Abu Ali ibn Sina (Avicenna)

Biografija

Abu Ali ibn Sina, u Europi poznat pod latiniziranim imenom Avicenna, izvedenim iz hebrejskog oblika njegova imena Aven Sina. Kada je imao 10 godina,njegova se porodica preselila u Buharu gdje je dobio ucitelja koji ga je poducavao Kur'anu i knjizevnosti. Tu se istaknuo i pokazao veliku vjestinu u dijalektickom raspravljanju te je ubrzo dobio i posebna ucitelja filozofije. Studij filozofije zapoceo je proucavanjem arapskog prevoda Porfirijevog spisa Eisagoge, spis koji je sluzio kao uvod u Aristotelov Organon, i u filozofiju uopce. Studij filozofije nadopunio je studije astronomije i matematike. Po odlasku svog uitelja Al-Natlija iz Buhare upustio se u samostalno proucavanje tekstova i komentara Aristotelove Fizike i Metafizike. Suocivsi se sa poteskocama u napredovanju na podrucju Metafizike,ibn Sina se posvecuje studiju medicine. Medicinu je brzo i lahko svladao,te je sa 16 godina prakticirao medicinu, pronalazeci nove metode koje nije mogao pronaci u tada poznatim udzbenicima i knjigama. Tako je ubrzo postao oslonac drugim ljecnicima. Ostvarisvsi ogroman ugled kao lijecnik, ibn Sina se ponovo vratio filozofiji, te je godinu i pol danonocno citao i proucavao logicke i filozofijske spise. U svojoj kratkoj autobiografiji ibn Sina kaze da je rezultat tog intenzivnog rada bilo ogromno znanje do krajnjih granica ljudskog uma. Medutim Aristotelova Metafizika je jos uvijek izmicala punom razumjevanju. Potom se susreo sa spisom Al-Farabija O ciljevima Aristotelove Metafizike. Tu je saznao da se metafizika koja se u arapskom svijetu najcesce nazivalo teologijom ne bavi Bogom,umom i dusom u strogom smislu rijeci. Metafizika se ne bavi pitanjem Bozije jednosti i teodicejom. Metafizika je mnogo opcenitija disciplina. Na taj nacin ibn Sina poslije susreta sa Al-Farabijivim spisom bio je spreman razumjeti Aristotelovu Metafiziku, ali ne samo to nego i dati svoj vlastiti doprinos metafizici.

U potrazi za sigurnim mjestom na kom bi mogao nastaviti i raditi ibn Sina je obisao mnoge dvorove i preselio se u perzijski grad Rayy kod vladara Mayd ad Dawla. Tu je napisao veliku raspravu o stanju ljudske duse. Poslije tog seli se u Hamadan gdje je napisao svoje svojekljucno medicinsko djelo Qanun, izmedu 1015. i 1023. Godine. Takoder tu je poceo da pise i svoje kljucno filozofijsko djelo Sifa, koje sadrzi njegov nauk o fizici, metafizici, i logici. Ovo djelo je zavrsio u Isfahanu. U tom periodu je napisao i djelo Kitab al insaf (Nepristrasan sud) , u kom se bavi sa gotovo 28 000 pitanja izvedenih iz Aristotelovih djela. Ibn Sina se na kraju skrasio ponovno u Rayy gdje je prvom polovocim 30-tih godina XI stoljeca, napisao svoje djelo Kitab al-isarat wa-t-tanbihat (Knjiga naputaka i opasaka).

Ibn Sina je nekoliko godina bolovao od cira na zelucu da bi na krraju 1037.godine umro na putu iz Isfahana u Hamadan.

Metafizika

Problem razumjevanja Aristotelove Metafizike, nakon upoznavanja sa Al-Farabijevim spisom O ciljevima Aristotelove Metafizike, sveo se na pitanje postoji li u Aristotelovu nauku razlika izmedu teologije (proucavanja nepokretnog pokretaca), i metafizike kao prve filozofije (znanosti o bicu kao takvom). Al-Farabi mu je otvorio oci za cinjenicu da je teologija tek dio metafizike,te da metafizika ukljucuje i proucavanje bica kao takvog, odnosno da je univerzalna znanost, i da pruza prva pocela drugih znanosti. Ibn Sina je ovim trima elementima kasnije dodao i cetvrtu dimenziju odnosno metafiziku racionalne duse. Ibn Sina je ovime metafiziku podijelio na dva osnovna djela: Univerzalnu znanost koja proucava bice kao takvo, te sadrzi prvu filozofiju kao znanost sto pruza pocela za druge znanosti

Teologiju sto je sadrzavala prirodnu teologiju i metafiziku racionalne duse.

Ibn Sina se razisao sa tradicijom koja se ticala metafizike po pitanju postojanja Prvog uzroka i Prvog pokretaca. Aristotelijanska tradicija je argumentovala Prvog pokretaca gibanjem, a filozofska tradicija u Islamu ga je argumentirala pojmom bica nuznog bitka. Njegova teorija o Nuznome bicu najvazniji su vidovi njegova sustava metafizike koji su kasnije kritizirani sa vidika islamskog pravovjerja od strane Al-Gazalija. Ideja nuznosti bit ce za ibn Sinu od temeljne vaznosti Sa jedne strane aristotelovski utemeljen eternalizam govori o nuznosti svih zbiljskih bica, o vjecnosti materije, oblika, umnosti i nebeskih tjela, tj., da su ona nuzna po svojoj naravai Ovakav stav se krzi sa Islamom, te ukoliko bi se prihvatio, filozofija u islamu, ne bi imala svoje mjesto, jer Islam, kao i druge abrahamovske tradicije tvrde da je samo Bog nuzan i vjecan, dok je ovaj svijet i sve ostalo na njemu prolazno i kontingentno. Da bi pomirio ove stavove, ibn Sina ce naucavati da su bica u svijetu po sebi kontingentna, a nuzna po Prvom pocelu, koje je nuzno bice po sebi. Kontingentne su u punom smislu rijeci samo njihove biti koje mogu, a i ne moraju biti takve kakve jesu. Njihov bitak je nuzan tek po tomu sto neki uzrok djeljuje izvan njih uzrokujuci njihovo postojanje. Ta se nuznost pokazuje kao relativna, stoga bica i svijetu nisu nuzna po sebi vec po svome uzroku. Niz uzroka kontingentnih bica ne moze ici do u beskraj, on mora krenuti od bica koje nije uzrokovano, koje nije nuzno po drugome, vec po sebi. Aristotelovska tradicija dokaze za postojanje prvog pokretaca izvodi iz gibanja, ibn Sina pod uticajme islamske teologije i islamskog misljenja, dokaze za postojanje Prvog uzroka izvodi iz pojma Nuznog bica. U ibn Sininoj metafizici dva su temeljna elementa element bica, i element nuznosti. Samo u Bogu kao nuznome bicu ta dva su elementa jedno, a u svih ostalih bica, ta se dva elementa razdvajaju, jer je bitak tim bicima podaren od Boga, te u nih nuznost ne pripada samome njihovom bice. No nuznost se spoznaje i u njima, jer su dobivsi od Boga bitak postali uvjetno nuzna bica. Uvjetna nuznost po sebi kontingentnih bica, svjedoci o zavisnosti svih zivih bica o Bogu.

Knjiga naputaka i opasaka Ovo djelo je nastalo izmedu 1030. i 1034. godine. Ibn sina ga je napisao u svojim zrelim godinama zbog cega se ono smatra izrazom njegove sazrele misli. Naslov djela potice odatle posto su djelovi spisa u kojima autor iznosi svoje ideje naslovljeni kao Isarat (Naputci), i djelova u kojima kriticki razmatra i preispituje ideje svojih neimenovanih prethodnika i suvremenika, i nose naslov Tanbihat (Opaske). Ibn Sinin stil pisanja je vrlo tezak i prilicno nejasan. Razlog tomu je sto je ovo knjiga zbirka biljezaka, a ne rasprava. Sam ibn Sina na kraju knige kaze da vrhnje istine i probranu hranu mudrosti treba cuvati od oskrvnitelja i neznalica. Svrha ovoga jeste ne samo zastiti filozofijske tekstove i spoznaje od nepodobnih vec i pruziti polazista onome ko se zeli baviti filozofijom, odnosno svrha je poticati filozofsko istrazivanje i promisljanje. Ibn Sina je koristio indikaticnu metodu poucavanja u ovom djelu sa ciljem pored zastite filozofske spoznaje od nepodobnih, i da podstakne filozofsko istrazivanje i promisljanje. Knjiga se sastoji od 2 djela. Svaki dio se sastoji od 10 pristupa tj., poglavlja unutar kojih se raspravlja u prvom dijelu o logici i njenoj svrsi, a u drugom djelu od prirodi i metafizici.