FETIIZAM, VAMPIRIZAM I POGLED DRUGOGA U DRAMI GOSPODA GLEMBAJEVI MIROSLAVA KRLEE

Ljiljana Ina Gjurgjan

U Osjekom predavanju iz 1928, za koje Nikola Batui s pravom tvrdi da nije nikakva improvizacija kako je to autor uporno tvrdio, ve svjestan in s jakim akcentima manifesta,1 objanjavajui poetiku svoga vlastitog dramskog stvaralatva, Krlea e ga opisati kao stvaralatvo koje vie nije kvantitativno, ve kvalitativno: Snaga dramske radnje je ibsenski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psiholoke objektivacije pojedinih subjekata koji na sceni doivljavaju sebe i svoju sudbinu. Izjavljujui skromno da se sa etrdeset-petogodinjim zakanjenjem spram slinih zapadnjakih eksperimenata posvetio pisanju psiholokih dijaloga vedske kole to se temelje na unutarnjem psiholokom volumenu, Krlea je zapravo svoju dramsku poetiku pripisao nordijskoj koli. Ta nordijska kola, u prvom redu Ibsen, imala je velikog utjecaja na knjievnike svog doba, pa tako jedan od najveih pisaca modernizma, James Joyce, posveuje svoj prvi esej upravo Ibsenu. Drama Sablasti, o slikaru Osvaldu koji plaa grijeh svoga oca, sigurno je utjecala na Krleu pri pisanju Gospode Glembajevih. Ali, shematizirano reeno, nordijska je kola ili ehovljevski lirska poput Gospoe s mora ili inovativna po tome to prvi put u scenski dijalog uvodi raspravu poput one kakva se vodi u sudnici, kao to e za Ibsenovu Noru istai Bernard Shaw. No, drama Gospoda Glembajevi korak je dalje u dramskoj poetici. Ona je introspekcijsko 55

razotkrivanje vlastite sudbine. Ona nije dramska u tradicionalnom smislu, iako u njoj imamo i raspravu, i sukob i njegovo razrjeenje. No, snaga dramskog teksta je ponajvie u naznakama duboke i univerzalne ljudske tragedije koja u svojoj slojevitosti izmie eksplicitnom tumaenju. Likovi na sceni, kao to kae Krlea, doivljavaju sebe i svoju sudbinu. No, ta sudbina nije uvijek do kraja osvijetena. I to ne samo kod likova, nego i za samog autora. Njegov otpor prema psihoanalitikoj interpretaciji likova (npr. ironiziranje Klajnove psihoanalitike interpretacije i to ne u njezinoj tonosti ili netonosti s obzirom na Krleino shvaanje psiholoke motivacije likova, ve metode kao takve) znakovit je za ono potisnuto u samog autora. No, upravo to potisnuto, koje rezultira u nejednoznanosti semioze toga dramskog teksta, ini nam se onom njegovom vrijednosti, zbog koje on jo uvijek ostaje izazovom kritici i dramaturgiji. Za ideoloke prilike u kojima se odvijala recepcija Krleinih djela karakteristino je da su se itanja Gospode Glembajevih uglavnom koncentrirala na njihovo klasno odreenje, na liniju koju je Krlea ocrtao kao neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zloina, nepismenosti, dima i lai do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog ivota (u jednu rije: kretanje iz tmine u svjetlost).2 Prikazujui to kretanje kao genealoku zakonitost, Krlea e upozoriti na tri njegove faze. Prvu ini enja za ivotom bezimenih Glembaya, koja e dovesti do toga da ene navuku svilene krinoline, a mukarci se ponu voziti na misu u svojim vlastitim koijama. Ali to se vie gomilalo cekina po staromodnim cehovskim glembajevskim trugama to je postajalo u glavama i srcima glembajevskim sve tamnije. Dovodi to do tree faze u kojoj to pogospoivanje glembajevske krvi prelazi u laljive dekoracije, poslije u snobizam, a dvije generacije kasnije u slabokrvnost, suicu i smrt po sanatorijima i ludnicama, u kriminal i samoubojstva.3 Gubitak mo ralnog stoera kako u najznaajnijem tekstu o Ciklusu o Glembajevima pokazuje Ivo Vidan,4 logian je proces toga glembajevskog kretanja, od onog varadinskog Glembaya koji je u vinikoj umi ubio kranjskog zlatara i od opljakanog novca sagradio oltar u estinskoj crkvi, pa do nasilnikog ponaanja Leoneova i potpunog moralnog sloma prikazanog u Ledi. Posljednji trenutci sjaja obitelji Glembay koji su samo jo kulisa koja e spasti sa smru Ignata Glembaya, uvod je u materijalno i moralno propadanje te obitelji, iju parazitsku i beutnu narav s gnuanjem pratimo. Tri drame prikaz su triju 56

etapa ope moralne propasti, u kojoj se sve ljudske vrijednosti gube, pa i umjetnost, antiteza materijalnoj grabeljivosti malograantine u prvoj drami trilogije, u treoj drami i sama biva apsorbirana u potroaki mentalitet Glembajevih.5 Umjetnost tako postaje samo roba, koja se prodaje ili ne prodaje, a marketinka njezina cijena jedini je kriterij njezine vrijednosti. Svijet duhovnosti se tako ukida i trijumfira svijet potroakog. No, taj apsolutni slom svih etikih zadanosti, u kojem se svijet plavokrvnog graanstva i svijet prostitucije izjednauju u atmosferi pokladne noi u zavrnoj sceni Lede, nije jedina tema ove trilogije. Drama koja se zasniva na sukobu oca i sina, koliko god taj sukob uvjerljivo predstavljao i sukob dvaju svjetonazora, onog liberalnog, umjetnikog, i onog farizejskog i malograanskog, nije samo to. Ve je Gavella6 uoio psihoanalitike implikacije u drami. No, iscrpno psihoanalitiko itanje ponudit e nam prvi Hugo Klajn u eseju iz 1968. godine: Gospoda Glembajevi u svetlu dubinske psihologije.7 Prema Klajnu se ve od prve Leoneove primjedbe Silberbrandtu o baruniinoj nevjeri, pri kojoj je on, smatra Klajn, morao biti svjestan da ga otac uje ili barem moe uti, pa do kraja drame odvija sinovljevska osveta zbog majke. Klajn dramu analizira kao manifestaciju Leoneove edipovske mrnje spram oca, nadmonog suparnika koji nou nad majkom zadovoljava svoje sadistike seksualne prohteve.8 Tomislav Sabljak u svom referatu na Osjekim danima pak tvrdi da Drama Gospoda Glembajevi ima izrazito edipovsko znaenje Leone se pretvara u onoga koji e raskrinkati drutvo ubojica. Iza njegovih lea raste zloin apsolutno incestuoznog karaktera.9 U eseju to je Hamlet Krlei?10 Ivo Vidan analizira edipovsku situaciju u Shakespeareovu Hamletu, istraujui utjecaj koji je mogao imati na Krlein prikaz obiteljskih odnosa u Vrajem otoku, Gospodi Glembajevima i Povratku Filipa Latinovicza. Ukazujui na to da je psiholoka sloenost odnosa meu likovima blia onoj u Hamletu nego u mitu o Edipu, on svoju interpretaciju bazira na frojdistikom polaritetu svetica/bludnica, koji, na razliite naine, odreuje odnos prema majci u ovim djelima. No, sve te interpretacije nisu odgovorile na neka kljuna pitanja o drami. Zato je rasplet pu Gospodi Glembajevima (kao i u romanu nastalom u tom razdoblju, sa slinim odnosima meu likovima, Povratku Filipa Latinovicza), tako vampirski krvoloan, a istovremeno tako iznenadan i motivacijski skicozan. Je li dosta to to je barunica Castelli uvrijedila Angeliku dovoljno da je Leone, stavi kavalirski u 57

obranu jedne dame, zakolje karama. Je li uvjerljivija Klajnova interpretacija da Leonea na ubojstvo motivira njegova povrijeena ljubavnika ast, kada mu rije bludnica koju izgovara barunica Castelli otvara oi i on konano shvaa njezinu igru. Trebamo li se moda prikloniti interpetaciji Ante Stamaa koji ubojstvo vidi kao socijalnu gestu istakavi da su Gospon doktor karama zaklali Barunicu iz etike, ne isto bioloke strasti.11 Sva ta obrazloenja ine nam se tek djelominima. Ubojstvo barunice ima smisla tek onda kada razumijemo funkcije fetiizma i vampirizma u sprezi sa sredinjim motivom drame, sukobom izmeu oca i sina. Taj sukob nije samo edipovski, motiviran ljubomorom sina na oca zbog majke, ili, poslije, barunice Castelli kao njezina substituta. On je u prvom redu egzistencijalan, motiviran tenjom sina da ga otac prizna, i dajui tako smisao njegovoj egzistenciji uini ga vidljivim. Problem egzistencijalne vidljivosti, mogunost da se kae ja postojim, ja jesam drimo kljunim motivom dramskog sukoba u Gospodi Glembajevima. Motiv pogleda, boanskog oka koje nas prati, kuda god ili i to god radili, vaan je motiv vjerojatno u svim vjerskim uenjima. Protutea mu je urokljiv pogled i vradbine koje nas brane od njega. No, simbolini autoritet pogleda prenosi se s duhovnog i na podruje svjetovnog. Pogled u ljudskoj svijesti funkcionira kao metafora autoritativnog suda, oka koje procjenjuje i motri. No pogled je i svojevrsno zrcalo, ogledalo u kojem se subjekt vidi onako kako ga je odrazio pogled Drugoga. U eseju Psihoanalitiko iskustvo o ulozi zrcalne faze u formiranju identiteta12 Lacan govori o fenomenu scatome, slijepe pjege u oku. Sluei se scatomom kao metaforom, Lacan razvija tezu o tome da smo sebi praktino nevidljivi, zbiljski i metaforiki. Stoga u ranoj fazi razvoja ovisimo o pogledu Drugoga, kao o zrcalu u kojemu konstruiramo vlastiti identitet. Taj Drugi bit e u prvom redu ono to Lacan naziva zakonom Oca autoritet koji se u fazi socijalizacije, dakle prelasku iz Imaginarnog u Simbolino, postavlja izmeu majke i sina. No, on je i simbol drutva u cjelini kao autoriteta od kojega dijete eli biti prihvaeno i s kojim se eli identificirati. Vanosti autoriteta pogleda svjestan je i Krlea. U Povratku Filipa Lati novicza Filipova nelagoda zbog tajne vlastitog podrijetla izraava se metaforom oiju. Filip tako s nelagodom na sebi osjea uznemirene i sitniave oi itavoga maloga grada nad sivom trafikom, nad njegovom majkom, a naroito nad njime kao djetetom bluda i grijeha.13 58

S druge strane, nemogunost komunikacije pojedinac e doivjeti kao vlastitu nevidljivost u oima Drugoga. Kada Vid Trdak u Bitki kod Bistrice Lesne, suoen s ravnodunou birokratskoga stroja, shvaa da je taj zapisnik la, i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo ega,14 Krlea e taj trenutak epifanijske spoznaje doarati ekspresivnom slikom inovnika bez due, metaforino prikazanog kao ovjeka sa staklenim oima. Vidi Vid Trdak da je sve jedna praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mranoj kuroj sobi sjedi ovjek sa staklenim oima i puni cigarete Riz-Abadi sa srednjefinim Be-Ha-duhanom.15 U Gospodi Glembajevima, u motivu monokla, ova se dva znaenja pogleda sjedinjuju. S jedne strane on je stakleno oko, dakle oko koje ne vidi, i time simbo lizira Leoneovu nevidljivost u oevim oima. No, monokl je i neka vrsta poveala s pomou kojeg Ignjat kritiki, s neodobravanjem, mjeri svog sina, onako kako oi Gornjeg grada motre Filipa. Monokl je tako simbol odnosa izmeu oca i sina koji onemoguuje Leoneov zdrav prelazak iz Imaginarnog u Simbolino. Oevo odbijanje da prihvati Leonea, to preosjetljivo i boleljivo dijete, stvorit e neprobojni zid nepovjerenja i otuenosti meu njima: Ti si mene jo kao dijete sablanjavao svojim monoklom i ja nikako nisam mogao da shvatim emu ti nosi u oku ovaj svoj stakleni kotai. Ba zbog ovog monokla ja nikada nisam mogao da ti vjerujem nita.16 Mrnja sina na oca u skladu je sa psihoanalitikim vienjem autoriteta oca kao prepreke primarnoj simbiotikoj vezi izmeu majke i djeteta. Ona je, dakle, znak odbijanja djeteta da odraste, da prihvati zakone drutva, da prijee iz faze Imaginarnog u Simbolino. U umjetnosti XX. stoljea otac e stoga vrlo esto biti metaforom patrijarhalnog autoriteta. Osjeaj odbojnosti prema ocu i strastvena udnja za majinom njenou, kod osjeajnih, hipersenzibilnih djeaka, bit e motivom brojnih modernistikih romana, poput Proustova U potrazi za izgubljenim vremenom ili Mannovih Buddenbrookovih. Najblii Krlei bit e trenutak na poetku romana Virginije Woolf K svjetioniku kada James misli kako bi mogao ubiti oca zbog njegove viktorijanske strogoe, suhoe, naina na koji im je postavio jasne i krute barijere koje ih prijee da se raduju ivotu. Ipak, gotovo ni jedan sukob opisan u literaturi nije tako strastven i tako bolan kao ovaj izmeu Ignjata Glembaya i sina. Izuzmemo li anrovsku uvjetovanost oblikom drame, koja trai sukob direktniji nego to e ga opisati roman, ne radi 59

li se jo o neemu? Jesu li ta dvojica mukaraca doista vei desperateri od svih drugih spomenutih likova? Glembay gubi tlo pod nogama i jedino to mu je ostalo iluzija je o drutvenom ugledu koji mu Leone eli oduzeti. A Leone? Osjea li on da e moi poeti ivjeti tek onda kada ga prizna taj starac, kada mu vrati njegovo samopouzdanje, kada njegov pogled uzvrati realni odraz Leoneova lika, priznajui mu pravo da bude ono to jest, a ne Ivan ili neki drugi idealni sin? Korijeni neuroze, rei e Freud, uvijek vode kui. Sukob u drami intenzivira se u trenutku kada Ignjat ponovno potvruje Leoneovu nevidljivost. Do trenutka kada Ignjat sjeda na Leoneove slike, za Leonea je sve jo igra. On je moda berspant, ali on je i superioran. No, u trenutku kada je Ignjat proglasio njegove slike rkarijama, njegov ivot propalim, a smisao za investicije nitavim, kada Leone mora jo jednom spoznati da on nije Ivan i zato u oima oca ne vrijedi nita, njegova agresivnost raste. On se s tim starcem doista poinje boriti kao akal sa akalom. Poslije, sjedei uz tijelo mrtvoga oca, on e to objasniti genetski, kao dug neistoj krvi, dug onom Glembayu koji je u vinikoj umi ubio kranjskog zlatara, a kasnije je hodao po kui s krvavim noem u ruci A noas, noas je ponovno doao u ovu kuu. On je tu, on negdje tu eka iza ormara!17 elju da se osveti ocu zbog majina samoubojstva objanjava tek kao racionalizaciju toga zla koje nosi u sebi. Klajn, meutim, smatra da je no falini simbol. Mrnja na oca je edipovska, jer on oevu seksualnost doivljava kao agresiju nad majkom.18 arlota je, prema Klajnu, za Leonea zato vie nego jedno privlano mlado ensko telo [Ona je] bila zamena za majku, njezina reinkarnacija.19 No, u Leoneovu sluaju, ena nije samo metafora primarne udnje za maj kom. Ona je u prvom redu feti, dakle simboliki predmet razmjene u borbi za mo. Leoneovo osciliranje izmeu Angelike i arlote nije stoga pitanje izbora izmeu etike i erotike inteligencije. Angelika je feti koji omoguuje Leoneu da postane Ivanom i tako zadovolji oca. (Zato naknadni brak izmeu Leonea i Angelike nije nikakav happy end ve tuan post festum ove tune prie u kojoj Leone, i dalje udei zadovoljiti oca, konano postaje bijednom imitacijom Ivanovom.) Barunicu Castelli mogue je pak vidjeti kao objekt iskrene erotske udnje jednog seksualno, ini se, neiivljenog mukarca. No, teko je zamisliti da Leone u svom bohemskom nainu ivota, sa svojim imovnim stanjem nije imao prilike sresti 60

jo takvih erotski inteligentnih ena. Ono to barunicu Castelli ini jedinstvenom nije ona kao osoba, ve ona kao feti. U izravnom sukobu s ocem, borei se za zadovoljavajui odraz svoje osobnosti u autoritativnom pogledu Drugoga (Oca), Leone trenutno zadovoljenje nalazi u identifikaciji s ocem kroz zajedniki objekt udnje barunicu Castelli. U cijeloj drami ona funkcionira kao feti u borbi za prevlast izmeu oca i sina. Privid njezine vjernosti za Ignjata znai ouvanje barem prividne falike moi; njezina nevjera za Leonea je sredstvo da se oca raskrinka, ponizi, da mu se uzvrati udarac. Posjedovati je znai na neki nain postati ocem, zauzeti njegovo mjesto. A upravo to je ono emu Leone udi u svom neurotskom traenju vlastita identiteta. Ako falus u skladu s Lacanovim tumaenjem interpretiramo kao simbol muke moi, sukob izmeu Leonea i oca moemo doitati kao obostrano kastracijski. Leone eli svrgnuti oca (to e na kraju uiniti ne samo simbolino, nego i stvarno) protivei se autoritetu koji ga ini nevidljivim, koji ga anulira kao subjekt. Ignjat, pak, u svojoj aroganciji negira Leonea, mislei da e tako sauvati svoju masku uglednog bankara i supruga. esnaest godina nakon majine smrti, Leoneovo sueljavanje s ocem ne donosi mu onu moralnu zadovoljtinu koju e James u romanu Virginije Woolf nai u jednostavnoj frazi: well done. Dajui mu privilegij da kormilari brodom koji plovi k svjetioniku, simbolinom objektu udnje, i pohvalivi ga, Jamesov otac prepoznaje sina kao mukarca. U tome je njegova zrelost i ljudskost. No, taj ostvareni obiteljski sklad ponajvie je rezultat portvovnosti pokojne gospoe Ramsay kao anela kue. U Krleinoj drami takve ljubavi i portvovnosti nema.20 Angelikina istoa je nenametljiva, i ne utjee na druge. Majke ve dugo nema, a ni njezina ljubav nije bila sjedinjujua ni portvovna. Barunica Castelli voena je strau i pohlepom, i tako Leone i Ignjat ostaju sami, nemoni da se jedan drugome emocionalno otvore. Ni tijekom svae ne mogu artikulirati uzrok sukoba i barem se tako pribliiti jedan drugome. Stoga oeva smrt ne donosi katarzu. Leone ostaje nezadovoljen, frustriran, shvativi da obraun nije bio obraun, da se on borio s jednom fikcijom. Neuroza ostaje nerazrijeena. Dekadentna motivika u njegovim prisjeanjima uz oev odar na pad s konja u djetinjstvu galop, bol, crna konjska avolska snaga i ene koje viu te prisjeanje na krmu, rudare koji govore da nekome treba pustiti krv, pa njegov panian bijeg kroz mranu i olujnu no priprema je za ono to slijedi kao 61

nunost u dramskom raspletu. Dramatina prevlast ida nad super egom rezultirat e ubojstvom barunice Castelli. Taj Leoneov in niti je gentlemanski (obrana asti iste Angelike koju je uvrijedila jedna bludnica) niti moralan (kazniti jednu proraunatu enu, ubojicu trudnica i proleterki). Njegova gesta je vampirska. No, koji se javlja kao jedan od kljunih motiva u drami,21 a koji e u krajnjoj instanciji zamijeniti kare, slinije vampirskim zubima, nije ovdje ni simbol ljubavnike strasti niti genetskog prokletstva. Rezanje grkljana karama reinterpretacija je vampirskog nagona. U ovoj drami priprema nas na to Leoneovo nervozno prisjeanje na razgovor u krmi u kojem se ubojstvo opisuje kao putanje krvi. Uporaba vampirskih motiva ni inae nije strana Krlei. U Gospodi Glem bajevima tu e sliku upotrijebiti i Ignjat kad govori o danijelijevskim zubima u sebi,22 a i Leone kada kae da su se on i otac grizli kao akali. Ali ve u Salomi javit e se motiv vampirizma. Bit e to zubi bijele nemani koje e Kajo osjeati na svom vratu. No, dok je tu ena ta koja sie muku snagu (libido), u Krleinim kasnijim djelima dolazi do obrata. Mukarac e biti taj koji e, vampirski, pregristi grkljan fatalnoj eni23 koja mu je oduzela snagu, obitelj, drutveni ugled, kao da tim inom eli povratiti oduzetu mu mo. Tako je s Baloanskim u Povratku Filipa Latinovicza. No, je li tako i s Leoneom? Ubija li on arlotu zato da bi osvetio i oca, i majku, i sebe, ili se radi o homoerotikoj gesti u odnosu na oca? Seksualna udnja, ne ona ljubavna, ve takva koja se oituje kao silovanje, osakaenje ili vampirizam, izraz je elje za moi u kojoj je osoba nad kojom se nasilnitvo vri substitut ili medij koji povezuje agresora s osobom koju udi ili kojom udi postati. Frustriran, nezadovoljen u sukobu s ocem, Leone svoju borbu za oevo priznanje vlastitog identiteta moe ostvariti jo samo preko barunice Castelli kao zaloga svoje udnje. Samo kroz ene mukarci se smiju dotai,24 rei e Craft objanjavajui seksualnu ekonomiju vampirizma u Drakuli. A Elisabeth Bronfen, govorei takoer o Drakuli, ustvrdit e da tijelo ene stoji kao medij izmeu mukaraca i smrti.25 Je li moda i u ovoj drami tako?

62

BILJEKE
Nikola Batui, Krleine drame i hrvatska dramatika, u Krleini dani u Osijeku 1993, Hrvatsko narodno kazalite u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU, Zagreb, 1995. 2 Miroslav Krlea: Glembajevi: proza, Izdavako poduzee Zora, Zagreb, 1966, str. 11. 3 Glembajevi: proza, str.27-8. 4 Ivo Vidan, Ciklus o Glembajevima u svom evropskom kontekstu, u Tekstovi u kontekstu: Odjeci i odnosi u novijoj knjievnosti, Zagreb: Liber, 1975. 5 Opreku izmeu fascinacije potroakim niih slojeva i profinjenog ukusa aristokracije, V. Woolf e u romanu Gospoa Dalloway temeljiti na opreci izmeu izloga u trgovinama Oxford i Bond Streeta. Dok Oxford Street, raj za rtve potroake groznice, karak teriziraju prenatrpani izlozi duana, izloge otmjene Bond Street karakterizirat e minimalizam tek jedan losos u ledu u izlogu ili jedan biser izloen u izlogu zlatarnice. Semiotika poruka odjee koju nosi barunica Castelli (arlota) bit e stoga dio njezinog vitalizma ali i konzumeristikog ne-aristokratizma. Zanimljivo bi stoga bilo vidjeti kako odjea koju nose ona i Angelika semantizira razliku izmeu arlotine erotske nasuprot Angelikinoj etikoj inteligenciji, razmetljivost arlotinu i suzdranost i samozatajnost Angelikinu, koja svoju tjelesnost skriva iza uniforme. Za razliku od nje, arlota, naglo se uzdigavi na drutvenoj ljestvici, tipian je izdanak one kulture koja crkvu zamjenjuje robnom kuom. Suvremene kulturoloke studije pokazuju kako se poetkom dvadesetog stoljea i svojim dizajnom robne kue nastoje to vie pribliiti crkvama uvoenjem visokih predvorja s vitrajima i glazbom. (Usp. Reginald Abbott What Miss Kilmans Petticoat Means: Virginia Woolf, Shopping, and Spectacle str. 193-217 u Virginia Woolf ur. Ellen Carol Jones, Modern Fic tion Studies, Spring 1992.) No, arlotino plebejstvo izvor je njezinog izuzetnog vitalizma, po kojem se razlikuje od preosjetljivih Glembajevih: Osjeati, kako je tijelo toplo, kako krv kola ilama, kako su vlastite njezine kretnje pruive kao u make, kako su joj nagoni divlji i slijepi, da bi mogla da grize i da vriti bez uma, bez misli o dobrom i pametnom, i takozvanom uzvienom, to je bio taj ivotni talenat barunice Castelli i jedini unutarnji zakon njezinog vlastitog tjelesnog zanosa, po kome se ona vladala i po kome je dosljedno i ivjela. (Glembajevi: proza, str. 31) 6 Branko Gavella: Glembajevsko transke varijacije, Hrvatsko kolo, str. 81-87 god. V, br. 2, veljaa 1952, Prosvjeta, Zagreb. 7 Hugo Klajn: Gospoda Glembajevi u svetlu dubinske psihologije, Forum br. 1, 1968, str. 103-135. 8 Ibid, 117.
1

63

Tomislav Sabljak, Aspekt detektivskog u Krleinoj prozi i drami, u Krleini dani u Osijeku1993, ibid, str. 46. 10 Usp. Ivo Vidan, Engleski intertekst hrvatske knjievnosti, Liber, Zagreb, 1995. 11 Ante Stama, to Dubravko Jelai Buimski duguje Miroslavu Krlei, u Osjeki dani 1993, str. 135. 12 Usp. Lacan, The Mirror Stage as Formative of the Function of the I u crits, prev. Alan Sheridan, W.W. New York: Norton & Company Inc., str. 1-8. 13 Miroslav Krlea, Povratak Filipa Latinovicza, Svjetlost, Sarajevo i kolska knjiga, Zagreb, 1977, str. 110. 14 Miroslav Krlea, Hrvatski bog Mars, Veselin Maslea, Sarajevo, 1988, str. 18. 15 Isto, str. 18. 16 Miroslav Krlea, Glembajevi: drame, Zora, Zagreb, 1966, str. 113. 17 Ibid., str. 178. 18 Motiv genetskog prokletstva bio bi ibsenovski; psihoanalitika interpretacija likova post-ibsenovska. 19 Hugo Klajn, nav. djelo., str. 125. 20 Motiv otuenja unutar obitelji, stalan je motiv u ovoj drami. Ignjat e se tuiti da je Leoneovu majku nosio na svojim rukama deset godina, a da joj se nije uspio pribliiti ni centimetra. Upravo zbog toga motiv nasilja, simboliziran motivom noa, koji se vezuje uz seksualni odnos izmeu Ignjata Glembaja i Leoneove majke, ne mora biti samo djeakovom uobraziljom. Doista, u jednoj otuenoj vezi, seksualnost i nasilje dva su pola istoga. to se barunice Castelli tie, njezinu spolnost Leone e doivjeti kao njezinu erotsku inteligenciju. Ona e o njoj govoriti kao o svojoj tjelesnoj slabosti i mani; da bi Leone tek na kraju shvatio da je ona zapravo sav svoj drutveni uspjeh temeljila na svojoj seksualnoj privlanosti. Trenutak prije nego to joj preree grkljan, on e tek prozreti njezinu igru, nain na koji se ona postavila izmeu oca i njega, i zamaglivi im mogunosti da se jedan sagleda u pogledu drugoga, pustila oko sebe tintu, izgubila se u tmini kao sipa (Gospoda Glembajevi, str. 183). 21 Tradiciju uporabe motiva noa u hrvatskoj knjievnosti analizira Nikola Batui u eseju Ruralni naturalizam: Cavalleria rusticana na slavonski nain u Knjievni protu svjetovi: Poglavlja iz hrvatske moderne, Zagreb: Matica hrvatska, 2001, str. 45-53. 22 Usporedi: Gospoda Glembajevi, str. 115. 23 Boboka, iako fatalna ena, za Filipa je jedini ivi ovjek meu kostanjevekim opicama. Krleina dvojnost u promiljanju fatalne ene tako je u tragu iekove observacije je da je fatalna ena prijetnja ne zbog toga to moe biti fatalna za mukarca, ve jer je subjekt koji u potpunosti preuzima na sebe svoju sudbinu. Slavoje iek, Looking Awry, interpretacija Hitchcockova filma Vertigo) u October 50, Cambridge: MIT Press, pp. 30-55,
9

64

str. 54. Navedeno prema Elisabeth Bronfen: Over Her Dead Body: Death, Femininity and the Aestheticisity, Manchester Univ. Press, 1992, str. 346. 24 only through women may men touch, Christopher Craft, Kiss Me With Those Red Lips: Gender and Inversion in Bram Stokers Dracula, Representations, 1984, str. 111. 25 Lucys body also serves as a medium between men and death, Elisabeth Bronfen, ibid. str. 317.

65