ANTUN OLJAN, KRATKI IZLET

1.
Drugi po redu oljanov roman48 pratile su u javnosti nevolje od samoga poetka. Uzrok je u naravi njegove fabule: svaki itatelj lako uvia da neuspjeno putovanje koje se u prii opisuje ima neko alegorijsko znaenje, a mnogi su tada zakljuili kako se to znaenje odnosi na jugoslavenski put u socijalizam. Peripetije to ih je Kratki izlet morao proi opisao je sam autor u svome feljtonu Kratka povijest Kratkog izleta49, iz kojega doznajemo kako je nastao i kako se razvijao jedan od veih nesporazuma u naoj novijoj knjievnoj povijesti. Roman je napisan ranih ezdesetih godina, a objavljen je prvi put 1964. u asopisu Forum. oljan tvrdi kako se on osobno ba u to vrijeme nalazio na politikom ledu, ne navodei poblie razlog, ali se vjerojatno radi o skandalu zbog njegova govora na Matoevu grobu povodom pedesete godinjice pieve smrti. U svakom sluaju oljanu je objavljivanje teksta u Forumu tada znailo neku vrstu rehabilitacije, jer rije je bila o Krleinu asopisu, a Krlea je bio autoritet i u politikim stvarima. Upravo zbog toga, moglo se pretpostaviti da e se tekst osobito paljivo itati i da e se u njemu traiti i politike aluzije. A to je trebalo preduhitriti pa je tako urednik Foruma Marijan Matkovi u dogovoru s autorom ublaio neke formulacije, dok je epilog posve izostavio. Koju godinu poslije, roman je izaao kao knjiga u Beogradu50, ovaj put s epilogom, ali i dalje s onim kraenjima koja su nastala u Forumu. U Zagrebu pak to djelo nije objavljeno sve do druge polovice osamdesetih godina
48 49 50

Debitirao je on kao romanopisac Izdajicama iz 1961. Feljton je objavljen u knjizi Prolo nesvreno vrijeme, Zagreb 1992. Bilo je to 1965.

93

Pavao Pavlii Moderna alegorija

20. stoljea: prvo integralno izdanje bilo je istom ono u autorovim izabranim djelima u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Bilo je to 1987.51 Jo i dok pie o svemu tome nakon vie od etvrt stoljea (feljton je najprije objavljen u asopisu Republika 199052), oljan se pomalo udi to su manje ili vie svi vidjeli u prii Kratkog izleta politike aluzije. Bit e takvo tumaenje moda udno i dananjem itatelju, koji nije ivio u socijalizmu; ali, onome koji jest, bit e prije udno samo oljanovo uenje. Jer, u njegovu se romanu opisuje jedno putovanje koje zapoinje s velikim ambicijama, a zavrava u bespuu, to znai u potpunom neuspjehu. A uzme li se u obzir da je u ono vrijeme i sama slubena ideologija rado koristila metaforu putovanja za opis drutvenih procesa (put u budunost, traenje novih putova, revolucionarni put), bit e jasno da je itatelj kojemu su ui bile pune takvih fraza i nehotice pomiljao da se i u romanu na te fraze aludira. Tome onda treba pridodati i lik voe: i on je silno vaan u socijalistikoj ikonografiji, dok oljanov roman zapoinje upravo opisom i karakterizacijom ovjeka koji je malu skupinu mladih ljudi poveo na put to e na kraju zavriti u nigdini. I tu su se asocijacije same po sebi javljale pa je moda oljan, piui roman, raunao da e one dobro doi kao dodatni smisao koji prii daje puninu, ali mu se moe vjerovati kad tvrdi da mu takve aluzije nipoto nisu bile primarni cilj. On je, naime, oito htio rei neto openitije. Ni to openitije znaenje teksta nije, meutim, bilo tumaeno u skladu s pievim intencijama. Jer, oni interpretatori koji u prii nisu vidjeli neposrednu aluziju na jugoslavenski socijalizam, vidjeli su barem nevjericu u mogunost da se stvori sretno i pravedno drutvo, iz ega su zakljuili kako oljan negira smisao svakoj tenji da se svijet oko nas nekako popravi. I, slono su posegnuli za terminom nihilizam. Treba pri tome znati da je nazvati nekoga nihilistom bilo u ono doba prilino opasna politika etiketa pa je zato oljan, kad mu je jednom u javnosti postavljeno pitanje u vezi s tim, odgovorio prilino otrim
51 52

PSHK, knjiga 174, I. i II., tekst priredio i predgovor napisao Branimir Donat. U broju 78 za tu godinu.

94

Antun oljan, Kratki izlet

tekstom o nasilnim usreiteljima koji blinjima lijepe etikete.53 Kad se, meutim, on u feljtonu o Kratkom izletu brani od optube za nihilizam, onda to nije zbog toga to bi mu ta kvalifikacija jo mogla tetiti u drutvenom smislu, nego prije zato to je njegova intencija vidi se po svemu bila da izrazi neto vrlo sloeno i vrlo intimno, a ne da prenosi pojednostavljene nihilistike teze. Ne tvrdi on, dodue, da mu je to i polo za rukom, nego samo da je tome teio. Zanimljivo je, meutim, da se do danas nije utvrdilo je li uspio ili nije. Kad se o Kratkom izletu govori, redovito se spominju drutvene poruke to ih roman toboe odailje, i istie se povijesna uloga to ju je tekst odigrao u naoj knjievnosti. Valjalo bi zato da se ovdje upitamo koje je to ire i openitije znaenje svoje alegorijske fabule oljan imao na umu i u kojoj mjeri je to znaenje uspio ostvariti. Jo prije toga moramo se upitati po emu uope znamo da je fabula romana alegorina: kako su to znali mnogobrojni njezini tumai i ocjenjivai i kako to da je upravo oko alegorinosti fabule bilo najmanje spora. Da bi pak to bilo mogue, moramo najprije kratko saeti sadraj.

2.
Roman zapoinje kratkim razmatranjem o Roku, koji e u daljem razvoju prie postati voa puta. Kaziva tu naziva Roka prijateljem, i ni po emu se jo ne moe razabrati ono to e postati jasno na kraju, naime, da je on s Rokom nakon propalog izleta izgubio svaki kontakt, kao, uostalom, i sa svima drugima koji su u izletu sudjelovali. Za Roka on tu tvrdi da je lud, premda u pomalo nedoslovnom smislu: Roko je uvijek zaokupljen fantastinim pothvatima i uvijek se iz njih koliko god udni bili izvue neokrznut. Roko, k tome, oito posjeduje talent voe, jer ljudi se oko njega spontano okupljaju, a on je tim ljudima sposoban dati motivaciju i pokrenuti ih na razliite napore. Kaziva je, oito, i sam bio jedan od tih ljudi kad je odluio pridruiti se Rokovoj ekspediciji u unutranjost Istre
53

Anketno pitanje i odgovor na njega objavljeni su u listu Telegram 1970; tekst je danas dostupan u spomenutom izdanju oljanovih izabranih djela u PSHK.

95

Pavao Pavlii Moderna alegorija

a zbiva se to, kako se izravno kae, prvih godina poslije rata gdje bi arheolozi i povjesniari umjetnosti trebali tragati za iskopinama i zaboravljenim umjetninama. Drutvo se sastoji od petnaestak ljudi razliitih strunih profila, i oni se utabore na istarskoj obali te odatle kreu na izlete u unutranjost poluotoka. Pri kraju tog boravka, Roko se odluuje povesti ih u najveu pustolovinu, u potragu za Gradinom, povijesnim mjestom za koje zna gdje se nalazi, a u kojemu ima vanih fresaka. Na put kreu autobusom, u rano jutro, a putovanje e se zavriti istoga dana naveer pa tako fabula ako izuzmemo uvodna i zavrna razmatranja, koja podrazumijevaju neto vee vremenske relacije obuhvaa jedan jedini dan. Nakon to izletnici prevale ezdesetak kilometra od svoje baze na obali, autobus se pokvari, a voza nema mogunosti da ga sam dovede u vozno stanje pa mora ekati da netko naie i dovede pomo. Tu se drutvo mladih istraivaa prepolovi: jedni odlue ostati u autobusu i ekati pomo, dok drugi, hrabriji, kreu pod Rokovim vodstvom dalje, u namjeri da pjeice stignu do Gradine. Ljetno je doba, pjeaenje je naporno, pogotovo zato to je krajolik jednolian i u njemu se ne susreu ljudi. Roko svojim liderskim vjetinama uspijeva sauvati dobro raspoloenje i postii da grupa uporno ide naprijed. ekaju je, meutim, nova iskuenja: im naiu na ljudsko naselje, poinju za njih problemi. Jer, gradi u koji dou prazan je, ali u njemu ipak ugledaju jedan otvoreni prozor na kojemu stoje tri ene. Izmeu putnika i tih ena nema razgovora kakav bi ovjek oekivao, nego se sve odvija u gestama, smijehu i neartikuliranim glasovima, a k tome se ini kao da pojava tih ena obeava neke nesluene tjelesne uitke i miran ivot u tom praznom gradu. Doista, jedan od mladia iz grupe odlui, nakon neto oklijevanja, ostati kod tih ena. Skupina ide dalje te nailazi na konobu i odlui se ondje odmoriti. Dvore ih nekakav zagonetni starac i njegova utljiva ena, a putnici, nakon to se okrijepe i podnapiju, poinju osjeati kako tu vlada udna atmosfera, kako je to svijet koji oni ne razumiju i kako se svega toga pomalo pribojavaju. Ipak, jedan od njih najpijaniji, ili moda najzdvojniji odluuje ostati ondje, da bi pio, jeo i prepustio
96

Antun oljan, Kratki izlet

se uicima to ih to udno mjesto moe ovjeku pruiti. Skupina se, dakle, mora i njega odrei. Na sljedeem zastanku, jedan od preostalih pjeaka ustvrdi kako se on upravo u tom kraju rodio pa kad naiu na neku ruevnu kuu, on tu kuu kupi i izjavi da e ona odsada biti njegov dom. Premda ga prijatelji nastoje odgovoriti od toga, on se ponaa tako kao da je na putovanje i krenuo samo zato da bi tu kuu naao; zna, dakle, da mu je upravo tako sueno i da drugaije ne moe biti. Na istom tom mjestu i dvije kolegice odlue odustati od daljega putovanja: naumile su se vratiti istim putem natrag. Tako kaziva i Roko nastavljaju dalje sami. Nakon to cijelo popodne tako hodaju, i kad se i cesta pod njihovim nogama poinje pomalo gubiti pretvarajui se u bespue, Roko odjednom ustvrdi da su stigli. I doista, uskoro im se pred oima ukae ruevna zgrada staroga samostana. Samostan je prazan i zaputen, i ondje ivi samo jedan fratar. On pak izjavljuje kako je ekao putnike, to jest kako je znao da e jednom netko doi pa je zato Rokovim i kazivaevim dolaskom njegova misija ispunjena. Redovnik im pokazuje samostan, a napokon i prostoriju u kojoj bi trebale biti freske. Od fresaka, meutim, nije vie nita ostalo i jedva da se moe odluno rei da ih je ikada i bilo: sve su prekrile mrlje od vlage. Kaziva se tada, za veerom, upusti u prepirku s Rokom, tvrdei kako je ovaj za sve kriv, jer je cijelu grupu vodio u propast. Roko mu pak odgovara kako svatko putuje sam i na putovanje se sam odluuje, a njegova je, Rokova, uloga samo u tome da svakome pomogne da u sebi prepozna tu elju. Kaziva na to odlui putovati dalje sam, premda mu i fratar i Roko tvrde da se dalje ne moe, jer nema puta. Silazi on u podzemlje, u tunele to su ih prokopali davni redovnici jo prije tisuu godina. Hoda onuda dugo, a kad ugleda svjetlost, uini mu se da je napokon naao put, da je otkrio sreu. No, kad izae, vidi da je to onaj isti krajolik kojim je cijeloga toga dana putovao, i da nikakve promjene nema. Napokon, u epilogu, kaziva opisuje kako je poslije, kad se vratio u civilizaciju, pokuavao nai na kartama Gradinu, ali mu nije
97

Pavao Pavlii Moderna alegorija

uspjelo, kako je putovao u Istru, ali samostan vie nije otkrio, i kako je izgubio vezu sa svima iz one skupine. Ali, ne pristaje na pomisao da je sve izgubljeno: kao to mu je prije bio cilj fiziki stii do Gradine, sad mu je cilj da je locira, nae, iz ega se moe zakljuiti da je on ponovno na putu.

3.
Upitajmo se najprije po emu itatelj zapravo zna da roman treba itati kao alegoriju, odnosno, to ga navodi da priu o jednom ne osobito uzbudljivom izletu razumije kao izlaganje o nekim daleko sloenijim pitanjima svijeta i ivota. Ne vidim druge mogunosti osim da pria sadri stanovite osobine koje slue kao signali da postoji i druga, nedoslovna razina. Pri tome, ti signali jednom bivaju izravni, a drugi put neizravni. Vjerujem da bi ih trebalo prepoznati na tri razine. Prva su likovi. Iz usputnih napomena doznajemo da izletnika ima petnaestak, a govori se i o esnaest mjesta u autobusu. O veini od njih, meutim, doznajemo malo ili nita, a njihove karakterizacije posve su ovlane. Na primjer, kad se razgovara u grupi, esto se kae da je netko neto rekao ili dobacio, a da se pri tome govornik ne imenuje, kao da je vana samo pripadnost skupini, a ne i pojedinani identitet. Neto su potanje predstavljena dva para: jedno su dvojica Slovenaca koji se dre postrani i malo govore; gube se oni iz prie zajedno s onom skupinom koja ostaje kod autobusa, jer su se stigli napiti i zaspati u kabini. Drugi su par dvije jedine djevojke u drutvu, koje i nemaju imena, nego ih kaziva zove Ofelijama, onako kako ih je i grupa nazvala. One su meusobno sline izgledom, ponaanjem i nainom govora: nelijepe su, neodlune, stidljive, i neprestano u strahu od muke agresivnosti. Ofelije kreu u pjeaki pohod s Rokom, ali odustanu na pretposljednjoj postaji, kad jedan od mukaraca kupi kuu i odlui se ondje nastaniti. Taj mukarac zove se Ivan i to je uglavnom uz injenicu da se u tom kraju rodio sve to o njemu doznajemo. Imena imaju jo dvojica: jedan je Petar, arheolog, koji ostane kod onih ena u gradiu na koji je skupi98

Antun oljan, Kratki izlet

na naila. Drugi je Vladimir, fotograf, i on ostaje u konobi gdje ima jela i pia. Ako izuzmemo kazivaa i Roka, o ostalima ne doznajemo nita. Ni o ovoj dvojici, meutim, pripovjeda nam ne daje nikakve podrobnije informacije. Znamo, dodue, da su ili skupa u srednju kolu i da se, prema tome, poznaju dugo, ali to je uglavnom sve. Jo tonije, na poetku romana dana je kao to smo vidjeli Rokova podrobna karakterizacija, ali i ona se tie iskljuivo njegove sposobnosti da okupi ljude oko sebe i da ih vodi; kakva je njegova prolost, kakvo podrijetlo, kakva naobrazba i kakvi ciljevi, ne biva nam reeno. O samome sebi kaziva otkriva jo i manje pa o njemu ne znamo ni onoliko koliko znamo o Roku. To dolazi odatle to svi likovi postoje iskljuivo u odnosu prema glavnoj radnji, to jest prema putovanju, dok nita drugo nije vano. Oni kao da se pojavljuju samo zato da obave nekakav posao, a sve ostalo to ih se tie biva preueno; u ovom sluaju bivaju preueni ak i osobni razlozi zbog kojih su krenuli na put. A takav njihov status neminovno upuuje na to da nisu vani oni nego pria; budui pak da je pria jednostavna, namee se zakljuak da pria mora imati neki drugi, skriveni smisao. Druga razina, na alegorijski karakter teksta upozoravaju i postupci likova. Ti likovi, naime, donose velike i sudbonosne odluke, premda ih situacija na to ne sili i premda se ne ini da se takve odluke od njih oekuju. Do trenutka kad se skupina koja je pola za Rokom pone osipati, nita ne upuuje na to da bi takvih odluka moglo biti: sve to se ini i to se govori motivirano je uglavnom realistiki pa imamo dojam kako skromne koordinate situacije mogu rezultirati samo neznatnim, a nipoto dalekosenim potezima likova. Sam izlet nije do toga trenutka prikazan kao neto osobito vano, emocionalni angaman likova oko smisla i oko ishoda putovanja nije nipoto velik pa zato itatelj moe oekivati da junaci eventualno osjete umor, da se posvaaju pa i da se podijele, a nipoto da promijene nain ivota, mjesto boravka ili brano stanje. A ipak, upravo to se dogaa: kad Petar odlui vratiti se u kuu u kojoj je vidio ene, odmah se zna da e ondje ostati i da e njegov ivot udariti po99

Pavao Pavlii Moderna alegorija

sve novim tijekom. Kad Vladimir izabere konobu za svoje boravite, takoer je jasno da je donio veliku, egzistencijalnu odluku i da nakon nje nita vie nee biti isto. Najbolje se to vidi u Ivanovu sluaju: on ak kupuje kuu pa je jasno da e se u njoj nastaniti, i da odsad za njega vie nisu vani ni izleti ni eventualna potraga za freskama, nego neto posve drugo. A to automatski navodi itatelja da pomisli kako i okvir unutar kojega se sve to dogaa ima neko drugo znaenje osim doslovnog: na prvi je pogled jasno da to nedoslovno znaenje razumiju junaci pa ih mora razumjeti i recipijent. I ne samo da junaci razumiju to znaenje, nego o njemu i govore. Doista, to je trei aspekt koji navodi itatelja da priu tumai kao alegoriju: kad ve to ine likovi u svojim replikama, ni njemu ne preostaje nita drugo. Osobito to vrijedi za odmakliju fazu prie, a najbolje se vidi u dva poglavlja koja prethode epilogu. Tada se i izravno tvrdi da putovanje nije bilo ni obina znanstvena ekskurzija ni potraga za zaboravljenim freskama, nego da ima i neke sloenije, sudbonosne aspekte. Najizravnije na to ukazuje redovnik, kad, ugledavi dvojicu junaka, izjavi kako ih je ekao. Ako oni tada i nisu slutili simbolino znaenje svojega putovanja, sad su na njega upozoreni: postaje jasno da je ono imalo nekakvu tajanstvenu svrhu. Zato i nije udo to se kazivau upravo tada poinje initi da poznaje ambijent u kojemu se naao, kao da je ondje ve nekada bio, ili kao da je taj ambijent sanjao ili o njemu matao. A jo se izrazitije upozorava na nedoslovni smisao onda kad se kaziva i Roko stanu prepirati, jer tada se otkriva da ni jedan od njih nije ni putovanje ni vlastiti trud oko njega shvaao kao neto obino i banalno, nego kao neto u emu postoji daleko vei, upravo egzistencijalni ulog. A to pred itatelja postavlja pitanje koji je tome razlog i namee mu zadatak da cijelu stvar samome sebi nekako objasni. To pak ne moe uiniti nikako drugaije nego tako da pretpostavi kako putovanje nije doslovno nego simbolino, ili, jo tonije, kako je u istom asu i jedno i drugo. A time je temelj za alegorijsko itanje teksta ve postavljen. itatelj, drugim rijeima, ne moe sadraj romana interpretirati pa ak ni ikako razumjeti, a da ne odgovori na pitanje to kratki izlet upravo znai, to se pod njim podrazumijeva na nedoslovnoj razini.

100