranja kroz ibe. Popravni iz matematike nije ba vesela stvar, pa se Trostrukog donekle moe razumjeti. Pokuao je spasiti svoju kou. To je kao neki nagon za samoodranjem. -Ali na raun drutva i tvojih lea ree Ugursuz. -Da sloi se Slanina i opipa lea. Ipak predlaemo da se izostavi protravanje. Sjetimo se da Trostruki do sada nije bio kanjavan i ovo mu je prvi prekraj. A sjetimo se jo i da je Trostruki Joja pisao stricu u Njemaku da mu poalje one lijekove za Eukaliptusa kad je bio bolestan.

47/162

-Tako je! podri ga Eukaliptus. -Dobro sloi se Tajanstveni Ivan. Svakako je potrebno uti i ono to ide u prilog Trostrukom. A budui da ste vas dvojica najvie oteeni, dat emo va prijedlog na glasanje. Tko je za to da se glasa samo o iskljuenju, bez tranja kroz ibe, neka digne ruku! Svi su prihvatili prijedlog. Nakon toga je poelo glasanje o iskljuenju. -Zato ne glasa, Bakreni? pitao je Miron vidjevi da rii djeak neodluno prevre papiri meu prstima. -Ozlijedio sam prste na desnoj ruci. -Hoe li da ja napiem umjesto tebe? -Molim te. Miron uzme papiri iz njegove ruke. Upisat u za iskljuenje, ne? -Ne. Upii protiv iskljuenja. -Ali zato, Bakreni? Pa on je izdajica. Sam je to priznao. -Sada se kaje. Pogledaj ga kako je tuan. -Kako hoe ree Miron upisujui onako kako je rii djeak elio. Kad su svi papirii bili predani, Tajanstveni Ivan je prebrojio glasove. -Tri glasa protiv iskljuenja, ostali za iskljuenje saopio je. -Tko je protiv iskljuenja! skoi Ugursuz negodujui.

48/162

Bakrenom Petru se ni jedan mii na licu nije trznuo. I Melita je duboko sagnula glavu. Eukaliptus je maramicom brisao nos. -Nije vano, Ugursuze ree Tajanstveni Ivan. Svatko ima pravo glasati kako eli. Proglaavam da je Trostruki Joja iskljuen iz drutva muresekih Amatera. Pogledao je Trostrukog i dodao: Trostruki Joja, napusti odmah prostoriju i vie se ne pojavljuj ovdje! Izvoli svoj ulog. Pogledao je u popis imovine. Zatim je s police uzeo avarski stremen koji je bio jedan od vrednijih predmeta u zbirci. -Uzmi ovo ree pruajui Trostrukom stremen. Ovo je tvoje. Trostruki Joja je ustao. Bio je uzbuen, na rubu plaa. Gledao je prijatelje kao da ne vjeruje da su ga iskljuili. -Znam da sam pogrijeio ree tiho. Ne bih to vie nikada uinio ... Otac mi je zaprijetio ... ako ne poloim, ali nije vano... a Dingo je obeao da u sigurno poloiti ako kaem gdje je iskopite ... eto, pogrijeio sam, znam ... ne znam ... Suze mu izbie na oi i on sagne glavu jo dublje. I Meliti se jedna suza otkine s trepavica i sklizne niz lice. Bilo je muno. Svi su objesili glave i pravili se da su neim zauzeti jedan je poravnavao nabor na koulji, drugi trljao nevidljivu mrlju na klupi, trei prebrojavao prste na rukama. I tako dalje. Tajanstveni Ivan je jo u ruci drao avarski stremen. -ao mi je, Trostruki ree ali ti zna naa pravila. Uzmi ovo i napusti skrovite.

49/162

-Poklanjam ga drutvu mrcne Trostruki Joja. I nemam nita protiv onih koji su glasali za iskljuenje. To je u redu, moda bih i ja tako glasao. Poao je prema vratima. Tu je malo zastao, okrenuo se i pogledao drugove. Duboko je uzdahnuo, gurnuo algebru u dep i izaao. Kljova je navukao rezu na vrata. Amateri podigoe glave i odahnue. Vladala je neugodna tiina. -Nadam se da meu nama vie nema nikoga tko bi za dvojku iz matematike uinio ono to je uinio Trostruki. A sada govorio je Tajanstveni Ivan idemo dalje. Ukikanci su saznali za iskopite i tu se vie nita ne moe uiniti. -Saznat e oni i za skrovite ree Sedmodlaki. -Kako to misli? pogleda ga voa Amatera. -Ovaj to smo ga iskljuili e im rei. -Ima pravo, to bi se doista tako moglo dogoditi. Zato bez prijeke potrebe u skrovite nemojte ni dolaziti pojedinano, jer bi vas mogli zaskoiti i na silu provaliti unutra. I na iskopite emo ubudue ii samo u veim grupama. Bakreni obrati se sada Tajanstveni Ivan riem djeaku malo prije sam primijetio da je Miron glasao umjesto tebe. Zato nisi glasao sam? -Ozlijedio sam prste. U taj as netko zalupa na vrata. -Kelti polaze u boj! ula se lozinka.

50/162

Otvorili su vrata. Uao je mizla. -Nisam mogao doi ranije odmah se poeo ispriavati. Morao sam neto pomoi kod kue. -Nisi morao ni sada s prijekorom ree Tajanstveni Ivan. Sastanak e uskoro biti zavren. -Nee, Tajanstveni zanijee mizla samouvjereno. Nee uskoro biti zavren. Imam rei neto vano. -to to? -O Bakrenom Petru. O njemu imam rei neto veoma vano. -Da ujemo. Bakreni Petar je mirno sjedio u klupi. Miron ga pogleda ispod oka, nato rii djeak slegne ramenima. -Nedavno sam vidio Mirona i Bakrenog kako razgovaraju na ulici poe mizla. Bili su zajedno u skrovitu. -Pa to je zlo u tome! skoi Miron. Doao sam poslom i tu zatekao Bakrenog Petra. On je lan kao i mi i ima pravo ui. -Ne kaem da nema. Ali tek je bio primljen. I to samo napola, jer nije donio ulog. -Donio ga je danas. -Pa dobro, neka je. Dozvoli da kaem ono to mislim. Dakle, kad sam naiao, Miron i Bakreni su se upravo rastajali. Pomislio sam da ne

51/162

bismo smjeli imati previe povjerenja u tek primljenog lana. Slijedio sam ga. -Mene? zakorai Miron prema njemu stisnutih pesnica. Zar si mene slijedio? -to ti je, ovjee? ree mizla izmiui se. Nisam slijedio tebe nego Bakrenog. Govorim stalno o njemu. Podie se amor negodovanja. Tajanstveni Ivan umiri najbunije i ree mizli: -Nije lijepo to si ga slijedio, mizla. Nitko ne voli uhode u vlastitoj kui. -O, bilo je lijepo, i te kako! Svaki bi od vas platio ulaznicu da je tada mogao biti sa mnom. -Dobro, priaj onda. Miron je sjeo na svoje mjesto. No stalno se vrpoljio i pogledavao Bakrenog Petra. Ovaj je samo utio i gledao preda se. -Bakreni je iao prema starom Mureseku nastavi mizla. Ja sam iao za njim na jedno pedeset koraka. Kad je doao u blizinu sklonita Ukikanaca poeo se osvrtati kao da neto trai. Brzo sam se sklonio iza ugla, ali sam ga i dalje promatrao. Dosta dugo je stajao pokraj dizalice. Onda je zaokrenuo prema kui u kojoj je sklonite Ukikanaca. Stao je pred vratima i oslukivao. Ja sam pretrao ulicu i zavukao se pod parkirani kamion. Nisam bio ni deset koraka udaljen od Bakrenog. Ako se sjeate, ja sam odmah rekao da bi on mogao biti ukikanski uhoda ...

52/162

-Sjeamo se, priaj dalje pourivao ga je Tajanstveni Ivan, a netko dobaci: mizla nadimak mijenja, ali ud nikad. -Neko vrijeme je oslukivao pred vratima. Zatim se malo odmaknuo, zamahnuo i raspalio akom po njima. To ste trebali vidjeti! Daske su se rasprsle kao da su od stiropora. Istina je da su to bile natrule daske, ali ipak, trebali ste to vidjeti, kaem vam. Sve su se glave okrenule k Bakrenom Petru. Ovaj je i dalje gledao u klupu ispred sebe i kradom trljao aku desne ruke. Na licu mu je lebdio smijeak. Miron podigne palac i namigne mu. Zato su, znai, u njega povrijeeni prsti, mislio je. -Nastavi, mizla! To je prilino zanimljivo. Tko je bio unutra? -Polako, sve ete uti. Dakle, ono to je na arkama ostalo irom se otvorilo. Vidio sam unutranjost sklonita. Unutra su bili Dingo, Glupavi tef i jo jedan. Bakreni Petar je uao i stao pred njih trojicu. Oni su ga gledali kao sablast i samo micali usnama. I problijedili su, vidjelo se to sasvim lijepo ispod kamiona. Iznenadio ih je, udario meu njih poput groma. -Jesu li se branili? pitao je Slanina likujui, opipavi usput ogrebotinu na licu. -Ma kakvi, ovjee! Stisnuli su se jedan uz drugog kao ovice. Bakreni je polako ispruio ruku prema njima i rairio dlan. Nije nita rekao, kaem vam, samo je ispruio ruku i ekao. Ona trojica su ga gledali kao da su opinjeni. Zastao je da udahne zrak. -to je bilo dalje?

53/162

-Najljepe to se moe vidjeti! Glupavi tef se osmjehnuo tako glupavo da sam se morao poeti smijati pod kamionom. Jako me u tom trenutku podsjetio na prasca. A onaj pakleni Dingo, blijed poput krede, zavukao je ruku u dep, izvadio neto otuda i spustio na dlan Bakrenog Petra. Nisam mogao vidjeti to je to bilo, ali bih pojeo svoju masku ako nije bio novi! Tajanstveni Ivan pogleda novi koji je Bakreni Petar donio za ulog. -Je li to ovaj novi, Bakreni? upita. -Jest. -Bakreni, uzmi ga i vrati Dingu. Mi ne otimamo tue. To bi bilo neasno za Amatera. -Nisam oteo tue mirno ree rii djeak. Oteo sam oteto. -Pa da! skoi Bakalar i hitro prie k stolu. Uzme novi i uzvikne: Doi, debeli! Pogledaj ovo! To je Dioklecijan kojega su nam oteli Ukikanci na iskopitu! Slanina prie k stolu, pogleda novi i potvrdi: Da, to je taj Dioklecijan. Miron se sjeti da se onda Bakreni Petar zanimao za sklonite Ukikanaca i da mu je on objasnio. Iz toga zakljui da je Bakreni ve tada skovao plan da ode u osinje gnijezdo i otme novi kojega su Ukikanci nasilno oduzeli Slanini i Bakalaru. vrsto stegne ruku Bakrenom Petru. -Bakreni Petre ree Tajanstveni Ivan sveanim glasom povlaim svoje rijei i estitam ti na ovome to si uinio!

54/162

I ostali su mu estitali i tapali ga po ramenima. Rii djeak pogleda na Mironov runi sat i brzo ustade. -Moram ii! ree i poe prema vratima. -ekaj pozove ga Miron nismo dogovorili lozinku. Kad je Bakreni Petar ustao jakna na prsima mu se zategla. Sada se jasno vidjelo da ispod nje ima nekakav etvrtast predmet poput knjige. Pritiskivao ga je jednom rukom kako mu ne bi ispao ispod jakne. -Moram ii ponovi nestrpljivo. Odmah moram ii! Tajanstveni Ivan ree: -Dobro, Bakreni, ako mora ii onda idi. Lozinka za slijedei sastanak, koji emo odrati u utorak u pet sati, bit e Faustina senior, ena cara Antonina. Ti, Mirone, poslije dananjeg sastanka ponesi klju sa sobom. U utorak doi malo ranije i budi na ulazu. Nipoto nemoj dozvoliti da ue netko tko ne bi znao lozinku. Trostrukog smo iskljuili i mogue je da se na neki nain eli osvetiti. Prvo bi mu moglo pasti na pamet da Ukikancima pokae nae skrovite. Zato svi moramo udvostruiti oprez.

esto poglavlje EUKALIPTUS U KRIPCU - MELITA JE RAZUMJELA - KRATKI OBRAUN POD MOSTOM - NEPLANIRANI SASTANAK NA DRUGOM MJESTU

-Govori! daui naredi Dingo i zavrne Eukaliptusu ruku. Mravi djeak stisne zube. Miii na eljustima mu se napnu a ispod koe na sljepooicama ukau se plave ilice. Bio je njena zdravlja i gotovo isto tako mrav kao Bakalar. Prole je godine prebolio neku bolest i jo se nije potpuno oporavio. -N-neu! protisne izmeu stisnutih zuba. -Hoe, mali, hoe. Sve e ti nama lijepo otpjevati. -Nee uti tu pjesmu, Dingo! -Vidjet emo. Pazi, zavrnut u jae. Bolje ti je da kae. -Zavrni, ali neu rei. Drugi Ukikanac, kojega su zvali Motorka zbog brzine i nekoliko pobjeda na kolskim natjecanjima, popusti malo pritisak na drugu Eukaliptusovu ruku i ree: -Popusti, Dingo. Eukaliptus je dobar deko, razgovarajmo s njim na drugi nain.

56/162

Motorka je drao jednu a Dingo drugu Eukaliptusovu ruku i zavrtali ih na leima, to je kod ovoga izazivalo velike bolove. Sada Dingo malo popusti i djeak u sredini odahne s olakanjem. -Zato nam ne kae, Eukaliptuse? nastavi Motorka. to te to stoji? Reci samo kakva vam je lozinka za veeras i gdje vam je skrovite. Dalje je naa briga. Mravi djeak je teko disao i utio. -Primit emo te i za naega lana dometne drugi Ukikanac. Eukaliptus prezrivo pogleda Dinga i ree prkosno: -Ne elim biti va lan. -Dobro, deko, dobro ree Motorka. Nemoj se odmah ljutiti. Nitko te i ne tjera da bude. Samo reci lozinku, to je ono to nas zanima. -to ete s njom? Tamo e i tako biti nai. -To je naa briga, nemoj se time optereivati. Imamo mi svoj plan. I za skrovite nam reci, mi emo ga i tako jednom otkriti. Eukaliptus pomisli da kae neto to mu prvo padne na pamet. To bi onda bila lijepa zamka za uljeza. Ali Motorka kao da je pogodio njegove misli. -Nemoj nam slagati, mali, to bi te moglo skupo stajati. To bi bila la koje bi se dugo sjeao, budi siguran u to. Sjedili su pod mostom naslonjeni na betonski potporni stup. Podno njihovih nogu tekla je Varda. Gore, na mostu, jurili su automobili i

57/162

prolazili pjeaci. Eukaliptus pomisli da bi bilo najbolje viknuti, dozvati nekoga, ali mu ponos to nije doputao. Osim toga moglo bi se dogoditi da ga nitko ne uje. Samo bi se ova dvojica naljutili i zavrnuli jo jae. -No, reci je nagovarao ga je Dingo. -Zaboravio sam pokua Eukaliptus. -Zar je mogue da jedan Amater zaboravi lozinku? smijao se Motorka. U to ne mogu vjerovati. Reci, deko, lae li nas malice. -Nisi je zaboravio, nisi uvjeravao ga je Dingo. Hajde, samo tih nekoliko rijei i sve muke e se zavriti. -Samo reci kreveljio se Motorka nee te stii ma Vespazijanov, ne boj se. -A nee te ni mamut na svojim stranim kljovama odnijeti u vjeiti mrak, ha-ha-ha! -Otkud znate za to? iznenadi se Eukaliptus. -Pa, zna toboe se uozbilji Dingo neki Amateri ne pamte formule iz algebre, ali odlino zapamte rijei zakletve. -A neki opet ree Eukaliptus prkosno isturivi iljastu bradicu odlino pamte formule iz algebre ali ponekad zaborave lozinke. Ona dvojica istovremeno zavrnue veoma jako. Eukaliptus jekne. -Izaziva nas, deko ree Dingo unosei mu se u lice. Jako nas izaziva. A to nije dobro za male goljave deke. Sada zavrne tako jako da se mravom Eukaliptusu oi napunie suzama.

58/162

Dok se ovo dogaalo pod mostom, kraj bazena na drugoj obali Varde Melita je leala na prostirci od rogoza i sunala se. Otkad su nastupili kolski praznici odlazila je gotovo svakog dana na bazene. Koa joj je ve dobila lijepu bronanu boju, ali je djevojica eljela da potamni jo jae. To je htjela zato da ne bi, kad dou na more, morala troiti vrijeme na sunanje i razmazivanje krema po koi. Silno je voljela plivanje i eljela je to due biti u moru. Danas je ipak malo pretjerala sa sunanjem. Pri svakom pokretu osjeala je peckanje po leima. Ustala je, sklopila knjigu i smotala prostirku, a zatim sve to potrpala u platnenu torbu. Ve je htjela poi. Tada primijeti da su iza nje ostale dvije prazne plastine vreice od soka i kora narane. Uzme sve to i odnese u koaru za otpatke. Zatim poe. Kad je bila na kraju mosta uinilo joj se da uje neije glasove. Znala je da se Ukikanci ponekad sastaju pod mostom, pa odlui da malo zaviri i vidi to se tu dogaa. Sila je s mosta i spustila se niz ozidanu obalu. Ugledala je Eukaliptusa izmeu Motorke i Dinga. -Zdravo, Liptus ree malo se iznenadivi to ga vidi s Ukikancima. to radi ovdje? Eukaliptus je brzo razmiljao. Kae li Meliti u kakvu je kripcu ona mu i tako ne moe pomoi, a ova dvojica e mu sigurno zavrnuti ruke jo jae. Dingo mu meutim odmah stegne ruku i ree umjesto njega: -Kao to vidi, curice, ne radi nita. Sjedi s nama i razgovara. Moda emo danas zajedno otii na pecanje. Dogovaramo kakve emo mamce staviti na udice. -Aha ree djevojica ne shvaajui mnogo od toga to je ula. Liptus, zar e stvarno s njima na pecanje? S tim Ukikancima.

59/162

Dingo je pogleda prijetei. -uje ti, goljava Amaterko! Bilo bi bolje da gleda svoja posla. -Klipane neotesani! uzvrati Melita i iskrivi lice u grimasu koja bi pristajala u neki film strave i uasa. Dinga bi sigurno podili marci kad bi mu se takvo lice ukazalo u mraku. Sada, meutim, samo prijetei zatope nogama, nato se djevojica brzo udalji i pone uspinjati uz obalu. Eukaliptus je gledao za njom tunim pogledom. Onda se neega sjeti. -Melita pozove je reci Mironu . . . Rijei mu se presjekoe. Motorka je zavrnuo tako jako da se ulo pucketanje u zglobovima. -Zavei! psikne mu u uho. to si joj htio rei? -O noviu protenje djeak. Htio bih se mijenjati s Mironom. Melita je zastala na obali i okrenula se prema njima. -Molim, Liptus? -Reci sada apne Dingo Eukaliptusu ali pazi to e rei. .. Eukaliptus dovikne: -Porui Mironu da u Faustinu senior, enu cara Antonina, dati Motorki za dva Aurelijana. Radije bih je dao Mironu za onu srebrnu kopu. Ako se brzo ne odlui, Faustina senior, ena cara Antonina, odmah e prijei u Motorkine ruke. To mu svakako reci.

60/162

Melita je stajala na ozidanoj obali u svojoj arenoj haljinici za plau poput krupnog leptira. -Dobro, Liptus klimne glavom rei u mu. Da li je shvatila, pitao se Eukaliptus. Da li e Miron shvatiti? On dobro zna da ja nemam novi s likom Faustine senior. I dobro zna da je to naa lozinka za slijedei sastanak. Hoe li shvatiti da u lozinku morati odati ako se on ne pojavi i ne izbavi me? -O emu si to trabunjao toj maloj vjetropirki? zapita Motorka. Kakva Faustina, kakav car Antonino? -Ve dugo pregovaram s Mironom da s njim mijenjam novi s natpisom Faustina senior, ena cara Antonina za srebrnu kopu. On se dugo premilja, pa sam mu sada poruio da u Faust inu dati tebi ako se on brzo ne odlui. -Ba svata! nasmije se Dingo. ovjek od Amatera moe doivjeti svakakvih ludosti! Stavi si tu Faustinu za uho, to se mene tie. -A sada, deko, na sunce s lozinkom! nestrpljivo ree Motorka. Neemo cijeli dan provesti pod mostom. Melita se nastavila uspinjati uz obalu. Pitala se to li je to Eukaliptus htio, na to je mislio. I ona je znala da taj novi nitko nema, ak ni mureseki muzej. Onda se sjeti da je Eukaliptus u onih nekoliko reenica dva puta ponovio da e Faustina senior, ena cara Antonina, prijei u Motorkine ruke. Odjednom poskoi. Pa to je lozinka za slijedei sastanak! I sve joj se od jednom razbistri. Ona dvojica dre Eukaliptusa u zarobljenitvu i jadni djeak je na taj nain htio poruiti Mironu da mu to prije doe u pomo, jer e inae morati odati lozinku.

61/162

-Liptus je u nevolji! proape i za tri se iz sve snage. Liptus je u velikoj nevolji! Konice jednog automobila zacviljee. -Balavice mala, zato ne pazi! ljuti to je viknuo voza kroz otvoreni prozor. -Oprostite! ispria se Melita i potri dalje. Bez daha je uletjela u stan. -Mirone! vikne s vrata. Liptus je zarobljen! Dre ga pod mostom Dingo i Motorka! Mora mu pomoi, jer e ga prisiliti da im oda lozinku! -Otkuda zna sve to? Melita mu ispria sve o Eukaliptusovoj lukavoj poruci i na kraju ree: Pouri, oni ga tamo mue! -A, tako! Miron dalje nije nita pitao. Uskoio je u sandale, stutio se niz stubite ne imajui vremena ekati dizalo i, kad se naao na ulici, ubacio u treu brzinu. Mogao je veoma brzo trati, gotovo kao Motorka. Dovihorio je do mosta, tu malo usporio i spustio se niz ozidanu obalu. Pod mostom je ugledao trojicu djeaka. Sve mu je odmah bilo jasno. Eukaliptus je sjedio izmeu Motorke i Dinga u neprirodnom poloaju tijela, s rukama zavrnutim na leima. -Zdravo, Liptus! ree mirnim glasom. Poruio si za Faustinu, rekla mi je Melita. Jesi li je ve dao Motorki?

62/162

-Nisam jo dahne Eukaliptus. Osjetio je da su mu ruke slobodne. Ukikanci su mu ih pustili im su ugledali Mirona. Ovaj je sada prijetei stajao pred njima. -Sigurno nisi? upita jo jednom. -Nisam. Stigao si u zadnji as. -Dobro je, to se toga tie ree Miron i pogleda najprije Dinga, zatim Motorku. -Ne zanima me vie Faustina, moe je mijenjati s Mironom pokua se osmjehnuti Motorka i pone ustajati. Miron ga gurne i Motorka ponovo sjedne. -Ne zanima te, a? ree. A tebe, Dingiu, zanima li tebe Faustina senior, ena cara Antonina? -Ne, uope glupavo se nasmije Dingo. Sada moram pouriti. I pone ustajati. -Nemoj uriti, Dingo ree Miron i prisili ga da sjedne. -Mali dingii ne moraju nikamo uriti. Zna li ti uope kako se zec uspinje uz brdo? Reci, Dingiu, znade li kako se uspinje. -Ne znam podie Ukikanac pogled prema njemu. -Ja u te nauiti. Miron rairi prste i pritisne ih uz Dingovo elo, a zatim, ne poputajui pritisak, pone ih lagano gurati uz kosu. Evo ovako, mali, ovako se zec uspinje uz brdo.

63/162

-to to radi? stenjao je Dingo. Boli me. -Pokazujem ti kako se zec penje uz brdo. Rekao si da ne zna. Eukaliptus je u meuvremenu ustao. Kad je spustio ruke osjetio je bolove u ramenima. -Idemo, Mirone ree. Pusti ih. -ekaj malo, Liptuse, kamo uri? Zato trlja ramena i laktove? Zar si dobio reumu ovdje pod mostom? Tada doe do jednog munjevitog obrauna izmeu dvojice Ama- lera i dvojice Ukikanaca. Kad su pod mostom ostali samo Miron i Eukaliptus, ovaj posljednji ree: -Ovaj dan e njih dvojica dobro zapamtiti. Vrijedi ga zapisati. I kredom zapie datum na betonski potporanj. Poslije toga su se uspeli uz obalu i poli. Na raskriju sretoe Kljovu. -Kud si zapucao? upita ga Miron. Neto emo ti ispriati. -Nemam vremena ree Kljova pogledavi na sat. Za sedam minuta e se zatvoriti samoposluga. Moram kupiti mrvice za knedle. -Onda tri po mrvice odmahne Miron i produi s Eukaliptusom. Kljova je odjurio u samoposlugu i uskoio u trenutku kad je prodavaica na vratima okrenula kartoni s natpisom Zatvoreno. Kupio je mrvice i pohitao kui.

64/162

Ostavio je paketi u kuhinji i priao gramofonu. Na kutiji je ugledao presavijen komadi papira. Razmota ga i proita: Van- redni sastanak u tri sata u skrovitu. Dolazi odmah. I ostali su obavijeteni, Tajanstveni Ivan. Bilo je tri sata i pet minuta. Kljova dovikne mami: -Tko je donio ovu poruku? -Jedan djeak odgovori mu majka. -Je li rekao svoje ime? -Da, rekao je. Haringa, ini mi se. -Haringa? -Tako nekako. Jest nekakva riba ... -Moda Bakalar? -Tono, Bakalar! Ti vai nadimci su doista smijeni. Ti si Kljova, zar ne? No, to me podsjea na slona ... Kljova je nije sluao. Ve je kasnio. Nije imao vremena nikoga obavjetavati, a, osim toga, u poruci je stajalo da su i ostali obavijeteni. U parku se nekoliko puta osvrnuo iza sebe. Nije vidio nikoga. Provukao se kroz grmlje i podigao poklopac. Kad se spustio do eljeznih vrata zalupao je i zavikao: -Faustina senior, ena cara Antonina!

65/162

Vrata se nisu otvorila. Djeak zavue ruku u udubljenje pod kamenom. Tada se sjeti da je Miron ponio klju sa sobom poslije zadnjeg sastanka. -Kako to da jo nitko nije stigao? proape Kljova sumnjiavo. Ve je tri i dvadeset. Tajanstveni je poruio da su i ostali obavijeteni. ekaj, malo prije sam vidio Mirona, iao je prema kui, a klju bi morao biti kod njega. Valjda jo nije primio poruku ... ili... ili... Brzo se uspne stubitem, iskoi ispod poklopca i potri. Iz grmlja ga je promatrao jedan djeak. Kad se Kljova udaljio, ustade i on i potri. Kljova je ve tutnjao ulicom u kojoj je stanovao Tajanstveni Ivan. Pred veom se naglo zaustavi, projuri kroz nju i u dva skoka nae se na prvom katu. Otvorio mu je Tajanstveni Ivan. -to ti je, ovjee? Uspuhao si se kao da te netko goni. Kljova izvue papiri iz depa. Je li ovo tvoja poruka? upita. Tajanstveni Ivan pogleda papiri. -Nije ree. Nisam slao nikakve poruke. -Ali mama mi je rekla da ju je donio Bakalar! -Pozna li tvoja mama Bakalara? -Ne ... mislim da ga ne pozna, sigurno ga ne pozna.

66/162

-Nije to bio Bakalar ree voa Amatera i bijesno zguva papiri. Jesi li bio u skrovitu? -Jesam. Ne misli, valjda ... -Mislim ree Tajanstveni Ivan ne saekavi da uje pitanje do kraja. Bio je to Ukikanac koji se tvojoj mami predstavio kao Bakalar. Sigurno je ekao dok izae iz kue, a zatim joj predao poruku. -Ali zato? to imaju od toga to su me prevarili? Nepotrebno sam trao do skrovita, to je istina, ali to oni imaju od toga? Tajanstveni Ivan baci zguvani papiri. -E, moj Kljova ree promukaj malo glavom! Budi siguran da te je tobonji Bakalar namagario. Izaao si nekamo ... -Da, iao sam u samoposlugu po mrvice za knedle. - Dok si ti bio u samoposluzi on je tvojoj mami predao poruku. A kad si se vratio samo je jo ekao da pojuri prema skrovitu. -Pojurio sam. Ve je bilo prolo tri, a u poruci je stajalo da u tri trebamo biti u skrovitu. -A on te je lijepo slijedio do skrovita. -Pa to onda znai... zagrcne se Kljova. -To znai da nae skrovite vie nije tajna za Ukikance. Ti si ih nehotice odveo do njega. Bilo je prilino lukavo s njihove strane, mora se priznati. -to emo sada initi?

67/162

-Vidjet emo slegne ramenima Tajanstveni Ivan. -Hoemo li sutra odrati sastanak? Voa Amatera je razmiljao. Nekoliko je puta provukao prste kroz kosu. -Dogovorit emo se veeras ree napokon. Odmah obavijesti deke da emo veeras u sedam sati odrati vanredni sastanak. Ali ne u skrovitu. Neka dou kod Vodenih vrata. Osobito upozori Mirona da pazi na klju. I neka nitko ne prilazi skrovitu. Kljova se nije micao. inilo se da ima jo neto rei. -Idi sada, to eka ree Tajanstveni Ivan. Ja u rei dekima u mojoj ulici, ti obavijesti ostale. -uj, Tajanstveni... zausti Kljova i zastane, a potom ipak zapita: Govori takvim glasom kao da je situacija postala veoma ozbiljna. Jesam li u pravu, mislim, to se toga tie? -Da, u pravu si, to se toga tie uzdahne Tajanstveni Ivan.

Sedmo poglavlje MJESEINA NAD MURESEKOM - KORACI U NOI - ETRNAESTI KAMEN - NETO JE PALO U VODU

U sedam sati skupilo se kod Vodenih vrata desetak Amatera. Sastanak je bio kratak. Eukaliptus i Miron upoznali su drugove s dogaajima pod mostom, a Kljova i Tajanstveni Ivan ispriali su im sve o lanoj poruci i nainu na koji su Ukikanci otkrili njihovo skrovite. Dogovoreno je da se sastanak zakazan za sutradan uza sve mjere opreza ipak odri. -Oni sada znadu za skrovite ree Svileni i sigurno e pokuati provaliti. Mislim da bi trebali postaviti straara. -Taj bi morao straariti danju i nou podsjeti Razbarueni. -Pa mijenjali bi straare svaka dva sata. Tako se to radi. Priao mi je brat, on je bio u vojsci. Miron ree: -to moe jedan straar ako doe vie Ukikanaca! -A doi e ih vie, u to moe biti siguran ree Slanina. Uglavnom idu po trojica. -Imate pravo sloi se Tajanstveni Ivan. Neka do sutra ostane tako kako jest. Sutra emo se dogovoriti. Ali ve sada je gotovo sigurno da emo nau imovinu morati odnijeti svojim kuama i tu je uvati dok ne

69/162

naemo drugo skrovite. Do sutra promislite tko bi to mogao ponijeti i pohraniti. -Zar stvarno misli da napustimo skrovite? s nevjericom zapita Ugursuz. -A to nam drugo preostaje? Kakvo mi je to skrovite kad Ukikanci znadu za nj! Sastanak je zavren u prilino tmurnom raspoloenju. Nekoliko sati kasnije, kad je ve minula pono, mjesec je isplovio iz rumenkaste pare na istoku. Iz asa u as postajao je sve sjajniji. Obasjao je vrice drvea u parku i lie je zasvjetlucalo kao posrebreno. Tornjevi katedrale u Gornjem Mureseku uvali su strau nad usnulim krovovima. Sve je bilo tiho te noi u Mureseku. Samo bi s vremena na vrijeme korak zakanjela prolaznika odjeknuo u praznim ulicama ili tramvaj zacvilio na zavoju ispod nadvonjaka kod istone eljeznike postaje. Uskoro su utihnuli i koraci zakanjelih prolaznika. Tramvaji su zavrili posljednje vonje i skupili se na odmoritu. Grad je spavao dubokim snom. Varda je jednolino uborila izmeu obala. Na jednoj kui lagano se otvori prozor. Neija se glava promoli kroz okno. Nepoznati je nekoliko trenutaka oslukivao tiinu u praznoj ulici. Zatim oprezno zakorai na prozorsku dasku, privue i drugu

70/162

nogu i skoi u travu pod prozorom. Nekoliko je asaka leao i oslukivao. Nije se dogodilo nita. Oprezno se uspravi i u dva skoka nae se pod lipovom kronjom. Naslonio se na stablo i oslukivao. Bila je topla lipanjska no. Povjetarac bi pokatkad uznemirio svjetlucavo lie na kronjama. Ono bi zaukalo i rasulo miris lipova cvijeta. Poput sjenke se odvoji od stabla i zakorai na ulicu. Osvrne se nekoliko puta, pogleda uz ulicu, niz ulicu, pa kad se uvjeri da nema nikoga, poe u pravcu starog dijela grada. Zaao je u park i utonuo u polutamu kroanja. Kretao se od stabla do stabla, neprestano se osvrui. Neto kasnije izbio je na istinu u parku. Zaobiao je tenisko igralite i popeo se na vijugavo uzvien je grudobrana obraslo golemim stablima japanskog oraha. Spustio se na drugu stranu i zastao u grmlju nedaleko ulaza u skrovite Amatera. Mjeseina mu obasja lice. Bio je Bakreni Petar. Neodluno je stajao u grmlju kao da razmilja hoe li poi prema ulazu. Ne, nee. Polako se okrenuo i poao k rijeci, zaobiao zgradu kajakakog kluba i uputio se desnom obalom Varde. Zvui njegovih koraka remetili su pospano grgoljenje rijenih virova. Zastao je pod topolama kod Bastiona. Pred njim se svjetlucalo glatko kamenje u ulici poploenoj kaldrmom. Ova se ulica penjala navie, u najstariji dio Mureseka. S lijeve su strane Vodena vrata, ispunjena mrakom i tajanstvenou, bacala golemu sjenu na obalu Varde.

71/162

Djeak sjede na klupu i glavu podboi rukama. Duboko uzdahne. Iznenada ga uhvati kaalj i on brzo dlanom pokrije usta kako se kaalj ne bi uo. Mjeseina zadre nad Muresekom. Bakreni Petar ustade i tihim se koracima pone pribliavati Vodenim vratima. Zastane kod reetkaste eljezne pregrade u zidu sakrivene gustim bunjem. Visoko gore, sljemenom zidine, raslo je drvee ije su se grane sputale niz ozidani bedem i djelomino urastale u nj. Djeak zaustavi disanje i pone oslukivati. Nita se nije ulo osim aputanja sitnih valova to su oplakivali obalu i utanja lia u kronjama nad zidom. Iz depa izvue teki eljezni klju. Paljivo ga uvue u bravu na zaralim reetkastim vratima i okrene. U bravi zakripi i kljocne. Kad su se vrata otvorila pred njim se ukau tamna usta tunela. Samo s poetka, kod ulaza, bio je osvijetljen mjeseevom svjetlou. Tunel je bio visok oko metar i pol, ozidan kamenim blokovima i zasvoen opekama. Rii djeak ue unutra i za sobom pritvori vrata. Malo se pogurio i paljivo tapkao po pijesku i mulju. Mrak je ovdje bio gust poput tijesta. Iza njegovih su se lea jo nazirala reetkasta vrata, kroz ije je etverokute mjesec ubacivao pokoju iskricu svjetlosti. Doao je do podzemnog raskrija. Popreni tunel bio je znatno nii i ui. Poguri se jo vie i zaokrene udesno. Desnom je rukom opipavao kamene blokove u zidu.

72/162

-Dvanaest promrmlja i napravi jo jedan korak. Ovdje je bilo neto vie mulja, pa je nogom opipavao i tapkao ne bi li naao neki vri oslonac. Desnom je rukom neprestano prelazio po grubim kamenim izboinama u zidu. -Trinaest... U podzemlju iznenada zagrmi. Djeak se pribije uza zid i tako ostade nekoliko trenutaka. Strah ga je obuzeo samo na asak, dok nije shvatio otkuda grmljavina dopire. Onda mu je laknulo. Bio je to vjerojatno kamion koji je proao ulicom iznad njega. -etrnaest... Kamen je bio raskliman i ispupeniji od ostalih, tako da je strao iz zida. Bakreni Petar ga izvue i spusti kraj koljena. U otvor je zavukao ruku do ramena. Pod prstima je osjetio svilenkastu glatkou plastine vreice. Izvue je i provjeri njen sadraj. U njoj je bio zamotuljak ovijen papirom i nekoliko puta omotan uzicom. Stavio je omot pod jaknu i kamen vratio na njegovo mjesto. Zatim je poao natrag. Na raskriju je skrenuo ulijevo. U dubini tunela ugledao je reetkasta eljezna vrata. Prije nego to je izaao oprezno je provirio i osmotrio istinu pred ulazom. Tu nije bilo nikoga. Izvukao se iz tunela i za sobom zatvorio vrata, zakljuao ih je i provjerio je li brava prihvatila. Podigao se vjetri. Grane to su se sputale niz ozidanu utvrdu umno su se njihale. ubor rijeke bio je sada glasniji nego prije. Bakreni Petar spusti se na etalite kraj Varde i krene nizvodno. Neki okanjeli kamion zatutnji preko mosta. Djeak se hitro skloni u sjenu zida.

73/162

Malo kasnije uspne se na most i poe pjeakom stazom uz njegov rub. Dolje, duboko pod mostom, voda se pjenua pred mostobranima. Na sredini mosta stane. Raskopa jaknu i izvue smotuljak u plastinoj vreici. Neodluno ga dri u rukama kao neku veliku dragocjenost od koje mu se ao rastati. Iznenada iroko zamahne i omot u velikom luku izleti iz njegove ruke, zabijeli se na mjeseini i obrui prema svjetlucavoj povrini rijeke. Dolje se uo slabi pljusak. Djeak je jo nekoliko trenutaka stajao na mostu. Vidio je kako je voda onaj smotuljak ponijela nekoliko metara. Onda ga dohvati vir, okrene nekoliko puta i povue u dubinu. Bakreni Petar uzdahne i poe natrag. Vraao se obalom kraj Bastiona. Skrenuo je kraj starog nogometnog igralita i, ne izlazei iz sjene brijestova, izbio na iroki bulevar. Iao je sada brim korakom. Obiao je srednjokolsko igralite, preao eljezniku prugu i zastao pred kuom u kojoj su stanovali Miron i Melita. Zaklonio se u sjenu jasena i netremice zagledao u prozore njihova stana. Prozori nisu bili osvijetljeni. Samo se svjetlost ulinih svjetiljaka odbijala od stakla. Dugo je tako gledao i uzdisao. Oni sada spavaju, mislio je. Sa svojim tatom i mamom. S knjigama i igrakama. Spavaju i sanjaju. Iznenada pokrije lice dlanovima i zaplae. Jecaji mu naviru izmeu prstiju. On ih s mukom priguuje. Lagano se okrene i poe u osvijetljenu lipanjsku no.

74/162

Mjeseina je drhtala nad Muresekom. Kad je stigao do kue iz koje je na onako neobian nain izaao, krilo prozora bilo je jo poluotvoreno. On ga otvori do kraja. Uspne se na prozorsku dasku i uvue unutra. U tom je trenutku s mureseke katedrale odbilo tri sata. Tama na istoku malo se prorijedila. Na zapadu je mjesec izblijedio. Naiao je tamni oblak i djelomino ga pokrio. Kao da ga je zagrizao. Mjesec kao da se razlomio u krhotine. Bakreni Petar je duboko disao u svojoj postelji. Istok se zaario. Uskoro e osvanuti dan pun neobinih dogaaja.

Osmo poglavlje ETIRI SATA UOI SUDBONOSNOG SASTANKA - PROFESOR LEOPOLD JE ZABRINUT - SASTANAK U SKROVITU - IJI JE TO GLAS

Bio je lijep sunan dan, utorak, 28. lipnja, jedan sat poslije podne. Za etiri sata poet e sastanak Amatera. Za etiri sata i malo vie poet e se dogaati znaajne stvari u Mureseku. U tim e dogaajima, osim Amatera, sudjelovati jo neka lica. to oni sada rade? Ili barem neki od njih? Tajanstveni Ivan sjedi na vrtnoj klupi i promatra pelu to se nastoji zavui meu latice krupnog utog cvijeta. Svim silama se odupire o latice pokuavajui se probiti do pranika. Ali misli voe muresekih Amatera nisu ovdje. Lutaju podzemljem muresekog parka. Sklopljenih oiju, lica okrenuta sunanim zracima, razmilja o svemu to bi ove veeri trebalo poduzeti kako bi spasili svoju dragocjenu imovinu iz skrovita. Otvorio je oi. Pela je jo bila na cvijetu. Uspjela se zavui meu latice do pranika i sada isisava slatki sok. Samo joj je zadnji dio zatka, pokriven utim prahom, virio izmeu latica. Tajanstveni Ivan pogleda na sat. Jo etiri sata do ureenog sastanka. Uzme s klupe knjigu i pone itati.

76/162

Eukaliptus je s majkom postavljao tapete u sobi za dnevni boravak. Njegov je otac ovog tjedna radio u drugoj smjeni u muresekoj ljevaonici eljeza i ve je otiao na posao. Djeak je ljepilom mazao tapete, a majka ih je postavljala na zid. Ljepila je bilo dosta i na djeakovim hlaama i koulji, a poneto i u kosi. -Mama ree djeak drei donji dio tapete sada e nam ova soba biti lijepa. -Bit e potvrdi majka,. -Ba e biti lijepa ponovi Eukaliptus i dometne oprezno: Bilo bi dobro kad bismo je neim ukrasili. -Bilo bi dobro, i ja tako mislim. Ali plae ljevaa nisu ba visoke, to znade i sam. -Pa, znadem, ali ja bih se ve nekako snaao, mama ... mislim, za nekakav ukras. Evo, u ovaj kut bi dobro doao jedan Jupiter. -Molim? pogleda ga majka i jedan kraj tapete joj ispade iz ruku. to bi tu dobro dolo? -Jupiterov kip, mislim. U skrovitu imamo kameno postolje, prekrasno, od lijepog bijelog kamena. Mogao bih ga donijeti da ukrasimo ovu sobu kad ve imamo nove tapete. Znam i ja da su plae ljevaa ... mama, slae li se da ovdje postavimo jednog Jupitera? -Zar te kipove dijele besplatno?

77/162

-Pa da, mama. To je iz nae zbirke. Neemo ih vie uvati u skrovitu. Svaki Amater moe poneto ponijeti kui dok ne naemo novo skrovite. Ukikanci su nas otkrili. -Je li oteen taj kip? -Pa ... ovaj ... malo je oteen. Postolje je sasvim u redu, rekao sam. Od Jupitera je na postolju ostalo ... Neodluno je zastao. -to je ostalo od Jupitera? -Ostao je donji dio lijevog stopala s palcem i dva prsta. -To bi znailo nasmije se majka da mi u sobu hoe dovui nekakav kamen s palcem i dva prsta. Jesam li dobro razumjela? -Pa, tako, mama ... uglavnom si dobro razumjela. Ali Jupiter je nekada bio na tom kamenu, mislim na tom lijepom bijelom postolju, to je povijesno dokazano. Sada je jo ostao donji dio stopala s palcem i dva prsta, ali prsti su Jupiterovi, kaem ti... Moe pitati kustosa ako ne vjeruje da su Jupiterovi. -Hm, tako ree majka. Dohvati mi drugu tapetu, ova se poderala. Bakreni Petar je sjedio za stolom sklopljenih oiju. Kroz otvoren prozor uvlaio se u sobu miris lipa i djeak ga je udisao punim pluima. Da li sam dobro postupio, mislio je. Da li sam ga trebao baciti? Ali sada je na dnu Varde i tu nema pomoi. Otvori oi i pogleda oko sebe. Lagano ustane i s bijele police uzme dvije boice i staklenu posudu s nekakvom tekuinom. Sve to stavi na stol.

78/162

Zatim iz boica istrese sadraj u posudu s tekuinom. Tekuina se pone pjenuati. -Oh apne rii djeak nesretnim glasom. Zatim uzdahne i prinese posudu ustima ... Miron i Melita su zavrili objed. Odmah su ustali od stola. -Mama ree Miron nas dvoje idemo pospremiti podrum. -Oho zaudi se majka mjesecima vas nagovaram na to, a sada se odjednom sami nudite. Bojim se da tu neto nije u redu. -Sve je u redu, mama, ne boj se. Moramo jednom srediti tu nau prostoriju. Znamo da ti nema vremena, tako mnogo radi. A podrum je zakren svim onim nepotrebnim kutijama, tako da ovjek ne moe ni ui u nj. -Istina je, ali zato to niste uinili prije? Toliko sam vam puta govorila ... -Bolje ikad nego nikad filozofski priklopi Miron. -A sada su i praznici pomogne mu Melita i znaajno ga pogleda. Imamo vremena napretek. Prije smo morali mnogo uiti, i tako ... -Dobro klimala je majka glavom u nevjerici samo pazite ... Ono dvoje nisu uli na to to moraju paziti. Ve su se sputali u podrum.

79/162

-Izbacit emo kutije i napraviti mjesta za oklope govorio je Miron preskaui po dvije stepenice. Sva tri e moi stati. -Moda e se tata ljutiti. -Ne brini, nee. Pa on ve godinama nije bio u naem podrumu. Svileni je etao u parku. Nije izlazio iz prostora omeenog povienim grudobranom obraslim japanskim orasima, starim nogometnim igralitem, zgradom kajakakog kluba i bulevarom. Tajanstveni Ivan ga je prije podne ipak zaduio da pazi da se tko nepoeljan ne bi pribliio ulazu u skrovite. Ako bi se to dogodilo, morao je o tome odmah obavijestiti Amatere. Do sada mu se nitko nije uinio sumnjiv. Sjeo je na mrki kamen otrih bridova, za koji neki pretpostavljaju da potjee od veeg meteorita koji se davno raspao nad Muresekom. Nedaleko ovog bila su jo dva slina kamena. Sjeo je i motrio. U elucu mu je kruljilo. Uskoro mu je trebala stii smjena. Kljova je urio bulevarom. U jedan sat mora na deurstvu zamijeniti Svilenog. Ve je vrijeme za smjenu, a on je tek na pola puta. Od kue je poao na vrijeme, ali nije raunao na mogunost poremeaja u tramvajskom prometu. A to se upravo dogodilo. Iz obinog je koraka preao u trkarajui. Bio je savjestan djeak i svakako je elio na vrijeme zamijeniti druga. Poneto je sebi i predbacivao.

80/162

Da nisam onako iznenada poelio knedle, mislio je, mama me ne bi poslala po mrvice. Da nisam otiao u samoposlugu po mrvice, mama ni u jednom trenutku ne bi ostala sama. Onaj vraji Ukikanac mogao bi itav dan drediti pod prozorom i ne bi uspio predati lanu poruku. A u tom sluaju ja ne bih onako budalasto otrao do skrovita i pokazao ga Ukikancu. I skrovite ne bi bilo otkriveno. Svemu su, dakle, krive mrvice. Ugledao je Svilenog kako sjedi na kamenu. Profesor Leopold je sjedio u kabinetu i puio lulu. Upravo ju je napunio suhim cvijetom kamilice i snano povukao nekoliko dimova. Profesor je duboko razmiljao. Gusta brada skrivala mu je veoma zabrinuti izraz lica. Ali oi su ga odavale. U njima se ogledala uznemirenost. Dugim koracima etao je kabinetom. S vremena na vrijeme bi promrmljao: -To je nevjerojatno! To uope nije mogue! Zatim bi sjeo, zavukao prste u kosu a lice pokrio dlanovima. Znao je da je objed kod kue ve gotov, ali on nije osjeao glad. Nije osjeao nita. Bio je utuen i bezvoljan. I vrlo, vrlo zabrinut. -Ne, ne, ne mogu vjerovati mrmljao je ispod dlanova. Opet je posegnuo za lulom koju je svojevremeno dobio od kulaharskog ministra Monda. Ali ona se bila ugasila. Profesor to, meutim, nije primjeivao. Vukao je iz nje i umjesto dima otpuhivao duboke uzdahe.

81/162

Ugursuz je u jedan sat poslije podne leao u postelji. Nije mogao zaspati. esto je pogledavao na sat. inilo mu se da vrijeme danas tee veoma sporo. Kad je vidio da od spavanja nee biti nita, ustao je i uzeo albume s markama i povealo. U razgledanju maraka vrijeme mu je uvijek bre prolazilo. Bakalar i Slanina leali su i sunali se uz bazen na lijevoj obali Varde. -to e ti uzeti? upita Bakalar prijatelja. -Batak! trgne se Slanina iz drijemea. -Molim? Slanina ga pogleda zbunjeno. -Sanjao sam neto ree i sjedne. Idemo kui, vrijeme je objedu. Zna se o emu je sanjao Slanina. Poeli su se odijevati. -Pitao sam te to e uzeti iz skrovita nastavi Bakalar. Tajanstveni Ivan je sino rekao da promislimo o tome. -A, to si mislio ree Slanina i stavi na glavu kapu s prozirnim zelenim titnikom za sunce. Uzet u onaj vei mamutov zub. -Ih, pa velik je kao panj! Mogao bi cijepati drva na njemu. -Neka, ipak u ga uzeti.

82/162

-Mamu e time jako obradovati, ini mi se. mizla se vraao kui biciklom. Bio je u poduzeu za izradu keramikih ploica. Tu je njegov otac bio vratar i mizla mu je svakog dana u podne nosio ruak. U vonji mu je stranji kota strugao o blatobran i sve je zveckalo i klepetalo na biciklu. Prolaznici su se osvrtali kad bi djeak projurio mimo njih. vrsto je odluio da e danas popraviti blatobran. A onda e poi na sastanak. U pet sati. Taj Kljova, razmiljao je nepovjerijivi vratarov sin, kako je samo blesavo nasjeo Ukikancima. A opet, mislio je dalje, o toj lanoj poruci mi znademo onoliko koliko nam je on ispriao. Mogao je i on sam napisati tu poruku i lijepo prikazati kao da su je napisali Ukikanci. Dobro znamo da u njegovu razredu ima vie Ukikanaca nego Amatera, i mogli su ga lako pridobiti. Krc . . . trrrr . . . Blatobran se zapleo u bice i bicikl je stao. Malo je trebalo da mizla preleti preko upravljaa. Siao je i pogledao kvar. Blatobran je bio iskrivljen a nekoliko bica slomljeno. U laboratoriju za analizu krvi mureseke bolnice laborantica u bijelom haljetku bila je nagnuta nad mikroskopom. Paljivo je promatrala razmazanu mrlju krvi na stakalcu. Nakon izvjesnog vremena odmakne se od mikroskopa i ispravi lea. Pogleda na zidni sat. U dva sata e je zamijeniti njezina kolegica. Tada e doi i vii laborant. Ustala je i poela spremati ureaje.

83/162

ula je korake u hodniku. To nije laborant, to je sigurno doktor. Pozna mu korake. Uvijek doe mnogo ranije nego to bi trebalo. Znala je da nee ni priviriti u laboratorij. Zavui e se u svoju sobu i prouavati strunu literaturu Taj uvijek neto prouava a laboranti rade, tako je ona sada mislila. A imaju dvostruko vie plae od laboranata. Tako je to. A i laboranti moraju kupiti sve i po istoj cijeni. S niskim plaama. Oh, luk i mljeveno meso jo nisam kupila, iznenada se sjeli. Moram pouriti, moda jo nekoga ima na trnici. Nekoliko minuta prije pet sati Amateri su se poeli okupljati. Kao sluajno bi nailazili stazom to vodi kraj grmljem sakrivenog ulaza u skrovite, nekoliko se puta neprimjetno osvrnuli i hitro uvlaili u podzemlje. Meu Amaterima je danas napetost bila posebno velika. Svakog se asa pred eljeznim vratima uo uzbuen apat: -Faustina senior, ena cara Antonina! Vrata su se oprezno otvarala i maskirani djeaci uvlaili se u skrovite. utke su zauzimali mjesta u klupama. Sastanak je zapoeo tono u pet sati. Voa Amatera je sjeo za presjedniki stol i skinuo masku, to su odmah uinili i ostali. Sedmodlaki je prije poetka sastanka priopio da danas ima roendan. Kada je primio estitke, ispod klupe je izvukao dvije kutije slatkia i poastio prijatelje. Kutije su se brzo praznile. Kada je djeak s otvorenim kutijama doao do Bakrenog Petra, ovaj uljudno odbije. -Nee valjda odbiti, Bakreni rekao je slavljenik. Uzmi ovaj komad torte s okoladnim prelivom.

84/162

Miron je primijetio da je rii djeak u neprilici. -Uzimaj, Bakreni nutkao ga je i on. Torta je izvrsna! Bakreni Petar neodluno prinese ruku kutiji. Onda zastane i povue je natrag. Svi su sada prestali vakati i sa zanimanjem gledali rieg djeaka. I sa uenjem. Onda Bakreni ipak uzme komadi torte i vakanje oko njega se nastavi. to se to dogaa s Bakrenim, mislio je Miron. Prinio je kola ustima kao da e zagristi. ak je malo i provakao, zatim progutao, ali Miron je dobro vidio da nije odgrizao ni mrvice. Neopazice je ruku gurnuo pod klupu. Kad se ponovno nalaktio na klupu Miron se sagne kao da popravlja nabor na hlaama. U stvari zavirio je pod klupu pred Bakrenim Petrom. Tu je stajao netaknuti komadi torte. U meuvremenu Tajanstveni Ivan je izloio o emu se radi. Kao to se zna, Ukikanci su na lukav nain otkrili njihovo skrovite i svakog se dana moglo oekivati da provale u nj. Bili su brojano jai i Amateri bi teko izdrali njihov napad. -Zato e biti najbolje govorio je da svatko od nas uzme poneto i ponese kui dok ne naemo novo skrovite. -A sarkofazi? upitao je netko. -Sarkofazi i topovske cijevi ostat e tu gdje jesu. Njih i tako ne moemo iznijeti. A ne mogu ni oni. Sloili su se da je takav prijedlog najbolji. -Ja mislim govorio je mizla da bi o svemu trebalo obavijestiti policiju.

85/162

-Nema potrebe ree Tajanstveni Ivan nakon kratkog razmiljanja. Ja sam ve obavijestio kustosa. Budui da u muzeju nemaju dovoljno prostora, i on misli da je najbolje da uinimo ovako kako sam predloio. Kasnije, kad urede podrumske prostorije u muzeju, moi e ih smjestiti tamo. Ukoliko mi do tada ne pronaemo prikladan prostor, naravno. Bakreni Petar ustade i ree: -Ja prilino dobro poznajem podzemne hodnike pod Muresekom. Moda bih mogao pronai privremeno sklonite. Pogledae ga osupnuto. Zar on, Bakreni Petar, da poznaje podzemlje Mureseka, koje je za sve Mureseane bilo tajna? Malo je bilo onih koji su i pokuali istraivati podzemne hodnike. A i oni koji su s tom namjerom ulazili u podzemlje vraali su se poslije nekoliko prijeenih metara. Najdalje su u tome doprli novinari Glasa Mureseka. Istraili su nekoliko kilometara hodnika i o tome pisali u novinama. -Dobro, Bakreni napokon ree Tajanstveni Ivan to bi mogao biti dobar prijedlog. O njemu emo jo raspraviti. A sada da vidimo tko bi to mogao uzeti. Sino sam rekao da promislite o tome. -Melita i ja emo oklope javi se Miron. Uredili smo prostor za njih. -Kako ete ih prenijeti? -Moj ujak ima kamionet. Zamolit u ga i on e ih prevesti. -Dobro, dalje ree Tajanstveni Ivan poto je u biljenicu upisao da se oklopi sele kod Mirona i Melite.

86/162

-Ja bih Jupiterov kip ree Eukaliptus. Mama je dopustila da ga smjestim u dnevnoj sobi kao ukras. -Ne znam hoe li biti oduevljena tim obogaljenim Jupiterom. No, dobro. Dalje. Slanina se iskobelja iz klupe. -Ja u mamutov zub, onaj vei. -I svojima moe dobro vakati, izgleda ree Bakalar tiho. -Pazi da ne savaem i jednog malog Bakalara odvrati debeljuco tako da ga je samo Bakalar mogao uti. -Dobro, Slanina prihvati Tajanstveni Ivan. Naravno, uz, krupnije predmete svatko treba uzeti i poneto sitnijih. Slanina sjedajui gurne Bakalara. Hajde, javi se sada ti ree. -Ja u ustade Bakalar ja u ... takoer mamutov zub, onaj manji. Javljali su se i ostali. Uzimali su titove, dlijeta, kope, kljueve, stari novac, privjeske, ogrlice, narukvice. Tajanstveni Ivan je sve upisivao u biljenicu. Nitko se nije javio za puku kremenjau, jer su osjeali da nju eli ponijeti Tajanstveni Ivan. Samo Bakreni Petar nije uzeo nita. Na pitanje zato ne eli nita ponijeti, on je samo slegnuo ramenima i rekao da nema kamo smjestiti. Razdioba je bila u punom jeku. Svaki bi lan odmah preuzimao predmete, one koje je mogao ponijeti, i potpisivao se u knjigu zaduenja. Odjednom u skrovitu odjekne neiji glas:

87/162

-Predajte se, Amateri! U podzemlju nastade takva tiina da bi se mogla uti i glista koja se provlai kroz zemlju. Djeaci se poee ogledavati okolo. Nisu znali odakle dopire taj glas. -Predajte se! ulo se opet. Nemate nikakvih izgleda. Izaite jedan po jedan i otiite svojim kuama. U tom sluaju nee se nikome nita dogoditi. -Tko govori? vikne Tajanstveni Ivan. -Sfinga! odgovori onaj glas. Sfinga je bio voa Ukikanaca. Svi pogledae u strop. Glas je dopirao odozgo, iz prokopa za dovod zraka. -Ne predajemo se! vikne voa Amatera. Odozgo se sada uo smijeh Ukikanaca. Onda ete ostati u skrovitu da pravite drutvo krticama i drugim stvorovima to ive u zemlji! Na ulaz smo navalili kamen teak stotinu kilograma. Javite se ako se predomislite, ali pourite. To je za vae dobro. Ha-ha-ha-ha!

Deveto poglavlje ZAROBLJENI U PODZEMLJU - BAKRENI PETAR IMA IDEJU HODNICI, HODNICI - SLANINA U NEPRILICI

U skrovitu je zavladao muk. Nakon prvih trenutaka iznenaenja podie se amor glasova, koji ubrzo prijee u uzvike negodovanja. Nekoliko djeaka na elu s Razbaruenim odluno krene prema vratima. Tajanstveni Ivan ih zaustavi pokretom ruke. -Ne vrijedi ree. Moete vjerovati u to to su rekli. Dre nas u klopci. Djeaci se zaustavie. Shvatili su da je Tajanstveni Ivan u pravu. Voa Amatera stavi dlanove oko usta i vikne u strop: -to elite od nas? -Rekli smo ve uo se Sfingin glas iz prokopa za dovod zraka. Izaite jedan po jedan i poite svojim kuama. Ostalo je naa briga. -Nikada! uzvikne nekoliko djeaka. -Onda ostanite tu. Ali ako meu vama ima netko s barem malo pameti, sada je vrijeme da je upotrijebi. Promislite malo pa ete vidjeti da nemate nikakvog izbora. Ako ne izaete, sami ste krivi za posljedice. U tom sluaju sve to budete inili, init ete u korist svoje vlastite tete.

89/162

Posljednje Sfingine rijei bile su popraene podrugljivim smijehom Ukikanaca. -Neemo izai! vikne Tajanstveni Ivan ljutito. Pokuajte vi ui, otvorit emo vam vrata. -Hvala lijepa! smijao se Sfinga odozgo. To si dobro smislio, ali taj film nee gledati. -Onda ekajte gore dok vam brade ne narastu! -Nee nam narasti, Amateru, u to moe biti siguran. A ako nam ponu malo rasti, znademo to emo uiniti. -Rado bih to uo! -ut e odmah, deko, ali te nee obradovati. Dakle, sluaj! Ako ne izaete, zaepit emo otvor za dovod zraka. Morat ete disali na krge ili moliti da vas pustimo. Ovo je pogodilo Tajanstvenog Ivana. Vie nije znao to bi rekao. Bakreni Petar mu prie i uhvati ga za nadlakticu. -Reci mu da emo vijeati apne tiho. Kad ga voa Amatera pogleda upitno, rii djeak dometne: Samo reci tako. -Moramo se dogovoriti vikne Tajanstveni Ivan. -Dogovorite se, to je ve bolje. Ali pourite. Mi neemo ekati da nam narastu brade. Ha-ha-ha-ha! Zarobljeni su kao u mijoj rupi, to je Tajanstvenom Ivanu bilo jasno. Ukikanci su drali sve konce u svojim rukama. Zatvaranje dotoka

90/162

zraka bila je paklenski dobra ideja. Na taj e ih nain sigurno prisiliti da se na kraju ipak predaju. Amateri su se okupili oko Tajanstvenog Ivana i Bakrenog Petra. Melita se stisnula uz Mirona. Odozgo su se uli nejasni glasovi i smijeh Ukikanaca. A dolje muk. Potrajalo je nekoliko trenutaka. -Zato si rekao da emo vijeati? apatom upita voa Amatera. -Da dobijemo na vremenu odgovori Bakreni Petar. -to e nam vrijeme ako ne budemo imali kisika! -Neto sam drugo mislio. -Ima ideju? malo ivne Tajanstveni Ivan. -Da. Malo prije sam rekao da prilino dobro poznajem podzemlje. Pokuat u pronai nekakav izlaz. -Ali sjeti se Eukaliptus sva tri smo odvodna kanala zatrpali kad smo ureivali skrovite. -Odmaknut emo kamenje. -To e teko ii ree mizla. Ako nam i uspije da ga uklonimo, kako emo izai. U podzemlju ima bezbroj hodnika . . . Ako mene pitate ...

91/162

-Smiri se, mizla prekine ga Miron. Bakreni je rekao da poznaje podzemlje i to je dovoljno. Okrene se riem djeaku i upita ga: Zbilja, Bakreni, otkud poznaje podzemlje? Zar si ulazio u hodnike? -Pa . .. ulazio sam. -Jesi li se drao nacrta? -Kakvog nacrta? -Onog to je objavljen u Glasu Mureseka. -Ne znam ni za kakav nacrt. Imate li ga? Miron s jedne police dohvati biljenicu u kojoj pronae isjeak iz novina. Pokae ga Bakrenom Petru. Ovaj je nekoliko trenutaka gledao papiri. Onda ree: -Ovdje nije ucrtana ova prostorija ni tuneli koji vode iz nje. -Nae skrovite u to vrijeme jo nije bilo pronaeno. Prole smo ga jeseni otkrili i zaposjeli. Bakreni Petar vrati Mironu novinski isjeak. -Ima u podzemlju jo mnogo tunela koji tu nisu ucrtani- ree. Moramo neto pokuati, zar ne? -Moramo javi se Svileni. Ali, kad oni gore budu primijetili da je u skrovitu tiina, znat e da neto nije u redu. Odmah e pomisliti da smo izali na drugu stranu. -Neka pomisle ree Kljova. Ne mogu znati na kojem emo kraju izai.

92/162

Ugursuz ubaci: -Ali bi mogli provaliti unutra. Mogli bi razbiti bravu na vratima i polomiti rezu, toga se ja bojim. -Hm zaklima glavom Tajanstveni Ivan toga se i ja bojim. Opet je zavladala tiina. Bakalar se nakalje i isturi kokoja prsa. - Idite vi ree a ja u ostati i zavaravati ih. Stalno u im neto govoriti, znam ve to u. Tako e oni misliti da smo svi unutra. Njegov debeli prijatelj pogleda ga zadivljeno i odmah stade uza nj. -Ostajem i ja s mravkom! ree odluno. -Kako ete poslije izai? pitao je mizla. Ne znate put kroz podzemlje. -Nekako emo se snai. Pa nee valjda cijelu no straariti na izlazu. -Oni nee, ali hoe onaj kamen, u tome je stvar. To je jo gore, jer s kamenom ne moe pregovarati. Melita podie dva prsta kao da je u koli i ree: -A ako zatvore ventilaciju? Bakalar i Slanina se pogledae. To bi bilo prilino neugodno, da. Tada Tajanstveni Ivan stavi ruku Bakalaru na rame i ree: -To to ste htjeli uiniti doista je lijepo. Ali nee biti tako. Poite s ostalima, a ja u ostati ovdje.

93/162

-Kad izaemo ja u se vratiti po tebe ree Bakreni Petar. -Dotle e moi izdrati, ak ako i prekinu dovod zraka. Iz prostorije su se odvajala tri tunela, ali su sva tri bila zatrpana kamenjem. Djeaci im prioe i pokuae raistiti kamenje, ali se ono zbog duga stajanja i teine tako usjeklo u zemlju i zaglavilo da se inilo kao da je povezano bukom. Bakreni Petar je promatrao sva tri zatrpana odvojka i neto razmiljao. Tada prie onome ispred kojega je stajala vitrina s kamenim sjekirama. Izvue najvei kamen i odloi ga na stranu. I ostali su mu pomagali. Uskoro iz tunela osjetie strujanje hladnog zraka. Otvor je ve bio toliko proiren da se u njega lako moglo uvui. Bakreni Petar otrese zemlju s ruku. -Idemo! ree i zakorai u mrak. Ulazili su za riim djeakom jedno po jedno. Posljednji su se uvukli Bakalar i Slanina. -Ti nam, debeli, uvaj lea. Ako netko i naie, s tobom se sigurno nee moi mimoii. -A ako bi mu to ipak uspjelo odmah doeka Slanina tebe bi pregazio i ne osjetivi da je preao preko sirotog Bakalara. Gazili su kroz dubok mrak. Svjetla uljanica nisu se probijala dalje od ulaza u tunel. Iz skrovita se jo uo razgovor Tajanstvenog Ivana s Ukikancima. -Jeste li se dogovorili? -Jo nismo odgovorio je Tajanstveni Ivan.

94/162

-Pourite! Izgubit emo strpljenje, znate to vas onda eka. uo se i Dingov glas: -Jedva ekam da nekima meu vama pokaem kako zec ide uz brdo! Povorka se u meuvremenu probijala podzemnim hodnikom. Nekoliko su puta naili na zaruene zidove, pa su morali raiavati zemlju i kamenje. Taj posao je uglavnom obavljao Bakreni Petar jer je bio na elu kolone. Prolaz je bio tako tijesan da uz njega jo netko ne bi ni mogao stati. Na svu sreu nekoliko je djeaka kod sebe imalo depne baterijske lampe. Miron je svoju odmah predao Bakrenom Petru jer je njemu bila najpotrebnija. Tlo kojim su se sada kretali bilo je muljevito, a povremeno su nailazili i na lokve vode, koja se pri svjetlu baterijskih lampi inila tamna poput pregorjelog ulja. Obua je svima bila mokra, ali za to nitko sada nije mario. Bakreni Petar je bio krupan djeak i jedva se provlaio kroz uski tunel. Slijedio ga je Miron, a odmah iza njega, drei mu se za koulju, ljapkala je Melita. Iza njih su u koloni jedan po jedan ili i ostali. Zadnji je bio Slanina. Dahtao je i posrtao i stalno neto gunao na raun uskih hodnika. Nakon nekog vremena naili su na stubite koje se sputalo jo nie u podzemlje. - Hm mrmljao je rii djeak ini mi se da ovuda jo nisam prolazio. Ove rijei kod Mirona izazvae osjeaj tjeskobe. Ako Bakreni Petar nije ovuda prolazio, to znai da se kreu sasvim nepoznatim prolazima u kojima nisu bili ni mureseki novinari, jer je Bakreni malo prije rekao

95/162

da ovaj dio podzemlja nije ucrtan na slici iz novina. A to nije djelovalo ni malo ohrabrujue. Spustili su se niz osam stepenica i opet se nali na ravnom ali veoma niskom hodniku. Na jednom se mjestu svod tako sputao da je Bakreni Petar morao lei i provui se ispod njega. Tako su uinili i ostali. Slanina je pri tome imao znatnih neprilika. Jedan dio tijela jedva je uspio provui ispod niskog zasvoa. Melita se drala dosta hrabro. Haljinica joj je bila mokra i zaprljana, ali se ona u ovoj prilici nije obazirala na to. Samo je pazila da ne ispusti Mironovu koulju. Svod se malo izdigao, ali je i sada bio tako nizak da su se mogli kretati samo na koljenima i uz pomo ruku. Ovo na sreu nije potrajalo dugo. Skrenuli su ulijevo i uli u dosta irok hodnik, koji je bio i znatno vii od prethodnoga. Uspravili su se i hodali normalnim korakom. Zidovi i polukruni svod bili su ozidani krupnim opekama i blokovima kamenja, a dno hodnika poploeno ravnim kamenom. Na nekim su mjestima ipak nailazili na vlaan pijesak i blato. Opet su pred sobom ugledali stepenice. Uspeli su se uz njih i tapkajui nastavili put. Bilo je prilino hladno. Svaka bi izgovorena rije odzvanjala kao u bavi. No govorilo se uglavnom malo. Netko vrisne. Odmah potom zauje se tup pad. Kolona stane. -Tko je vrisnuo? zapita otro Bakreni Petar i u trenu se okrene. Melita se uplaeno pribila uz Mirona. Iza nje je u pijesku leao Svileni. -to se dogodilo, Svileni? pitao je Miron.

96/162

-N-ne znam ... mucao je Svileni iz pijeska. Neto je . . . skoilo na mene ... Siroti djeak pretvorio se u gomilu straha. Prilegao je i dahtao poput gutera. Nije se usudio ni trepnuti. Samo su mu se oi krijesile i moleivo gledale Mirona oekujui pomo. -to je skoilo na tebe? pitao je Bakreni Petar. -Ne znam protisne Svileni. im sam stao na pijesak, a ono hop! Posred lica! A gdje je sada: -Tu je negdje ... -Jesi li ozlijeen? -Mislim da nisam. -No, a sada ustani ree Miron i dodade mu ruku. Dokle misli leati u tom pijesku? Kad je Svileni ustao, ispod njega iskoi krupna aba. Miron se nasmije i utne je. -Ona je skoila na tebe ree Svilenom. Zato odmah vriti? Svileni je otresao pijesak s hlaa. Ree postieno: -Kao da ti ne bi vritao da je na tebe skoila. Stigli su do mjesta na kojemu se hodnik granao u dva pravca. Jedan od odvojaka vidjelo se to pri snopu svjetla baterijske lampe bio je

97/162

zazidan pregradnim zidom. Nije im preostalo drugo nego da pou drugim odvojkom. Bio je potpuno suh, ali je pod njihovim koracima udno odzvanjao, kao da se pod njim nalazi upljina. Nakon desetak koraka naili su na dva velika kamena uzidana u pobone zidove, koji su toliko suzili prolaz da se Bakreni Petar jedva provukao izmeu njih. Iza njega se provukao Miron, pa Melita. Napravili su jo nekoliko koraka, a onda se djevojica tiho nasmije. Miron je pogleda iznenaeno. -emu se smije? -Tako, niemu, neto sam pomislila ree Melita uvukavi ramena, ali se i dalje smijuckala. -to si pomislila? -Mislim da Slanina nee moi proi izmeu ona dva kamena, to sam pomislila. Odmah potom s repa kolone netko uzvikne da stanu. Bio je to Bakalar. Vikao je: -Slanina se zaglavio! -to sam ja rekla, a! priklopi Melita. -Pomozi mu da se izvue! vikne Miron. Bakalar je to ve pokuavao. Iz sve snage je potezao debelog djeaka. -Nisi u stanju nositi tu svoju debelu mjeinu! govorio je pritom daui. Uvuci trbuh ako ne eli da ti iupam ruku! -Samo vuci, Baki, ne boj se za moju ruku stenjao je Slanina.

98/162

-Hej! vikne Bakalar. to si me stisnuo toliko! Slomit e mi zapee. -Za svaki sluaj, Baki jecao je debeli djeak. -Za koji sluaj, vrae debeli? -Za sluaj da ti padne na pamet da me ostavi u ovom procijepu, haringo osuena. Zadrao bih i tebe da mi pravi drutvo. Jer ti si moj prijatelj, Baki... hej! Pazi kako vue! Kljova se ugura do Bakalara i povukoe zajedniki. Slanina bolno jekne i izvali se izmeu kamenja. Na kamenu je ostao komad koulje. -Spasio sam ti ivot, debeli ushieno je govorio Bakalar. -I svoj si. Da me nisi izvukao ostao bi i ti sa mnom, budi siguran u to. Bakreni Petar je poveo kolonu dalje. U desnoj ruci je drao depnu lampu, a lijevom se oslanjao o zidnu stijenu. -Sada je sve u redu ree kao za sebe. -Po emu zna? zapita Miron i priblii mu se. -Po ovom izboenom kamenu. Jo etrnaest kamenova i skrenut emo ulijevo. Tada emo ugledati izlaz. -Kako sve to zna? Jesi li ve bio ovdje? -Jesam uzdahne Bakreni Petar. Naili su na raskrije i skrenuli lijevo. U dubini hodnika ugledali su reetke, a kroz njih namrekanu povrinu Varde.

99/162

-Kako emo ih otvoriti? zapita Miron kad su se pribliili reetkastim vratima. Sigurno su zakljuana. -Vikat emo ree Melita. -Nema potrebe da viemo umiri ih Bakreni Petar. Ja imam klju. Kad sam prvi put ulazio, klju je bio u bravi s unutranje strane vrata. Uskoro su se svi izvukli na istinu kod Vodenih vrata. Sunce je ve bilo zalo. Bili su u prilino jadnom stanju. Ipak se na svakom licu vidjelo zadovoljstvo. Slanina se iskobeljao posljednji. Prednji dio koulje bio mu je jednostavno istrgnut. Zadovoljno je huknuo i svalio se u travu. -Hoe li se vratiti po Tajanstvenog Ivana? pitao je mizla Bakrenog Petra. -Poi u i ja s tobom, Bakreni spremno se ponudi Sedmodlaki. -Bakreni, ako treba, tu sam i ja ree Miron. -Ne treba. Neemo ii po Tajanstvenog. Svi ga pogledae iznenaeno. Rii djeak se nasmijei, tako da su mu se sve pjegice skupile oko nosa. -Malo emo zapriti orbu, tim Ukikancima ree. -Kako? -Opkolit emo ih i osloboditi Tajanstvenog Ivana. Usput emo im se oduiti, ali s poneto kamata.

100/162

-Tako je! zagrajae oni oko njega. Bravo, Bakreni! -To si odlino smislio! Miron ree Meliti: -Ti bi sada trebala poi kui. Moda nee biti ugodno, zna . . . tamo kod skrovita. -Ila bih i ja molila je djevojica. Neu vam smetati. Miron slegne ramenima i ree: Kako hoe. Ali mislim da to nije za ene. U parku se mrak ve sasvim zgusnuo. Amateri su, uljajui se, proli kraj starog nogometnog igralita i uputili se prema skrovitu.

Deseto poglavlje OBRAUN U PARKU - DOGODILA SE NESREA AMATERI I UKIKANCI PLAU - HOE LI KOLA HITNE POMOI STII NA VRIJEME

-Faustina senior, ena cara Antonina! Tajanstveni Ivan hitro priskoi vratima. Prije nego to ih je otvorio upita: -Jesi li to ti, Melita? -Da, ja sam! -Sama si? -Sama sam, Tajanstveni. Otvaraj, brzo! Voa muresekih Amatera otvori eljezna vrata. Tu je stajala Melita i toptala nogama od nestrpljenja. -Tri gore, Tajanstveni! Napali smo Ukikance! Tajanstveni Ivan zagrabi uz stube, ali se onda vrati i zakljua vrata. Klju gurne u dep. -Tko je podigao kamen s ulaza? pitao je grabei uz stepenice. -Bakreni Petar. Mene je poslao da te pozovem.

102/162

Svjetlost ulinih svjetiljaka dopirala je u ovaj dio parka. Tajanstveni Ivan iskoi iz ulaznog rova i jednim pogledom obuhvati poprite bitke. U grmlju nedaleko ulaza ugledao je Mirona. Borio se s dvojicom. Borio se zapravo s jednim, sa uom, a onaj drugi mu se prikrpeljio na lea, i nastojao doi do njegove kose. Taj drugi bio je Dingo. Znao je Tajanstveni Ivan da e Miron izai na kraj s ovom dvojicom. Zato pogleda na drugu stranu. Tu su se vodile pojedinane borbe jedan na jednoga, ali je malo dalje bila vea grupa. Bakreni Petar se hrvao s trojicom Ukikanaca. Meu njima bio je i Sfinga, njihov voa, veoma vjet u rvanju i akanju. Bakrenom je pomo bila najpotrebnija pa Tajanstveni Ivan pohrli k njemu. -Ne daj se, Bakreni, dolazim! viknuo je. Istovremeno primijeti Trostrukog Joju kako se prikrada k Mironu. Pomisli da e Miron sada biti u tekom poloaju i okrene se da odbije napad Trostrukog Joje. Dingo je i sada poput naprtnjae visio na Mironovim leima. Tada se dogodi neto to voa Amatera nije oekivao. Trostruki Joja prilijepi Dingu takvu uku, da je ovaj naprosto spuznuo s Mironovih lea. U djeliu sekunde Tajanstveni Ivan pomisli da dugaki Joja vjerojatno nee poloiti popravni iz matematike. Ali u njemu jo kuca srce potenog Amatera, pomisli zatim i nasmijei se zadovoljno. -Evo me, Bakreni! vikne voa Amatera jo jednom i usput obori Ukikanca koji mu se isprijeio na putu. Bakreni Petar se naslonio na kamen koji je do maloas bio navaljen na ulazu i odbijao napade trojice protivnika. Sfinga mu se prikradao s lea. Tajanstveni Ivan se srui na njega kao gladna godina. Obojica padoe u grmlje. Za nekoliko trenutaka voa Ama tera ustade i

103/162

priskoi Bakrenom Petru da mu pomogne protiv one dvojice. Ali rii djeak ree kratko: -Pomozi Liptusu! Eukaliptus je bio u neugodnom poloaju. Ukikanac ga je pritisnuo na zemlju i klekao mu na lea, neprestano govorei: -Predaj se! Gotov si! Mravi djeak se nije predavao. Stenjao je i pokuavao se izvui ispod svoga protivnika. Tajanstveni Ivan ga je ubrzo oslobodio ne eljenog tereta. Bakalar i Slanina bili su leima oslonjeni jedan o drugog i odbijali napade Ukikanaca. Tajanstveni Ivan je upravo uo kako Bakalar, osvrnuvi se preko ramena, govori svome prijatelju: -Ne naslanjaj se toliko, vrae debeli! Sruit e me ti a ne Ukikanci! -Zar sam se naslonio na neto ili nekoga? odvrati Slanina. Oprosti, Baki, nisam znao. I ostali su se borili junaki. Tko danas pobijedi pripast e mu skrovite, to je svima bilo jasno. I Sedmodlaki i Razbarueni su bili srani momci. Nisu imali stalne protivnike, ali su priskakali lamo gdje je njihova pomo bila potrebna. Melita je trkarala od grupe do grupe i bodrila Amatere. Ishod bitke bio je sasvim neizvjestan. mizla je privremeno izbaen iz borbe. Uzmiui pred Motorkom uvalio se u koprive. A bio je bez koulje. Tajanstveni Ivan se odmah uhvati ukotac s brzonogim Ukikancem.

104/162

Slinih je okraja izmeu ove dvije grupe bilo i prije. Bili su suparnici, ali se ne bi moglo rei da su bili neprijatelji. Poneka ogrebotina ili modrica obino bi ostajale kao posljedica njihova razraunavanja. I to je uglavnom bilo sve. Narednih bi se dana viali u koli ili na ulici, gledali se malo ispod oka, ali bi se ipak pozdravljali i razgovarali. Izgledalo je da su Amateri sada nadomak pobjedi. Tada se dogodi nesrea. Poslije su neki od Amatera bili skloni tvrdnji da je Sfinga gurnuo kamen na Bakrenog Petra, ali je Tajanstveni Ivan branio ukikanskog vou tvrdei da je svojim oima vidio to se dogodilo. Bakreni Petar je u jednom trenutku zakoraio i tako se odmaknuo od kamena na koji je bio naslonjen. Tada se pokliznuo na granu i pao, a kamen se prevalio na djeakovo rame i vrat. Rii djeak je samo jeknuo. Sfinga je bio najblii Bakrenom Petru. Odmah je pograbio kamen u namjeri da ga oslobodi, ali je kamen bio preteak. Priskoili su Tajanstveni Ivan i Trostruki Joja i pomogli odmaknuti kamen s unesreenog djeaka. Sve su borbe odmah bile prekinute. Miron i Melita su klekli kraj Bakrenog Petra. I Ukikanci i Amateri, zanijemjeli od straha, natisnuli su se oko njih. Melita zaplae. Miron paljivo namjesti glavu Bakrenog Petra u svoje krilo. Rii djeak je toliko problijedio da je to bilo strano i pogledati. Samo su mu se pjegice nekako stravino tamnjele na licu.

105/162

-Melita ree Miron tutnuvi joj u ruku komad sitnog novca tri u javnu govornicu i zovi hitnu pomo! Brzo! Bakrenom je vrlo loe. Djevojica plaui otri kroz park. -Bakreni... govorio je Miron izmeu jecaja, briui suze. Bakreni.. - Bakreni.... Samo je to govorio. Glupavi tef skine koulju i podmjesti je pod vrat ranjenog djeaka. -Nitko... nije gurnuo ... kamen ... protenje Bakreni Petar. Sam se ... prevalio na mene ... Iz rane na vratu tekla je krv i slijevala se niz crnu konatu jaknu na tefovu koulju. Eukaliptus je pokrio oi dlanovima i plakao. I Sfinga je plakao i akama stiskao sljepooice. Plakali su zapravo svi osim Bakrenog Petra. -Bakreni... mucao je Miron reci neto ... Bakreni... Djeak nije otvarao oi. Izmeu suhih usana ule su se nepovezane rijei: -Omot bacio u vodu ... u Vardu ... moda sam pogrijeio .. ja u biti djeak ... kao i vi ... dobar ... -Bakreni, ti jesi dobar djeak!

106/162

Ranjenik s mukom rasklopi vjee i blijedo se osmjehne. S puno topline i zahvalnosti pogleda Mirona. -Hvala ti... Mirone ... ti si moj prijatelj ... najbolji... Miron se zagrcne. Bakreni Petar opet sklopi oi. Otvori usta i umno udahne. alim se nije ulo nita. inilo se da ranjenik vie ne die. Djeaci oko njega su mrcali. Tajanstveni Ivan je bio oajan. Prie Motorki i povue ga za rukav. -Tri i ti po hitnu pomo! ree tiho. Motorka odjuri u mrak poput vihora. Zauje se sirena kola hitne pomoi. -Bakreni... probudi se ... plakao je Miron. Stie hitna pomo ... odvest e te u bolnicu i sve e biti dobro ... Na ove rijei tijelom Bakrenog Petra proe lagan drhtaj. Podigne glavu i irom otvori oi. -Ne! ree uplaeno. Nikako u bolnicu ... ja ne smijem ... -Zato, Bakreni? -Ne u bolnicu! Mirone ... obeaj mi... Glava mu klone u Mironovo krilo.

107/162

Bolnika kola su se zaustavila na stazi kraj ipraja. Iz njih su izali bolniari s nosilima.

Jedanaesto poglavlje TO JE UZNEMIRILO LABORANTICU - UZBUNA U BOLNICI BOLESNIK IZ SOBE BROJ 6 JE NESTAO -NOVINAR GLASA MURESEKA POSTAVLJA PITANJA

U laboratoriju mureseke bolnice laborantica je izotrila sliku na mikroskopu i zagledala se u razmazanu mrlju krvi na stakalcu. U vidnom polju je ugledala crvena krvna zrnca .. . ali, to je to? Neto ju je presjeklo i koljena su joj se poela tresti. -Ne, ne, to nije mogue! mrmljala je sve vie pritiskujui oko na okular. To je potpuno nemogue! Podigne glavu s mikroskopa i uzbueno vikne: -Kolega vii laborante! Molim vas, doite odmah! Vii laborant iznenaeno pogleda svoju suradnicu. Bila je blijeda i gledala ga irom otvorenih oiju. -to vas je toliko uzbudilo, kolegice? Vii laborant prie k njezinu stolu. -Pogledajte ovo! promuca laborantica pokazujui rukom mikroskop. Ustala je i odmicala se od svog radnog stola kao da e svakog asa na njemu neto eksplodirati. Vii laborant sjedne na njezinu stolicu i pogleda kroz okular. -To je nemogue! uzvikne sada i on. To je potpuno nemogue!

109/162

Izvue iz mikroskopa stakalce s razmazanom mrljom krvi i zagleda se u nj. Onda ga ponovo namjesti i pogleda jo jednom. -Neuobiajeno malo crvenih krvnih zrnaca, ispod svakog minimuma! U vidnom polju je samo nekoliko eritrocita! Razumijete li vi to? -Ne razumijem ree laborantica. A uz to, nisu ni slini. Jedna su okrugla, druga zvjezdolika, trea imaju oblik trokuta. -Pa ova zelena primjesa ... nita ne razumijem. Zovite doktora! Smjesta ga zovite! Laborantica otri i ubrzo se pojavi s lijenikom. -to vam je opet? negodovao je lijenik. Zar me za svaku sitnicu morate uznemiravati! -Ovo nije sitnica, doktore primijeti laborantica. -Nego? -Veoma krupna stvar, doktore dometne vii laborant. Pogledajte kakav uzorak krvi imamo! Lijenik se nagne nad mikroskop. Izgledalo je kao da se prilijepio za okular. -Nemogue! mrmljao je. Potpuno nemogue! Broj, oblik! I ova zelena primjesa! -I on izvue stakalce iz mikroskopa i stade ga paljivo razgledati. Zatim podie glavu i zagleda se u laboranticu i vieg laboranta kao da su s Marsa pali.

110/162

-Ej! trgne se odjednom. to se to ovdje dogaa, molim vas! to je ovo? Gurne pred njih stakalce, nato se ono dvoje povukoe korak unatrag. -Krv ... -Ma nemojte rei! Dajte novi uzorak iz iste boice! Odmah! Laborantica sa stola uzme boicu na kojoj je pisalo Bakreni Petar. Drala ju je tako paljivo kao da je unutra nitroglicerin. Jednu kapljicu oprezno spusti na isto stakalce i razmae je. Lijenik umetne stakalce u mikroskop i opet se nagne nad okular. -Isto, sasvim isto kao i ranije! govorio je. Tako malo eritrocita! Pa ti oblici i zelena primjesa! Medicinski apsolutno neprihvatljivo! -Ja mislim ... poe laborantica i zbunjeno pogleda laboranta. Zatim jo zbunjenije pogleda lijenika. Ja mislim ... oh, boe! Lijenik je dugim koracima etao kraj stola. Zaustavi se i pogleda ono dvoje. -No, recite napokon to mislite! ree razdraeno. -Mislim apne laborantica sva crvena od uzbuenja da to nije ljudska krv ... a jest, ja sam je uzela od djeaka. -Gdje je bolesnik kojemu ste uzeli ovu krv? pitao je lijenik. -Na traumatolokom odjelu, u sobi broj 6. -Kako se zove?

111/162

Laborantica brzo pogleda natpis na boici. -Bakreni Petar. Doktor je pogleda strogo. Kako? -Pa ... ovaj, Bakreni Petar. Pod tim su ga imenom prijavili u prijemnom uredu. -Tko ga je prijavio? -Neki djeaci, njegovi prijatelji. -Dijagnoza? -Otvorena rana na vratu i nagnjeenje ramena i prsnog koa. Upravo e mu dati transfuziju, ekaju samo na nalaz. -Ne, zaboga! vikne doktor i izleti iz laboratorija. Dugim koracima uputio se prema traumatolokom odjelu. Sa suprotnog kraja hodnika bolniarka mu je trala u susret. -Doktore gotovo je vikala doite odmah u esticu. Neto se dogodilo. -Tamo sam i poao. to se dogodilo? -Nestao je jedan bolesnik... -Pa to u ja tamo, ako je on nestao! ree i produi, ali se onda zaustavi kao da se sudario s neim nevidljivim. to ste rekli? Tko je nestao?

112/162

-Neki djeak. Dovezli su ga prije pola sata. Prijavljen je pod imenom Bakreni Petar. -Kako je nestao, sestro? Vi ste odgovorni za bolesnike! Bolniarka je pocrvenjela i oborila glavu. Lijenik upita malo blaim glasom: Jeste li razgovarali s pacijentima iz estice? -Jesam, doktore. Vidjeli su da je izaao u hodnik. Vie se nije vratio u sobu. -Moda je ... -Nije, doktore. Pogledala sam u nunik, i u kupaonicu, i ajnu kuhinju. Nema ga nigdje. -Kako je dopremljen ovamo? -Naim kolima hitne pomoi. -Je li voza jo tu? -Mislim da jest. Odmah u pogledati. -Pogledajte i dovedite ga! Bolniarka se ubrzo vratila s vozaom. Ovaj je ispriao lijeniku ono to je znao. A znao je samo da je djeak nastradao u parku i da ga je on dovezao. -Dakle ree lijenik djeaci su se igrali i jedan je od njih nastradao? Puno ste mi pomogli, nema to! -Koliko sam znao, doktore. Na djeaka se prevalio kamen. Tako su mi rekli.

113/162

-Uh, lijepo! othukne lijenik. Sve ljepe od ljepega! Sestro, javite u stanicu policije da netko doe! Pozovite istraitelja! Odmah! -Ali, doktore oprezno e bolniarka devet sati je... -Probudite ga! Odmah, rekao sam! Bolniarka otri niz hodnik. -Doktore... pozove voza. -Molim? -Djeaci su dolje u ekaonici. --Koji djeaci? Sada nemam vremena, neka ih pregleda netko drugi! Prijatelji toga koji je nestao. -Pa to ne kaete, ovjee! Zovite ih! Dovedite ih odmah! -Mnogo ih je, doktore. Oko dvadeset. -Onda u ja sii. Spustio se pomonim stubitem u ekaonicu. Tu su stajali Amateri i Ukikanci. Samo Melita nije bila meu njima. Otila je javiti mami da e Miron doi neto kasnije. -Djeaci poe lijenik malo sabranije kako se zove va prijatelj koji je malo prije doveen kolima hitne pomoi? -Bakreni Petar ree Tajanstveni Ivan. Kako mu je?

114/162

-Recite njegovo ime i prezime! Lijenik malo pootri glas. I adresu! -Ne znamo njegovu adresu. -A ime? -Ne znamo ni ime. Svi lanovi Amatera uglavnom imaju nadimke. Lijenik udari akom o dlan i procijedi: No, lijepo! Sve ljepe od ljepega! U ekaonicu uu dva policajca, a odmah iza njih istraitelj. Djeaci su zapanjeno gledali to se zbiva. Lijenik je pridolice poveo na prvi kat. Vrata se opet otvore. Uao je mladi s fotografskim aparatom. -Oprostite, ja sam iz Glasa Mureseka - ree namjetajui fotografski aparat. Istraitelj mi je javio da ste ga zvali, pa sam doao i ja. Za nau stalnu rubriku . . . -Nemojte sada, molim vas ree lijenik sa stubita. -Oprostite, ali u interesu javnosti, znate, ja moram saznati to se ovdje dogaa. im ste zvali istraitelja znai da ima neto krupno. Nai itatelji . . . -Neka priekaju. Kasnije u vas pozvati gore. Lijenik je nakon toga s milicionarima i istraiteljem otiao uz stubite. Mladi novinar je ostao meu djeacima u ekaonici. Pogleda ih i nasmije se. -Ja sam Kovaevi, iz Glasa Mureseka ree prijateljski.

115/162

-Zato ste se okupili u ovolikom broju? Da nije neka epidemija? Algebritis? Geografitis? Hoemo li jednu skupnu sliku za Glas Mureseka? Ve je bljesnuo fotografskim aparatom. Dakle, vojsko govorio je zato utite? -Na prijatelj je nastradao ree Bakalar. -O, ao mi je, zaista mi je ao! Ali, ekajte malo, pa istraitelju su javili da je iz bolnice nestao jedan bolesnik, djeak... -Nestao? ulo se iz vie grla. Nije valjda Bakreni Petar? Dovezli su ga prije pola sata. -Moglo bi biti da se ba o njemu radi. Kako mu je pravo ime? -Ne znamo ree Miron. Prije nekoliko dana ulanio se u Amatere. -U Amatere? Zar ste vi Amateri? O, ba mi je drago! Ja sam Kovaevi, reporter iz Glasa Mureseka, o, pa to sam ve rekao. Nedavno sam pisao o vama i Ukikancima. -Pisali ste da smo sklopili mir prigovori Tajanstveni Ivan. -A nismo. -Zar niste? Niste sklopili mir? Ili barem primirje? -Nije to bio ni mir ni primirje. -Ba mi je ao! A lanak je izazvao prilino zanimanje. No, Ukikanci su me izgleda malo obmanuli. Pa morao sam neto napisati za svoju rubriku, toga dana nisam imao drugog materijala. Morao sam malo i

116/162

izmisliti, nadam se da se ne ljutite na mene. I drugi novinari rade tako ponekad. Ali na kraju nije loe da se za vas uje u novinama. Tako je naim itateljima postalo dostupno . . . Oprostite, a kako je dolo do nesree? Djeaci mu ispriae. Novinar je sve biljeio u svoju biljenicu. - A recite mi jo ubaci Kovaevi ne prestajui pisati nije li netko gurnuo taj kamen, netko od Ukikanaca? -Ne, ni govora! zanijee Tajanstveni Ivan odluno. Jamim da nije! Bio sam blizu i sve vidio. Kamen se sam prevalio na njega, kad se Bakreni odmaknuo i poskliznuo. Ukikanci su prvi priskoili i pokuali podii kamen. -To mi je drago uti klimao je novinar glavom i smijeio se. Zaista mi je drago. Pribiljeit emo to. Lijepo je kada u trenucima nesree protivnici pomau jedni drugima. Da je toga vie, barem! Bolniarka s vrha stepenita pozove novinara da doe gore. -Zdravo, djeaci! vikne Kovaevi penjui se uza stube. Drago mi je da ste se pomirili. Nadam se da e s vaim prijateljem biti sve u redu. Vidjet emo se jo! Proitajte sutranji Glas Mureseka!

Dvanaesto poglavlje SENZACIONALNI LANAK U GLASU MURESEKA -ISTRAITELJ OTVARA ISTRAGU - ZABRINUTI RODITELJI - MOE LI POVEALO S BATERIJSKE LAMPE ZAMIJENITI MIKROSKOPDOVITLJIVI TRGOVAC

Sutradan je u jutarnjem izdanju Glasa Mureseka objavljen lanak o dogaajima u muresekoj bolnici. Novinar Kovaevi pisao je o nesrei u parku i uzbuni do koje je dolo kada je u laboratoriju utvren neobian sastav krvi unesreenog djeaka, a odmah potom i njegov nestanak. Obavijestio je javnost da je sa svime odmah upoznat Istrani centar i da je organizirana potraga za nestalim djeakom. Na kraju je zamolio sve one koji neto saznaju o Bakrenom Petru da se jave redakciji ili stanici milicije radi davanja podataka. Prvorazrednu senzaciju izazvala je izjava efa odjela za analizu krvi, prema kojoj je utvreno da krv ne pripada ljudskom biu.

Glas Mureska 29. IV 1983. Panika u bolnici MURESEK, 29. lipnja Sino je u mureseku bolnicu kolima hitne pomoi dovezen djeak s ozljedama na vratu i desnom ramenu. Prijatelji ga poznaju pod nadimkom Bakreni Petar. Bio je lan muresekih Amatera, udruenja mladih ljubitelja starina. Prema njihovoj izjavi djeak je zadobio ozljede nesretnim sluajem.

118/162

im je dopremlien u bolnicu djeaku je uzet uzorak krvi i upuen na analizu, kako bi mu sa mogla dati transfuzija. Analiza krvi pokazala je sasvim neobinu sliku. to je izazvalo uznemirenje osoblja zaposlenog u laboratoriju. U krvi je bilo neshvatljivo malo crvenih krvnih zrnaca, daleko ispod svakog minimuma. Osim toga eritrociti su bili nejednakih oblika, to je za medicinsku znanost takoer apsolutno neprihvatljivo. Bilo ih je okruglih, zvjezdastih i trokutastih, s nekom zelenom primjesom. Budui da ovakva krvna zrnca i u tako malom broju nisu nikada viena u ljudskoj krvi, to ja izazvalo pravu uzbunu meu osobljem u laboratoriju. Bilo je oito da krv ne pripada ni jednoj krvnoj grupi koja je poznata medicini. ef odjela za analizu krvi rekao nam je da je apsolutno utvreno da krv ne pripada ljudskom biu. Tko je, dakle, djeak primljen u bolnicu pod nadimkom Bakreni Petar? Do prave uzbune u bolnici dolo je kada je utvreno da je Bakreni Petar nestao iz bolnice svega pola sata nakon to je dovezen. Da li je bolnicu napustio svojom voljom ili je njegov nestanak djelo nepoznatih kidnapera? O svemu ovom je obavijeten istrani centar u Mureseku. Istraitelj je organizirao potragu za nestalim djeakom. U toku dananjeg prijepodneva bit e sasluani svi djeaci koji su dolazili u dodir s Bakrenim Petrom. I novinari naega lista dobrovoljno su se ukljuili u akciju potrage. Jutros su se spustili u podzemlje starog Mureseka, gdje je, prema prvim izjavama Amatera, Bakreni Petar volio boraviti. Mole se svi oni koji bi mogli dati bilo kakve podatke o nestalom djeaku da se jave u nau redakciju ili stanici policije u Mureseku.

119/162

I.Kovaevi

Glas Mureseka bio je jednostavno razgrabljen. Graani su se tiskali pred kioscima kako bi doli do novina. Neki su kupovali i po vie primjeraka toga izdanja i slali ih svojim roacima u unutranjost, kako bi im pokazali kakve se krupne stvari dogaaju u njihovu gradu. Pisac ove prie uspio je u redakcijskoj arhivi doi do jednog primjerka toga izdanja posredstvom gospoice Irme, arhivarke, kojoj i ovom prilikom zahvaljuje na susretljivosti. Ujedno na ovaj nain izvrava i obeanje da e njezino ime biti spomenuto u knjizi. I ako smo, dakle, zahvaljujui gospoici Irmi, arhivarki, bili u mogunosti lanak novinara Kovaevia preslikati, pa ga sada donosimo u cijelosti. Istoga jutra istraitelj je s grupom strunjaka otiao u park na mjesto na kojemu se vodila bitka izmeu Amatera i Ukikanaca. Na travi i na kamenu koji je pritisnuo sirotog djeaka bilo je jo sasuene krvi. Paljivo su je ostrugali i odnijeli na ispitivanje. Bila je istog sastava kao i ona u boici zvjezdolika, okrugla i trokutasta crvena krvna zrnca sa zelenom primjesom. Sasluani su svi djeaci koji su bilo to znali o Bakrenom Petru. Istraitelj ih je pitao kako je djeak izgledao, to je govorio, kako se ponaao. Svi su o njemu rekli najljepe. Jedan je slikar na temelju opisa koji su mu dali izradio sliku Bakrenog Petra, koju je istraitelj namjeravao objaviti u veernjem izdanju Glasa Mureseka. Istraitelj je u svoju biljenicu pribiljeio sve ono to mu se inilo vanim, a ono to mu je izgledalo neobinim podvukao je crvenom olovkom. Tu je bilo podvueno: Bakreni Petar je izjavio da nema roditelje

120/162

odluno je odbio da ga jedan djeak (Miron) prati kui, iako je ba toga djeaka prihvatio kao svog najboljeg prijatelja nije htio pojesti komadi torte, ve ga je, kradom, odloio pod klupu pokazao je veliki strah kad su mu, ve ranjenom, saopili da e ga otpremiti u bolnicu. Toga prijepodneva jedna je ena u bolnicu dovela djeaka od desetak godina i zamolila da mu hitno pregledaju krv. -Ali zato? pitao je lijenik. Djeak uope ne izgleda bolestan. -Samo vi pregledajte govorila je uplaena majka. elim biti sigurna da mu je krv dobra. Znate, on se u posljednje vrijeme ponaa dosta neobino. -Od kad? -Ve nekoliko dana, a posebno od jutros. -to ste primijetili neobino? -Pa poela je majka skanjujui se ima toga .. . -Na primjer? ena izvue iz torbice papiri na kojemu je zapisala sve to je primijetila na svome siniu. Nekoliko je trenutaka itala. Zatim podie glavu i ree: -Vidite, doktore, jutros je izrazio elju da se spusti u podzemne hodnike. Zamislite, molim vas, zar to nije grozno! A inae se boji sam otii u drvarnicu po drva. Eto, to je prvo to mi se uinilo neobino. Znate,

121/162

ja poznajem svoje dijete, pa me je to odmah zaudilo. Nikada ranije neto slino nije poelio. A ba sam jutros itala u novinama da je i taj ... no, kako se ono zove ... Bakreni Petar, da, itala sam da je i on volio tumarati podzemljem. Pa sam se uplaila. Takvi smo mi roditelji, za sve se brinemo. Deset godina odgajate dijete, dajete mu sve to moete, a ono odjednom poeli. .. no, poeli ulaziti u nekakve tunele. Ne znam jednostavno ta da radim. Znate, doktore, imam knjigu Lijenik u kui i redovito u novinama pratim rubriku Doktore, odgovorite!, pa znam da sve to se na djetetu primijeti neobino ... -Nema u tome nita neobino pokua je lijenik zaustaviti. Mnogi djeaci poele neto slino. Svi oni imaju malo pustolovnog duha. Djeak se nezainteresirano motao po ekaonici s rukama nabijenim u depove. Pravio je mjehure od vakae gume. Doao je iza majinih lea i opalio. Prasnulo je poput pitolja na kapsle. ena poskoi. -Vidite, doktore ree to kaete na to! On puca iza mojih lea, jeste li uli, puca kao da je na Divljem zapadu! -Djeja posla, gospoo nasmijei se lijenik. Morate razumjeti ... -Razumijem, doktore, ali ja sam mu majka, znate. Poslije pucnja djeak se za svaki sluaj udaljio od majke i privjesio se na naslon ekaonike klupe. Majka je u meuvremenu opet pogledala papiri. -Da, evo jo neto ree dobro da sam to zabiljeila. Danas je zatraio da mu kupim crnu konatu jaknu, zamislite, molim vas. A na radiju su rekli da je i ovaj djeak nosio samo crne konate jakne. Odmah sam to dovela u vezu. Znam ja, negdje sam itala da osobe s istim krvnim grupama i onim ... kako se ono zovu . .. da, genima .. .

122/162

-Ali molim vas, gospoo, pa to ipak nije razlog, no, pa mnogi djeaci danas nose crne konate jakne. -Neka samo nose, daleko im kua! Ali, dobro, moda to i ne bi bio razlog, slaem se s vama, da nije ovog s krumpirima ... -Da? -Porezao se! -A, to! Odmah emo staviti malo joda i napraiti... -A, ne, doktore, nije stvar u tome. -Nego? Bojite se trovanja? to je radio kad se porezao? -Pomagao mi je guliti krumpir. On mi esto pripomogne u kuhinji, zlatan je djeak to se toga tie. Tako je i jutros gulio sa mnom krumpir. Onda se porezao. Iscurilo mu je malo krvi, suncu maminom. Ne mnogo, tek jedna kapljica, ili moda dvije Pogledam ja tu krv, znate kako je, roditelji odmah na sve pomiljaju. Pogledam, dakle, tu krv, krv moje krvi, razumijete, i... oh, boe, odmah me je presjeklo! Primijetim ... -to ste primijetili? -Krv mu je bila neobina, to hou rei. Razmaem je na prstu i vidim nije ba crvena kao prije. To me je pogodilo, doktore, tu me je pogodilo. Odmah sam popila tabletu za umirenje i pourila ovamo. Maramicom obrie suzu. Lijenik joj stavi ruku na rame i ree veoma blagim glasom: -I to biste sada htjeli, gospoo? Da pregledamo djeaka ... ili vas?

123/162

-Ne mene, zaboga pogleda ga ena iznenaeno nego moga djeaka! Da mu pregledate krv, to sam rekla im sam dola. Htjela bih znati koliko on ima u krvi tih eritrocita i jesu li onakvi kakvi bi trebali biti. Oh, boe, valjda ih nema premalo! Samo mi to nemojte rei! I valjda nisu onako trokutasti i iljasti... -Ako mu ih vi ne zailjite, nee nitko proguna lijenik tako da ga ena nije mogla uti. Zatim odvede djeaka u laboratorij. Krv mu je bila sasvim u redu. Nulta grupa. Majka ga, blaena od sree, ogrli i poe s njim prema izlazu. Usput je govorila: -Sunace mamino, eto, sve je ispalo dobro. Kupit e ti majica ... Sunace mamino opali onom vakom tako da je sve odjeknulo u ekaonici. Za to se vrijeme pred vratima i u ekaonici okupila vea grupa roditelja s djecom. Svi su zahtijevali da se i njihovoj djeci prebroje eritrociti. A uskoro su to poeli traiti i odrasli. -Molim vas govorio je neki limar dajte mi potvrdu da mi je krv u redu. Ja sam obrtnik i plaam velike doprinose za zdravstveno osiguranje, a do sada nikad nisam bio kod lijenika. Imam pravo znati kakva mi je krv. -Mi ne izdajemo takve potvrde, oprostite govorila je bolniarka u prijemnom uredu. Ja mislim da imate dobru krv, ako je suditi po vaem izgledu. -Samo vi mislite nije se dao limar. A na temelju ega to mislite, molim vas? -Vidi se po vaem izgledu.

124/162

-Ali to ne vidi moja ena, u tome je stvar. Zamislite, juer mi je rekla da imam krv .. . Malo je zastao. Bolniarka ga potakne: -Kakvu? -Konjsku, do vraga, tako mi je rekla! A onda je promijenila miljenje. Rekla je da sam mlakonja, da u mojim ilama ne tee krv nego voda, to mi je ba jutros rekla. Ba jutros, razumijete! Juer konjsku, a jutros mlakonja. E, nee sa mnom tako, mislim ja. ekaj dok vidi potvrdu, rekao sam joj i poao ovamo. A, opet, tko zna ... itao sam ono u novinama, pa sam pomislio da bi moja ena mogla imati pravo. Molim vas, pregledajte je. -Koga? Vau enu? nasmije se bolniarka. -Moju krv, a ne enu, do vraga! uli ste vi dobro. Tako se to nastavljalo. U bolnicu su pozvani i laboranti iz drugih medicinskih centara da pomognu u analizama krvi. Zatim su ljudi navalili u knjiare. Traili su leksikone i druge knjige iz kojih se moglo neto saznati o sastavu krvi. A kupovali su i mikroskope. Zahtijevali su da se preko radija daju upute o rukovanju mikroskopom, o vaenju krvi i njezinu sastavu, kako bi sami mogli pregledati svoje eritrocite. U svojoj kui u predgrau Mureseka jedan je umirovljenik proitao jutarnje izdanje novina. Odloio ih je i zamislio se. Telefonski je nazvao trgovinu preciznih instrumenata i pitao imaju li mikroskopa. Kad su mu odgovorili da su sve rasprodali, ovjek je bijesno tresnuo slualicu gunajui neto na raun slabe snabdjevenosti trgovina. Zatim se iglom bocnuo u vrh prsta i kapljicu krvi istisnuo na stakleni

125/162

podmeta za ae. S baterijske lampe je odvrnuo staklo pomou kojega je ve vie puta itao. S takvim se povealom nagnuo nad podmeta za ae i zagledao u crvenu tekuinu. Ve poslije podne na ulicama Mureseka uo se glas: -Bakreni Petar! Evo Bakrenog Petra! Prolaznici su nagrnuli k ovjeku. -Gdje je? Gdje je? pitali su. -Evo ga! Pravi Bakreni Petar za samo sto dinara! Iz torbe je izvadio bakrenu figuricu djeaka i podigao je uvis. Evo ga! Original Bakreni Petar za samo sto dinara! Bio je to trgovac bakrenim suvenirima. U svom je skladitu imao svu silu bakrenih figurica koje nije mogao prodati. Na sajmovima bi ih prodao po nekoliko komada, ali su mu jo sve police bile pune. Sada mu se pruila prilika. Kad je proitao jutarnje izdanje Glasa Mureseka sinula mu je ideja. U dobar as! Sve je figurice pokupio s polica i izaao na ulicu. Toga je dana rasprodao sve zalihe.

Trinaesto poglavlje UKIKANCI SE UKLJUUJU U POTRAGU - ISTRAITELJ ELI POGLEDATI ETRNAESTI KAMEN - ZNAAJNI TELEFONSKI POZIVI - OBUSTAVITE ROTACIJU ISPUSTITE SENZACIJU!

A sada da se vratimo Amaterima. Uskoro e zapoeti sastanak. Zakazali su ga sino, za vrijeme onih dramatinih zbivanja u muresekoj bolnici. Situacija je odjednom postala veoma teka i svima je bilo jasno da drutvu prijeti rasulo. Cijeli je grad brujio o zagonetnom djeaku i njegovu tajanstvenom nestanku iz bolnice, a sve je to opet bilo povezano s Amaterima. Danas e se prvi put na sastanak dolaziti bez maski i lozinki. Prostor oko ulaza u skrovite pruao je alosnu sliku. Grmlje je bilo izgaeno i polomljeno. To su bili tragovi sinonjeg sukoba. Osim toga jutros je tu bio istraitelj i reporteri Glasa Mureseka na elu s novinarom Kovaeviem, a poslije njih su nagrnuli graani. Domiljati mizla je, prije ope navale, navukao poklopac na ulazni rov, tako da je skrovite, barem za veinu znatieljnika, ipak ostalo tajna. Djeaci su potiteno ulazili u podzemlje. Tajanstveni Ivan je stajao kod vrata i proputao jednog po jednog. Posljednji je doao Eukaliptus. -Vidio sam gore Sfingu ree. Prije bi takva vijest izazvala meu Amaterima uznemirenje i bijes, pa i strah, ali sada je sve bilo drukije. Na Ukikance vie nitko nije mislio. Svaka rije, pa i svaka misao, bila je vezana uz Bakrenog Petra.

127/162

-to hoe? upita Tajanstveni Ivan ravnoduno. -Pitao je smije li ui. Kae da ima nekakav prijedlog. Nakon kratkog dogovora s ostalima Tajanstveni Ivan ree Eukaliptusu da ga pozove. Voa Ukikanaca sjeo je u posljednju klupu. Djeaci su istezali vratove da ga bolje vide. Nitko od njih nije ni pomiljao da e jednom, u ovim klupama, s njima sjediti i strani Sfinga. A sada nije izgledao strano. Skupio se u klupi poput kine godine. Jedna svjea ogrebotina na lijevom obrazu davala mu je jo skrueniji izgled. -Sfinga prozove ga Tajanstveni Ivan rekao si da nam ima neto predloiti. Ukikanski voa ustade. Bio je krupan i zdepast djeak i djelovao prilino nezgrapno. -Imam ree i usekne se. Prije podne sam razgovarao sa svojim dekima. Svi bi eljeli sudjelovati u potrazi. Pretpostavljali smo da ete organizirati potragu za Bakrenim Petrom. -Dobro ste pretpostavljali. Danas smo se i sastali da se o svemu dogovorimo i izdamo zaduenja. Va emo prijedlog odmah razmotriti. Nitko nije imao nita protiv prijedloga. Osim mizle. On je uporno govorio onima oko sebe da se sigurno radi o nekakvoj podvali, da se Ukikanci ele na taj nain uvui u skrovite, i tako dalje. -Imam osamnaest momaka ree Sfinga kad je vidio da je prijedlog prihvaen. Na sve njih moete raunati kao na svoje lanove i izdavati im zaduenja. A rekao bih jo neto.

128/162

-Reci. -Mnogi bi se Ukikanci eljeli ulaniti u Amatere. Nastade tajac. mizla ree tiho: Jo i to! Znao sam ja na to oni ciljaju! -A ti? upita Tajanstveni Ivan. -Ja bih se prvi ulanio. Zaamorie glasovi. Neki su negodovali, neki odobravali. Tajanstveni Ivan udari nekoliko puta po stolu i sve se opet utia. -Zato ne! ree Melita glasno. Neka poloi prisegu. -Slaem se! podri je Eukaliptus. On je uvijek glasao za sve to bi Melita predloila. -Siguran sam da bi se i Bakreni Petar sloio. To je rekao Miron. Pri spomenu imena rieg djeaka sve su se glave okrenule prema praznom mjestu u klupi na kojem je Bakreni Petar juer sjedio. -Da glasamo! ree Tajanstveni Ivan. Tko je za to da Sfingu primimo za lana? Melita podie ruku, zatim Eukaliptus. Pa jo neki, pa svi. Osim mizle. -Vidio si, Sfinga osmjehne se voa Amatera. Nismo zlopamtila. Uvjeti za ulanjenje su ti poznati?

129/162

-Da, ulog i prisega. Kasnije bismo unijeli i nau zajedniku imovinu. I tako vie nemamo sklonita. Juer su ga buldoerima sravnili sa zemljom. Izaao je i na stol stavio novi s likom cara Hadrijana. Bio je to onaj za koji su prije nekoliko dana dali rog prahistorijskog goveda. Ovo je moj ulog. Odmah bih poloio prisegu. -Dobro, ponavljaj za mnom - prihvati Tajanstveni Ivan i Sfinga je ponavljao za njim: Prisiem da u tragati za novim arheolokim lokalitetima, da u rovati zemlju poput krtice i svaki naeni predmet arheoloke vrijednosti donijeti u zajedniku zbirku, da nikome tko nije lan Amatera neu odati lozinku i nae skrovite niti bilo koje od naih iskopita. Ako prekrim ovu zakletvu neka me stigne moni ma Vespazijanov, neka me rimska vuica rastrgne na komadie i neka me mamut na svojim stranim kljovama odnese u vjeiti mrak! Kad su zavrili, Tajanstveni Ivan mu prui ruku. Zatim to uinie i ostali. -Sada si postao na lan ree Tajanstveni Ivan. Ako se jo neki od tvojih momaka eli ulaniti dovedi ga na slijedei sastanak. Nakon toga su poeli dogovori o narednim zadacima. Najvaniji bio je potraga za Bakrenim Petrom, ali ne kao za bjeguncem ve kao za prijateljem kojemu ele pomoi. Usred rasprave netko zalupa na vrata. Kad su otvorili pred vratima ugledae istraitelja. -Smijem li ui? pitao je smijeei se. -Naravno pouri Tajanstveni Ivan samo izvolite.

130/162

Djeaci ga pozdravie. Istraitelj im prijateljski mahne rukom. -O emu raspravljate, ako se smije znati? -Dogovaramo se kako da organiziramo potragu za Bakrenim Petrom. -To je lijepo od vas pohvali ih istraitelj. Ako to doznate javite mi, time ete mnogo pomoi u istrazi. Budui da urim, odmah u rei zato sam vas uznemirio. Ne bih elio dugo smetati... -Uope ne smetate! -Dobro, dobro. Evo o emu se radi. Rekli ste mi jutros da je Bakreni Petar, kad vas je vodio kroz podzemne hodnike, spominjao nekakav etrnaesti kamen. Biste li me htjeli odvesti do mjesta na kojemu se on nalazi? -Ja znam podie Miron ruku. Mogu vas odvesti. Podiglo se vie ruku. -Nema potrebe da se svi uvlaimo ree istraitelj i pogleda Mirona i mizlu. Povedite me vas dvojica. Ova dvojica spremno ustadoe i uoe s istraiteljem u otvor iz kojega je Bakreni Petar juer povadio kamenje. Istraitelj je jakom svjetiljkom osvjetljavao tunel. Napredovali su prilino brzo. Plavo istraitelj evo odijelo bilo je uprljano, ali on tome nije poklanjao nikakvu panju. Bilo je malo problema kad su sligli do prolaza u kojemu se Slanina bio zaglavio. Tu je ostalo nekoliko dugmeta s plave istraiteljeve uniforme. -Ovdje bi to trebalo biti ree Miron i zastade.

131/162

Istraitelj mu se priblii. -to je rekao kad ste stigli? Pokuajte se sjetiti njegovih rijei. -Pa . . . poe Miron ja sam stajao odmah iza njega, mizla to nije ni mogao uti. Rekao je neto o izboenom kamenu i da emo nakon etrnaest kamenova skrenuti ulijevo. -I? Jeste li skrenuli? -Da. Tu iza ugla. Otuda se vidi izlaz kod Vodenih vrata. -I tu ste izali? -Jesmo. Bakreni je imao klju. - Imao je klju? To mi niste rekli jutros. -Valjda smo zaboravili. Klju zapravo nije bio kod njega. Leao je kod vrata, s unutranje strane. Ali Bakreni je znao za njega, tako nam je rekao. I prije se koristio tim vratima. Sad progovori mizla: -Taj klju .. . da vam pravo kaem, mene stalno neto kopka u vezi s tim kljuem i njegovim prijanjim ulascima. Ja mislim . .. Miron ga mune laktom pod rebra. -to ti misli? pogleda ga istraitelj. -Pa, ovaj .. . mislim . .. sad sam ba zaboravio to sam htio rei . . . sjetit u se kasnije.

132/162

-Da, da promrmlja istraitelj. Mirone, pridri svjetiljku i osvjetljavaj ovaj zid. Malo u pogledati taj kamen. Miron ga poslua. Istraitelj je dlanovima prelazio po vlanim kamenim blokovima. Na jednom mjestu zastade. -Evo, ovaj je izboen ree. I klima se. Paljivo je izvukao kamen iz leita. U zidu se ukazalo udubljenje. Istraitelj zavue ruku do ramena. -Ima li to unutra zapita mizla napeto. -Nema niega, ali ekaj ... tu je neto. Miron prinese svjetiljku sasvim blizu udubljenju. Istraitelj izvue ruku. Neto je drao meu prstima. -To je kemijska olovka ree. Miron pogleda malo bolje. Onda se zaprepasti i uzmakne. -Pa to je moja olovka! ree. -Po emu zna? Istraitelj ga je paljivo gledao u oi. -Tu je urezano slovo M! Znam sigurno da je moja! Ne znam samo kako je dospjela ovamo. Mislio sam da sam je izgubio. -Sigurno ne zna? upita istraitelj pomalo sumnjiavo. -Ne znam. Ve nekoliko tjedana nisam je vidio.

133/162

-Hm zavrti istraitelj glavom i opet zavue ruku u udubljenje. Ovdje vie nema niega. Moemo se vratiti. Namjestio je kamen u leite a kemijsku olovku spremio u dep. Zadrat u je, u interesu istrage. Kasnije u ti je vratiti. Kad su doli u skrovite, pozdravio se s djeacima i izaao. Na centrali u Istranom centru zazvoni telefon. Telefonistica podie slualicu, a zatim prebaci vezu i ree istraitelju: -Opet vas zovu. -Rekao sam da ne spajate, imam pune ruke posla. Preuzmite poruku. -eli razgovarati s vama ispriavala se telefonistica. Kae da je vano. -Svi tako kau gunao je istraitelj podiui slualicu. A onda e rei da je odlutao psi s crvenom vrpcom oko vrata. Ovaj zove u vezi s nestalim djeakom. -Molim? javi se istraitelj. Sluao je nekoliko trenutaka, a zatim ree: Danas je zvalo vie od stotinu graana i svi su tvrdili da imaju vana obavjetenja o djeaku. Ali od svega toga nije bilo nita. Odakle zovete? ... O, u tom sluaju oprostite, molim vas. Dolazim odmah! Spustio je slualicu i urno poao prema izlazu. Kad je prolazio kraj telefonske centrale ree telefonistici: -Idem u Institut za eksperimentalnu fiziku kod profesora Leopolda. Jedan sat kasnije istraitelj se vratio.

134/162

-Nazovite laboratorij za analizu krvi! rekao je u prolazu telefonistici. Kad je otvorio vrata svoga ureda telefon na njegovu stolu ve je zvonio. -Ovdje laboratorij za analizu krvi uo se glas iz slualice. Izvolite, zvali ste nas. -Molim efa odjela! -Zauzet je. Sve osoblje radi na analizama. -Zovite ga! Kad se lijenik javio, istraitelj je rekao kratko: -Molim vas, doktore, doite odmah u Istrani centar! Ima novosti u sluaju nestalog djeaka iz vae bolnice. Lijenik je stigao za desetak minuta. -Jeste li ga pronali? pitao je s vrata. Istraitelj nije nita odgovorio. Ponudio je doktoru stolicu. Zatim je sjeo i on. Odmah je rekao: Doktore, ao mi je to ovo moram od vas traiti. Ali to je neophodno. -O emu se radi? -Morate odmah opovri rezultate nalaza krvi onoga djeaka! -To nee ii, oprostite. Lijenika etika ne bi se nikako s time pomirila.

135/162

-Morat e se pomiriti ree istraitelj nestrpljivo. Rei ete da je djeakova krv sasvim u redu, a do zabune da je dolo ... no, ve neto izmislite. Recite da je mikroskop bio neispravan ili neto slino. -Ali, molim vas ... -Ne vrijedi prekide ga istraitelj ustajui. Odmah u javiti novinaru Glasa Mureseka da doe k vama. Dajte mu izjavu za novine. -Znate li vi to od mene traite! lijenik malo povisi glas. -Ugled nae ustanove time e doi u pitanje! -ao mi je, doktore. Bojim se da je to jedini nain da smirimo javnost. A to se tie ugleda bolnice, hm ... iz koje bolesnici bjee kad im se svidi... Posljednje su rijei djelovale na lijenika. Osjeao se nelagodno. -Ali objasnite mi, molim vas ree. -Sad nemam vremena. Veeras emo sve objasniti. Doite u osam sati u Institut za eksperimentalnu fiziku, u kabinet profesora Leopolda. Eto, to bi bilo sve. -Javnost e sigurno traiti ponovnu analizu slegne lijenik ramenima. Toga se ja bojim. Krv u onoj boici nije ljudska. -Znam ree istraitelj i zagleda se lijeniku u oi. Zatim ponovi polako: Znam da nije ljudska, doktore. Ali to mora ostati tajna, razumijete! -Znate? trgne se lijenik. Jeste li pronali? ...

136/162

-Za sada samo toliko ree istraitelj prilazei telefonu. -Ali vi morate objaviti da je ta krv sasvim u redu. Stavite u drugu boicu ljudsku krv, stavite svoju ako hoete, ili moju. Onda je dajte na ponovnu analizu. Krv Bakrenog Petra zakljuajte u tri sefa, zakljuajte je u trideset i tri sefa ako je potrebno . .. ili, ekajte, donesite je veeras u Institut. -Nita mi tu nije jasno ree lijenik ustajui. -Veeras emo sve razjasniti. Do vienja doktore, i hvala na suradnji! Kad su se vrata zatvorila istraitelj podigne slualicu i pozove Glas Mureseka. -Novinara Kovaevia, molim! Odmah se javio novinar Kovaevi. -Izvolite ree. Ima li to nova u sluaju Bakreni Petar? -Kada izlazi veernje izdanje? nestrpljivo je pitao istraitelj prelazei preko njegova pitanja. -Za dva sata, moda dva i pol. Moemo jo ubaciti ako ima to, samo recite. -O emu ste pisali za veernje izdanje? pitao je dalje istraitelj. -O rezultatima dananje istrage i razgovoru s djeacima. -Obustavite rotaciju! -A, tako! obraduje se novinar. Zar imate senzaciju?

137/162

-Senzaciju emo izbaciti. Ima neto nova. Otiite u laboratorij za analizu krvi. Utvreno je da je dolo do zabune. Krv onog djeaka je sasvim dobra. Lijenik e vam sve objasniti. -Ali, molim vas pobuni se novinar to nije mogue! U interesu javnosti . . . Istraitelj ga prekide: -To vam i govorim u interesu javnosti! Nakon toga spusti slualicu i obrie znoj s ela.

etrnaesto poglavlje SASTANAK KOD PROFESORA LEOPOLDA - DOGODILO SE JEDNE NOI U INSTITUTU - OAJNIKI POKUAJ UMIRUE CIVILIZACIJE

U osam sati naveer u kabinet profesora Leopolda doli su istraitelj i ef odjela za analize krvi mureseke bolnice. Kabinet je bio veoma prostran i opremljen najsuvremenijim ureajima. U njemu je poznati profesor provodio velik dio svoga dragocjenog vremena. Tu je vrio nevjerojatne pokuse i pisao svoje poznate lanke i rasprave. Znanstveni krugovi u cijelom svijetu znali su za profesora Leopolda. Njegove, esto puta neshvatljive, tvrdnje i zakljuke neki su odbacivali kao potpuno nemogue, a neki ih opet prihvaali i postajali pristalice i sljedbenici slavnog profesora. No, tako to ve biva meu znanstvenicima. Kad je lijenik uao, pogledom je zaokruio po kabinetu i rekao osupnuto, s malom primjesom zavisti: -Tako mi svega, kao u Houstonu! A mi u bolnici radimo sa zastarjelim ureajima, ne moemo nabaviti novi rendgen, da ne govorim o ... - Ho-ho-ho! zadovoljno se nasmije profesor Leopold uvodei ih u prijemnu sobu. Ovo je Institut svjetskog glasa, dragi kolega! Time je sve rekao. I bio je u pravu. Mureseki Institut za eksperimentalnu fiziku uivao je veliki ugled u svijetu. Uspjesi koje su strunjaci toga Instituta postigli na polju eksperimentalne i atomske fizike, astronomije, a u posljednje vrijeme i u jo uvijek nedovoljno ispitanom

139/162

podruju elektromagnetizma, zadivljavali su i najvee umove svijeta. Dovoljno je samo rei da je nedavno otkriveni Jupiterov mjesec dobio naziv Muresek! Samo iz prevelike skromnosti profesor Leopold nije pristao da mu se da njegovo ime. Domain je svoje goste smjestio u udobne fotelje. Zatim je sjeo i on. -Dakle rekao je odmah emo prijei na stvar. itao sam jutarnje novine i sluao na radiju o svemu to se dogaalo u vezi s nestalim djeakom. Rekao bih, ako doputate, da nije bilo uputno o svemu tome pisati onako i onoliko koliko se pisalo. I na onako dramatian nain. Takve vijesti mogu kod graana izazvati uznemirenje, ne mislite li i vi tako? Istraitelj se malo bolje namjesti u fotelji i ree: -Potpuno ste u pravu, profesore. Na va nagovor ja sam predloio doktoru da opovrgne rezultate nalaza krvi, to je on spremno prihvatio. -Hm promrmlja lijenik kao to i moj sin spremno prihvati kad mu naredim da mora donijeti drva iz drvarnice ... -No, dobro prekide ga istraitelj doktor je, kao to sam rekao, pokazao razumijevanje i dobru volju za suradnjom. Dat e izjavu, odnosno, mislim da je ve dao izjavu da je kod pregleda krvi dolo do greke. Malo zastane i pogleda lijenika. Je li novinar bio kod vas, doktore? -Bio je. Donio sam boicu s tekuinom za koju kaete da je krv. Izvadio je iz konate torbe boicu i stavio je na stol. Profesor Leopold je uzme i zagleda se u naljepnicu na njoj. Zatim ode do umivaonika i izlije u nj tekuinu, a boicu baci u ko za otpatke. Kad je lijenik vidio

140/162

to profesor namjerava uiniti, poeo je ustajali s fotelje da ga sprijei u tome, ali ga istraitelj pokretom ruke zaustavi. -Samo ostanite sjediti, doktore ree mu. Zatim dometne: -Eto, profesore, postupili smo onako kako ste eljeli jer ste nam obeali veeras sve objasniti. -Da, da mrmljao je profesor sjedajui obeao sam. Napunio je lulu suhim kamiliinim cvijetom i pripalio. Lijenik ga je gledao iznenaeno. Kad je oblak dima dopro do njega, udahne, nekoliko puta i ree: -Tako mi svega! Pa to je kamilica! -Da potvrdi profesor Leopold izvadivi lulu iz usta. Ubrana je na livadi kraj moje kue za odmor u Treskavcu. Ne volim duhan, ali mi kamilica prija. Jeste li moda i vi za... -O, ne! brzo odbije lijenik. Volim samo aj od kamilice. -Kako hoete slegne profesor ramenima i nastavi: Obeao sam i sada u izvriti obeanje. Prije svega trebate znati da ja godinama radim u ovom Institutu i vrim pokuse ... no, dobro, to ak i ne morate znati. -Znademo to. -U redu. Veliki Einstein je rekao, kada je svijetu predoio svoje briljantne zakljuke ope i specijalne teorije relativnosti, da poslije njega rije imaju majstori. Mislio je time na one koji e njegove teoretske postavke pretoiti u praksu i jo ih dalje nadograditi. Na tome ja radim godinama, imao sam i nekih uspjeha ...

141/162

-I to znademo rekoe ona dvojica, a istraitelj jo doda: Na grad je ponosan na vas i vae uspjehe! -Hm, da profesor zadovoljno pogladi bradu. To je lijepo od vas i od toga grada. U posljednje vrijeme istraujem neke pojave elektromagnetskih valova. Tu se deavaju prava udesa za koja znanost jo nema pravih objanjenja. Ali jedne noi prije nepunu godinu dana dogodilo se udo, udnije od svih uda. Zastao je i povukao nekoliko dimova zaredom, a zatim ih ispustio sve odjednom. Istraitelj i lijenik su ga gledali veoma paljivo. -to se dogodilo te noi? zapita lijenik. O kakvom se udu radi? -Dobio sam poruku! -Kakvu poruku? lijenik nagne glavu preko stola i upre pogled u profesora Leopolda. Ovaj je meutim bio zaklonjen oblakom dima to ga je upravo ispustio. Ali njegove su oi, poluzatvorene, gledale kroz taj dim, a, reklo bi se, i kroz efa odjela za analizu krvi mureseke bolnice. -I kako, na koji nain? pitao je istraitelj pokuavajui probudili zanesenog znanstvenika. -Na koji nain? trgne se profesor. Taj bismo nain komuniciranja mogli nazvati razmjenom misli pomou psihovalova. Do prije dvije godine takvu mogunost razmjene misli nisam ozbiljno shvaao, i sve to je o tome bilo napisano stavljao sam u podruje fantastike, ili ak opsjenarstva i obmana. Ali prije dvije godine osobno sam se uvjerio u takvu mogunost, ali o tome u vam kasnije neto rei. -Na koji ste je nain prihvatili? ponovio je istraitelj pitanje. Lijenik je gledao profesora ravno u oi. Da se nije radilo o slavnom

142/162

znanstveniku, sigurno bi mu predloio jedan temeljit psihijatrijski pregled. -Ja sam tu poruku vidio u svojoj svijesti, ako razumijete to hou rei. Kao to vi moete dozvati u svijest sliku stola za kojim objedujete ili igralita na kojemu igrate tenis, razumije se, ako uope igrate tenis. Ja ponekad igram sa svojom djecom. Miron me tue u posljednje vrijeme, pokretljiviji je. Hvata nemogue udarce. Osobito je jak u bekhendu ... -Oprostite malo se nakalje istraitelj priali smo o poruci koju ste, kako kaete, vidjeli u svojoj svijesti. -Da, tono, o tome sam priao. Dakle, vi moete sebi predoiti sliku stola u svojoj trpezariji ili teniskog igralita kad to poelite, jer je to ovisno o vaoj volji, ako, naravno, izuzmemo sluajeve kad u naoj svijesti iznenada bljesne neka slika, mislim poznata slika, iako mi to nismo eljeli. Ali poruka o kojoj govorim ula je u moju svijest bez moje volje. Ona je jednostavno, da tako kaem, bila usaena u moju svijest. Istraitelj je iz depa izvukao biljenicu i olovku kako bi mogao pribiljeiti ono to profesor bude govorio, ali ga ovaj zamoli da to ne ini. Ugled slavnog profesora nije doputao nikakvo protivljenje. Istraitelj nevoljko spremi biljenicu u dep. -Da, da nastavi profesor Leopold pomislio sam da se sa mnom neto dogaa. Puno sam radio toga dana i bio sam umoran i iscrpljen. Sigurno sam preao granicu od sedam posto ... -Molim? pogleda ga lijenik zabezeknuto. to ste preli? -Granicu od sedam posto. Ljudski mozak je, kao to vam je vjerojatno poznato, iskoriten sa svega sedam posto svojih mogunosti. A onih devedeset i tri posto, pitam ja vas! to mislite o tome? E, vidite, taj dio

143/162

sivih vijuga jo nije ni probuen. A treba ih probuditi i potaknuti, treba ih uvesti u igru, da tako kaem. Kad se to ostvari, uvjeravam vas, pred ovjeanstvom e se ukazati nesluene mogunosti, sve e tajne biti razjanjene, sve nemogue postat e mogue, otvorit e se beskrajni vidici u prolost i budunost. I budunost, zapamtite to sam rekao! Doi e trenutak, veliki, zvjezdani trenutak, kada e se prolost i budunost pribliiti, zgusnuti, vrijeme e se rastezati kao guma, razumijete, kao guma! ovjek e moi kroiti u budunost brzinom kojom on eli. I vraati se u prolost, da, dobro ste uli, u prolost! Ve radim na konstrukciji takva stroja i uskoro u svijetu obznaniti svoj pronalazak. Vrlo brzo e se uti za izum profesora Leopolda! Svjetovi e se pribliiti, vrijeme e nestati i sve e postati sadanjost, bezvremena sadanjost, a ivot, najzagonetnija od svih zagonetki u Svemiru ... Od silnog je uzbuenja ustao i uzdignutih ruku i glave stajao ispred svojih zapanjenih slualaca. Sada odjednom spusti ruke i pogleda ih kao da se osvjeuje. to sam ono htio rei . .. -One ste noi bili umorni i iscrpljeni pokua ga lijenik prizemljiti a onda ste primili poruku. -Tono! klimne profesor Leopold sjedajui. Vi ste pitali na koji sam je nain primio, a ja sam rekao psihovalovima u koje do prije dvije godine nisam vjerovao. -to se dogodilo prije dvije godine? zanimalo je istraitelja. -Tada sam boravio na Sanonu, planetu s ljubiastom atmosferom. Pozvali su me da im uinim uslugu ... no, dobro, to sada nije vano. Ispunjavajui njihovu molbu, s tamonjim sam savjetnikom morao poi na jedan asteroid koji je dolutao iz Svemira i zaustavio se u blizini ljubiastog planeta. Kasnije se ispostavilo da je to umjetno tijelo i da se tu zaustavilo s odreenom namjerom. U unutranjosti toga tijela, u nekoj rupagi, naao sam se u bezizlaznoj situaciji. Tada sam osjetio

144/162

udar psihovalova koje su mi poslali graditelji satelita. I oni su bili zarobljeni u onoj rupetini. Uspjeli smo se nekako spasiti. Tada smo se s tim divnim biima, nakon okonane misije, rastali kao s prijateljima. Njihov se ivot ne temelji na bazi ugljikovih spojeva nego na bazi zgusnutog elektriciteta. I eto, prije godinu dana oni su opet sa mnom stupili u vezu, kako bi mi poslali poruku. -Jeste li je pribiljeili? brzo upita istraitelj i poe rukom k biljenici, ali odmah odustade od te namjere. -Pa, naravno. Voen nekom neodoljivom sugestijom priao sam k stolu, uzeo pribor za pisanje i poeo biljeiti. Slike i pojmovi su se u mojoj svijesti redali dosta brzo, tako da sam esto zastajao ne stiui pribiljeiti zapoetu reenicu. I, pazite dobro, im bih zastao s pisanjem, slike bi se odmah vraale unatrag poput filma ili magnetofonske vrpce i zaustavljale na mjestu na kojemu sam bio zastao s pisanjem. To znai da su oni koji su mi slali poruku istovremeno sasvim tono pratili i tok mojih misli. Lula mu se bila ugasila. Profesor izvue vreicu s kamiliinim cvijetom i pone je puniti, trpajui pola u lulu a pola pokraj lule. Neprestano je gledao u neku toku iznad istraiteljeve glave, tako da je i ovaj bio ponukan da se osvrne preko ramena i vidi to to stoji iza njega. Nita. Bila je samo vjealica za odjeu s mesinganim kukama. Profesor je u meuvremenu napunio lulu i gurnuo je u bradu na mjesto na kojemu bi otprilike trebala biti usta. Poeo je s uitkom vui. Jo nije otkinuo pogled s vjealice za odjeu. -Oprostite ree lijenik niste je pripalili. -Zar nisam? trgne se profesor i pogleda lulu. Zatim je pripali i ree lijeniku: Hvala na upozorenju. -Jeste li je uspjeli zapisati? upita istraitelj sada ve vidno nestrpljiv.

145/162

-Koga? -Tu poruku, o njoj priamo. -O, da, da, sve sam zapisao. Kasnije sam te zapiske dopunio s jo nekim pojedinostima i obradio u svojoj radnji Utjecaj gravitacije na razvoj i prenoenje materije u meuplanetarnim uvjetima. Radnju jo nisam objavio, a bojim se da nikada i neu. Prstima je uvrtao bradu u kovrice. Ona dvojica su bili sigurni da nije ni znao da to ini. -Kakav je bio sadraj poruke? pourivao je lijenik pobojavi se da bi razgovor mogao presahnuti ili opet prijei na sasvim drugu temu. Profesor izvue lulu iz brade i poloi je na malo postolje koje je za nju bilo posebno izraeno. -Dobro uzdahne sada u vam svojim rijeima prepriati priu koju sam saznao one noi. Ali, oprostite, jeste li za aj? -Od kamilice, ako moe ree lijenik, nato profesor izvue vreicu iz depa i pone je razvezivati. Lijenik brzo promijeni miljenje i ree: Ali nemojte, molim vas, drugi put emo piti aj. Sada bismo radije uli tu priu. - Dakle nastavi profesor Leopold vraajui vreicu s kamilici nim cvijetom u dep priu koju ete sada uti ispriali su mi one noi moji elektrini prijatelji s planeta CAI-28 iz zvijea X310. Oznake planeta i zvijea dali su Sanoniti. Ja ih jo nisam uspio pronai i identificirati na naemu nebu. Ali kad jednom budu postavljene satelitske astronomske stanice ... -to je bilo s tim planetom?

146/162

-Na njemu ive bia na bazi zgusnutog elektriciteta. To je velika civilizacija razvijena gotovo do savrenstva. Meu narodima vlada mir i blagostanje, nema bolesti ni ratova. Sav viak energije pazite, oni sve nazivaju energijom jer su dokazali da je energija krajnji oblik svega to postoji, svega to jest sav viak energije, dakle, oni su stavili na raspolaganje znanosti. Najvie su davali u istraivake pohode u Svemiru. Traili su nepoznate civilizacije i usaivali u iva bia duh mira i ljubavi. Kamo sree da i mi krenemo tim putem kad dosegnemo njihov stupanj razvoja. A ovo to se kod nas dogaa .. . -To je lijepo od njih brzo ubaci lijenik. Slaem se s vama .. . kamo sree, da. Ali nastavite, molim vas. Zazvoni telefon. Sva trojica se okrenue u pravcu telefonskog aparata. Profesor ustade i podie slualicu. -Znam to ree nakon kraeg vremena i spusti slualicu. Ponovo sjede u fotelju i ree: Nazvala je moja ena. Javlja mi da je u veernjem izdanju Glasa Mureseka proitala doktorovu izjavu o zabuni do koje je dolo prilikom pregleda krvi Bakrenog Petra, kako li ve nazivate toga djeaka . .. ba lijepo, doktore, to ste dali tu izjavu. Lijenik napravi kiselo lice i odmahne rukom, a profesor nastavi: -Te noi moji su mi se elektrini prijatelji ispriali to o sebi nisu dali vie podataka prilikom naeg prvog susreta u onoj rupetini na umjetnom satelitu. Naravno da im ne zamjeram, jer su okolnosti tada bile izvanredno teke, radilo se o biti ili ne biti... ali to moete proitati u knjizi Ljubiasti planet ako je do sada niste itali. Dakle, prihvatio sam ispriku i oni su nastavili svoju priu. Na jednom svom istraivakom pohodu naili su na civilizaciju veoma slinu naoj. Atmosferske prilike i uvjeti za ivot bili su kao i na Zemlji, starost planeta takoer oko 4 do 5 milijardi godina, pa se i ivot razvio na bazi

147/162

ugljikovih spojeva i dosegao stupanj razvoja slian naemu. I oni su, poput nas, upravo bili zakoraili u Svemir. Ali ti prvi koraci donijeli su im veliku nesreu. Jedan se njihov svemirski brod bio vratio s planeta na kojemu su otkrili estice ivota, prve zaetke u najprostijim oblicima organiziranja ive materije. I te su ive estice, nazovimo ih uvjetno bakterijama, i ne znajui to prenijeli na stijenkama broda na svoj planet. Za vrlo kratko vrijeme itelji su poeli masovno umirati. Nita nisu mogli uiniti za svoj spas, njihova je medicina bila nemona prema tom siunom neprijatelju. Kad su vidjeli da e se ivot na planetu ugasiti, mislim na ivot tih nama slinih ljudi, izgradili su nastambe u podzemlju ne bi li se na taj nain zatitili od ubilakih bakterija. Ni to nije pomoglo. Prijetio im je posvemanji pomor, apsolutno unitenje do posljednjeg ovjeka. -Vrlo alosno, doista ree lijenik. -Da, vrlo alosno kimne profesor odsutno. Uasno, to je prava rije. Kad su vidjeli da nemaju nikakvih izgleda da se od rvaju strahotama, znanstvenici te umirue civilizacije uinili su posljednji oajniki pokuaj. -to su mogli uiniti? -Poslali su putem elektromagnetskih valova poziv u pomo. Tko zna da li bi tko prihvatio poziv da se ba u to vrijeme, na udaljenosti od svega nekoliko svjetlosnih minuta, nije nalazio istraivaki svemirski brod mojih elektrinih prijatelja. Oni su im se odmah odazvali i bili spremni pruiti ruku spasa, ali tada je iskrsnuo novi problem. Nisu ih mogli prihvatiti na svoj planet, jer dva ivota na razliitim osnovama u ovom sluaju zgusnuti elektricitet i ugljikovi spojevi ne bi mogli opstati jedni uz druge. Pokuali su im sagraditi umjetni planet i preseliti ih na nj, ali za to nije vie bilo vremena. Tada su im predloili posljednje to se jo moglo uiniti, to jest da preivjele rasele po Svemiru na

148/162

planete sa slinim uvjetima za ivot koji postoje kod njih, to su oni jadnici odmah prihvatili. To je bila posljednja slamka spasa. Oni nisu imali tehnikih mogunosti za raseljavanje, ali su moji elektrini prijatelji imali. Poznavali su nain prenoenja materije energetskim snopom, dakle razlaganjem materije u energiju i, na odreditu, njezinim ponovnim organiziranjem u materijalni oblik kakav je imala na polazitu. Kod nas samo najhrabriji pisci znanstveno-fantastinih pria dolaze na takve pomisli. -Da, ali znanost je suzdrana to se toga tie ree lijenik, Ba sam nedavno itao ... ali, dobro, bolje vi nastavite. Jesu li ih raselili? -Da, ali ne sve. Kad je trebalo zapoeti s transportiranjem, ljudi su odbijali da pou. Radije su ekali alostan svretak na svojoj roenoj grudi, pod svojim suncem. Tako su, zalaganjem i posredstvom elektrinih ljudi s planeta CAI-28, uputili samo odreeni broj primjeraka svoje vrste u dubinu svemirskog beskraja na planet na kojem postoje uvjeti za njihov ivot. Taj planet je Zemlja. Bilo je malo izgleda da e se ti njihovi uzorci jednom i vratiti na svoj roeni planet, jer je teko zamisliti da e ih tamo moi netko doekati. S druge strane, silna je i elja za odranjem vrste. A nada postoji dok ovjek ivi, kako kae ona poslovica. Na kraju, kad su mi sve to ispriali, moji su me elektrini prijatelji zamolili da primim jednog djeaka te umirue civilizacije i na taj nain sudjelujem u pokuaju spaavanja i ouvanja njihove vrste. -Vi ste pristali, zar ne? tiho ree istraitelj. -Bez razmiljanja, naravno. Pa tko ne bi pristao! Ali kako u ga prihvatiti, pomislio sam odmah. Istoga je asa psihovalovima stiglo uputstvo to mi je initi. Srea je to ovdje u Institutu imamo atomski reaktor velike snage, a jedan takav izvor energije neophodan je za pretvaranje energetskog snopa u materijalni oblik. Mislim da vas ovi

149/162

tehniki podaci nee zanimati. Sve sam to zabiljeio. Obavijestili su me da e mi naknadno poslati uputstva s kojim institucijama i pojedinim znanstvenicima na Zemlji trebam stupiti u vezu, jer su i njima uputili po nekoliko tih nesretnih ljudi. Istovremeno su me uputili i to treba initi kada djeaka budem vraao, ako se ikada ukae mogunost za povratak. Mogu vam odmah rei pribiljeio sam sedam stranica formula i sedamdeset sedam stranica uputstava. Ipak se nadam da e one jadnike mimoii potpuna katastrofa. A ako budu svi uniteni i civilizacija potpuno zatrta, djeak e ostati na Zemlji. U tom sluaju u ga povezati s njegovim sunarodnjacima koji su poslani na Zemlju, ije e mi adrese elektrini ljudi javiti naknadno. Trebao sam ga tri godine uvati u. kabinetu. Ako u tom razdoblju djeaka ne bi pozvali natrag, mogao sam objaviti sve ono to sam vam ispriao. A sino se, eto, dogodila ta zbrka. Pozvao sam samo vas dvojicu, jer trogodinji rok jo nije istekao. Nadam se da ete sve to ste uli uvati kao prvorazrednu tajnu. -Je li djeak stigao? upita lijenik. Shvatio sam da je ... -... djeak o kojemu govorim Bakreni Petar, dobro ste shvatili, doktore. One sam noi pribiljeio posljednju poruku elektrinih ljudi. Ona doslovce glasi: Zahvaljujemo u ime bratstva i ljubavi meu narodima! Jo su me samo zamolili da ukljuim atomski reaktor. Uinio sam to i on se poeo naglo prazniti i gubiti energiju. Sjedio sam u svome kabinetu i ekao. Zadrijemao sam, ili tako neto. Moda su se to moji elektrini prijatelji i naalili sa mnom i potpuno mi blokirali sva ula. Kad sam se trgnuo iz te obamrlosti, pred sobom sam ugledao djeaka. -Bakrenog Petra?

150/162

-Da, tako su ga nazvali Amateri, ba svata! Potpuno je isti kao i nai djeaci, samo mu je krv malo drukija. To je i jedina razlika izmeu nas i itelja one unesreene civilizacije. Profesor Leopold uze lulu s postolja i pripali je. Lijenik ree: -Da sve to niste ispriali vi, ne bih vjerovao. I da se nisam osvjedoio prilikom pregleda krvi toga djeaka. -Doktore pogleda ga istraitelj rekli smo da je krv sasvim u redu, zar ne? -Da, rekli smo uzdahne lijenik i nehotice pogleda prema umivaoniku u koji je profesor prolio krv iz boice. -Kako se djeak hranio? pitao je istraitelj. -Koncentriranom hranom koju sam spravljao po njihovu uputstvu. Iz boica. Profesor Leopold se nasmije i zavrti glavom, pa ree: Jednom sam morao nekamo izai iz kabineta. Na stolu mi je ostao sendvi. Kad sam se vratio bilo ga je jo samo polovica. Djeak mi je priznao da nije mogao odoljeti iskuenju kad ga je vidio i pojeo je polovicu. Poslije toga sam mu davao i pomalo nae hrane i osjeao se sasvim dobro. Ali takvu hranu uzima samo pod mojim nadzorom, u tome je vrlo discipliniran. Profesor Leopold ustade, otvori kabinet i prie jednim vratima zaklonjenim zastorom. Otvori ih i pozove: -Doi, djeae! Iza zastora se pojavi Bakreni Petar. Lice mu je bilo blijedo i upalo, ali je na njemu ipak lebdio slabaan smijeak.

Petnaesto poglavlje ZATO JE MIRONOV UZVIK KLEOPATRIN ZUB IMAO UTJECAJA NA OVU PRIU - BAKRENI PETAR OBJANJAVA MELITA I MIRON NENADANO DOBIVAJU BRATA

Djeak je oko vrata imao zavoj. I desna mu je ruka zavojem bila vezana uz tijelo. Istraitelj i lijenik ustadoe. Bakreni Petar ih pozdravi zbunjeno se osmjehujui. -ao mi je to sam prouzroio tolike neprilike poeo se ispriavati. -Sada je sve sreeno, djeae ree profesor Leopold raznjeenim glasom. Nisi ti kriv. Doi, sjedni ovamo. Privukao je k stolu jo jednu fotelju i ponudio djeaku da se smjesti u nju. Bakreni Petar ree: -Hvala, tata Leo. Pogleda lijenika i istraitelja i dometne: Meni je profesor Leopold dozvolio da ga zovem tata. -Naravno, sinko! potvrdi profesor. Lijenik je okom strunjaka pogledao zavoje na djeakovu vratu. -Amaterski rad rekao je i dohvatio konatu torbu od koje se nikad nije odvajao. Izvadio je iz nje zavoje, razne boice i kutijice i sve to poredao na stol. Izvrit emo jedan kratki pregled, ako doputate.

152/162

-Dapae, doktore odmah se sloi profesor. Priznajem da je sve uinjeno nestruno, ali ja bolje nisam znao. To sam nauio na teaju prve pomoi. Morao sam mu zamijeniti zavoje kojima su ga previli u bolnici. -Niste mnogo nauili na tom teaju, ako smijem primijetiti ree lijenik skidajui zavoj s djeakova vrata. Rana na vratu bila je jo svjea, ali vie nije krvarila. Lijenik ju je namazao nekom mau i napraio. Djeak je sve to strpljivo podnosio. Kad mu je lijenik ranu previo istim zavojem, pregledao je i desno rame. -No, i s ovim e biti u redu ree. Nita nije slomljeno. Kad je zavrio pregled, spremio je svoje stvari i sjeo. Djeak mu zahvali i pogleda profesora Leopolda. -uo sam sve to ste malo prije priali. -Uglavnom si sve to znao i prije. Nisam nita skrivao pred tobom. -Znam, tata Leo. Sada bih vam jo neto objasnio. Vi ste dobri prema meni i za mnogo tota niste traili objanjenje. -Hm, hm mrmljao je profesor Leopold ja od tebe ni sada ne traim nikakvo objanjenje, djeae. Ako ipak eli neto rei, moe to sada slobodno uiniti. I lijenik i istraitelj su duni uvati tajne ovakve vrste. Zar ne? ree pogledavi onu dvojicu. -Dakako! potvrdie oni. Djeak nasloni glavu na naslon fotelje i sklopi oi. Profesor Leopold brzo ustade i prie mu.

153/162

-Ako ti je slabo ree mu idi u postelju. -Hvala, tata Leo, nije mi slabo. elim se samo svega prisjetiti. -Onda dobro klimne profesor Leopold i sjedne. Bakreni Petar je razmiljao. Trojica odraslih su gledali to malo, krhko tijelo, to se skupilo u fotelji poput uplaene, zalutale ptice. I mislili su o dalekoj civilizaciji koja je na tako uasan nain platila danak elji za saznanjem i proirenjem znanstvene misli. -Prije nekoliko dana ovamo je doao Miron ree djeak s nekom posebnom toplinom u glasu. Tata Leo je izaao u hodnik i za sobom pritvorio vrata. Ja sam ipak malo provirio i tada sam prvi put vidio jednog djeaka sa Zemlje, onako izbliza, i uo njegov glas. uo sam sve to su razgovarali u hodniku. -Nisam imao namjeru od tebe nita skrivati pogleda ga profesor Leopold. Izaao sam u hodnik samo zbog toga da te Miron ne vidi. -Znam, tata Leo osmjehne mu se Bakreni Petar. Nisam ni ja imao namjeru prislukivati. Ipak sam sve uo. im ste otvorili vrata Miron je uzviknuo: Kleopatrin zub!. -Svata se moe uti od tih djeaka odmahne rukom profesor Leopold. Zamislite! Kleopatrin zub! Hm. -Miron je objasnio nastavi djeak da e im to biti lozinka za ulazak u podzemno skrovite u kojemu se sastaje sa svojim vrnjacima. Rekao je da e se sastati i toga dana poslije podne u pet sati, a zatim objasnio i gdje se skrovite nalazi. Jo je napomenuo da mogu doi djeaci koji znadu lozinku i imaju masku i koji nisu stariji od petnaest godina.

154/162

-Da zaguna profesor Leopold napomenuo je to kako ne bi i meni palo na pamet da doem, zamislite! Djeak se osmjehne i ree: -Tada mi je sinula ideja. -Da ode meu djeake? upita lijenik. -Da. Meni je tata Leo ovdje uredio jednu sobu u kojoj sam provodio sve svoje vrijeme. Imam svega u toj sobici, moete pogledati ako elite. Ponekad je tata Leo sjedio sa mnom i razgovarao, ali sam uglavnom bio sam. Priao mi je da ima djeaka i djevojicu, Mirona i Melitu, i ja sam ih silno elio vidjeti. Jedna mu suza zablista na trepavici, otkine se i klizne niz lice. -O, jadni moj djeae ree profesor Leopold i svojom krupnom akom pokrije djeakovu ipak si mi to trebao rei. -Znam, tata Leo, ali vi ste toliko uinili za mene i nisam smio traiti vie. Ipak sam vas jedne noi slijedio i saznao gdje stanujete. Pogledao je profesora Leopolda i oborio oi. Pogrijeio sam to sam vas slijedio, znam da to nije lijepo, ali toliko sam elio da ih vidim ... -To je sasvim razumljivo ree istraitelj, a profesor Leopold uzdahne i ponovi: Jadni moj djeae! -Vi ste mi objasnili da me privremeno morate skrivati. A tata i mama su mi, prije nego to smo se pozdravili na rastanku, rekli da vas u svemu moram sluati... -Mironu si u skrovitu rekao da nema roditelje ubaci istraitelj.

155/162

-Pa zar ih imam? Tko zna gdje su oni sada uzdahne Bakreni Petar i nastavi: A onda je tu doao Miron i jako sam se uzbudio. Kad sam uo sve ono to vam je rekao u hodniku, pomislio sam da bih i ja mogao doi meu djeake, barem jednom. Htio sam svoj izlazak zatajiti pred vama, tata Leo. Tamo se i tako ulazi pod maskama i, mislio sam, nitko nee ni primijetiti da sam i ja meu djeacima. A ja sam jednostavno morao malo biti s njima, ne mogu to ba dobro objasniti, ali morao sam. Vrijeme odravanja sastanka Amatera taman se poklapalo s vremenom kad vi niste u kabinetu. Pogledao je profesora Leopolda s molbom u oima i zapitao: Tata Leo, opratate li mi to sam sve to htio prikriti pred vama? -Naravno, sinko, pa kako ti ne bih oprostio! A tu se, uostalom, i nema to opratati. Da si mi rekao da to tako jako eli, ja bih ve naao nekakva naina da te izvedem. -Eh, da sam to znao! uzdahne djeak i nastavi: Od starog kartona to je bio pod pisaim stolom napravio sam masku i sakrio je. Kad je dolo vrijeme sastanka, stavio sam je pod jaknu i izaao kroz prozor. -Kroz prozor? zaudi se istraitelj. -Drukije nije mogao, jer ja uvijek zakljuavam kabinet. -Ima u ladici jo jedan klju podsjeti ga Bakreni Petar ali ja sam ipak izaao kroz prozor. Na hodniku bi me netko mogao vidjeti. Ubrzo sam pronaao skrovite o kojemu je Miron govorio. Vidio sam kako su dvojica djeaka, tamo u grmlju, navukli maske i podigli poklopac sa zemlje, a zatim se uvukli u podzemlje. I ja sam navukao masku i siao stubama do eljeznih vrata. Tu je stajao jedan djeak. Izgovorio sam lozinku, a on je rekao: Ma hajde, Svileni, kao da te ne poznajem! Kasnije sam saznao da jednog od Amatera zovu tim nadimkom. Djeak na vratima sigurno me je zamijenio s njim. Ja sam utio i uao, a on je

156/162

ostao kod vrata. Ona dva djeaka to su uli prije mene bili su mi okrenuti leima pa nisu ni primijetili da sam uao iza njih. Unutra su bili nekakvi oklopi. Neopazice sam se uvukao u jednog od njih. Tu sam bio dobro sakriven. Iza mene su ulazili i drugi djeaci. Za vrijeme itavog sastanka ja sam se nalazio u onoj limenoj konzervi. Pri kraju je postalo neizdrivo. Kad su se poeli spremati da napuste prostoriju, uplaio sam se da u ostati zakljuan u podzemlju. Na to nisam mislio kad sam ulazio. A onda mi je jo dolo i da zakaljem. I zakaljao sam. Tako su me otkrili. Kasnije mi je bilo drago to su me otkrili. -Znai da onaj moj deran nije uzviknuo tu glupu lozinku do svega ovoga ne bi dolo! -Da, tata Leo, ali meni je ba drago to je Miron to uzviknuo i to je sve to tako ispalo. -Rekli su mi umijea se istraitelj- da si dobro poznavao podzemne hodnike. -Poznavao sam ih prilino dobro. Ja sam i ranije u nekoliko navrata izlazio iz kabineta kad tata Leo nije bio ovdje. Pronaao sam jedan ulaz u podzemlje, tamo kod rijeke. -Zato si ulazio? To nije sasvim bezopasno. Djeak je nekoliko trenutaka utio. Zatim uzdahne i ree: -U posljednje smo vrijeme na naem planetu ivjeli u podzemlju. Tamo je najsigurnije. -A etrnaesti kamen upita istraitelj. to je predstavljao taj etrnaesti kamen? Danas me je Miron uveo u podzemlje i pokazao mi ga. Ispod njega je samo rupa.

157/162

Bakreni Petar pokajniki pogleda profesora Leopolda. -Tata Leo e se sada sigurno naljutiti ree ali ja u ipak rei. -Neu se naljutiti, samo reci. -Ja sam uzeo onu vau radnju u kojoj ste zapisali sve o meni i bacio je u rijeku. Sva trojica ga pogledae iznenaeno. Djeak je oborio glavu oekujui prijekor. -Zato si to uinio? upita profesor Leopold. Nikako nisam mogao shvatiti na koji nain je nestala. -Oprostite, ali uinio sam to. Znao sam da je tamo zapisano sve o meni kako sam stigao ovamo i kako me treba vratiti kad za to doe vrijeme. Kad sam upoznao Amatere, nisam se vie elio rastati od njih. Ako bacim one papire, mislio sam, vi me vie neete moi poslati natrag. Zato sam ih jednom, kad sam ostao sam u kabinetu, uzeo i sklonio u svoju sobu. Kad sam poao na sastanak, sakrio sam ih pod jaknu i ponio sa sobom, a poslije sastanka spremio u ono udubljenje pod etrnaestim kamenom. On je etrnaesti po redu ako se rauna od ugla. Nou sam ih uzeo ispod kamena i bacio u rijeku, jer bi me danju sigurno netko vidio. Sve sam to uinio zato to sam po svaku cijenu htio ostati s djeacima. Gledao je profesora Leopolda ravno u oi. I profesor je gledao njega i klimao glavom. Onda se u djeakovim oima zacakli suza. A u oima profesora Leopolda smijeak. -Sve je u redu, moj djeae ree profesor i potape ga po ramenu, nato djeak s olakanjem odahne.

158/162

-Jo neto me zanima ree istraitelj. Pod kamenom smo nali kemijsku olovku. Miron je rekao da je njegova i jako se iznenadio to je bila ondje. -O tome nita ne znam zaudi se Bakreni Petar. -Ja sam tom olovkom pisao zabiljeke sjeti se profesor Leopold. Vjerojatno mi je ostala meu papirima i kasnije ispala kad je djeak uzimao papire. -Sada je sve prilino jasno ree lijenik ali nam jedno jo nisi objasnio. -Molim? pogleda ga djeak. -Zato si pobjegao iz bolnice? Jesi li znao da je tvoja krv malo drukija od nae? -To nisam znao, osjeam se sasvim dobro. Tata Leo mi je spravljao hranu ... Iznenada pogleda profesora Leopolda i razrogai oi. Tata Leo, u onim je papirima pisalo kako se za mene priprema hrana, a ja sam sve to bacio! -Ne brini nasmijei se profesor Leopold nee biti gladan. Sve sam zapamtio to je tamo pisalo u vezi s ishranom. Ali u posljednje sam ti vrijeme davao i svjeu hranu i sve je bilo u redu. Uskoro emo one boice i kutijice i tako zamijeniti pravim tanjurima. -Onda dobro odahne djeak. A iz bolnice sam morao pobjei jer sam znao da ete traiti moju adresu, a ja je nikako nisam smio rei. Tatu Lea bih time doveo u nepriliku. A i bez toga sam mu stvorio ve dosta neprilika. Profesor Leopold odmahne rukom i ree:

159/162

-Ne mari, djeae! Vano je da si ti iv i zdrav. Da ste ga samo vidjeli kad je uao u kabinet! Jedva se drao na nogama. Ujutro sam ga namjeravao odvesti u bolnicu. No jutros su novine objavile one senzacionalne vijesti, i vie nisam znao to da radim. Zamolio sam vas da doete k meni da se dogovorimo. Istraitelj ree: -Dobro ste uinili. to se mene tie, obustavit u istragu. Nema razloga za daljnje voenje. Sutra u rei novinaru Kovaeviu da je djeak pronaen i da je s njim sve u redu. -Recite to svakako klimne profesor Leopold. -A ja sam ve rekao tome novinaru da je ... ovaj ... hm .. . djeakova krv sasvim ista kao i naa i da je prilikom pretraga dolo do greke. -Hvala vam tiho ree Bakreni Petar. Profesor Leopold napuni lulu i odbije nekoliko gustih dimova. Lijenik malo odmakne svoju fotelju od stola, zapravo od te lule iz koje se dimilo kao iz dimnjaka. -to ete sada poduzeti? upita istraitelj profesora Leopolda. -ekat u da mi se jave moji elektrini prijatelji s vijestima o sudbini djeakovih sunarodnjaka. Nadam se da e ipak pobijediti one bakterije-napasnike. Kad je vidio da je djeak oborio glavu i tuno uzdahnuo, brzo dometne: Glavu gore, moj sinko, siguran sam da e ih pobijediti. A dotle e biti kod mene. -Kod vas, u stanu? Djeakovo se lice ozari. -Da.

160/162

-S Mironom i Melitom? -Dakako! Izmislit emo nas dvojica ve nekakvu priu. -Hoemo, tata! klikne djeak ushieno. Mogu li ve veeras s vama? -To e biti najbolje. Melita i Miron su s Bakrenim Petrom urili na sastanak Amatera. Rii djeak je skinuo zavoje i sada je izgledao sasvim dobro. Kad su stigli do srednjokolskog igralita, Melita vie nije mogla izdrati. Potrala je ispred djeaka da prva javi novost Amaterima. im je ula u skrovite, bubnula je da je svi uju: -Bakreni Petar sada stanuje kod nas! Djeaci su se u trenu okupili oko nje i postavili oko deset pitanja istovremeno. Melita je govorila vano: -On e zauvijek ostati kod nas. Tata i mama su se dogovorili da ga osvoje. Odsad e on biti na brat, moj i Mironov! -to e uiniti tvoj tata i mama? priupita mizla. -Osvojit e ga, ne? -Valjda usvojiti ispravi je Eukaliptus. -Tako nekako. Pa zar to nije isto, Liptus? -Nije.

161/162

-itao sam da ga je tvoj tata pronaao ree Tajanstveni Ivan. -Da, sjedio je kraj rijeke i gledao kako voda tee, tako je ispria tata kad ga je doveo kui. -A krv? pitao je Glupavi tef. -Njegova je krv sasvim dobra, valjda si itao u novinama. Bila je nekakva greka na .. . onom . . . -Mikroskopu pomogne joj Eukaliptus. -Da. Kad su Miron i Bakreni Petar uli u skrovite, svi su se htjeli rukovati s riim djeakom. I rukovali su se. I Amateri i bivi Ukikanci. Zadnji su stigli Dingo i Trostruki Joja. Ovaj posljednji je toga prijepodneva poloio popravni ispit iz matematike. Tajanstveni Ivan je sjeo za predsjedniki stol, a kraj njega Sfinga, njegov zamjenik. -Pomakni se, Slanina gurkao je Bakalar svoga debelog prijatelja. Istisnut e me iz klupe. -U tom sluaju odgovori debeljko izvoli uskoiti u moj dep. -U tom bi depu onda imao vie pameti... -Tiina, vas dvojica! prekide Tajanstveni Ivan prepirku. Zapoinjemo sastanak! I sastanak Amatera je zapoeo.

@Created by PDF to ePub