Bio sam na Golom otoku

Stipo oi, duobrinik

Koliko uspije "preodgoj" toliko e uspjeti i naa ideologija - govorili su tadanji vlastodrci u pokojnoj Jugoslaviji. Za taj svoj "preodgoj" odredili su razna mjesta po cijeloj svojoj dravi. Takvih mjesta bilo je u svim republikama i pokrajinama. Jedno od najkrvavijih mjesta "preodgoja" bio je Goli Otok kojeg sam zajedno sa sveenicima i ostalim pastoralnim suradnicima iz Evrope posjetio u obliku studijskog putovanja 10 travnja 1997. Kakva sluajnost 10. travnja. Prije nego iznesem svoje dojmove o ovome stranom mjestu zloina, molim sve rtve toga mjesta i ive i mrtve da mi oproste, to u pokuati pribliiti dananjim ljudima njihovu krvavu stvarnost. Ovaj oprost molim jer neu znati niti moi napisati ni jedan posto od onoga to su oni preivjeli. Ovaj oprost molim i zato to do dana dananjega, za ovo mjesto patnji nema nikakvih oznaka niti kakve spomen ploe niti strunih vodia - da kau svijetu istinu. Dok na unajmljeni brod polako plovi od otoka Krka prema tom stranom mjestu meni poznatom samo iz pria - sjedim na palubi broda a moje misli lete na Juana Ariasa i njegove misli - "Bog u koga ne vjerujem" On kae: "Ja nikada neu vjerovati u: Boga koga bi tovali oni, koji su spremni osuditi ovjeka. U Boga koji ne bi mario to ovjeka bacaju na koljena. U Boga u koga se nebi mogao nadati, usprkos svakoj nadi". Ni ja ne vjerujem u Boga kojeg su tovali oni vlastodrci toga doba i ne samo da su bili spremni osuivati ovjeka nego su ga sudili da bi ga bacili na koljena kako bi ovjek u njima prepoznao svu silu pakla. Duboko uronjen u Boga nade - molei ga da bude milostiv svim rtvama i patnicima toga doba kao i njihovim muiteljima stigli smo na Goli otok. Moja radoznalost je veoma velika. Ni primijetio nisam da sam se izdvojio iz nae grupe razgovarajui sam sa sobom hodajui brzo da bi zadovoljio svoju radoznalost. Moj osjeaj me vratio na moju muku i stradanje u srpskim logorima. Ni danas ne mogu shvatiti dokle ovjek moe otii u svojoj zaslijepljenosti - i uvijek si postavljam pitanja na koja nemam odgovora: Zato? Dali je to trebalo biti? Jeli ovo sve mogue? Stupivi na tlo te - rei u svete i muenike zemlje - na kojoj su tisue i tisue prolili more znoja i litre krvi posvuda se vide tragovi jednog bezumlja. Pridruio sam se svim ostalima krenuo s njima u jednu dugu zgradu na kojoj stoji ve izblijedjeli natpis: "PREDUZEE MERMER". Odmah nam je jasno kojim se tu jezikom govorilo. Komentari nae grupe su razliiti, neki se ude i pitaju ta su tu jadnici radili, kako su mogli izdrat itd. - Sve je zaputeno i vrijeme ini svoje. teta je to velika, jer to mjesto bi trebalo biti opomena cijelom svijetu dokle jedno bezumlje moe ii i da se takvo zlo nikada vie ne ponovi. Tu smo svi stali i pomolili se za sve one patnike i rtve te otpjevali pjesmu "Blie o Boe moj" Hodamo dalje po onom putu kojeg su ti "kanjenici" sami napravili gledamo straarnicu koja me posjea na ona mjesta u umi kad lovac eka divlja kako bi ih ustrijelio. Da ovdje ljudima nisu dozvoljavali da budu ljudi - bili su to robovi i 1

divlja koju su uvijek mogli odstrijeliti da bi se doepali kakvog priznanja. Opet se nesvjesno izdvajam iz nae skupine i sam hodam po otrom kamenu nemislei da bi mogao uganuti nogu ili ostati bez cipela. Predamnom je mjesto gdje se runo vadio kamen. Jo je tu nekoliko drvenih tragaa na kojem se nosio kamen i nekoliko uskija s im se vadio kamen. Samo Bog zna koliko tona kamena su izvadili i prenijeli ljudi sve na rukama. Kako su to ljudi izdrali neznam? Kad se zna da po ljetnim danima temperatura zna dosei i do 32 stupnja - strano i teko je i stajati a kamoli raditi po 12 sati dnevno. Ali kad ovjek prestane biti ovjek za njega nema mjere, ni osjeaja niti ljubavi. Promatrajui kamenolom misli su mi odletjele na moj posjet prije par godina - na logor u Njemakoj "Buchenwald" - na ulazu u logor stoji natpis: "Jedem das seine" - Svakome to mu pripada. ovjek je uzeo i prisvojio sebi pravo da sudi, da bude gospodar nad drugima, da on bude bog. Opet pitam i traim odgovor: Veliki Boe zato, zato? Jeli mogue da tvoje stvorenje moe tako daleko otii prisvajajui prava koja mu po naravi ne pripadaju! Rado bi bio jo na tom mjestu gdje su ljudi bili ne samo ponieni i prezreni nego u potpunosti zanijekani - da nisam uo glas naega voditelja fra. Bernarda Dukia da moramo krenuti. Nismo mogli sve vidjeti pa zamolismo kapetana broda da malo zaokrene na drugu stranu kako bi bar iz broda vidjeli cijeli otok. S june strane vide se zgrade s bijelom fasadom - bile su to upravne zgrade u kojima je prebivala njihova uprava. Rekoe da su tu primali i rijetke posjetitelje kako bi im pokazivali da je to human zatvor i zatvor visokog standarda. Vjerujem da su te zgrade bile ureene i lijepo napravljene ali sve kamenolome, samice, straarnice i muilita nikome nikada nisu pokazivali. Slubeno to mjesto muenja zatvoreno je 1989 ali ne radi toga to su htijeli pomoi ili to su uvidjeli svoju pogreku nego radi toga to im je bilo skupo i dalje to mjesto zloina drati. Skupo im je bilo dnevno davati nekoliko desetaka grama hrane i jeftina zatvorenika odijela - ljudima koji su tone i tone runo obraenog kamena dali njima a oni ga izvozili i uivali na tuoj muci. Naputajui to mjesto bio sam ujedno i tuan i radostan. Tuan sam jer sam svjestan da nitko ne moe ispraviti nepravdu nanesenu ljudima za sve rtve toga mjesta i za sav proliveni znoj. Radostan sam to je to sve nestalo i da je ta paklena ideja "preodgoja" bila bolesna iluzija koja se vie, nadam se - nee ponoviti. Kako si dospio na Goli otok? Bio sam mlad 18 godina sam imao i poao raditi svoj zanat. Pomalo eljan avanture manjkalo mi je svega. Tada u politici nisam bio ni verziran ni aktivan ali moji roditelji su mueni od partizana a ja mlad i poletan htio sam im nekako pomoi ali nisam mogao. Gdje god sam pokuao otvoriti vrata bila su za mene zatvorena. Sve mi se to zgadilo i odluio sam potraiti otvorena vrata u inozemstvu. Moj mlai brat i jo dvojica krenuli smo prema Italiji - Trstu - doli smo blizu granice i sjedili u nekoj rupi ekajuci da se milicajci kako su se onda zvali okrenu kako bi mi pretrali granicu. No pas koji je bio s policijom doao je nad tu rupu i samo nas gledao nekoliko trenutaka i otrao policajcima i poeo cviliti. Oni su odmah znali da tu netko ima i opkolili nas i uhvatili. Odmah su nas odveli u zatvor u Rijeku gdje smo ostali 8. dana i tu osueni na kaznu strogog 2

zatvora na 1,5 mjesec. Brat mi je puten jer je bio maloljetan a nas su odveli na Goli otok. Kako je izgledao tvoj prijem na Golom otoku i gdje su vas smjestili? Dovukli su nas Brodom iz Bakra i zaudo lijepo nas primili - dali su nam i neki riot da se najedemo. Ali tek kasnije sam saznao zato je taj prijem bio takav! Govorili su da su oni bolji od talijanski zatvora i da je ovdje sve bolje. Odveli su mene u sobu broj 4. Ta soba bila je 4 puta 4 u kojem je bilo 25 ljudi. Odmah su me odredili u radni vod. Valjda zato to sam bio snane konstrukcije i mlad. to je to radni vod i dali je bilo i drugih vodova? Radni vod je bio onaj koji je radio teke poslove a to je noenje kamena na tragaama. Jedni su tovarili a mi koji smo nosili te tragae nosili smo kamen u drobilicu koju smo morali nahraniti kamenom - a ona je uvijek bila gladna kamena. Bilo je i drugih vodova tako na pr. vod koji je radio u radionicama, vod koji je istio krug zatim kanjeniki ili disciplinski vod kako su ga oni zvali. Kakav je to bio kanjeniki vod? Tu su radili oni koji bi se ogrijeili o disciplinu zatvora i neki politiki. Oni su morali raditi po 12 sati dnevno - ali sve u trku, stat nisu smjeli. Morali su hodati pognuti s rukama na leima i nikog nisu smjeli pogledati u oi da bi svi znali da su oni kanjeni. Spavali su na golim daskama i nisu imali nikakvog odmora. Radili bi tu sve dotle dok nebi potpuno iznemogli a onda bi morali ispred sviju proi po sobi a ovi bi ih udarali nogama, akama ili nekim predmetima. Morali su ljudi vikati na njih kritizirajui ih da su najgori izdajice svog naroda, a oni su sve te kritike morali priznati i nisu smjeli progovoriti niti rijei u svoju odbranu. Sjeam se jednog starca koji je imao 72 godine a bio je u tom kanjenikom vodu - ni on nije bio poteen. Sve je to bila muka - ali dali je bilo posebni metoda muenja? Da bilo je i toga. Jednom u noi oko 1 i 3 sata vidio sam kako jednog albanca maltretiraju. Oni i svi zatvorenici zvali su tu metodu "pod gas" Svezali bi ovjeku konopce oko vrata i prebacili na lea a onda mu svezali tragae na koje bi stavljali kamen i onda ga tjerali da tako hoda tukui ga po zadi. Ako bi pao naprijed tragae bi ga poklopile a nazad nije mogao od tragaa. Strano je to bilo. Bilo je i drugih metoda muenja koje ja nisam vidio ali su drugi priali. Unato svega toga ti si se odluio da opet bjei! Nisam odmah jer su i mene malo uspjeli indoktrinirati - otiao sam u vojsku a onda pokuao nai posao. Prije zatvora ja sam radio u rijekom Torpedu i odmah otiao tu ali su mi otvoreno rekli da im se gubim s oiju. U svakom poduzeu su

imali moj dosje ak i oni portiri i to mi je drugo preostalo nego da opet pokuam? Pokuao i hvala dragom Bogu uspio sam se izvui iz tog pakla.