You are on page 1of 18

Mostovi i duprije Stari mostovi i duprije Arslanagida most

Arslanagida most na rijeci Trebinjici je podigao Mehmed Paa Sokolovid, a otvoren je 1574.godine. Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (dananji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je ila skoro sva trgovina, najvie so. 1687. Mleani su zauzeli Novi to je izazvalo povlaenje bogatog muslimanskog stanovnitva prema Trebinju, i most je izgubio na znaaju. Na to je takoer utjecala izgradnja puteva prema Dubrovniku. Jedan od muslimana iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da napladuje mostarinu, napravio je kudu odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo Arslanagidi, pa se i most poeo nazivati Arslanagida most, po njenom mostaru.

Krajem 2.svjetskog rata most su minirali etnici u oajnikom pokuaju da zaustave partizane. Sredom, mine nisu u potpunosti eksplodirale pa je otedeno samo lijevo krilo mosta. Drugo otedenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odluile na tom mjestu praviti hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na oblinjem polju vie godina. Legenda kae da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih je najkonkretnija dola iz Kanade. Ipak, godine 1970. je poelo premjetanje i nakon dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obiljeeni brojevima i transportovani amcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara nie, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagida most je svojim vedim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuda koje iznad nivoa jezera.

Novi epilog oko Arslanagida mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni i Hercegovini. Naime, odlukom tadanjeg gradonaelnika Trebinja, Boidara Vuurevida, naziv mosta je promijenjen u Perovida most, navodno, tvrdedi da su Arslanagidi postali od porodice Perovida. Takoer je promijenjeno i ime sela u Perovida most. Danas, cijelih jedanaest godina od zavretka rata u Bosni i Hercegovini, koja je ureena Daytonskim sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim originalnim imenom: Arslanagida most.

Careva duprija

Careva duprija ili Carev most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.

Prvobitni most sagradio je plemid Isa-beg Isakovid, malo nii od dananjeg (ispred ulaza u istoimenu damiju - Careva damija), u 15. vijeku, ali je sruen 1619. u poplavi. Hadi Husein-aga Haraid je sagradio kameni most sa tri stuba i etiri luka na istom mjestu, i radi otedenja je rekonstruisan od strane Hadi Mustafe Belije 1792.

Za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, most je sruen zbog loeg stanja u kojem se nalazio, nakon ega je sagraen novi po ugledu na prvobitni most. Most je sauvao svoj izvorni naziv.

obanija (most)

obanija most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.

Prvobitno drveni most je sagradio oban Hasan Vojvoda 1557. godine, a most je rekonstruisala Islamska vjerska zajednica za vrijeme ejha Kaimija, sarajevskog pjesnika. Stoga, ljudi ovaj most zovu i "ejhanija most" kao i "ejtanija most".

Godine 1886. eljezni most je sagraen na mjestu starog ali zbog loeg oslonca most je propao. Na njegovom mjestu je sagraen novi 1888. godine.

Drvenija Most

Drvenija most u Sarajevu je sagraen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila Vojna komanda i Prva gimnazija na desnoj. Kako je most esto plavila nabujala Miljacka, '80.tih godina je drvena konstrukcija mosta zamjenjena betonskom, a drvena ograda je sauvana. Most je obnovljen nakon rata 1995. godine. Sam most je mjesto gdje poinju ljubavi sarajevskih gimnazijalaca, jer se most nalazi izmeu Prve gimnazije, kole primjenjenih umjetnosti i Akademije scenskih umjetnosti, na jednoj i Privredne kole i Pedagoke akademije, na drugoj strani. Osim ove Drvenije u Sarajevu su za vrijeme Osmanskog carstva i drugi mostova nosili naziv Drvenija. To su:

Drvenija most na Bentbai, koji je sluio za vaenje doplavljenog drveta i grae u Sarajevo,

Hadi-Belijina drvenija, izmeu eherdehajine i Careve duprije,

i drugi drveni mostovi na Miljacki i na njenim pritokama.

Kozja duprija

Kozja duprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istono od starog centra grada Sarajeva. Put na kojem je premodavala rijeku je uveni carigradski drum, tj. put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva ilo ka istonim dijelovima Carstva, sve do Carigrada. Kozja duprija je jedan od etiri stara mosta na podruju Grada koji su jo uvijek sauvani. Ostala tri mosta su eherDehajina duprija, Latinska duprija i Rimski most (most na Planditu kod Blauja).

Ova duprija ima jedan luk sa dva kruna otvora. Duga je 42 m, a iroka 4,75 m. Raspon svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krenjaka i sedre.

U osmanlijsko doba Bosne Kozja duprija je bila mjesto na kojem su se doekivali carski namjesnici veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doek na mostu. Pred njega bi izali svi vieniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i obian narod poto je to bio jedan od znaajnijih dogaaja. Spominje se jo i to da bi u ast novog vezira neki od hrabrijih momaka skakali s duprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja podvig za divljenje, jer Miljacka na tom mjestu i nema neku dubinu, a visina mosta je zaista velika).

Postoji narodna legenda o nastanku ovog mosta. Ona kae kako je siromani pastir uvajudi koze primijetio da se one neuobiajeno dugo zadravaju oko nekog grmlja na rijeci. Kada je i sam malo bolje pogledao ispod tog grmlja je pronaao dup pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio kolovanje, a nakon dosta godina, poto je postao ugledan i bogat podanik Carevine, odluio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze ukazale na zlato. Ipak, danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sreivanja putne mree, u doba Mehmed-pae Sokolovida (veliki vezir 1565-1579). U to doba nastaju jo neki uveni mostovi u Bosni i Hercegovini - Arslanagida most kod Trebinja, Stari most u Mostaru, i poznata Duprija na Drini u Viegradu.

Danas Kozja duprija predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu dodi da se opuste i da uivaju u okolnoj prirodi. Do nje vodi pjeaki put du Miljacke, iji je poetak na Darivi, u blizini Vijecnice.

camo.ch

Karaoz-begov most u Blagaju

Karaoz-begov most u naselju Blagaj kraj Mostara premoduje rijeku Bunu u pravcu sjeverozapadjugoistok. Udaljen je oko 700 m nizvodno od izvora rijeke Bune.

Pristup Karaoz-begovom mostu u Blagaju kraj Mostara je sa jugoistonog odvojka puta MostarBlagaj prema rijeci Buni.Istorijskih podataka o Karaoz-begovom mostu ima malo. Nastao je, vjerovatno, na mjestu ranijeg srednjevjekovnog prelaza preko rijeke (Demal elid i Mehmed Mujezinovid, str.206.), a sagraen je kao zadubina Zaim hadi Mehmed Karaoz-bega. Most se prvi put pominje u vakufnami tog mostarskog dobrotvora od ramazana 977. (8.mart 1570.) godine, pa je prema tome morao nastati neto ranije.

Polovinom 19. vijeka (tanije, 1849. godine po prevodu tariha), most je bio znatnije oteden ili ruevan, i izvjesna Belfe-Kadira, kdi Ali-bega Velagida je dala novac za njegovu popravku. Tarih (natpis) o ovoj popravci je, prema zapisu Radimskog iz 1891. godine, stajao uzidan u most. Danas se tabla, dimenzija 65 x 60 cm, nalazi u dvoritu Sultan Sulejmanove damije u Blagaju kraj Mostara. Pretpostavka je da je spaena prilikom ruenja mosta tokom II svjetskog rata.

Gotovo bez izuzetka, mostovi u Hercegovini graeni su od kamena. Konstruktivni sistem je bio temeljno stereotomski, zasnovan na osnovnim elementima: svod i luk.Pri gradnji kamenih mostova upotrebljavano je kovano gvoe i olovo za spajanje pojedinih kvadera, naroito svodnjaka, dijelova vijenca, ograde i dr.

Kamene mostove moemo podijeliti u dvije osnovne tipoloke grupe: mostovi sa jednim svodom, iji su oslonci na obalama, te mostovi sa vie svodova, koji se oslanjaju na stubove temeljene u koritu rijeke. Pedesetak metara od Sultan Sulejmanove damije, kada se silazi prema Buni, neposredno uz Karaoz-begova hamam, nalazi se kameni most na pet lukova, preko kojeg je vodio stari put za Stolac.

Oblik Karaoz-begovog mosta je slian vedini kamenih mostova na vie lukova nastalih u tom razdoblju, koji veliinom raspona lukova i strijelom rastu prema sredini mosta i tako tvore karakteristinu usponsku liniju, koja se na sredini prelama. Taj osnovni oblik mosta je naruen kasnijim podizanjem nivelete ceste, a s tim u vezi i izvorne nivelete mosta, pa su uz desnu obalu nastali trokutasti nadozidi na fasadi.

Karaoz-begov most se sastoji od pet kamenih bavastih svodova, koji se oslanjaju na etiri kamena zidana stuba u koritu rijeke i na dvije stope na obalama Bune. Sudedi po nainu graenja, most su radili domadi majstori.

Osnovni elementi kamenog mosta su:

1. temelji mosta;

2. stubovi mosta;

3. svodovi mosta;

4. eoni zidovi;

5. ispuna mosta je nevidljivi elemenat; radi se o materijalu kojim su popunjene upljine izmeu gornjih povrina svodova, unutranjih strana eonih zidova i staze kao zavrnog otvora;

6. vijenci;

7. korkaluk (puna kamena ograda)

Stubovi Karoz-begovog mosta napravljeni od lijepo obraenih kamenih kvadera i nisu standardni. Prema uzvodnoj strani oni imaju uobiajenu trokutastu osnovu, koja prilino diskretno izlazi ispod glavne mase graevine, a s gornje se strane horizontlano zavrava. Ispad trokutnog elementa,

mjereno od eonog zida, iznosi oko 1,20 m, a njegova visina na najviem mjestu oko 1,40 m. Sa nizvodne strane uobiajni poligonalni kontrafor zamjenjuje manji pilaster, istaka oko 35 cm i pravougaonog tlocrta, koji zavrava stepenastim prelazom uz eoni zid.Svodovi su zidani od pravilnih klesanaca u horizontalnim slojevima, eoni lukovi su polukruni i za cca 3 cm uvueni u odnosu na ravan eonih zidova. Bududi da je most u cjelini koncipovan kao sasvim niska graevina, lukovi ne rastu sa stubova mosta, ved zajedno sa stubovima od temelja. Debljina svodova je 40 cm.

Otvori svodova su potpuno simetrino rasporeeni, rastudi od obala prema sredini: krajnji imaju raspon 3,90 m, drugi od obale 4,90 m i srednji 6,0 m. Ukupna duina mosta, raunajudi otvore i sredinje stubove, iznosi 33,40 m, dok zajedno sa pristupnim dijelovima na podzidima iznosi blizu 50 m. Mjereno od nominalnog vodostaja, visinska taka ekstradosa na sauvanim svodovima uz obalu iznosi 2,35 i 3,40 m. Naprotiv, zbog podizanja nivelete puta, visinske take na ogradi, mjerene nad sredinom otvora, padaju prema sredini i iznose 4,40 i 4,25 m. Visinske take ekstradosa rekonstruisanih svodova uglavnom su izvedene iz proporcija sauvanih svodova, dok je niveleta postavljena tangencijalno na otvore, sa neznatnom masom eonog zida iznad ela svoda. Niveleta je naglaena profilisanim vijencem i korkalukom od kamenih ploa.irina svodova iznosi oko 2,98 cm, a irina staze na mostu 2,68 m, dok je debljina ploa korkaluka 15 cm. Po stazi mosta danas je postavljena kaldrma u cementnom malteru.

Na rekonstruisanom mostu svodovi su izvedeni od obraenog kamena, a eoni zidovi od nabijenog betona sa oblogom od kamena. Upotrebljen je kamen poznat pod imenom tenelija, jer je i postojedi dio od istog materijala (Demal elid i Mehmed Mujezinovid, Stari Mostovi u BiH, 1969., str.206-209.).

Most na Zepi

Na rijeci epi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave - jedan koji je izgraen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog uda, na trasi prometnice koja se u Viegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.

Na udu rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bata. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja epa, nedaleko od objekta Redeb-paine kule, koja je graena u priblino istom periodu.

Povijesni podaci

U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci epi, niti je na mostu ostao sauvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.

Kao i za vedinu graevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sauvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od uenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Viegradu, koji je htio da svojim djelom nadmai rad svog uitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je roen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajudi prvu legendu, mogle bi se izvudi sljedede pretpostavke:

- Most na rijeci epi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-pae Sokolovida u Viegradu;

- Most na rijeci epi je sagradio uenik graditelja mosta u Viegradu, tj. Mimara Sinana.

Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali iskljuivo kao objekti iju je gradnju financirala drava preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su iskljuivo sa ciljem poboljanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Viegradska duprija bila kljuni objekt, koji je podruja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci epi i Kozija duprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim mogude i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paa Sokolovid i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju etvrtinu XVI. stoljeda. (Delid, Mujezinovid, str. 203)

to se tie pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih uenika, i ona se ini realnom, poto je Sinan (1490. - 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta ved bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-aua, ovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je mogude pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci epi najvjerojatnije bila preputena njemu. (Delid, Mujezinovid, str. 203)

Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i jo uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je rije o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom sluaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudedi po smjelosti konstrukcije, graditelj je proao najvede kole i savladao graditeljsko umijede svog vremena na najvioj razini. Pojedini formalni elementi, kao to

su: linija luka, nain zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-pae Sokolovida u Viegradu, to ide u prilog injenici da graditelj pripada istoj koli kojoj pripada i graditelj Mosta u Viegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeda.

Kao to je ved reeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je esto bio zapaen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.

Most na udu epe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujudi nainu gradnje, odolijevao zubu vremena. Meutim, izgradnja HE Bajina Bata zapeatila je njegovu sudbinu, kao to je ugrozila i Viegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijea. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najvie kote mosta. Projekt bududeg akumulacionog jezera Bajina Bata, Perudac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog poetka uzrokom ugroavanja kompletnog spomenikog fonda na ovom prostoru. Jo u toku 1960. godine, Zavod za zatitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom sluaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguda jedino rekompozicija mosta i njegovo izmjetanje na teren koji nede biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvreni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izraen poseban elaborat i odreena priblina cijena radova. Na sastancima odranim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konano, na sastanku odranom 25. veljae1966. godine, doneseni su sljededi zakljuci:

most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u epi,

to prije treba otpoeti sa radovima na demontai i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,

radove de preuzeti Zavod za zatitu spomenika BiH, ili de pronadi izvoaa radova.

U ljeto 1966. godine dolo do demontae mosta i izvlaenja materijala na kotu koja ostaje iznad najvie kote jezera. Godine 1967. izvrena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je puten u promet.

Most nije doivio otedenja u ratu 1992.-1995.

Na temelju injenica i postojedeg stanja na terenu, moe se sa sigurnodu redi da je Most na rijeci epi jedno od najljepih i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Viegradu imponira svojom veliinom, odreenom stilskom i tehnikom dotjeranodu, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na epi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.

Strme, gotovo vertikalne obale rijeke epe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema udu, uvjetovali su gradnju jednolunog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. ela svoda ine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, ija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvoene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na epi i Viegradskog mosta, moe se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najblii prvi svod Viegradskog mosta smjeten uz lijevu obalu, iji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Viegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci epi ima neto viu strijelu prelomljenog luka, to je uvjetovano niveletom puta, koji je leao visoko iznad provalije.

Duina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova duina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna irina mosta iznosi 3,95 m, od ega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smjetenih ispod ograde. Vanjske povrine eonih zidova su u ravnini sa vanjskim povrinama ograde, a eoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvueni u odnosu na eone zidove. irina svoda iznosi 3,74 m.

Najvia toka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, ukljuivi i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m vii. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sauvan samo djelomino, imao je visinu 90 cm, pa je tako najvia kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, to je u proporciji sa rasponom otvora davalo dojam graevine koja stremi nebu pod oblake. (Delid, Mujezinovid, str. 206)

U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke epe bilo na koti 268,60 m.

Svod i eoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre ije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednaene. eoni zidovi mosta raeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i vie. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uoava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdunjaci i venjaci, ime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge eonih zidova sa jezgrom mosta koje je sainjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene buke. Spojnice

izmeu kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne irine. Bile su popunjene vapnenom bukom. Po povrini su najvedim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutranjoj strani samo priklesani. Vedim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog eljeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.

eoni zidovi su u visini staze zavreni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.

U mostu nije pronaen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio privrden na horizontalno poloene iroke ploe vijenca pomodu eljeznih trnova i olova. Ploe korkaluka su sa gornje strane bile meusobno povezane eljeznim pijavicama i zalivene olovom.

Most je izgledao i sada izgleda kao razupora izmeu dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazedi oporce direktno na strmim stijenama i na razliitim visinama, uz odreenu asimetrinost eonih zidova (to je posljedica razliitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene

Most u Klepcima

Most premoduje rijeku Bregavu i lociran je u neposrednoj blizini naselja Klepci, opdina apljina, tonije 1 km sjeverno od grada. Nalazi se uzvodno od uda rijeke Bregave u Neretvu nekih 200 metara. Zapadno od mosta prolazi magistalni put M-17, Sarajevo - Jadransko more, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Povijesni podaci

Imajudi u vidu injenicu da su na ovome mjestu otkrivene trase cesta iz ranijih perioda, vjerojatno je na mjestu dananjega mosta postojao rimski most. Tono vrijeme izgradnje mosta iz tog perioda nije utvreno.

Godine 1517. hercegovaki Sandak-beg Mustafa-beg izgradio je dananji most, koji je oko 150 godina kasnije obnovljen. Nije poznato da li je izmjenjen njegov prvobitni izgled. Prema pisanim izvorima na ovom mostu je postojao natpis kome se izgubio svaki trag. Graditelj i legator bio je iman Ibrahim-paa. (Prema narodnome predanju graditelj mosta, iman Ibrahim-paa, je i graditelj damije u Poitelju, ali je utvreno da je graditelj damije u dananjem poznatom obliku i nekih drugih javnih objekata Hadi Alija, sin Musa-age. Vjerojatno je iman Ibrahim-paa obnovio most jer sa tom gradnjom datira i njegova smrt.)

2. Opis spomenika

Most sa vrlo elegantnom konstrukcijom svoda koja u nekim elementima podsjeda na svod Starog mosta u Mostaru, ali se svojim specifinostima se posebno izdvaja, predstavlja jedno od najznaajnijih djela osmanskog graditeljstva u oblasti infrastrukturnih objekata.

Most je izgraen sa lunim otvorom raspona 17,52 m (strijela luka iznad najnieg vodostaja 6,30 m i produava se oko 1,0 m ispod povrine vode). Luna konstrukcija mosta je uraena segmentno. Specifinost mosta je najvedi raspon ovog tipa mostova na ravniarskim rijekama. Korito rijeke je na ovom mjestu relativno iroko, obale su niske, zbog ega graditelj izvodi vede kamene podzide i formira dugake prilazne rampe, sa ime je suzio raspon na 17,52 m.

Podgled svoda izveden lijepo obraenim klesancima, sa radijalnim fugama. eoni lukovi svoda uvueni su (oko 4 cm) u odnosu na eone zidove (pa irina svoda iznosi 3,69 m). Ovi elementi su izvedeni od pravilnih klesanaca u niim dijelovima horizontalnog, a u gornjim dijelovima kosog i radijalnog smjera.

Vijenac iznad eonih zidova je visine 17 cm i jednostavne je profilacije, sa ogradom-korkalukom visine 88 cm. Istak vijenca iznosi 10 cm u odnosu na ogradu - korkaluk. Debljina istaka je nekih 15 cm. Hodna konstrukcija je irine 3,75 m sa strmom niveletom. Najvia toka iznosi 7,20 m iznad minimalne razine vodostaja, 6,44 m na desnoj i 5,71 m na lijevoj obali rijeke Bregave. Obraena je u kaldrmi od krupnijeg rijenog oblutka sa neujednaenim stubama (u ravnini vijenca na eonim zidovima).

3. Istraivaki i konzervatorsko-restauratorski radovi

Nepanja i dugogodinji nemar unitile su ogradu - korkaluk, vijence nad eonim zidovima i kaldrmu. Dio korkaluka i vijenaca poruen je u razdoblju izmeu 1957. i 1987. godine, kada su porueni i

dijelovi uzvodnih i nizvodnih krilnih zidova. Sluba zatita izvodila je odreene konzervatorskorestauratorske radove 1952. godine. U tom razdoblju izvrena je rekonstrukcija kaldrme i zidida, uporabom neodgovarajudih graevnih materijala, u ovom sluaju cementa kao vezivnog sredstva i raznih vrsta betona.

Projektom su reguliranja rijeke Bregave, uzvodno od mosta planirane znatne izmjene u njenom koritu koje su pravodobnom intervencijom slube zatite sprijeene. Izvedeni radovi su ipak djelimice devastirali prirodno okruenje u kojem je most nastao. Godine 1991. rekonstruiranje je postojede seoske ceste na lijevoj obali Bregave takoer djelimice ugrozila prilaznu rampu, ali je intervencija slube zatite sprijeila vede devastacije.

Stari Most Mostar

Kompleks Starog mosta predstavlja najznaajniju kulturno-povijesnu cjelinu u Mostaru, kao i jednu od najznaajnijih povijesnih cjelina u Bosni i Hercegovini.

Na temelju poloaja i konstruktivnog rjeenja prvog visedeg mosta, iji su ostaci pronaeni pri arheolokim istranim radovima, pretpostavlja se da na mjestu sadanjeg Starog mosta prije 1452. godine nije postojao drugi. Vjerojatno je da je uporite mosta na lijevoj obali dograeno naknadno i postavljeno ekscentrino na pravilnu, simetrinu, poligonalnu utvrdu. Ovo uporite je izgraeno desetak godina nakon izgradnje utvrde, i zidano je na vrlo slian nain s upotrebom istog naina postavljanja skele. I na desnoj obali, zidovi, na koje se oslanjao prvobitni most, takoer nisu zidarski povezani sa kulom Halebijom.

Kule Halebija i Tara sa utvrdama izgraene su sredinom XV stoljeda. Kule i naselja uz njih s lijeve i desne strane Neretve najvjerojatnije nisu u prvoj fazi izgradnje bile spojene mostom (smjetaj kula govori da su one izgraene u svrhu utvrivanja uskog mjesta radi prijenosa ili prijelaza preko Neretve). Postoji mogudnost da su se u poetku tereti na tom mjestu prenosili sustavom iare izmeu nasuprotnih kula. Ubrzo je izgraen drveni most sa srednjim visedim dijelom i bio je smjeten na koti 53,20 m n/v, iznad razine visokih voda. Ovaj most je ostao u upotrebi skoro itavo stoljede, do izgradnje novog kamenog mosta.

Kako bi smanjio raspon, koji je kod drvenog mosta iznosio 35 m, na 28,60 m novog kamenog mosta, mimar Hajrudin je izgradio nove zidove upornjake, koso postavljene u odnosu na uzdunu os mosta. Postojede zidove i kule utvrde iskoristio je, djelomino ih nasuo, te se na njih oslonio. Prilaz novom mostu izveden je nad ranijim prilazom drvenom mostu. Podignuti su boni zidovi prilaza mostu, te je

izmeu njih izveden zemljani nasip. Na njemu je, u debelom sloju crvenice i vapna, postavljena kamena kaldrma (Pekovid, Miloevid, Kovaevid, 2002./2003., str. 81).

O gradnji mosta malo se zna. Zapisana su samo sjedanja i legende i ime graditelja Hajrudina. ak i danas, kada su izvaeni dijelovi mosta iz Neretve i ispitani svi sastavni dijelovi, ostaje zagonetka o nainu same izgradnje mosta i nekoliko tehnikih pitanja vezanih za nju: kako je izvedena skela, prevezen kamen s jedne na drugu obalu, kako je skela izdrala dugo razdoblje gradnje. Zbog toga ovo djelo moemo svrstati u najveda graditeljska ostvarenja svoga doba (Pekovid, Miloevid, Kovaevid, 2002./2003., str. 82).

Prema sjedanju Katib Dehaje glavni problem za graditelja mosta, mimara Hajrudina, je bilo podizanje skele za luk mosta bez njenog temeljenja u koritu Neretve. Umjesto temelja on se odluio da postavi upornjake (oslonce) od vapnenca koji sa krilnim zidovima povezuje uz priobalne stijene. Mjereno od ljetnog vodostaja rijeke (n.v. 40,05 m) on je podigao upornjake do visine od 6,53 m i sa te visine zapoinje gradnju svoda luka. Poetak svoda naglaava profilom visine 0,32 m. Strijela luka je 12,02 m. Visinska razlika izmeu poetka luka na desnom i lijevom upornjaku je 0,13 m (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.).

Upornjaci (oslonci) mosta su graeni od dvije vrste kamena: tenelije koja ima finiju zavrnu obradu i tanje spojnice, i konglomerata koji ima grublju povrinsku strukturu, a ire spojnice. Blokovi tenelije su se koristili za izgradnju baze upornjaka (dio ispod vijenca), za eone dijelove upornjaka (okomito na osovinu mosta) kao i za rubove upornjaka. Ostatak vidljivih dijelova je uglavnom raen od konglomerata. Na pojedinim mjestima, u veoma maloj koliini, u upornjake je ugraivan i vrsti vapnenac. Moe se redi da je zidanje upornjaka raeno u dva dijela: prvi, fini vanjski dio raen od bolje kvalitete ija je debljina varirala od cca. 3 m pri dnu do 0,5 m na vrhu (dio izgraen od tenelije i konglomerata), i drugi dio, koji predstavlja ispunu, od loije kvalitete kamena koja je sluila kao veza izmeu vanjskog dijela oslonca i bone bazne stijene, ispunjena konglomeratom i krenim malterom (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehniki opis, str. 2, 2003.).

Krilni zidovi mosta se nadovezuju na upornjake sa uzvodne i nizvodne strane i predstavljaju njihove nastavke. Oni pod izvjesnim kutom zatiduju dijelove obale na koje se oslanja most od udara vode i izvedeni su do razine vijenca mosta. Ovi zidovi su takoer postavljeni na prirodnoj podlozi dok tehnika njihovog zidanja nije ista sa tehnikom zidanja samog mosta, tako da su oni vjerojatno bili naknadno preziivani i dograivani. Ovo je posebno vidljivo na krilnim zidovima uz lijevu obalu, gdje su bili postavljeni i natpisi o opravkama kula i mosta (elid, Mujezinovid, 1969., str. 190-194). Nakon ratnih razaranja navedeni zidovi su bili otedeni, neki elementi su bili ili otedeni ili su nedostajali, dok je iznad zidova bila bujna vegetacija (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehniki opis, str. 2, 2003.).

Luk mosta je izgraen od tenelije. Oblik luka mosta je rezultat mnogih nepravilnosti uvjetovanih deformacijama intradosa (unutranje linije luka). Najblii opis luka bio bi krug iji je centar sputen u odnosu na vijenac. Luk je zapoinjao od razine vijenca (koji je na 46,84 m. n.v. na desnoj strani i 46,72 m. n.v. na lijevoj). Na sjevernoj (uzvodnoj) elevaciji raspon je bio 28,71 m, a na junoj (nizvodnoj) 28,68 m. Sam luk mosta se sastojao od:

- svoda sastavljenog od 111 redova lunih kamenova, ukupne irine 3,95 m i prosjene dubine 0,8 m. Svaki red je napravljen od 2-5 tesanika, pa se tako mogu pronadi pojedini komadi dimenzija i preko 2 m, odnosno upornjacima do 3,23 m. Kameni blokovi su meusobno bili spojeni sa metalnim spojnicama (klamfe i klinovi) postavljenim u tri smjera. eljezni klin je bio ugraen u svaki kameni element, zaliven olovom, a onda klamfama vezan za druge kamene elemente. Visina svoda je ravna visini eonog luka;

- rebraste konstrukcije za uvrdivanje, sa dvije upljine na svakoj strani rebra, koje djeluju kao olakavajudi otvori. Zidovi su postavljeni u irini od oko 80 cm sa svake strane, ime je izbjegnuto opteredenje konstrukcije svoda koje bi nastalo ispunom od zemlje i lomljenog kamena. U poprenom presjeku ovih upljina se uoava izvjesna asimetrija, tako da je uzvodna ira za oko 20 cm od nizvodne. Uz desnu obalu pojavljuje se iznad dviju paralelnih zasvoenih upljina i jedna horizontalna, kakve na suprotnoj strani nema. Ove upljine otkrivene su u toku konzervatorskih radova nakon II svjetskog rata;

- zidarske ispune sastavljene od krene buke i grubih elemenata tenelije;

- ploastog pokrova na vrhu uvrdujudeg rebra;

- podloge za kolovoznu konstrukciju (boksitni sloj prosjene debljine 0,2 m, dva sloja buke - jedan iznad, a jedan ispod boksitnog sloja, svaki od njih prosjene debljine 0,2 m) i kolnik izraen od vapnenca;

- donjeg vijenca na ekstradosu (vanskoj liniji luka), povezanog klamfama;

- eonih zidova svoda, koji nisu povezani, samo lee na niem vijencu. Ovaj naglaeni dekorativni vijenac predstavlja prijelaz na fasadama od luka na eone zidove i svojom formom prati formu luka. Vijenac je profiliran i plastino izvuen preko ela svoda za 15 cm, dok njegova visina iznosi isto 15 cm;

- u ravnini prednje linije vijenca postavljeni su eoni zidovi, raeni takoer od krupnih kvadera tenelije redanih u izrazito horizontalne slojeve, koji se djelomino nastavljaju i na krilnim zidovima mosta;

- gornjeg vijenca koji lei na vrhu eonih zidova svoda i koji prati niveletu mosta. Ovaj vijenac je profiliran na isti nain kao i vijenac iznad luka, ali je neto deblji - njegova debljina se krede od 20 do 24 cm. I ovaj vijenac je plastino istaknut u odnosu na eone zidove za 14 cm;

- parapeta napravljenog od tenelije, privrdenog na gornji vijenac klinovima i klamfama, povezujudi kamene elemente parapeta (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehniki opis, str. 3, 2003.).

Most je na desnoj strani, na eonim zidovima, djelomino nadozidan ime je njegova strma niveleta neto ublaena. Na krajnjoj toki ovog nadozidanog dijela vidjela su se tri sloja klesanca, koji se klinasto svode prema sredini, a njihove horizontalne spojnice zauzele su poloaj paralelan sa prvobitnom niveletom mosta. Pretpostavka je da je ovo rezultat naknadne intervencije.

Niveleta staze mosta strmo pada od sredine prema desnoj i lijevoj obali. Njezina najvia toka je na 60,39 m n.v., tj. 20,34 m iznad ljetnog vodostaja Neretve. Na desnoj strani ona pada do 57,24 m n.v., a na lijevoj do 57,05 m n.v.

Sama staza preko mosta uokvirena je s obje strane korkalukom od kamenih ploa, debljine 23-25 cm i visine 94,50 cm. Korkaluk je uvrden u zavrni vijenac u ravnini eonih zidova. Korkaluk je ovdje postavljen sa blagim nagibom gornje ivice prema vanjskim stranama.

Staza mosta poploana je pravilnim kamenim ploama vedeg i manjeg formata od tvrdog bijelog vapnenca, sa poprenim pragovima, koji omogudavaju lake prelaenje. Kamenje je gusto zbijeno i zaliveno bukom, tako da je veoma malo vode moglo prodrijeti u samu konstrukciju. Prema krajevima pragovi zavravaju prije korkaluka kako bi se omogudila bra odvodnja vode. Ispod kaldrme nalazi se sloj od cca. 15 cm kamena tucanika u buci od crvenice i vapna. Ovaj sloj lei na 15-20 cm debelom nasipu preko sloja lomljenog tvrdog vapnenca u buci od vapna i pijeska. Taj najnii sloj oslanja se na krupno kamenje kojim su zasvoene upljine. Kada su na korkaluk dodate ograde od kovanog eljeza, nije poznato.

Uz same noge mosta nalazile su se s obje strane straare, sa kapijama ispod njih. Straara na lijevoj strani sruena je krajem otomanske vladavine, dok se na desnoj obali nalazila kula straara (londa) sve do ruenja mosta 1993. godine, u kojoj je bila smjetena kafana (Hasandedid, 1980., str. 122).

Pri izgradnji Starog mosta preko njega je proveden prvi vodovod od Radobolje na lijevu obalu Neretve. Prvi vodovod preko Starog mosta izveden je drvenim unkovima, a drugi, koji je raen 1629./1630. godine, izveden je zemljanim unkovima (Paid, 1989., str. 68).

Upotreba kola i potreba prijelaza kolima preko Starog mosta prinudili su austrougarske vlasti da itavu konstrukciju mosta prekriju pijeskom i zemljom. Time je dobijen novi sloj preko mosta, a podignuta je i razina prilaza mostu, posebno na istonoj strani, pa je razlika u razini samog prilaza mostu i Podkujundiluka rijeena jednim potpornim zidom u koji su kasnije ugraene kratke zavojite stube. Podizanje razine prilaza mostu primoralo je graditelje trgovina na lijevoj obali uz Stari most, a koje su graene poslije izgorenih depenaka 1878. godine, da ih podiu na znatno viu razinu od ranije. Osim ovih radova prilaz starom dijelu grada, oko Starog mosta, u posljednjim godinama XIX stoljeda, promijenio je izgled: 1894. godine Gradsko vijede donijelo je odluku da se u emovcu preko Radobolje izgradi metalni most. Radovi su zavreni 1896. godine i itavo ovo podruje je podignuto za oko 5 m, to je omogudilo izgradnju ulice od upne crkve sv. Petra i Pavla do Starog mosta, te podizanje suvremenih zgrada uz tu ulicu. Ove novogradnje su odredile gabarit budude ulice koji je zadran sve do danas; 1894. godine Gradsko vijede je donijelo odluku o izgradnji i metalnog mosta umjesto poruene Oruevida duprije ispod Jusovine, ime je i ovaj dio podignut na viu razinu (Miletid, 1997., str.19, 161, 162

Nakon provedenih istraivanja u toku 2002./2003. godine, moe se izvriti podjela historijskog razvoja lokaliteteta na nekoliko etapa:

polukruna kula Halebija, a na lijevoj polukruna kula Tara sa estokutnom utvrdom;

konzolno istaknuta i sredinjim visedim dijelom. Kao oslonac tog mosta na lijevoj obali je izgraena polukruna, nesimetrina dogradnja utvrde, a na desnoj trapezasto proirenje platoa kule Halebija sa zidovima upornjacima mosta;

i krunitem. Kula je poviena drvenim krunitem. Tara je u istom periodu poviena, a unutar utvrde je izgraena zgrada koja je sluila za smjetaj posade. 1522. godine podignut je i Sultan Selimov mesdid za posadu utvrde. Utvren je jugozapadni dio utvrde i podignuta je kula Hercegua;

upornjaci, koji su smanjili raspon mosta, te je izgraen jednoluni kameni most. Nad novim ulaznim vratima u utvrdu izvedena je drvena straarnica, ardak. Takva straarnica postojala je i nad vratima utvrde na lijevoj obali;

te ispunom meuprostora zemljom. Kule su vie puta pregraivane. Kula Tara je jo jednom poviena, te joj je na vrhu izvedeno novo kameno krunite. Halebija je poviena na isti nain, te je na njoj izgraeno novo krunite s merlima i pukarnicama. Izmeu 1680. i 1695. godine kapetan Halebija, po kojem je kula dobila ime, pregradio ju je u pokrivenu karaulu. Povisio ju je, te je otvorio niz prozora formirajudi na posljednjim etaama kule stambeni prostor za posadu;

gradnji. Kula Halebija je u razdoblju izmeu 1714. i 1716. godine postala tamnica u niim etaama. U viim etaama vrene su izmjene fasade otvaranjem novih otvora. Obilazni hodnik predzia povien je kao rampa do sjevernih vrata, a podignut je i novi prsobran;

sa kraja XIX i XX stoljeda: na desnoj obali podignuta je zgrada ribarnice, a na lijevoj obali, uz most manja magaza, dok je mesdid iznova podignut na ranijim temeljnim zidovima. Izmeu mesdida i kule Tare podignut je novi stambeno-poslovni objekt (Pekovid, Miloevid, Kovaevid, 2002./2003., str. 82, 83).

Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, Most je znaajnno oteden od strane srpskih snaga i JNA. Dana 9. novembra 1993. HVO je sruio Stari most kao dio kampanje granatiranja i terorisanja Mostara. Dan ranije, 8. novembra 1993. HVO je zapoeo sa kampanjom ruenja Mosta ispaljujudi na desetine projektila u luk i kule Mosta, to je okonano 9. novembra 1993., njegovim konanim ruenjem.

web portal camo.ch

2013 www.camo.ch, info@camo.ch