Avdo Medjedovic Ženidba Smailagić Meha

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA
Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA EDICIJA DOST knjiga prva Korice Ureuje i prireuje: Faris Bahor Jahja Fehratovi Izdavai El-Kelimeh, Novi Pazar Bonjaka kulturna zajednica BKZ Za izdavaa: Malik Nurovi prof. dr. Mevlud Dudi Prijelom Fahrudin Smailovi tampa Grafiar Uice Tira 300 primjeraka
Naslov originala: enidba Smailagina Sina Kazivao je Avdo Meedovi Edited by David E.Bynum with Albert B. Lord Center for the Study of Oral Literature Cambridge, Massachusette, 1974. (Publications of the Milman Parry Collection Text and Translations Series, 2) CIP - , 821.163.4(497.16).09-13:398 821.163.4(497.16).09-13 . MEEDOVI, Avdo, 1866-1953 enidba Smailagi Meha / Avdo Meedovi. - Novi Pazar : El-Kelimeh, 2010 (Uice : Graar). - 620 str. : autorove slike ; 20 cm. - (Edicija Dost , knj. 1) Tira 300. - str. 7-12: Razlozi za pokretanje edicije Dost i o prvoj knjizi u ediciji / Jahja Fehratovi. Str. 13-32: Prstenasta kompozicija i udvosturavanje u pjesmi Smailagi Meho / Albert B. Lord. - Rjenik: str. 503-529. - Sadri i : Fragmenti: izbor tekstova o Avdi Meedoviu i njegovom epu. ISBN 978-86-7980-068-8 a) , (1866-1953) - COBISS.SR-ID 174260748
Avdo Meedovi
ENIDBA SMAILAGI MEHA
Novi Pazar, 2010.
Avdo Meedovi ispred svoje kue u rodnom Obrovu 1951. godine
Avdo Meedovi i Albert Bates Lord u Obrovu 1951. godine
RAZLOZI ZA POKRETANJE EDICIJE DOST I O PRVOJ KNJIZI U OVOJ EDICIJI

Izdavaka kua Meihata Islamske zajednice u Srbiji El-Kelimeh u saradnji sa Bonjakom kulturnom zajednicom (BKZ) ovom knjigom otvara Ediciju DOST. Cilj edicije je da bar u nekoj mjeri nadomjesti prazninu u obrazovnom sistemu sandakih Bonjaka i drugih koji je osjeaju, a koja je nastala nesrazmjernom zastupljenou bonjakih umjetnikih i intelektualnih dostignua u kolskim i studijskim obrazovnim sistemima zemalja u kojima ive. Pored toga, knjige iz edicije mogu posluiti kao lektira u onim sredinama gdje su nastava na bosanskome jeziku i nauka o bonjakoj knjievnosti zaivjeli u obrazovnim sistemima i postali dio ope naobrazbe. Knjige iz edicije e biti podjednako interesantne i onima koji tek usvajaju znanja kao i onima koji su odavno zatvorili krug sistemskog izuavanja kroz odgojno-obrazovne
institucije svih nivoa. Teit e se da se itaocima ponude kapitalna djela iz bonjake kulturne historije, ona djela koja provociraju zapitanost i na kojima se izgrauje nacionalni identitet, djela bez kojih se ne moe zamisliti cjelovitost bonjakog nacionalnog bia. Ovim pomalo romantiarskim projektom elimo promovirati vrhunska dostignua bonjakih intelektualaca koja su do sada bila poznata samo povlaenim grupama koje su strukom ili vlastitim opredjeljenjem usko vezane za materiju o kojoj je rije. Tenja nam je da se svi Bonjaci upoznaju s onim to ih zapravo sainjava, pokuavamo odgovoriti na znakovito pitanje koje nam je jo sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, posredstvom jednog svog lika, uputio Dervi Sui: Znate li vi ita o sebi? Recimo, ko ste vi, to jest mi, Bonjaci? To se mora znati! Poslije tog krajnje opravdanog imperativa o samospoznaji, zadnje tri decenije dvadesetog vijeka Bonjaci u Bosni su sistematizirali, iako taj proces jo uvijek nije zavren, skoro sve dijelove vlastitog identiteta, dok se sandaki Bonjaci jo batrgaju po maglama i modrinama, ne uspjevajui proniknuti u uvire naslaga svog kompleksnog bia. To je posljedica nepostojanja, odnosno nebrige postojeih
nacionalnih institucija da obinom svijetu predstave bar one najbitnije autore, kljune ideje i nezamjenjive knjige iz vlastitog nacionalnog korpusa na kojima se zasniva na kulturni identitet. Kao to u takvim situacija obino biva, posao tih komformistikih institucija na sebe preuzima Meihat islamske zajednice u Srbiji, koji ovom prilikom, posredstvom svoje izdavake kue, daje nemjerljiv doprinos opoj kulturi kako samih Bonjaka tako i onih koji se ele upoznati sa njihovom bogatom batinom. Kada je u pitanju knjiga kojom otvaramo Ediciju DOST, ni u jednom trenutku nismo imali dileme da to mora biti ep enidba Smailagi Meha Avda Meedovia. Ne zamislivo je da, kako nam govore podaci iz jedne ankete koju su sproveli studenti Katedre za bosanski jezik i bonjaku knjievnost Internacionalnog unverziteta u Novom pazaru, naa srednjokolska i visokokolska omladina uope nikada nije ula za ime Avda Meedovia, dok profesori kako osnovnih i srednjih kola tako i univerziteta tek djelimino znaju za ovog, u svijetu priznatog, sandakog Homera! Da li je tu rije o onome to govori Husein Bai, da je Avdo Meedovi prevelik za svoj malehni narod, ili moda o nekom namjernom potiskivanju naih
10
pravih vrijednosti ne elimo polemizirati. No, svakako da nam je cilj da tu vlastitu sramotu koliko je god mogue anuliramo. S druge strane, i ono prosjenih Bonjaka to povrno poznaje lik i djelo Avda Meedovia jo nikada nije bilo u prilici temeljno se upoznati sa njima, jer je ovaj autor na bosanskome jeziku svega tri puta tampan prvi put u Americi 1974. godine, drugi put u BiH 1987. godine i trei put u Njemakoj 1994. godine. Nijedno od ovih izdanja nije u veem omjeru doprlo do sandakih gradova, niti je ep enidba Smailagi Meha uvrten u obaveznu lektiru obrazovnih institucija u kojima naa djeca stjeu osnovna i srednjokolska znanja, iako je on najvei ep koji je ikada ispjevan na evropskom kontinentu, i uprkos injenici da su u svijetu napisani tomovi i tomovi naunoistraivaih studija o njemu. U pripremi ovog izdanja epa enidba Smailagi Meha, rukovodili smo se izdanjem sarajevske Svjetlosti iz 1987. godine koje je uredio Alija Isakovi, a priredio Enes Kujundi. Pored toga, umjesto predgovora epu, odluili smo publicirati lanak najveeg svjetskog strunjaka iz podruja usmene knjievnosti, znamenitog harvardskog homerovca Alberta B. Lorda o prstenastoj kompoziciji i udvostruavanjima u
11
Avdovom epu. Smatramo da e ovaj rad najbolje ilustrirati poziciju koju Avdo Meedovi i njegov ep imaju u svjetskim naunim kruocima. Na kraju knjige donosimo i niz dragocjenih fragmenata iz preobilne literature o Avdovom epu, koji e itaocu bar donekle pomoi da shvati ulogu i znaaj kako Avda Meedovia tako i njegovog epa enidba Smailagi Meha za cjelokupnu svjetsku knjievnoumjetniku i knjievnohistorijsku batinu. Za razliku od prijanjih izdanja, u kojima je ovaj ep naslovljen kao enidba Smailagi Mehe, bosansku promjenu imena mukog roda koja zavravaju na vokal a prema promjeni imenica enskog roda koje u genitivu jednine imaju nastavak e, u ovom izdanju smo se odluili zamijeniti sandakom varijantom u kojoj te imenice u genitivu jednine imaju nastavak a, pa smo u mjesto Mehe, upotrijebili oblik Meha, jer smatramo da je to blie osjeanju jezika kojeg Avdo Meedovi koristi u ovom epu. To smo sebi dozvolili jer je naslov enidba Smailagi Mehe izbor sarajevskih prireivaa a ne samog autora. U originalnim zapisima, kao i u amerikom izdanju, Avdov ep je naslovljen kao: enidba Smail-agina sina. Jahja Fehratovi
PRSTENASTA KOMPOZICIJA I UDVOSTRUAVANJA U PJESMI SMAILAGI MEHO1

Dok je mnogo toga napisano o prstenastoj kompoziciji u homerovskim poemama, u staroengleskoj poeziji i u kolskim baladama, na primjer, dosad nisam naiao na analizu prstenaste kompozicije u sauvanoj tradicionalnoj usmenoj epskoj pjesmi. Da li je tano da se prstenasta kompozicija moe nai u pravoj, tradicionalnoj usmenoj narativnoj pjesmi? U onom to slijedi ispitat u pjesmu Smailagi Meho da bih pronaao znakove prstenaste kompozicije.
Ovaj tekst preuzet je iz edicije Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, Usmena knjievnost, knjiga druga, priredili: enana Buturovi i Munib Maglajli; str. 125-133. Na kraju teksta data je napomena da je ovo izvadak iz Lordove studije: Stapanje dvaju svjetova: Usmena i pisana poezija kao putevi prenoenja drevnih vrijednosti, Izraz, 33/1989., 7/8, str. 87-96. S engleskog: Damira Voli i Nevena Krstanovi-Matovac.
14
Zapravo, proizilazi da je uvodna tema skuptine u Smailagi Mehi, dobar primjer prstenaste kompozicije. Evo njene eme: 1. Opis i nabrajanje velikaa sa Hasan-paom Tirom na elu 2. Intervencija Hasan-pae Tire 3. Govor Cifri Hasan-age Mehi 4. Mehin odgovor 3. Odgovor Cifri Hasan-age Mehi 2. Hasan-paa Tiro daje da se pripremi i daje svoj blagoslov 1. Nabrajanje velikaa kako potpisuju peticiju i kako se pozdravljaju sa Mehom Ovo je savreno prihvatljiv prsten. ak i ako ga Avdo nije svjesno planirao da bude takav, prstenasti ablon je tu, svojstven samom pripovijedanju, kada ga u cjelini izvodi vjeti pjeva. Fokus pripovijedanja, centar prstena, je znaajan u prii. Pripovijedanje i njegovo znaenje su elementi koji najprije ine prsten. Pripovijedanje stvara formu, prije nego to forma oblikuje pripovijedanje. Dramatski sukob izmeu strica i neaka u Smailagia Mehi sa sredinjim neakovim ljutitim govorom koji treba obezbijediti motivaciju za cjelokupnu pjesmu i ukazati na
15
opasnost koja prijeti nasljedstvu sa oca i strica na sina, to je mitska tema u pozadini ima hijerarhijske drutvene organizacije i iskaz o herojskim vrijednostima. Na poetku prstena, mladiu nije bilo dozvoljeno da ima ikakvu ulogu u aktivnostima drutva, ali, nakraju scene, njegova uloga u toj hijerarhiji je odreena i preduzeti su prvi koraci da se potpuno realizuje. Odgovor na Mehinu prijetnju da e poremetiti drutveni poredak jer jo uvijek nije punopravni lan drutva, jeste pokretanje akcije koja e ga na kraju uiniti prihvatljivim, naime, alju ga veziru u Budim na priznavanje statusa. Ponekad se misli da je pjevau potreban prsten koji e mu pomoi da se sjeti epizode. Zapravo, vjerujem da on treba samo da ispria scenu potpuno i dobro, na svoj uobiajeni nain, slijedei svoj instinkt za balansiranjem slinosti i suprotnosti, da bi se organizacija scene u prsten ili u neku drugu konfiguraciju razvila i ispoljila. Ruski termin za izvoenje pjesme je izpolnyenye, popunjavanje, ispunjavanje, izvrstan termin za proces o kojem je rije. Balansiranje odgovarajuih elemenata ne mora se vriti, niti je uobiajeno, potpuno istim rijeima. Avdo ima nekoliko formulacija za izraavanje osnovne ideje odlomka. On
16
koristi odreeni broj multioblika u tu svrhu. Na primjer, u prvom krugu prvog prstena Avdo detaljno opisuje velikae iz Kanjie, daje njihovo brojno stanje i titule. Postoji i skraeni oblik toga opisa i dvije verzije skraenog oblika se koriste u elementu na kraju kruga koji odgovara nabrajanju sa skuptine. On je upotrijebljen poput lajtmotiva u muzici da bi nagovijestio cjelinu. Evo ga u stihovima 1039-48, kada voe skuptine potpisuju peticiju a Hasan-paa Tiro je potvruje.
Potpisa ga pedeset delija, A ezdeset aga kanidkije I etiri kanidka ajana Dva dizdara, dvanes buljukbaa, I dvadeset turski barjaktara Po mandatu turie muhure. atibi su mandat nainili, Delije su potpis udarile, Sva gospoda turajli muhure. Hasan ga je paa potvrdio.
1040.
1045.
Ponovo se pojavljuje nakon to je paa dao peticiju Mehinom stricu, koji je opet dostavlja Mehi, a paa je dao svoj blagoslov za putovanje. Meho ljubi u ruku pau i onda svog strica /sti-
17
hovi 1073-74/. Zatim slijede ostali u stihovima 1075-80.

Sivi soko na noge skoijo, Hasan-pai ruci poletijo, Gazijsku mu poljubijo ruku, Pa amidi Cifriu Hasanu, Dva dizdara, etiri ajana, I starijeg bega svakojega, Pa starijeg bau i bimbau, Pa starijeg svakog buljukbau. Barjaktari rairie ruke, Sokoli se grle sa sokolom.
1075.
Obratite panju na to da ovaj odlomak poinje sa sivi soko u stihu 1071. i zavrava sa Sokoli se grle sa sokolom. Tipino je za Avdu da mijenja odlomak kako bi uskladio zahtjeve pripovijedanja, ali ostalo je nekoliko elemenata koji otkrivaju osnovnu temu. Takoe obratite panju da su i sama ova dva multioblika lajtmotiva okupljena u prstenastu kompoziciju oko painog blagoslova, prsten unutar prstena, i da cijela scena zavrava veoma dirljivo, kada se svima pojave suze radosnice u oima dok dijele sreu mladog Mehe.
18
Da se vratimo prii. Nakon uvodne skuptine je kratka vezna scena koja odvodi Mehu i njegovog strica nazad u kuu njegovog oca, Smaila, da ga izvijeste o onome ta se deavalo na skuptini, o emu on jo nita ne zna. Slijedea prstenasta scena je takoe lijepo organizovana i prua se od izvjetaja Mehinog strica svom bratu Smailu do dodjeljivanja Osmana kao pratioca Mehi, uz Smailova uputstva. Pripremu konja i scenu odlaska shvatam kao poseban elemenat. To je tema koja se ponavlja u dvije epizode gostoljubivosti na putu za Budim koje slijede. Prva stavka u ovom prstenu je razgovor dva brata, Mehinog strica i oca, dok Meho stoji u stavu mirno odajui im poast. Hasan-aga, stric, izvjetava Smaila o onome ta se desilo na skuptini, a Smail alje Mehu njegovoj majci da obue odjeu koju mu je sultan poklonio kad se rodio. U drugom krugu prstena, nalazimo, sasvim opravdano, Mehu sa majkom. To je scena ritualnog kienja i ukraavanja, oblaenje Mehe koji se treba pojaviti u odjei za svoju novu ulogu kako bi mu otac dao odobrenje. Ovdje u dranju njegove majke osjeamo nagovjetaj skoranjeg vjenanja. Centar prstena je Mehino pojavljivanje i odobrenje njegovog oca. Zatim,
19
u krugu koji odgovara Mehinom ceremonijalnom oblaenju je ceremonijalno davanje uputa njegovog oca. Iza ovoga slijedi priprema mladievog novog staratelja, ne oinske figure poput njegovog strica nego posebne vrste pratioca, zatitnika, to e rei Osmana. Osman je sluio Mehinom ocu a sad je dobio zadatak da slui Mehi. Smail je dao svom sinu ploaj koji je on imao prema Osmanu. ematizovan, prsten igleda ovako: 1. Meho sa ocem i stricem 2. Meho sa majkom ritualna priprema Mehe 3. Meho se pojavljuje da bi dobio oevo odobrenje 4. Meho sa ocem instrukcije 5. Meho sa ocem i Osmanom - ritualno pripremanje Osmana Meho je preao s oca i strica na Osmana. Ova prva dva prstena su do odredenog stepena duplikati. Prvi pokazuje Mehu u velikom drutvenom krugu na skuptini, gdje dobija odobrenje skupine. Drugi ga pokazuje u porodinom krugu, gdje dobija konano odobrenje svog oca. Zavravajui ova dva koplemen-
20
tarna prstena, pjeva je spreman da krene na putovanje. Putovanje, od odlaska od kue do povratka svom ocu u Kanjiu, je kompleksna pria i zahvata hiljade stihova. Prvi elemenat u njoj je par udvostruenih prstenova. Oba poinju dolaskom u prenoite, prijemom, jelom, spavanjem, jelom, rastankom, odlaskom slijedeeg jutra. Ove dvije epizode, strukturirane i izdiferencirane, veoma su vane jer hrianski kmetovi /poglavari sela/, koji se javljaju u oba mjesta predstavljaju odjek ideja bosanskih muslimana. Oni nastavljaju sa iznoenjem vrijednosti scene skuptine, koje su bile izrazitije u stavu Mehinog oca prema veziru u Budimu. Meutim, u prvom mjestu zaustavljanja, kmet im nagovjetava da nije sve u redu sa vezirom i da Meho i Osman trebaju biti oprezni u Budimu. Zahvaljujui ovome, italac je pripremljen za otkria o veziru koja su dramatino i estoko iznesena u slijedeoj epizodi. Nisu sluajno centralne take prstena u ovom paru gostoljubivosti razgovori Mehe i Osmana sa njihovim domainima. Postoje razlike u tonu i sadraju izmeu ova dva razgovora, mada su slini u drugom pogledu. Oni slijede isti ablon:
21
Dolazak 1. vieni sa udaljenosti 2. nagaanje ko su oni /1/ 3. spoznaja da su Meho i Osman 4. upute ukuanima za njihov prijem Prijem 1. susret u dvoritu 2. silazak sa konja /2/ 3. konji su odvedeni 4. Meho i Osman ulaze u kuu i sjedaju Primanje gostiju 1. razgovor sa domainom / a) vezir, b) stari bolji nego mladi /3/ 2. jelo 3. spavanje Pripreme za odlazak 1. ustajanje i oblaenje /2/ 2. silazak u dvorite /4/ 3. konji su dovedeni 4. penjanje na konje Odlazak
22
1. pokloni i rastanak sa ukuanima 2. jahanje iz dvorita /5/ 3. jahanje preko ravnice
Odjeljak u kojem se opisuje primanje gostiju ini centralni dio prstena. Bilo bi zgodno za simetriju kad bi pod Primanjem gostiju taka Razgovor dola izmeu Jela i Spavanja, ali prirodni red u stvarnom svijetu na Balkanu jeste razgovor / dok se jelo priprema /, jelo, spavanje, i Avdo slijedi redoslijed stvarnog ivota. Avdo nije izmislio dva mjesta u kojima zastaju na putu. Ona su se javila u tampanom tekstu koji mu je proitan. Ni imena Vuk (Vukain; u njegovom izvoru Toroman Vuk) i Vujadin nisu izmiljena. Ali sve to je bilo navedeno u njegovom izvoru je da su Meho i Osman bili dobro primljeni i dobro ugoeni. Ostatak ini Avdin uobiajeni nain dopunjavanja i obogaivanja dogaaja. Kratko reeno, Avdo je sam stvorio prstenove priajui priu. Ove scene gostoljubivosti koje su u izvoru samo pokazatelji udaljenosti, ali ih je Avdo razradio i ui-
23
nio znaajnim predstavljaju drugi elemenat u slijedu putova-nja koje je poelo Odlaskom. U prvoj sceni skuptine, naglaena je lojalnost bosanskih velikaa sultanu, s tim da je prijetnja Mehinim izdajstvom pozadina te ideje, a na linom planu odluujui korak u njegovom odrastanju. U slijedeoj sceni, gdje se javljaju Meho i njegova porodica, vezira predstavlja Mehin otac, Smail, kao lojalni prijatelj sultana. U ovim dvjema scenama koje prethode putovanju naglasak je na Mehinom prijeteem revoltu, s njegovim otvorenim upozorenjem da bi se mogao pridruiti hrianskom neprijatelju i tako postati izdajnik. Ovo je ironino i Avdo i njegova publika su svjesni ironije poto e on uskoro saznati ko je pravi izdajnik i njegova sudbina e biti da ga ukloni. U prvoj sceni gostoljubivosti on slua sumnje koje su izraene u vezira. U slijedeoj sceni, nakon dva zaustavljanja na putu, strana istina o vezirovoj izdaji se dramatino otkriva. Mehin adolescentni bijes Pobjei u neprijatelju i vratiu se i ubiu vas sve je ironini uvod u glavnu radnju i poruku pjesme, koje se odnose na Bosnu i Carstvo i na lojalnost bosanskih velikaa prema sultanu. U sceni koja slijedi, Meho i Osman stiu na rijeku Klimu i prelaze veliki most ka Mohakom
24
polju prije Budima. Polje je pozadina presudnog Mehinog susreta sa Fatimom i njihove vjeridbe. Pojavljuje se koija koja dolazi iz Budima. Vue je dvanaest kobila i okruena je pratnjom od pedeset vojnika, carskih janiara, to se moe zakljuiti po njihovim uniformama. Opis je iscrpan i bogat, kao i obino kod Avde. Pratioci su simboli moi i slave carstva. Meho i Osman se ude i odluuju da im se prblie i ustanove ko su i ko je u koiji. Kako prilaze uju vritanje u koiji, i Meho se obraa zapovjedniku strae i pristojno ga pita ko je u koiji. Meho je krajiki velika, raskono odjeven i naoruan, s velianstvenom i odgovarajuom Osmanovom pratnjom. Oni su na ravnoj nozi sa drugim velikaima carstva. Vrisak prekida taj uzvieni ton kao i nepristojnost zapovjednika koji kae da Meho mora da je pijan ili lud i da treba da se skloni u stranu i gleda svoja posla. On dodaje da vidi da je Meho iz dobre porodice, ali da je on, zapovjednik, lan carske porodice i da mora izvravati nareenja. Ako bi ga iko omeo u tome, on bi ga ubio. Osman im prilazi, a zapovjednik, nazivajui Osmana i Mehu banditima, govori da mu se sklone s puta.
25
Ovo je Mehin prvi ispit lojalnosti, asti i hrabrosti. Osman gleda mladia da vidi kakva je njegova reakcija. Mladieve oi su zakrvavljene od bijesa, kosa se nakostrijeila a ruka posee za maem. Onda pogleda Osmana. Da li e ga njegov pratilac podrati? Ovo je ispit i za Osmana. Osman ita Mehine misli (sve ovo se nalazi u tekstu; ja ne stavljam misli u Osmanovu glavu) i umiruje ga lijepim rijeima te na kraju pita Mehu da li eli preuzeti pedeset janiara ili zapovjednika. Meho umjesto odgovora izvlai ma i ubija zapovjednika. Osman napada vojnike. Meho i Osman su poloili ispit asti i lojalnosti. Pribliavamo se centru scene, kao i prstena. Meho, nakon to se uvjerio da nije potreban Osmanu, sijee zavjese koije i vidi unutra divnu djevojku. Zauen, on pita ko je ona i ta se desilo. Njene oi su sklopljene, ona misli da razgovara sa zapovjednikom i proklinje ga. Meho joj govori da se vara i eli da vidi njene oi. Ona ih otvara. Zatim pria dugu priu o izdajstvu vezira u Budimu i sudbini onih velikaa koji su bili lojalni sultanu. Neki su ubijeni, drugi, ukljuujui Fatiminog oca, Zaima Alibega, prognani u Bagdad, na drugi kraj carstva. Sada je konano sve otkriveno. Znamo na ta
26
je Kmet Vukain mislio kad je upozorio Mehu i Osmana da budu oprezni u Budimu. Postoje barem dva druga nivoa, ili isprepletena elementa, tipina za Homera, koji se javljaju u ovoj epizodi. Obratite panju na kontrast izmeu dvije porodice, koje su obje lojalne sultanu. Cifrii kojima Smail i njegov brat pripadaju, i iji je Meho potomak i uzdanica, su sultanovi tienici, u neposrednom kontaktu s njim, a to je u Bosni uzor lojalnosti. Ovo je u kontrastu sa sudbinom lojalne porodice Zaima Ali-bega u Budimu, van bosanskog centra. Oca i ker su razdvojili izdajnici. Zaimova porodica e izumrijeti. Jedna porodica je homogena i eka je velika budunost; druga je podijeljena i osuena na istrebljenje. Ravnotea i kontrast su jasni. Drugi nivo je lini i mitski nivo inicijacije junaka. Naravno, on je prastari, ali u ovoj prii dvije ili ak tri faze odrastanja su kombinovane: dokazivanje herojeve vrijednosti kao ratnika, osvajanje mlade i, konano, preuzimanje oeve pozicije kao voe. Izgleda da se u procesima tradicionalnog oralnog pripovijedanja abloni preklapaju u vremenu a u toku stvaranja slojevi prie srastaju. I tako, ako je tka osjetiljiv na nijanse naslijeenog materijala, nastaje veoma sloena i raskona tkanica.
27
Ponekad se mogu dodati poetne niti i pomijeati sa drugim bojama na tapiseriji. Fatima pria kako je ula za Mehu i kako su joj roditelji odabrali Mehu za mua. Meho to prihvata jer se zaljubio u nju. Na kraju, kada je Osman uklonio vojnike i pridruio se Mehi i Fatimi, Meho mu nareuje da okrene koiju i uputi se s njom i konjima nazad u Budim. Ovo je centralna taka prstena ili, tanije, jednog od nekoliko prstenova. Meho kae da e on odvesti Fatimu kui ona ve sjedi iza njega na konju. On govori Osmanu da je vjeren. Tu nalazimo elemenat iznenaenja jer ovo nije u skladu sa obiajem. Avdo je svjestan toga pa dodaje Ako se njena majka slae. Kasnije, kako emo vidjeti, konzervativni Avdo opet izbjegava krenje obiaja. Tako se drevne vrijednosti brane i uvaju u tradicionalnom usmenom pripovijedanju. Mali ali znaajan prsten zapoinje pojavom koije iz Budima s pratnjom. Centar tog prstena ine Fatimina pria i borba; njegov zavrni krug je povratak koije u Budim, bez pratnje, ali sa Mehom. Ovo je vjerovatno najvanija ezipoda u pjesmi. Jer sada nastaje odmjeravanje Kanjie i Budima, njegove i njene porodice, i
28
njihovih sudbina, jedne sa ostarjelim a druge sa odsutnim ocem. Epizode u Budimu su kontrastirane sa onim u Kanjii ne samo s obzirom na dvije porodice ve, kao to je pomenuto, i na velikae oko Hasan-pae Tire i vezirskog dvora u Budimu. Spjev ili pjesma se zavrava tako to Meho preuzima oevo mjesto, Fatimin otac se vraa iz progonstva a u Budim je postavljen novi, lojalan vezir, pravedni Jahja-paa. Konano, dvije porodice se ujedinjuju na vjenanju Mehe i Fatime. Fatimina porodica je u dubokom oajanju otac je u progonstvu a kerka i jedino dijete (kao i Meho) silom data hrianskom generalu Petru. Meho i Fatima stiu njenoj kui u pravi as da sprijee njenu majku da se baci u smrt. Uporedite s ovim radost Mehine majke i oduevljenje ljudi u Kanjii po razilaenju skuptine, kada se raduju zajedno s Mehom. Takoe postoje slinosti izmeu dva opisa, izmeu recitala Cifri Hasan-age o Smailovom ugledu i bogatstvu i Fatiminog opisa Zaim Alibegovog bogatstva kada ona i Meho ulaze u Budim. Meho je opinjen Budimom koji je mnogo vei i otmeniji od Kanjie. Ova scena je arobna, armantna da upotrijebim rije
29
koju rijetko koristim. Ona podsjea na uenje Telemaha i Pejsistrata bogatstvu Menelajeve palate. U razvoju Mehinog i Osmanovog puta u Budim i njihovog povratka, dvije scene gostoprimstva kod Vuka i Vujadina, hrianskih kmetova, stoje oko scene s koijom u ravnotei sa gostoprimstvom u Fatiminoj kui u Budimu. Prevelika srea kmetova okruenih sinovima i kerima poput Nestora kontrastirana je s pustoi i tugom Fatimine kue, koja nudi gostoljubivost tunog, oaloenog i ugroenog bogatstva. Ali, Meho je doao u Budim da bi ga izdajniki vezir priznao za alajbega u budimskom okrugu Kanjie u Bosni. Ovome je dodato, nakon susreta u budimskoj ravnici, dobijanje niahname, dozvole za vjenanje. Tako je Mehin i Osmanov boravak u Budimu, koji su neoekivano odsjeli u Fatiminoj kui, obiljeen zvaninom posjetom veziru, za kojeg Meho sada zna da je izdajnik. Situacija je puna potencijalne opasnosti, jer je oigledno da su Meho i Osman u manjini. Ali istina i pravda su na njihovoj strani, atutoritet Smailove porodice je veliki, a na strah od Bosne i njenog uticaja na sultana, kojeg Avdo paljivo gradi od poetka pjesme,
30
mora se raunati. Kratko reeno, oni nisu sami a Meho je ve dokazao svoju hrabrost. Kao to su radosne i sretne scene gostoljubivosti kod kmetova pomijeane sa porodinom slikom u Smailovoj kui, kontrastirane s nesretnim i sumornim scenama u Fatiminoj kui, tako je zlokobni dvor vezira u Budimu kontrastiran sa skuptinom koja okruuje Hasan-pau Tiru. Tu je, dakle, zavretak veeg prstena koji je zapoeo na poetku pjesme: 1. Skuptina u Kanjii 2. Meho u svom domu 3. Gostoprimstvo u toku putovanja 4. Meho upoznaje Fatimu; Meho i Osman susreu zapovjednika i pedeset vojnika 3. Gostoprimstvo u Budimu 2. Fatima u svom domu 1. Vezirov dvor u Budimu Da li je Avdo svjesno slijedio obrazac prstena? Avdo nikada nije uo za prstenastu kompoziciju, ali vjerujem da postoje razliiti stepeni svjesne umjetnosti. Mehin boravak u Fatiminoj kui u Budimu, slika Fatime u svom domu, proizvod su Avdine mate. To se ne spominje u tampanom izvoru koji mu je proitan.
31
U tom izvoru, Meho ostavlja Fatimu u njenoj kui, predajui je majci, a on i Osman odmah nastavljaju ka vezirovoj palati. Pretpostavljam da je Avdu svjesna punoa prianja navela da stvori scenu koja po svojoj prirodi predstavlja ravnoteu i kontrast sa scenom Mehe u njegovom domu, iji su samo osnovni elementi bili u Avdinom izvoru. On je svjestan ove punoe i ponosan na svoju sposobnost. Takoe je svjestan odnosa izmeu epizoda, Meho u svom domu, Fatima u svom domu, iako ih ne bi tako nazvao, niti bi vjerovatno imao ikakvo ime za njih. On koristi samo jedan termin: kititi, ukraavati, uljepavati pjesmu. On varira epizode gostoljubivosti na putovanju do Budima, svjesnim umijeem. Isto ini i sa dvjema porodinim scenama. To nisu mehanika ponavljanja unaprijed datih tema. Avdo je znao ta radi kad ih je razvijao; on je razvio sline scene i u drugim pjesmama. Da nije razvio epizodu Fatima u svom domu, prsten bi bio nepotpun. Ona se nije sluajno dogodila; u ovom sluaju samo potencijal je bio inherentan u Avdinom objavljenom izvoru. Da je Avdo izostavio dvije scene gostoljubivosti kod hrianskih kmetova kao u tampanom izvoru simetrija prstena bi bila
32
oeglednija. Kako stvari stoje, tema Fatima u svom domu mora istovremeno biti i tema gostoljubivosti, to je lako izvodivo. Zapravo, kao to smo vidjeli, Avdo je dobro iskoristio dvije epizode gostoljubivosti, i bez njih bi njegova pjesma bila siromanija. U Meedovievom Vjenanju Smailgaia Mehe postoji jasna prstenasta kompozicija. Avdo ju je stvorio i koristio u umjetnike svrhe kao i da bi stavio u fokus drevne mitske, herojske, drutvene i istorijske vrijednosti svoje tradicionalne kulture. Albert B. LORD
ENIDBA SMAILAGI MEHA
I
Prva rije, Boe nam pomozi! Evo druga: Hoe, ako Bog da. Samo da ga pominjemo esto, Pa e nama dobro pomagati I od svake muke zaklanjati, Muke ljute i dumanske ruke, I svakoga hala i belaja, Jer je gora od svakog belaja, Od zlog duga i nevjernog druga. Bie kie, rodie godina, Duan e se duga oduiti, A zlog druga nigda dovijeka. A u kui loe domaice, Od te nema gore kukavice. Nije s mirom muu kui poi, Ni sa sobom poves musafira. Sve ga vodi a o jadu misli, Koji e ga jadi zadesiti Od zle kuke na dom domaice. Crne mu je srce od gavrana. Kuu pokri, pa nee kapati; enu udri, pa nee lajati. Teko tome ko se enom tue, Kad se sama na pamet ne vue.
10
15
20
36
II
Ondar, moja skupljena gospodo, Sad velimo pesmu da brojimo, I s tom pesmom da se veselimo. Ta je pesma od starog zemana, to su stare radile gazije I junaci u svakojoj stranci Za sjajnoga Sulejmana carstvo. Uzvino se Carstvo Tursko zvalo; Tristo eset imo valiluka. Bosna mu je kljuanica bila, Kljuanica i zlaeni kljui, Od svakoga dobrog pouzdanja. Ondar se je londa pokupila, U Kajnidi u pjanoj mehani, A e se je vazda nauila. Na toj londi trideset begova, Sve glavnije od eher Kanide, Age carske dvades i etiri. Uvrh londe Hasan-paaTiro, Pored njega pedeset delija. Pokraj Pae, sa lijeve strane, Ajan Omer, od Kanide dedo; Pokraj Deda dva dizdara carska; Kraj dizdara Cifri Hasan-aga; Do Hasana sindrak Mehmed-aga;
25
30
35
40
45
37
Mijo sinak hadije Smajila, A sinovac Cifria Hasana; Naokolo buljukbae carske; Pa napored seli bajraktari. Sve posijo ajan do ajana, A sve sijo akran do akrana, Bezi carski jedan kraj drugoga, Age carske ured z begovima, Bajraktari jedan kraj drugoga, Hasan-paa i delije njime Navrh londe meu penderima. Usred kola meu beglerima, Vino slue do dva bajraktara: Jedan bee kanidkog ajana, A drugi je njihnoga dizdara, Deli Hasan i Deli Husein. Pod pazuho dre jaretine, A u desne ruke litrenjae. Sve naizred pojahu glavare, Hasan-pau i prvjence carske. Kako kojem ae dodavahu, Ruke svoje pod kuak turahu, Age svoje iram inijahu, Da him age slae piju pivo. Dok se age vina napojile, Pa vinovske ae poturili, Jer him vince ulilo ulice, A rakijske taze dofatili. Kad se vino smea i rakija, Rakija je vazda eglendija.
50
55
60
65
70
75
38
Age klete i begovi carski, Muhta nita bezi ne bijahu, Ni odela kakih im je drago, Ni oruja ni sablji gadarki, Ni gotovi u depove para, Ni gotovi konja ulehana, Ni na glavi carskije kalpaka, Ni zlatnije carski elenaka. Otvori se sohbet po mehani. Poee se falit Krajinici: Ko je vie dobijo mejdana, Il za sebe il drugoga koga, Il za kaka pau i vezira, Il za svoga cara estitoga; Ko je bolje hudut rairijo, Ko l njemakog roba zarobijo, Ko l z evojkom druga oenijo, Ko je boljeg konja podhranijo, Ko je boljeg sina podnivijo, Ko je bolju erku odgoijo, Ko odjela bolja nabavijo, Ili dela, ilsilah-oruje, Ili sablju ostru na rebrima; Neko svoje toke na prsima, Neko konjski takum i orue. Poee se falit Krajinici: Ko se s kojom curom oenijo, Oenijo, il se ko eniti; Ko je odak bolji od kojega, Ko jej unak jai od kojega.
80
85
90
95
100
105
39
Poee se podizat kalpaci, Zlatni urci turat na ivije, Otre sablje preko bedre dvije, Bijele se palahati brade, A sjajati na elo zerdavi, Mladijem se crne oi mutit, Povrh ela atreti elenke, Svak poneto i poneto falit. Neko erku, neko seku fali, Neko fali od brata devojku. Eglenie ta ko begenie. Tu je vie od ezdeset aga I od dvades bega kanidkije, Osem pae i osim delija. Koliko je gledat po agama, Nit mo znati koji bolji bee Ili stari bolji od mladije; Nit su mladi bolji od starije. ovde krupne, zlatna odijela, Glave krupne, a oi im crne, Sva gosposka ispod oi lica. Na svakom se atri jagodica, Ka u bai urevska ruica. Oka mrka a ela iroka, Na glavi him carevi kalpaci, A za kalpak careve elenke Lica bela a zlatne elenke, A sa glave kose kurijake, Oko vrata kolerovi zlatni, Svi pod grlo na kanat spueni,
110
115
120
125
130
135
40
Sve kanati od eenog zlata; Svim na prsi toke oluklije, A na plei mljetake dolame, Na stareve mavi i zelene, A na mlade bele i crvene; Jednake him na elo zerdave, Sve dolame zlatom izvezene, Zlatne grane uz plei junake, A uz mike guje ispletene; Pod grla him glave savedene, Bi rekao kao da su ive; Jednaki him na srce silahi I orue jedno u silahu; S puaka him jednaki etovi, Sve etovi dragi kamenovi, A karike od eena zlata; Na bedra him edegske akire, oha mrka, a preuto zlato; Uz listove grane zlatne sjaje, A uz bedre guje opletene, Pa pod silah glave sastavljene; Pro bedara sablje okovane, Balaci him od eena zlata, A krne him u srebro skovane; Otrovane dide pored aga, Bi rekao da je gora ajna. Zar se nije lasno veseliti? Konji svoji, svako dobro svoje Nit haraa, niti kakog danka, Niti ruku mislu ni veeri.
140
145
150
155
160
165
41
Svaki kmete ima i ivije, U ruznice para gotovije. Ko ve nije pa bi hi vidijo, Zaklo bi se da su paalije. Postarije dvore bajraktari, Na vitke se sablje poduprli, Ba ko lale cara u divane. Kad pogleda londu na okolo, Ima l iko bolji od kojega, Sve ostavi, jednoga prestavi: Mehmed sinak Smajil-alajbega. Eh, tog lica u toga sokola! Momku nema jo dvades godina. Bi rekao, pa bi se zakleo, I njegova obadva obraza, Billah tepih, ka da sunce sjaji, A i ela grije meseina. Crn mu perin bijel vrat prekrijo, Ko da mu je crn gavran zasijo. Majka nema ve njega jednoga. Kolko mu je perin odgojila, Pa mu ture pro ela svezala. Na glavi mu fei mededija, Preko fesa mrke ture klete, Mrke ture Smajilova sina. Sve mu grane majka zakitila, Sve su grane od bisera sama. Mrkog oka ba ko u sokola, Zuba sitna ba ko u avola. elo mu je kao hamajlija,
170
175
180
185
190
195
42
Vee su mu kao pijavice. Poleele s oi trepavice, Pokrile mu dvije jagodice Ba ki ono krilo lastavice. Brade nema, a nema mustaa, Bi rekao da je belogorka. Na deaka mljetaka odela, A najprije burunduk koulja Vie zlatano svilena platna, Pa poslije pletena eerma Nit je tkata ni ekiovata, No od suha ispletena zlata. Na dolami kud su vovi zlatni, Kud su vovi, sve su gajtanovi; Zlatne grane na etiri strane, Uz miicu uz ruku desnicu, Kolika je u mometa ruka, Kolko dobra ovda u junaka, U junaka preko tankog pasa. Na etetu bijele akire, Od bijele mljetake kadife, Sve u zlato isto izvezene, Uz bedre mu guje opletene. Vas se sjaji kao meseina. Dva traboloz-pasa oko momka, Preko pasa pletena silaha Od pletena venedikog zlata. U silah mu dvije mljetke male Obadvije bez kremenja pale, Cipcijele u zlato skovane;
200
205
210
215
220
225
43
Onici im kamenovi dragi. Ono gore to se dri rukom, Svi vratovi u biser skovani. Ademka mu do lijevog kuka; Vas je balak od dukata uta, A krna joj u biser smotana. Kostura joj od zehera ljuta, Preko bedri momku preturena, Bi rekao da spavae guja. Momka zlatne toke zagrlile, Zlatne toke od etiri oke; Dva kanata do bijelog vrata, U njih ravna pola oke zlata. Na njih oba jedno slovo pie, Ti kanati od cara poslati Alajbegu hadiji Smajilu I njegovom roenome sinu, Jer je na toj kui alajbegstvo, Tamam eteres i sedam godina, Pod fermanom sjajnog Sulejmana, Pod fermanom i ulefom carskom. Od tog bega nema starijega, Niti pae, pa niti vezira, U bosansko sedamdeset grada, Niti take ima odakzade Ka hadije Smajil-alajbega I njegova brata Hasan-aga. Oba starca nemaju nikoga, Bog da uva, sal jednog Meina; Nit imaju eri ni sinova.
230
235
240
245
250
255
44
Kad pogleda kolo na okolo, To je dete kolo zainjelo, Cipcijelu londu u mehanu, njegovijem licem gosposkijem, Ba ko ena pitu u tevsiju, Il kajganu na svome tiganju. Kad pogleda Hasan-paaTiro Turin dobar to ga takog nema Kad to kolo to je naokolo, Svi napored veseli junaci: Sve veselo sjede i besjede, A hadijin Mehmed neveseo. Bijelo je lice poruijo, Crne oi preda se turijo Kao da je u kopao baba, Il amidu Cifria Hasana. Dvije ruke pod silah turijo, Pa gledae ka da umirae. Niti vina pije ni rakije, Ni duhanske tegli tumbeije, Niti kake ima lakrdije. A to nije dobro pomisliti, A kamoli s okom pogledati, Takog zmaja od takoga baba, Sal jednoga meu oba starca, Pa i njega viet nevesela. Prepade se Hasan-paaTiro Da se nije soko pobolijo, Da utuli kuu alajbega, Da polomi sve Krajine krila,
260
265
270
275
280
285
45
I samome caru stambolskome, Pa se sade paa uzmuijo. Nit ga more gledat nevesela, Nit ga pita meu beglerima, Da mu dete svoje kae derte, ta li mu je i kako li mu je. Hasan-paa s koi na nogama, Pa doziva Cifria Hasana: Malo k mene, Hasan-aga, prii, Da te dvije lakrdije pitam. Hasan-aga k Hasan-pai doe, Pa kraj njega sjede do koljena. Hasan-paa aplje Hasan-agi: Hasan-aga, zlaena elenko! Moje srce pue u lubinu Gledajui tvojega sinovca, Mehmed-agu hadije Smajila. Sve veselo, a on neveseo. Sad otidi, sedi kod Mehmeda! Nemoj njega odmah zapitati, Da se momak za me ne osjeti, e sam zato tebe k mene zvao, Da na mene hator ne ostane. Ondar Hasan-pau posluao. Hasan-aga sjede pokraj sina, Kod Meina hadije Smajila. ae klete naokolo lete; Piju age, ni brige him nije, A ni ko se tome ne seae to ta linos bjee nevesela.
290
295
300
305
310
315
46
Poto svega ima i svaega, to e momak biti neveseo? Dokle pola od sahata proe, Cifri Hasan skoi nanogama: Malo, pao i redom begovi, Da me malo sabur uinite! Svi stadoe, agu pogledae. Cifri Hasan sede na koljeno, Pa sinovca Mehmeda pita: MojMehmede, moj obrazu svetli, to to, sine, sedi neveseo? Meu carskog Hasan-paa Tira I carskije pedeset delija Osem to je aga i begova, I ta ima carski buljukbaa, Koliko je, sine, bajraktara Mili sine, meu nama svijem Nijednoga nevesela nema, No svak neto i poneto fali; Neko sebe, a neko paripa, Neko sebe, sine, i paripa, Neko sablju, a neko oruje, Neko ko je hudut proirijo, Neko, sine, roba zarobijo; Neko fali dobro s oeni jo, Neko fali kako e se enit, Neko, mijo sine, sina fali, Neko fali erku, neko seku, Neko fali od brata evojku, Svi veseli, nevesela nema,
320
325
330
335
340
345
47
A ti, zvezdo, to si neveseo? Ali ti je alos, Mehimede, to mi stari mlogo doivjesmo, BaboSmajil i amida Haso, Da ti, sine, stari ne dosade? Vakat sada to e brzobiti. Ko god ivi, on e umrijeti. Mehimede, moj obrazu svetli! Ili ti je nestanulo para, U sokake ili u kafane, Mijo sine, meu jaranima, Il u bai meu devojkama; Ili ti se oha poderala? Na pleima roba svakojaka, Neka dibna a nekakadifna. Pa te neko prekoreo, sine? Kad je uo Smajil-agi Meho, ta mu Cifri Hasan-aga pria, Sokolsku je ispravijo glavu, Grahnue mu oi sokolove, Na obraz mu rascafee rue, Uz obraz mu liu plamenovi, Ka bujali duvak na evojku. Vako Mehmed adu besedijo: Ado Haso, sramota je iva Da to Mehmed misli Smajil-agi, Da li su mi stari omrznuli, I da l mislim da su doivljeli! Zna Bog, ado, i Krajina zna de, Tebe, ado, i mojega baba,
350
355
360
365
370
375
48
Na dan dvorim tri-etiri puta: Jedan, ado, kad sabah klanjate; Jedan kadno kuluk ruak bide; Jedan, ado, kad s londe doemo. Pred vas sveem pro srdaca ruke. Po polu vas od sahata dvorim, Ka nevjesta skoro dovedena, Koja mua il evera dvori, Ili oca njezinoga mua, Il ka lala cara udivane. Svi rekoe da je to istina, Da takoga itadije nema, Da uini itat baba svoga, I amidu Cifria Hasana, Vego Mehmed, a drugoga nema. Sramota je priat, Hasan-aga, Pitati me je l nestalo para, U kafane meu jaranima, I u bae meu devojkama, A ja para imam na gomile. Boom pomo, a u carsko zdravlje, Pa u zdravlje baba Smajil-age, I u zdravlje ada Hasan-age,Da hi jedem, pojes hi ne mogu, Da hi pijem, popit hi nemogu, Da hi dorat hoe mete zobi, Ni dorat hi pozobat ne more. to me pita za moje odjelo, Da l je na me svita opanula, A na mene svite svakojake
380
385
390
395
400
405
49
Broja ne znam, pa hesapa ne znam U sepete i u sanducima. Koliko je u godini dana, U neelji po svaka dva dana, Bi se mogo preoblait, ado, Sva odela od svakoje ruke, Konja dobra, a dobra oruja, Nita, ado, ja eljan nijesam. Kad me pita to sam neveseo, Dok je mene i od mene traga, Ja se nikad veseliti neu. Sve u zdravlje stara baba moga I amide Cifria Hasana. uje, babo, ta zbore begleri, Age carske, pa i buljukbae, Pa svi nai tanki bajraktari, Neko vrsnik, a neko postari, Valja pravo da mlaije nema, Od godina od mene Mehmeda. No posluaj, Cifri Hasan-aga, im se fale u mehani Turci: Neki kae, etu podizao, Neki kae, u etu hodijo, Neki kae, podizao vojsku, Neki kae, u vojsku hodijo, Neki kae, hudut rairijo, Neki kae, mejdan zadobijo, Neki kae, roba zarobijo, A ja, ado Cifri Hasan-aga, Sve u zdravlje Smajil-age babe
410
415
420
425
430
435
50
I amide Cifri Hasanage, Ja ne znado to je etovanje, Pa ne znado to je vojevanje, Pa za mejdan ni pomena nema, Hudut irit ja ga ne poznajem, Niti znadem kuda je granica, Ni kuda je mejdanite staro, A kamoli sisti pro huduta, Robit roblje, te oenit druga. Da sam muko, tu junatva nema; Nee se re da sam muka strana. Vie nita ja pofalit nemam, Bez da svuem muku eisiju, Da obuem ka na se evojke. Brade nemam, a nemam ni brka, Perin mi je ka i enska kosa, Vezak vesti, a preslicu presti. Nek svak ree da sam enska glava! Mehmed-agu slua Smajilova, ta no Mehmed adu besjedae. Mehmed ree: uje, ado Haso! Vi obadva nemate nikoga, Bez sal Boga i mene jednoga. ekaj, ado Cifri Hasan-aga, Dok se naa ene rasturati , Londa naa, do kara-akama Ovu londu razvaljivat neu. Kad poemo ka naemu dvoru, Na dvorove hadije Smajila, S tobom poi do mojega baba,
440
445
450
455
460
465
51
Vi na sebe avdes udariti, Vi obadva, i ja ured s vama, I na akam nijet uinjeti, Po akamu dovu izuiti, Vi obadva sednut na ilteta, Hasan-aga, jedan kod drugoga, Ja ka to sam nauijo, ado Taj obiaj razvaljivat neu Stat na noge, pa vas pridvoriti, Ado Haso, veerati neu! Niti mogu, ni u veerati, Ni ja ove trpet prijekore. Svak se fali, a ja nemam ime. Svega imam, tek mi ne da babo, Ni ljudima, ni e sa ljudima. Pred ljudima ni spomena nema! Ado Haso, sis u do podruma. Opremiu kosnata dorina, I na njega turiti takume, Svitu doru ba ko o Bajramu, Kad ga z babom spremam u damiju. Na mene je dobra eisija; Nita bolju ni traiti neu, Samo uzet sa ivije luntru, I z bedema didu kostolomnu, Mome konju sesti na srijedu, Pa po noi od Kanide krenut, Mome doru dizin poputati, Primai mu tumbak uzengiju. Dorat mahnut ka i vihar gorom,
470
475
480
485
490
495
52
Ponijet me kuda mi je drago. Uvjeri se, ado Hasan-aga, Granicu u pregaziti carsku; Ustavljat se neu u esarsku,2 Hasan-aga, ni zemlju Madarsku, No u proi u Kara Bogdansku,3 Najjaoj se sili prijaviti, U Bogdanu Petru Deneralu, to sam sudi, a sam rasuuje. Take sile u svijetu nema, Ni takoga pod njime putalja, Niti take sablje u junaka, Ni ko Petar guje za Turaka. Niti cara ni esara pita; Kud goj hoe on podie vojske, Regemente i ordije svoje, Smajil-babo, koliko mu drago. Dosta ima, pokupiti more, Udariti e je njemu drago, Vojska bojna, komanda njegova, Gotova mu hrana i debhana, Gotovi mu bojnici topovi. Kad saenjem dora do Bogdana I do dvora Petra Denerala, Onda u se s konja razjahati Na mene su toke i elenke, Poznaju se e su od Turaka. Ja u Petru ulje u dvorove. Poznae me Petar Denerale, e sam sinak Hadi Smajil-age,
2 3
500
505
510
515
520
525
esarevina Austrija. Karabogdan, Karabogdanska Moldavija.
53
Po tokama i po elenkama, I pod grlo zlatnim kanatima, I u njima ime Mehmedovo, Milog sina hadije Smajila. Kad me Petar vidi Denerale, udie se to sam doo tamo; Da l me k njemu opravijo babo. Nije ala lice baba moga, Sve duvelje za mog baba znaju, A Petar e na noge skoiti. Sjedei me doekati nee, Jer je sila od dobrog odaka Po tome se poznaju odaci, I najbolji u boju junaci, I najbolje vojne vojskovoe. Oni sebe vazda ponizuju; Ko se nii, njega sam Bog vii. Ja mu s vrata Dobro jutro! vikat, A on mene: Dobro dolo, Meho! On mi ruku, da se rukujemo, A ja njemu postupiti ruci, Da ga ljubim kao starijega, to mi dinu podnijet ne more, Ali ste me primorali, ado. ta je ovo sa Mehmedom bilo? Mislit Petar, pa se zauditi. On je carskog prvog kahrimana, Gazi turskog Smajil-alajbega, to s u sedam uo kraljevina. Rata nema e nije dospijo;
530
535
540
545
550
555
54
e je doo, svud je pobedijo. Na njihnoj je kui alajbegstvo, Pod fermanom i iradom carskom, Iz dan u dan etrdes godina, Sedam vie od etrdes ravno, to na njega, to na Hasan-agu. Ta je kua sveta u Kanidi; Iz te kue vazda u vijeku, Iz te kue izdavanja nema. ta je ovo od Mehmeda bilo, Te je izdo baba i amidu? S rukom e me Petar zagrliti, Pa me pitat, jo me poljubiti: to Mehmede, sine alajbega, Gazi bega hadije Smajila, Jo nijesi, sine, ni odsijo? Od tebe sam sejir uinijo. Pitam tebe ta je s tobom bilo? Je l ti babo u ivot junaki, Je l u ivot ado Hasan-aga? Jeste l zdravo i od Boga mirno? Kako vi je kanidka gospoda? Kako vi je Hasan-paa Tiro, Paa carski, cele Bosne krila? Vojujete i etujete li, Pro huduta niz esarevinu? Palite li sela i palanke? Robite li lijepe Madarke? enite li po Bosni Bonjake? Ja u Petru rei Deneralu:
560
565
570
575
580
585
55
Babo mi je, Petre, u ivotu, Babo Smajil i amida Haso. Zdravo jesmo i od Boga mirno. Dobro stanje nije meu nama. Oko toga to me sada pita, etuje se, tke drugi ljudi, Vojuje se, tke drugi ljudi. Kad je eta, idu buljukbae, Kad je vojska, ide Hasan-aga. Isti mora, begstvo je na njega. Pa se jesam njima zavadijo. Sve se falu u mehanu ljudi, Sve akrani, sve moji jarani... Starijima zamerati neu, No se ljutim na mojega baba, I na ada hiljava Hasana. Nit na emu, Petre, nauie, Ni u etu ni stojeu vojsku, Ni da znadnem to je etovanje, A kamoli, Petre, vojevanje, Niti znado e se mejdan djeli, Ni kudar su esarski gradovi, Niti znado e su pristanita Na tom moru od esarovine, Ni zelena polja pokraj mora. Bez ostadoh kao enska strana. Reko babu, i ostavijo ga. Bogu jemin, Petre, uinijo. Boa vera koja varat nee, Nebo e se zemljom sastaviti,
590
595
600
605
610
615
56
A ja tebe neu prevariti, Da me uzme u tvoje dvorove, Ali, Petre, do kolena tvoga, Da pijemo ka dva brata mila, Da mi ne da da kom bidem sluga, No da sam ti tvoja desna ruka. Sve u s tvojom kalauzit vojskom, Ja najprvi, pa ti iza mene. U nad Boga vodiu ti vojsku, Bosnu gazit a harat palanke Sve to dinu podnijet ne more Roblje robit, a sijei glave. Z evojkama enie Bogdance, Sa glavama kitit bedemove. Bog e viet, a viet Krajina, Kakvoga si nabavijo druga, to ga nije niko nabavijo. Sve to e mi Petar uiniti, Pod levo me turiti pazuho. Kad ja bidnem njemu povodnica, A on moja tvrda uzdanica, Ne e kao babo i amida, No ka sivi soko od sokola. Prevodiu vojsku od Bogdana, Karavlaku4 i Karabogdansku. Na Bosnu je vau navaliti, I mlogo vi crna jada dati. Petar e me dobro prifatiti, Konja moga turit kod njegova, Kod njegova dinovna putalja,
4
620
625
630
635
640
645
Historijska pokrajina u Rumuniji.
57
Koji nosi pod kolane krila. Videete to su muke ljute! Kad to uo Hasan-paa Tiro, Niz obraz mu suze poleee; Stau mu se suze niz obraze, Kao biser niz bijelo platno. Pa pomisli: Vaj do Boga Jaka! ta uinje babo i amida, Meu oba jednog jedihnika, Da upute, prema sebe grdni, Stari ostat bez nie nikoga? I to bismo s jadom oprostili, No je crnje Smajilova sina, Da svoj Bosni on oblomi krila, Da na Bosnu crno delo poe, Vijes tuna po cijelom svetu e se srui kua alajbega, Izda otac i amida sina. Sad emo him zala doekati. Sad e za njim propanut Krajina, Pa za njome propas carevina. ala nije Hadiu Mehmede, Vako dete od onakog baba, to ga vie rodit majka nee, Nit ga rodit, nit ga je rodila. Hasan-aga kad uo sinovca, ta mu soko meu age pria, Frknue mu suze sa oiju, Stoie se niz bijelu bradu, Ba ko biser ni bijelu svilu.
650
655
660
665
670
675
58
Stari skoi, pa rairi ruke, A zagrli sina zmajovita. Pa ga ljubi meu oi vrane, e se sivi sokolovi ljube: Moj Mehmede, moj obrazu svetli, Zar bi ti to, sine, uinijo? Zar bi nae oi izvadijo, Ihtijara baba i amidu, Tvoju milu ostarjelu majku? Babo ti se tri puta enijo, Babo triput, amida etiri. Bog ne dade evlad nijednome Babu tvome hadiji Smajilu, Bog da uva, sal tebe jednoga, A ja, sine, nemam nijednoga. Mi obadva ruke sve etiri Savili hi oko tebe, sine. I dan i no Boga uurimo, Te na tebe mandat Al-Otmana, Ferman z begstvom da na tebe proe, S nas dva stara na tebe mladoga, Da se naa ne utuli svea. Ne moremo, sine, doekati, Da ta hasret s oima vidimo, Da ti carsko alajbegstvo damo, Da pred trides buljukbaa poe. Doekamo da te oenimo; Molimo se Bogu da vidimo, Sine mili, oba sa oima. Kad bi, sine, u Boga videli,
680
685
690
695
700
705
59
Da na tebe alajbegstvo proe, I da ljuba prema tebe doe, Da pridvori men i baba tvoga, Da umremo ne bismo alili. No ti jedan hasret meu nama; Kako bi te, sine, pregoreli? Dobar ponos, dobro izdranje, Alajbegstvo muno vojevanje. A ti, sine, u dobro porasto, Jo si djete ljeta malehnije, A Krajina zadrta haljina. Nije ala trides buljukbaa, Za svakijem po hiljada ljudi, Sve birana krvava junaka. Zadrte su unurske delije. Lako nije njima ugoditi. Ti su ljudi svakojake udi. A ti, sine, kad si se rodijo, U ilte si glavom udarijo, Palo ti je elo preko zlata, Kosa ti je u biser snizata, Iz majina od bisera krila. Mili sine, kad si se rodijo, Na svaki grad u celoj Krajini, I u Bosni i Hercegovini, Mijo sine, i Unurovini, Na svaki grad pukli su topovi, Dohodili age i begovi Na veselje mene i Smajilu. Eto aga; sve to, sine, znaju,
710
715
720
725
730
735
60
I sultanu haber uineli; I sultan je ferman opravijo Babu tvome i mene, amidi: Obojici estitam vi sina! Dugoveko dobro se nosijo, I na njega pala gospotinja, Ka na baba i ada Hasana! Njesmo, sine, tebe naenuli, Nego ime Mehedije carskog, Mehdija je ehul-islam carski. Da bi vie doivijo, sine, Doveli smo tri dojilje bili, Tri dojilje pored tvoje majke, Da bi li te vie podhranile, Da l bi bolje rasto u vremenu, I poviu zadobijo snagu. Nijesmo te mogli doekati, Da podraste amidi i babu. Dojile te etiri dojilje, Prva majka, pa tri iz ostatka. Iz dan u dan etiri godine, Kada su se naravnile, sine, U nad Boga ti dobro poraste, Ka i drugi od osam godina. Onda smo te u mejtefu dali, Doveli ti na noge imama. Nijesmo te mogli pregoreti, Iz dvorova u mejtef spremiti; Na domu te imam nauijo. Uijo si do osam godina.
740
745
750
755
760
765
61
Da s uijo jo devetu, sine, Ti si mogo hafiz iskoiti. Onda smo te makli iz mejtefa. Kad ti dvanes godinica bilo, Opet ferman od Stambola doe. Men i baba Smajil-agu pita: Smajil-aga, kako ti je dete? Oe l pripsat sinak na babajka, Na babajka i ada Hasana? Mi smo caru tebe pofalili: Padiahu, ljubimo ti ruke, Prilika je da e dobro biti. Od nas nee mlogo poturiti. Kad trinesta nasta ti godina, Dode, sine, ohadare carski, S mabejina cara Sulejmana. Doveo ti misirskog dorata; Kupijo ga u misirskog aha. Krila zlatna, griva do kopita. Tad je bijo u drugoj godini, Kolko drugi od sedam godina. Takum graen u Afganistanu, Prem dorata kada bi porasto. Sedlo mu je od merdana celo; Sve je sedlo ozgo opleteno, Sve od suhog zlata eenoga. Osmanlijska ega ispod sedla Nije, sine, ka i druge ege, Nego svila iz ami-erifa, Da na sapi ne pilji dorata.
770
775
780
785
790
795
62
Zlatno sedlo i zlatni rahtovi. Na dora su svileni kolani; Do tijela misirskog dorata, Meka svila da ga ne premilja. A ozgo su u biser skovati. Viet e hi, ako Bog da, sine, Kad alajbeg bude pred Krajinom. Od tog dana tebe devetnesta, Mili sine, ka si se rodijo, A doratu danas je deveta, Kako ti je na dar atisao, Mili sine, dorat sa takumom. to se devlet mogo domisliti, Sprem takuma i sprem domiljenja, Taki ti je takum opravijo. Mi smo dora od tebe sakrili, Jandal smo mu podrum naineli, I kod njega vie konja nema. U podrumu dvije hizmeije, I etiri goru vielice, No cijelu kod dorata tvoga. U podrum ga na noge pojaju. U dvadeset i etiri sata Timaru ga po etiri puta. Ne timaru ka to konji drugi, No arafom od svilenog platna. Kolko ti se dorat uhranijo Nit vidijo sunca ni meseca, Mijo sine, za devet godina Pa podigne ule sa dorina,
800
805
810
815
820
825
63
Koliko mu oluk sapi vrtu, Kako mu se dlaka podkratila. A avla se na nokat bacila, Da na njega muha pane crna, S krilom bi se sa konja satrla. Dorat eka tebe, Mehmed-aga, Kada bude beg alajbeg bijo, Carske vojske i bae voditi. Dolo ti je odijelo, sine, Od sultana na dar radi baba, Rad hajtara oglaenog baba, Tvoga, sine, hadije Smajila, Baba tvoga, mila brata moga. Ta odjela to su dola za te, Te su toke samo od bisera, A ta svila iz ami-erifa. Na dolamu i edeg-akire, Vie zlata nego svile same, Na sve strane rasturene grane. Sablja ti je dola ademaka, Maksuz, sine, za te nainjena, Od ademskog ljutoga elika. U ljuti je zeher okaljena, Koja ljute see pancijere. Krna joj je u biser vezena, Balak cijel od alem-kamena. Pa kad se je sablja nainela, Sablju su ti na Meu spremili, Meanskom je dodali delilu, Te je ehu dao abenskome.
830
835
840
845
850
855
64
eh joj ajet metno iz Musafa, Uza sablju te ga preuijo. Ko je nosi loe biti nee. Pred njim e se straiti logori, U Mei joj ime naenuli, S carskom dovom, Hadi-Ademunku, e j u Adem za tebe graena, A na Meu na hadiluk bila, Pa se zove Hadi-Ademunka. Ko je eka, njegova je muka. Na balak joj tri muhura carska, I dva, sine, eha abenskoga. Kalpak-kapa to je tebe data, I na njojzi dvanes elenaka, Nit u mene ima, ni u baba, A kamoli u koga drugoga, Sal to ti je sultan darovao. To odjelo, tvoje i dorovo, To oruje, tvoje i dorovo, S elenkama, tvoja sablja kleta, Da mu zbije kimet na gomili, To bosanskog dobrog vredi grada. Pa zar bi to, sine, uinijo, Da ni baba ima ni amide, Iznad cara i njegova ana? Zna li baba tvoga, alajbega, Za dvadeset i sedam godina, Bez promene alajbeg je bijo, I vodijo trides buljukbaa, Ratovao na svakoju stranu,
860
865
870
875
880
885
65
Pripomogo svakom muslimanu, Pored toga caru estitome, Carski obraz svuda otvorijo, Svoje ime svuda osvjetlao. Svud je ime s tvoga baba, sine, Pripoznato pa i odobrato. Kad ti babu kosti ostarae, Ne moga se drat na labuda, Ni zengije z dvije noge stezat, Ni ampare dizat na havaje, Sabljom sei ko je nauijo Koliko je dobijo mejdana, Toliko je dobijao rana. Sine, kada stie u godine, Stare noge ne jau hajvane, Stare ovde ne delu mejdane, Stare ruke ne sijeu glave, A najvie ovda ostarela, Staro tjelo sablje ne podnosi, Otrovane, sine, od dumana. On ostaro, a ja jko stigo, Tvoga doba, i malo postari, Tvoj babajko, moj brat, Smajil-aga, Opremi se Mei i Medini, Da na sebe hadiluke svri. Puta bradu i ode na abu, I hadiluk ko hadije svri. U Stambol se svrnu k padiahu, Javijo se u pajtahtu carskom. Car estiti bujur uinijo.
890
895
900
905
910
915
66
Padiahskoj ruci poletijo. Car ga z dvije ruke zagrlijo, Na hadiluk dao estidbinu: Moj alajbeg, mumbare ti aba! Sunce nae, a i tebe carstvo! Dro ga je cijel mesec dana, A babo se caru poalijo: Nije, care, za me vojevanje; Nijesu mi ruke za mejdana, A ni ovda za ljutije rana, Nit je moja ruka za mejdana. Mrtve ruke ne sijeu glave, Mrtve noge ne delu mejdane, Sunce nae, ni jau hajvane. Ja sam Meu tavah uinijo, Od svata sam tobe uinijo. Piti vina ni rakije neu. Lagat neu, ni se kleti krivo. Sidet mogu i gospodovati, Sa pomoom Boga velikoga, Sunce nae, sa vaom hajir-dovom. Moje sa mene makni alajbegstvo, Sunce zlatno, kome ti je drago! Podaj mu ga ka i to si vlasan! Padiah mu ne do pomenuti, Bez kad sina nejmo pristignuta, Ondar z brata nek ode na brata. Kad je doo sa abe hadija, I sa njime tatar Al-Otmana, I s tatarom paalija carski,
920
925
930
935
940
945
67
S moga brata hadije Smajila, Na me carsko begstvo preturie, I carev mi ferman preuie. Evo mi ga danas u nedrima. Pod fermanom sjajnog Sulejmana Alajbeg sam za dvades godina. Sad zalazi dvadeset i prva, A ja ima etiri godine, Ka hadiju molim baba tvoga: Aman brate, hadija Smajile, Mahzar spremi caru estitome, Nek sa mene skine alajbegstvo, Jer su meni kosti ostarale! Ne mogu se drat na hajvana, Niti s vojskom isti na dumana, A kamoli mejdan dijeliti, A ni ostre sablje podnositi, Da kripaju po tijelu mome. Staro tjelo sablje ne podnosi. Osobito to sam ostarijo; Mozak mi je pao po grkljanu, Poela mi pamet opadati, Mudro kader nisam govoriti. Sve me moli Hadi Smajil-aga: Malo sabur, brate Hasan-aga, Da l bi Bog do i srea od Boga, Meu nas dva da nam stigne dete, (Sa tvog baba i amide Hasa) S nas obadva nek bude na sina, Da ne manjka sa naega dvora
950
955
960
965
970
975
68
Alajbegstvo, i ta ferman carski, I ta berat sjajnog Sulejmana. e je berat, tu je pomo Boa; Na onoj su kui berieti. Bogu uur i danu ovome, Kad dva starca iekae sina, Da sa nas dva alajbegstvo proe, S nas obadva na tebe jednoga. Sad je nama, sine, olakica. Sad neemo begstvo preturati, I u Stambol tebe opravljati, No je emer doo od sultana, U Budimu utugli veziru; Tu je ferman carski sa emerom; Kad se ene begstvo preturati, Valja tebe do Budima sisti, Do naega dobrog prijatelja, U Budimu carskoga vezira. On e s mene alajbegstvo primit, A na tebe mandat preturiti. To je nama dobar prijatelju. Bogu uur kad to doekasmo! Ja u, sine, sada ustanuti. Eve oe, zlatna krila naa, Hasan-pae, carskoga veila; U njega su etiri atipa, to se pro njih povru devapa, U Stambolu caru estitome. Paa e nam mandat nainiti, Potpisat ga pedeset delija,
980
985
990
995
1000
1005
69
A eve nam na iskupu aga. Srea, sine, i moja i tvoja. Neemo hi zvati na mehalu, Da se skupu da muhure turu, No evo nam skupljeni glavari. Po potpisu i emeru carskom Sve e age muhur pritisnuti, Hasan e ga paa potvrditi, Pa ga tebe u njedarce dati. Pa dovee, kad se rasturimo, Kod tvog baba na dvor otidemo, Smajil-age, carskog alajbega, Kazat u mu u emu su stvari, Starijemu poleeti k ruci. Nek te babo ka Budimu spremi, Da na sebe alajbegstvo primi. To je Cifri reko Hasan-aga. Svi rekoe na mehalu Turci: Bogu uur ka i to je kadar, Kad babova doekasmo sina, Da pred nama nosi alajbegstvo! Hasan Cifri skoi na nogama, Hasan-paa emer uinijo, Poskoie etiri atipa, Mandat gradu hadijinu sinu, Da prelazi s oca alajbegstvo, I sa oca, i z brata njegova, njih obadva na Mehmeda mlada. Odmah aren mandat nainee, Potpisa ga pedeset delija,
1010
1015
1020
1025
1030
1035
70
A ezdeset aga kanidkije, I etiri kanidka ajana, Dva dizdara, dvanes buljukbaa, I dvadeset turski bajraktara. Po mandatu turie muhure. atibi su mandat nainili, Delije su potpis udarile, Sva gospoda turajli muhure. Hasan ga je paa potvrdijo, Cifriu ga dodade Hasanu, Cifri Hasan svojemu sinovcu, Mehimedu, hadijinu sinu. Hasan Tiro, paa turski, carski, Tu je paa dovu uinijo, Paa dovu, a svi Turci Amin!, Za hajirli pute Mehmedove. Sreite mu estitae pute: estiti ti, sine, puti bili, I iroki dok u Budim side, Bez nikake tvoje glavobolje, I na sebe primi alajbegstvo. Sretno tebi ka i babu bilo, Ka i babu i amidi tvome! E, da Bog da, uinijo, sine, Gazaluke, ka to ti je babo! Za se dobar spomen ostavijo, Sa su krila ira po Krajini, Poleeli ka s tvoijem babom! Dumani ti pod nogama bili, Ka dorove avle i potkovi!
1040
1045
1050
1055
1060
1065
71
Uinijo to si naumijo! Sivi soko na noge skoijo, Hasan-pai ruci poletijo, Gazijsku mu poljubijo ruku, Pa amidi Cifriu Hasanu, Dva dizdara, etiri ajana, I starijeg bega svakojega, Pa starijeg bau i bimbau, Pa starijeg svakog buljukbau. Bajraktari rairie ruke, Sokoli se grle sa sokolom. Tadar srea bee u Turaka, Te hajae jedan za drugoga. Od hasreta toga zmaja zlatna, Od hasreta i velje radosti, Z dvije oi suze udarie, Niz gazijska lica poletee, Ba ko biser niz bijelu svilu. Vakat rekli, rasturie londu. Svaki aga ode svome dvoru. Cifri Hasan dofati sindraka, Sina mila hadije Smajila; On pred njime, a Mehmed za njime, Uljegoe u begovske dvore. Ti su dvori ka i divan carski, Teneetom utom pokriveni. Visoki su od etiri boja; Bojevi su bojom obojeni, A okovi ohom pokriveni. Na avliji etiri ardaka;
1070
1075
1080
1085
1090
1095
72
Sva etiri s po dvades sejmena, to hi hadi dri Smajil-aga, I brat njegov Cifri Hasan-aga, O svojemu troku svekoliku. Uz merdiven stubu naljegoe, Koje ohom behu pokovane. Ta je dvorac ba ko u vezira. Kad su doli na najgornje boje, U odaju e sjedi hadija, Odajska je otvorijo vrata. Hadi Smajil sedi na iltetu, Na iltetu meu prozorima. Na hadiju urka mavenoga, Mavi urka, srebrena ibuka. Tutun pali, kahvu pije gorku. Hasan bratu selam naturijo. Hadija ga otur uinijo. Pokraj sebe, e je nauijo. Mehmed deak ruke preloijo Preko srca i silaha svoga, Pa on dvori baba i amidu, Ka nevesta skoro dovedena, Koja mua dvori jal evera, Il mueva oca ili majku. No ga stari gleda Smajil-aga Ispod oka, tek preko ibuka, Milog sina gosposkoga lica. Na obraz mu ne cavti ruica, No bi reko da se pobolijo, Ili da se s nekim posvadijo,
1100
1105
1110
1115
1120
1125
73
Tako se je tevdil uinijo. Babo nema u vijeku svome, Ni amida drugoga nikoga, Niti muka ima ni evojke, Bog da uva, bez njega jednoga. Pa ovako ree Mehimedu: Moj Mehmede, moj obrazu svetli, to si, sine, neto neveseo? Da se njesi, sine, pobolijo, Jali s kime kavgu izvadijo, Ili te je preturilo pie, U mehani meu jaranima? to je tvoje potamljelo lice? to su take tvoje jagodice? Mehmed momak sae ramenima, Sve utae, nita ne govori. Sad amida zbori za sinovca: Sad, moj brate hadija Smajile, Mehmed ti se nije pobolijo, Niti se je s kime posvadijo. Pia nije pijo nikakoga, A kamoli da je prenijelo. No se Mehmed na nas naljutijo, Ba neka je, i nevolja mu je! Danas se je okupila londa, to odavno nije pokupljena, Hasan-paa s pedeset delija, Dva dizdara, etiri ajana, etres aga, dvadeset begova, I dvanaes carsko buljukbaa,
1130
1135
1140
1145
1150
1155
74
I dvadeset i tri bajraktara. Uza sohbet i uz grko pie, Poee se falit Krajinici, ta ko ima bolje od kojega, Ko je bolji junak od kojega, Ko je vie pogubijo glava, Ko je vie dobijo mejdana, Ko madarskog roba porobijo, Il staroga il evojku mladu, Ko kojega druga oenijo, Ko je boljeg konja podhranijo, Kom je bolje u silah oruje, Kom oruje, kome koplje bojno, ija l bolja luntra dubrovaka, ija na kuk bolja poseklica, Koji se je bolje oenijo, Koji boljeg sina podnivijo, Ko je bolje erku odgoijo. Neko erku, neko seku fali, Neko fali od brata devojku, Neko sina, a neko sinovca. Svak poneto u mehani fali, A na Mehmed sjetan neveseo, Nit se fali, niti duhan pali, Niti vina pije, ni rakije, Ni junake ima lakrdije. Tu detetu pokleknula glava, Billah tepih, ka i poseena, Lice belo pa je potavnjelo. Ja ne mogo od hasreta moga
1160
1165
1170
1175
1180
1185
75
Upitati, ni se nakaniti. To vidijo Hasan-paa Tiro, Izvrh kola, izmeu prozora, Naeg sina ka i ubijena. Nit mu oi trepte sokolove, Ni na obraz cavte jagodice, Ka to nas je vazda nauijo, No mu bela ehra potamnjela. Hasan-pau srce zabolelo, Pa me sebe kraj koljena zovnu, Pa mi apnu tke podkrijui: Zna, Hasane, ta ti je sinovcu, Tvom sinovcu Smajil-agi Mehi? Ne znam, pao, lijepog mi dina! Za njim mi se srce prekinulo. Ni sam pito, nit ga mogu pitat. Hasan Tiro, mudar paa carski, Pa mi mudru ree lakrdiju: Hasan-aga, sjedi kod sinovca, Pa kad pola od sahata proe, Pitaj njega ta li je Mehmedu, Da vidimo hoe li nam kazat ta je njime, Bog bijo sa njime! Ja poslua Hasan-pau Tira, Pa ja sedoh kod Mehmeda moga, Mili brate, i moga i tvoga. Pa kad pola od sahata proe, Po emeru Hasan-pae Tira: Mehimede, moj obrazu svetli, to ti glavu dri preda sebe?
1190
1195
1200
1205
1210
1215
76
to si, sine, glavu objesijo? Da se njesi togo pobolijo, Da izvadi srce starijemu? Jali ti je, sine Mehimede, Nakav miso to ga ne zna ado? Ili, sine, to smo ostarali? Mi dva stara mlogo doivljeli. Ondar Mehmed mene besjedio: Ado Haso, to tu pria ludo! Da je mene vaa staros teka, Ja vas ne bi usluijo, ado, Preko dana tri-etiri puta; Prvo, ado, kad sabah klanjate, Po sabahu dovu izuite, Ja vas dvorim ka nevesta, ado, Ka nevesta skoro dovedena, Koja mua i evera dvori, Il muova oca ili majku; Drugo, kadgoj ruak pojedete, I to tako kao sa sabaha; Tree, ado, kade akam proe. Vidi i Bog, a vidi Krajina. Al, amida, Cifri Hasan-aga, Nek se age fale Krajinici, Nek se fale, imaju i emu! Neki bijo i ete vodijo, I u ete z drutvom pohodijo. Neko, ado, i s vojskom hodijo. Neko, ado, hudut razmotrijo, I vidijo kuda je granica,
1220
1225
1230
1235
1240
1245
77
Nauijo kud e etovati, etovati i vojsku voditi. Neko mejdan, neko roba, ado, Neko konja, a neko oruje. Falu ljudi, imaju i emu, A ja, ado, nemam ni o emu. Ja, u zdravlje baba i amide, Niti znado to je etovanje, A kamoli to je vojevanje. Ado, ne znam e je hudut carski, Ado, carski, pa niti esarski, A kamoli e se more bije, e je more, ni e je primorje, A kamoli da na mejdan poem. Ja izgubim sa dva rama glavu, Ja dobijem nekog na mejdanu, Barem spomen da ostavim za se, Ka sve ove nae age drage. Bi mi bolje, ado Haso, bilo, Da sam ensko nego muka glava, Vezak vezla a preslicu prela. Sedijo bih meu evojkama, Pa nekaku ekao sudbinu. Smajil-aga, brate prekomili, Reko mi je sine Mehimede, Ree meni, priati ti neu. Ja sam sinu reko Mehimedu: Moj Meine, moj obrazu svetli! Mi nemamo nikoga bez Boga, Mili sine, i tebe jednoga.
1250
1255
1260
1265
1270
1275
78
enili se po nekolko puta, Ja etiri, a tri Smajil-aga, Ja nemado nikakog evlada, Ni mukoga, ni devojakoga, Hadi Smajil, sam tebe jednoga. Bog da uva, ako sree bude, iv nam bijo i sree lijepe, Pa si nama dosta obojici. Ne moremo, sine, pregoreti, Mali ljeta u ete spremiti, Ni u ete, ni velike vojske; No ekamo, u Boga itemo, Nae, sine, alajbegstvo carsko, S nas obadva da na tebe proe. Da te, mili, oenimo, sine, Da vidimo snahu u dvorove, Zlatna zvezdo, s tobom uporedu, Da umremo ne bi zaalili. Svakog smo se dobra nadobili, I dobrije konja najahali, Svake sree i svakoga dara, I gotovi u riznicu para. Babo ti je bijo alajbee, Pod fermanom i ulefom, sine, I beratom sjajnog Sulejmana, Najstarijeg na svijet vladara. Za dvadeset i sedam godina, Alajbeg je bijo Smajil-aga. Pred cijelom Bosnom i Krajinom Vodijo je trides buljukbaa,
1280
1285
1290
1295
1300
1305
79
I za svijem po hiljadu ljudi. Mili sine, svu rat uinijo, I carski je hudut rairijo, Dobro pristo nama i Krajini, Mijo sine, pa i carevini. Babovo ti ime proglaeno. Poznaje ga sedam kraljevina. Dok ti babu kosti ostarae, I u mike ruke oslabljee, Noge svoje steat uzengije; Sablju kretat, deliti mejdane. Ne mogoe tvome babu, sine, Podnjet rebra rane od sabalja, Da hi kripa stoji po kostima, Jer je mlogo dobijao rana, Od puaka, pa i od sabalja, Od maeva i bojnije koplja. Kad vidijo e je alajbegstvo, njim upravljat da ne more babo, Na obraz je zaputao bradu, Uzo haluk, otio na abu. Nau abu tavah uinijo, I hadiluk u njoj zavrijo. Vrnuo se, i caru se svrno, U pajtahtu pred Ali-Otmana, Pred naega sjajnog Sulejmana, Na estite al-otmanske ruke, Da poljubi sjajnog Sulejmana. Car mu ne do, no ga zagrlijo, U pajtahtu otur uinijo,
1310
1315
1320
1325
1330
1335
80
I dobro se sultan smilovao. Vazda ga je, sine, milovao. Drao ga za jedanes dana, Dan cijeli u pajtahtu svome. Hadija se caru zamolijo: Aman, care,nae sunce jarko, S mene makni vae alajbegstvo, Jer su moje kosti ostarale! Mrtva ovda ne era hajvane. Mrtve ruke ne delu mejdane. Ne more mi tjelo staro moje Podnositi sablje od dumana. Mandat podaj kome vi je drago! Od svata sam tobe uinijo: Vina piti ni rakije neu, Krivo zborit ni kleti se krivo, Jer sam grobu doo na obalu. Kad je mrijet, nije se zavrijet. Ondar sultan njemu besedijo: to mi zbori, hadi Smajil-aga, Da drugome dadnem alajbegstvo! Dok je mene traga i otraja, Dok je Bosna mene pri rukama, U Kajnidi, sine, alajbegstvo Drugom panu bez vama ne more. Sina nema, da ga sinu damo, Ali z brata neka je na brata. Emer sultan tadar uinijo, Te na mene dade alajbegstvo. Njemu dao turajli fermana.
1340
1345
1350
1355
1360
1365
81
Iz Stambola poo paalija, Pro svijeta doo u Kanidu. Preuijo carskoga fermana, Emer dao, mandat preturijo S tvoga baba na mene Hasana. Evo, sine, dvadeset godina, Sad zalazi dvadeset i prva, Ka na mene sjedi alajbegstvo. Ostareo, i borim se njime. Ja ne mogu jahati hajvane, Ni se drat sprema dumanina, Ni podnosit sablje po tijelu Od dumana pa ma koji bilo. Eve, sine, etiri godine Kako molim Hadi Smajil-agu, Da opravi mahzar u Stambolu, Mahzar, sine, knjigu molbenicu, Da zamoli sjajnog Sulejmana. Hadija mi ne da pomenuti. Sabur ini, brate Hasanaga, Dok nam sindrak stigne na godine. I ja ekam izrad tebe, sine, Bogu uur i asu ovome, Doekasmo da ti ga predamo! Sad je lake mandat preturiti, Sine mili, nego to je bilo. Sad je carski emer u Budimu, Emer predat Budimskom veziru, Naem, sine, dobrom prijatelju. Srea dobra i mene i tebe.
1370
1375
1380
1385
1390
1395
82
Trebalo bi sakupljati londu, Sve begove i age careve, Buljukbae pa i bajraktare, Hasan-pau pa i delibae, Da gradimo mandat za prenosa. Srea naa, a skupljena londa. Eve londe, a eve nam Tira, A eve nam pedeset delija! Ja skoijo na noge lagane, Priletijo Hasan-pai Tiru. Vika paa etiri atipa, Te Mehmedu mandat nainismo. Potpisa ga pedeset delija. Age redom turie muhure, Aga etres i dvades begova, I dvanaes tursko buljukbaa, I dvadeset i tri bajraktara. Kad smo sinu mandat naineli, Za Budim ga paa potvrdijo, I mene ga dade u rukama, Ja iz ruka milu sinu tvome, Smajil-aga, i mome i tvome. Turci na to uur uinee, I rekoe: Blago nama svima, Kad viosmo gnezdo alajbega, Da se njihan odak ne zaturi, Kad siv soko alajbegstvo prima. Svi smo razi i zadovoljni smo, Da si, sine, naa vojskovoa. Berat nosi ka to ti je babo,
1400
1405
1410
1415
1420
1425
83
Berat nosi sa ulefom carskom, Sa ulefom i zlatnom zerdavom! Nek je sretan tebe ka i babu, I amidi Cifri Hasan-agi, I svijema nama prema vama! Hasan-paa na noge ustao. Paa dovu a mi redom Amin!, I sinu ti dovu preuili. Neka ide, sa sreom mu bilo! Uinijo to je naumijo! Dumani mu pod nogama bili, Ka doratu avle i potkovi! Za to ti je Mehmed neveseo, Sram od oca i mene amide. Arli, brate, momak i namusli. Bogu uur, brate Smajil-aga, Kad mi ovo s oima viesmo! Jo u Boga hajir da itemo, Brate mijo, da ga oenimo, Da nam Bog da glavnog prijatelja, to bi odak bijo sprem odaka, Kaka vila sprema naeg sina. Kad je Cifri Hasan iskitijo, Smajil-agi vakisuna kaza. Kad hadija brata razumijo: Mehimede, moj obrazu svetli! Pohito si, pa se bojim, sine, Da nam biti sa obrazom nee. Ti si, sine, ljeta malenije, A u dobru dobro podnivijo.
1430
1435
1440
1445
1450
1455
84
Teko na se nita ne vidijo, Ni na sebe, niti oko sebe; Nit si znao to je nematina, Nit si znao to je nedovoljno. Svega esa to ti dua trai Imo dosta; imo i odsele! Zadrta je sva Unurovina. Krajina je krvava haljina, Dobri ljudi razdvojene udi; Nej him umet, sine, presuditi, Presuditi ka to volu Turci. Pa se more i poveliati. U odaka nema velianja. Na svakome bidi pod nogama! Starijemu nasijate primi, A vrsnika grli sa rukama, A mlaega meu oi ljubit, Pa za tebe da ne ale, sine, Umrijeti, pa ni poginuti, Ni pleima zindan napuniti! Brade nema, a nema brkova. Ama najzad slua, Mehimede, Potolnjo ti ovo sjetovanje. Ako danas alajbegstvo primi, Ako bide u ivotu babo, Te mi togoj s tvoje strane, sine, S tvoje strane od moje Krajine, Grka rije u uima doe, Od mlaije od tebe momaka Za starije ni govora nema!
1460
1465
1470
1475
1480
1485
85
Da si kome krivo uinijo, Doklen more mahnuti desnica, I ivije moja posjeklica Babo nema ve tebe jednoga Bog ti vera koja varat nee, Neu imat ni tebe jednoga. Hajde sade iz moje odaje! Evo, sine, sedam godinica, Sve sam krijo, nijesam kazao. Dolo ti je djelo od sultana. Od kako se Bosna zakopala, Takog nije niko ni vidijo, A kamoli da ga je nosijo. Eno ti ga u sepetu, sine, Do jastuka tvoje mile majke, Koja no je mlados izgubila, Za me stara oko tebe mlada. Dri ti ga pod jastukom majka. To je djelo za te opravljeno, Za ovoga vakta i zemana, Kad se ene alajbegstva primat. Kai majci alajbegovici, Nek te svue pa te preobue! Ja u zovnut kavaz Husejina, I njegova brata Ibrahima, Koji evo sedam godin dana, Kako hizmet ini kod dorata, Pa e viet to je doro, sine. Ne velim ti da t u Budim spremam Dok se otud iz harema vrati,
1490
1495
1500
1505
1510
1515
86
Dok te babo vidi opremljena, Da te vidim, jesi l za beglerstva. Hoe li ti kalpak-kapa pripsat, Zlatna kapa z dvanes elenaka, I na elo pero alajbega, I na kuku hadi-ademunka. A ta sablja nije ala naka. Da je vidim pokraj kuka tvoga, Jesi l junak prema ademunki! Pa i ondar da vidimo, sine, Ili u te spremit il ne spremit! Sve to Mehmed slua Smajil-agu, Al je sivi soko od sokola; Dobar babo dobrog ima sina. Nita njemu ne ostade krivo, to ga babo i amida trlja, S rijeima milim i mrznijem. No je babu ruci poletijo. U desnu ga poljubijo ruku, Baba svoga i ada Hasana. Ode Mehmed odaji na vrata, Preko svojih babovije dvora, Dokle doe u hareme k majci. Pa podie ohu na kapiju. Sindrak majci doe u odaju. Selam vika, polete joj k ruci. Majka sina meu oi ljubi, Pa pogleda lice na Meina, Na Mehmeda, zmajovita sina. Kad to lice malo izgubljeno,
1520
1525
1530
1535
1540
1545
87
Nikad nije ka i to je bilo, Ve bi reko da je bolovalo. Majka cijel vijek ostavila, Dok je takog sina iznivila, Kod staroga mlados preturila. Kad viela lice Mehmedovo, Pa skoila od zemlje na noge, Pa Mehmeda zagrlila sina, Pa zavika: Moj milostan sine! ta je s tobom? Bog bijo sa tobom! Da se njesi, sine, pobolijo, Da l mi ne bi srce izvadijo, Da ti ne bi zakukala majka? Bog da uva, i pomoj od Boga! Mehmed majci vako besedae: Ne bid, moja majko, adamija! Ako Bog d, u nad Boga jaka, Ti za mene zakukati nee. Ve ti, majko, od baba selama. Kod tebe je sepet od sedefa, U njemu je eisija carska, to je za me od cara poslata. Da me svue, da me preobue, Da opremljen odem kod babajka, I amide Cifri Hasanage. Neto velik sevdah Smajil-agi, Da me, majko, vidi opremljena, Pa ja ne znam ta e sa mlom radit. Sve e dobro biti, ako Bog da. Tad kaduna skoi na nogama,
1550
1555
1560
1565
1570
1575
88
Pa na tome uur uinjela, Ama drugo bee promislila, Da on nee oeniti sina, Pa da njega na prosidbu sprema. A to majka doekat ne more, E, da snahu vidi pokraj sina. Pa sinovska svue odijela I ta behu kao paalarska Pa varakli sepet otvorila, Iz sepeta bou izvadila, Od harira u zlato vezena. Nije boa vezom savezana, No na zlatne igle zapuena. Raspuala bou pozlaenu. Kad se zlatna dela pomolie, Billah tepih, ka da granu sunce. Najprije mu oblaae majka amaire od burunduk platna, Sve po svili trea ica zlatna. Pa mu dade svilenu eermu Ime joj je svilena eerma, Sva u isto zlato preneena. Niz eermu puca od groca. Od groca do svilenog pasa, Zlaenije dvanaes putaca. Svako puce po p litre zlata. A to mu je puce od groca? Sjaijae ba ko meseina; U to puce puna litra zlata. Na eermi dva kanata zlatna,
1580
1585
1590
1595
1600
1605
89
Zaklopili momku pored vrata, Obadva hi puce prikuilo. Vrh puceta z desne strane vrata, Tu je slika sjajnog Sulejmana, Z druge strane ehul-lil-islama. Pa mu dade toke oluklije, Ne od srebra, vee od suhog zlata, Sjajne toke od etiri oke. Na lea him paftu zapuila. Pa na noge od svile akire, to su u am bile nainjene, Cipcijele zlatom preneene. Uz bedre mu guje ispletene. Zlatne su him glave savedene, Pod srce mu glave sastavljene. O kajasu kojom sablju vee, Opasa mu dva traboloz-pasa. Opasa mu pletenog silaha. Nije silah ka i to su drugi, No ispleten tek od ice zlatne, A povezen belijem biserom. U silahu dvije mljetke male, U isto su zlato okovane. Niani him alem-kamenovi, A etovi od bisera sama. Sjajijahu ba ko meseina. Oblje puke bez kremenja pale, Pa po litre tuenika primlju, Koje ljute lome pancijere, Koje srca goru u junake.
1610
1615
1620
1625
1630
1635
90
Meu njima handar, kama ljuta, Koja srca para u junaku, Krna cela u biser snizana, Pa ta drka e dofaa ruka, Cipcijela od zlata skovana. Pa na plei svilena dolama. Dva joj skuta u zlato ogrezla. Grane zlatne na etiri stane. Uz pleke mu guje izvedene, Preko vrata glave preturile. Niz prsi mu etiri gajtana, Svi od suha ispleteni zlata, Sva etiri na silah turila. Opasala na lasu kajasu, to mu dri ljutu ademkinju. Fildi ealj dofatila majka, Turu perin sinu raeljala, U perin mu biser ponizala, Kalpak-kapu na glavu turila. Na toj kapi dvanes elenaka, to hi niko ponijet ne more, Ni veziri, ni carski muiri, Ni ridali, ni pae ostale, Bez alajbeg to je pod fermanom. Ondar sinu izme i kaline. A na glavi navie elenke. Pera zlatna pala preko ela. Te careve bijahu elenke; Od dvije su nainjene vrste, Pola fakli a pola ekrkli.
1640
1645
1650
1655
1660
1665
91
Kad goj jae, j peice hoda, Piska stoji fakli elenaka. Fakli pitu ka i guje ljute, ekrkli se na ekrk obru. Ve junaku sahat ne trebuje; Okreu se u sahatu klete, Sve u sahat tri-etiri puta. Obu mama izme i kaline, Pa ga majka babu ispratila. Kad je Mehmed doo kod babajka, Ademkinju pod lijevu ruku, Ba ki ono sivzelen sokole, Babu k desnoj postupijo ruci, U desnu ga poljubijo ruku, I babovu poletijo skutu; Poljubi ga u skut i u ruku, Tako baba, a tako amidu. Izmae se, kroka tri-etiri, Pod pusatom i pod saltanetom, U izmama i u kalinama, Pod kalpakom i pod elenkama. Ademkinju pokraj sebe prua, Pokraj sebe sa lijeve strane. Levu ruku na balak turijo, A desnicu pro silaha ruku, Pa pred babom stade na divanu. Kako baba i amidu dvori, Ka i lale cara u divane. Babo sina gleda sa ilteta. Iz as u as ejrek od sahata,
1670
1675
1680
1685
1690
1695
92
Nit mu babo to goj govorae, Nit se Mehmed kud go pomicae. Taki momak arli a namusli, Tamam bi se s nogu obalijo. Bez izuna milog svoga baba, Otalen se ne bi pomerijo. Babu blago kad ga je rodijo, Ne sal njemu, no celoj Krajini, Dosta dobra i svoj carevini. Babo sinu rije govorae. ekmu babo mae po penderu, Pa Osmana zovnu bajraktara, I ardaka sa kahve-odaka. Odazva se mladi starijemu, Pa istra Osman iz odaka, Navrh stuba prema Smajil-agi. Pro silaha prevezao ruke; ta li e mu stari besediti? Ovako mu Smajil besedijo, Hadi Smajil, bivi alajbee: Moj Osmane, moja krila zlatna! S tobom, sine, i s tvoijem licom, Leti, sine, cijela Krajina, A da leti Hasan i hadija. Ti si, sine, ka i od zmajeva. Eve dvades i sedam godina, Kako nama nosi zelen bajrak, Pred prsima alajbega tvoga, Sedam mene, dvades bratu mome, Taki si nam hizmet uinijo.
1700
1705
1710
1715
1720
1725
93
Ti si taki, taki niko nema, Nit ga ima, nit e ga imati, Nit e majka takoga roditi. Nie, sine, ne zakloni lica Od puaka dinu dumanina! Vazda su ti, moj premili sine, Tvoje prsi raspuene bile, Zeka ero, a sjeko dumane, Raeravo Njemce na buljuke. Moj Osmane, sudbina ti doe. Meni, sine, i bratu Hasanu, Dobar si nam hizmet uinijo, Dobro teko, a dobro ieko; eralo te dobro i sretalo. S nas dva stara dotee sudbina, Da beglerstvo proe na mlaega. Al, Osmane, begove ti hrane, Da uini hizmet Mehimedu, Bolje nego nama ijednome. Dijete je, adamija luda. Tvoja pamet, sine, prekomudra. Da priuva sina od svaega; Na svakome mestu tijesnome, Da ga uva svakog dumanina, Jer je Mehmed adamija luda! Ja u njemu na amanet dati, Da on tvoje prima nasijate, Sjetovanje od tebe, Osmane, Da ni od ta ne izbjei tvoga, Da te slua ka i baba svoga.
1730
1735
1740
1745
1750
1755
94
Osman vako besedi hadiji: Da nijesam jemin uinijo, Da posluim odak od odaka, Da mu budem ka u ruci orda, I sokolska iz ramena krila, Ne bi svoju kuu ostavijo, U Orlovce sedam braenaca, Sedam brata, sedam Hamzagia. Doao sam k tebe u Kanidu, I vidijo e si odak prvi, e si majka svakoga Bonjaka, I svakoga carskog kahrimana. Doao sam tebe posluiti, Zlo i dobro s tobom dijeliti. S tobom volim ivet i umrijet. Nek su ivi, no sad sedam brata! Mlada su se braa izenila, A ja hla sjedim neoenjen. Svi su mene zvali u svatove, Da darujem snahe u dvorove. Ti zna dobro, tamo io nisam, Ni svadbovo, ni snahe darovo. Od mojega baba imovinu Podjelili, i mene su zvali. Ni sam io, ni sam dijelijo, No him arnu knjigu opravijo: Na dio vi dolaziti neu. Moje to je, vi ga podjelite! Ako umrem prvi od vas koga, Za duu mi neto podjelite!
1760
1765
1770
1775
1780
1785
95
A ja dijo imam kod hadije, Kod hadije i brata njegova. Dobro ivim, u begovo zdravlje! Svata imam dosta i svaega. Gosposki mi njime ponoaji. Zakleo sam, kako sam ivijo, Kod njih da u tako umrijeti. Moj hadija, moj nimetu prvi, Moj nimetu prvi i potonji, Dobro u ti sina ugledati. A hadija, u nad Boga jaka, Sa pomoom Boga velikoga, Dok je mene na dva rama glava, Tvome sinu nita biti nee. Biu njemu kao desna ruka, I ka ostra sablja oko kuka. Hadija mu vako besedae: Tvoje oi ljubim, bajraktare, Ljubim oi ka i sinu mome. Ti si mene iz srca mojega. Na amanet eto ti Mehmeda! Opremi se, Osman-bajraktare, Oprem, sine, sebe i zekana! Opremaj se u ona odjela to hi dvaput nosi u godini, Mili sine, na oba Bajrama, Hadijskijem i Ramazanskijem, I kad no smo ili pred sultana, I na tebe, sine, i zekana, Rahte zlatne i kalkane, sine,
1790
1795
1800
1805
1810
1815
96
Da mi sina vodi do Budima, Do carskoga utugli vezira, Do mojega dobrog prijatelja. Dobar nam je vezir prijatelje, Al u Budim svata ima, sine. Da mi dobro priuva Mehmeda, U Budimu od zla svakojega! Gore mu se bojim u Budimu, Nego nee u ratu veliku. Zovi, sine, kavaz Huseina, Nek oprema misirskog dorata, to se hrani za dana ovoga! Neka mu je prvo putovanje! Neka begstvo na sahiba primi, I drugo e dobro biti, sine! Sal hadija ruku opruijo, Iza sebe sepet otvorijo. Hiljadu je rupi izvadijo, Sve dukata, groa nikakoga, U zlatan hi jagluk zamotao. Kroz pender hi baci bajraktaru: Et, Osmane, moj milosan sine, Eto tebe rupi za trokove, Za Budima, za sretnjega puta! Amanet ti, mili bajraktare, Nemojte se ego napatiti, Ili ego, sine, zasramiti, Jali vas dva, jali nas dva stara, Da vas kogo nee ne prekori. Mene staru u staro vrijeme
1820
1825
1830
1835
1840
1845
97
Da u staros zasramljenje doe, To ti nikad ne bi prebolijo. Osman slua, zlatno evre primi, Pa on sada bajraktare vika: Brao moja, oba bajraktara, Site dolje kod zekana moga! Opremte ga i opusatite U ta dela to ree hadija! Dok se Osman na odaju spremi, Bajraktari njega posluali. Osman zovnu kavaz Huseina: Huseine, begski kavadare, Hadija je tebe naruijo, Tog dorata hadije Smajila, to je doo od cara naega. Hranijo se za njegovog sina. Bog nam dao, vakat doekali, Hadi Mehmed za u Budim kree. Spremaj konja u ona odjela, Koja su mu dola iz Stambola! Ondar kad je uo kavadare, Sad doratu kod jasala prie, Dvanaes mu toka raspuijo, Sve dvanaes od srebra liveno, Dvanaes mu obori ulova, Pa dovede kavaz Ibrahima. Donijee kazan vode mlake, Vode mlake i raki sapuna. Doratovu dlaku okupae; S tijem su ga nauili bili,
1850
1855
1860
1865
1870
1875
98
I na ta ga timar navadili. Sa sunerom vodu pokupie, I na araf dlaku namestie. Varak sepet kljuom otvorie, Doratovi takum izvadie, Tu najprije ebe egetinu. Preturie ebe pro dorata, Pro ebeta sedlo od merdana, Naokolo od zlata pleteno. Po merdanu morski hakikovi, Razne boje, teke iz Misira Jedan vredi madarije ute. Zlato uto, a bijeli biser; Po biseru razni hakikovi, Neki mavi a neki zeleni, Neki uti, a neki crveni. Povrh zlata i povrh bisera, Boja svaka sebe otvorila. Met unkaa od zlata jabuka, Koja vredi kutije dukata. Kuburluci to su od oruja, Od amske su ispleteni svile, Pa u bijel biser unizati. U njih ture dvije puke mljetske, Ve cijele u zlato smotate. Pa turie puke u kubure, Pokrie hi haom populjanom, Nee, nee da more vieti! ohe mljetske, no sve uto zlato, Naokolo rupom potkieno.
1880
1885
1890
1895
1900
1905
99
Preko sedla etiri kolana, I petica na dora kanica, to hajvana brani od kolana, Kad j u skoku il veliku trku, Sva etiri od svile istkata. Do tijela to steu dorina, Postavljena crna kunetina, A ispolja biser ponizati. Pritegoe na toke kolane, A na sapi ibriim kuskune, Nis kuskune rupe ukovate, A na njima meseina sjaji, Meseina od zlata injena. Oklopie z dva rahta od zlata, A niz prsi ture klobukove; Sve na njima alem-kamenovi. Pod kolan mu turie bilane, Za uzdu hi spue na atale; Svi na zlatne toke zapuati, Pa po njima silimbeta zlatna. Misirsku mu remu prekrilie, Od uiju pro cijela vrata, Za sedlo hi pod unka spuie. Rema zlatna od zlata pletena; Kro nju mrka griva proneena. Mrka griva kroz zlato se sjaji, Kao mesec kroz jelovo granje. Donijee okovicu zlatnu. Misirski mu dizin natakoe. Na dizin mu etiri ampare,
1910
1915
1920
1925
1930
1935
100
Preko zuba pod vrat zapuene. Sva etiri u biser snizana. Pa pored njih okovica zlatna. Niz obraz mu dva kanata sjaju, Od istoga preliveni zlata, Meu uim puljkom zapueni. Navrh puljke danikinja sjaji, Od alema, u zlato slivena. Kad goj noi meseine nema, Sa ela mu sjaji danikinja, I na njojzi alem-kamen dragi. Pred doratom nema pomrine, No se vidi usred polu noi, Ka i u dan oko polu dana. Boe mili na svemu Ti fala! Kad mamurli konja okovae, Zlatnim sedlom i zlatnim rahtima, S kolanima i sa bilanima, I niz prsi sjajnim klobucima, A zlaenom remom preko vrata, I niz prsi silimbeta zlatna, Okovica pala i kanati, Svrh uiju do nadno obraza, Doratu se dlake ne vidae, Repa malo, a grive nimalo, No sve uto zlato obuzdalo. Dorat hajvan kao gorska vila; Kau ljudi da je steko krila. Dorat hajvan zborit ne znavae, Tek znavae e se ponosae.
1940
1945
1950
1955
1960
1965
101
Dvije na nos nodre razdrljijo. Kad mu frka stoji iz nodara, Koliko je silan i plamenit, Iz nodri mu biju dumanovi, Pa iza njih mavi plamenovi. Povedoe do dva kavadara Na avliju vilovna dorata. Kad ga Hadi vie Smajil-aga, I brat njegov, Cifri Hasan-aga, Na prozoru ekmu pomakoe. ela njihna ture na prozore, A bijele brade kroz prozore, Sve etiri ruke na jabuke. Smajil vika svoga jedihnika: Haj, Mehmede, eno ti dorata Opremljena i hazurisana! uvaj konja ka i svoju glavu, Jer je dorat hamli u podrumu. ale nije sedam godinica, Kako lei, a nita ne ini. Prvi danak i sjutra do podne, Sve ga tikaj, nemo ga terati, Dok se stega makne sa dorata, Dok se ilje makne sa vilica. Ja ne mislim, sine Mehimede, Sjutra kad e preko podne proi, Da e viet kuda leti doro, A kamoli ustavit dorata. Mehimede, moj premili sine, Ako derman bude od edela,
1970
1975
1980
1985
1990
1995
102
Nemoj mlogo tamo zaamati! Ne mogu te, sine, iekati. Mudro hodi, nemoj ginut ludo, Jer je Budim kao banevina, Il ka manja, sine, kraljevina, Jer se Budim skoro uruijo Od Madara u ruke sultana, Koji nam je mlogo jada dao! Tu se, sine, nije umirilo, Umirilo pa ni uredilo. Jo pucaju puke krajevima. A vezir te od Budima, sine, Mislim mlogo zaamati nee. Hajde, sine, hajirli ti bilo! Pa isprati niz skaline sina. Da je kome stati pogledati, Tog sokola niza merdivene, To odjelo od suhoga zlata, A na kuku sablja okovata, Z glave trepti dvanes elenaka, Ni na emu liit ne mogae, Bez s oblaka kad mee sveica, Il kad zmajske padaju otresi. Kad siv soko side do dorata, Oba dobra jedno kraj drugoga, Dobro li je celoj carevini, Taka do dva dobra sastaviti, U svojoj hi imati dravi, A kamoli roditelju svome, Roenoga takog imat sina,
2000
2005
2010
2015
2020
2025
103
Ponosnoga, pa i pametnoga, I dobroga srca junakoga, Gosposkoga lica i oblika. Silne desne iz ramena ruke Kog bi ijo, teke njemu muke. Kad Mehmed-beg side na avliju, Hadijin se podrum otvorijo, Puljat zekat izbi is podruma. He, kakav je, da ti je vieti! Malo, malo slabi od dorata. Da je leo koliko i doro, On bi bijo bolji od dorata. Kaka bee konju eisija! Sal je druga jer je bajraktarska; Nije mlogo gora od dorove. Vodahu ga do dva bajraktara, Za dva struka uzde i atala. Sal kad vie Hadia dorata, Sal kad jednom zekan omahnuo, Cijel metar die bajraktare. Ne bi reko to i koplje nema. Ondar malo utiae zeka. Sa ardaka, sa kahve-odaka, Na odaku poklee kapija, Kad ispade Osman-bajraktare, A na njega i svita i zlato. Na glavi mu kalpak elenkama, Kalpak zlatan na glavi Osmanu, I zlaeno sedam elenaka; Tri su fakli, etiri ekrkli.
2030
2035
2040
2045
2050
2055
104
Fakli pite ka i guje ljute, ekrkli se na ekrk obru, U sahatu po etiri puta. U daleku putu putujui, Ili nee u rat vojujui, Tad junaku sahat ne trebuje. Okreu se pera i kauju Koje doba i noi i dana. Zlatna pera pala povrh ela, Ova zadnja pala preko vrata. Momku biju pera niz ramena, Ba ki ono zmajske otresine. Na Osmana vezena dolama. Kud god vovi, sve gajtani zlatni. Zlatne grane na etiri strane. Pro ramena guje prepletene, Pod grlo mu glave sastavljene. Ko ve nije a vidijo nije, Bi rekao da su guje ive. Toke zlatne momku po prsima, Zlatne toke, arai akire Od crvene ohe venednike. Uz bedre mu eritovi zlatni. Izmeu njih grane izvezene. Zlato uto, a oha crvena. Jedno drugom boju otvorilo. Oko momka dva mukadem-pasa, Pleten silah; zlaeno oruje. S leve strane maa grebenica. Sa kojom je dobijo mejdane.
2060
2065
2070
2075
2080
2085
105
U ruke mu luntra dubrovaka, Koja litru tuenika prima, S kojom orle bije pod oblake, Zaekuje na more vapore, I razbija pote esareve. Ta je vitez, ne raa ga majka, Ka Osmana sila sokolova, Bajraktara carskog alajbega! Mrka oka a ela iroka. Koliki su brci u Osmana, Mrki brci pali po tokama, Prekrili mu toke i oruje. Da to kogo vidi izdaleka, Bi rekao, u njegove zube Crno gale nosi neodrto. Kad se momak sigra do zekana, Pogledae oba ihtijara, Hajirli him dovu uinie. Hadi Smajil ree bajraktaru: Bajraktare, moja krila ziatna, Gledaj, sine, nemoj zaamati. Eto tebe na amanet sina. Momci njima konje privedoe Uz binjekte Hadino kamenje. Momka oba Jallah! sa kamenja, Jallah! rekli, konje pojahali. Bistre luntre u desnice ruke, O unka hi konjski objesie; Gadarkinje niz paripe sjaju. Koliki su njihni ulehani?
2090
2095
2100
2105
2110
2115
106
Dugaki su kao krpa platna, A visoki ka planinska jela. Koliko su u visu visoki, Na momke su due gadarkinje, Sve hajvane po avlama tuu; Placaju se okolo hajvana, Ba ko guja oko suha trna. Prvi Osman, pa za njim Meine, Sa avlije na sokak alije, Pa alija na polje Kanidko. Boe mili, na svemu Ti fala, Kako do dva konja treptijahu, Bi rekao, ka da letijahu. avle klete u havaj bacahu, Preko sebe pene preturahu, Preko sebe i pro svojih aga. Na olukli padaju im sapi, A sa sapi po poiju padahu; Rekao bi, ovce se raahu. Iz nodri him plamenovi liu, Na elo him remu pripaljuju, Sve ispred nji biju dumanovi; Bi rekao grme venedici, Iz njih da su dimi otrovani. Zeki ravno polje prijeoe, A vuki se planinama primlju.
2120
2125
2130
2135
2140
2145
107
III
Vazdan cijel danak do akama, Zemlje gazi, planine prolazi, Ka i taka dva zmaja ognjena, A pod njima dva ata vilena. Koliko su za dan ufatili? Kolko drugi dobri za dva dana. e li hi je akam zateknuo? U nekako selo Vukaie, Pred dvorove kneza Vukaina, Najboljega njihnog domaina. Vukain se na dvor pridesijo, I gospoja Vukainovica. Kad vioe hadijina sina, Na njegova krilata dorata, Vas u istu ogrezao zlatu. Sjaijae kao meseina Oko konja njegova dorata. Plaza mu se sablja okovata, Ka i guja oko suhog trna. Dorat dvije vale razvalijo. Da mu bugar-kabanicu baci, Ne bi konju vale zatisnula. Bi rekao i bi se zakleo, Da je muir carev na dorata, Saltanet mu bolji no muirov. Za njim Osman ide na zekana, Na zekana ka na tanku vilu, I on silan na bijelu svetu. Malo mu je svita podrukija.
2150
2155
2160
2165
2170
108
A zekan mu silan bez hesapa, Silan zekan a i Osman silan. Poznade hi knee Vukaine, Pa ovako ljubi besedijo: Vidi one dvije paalije, I na njima od zlata haljine, I na glavu zlatne kape carske, Zlatne kape i zlatne elenke, A pod njima konji s rahtovima! Ljuba kad je ula Vukaina, Vukainu muu besedila: Vukaine, gospodare mili, ta je ovo udo nevieno? Ja ga dosad videla nijesam, Onakije zmaja na atove, Ni pod njima ata u rahtove. Hle ono to je mome mlado, Blago majci koja ga rodila, Sestri blago to se kune njime, A najbolje vijernici ljubi, to se njime u dueku ljubi. Ona sila to je na zekanu, Silan, silan i previe straan! O moj mue, knee Vukaine, Ja te molim kao mua svoga, ta li ono nosi u zubima, Ba ko crno gale neodrto? Niz prsi mu noge obisnule! Vukain je besedijo ljubi: Ljuba moja, njima (ne) viela!
2175
2180
2185
2190
2195
2200
109
Ono gale nije u zubima, No su brci u junaka, ljubo, Bajraktara alajbegovoga, Iz Kanide hadije Smajila. Guje ljue nema u turina, Silnijega pa ni vrednijega, Nego Osman-begov bajraktare. Ljuba knezu ree Vukainu: Vio da je silan nad silama. Knee Vue, ko je na dorata? i je sivi soko od sokola? Ono, ljubo, Smajil-agin sine. Vie nita od poroda nema U dva brata, bez njega jednoga. Kad je ljuba razabrala rei, Ba na tome uur uinela: Bog da uva i svi boi sveci Od svih zala babovoga sina! Jesam za te vijernica davno. Ima, Vue, toliko godina Kod tebe sam u tvoje dvorove; Kod tebe su dolazili Turci, Svi ajani pa i buljukbae, Svi begovi pa i age carske, Kapetani pod fermane carske. One sorte nije dolazilo, Niti ti je, niti e ti doi. Vuk je njojzi rei potvrdijo: I ba nije! Istina je, ljubo. Ljuba vako ree Vukainu:
2205
2210
2215
2220
2225
2230
110
Vukaine, dragi gospodine, ini mi se zmaje gledajui Da su tvome uoili dvoru. Ljubo moja, no ta misli, mlada? To su moji prvi prijatelji. Da zna, ljubo, hadiju Smajila, Mile majke od bosanske raje, Od kako je, ljubo, zasudijo S alajbegstvom u gradu Kanidi, U Kanidi i oko Kanide, Ne bi reko da smo podajnici, No ka oni i njihni junaci. Svi nas dru ka i oi svoje, I mi, ljubo, tako age svoje. No ja, ljubo, odoh na avliju Da otvorim kanat i kapiju, Da poviem mlae na avliji, Da prifatu konje agalarske, A ja Turke za bijele ruke, A ti stri te him primi luntre! To rekao, na noge skoijo, Pa polee niza basamake. Pa on stra na avliju tvrdu, Od avlije otvorijo vrata. Uleee dva krilata ata, I na njima dva careva zata. Vuk podbaci kapu pod pazuho. Oni njemu, Dobro vee, Vue! A on njima, Dobro doli, age, Naa zlatna pera i elenke!
2235
2240
2245
2250
2255
2260
111
Skidoe se; Vuk rairi ruke Pa Mehmeda, sina Smajilova Zagrlijo, pa ga poljubijo. Blago mene, zvezdo od sokola, Kad doekah u dvorove sina, Milog sina hadije Smajila, Kanidkoga prvog alajbega! uur tebe na dvorove, Vue, I Bog tebe porod sauvao Od zle muke i dumanske ruke! Vuk se grli s Osman-bajraktarom: Dobro doo, krilo alajbega! Bolje tebe nao, Vukaine! Ljuba slee ka i belogorka. Prekloni se, poljubi him ruke, Iz ruku him dofatila luntre. Mlae sluge ate prifatie, Malo njima kolan poputae, Poee hi po avliji vadat, Ne bi l konji umor povrnuli. Vuk dofati dva siva sokola, Obojicu za gosposke ruke, Izvede hi na bojali dvore, Na mavene ilte posadijo, Pa him skide izme i kaline, Pa him turi agrli urkove, Srmali him zapali ibuke. Dok je ljuba puke obesila, Dvije luntre i te sablje zlatne, Povjeala na ivije sjajne,
2265
2270
2275
2280
2285
2290
112
Vuk pritae ugum u odake Da im taze kahvu prigotovi. Dok je erbet u ugum provrijo, Vuk im eer erbet rastopijo. Dok beglere vodom napoijo, Ljuba stie iz druge odaje, Sedef hastal turi pred bekrije, I na hastal oha pokrivena, I donese dvije majalike, U obije po etiri oke, Jedna vina a druga rakije, Rujnog vina od sedam godina, to ga Vue kao za njih titi. To gospoda bee ponosita Prema one dvije majalike; Sve pojedna po p litre fata. Pita Vue: Koje ete prije? Ili ete kahve agrlije, Ili ete vina il rakije? to hoete, to begeniete? Izaberte, gospodo junaci! Volim to ste doli na dvorove, Na dvorove da se odmorimo; to ste svoga kneza posjetili, Nego velik prilog od nekoga, Il gotove pare nebrojene, Ili dobre konje nejahane! Fala, knee, i puno ti fala! Na dobro se k tebe dolazilo! Amin, bezi, i vama i mene!
2295
2300
2305
2310
2315
2320
113
Utoi him kahve nekolike. Dokle momci umor povrnue, Vuk im dvije ae natoijo, Za njih dvije, a treu za Vuka; Pa udrie ae sa aama. Kapu skide, vako ree Vue: Bog veliki, ka i to je kadar! Rados velka pala na hadiju! Rados mu je! Bog mu uvo sina, Ovu zlatnu nebesku zvijezdu, Od otrije sablja u dumana, Od velikog hala i belaja! Ondar Mehmed Vuku besjedijo: Isto tako tebe, Vukaine! Od tvog droba to ima poroda! Kad obadva predae molitve, Ljuba verna Vukaina kneza Opet Mehu ruku poljubila, Pa Osmanu njihnu bajraktaru, Pa svojemu Vuku gospodaru. Vuka Turci odmah posadie Na stolicu ured pokraj sebe. Ako hoe da noimo, Vue, Doek dobar od tebe i ljube, Bog ti doek dao na dvorove, to je milo i tebe i ljubi, Ondar nared da pijemo pivo. Vuk se moli na dvije bekrije: Molim vam se kao starijema, To sam dobro jedva doekao.
2325
2330
2335
2340
2345
2350
114
Nemote me odbit od usluge! Milo mi je kad imamo koga. Fala, Vue, ovo je usluga! Meu oba sede na stolicu. Ljube nesta, mlogo ne amala. Odmah koka doe isprigana, Prvo meze njima pokraj pia. Gospa ljuba kneza Vukaina Uz ruke je bacila rukave, Pite gradi, priga priganice. Mlae sluge kolju jalovice. Jedni ele biju is pletnice. Koliko je Vue poletijo, Bi rekao, sin mu se rodijo, Jedan jako meu evojkama, A jo vie Vukainovica. Za dva zmaja obadva junaka Koliko je Vue pripremijo, Od ovaca mesa debeloga, Od kokoki mesa prenoga! Koliko je pred njih priganica, Koliko je mednije satova, Da je deset dolo na dvorove, Namesto dva momka iz Kanide, Pa da sedu za neelju dana, Ne bi tome are uineli! Mlai momci konje provedoe, Dok him vodu konji pokupie. Pa sa konja sedla oborie, Svitu cjelu i njihno oruje,
2355
2360
2365
2370
2375
2380
115
Pa na konje le navalie, Da umorni konji ne ozebu. Pa him sitnu arpu natakoe. U podrum hi za jasli sveae, Kod putalja kneza Vukaina. Dok atovi zobcu izedoe, Na atove timar navalie, Te him ko i znoj otrljae. Na arafe dlake namestie, Pa him opet ule navalie. A goreka momci uejfie, Na bijele dvore Vukaina. Vukaina dobrog domaina. Zinet mu je i prostitka kleta; oha mljetka, mrkovna kadifa, Ka u zgodnog bega ili age, Jer je Vue roen meu Turke, Kao oni te se i on vlada. Ondar jako sohbet otvorie. Vuk Mehmedu ree Smajilovu: Moj Mehmede, moja zlatna zvezdo, Kako ti je Hadi Smajil-aga, I amida Cifri Hasan-aga? Ide li ti po londama babo? Kako vi je hudut do esara? Je li begstvo na vaemu dvoru, Al je drugog iza baba bilo? Dok si, sreo, za to odrastao, Vaa kua bez toga ne more. Vukainu Mehmed besedae:
2385
2390
2395
2400
2405
2410
116
Vukaine, dobro mi je babo, Bogu fala, i amida Haso. Dobro su nam naokolo Turci, Ka i mrki u planini vuci. Sve etuje ko je za etitva, A vojske se s alajbegom kreu. Ne ide mi po londama babo. Na dvor mu se okupljaju Turci, Sohbet gradu na bijelu dvoru. Babo mi je predo alajbegstvo Davno, knee, na brata Hasana, Mila brata, amidu mojega. Babo mi je na Meu hodijo, Izradijo to rade hadije, Vukaine, tobe uinijo, Vino nee, a nee rakiju. Ko ne pije, on za bega nije, Ni vojevat niti etovati. Evo, Vue, dvadeset godina Da je begstvo na amidu moga, Ta je mandat od cara naega. Obadva su, Vue, ostarala, I za mene hasret uinjela. Jue su mi mandat nainjeli, Meu nae age i begove. Nai Turci turili muhure, Potpisalo pedeset delija, Hasan ga je paa potvrdijo. Danas su me, Vue, opravili Da u Budim kod vezira saem,
2415
2420
2425
2430
2435
2440
117
Jer je vezir, kazo mi je babo, Prijatelj je babu i amidi; Carski mandat i sa alajbegstvom, S njih dva stara na mene mladoga. Vuk skoijo pa se prekrstijo, Prema Bogu pa se preklonijo, Pa na tome uur uinijo: Bogu fala i danu ovome Kad ta hasret usmo sa uima, A tu elju vioh sa oima! Malo sam se, sine, zaudijo, to je tebe kazo za vezira, Da je vama dobar prijatelju. Ja nijesam vjeran na vezire, Ni za mene kamoli za bega, Za tvog baba i amidu Hasa, to su kljui od Bosne cijele, Sultaneva ruka od ilera. Ondar, mijo sine, Mehimede, Pripazi se i Osmanu kai, Nek te dobro pazi u Budimu! Veziri su izdajice carske. Zafali mu Mehmed sa Osmanom. U to stie gosposka veera. Veerae i ta imadoe, Svata dosta na kneeve dvore. Veerae, mrve pobrisae. Po veeri rujno pie vino. Kad je vakat od leanja bilo, Uljegoe dvije bliznakinje,
2445
2450
2455
2460
2465
2470
118
Obadvije ka i belogorke. Na bedre him areni fistani, U bijeli biser okieni. Oko srca dva kuak-emera; Na srce him tahta zapuena, Oblje tahte od suhoga zlata. Na glavi him kose raeljane, Niz kosu him trepte periani. A uz ruke krmzi iftijani, A niz prsi areni behari. A pokraj nji zlaeni erdani; Na njima su rupe i arvani. Na bijele dojke popadali; Bele dojke, a uti erdani, Jedno drugom boje odvojilo; Bi rekao, s mora protokali. vije cure podavie skute; Svie skute, uvie rukave, Momadima na rukama prile, Pojmile him skutu i rukama Ne daju se bezi poljubiti. evojke su momke podvorile. Od harira duek prifatile; U dueku vuna ne bijae, Nit je vuna niti je jarina, No sve s mora tija peruina. Svilen araf na duek turie, Vie zlata no svilena platna; Dva jastuka od mljetake dibe, Na jastuke boe pozlaene.
2475
2480
2485
2490
2495
2500
119
Kumali him jorgan rastrijee. Devojke se natrag povratie. Oba momka silah otpasae, Kalpak-kape i odjela zlatna, Pa legoe jedan kod drugoga. San zaspae, a ne zaspa Vue, No hi svu no uva u odaji, I gospoja Vukainovica, Nit zaspae nit mume eie. Dvorie hi svu no spavajui, Da se u san momci ne razbude, Da ne trae j vode j vina. Kad je noi prola polovina, Pro ponoa dva sahata ravna, Te sitnice tice zapevae, A petlii u krilo udrili, Ondar Osman skoi na lonicu, Meha ljubi po bijelom licu. Dig se, moja zlaena zvijezdo! Zora blizu, valja s opremati. Dokle momci opreme atove, A mi sebe sigur uinimo. Daleko je danas putovanje, ak do sela Vujadinovia; Kratki danci, dugaki konaci. Zna kako je naruijo babo. No to slua knee Vukaine, Pa ovako besedi Osmanu: Al se ali, al ozbiljno pria, Dva gazije, da odma krenete,
2505
2510
2515
2520
2525
2530
120
Za no jednu sa mojega dvora? Vanj pro mrtve Vukaina glave, Ili dvije osjeene ruke. S moga dvora koletanja nema, Za najmanje tri-etiri dana! Okrenu se Mehmed sa Osmanom, Ovako mu tiho besedie: Vukaine, slavni domaine, Ljubimo te ka i svoga brata. Bogu fala, vidimo te, Vue; Sve na redu tvoje ponoaje. Bogu fala, svata i svaega, Svata dosta imo i povie. to se tvoje tie imovine, Da sve dade ne bi zanoili, Jer smo doma jemin uineli, Bez ginjenja i bez zarobljenja, Nie dana predanit neemo, Dvije noi na jednom konaku Zanoiti, sal to biti nee. Ondar, naa slavna sreo zlatna, Ako hoe da ti dobro znamo, Dok smo ivi i dok ni je traga, Niti diraj, niti ima rata, Sal od toga razgovora nema. Molimo te ka i brata svoga, Valja emer sluat starijega, Da ti na nas ne ostane krivo. Koliko je Vuku ao bilo I gospoi Vukainovici,
2535
2540
2545
2550
2555
2560
121
Obadvoje suze profrktae. Pa ovako ree Vukaine: ao mi je to karara nema, A krivo mi na vas ostat nee. No vi fala kao brai svojoj, to sluate emer starijega, Onakoga carskog kahrimana, E, hadije carskog alajbega. Tek ovako da mi besu date, Ako ete da mi nije krivo! Kad u Budim poso uinite, Prvi konak noiti morete Jedva, jedva do Vujadin-kneza, U to selo Vujadinovia; Drugi konak, age, ako Bog da, Jedva, jedva do mojije dvora. Da me otud s puta ne proete, Ne svrnete, bilo bi mi krivo, I to nikad ne bi pregorijo. Sad dva zmaja zavikae Vuku: Dragi dostu, knee Vukaine, Ako bide od Boga sudbine, Kad s vratimo, obratiemo se. Vuk na noge vika na mlaije: Sjajne ule maknite sa ata, Sedla zlatna i rahtove zlatne! Odmah brzo spremite hajvane! Ustadoe tri Vukove sluge, Opremie dva ata krilata. Dok bi majka podojila sina,
2565
2570
2575
2580
2585
2590
122
Dok se do dva zmaja sigurae, Kad evo ti Vukainovice. Sa atova skinula bisage. Priganica i frugoga jela, Oveg mesa i kokoinjega, U svilene savila marame, U menevi turila bisage, Pa hegbeta tura na hajvane. Mlai momci priteu terkije, A dva momka izme i kaline, Pripasae ostre gadarkinje. Niz skaline niz Vukove dvore. A pred njima knee Vukaine Ide pratit dva zmaja careva. A gospoa Vukainovica Dvije luntre nosi u akama. Kad sidoe age na avliju, Mlai momci konje za binjekte, Za binjekte jahako kamenje, Posjedoe konje gazalije, Sa Vukom se rukom rukovae. A gospoa Vukainovica Obojici vedre luntre dade. Turie hi na aske unkae. No da vidi sina Smajilova, Hadi Mehmed ruke u pagove, Te joj dvades dade ekrklija. Naj to tebe, Vukainovice, Podaj ovo dvjema ti erima, Kneevice, dvades ekrklija!
2595
2600
2605
2610
2615
2620
123
Nek se bolje spreme za udaje! Nek se sreom sretu i namiru! Mudra gospa Vukainovica, Pa se kune z dvije oi svoje: Zlatno zmaje, Hadiu Mehmede, J zdravlja mi i oi mojije, Bjeloga ti marijaa neu. Zar, Mehmede, hadije Smajila, Da mi konak na dvorove plati, Ka i da si bijo u mehanu, U mehanu il arenu hanu, Da mi konak i uslugu plati? Prije no bih oi izvadila, Sama svoje, jal koga mojega, Ja to na se kabuliti neu! Mehmed veli Vukainovici: O gospoo Vukainovice, Nemoj luda biti adamija! Ne plaam ti konak ni uslugu, Tvoje, gospo, i tvojega mua. Nije noas za dukate bilo, No za ljubav i za bratska krila, Da ostane spomen do vijeka, Da se nikad kod nas ne zaturi, Ni zaturi ni se zaboravi. To darujem dvije eri tvoje. Mile su mi ka da su mi sestre. Plaui hi gospa prifatila, Doratove oi poljubila: Ej dorate, zlatna krila tvoja,
2625
2630
2635
2640
2645
2650
124
Zlatnoga ti nosi gospodara. ivijo ti za mlogo godina! to je babo i njegova majka, Svako dobro doekali sinu, Doekali, pa ga oenili, I ti jedek bijo pod evojku! Dobro fala, Vukainovice, Fala tebe ka sestri starijoj! I ti tvoje sretnje doekala, Poenila i eri udala, I svijema mirnu sreu znala! Pa dorata stee zengijama, atal die, kleti dorat znae, Skupi avle, podie atale. Ne e izi na demir-kapiju, No preskoi duvar na aliju. Odigra ga poljem zelenijem, Za njim Osman na puljali zeku. Odleee poljem zelenijem, Ka pro neba kad leti zvijezda. Sela gaze, a brda prolaze, Vazdan cijel do karakama. Koliko su zemlje Bosne preli, Do akama doli e su rekli, Do dvorova kneza Vujadina. Knez se bee pridesijo tuna, I kod njega Vujadinovica, I dva sina kneza Vujadina. Pogledae sa damlli pendera, Kad izbie dva zmaja careva,
2655
2660
2665
2670
2675
2680
125
Svi u zlatu i u elenkama, Ati kleti teke s rahtovima. Obadva su ka i paa carskih, Teke mlogi bolji binjadije. Saltanet him mlogo bolji bee No u paa, pa no u vezira, I carskije velikih muira, I na njima i na konje njihne. Poleee dva kneeva sina. Na prozore elo naturie. Kad vidoe, pa se zaudie, Njihnom babu knezu zavikae: Da vi, babo, uda neviena, to vidosmo uo nevideno, Dva junaka na dva konja zlatna! Il su pae ili su veziri? Ondar kad je knee osejrijo, Vie sina hadije Smajila, Na deliju kalpak elenkama, Meu njima pero alajbega, A pod njime krilatog dorata, A za njime vie bajraktara, Silu teku na kletog zekana, Vu jadin se jadu osjetijo, Da je glavom hadijino dete, Po Osmanu i konju zekanu, Jer Osmana poznaje Krajina, I napored svaka kraljevina. Pa Vujadin ree sinovima: Sad skoite na noge lagane!
2685
2690
2695
2700
2705
2710
126
Potrite na avlijska vrata! Osunite etiri mandala, Dva bukova a dva elikova! Na avliji otvorite vrata! Z dvije strane pred dva zmaja carska; Pozdravite, na poas stanite! Kake pae, a kaki veziri! Ovo su vi pae i veziri! Vako ete noas uineti: Ni spavati ni na stolu sjesti, Ve prevezat preko srca ruke, Ne besjedit, a sluit delije, Kako znate da hi ustimate, Da za mene i za kuu vau, Nakom mene spomen ostavite! Pogledae dva kneeva sina, Potrae ka dva gorska vuka, Na avliji vrata otvorie, Dva delije ate uterae. Dobro vee! rekoe delije. Dobro vee! momci na avlije. Pred njima se momci preklonie, U naruje momke prifatie. A Vujadin stari sa dvorova Poletijo na dno merdivena. Delijama Dobro doli! vika, Pa dva momka za gosposke ruke. A dva sina konje za atale Provaaju tamo i ovamo. A gospoa Vujadinovica
2715
2720
2725
2730
2735
2740
127
Dvije luntre skide sa unkaa, Pa ponese na gornje bojeve. Odnese hi e je soba muka, e tu mlogi gosti ne ulaze. Ta je soba raz takije ljudi, Prestrvena ohom venednikom. Naokolo svilena ilteta, Oko ilta kumali jastuci; Na njih reme od bijele svile, Po srijedi zlatom povezene. Pred odaju ohu podigoe, Prileee dvije snahe mile, Ka bijele iz planine vile. Skidoe him izme i kaline, Sa srdaca sablje otpasae. Kade momci sjeli u odaju, Pogledae zinet po odaji. Povrh ilta a pored jastuka, Tu svilena rema povezena. Nasred sobe raspeta skemlija, Mljetakom je dibom pokrivena. Na skemliji demirli tevsija; Tu je takum od raznoga piva, ugumovi sa zlatnim tabljama, I fildani od biljura sama. Kraj takuma hastal od sedefa; Na hastalu bure estopero, Koje fata etrdeset oka, Dva bukala od sedefa sama, I etiri ae trolitrice,
2745
2750
2755
2760
2765
2770
128
Pa svilenom boom pokrivene Naokolo etiri stolice, Pa primorskom puljkom pokovane, Naokolo sjede za hastale. Kad uljegla dva zmaja careva, Obadva hi otur uinijo Knez Vujadin na dvije stolice. Dvije him je ae natoijo, Dobro hi je iram uinijo. Dobro mi je milo, age carske, to ste moje dvore pohodili! Fala tebe, Vujadine knee! Pohodili, imali kod koga. Fala vama, dobro doli, Turci! Ono vi je bilo u avliji, A sad ovo novo u odaji. Kako si mi, Hadiu Meine, Dobro pile od dobroga baba? ini mi se stare gledajui, Nee mlogo ostavit babajka, Nit e gori biti od babajka. Ha gajiret, moj milosan sine, Nemoj baba pokoriti tvoga! Pa Osmanu hoeldije daje: Dobro doo, begova elenko, Diko cjele serhat i Krajine! Dobro tebe nao, Vujadine! A Mehmede, kako ti je babo, I amida Cifra Hasan-aga? Oba dobro, na pitanju fala!
2775
2780
2785
2790
2795
2800
129
Kako ste mi tamo do esara? Kako su vi age Krajinici? Kreete li ete planinama, ete bojne i velike vojske? Gazite li niz esarevinu? irite li hudut Sulejmana? Jesu l stare nadvladali mladi? Kako ti se ini pred oima, Mehmedag, il su bolji stari, Ili ovi to e biti mladi? Mehmed starom ree Vujadinu: Svaija je miso odvojena. Moja miso vazda do vijeka, Da su bolji stari od mladije. Haj, aferim, ka od srca sine! Ti e dobro biti, ako Bog da. Pa kod oba sjede na stolicu, A natoi au trolitricu. Sve tri ae vina natoijo, I Vujadin stari uejfijo. Dokle momci konje provedoe, S elehana umor povrnue, Pa im zlatna sedla oborie, Zlatna sedla i zlatne rahtove, I kalkane sa etiri strane. Na suner him vodu pokupie, A na araf dlaku namestie. Na plei him ule navalie. Arpu dae, pa hi priekae, Dok hajvani arpu pozobae.
2805
2810
2815
2820
2825
2830
130
U jaslima seno utakoe, Pa na podrum vrata zatvorie, Uz skaline na babove dvore, Pa na taze otvore uslugu. Dvije kape na ivije daju; Gologlavi momci pred Mehmeda, I Osmana, njihnog bajraktara, Pa se tekrar njima rukovae. Pitae se za mir i za zdravlje, I za njihnu cjelu otadbinu, I cijele age u Kanidu. Pa ustae dva kneeva sina, Ka dva mrka is planine vuka. Dvije snahe za dva sina kneza, Svaka razna jela donijee. Ode aa etat naokolo, A rujno se nasipati pivo. Ode sohbet stajat meu njima. Rakija je mlogo eglendija. Veer doe, pa i veerae, Veerae, mrve pobrisae, Pa poslije vino i rakiju. Pa pred njima ilte prostrijee, I dobro hi u ilta sturie. Svu no momci age preuvae; Tu iz pia umorni junaci Da se togo ne bi napatili, Zatraili jal vode jal vina. Dokle sabah zora udarila, Osman ondar na Mehmeda vika:
2835
2840
2845
2850
2855
2860
131
Ha Mehmede, mi smo odocnili! A Vujadin sa obadva sina, Ustavljae to bolje mogae, A od toga zbora ne imae. Ondar krenu dva kneeva sina, Dva sokola konje opremie. Dok se oba momka sigurae. Na avliju sidoe begleri. Snahe dvije donijee luntre, Sinovi him konje privedoe, Momci konjma sjede na srijede. Prenoili, i dobro him bilo. Danica se pomoli zvijezda, I zorica pomolila krila. Oni njima U as dobar poli! Oni njima I vi ostanuli! Mehmed ruke turi u depove, Te dariva dvije snahe njihne, Obadvjema po pet madarija. Kneeva se deca kunijahu, Ne daju him primit madarije: Nej, Mehmede, plaati konake! Ovo nisu hani ni mehane, No je dvorac za dobrije ljudi. Mehmed njima ne da govoriti. To plaanje nije, kneevii, No ljubav je nae darovanje. Neka ealj i bjelilo kupe! Pa na vrata istera dorata, Za njim Osman otera zekana,
2865
2870
2875
2880
2885
2890
132
Ka zvijezda preko vedra neba. Taman zora rairila krila, Kad dva momka ate saterali, Kod studene Klime sprem Budima, Do Budima etiri sahata. Ta je Klima silno glibovita, I golema to nema hesapa. Tiinom je ilo zatapilo. Konja nema to bi je brodijo, to ga ilo ne bi utopilo. Na Klimi je sal jedna uprija, To se zove ekmede-uprija. uprija je sa dvanaes grla, A Klima je duga i iroka. Kad upriji konje doerae, Pro ekmede prooe uprije, Fatie se polja Muhakoga. Jarko poe raatravat sunce, Samo malo nee vrhovima. Kad pogleda Hadiu Mehmede, Zelenijem poljem Budimskijem, Kad izbie ikali koije, Cipcijele ohom pokrivene. Pod koije dvanes bedevija, Savrh glave dibom pokrivene, Savrh glave do zelene trave. Dvije bele ba ko labudice, Dvije crne ka i gavranice, Dvije sive ka i golubice, Dvije behu nogu putastije,
2895
2900
2905
2910
2915
2920
133
Dvije behu glava brnjastije, Dvije behu u crno arene, A najzadnje behu alataste. One behu jedek uz koiju. Kraj koija pedeset delija, Na pedeset amski bedevija. Na kobile vojni takumovi. Sedla behu tek od sahtijana, Kolani him behu janjiarski. Na zube him emi od elika. Na kobile to jau delije, Na bedre him crvene akire, A na plei gunje janjiarske, I na glavi kape janjiarske, Na kapama znaci janjiarski. To je vojska sultan Sulejmana. Bojna koplja nosu uz ramena, Otre sablje sa lijeve bande. Koliko su amske bedevije? Koliko su tanke i dugake? Tanke behu ka i tanke vile, A dugake kao krpe platna, A visoke ko planinska jela. Kolko lete, ba ko lastavice. Delijama u ruke kandije, Te pod sobom biju bedevije. Pred delije jedan stareina, Delibaa, silan bez hesapa. Na glavi mu kapa alem carska, I elenka jedna navrh ela.
2925
2930
2935
2940
2945
2950
134
Na njoj ime delibako pie. Starjeina na stotinu ljudi, Na jednoga ata alatasta. Na alatu sedlo osmanlisko, Z dvije strane dva rahta puljata. Niz prsi mu klobukovi sjajni, Ispod vrata na atal bilani. Uzda mu je zverkom potkiena, A najvie vukom i lisicom. Kakav duman bee alat kleti! Z dvije nodre duman letijae; Bi rekao, vatre gorijahu. Iz nodri mu maven plamen lie. Pripaljuje kou od lisice, Od lisice i zelenog vuka. Velik tutanj stoji bedevija, A jo vie ikali koija, A najvie carskog delibae. Silan bee i bijesan ido; Mrka brka a ela iroka, A jedra mu u miici ruka, A otra mu maa grebetika, O lijevom kuku objeena. Kolik alat bee u visinu, Jo je dua maa u duinu. Vie ima no dva rastegljaja. U trku se pokraj ata vue, Pa koliko po kamenju tue, Ka da ide jedna eta ljudi, Toliko je zveka stoijae.
2955
2960
2965
2970
2975
2980
135
Uz rame mu dida prislonjena, Kostolomna od tri rastegljaja. U njoj oke dvades i etiri. O unkau visoka alata, S jedne strane topuz od pirina, Z druge strane puka dvogrlica, Dvogrlica, etvorozrnica. Kad ga Mehmed sejir uinijo: O Osmane, moj premijo brate! Plahe li su careve delije! Silne li su pod njih bedevije, Silna onog, brate, stareine, to on jae ata alatasta! A Kake su zlaene koije! A pod njima to su bedevije! Vid, Osmane, ohom pokrivene. Kako li je udo z delijama? Ko li ono sjedi u koiji? Il su pae ili su veziri, Il je nakav harem paalinski? Ni sam ne znam, Hadiu Mehmede. Malo, malo, konje poterae, Kad poslua Mehmed sa Osmanom Boe mili, na svemu Ti fala! Ljute piske u klete koije. Od te piske do neba se uje. Mehmed pita Osman-bajraktara: E Osmane, moj premijo brate! Al j istina, ali sam priuo? uj, Osmane, pisku u koije!
2985
2990
2995
3000
3005
3010
136
ujem, Meho, tako mi imana! Taku pisku ni uo nijesam. Hadi ree Osman-bajraktaru: Ja ne mogu srcu odoleti, to upitat neu delibau, ta mu ono u koije piti. No Osmane, moja krila zlatna, Ja oterah pobre dorata, Da ja carskog delibau pitam, ta je ona alos u koije. Haj, Mehmede, braniti ti neu. Meho svoga pritee dorata, Malo stee z dvije uzengije. Kad je kletan rairijo krila, Bi rekao, letijae vila. Odmah Hadi meu njima doe, Selam dade, ustavi dorata. Delije mu selam prifatie, Delibaa ne obrnu glave. Mehmed pred njim ustavi dorata: ekaj malo, delibaa carska! Ja sam jedan jabandija daljnji; Pa me takav sluaj udesijo, Kad ja vioh careve delije, Na careve amske bedevije. Na kobile sedla janjiarska, Na delije crvene akire, I na plei gunje janjiarske, Kape takve, a zerdave carske, Dobri momci, divna odijela.
3015
3020
3025
3030
3035
3040
137
O kukove dobre sablje carske, Bojna koplja vama uz ramena. Svi su momci ka od gore vuci, A ti opet njihan stareina, Najvieni pa i najopremni. Pa pokraj vas vidosmo koije, I pod njima razne bedevije, A na njima jo bolje koije. Ja s onijem drugom putujui, Koliko sam od vas uejfijo, Zaklo bi se da bi poletijo. Poeh garkat pod sobom dorata, Da poblie meu vama doem. Pa mi neto preko ui doe. Ljutu pisku kad uh is koije, Iz radosti teku alos primih. Pa sam k vama dotero dorata, Da te, brate, po istini pitam, ta to vama u koije piti? Il je vila, il je guja ljuta, Il je kaka druga utvorica? Da je vila, bi u gori bila, Da je guja, pod kamen bi bila. Stvor od Boga leti havajima. Da mi pravo po istini kae! Je l nasilje to piti evojka? Ondar carski ree delibaa: Mik s otale, pjana jabandijo! Il si pjano, ili si mahnito? Vidim da si odvie azgino.
3045
3050
3055
3060
3065
3070
138
Mii konja, vui kabanicu! Nemo vie priat besposlicu! Odmah more izgubiti glavu! Vidim da si soja gosposkoga, Iz nekaka roda visokoga. Da ne kahrim tvoju staru majku, Da ne kuka do vijeka na me! Ja sam, bolan, u kapiji carskoj. Kad mi neto stari zapovidi, Ovo stvori, a ovo uini!, Emer njemu posluati moram, Da ne gubim i platu i glavu. Ondar ko bi mene pretvorijo I pred tijem susret uinijo, Ja bih njemu glavu pogubijo! U to Osman stie na zekanu, Pa obadva pita serhatlije: ta je vama, Bog bijo sa vama! Carski vako kae delibaa: Hajt otale, dvije arkadije, Vi ste naki razbojnici carski! Nemojte me ljutit z delijama, Da ne seem jal vas veem ive! Kad Osmanu oi utekoe, Kad pogleda sivoga sokola, Mehimeda hadije Smajila, Obadvije oi Mehmedove Krvi su se pune natoile, A na glavi kosa jastrebova Nastrhnula ispod elenaka,
3075
3080
3085
3090
3095
3100
139
Ka na vuka prosenca meseca; Junako mu srce zadrhtalo, Na prsi mu toke zakleptale, Desnu ruku na silah pruijo, Pa je njome sablju prihvatijo. Al se malo strai od Osmana, Pa se boji, postupiti nee Ta bajraktar kako Mehmed hoe, Pa ne znade koje jade hoe, Osman soko to ga nie nema; Od tog momka izdavanja nema. Pa ovako besedi Mehmedu: Mehmed-aga, adamijo luda, ta okree oi na Osmana? Il ne smije, il mi ne veruje, Da udari dumanina tvoga? Za em me je opravijo babo, Tvoj hadija beg alajbeg stari, No da bidem tebe od pomoi, Na svakome mestu tijesnome? Biraj, bolan, Hadiu Mehmede! Al se voli borit z delijama, Boriti se s pedeset delija, Ili samim delibaom carskim? Kad je soko rei razumijo, Ka svetlica i grom iz oblaka, Klee ruka, polee gadarka, Z delibae poleela glava. Mrtav pade, a alat mu stade. Okrenu se Hadiu Mehmede,
3105
3110
3115
3120
3125
3130
140
Pa pogleda ta bi od Osmana. U grozd pue pedeset eana Na njegova Osman-bajraktara. to je fajda to ga puke biju? Puke nee uiniti kvara. Dim popade, Osmana nestade, Pue u njih ka nebeska munja, Sa posjeklom s kuka gadarkinjom. Vidoe ga murtatbae carske, e na njega puke ne hoahu, Ni sa kuke otre gadarkinje. Na muku se Mehmed udarijo. Niti smije ostavit koije, Nit pod njima vitke bedevije. Pobei e, odnijet evojku. Od boja se turne uplaile, Pa bi reko da su poviljene, Da bi avlom oblak dofatile. A delije plei obrnue. Dok bi majka podojila sina, Dvajes i pet razminulo glava, Dvades i pet svua razbealo, Ka bijele ovce od vukova. Vie Mehmed, podie se tama, ta no Osman od delija radi. Vie Mehmed nije za potrebu Pomagati zmaju ognjenome, Pa prilee deko do koije, Pa poslua ta u piski pria, ta li pria kako l narijeca,
3135
3140
3145
3150
3155
3160
141
Tanko grlo, teke devojako. Prvu rije cura govorae: Lijep dinu, moja rano ljuta! A imanu, srce izvaeno, Turska vero, jadi dovijeka! Hej, Budimu vatrom izgorijo, A vezira cigan pogubijo! Sve glavare to su kod vezira, Dunavska hi voda podavila Ka i ta je vezir uinijo Od mog baba Zajim Ali-bega, I stotinu zata budimskije! Kad je Hadi curu razumijo, ta govori u plau evojka, Gazijsko ga srce zaboljelo. Sa dorata een mizdrak primi, Te prekide gajtan na koije. oha pade, koija ostade. Kad ugleda belogorsku vilu, U koije curu poruenu. Kolika je kosa na evojci, Koliko je cura odgojila, S rusom se je kosom opasala, Teke z desne strane oupala. Od veliki njezinije jada. Kakvo bee na devojku lice? Ba ka ono gruda od snijega. Tek od njehni velikije jada, Niz obraz je kou poderala, Vrane svoje oi zatvorila.
3165
3170
3170
3180
3185
3190
142
Vako Mehmed kad vie evojku, Od njezina lica bijeloga, Od njezine kose raseljane, Mehmeda je pamet zanijela, Pa pomisli na srdacu svome: Fala Bogu, je l ovo istina, Da ovaku more rodit majka? Od kojeg je soja i odaka? Pa ovako Mehmed besjedijo: O evojko, moje oi drage, Zlato moje, ne bud neveselo! Nemoj kuka, zarar ti je dinu, Ni plakati, da te boli glava! Bog e dertu derman uineti. Kai mene,iva bila majci, Ko je tebe zulum uinijo, Ko je tebe srce porobijo, I kom te je bijo opravijo? Kai mene ka i srcu svome! A evojka od jada velika Hesapljae da je zapituju Il delije ili delibaa, Pa ovako besjedila mlada: Sikter otlen, izdajice carska! Bog vi dao, izgubili glavu, Ka i to ste tursku veru tvrdu! Muite se da je potomite; Bog vam dao, a on vas topijo! Mehmed ree lijepoj evojci: Nemoj kleti, lijepa devojka!
3195
3200
3205
3210
3215
3220
143
Ovo nije z Budima delija, Srce moje, no sam jabandija. Sreo sam te za Boom pomoom, I sa zlatnom rukom Osmanovom. Srijo sam te i obranijo te. Jo danas se zarobiti nee, Pa po danas, kako Bog da jaki. Vidijo sam e s od soja dobra, I u tvome stasu gospotinja, Iz bijelog lica ljubavtina. Ja ne elim nita na svijetu, Bez da vidim dvije oi tvoje, Il su vrane, il, evojko, plave, Pa da umrem nita alit neu. Kad evojka razabra eglenu, Kad otvori dvije oe klete, Preko srca prekide Mehmeda, Ka i sablja to je od zehera. Taka mu se dopade evojka, Taka mu je srea donijela. Pa ovako besedi evojci: Srce moje, kojega si baba? Gledaj dobro mene na doratu! I, evojko, kako ti je ime? Kad je ula lijepa devojka, Smotrila ga i ogledala ga, Ogledala i begenisala, I namah ga srcom sevdisala. njim je sva zla svoja zaturila. Serbez njime stade govoriti.
3225
3230
3235
3240
3245
3250
144
Srce moje, zmaje na doratu, Srce moje, ako j i sramota! Ja sam Fata Zajim Ali-bega, Najboljega soja i odaka; Najstariji odak u Budimu. Od nas se je Budim osnovao. ivljenje je u Budimu bilo, to ga nie u svijetu nije; Nit je take bogatinje bilo, Bogatinje, pa ni gospotinje, Ni takije aga ni begova, Ni takije njihnije atova. Ni boljije dvora visokije, Niti vie svite i prostirke. e je srea tu je i nesrea. Sad je, srce, petnesta godina, Od sultana sitan ferman doe, Na mog baba Zajim Ali-bega. Ja sam bila od godine dana. Zajim-bee, careva elenko! Dobro ste mi Budim odrali Od dumana, bez moje pomoi. Sad u Boga jaku nadu imam, Spremam vama utugli vezira, Najboljega iz mog mabejina, I sa njime pau janjiara, Vojske njime pedeset hiljada, I pedeset carskije topova, Da moj vezir s vama raspolae, I da vama zadovoljstva daje,
3255
3260
3265
3270
3275
3280
145
Ko je begler, za njega elenke, Ko je aga, careve zerdave; Ostalijem niz prsi niane. A paa e raspolagat vojskom, I tititi Budim i Krajinu, I uvat je od din-dumanina, Pod upravom mojega vezira. To zborui, ree Mehimedu: Srce moje, vie zborit neu, No ti mene, moje srce, kai: Kai mi se ko si i kako si, i si sinak, kako ti je ime, Kakav ti je odak i kabila? Jesi l enjen il si sad poao Nee curu prema sebe trait? Mehmed vako besjedijo Fati: Srce moje, Zajimova Fato, Ja tvoj odak i tvojega baba, Sve ja znadem, prio mi je babo Isto tako ka ti sade, Fato. No ja ne znam ho l ti znati, mlada, Kakav mi je odak i kabila, I kojeg sam soja i plemena, Jer si enska u kafazu rasla, Da upita baba Ali-bega, Kud s odaci, a kud je gospoda, Ko je sina rodijo kakvoga, I koji je bolji od kojega. Ama, Fato, are ne imade, Ja u tebe po istini priat.
3285
3290
3295
3300
3305
3310
146
Ako s, Fato, ula i od koga Za iroku Bosnu ponositu. Bosna naa, carska krila zlatna. Krajina je Bosni kljuanica, I tvrda je carska uzdanica. Ja sam, srce, sa carske Krajine, Sa Krajine iz eher Kanide. Ako s ula, lijepa Fatima, Iz Kanide Smajil-alajbega. Ja sam, Fato, Haiu Mehmede, Mijo sinak Smajil-alajbega, A sinovac Cifria Hasana. Fato, srce, na nae je dvore Alajbegstvo davno i predavno, Taman etres i sedam godina, Pod fermanom i ulefom carskom. Zna i sultan za mojega baba. Pa, Fatima, ako j i sramota, Zna ga esar s nekolika kralja. Babo mi se tri puta enijo, Babo triput, a ado etiri. Babo z dvije, ado sa svakojom, Nemadoe od srce evlada, Ni mukoga ni devojakoga. S ovom treom mene imo babo, Mene jednog, vie nikakoga, Niti vie eri ni sinova. Ja sam jedan meu oba starca. Obadva su dobro ostareli. Ostareli, mejdan ostavili,
3315
3320
3325
3330
3335
3340
147
A u Boga mene iekali. Sad u Budim mene opravili, Da ta mandat s moga baba proe, I s amide Cifri Hasan-age, Pod emerom sjajnog Sulejmana, Pod peatom naeg prijatelja, Prijatelja utugli vezira. Kad to ula Zajimova Fata, Koliku je vrisku uinela, Ljuta vriska ode ka oblacima! Zvezdo zlatna Hadiu Mehmede! Kakog vaeg prijatelja kae! A pita me, znam li togod za te, Za te, srce, i tvojega baba! Kad sam bila od osam godina, Te sam turski mejtef nauila, Pa me babo u kafaz turijo. Ta je kafas pola od sedefa. More, sreo, u sudbini doi, Pa ga viet, da ti ne kazujem. Al kud s poo, vieti ga nee, Sad e stopit od vezira glavu! A ti, srce, da ti kae Fata Toga vaeg, zlato, prijatelja; On je gotov Budim izgubiti, I dati ga u ruke Madaru. Kad je onda ferman doletijo, to ti pree priah za vezira, e ga sultan sa Stambola sprema, Da nas od zla brani svakojega,
3345
3350
3355
3360
3365
3370
148
I sa njime pau janjiara, S vojskom carskom i sa topovima, Da zatite Budim i Krajinu, I uvaju od din-dumanina, Moj je babo ferman preuijo, Budimske je skupijo begove, Age carske to su pod berate, Tamam, Meho, stotinu junaka, Srce moje, aga i begova, Koji kalpak nosi i elenke, Na atove zlaene rahtove, Te su sile konje opremile. Povedoe etir muderiza, etirista softi iz medresa, Svakojemu musaf pod pazuha, Na dva dana od grada Budima, ak su dotle susreli vezira, Sreli su ga, hoeldije dali. Dovu etri ue muderiza, Oni dovu, a sve softe: Amin! I sve age i begovi carski, I jo kod njih ko se pridesijo, S paom otud doli do Budima. Za dva dana, i to sa dovama, Boga mole za toga vezira, Sa pomoom Boga Velikoga, I nusretom cara estitoga, Da s hajirom u Budimu doe, I sa sreom ka to volu Turci. Dovedoe u sadat vezira,
3375
3380
3385
3390
3395
3400
149
U dvorove e e carovati. Dvor cijeli svilom prestrijee, okove mu ohom okitie, Mehimede, e je vezir sijo, Pod njime su turili serdadu, Po svoj svili izvezenu zlatom, Zlatnijem ga urkom prigrnuli. Odmaro se cijeli mesec dana. Svako jutro po etiri hatma, Iz Kurana dove pred vezira, Da hajirli u Budimu sudi. Pa se medlis poe sakupljati. Cijel mesec i godinu dana Prvijenci od Budima grada, Dohodili pai na vienje, I estite pai holedije, Sve davali, njim se poznavali. Sve hi vezir pita za imena, Za imena i jaka plemena, Ko je koji odak i kako je, Kako mu je srce kahrimansko, Dok je svakom srca razvidijo, Koji dobro tursku veru uva, One druge i take i take, to je moglo znati i doznati, to e ka on u Budimu sudit, Onake je u medlis turijo. Ona paa to je janjiarski, Emer uzo od cara svojega, S vojskom nita radit da ne smije,
3405
3410
3415
3420
3425
3430
150
Bez to vezir rekne iz Budima. Kad je dvorac u kuvet turijo, Sve to hoe da more ineti. Budim cijel u gradu jednome, Ta je tvra na tom gradu kletu, to je take u svijetu nema. Na gradu je na svaku kapiju, e s ulazi i e se izlazi, Na svaku je dvorac nainijo, I u njega metno janiare, I njihove vojne komandare. Ovako him zakre uinijo: Ni po noi ni po bljelu danu, Iz Budima ni na koju stranu, Da nit more kogo ulje amo, Ni da more kogo izlje tamo, to ga strae pretarait nee, Da ne nosi uza sebe pisma, Ili pisma ili mahzar kakav, Pod pulima i pod muhurima. Kada tako rapta udarijo, Ondar pred dvor ardak nainijo, Na kapiju ardak od delata, I nad njima delatbau crna. Otre mae dru u rukama, Glave su him ka i umur crne, Glave crne, a bijeli zubi, Da hi neko usred dana vidi, Na njiha su sahtijan-haljine, Od njih bi ga fatala groznica,
3435
3440
3445
3450
3455
3460
151
Bog zna Jedan, ne bi prebolijo. Delatbai vezir naruijo: Kogo edne k mene u sadate, Uzmite mu ime i prezime, Pitajte ga ta e kod vezira! Ako ene sa nekakom davom, Da se ali da je zulum teak, Posecte hi, ne dovodite hi! Kako karakam mrki doe, Hujdurisa pedeset sejmena, Po noi hi baca u Dunavo, Nek hi ribe jedu iz Dunava! Oni drugi to e k mene poi, Pitajte ga ko je i kako je. Ako rekne: Hou kod vezira , Da konumu sa vezirom gradim, Sveite ga, u zindan bacite! One tree, to s dvora ne kree! Onda, sreo, duo Mehmed-bee, to smo tako njega saekali, S hajir-dovom u Budim doveli, Ta nam dova u kabul ne bila. On ne doe u Budim hajirli, No zlom sreom na njega se nala. Kad je trea godinica bila, Dragi Meho, da ti Fata kae, Sto pedeset kahrimana carskih, Koji vatan od dumana brane, Glave daju, vatan ne putaju, Pedeset hi turi pod delata.
3465
3470
3475
3480
3485
3490
152
Niko ne zna kud se ee mrtvi. Pedeset him savezao ruke, O grlo him kamen obesijo, Svezane hi bai u Dunavo, Na muke him due ispadoe. A pedeset z dvora pokupijo, Sve po noi iz dueka svoga. Po noi hi surgun uinijo, Pro svijeta u gradu Bagdatu, Kako nikad kue viet nee. Ja sam tadar, bezbahtnica bila, Srce Meho, od ljeta etiri, Kad je sve te jade uinijo. Baba mi je sura zapanula, Baba moga Zajim Ali-bega, I njega je u Bagdat spremijo. Mehimede, moje srce drago, Kad to vie moja mila majka, to je bilo u gradu Budimu Odakzade u gradu Budimu, Odakzade koji vatan brane, Dok nestade vie nijednoga; Kad je cijel Budim opazijo, e se jadi nemereni grade Sve umua ka da nema usta, Ni pameti, ni jezika svoga. Hanke nae smakle burunduke, I harirli sa glava atkije, I sa grla biser i merdane, U crne se krpe zamotae,
3495
3500
3505
3510
3515
3520
153
A na ovde anterije crne, Odvrh glave do zelene trave. Moja majka u dobru ostala. Da ti priam, priati ti neu. Mlada bila bez kaka poroda, Samo mene jedinu imala. Ukrila me u devet odaja, Krijui me mejtef nauila. Krijui sam, srce, kukavica, Oi moje, u dvorac porasla. Mljela jesam, ja i moja majka, Murtat nita za me znati nee. A ja ne znam, tako svijet pria. Da je Bog do da sam bila sljepa, Nego to sam odvie lijepa, Faljenje me diglo pro Budima, to je Fata Zajim Ali-bega, to je take ni u carske dvore, Sultanije take carske nema! Ta me fala takla do vezira. Murtat silan sevdah ufatijo, Pa opravi svoje Budimlije, to ka i on u Budimu sude, Iska mene u moje matere, Srce moje, da mu budem ljuba. Kad smo ule ja i moja majka, Prosce sam mu rezil uinila, Neto i ja, a vie matera. Da ja moje dadnem belo lice, Za mojega dumanina, Meho,
3525
3530
3535
3540
3545
3550
154
Koji mi je kuu zatvorijo, Koji mi je surisao baba, Koji mi je uzo imovinu, Hane uzo, oduzo duane, Nit e viet, niti mogu kazat. Ima jedna pljaca u Budimu, S obadvije strane od sokaka; Tamam ravan ejrek od sahata, Kule dobre, pa dvorovi dobri, Pa duani i areni hani. Srce Meho, to je nae bilo. Oduzo ga vezir preda sebe, Te se njemu andaluci daju. to je selo u polje Budimsko, Srce moje, kod vode Dunava, To je selo stotina kmetova, Od stotine ima tri stotine; To je, srce, silna imovina, itluk jedan ka etiri druga. I to nam je uzo murtatbaa. Te ga sada Vezir-polje viu. Kad mu vrnu prosce bez jagluka, I ne uzeh prsten dumanina, Jue me je, srce, porobijo. A jutros me do Bogdana sprema, Moju vjeru da da za nevjeru, Moju mlados da zacrni crnu, Da zacrni u Kara Bogdanu. Ti, Mehmede, moje srce drago, Kauje mi ima prijatelja.
3555
3560
3565
3570
3575
3580
155
Srce moje i duice draga, Izrad Boga i ako ga znade, Te veruje e je Jedan kadar, Natrag bjei odkud si doao. Sad e tvoja mlados poginuti. Neka vraga, a neka mandata! No Mehimed sokolova sina, Evo vako Fati besjedae: isto zlato, Zajimova Fato, Dobra li si i lijepa li si! ini mi se tebe gledajui Da si malo lakrdije lude. A zar bi me povratila, Fato? Cjela Bosna ula i Krajina, I, Fatimo, sva Unurovina, I na to su emluk uineli, e sam poo u Budimu gradu, Da na sebe turim alajbegstvo. Babo stari Hadi Smajil-aga, On je za to jedva iekao, I hesapi, rodijo je sina. No, Fatima Zajim Ali-bega, to zborismo, Na em ostadosmo? Vie li me, begenisa li me? Bi l m uzela da mi bide ljuba? Ja te volim i primam te, Fato, Ne, Fatima, da me uzme mlada e se ova sluaj dogodijo; No kad bi mi lice poklonila, Da od toga nije nita bilo,
3585
3590
3595
3600
3605
3610
156
No da ti je na dvorove babo, Zajim-bee i sva dobra vaa. A Fatima ree Mehmed-begu: Moj Mehmede, moj dragi kamene! U dvorove kad sam s majkom bila, I na nas je alos udarila. Puno puta rekla mi je majka: Ej, Fatima, rodih te lijepu, U crne te nivim ponoaje. Ja sam mljela da te nivim z babom, Tvojim babom, carskim alajbegom, I u dvoru i svakome dobru, Da te nivim dokle stigne mlada, Da te dadnem za dobroga sina, Za Mehmeda Smajil-alajbega. Ba bi bila vila za sokola, Nao bi se odak spram odaka. Mehimede, srce izvaeno! A ti pita znam li za te, ko si , Srce moje, ko si i kako si, A vidim ti tvoje gazaluke, Vidim tvoje srce gazalijsko, Vidim tvoje oi sokolove, Ispod oi oblik zaljubljeni. Kunem ti se, lagati te neu. Da umirem tamam sedam puta Teko li je jednom umrijeti! Kad bi mogla mrijet pa iveti, Ja bih mrla pa opet ivela, Osmom za te vijernica bila.
3615
3620
3625
3630
3635
3640
157
Al ovako nema selameta. Kad sam ula tvoje lakrdije, Da se natrag sada vratit nee, to nej tamo oti kod vezira, Od mene ti uzimanja nema, Za mene ti pominjanja nema. Ja sad vidim e u zapanuti; No te molim i izme ti ljubim, Bog ti vera tvra od kamena, Jal me kolji, jal mi handar dadi, Da ukinem moju mlados crnu, Ne rad samog moga zarobljenja, No rad tvoje, Meho, pogibije, Da ne ujem jal vidim s oima, Taka mlados da je ponitena, Ni mrtva te pregoreti neu. Pa joj klete suze poletee, Sa oiju niz bijelo lice, Ba ko biser niz bijelo platno. Mehmed vako besedijo Fati: E, Fatima, ba si adamija! Strano li vas vezir uplaijo, Ciganska ga sablja pogubila! Ako Bog da, Zajimova Fato, Mlogo vreme zatrajati nee, Vezir e se dati na sudiju, Na sudiju pred Orakog Tala. Tale e mu nahodit delata, im e njemu odkljuvati glavu, Da mu vie jada dadne crna.
3645
3650
3655
3660
3665
3670
158
No, Fatima, mlogo oamasmo, Osman e se na nas naljutiti. Delije je poruijo carske, Pofatao bedevije amske, Povezo hi za tvoje koije, Pa on emer eka starijega. togoj reem, on e postupiti. Hoe, Fato, pruit desnu ruku, Da te za se turim na dorata, Da ti bedre turim u terije, A bijele noge na zenije, Da me grli, Fato, sa rukama, Preko pasa i pro srca moga, A ja u te pokrit kabanicom, Koja mi je vrh cijelog zlata, Te me sunca i od kie uva, Da te vodim tvojoj miloj majci, Da je opet ka kadunu pitam, Je li razi, hoe l mi te dati, I hoe li mene zetom zvati. Osmanu u rei bajraktaru. Sad Fatima Mehu besedila: O Mehmede, srce iz njedara! Ja ti neu jednu ruku dati, No ti evo, duo, obadvije! Al nijedna trebovat ti nee, Srce moje, ni tvoja ni moja. Haj, Fatima, ne bid adamija! Nije, Fato, ka to je reeno, No to bide od Boga sueno.
3675
3680
3685
3690
3695
3700
159
Pa Fatimu bai na dorata, Fata njemu oko srca ruke. Mehmed-beg je pokri kabanicom, Pa joj bedre turi u terije, A bijele noge u zendije, Pa zavika sa konja dorata: Bajraktare, naa krila zlatna, Ja isprosih za sebe devojku, Ako bude od Boga sudbina, I ako joj bide razi majka, No je odnjeh na dorata moga, Jer u bre, brate, ako Bog da, Do Budima odnijet Fatimu. Ti, Osmane, okreni koije, I poeraj vitke bedevije, Te privei njima za koije, tono si hi uzo u delija! Jai zeka, a eraj koije! Brzo doi, moje desno krilo, Brzo doi, nemoj zaamati! Pa okrenu na dizgin dorata. Ode poljem ka Budimu gradu, Ka zvijezda preko vedra neba. Odmah dorat polje preletijo. Koliko se kleti uhranijo, Ne znavae to dvoje nosae. Odmah gradu na kapiju doe. Kad zagazi pljacom pro Budima, Budim eher golem bez karara. Mehmed nije prije dolazijo,
3705
3710
3715
3720
3725
3730
160
Ne zna Mehmed kud e okrenuti. Pro ramena ispod kabanice, Potihako upita Fatimu: Fato moja,i srce i duo! Prij u Budim nisam salazijo. Ne znam kud u dora okrenuti, Ni kod tvoga pogoditi dvora. Mehimede, moje oi drage, Udri z desna pljacom na lijevo, Otlen nikud pobrkati nema. Pljaca ima za pola sahata. Niko pljacu prije pro ne more, Nikad prije od pole sahata. Gledajui tvojega krilaa, Dorat ejrek ostaviti nee. Molim tebe kao gospodara, Nemoj gledat u grivu doratu, No na dvije okrei se strane! togo vidi dvora svakojaka, Na obije strane od sokaka, To je ona moja babovina, to je tebe kod koija pria, Svi ti hani, pa svi ti duani, to sad murtat vezir njima sudi. Meho atal die na krilaa. Fala Bogu na svemu ti fala! avle baca na mermere klete, Iz mermera iva vatra seva. Kogoj vie sa strane Meina, Jedno drugom u Budimu vie:
3735
3740
3745
3750
3755
3760
161
Od kako se Budim zakopao, Vaka sila nije dolazila, Ni ovaki krilati dorane, Ni ovaki zlatan majdandija! Blago majci to ga je rodila, Onoj sestri to se kune njime, Blago ljubi koja li ga ljubi, Il ga ljubi ili e ga ljubit! Starci viu jedan kod drugoga: Mene ima stotina godina, Viao sam carskije ordija, U ordije carski komandara, Pa viao paa i vezira, Ovakoga ni snijo nijesam, A kamoli da sam ga vidijo! Momak konja oera dorata. Sve gledae to mu kaza Fata, A miljae na srdacu svome: Nij istina to je rekla Fata. To je dosta za pola Budima. Evo Mehmed kraju i sokaku. Fata vako ree Mehmed-agi: Srce moje, Hadiu Mehmede, Kada malo ponaprijed doe, Udri z desna dora na lijevo, Dok razmine tri-etiri dvora, I kapije etiri avlije. Pred avliju petu kada doe, To e znati da su naa vrata. Lasno ti je poznati avliju.
3765
3770
3775
3780
3785
3790
162
Ta avlija od dva boja muka, Od mermera tesanog kamena. Svaki kamen babo oboijo, Neke bele, a neke rumene, Neke mavi, a neki su plavi, Neki po tri boje najednome Ve je take u vas Budim nema. Pokrivena tumbainom utom. Na avliju halkali kapija. Iznutra su vrata od elika. Druga vrata to su do sokaka, Ta su vrata od sedefa sama, Ta su vrata na emer svedena, Lie vrata na rebra junaka. Dvije halke to su na kapiji, Obadvije od srebra slivene; Dvije puljke vie halke dvije, I one su od srebra slivene. Slika him je ka dojke evojke. Vie vrata sivi soko spava, A nie njeg zlatan gajtan sjaji; Na gajtanu kuca medenica. Ko goj hoe ulje ili izii, Soko piti, kuca medenica, Glas dodaje u babove dvore. Sve to slua Hadi Mehmedaga, Pa sve misli da to vara Fata. Tog bogatsva ni u cara nema. U toj trki pred kapiju doe. Tome se je jadu zaudijo,
3795
3800
3805
3810
3815
3820
163
Pa z dorata alak podigao, A sa vrata kanat odletijo, A zakuca sitna medenica. Vie vrata sivi soko pisnu. Kad je drugi kanat otvorijo, Duvar debel od dva rastegljaja, A druga ga zaeka kapija, Cela vrata od elika sama. Pa pomisli na srcu svojemu: Istina je tono kae Fata. Dok elina otvorijo vrata, Kad uera u avliju dora. Avlija je duga i iroka, Mermer ploa po njoj ponizana. Naokrugo ba ko demirlija. Svaka ploa makom prevezana. Koliko se sjajae avlija, Ka i zimi ledi po vodama. Kad pogleda sejir po avliji, Tu ugleda vodu edrvana, I na njojzi dvanaes esama; Svaka lula od suhoga zlata. Pokraj esme sofa nainjena; Na toj sofi prostrta halija, Cipcijela zlatom izvezena. Vie sofe drvo bademovo. Celu sofu i esmu begovu Hlad drae, i zima bijae, Ka da ovek sedi u planini. Kad pogleda hadijino djete,
3825
3830
3835
3840
3845
3850
164
Samu esmu i sofu begovu, I na njojzi esme pozlaene, Zinet sofe i njejnu haliju, Pa pomisli na srdacu svome: Hej, moj babo Hadi Smajil-aga! Mi kaemo ka to je istina, U Kanidu i oko Kanide, U naije trides buljubatva, To istina zgodnijega nema. Jadni, babo, tvoji zengiluci! Ti da proda tvoju imovinu, Ne bi ovu spravijo avliju, I u njojzi zinet uinijo. U avliji i oko avlije. Da sve pare i sve blago tvoje, Da potroi iz riznice, babo, Ne bi ovu esmu opremijo, I begovu sofu okienu. Koliko ga umi zanijee Kad pogleda u dvor Alibega? Kletan bee od etiri boja, A irok je ka i zadudbina. ezdeset je u njemu odaja, Svaka svojom bojom obojena, Svaka svilnom svitom prestrvena. to su oki naokolo dvora, Na okove parmakluci sjajni, Sve primorskom puljkom pokovani. Nis parmake ohe na donluke. Stube to su uz dvorove klete,
3855
3860
3865
3870
3875
3880
165
Cipcijele ohom pokovate, Obgraene ohom i kadifom. Kad to vie Hadiu Mehmede, U momka se pamet zanijela, Pa u dvorac oi obeijo, Ba ko tele u arena vrata, Ni s umije skinut sa dorata. Ta je dvorac pod teneom utom, Mesto iljka ipka od alema; Navrh ipke od zlata jabuka, Koja vredi hiljade dukata. Preko noi oko dvora sjaji, Oko dvora po celoj avliji, Te se vidi ka i usred dana. Fata ree Hadiu Mehmedu: to to, srce, ne sjae z dorata, I sa sapi ne skine evojku? Mehmedu se dade posluati, Kad na dvoru, na najgornje boje, Piska stoji Alibegovice. Svaku svoju sobu preobila, Od svog dvora elju oduzima, Za noj dvije i dva dana bela, U svaku je na dvoru odaju, Potuila, bega pomenula, I Fatimu adiar evojku. Ondar Hanka tekmil uinjela, Navrh dvora na najgornje boje. Ovu tubu dala na dvorove: Tuni dvori Zajim-bega moga!
3885
3890
3895
3900
3905
3910
166
Kad sam dola za zata carskoga, Ja sam mljela, uzela Zajima, Ali-bega, carskog kahrimana, Da na dvorac kukat neu mlada, No pevati i danom i noom, A eicu u narue nosat, Drugu begler davat u mejtefe, Da e trea stizat za oruje. Ali nije ka to sam mislila, No alosna dotekla sudbina, Da ta dvorac bude bez nikoga. Da j od Boga, ne bih ni alila, No od silnog carskog murtatina, Murtatina Budimskog vezira. Kukavica lie moga dina. e ostado bez nigde nikoga, I mojega bega imovina Da je kurva jede i idija. ta je gazi-begler zasluijo, Te se ovo uinelo njime, Kud ne osta od bega mukoga, Crne sree sina nikakoga? Ni Fati mi seet ne dadoe, Mojoj Fati, mojoj srei miloj. njom sam celu alos pokrivala, I alosnog moga gospodara. Umrijeu, takog ni ut neu. Fata mi je sve te jade crne Pozledila, moje rane ljute, to je majka na zlato rodila,
3915
3920
3925
3930
3935
3940
167
U zlatan je povoj podnivila, U zlatan je duek ishranila, njom leela i svijet gledala. Danas mi je vlasi porobie, U nezdravlje, carskog izdajice. Izdalo ga ljeto i godina! Ciganska ga sablja pogubila! Zlato moje ode u neznanstvo, Da od Fate mloge jade grade. emu e se, kukavica majka, Sama, grdna, na dvor okretati? Dina mi se ni okretat neu! Pa rukama u dam udarila. Oi svoje stade zavijati, Da se slomi sa visokog dvora. Hadi Mehmed ne osjede dora, No razume ta no hoe hanka. Soko vika ka da jelen rika, Slijeu se dvori i okovi: O hanumo Alibegovice! ta je s tobom, Bog bijo sa tobom? Zar u Boga ne polae nadu, No zavija tvoje oi crne, Da izgubi vjeru na penderu? Bac atkiju s tvojije oiju! Stri dolje, prifati Fatimu! Kad to ula Zajimbegovica, Pa promisli da je poluela, Ve od Fate nadu izgubila. Misli da je dola do Bogdana.
3945
3950
3955
3960
3965
3970
168
Pa pogleda hanka u avliju, Kad ugleda sivoga sokola, Kod visoka crnogriva dora, Visok, tanak ka i gorska vila, A na konju momak zmajoviti. Momak skino divan kabanicu, Ukazo joj lice Fatimino, Da bi prije uvjerovo majku, Da j istina, da je to Fatima. Drijeae pojas i kajasu, Da sa sapi oturi evojku, Da je s rukom sputi na avliju, Ka i to je uzo is koije. Kad je hanka ugledala zmaja, e je z dvije svoje ruke primi, Te rastrije svoje oi crne, Ba da vidi je li to istina. Dok rastrije dvije oi majka, Ozdolj vika sa dorata Fata: ta to radi, Alibegovice? Jesi l grdna pamet itetila? Sidi, stri, prifati dorata I s dorata carevoga zata. Za Fatimu, kako ti i drago! Fata e se prifatiti sama. Dok joj opet atie sudbina, Zla sudbina naeg murtatina. Kad polee Alibegovica, Od brzine pade joj atkija, Zlatan ember s hanumine glave.
3975
3980
3985
3990
3995
4000
169
Niz dvorove stra gologlava, Ba ko bjela savrh bora vila. Malo stara bee no Fatima, Jera nije mlados proturila, Za beglerom bez tri godinice, Sal Fatimu od srca imala, Pa ostala udovica mlada. Pa zavika i Blago! i uur! Nit okrenu glavu na Fatimu, Ni gaziju Hadia Mehmeda, No dorata grli oko vrata. Podie mu avle sve etiri, Poljubi mu ploe sve etiri. Ovako je doru besedila: Doro zlatni, i zlaena krila! Dobroga li nosi gospodara! Ne znam, doro, ko je ni kako je, Bez Bog Jaki i svi boi sveci, Bog ga uvo od zla svakojega! Bog mu dugi vijek obrnuo, Da doivi dobrijem spomenom, Ka i to je jedan spomen, doro, Jedan spomen to ga svijet vie, Is Krajine, iz eher Kanide, Alajbega Hadi Smajil-age. Svijet kae, rodijo je sina, Da je bolji mlogo od Smajila. Ta mu spomen, molimo se Turci, Da doivi ljeta i godina, Sivi soko Smajil-alajbega.
4005
4010
4015
4020
4025
4030
170
I ja ove hajir-dove dajem, Nesretnica srca alosljiva. Pehlivane, gospodaru tvome, Koji mi je donijo Fatimu, Odbranijo sile od dumana, Makar, makar ako dalje nee, Barem od sad do karakama. Za denetske tvoje hajir-dove, Kod Boga ti u kabulu bile! Dobre li mu hajir-dove daje, Ovom zmaju to je na avliju, Da doivi ka Hadi Mehmede, Ponositi sinak alajbega! Da se stignu oblje hajir-dove, Na ovoga to je na doratu! Primi zeta, a primi evojku! Majko moja, vidi li ga zlatna, Po uvenju kako svijet pria, E da majka ne raa junaka, Bez kaduna alajbegovica Njezinoga Hadia Mehmeda! Mlogo si mi puta rekla, majko, Dorasti mi, adiar Fatima, Da te dadnem za dobroga sina, Za Mehmeda Smajil-alajbega! Tvoja dova a od Boga srea, Eto mene i tebe Mehmeda. On je mene srijo na Muhau. Poslom svojim doo u Budimu. I delije razruijo carske.
4035
4040
4045
4050
4055
4060
171
Jedna sila to e sada doi, Moja majko, to je njime bila, Dok bi majka podojila sina, Dvajes i pet posee delija, Hadin Mehmed delibau carskog. Eto otud ikali koije, e hi vuu amske bedevije. One druge, to su od delija, Oduzete, s koijom svezate, Sada e hi Osman doerati. Majka erku primi u naruje, I Mehmeda sina hadijina. Posadila sina na sekiju, Na sekiju i sofu begovu, Oko vrata ruke zapuila, Meu oi crne poljubila, Iz oi ga suzom oparila, Od radosti i od hasretluka, Od alosti to je doo amo, Da izgubi u Budimu glavu, Kad je taka djela uinijo: to ne bea natrag u Kanidu? Ondar bi se oenijo Fatom, Pa vidijo koga bi ljubijo, I ijeg se dvora oenijo, A ovako, kuku mene grdnoj, Mili sine, ni s Fatom ni s drugom, Vet sa sabljom crne delatine, Po emeru murtata vezira. To mu ree, pa se baildisa.
4065
4070
4075
4080
4085
4090
172
Pade Hanka momku po kriocu, Kao da je bez due ostala. Tek Bog dao blizu edrvana, Svoju majku umila Fatima, Umila je i vodom zalila. Dok joj majka oi otvorila, Opet k momku hudum uinila: Sreo moja i tvojega baba, to dolazi s Fatom u Budimu, to ne bea njome u Kanidu? Sad e odmah izgubiti glavu! Hadi Mehmed govorijo Hanki: to to radi, Ismihan-kaduno? to si mi se tako uplaila Od murtata budimskog vezira? A mene je opravijo babo, Da na sebe uzmem alajbegstvo, Sa mog baba i amide Hasa, Jer s obadva ostarela, majko. Pa me babo za ivota svoga, On ne more doekati, Hanko, Da to begstvo na Mehmeda proe. Bi li ti to uinjela, Hanko, Da me vrne bez mandata k babu, Da pocrnim obraz alajbegu, Da pjevaju u kolo evojke: Bak, Mehmeda Hadi Smajilova, e ne smjede u Budimu sisti, Da na sebe carski mandat primi. Oduzima cure sa sokaka,
4095
4100
4105
4110
4115
4120
173
Niti znade ko su ni od kog su, Pa ne eka da ga eni babo, Sa svatima i sa mehterima, S emanima s tahterivanima, Sa agama i sa begovima, I s alajli carskim bajracima! Zna, hanumo Alibegovice, ta bi rekli u Kajnidu Turci, Prema momu babu i amidi, Da se naa kua izrodila, Da tu sina nema ni grdila. Zar mi nije bolje poginuti, No se rezil vrnut u Kanidu? Za blago se ne daje junatvo, Bez daje se za obraz svijetli. No ovako da ti kaem, Hanko, Da je mene opravijo babo, Da ne amam, da se vrnem brzo. Taka me je dosrela sudbina, Bog mi dao, ja je odbranijo, Begeniso i srcem sevdiso, I kazo se tvojoj eri Fati, i sam sinak, i kojeg plemena. Ho l me uzet da mi bide ljuba? Nie to se sluaj dogodijo, Nego da si u serbestvu svome, U najboljem kad je bijo babo. Fata mi je taku rije dala, Da je kabil sedam mrijet puta, Sve umrijet pa opet oivjet,
4125
4130
4135
4140
4145
4150
174
Da bi take smrti pregrcala, I za mene vijernica bila. Kolko za me ima hasret Fata, Ja jo vie imam za Fatimu. Fato, i to: vodiu te majci, Pa je pitat, je l ti razi majka. Ne velim ti, Alibegovice, Da mi dadne Fatu zbog vezira. Kunem ti se i besu ti dajem, U nad Boga i Boje pomoi, A u zdravlje mojeg starog baba, Prijatelja dosta babovije, Bosna cjela eli baba moga, A Krajina i jo vie, Hanko. Ako li je mene dati nee, Nita mene nije krivo, Hanko. Udaji je, ne kri ni od koga, Fatu tvoju za kog ti je drago! Vie ti je vezir dirat nee. A kad Hanka ula Zajimova, Pa ovako ree Mehimedu, Mehimede, ka iz srca sine, Zna ta ti je kazala Fatima Kod koija? Sve je to istina. Ja, tako mi turske vjere tvrde, Radija bi viet Fatu za te, Nego, sine, za cara sultana, Ili cara il njegovog sina, Da u Stambol bide sultanija. Eto ti je, estita ti bila!
4155
4160
4165
4170
4175
4180
175
Tek se bojim, da Bog uva jaki, Da ne vidim tvoje jade, sine. To bi mene bilo preteeno, Preteeno pa i pretegnuto. Da ne vidim tvoju mlados bujnu, Da ne bide stapljen od vezira. Aj hanumo, ne bid adamija! U to daka stade sokacima. Hanka kuka da l su paalije, Iz murtatskog dvora za Mehmeda. Pailija ni avola nema, No koije vuu bedevije, I za njima druge povezate, I ta alat delibae carskog. Na avliji vrata otvorena, Osman ugna srebrene koije, I sa njima redom bedevije. U avliji Zajim Ali-bega, Kletan podrum stoji od mermera, to je vazda u ta podrum bilo, Na jaslima pedeset krilaa, Njegovije na dvoru sejmena, to hi vazda na troak drae, E, ta silni Zajim Ali-bee. Mehmed skoi sa sofe begove, Te zagrli bajraktara svoga. A Fatima vadae dorata, Sa doratom prifati zekana, Pa hi Fata po avliji voda. Mehmed primi za ruke Osmana,
4185
4190
4195
4200
4205
4210
176
Na svoje ga mesto posadijo, Pa otvori od podruma vrata, Te uvede ata i kobile, I uera u podrum koije, Poveza hi za jasli mermerske. Dok se Osman malo odmorijo, Mehmed natrag kod Osmana doe. Posjedae jedan kraj drugoga, A hanuma Alibegovica, Poleela kao belogorka Prema zeta, ako bude suen, I silnoga Osman-bajraktara. eerli him erbet donijela, Pa Mehmedu ree hadijinu: Moj Mehmede, moj bijel svijetu! Sramota je sedet na avliju. Hajdemote na dvor Ali-bega, da sednete, da se odmorite! Bog je dao svata na svijetu. Ima svakog i jela i piva, Za pred duu Zajim Ali-bega, A za zdravlje tvoje i Fatino. Mehmedbeg joj ree lakrdiju: Fala, Hanko Alibegovice! Jo ni pola nije dana bilo. Svaki poso mogu uiniti. Ako Bog da, Alibegovice, Sad s Osmanom idem pred vezira Da potvrdim alajbegstvo na se. Kad se otud od vezira vrnem,
4215
4220
4225
4230
4235
4240
177
Valja trait carevu mehemu, I u njojzi haim-efendiju, Da za sebe privenam Fatimu, Niahnamu da ponesem babu. Kad je ula Alibegovica, Uzdisae sa srca svojega, Oi joj se suza napunie. Sreo moja, moj Mehmede sine, Ja znam to je tvoja niahnama Niahnama sablja od delata! Kako u te, sine, pregoreti? Pa s u njojzi baildisa dua. Oni znali dok je ispravili. Ovako joj Mehmed govorijo: uje, Hanko Alibegovice, Ba sad vidim e si poludela! Bog ti vera, najkrae rijei, Doklen odem i otud se vrnem, Ako tvoje vidim kvasno lice, Ni u tebe na dvor zanoiti, Ni u tvoju uzeti Fatimu! Zna li jadna, jesi li mahnita, Ja ti priah alajbega moga, Kako se njim ponosi Krajina. Kunem ti se Bogom Milosnijem, Veruj mene, nee mlogo proi, Ja u oti u konak veziru, I vezir me doekati fino, doekati, pa me zagrliti, I pod desnu ruku poturiti,
4245
4250
4255
4260
4265
4270
178
Ustavljat me, gosta gostovati, I odma mi mandat potvrditi. O razbojstvu nita zborit nee, Nit me pitat, niti bie smjeti. Ja se tebe kunem kao majci, Da mi togod ene zatrakovat, Ja sa kime tajno saaptavat, Ja li koga opazim delata, Da me togoj na kapiju pita, Ja li mene, jal Osmana moga, Bog e viet, a uti Krajina, Ako Bog da, ta e Mehmed radit, Od vezira i od Budimlija, I njegovi redom kapilija! Prvom pai pogubiu glavu, U nad Boga, drugom svakojemu, Dvorac u mu krvljom obojiti! Ko goj ede od mene beati, Kamen crni, nikad pobe nee, Jer e Osman biti na avliji, Konje drat, a mene ekati, Pa kad uje ta ja u dvor gradim, Da je u dvor njegov mio babo, Kod vezira ka ostali ljudi, Za me bi ga Osman pogubijo! Pa skoie sivi sokolovi, A vilene konje posjedoe, Sokacima ka dva zmaja zlatna, Na dva ata, obadva krilata. ta him konji po Budimu rade?
4275
4280
4285
4290
4295
4300
179
Kudar konjske avle udarahu, Podizahu ploe mermerove, Sa sokaka u duane skau, Velik su him zijan uineli, Trgovcima i duandijama. Vas je Budim na sejir skoijo, Te te momke gleda zmajovite, I pod njima konje krilovite. Prijeli su Budim serhatlije. Ba na kraju od eher Budima, Na kraju se dvorac pridesijo, eno vezir od Budima sudi. Sve to vezir bee razumijo, Koja li je sila udarila Na koije i delije carske, Razbili hi, haer uineli, Tolike him pogubili glave, Oteli him bedevije amske, I vrnuli s koijama Fatu, S koijama i s bedevijama. Pito vezir svoje kapilije: Biste l mogli znati ko su bili, Ko su bili te su udarili, I moj emer pod noge turili? Kazale su njemu kapilije: Mi hi, estit, ne znamo, vezire. Njih u Budim ni oko Budima, Nit hi ima, nit hi poznajemo. Moremo ti kazati, vezire, Jedna sila to je na doratu,
4305
4310
4315
4320
4325
4330
180
Pao, brade i mustaa nema. Za ljepotu i gosposko lice, To ti niko opisat ne more. Ne moremo re ni verovati, Da je njega obrodila majka, No od Boga poslanjtina naka. Ona drugi to je na zekana, Da ti neto za njega priamo, Koja li je sila i divota. Strano ga je viet naprema se, A kamoli kom se biti njime! Ondar se je vezir osjetijo. On je reko: Mene su poznati! To su silni momci Unurovci. Ta je momak, ta bijela vila, Na doratu, Hadiu Mehmede, Mijo sinak Smajil-alajbega, Ljute guje od mene starijeg, Starijega i ponosnijega. Dok je Hadi Smajil u Krajinu, I brat njegov Cifri Hasan-aga, Osobito Hadi Mehmed-aga, Bosna zaval nikad nai nee. Car hi voli od nas svije redom, Od svih paa i redom vezira. To je poo Smajilagi Meho, K mene ga je opravijo babo, Da preuzme z baba alajbegstvo, Da mu aren mandat ja potvrdim. Pazite se za svoju nesreu,
4335
4340
4345
4350
4355
4360
181
Da mu kogod kakvu rije ree, Ja li njemu, jal jedan drugome, Da nas svije ne razmine glava, Jer s tom kuom nema ratovanja Kako doe Hadiu Mehmede, Ja u njega iram uinjeti. On e mojoj ruci poleeti, Rad irama i carskog fermana, e je carski tura-ferman na me. Ja mu ruku ne dam poljubiti, S moje u ga dvije zagrliti, Meu vrane oi poljubiti. Odmah svaki poso ostavite, Te Mehmedu mandat potpiite, A ja u mu turu privaliti, Turit ture, pritisnut muhure, Po emeru sjajnog Sulejmana. Moliu ga na konak voditi, A on meni nee zanoiti. Sad viite na ardak kapiju, Nek delati idu u odaju, Nek nijednog na kapiji nema, Doklen Mehmed kod vezira doe, Dokle doe i ovdale poe, Da hi ruse ne razminu glave, Da vas jednog na kapiji nema, Jera e vas razminuti glave, Pa ni meni toplo biti nee! Neka ide avo od avola, Bez naega viega belaja!
4365
4370
4375
4380
4385
4390
182
Odmah mladi tre na kapiju. Srea njihna, makoe delate, dok nijesu sile doleele. Svake to su njihne nobedije, Na kapije u vezirske dvore, Makoe hi vezirski dvorani. Vezir sedi na oak od dvora. Dvorac visok, a blizu do polja. Polje ravno okolo Budima. Tijem poljem bae nasaene. Baama se kola pofatala; Igraju se u kolo evojke, A gleda hi murtatine carski, Sa dvorova eno vezir sudi.
4395
4400
4405
IV
U to dvije stigle serhatlije. Sa sokaka konje uerae, U sadatu, vezirsku avliju, to tu niko ni peke ne ide, U avliju pai bez izuna. A ti momci izun ne ekaju, Do pod dvorac konje doerae, Pa s obadva jedanak skidoe, Dvije uzde na unka vrnue. Mehmed ruku turi na grnicu, Konja dade Osman-bajraktaru.
4410
4415
183
Na ti konja, moja krila zlatna! Konje vadaj, a ekaj nevolju, Da m, Osmane, bide od pomoi! Gledaj dobro, moje krilo zlatno! Nemoj mene izdat kod vezira, Jera zna li ta smo uinjeli, Da na mene napad ne napane! A Osman je Mehu besjedijo: E Meine, adamija li si! Da sam bijo, bolan, izdajica, Ne bi bijo kod tvojega baba, Ni amide Cifri Hasan-age, Za dvadeset i sedam godina! Mehmed pravo ode uz skaline, Dok se prope na boj kod vezira. Kad pogleda preko divanhane, Z divanhane na obije strane, Sve odajska vrata sprema vrata; Neka ojom behu pokovata, Neka ohom, a neka kadifom, Neka behu u sedef skovata, Neka behu srebrom ikosata, Neka svakom bojom obojata. Mehmed hodi preko divanhane; Dok prijee svakoju odaju, Dvajes i es prebroijo vrata. Kad na oak kod vezira doe, Vezir-paa sedi do kafaza. Njega sedam dvori Budimlija. Na njega su odijela zlatna.
4420
4425
4430
4435
4440
4445
184
Na rame mu mavena mavluta, Oko glave alma zamotata, Zelen saruk od zelene svile, Za njom sedam pera carevije, I na jedno utuglija pie. Najvia je glava od Budima, Na civilje i na vojsku sudi. Niz prsi mu carevi niani, Pritisli su pro prsi vezira, Neki zlatni, neki od bisera. Poznade ga Hadiu Meine, Poznade mu pero navrh ela, e na njemu:utuglija pie. Momak sablju pod ruku turijo, Savi skute, a povi rukave, Pa vezirskom skutu poletijo. Vezir svoje ruke prikupijo, Pa mehmeda kao sina svoga: Zlatno mome, odkud te imamo? Odaklen si, iz ehera koga, Il iz Bosne il si iz Krajine, Il si, sine, iz Unurovine? Po tvojemu oku gledajui, I po tvome licu gosposkome, Da s od nekog prekodobrog soja, Zlatno mome, i dobra odaka. Fala, lalo, utuglijo carska! Mene visi, a Bog tebe Jaki! Pa mu opet poletijo ruci. Vezir mu se ne da poljubiti.
4450
4455
4460
4465
4470
4475
185
Mehmed vako besedi veziru: Vezir-pao, utuglijo carski! Ja sam otud od nae Krajine, Iz ehera, iz stare Kanide. Dijete sam Smajil-alajbega, Ako, pao, to za njega znade, Ja sam jedan, drugog sina nema. No murtata Osmanlije prave! Kako ga je slatko zagrlijo, I u crne oi poljubijo! Do lijevog skuta prigrlijo, A pod levo turijo pazuho, Pa zavika murtat Mehimedu: Je l istina to to pria, sine, Da se zmajsko gnezdo isplodilo? Da l je zmaje iz njega izbilo, I kod mene u dvor doletelo? Sine mili, oi obadvije! Kako ti je babo Smajil-aga? Je li dobro ostarijo, sine? Kupi l londu, ide l po mehalu? Paa, naa zlaena elenko! Dobro mi je babo ostarijo, I abu je tavah uinijo. Ti o tome sve zna, utuglijo, Ko goj hoe da mu kabul bude, to je abu tavah uinijo, On ne more ii po mehalu. Kod baba mi dohode glavare, I konumu ine sa babajkom.
4480
4485
4490
4495
4500
4505
186
A ide mi ado Hasan-aga, Jo na njega alajbegstvo stoji. Al je i on, pao, ostarijo. Mene oba k tebe opravili. Mahsuz selam i ljubim ti ruku, Za amidu i za baba moga. Opet ae poljubit vezira. Ne da vezir za to pomenuti, No ga jako prope pokraj sebe, Na iltetu sa saltanetima, Sa izmama i sa kalinama. Na mladije okom namiguje, Nargilju mu ibuk zapalie, Na tablji mu kahvu prinijee. Serbez ga je dobro uinijo. Iram ini ne ko momka mlada, No ka jednog od njeg starijega, Od godina pa i od rudbeta. Pa ovako vezir besedae: Mehimede, moje oko crno, to je tebe babo opravijo? Ali, sine, k mene u gostima, Al tvoijem poslom do Budima? Mehmed pai vako besedae: Carska lalo, spremijo me babo, njih obadva alajbegstvo carsko, njih obadva da na mene pree, Da ga tvoja potvrdi idara, Po emeru sjajnog Sulejmana. Pa mu mandat dade iz njedara,
4510
4515
4520
4525
4530
4535
187
to je sklapljen mandat u Kanidi, Potpisalo pedeset delija. Age redom i begovi carski Po mandatu muhur pritisnuli, Za Budim ga paa potvrdijo, Od Kanide gazi Hasan Tiro. Kad je vezir mandat preuijo, Jaki uur Bogu uinijo. Kad to, sine, vioh sa oima, Da se odak snuje od odaka, Mili sine, snuje i osniva! Na atipe emer strogi dade: Sve poslove otrag ostavite! Na mandatu hizmet uinite! Doneste ga da ga potvrdimo, I da zlatnu turu privalimo! Ustadoe vezirski atipi. Jedni piu, drugijema daju. Oni drugi potpis potvruju. Odajama u svakoju redom. Sami sobom hizmet uinie. Ne potraja ni polu sahata, Mandat odmah pred vezira doe, I vezir ga odmah potvrdijo. Carsku turu turi na mandatu. U desnu ga ruku prifatijo, Pa u desnu dodade Mehmedu. Naj, Mehmede, desna ruko naa! Nek je tebe sretno i hajirli, I za mlogo ljeta i godina!
4540
4545
4550
4555
4560
4565
188
Doekao pa te oenijo, Mijo sine, ko te je rodijo! Pa i mene zvao u svatove, Da ti bidem svaski stareina! Mandat, sine, turi u njedrima, Pa se rahat uin kod vezira! Pa pogledaj sa mojega dvora, Mili sine, iz mojega oka, to igraju u bau evojke, to igraju i pesme pevaju. Mehmed skoi da mu ruku ljubi. Fala, pao, nae ogledalo! Ako pita za Mehmeda tvoga, Nee, pao, mene ustavljati. Ne more me babo doekati. Kolik murtat bee Osmanlija, ak za njime skoi na nogama: Neu, sine, za to pomenuti, Ni tvom babu hajtar itetiti, No haj, sine, estiti ti puti! Selam mahsuz i babu i adu! Kai babu Smajil-alajbegu, Ako mogne, neka k mene doe, Radi gosta, barem mesec dana! Fala pao, mogu mu kazati, Na dobro se k vama dolazilo! Mehmed ode na vezirske vrata Do Osmana svoga bajraktara. Osman vada oba ulehana Sa lijevom iz ramena rukom.
4570
4575
4580
4585
4590
4595
189
Desnu ruku hali ostavijo, Ako togo zao sluaj bide, Da dofati odmah za grnicu. Mehmed side i selam mu dade. Odmah svoje konje pojahae. Sa selama na sokak ispae. Obrnu se Osman na Mehmeda: Kako, Meho, sa vezirom proe? Eh, Osmane, ne mogu ti kazat. Sve se udim to se ale Turci. Da nijesmo sluaj udesili, Justros, brate, u polje zeleno, Da m je babo kazo za vezira, Babu svome ne bih vjerovao. Osman se je grohotom nasmijo. E Mehmede, adamijo luda! Take su ti, Meho, izdajice. Oni take daju povlastice. Ako ego zapane vezira, Onda e ti viet prijatelja! Pa izvadi knjigu iz njedara, Pa ovako ree Mehimedu: Vidi, moja adamijo luda, Ti kad jutros odnese Fatimu, Kad ja vezah vitke bedevije, E za kola srebrene koije, Ovu knjigu kod koija naoh, Kod onoga njihnog stareine, Kojemu si pogubijo glavu. Bee mu se glava skotrljala,
4600
4605
4610
4615
4620
4625
190
A sa glave kalpak odletijo. Kod kalpaka ova bee karta. Vidi kartu ta ti u njoj kae! Mehmed uze knjigu u Osmana. Kad vidijo ta no arna pie, Ba pod potpis utugli vezira! Pozdrav sprema pobratimu svome, U Bogdanu, Petru Deneralu. Oi moje, Petar Denerale, Kako smo se u bratstvo saznali, Nijesam te darom darivao. Eto tebe opravljam evojku Na dar, Fatu Zajim Ali-bega, to je take u sve carstvo nema. en se njome, lei sokolove! Oi moje, Petar Denerale! Ni na to te ostaviti neu. Bolji u ti peke opraviti, Dvije glave sa dva alajbega, I njihova sina jedihnika. Kad Bog dadne te do toga doem, Ne bi Bosna mlogo zaamala, Vama bi se u ruke predala, A za Budim ni pomena nema. Ja se, Petre, za Budima nadam, Da u Budim prije zasudimo, Nego to ti opravimo glave. Mehmed triput knjigu preuavo, Pa sam sebi nije vjerovao, Pa s udari rukom po koljenu,
4630
4635
4640
4645
4650
4655
191
Gotovo mu prskoe akire. Pa tu knjigu turi u njedrima, Kod mandata to ga vezir dade. Kud goj ili pred mehemu sili, U avliju konje uerae. Kad je Mehmed u dvor pogledao, ta je dvorac Budimca vezira, Sprem meheme e kadije sude, Tom se jadu Mehmed zaudijo. ta je ovo, brate bajraktare, Te je ova nain u mehemi? Ova dvorac bolji od onoga, eno bjee te vezir sudae! Mehimede, adamijo luda, Ovo hi je vezir podigao. Ovo su ti njemu jatakbae. to je jada palo na svakoga, Pojam mu je otlen od propasti, Otlen huum, gotovi delati, Sjedoanstvo cijelo vezira, U mehenu kod dvanes kadija. Kad bi teko dolo za vezira, Od sultana i carskog fermana, Oni njemu daju opravdanje, Poto huum od kadija biva, Jer erijat dre u rukama. To je caru prvo vjerovanje. Ondar Mehmed pa se zaudijo, I momak se malo naljutijo Na kadije izdajice carske.
4660
4665
4670
4675
4680
4685
192
Konja dade Osman-bajraktaru, Pa ga eto uza merdivene. Srdan momak na dvorove doe, Pa pogleda Mehmed e su vrata, e su vrata efendi kadija. Kad pred vrata e kadije sude, Tu stajahu dvije nobedije, Prijavljuju ko e pred kadiju. Mehmed doe pa him selam vika, Silom selam njemu prifatie. Momku vie lice zapalie, Ovako him rije govorijo: Nobedije, je l kadija tuna? Imam posla. Ja sam jabandija. Da pohitro poso izvrimo! Vioe ga dvije nobedije, e je momak sran bez hesapa, e su mu se oi zamutile, Ka da su se krvi natoile. Malo mu se oba uklonie, Srea njihna, ne zatrkivae. Mehmed ohu die na vratima, Pa uljee meu atipima. Kad pogleda kadijsku odaju, Kolika je duga i iroka, Naokolo dvanaes kadija I vrhovni u elo kadija, Iz Budima hafiz-efendija, Murtat prvi, gori od vezira. Z donje strane u istoj odaji,
4690
4695
4700
4705
4710
4715
193
Skraj do ukraj masa nainjena, Dvades i dva za masom atipa, Svaki kalem u ruke drae. Emerove haim efendije, On naredi, oni prepisuju. Velik ido haim efendija, U penderu plei prislonijo, A na hastal almu poloijo. Srdan Mehmed pade u odaju, Srdno stade, srdno selam dade. Haim to je aur od aura, Niti eret noge potkupljae, Niti ede selam prifatiti, Koliko se bee naljutijo, to uljee Mehmed bez izuna, to ne eka haim-efendiju, Za ulazak da mu izun dade, Jer je tako u Budimu gradu, Sve je tako u jade radui, I gubljui sa gazija glave. Ali soko trehnu vilicama. Koliko se haim naljutijo, Na pender je glavu obrnuo, Ne gledae hadinoga sina, No gledae kud je njemu drago. No kad vie Hadiu Mehmede, ta no murtat u mehemi radi, Pa dofati sablju po balaku, Pa sa njome trupnu o podove. Od velike sile Mehmedove,
4720
4725
4730
4735
4740
4745
194
Bi rekao i bi se zakleo, Da propae meemski podovi, Sruie se u donje bojove. Pa potee ademaku ordu, I vadi je golu u akama. Otrovana sijevae orda, Ka svetlica sa mrka oblaka. Kad je murtat tutanj opazijo, Kad pogleda Hadia Meina Golu sablju dri u rukama, Nastrhla se kosa na junaka, Ka na vuka prosenca meseca, Digla mu je kalpak i elenke, krguu mu u vilice zubi, Ka testerom kada struu ljudi, I sa zuba iva vatra skae Kad je murtat vidijo Mehmeda, Sve kadije na noge skoile, Po pojasu ruke pomatali, Pred Mehmedom na poklon panuli. atibska se pera skamenila: U ruke him krvi ne ostalo, Ukoene ka da su umrle. A murtatu vrhovnom kadija, Murtatu se pamet uzaftila, Od ideta sokolova sina. Obadvije na idu vilice, Skamenjene ba ko izglavljene. Zborit ae, teke ne mogae. Usta mu se jezik uzaftijo.
4750
4755
4760
4765
4770
4775
195
Pa uinje aman da uini! Otele se murtatu vilice. Zadrhtala i glava i brada. Pa skoijo na noge lagane, Pa zavika: Aman, aman, sine! Aman, aman, i pomagaj, sine! Ne izgubi ihtijaru glavu! Imam enu i eicu ludu. Mlad si, sine, ti e se eniti. Nemoj svoju mlados izgubiti! Ja sam, sine, pod emer vezira, Veliki mi posli u rukama, Do po dana na vrnos predati. Kad hi, sine, ne bi izvrijo, S ovo moje u odaji drutva, Svije bi nas razminula glava! Pa ne znado e si jabandija, No ja miljah da si iz Budima, Pa da more malo priekati. Mehmed vaku ree lakrdiju: Nemoj lagat, murtatine carski! Ako ti je teak poso bijo, Nije bilo selam prifatiti teko, svinjo, no okretat glavu! Drugi niko nita ne govori, Nit govori, niti umijae. Murtat opet Aman! uinijo: Aman, sine, eto sablje tvoje, Eto sablje, evo moje glave! Ja zgreijo. Ti uini, sine!
4780
4785
4790
4795
4800
4805
196
Poznadoh te da uinit more, to namili do Boga miloga! Murtatine, mol se Boga svoga, Ka to si ga zabacijo davno! Tek ne smijem od mojega baba, Na mene je amanet predao: Hajde, sine, hajirli ti bilo! Da u Budim bez belaja proe! idibao, ja te nasihate Moga baba pokoriti neu. Ako Bog da, kad s u Budim vrnem, Sa svatima da uzmem evojku, Mlogome u na grdilo doi! Nita kuak momku ne zborae, Bez niz prsi opruijo bradu, A iz vrata posniijo glavu, K,o da mu je pasja presjeena. Mehmed vako besjedi murtatu: Murtatine, vii na mlaije Da mi odmah izunamu grade U Budim sam curu isprosijo Izun namu da ponesem babu, Babu mome Smajil-alajbegu. Kad je murtat rije razumijo: O maala, Hadiu Mehmede! Avaj! to se ogrijei, sine? to ne kaza ije li si dete? No ga drim na dvoru svojemu! Sjedi, sjedi, sjedi, sine mijo! Pa ga uze haim-efendija,
4810
4815
4820
4825
4830
4835
197
Na svoje ga ilte posadijo, Maveli ga urkom prigrnuo. Mlai momci ibuk zapalie, I grku mu kahvu donijee. Be da vidi kurvinoga sina! Jallah pred njim sjesti na koljena, Ko i eca to su u medresu, Te kad sede pred svog muderisa. Mehmed vako ree efendiji: Sed ovamo sa mlom uporedu! To mi samo podnijet ne more. U tebe je na obrazu brada, Sa bijelom dlakom progruana. Osobito sedi kod erjata, Da svakome po Kuranu kae. Ali si ga zaturijo davno, Ali e te neko nauiti! Jedva mu je povrnuo duu. Kraj sebe ga sjede us koljeno. Jedva haim duu povrnuo, Pa ovako ree Mehimedu: Sa hajirom velikijem, sine, I ponosom dugog vekovanja, Koja ti je cura za venanje, I ija je, i ko joj je babo? Da viemo, neka mlai grade! Oprosti me, to sam oamao! Ime joj je Ali-bega Fata, Iz Budima soja najboljega. Haim sae u ramena glavu,
4840
4845
4850
4855
4860
4865
198
Pa ponizi i glavu i bradu. Oprosti me, Hadiu Mehmede! To je tebe neko prevarijo. Drugu curu na njezino ime, Tebe daju da ti je pofalu. Te Fatime to je kae, sine, Do jue je na dvor njezin bila, Od jue je dola bujruntija, Otile su paalije carske, I uzele na silu od majke. U dvor su je dali kod vezira. Noas njome ta je uinijo, Ve ti dalje ne umijem kazat. Mehmed vako besedi kadiji: Sve ja znadem ta je njome bilo. to ti kaem, ti mi ono gradi! Za prevaru nijesu govori. Ondar haim odmah besedijo: Sve pobacte, izunamu gradte! Svi koie, te je nainee. I Mehmedu u ruke dadoe, I rekoe: Sreita ti bila, I sa njome sokolove lego, eri prve, potolnje sinove, Da ti snahe ne zateu zave! Ti doeko, enijo sinove, Od odaka ka to si i sebe! eri tvoje davo za zajime, Ka i to si uzo od Zajima! Mehmed ne e ni Fala vi rei,
4870
4875
4880
4885
4890
4895
199
A kamoli njima Amin! rei. Njihna dova ide naopako. Vie momak da su izdajice, Pa njihove hajir-dove nee. Momak skoi ka i soko sivi. Ruke tura u svoje depove, Da kadiji izun namu plati. Pita Mehmed hakim efendiju: Kolika je vaa zahmedija? Haim skoi pred njim na nogama, Pa ovako ree Mehimedu: Para nema zahmediju dati. Da je vie tije izunama! Bjeloga ti marijaa neu. Mehmed dade dvije madarije. Pare bai, ode sa odaje Kod Osmana smijenjena lica. Osman pita Hadia Mehmeda: ta je s tobom, Bog bijo sa tobom! to si tako ehru mijenijo? Da se njesi togo pobolijo? Mehmed ree Osman-bajraktaru: Nijesam se, brate, pobolijo. Nevjernik me haim naljutijo. Ondar oba sjeli na viteze, Sokacima k Zajimbegovici.
4900
4905
4910
4915
4920
4925
200
V
Da vi sada za hanumu priam. Dok je Hanka zeta iekala, Sve brinui da ne stopi glavu, Da ga murtat vezir ne pohari, Tri puta je na dvore padala, I padala i prenemagala. Kad zaaka avo pro sokaka, U avliju stigoe delije, Oba zmaja od Kanide grada. Istrala i stara i mlada, Pred svog zeta i pred bajraktara. Srete stara Osman-bajraktara, A Fatima svoga gospodara. A hanuma momke dobavila: Kad joj otud vitezovi dou, Da usluu konje ulehane. A Hanka je usluiti kadra Na dvorove zeta i Osmana. Hanka uze Osman-bajraktara. Momci s nogu izme odvalie. Fata uze za ruku Mehmeda, A hanuma za njom bajraktara. Izvela hi na najgornje boje, Na najgornje boje u odaju. Kad uljegli, momci pogledali. Da priamo svitu po odaji, Ni opisat ni priat ne mogu. Od ljepote i od devahira, Obadva hi pamet zanijela.
4930
4935
4940
4945
4950
201
Tek se oba mudra pridesila, Pogledae jedan na drugoga. Ve za iram ni hesapa nema, Nit mo rei al je bolja majka, Ali bolja majka ili erka, Ni na kojoj vie devahira, Ni na glavi vie madarija, Ni na grlo vie ogrlica. Iram dale, ruke prevezale. Oba momka umi zanijeli, Od irama i njihnog gospostva, I njihova na dvor svega dosta. Donijee piva svakojega. Momci pie, a Hanke sluie. Tako dobro niko nije snijo, A kamoli da ga je vidijo! Nit su pae, niti su veziri Dosad nikad uli ni vieli. U to doba kara kam doe. Zapalie srebrene kandilje, Po dvanaes s obadvije strane, Povrh toga tue i poee. Pripalie zlatne emedane, Da je via svita po odaji. A svita him nita ne trebae, Od kandilja ni od emedana, Sprema svite z grla madarija, I Fatina gosposkoga lica, I odajskog svakog devahira. U to doba gosposka veera.
4955
4960
4965
4970
4975
4980
202
Unijee araf od harira. Prostrijee po ikli odaji. Postavie sofru od sedefa, Pa po sofri demirli tevsiju, Sva od srebra, a savat od zlata. Jela svaka od svakoje ruke. Tu gosposku veer veerae. Sofru digli, mrve pobrisali, U harirni araf umotae. Poseeli i sohbet injeli, A dvije hi predvoree Hanke, Gorska vila Zajim Ali-bega, I hanuma, ljuba Zajimova. Kad je vakat od spavanja bilo, Fata turi dva dueka bjela, Pa obadva jedan kraj drugoga Razastrije po ikli odaji. Obadva ih gledaju junaka. Nit mogoe znati ni poznati Od ta li su i kaki li behu. Ondar na nje arafe turie Od samoga burunduka platna, Pa turie svrh njih jastukove Il je oha, ili je kadifa Svi morskijem miom postavljeni, Kogoj legne da ga ne prititi. Oba momka u duek legoe. Nita njima jorgan ne trebae. Preko njih se duek prelevae, Ka pro mora pena naveena.
4985
4990
4995
5000
5005
5010
203
Momka oba iz maha pospae, U taj zinet ka da pomrijee. Niti ee zaspati hanume, Ni u sobi svee poeiti. Spavajui iram uinee. Kad petlii u krilo udrie, Osmanu je sanak iskoijo, I Mehmeda brata probudijo. Dig se Meho, moj obrazu svetli! Malo seet, a vakat kretati! Obadva se skoie sokola. Dok s umie i dok s odmorie, Kahva doe i svakoja pia. Prije zore eif namestie. Hanki ree Hadi Mehmed-aga: Hanko draga ka i moja majko! Sudba doe, pade me Fatima, I neka je, sreita mi bila! Amin, sine, i ja ti je dala! A da, Hanko, sad da tebe pitam. Ako Bog da, idem u Kanidu, Kazat babu, alajbegu mome, Sve to to sam uinijo amo. Do koliko dana i neelja, Ja li petnes poto odem dana, Ka mi vadu i koliko svata, ta u, Hanko, rezat na devojku? Il emo joj graditi koije, Il dovesti jedek za evojku? Hanka vako, pa se nasmijala:
5015
5020
5025
5030
5035
5040
204
Moj Mehmede, ka od oi vidu! Zar nej sade voditi Fatimu? Smije li je, sine, ostaviti, Kada ode, od murtat vezira, Da je kudgoj ne utopi, sine? Kud je alos, da je obraz crni. Mehmed vako govori hanumi: Moja Hanko ka i moja majko! Od sad vodu nemoj govoriti! Bogu fala, vidim sa oima! Dobra dosta ima svakojega. Da je cijel Budim na Fatimu, Pa da mi ga dadne pod tapiju, Kad bi ijo, zna da ne bi smijo, Od mog baba Smajil-alajbega, Poves tvoju bez svatova Fatu. Da mi car da svoju carevinu, to mi potlje hoe carevina, Kad mi glava sa ramena proe Od mog baba Hadi Smajil-age? Evo, Hanko, da mi ree babo: Vodi, sine, bez svatova Fatu! Ja bih prije glavu izgubijo Nego obraz i namus stopijo. Zna, hanuma, ta je s nama bilo, Kud je Fata opravljena bila, I ko li je od toga vratijo, Od tog puta, i ta je njom bilo. Da je sa mlom vodim u Kanidu, A rije je, Hanko, hodilica.
5045
5050
5055
5060
5065
5070
205
Prosto ljudi, no nae evojke! Namah bi mi pjesmu ispjevali: Haj, maala Hadia Mehmeda! Svijet kae takoga sokola Nit e biti, niti ga je bilo. Tu sokola nema ni avola! On ne smede svate pokupiti Od carskoga utugli vezira. E, od toga nema razgovora! Ovako mu govorila Hanka: Hajde, sine, kako ti je drago. Za ruho ti na evojku kaem, to e troit i prosipat zlato, Moj sokole, za moju Fatimu, Kad Fatima ima odijela, Ba od danas do kada je iva, Da ibriim konac ne ponovi, A kamoli stambolsku atkiju! Fata, sine, ima za udaje, Svoga dara etrdes komora; Sve komore u ohe smotate, Za pokrie mljetaka kadifa. Sal vi zdravlja, nee stat do dara. A Meine, ka od srca sine, Za svatove nemo pitat Hanku! Tamo kad e kazat milu babu, ta je vamo bilo sa Fatimom, On e znati ta treba svatova. Izrad mene, moj milosan sine, Ako s kadar svate pokupiti,
5075
5080
5085
5090
5095
5100
206
Da nikoga ne zamolim, sine, Bez Zajima, bez mua mojega, Sal da njihne istrijebu dvore. Da dovede sto hiljada svata, Mi smo kadri svate doekati, Da ne bide tesno svatovima, Da ne bide devet na konaku, Ve trojica, nee etvorica. Sal kod mene hou everove, I ako e doves jenikade, I vaega svatskog stareinu, I sa njime koga mu je milo, Od jednoga pa i do stotine. Svata kupi vie no to treba! Mulim nije to rat biti nee, Il sa vama od naeg vezira, Il od Petra od Kara Bogdana. Ne, fala ti, moj milosan sine! Ja pred duom biveg mua moga, Para imam i dosta imaa. Groe to e harit i dukate Za kretanje velikije svata, Raun fata ta e potroiti! Ako Bog da, kad u pohod doem, U pohode mojoj jedihnici, Svaski u ti troak donijeti, Za svatove to si potroijo. Za tu vadu kad e dolaziti, Volj ti, sine, do petnaes dana, Volj ti, sine, i do mesec dana,
5105
5110
5115
5120
5125
5130
207
Volja ti je koliko ti drago. Ja sam hazur doekati svatove, Kako danas, tako do godine. To izrekla, Hanka poleela, Meu oi zeta poljubila, Zlatna zmaja u oba obraza, On kadunu u bijelu ruku. Kada ruci, i gospostvo njejno, Pristupila Osman-bajraktaru, Osman ruku ne dade kaduni: ut, kaduna, ne grijei due! Ne more mi podnijeti, Hanko, Take Hanke da mi ljubu ruke! Odajska se otvorie vrata, Uljegoe etiri evojke. Na ruke him etiri tevsije, Na tevsije etres boaluka. Pet nabaka nosae Fatima, Te hi majci sputi do koljena. Pa turie dare pred Mehmeda Sa eteres boaluka zlatnih. Kakvi behu boaluci zlatni! U kake su boe zamotati! Svaka boa na pero savena, Na svakojoj od zlata jabuka. Na jabukam pie za darove, e ti dari behu komandarski, to e biti svatovski glavari. Mehmed vika Osman-bajraktara: E Osmane, donesi bisage,
5135
5140
5145
5150
5155
5160
208
Od menevi svile ispletene! Tvoje nosi sa zekana tvoga, A te moje sa moga dorina! Mlai odmah slua starijega. Poletijo, pa heljbe donijo, Jedne svoje, druge Mehmedove. Mehmed uze boaluke zlatne. Ono etres dade bajraktaru, Da hi Osman turi u hegbeta, Da hi dadne tamo starom babu, Babo tamo kome njemu drago. Ono to je do pet boaluka, Oni mahsuz behu za Mehmeda: Jedan bee Hadi Smajil-agi, Jedan hanki alajbegovici, Jedan adu Cifri Hasanagi, Jedan strini, ljubi Hasanovoj, Jedan njemu, gospodaru milu. Da priamo to behu darovi! To pet vredi pet stotin dukata, Sal Mehmedov bolji od svakoga. Po njegovoj boi gledajui, Ta je boa od zlata pletena, Pa na njojzi dva kanata zlatna. Obadva su od eena zlata. Na jednome slika od Fatime, A na drugom sina hadijina. To je davno za njega graeno. Ondar Mehmed primi boaluke Te hi turi u svoje bisage.
5165
5170
5175
5180
5185
5190
209
Pa se momku poe menjat lice, Nema para prema darovima. Ima Osman stotinu dukata, No to nita prema tome daru. Mudre hanke Zajimbegovice: Mehimede, moj zlatan emere, to mijenja ehru na obrazu? Ti nijesi poo na prositbu, Sine mili, da prosi Fatimu, No ti taka srea donijela. Boga dajem tebe i besjedu, Da si mahsuz doo za Fatimu, Da s donijo na hur madarije, Gro ti dala ne bih pohariti. to e mene tvoje madarije, Kad i moje u tvoj dvorac doi im je Fata za te privenata? Nemoj tako, Alibegovice! Ako derman bude od edela, Bide dua u Zajima tvoga, U tvog mua Zajim Alibega, Pretekne mi glava od vezira, Moj e babo tvoga mua trait Preko carstva, pa ma oklen bilo. Ti si mlada, mlad je i gazija. Ako Bog da, Koji more dati, More doi, porod obroditi. Pa ja potlje leet sa urama Ka i sivi soko sa krilima! Hanka ree: More, ako Bog da!
5195
5200
5205
5210
5215
5220
210
Ako zeman ka to kae doe, ta je dobra u mog mua bilo, Sal to ga je vezir oduzeo, Da od toga polovina doe, To bi mlogo mome begu bilo. Ovo to je da se dadne Fati, to ti kaza, to je sve Fatino, to je moje materinstvo bilo. Tu begove meavine nema. Mehmed svoju pamet izgubijo Od tolike klete imovine. Hanka uze Mehove bisage. Jedan bisag turi boaluke, A u druge lake branjenike. Ne mijesi pite ni kolae, No him slatke tura gurabije, Sve od meda i od masla sama. Onda oni ruak donijee. Sad ga hanka Zajimova pita: Sad, Mehmede, to nije sramota, Za tebe je venata Fatima. Doveemo budimskog imama Te ti Fatu niah uiniti. Budi njome jedan mesec dana. Od rijei nita biti nee. Kad bi tebe suen danak bijo, Oi moje, u rat kod Budima, Da ne ali to si poginuo, Kad si Fati lice obljubijo. Bei Fata odaji na vrata.
5225
5230
5235
5240
5245
5250
211
Mehmed svojoj govori punici: Fala, Hanko, to mi elju vri. to se svojoj eri ne domilja? Kad bi njome mesec dana bijo, Da mi potlje suen danak doe, Da se zove udovica Fata, Da joj namus ide evojaki, Ja to na se kabuliti neu. Ni se broji odek ljubit Fatu, No se broji u Boga nad Jaki, Kad dobijem mejdan deneralski, Kad vezira na dvor ufatimo I Talu ga damo na sudiju, Kad veliko polje pod Budimom, Krvljom, Hanko, polje obojimo, Sve od krvi konjske i junake, I kad Klimu vodu zamutimo, Kad protoi Klima skraj Budima Pola s vodom, pola drvljom crnom, Kad ponese kape i kalpake, I Petrove apke sa junaka, Ko dobije, neka mu Fatime, Nek je ljubi kad se go probudi. Hanki za to suze poleee. Mehmed ekmu mae po penderu, Pukoe mu dvije danikinje Ka dva groma od oblaka crna, Osman z dvije gaa merdankinje. Kad pukoe (one) sa dvorova, Sa dvorova Zajim Alibega,
5255
5260
5265
5270
5275
5280
212
Puke uo murtatin vezire. Vezir znae ta se uinelo. Zadrhta mu srce u lubinu, I domuski na prsi niani, I na glavi pera Al-Otmana, Pa zavika meu dvoranima: Neka, neka, Smajilagi Meha! Bog mi vera koja slagat nee, Bez krvi je Meho odves nee, Bez mrtvije i bez ranjenije! Ode rije pro Budima grada, I skoilo i ensko i muko. Jedno drugom sokacima pria: Isprosi se Zajim-bega Fata, Za Mehmeda alajbegovoga! Ondar Mehmed vika na hanumu, Vii mlae, nek konje spremaju! Mladi momci konje opremie, A momci se hazur uinee. Odajska se otvorie vrata. Kad uljee Zajimova Fata. Povi skute, a povi rukave. Pa prilee gospodaru svome, Poljubi ga u skut i u ruku, Pa gazijsku izmu na Mehmedu, Pa serdadu pred mua svojega, A on Fatu u oba obraza. Pa otale dva viteza kreu, Poslunice luntre u akama. Hanke dvije pred njih na avliju.
5285
5290
5295
5300
5305
5310
213
Kad su bili navrh merdivena, Kad tu jedna stajae devojka, Malo gora bee od Fatime. Ovako je stala pred Mehmeda, Ovako mu govori evojka: Mehimede, novi alajbee! Sreita ti Zajim-bega Fata! I sretno ti novo alajbegstvo! Ovaki je adet u Budimu, Koja pane ka i to je Fata, Tek takije mlogo ne zapada, Da kaemo ta ima Fatima, Alaj-bee, kad bide sudbina. Vidi ono polje prema nama, I u polje dva sela velika, Kule este, ka i da su dvori, Oba sela po stotinu kua? To je s majke na erku ostalo. Vidi ovu pljacu u Budimu? Ona nije to je rekla Fata, To je Zajim Ali-bega bilo, No ti kaem njejno materinstvo. Ova pljaca z desne stran sokaka, Od ovoga to gledamo dvora, Do onoga to je prema nama to je na njem teneeta uta, to se sjaji kao meseina U dvor onaj sedi ehajbaa to Fatinu gleda imovinu I ono je za tebe predato.
5315
5320
5325
5330
5335
5340
214
Ova soba to je preda nama, U njoj, mome, nige nita nema Bez mueme sa suhijem zlatom. Mehmed vako besedi evojci: iva bila, i sreu imala! Sve kauje to je u adetu. Blago nije groi ni dukati, Vet je blago to je srcu drago. Ja sam sinak onog kahrimana Koji glavu daje za sultana, I za vatan i za kahrimana, Za ovako roblje napadeno. Zdravlja nama i caru naemu! Ondar momci niz dvor saleee. Na gotove konje pojahae.
5345
5350
5355
VI
Poleee dva sokola siva Ka pro neba danica zvijezda. Dan za danom, konak za konakom, Vakat doe, u Kanidu sili. Haber ode u Kanidu carsku Njegovome amidi i babu. Ko go prvi na mutuluk doe, Dadoe mu blago nebrojeno. Ko go drugi na mutuluk doe, Njemu konje dae nejahane,
5360
5365
215
A treijem ohu nerezanu. Hasan-pai Tiru carevome Haber dae za hadina sina. Hasan-paa emer uinijo, Te z bedema tope isturijo. emluk ine novom alajbegu. Sad kada je Mehmed doletijo Sa Osmanom tankim bajraktarom, Od viteza konja odsjedoe. Kavadari konje prifatie. Momka oba uz dvor poleee, eno sedi hadi Smajil-aga, Prvi Osman pa za njim Mehmede. Osman selam turski naturijo, Dvije age selam prifatie. Osman savi ruke i rukave, Obojici ruku poljubijo, A oni mu hoeldije daju, Hoeldije i safaeldije. Kod sebe mu mesto nainie. Sed, Osmane, naa krila zlatna! Osman sede, a Mehmed prilete. Baba ljubi u skut i u ruku, I amidi Cifri Hasan-agu. Izmae se, pa hi dvorit stade, Sivi soko preloijo ruke Prema svoga baba i amide. Sad mu babo hoeldiju daje, I pita ga za mir i za zdravlje. Kako, sine, do Budima side?
5370
5375
5380
5385
5390
5395
216
Jesi li se, sine, napatijo Kod naega dobrog prijatelja, U Budimu utugli vezira? Nijesam se, babo, napatijo. Radi mene, nikad u vijeku Bolji iram nisam doekao, No kod onog utuglije carskog. I odmah mi mandat preturijo, I dobro me za tebe upito, I za tebe i amidu Hasa, I mahsuz ti selam opravijo: Ako mogne kako pa ikako Da otide u Budim veziru Radi gosta jedan mesec dana. Fala pai i njegovu anu, to je pito i selam spremijo! Moj Mehmede, moj obrazu svetli, Kako ti se svie u Budimu? Ti nijesi prije silazijo. Jesi li se emu zaudijo? O moj babo, hadi Smajil-aga, eher dobar, to nema karara, Ni emu se zaudijo nisam. to mi ree: Hajde do Budima, Do naega dobrog prijatelja. Poem tuna prijateljstvo nae? O moj babo, Hadi Smajil-aga! Kad sam doo na iroku Klimu, Na iroku Klimu sprem Budimu, Naiosmo na ekme-upriju.
5400
5405
5410
5415
5420
5425
217
Bee jako ogranulo sunce vrhovima i po planinama. Naljegosmo preko polja ravna, Pa smo udno udo sagledali: Izbi, babo, srebrena koija, I pod njome dvanes bedevija, Cipcijele ohom pokrivene Odvrh glave do zelene trave. Pred koije na ata jednoga, Na jednoga ata alatasta, Izbi jedan delibaa carski, Silna sila to nije karara. Malo gori bee od serdara; Onakoga i brka i oka, ehre strane, a ela iroka. I na njemu djela janjiarska, I na njega i konja njegova. Samo kalpak bee nad oima, I na kalpak zlatno pero pie, Stareina na stotinu ljudi. Pored njega pedeset delija Na pedeset amski bedevija. Silne behu, klete, dinovite, I na njima takumovi, babo! Janjiarska sedla sahtijanska. Uz rame him dide prislonjene, A na bedre crvene akire, I na plei gunje janjiarske, I jednake iza kuka orde. Ja zavikah bajraktaru mome:
5430
5435
5440
5445
5450
5455
218
Bajraktare, moj premijo brate! Dobre li su ikali koije, to hi dobre vuu bedevije! Dobre li su carske sve delije, to pored njeg idu us koije, A najbolji njihan stareina! To je, babo, sila nad silama. O Osmane, bi li mogo znati ta je ono njima u koije? Il su pae ili su veziri, Il haremi paa i vezira? Meho, ne znam, mojega mi dina! Pa naprijed konje poterasmo. Kad nas piska srete is koija; Piti, babo, ka pod kamen guja. Piska stoji, do neba se uje. I uz pisku ove rei vie: E Budimu, vatrom izgorijo! I vezira cigan pogubijo! to u crno zavi po Budimu, to razdvoji i milo i drago, A pogubi glave gazalijske! Neke ive u Dunav pobaca, Neke turi pod svoje delate, Neke hi je surgun uinijo U Bagdatu, u treemu carstvu, Kako nigda kuu viet nee. Sad u roblje udarijo ruku. Robi vezir gazijske devojke; Roblje robi, sprema u dumane;
5460
5465
5470
5475
5480
5485
219
Vjeru tursku daje za nevjeru. Ta je zulum toliko godina, Pa nemade nige kahrimana Da odnese mahzar kod sultana, Da sprijei zulum od dumana. Lijep dinu, moja rano ljuta, A imanu, srce izvaeno! Turska vero, jadi do vijeka! Moja majka, sinja kukavica, e ostade biz nige nikoga, Kod njejnoga dobra svakojega; Mene jednu, pa ni mene jednu, A mua joj davno surisali! Roditelju, kad razumjeh rei, ivo mi je srce zaigralo, Klepnue mi toke na prsima, I mloge me misli pritiskoe: Je l istina da to vezir gradi? Pa ne mogoh vjerovati, babo, Jer si mi ga prijatelja kazo, to takoga dobijao njesi. Prioh s konjem, turski selam vika. Ne ee mi, babo, prifatiti. Delibaa ne okree glavu, Niti k mene, niti ka Osmanu. Ja njihova stareinu pita: Bolan bijo, mlad janjiar-aga! ta je ova piska u koije? Al je vila, al je guja ljuta, Al od Boga naka utvorica?
5490
5495
5500
5505
5510
5515
220
Kakav li je zulum u koije, to ga vodu na silu delije? Be, moj babo, vidi delibae! Odmah na me hamlet uinijo, Poe ruku turat na grnicu, Pa mi vaku ree lakrdiju: Sikter otle, pijana delijo! Il si mahnit, ili si prepijo, Il te babo luda podnivijo? Teraj konja, vuci kabanicu, Nemoj mlogo priat besposlicu! Odmah e te rusa glava proi! Da Osmana ne bi bajraktara, Ja se hotah posvaditi njime; Ni bih toga roba proputijo Da otide u dumanske ruke, to me ne bi razminula glava. Kad alajbeg uo Mehimeda Te mu taki zulum njihov kaza, Iz nosa mu jugovina puhnu, A iz ela kia udarila. Sklamnue mu dvije viliine, Ka na moru morske kajiine. Na etvoro razdvoijo bradu, Poe gledat vie sebe ordu, A ovako zae besjediti: Kurvin sine, kurva te rodila! A vamo se dii u mehanu Kako ne zna to se mejdan deli, I kako te emu ne uismo!
5520
5525
5530
5535
5540
5545
221
to e mejdan prema enskoj glavi? Crn ti obraz Bogu na divanu, Ka to ti je danas na mejdanu! Prepade l se, kurva te rodila, Od njihovo pedeset delija I jednoga njihnog stareine? A kako e sutra na dumane, Na dumane meu logorima? Pa ba puta curu zarobljenu! Odvedoe careve delije, I ti ne smje odbranit evojku! Ne smjeh, babo, od tebe staroga, Jer si mene reko na pohodu: Hajde, sine, hajirli ti bilo! Gledaj tamo bez belaja proi! Nemoj amat i vrni se amo! Mehimede, rodila te kurva! Belaj drugo, a drugo je namus, A drugo je tako napadanje, Da proputa cure zarobljene! Pa im, kuko, u Budimu side I pokori pred vezira glavu? Crn ti mandat, crno alajbegstvo, Beli njime sporovati nee! Pa hadija ba ko vatra iva, Bi rekao i bi se zakleo Da mu nema ni trides godina. ivije mu planu ademkinja. Bog da znae, izgubit ga hae, I tu mlados u zemlju sruiti.
5550
5555
5560
5565
5570
5575
222
Osman skoi, grli alajbega: ta to ini? Jesi l poludijo? E, to nije kako Meho pria, No te sindrak kua na odaju. Da koja je djela uinijo, Da ga ne bi za ta djela karo. To je bilo ka to Meho pria, Al je Mehmed babovo dijete, On je na njih hudum uinijo, Delibae glavu pogubijo. Ja mu malo bijo od pomoi, Udarismo u delije ruku. Polovinu (s) glavam rastavismo, Polovina ode bez pameti. Tvoj je Mehmed naldak izvadijo, Te prekide gajtan na koiju. oha pade, koija ostade. Kad obadva pogledasmo, babo, U koiji sedae evojka Ka planinska vila belogorka. Pa od jada njejnih velikije Z desne strane kosu oupala, A niz obraz kou poderala, Vrane svoje oi zatvorila. Poznadosmo d e od soja dobra, Iako su na njoj odijela Crna, mrka, bojom obojena. Pa je pita tvoj sindrak Mehmede: Curo mlada, svrh tvoije jada! ija li si? Kako ti je ime?
5580
5585
5590
5595
5600
5605
223
Kojeg li si soja i odaka? Koja te je podnivila majka? Moj hadija, miljae devojka Da sa njome govore delije. Nit otvara svoje oi vrane, Z dvije ruke za elo se dri, A sve tui i narica rei. Ovako je Mehu besedila: Sikter otle, carski murtatine! Vi ste svaki izdajice carske, Kad inite hizmet izdajici; Carski namus i vjeru lomite, I vodite vjere za nevjere, to nam dinu podnijet ne more. Tvoj Mehmed je njojzi besedijo: Zlato milo iz sred srca moga! Ja nijesam careva delija, No sam, curo, dalnji jabandija. Kad devojka razabra besjede, Ondar svoje oi otvorila. Nije fajda ni za mene priat, A kamoli za Mehmeda tvoga! Prekide nas oba sa oima, Ba ka momka sablja otrovata. Taka bee od gosposkog soja! Ak, alajbeg, u sudbini doe, Te je vidi za Mehmeda tvoga, Pa e viet je li to istina. Onda pozna e smo jabandije, I viela ta smo uineli,
5610
5615
5620
5625
5630
5635
224
e smo njejno ropstvo sprijeili, Od delija garet uinjeli. Jeknu mlada, tvome sinu kaza: Srce, oi, mome na dorata! Ja sam erka najboljeg odaka, Ja Fatima Zajim Ali-bega. To je prvi odak u Budimu, Od nas se je Budim osnovao. Pa kad stade jade jadovati: Kad je bila od dvije godine, Ferman njima doo od Otmana, I u njemu hajir-dova carska: Dobro ste mi namus odrali, Skoro otet Budim od dumana. Sad sam vama, age, odredijo, Da u Budim opravim vezira, I sa njime vojnog komandara, Komandara pau janjiara, Sa njim vojske pedeset hiljada I pedeset bojnije topova, Da utvrdim Budim od dumana. Vezir oe s vama upravljati, Vezir s vama i mojim zemljama, Paa vojni sa njegovom vojskom, Pod upravom mojega vezira, Da zatiti i vas i Krajinu, Da vam teret skine od dumana. Kad su uli za metanet, ado, Moj ga babo Zajim preuijo, Pokupijo age i begove,
5640
5645
5650
5655
5660
5665
225
Tu stotinu aga i begova, Te him carski ferman preuijo. I na tome uur uinili. Srce moje, poli u sretanje, Age, bezi to su po izboru, Koji nosu careve elenke, I na ate rahte pozlaene. Uzeli su etir muderisa, etiri sta softi iz medresa, Na softama antre o ramena, I u njima Kuran, knjiga Boja. Na dva dana jandal od Budima, Tu su sreli careva vezira, I pred njim se age poklonile, Rad fermana skutu pristupili. Muderisi dovu zauili, Oni dovu, a svi Turci amin. I eica, ne bi l kabul bilo, Da se hajirom vezir k nama doe, Za dva dana uili Kurana. U dvor smo ga stanom nastanili, Sve na ohu i na isto zlato. Za godinu ili na estidbu, Jabandijo, ka i pred vezira, A da carske adalete vidu. A Budim je u jednome gradu, Vojska cjela njemu pod komandu. Svakom agi i begu carevu, Uzeo mu ime i prezime, Od kojeg je soja i plemena.
5670
5675
5680
5685
5690
5695
226
I vidijo koji zemlje brani, Vatan carski i obraz sultanski. Glave daju, zemlje ne putaju. Na etiri mesta na Budimu, Na svakoju na izlaz kapiju, Nainijo strae i ardake. Postavijo strae janjiarske, I nad njima njihne stareine. Stareinam emer uinijo, Svakog dana i cijele noi, Ko go ene ulje il izii, Da ga strae vide i pretresu, Da ne nosi pismo il mahzara. Kad je take zapte udarijo, Ondar oni to su drugi bili, Na vezirski emer pristanuli, Kako hoe da sve more radit, On je one u dvor uturijo, Na sadatu, na svojoj kapiji, Tu je silan ardak nainijo, I u njemu dvadeset delata, Glave crne a zubi bijeli, I nad njima crnog delatbau. Ovaki mu emer uinijo: Ko go ene ulje kod vezira, Pitajte ga, ta e i kako e! Ako rekne da za neim tui, Posecte ga i ovdu bacite, U Dunav ga leden utopite! Oni drugi to kod mene dou,
5700
5705
5710
5715
5720
5725
227
Pitajte hi ta e kod vezira! Ako reknu: Hoemo k veziru, Da sedimo i konutiemo. Sveite ga i uhapsite ga! Ja u znati ta u njim raditi. Kad je taki zulum uinijo, Pedeset hi turi pod delata, A pedeset ive povezao, O grlo him kamen objesijo, ive hi je u Dunav baijo, Da ispada dua na mukama. Ono to je u dvore ostalo, Te ne smjelo ni tamo ni amo, One z dvora noom pokupijo, Svakog noom surgun uinijo, U Bagdatu, u treemu carstvu, Kako nikad kuu viet nee. I moga je surisao baba. Ja ostala luda iza baba. Majka me je krijui nivila, Nije znala da ko znade za me. Kad je moga surisao baba, Ja sam bila od etiri ljeta; I taj murtat kako sedi tuna, Sad se puni petnesta godina, Mene crnoj devetnaes ravno. Vidoe me budimske devojke I budimske udovice hanke, to je vezir dvore zacrnijo, Ka i moga Zajim Ali-bega.
5730
5735
5740
5745
5750
5755
228
Ne znadoe, no me pofalie: to je Fata Zajim Ali-bega, to je take ni u gori nema, Ni u gori belogorke vile, A kamoli da je rodi majka! Murtat vezir za me razumijo, I za mene prosce opravijo, Budimlije izdajice carske, Da ja uzmem dumanina moga. Prosce sam mu sikter uinila: Sikter otle, izdajice carske! Ja uzeti dumanina neu, Da e nebo na zemlju panuti! I vezir se naljutijo na me. Juera je mene porobijo, I jutros me sprema z delijama Za nekoga do Kara Bogdana, Za nekaka Petra Denerala. Kada Mehmed razumi besjede, Njemu ree Zajimova Fata: Zlatno zmaje, ti ije si dete? Od kojeg si mesta i odaka? Zlatni zmaje, i od kojeg baba? I kako je tvoje ime zlatno? On se kazo: Hadiu Mehmede, Mijo sinak Smajil-alajbega, Ako si ga ula ja raznala. Dobro znadem, kazala mi majka: Ta je prvi odak Smajil-age, Ta j gazija z Bosne kljuanica,
5760
5765
5770
5775
5780
5785
229
I odrasti, adiar Fatima, Da te dadnem za hadina sina! Neka ode vila za sokola, Nek se odak sprem odaka nae, Nek se odak snuje i osniva! Moj hadija, Mehmed Fatu pita: Bi l m uzela da mi bide ljuba? Vidi li me, begenie li me? Ne, Fatima, po ovom sluaju, to te vezir robi i opravlja, No da ti je u Budimu babo, Po vienju i svetskom prianju? Fata ree tvome Mehimedu: Uzela bih tebe, Mehmedaga, Da je sedam puta umirati, Da je kabil pa opet iveti, Osmi put bi tebe ljuba bila! Tek ti, srce, trebovati neu, Sad e tebe razminuti glava. Ti e mene jadi zadesiti, Da te jade vidim povrh jada, Tvoja mlados da se stopi bujna. Bez ako e da ti bidem ljuba, Tur na dora, bei ka Kanidi! Ako da Bog da kod baba doe, Te nas babo spasi od vezira, A drugije nikad do vijeka. Molila ga i vika mu Fata. To kod tvoga ne prijonu sina. Od tog, Fato, razgovora nema.
5790
5795
5800
5805
5810
5815
230
Ja sam jedan u mojega baba I amide Cifria Hasana. Ne enim se potkrijui babo, Bez ako e da te vrnem majci, Pa i opet da pitamo majku, Da te dadne da mi bide ljuba. Jedva ondar Osman-bajraktare Posadijo starog alajbega. Sve sluae, a sablju drae. Najzad Osman ree alajbegu: To je, stari, duga muhamela, No da tebi ponakrae priam. Deko Fatu uze na dorata. Ti, Osmane, naa zlatna krila, Ti okreni ikali koije, A otete svei bedevije, Za mlom tragom hajde ka Budimu! Ja odnijeh Fatu Zajimovu. Ja posluah tvoga jedihnika, Sveza hata, sveza bedevije. Mehmed ode i odnese Fatu. Tamo ga je susrela hanuma. Da je u as nije ugrabijo, ela se je z dvora salomiti. On je znao dok je ustavijo, I tamo ga doekala Hanka. Kazo ta je uinijo amo. Ona ga je Bogom zakumila: to ne nosi Fatu u Kanidu, No dovede da izgubi glavu?
5820
5825
5830
5835
5840
5845
231
On joj kazo ko to je i Fati. U nad Boga, a u zdravlje baba, Nita Fati tvojoj biti nee! Fata mi se tvoja poklonila. Ja je primam da mi bide ljuba, Ako si ti za Fatimu razi. Nemoj rei e je zatoena, Udaji je kome ti je drago! Serbez dri dvore otvorene! Tvoju Fatu vezir dirat nee. Dala mu je i estitala je. U to dognah ikali koije. U podrum hi begov uterasmo, I oba se malo odmorismo, I viteze konje pojahasmo, I u sadat odosmo k veziru. Nit imae preke ni delata, Ni tvom sinu na dvor zastavljanje. Ja ostado provadat hajvane, I sve sluam ta e gore biti, Da ti sinu bidem od pomoi. Vezir ga je dobro doekao. Prio ti je, mandat preturijo, I tvom sinu hajir-dovu dao. Mehmed sio, konje pojahali, Poetali pljacom od Budima, Nali dvorac haim-efendije. Da ti priam ta je gore bilo, Ako Bog da, imae vremena. Gore ti je uzo niahnamu,
5850
5855
5860
5865
5870
5875
232
I eto je u njedrima sinu. Doli opet, vratili se Hanki, Na dvorove njene prenoili. Da ti priam ta u dvor imae, I to li je zinet u avliji, U avliji, pa uz merdivene, Pa okove, im su okieni, Merdiveni im su pokovani, Kakva him je duvar od avlije, A kaka su vrata od kapije! Kad smo potlje vieli Fatimu, Njejnu majku Alibegovicu, I na njima biser i devahir, I na glave zlatne okovice, A niz prsi zlatne ogrlice, U odaji biser i devahir, ta smo pili i ta li smo jeli, I na em smo sanak preturili! San zaspali i rano se digli, I svakoji iram podnijeli. Jela, pila bilo izobila. Za Fatimu nian preturili. Pita Mehmed Alibegovicu: Kolko emo odaljiti vadu Poto odem, jal neelju dana, Jal nedelju, jal petnaes, hanko, Ili mesec ili i dva dana? Kake u ti porezat haljine, Ja jedihnik tvojoj jedinici? Il u za nju dovesti koije
5880
5885
5890
5895
5900
5905
233
I u njima jenikade mlade, Il jedeke za tvoju evojku? Ona rekla: Sve kako ti drago! Za svatove da upita tebe: Kad mu kae ta je bilo amo, On e znati kolko e kupiti. Izrad mene, stotinu hiljada. A pred duom Zajim-bega moga, U Budim je hiljadu dvorova, Sve Zajima od roda jednoga Nee bezi, nee udovice, Nee luda majka i eica Kojijem je vezir uinijo, Mili sine, ka i mene mladoj. Sa svatima dosaditi neu, Ni svatima teak konak gradit. Nie devet ne dam na konaku, Bez trojica, nee etvorica. Drau hi za neelju dana, Adiar ti natovarit Fatu; I njezino etrdes komora, Venednikom ohom zamotane, A mljetakom dibom pokrivene. Za ruho mu nije dala Hanka Da on ree ruho na Fatimu: Fata ima od dananjeg dana, Mili sine, za vijeka njejna, Da oblai kate povrh kata, A da nosi zlato povrh kata. Samo zdravlje i vijek, Meine,
5910
5915
5920
5925
5930
5935
234
Tebe, sine, i mojoj Fatimi, Mene, sine, ka i tvojoj majci, I tvom babu i adu Hasanu! Svijeto vi obraz ostanuo, Uinjeli to ste naumili, Dumani vi pod nogama bili! Nemojte se, sine, prepanuti Za svatove to e potroiti! Raun vodi, hari madarije! Ako Bog da, kad bude sudbina, Pa kad doem u pohodaj erki, Svatski u ti troak donijeti, Fata ima dosta materinstva, Sem babova dobra svakojega. Moj alajbeg, da ti Osman pria, ta je odak, a ta je gospoda, to je hanka Alibegovica, ta je samo njejno u Budimu, to je hanum Alibegovice, Osim to je Ali-bega bilo, to je danas vezir oduzeo, Da dovede etiri atiba, Da ti priam za petnaes dana, Ne bih mogo, bee, opriati, Ni atibi mogli napisati. Sal nek sretno i hajirli bude! Kad se hankom z darom preturismo, Dala nam je etres boaluka, Za svatskije etres stareina, Mahsuz tebe i Mehmedu tvome:
5940
5945
5950
5955
5960
5965
235
Jedan tebe, jedan tvojoj ljubi, Jedan tvome bratu Hasan-agi, Jedan hanki Hasanaginici. Viee hi, preda te e doi. Ima, dedo, stotinu godina, Vidijo si svata i svaega, A takije ni uo nijesi. To pet vredi pestotina rupa, Osim drugo etres boaluka. Kad turismo dare u bisage, Poe nam se lice mijenjati. U nas para nema sprema dara, Jer nijesmo poli na prosidbu, Bez da putni haluk provedemo. Mudra hanka, tri je nala jada! Bir viela, bir se osjetila, Pa Meinu tvome besjedila: Mijo zete, ne mijenjaj lice! Ti nijesi doo na prosidbu, Niti te je opravijo babo, Il za Fatku ili drugu kakvu, Bez si troak uzo za Budima, Dokle doe i natrag se vrne. Ova ti je prva rije moja: Ba da si mi mahsuz u Budimu Da isprosi Zajimovu Fatu, Ne bi oe groa potroijo. to bi mene, mijo sine, kele Madarije il dukati uti, Kad i ovo u tvoj dvorac doi?
5970
5975
5980
5985
5990
5995
236
Tvoj je sinak reko begovici: Nemoj tako zboriti, kaduno! Nee biti ka to misli mlada, No e biti to Bog dade Jaki. Bog e dati i srea donjeti, More dati derman od edela. U nad Boga a u zdravlje baba, A bide iv Zajim Ali-bego, More njega nai Smajil-aga, Sa pomoom cara Al-Otmana; Kad budemo uinili are, Nadvladali murtata vezira, Bega tvoga doves u Budimu A ti mlada i dobra kaduna, Pa sa tobom porod obroditi, I ja nove imati ureve, Pa s moijem letet urevima ka i sivi soko sa krilima! Mijo sine, amin, ako Bog da, I to bilo i mi doekali! Ja ti dajem moje materinstvo, A ne diram, sine, imovinu, Imovinu mojeg Zajim-bega. Sal to mu je vezir oduzeo, Da bi od tog dola polovina, On bi svata imo i svaega! Pa da vie rei prekratimo. Moj hadija, evo ti darova, A evo ti mandat i beglerstvo, A evo ti snaha za sindraka.
6000
6005
6010
6015
6020
6025
237
Samo snaha nije badihava. Ja ti kaem, Smajil-alajbee, Nijesi se stari izrodijo, No si dobrog zmaja obrodijo! Od njega se zasramiti nee, Ni pred Bogom na rasat mejdanu, Ni pred carom, ni kakim divanom. Ondar skoi Hadi Smajil-aga, Pa rairi ruke obadvije, Pa zagrli jedihnika svoga. Poljubi ga meu oi vrane e se sivi sokolovi ljube, Pa zavika: Haj aferim sine, Kad si obraz svjetli ouvao! Sada, sine, brige imat nemoj! Uzmi, sine, Osman-bajraktara, etaj njime kud je tebe drago! Poj jarane, dovodi ahbabe Po kafama i po mehanama, Amo nemoj okretati glavu! Sad ja vioh da sad imam sina, I ostadoh srca napunjena. Zdravlja tebe i tvojemu babu, I Cifriu adi Hasan-agi, Ravnoj Bosni i Unurovini, Zlatnom krilu i naoj Krajini! Ja u znati ta u sad raditi, I Kake u knjige rasturiti, I kako u podizat Krajinu. Za ta svetli obraz sina moga
6030
6035
6040
6045
6050
6055
238
Ja ne alim pare ni dukate, Pa ni svoju sa dva rama glavu, Niti moju, niti brata moga; U nad Boga da elju svrimo, Da tu vilu vidim za sokola; Tog vezira, dumanina svoga, Da ga vidim ta od njega radit! Mehmed svoje toke raspuijo. Mandat Meho pred njega turijo. Knjigu arnu budimskog vezira, Babovoga prvog prijatelja. Babu svome Mehmed govorijo: Da vi, babo, prijatelja tvoga! Ova karta za tebe poslata Od vezira do Kara Bogdana. Darivo je Fatu za bratimstvo, Darivo je Petru Deneralu, Da je ljubi kad se god probudi. A ni na to da ga ne ostavi, No da skoro obdaruje pobra, Z dvije glave od dva alajbega S tvojom, babo, i brata Hasana, I sa treom od vaega sina. Pa u karti vako vezir kae: Ako Bog da, mili pobratime, Ako Bog da, kad do toga doem, Te ti glave spremim za darove, Odmah e ti za tim Bosna doi, Da na Bosnu turi komandarstvo. Budim u ti pree uruiti,
6060
6065
6070
6075
6080
6085
239
Pree, pobro, no to spremim glave. Eto vii prijatelja tvoga! Smajil sinu ree alajbee: Sad ja, sine, vio i razvio, Ha je u din ruku udarijo, I odake tolke pogasijo! Ja sad vidim ta bi sa mlom bilo. Bog e dati, to emo gledati. Sad Osmana zagrlijo svoga. Moj Osmane, moj obrazu svetli! Pito sam te nekoliko puta: Ho li, sine, da te oenimo? Nijesi mi dao pomenuti! Sad ti, sine, po gotovu doe Sa ovijem naima svatima. Kad naega sina oenimo, Traiu ti curu u Budimu, Koju rekne Alibegovica, Ka Fatimu to je sinu dala. Onom u te curom oeniti, Mijo sine, za ivota moga. U nad Boga item, ako Bog da, Davo sam ti sedam-osam puta, Da t oenim, polu imovine. Ti nijesi ijo imovinu, No je titi za sindraka moga. Sad kad bide, u nad Boga jaka, Dosta, sine, i tebe i njemu, Tebe moje, njemu Fatimino, A Hasanu ima Hasanovo;
6090
6095
6100
6105
6110
6115
240
Ako redom bude umirati, To e isto nae ostanuti. Ni s tijem ti dobro vratit, sine, Vratit neu, niti mogu platit. Osman starcu ruku poljubijo, Oba momka odaji na vrata. Stari dare uze preda sebe, Te hi stade stari razdvajati, etres boi, etres boaluka. Trides turi za trideset svoje, Za trideset svojih buljukbaa. Jedan turi za Hrnju serdara, Za cijele vojske komandara. Jedan dobar ostavi Halilu, to e ever biti u evojku. Jedan dobar ostavijo Talu, Jer bez toga ne kolee Tale. Jedan s Like likom Mustajbegu. es drugije na es bajraktara, to su krila cijele Krajine. U to njemu karakam doe. Akam klanja Hasan i hadija, I njihove obije kadune, Te kadune da rode junake. Majka mlada Hadia Mehmeda, Oko njega vijek proturila, Mlada bee ka i gorska vila. uur ini, a ne ali sina, U koje ga opravlja svatove Na krvava djela i mejdane,
6120
6125
6130
6135
6140
6145
241
No letae i pesmu pevae, I u pesmi rei narecae: Bogu uur kad mi dade sina to namnoe carstvo Al-Otmana, to pomae svakog kahrimana, to uzima roblje od dumana! Svijetal mu obraz i desnica, I njegova ostra posjeklica! Uinijo togoj naumijo! Ja ne alim izgubiti sina, Sal da stopim carskog murtatina, Da ne daje zemlje dumanima. A Smajil joj aferime daje. Haj aferim, Ismihan-kaduno! Vidijo sam tvoju gospotinju, Mlados tvoju prema mene starom. Dobar si mi hizmet uinila! Bog ti dao, i rodila sina! Take hanke raaju junake, to ne vii mlados od staroga. Ondar stie gosposka veera. Veerae, mrve pobrisae, Pa pospae, nocu boravie. Kad je sahat pred zoricu bilo, Sad gazija hadi Smajil-aga, On Omera vie bajraktara Sa ardaka na svoje dvorove. Kad je mlai doo kod starijeg, Ruci poe, izmae se dvorit. Sine mili, Omer-bajraktare,
6150
6155
6160
6165
6170
6175
242
Na mene se dva veselja grade. Sinu novo doo alajbegstvo, I neka je, ima i na koga! Kavgali se curom oenijo, to su na nju do dva zatoitva. Jedno, sine, Petra od Bogdana, Drugo, sine, Budimskog vezira. Sad e samnut i granuti sunce, Navalie estidbina na me. Nemoj mene obraz ocrniti! Sad povii etrdes sejmena! Ti si na nji, sine, stareina. Otvor kljue od podruma moga, Od onoga to j u njega pivo, U kojeg je na hardove vino, I rakija ljuta pokraj vina! Rastur tvoje na redu sejmene, Ko e sretat, a ko e pratiti, A ko e hi na dvoru stimati. Barem mesec ili vie dana Kod mene e dolaziti age, estitat mi sinu alajbegstvo, A ja priat, e se oenijo. Hizmet ini, ne okrei glavu! Piva hari i toi svakoja! Nemoj gledat ta e ostanuti! Ak u ivot bide Smajil-aga, Za svadbu u drugo nabaviti. On Omera vrnu na ardaku, Pa svojega zovnu kavadara,
6180
6185
6190
6195
6200
6205
243
to sa tabljom i topima sudi. Huseinu ree na odaju: Sad izii na grad, na kapiju, Te opali dva topa velika, Koji haber od veselja daju, Koje znade serhat i Krajina, to s od rata, to su od veselja! Nek svak znade da ja enim sina! Neka age na polaze dou! Da hi dobro, sine, doekamo! Kad je taki emer uinijo, Omer ode meu sejmenima. Njima ree ta je stari reko, Pa prskoe na etiri strane. Sa avlije vrata otvorie. Iz podruma pia povadie. Svaku sobu u dvor potpunie. Rasturie ae i bardake, I od srebra srmali bukale. Svaka soba jednaki hastali, A jednake ae i bardaci. Razna pia pred svakog jednaka, I stolovi pod age careve. Dok dvorove hazur uinjee, Sa bedema topi zapucae; Glas dodali do svakoga kraja, Jeka ode povrh zemlje crne. Tope ue bae i bimbae U Kanidu i oko Kanide. Za topove uur uinee:
6210
6215
6220
6225
6230
6235
244
Blago, doo Mehmed iz Budima, I na sebe mandat preturijo, I svojega obradovo baba I cijelu serhat i Krajinu! uur ode od grada do grada, Na grad svaki i svaku palanku, Nee s topom, nee s kumbarama Jedno drugom haber uinelo. Veselje se na svaki kraj gradi, Ka da svaki svoga eni sina, Ili eni, il udaje erku, Ili svoje suneaje edo. Tadar srea bee u turaka, te hajae jedno za drugijem. Hajanje je dobro vojevanje, I na svakoj strani prodiranje, Odoe se age opremati, Na estidbu Hadi Smajil-agi. Ko je blii pjee na nogama, Ko je dalje na konja svojega. Ko najprvi na estidbu doe? Najprvi je Hasan-paa Tiro, njegovije pedeset delija. U begove ukrcae dvore. Selam dade paa Smajil-agi I gaziji Cifri Hasan-agi, I estidbu za dolazak sina, e je zdravo dolo iz Budima, I dobijo alajbegstvo na se. emluk ide, a pije se vino,
6240
6245
6250
6255
6260
6265
245
I rakija triput prepeena. Smajil-aga pai govorijo: Zlatni paa, carevo koljeno, Za sina sam curu isprosijo! Pa mu kaza koju i kakoju. Ti si, paa, kljuanica naa. Da mi, paa, bide od pomoi! Paa ree Hadi Smajil-agi: to, hadija, zbori lakrdije? Bogu uur kad si ga rodijo I taki je uspjeh uinijo! Ja ne alim za njeg poginuti Sa dvanaes hiljada vojnika, Vojske carske, brae janjiara. Prvi u ti u svatove poi, Ako Bog da, kad je tebe drago. On ga svojom rukom zagrlijo. Pai ree:Haj, gazijo carska! Ondar Hasan-pau ispratie, Pa ostale bae navalie, Iz Kanide, grada bijeloga. Najprva su dva dizdara carska, Pa za njima etiri ajana. Svaki svoga vodi bajraktara. Uspee se na dvor Smajil-agi. Selam dae, pa se zagrlie, Posjedae jedan kod drugoga. Smajil-agi estidbine daju, I on njima: Dobro, age, fala! Na mene su dvije estidbine:
6270
6275
6280
6285
6290
6295
246
Na mojega sina alajbegstvo, A druga je, curu isprosijo, Iz Budima Fatu Zajimovu. Teke, brao, kavgali Fatima, Na njojzi su do dva zatonika, Jedno Petar od Kara Bogdana, Drugo carev vezir od Budima, to je carev Budim razorijo. Sve him kaza vakisuna redom, ta je s Fatom Zajimovom bilo I ta je njom Mehmed uinijo. Pa sad brao, etiri ajana, I vi, brao, dva dizdara carska, Prema tome da me pomoete! Kada ja enem kupiti svatove, Hoete li alit poginuti Radi mene starog ihtijara, U potrebu svega muslimana, Radi ana sjajnog Sulejmana, Da bismo li tome nali are I veziru na kraj iskoili? Da vidite kako murtat radi! S carskom zemljom nudi dumanina, Gotovo je Budim uruiti. Za Budimom Bosna amat nee. A znate li, kad bi tako bilo, e cijela pade carevina? Rekoe mu carevi ajani: Alaj-bee, carsko ogledalo, Ti to znade da nas i ne pita:
6300
6305
6310
6315
6320
6325
247
e smo onda jemin uinjeli, Dokle od nas traje pojednoga, Za naega cara padiaha, I za nau otadbinu cjelu, e smo svaki kurban za sultana, A kamoli, ogledalo, za te! Ti ostale pogledaj Krajine, Okolice iz daljije strana! Pii karte, zovi kapetane, Iskupnicim rokovite kai! to se tie u Kanidi ravnoj, U Kanidi i oko Kanide, Ne treba ti knjige rasturati, Sal isturi dva topa velika, Svije trides tvoje buljukbaa Hazur e ti biti pred dvorove, Sa svatovskom spremom cipcijelom, I u svate i za u boj ljuti. A Smajil him dobro zafalijo: Blago mene, krila zlatna carska! Dok je takih, Bosna oti nee. Pia pie i dumbus gradie, Pa navali jedno za drugijem. Za cel mesec i neelju dana I dan i no dolazi Krajina Na bijele dvore Smajil-age. ala nije Hadi Smajil-aga, I njegova kua i bogastvo, I njegovo veliko gospostvo. Nikom tuna ne ostade krivo,
6330
6335
6340
6345
6350
6355
248
No svakoga iram uinee. Kad se mesec i neelja sravni, Smajil se je opremijo stari. Na plei je urak navalijo, A srmali ibuk dofatijo. Pa mu mlai ata opremie Ka i lale cara u divane. Pred njim pola dva sejmena mlada, Pro Kanide ode sokacima Na selame Hasan-pae Tira. Kad je Hasan-paa poranijo Prije toga na dva dana ravna, Bee paa haber uinijo, Da se londa skuplja od glavara Na paine u Kanidu dvore, Da meu se muzaeru gradu, Kako e se dizati Krajina, Kako e se knjige rasturati Po cijeloj Bosni kalovitoj, Da nikoga ne zaboravljaju Sa knjigama i za pozivima. To ne sanim to bi manje bilo, No da kome ne ostane krivo, Da ne rekne: Baka Smajil-age, to s od mene ibur uinijo? Tog njegovog jednog jedihnika, A nas svije zlaenije krila, eni sina a nas ne poziva! Ti glavari behu iskupljeni Na bijele Hasan-paa dvore
6360
6365
6370
6375
6380
6385
249
Bez habera hadije Smajila. Kad vidoe hadi Smajil-agu, E e stari doe u avliju, I odjaha ata bijeloga, Paa vika na dvades delija: Odmah site na dier-avliju I sretite naega gaziju! Deset njega i sejmene primte, A deset mu konja namjestite U podrume kod moga putalja! Mlai odmah pau posluae, I hadiju prifatie starog. Iz ruku mu ibuk prifatie, I sa plei maven urak zlatan. Oni drugi ata bijeloga, Vode ata u podrume mrane. Kad hadija na dvorove doe, Kad kanidki skupljeni glavari: Dva dizdara, etiri ajana, I kanidko trides buljukbaa Posjedali jedan do drugoga. Svakojega po bajraktar dvori, Na vitke se sablje poduprli. Kad hadija meu njima doe, Selam njima naturi hadija. Pred selamom i gazijom carskim, Svi na noge pred njim ustadoe, Pokraj pae mesto nainee, A svaki se njime zagrlie, Pa hadiju starog zapituju:
6390
6395
6400
6405
6410
6415
250
Jesi li se umorijo, stari, E sinovi emluk gledajui, I na dvoru iram inijui? Hadija him ree Smajil-aga: Zar je umor kada je veselje, Kad se kupu kod mene glavari, Te od mene ne okreu glavu? Od tog, brao, umaranja nema. Zauzee sohbet od svaega. Paa starom ree alajbegu: Ja sam, bee, skupijo glavare, togod tebe da bi pomognuli, Da sa njima muzaeru gradim Kako emo knjige rasturati, I iroku Bosnu sakupljati, Da se niko ne ostavi, dedo; Ne rad toga, to bi manje bilo Kad je sree manje biti nee No da kome ne ostane krivo, Da ne rekne: Bak hadije starog, Jedihnika meu nama svijem eni sina, mene ne poziva! Smajil-aga rairijo ruke, Pa zagrli carskog kahrimana. Zlatna krila od Kanide grada, Blago nama kad si meu nama! Ti sad znade ta e uraditi, U tebe je pamet i komanda. Ja sam, pao, dobro ostarijo, Mozak mi je pao po grkljanu.
6420
6425
6430
6435
6440
6445
251
Mogu, pao, neto zgrijeiti, Pa nekome krivo ostanuti. Ja sam cijel vijek doivijo, Pa nikome ne ostade hajtar, Ni na mene ni na brata moga. Pa polaem nad u Boga Jakog Da e Mehmed dobro upravljati. Ondar paa vako besjedijo: Sad je vakat karte rasturavat, Jer je Bosna duga i iroka. Dok se karte piu i rasture, Tu e proi cijel mesec dana, Za petnaes skupit se svatovi. Mesec ima kako je Fatima Isproena za naega sina. Dok se svati skupe i pokrenu, I dok sila side do Budima, Tu e biti tri meseca ravna. Paa ree, karar uinee. Klee carsko dvanaes atiba Na hastale meu begovima. Paa vika pedeset delija Da pedeset spreme bedevija, Da se carske delibae spreme, Da delije knjige rasturaju. Hadijini na dvoru sejmeni, On imaju posla u Kanidi Da sluaju ta hadija kae, ta him rekne, da su na gotovu.
6450
6455
6460
6465
6470
6475
252
VII
Sad atibi pera dofatie I bijele knjige bez jazije. Kom e prvu knjigu naarati? U Travniku Pai Ibrahimu. Ovaku mu paa besedae: Moj jarane, Pai Ibrahime, U Travnik je cijela komanda, Vojna struka i zemlja careva, Na upravu tebe ostavljena. Moj jarane, jesi l uo, dragi, U Kanidu ta se uinelo? e hadija, stari alajbego, Svoje begstvo sinu preturijo, I za sina curu isprosijo, Na daleko u egri Budimu, Plemenitu Ali-bega Fatu? Pa, kolega, svate sakupljamo. Nisu svati to se svadba gradi; Nadamo se mlogo veljoj kavgi, Jer je Fata, pao, isproena Na protivu dvije muterije, Z deneraljom od Karabogdana, I s carskijem z Budima vezirom. Kod tebe su, lalo, janjiari, U Travniku dvadeset hiljada, A znamo te e si gazalija,
6480
6485
6490
6495
6500
253
I kua ti plemenita da je. Da nam, lalo, poe u svatove Sa dvanaes hiljada svatova, I sa dvanes topa velikije, Da vidimo ta s u Budim gradi! Pa je gradu spremi Travnikome. Ovaki je emer uinijo: Delibaa Ibrahimu kai Mahsuz selam, da ne ami s vojskom! Vada mu je za petnaes dana. Drugu ara. Kom je opravljae? Likom begu na iroku Liku, Jer je begler turski pod fermanom. On je stari od svakog vezira. Liki bee, ogledalo carsko, Primi selam Hasan-pae tvoga! Na nau je Kanidu veselje. eni sina Hadi Smajil-aga, Novog, bee, naeg alajbega. Kavgali je curu isprosijo, U Budimu Fatu Zajimovu, Kojoj no je srea uzafena Od vezira iz grada Budima I od Petra od Karabogdana. Da, beglerbeg, opremi goluba I tvoije sedam bajraktara, I Liana dvanaes hiljada, I dvanaes topa carevije! Da, beglerbeg, mlogo ne amite, Vade ima puno petnes dana.
6505
6510
6515
6520
6525
6530
254
Polazimo kao u svatove, U nadi smo ka i u bojeve. Pa carskoga delibau vika: Nosi knjigu u iroku Liku! Tu opravi, treu knjigu gradi, Pa je sprema u Vrljiku Gornju, Na vrljikog staroga ajana. O ajane od Vrljike ravne! Jesi l uo, carski kahrimane, Za staroga Smajil-alajbega, e je sinu curu isprosijo Za svog sina, novog alajbega, U Budimu kavgali Fatimu, I kojoj je srea uzafena, Na kojoj su do dva zatonika, Jedno Petar od Karabogdana, Drugo murtat vezir sa Budima? Pa te molim kao brata svoga Da pojae na sijaha tvoga, Da sakupi tvoje Vrljiane, I povede tvoga bajraktara, Velagia na konja dorata. Bez Selima nema putovanja! Spremamo se kao u svatove, A idemo ka i u ratove. Da od toga, aga, ne ostane! Najdalje je za petnaes dana, Da vidimo ta s u Budim radi. Tu poilje, a etvrtu ara, Da ta knjiga Banjoj Luci side
6535
6540
6545
6550
6555
6560
255
Na gaziju Fetibegovia. Hasan-paa vako begu kae: Feti-bee, nae ogledalo, Jesi l uo za nae veselje? Hadi Smajil iz Kanide ravne Kavgali je curu isprosijo, U Budimu Fatu Zajimovu, Za Mehmeda, novog alajbega. Da, Feti-beg, spremi bedeviju, Da pokupi sve Banjaluane, Vojske tvoje do sedam hiljada Sve atlije, nemoj peadije, Jer je Budim daljnjo putovanje! Svadba nije, no velika kavga. Fatimi je srea uzafena. Izdaje je vezir od Budima, Brate mili, u Karabogdana, Za dumana Petra Denerala. Spremaj svate ka i u svatove, A nadaj se ka i u ratove! Tu opravlja, onda drugu ara Na turina Fati Omer-agu Od bijela Jajca kamenoga. Aga zlatni, Fati Omer-aga! Ti si glava od cijelog Jajca. Da riana opremi tvojega, I Jajane plamene junake, Vie mlogo no koliko more! Kavgali smo curu isprosili Za naega novog alajbega,
6565
6570
6575
6580
6585
6590
256
Za Mehmeda hadije Smajila, U Budimu kavgali Fatimu, to su na nju do dva zatonika: Jedno Petar od Karabogdana, Drugo, brate, utuglija carski, to se mui da izda Krajinu I da srui butum carevinu. Pa te molim ka brata svojega, to mo vie pokupie svata. Vada ti je do petnaes dana. Tu poilje, drugu knjigu ara, Pa je ilje na Lijevno gornje, Na turina Ljevak Omer-agu. Omer-aga, krila od Lijevna, Od Lijevna i donjega Duvna! Jesi l uo za eher Kanidu, Za naega hadi Smajil-agu? Za sina je curu isprosijo, U Budimu Zajimovu Fatu, Od najboljeg soja i odaka, Tek je Fati srea uzavena Od dumana Petra Denerala I murtata z Budima vezira, to je Budim u crno zavijo. Pa te molim, brate Omer-aga, Svata dii togoj vie more! Tu e kavga biti u Budimu, Da se pria i pripovijeda! Pa te molim ka brata svojega, Ne oamaj! Najkraa je vada,
6595
6600
6605
6610
6615
6620
257
Omer-aga, do petnaes dana. Tu on ilje; onda drugu gradi. Sad dvanaes knjiga nainijo, Preko Une za Unurovine, Na dvanaes carsko kapetana, Koji vojske vode bez fermana, Bez fermana cara Sulejmana I vezirske sitne bujruntije. Ovako hi paa molijae: Brao moja, unaki begovi, Jeste l uli, carovi zatovi, U Kanidu, gradu carevome, Od sve Bosne mestu krvavome, Za naega hadiju Smajila? Za sina je curu isprosijo, Za Mehmeda, novog alajbega. Kavgali je curu isprosijo, Silnu Fatu Zajim Ali-bega, to je take nije postajalo, Niti e je po sada postati. Al se cura kavgali desila; Izdaje je carska izdajica Izdajica z Budima vezire, U Bogdanu Petru Deneralu, Koji radi da izdade carstvo. Pa vas molim kao brau svoju Vojska vi je carska pri rukama, Rusatnama data od sultana, vi ste zlatna pera meu nama Da kupite vojsku silovitu.
6625
6630
6635
6640
6645
6650
258
Da poete nama od pomoi! Da sidemo, brao, do Budima, Da vidimo carskog murtatina, ta to radi s naom otadbinom, Koju smo mi u krv obojili; Ko je Budim haer uinijo, U crni ga povoj obavijo, A i nas e obaviti brzo! Ustanite, careve gazije, Da bismo li vatan odrali! Vada vi je do petnaes dana, U Kanidu skupljati svatove. Pa povika dvanaes delija. Pojahae dvanes bedevija, Odnijee dvanes karti arni, Na unako dvanes kapetana. Pa je dvije karte nainijo Na dva bega z dvije Janje carske, Dvije Janje, dvije Bijeljine, Na Fildua i Fildia njime. Pa ovako Hasan-paa moli: Ja vas molim, dva careva zata! Jeste l uli za nau Kanidu? Hadi Smajil curu isprosijo Za svojega sina alajbega, U Budimu Zajimbega Fatu. Fatima se kavgali desila; Izdaje je z Budima vezire U Bogdanu Petru Deneralu Koji radi izdat carevinu,
6655
6660
6665
6670
6675
6680
259
Bosnu nau, kljuanicu carsku. Pa vas molim, dva bega careva, Da krenete dvije Janje carske, Svata, brao, to vie morete! Spremajte se kao u svatove, Nadamo se ka i u ratove! Te poslao, odma druge pie. Jednu sprema u Tuzlu krvavu Na Mehmeda carskog kapetana. Jednu sprema u gradu Gradacu, Na turina Brka Ibrahima. Hasan-paa oba bega kumi: Dite vojske to vie morete! Kanidki se eni alajbee Sa kavgali budimskom Fatimom, Kojoj curi srea uzafena Od onoga pae budimskoga. Te poslao, opet druge pie. Jednu sprema begu u Brkovo, A turinu ahi Ali-begu. Moj gazija, bee sa Brkova, Vidi dobro to ti knjiga pie Od vaega Hasan-pae Tira, Za naega hadiju Smajilu! Za sina je curu isprosijo, Iz Budima erku Zajim-bega, E, kavgali Alibega Fatu, Kojoj curi srea uzafena Od dumana Petra od Bogdana, Sa pomoom Budimca vezira.
6685
6690
6695
6700
6705
6710
260
Pa te molim ka brata svojega Da pokupi posavinsku vojsku Vojske kupi to najvie more! Da pred njima na galei doe, Da bismo li vatan obranili, Kojeg vezir dumaninu daje! Vada ti je do petnaes dana. Tu poslao, drugu knjigu gradi U Osiku Delibegoviu. Osman-bee, ka i pao carska! Vidi dobro ta ti karta pie Od vaega Hasan-pae Tira! Jesi l uo za nau Kanidu I naega hadi Smajil-agu? Za Mehmeda, novog alajbega, U Budim je curu isprosijo, Dobru Fatu Zajim Ali-bega. Teke Fata ima zatonika, Od Bogdana Petra Denerala, Sa pomoom murtata vezira, Dragi bee, izdajice carske, to se mui da izdadne carstvo, Da nam glave turi na tojage, Da okiti dumanske gradove, Ka i to je dosad u Budimu. Pa te molim kao starijega, Kupi Osek i Krajinu redom, I pred njima doi na kulau, Da sa nama u svatove poe. Bez tebe nam putovanja nema!
6715
6720
6725
6730
6735
6740
261
Tu nainje, dvanes karti gradi Da hi gradu cazinskome prati Na carskije dvanes buljukbaa. Svaki ima po hiljadu ljudi. Ovako hi Hasan-paa moli: Molim vi se, cazinski balari, Jeste l za nas haber ufatili, Za Kanidu, za mesto krvavo, Za naega Hadi Smajil-agu? Za sina je curu isprosijo, U Budimu kavgali Fatimu, Za svojega sina alajbega, to je novo uzo alajbegstvo, Da se prvo sabljom okrvavi U Budimu naoj carevini. Pa vas molim ka to ste moguni, Jate ate, spremte bajraktare! Pokupite cazinske bekrije, Koji vatan od dumana brane, Glave daju, zemlje ne putaju. Vada vi je od petnaes dana; to morete bre da doete! Te poilja, sedam karti gradi Da hi Bihu ilje krvavome Na carskije sedam buljukbaa, Dva Kozlia, tri Huremagia, Sadno Biha dva Poprenovia. Ovako him Hasan-paa pie: Buljukbae, careve gazije, A sa Biha krvave delije!
6745
6750
6755
6760
6765
6770
262
Vi ste vazda careve gazije! Jeste l uli za nau Kanidu, e je stari Smajil-alajbee Za svog sina, novog alajbega, U Budimu curu isprosijo, A lijepu Fatu Zajimovu? Al se cura kavgali desila, Vezir joj je sreu uzaftijo, Da je izda dinskom dumaninu, U Bogdanu Petru Deneralu. Ako tome na kraj ne stanemo, Brzo e nam izdat carevinu, Po Bosni e trkati Madari, Njemska zemlja i Madarska njome, Naa vjera otist pod nevjeru. Pa vas Bogom milosnijem kumim, Kupte vojske to vie moete! Bihani su krvavi junaci. Bez vas nama nema putovanja. Pa vas molim da ne oamate, od petnaes dana kad morete, Pa do dvades da ste u Kanidu! Te poilje; jednu knjigu gradi, Pa je sprema kliskom alajbegu. Alajbee, svega Klisa glavo, Vii, bee, ta ti knjiga pie Od vaega Hasan-paa Tira! Jeste l uli za nau Kanidu, Za naega gazi Smajil-agu? Za sina je curu isprosijo.
6775
6780
6785
6790
6795
6800
263
Za Mehmeda, novog alajbega, U Budimu kavgali Fatimu, erku milu Zajim Alibega, Kojoj no je srea uzafena Od carskoga z Budima vezira. Izdaje je naem dumaninu, U Bogdanu Petru Deneralu. Pa te molim kao bega svoga, U Klis vojsku i okolo Klisa, Vojske kupi togod vie more! Da ne ama, hajde u Kanidu! Vade ima za petnaes dana. Da nam, bee, bide u pomoi! Ne rad sama Hadi Smajil-age, Ni njegova sina Mehimeda, No rad Boga i cara naega, Radi dina cijelog turina, Da smiemo naeg dumanina! Nemoj s vojskom, bee, zaamati, Da pred vojskom na arinu doe! Onu posla, opet knjigu pie, Pa je eher Sarajevu sprema, na turina pau Sehidia. Mili brate, paa Sehidiu! Gledaj knjigu Hasan-pae tvoga, Od Kanide, mesta krvavoga! Da pojae amsku bedeviju, Da pokupi momke Sarajlije! Hou, pao, dvanaes hiljada, Sve momaka kao devojaka,
6805
6810
6815
6820
6825
6830
264
Neu momka koji nema toka, Ni na glavi carskil elenaka. Nit u ata koji nema rahta, Jer je, pao, vojska sarajevska Celoj Bosni cvijet i okita. Ti pred nama ka car pred lalama! Bez tebe nam putovanja nema. Valja kavgu pod Budimom gradit. Ako Bog da, u nad Boga Jaka, Da veziru na kraju stanemo, Da sultanu mahzar opravimo, Neka vidi koga je spremijo, to izdaje careve gradove, Roblje robi, a see gazije! Da pitamo cara padiaha, Je li razi ta to vezir radi! Tu poslao, drugu knjigu gradi, Pa je sprema u Visoko ravno Na Taria Omer-kapetana. O Tariu, mlad gospodiiu! Vidi, sine, ta ti knjiga pie Od tvojega Hasan-pae Tira! Jesi l uo za nau Kanidu, Za naega Smajil alajbega, Smajil-agu golema imena, Kojeg znade i car i duvelje, Koji no je svakom trebovao, I svakome u susret poao, I svakoga od zla odbranijo, Direk dro od Bosne cijele
6835
6840
6845
6850
6855
6860
265
Za etrdes i sedam godina, Na kojeg je alajbegstvo carsko? Pa sad sine, Tara-kapetane, Za sina je curu isprosijo, Za Mehmeda, novog alajbega, U Budimu Fatu Zajimovu. Kavgali se desila Fatima, Na njojzi su do dva zatonika. Jedno, sine, Petar Denerale, Od Bogdana dinski dumanine, A jo gori Budimac vezire, Koji radi i danom i noom Da nam izda Bosnu i Krajinu, Da okrnji caru carevinu. Pa te molim kao sina svoga, Svo Visoko i Zenicu ravnu, I s Maglaja ahi-bajraktara, Nek bajraktar die Maglajane, Nek na arca u Kanidu doe, Ti na vranca, on s tobom na arca! Bez vas oba nema putovanja. Tu poslao; opet knjigu pie, Pa je sprema u eher Mostaru, U Mostaru, elebi pazaru, Na turina beg emalovia. emal-bee od Hercegovine, Krila naa od Bosne cijele! Vidi, brate, ta ti paa pie, Hasan-paa od Kanide Tiro! Jesi l uo ta je amo bilo,
6865
6870
6875
6880
6885
6890
266
Od naega biveg alajbega, Smajil-age, carskog kahrimana? Za sina je curu isprosijo, Za Mehmeda novog alajbega, U Budimu Fatu Zajimovu. Tek se Fata kavgali desila; Hude sree od murtat vezira, Nae zemlje cjele izdajice. Robi Fatu, sprema u Bogdanu Da je dadne Petru Deneralu, Da daruje dinu dumanina. Vjeru nau daje za nevjeru! Diko naa, bee od Mostara! Pa te molim kao brata svoga, Dii butum svu Hercegovinu! Javie se Ahmet Ljuboviu, Nek gazija jahne na dogata, Neka krene bega Devetia, Sa Trebinja s kraj Hercegovine, Oni oba, i ti preda njima! Da si, bee, nama od pomoi! U nad Boga i Boe pomoi, Da vidimo ta to vezir gradi! Te poalje; druge knjige gradi, Dvije knjige na vrelo Cetinje, Na dva carska bega sa Cetinja, Na gaziju Babahmetovia I turina bega Zenkovia. Ovako hi paa molijae: Dva beglera ka dva brata moja,
6895
6900
6905
6910
6915
6920
267
Vidte, brao, ta vi paa pie, Od Kanide gazi Hasan Tiro! Da vi priam ta je amo bilo Od gazije Hadi Smajil-age, Od naega prvog dindarbae. Za sina je curu isprosijo, Za Mehmeda, novog alajbega, U Budimu kavgali Fatimu. Fatimi je srea uzafena Od murtata z Budima vezira, I dumana Petra Denerala, Brao bezi, od Karabogdana, to je prego vezir z Deneralom, Da zacrni Bosnu i Krajinu, Svu Unursku i Hercegovinu, Ka i to je Budim zacrnijo. Pa vas molim ka dva brata svoja Da skupite vojsku od Cetinje, Vojske vae to vie moete, Da nas, mila brao, pomoete! Te poilje, druge karte gradi. Jednu sprema Hrnjici serdaru, S cjele Bosne vojske komandaru. Ovako mu Hasan-paa pie: Naa pera i elenko zlatna! Vaa linos, Hrnjiki serdare, S cjele Bosne vojsci komandare! Jesi l uo ta se uinelo U Kanidu, mestu carevome? Novoga smo stekli alajbega,
6925
6930
6935
6940
6945
6950
268
Mila sina hadije Smajila; Begstvo stekli, curu isprosili, Da njegova oenimo sina, Za Boijom i tvojom pomoom. Da opremi konja pjegavoga, Tvog ogata uha klopavoga! Doklen si ti, sva je srea naa; A ogat je dobar za turina, A tvoj Halil svoj Krajini krila. Ti zna, Mujo, ta je mesto tvoje; Ti si celoj vojski komandare. Halila ti ite Smajil-aga, Da mu ever bide u evojku. To je vaoj kui dodadeno, Da si svakoj vojsci stareina, Halil svakom naem momku, Mujo, Svakom momku ever u evojku. Nema ljeta bez urevog dana, Nema brata dok ne rodi majka, Nema ara bez rastovog panja, Pa ni boja bez vaega soja. Pa te molim kao vojskovou, Jai oga, povedi Halila! Sebe spremi ka carskog vezira, A Halila ka i paaliju! Kupi, Mujo, svoje Kladuane, Tvoje ono trista Kladuana, Od zla oca a od gore majke, Koji seu od junaka glave, Glave seu i veu hi ive!
6955
6960
6965
6970
6975
6980
269
To je tvoja vojska sa Kladue, Koja vadi iz ivoga due, Kade, Mujo, vae sablje zveu, A pred njima svi dumani jeu. Ondar, naa krila pozlaena, U pomoj nam poi s junacima! Mahsuz selam vama Hrnjicama! Bez vas nama nema putovanja! Tu poslao; drugu paa gradi, Meu Liku i meu Vrljiku, Na Orlujce selo preiroko, Na gaziju Grdu Osman-agu, I njegova Grdi Huseina. Gazi aga, Grda Osman-aga! Vidi, aga, ta ti paa kae, Hasan-paa, vae desno krilo! Jesi l uo ta je amo bilo, Od naega biveg alajbega, Od Kanide hadije Smajila? Za sina je curu isprosijo, Za Mehmeda, novog alajbega, U Budimu Fatu Ali-bega, Najboljega soja i odaka. Al se Fata kavgali desila. Vezir joj je sreu uzaftijo Z dumaninom Petrom Deneralom. Protiv toga, Grda Osman-aga, Da pojae putastu kobilu, Da povede bajraktara svoga, Na zekana Grdi Huseina,
6985
6990
6995
7000
7005
7010
270
I povede hiljadu junaka! Zna, Osmane, e je mesto tvoje! Vazda e se nalaze tvrave Tvoje drutvo stoji na zastave. Od sad ti je mesto odreeno e je ekme, na Klimi uprija, S ovu stranu polja Muhakoga, Na visoko brdo Semeia. Tu emo ti hendek zakopati, I na hendek oplesti koeve, Na hendeku dvanaes koeva, Na njih dvanes topa Mustaj-bega, Tvojoj vojsci ance i laneve. Dok svatovi do Budima sidu, Kolko budnu i kada se vrnu, Da prieka na brdo Semeko Vojsku velju od Karabogdana, Da Semeko brdo ne ufatu, E da od nas jade ne poinu. Jo emo ti pridruiti vojske, Jal udbinjske jal donjootoke, Il vrljike il vojske cetinjske. To je tebe potvreno davno, e go si nam osto na zastavi, Vazdi si nam obraz otvorijo, I njihne si vojske nagrdijo. Zato tebe Grda Osman viu. Onda odma knjigu opravijo. Opet paa knjigu nainijo, Te je spremi u Udbinu ravnu,
7015
7020
7025
7030
7035
7040
271
U Udbinu starom ejivanu, I njegovu sinu Mehimedu. Sve mu kaza ta je i kako je. Da pokupi udbinjsku ordiju! Udbinjci su krvavi junaci, Mladi momci ka sa gore vuci. Sve se jedan pie po na sedam. Da, ehaja, jahne na labuda, Da povede sina na doratu, Da nam, aga, od pomoi doe! Vojske vodi to goj vie moe! Onu posla; drugu nainijo, Pa je hadi kapetanu sprema S Mekog Dola iz Udbinjskog polja. Kapetane s polja Udbinjskoga! Gledaj dobro ta ti karta pie Od naega Hasan-pae Tira! Kavgali smo curu isprosili Za naega novog alajbega, Za Mehmeda, sina Smajilova, U Budimu adiar Fatimu, erku milu Zajim Alibega. Al se Fata kavgali desila, Vezir joj je sreu uzaftijo, Jednu vezir, drugu Denerale od Bogdana, naa krvopija. Da, hadija, spremi bedeviju, Da pokupi Donjoudbinjane, Udbinjane i Mekodoljane, Da, hadija, doe od pomoi!
7045
7050
7055
7060
7065
7070
272
Vada ti je samo petnes dana. Tu poilje; drugu nainijo, U Otoku, teke u Ribniku, Na turina Alagi Aliju. Ree njemu ta je i kako je. Knjigu posla; odma novu gradi, Pa je selu Orahovu spremi Na turina Begzadi Rizvana. Sve mu to je i kako je kaza. Tu poilje; opet knjigu gradi, Pa je sprema Bojii Aliji. Sve mu to je i kako je kaza. Onu posla; opet knjigu gradi, Pa je sprema na Stijenu utu, Zukan-agi, carskom buljukbai. Sve mu to je i kako je kaza. Tu poilje; drugu knjigu gradi, Pa je Orli sprema Mustaf-agi. Sve mu to je i kako je kaza. Tu poilje; drugu knjigu gradi, Pa je ilje Alem Kaduniu, Te mu ree to je i kako je. Tu poilje; drugu knjigu gradi. Opravi je Alju Vlahinjiu. Sve mu to je i kako je kaza. Tu poilje; jednu taze gradi, Te je spremi arac Mahmut-agi. Sve mu to je i kako je kaza. Tu poilje; drugu knjigu gradi. Kuniu je Hasan-agi spremi.
7075
7080
7085
7090
7095
7100
273
Sve mu to je i kako je kae. Tu poilje; drugu knjigu gradi. Onu posla Ramu glamokome. Sve mu ta je i kako je kaza. Pa sad stade mislit i rasmiljat. Vie knjiga za poslatka nema. Ovako je paa svakom kazo, Ko j odnijo knjigu arovitu, Sve da mee s konja kuburlije, A da vie kao telal carski: Ko go misli sa Boom pomoom Danas svoju branit otadbinu, Nek Hadiu u svatove poe! Danas e se znati u Budimu, E vodei Fatu Zajimovu, Il e Bosna zaval doekati, Il e mlogo godina cvetati. Ondar ree Hasan-paa Tiro: Sad, hadija, nijesam te diro, Knjige aro, a spremo delije, Nijesam ti krpao sejmene. Sad sejmene kud goj znade, stari, Ti opravlja i njima upravlja! Eto tvoje pestotina kmeta. Suvati su tvoji po planini. Kmetovi e hizmet uineti, Hendek kopat u polju Kanidi. Saen krave, saeni volove! Kolji ovce i kulje ovnove! Svate skuplja i ovdale prati!
7105
7110
7115
7120
7125
7130
274
Jelo daji i daji him pie! Opet mlogo potroiti nee, Ako srea i Bog dade jaki. Ovo to je svatskije glavara, Ko goj tebe u svatove doe, Svaki e ti prilog donijeti: Neko krave, a neko volove, Neko ovce, a neko ovnove, Neko konje ohom pokrivene, A neko e u gotovo blago. A odvie, ako sudba doe, Te ti Fata doe za sindraka, Ti bi ondar kupijo Kanidu, I sva sela okolo Kanide! to sam znao, sve sam ti pozvao. Nijesam ti zvao najboljega, Likog Tala od Oraca grada. Da za Tala naku knjigu aram, A Tale ti z delijama nee, Nit e poi, nit e te sluati. Ti zna ta je nauijo Tale, On bez para noge ne pomera. Opravi mu neto madarija, I opremi kavaz Huseina, Nek opremi svojega riana, Nek u evre ponese dukate, Neka Talu ode na Oracu! Teke kavaz Huseinu kai, Neka ludo ne izgubi glavu, Neka mudro do Talage prie,
7135
7140
7145
7150
7155
7160
275
Nek ne hari lakrdije lude Kad Husein do dvora mu doe! Talova je kua od tri boja, Sa tri strane sohom poduprta, Na tri strane krovom otkrivena, A etvrte ticom pokrpljena. Oko nje je brezova avlija, Na avliji johova kapija, Ni mandala ima ni zatvara. Huseine, mijo kavadare, Odja konja teke pred avliju, Pa posluaj, sine, pred kapiju Ne t li uti na dvorove Tala, I posluaj ta govori Tale; Il se Tale s majkom razgovara, Ili s majkom, ili s vernom ljubom, Il sa sestrom mahnitom Azizom, Il je, sine, u avliji Tale, Da ne ostri na tocilo ordu, Jal u podrum da kuje kulaa. Ako dadne Bog i srea jaka, njim e lako proi na avliju. Sal kad nije na dvor kod matere, Tale nee biti u ljutini, I zazovi na kapiju Tala. Nemoj, da te ne prevari vrazi, Da ti pone otvarat kapiju, Huseine, to je na avliju! Ona veze ni baglame nema, Ve bukovom sohom poduprta.
7165
7170
7175
7180
7185
7190
276
Mogu pasti, tebe pritisnuti, Ti bez sablje izgubiti glavu! A Husein begu govorijo: Dragi paa i ti Smajil-aga! e je lako knjige rasturati, Vi sve knjige daste delijama, Da hi daju turskim gazijama. mene grdnu da gubite glavu, Mahnitome Tali opravljate! Ja bi radi te sve vae karte Rasturati na etiri strane, No tu jednu budalini Tali! Ondar njemu ree Smajil-aga: Na ti, sine, pedeset dukata, Te hi podaj Talu Orakome, Pa mu desnoj poi, sine, ruci, Kai Talu selam od hadije! Za sina sam curu isprosijo, Sve mu kai otkale je Fata, I ija je soja, kojega je, I ko su joj, sine, zatonici! Neka sebe i kulaa spremi, I turina hodu uvajliju, I njegova Belaj-bajraktara! Huseinu milo ne bijae, Ama drugo are ne imae. Podaj, sine, pedeset dukata, kai Talu: Ovo ti je, Tale, Opravijo jadi Smajil-aga Da ostavi na dvorove ljubi,
7195
7200
7205
7210
7215
7220
277
Staroj majci i tvojoj eici. Kad e, Tale, u Kanidu doi, Druge e te ekat madarije, Za troak ti para manjkat nee. Ako bide sree od Allaha, Da svrimo borbu z Deneraljom, I s vezirom, carskom izdajicom, Te te dvije sile nadvladamo, Ako, Tale, bide sree stare, Kula blago mo donijet nee. To mu rekni, pa se natrag vrati, I videe ta ti ree Tale! Il e doi ili nee doi. Kavaz ondar opremijo vranca, Pa vraninu sede na srijedu, Pa navede gradu na kapiju. Pree polje, primi se planine, Sela gazi, planine prolazi. Kud go ide, do Oraca side, Do dvorova Orakoga Tala. Kade prie dvoru Talaginu, Sve to bee ka to paa kaza, A kavaz se udi Huseine, Kako Talu eca preivee U ovakom halu velikome. Lako kavaz poredo avlije Dokle s konjem doe pred kapiju. Odsjede se od svojega vranca. Ode sluat jeda egod Tala, S kim govori i s kime se psuje.
7225
7230
7235
7240
7245
7250
278
Huseina muke ufatile. Huseinu dobra srea bila; Na dvorove ne bijae Tale, No ostrae sablju u avliju. Kolko Tale s ordom galamae, Bi rekao, ima eta ljudi, Pa veliki inad otvorili. Vako Tale sablju besedae: Sabljo moja, ho li biti pusta! Sve te ostrim u neelji dana. Eve danas tri meseca ravna Gladan, edan leim na dvorove, I tuna mi eca polipsae; Ka svojoj se ljubi ne pomaljam, Nit joj smijem na oi izisti, No me psuje i nevolja joj je: Ajd otale, turska nagrtinjo! to ti ede ljuba i eica, Kad im kader nisi dobaviti Barem, barem koru hljeba suha, A na smok se ni uila nisu! Bog ubijo Bosnu i Krajinu, e nestade oni prvi aga, to dizahu i ete i vojske, Udarahu na din-dumanina! Svaki mene dobro pribirae, Pribirae, i dobro drae. Vazda imah u dep madarija; Pojah sebe a i ljubi davah. I vie se momad enjavahu,
7255
7260
7265
7270
7275
7280
279
I mahom me zvali u svatove. Dodue me niko nije zvao Da mu bidem svatski stareina, Bez da au bidem u svatove, Ali j onda uharnije bilo! Ponijo bih talambasa moga, Pa bi zao od svata do svata. Neko groi, a neko etiri, Od dukata nije ni pomena; Samo mi se znalo od mometa, Od mometa dvije madarije, Od devojke svilnog boaluka, U boaluk gae i koulja, Jagluk zlatan i marama njime. Gae odma turi na bedrama, A koulju podaj vernoj ljubi. Ona od nje tri koulje gradi; Jednu podaj ostareloj majci, Jednu sebe turi na pleima, Jednu podaj mahnitoj Azizi, Da ne skae gola sokacima! Ja maramu turi oko glave, Mete poe te zavi elenke, A mene se eca poprduju. Jagluk sakri od vijerne ljube, Te ga sestri podaj premahnitoj, Pa joj rekni: Mahnita Aziza, Skupi dara, ne bi l se udala! Govno pasje, niko mi je nee! Mahnite se cure ne udaju.
7285
7290
7295
7300
7305
7310
280
Gora mi je od mlogije jada! Sve to slua kavaz Huseine, to se Tale sabljom razgovara. Govno Tali, stari pomrijee, Niti eta ide, niti vojska. Mladi momci malo pomudree, Sve se enu teke potkrijui, Ni svatova kupe ni avola! Dolo mi je do velikije jada. Jo sad u te, sabljo, naotriti, ekati te jos neelju dana, Pa u tebe nosit na kovaa Te od tebe dvije nainjeti: Jednu prodat te ecu hraniti, Hraniti hi i od zla braniti. Govno pasje, ni to nisam kadar! Nemam groa, kamoli dukata, Da kovau zahmediju platim! Ni od toga selameta nema. Da kulaa prodam vilenoga! Nit mu zobi imam ni sijena, Da g ugojim i nainim sapi. Da je gojan, da ga jedu vuci, S nekijem bi trampu uinijo, Pa bih uzo i konja gorega. Uz brdo ga ne bi ni jahao, Poljem malo, uz brdo nimalo, Nakom da mi nosi krpatinu, A ovako, niko mi ga nee, Ni za paru ni za dinar beli!
7315
7320
7325
7330
7335
7340
281
Sad se misli kavaz Huseine: ini mi se Tala gledajui Da je velkog dopanuo hala. On je muhta groa bijeloga, A kamoli madarije ute! Kad mu dadnem pedeset dukata, A druge mu u Kanidu kaem, Nee mene pogubiti glavu. U to kavaz Huseine vika Sa sokaka pred kapiju Tala: Ado Tale, da ti Bog da zdravlje! Izid amo, otvori mi vrata! Ja sam jedan poslat izrad tebe, K tebe su me opravili ljudi! Tale vako njemu besedae: Ko me otud zove sa sokaka? Ja nijesam oban kod ovaca, No sam gazi aga Tahir-aga! Sablju ostrim, spremam se za rata! A kavaz mu ree Huseine: Tahir-aga, tako mi imana, Tvoja vrata ne pripu na kaka, Ni (na) nikaka u naoj Krajini, Niti ima halke ni akaljke! Bez sam uo kako svijet pria, A sam sada vidim sa oima, Svijet pria da se uvam voma, Da nijesu ni im savezana, Ni s halkama niti baglamama, Bez bukovom sohom poduprta.
7345
7350
7355
7360
7365
7370
282
Da hi uhnem, ona e panuti, Bukova me soha pritisnuti, Pa bez sablje izgubit u glavu! Tale vako rije govorijo: Ko li te je na to nauijo, Pas mu jebo i au i majku! Pa ostavi sablju na tocilo. Mae sohu s johovije vrata, Pa obadva otvori kanata. Tale dvije zasukao ruke. Kolko mu se zakaljale ake Od tocila i od ostre orde, Kao da je umur mijeao. Husein se na muku turijo. Paa mu je emer uinijo Da mu desnu on poljubi ruku. Kako u mu ruku poljubiti? Nema are, polee mu k ruci. Huso sretan! Ne dade se Tale. Huso ruku turi u depove Da mu jagluk dadne z dukatima. Tale vako rije besedijo: Ja oklen si, daljnji jabandijo? to je tebe u jagluku, sine, Il dinari ili karantani? Ado Tale, da ti Bog da zdravlje! Ni dinari, ni su karantani, No su carske ute madarije! Ja sam otud, od Kanide ravne, Kavadar sam Hadi Smajil-age.
7375
7380
7385
7390
7395
7400
283
Alaj-beg me k tebe opravijo, I na turin Hasan-paa Tiro, Mahsuz su ti selam opravili. Hadija je curu isprosijo Za Mehmeda, novog alajbega, U Budimu Fatu Zajimovu. A Fata je kavgali evojka. Vezir joj je sreu uzaftijo, Predao je Petru Deneralu, S pedeset je spremijo delija. Mehmed bijo s Osman-bajraktarom. Poo bijo budimskom veziru, I srijo je pedeset delija, Sa carskijem delibaom, Tale, I sa njima sefer uinjeli, I posjekli delibau carskog, I njihnije dvades i pet glava. Ono drugo u Budim pobeglo. On je Fatu u Budim vrnuo, I adiar isprosijo Fatu, I na sebe mandat preturijo, Sa dva stara na Mehmeda mlada. Sad hadija stari Smajil-aga Svadbu gradi, a kupi svatove. Mahsuz selam tebe opravijo, Da opremi sebe i kulaa, Da povede hodu uvajliju, I tvojega Belaj-bajraktara, I tvoje sve trista Oraana. Tu ti ima pedeset dukata.
7405
7410
7415
7420
7425
7430
284
Da hi dadne vijernici ljubi, Da nijednog za se ne ostavi; Tebe druge ekaju, Talaga, Za tvoj troak do Budima grada. Boa pomo kada bide s nama, Ako dvije sile nadvladamo, Ako, Tale, bide sree stare, Kula pare mo donijet nee! Tale planu, a poe psovati: Kakav Mehmed, psi mu drli majku! Sio dolje do Budima grada, Prevarijo moju zarunicu! A zna l Mehmed, rodila ga kurva, e je Fata moja zarunica! Sad e ravna godinica dana, Sedam sam joj knjiga opravijo, Sve je pitam hoe l me uzeti. Ne znam, kuka, ni ona ta ini, Nikako mi devab ne povre! Tri puta sam u Budim slazijo, I etao po Budimu gradu, Nijesam je s oima vidijo. Ka Mehmedu hadi Smajilovu Tek nemogu rad hadije moga Bih ga za to zvao na mejdanu, Da Fatimu sabljom dijelimo! Mislijo sam, Boi nesretnie, Da je uzmem da mi bude ljuba, Da proivim njejnom imovinom. Ali kuka prevari me mlada!
7435
7440
7445
7450
7455
7460
285
Selam e mi hadiji Smajilu. Ne mogu mu hator itetiti. Doi u mu z bratstvom u svatove. A s Mehmedom ni merhaba neu to je moju uzo zarunicu! A kavaz ga slua na kapiju, Da smijae, smijat se hoae, Odrijet se od smijeha Talu. Pa kavadar sede na vranina, A natrag se u Kanidu vrnu, I sve kaza vakisuna redom Na svu londu kod age svojega, Za cel sahat ta je prio Tale. Svi sluaju kavaz Huseina. Nit ko vina pije ni rakije, No se Talu Orakome smije. Ondar taze pie nastavie. Smajil zovnu oba kneza svoja, Marijana i Maliu njime, Na dvorove meu serhatlije. Kad dooe dva kneza njegova, Uljegoe, Dobro jutro! dae, Preko srca ruke preklonie, I painu skutu poletee. Poljubie pau i hadiju, I turina Cifri Hasan-agu, Dva dizdara i etri ajana, I makli se, pa hi pridvoree. Hadija him mesto nainijo, Na stolicu oba kneza svoja,
7465
7470
7475
7480
7485
7490
286
I to blizu do kolena svoga. Rujnijem hi napojijo vinom, Napojijo pa hi posluijo, I sa njima aom pozdravijo; On s fildanom, oni sa aama. Zdrav u zdravlju, oba kneza moja! Ja sam vi se i poprije nado. Ja sad imam dva veselja svoja. Na sina mi prelo alajbegstvo. Uzgred tamo curu isprosijo Od dobroga soja i odaka; Kako svijet po svijetu pria, Da je vila sprema moga sina. Ama njojzi srea zazafena Od vezira naeg murtatina! ijo, eco, da j u Bogdan spremi, Da daruje dumanina njome, Deneralja od Karabogdana. Moj se sinak Mehmed pridesijo, Sa mojijem zlatnijem krilima, Sa Osmanom mojim bajraktarom. Bog him dao, razbili delije I oteli ikali koije! Isprosijo naprotiv veziru, I na sebe mandat preturijo. Za mojega sina alajbega Kupim Bosnu kao za svatove, A spremam je ka i u rat bojni, Ka i to e silan rat postati Za celoga veka pominjati.
7495
7500
7505
7510
7515
7520
287
Sad sam, eco, knjige rasturijo, Na skupljanje vadu odgodijo. Hoete li, oba kneza moja, Hoete l mi hizmet uineti? Vi ste mojih kmeta stareina; Da krenete kmete i ivije, Da pouske ance iskopate, Da u njima vatre naloimo, Da vi predam suvat i baiju, Na sureke krave i volove, Na buljuke ovce i ovnove, Da sa tijem vi raspolaete! Ne, fala vi! ni za duu bilo, Da vi vae jagnje poharite! Bogu fala, ja imam svaega. Jo tu svadbu mogu nainiti. Ako bide edelskog dermana, Ako doe u Kanidu Fata Za Mehmeda, za mojega sina, Kolaj e se svadba isplatiti! Da mi, knee, hizmet uinite, Ispratite vojsku, i sretete. Ne nagonim, oba kneza moja, Ni na silu ni na jaku naku, Bez ako je vama draga volja, Vama, eco, pa i kmetovima. Oba kneza na noge skoie. Na hadija, nae ogledalo! to to take zbori lakrdije? Tvoj ded nam je i otac sudijo,
7525
7530
7535
7540
7545
7550
288
E hadija, naim edovima, Pa tvoj otac naim oevima, Pa ti nama toliko godina. Ti si naa krila i okrilje, Nit nam ini sile ni nasilja, No nas uva od drugog nasilja. Bog ti uvo sina jedihnika, Ta mu rados mlogo dobra bila! I hodijo i vojsku vodijo, Ka to mu je babo i amida! Svetlom sreom proli pred Budimom! Murtatinu pajtaht razruili! Njegovih se jada nagledali! Generalju glavu pogubili I Fatu ti doveli svatovi! estita ti za tvog sina bila, Mlogo ljeta i mlogo godina! Doekao da ti u dvor dvori, I doeko da rae sinove! Fala, fala, oba kneza moja, I vi vae sree doekali! Al hadija, rekoe kneevi Ali smo se malo naljutili to nas samo za hizmet ostavi! Od tvojije pestotina kmeta, Svaki dvorac ima po dvojicu, A puno hi ima etvoricu. Svaki su se haman ienili, Puni dvori ece i sinova. to ne uze jednog od dva kneza,
7555
7560
7565
7570
7575
7580
289
Da ga jednim buljukbaom gradi, Da on sudi na pestotin kmeta, Da poemo u tvoje svatove? U nad Boga a u tvoje zdravlje! Mi imamo ate i takume, A ti bi nas naoruo brzo. Vidijo bi i Bog i Krajina, Kako bi te pomogle ivije! Kad bi tamo svaki poginuo, Po jedan bi, i po dva, ostala. Ve gotovo eca preduspela, Na dvor nam se ne bi ni poznalo, A tebe bi od susreta bili, I mi drugi hizmet uinili! Fala vama, oba kneza moja! Ba ta nuda nije atisala. Ja vas titim ka i krila zlatna; U potolnje sa Mehmedom vreme, Kade bude caru pomaganje, Na nekakog kralja velikoga, Ondar ete spomen ostaviti. I dosad ste dobri bez karara! Otidoe oba kneza mlada. Smajil zovnu etrdes sejmena. Na divane ovako him kae: Hajte, moji svi redom sejmeni, I vi, eco, moji kavadari! Znate l e je deboj Sulejmana Te na njemu Hasan-paa vlada? Ne ta deboj to je od oruja,
7585
7590
7595
7600
7605
7610
290
No ta deboj e su atorovi, to za nas (su) za preu spremljeni, Kad bi nee s kime ratovali, Da atore za rat ponesemo, e ustreba da hi raspinjemo. Hasan vi je paa pripremijo, Hiljada je tamo janjiara, Bez orua i bez bedevija, I bez na kuk ostri emerlija, Da vam, sine, bidu od pomoi, Da us polje atre raspinjete, Po ortama njihnijem bojama; Prve bjele, a druge crvene, Tree mavi, etvrte zelene, Pete, sine, u uto bojene. U neke e carska vojska biti, Janjiari iz dvije krajine, Jedni nai, drugi iz Travnika. Janjiari nek su u bijele, A begovske vojske cipcijele U crvene i u one mavi, A aganske vojske u zelene, A serdarske pa i buljubake, I ajanske pa i kapetanske Sve se broji serhat i Krajina, Nek posjedu u uto bojene. Nek poznaju svoji komandari, e su njihne vojske i bajraci, I pod koje na vrste atore. Potrae mlai preko polja.
7615
7620
7625
7630
7635
7640
291
Janjiari deboj otvorili. Sadno ravnog polja kanidkoga Do pod brijeg brda Karnidkoga, Mesafa je es sahata ravno. Sve na vrste raspee adore, Kako him je stari naruijo, Za dva dana i za dvije noi. Jedva su hi tekmil uinjeli, A kmetovi sjurie baije, I sureke Smajil alajbega. Pokopae u polju hendeke, I pod njima vatre naloie. Od volova meso nastavie, Od volova i jalovi krava, Od ovaca i kulja ovnova. Dim se izvi nebu u havaje Od veliki vatri pod kazane; Bi rekao gorahu planine! emu vakat i vrijeme doe, Hasan-paa vika janjiare. Od Kanide konje sigurae. Ovaki him emer nalagae: Janjiara etiri hiljade, Sve napored na polje sedite! Kako koji bosanski gazija, Ili paa, pa ili bimbaa, Ili ajan il carski kapetan, Ili aga, ili begler carski, Ili carska buljukbaa glavna, Ko goj vodi pestotina druga,
7645
7650
7655
7660
7665
7670
292
Svakojem na selam stanite, E, za ovo nekoliko dana! Svakog dana dok se zbije vojska, Junatvo je ikram uineti, Te gazije na odaku svome, Iza sebe spomen ostaviti, Da nas fale dok je ovog sveta! Odvoji se vojska janjiarska. Janjiara etiri hiljade Posjedae da ekaju turke. Pred atore dide pobodoe, Za te dide ate povezae. Alajli se razvie bajraci. Pisnu zila, kucnu mehterija, I z bedema pukoe topovi Prije zore u eher Kanidi. Sad je Kozar jeknula planina, A pogleda paa i hadija. Sjajnu bajrak, sjajnue elenke. Izbi carev paa sa Travnika Na labuda konja velikoga, I na pau zlatna kapa carska, I na njojzi pera janjiarska, Pa pred paom dvanaes belija. Oni vodu dvanaes jedeka, Cipcijeli ohom pokriveni Savrh glave do zelene trave; To je prilog Hadi Smajil-agi. Za turinom Pai Ibrahimom Ide dvanes alajli bajraka,
7675
7680
7685
7690
7695
7700
293
I dvanaes hiljad janjiara, Sve na ate i na bedevije. Na konje him jednaka odjela, Sedla njihna i njihni takumi. Jednako him konjiko oruje, Jednake him uzde i bilani, Jednake him luntre o unkae. I jednaka ruha na junake. Crvene him na bedre akire, A na plei gunje janjiarske. Jednake him kape i elenke, Jednaka him koplja uz ramena. Ta je vojska Kozar zapliila. Palahaju krpe sa bajraka, Visu ostre orde niz hajvane; Bi rekao, visu mrke guje. Samo Pai u istome zlatu, I labud mu u zlaenu rahtu, I za njime dvanaes topova, I cijela hrana i debhana; I hur paa nosi madarija, Da potroi gredom do Budima, Dokle ode i natrag se vrne. Paa pau vie niz planinu, Borija mu pisnu na bedemu. Talumli se digli janjiari, Pred atore stali na selamu, A sejmeni hadije Smajila. Kad je Pai stigo Ibrahime, Selam dade i od ata spade.
7705
7710
7715
7720
7725
7730
294
Na ruke ga nosahu sejmeni Kod staroga na dvoru hadije, I turina Hasanpae Tira. Ibrahim hoeldiju dali, A on njima turski selam vika. Paa s paom sjede uporedu, A hadija ured sprema njima. Dva se pae rukom rukovae, I za mirno zdravlje upitae. Paa dade begu estidbinu: estitam ti sinu alajbegstvo, I Fatimu za sina proenu! Mlai pau urkom ogrnue, Nargilju mu ibuk zapalie. U adore janjiari pae. Alajli se razvie bajraci, Bojna koplja oko atorova. Za koplja se svezae kobile, Sve kobile bedevije amske. Topovi se ukraj polja dae, Pod Karako brdo, pod bogaze, Kuda e se ka Budimu kretat. Taman bili, pa se odmorili. Vihra nema, a jeknu Kozara, A zapita etelina trava, I alajli izbie bajraci. Zapevae unurski junaci. Izbi begler sa iroke Like Na golubu konju visokome. Na begleru kalpak-kapa zlatna
7735
7740
7745
7750
7755
7760
295
Sa dvanaes carsko elenaka. Ta se sila opisat ne more, Koja li je sila i gospoda. Ta je sila u zlatna dijela, A golub mu visok u rahtima. Jadan paa, jadan ti vezire Pri toj sili bega Lianskoga; Saltanet mu bolji od vezira. Pred beglerom dvanaes belija, I za njime sedam bajraktara. E, kaki su begski bajraktari! Kaki li su pod njih ulehani! Bi rekao i bi se zakleo Da letahu, a da ne hodahu. Ti su njihni konji kriloviti, A na njima momci zmajoviti. Zlatne toke, a carske elenke, O kukove visu grebetice, Iz ramena dide kostolomne, Na bajrake temre okovane, Na temreta zlaene jabuke. Povile se krpe svrh momaka, Zlatne kite do treeg jamaka. Svije sedam oko Mustajbega, Kao sedam lala oko cara. Vojske za njim dvanaes hiljada, Sve Liana, sve atlije carske, Unuraca ka i vatre ive. Kada silan izbi Mustaj-bee I za njime dvanaes topova,
7765
7770
7775
7780
7785
7790
296
njima hrana i debhana carska, Begler polju na ravninu sie, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stanuli, A sejmeni bega prifatili, Vojska lika pade u adore, A beglera vodu kod hadije. Kad je bego doo na dvorove, Selam dade, pae ustadoe, Za bjele se ruke dofatie, Likom begu hoeldiju dae. Kod paa ga u red posadie, I sa rukom se rukovae njime. Pitae se za mir i za zdravlje. Beg hadiji estidbinu dade: estito ti sinu alajbegstvo, I estita sinu enidbina! Amin, bee; i ti doekao, eri udo, enijo sinove! Mlai pie slue i donjee, Nargilju mu ibuk zapalie, Maveli ga urkom prigrnue. Vojska s vojskom pade pod atore, A topovi blizu do topova. Malo bilo, dugo ne trajalo, Vihra nema, a jeknu Kozara, Kad izbie alajli bajraci, A pukoe iftom venednici. Carev begler izbi na sijahu, Na sijahu konju visokome;
7795
7800
7805
7810
7815
7820
297
Vas u utu ogrezao zlatu, I sijah mu u rahtove zlatne, Kapa carska z dvanes elenaka. Kako sjaji i konj i delija? Billah tepih, grije meseina! Pred njim ide dvanaes belija, I dvanaes za njim bajraktara. Boe mijo, ko je begler bijo? Z Banje Luke Fetibegoviu Za dvanaes hiljada turaka, Sve atlije, peca nikakoga. Na atlije toke na prsima, I na glavi careve elenke. Na atove rahti i kalkani, I niz prsi klobukovi sjajni. Kade pae bega sagledae, Svi od aka na noge skoie, Pa na prozor ela naslonie, I za bega uur uinee. Beg s Kozara ode ka Kanidi, Kada poljom izbi Kanidkijem, A borija Hasan-pae pisnu. Na selam mu stali janjiari, A sejmeni bega Feti-bega, Jedni bega na dvor kod hadije, Drugi konja vode u podrume. Kad Feti-beg meu pae doe, Selam dade, pa meu njih stade. Svi ustae pa ga prifatie, Meu sobom otur uinjee,
7825
7830
7835
7840
7845
7850
298
I sitne mu hoeldije dae. Pitae se za mir i za zdravlje. Kad rekoe da su zdravo bili, Momci mladi ibuk zapalie; Svakim pivom svakog ponuaju, Sve po volji, ta je milo kome. Sad Feti-beg estidbinu daje, estidbinu hadi Smajil-agi: estitam ti novog alajbega, I za njega curu od Zajima! estita ti i sreita bila! Amin bee, i ti zdravo bijo! Taman seli, tek se odmoril, Vihra nema, a jeknu Kozara, Kad evo ti carskog komandara, A od Jajca age Omer-age, Na njegova visoka kulaa. E, kakav je gazi Omer-aga? Silan momak, silna odijela, Silan hajvan kao na krilima! Za njim ide alaj zelen bajrak, I Jajana hiljadu junaka. Sve atlije, peca nikakvoga, Sve na ate jau i paripe, I kobile bedevije amske. Dobar him je silan komandare, I za njime silan bajraktare, Gajet silna za bajrakom vojska, Izbi begler sa Kozar-planine; Na tog agu hasret uinjee,
7855
7860
7865
7870
7875
7880
299
I na agu i konja njegova, I njegova silnog bajraktara. Aga side sa gore Kozara Na zelenu polju kanidkome. Udri truba Hasan-pae Tira, I skoie pred njeg janjiari I pred njime na selam stadoe. Sejmeni mu konja prifatie. Jedni konja, a drugi gaziju. Na hadine dvore povedoe, uljehane u tople podrume. Selam dade careva gazija. Svi mu sitne hoeldije dali, I na dobro mesto postavili. Sve napored jedan do drugoga. estidbinu dade Smajil-agi, I za sina novo alajbegstvo, I za sretnju sinu enidbinu. A on njemu: Fala, aga dragi! Taze ae s vinom poleee Nazdravljati pa se ponositi, I estitat jedan drugom pute U svatove novom alajbegu. Tamam seli, eif namestili, Vihra nema, a jeknu Kozara. Pogledae pae i begovi. Izbi jedan carev gazalija Na njegova visoka alata, Vas u suho ogrezao zlato, Kalpak carski i carske elenke
7885
7890
7895
7900
7905
7910
300
I niz prsi toke oluklije, I uz rame koplje kostolomno. Bi rekao da je vezir carski! Saltanet mu ba ko u vezira, I etiri za njim bajraktara; Vojske za njim etiri hiljade. Svi skoie pae i begovi, Te silnoga gledaju gaziju. Silan bee i vitez bijae, to takoga nijednoga nema! Jednom mu se udu zaudie: Svaki aga i svaki beg carski, I ostali carevi ajani, Carske bae pa i buljukbae, Svaki nosi na lijevo ordu, A ovome na desnome kuku. Ko je ovo, i koje je udo, to li sablju nosi naopako? Ondar ree liki Mustaj-bee: Pae dvije, naa krila zlatna, Zar se tome pae ne sjeate? Ono nam je Ljevak Omer-aga! On sijee ljevom rukom glave; Zato nosi z desna alamanku. Vidite li, dvije pae carske, Onog agu Omera Ljevaka? S lijevom je rukom uzaftijo Od Lengera sve do Silitora! Od njega se plae kraljevine. To je ljuta bez hesapa guja!
7915
7920
7925
7930
7935
7940
301
Pae na to uur uinee, I na njega i konja njegova, I njegove silne bajraktare, I njegovu silovitu vojsku. Momak aga Omer-aga side Sa Kozara do polja zelena, A borija Hasan-pae pisnu, Na selamu stae janjiari. Gazi Omer turski selam vika. Sejmeni mu konja prifatie, Jedni agu, a drugi alata. U podrum mu konja uvedoe; Aga carski na hadine dvore. Sve mu na red selam prifatilo, I sitne mu hoeldije dalo, Meu sobom mesto nainee. Hazur ga je pie doekalo. On hadiji estidbinu daje Za beglerstvo i za enidbinu. A on njemu: Fala, Omeraga! Ode sohbet, a ode veselje. Vihra nema, a Kozara jeknu. Pogledala kanidka gospoda. Kad zamrei Kozara planina, Fala Bogu na Booj pomoi, Bi rekao izbi carska vojska, I pred njima paalije carske. Tu se dvije pae zaudie, I pitae likog Mustaj-bega, Koja li je sila sa Kozara?
7945
7950
7955
7960
7965
7970
302
Carske pae, svito nada nama! Ono dvanes carsko kapetana, Preko Une od Unurovine, Koji vojske diu bez fermana, I vezirske sitne bujruntije. Svaki kree svoga bajraktara, Za svakijem hiljadu gazija. Sve se jedan pie po na sedam. Ti su momci ka iz gore vuci, A gledni su kao belogorke! Na to pae uur uinjee: Bogu uur i domu ovome, Kad imamo ove kahrimane; Jo se lako more carevati, Carevati i gospodovati! Kapetani u polje sidoe, A borija Hasan-pae pisnu. Istrae carski janjiari. Pred svakoga na selam stadoe, I svaki him turski selam vika. A sejmeni konje i gazije: Konje vode u podrume mrane, Kapetane na bijele dvore. Selam dae kahrimani carski, Sve to bee na hadine dvore Sve begove srelo na nogama. Prifatie za bijele ruke. Pred svakijem mesta nainee. I sitne him hoeldije daju. Za mirno se upituju zdravlje.
7975
7980
7985
7990
7995
8000
303
Tu svaije oi poletele Na tu silu i na te gazije. Sad se zlatne ae povedoe. Sohbet zlatan ode meu njima, A vojske se s vojskom smijeae. Viteka se kola pofatae, Alajli se razvie bajraci. Zapevae u kolo Bonjaci. A paanske biju mehterije, A pitu him zile i borije. Vritu ati, pitu bedevije. adorovi ba ko eherovi, A bajraci ka nebom oblaci, Bojna koplja ka i gora arna. Boe mili, silovite vojske, U Kanidko polje preiroko! Bi rekao da je ferman doo Od sultana, i carski muiri, Da su vojsku svu za sefer zbili, Da se sultan bije sa esarom. Ordije se rahat uinele, I begovi na bijele dvore. Vihra nema, a jeknu Kozara, A pogleda sa dvora gospoda, Kad evo ti dva bega careva, Dva gazije z dvije Janje carske, Dvije Janje, dvije Bijeljine, E Fildua i Fildia njime. Oba bega na dva konja njihna, Na dva konja obadva zelena.
8005
8010
8015
8020
8025
8030
304
Na begove kalpak-kape zlatne, A na plei crvene dolame U zlaene grane ispletene, A na rame guje dovedene. Na prsi him toke oluklije. Uz ramena bojna koplja kleta. Niz kukove visu grebetice; Sjajkaju se ka s neba sveice. I za njima do dva bajraktara, I za njima do dvije hiljade, Sve atlije i dankrlalije. Boe mili, kaka bjee vojska, A kaki su vojski komandari! Komandari ka carski ridali, A ta vojska ba ka dinovita, A pod njima konji viloviti. Pod njima se crna zemlja trese. Sve na dvoru ustade gospoda Sejiriti do dva kapetana, E Fildua i Fildia njime. Na njih vii uur uinee. Kapetani u polje skrcae, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari pred njih na selame, A dva bega selam naturie, A sejmeni oba prifatie. Konji njihni u mrane podrume. Kapetane na begove dvore. Uljegoe careve gazije, U to kolo selam naturie.
8035
8040
8045
8050
8055
8060
305
Cijela je skoila gospoda Pred begove rad Boeg selama, Rad selama i svoga irama. Kod paa him mesto nainee, Gotove hi ae doekae. ae piju, hoeldije daju, Za mirno se upituju zdravlje. estidbinu daju Smajil-agi Za novoga sina alajbega I njegova sretnu enidbinu. On zafalu daje begovima. Taman bili, pa se odmorili. Vihra nema, a jeknu Kozara, Pred oi him zamrei Kozara, Popade je silovita vojska. Kad gospoda pogleda sa dvora, Izbi otud Tuzla-kapetane Na njegova konja visokoga, Vas u srmi i u istu zlatu, I na konja rahti obuzdali. njime Tuzla i Donja i Gornja, Dva bajraka i dvije hiljade, Sve momaka ba ko evojaka, A vrijedni ka planinski vuci. Svi jednaci i jednolikasti: Jednake him toke i jeleci, A jednaci na glavi kalpaci; Jednake him dide uz ramena, A jednaki pod njima hajvani, I jednaki rahti na hajvane,
8065
8070
8075
8080
8085
8090
306
I na age orde o kukove. Gospoda hi sejir uinjela, Za Tuzlia uur uinjeli. Malo proe a dugo ne bilo, Izbi za njim Bre Ibrahime, Na Labudu ka (na) gorskoj vili, I za njime hiljada atlije, Sve momaka ka iz gore vuka, Koji stii more i utei, I ranjena iznijeti druga. Sva gospoda uur uinjela: Kad je vaka Bosna ponosita, I ovake hrani gazalije, Lasno li je caru carovati, Carovati i gospodovati! Oba bega u polje skrcae, I borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe. Dva sokola selam naturie, Selam dae a od konja pae. Sejmeni him konje prifatie. Sa konjima idu u podrume, A begove vodu kod begova. Kad gospoda kod gospode doe, Selam dali, nasred kola stali. Age carske na ruke pribrali, I mesto him dobro nainjeli. Hoeldije redom naturili, I gotovom aom doekali. Za mirno se zdravlje ispitali,
8095
8100
8105
8110
8115
8120
307
I rekli su da su zdravo bili, I hadiji dali estidbinu Na novoga sina alajbegstvo, I njegovu sretnju enidbinu. A on njima rado povraaje: Fala, age, sve u pomo Bou, A u zdravlje vae i sultansko! Vojske s vojskom, bezi z begovima, Age carske meu ajanima. Tamam rekli, pa se odmorili. Vihra nema, a jeknu Kozara, Kad nakrca vojska pro Kozara. Piska stoji eteline trave, A etine odlijee lie. Pogledala cijela gospoda, Kad evo ti bega od Brkova, Ali-bega ka vezira carskog, Na njegova visoka galeu, Vas u zlatu, galea u rahtu Billah tepih, ka da grije sunce I sa njime momak na doratu. Alaj-bajrak nosi u rukama, Z bajraka ga krpa zamotala, A jamaka kite od bajraka. Za njim ide hiljada atlije, Posavinski aga i bekrija. Kad begovi vioe beglera, e s Kozara skrca u Kanidko, U Kanidko polje preiroko, Hasan-pae zapie borija.
8125
8130
8135
8140
8145
8150
308
Janjiari na selam stadoe. Beg him selam turski naturijo. Selam dade, od galea pade, Galea mu u podrum turie. Vojska k vojski, a beg begovima. Selam dade, nasred kola stade. Svi begovi rairie ruke, Zagrlie bega sa Brkova, U grljenju holedije dae. iroko mu mesto nainee, I taze ga aom doekae. Kad su rekli da su zdravo bili, Beg hadiji dade estidbinu: Mubarei sinu alajbegstvo, Mubarei za sina evojka! Tebe, sine, Allah razijala, Tebe Boi pali raziluci, I na tebe, sine, gazaluci! Tamam seli, pa ueifili. Kozara se razjea planina. Pogledala sa dvora gospoda, Kad evo ti dvanes buljukbaa Na dvanaes ata krilatije, Ka dvanaes paa carevije. Buljukbae, na njima elenke, A na prsi toke klobuklije, Uz rame him koplja kostolomna. Gadarkinje visu o kukove. Na hajvane rahti i pusati, Pa se sjaju ka i meseine.
8155
8160
8165
8170
8175
8180
309
A za njima dvanes bajraktara, Ka i dvanes belogorki vila. Pod njima su konji dinoviti, A na njima ljudi zmajoviti. Sve te krpe sa bajraka zlatne Prekrile su bajraktare carske, A z bajraka kite na jamake. uur na njih uinje gospoda, I na vojske dvanaes hiljada, Sve atlije, peca nikakoga. Sva gospoda vie buljukbae, I veliki uur uinele Na cazinske buljukbae carske, I na njihne bajraktare zlatne, I na njihnu silovitu vojsku. Dvije pae Bogu zafalie: Bogu uur i asu ovome, Kad viosmo sreu muslimansku, I njihovo milosno dranje! Dokle bae u polje skrcae, A borija Hasan-pae pisnu, Janjiari na selam stadoe Buljukbae s konja se skidoe. Sejmeni him konje prifatie. ulehane u tople podrume, Age carske na bijele dvore, Smijeae jedan kod drugoga, I bijele ruke rairie. Posjedae jedan kod drugoga. Jedan drugom holedije daje,
8185
8190
8195
8200
8205
8210
310
Za mirno se upitae zdravlje. Boe mili, na svemu Ti fala! Da je kome zgledati gazije Kod hadije starog alajbega, Bi rekao i bi se zakleo, Da su carske lale u divane. Koliko je vojska ufatila, Digao se duman u oblake, Sve od duhe konjske i junake. Da otpane od neba jabuka, Ne bi mogla na zemlju panuti, Ve na konja ili na junaka. Ta gospoda eif namestila. Vino piju, dimovi se biju. Tamam bili eif ufatili, Kozara se prolomi planina. Pogledala sa dvora gospoda, Kad evo ti sedam buljukbaa Sa pitoma Biha i Krajine. Za njima je sedam bajraktara, U ruke him alajli bajraci, Temre sjajne, a jabuke zlatne, A krpe him zlatom izvezene. Koliko se sjaka udarila, Pro Kozara izmeu homara, Nee toka a nee elenka, I otrije na kukove orda, Sjaka stoji ka od jarkog sunca, Ka od sunca kroz jelovo granje. Pae oblje vioe glavare.
8215
8220
8225
8230
8235
8240
311
Oba pae na noge ustae, A Likoga bega upitae: Liki bee, ono koji li su, Od koje su careve krajine? Oni silni od nas svakojega, I bolji him ati vitezovi, Via svita no na nama svije! Pae dvije, Biha i Krajina, Jer je Bihe najkrajnja Krajina, Cijelijem nama krila sjajna, Car je na njih okrenuo glavu Vie, paa, nego na nas svije. Pa ba neka, i mrzno mi nije, Jer su ono najbolje gazije. Svud su turski namus ouvali, I na hudut carstvo odrali. Kad na koga mejdan, pao, doe, Od esarske il zemlje madarske, Makar okle da ga neko zovne, Za njega se istiu begleri, Te za njega krvav mejdan dele. Ono to je sedam buljukbaa, Svi imaju po sedam mejdana. Ono njihno sedam bajraktara, Il toliko, il vie od toga, Njihova je cipcijela vojska. To su, pae, krvavi junaci, to od borbe ne okreu lea, Ni svojega ostavljaju druga, No iznosu mrtve i ranjene,
8245
8250
8255
8260
8265
8270
312
Jer sa njima mijeanja nema. Prizno him je i car i Krajina. Pae na to uur uinee. Buljukbae u polje sioe, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari pred njih na selamu. Selam dade sedam buljukbaa, Pa od sedam osjedoe konja. Mlai konje njihne prifatie. Vojska k vojsci, gospoda gospodi. Selam sedam dade buljukbaa, Meu pae i meu gospodu. Sve pred njima na noge skoie. Najbolje him mesto nainee, A taze hi ae doekae. Uza svaku aa vina doe. Uza svaku sitnu hoeldiju. Pitae se za mir i za zdravlje. Svi rekoe da su zdravo bili. Svi hadiji mumbarei viu, Mumbarei sinu alajbegstvo, A hadija svima zafaljuje. Jo ne behu sohbet ispunili, Kozara se otvori planina. Kad pogleda sa dvora gospoda, Sade Pai izbi Sehidija, Sa bijelog eher Sarajeva, Na labuda konja visokoga. Boe mili,na svemu Ti fala, Tog zineta toga pae carskog!
8275
8280
8285
8290
8295
8300
313
Ni se znae, al gledni bijae, Ili ovde vii, i hrlosni, Ili vie zlata na junaka, Il na njega, il ata njegova. I pred njime dvanaes belija, I meara s hurom madarija; Da je paa ponijo dukate, Da se ego ne napati s vojskom, Za njim ide dvanes bajraktara, I za njima dvanaes hiljada. Odlina je vojska sarajevska. Nema momka koji nema toka, I na glavi carski elenaka, I na konja rahta pozlaena. Kad vidoe sa dvorova Turci Vojsku zlatnu i pau Sejdiju, Svi od aka na noge skoie. Naprema se uur uinee. Dokle paa za belijama side, Iskrca mu vojska pod Kanidu, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe. Carski paa odjaha kulaa. Sejmeni ga rukam dofatie, Do po stuba na dvor iznijee. Kad ta soko meu njima doe, Svi na noge ekahu gaziju. Selam dali, ruke rairili, U bela se lica poljubie. Meu pae mesto nainee.
8305
8310
8315
8320
8325
8330
314
Maveli ga urkom ogrnue, Nargilju mu ibuk zapalie. Namah pred njim dva momka ispala, Da ga dvore dokle bude tuna. Takav silan bee serhatlija, I njegova glavna gospotinja. estidbinu dade alajbegu: Alaj-bee stari od Kanide, Krila zlatna nae carevine! estitam ti sina alajbega, I za sina proenu evojku! Sretnja bila za nas i za tebe! Amin, pao, i ti svijetlijo Tvoje lice ka i danikinja! Pa se sohbet meu njima krenu. Kozara se otvori planina. Pogledae sa bijela dvora, Kad evo ti Tare-kapetana Na njegova visokog dorata, I za njime do dva bajraktara. Jedan bjee od Zenice ravne, A drugi je od grada Maglaja, Od Doboja do Dervente Donje. njima vojske petnaes stotina, A za Tarom etrnaes ravno, Sve momaka od Bosne ponosne. Na njih behu drugije haljine Nego to se nosu po Krajini. Niz prsi him toke po dolami, A na glavi sa strane elenke.
8335
8340
8345
8350
8355
8360
315
Na atove drugija odela, Rahta nema, ni sedla od zlata, Sal takumi kao za mejdana. Svakom momku puka o unkau, A u ruke koplja kostolomna. Ondar pae Taru pogledae, Pogledae i begenisae, Bez ponosa i bez velianja. I kapetan i njihova vojska, U momaka lica evojaka. Ali vidu da s od soja dobra, Od plemena i od turskog dina. Ba mu pae oi ne skidoe. Jedan drugom fale kapetana, Dok kapetan u Kanidu side, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe. Selam dade Tara kapetane, Selam dade, od hajvana spade. Sejmeni mu konja prifatie, U mraan ga podrum uvedoe; Kapetana meu gazijama. Selam dade, turci prifatie, I dobar mu iram uinee. Pa ga sitne srele hoeldije. Uza svaku puna aa vina, A druga ga eka sve po redu. Za mirno se ispitae zdravlje. uur dali, kad su zdravo bili. Tamam eif behu namestili,
8365
8370
8375
8380
8385
8390
316
Kada jeknu Kozara planina. Pogledae sa dvora gospoda. Ko najprvi na Kozar izide? Mehmed-aga od Konjica grada, Na njegova puljali zekana. Aga bee ka i paa carski; Zekan tanak ka i tanka vila. Za gazijom pestotina druga, Sve momaka ka i evojaka, Ali svaki ka i vatra iva. I na njega uur uinjee. Ko za njime izbi na Kozaru? emal-bee od grada Mostara, Na njegova visoka riana. Momku nema ni dvades godina, A dvanes mu pera povrh ela, e za njega i sam care znade, e je vitez i krila sultana. Saltanet mu ba ko u vezira; Ponos begu bolji od vezira. Za njim ide hiljadu junaka, Hercegovca ka i vatre ive. Ko najprvi za beglerom doe? Beg Ljubovi s Nevesinja ravna, Ahmet-bee na kosmata dora. Sad da vama za Ahmeta priam, Ahmet-bega gazi Ljubovia. Na odaju kod hadi Smajila Iskupljeno sedamdeset ravno, Trides aga, eteres begova.
8395
8400
8405
8410
8415
8420
317
Kad vioe bega Ljubovia, Tog zineta i bogastva bega, Toga begstva nesta nijednoga Sprema licu sjajnog Ljubovia, Jer to lice ne raa ga majka Bez sal njega koja je rodila. Nit kobila ka njegova dora. Koliko je gledan i gosposan, Toliko je spreman i ponosan. Toliki je silan u rukama, Toliko mu pripsae oblaka, I ta na kuk zlatna alamanka, I rahtovi zlatni na dorata, Nita vama opisivat nemam. Bog ga uvo od zla svakojega, Celoj Bosni i njegovu babu, I njegovoj ostariloj majci! Begu nema sem dvades godina, A dvanaes dobijo mejdana, I etiri za cara sultana. Kad beglera pae sagledae, Naprema se na noge skoie, Da bi bolje bega ugledali. Ko za njime izbi na kulau? Beg Deveti od grada Trebinja. I ta begler ka i gorska vila. S Devetiom i sa Ljuboviom, S njih obadva pestotin junaka. Ali jedan bolji od estine! Te se sile pod Kanidu zbile,
8425
8430
8435
8440
8445
8450
318
Janjiari na selam stadoe. Vojska k vojski, bezi begovima. ulehani u podrume mrane. Beg Ljubovi i beg emalovi, I s Trebinja bee Devetiu, Sva tri bega jedan za drugijem Kod hadije meu glavarima. Sva tri stala kolu u srijedi. Svi pred njima na noge skoie. Sva tri sjeli jedan kod drugoga. iroko him mesto nainili, I svakome mahsuz hoeldije. Uza svaku ae dodavae, Nekom vino, a nekom rakiju. Begovska se ponosi gospoda. Vojska turska potpunjae polja. estidbinu Smajil-agi daju, Smajil-aga vre zafalama. Jako behu eif namestili, Kozara se otvori planina. Kad z dvorova pogleda gospoda, Kad eve ti dva bega s Cetinja, Zenkovia, Babahmetovia. Babahmeta jae na dorata, Za Zenkovi na visokog doga. Obadva hi zagrlile brade, A na plei zelene libade, I zelene oko glave poe, A za njima pera zaevena. Na elo him careve zerdave;
8455
8460
8465
8470
8475
8480
319
Poznaju se e su od fermana, e je njihno begstvo sa beratom. Da ko vidi dva bega careva, I na njima svitu zapripsatu, Na begove i na konje njihne, Nit bi mogo rei ni utei, to nijesu dva vezira carska. S njima vojske pestotin junaka, Cetinana kao vatre ive. Na dva bega sijevaju orde, O kukove hadi ademunke, Ka i da su od dvades godina. Pae dvije oi napunie. Sa dva bega oi ne skidaju, I njihove saltanete stare, Njihov ponos i njihno pripsanje. Ljepote se nagledat ne more. Dvije pae bega zapitae: Beg Mustaj-beg, nae ogledalo, Koja s ono dva bega careva? A Liki him bee besedae: Ono, pae, dva bega s Cetinje, Pod fermanom carskim bez promjene. Za obadva sultan care znade. Pae na to uur uinee. Neka znade, ima i za koga! Begovi se s vojskom poskidoe, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe, Beglerbege s konja prifatie,
8485
8490
8495
8500
8505
8510
320
Na bijele dvore izvedoe. to je bilo u hadinom dvoru Pred dva bega na noge skoilo; Meu pae mesto nainjee. Ko je mlai polee im k ruci Radi cara i carskog fermana, I njihove gosposke starosti. Begovima kahvu donijee, Jer dva bega vino ne pijahu. Nisu pili kad su mladi bili, A kamoli sada u starosti! Dva bega se rukom rukovae Sa hadijom, starim Smajil-agom: Mumbarei, hadi Smajil-aga, Na tvog sina novo alajbegstvo! Sreito mu i veselo bilo! Obraz isti i njemu i nama! Amin, amin, dva gazije carska! Tamam seli, pa se odmorili, Kozara se otvori planina. Kad pogleda sa dvora gospoda, Kad evo ti Hrnjica-serdara, Od cijele vojske komandare, Na njegova pjegava ogata, I za njime gojena Halila, Na malina ka na ejitana. Sad da vi je pogledat serdara! Sila teka, pa se opremila. Koliko je elo u serdara, Pro tog ela dva muka epera,
8515
8520
8525
8530
8535
8540
321
Meu vee muka podlanica, Pa mu vee pale na brkove. A kroz vee bade nainijo, Pa katilske oi izvrljijo. Ta je glava strana bez karara! A dva brka s ramena na ramo Pokrile mu toke i oruje. Sjaje mu se toke kroz brkove, Kao sunce kroz jelovo granje. Mike s ruke ka ovde junake. Na glavi mu kapa serdaraka, Na njemu su dva serdarstva carska, Na plei mu pletena dolama, Sve od ice i venednik zlata. Na bedre mu crvene akire, Sve u zlatne prevezene grane. Kud go vovi, sve gajtani zlatni. Uz bedre mu guje ispletene, Na kukove glave izvedene. O kuk visi ostra gadarkinja, Dugaka je od dva rastegljaja. Kako mu se plaza oko oga? Ba ka guja oko suhog trna. Na ogatu rahti pozlaeni, A niz prsi klobukovi zlatni. Po klobuku silimbeta sjajna, Okiena zlatom i biserom. Svi bilani puljkom pokovani, Pa pod bradu za uzdu svezani Sa halkama od srebra samoga.
8545
8550
8555
8560
8565
8570
322
ogatova rema oko vrata Ispletena od eenog zlata Srvh uiju taman do unkaa. Od uiju niz oba obraza Dva kanata od samoga zlata, Na ui mu oba zapuena. Meu njima danikinja sjaji, A na sapi grije meseina. Kad viee pae vojskovou, Sve tri pae pa se sagledae. Koja j ovo sila? Znate li ga? Da l j istina majka ga rodila, Al j od Boga pala utvorica? Sve na pae kose nastrhoe Od silnoga Muja Kladukoga. Pa pitae bega Lianskoga: Liki bee, Bogom te kumimo, Koja j ono rota na ogata? Hajde, to je silan i bijesan, to to nikad ni uli nijesmo; No to gale nosi u zubima, Crno mrtvo, teke neodrto? Beg paama rije besedae: Pae carske, zar ne poznajete? Vidite li kalpak-kapu carsku, I dva pera njemu preko ela? U jednomu komandarstvo pie, Komandar je od cijele vojske, A na drugom ime serdarako, Na njega su dva serdarstva carska.
8575
8580
8585
8590
8595
8600
323
Ono ti je Hrnjica-serdare. Niz cijelu zemlju esarevu, U svakome velikom eheru, Na svakome velikom bedemu, Svuda slika ima na mermeru Od serdara i konja njegova. Kade ene ecu uspavljuju, Ja l beikom, ja l na bljele ruke, Sve hi strau s Hrnjicom serdarom: utte eco, sad e Mujo doi! A vi hala pitate beglera Koja j ono sila na ogatu! Na to pae uur uinee: Blago naem caru Al-Otmanu Za ovake u Bosni serdare, I ovake s vojske komandare! Pa kad za njim izbi Hrnjiiu, Gojan Halil na konju vraniu, Na malinu ka na ejitanu, to e biti ever uz Fatimu. Boe Mili, na svemu Ti fala! Lijep li je i ponosan li je, On je bolji od svake evojke. Brade momak ni mustaa nema. Crn mu perin bijel vrat prekrijo, Ka da mu je crn gavran zasijo. Na dvije ga strane razdvojijo: Jednu polu niz vrat opruijo, S jednom pera svezo preko ela, Preko ela i preko kalpaka.
8605
8610
8615
8620
8625
8630
324
Kosa crna, a kapa mu zlatna, Bi rekao, opasala guja, Guja crna pro ela junakog. elenaka pera obisnula Preko vrata i mrka perina. Kroz kosu se smijealo zlato; Sjajuka se ba ka otresina Kad otpada sa zmaja s oblaka. To je elo kao hamajlija, A vee mu kao pijavice. Obrazi mu ka i knjiga bjela. Na obraze dvije jagodice, Rumene se ka dvije ruice. Oi su mu ba ko u sokola. Zubi sitni kao u avola. Sa oi mu treptu trepavice Ka iroka krila s lastavice. Oko vrata kolijera zlatna, Dva kanata z dvije strane vrata. Pod grlo mu puce od dukata, Koje ima pola litre zlata. Toke zlatne na prsi spuate, A na plei pafte savezate. Oko deka dva traboloz-pasa. Vezen silah cijel od bisera. U silah mu dvije zlatke male, Obadvije bez kremenja pale. etovi him kamenovi dragi, A karike od utoga zlata. Meu njima handar od zehera,
8635
8640
8645
8650
8655
8660
325
Koji pori srca u junake, Balak cijel od eenog zlata. Tri gajtana momku po prsima; Sva tri behu od zlata pletena, Na kajasu na kuk zapuena, Na kajasu koja dri lasu, Posjeklicu Hrnjiinog sina, Koja lige see i pancjere. Na bedre mu bijele akire Od bijele mletake kadife, Vie zlata no to ima platna. Kostolomna dida uz ramena; Do po dide ohom opivena, Od po dide krvi nalivena, Navrh dide od adahe glava, I u glavi dva filova zuba, Koja kosti zoblje od junaka. Na vrania dva rahta od zlata Za merdansko sedlo pripuata. U sedlo je zlato pokovato, Od bisera unizane grane, Razne vrste od merdan-kamena: Neki mavi, a neki zeleni, Neki uti, a neki crveni. atri ono ka da mesec sjaji. Na malinu povrh sedla zlatna Pretureno konjiko oruje; Pro oruja haa dubrovaka, Ni kovata ni ekiovata, No od suhog ispletena zlata;
8665
8670
8675
8680
8685
8690
326
Naokolo po trostruke rese, Na te rese rupe okiene; Haa vredi hiljadu dukata. Kakav bee nagojak Halile, Kakvoga je lica ljubeznoga, A kakoga oka milosnoga? Kad gledae, ka da milovae, Kad se smije, ka da biser sije. Sve tri pae na noge skoie Od nagojka Hrnjina Halila, I njegova lica i pogleda. Pa Likoga bega upitae: Liki bee, nae ogledalo! Koje j ono lice i odlije? Koja li ga vila obrodila? Koja li se sestra kune njime? Koja li ga hasretuje majka? Blago majci, pa da nita nema, Sal onakog zmaja zlaenoga, to onakog u svoj vojsci nema, Ni u vojsci, niti meu nama! Tadar srea bee u Turaka, Te viahu jedan na drugoga. Kada pae bega zapitae, Jo ga vie bee poviijo: Zar ga sve tri pae ne poznaste? Njega znaju dvije kraljevine. U Madarskoj i zemlji esarskoj. e evojke ima za udaje, Koja platno po erefu veze,
8695
8700
8705
8710
8715
8720
327
Grane su joj slika Halilova, Okolica lice Hrnjiia, Naspunice prsti i ruice. Pa evojke po esarskoj cjeloj, Sve na sofri prisrkuju njime, Ka obani s varenikom vruom. Kad evojke u esarevinu, Pae moje, kolo pofataju, Sve Halila u pesmu pevaju. Pae sve tri jemin uinjee: Nek pevaju, i nevolja im je! Sa Hrnjama trista Kladuana, Od zlog oca, od gore matere, Koji nose eliane kuke. Kad se u rat smijeaju vojske, Ko hi eka, crne su mu muke. Na kukove otre palampue, Koje vade iz junaka due. Otrovane dide uz ramena. Okovane kape na glavama. Pod njima su konji viloviti. Pro konja him samo egetina. Preko ega koa utavljena. Na eline toke zapuena. U ruke him iljate gargije, Koje poru vojske prema sebe. Kad te pae Muja sagledae, Svi od Muja i Mujove vojske, Na svijema koe nastrhoe. Sa Halilom malo zablaie.
8725
8730
8735
8740
8745
8750
328
Kad u polje vojskovoa side, A borija Hasan-pae pisnu, A dva topa z bedema pukoe. Pred serdara, s vojske komandara, Janjiari na selam stadoe. Silan Hrnjo pade od dogata. Za njim Halil odsjede malina. Kladuani s kraj polja zelena, Ni ijom se ne smeae vojskom. Hrnje dvije na hadine dvore. ulehane konje u podrume. Sve serdara eka na nogama. Selam dade, age prifatie. Pae sve tri ruke opruie. Blizu sebe mesto nainjee, Muja k sebe, Halka prema sebe. Sve junake sila nadmaila, A Halil him kolo zainijo. Sad pred Muja au donijee, aa nije no je bukal sjajan, Ta je bukal od dva litra vina. Sve naizred skoi na nogama, S Hrnjice se dvije rukovae. Tamam dali na dvor estidbinu, Hrnje dvije za Mehmeda sina, I njegovo novo alajbegstvo, I za sina Zajimovu Fatu, I hadija: Fala vam, Hrnjice! Na Kozaru nie serhatlija Na alatu konju visokome.
8755
8760
8765
8770
8775
8780
329
Na njemu sad nema odijela, Ni zlaena niti izvezena, No odjelo sve od sahtijana, Pa povrh njeg silah i oruje. I na momka i konja njegova, I njegova za njim bajraktara, I njegovo hiljadu junaka, Sve na njima jednaka odjela, Sve od koe mrkog sahtijana. Jednake him kape utavljene, Oko kapa poe zamotate, Za poama careve elenke; I orue konjsko i junako, Sve jednako i jednolikasto. Jednake him o kuk emerlije, Jednake him dide uz ramena. Svim naizred pocrnelo lice, Ba ko da ga vatra oprila. Tek se vidi da j odlina vojska, I pred vojskom dobar vojskovoa, I bajraktar silan i bijesan. Vioe ga sve tri pae carske, Pa pitae bega Lianskoga: Beg Mustaj-beg, otkale je vojska I oklen je vojski vojskovoa? Pae nae, naa krila zlatna, Ono nam je Grda Osman-aga. Ono za njim to je bajraktare, Ono nam je Nagrd Huseine. Ono su him mahsuz odijela
8785
8790
8795
8800
8805
8810
330
Za njegovu vojsku nainjena. e zastava bide oteena Da ostaje vojska pred topove, Pred topove i pred napadove, Preko rata i drugi drava, Tu ostane Grdan i Nagrdan, Ko go na njih doe napadati. Ako Bog da, pae, kad doemo Sprem Budima kudar tee Klima, Tuna ima ekmede-uprija, S ove strane ekmede-uprije, Jedno tepe i brdo visoko. Tu nam valja ostavit Osmana, Pred topove hendek iskopati, I u hendek oplesti koeve, Na koeve naslonit topove; Obrnut him grla na tri strane Na tri strane po osam topova Kad svatovi u Budim otidu, Da nas Petar ne bi zakolijo I turijo zastav na upriju. Klima voda mlogo je ilava. Bez velike sile i belaja, Svaki konji prelazit ne mogu. Valja sedam iskopat lanaca, I ostavit do sedam hiljada, U aneve uturiti vojsku, S topovima ekat denerala, I Osmana turit komandara. Tu se sve tri pae zaudie,
8815
8820
8825
8830
8835
8840
331
Kak Unurci upravljati znaju, Kako valja i kako trebuje, Kao da su vojsku vojevali. Grdan Osman stie u Kanidu, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe. Osman Grdan i bajraktar doe, Selam dae, od konja osjee. Sejmeni him konje prifatie; Osmanagu na hadine dvore, ulehane u meke podrume. Osman selam u gospodu vika, A one mu dobro prifatie. Blizu Muja mesto nainie. Neka straan sedne do stranoga! Bajraktara Nagrd Huseina Namjestie kraj Hrnjina Halka. Neka gledan sedne kod glednoga! Holedije i safaledije. Rujno vino piju izobila. S hadijom se Osman rukovao. Mumbarei! reko za Mehmeda I estitu plemenitu Fatu. A on njemu: Allah razijala! Tamam rekli te se odmorili. Kozara se prolomi planina. Pogledae pae i begovi. Izbi jedan buljukbaa carski, Na jednoga visoka putalja, I za njime carev bajraktare,
8845
8850
8855
8860
8865
8870
332
Z bajraktarom tri stotin atlija. Ko li carski bee buljukbaa? To gazija od Glamoa Ramo, I sa njime trista Glamoana. Ramo side s vojskom pod Kanidu, A borija Hasan-pae pisnu. Janjiari na selam stadoe, Buljukbai Ramu na selamu. Selam dade, od putalja pade, A sejmeni konja prifatie, Jedni konja, drugi Ramadana. Rama vode na hadine dvore, A putalja u tople podrume. Selam dade Ramo meu njima; Oni Ramu sitnu holediju, Holediju i safalediju. iroko mu mesto nainjee, Majaliku taze donijee. On estidbu dade na hadiju, Alajbegstvo i proenu Fatu. Hadija mu dobro zafalijo. Sad paama oi poleee; Pogledae bajrak za bajrakom. Pa izbie bae za balarom. Izbi jedan ihtijare stari Na jednoga visoka mrkova, Glavni aga i oeven voma, Pod odjelom dobrim i kalpakom, I za sobom vodi bajraktara, Na dorata konja kosnatoga.
8875
8880
8885
8890
8895
8900
333
Meu cjele doslen bajraktare, Takog nije doslen dolazilo. Pae sve tri bega zapitae: Ko je ono, bee, na mrkova? Ono, pae, vrljiki ajane, A za njime Selim-bajraktare, I vrljika za ajanom vojska, njime vojske pestotina druga. Sad uesta Kozara planina, Navalie age od Udbine. Za njim izbi kahriman ehaja, I za sobom vodi Mehimeda. ejvan dedo na kobilu kusu, Mehmed jae na konja zekana. Za ehajom trista Udbinjana. Ta razminu, drugi naljegao, Na dogatu, Hadi-kapetane S Mekog Dola iz Udbinskog polja, Na njegova visoka alata, I za njime tri stotine druga. Hadija je ka i paa carski. im on proe, drugi ajan doe. Boe mijo, ko je junak bijo Na zekanu konju puljatome? Zukan-aga za Stijene ute. Za Zukanom stotina atlija. Bolji Zuko no eteres ljudi, Zekan bolji no etrdes konja. Zukan-aga proe pro Kozara. Zuko proe, drugi junak doe.
8905
8910
8915
8920
8925
8930
334
Pod njime je vitka bedevija, Bedevija ka i tanka vila. Boe mijo, ko je junak bijo? Od ekrka Alem Kaduniu. I ta proe, drugi aga doe Na rianu konju visokome, I za njime stotina atlija. Boe mijo, ko je junak bijo? To gazija arac Mahmut-aga, Od Otoke, grada carevoga. Mahmut proe, a drugi izae, Na visoku konju labudastu, I za njime stotina atlija. Boe mijo, ko je junak bijo? Ono Zovi bee aban-aga. aban proe, drugi aga doe Na ilau konju visokome, U tokama i u elenkama, I za njime stotina atlija. Boe mijo, ko je junak bijo? To gazija Kuni Hasan-aga. Pa za njime drugi na dorata. To gazija Kurtagi Nuine, I sa njime stotina atlija. Za Nuinom drugi iskoijo, Na dorata dugakoga vrata. Boe mijo, ko je junak bijo? To gazija Bojii Alija. Malo bilo, dugo ne trajalo, Na Kozaru drugi iskoijo
8935
8940
8945
8950
8955
8960
335
Na njegova visoka arina, I za njime stotina atlija. Boe mijo, ko je junak bijo? To je Gavri bijo Ali-bee Od Pripora, od palanke male. I ta proe, drugi aga doe. Boe mijo, ko je junak bijo? To delija Vlahinji Alija, I sa njime stotina atlija. To sve carski behu bajraktari, Sve bajraci jedan za drugijem. Najpotolnja etir bajraktara, Huso Vili i Aljo Ibrii, Tankoviu, Arnautoviu. Kad se sila pod Kanidu zbila, Sad mislili vie niko nema, Za es dana i sedam noiju, to se vojska i dan i no zbija. Sad rekoe sve tri pae carske: E, hadija, svije od nas krila! Svi smo pae u krajeve vae. Neki ima tri godine dana, Neki ima vie od etiri, Nekome se i babo rodijo. Da je ferman doo od sultana Da nam kae da je Bosna vaka, I da ima ovolko junaka, I da volko ima kahrimana, I gospode aga i begova, Pod nianom carski buljukbaa,
8965
8970
8975
8980
8985
8990
336
Pod beratom carski kapetana, Alajbega ovaki sokola, Svi bismo se nared objesili, Nit bi znali Bosna kaka li je, Ni kake li kahrimane hrani, Ni kaka je zgodna ni bogata. Bogu uur i daru Boemu! Blago caru u Stambolu gradu, Dok je Bosna to e carovati! Sad beglerbeg i Hrnja-serdare! Vojska se je zbila pod atore. Ev je danas drugi dan do podne, Vojska puni brdom homarima, adore smo s vojskom potpunili. Da l je vakat dovu preuiti Za hajirli pute ka Budimu, Putavati u vojsci telale? Nek delije priteu kolane, Nek preprazne silah i oruje, I dugake puke sa umkaa, Pregledaju lase na kajase. Nek tobdije obidu topove, Neka toke vidu na konjima, Koje vuu halkali topove. Nek se hrana sprema i debana, Nek se Hadi sprema za mejdana! Tako sve tri pae besjedahu. Beg Mustaj-beg ree meu pae: Malo sabur, carevi veili! Dosta ima pod Kanidu vojske,
8995
9000
9005
9010
9015
9020
337
Vojske dosta ka na gori lista, I vojnije dobri komandara, Bogu uur, paa i bimbaa, I serdara pa carski ajana. I imamo dobri kapetana, Dosta baa, dosta buljukbaa, Bajraktara ka gorski vukova. No nam nema najboljega druga, Sa Oraca Lianina Tala! Kada pae ue beglerbega, Sve tri mu se pae zaudie. Jedan drugom potkrijui vie: Aman, brate, uje Mustaj-bega! Od ovije oe naske svije, Jo kauje nakog najboljega! Zna li, brate, paa Sejdijiu, Ovog Tala da je taka sila? Ti si rodom u Bosni ponosnoj, U bijelo eher Sarajevo. Zna li togo, je li taki Tale? Sejdi-paa travnikome vie: Vio nisam, a uo ga jesam, Da su s Talom mlogi irameti, A s vojskom su krupni adaleti. Malo bilo, dugo ne trajalo. Vihra nema, a jeknu Kozara. Pogledae pae i bimbae, I cijela sa dvora gospoda. Izbi jedan bajraktare carski, Sal gologlav na bosoj kobili.
9025
9030
9035
9040
9045
9050
338
Naopako bajrak prevrnuo, Temre gore, a krpa mu dolje. Naopako sijo na kobilu, Glavu repu, hrbat ka unkau. Pae sve tri na noge skoie. Poee se laktovima gurat, I uditi udu nevienu. Pa za mlogo ne traja vrijeme, Pa za tijem to je na kobili, Izbi jedan ehovake alme, I na obraz umrene brade, Na jednoga visoka mrkova. Konju uzdu na umka turijo. U dve ruke dri dvije stvari, Fildi ealj i pljosku mavenu, I u pljosku etri litra vina, A u drugu Kuran, itap carski. I tome se pae zaudie. Brada dobra, a zelena alma, I na njega hodanska odjela, Ali pljoska neobina voma! itap s pljioskom nema drugovanja. Hoda fildi ealj dofaae, elja bradu, ne bi l ugladijo. Brada mu je mlogo zamrena. Iz brade mu trunje ispadae. Bradu gladi, oko sebe truni. Vaz kazuje, pljosku iskapljuje. Pae ruku od ruku udrie, Pa od jada na noge skoie,
9055
9060
9065
9070
9075
9080
339
A begler hi gleda ispod oka, Ispod oka preko mrka brka. Malo vreme, za dugo ne traja. Izbi Tale na konja kulaa. Mani hodu, seri bajraktara, Prema Talu na konja kulaa! Kako li se opremijo Tale? Na Talagu akire od jarca, A na plei jandik od magarca. Na glavi mu kapa ulafina. Na noge mu izme i kaline. Ne sturaju pae oi svoje, Niti s Tala niti z bajraktara, Ni njihnoga hode na mrkova. to su Talu izme na nogama! Kroz izme mu prsti propanuli, Kroz akire obadva koljena, I laktovi kroz jandika kleta. Kroz ulah mu perin proklasao. Oko Tala namesto silaha, Oko Tala lika opasana. Na prsima amaira nema, A kamoli toka oluklija! Za liku mu dvije puke male; Kremenje mu trbuh isfaalo. Na te puke od njihni kundaka, Od kundaka nema ni mandaka, Sal po pare to dri tabane. Kulaa je konja opremijo: Uzda mu je loza sa obala,
9085
9090
9095
9100
9105
9110
340
Na kulaa sedla ni samara, Samo ega od preva jarca. Preko ege visi kaltaina. Tahte koje behu do unkaa, Klete, stare, tek sve izlomljene, Sa slizanom ploem prekovane. Kuburlije u dva kuburluka. Kolko su mu dobri kuburluci, Na tri mesta vreom zakrpljeni. Nee proi ni pola sahata, Puke e mu ispas is kubura. Na unkau s jedne stran kulaa Objeena klinana batina; Z druge strane visi krpatina. Karike joj od bakara sama, Od bakara, i to od staroga, Na dva i tri mesta prevezate. Na sedlu mu uzengija nema, Bez od loze dvije prake same. Pa mu oblje pukle sa kaltaka, Prekidene visu nis kulaa. Loza pukla kulau na zube. Talu dvije noge klimetaju. Kula, kletan esto pokaskuje. Oko puta travu popaskuje. Tale hoe s nogama kulaa Da udari, ama nema praa. No mu dvije noge klimetaju, Po kamenju izme udaraju. Kamenje mu izme okusalo.
9115
9120
9125
9130
9135
9140
341
Talu prsti kro njih propanuli. Za njim ide trista Oraana. Na glavi him kape edegliske, U crvenu boju obojene. Na bedre him crvene akire. Na delije mrki tarlagani. Ispod njih im vire jatagani. Sablje druge ni u jednog nema, Bez uz rame dide kostolomne. Kad to udo pae sagledae, Ne mogoe pae odrati, Ve pitaju likog Mustaj-bega: Liki bee, nae ogledalo, Je l ti ono pofaljeni Tale? Ba si, Liki bee, pogodijo, to si reko meu svijem nama, Da boljega nemamo od Tala! ta je ono, Bogom te kumimo? to ti hoe ona nagrtinja, Da nagrdi sve ajane redom, Koga vidi da mu se poprda, Da preko nas sve tekoe dou? Beg se die na desno koljeno, Pa paama vako besedijo: Ja vas molim kao lica naa, Nemojte se, pae, prevariti, Da se njemu togod podprdnete, Podprdnete ili nasmijete. Onaki su tabijati Talu, Ni s oprema u rat ni u svate.
9145
9150
9155
9160
9165
9170
342
Da je sade ferman doo carski, Da ga sultan zove na divana, Onaki bi prio do sultana! Tome mu se paa zaudie. Jo im ovo begler besedae: Vidite li, pae, onog Tala, U ratove niz esarevinu, U esarsku ili u Madarsku, e najvie imaju tvrave, Il u hendek koi zakopati, I na koe veliki topovi, Tu nikoga, pae, ne zapada, Na topove ni na toprakale Ve sal Tala s trista Oraana. Glave see a ui ezana, I prifaa tvre od Njemaca. Ako danas, ka to je prilika, Ka to e nam vezir uinjeti, Te s okrene borba pod Budimom, Vieete ko je ona Tale! E, za Boga, bee Lianine, Eto tako veli da je Tale! Kako mu je onom hodi ime, to sam sebe i pred Bogom grdi, Bradu gladi, oko sebe truni, Vaz kazuje, pljosku iskapljuje? itap s pljoskom nema drugovanja! Ne dirate, sve tri pae carske! Onaj ti je ka i liki Tale, Sa obadva ima irameta.
9175
9180
9185
9190
9195
9200
343
Opet pae bega zapitae: E, za Boga, bee, za onoga Gologlava i oka orava, Liki bee, na bosoj kobili, I to bajrak nosi naopako, I kobilu jae naopako, Ono to je i ko li je, bee? Ono ti je, careve gazije, Veliki je belaj bez hasapa, A silan je momak bez karara. Njemu osta udovica majka, Njeg imala od godine dana. Sedam mu se puta udavala, On je sedam poseko ouha. Najzad se je, pae, naljutijo, Svoju majku na vatru turijo. Belaj, belaj, i ostade Belaj, Svijet mu je ime naenuo. On e go je, bez belaja nije. Doslen nam je svud Bog pomogao, Belaj bijo teke na dumane. Ondar pae rije progunue. Tale s vojskom side u poljanu Meu carske cijele ordije. Pa se Tale dere sa kulaa: Lasno ti je, hadi Smajil-aga, Dizat serhat a kupit Krajinu, e uzima Zajimovu Fatu, Koja blago ima tovarima, Koja e te ihja uinjeti,
9205
9210
9215
9220
9225
9230
344
I tri puta svadbu preplatiti! Al, hadija, mojega mi dina, Nije lako dobaviti Fatu! Mloga li e zakukati majka, Sestra mila ostati bez brata, Mlada ljuba bez njejnoga mua! Ej, hadija, uje ludog Tala! Ne bi Fata bila badihava, Ni od mene orakoga Tala, el je Fata moja zarunica! A tome se age nasmijae, A tri pae vie oda svije. Hadi Smajil vika kavadara: Pones Talu stotinu dukata, Te mu podaj pare na poljane, Nek s umiri i neka ne vie. Povedi ga Smajilaginici, Nek s odmori u dvorove njejne. U to tri kavaz Huseine, Srete Tala evrom madarija, Te mu pare turi za silahom, A desnoj mu poletijo ruci: Na ti ovo, aga Tahir-aga, Da ti troak bide do Budima, Jer su gore sva tri pae carske: Sejdi-paa eher Sarajeva, I Ibrahim Pai iz Travnika, Hasan Tiro od Kanide ravne. Tale vako ree kavadaru: Kake pae, lopuine carske!
9235
9240
9245
9250
9255
9260
345
Ko ti gleda pae i vezire? Zna, kavazu, psi te oglodali, e mi, grdan, stalno vojujemo! Mi sve vojuj, a pae gospoduj! Vid, kavaze, ta nam pae rade! Roblje robu, daju u dumane, Zoblju pare, prodaju gradove! U tom Tale proe kroz sokake Do dvorova Smajilaginice. Kad ga vie Smajilaginica, Hanka tri na avliju k Talu, Pa ga srete na avlijska vrata, A Tale se skide sa kulaa. Talu hanka ruci poleela, Hotae ga vodit u dvorove, Na njezinu ikali odaju. Tale vako ree hadinici: Hanko naa, Smajilaginice, Ja ti gore na dvorove neu, Ve u oe u kahve-odaku, Malo seet te se odmoriti. Grdna bila Smajilaginice, to puaje mua mahnitoga? Skupijo je serhat i Krajinu, Izede te sinu babovinu! Kad bi sudba za Fatimu bila, Da ti Fata u dvorove doe, Bez nita te i niega nae, Vazda e te prekoret Fatima. ta mi pria, gologuza hanko!
9265
9270
9275
9280
9285
9290
346
Vidi, hanko, il ne vidi mlada, e e prodat sa sebe feredu? Ne mo svate pratit ka Budimu. Hanka Talu poleela k ruci, Poleela pa se nasmijala: Tahir-aga, naa krila zlatna, Ja ne alim to u potroiti Za svijeto obraz muslimanski, I za obraz naeg Al-Otmana. Sal daj Boe sretnjo i hajirli, Da va mejdan bide u rukama I stanete na kraj murtatinu! Tala otur uinjela hanka, Svakijem ga piem odmorila, Kahvom grkom i rakijom ljutom.
9295
9300
9305
VIII
Dok se Tale dobro odmorijo, Karakam na zemlju panuo. Ondar Turci veer veerae, I po polju kola preigrae. Boe mili, pevaju Bonjaci! Celu no him puke prepucae. Dok je sjutra zora udarila, Oraanin poranijo Tale. Poe Tale sokacima vikat, Trait Tale au i telale,
9310
9315
347
A gore se uzmea gospoda. Serdar vika bega Lianskoga: Vii, bee, sve tri pae carske! Neka pae svoje sluge viu, Nek njihove konje opremaju! Trai Tale nis polje telale, Sad e vikat da se vojske kreu! Beg to kaza meu pae carske. Sluge pae u podrum spremie, Te atove njihne napojie I arpu him sitnu ustakoe, Njihne konje sigur uinjee. Dok se cjela opremi gospoda, Spremaju se dvije age carske. Sad se ado i sinovac sprema. Sad kavazi spremaju kobilu, Bedeviju Cifri Hasan-age. Drugi dora Mehmed-alajbega. Mehmed-bee sebe sigurao, Tamam ono ruho pozlaeno, S kojijem je primo alajbegstvo, I s kojim je prosijo Fatimu. Osman svoga oprema zekana, A hadija zove bajraktara: Moj Omere, moj premijo sine, Kai mome bratu Hasan-agi, Nek ponese dosta madarija, I on, sine, i Mehmed sa njime. Nek se, sine, ego ne zasrame, Do Budima i u Budim gradu,
9320
9325
9330
9335
9340
9345
348
Nek ponese pare u bisage. Radili smo toliko godina, Ima dosta na ovoga dana, Pa i potlje to Bog dade jaki. Mlai odma slua starijega, Sve on ree emer od hadije. adora se digoe eteci. Poee se spremati jedeci Za Fatimu, ako sudba doe. Vika telal Orakoga Tala, ogat vrisnu Hrnjice-serdara, Temre zveknu Huska-bajraktara. Stareine konje pojahae, Red na redu, ko e naporedu, Svi alaji i redom Bonjaci, Svaki svoga stareinu znae. Najprve su tri pae careve, Pa dvanaes hiljad janjiara, Pa beg Liki na goluba svoga, Pa dvanaes hiljada Liana, Pa Paia sa Sarajva vojska, Pa za njome Fetibegovia, I pred njome Fetibegoviu, Pa poslije Ljevak Omer-aga, Od Lijevna i njegova vojska, Pa unako dvanes kapetana, I za njima dvanaes hiljada, Pa poslije cazinski balari, Pa od Bosne age i begovi, Pa hercegska tri bega velika,
9350
9355
9360
9365
9370
9375
349
Pa dva bega sa vrela Cetinje. To je vojske hemen polovina. Sad je sura za serdara Muja. Serdar vazda ide na sredini. Pa za Mujom trides buljukbaa, Otokije pa i udbinskije, Bihakije i gornjolikije, I et ono to je od Kladue. Pa velika vojska od Vrljike, I pred njima tri ajana carska, Dva s Kanide, jedan od Vrljike, Pa poslije carske buljukbae, Sve na redu kako koji doe. Stade zveka dida uz ramena. Stade drka sablji na rebrima. Stade tutanj avli od hajvana. Stade buka srijemski volova. Stade kripa kola od topova. Povie se alajli bajraci, Zatrupae daulbasi carski, Pisnu zila, udari borija, A zakuca sitna mehterija, Zapevae na ifte Bonjaci. Pukoe him iftom venednici. Boe Mili, na svemu Ti fala! Koliko je serhat i Krajine! Bi rekao da je vojska carska Sa careva etiri muira, Da se sultan sprema sprem esara. Sad da vidi orakoga Tala!
9380
9385
9390
9395
9400
9405
350
Sad on zove hodu uvajliju: Grdan hoda, da ne bide majci, Zovni otud naeg bajraktara! Neka trista krene Oraana, Nek za nama tre do Kozara, Da na Kozar klanac ufatimo, Kuda no e prohoditi vojska, Da vidimo, hoda uvajlija, Koliko je carske polo vojske, Kolko e li se iz Budima vratit, Kome li e kosti ostanuti. Hoda s Talom tri uz Kozaru, I za njima trista Oraana. Od Kanide do navrh Kozara, Ima ravno etiri sahata. Tale s konjem ugrabi Kozaru, I nainje na Kozar kapiju. S jedne strane turi uvajliju, Z druge strane rairi se Tale. Pa ovako iz avaza vika: Komandari i vi pae carske, Svaki svoje vojske namjestite! Niko nikud da ne more proi, Sal na ovu Talovu kapiju, Ispred mene i hode mojega, Da prebrojim serhat i Krajinu, Da ja vidim ta u Budim sisti, Kolko sisti, koliko se vrnut! Tala svaki redom posluae. Prve pae na Kozar ispae,
9410
9415
9420
9425
9430
9435
351
Zadnji jako iz Kanide kreu, Bojni topi i njima komore, I us tope hrana i debhana. Tale na se sefte uinijo. Vojska krca vazdan do akama, I na sebe hatme uinijo. Osem paa, osim komandara, I onije s topa topidija, I sem oni to era debhanu, I onije to eraju hranu, I Fatini etres komordija. Vojsku Tale jeun uinijo: Tamam vojske stotinu hiljada, I trideset i dvije odvie. Ondar Tale jeknu kraj kulaa, Tale jeknu, a Kozara zveknu: Hoda mili, teka ovog dana, to je mene neto uvrtlilo! Runi su mi, hoda, beareti, Da od ovog pola doi nee. Ama nije sanu vjerovati; Vii, hoda, kako itab kae! Hoda gleda itab-hamajliju, Pa ovako besedae Talu: itab, Tale, nita ne kauje, Koliko e poginuti vojske, Samo kae da e biti kavge. Tale ree hodi uvajliji: E, dalje mi nemoj kaevati! Hoda Talu ree Orakome:
9440
9445
9450
9455
9460
9465
352
Nek se niko ne poali, Tale, Ove kavge to e poginuti, Poto murtat za malo zemana Izdat nam je ijo Carevinu, Dajis se (je), Tale, odbraniti, Pa poginut za din i za vatan. Moja, Tale, itab-knjiga kae, Da su nam se vrata otvorila Od naije svih osam deneta. Izai e denetske hurije, Te ekati od ehita due. Tale ree hodi uvajliji: Pro se, hoda, denetski hurija, I tvoije, hoda, batrtija! to e mene denetske hurije Kad mi eca stanu lipsivati? U to akam pade (na) zemljicu, Na Breljenu zanoila vojska. Ordije su pale niz homare, A glavari raspeli adore. Sutra svaki rano poranili. Lako, lako, drugi dan do mraka. Drugi konak e su zanoili? Vie sela Vukainovia. Cijelu no po polju svatovi Preigrae i kola fatae, A glavari atre razapeli. Prekosjutra rano poranili. Trei konak e su zanoili? Nasred polja bega emeia.
9470
9475
9480
9485
9490
9495
353
Pa izjutra rano poranili. Vazdan cijel doklen akam doe. e etvrti konak zanoie? Pokraj Klime do ekme-uprije. Tu noili, prije zore rane Izabrali etiri hiljade, Sve momaka ka i devojaka, Te topovske krampe dofatili, to topima rairuju pute, Na visoko tepe sprema Klime, Vie ekme na Klimi uprije. Za topove hendek iskopae, I zelene koe opletoe. Na koeve tope naslonie. Na tri vrste tope razdvojie, Na tri strane po osam topova, Topidijske toprakale grade, I debhana to je od topova. Pored toga na nekolko strana Iskopae ance i laneve, Za rovove e e se krit vojska. Ostavie sedam buljukbaa Od iroka Biha krvavoga, I valjana Grdan Osman-agu, Bajraktara Nagrd Huseina; Kod njih teku hranu i debhanu. I kaza him od Oraca Tale Kako e se uvat s koje strane Dok him traju na ramena glave, Da ne putu tepe kod uprije:
9500
9505
9510
9515
9520
9525
354
Jer ako ga ufatu Bogdanci I Petrovi veliki topovi, Ovo to je silo u Budimu, Jedan dunik preteknuti nee, Bosna ostat bez nige nikoga, Lasno e je vezir prifatiti, I oborit nau carevinu! Pa krenue svati na upriju. Haber ode u gradu Budimu, e se svati krajiniki kreu Sa uprije od ledene Klime. A hanka je haber uinela, Prije toga za pun mesec dana, Na sve bratsvo Zajim Ali-bega, I ostale u Budim gazije: Hoete l mi dvore pripraviti Za svatove, sve o troku mome? Sve skoilo i kazalo hanki: Dvori su ti vazda pripravljeni, A za troak ne sramot se, hanko, Ko goj primi deset tvoji svata. Nijesu nam kue pogorjele, Mi moremo svate prifatiti Ili hevtu, ili deset dana. Ondar kad je haber atisao, e od Klime svati koletaju, Hanka odma haber po Budimu. Momad mlada i njihove majke Dvorovi se behu sigurali, Samo momad konje opremie.
9530
9535
9540
9545
9550
9555
355
Kolko bee bosanskije svata, Sprema toga iskoilo jafta. Dva sahata behu do akama Kad su svati pod Budimom sili. Jafte pred njih na selam stanule Z dvije strane kao janjiari. Razjagmie svate pod Budimom. Kad ne osta svata nijednoga, Tamam sahat bee do hakama. ala nije Budim ni Krajina, Jo is prije to je mamur bijo, Te ga murtat nije poruijo. Ne zapade devet na konaku, Bez trojica i po etvorica, Po petina, nie devetina. Jafte dobro doekae svate, I svatove i njihne atove. Atovima umor povrnue, A svatove piem napojie. Sve tri pae na konak padoe, Sa silnijem likim Mustaj-begom, I serdarom vojske komandarom, S tri ajana, dvanes kapetana. Teka bega dvades i etiri Na dvorove Ali-begovice, A Halila s trides everova, I Mehmeda, novog alajbega, Zapadoe na kafaz Fatimi, e e Fata kretat iz kafaza. Veer svakom pristigla gosposka.
9560
9565
9570
9575
9580
9585
356
Svakom haber ode po konaku. U Budim je adet ostanuo: Kad u Budim otkud svati dou, Blinji svati mogu predaniti Il dva dana, ili za tri ravna, Dalnji svati na neelju dana, Da tu niko progovarat nema O kretanju prije hevte dana. Tu se dobro svati odmorie, Pa preko noj puke opalie. Poee se svati nadmetati Sa dvorova e su zanoili. Dumbusili, pa sanak uzeli. Sjutra rano svati poranili, Napili se pia svakoije, Ruak jeli, pa se iskupili, arijama i po sokacima. Bile zile, piele borije. Po baama igrali Bonjaci, Po baama sprema evojkama, Aikovo ko je s kime imo. Prvi danak predanili tuna, Pa i drugu nocu zanoili, Pa trei dan opet predanili. Pa dan za dan, a konak na konak, Za es dana i sedam noiju. Sutra him je vakat od polaska. Emer doe budimskog vezira Na tri pae i bega Likoga, I na Muja vojske komandara:
9590
9595
9600
9605
9610
9615
357
Vi, Krajino, carska krila zlatna! Jako mi se srce napunilo, to je carski zlatan cvijet doo, Egri Budim cijel zakitijo. Ja ne spavam evo hevta dana Od velika aka i meraka, Spremam za vas druge jafte taze. Sad znat mogu jeste l krila moja, Ako ete i begeniete. es dana ste kod hanume bili, Jo tri dana kod mene vezira, A etvrti nek vi sretnje bude, Al neete, ne begeniete, Barem da znam do me ne volite. Ogromna je taka lakrdija. Pae su se razi uinjele, I beg Liki i redom glavari. Ne bi bili razi ostanuti, Al se boju sve tri pae carske, Da hi vezir caru ne opanjka, Da him tetu ne bi uinijo, Ili tetu, il da odu glave! Molie se begu lianskome, Beg Mustaj-beg, molimo te tvrdo! Ako pita za nas sva tri redom, Ostav ovo kako vezir kae! Beg zavika: Vi pitajte Muja, Jer j u njega vojno komandarstvo! Pae Muju aman uinee: Gazi aga, ako za nas pita,
9620
9625
9630
9635
9640
9645
358
Ustav vojsku jo ova tri dana, Da nas murtat carski ne opanjka, Da nas sva tri ne razminu glave! Mujo ree: Da upitam Tala. Skoi Mujo, ne bjee daleko Na dvorove Fatina amide, Sal hi leden sokaka pregradijo. Mujo k Talu doe na konumu, Pa mu emer od vezira kaza. Mole ti se sve tri pae carske, Mole bega, a Mustaj-beg mene, A ja reko da upitam tebe. Danas, Tale, sve na tvoje znanje, Sve to rekne prepore ti neu. Al je murtat troak uinijo, Iram ini i moli nas fino: Ako ete i begeniete, Ako li mi ne begeniete. Barem da znam de me ne volite. Za nas, Tale, ni manje ni vie Za tri pae grdno i nagrdno. Tale vako tiho besedae: Bog ubijo hadi Smajil-agu, to mu pae ee u svatove! Al je malo serhat i Krajine? Paansko je teko putovanje. njima mi je mlogo mrsko druit, Al je taka sudba, Hrnjiiu. Gledaj, Mujo, to ti ree Tale! Vezir nae ne ustavlja svate
9650
9655
9660
9665
9670
9675
359
Na njegovo srce prebolee, Bez kako e svijem uzet glave. Pa mu doo haber od Bogdana, Od njegova brata Denerala: Nije cjela deneralska vojska Sakupljena prema svatovima, Pa nas vezir zamajuje oe, Dokle Petar pokraj Klime doe, I iskopa ance i palate, I kad srui Grdana Osmana, I naije sedam buljukbaa, Te ufati (na) Klimi upriju. Ondar ti je izgubljena glava. Vezir e ti s plei udariti, A Petar ti s prsi udariti. Proi nee dva sahata ravna, Od nas jedan ostanuti nee. Ondar ta e naa sirotinja, ta e radit carstvo Sulejmana? Kad ga Bosna i Krajina proe Nek slobodno prati is Stambola, Neka Mei bei i Medini, e su stari cari carovali. Mujo mljae to biti ne ae. No mu malo milo sjeet bjee, I ispijat kondirima vino. Poe Mujo kondrisavat Tala: Hajde, Tale, ne bid adamija! To ba dotle doterati nee. Dobro, Mujo, dobro sluaj Tala!
9680
9685
9690
9695
9700
9705
360
Ja to vidim, jedna gargaino! e go nae zevka i seenja, Ka ovako u Budim doeka, Rujna vina i svakojeg pia, Pridirati od kuljeva mesa, Ondar ti je milo posieti. Ama vii ovo, Hrnjiiu! Ovo po sad to e se popiti, Mlogome e na rane izliti. Pa ba, Mujo, kad je tebe drago, Ka paama i begu likome, Ba kretati tri dana neemo. Mujo ree ta divani Tale. Utugliji devab opravie: Dobro fala, zvezdo nada nama! Po emeru ostadosmo tvome. Kad je vezir devab dofatijo, Deneralu potu nainijo, Po deliji carskom uputijo. Ovako mu arnom knjigom kae: Pobratime, to god more bre, Kupi vojsku i viu i zliu, Na adelu odvie topova! Vojsku kupi pokraj Klime hladne! Noas nemoj, no sutra navee, I prosjutra, daleko ti nije. Kako znade, viu silu spremaj! Ondar, pobro Petre Denerale, Sutra veer kad ponoa proe, Ja u tope metat sa bedema,
9710
9715
9720
9725
9730
9735
361
Sanim enluk injet svatovima. Nek se huka uje po Budimu, Da ne uju tvoje tope Turci, Kad se ene biti s postajama, Na veliko brdo sa straama, A koju su svati ostavili. Kad je murtat knjigu opravijo, Drugu knjigu spremi Mustaj-begu I Hrnjici, turskome sedaru. Fala vama, turske vojskovoe, Koji ste mi emer poluali! Ako Bog da, i u zdravlje carsko, Muiu se da vi dobro vratim. Sluajte me, bosanski glavari! emluk inim ka sva ta tri dana, I po noi dok svatovi krenu. Prijedoe jafte janjiarske. Prevedoe jafte sa konaka Na vezirske e je odredijo. Pa na Budim pukoe topovi, Dva ujedno, po dvades zajedno, po etrdes jednijem fitiljem. Huka ide ispod oblakova, A po crnoj zemlji tutnjevina. Vezir uze pae i glavare, Cipcijele to su prvijenci. Mahsuz za njih dvore pripremijo. Prenoili, i dobro him bilo. Binevsile murtat na nogama. Puno puta iram inijae.
9740
9745
9750
9755
9760
9765
362
to go ie vazdi brzo doe, Ispunie i ta emer teak. Trei danak skau poglavice, S murtatom se pae rukovae, Pa Mustaj-beg sa iroke Like, Hrnja serdar sa eski Kladue, Pa ajani, pa begovi carski. Vezir hi je dovom ispratijo. Taka njega na dvorove stigla! Vika telal Tala orakoga: Hazuralah, kita i svatovi! Hazuralah, kiena evojka! Stade tutanj avla po sokaka, Stade piska bojnije kopalja, Stade zveka ostrije sabalja, Stade vriska ata i kobila. everovi konje opremie. Halil ode na kafez Fatimi. Pulja-duvak turen na evojku, Po adetu prstenova Fatu, I povede za desnicu ruku. Fatine se tovare komore U donluke ohe zamotane, A mljetakom dibom pokrivene. Jedek zlatan ekae evojku, I Fatima sjede na jedeka. Otrgoe svati sokacima, Beg za begom a aga za agom, Alajbezi jedan za drugijem, Buljukbae jedan sa drugijem.
9770
9775
9780
9785
9790
9795
363
Budimu je teko pridrati. Neto silne bosanske svatove, Neto to hi prate pratioci. Doklen su se svati sigurali, I otrgli sebe i evojku Od Budima na po polja ravna, Karakam pade na zemljicu. Nasred polja svati kondisae, Pratioci natrag u Budimu.
9800
9805
IX
Sad da vama za vezira priam. Svate vie e su zanoili, U Budim se pratnja povrnula. Vezir zove vojnog komandara: Sve etiri na gradu kapije, Zatvor vrata na svakoj kapiji! Na bedeme i tablje careve Obrnite grla od topova, Kuda dada ide ka Budimu, Kud su svati odveli Fatimu! Kad se svati sretu z Deneralom, Te him puknu puke meu vojske, Te se stane ljuta borba gradit, Vojsku tvoju, carske janjiare, Naklei hi na bedem duvare! Kad svatovi enu okretati,
9810
9815
9820
364
Da pobegnu u Budimu amo, Po emeru ako puta koga Do bedema da sa glavom doe, Hoe tvoja tebe razminuti; Car e tebe turit pod delata! Dobro gledaj svate durbinima, Pa hi poljem udri topovima, Da nikakav ne pristupa amo! Makar borba koliko trajala, Ili danak ili i dva dana, Makar tamam i neelju dana, Da ne smije ostavljati vojska Tvrdi beden okolo Budima, Ni da puta da ko doe amo, Po emeru i kanunu carskom! Vojna struka ne zna za drugoga, Ona mlai slua starijega. Vezir puta u Budim telale: Od ujutru do dananjeg dana, Da ne smije niko z dvora svoga, Na avliji otvoriti vrata, Ni zovnuti jedan kod drugoga, Da upita e se borba gradi! Ko otvori obesim ga iva! Ko upita bacim u Dunavo! Kad se sjutra zora pomolila, Poee se rujati svatovi, Da pokreu i vode devojku. Dokle svati pritegli kolane, I svijetlo pripau oruje,
9825
9830
9835
9840
9845
9850
365
Dokle Halil sigura Fatimu, I njezino etrdes komora. Sa Halilom trista everova. Zora sjaknu, a ogranu sunce Vrhovima, jos nije poljima. Vedro nebo, oblaine nema. Pogledae tri pae careve S visokije konja carevije, to su mogli oima vieti, Od Dunava e utjee Klima, Pokraj Klime kolko je duine. Pokraj vode s obadvije strane, Tama pala od tekog dumana. Premislie tri pae careve, ta je tama Klimu pritisnula. Kuda oi mogu pogledati, Ne vidi se Klime ni uprije. Pogledae nebu u havaje. Kad po nebu nema oblaine. Da se magla digla pokraj vode, Da se nije Dunav zamaglijo, Pa pred kiu maglu opruijo, Uza Klimu, uza vodu hladnu? Pa him neto mlogo udo bilo. Pa pitae bega lianskoga: Beg Mustaj-beg, ogledalo carsko, Mi smo pae, jabandije daljnje. Mi u Budim nismo dolazili, Ni Dunavu tabijate znamo. Vedro nebo, oblaine nema,
9855
9860
9865
9870
9875
9880
366
Niti kake kie od oblaka, Da se magla die od Dunava! Pritiskuje polje pokraj Klime. Vetra nema da dalga udara, Da udara Dunav u obale. Da ti ne zna ta se s tijem radi? Ti si puno puta dolazijo. Beg pogleda, pa se zaudijo, Pa paama rije govorijo: Ja sam puno puta dolazijo, I sjedijo po neelju dana, Nekad ljeti, a nekad i zimi, Ovo udo vidijo nijesam! Pa potra do Hrnjice Muja. Pita Muja da on togo ne zna. Mujo se je vie zaudijo: Mene ovo prvo na oima! Poee se zbijat komandari, I sa njima carevi ajani. Pa sve mlai pita starijega. Svi rekoe: Nama ovo prvo, A prije ga ni uli nijesmo. Pa se Mujo okretae tamo. Kad mu Tala u blizini nema, Kad pogleda serdar sa ogata, Kad se Tale naljutijo strano. Na jandal je iero kulaa, Svoga hodu i svoju druinu, I svojega Belaj-bajraktara. Sa svatima nema mijeanja.
9885
9890
9895
9900
9905
9910
367
Poznade ga hrnjiki serdare, Da se Tale strano naljutijo. Savi Mujo ruke na srdace, Pa zavika: Leleh mene, majko, e onomad ne upita Tala, No da danas nama kuka majka, Pa od danas taman do vijeka! Pa potra Cifri Hasan-agi. Hasan-aga, tako ti imana! Ti si prvi prijatelj Talagi. S vaom mu je kuom milovanje, Nijesi ga nita naljutijo. Nek ti kae, zamoli ga fino, ta je ona tama od Dunava? Hasan tri, jae bedeviju, Pa dolee kod orakog Tala. Odjaha se z bedevije stari, Pa zagrli oko vrata Tala. Tale njega i vie i ljepe. Pa Cifriu ree Hasan.agi: ta je s tobom, Cifri Hasan-aga? ta je s tobom, Bog bijo sa tobom! Cifri Hasan aman uinijo: Aman Tale, ka brate od majke! Aman Tale, ne ljuti se na me! Zato, gazi Cifri Hasan-aga? ta je s tobom, ta ti je nevolja? Da nam kae ta su one tame, Jal od neba, jali od Dunava, Jal je Klima premlogo ilava,
9915
9920
9925
9930
9935
9940
368
Pa iz ila isturila tama? Tale ree Cifriu Hasanu: Hasan-aga, nit je ona tama, Jadan da si, nit je od oblaka, Nit je tama, brate, od Dunava, Niti Klima, niti njejno ilo, Pred zoricu maglu isturilo. No ka Muju i begu likome, Ono se je zagrijalo vino, Ono to smo pili kod vezira, Pa je sade duman isturilo Od Dunava us cijelu Klimu. Ono mu je stima od vezira, Hasan-aga, vae povraanje, Koji ste mu oduzeli Fatu I posjekli careve delije. Sad pogledaj, Cifri Hasan-aga, Od budimska sva etiri grada, Na svakome zatvorena vrata. Na duvare stoju janjiari, Paftalije k nama nakleili, A ka nama grla obrnuta, Obrnuta grla od topova, Da nam natrag nema povraanja, A naprijed nema koletanja. Ona tama to je preda nama, Ona tama nije od dumana, No je ona tama od hajvana! Sve iz nodri Petrovije ata! I noas je, i od prve noi,
9945
9950
9955
9960
9965
9970
369
Bila borba na jadna Osmana, Na bihako sedam buljukbaa. Ono to je sree nae bilo, Ono nas je, brate, razminulo. Sad je tepe pred nas ufaeno, Ona straa to je naa bila Razminula, alosna joj majka! A one su njihne toprakale. Nae bilo dvadeset topova, Hasan-aga, i vie etiri, A njihovo i pedeset ima. Naije je sedam buljukbaa Tuna bilo sa sedam hiljada, I osma je sa Osmanom bila. Kunem ti se, Cifri Hasan-aga, Njihni ima i od dvades vie. Sada idi i reci mi Muju, Nek upravlja kako Mujo znade! Hasan-agu suze propadoe, Stoie se niz bijelu bradu, Ba ko biser niz bijelu svilu; Plaui se ka serdaru vrnu. Tale zovnu Hrnjii Halila. Odja Fatu sa zlatna jedeka, Otovari Fatine komore! Slobodno joj razapni adore, Ne osami njejne everove! Halil odma Tala posluao. Raspe ator, uvede Fatimu Ta je ador te tri pae carske
9975
9980
9985
9990
9995
10000
370
I unese Fatine darove. Komordije konje poputae, Nek po polju panduriku pasu. Kad se Hasan kod serdara vrati, Kaza Muju ta je reko Tale. Muju s nosa jugovina puhnu. A ela mu kia udarila. A s oi mu suze poleee Niza mrke brke serdareve Na pae se ovde zadrhtae, Pa s hajvana na polje padoe. Beg Mustaj-beg tevdilijo lice. Objesijo po prsima glavu, Ka da mu je lani poseena. Mujo hue, a dogata vue. Kad su svati vieli glavare, e su runi i sniili glave, Poee se svati mijeati. Mujo kumi Cifri Hasan-agu: Ja ne smijem otist kad Talage. Ja sam svijem krivo uinijo, A najvie Tala ne sluao. Kai Talu da mu ljubim ruku; A ti za te meu oi crne Ljubi Tala i Bogom ga kumi! Neka Tale z Bogom ini are, I s velikom od Boga pomoom. A od mene danas are nema, Bez da sluam kud mi rekne Tale. Kai Talu, besa mu je tvrda,
10005
10010
10015
10020
10025
10030
371
Kud me s vojskom ili sama spremi, U nad Boga i z Boom pomoom, Vratiti se od emera neu, Dok mi mrtva ne zijevne glava! Ondar Hasan ode plakajui. Talu prie i zagrli Tala, U vrane ga oi poljubijo: Ovo za me, na pogledu zlatni, to ti ljubim tvoje oi vrane; A za Muja, daj mi desnu ruku! Mujo ti je selam uinijo. On je prizno ta je uinijo. Danas kuka to te ne poslua. ini are z Boe strane, Tale! Mujo nita uinit ne more, Bez ovako Aman! tebe daje. Kuda e ga po emeru spremit, Ili s vojskom, ili njega sama, Da ti emer pretvoriti nee, Dok mu mrtva ne zijevne glava. Kad je Tale uo Hasan-agu, Glavom mahnu, ree Hasan-agi: Bih volijo istaknuti Muja, Samo sama meu paradama, Da on vidi kako pije pivo! U Budimu rujno pije vino, A mi amo da gubimo glave. Da ga vidim da je poginuo, To mi isto ne bi milo bilo, A rane mu ne bi zaalijo!
10035
10040
10045
10050
10055
10060
372
Tek ovako, Cifri Hasan-aga: Uzmi bajrak jednog bajraktara Jedan bajrak, pa ma koji bijo Iznesi ga jandal od svatova, Na prijeko polu od sahata, Il na desno, ili na lijevo. Kad e bajrak pobos u ledinu, Ti se vrni natrag u svatove. Pa e rei likom Mustaj-begu, Neka puti u svate telale. Tek ovako da viu telali: Viite li, po imanu turci, e nas dvije eraju drave! Murtat era, a dumanin eka, Napred more, a natrag jo gore. Naa straa e je ostanula, Ona bila, pa sad razminula. Tu je vojska Petra Denerala, I topovi vii od naije, Na upriju grla obrnuta. Bez ginjenja prolaenja nema, Ne maloga, no ba velikoga. Sprema toga, izrad Boga svoga, Rad imana celog muslimana, Rad vatana ludog sibijana, Radi ana naega sultana, Da ne ali danas poginuti, Da ne misli to su eca luda, to su sama na kue ostala! Da uini fedah svoju duu,
10065
10070
10075
10080
10085
10090
373
Da od sebe oturi oruje, Da prolomu krne na sabljama, Da sa sebe svue eisiju, Da ostane sal u amairu! Ostru sablju turi meu zube, Da je u em povratiti nema! Vedru luntru u desnicu ruku, Da pritegne konja zengijama, Da zavie to ga grlo daje: Allah! Allah! Pomozi mi jaki! Da uini hudum u dumane! Ako njemu suen danak doe, Bolje mu je tuna poginuti, Nego vezir carski postanuti, Pa no i car u Stambolu biti. Kad pogine, gotove efine, Nee njega trljuhat dumani, Da mu ruho i orulje skida, Da pogani ovdu na ehitu! Tek ovako, Cifri Hasan-aga, Tu ni jedan ni deset ne treba, No tu treba od stotine gore. to je vie, to e biti bolje. Ondar, brate Cifri Hasan-aga, Da vidimo nae fidahlije, Koliko e biti fidahlija! Ja u ondar sa Boom pomoom Uineti ta emo raditi. Sad se Cifri Hasan-aga vrati Sve plaui kod serdara Muja.
10095
10100
10105
10110
10115
10120
374
Kad je tamo doo kod serdara, Mujo hue, a ogata vue. Pa Cifria Hasan-agu kumi: Hasan-aga, ja te Bogom kumim! ta ti, brate, razgovara Tale? Sve mu Hasan vakisuna kaza,d ta je Tale emer uinijo. Beg Mastajbeg na munasip nae. Namah puo etiri telala. Sad vikae etiri telala: Brao turci, radi Boga Jaka, Vidite li do smo zapanuli? Ni naprijed ima koletanja, Ni nam natrag ima povraanja! Kad je mrijet nije se zavrijet, I oek je reda umrijeti! Da sedimo i dva i tri dana, Na nas oe udriti dumani. Kad je na nas teak danak doo, I velika muka od dumana, Meu nama ima l muslimana, Da iskoi nekoliko ljudi? Nit nam treba deset ni petnaes, No nam vie treba od stotine. to bi bilo vie od stotine, to je vie, to je mlogo bolje. Ene bajrak jandal od svatova! Sad ko od seb ima duu dati I fedah je sada uiniti, Da sa sebe skine odijela
10125
10130
10135
10140
10145
10150
375
I njegovu svitu i oruje, I da slomi krnu na gadarku, Da je turi meu svoje zube, I u ruku plamenitu luntru, Sal na sebe svilna amaira, Boga svoga i desnicu ruku. Da izide odmah iz svatova, Da prileti alajli bajraku! Koji se je jandal isturijo, Da izide jedan za drugijem, Da vidimo u nae svatove Koliko e biti fidahlija Izrad Boga da izgubi glavu, I rad turskog dina i imana, Porad ana naega sultana, Radi naeg ludog sibijana, I rad nae zemlje i vatana! Cijel sahat vikae telali Kroz svatove u zeleno polje. Majka nije tu rodila sina Da rad Boga fidah ini duu, Ni da s konjem pod bajrakom doe. Svakome je grko umrijeti. Vika telal dva puna sahata: Opet niko nema kod bajraka. Telal vika ravna tri sahata: Pa nikoga kod bajraka nema. Sve tri pae suze propadoe. Plau bae, a plau bimbae. Vojska runa sjedi neveselo
10155
10160
10165
10170
10175
10180
376
Doklen dana polovina doe. Telal vie, nikad ne prestaje, Dokle jedan junak poletijo, Svuko dela i svetlo orue, I na sablju krnu salomijo. Uzo puku u desnicu ruku, Sal u svilnu na se amairu, Pod bajrak je s konjom priletijo. Boe mijo, ko je junak bijo? To je turin Cifri Hasan-aga! Nema ljeta bez urdeva danka, A ni brata dok ne rodi majka, Ni jabanu srce zaboljeti! To vioe svi glavari redom. ta je tuna mladije momaka I srednjije od godina ljudi, I na kui zase ostavijo Neko brata, neko bratueda, Neko sina, a neko sinovca Pa se niko istaknuti nema, Bez Cifria Hasan-age starog. Malo bilo, dugo ne trajalo, Iskoie tri gazije carske, Na tri konja u haljine bljele, Koje e him pristat za efine. Boe Mili, ko su age bili? Kod Cifria pod bajrak dooe. To su bila tri ajana carska, Dva s Kanide, jedan od Vrljike. Cifri Hasan i sva tri ajana,
10185
10190
10195
10200
10205
10210
377
Sva etiri bijelije brada. I za tijem pae zaplakae, Pa rekoe jedan sa drugijem: Do sad stari, a nema mlaije. Malo bilo, dugo ne trajalo, Dva gazije konje istakoe, I pod bajrak doli kod Hasana, I na njima bijele haljine, Na ademke krne polomljene; One oba doli kod Hasana. Boe Mili, ko su age bili? To dva stara bega sa Cetinja. I njih oba bijelije brada. Malo bilo, dugo ne trajalo, Istae se dvanes gazalija, I na njima bijele haljine. Na sablje him krne polomljene. Pa pod bajrak doli kod Hasana. Boe Mili, ko li su aglari? To dvanaes tursko kapetana, Preko Une od Unurovine. Ondar kad je osamnaes bilo, Poee se svati mijeati, Mlai momci aptat i zboriti, Jedan drugom prijekore davat: ta radimo, je l ovo sramota, I od Boga velika grehota! Jesmo l doli na rat u Budimu, I za to se hazur uinjeli? Pa gledamo ta je preda nama,
10215
10220
10225
10230
10235
10240
378
A vidimo ta e na nas doi! Je li bolje muki poginuti, Nego enski ivet bez obraza! Poee se skidati kalpaci, I zlaene toke i oruje. Poee se Turci iskoravat, Pa ni dekik, niti dva dekika, No po deset leti iz svatova. Pod alaj se bajrak primicahu. Kad je bilo dva sahata ravna, Dva sahata preko pole dana, Naprema se prebrojijo Tale Kolko bjee fidahlije carske, to rad Boga odgoree glave. Tamam ravna hiljada atlija. Tale Bogu die dvije ruke: Amin, Boe, Ti nama pomozi, Kad si kadar, meu dumanima! Pa pojaha na kulaa Tale. Meu pae i svatove doe, I kod bega i serdara Muja. Pa him vako ree sa kulaa: Je li bolje bilo, pae carske, Da nijesmo bili kod vezira? I ako bi s nama borba bila, Ne bi Klima ufaena bila, Ni na Klimi ekmede-uprija, Nit bi straa naa propanula, Ona vojska i one gazije, to su u nas najsilnije bile!
10245
10250
10255
10260
10265
10270
379
Ama emo otist na sudbinu. Sad kade se vako uinelo, Sad bijele rairite ruke, Zagrlte se i poljubite se. to je koji kojem uinijo Ita krivo u vijeku svome, Halalte se za ovoga dana! Ko e danas poginuti oe, Nee alit to je poginuo. Denetska su otvorena vrata. On e znati to je doivijo. Tome blago ko e poginuti, A blage je ko e ostanuti; On e na se dobit gazaluke. Tale ree, vojska Amin daje, I od rata niko ne ostaje. Ja sad, brao, odo do Hasana. Kako pola od sahata proe, T popane noca po zemljici, Ja u spremit sebe i kulaa, Sa mlom poves hodu i druinu, I mojega air-bajraktara, S ono moje to sam nauijo. Proputiu nae fidahlije, Nek udaru na ekme-upriju. Na njih hoe topi zapucati, etres topa s visokoga brega, Duman panut od neba do zemlje. Ko pogine, Allah rahmetile! Ko ostane, amanet mu teak.
10275
10280
10285
10290
10295
10300
380
Nek ne vre konja u svatove, No nek era konja u logore. Neka see dok mu je sudbina. Kako duman pane od topova, Ja u moga naerat kulaa. Ako Bog da i nada od Boga, Ka i to sam vazda nauijo, Pravo z drutvom idem na topove, Na topove i na toprakale. Vi nemojte, age, izrad Boga, Zaamati, ni mene gledati, ta s od mene i Hasana gradi! No vi svoje ate pritegnite Svi glavari svoje vojske znate Na upriju jedan za drugijem, Hudum s vojskom izrad Boga svoga! Preskaite jedan pro drugoga! Nek ne ali ivi umrloga, No neka se sobom razgovara U nad Boga ta e uiniti. to su vama puke napunjene, Sal po jednom puke isturite, Puke duge i kubure s konja, im, dok puke duge isturite, Poveajte duge na umkae. A za male ruke ne pruajte, Male vae to su u silaha, Jer vi potlje mogu trebovati Da svrh sebe zamijeni glavu! E da Bog da i sveci od Boga,
10305
10310
10315
10320
10325
10330
381
Ko go drugom puku napunijo, Ostala mu za uspomen ljubi, Da je ljuba gleda mete mua! Za ostre se sablje prifatite! Brao moja, Boga pomenite! Na dumana hudum uinite, Pa to Bog da i nama i njima! ale nije od Oraca Tale! Pri njemu je Boa pomo jaka. Pomo ode kod svakog junaka. Sve se age enli uinjee, Ka i da su borbu izvrili, I u ruke mejdan zadobili. Tale ode k Cifri Hasan-agi, I k hiljadu tursko fidahlija. Selam dade meu njima Tale. Svi mu Turci selam prifatie. Ovamo se izmijea vojska. Svaki svoga stareinu trai, I ekaju, kada vakat doe, ta e njima stari narediti, I kuda e okretati njime. Pritegoe na toke kolane, A bijele rairie ruke; Sve se redom turci iljubie. Jedan drugom svato halalie, to je kojem krivo ostanulo. Kad je Tale selam naturijo, I s agama sohbet uinijo, Ovako je govorijo Tale:
10335
10340
10345
10350
10355
10360
382
Fidahlije, Boe denetlije, to ste sebe kurban uineli Izrad Boga i vatana svoga! Sad je hemen akam atisao, Sahat cijel trajat ne moremo. I vi toke stete na kolane! Bjele svoje rairite ruke, Poljubte se i halalite se! Boa pomo pred vama najprva, Vi za njome, a Tale za vama! Cijela e za nama Krajina. Moji, brao, dobri beareti! U nad Boga, bie pogibije, Svetli obraz i mejdan pri nama. Ko goj umre, dobro mu je voma. Ko ostane, dobro e iveti, Pa i onaj to e poginuti. Deicu e rahat ostaviti, Da ne teglu jade od murtata. Odmah turci konje pritegoe, A bijele ruke rairie. Ljubie se i halalie se.
10365
10370
10375
10380
10385
X
Mrkli akam, Tale hazur vika. Cifri Hasan jahnu bedeviju, Pa za njime tri ajana carska,
383
Pa dva bega sa vrela Cetinje, Pa unako dvanes kapetana, Pa za njima cjele fidahlije. Jalah! rekli, poljem poleteli, Dok su doli do ekme-uprije. Tamam prolo etiri sahata, Dok dugako polje preleeli. Boe Mili, na svemu Ti fala! Kad hiljadu udri fidahlija, Njihni kleti ati i paripi, I kobile, bedevije amske, Na uprijski mermer zatrupae, Kolik trupanj stade od paripa, Bi rekao, sruie upriju! Kad su doli nasred (od) ekmeda, Hiljadu him pue paftalija, Jedne napred, jedne na lijevo, Jedne desna, a jedne podesna. Kad njihova izgui patara, Deneraljska pripremljena straa, To ekahu, tome se nadahu. U groz pue eteres topova. Bi rekao i bi se zakleo, Da sva brda u ravan sidoe. Ispod neba ode grmljavina, A po zemlji mloga tutnjavina. Trehnue se dvori u Budimu. Tursko roblje figanj uinelo. Pod komandom plau janjiari. Ne plakahu od din-dumanina,
10390
10395
10400
10405
10410
10415
384
No plakahu od murtat vezira, ta uinje od tolko gazija, I toliko carski kahrimana. Sad da vama za Hasana priam, Za gaziju Cifri Hasan-agu, I njegovo hiljadu gazija. Prva paljba polu obalila. ehit bili, u Klimu panuli. Ati njihni ostanuli sami. Pestotina to je ostanulo Na te mrtve ne okreu glave, No naprijed hudum uinjeli. Vedre puke odmah na unkae. Za ostra se gvoda dofatie, Pa u ance hudum uinee. Druga paljba pue deneraljska, I u njojzi etrdes topova. Za Hasanom ne zaama Tale. Jalah! ree, hudum uinijo, Sa njegovo trista Oraana, Sadno Klime etiri sahata. Topi pukli sa svakoga kraja. Turski svati uspreg ne injahu, No na logor hudum za hudumom. Duman pade od neba do zemlje. Krka stoji oko vode Klime. Puca puka sa svakoje strane, I topovi z brega svakojega. Ne uju se puke od topova, Kolika je huka udarila.
10420
10425
10430
10435
10440
10445
385
Kad se sjajna zora pomolila, Zore nema, ko e (je) vieti, Od velika dima od topova, Od topova i tanki puaka, I od duhe konjske i junake. Da je kome stati pogledati, Kad bi mogo viet od dumana, Z dvije strane Klime vode hladne, upriju su lei zapliili, Jadni lei jadnije Turaka. Klima voda krvljom protoila, Pola vode, pola krvi same. Tiho tee, i nosi kalpake, I elenke turskije svatova. Po Klimi su lei popadali. Klima tiha lee ne nosae. No su Klimu lei zapliili. Pa od zore do bijelo podne , Tutanj velik i sastanak ruan. Boe Mili, nemila sastanka! Tama pala od neba do zemlje. Tu drug druga poznat ne mogae, A kamoli turin kaurina! Sal govori to se razdvajaju; Turci viu: Allah! i Alija! A kauri njihova: Marija! Kad je sahat proo pro po dana, Malo puke ree popucuju, A topovi stalno besprestalno. Veliki su topi deneraljski
10450
10455
10460
10465
10470
10475
386
Zakopati oko Klime ladne, Tu je topa sto dvades etiri: Nee po dva, nee po etiri, Nee deset, nee i dvadeset. Na ekmedi etres i etiri Grmu topi, a zemlja se trese Cijel danak do karakama. Ni se znae ko li vie gine, Ni ko gine, ni ko li dobiva, Niti kogoj koga pogleduje, Ni ko kuka, ni ko popijeva. Samo krka stoji logorima. Ma sijeva, krv se prolijeva. Sablje zveu, ranjenici jeu, No cijelu do sabaha ravna. Kad je sabah zora udarila, I pola je prola od sahata, Primi Tale Petru toprakale, I Petrovo etrdes topova, I na njima ezan preuijo, I posjee njihne topidije, Pa pogleda pokraj sebe Tale. Oni to su turski topi bili Svi u crnu zemlju zatrpani, Oko topa i oko tobdija, Na sve strane lei popanuli. Od brzoga praha i olova, Na junake izgorele alme I njihove toke i dolame. Sve breine leom nakiene,
10480
10485
10490
10495
10500
10505
387
A doline krvljom nalivene. Tu ne behu sami muslimani, No s Petrovom vojskom smijeani; Ne znae se kojih ima vie, Kada su se vojske smijeale. Bez veliki jada golemije, I velike njihne pogibije, Tu se turci lasno ne bijede. Talu vrele suze propadoe. Ne plakae od te borbe Tale, No on plae to nita ne vidi ta se poljem obalama gradi, Ko li gine a ko li dobiva. Kod njega je trista Oraana, Sve njihove poe oko glave, I njihove na glavi elenke Polomila zrna od puaka, I pareta od velikih topa. Na junake ni toka ni dela, Na konjima ni grive ni repa, No sve vrua zrna ponijela. Cijele him orde do balaka, I desnice do u rame ruke, ulehani konji do koljena, U crnu su ogreznuli krvcu. Posluaje sa tepeta Tale. To je drugog dana pro po dana. Ni se uje topa ni lubarde, A kamoli tankije puaka, Samo jeka stoji od junaka,
10510
10515
10520
10525
10530
10535
388
Od ljutije rana po tijelu. Neko vie: Leleh mene, majko! Neko vie: I otac i majko! Neko vie: Prifati me, drue! Ljute su me rane oborile! Kad bi mene neko prifatijo, I Kake me vode napoijo, ini mi se, lake bi mi bilo. Neko vie: Prigazi me, drue! Dola mi je u kotalac dua, Da bih li se razdvoijo njome! Neko vie: Prifati me, brate! Kad je rata, onda nema brata. Prolijeu konji bez junaka, I junaci bez dobrije konja. Pitu ati, vritu bedevije. Sve to Tale uje, tek ne vidi. Tale ree hodi uvajliji: Uzmi, hoda, Kuran knjigu Boju, Nai jednu dovu iz Kurana, Koja bi nam dova kabul bila. Ti u dovu, a mi emo Amin! Da nam Bog da vetra od Dunava, Da iera tamu pokraj Klime, Da vidimo ta se uinjelo, Da vidimo kako tee Klima, Ili apke nosi il kalpake, Il je vie apka il kalpaka. Sino, hoda, kad smo zanoili, Klima s polu krvi tecijae,
10540
10545
10550
10555
10560
10565
389
A nosae bee teke nae. Hoda Kuran knjigu rasklopijo, Jakom Bogu dovu izuijo, Hoda dovu, a svi Turci Amin! Kod Boga him kabul dova bila. Bog naredi, ka i to je kadar Puhnu jaki vetar od Dunava, Oko Klime is polja cijela. Tamu die k nebu u havaje. Kad pogleda od Oraca Tale: Mili Boe, na svemu Ti fala! Z dvije strane Klime vode hladne, Cijel sahat i vie mejdana, Le na lea, junak na junaka. Na tri mesta Klima presuena, Sve od lea bee potpunjena. Lasno more preko Klime proi, Preko lea kuda ti je drago. Kada su se trupe pregonile Preko none teke pomrine I velike tame od topova, Dvije su se sile ponijele, Ne gledaju kuda je uprija, No se vojske preko Klime tukle, ive drli i sijekli glave. Tiha Klima lee ne nosila. Zapliila od lea cijela. Sino tekla s polu krvljom crnom, Jutros tee samo krvljom samom. Kad je jue polu dana bilo,
10570
10575
10580
10585
10590
10595
390
Nosila je kalpak-kape same. Kad je sahat pred akamu bilo, Nosila je apke i kalpake. Sada nosi apke samo same. Hoda mili, velikije jada! Mili brate, od onliko svata, Sto i trides i dvije hiljade, Kod nas sade nie niko nema, Bez sal naa ljuta sirotinja. Ni se uje topa ni lubarde, Ni se vidi da ko koga era, Ni se uju puke enarima. Da li su se odagnale vojske? Nekud dalje, poredo Dunava, Tale sjede na kamen studeni. Z dvije ruke elo prifatijo, Pa miljae ta e od ivota. Pa Talove oi utekoe. Pod ekmedom dvanaes upljina, I dvanaes kula do emera. A ispade iz jedne upljine Jedan momak bez nikaka dela. On se na dva podupire tapa Pod obadva junaka pazuha. Bi rekao momka gledajui, Ko da su mu noge prelomjene. Noge digo, ide na tapove, Ide jedva sa obale Klime. Kad se blie poe primicati, Pita Tale hodu i druinu:
10600
10605
10610
10615
10620
10625
391
Vidi, hoda, onog serhatliju, to on nosi dva drenova tapa. Pravo k nama, hoda, uoijo. Bi li moglo znati jal poznati, Ko je momak, od ije je vojske? Ne znam, Tale, mojega mi dina! Kako u ga znati jal poznati, Kad mu djela zrna ponijela, Od praha mu ehra pocrnjela, Kao crna glavnja na ognitu! Dok gazija doe do Tahira, Ruke iri a dva tapa snii, Z dvije ruke zagrlijo Tala. e si Tale, i drue i brale? Kade Tale uo lakrdije, Pa zborei poznade junaka. Boe mijo, ko je junak bijo? To gazija Grda Osman-aga. Talu vrele suze poleee, Osman-agu oko grla ljubi. Moj Osmane, moj premijo brate, Zar s u ivot, careva gazijo? ta je tebe od druine bilo? Osman Talu rije besedae: Pa zar, Tale, za druinu pita? Vidi, Tale, da svi pogibosmo. Sve pogibe, niko ne ostade. O Osmane, moj premijo brate? Kudar su ti tvoje rane ljute? Jesu li ti noge polomljene?
10630
10635
10640
10645
10650
10655
392
Brate Tale, za rane ne pitaj, No mi vidi ehru pocrnelu! Noge moje nisu polomljene, No su ivci s nogu pokupljeni. Evo danas ravno deset dana Kako mi se straa oduzela. Pobjego sam glavom pod upriju, Pod upriju u jednu upljinu. Tu se ne bi savila lisica. Tu sam bijo i noge skupijo. Ni to jeo, nit sam vode pijo. Tale suze od oiju valja, Pa Grdana Osman-agu pita: E Osmane, moj premijo brate! Bi l mi togod znao popriati, Od bihasko sedam buljukbaa, I njihnije sedam bajraktara, ta je bilo, ta se uinjelo? Ne znam nita, od Oraca Tale, Jer je na nas silna vojska bila, Nae vojske zakopate, Tale. Na nas kad su, Tale, udarili, Bee mrno, mesec ne grijae, I pomajno kia rominjae, Da drug druga viet ne mogae. Iz tmue su sile navalile Na nas, Tale, da ti jemin dadem, Imalo je trideset hiljada. Nit su dali topa isturiti, Nit smo znali kud bismo gaali.
10660
10665
10670
10675
10680
10685
393
Na nas ive u anac skoili, U perine prste zakopali, Ostre mae s nama ponudili, Ba sa nama i s naim glavama. Mi ostali kao bez pameti. Ostre sablje vadili nijesmo, Nit smo mogli, niti su nam dali Samo otre iz pasa handare, S handarima to smo bili kadri. Iz aneva preko velkog boja, Kaur pro nas a mi pro kaura, Otutnjeli z brda velikoga. Velike smo jade poinjeli, Oni nama, a mi vie njima, Poto na nas via sila bila. Od sile se dva junatva grade, Jedno straha, drugo od obraza. Mene jedna sablja udarila, Pro kajia to mi silah uva. Na silah mi kaji prekinula, Oba moja mukadema pasa, Pa ispod njih svilenu eermu, Pro koulje zakuila mesa. Ima uplje to mi mesa nema, Pod pleima pokraj desne strane. Bi junaka ruka upanula. A da, brate Grdan Osman-aga! Je l ti ljuta rana od prebola? Jesi l laki, more preboljeti, Il si muno, da l e umrijeti?
10690
10695
10700
10705
10710
10715
394
E, moj Tale, moj lijepi brale! Tu bih ranu lako prebolijo, Ta je rana pokraj srca moga. No ja drugu preboljet ne mogu, Koja mi je usred srca ljuta Rana ljuta: izgibe Krajina. ta e sa mlom Bosna uineti, Brate mili, i sa tobom, Tale? Pa sedoe jedan kod drugoga. Obadva su age posluali, Kad im tutanj izbi od Dunava. Ta je tutanj tamom zamaglijo, Nu ta tama ne bijae sama. Iz te tame izbi serhatlija Na jednome konju vilenome, I na njemu bijele haljine. era konja ka i na krilima. Pokraj njega dvajes-trijes ljudi. Svaki jae konja vilenoga, Svaki nosi bijele haljine, Svaki nosi na rame tojagu, I na njojzi nabijena glava. Onaj prvi to bee pred njima, I pred sobom era kapetana, Svezanije naopako ruka. Tale ree Grdi Osman-agi: Gajret, brate Grdi Osman-aga! Poee se iskupljati Turci. Sad poznadoh e smo nadvladali. Pa neka smo, brate, izginuli!
10720
10725
10730
10735
10740
10745
395
Ene ozdol dvajes-trijes ljudi, Sve na njima bijele haljine. Poznaju se e su fidahlije. Svaki nosi glavu na tojagu. Jedan era iva kapetana! Pa se tome obradova Tale. Poznavae sve blie i blie. Dok se Talu primakoe blie, Poznade ga od Oraca Tale. Boe Mijo, ko je junak bijo? To gazija Cifri Hasan-aga Na njegovu bedeviju kusu. Selam dade, odjaha kobilu, I sa njime trides konjanika. Pa bijele ruke rairie, Grlie se i poljubie se. Svijem Tale estita mejdane. Hasan-agi, iva kapetana. Taki adet bee u turaka, Ko goj u rat ufati ivoga, Sve ga Talu na presudu daju. On darova Talu kapetana. Pa sedoe jedan kraj drugoga. Poee se meu sebe pitat, Hasan Tala ta se uinelo: ta se, Tale, uinelo amo? Tale njega: ta je bilo tamo? Tale kae Cifri Hasan-agi: Hasan-aga, careva gazijo! Amo vidi ta se uinjelo.
10750
10755
10760
10765
10770
10775
396
Sal moremo uur uinjeti, Da je obraz osto meu nama. Ha ne puca ni top ni lubarda, Nas ijednog, a njih nijednoga. Bog mi dao i srea od Boga, Najtvru sam strau razjurijo, I oduzo etrdes topova. I tu dobra ima svakojega. A ti, brate Cifri Hasan-aga, Kudar ste se s ratom oerali? Je l se vee borba prekinula? Mo li znati, jesi l ita uo Je li iko osto od turaka, Osem tebe i druga trideset? Ne pitam te, brate Hasan-aga, Za cijele od Bosne Bonjake. Niti more znati ni poznati. Sal te mogu za glavare pitat. Zna li ita za tri pae carske? Pae su mi tee od svakoga, Poto behu dobre dindarbae, A meu nas jabandije dalnje. Pa ja ne znam ta je njima bilo. Dobro u ti za njih priat, Tale! Ostali su sva tri na obali, Sva tri pae jedan kod drugoga, es hiljada kod njih janjiara. A es him se ehit uinjelo. Bogu uur! pa Hasana ljubi. Imam li te jo za koga pitat.
10780
10785
10790
10795
10800
10805
397
Via l ego likog Mustaj-bega? Vidijo sam bega lianskoga e se Klima stae u Dunavo, I kod bega sedam bajraktara. Ni na jednog odijela nema, Borbena him zrna odnijela, I sa konja grive i perine. Krvave him sablje do balaka, I desnice do u rame ruke. Krvavi him konji do koljena. Kod svakoga, Tale, bajraktara, Kod svakoga sve po jedan svezan. Na glavi him apki kapi nema, Da him krune vidim na apkama. Ni znam, Tale, da l su kapetani, Al bogdanski njihni bajraktari. es hiljada z begom like vojske, Kod svakoga na tojazi glava, es hiljada z begom vie nema. A da, brate Cifri Hasan-aga! Ba je dobro to mi tako kaza. Ja bi dao oko mutuluka, Kad bih isti haber ufatijo, Da je pola pretekla svatova. A po tvojem zboru, Hasan-aga, to mi kaza za pae i bega, Da e prete polovina vojske. Sad Cifriu, moj premili brate! Zna li togoj za bega viega, Z Banje Luke Fetibegovia?
10810
10815
10820
10825
10830
10835
398
Ene ti ga nadno polja, Tale. Oekuje svoje bajraktare. njim je vojske via polovina. Tale na to velik uur daje. A da, brate Cifri Hasan-aga! Ima li mi, brate, togo kazat, Za cijele vojske vojskovodu, Od Kladue Hrnjicu serdara? Ene ti ga kod vode Dunava, I kod njega dvesta Kladuana, I kod njega brata mu Halila. Kod njih, Tale, na gomile glave. Tale jeknu, te polje odjeknu: Kakav Halil, psi mu drli majku! Zar je kurvi ostavijo Fatu, Da je murtat robi od Budima? uti, Tale, ludo ne besjedi! Kakav Halil da ti uva Fatu! A ti kuu sokolovsku znade, Sve i sve bi za din ostavijo. Nema ljeta bez ureva danka, Ni junaka dok ne rodi majka. Nema ara bez hrastovog panja, Nema boja bez njihova soja. Da ti, Tale, priam i kaujem Svata ta je dobro znamo, Tale Svi svatovi to su uinjeli, Od glavara i od Bogdanaca, Svi svatovi polu, Hrnje polu. Da s vidijo halovna serdara,
10840
10845
10850
10855
10860
10865
399
Kako konja era niz logore, Od logora kakav sokak gradi, Z desnom rukom i sa posjeklicom! Pred njim, Tale, zijevaju glave. Sokak irok gradi pred oginom, Bi se dvoja kola razminula, A ni trea ne bi zakuila. To sam, Tale, gledo sa oima. Seijae vojsku na buljuke, I na njega tanke puke trepte. Zrno pada ka od neba krupa. Ta njihova sila ne uspree, I ta Boa pomoj na Hrnjicu. Nit ga koje zrno pogaae, Nit se od njih Mujo plaijae. Kroz najviu borbu zovijae Svoga brata, gojena Halila: Ha gajiret, moj obrazu svetli! Ne bismo li razbili dumana, I ne bi li odljutili Tala! U to Talu suze propadoe. Pa ta u ti besjediti, Tale? Ima dosta u ivotu aga. Ima dosta kod glavara vojske. to j od ove borbe preteknulo, I za Hrnje, Tale, obadvije. Sve o emu, a jedan na svemu. Da ti kaem ko je po istini Beg Ljubovi od Hercegovine, njegovije pestotina druga!
10870
10875
10880
10885
10890
10895
400
Ufatijo vojnog denerala, Tale, iva ispod pancijera! Doves e ga tebe na presudu, Pa e viet koja li je sila! Strano ga je viet izdaleka, A kamoli boriti se njime. Ona odred to je bijo njime, Ne znam, Tale, koliko je bilo, Drugog nikog nije zapanulo, Osem Boga i bega Ahmeta, I momaka ljuta Hercegovca. U odredu koliko je bilo, To j Ahmet-beg haer uinijo, Beg Ljubovi i njegova vojska. Za sve u ti, Tale, pravo kazat, Ono to sam uo i vidijo, to ti mogu znati, Tahir-aga! Svaka kula u naoj Krajini, Nikaka se utuliti nee. Samo, Tale, imam tebi priat, Naa se je kua utulila. Tale ruke die povrh ela, S obadvije udri o koljena. ta je, ado, brate Hasan-aga! Da ti Mehmed nije poginuo? Hasan-aga Talu govorijo: Tale, brale ka od moje majke, Sa oima nijesam vidijo, Teke to sam s oima vidijo, Cijela se skupila Krajina,
10900
10905
10910
10915
10920
10925
401
Ono to je ostanulo ivo. Vidijo sam cijele glavare. Svaki poljem jedan drugog pita: Ima li mi kakav haber kazat Za Mehmeda, novog alajbega? Jedan drugom otkazuje, Tale. Nit mu smrti ni ivota znaju. Po tome mi, brate, srce zebe, Kraj do kraja na tanko se kida. Mi obadva po stotinu ljeta, Meu nama ni enska ni muka, Bez sal Boga i njega jednoga! Pa u tome smiljam i razmiljam, Da se nae ne saveu ruke, Dok smo ivi pod nae kuake! Ali jopet to Bog dadne Jaki. Bogu uur i danu ovome, Kad dumansku silu nadvladasmo, I ovliko brata izgubismo, Pa neka smo i Mehmeda moga! Talu se je srce prekinulo Od rijei starog ihtijara. Pa ne smije od Cifre Hasana, Da Cifriu pamet ne poludi. U tom zboru to to govorahu, Sad izbija muslimanska vojska, Koja no se s rata povratila, I dobili dinskog dumanina. Perian mu uinjeli vojsku, to se dugo podizati nee.
10930
10935
10940
10945
10950
10955
402
Beg za begom, a aga za agom. Velika su sklopili nosila, Ranjenike nosu od Dunava, A mrtve e kad se skupi vojska. Kako koji aga dolazae, Koji vodi iva svezanoga, On ga Tali daje na presudu. Glave svaki tura na gomile. Da duimo i da kaujemo. Za dva dana iskupi se vojska. Ondar rekli vie niko nema Od dolaska da e dolaziti, Ni ivoga niti ranjenoga. Otidoe traiti atibe, Jedan drugom nazdravljati glave, I velike estidobine davat Za dumansko velko razorenje. Ondar kad su raun sakupili, to mrtvije, to li ranjenije, Tamam eset i sedam hiljada. Ondar krpe od bajraka njihni, Na bajrake krpe zamotae. Daulbase i borije carske Prestadose piskat i trupati. Ondar telal vika u ordiju: Momci laki koji su pomlai, Od Dunava do uvora Klime Mrtve nae noste kod ivije! Neki to su vodu plivat veti, Neki onda koliko su kadri,
10960
10965
10970
10975
10980
10985
403
Mrtve amo na suho iznesu! ala nije serhat i Krajina. Mlai momci konje starijema. Ondar vojska skoi na buljuke Kraj uprije i iroke Klime. Mezarluke mrtvim nainjee. Ne gradu hi jedan i po jedan, No po jedan za etrdes ljudi. Jedan danak dok hi iskupie, No noie dok hi priuvae. Drugi danak jedva pokopae. Drugu nocu opet zanoie, Pa ujutru rano poranie. Svak se misli i svak domiljae. Svaki znade za druga svojega, Ko je ranjen, ko je poginuo. Svaki na to uur uinijo, Kad mu kosti turi sa rukama U zemljicu ka i to je adet. Hasan-aga plae i lelee. Gajiret mu dodavaju Turci: Gajret, brate Cifri Hasan-aga! I naa su eca izginula, Sin nekome, a nekom sinovac, Nekom, aga, i brat i sinovac. Pa za njima suze ne ronimo, A od suza nema podizanja. Ondar Cifri ree Hasan-aga: Brao moja, mojega mi dina, Ja ne plaem za naega sina,
10990
10995
11000
11005
11010
11015
404
to je svetlo momak poginuo, No ne znado nita za Mehmeda, Brao moja, ni mrtva ni iva, Jal u Dunav osta, jal u Klimi. Ako zdravo u Kanidu sidem, ta u babu Mehmedovu kazat, I nesretnjoj Mehmedovoj majci? Pitae me i babo i majka: Jesi li ga u zemlju sputijo, Da mu vrane oi ne izvade, A orlovi ne itete lice? togoj ne znam, to him kazat neu. Ni babo ga poaliti nee Muko bijo, muki poginuo. Sad, dodue meu turke cjele, Sve bi drugo age oprostile, A Mehmeda nigda do vijeka, Jer je zmaje bijo mimo zmaje. Drugo, cura osta isproena, I venana pa i povedena. Sad ni znamo ostaviti Fatu, Nit je drugom dati Krajiniku. Ta e alos vie zakahriti Mehmedova i baba i majku, Nego to him jedihnika nema. U rijei ta to besedahu, Izbi duman crni od Dunava. Iz dumana svrdli udarie. Iz svrdala nie serhatlija Na dorata konja krilatoga.
11020
11025
11030
11035
11040
11045
405
Teke nije lasno poznavati. elenaka na kalpaku nema. Toke ima, teke potamnjele. Cijela se odrla dolama, Pa visae ba ko vuetina. Pred njim ide jedna bedevija. Na kobili svezana idija. Ha on blie, a junaci vie! Kad poblie blizu vojske doe, Momci mladi vranijem oima, A postari i sa durbinima. Svi rekoe: Blago dovijeka! Eto nama novog alajbega, I vezana era Deneralja, Vojskovou Petra od Bogdana! Kad to Turci karar uinee, Cifra Hasan: Je l istina? ree, Pa s u njemu baildisa dua. Oni znae dok ga ispravie, Mehmed stie s Petrom Deneraljom. Tale vika na svoje tobdije, Te etiri topa izmetnue. Mehmed dogna Petra Denerala, I pokloni Talu orakome. Cijela mu estita Krajina: Blago nama za sokola siva! Ne alimo to smo poginuli, Sal kad osta odak alajbega! Ondar Tale vika na mlaije. Ono to je bilo svezanije,
11050
11055
11060
11065
11070
11075
406
Na srevo natakoe kolje, Da uvaju na ekme upriju, Da se ivi plae od mrtvije. Ono drugo pod sablju turie. Deneralja Petra ostavie. Tala pita cijela Krajina: ta e, Tale, s Petrom Deneraljom? Neka Petra, mene Petar treba, Trebae mi Petar kod vezira. Ako da Bog a srea donese, Te vezira u ruke doepam, Da s obadva preda mene sude, Koji bude krivi od kojega. Pogleda se cijela Krajina, Poee se saaptavat Turci: Vidi Tala, to je prego nama, Da nam svijem pozatvara kule, I ostane na pusto Krajina, Da po njojzi lajkaju lisice! Pa vojnici viu komandare: Stareine, zamolite Tala, Da na Budim ne udara Tale! Mi svakoji srca izgorela Neko brata, neko svoga sina, Neko svoga prvog bratueda, Neko sina od brata svojega! A Fatima sedi kraj Budima S komorama za toliko dana! Bolje nam je razviti bajrake, Svetli obraz pred sobom nositi,
11080
11085
11090
11095
11100
11105
407
A Fatimu vodit za Mehmeda, Svadbovati, svadbe rasturiti, I jedan se mesec odmoriti, Pa poslije Bosnu podignuti, Ovo oe i jo neto vie, Pa poslije sisti pod Budimom! Tali tako kau komandari. Vojska, Tale, vie nije kadra Udarati na Budim veziru. Srca bona, a ovda umorna. Ondar Tale rije besedae: Stareine, jedne lopuine! Jeste li se, bezi, ustraili, Za pet dana od ovoga rata? to je fajda to smo se pobili, I to li smo glave pogubili? Ova Petar i njegova vojska, Da ga nije vezir ponukao, Nit bi Petar pokupijo vojsku, Nit bi nae svate doekao. Ovako smo Petra raspraili, Butum nau vojsku utulili, A nikakav iar ne dobili, Nit kakije para ni dukata. Ja tako mi dina lijepoga, Ja puaka niti glava neu! Eto vi hi, pa hi noste ljubam. Neka ljuba zamenjuje mua, Koji nije smijo do Budima, Da traimo naeg dumanina!
11110
11115
11120
11125
11130
11135
408
Ne, fala vi, age straljivice! Ko ne smije, nek se voe kae! A ja smijem, u nad Boga Jaka, Sa moije trista Oraana, S Hrnjom Mujom i njegovom vojskom! Mujo mi se kleo preda vama, to goj reknem da me izdat nee. Vrnuemo vojsku do Fatime. I Halil je tamo z everima. Ranjenike jandal ostaviti. Ja u prvi na kulaa moga, Ako Bog da, hoda na mrkova, A air e Belaj na kobilu. Kad poblizu priem do Budima, Ja u pau janjiarskog zovnut: Paa carski, tursko ogledalo! U tebe je vojna struka cjela. Daj, okreni puku od turina, Radi Boga i turskoga dina! Vidi, pao, ta nam vezir gradi, e nam vodi na vjeru nevjeru, Gubi glave toliko godina. Ti to gleda, a nita ne ini. Vidi da je poo roblje robit, S turkinjama enit dumanina. Mi smo krvav mahzar naineli Na vezira carsku izdajicu. A ti vojsci sudi Al-Otmana. Njega gleda, ne pomae nama. Ako s turin, pa se kune dinom,
11140
11145
11150
11155
11160
11165
409
A veruje Boga Milosnoga, A miluje cara estitoga, Nemo na nas puku okretati! Boa vjera ti je, pao carski! eset i pet sa mlom je hiljada. Dok ne utrem momka svakojega, Ja vezira ostaviti neu, Ni za tebe toplo biti nee! More Bog dat i srea od Boga, Da ta paa bude od dindara, Te nam bide paa od pomoi. Ako da Bog a srea donese, Te do aka dofatim vezira, Pa ga veem s Petrom Deneralom, Sve e meni redom kazivati U Budimu ko su izdajice. Ako Bog da, kad poukam one, Blago tome ko u Budim doe! A znate li, da vas jadi znadu, Nije ala ni petnaes dana Kad zulumar pane u eheru, Meu klete bege i zajime, to imaju pare na tovare, A kamoli za petnes godina! Da je vezir hazne rastvorijo, Bi se smijo zaklet i prekleti, to je murtat vezir u Budimu, I kadija hakim-efendija to je gori murtat od vezira Da imaju para u haznama
11170
11175
11180
11185
11190
11195
410
Barem polu ko (u) naega cara. Ako da Bog, te to uinimo, Ako da Bog i srea od Boga, Te do toga doide Krajina, Svaki ete ihja ostanuti. Ako Bog da, nadam se u Boga, Svakome u pravo dijeliti, Najboljemu kao najgoremu, I najgorem kao najboljemu. Znate l jadni, bez oi ostali, Kad bi taki sluaj izvrili, ta bi dara bilo od sultana? Na sve ove to su ehit bili, Car bi dao na njihove kue, Na njihove kue spahiluke, Ludoj eci i udovicama, Berat eci, a majkama platu. Ako da Bog, moja brao draga, Te sa vojskom u Budim uljeem, Ja u vratit Zajim-bega Fatu Kod matere Alibegovice. Nek s odmori ona i komore , Dok se malo s paom razumimo, Razumimo i oslobodimo. Kad nam Budim bude u rukama, Ako Bog da, dobro s odmorimo, Opremiu Hadia Mehmeda, Odves u ga Alibegovici, Pa joj rei: Hajirli ti bijo! Muderis e dovu preuiti,
11200
11205
11210
11215
11220
11225
411
Hanka tekrar svadbu nainjeti, Svadba e nam nova dobra biti. U nad Boga kad to uinimo, Ja u spremit sve tri pae carske, I Likoga bega i serdara, Unurskije dvanes kapetana, I dva bega sa vrela Cetinje, I cazinsko dvanes buljukbaa, arem mahzar krvav naineti, Caru svome vakisuna kazat, I vezira z Deneraljom spremit, I haima budimskog kadiju, I sa njima sve koji su bili! Nek him care uzme muhaene, Neka kae vezir od Budima Naem caru sa Budimlijama Koga li je turo pod delata, Koje li je u Dunav baao, Koje li je u Bagdat spremijo. Ondar cara, eto i vezira. Ja se nadam u Boga Miloga, Da e na nas doi milovanje, Sa velikom od Boga pomoom, Da u Bosnu ni u Budim carski, Da drugoga pae doi nee, Bez ja od nas, ja kog ene Bosna. iviemo kao i Bog voli, Mi ekati u Budim fermana, U Kanidu haber opraviti. Ja se nadam u Boga miloga,
11230
11235
11240
11245
11250
11255
412
Uz Mehmeda Smajil-alajbega, Mlogo e se momaka eniti. Je li bolje, brao, ako Bog da, Onakoga smai dumanina, Uinjeti to nam milo bide, enit momke, udavat evojke, Dokle k nama carski ferman doe, Harit blago, pravo dijeliti, Mladi momci osat s evojkama, Ovi stari to su poenjeni Jahat konje, etat po Budimu? Tale ree, a slua Krajina. Svi na tome taman uinjee: Tamam tako! Nek je sretnjo, Tale! Bog nam Jaki bijo od pomoi! Amin, brao, hoe ako Bog da! Tale ree, niko ne poree. Na viteze konje pojahae. Alajli se razvie bajraci. Zakucae sitne mehterije. Preda sobom prate ranjenike. Tamo blizu e bijae Fata, Ranjenike po polju sputae. Onda kad se vojska sustignula, Tu Hrnjina naoe Halila. I svrijo momak gazaluke, Jopet stigo uvat Fatu mladu. Tu cijelu nocu prenoie. Kad ujutru pred zoricu bilo, Da vi jedan dobar haber priam.
11260
11265
11270
11275
11280
11285
413
Jedan carev na konju delija Prije zore doe od Budima. ador trai vojnog komandara, Mujov ador s tri pae careve, I begova i glavara redom. Posedali jedan kod drugoga, e sedahu i sohbet injahu, ta e danas u Budim ineti, Kako e se biti sa turcima, Da naslade srce dumanima. Sad evo ti careva delije. Pred adorom sjaha bedeviju. Pobi didu, sveza bedeviju, Pa podie vrata od adora. Uljegao, selam naturijo. Svi mu redom selam prifatie. Svije pita delibaa carski: Ko je vama s vojske komandare? Kazae mu za koga je bilo Hrnju Muja, to je vazda bijo. Muju dade knjigu arovitu. Mujo knjigu dodade Halilu. Halil knjizi peet prelomijo. Halil knjigu aiare pria. Kad ta knjiga vojnog komandara, Komandara, pae janjiara. Mahsuz selam vama gazijama! Sve viosmo ta se s vama radi, Na mene je muka napanula. Bog milovo cara estitoga.
11290
11295
11300
11305
11310
11315
414
Kad opravi u Budim vezira, to starije dade komandarstvo Na murtata u Budim vezira. Mene ferman dade u rukama Da ne smijem nita uinjeti, to mi vezir dati emer nee. Muku muih petnaes godina. Jade radi po gradu Budimu. Nikakoga sjedoanstva nema, Da obalim njega pred sultana, No sve radi ta je njemu drago. Roblje robi, a sijee glave. Osijeca pare na tovare, A begovska i aganska djela U babanluk turi polovinu, Da j od svega njemu polovina, Po emeru cara estitoga. To sam vezir ne bi uinijo, Da su turske ele izdajice. No se pola razi uinjela, Sve injahu kako vezir hoe. Pa sad, brao, sve gazije carske, Sve sam eko i vreme doeko! Mogu sve te jade povratiti, Sa Boijom velikom pomoom, I sa vama, age, gazijama. im tu moju knjigu preuite, Na hajvane i vae atove Pritegnite na toke kolane! Navalite, vojske rasturite,
11320
11325
11330
11335
11340
11345
415
Rasturte hi na etiri strane, Udarite na etiri grada! Po jedan mah puke isturite, Na gradove hudum uinite! Ja u emer dati na komande, A komande na vojne alaje, A alaji na svoje tabore, A tabori na svoje juzbae, A juzbae emer na aue. Ja u zovnut topskog komandara, Nek naredi na svoje topdije: Neka niko na vas ne udara, Ni gaati, ni vas pogaati, No preko vas ulad preturati. Topi tako, a puke ni tako. Dok priete s vojskom pod bedeme, Ja u tope dobro uestati. Ko goj ima u vojsci topuze, Te se nada da e za mejdana, Nek u vrata bije topuzima. Kade trupa stane od topuza, Dokle murtat meu vama doe, Krijui vas mogu pomagati. Kad murtatu saveete ruke, Vieete to je pomaganje! Budimske u istrijebit dvore, Sve po deset turit familija, Sve po deset u jednome dvoru, A u devet rasporedit vojsku, Hizmet cijel vama uinjeti.
11350
11355
11360
11365
11370
11375
416
Va u emer mojoj vojci davat, I vae u vrit emerove. Hajte, brao, ama ne amajte! Ondar kad su knjigu preuili, Jedni turci uur uinjeli, Drugi vele: Da nas ne prevare? Tale njima ree ponajkrae: Il varanje, ili ne varanje, Jesmo l poli da him udarimo? are ne bi. Stegoe kolane, Na gotove jau ulehane. Na etvoro vojsku razdvojie, A sva polja vojske pritiskoe, Na etiri grada udarie. Kad pukoe z bedema topovi, Sa svakoga po dvades topova, Bi rekao da se Budim srui I budimski dvori popadae. Tek ta paljba ne uinje kvara. Daleko hi topi preturie. I kobile, bedevije amske. e s Budima nije prijevara, Pripuzae; topi uestae. Sad navali puka peadijska, Tek him puke ne inahu kvara, No daleko luntre preturahu. Vojska vie e je pomo Boa, I gazije vojnog komandara. Do bedema konje doerae. Uz duvare konje pripuzae.
11380
11385
11390
11395
11400
11405
417
Ko goj topuz dri na hajvanu, Topuzima biju u kapije. Paa mlae okom namiguje, Na kapiji maknite mandale, Pa bjeite, vojsku uskrajnite! Nek Bonjaci u Budim ujure! Vi hajdete u krle careve, Od krala zatvorite vrata! Sve to uli, inte se ne uli, Neka krke tamo po Budimu. Eto svata, a eto murtata! Janjiari makoe mandale. Na bedeme klekoe kanati. Upunie bonjaki svatovi, Krvavije jada napunjeni. Svaki sokak vojskom napunie. Ko najprvi na dvorove doe, Na mehemu haim-efendije? Najprvi je novi alajbee, I sa njime Osman-bajraktare, Da potvrde muhaemu Fati. Ko najprvi kod dvorova doe, Na dvorove turske izdajice? Hrnja Mujo i oraki Tale. Mili Boe, ta s u Budim gradi! Vezir pai doli u odaju Od svatova vojske na delate, Kako vakat i vrijeme doe, Da se delat nad delatom nae. Dvades i tri pod sablju turili.
11410
11415
11420
11425
11430
11435
418
Delatbai savezali ruke. Mujo stie kod murtata carskog. Teak topuz nosi u rukama. Meu plei udari murtata. Same mu se savezae ruke. Murtat Aman! uinijo Muju: Aman, Mujo, careva gazijo! to uinje od carskog vezira? Dobro sam te iram uinijo, A na dvor ti hizmet uinijo! Nije krivda u mene vezira, to je duman na vas udarijo! Da sam bijo krivac za dumana, Ja bih vama s plei udarijo. Murtatine, z Budima vezire, Da je paa ijo janjiarski, Ti bi s plei, ja te u plei! Ona hizmet i iram, vezire! Ja u tebe u Stambol spremiti, I evo ti onog pobratima. Pokupiu one izdajice, to su s tobom u zlo udarali, Din ruili, visili dumana, Pa devabi tamo pred sultana! Pa se u dvor napunie turci, Kako koga nai efendiju, Nekog seu, a nekoga veu, Svezana ga pred Talagu daju, Kod vezira svije hi trpaju. Za tri dana i tri noi tavne,
11440
11445
11450
11455
11460
11465
419
Sve tragae i sve ipijae, Koji su him jade uineli, I murtate na troje turie. Pa hi na tri mesta prebrojie, Na tri mesta tamam po stotina. Starijema poupae brade, Kadijama i efendijama, Sa prstima i sa klijetima. Oni to su ponajprvi bili, Sve to znaju ta im vezir radi, ta li radi i to je radijo, Svakom topuz u plei udrie, Da ne more ivet ni umrijet. U podrum hi svezane turie, Sa vezirom i sa Deneraljom. Tu Bonjaci emer uinjee. Janjiare turie straare. One druge to su daljni bili, stotinu hi pod sablju turili. Oni trei to su karar dali Imovine aga i begova, to su polu dali murtatinu, Dijelili njime imovinu, Svijema him povezae ruke. O vratu him kamen navalie, U mutan hi Dunav utopie. Pa poslije cjelu heftu dana, sve na danu po etiri puta, sve na huzur murtatin vezira, Sve pred Tala i Muju serdara.
11470
11475
11480
11485
11490
11495
420
Murtat Aman! inijae Talu, Tale vako besedi veziru: Kolika e hura dati para Da ti, ido, oslobodim glavu? Vezir Talu Aman! inijae. Da mi dadne tri hura dukata! Vezir daje rije, ne injae. Ne zna Tale otkale hi daje. Iz koje li vezirske riznice. Pa ga opet vrni u tavnicu, Pa ga dri tri-etiri sata, Vezir pai rije besedae: Ona tvoja tri hura dukata, Otee hi tri pae careve. Od onog mi nita fajde nema. Ako ima tri hura dukata, Trai pare, te otkupi glavu! Vezir svoga trai tevabiju. Opet Talu pare donijee. Opet njega vre u zindanu, Te posjedi etiri sahata. Pa ga opet vrni na divanu. One pare to mi, pao, dade, Ote mi hi vojni komandare, Hrnja Mujo, vojskin vojskovoa. Od toga mi nita fajde nema. Vezir Aman! inijae Talu: Aman, meni ne pohari glavu! Zna, vezire, na bid adamija, e to reknem, prevariti neu.
11500
11505
11510
11515
11520
11525
421
Vezir opet tevabije sprema, Te mu dade tri hura dukata. Tale natrag povrati vezira. Kad prooe etiri sahata, Tale ree budimskom veziru: Otkupa ti za hureve nema! Otkle pare vadi, murtatine? Daj kljueve od harema toga! Kamo pare petnaes godina, U Budimu svakoja imanja? Zar ti misli da ne znamo, ido, e su hazne tvoje u Budimu Vie mlogo no cara naega? Pa dovede crnoga delata, to je njemu bijo delatbaa. Ja li pare, murtatine, kai, Il evo ti onog delatbae, S kojijem si nagonijo turke! Sluaj dobro, murtatine carski! Da si blago na dobro dobijo, Dobro bi se tebe povraalo. No si blago na sablju dobijo, Na sablju ga meni poklonie. Zna li, pao, kurva te rodila! Zlo je za zlo, a dobro za dobro. Ili blago, ili emer dado, Da tu pasju otkinemo glavu! Kad je paa vidijo delata, Znadijae orakoga Tala. Pred Tala je Aman! uinijo:
11530
11535
11540
11545
11550
11555
422
Aman Tale, i otac i majko! Zavu ruke u depove moje, Jer su moje savezane ruke. Tu su kljui od riznice moje. Ja u s tobom do riznice poi. Oe li mi tvoju vjeru dati, Da me, Tale, nee pohariti? Bog ti vera, Budimac vezire! Ti se ne boj, posei te neu, Ni poharit od smrti nikake. Pa izvadi kljue od riznice. Vezir prvi, a Tale za njime, Dok ga svede u najdolnje boje. Tu su vrata od elika sama. Pa is polja vrata varosata. e se kljui u vrata turaju, Tu na vrata pokrivena tahta. Vezir ree lakrdiju Talu: Makni, Tale, ekmu pokrivenu. Rukom gurni a kljuem prigurni. Sama e se vrata otvoriti. Kad je Tale vrata otvorijo, Kad pogleda udo uvedeno. Tu je mermer-ploa zalivena, Pa sve s kreom na emer svedena, Pa poslije tuom pokovana. Da je biju od neba gromovi, Jedva bi joj uineli are, A topovi nikad do vijeka. Da vas Budim od ognja izgori,
11560
11565
11570
11575
11580
11585
423
Ta riznica od studena zida Vatru nikad ne bi opazila. Kad pogleda u riznicu Tale, Mili Boe, na svaem Ti fala! uto blago na kupove klete Po riznici naokolo redom. Hesapa him bez kantara nema. Talu pamet pare zanijele, Pa zapita budimskog vezira: Oe nema, carski murtatine, Prema ta si zala uinijo. Murtat vako jemin uinijo: Da j na mene sedam-osam glava, Da mi svaku see naporedo, Nie vie marijaa nemam, A kamoli rupe, ja dukata! Tale ondar verova veziru. No kamo ti, dido, madarije? to go sam hi zadobijo, Tale, Od svakoga sa svakoje strane, S kadijom sam blago dijelijo. Tamo su mi kazali kavazi, Da je Mehmed njega istraijo, Kojemu je davo izunamu. ivu mu je oupao bradu, I oduzo pare od kadije. Odnijo hi kud je njemu drago, I svezana odveo kadiju. Koliko je blaga kod vezira, Toliko je kod kadije bilo.
11590
11595
11600
11605
11610
11615
424
Tale ondar vrata zatvorijo. One hure to je oduzeo, I to blago u riznicu vrnu, Pa zatvori na riznicu vrata. Pa vezira u podrume vrnu. Veerae na vezirske dvore Svi Kanide turski stareine, I na dvore konak prenoie. Na dueke vezirske gospode Rahat spava cijela Krajina. Jo rahatni braa janjiari, Najratnije roblje po Budimu, to him turci jade osvetie.
11620
11625
11630
XI
Te u jutru rano poranie. Tale zovnu Hrnjicu serdara: Zovi, Mujo, tvoje Kladuane Na kapiju Budimskog vezira! Od voska e konop namazati, Pa e dvije zamke nainjeti. Jednu na vrat turi Deneralju, Jednu turi murtatu veziru! Jednog vjeaj od te stran kapije, A drugoga s ove strane vrata! Nek pretee jedan pro drugoga, Nek ne ali jedan na drugoga.
11635
11640
425
Ja bi to sve, Mujo, uinijo, No sam njemu jemin uinijo, Da ga harit ni posei neu. Mujo ree: Zar ga nee, Tale, Zar ga nee u Stambol spremati? Hajde, Mujo, nemoj mahnitati! Da ga caru spremim u divana, Kad jo ima u cara murtata, Proaptati, cara prelagati, I putati naeg dumanina Oba ova to nam zemlje trau. Hajde, makar pa ga ne putili, Da mu ispit uzmu u divane, Koje mu je ostanulo blago, Da ga sultan fermanima trai, Da ga djele carevi murtati! Dok je Tale, ne puaje ale! To je Tale karar uinijo, A Mujo je emer izvrijo, Te objesi Petra i vezira Pred vezirske o kapiju dvore. Dobavie hakim-efendiju, Te mu ivu odrijee bradu, I testerom prerezae glavu. to go eli, sve su uinjeli. Dozivaju novog alajbega, Opremili, dobro odmorili. Adiar mu vrnuli Fatimu Na dvorove Zajimbegovice, S komorama i sa darovima.
11645
11650
11655
11660
11665
11670
426
Pa ujutru na konumu Tale Kod turina vojnog komandara, Sve tri pae i svi bezi carski, Hrnja Mujo i glavari redom. Silan paa, dobar bes karara, Karar s turcim i sohbete gradi, Kako li e krvav mahzar gradit, Ispred koga i spremat za koga. Vaki karar paa uinijo: Mahzar aren ispred Budimlija. Od zemana od petnes godina, Zulum teak od carskog vezira. Emerove pokaivo carske, Oduzimo nae imovine, Da s ispravlja hazna Al-Otmana, Da se hazne pune za dumana, Za rat teak protiv dumanina. Mi sve mljesmo da je to istina, Dok nam poe uzimati ljude, Sve birane, jednog za drugijem, Po emeru da hi sultan trai. Sve hi sprema, (al) ne vraaju se. Mi mislimo da je to istina. Mi pitamo vezir pau tvoga: Kamo nai iz Budima ljudi, to se otud ne vraaju amo? On nam kae: Car hi dri tamo, Sve on od njih paalije gradi! Mi mislimo da je to istina. Sve on krije od vojnog vezira,
11675
11680
11685
11690
11695
11700
427
Od tvojega pae janjiara. Danas su se vremena ispunila. Mi vidimo e je varalica, e je nae ljude pogubijo. Neke nam je pod sablju turijo, Neke ive u Dunav bacijo, Neke nam je u Bagdat spremijo, Kako nikad kue viet nee. Vidijo je gazi paa carski, Koji s vojskom i ordijom sudi, Podkrijui po neto po neto, e izdaje zemlje u dumane. Budim gotov, Bosnu nedaleko. Poeo nam roblje zarobljivat I spremat ga u Karabogdanu, Davat veru tursku za neveru. Taki se je sluaj dodesijo, Dolo amo tvoje srno dete, Mijo sindrak Smajilalajbega, Da sa baba i amide svoga, Da na sebe alajbegstvo primi, Po emeru i fermanu tvome. Susrijo je na Muha evojku, e je vodu carske delibae Iz Budima, Fatu Zajimovu, Koji danas lei u Bagdatu, Kojega je surgun uinijo. Mehmed momak, gazijino djete, Razbijo je vezirske delije, I vrnuo poslatu evojku,
11705
11710
11715
11720
11725
11730
428
to je vezir poslo u Bogdanu, Da je Petru dadne Deneralu, I sa njome knjigu opravijo: Pobratime Petar Denerale, Kako smo se Bogom bratimili, Nijesam te darom podarijo. Danas tebe opravljam evojku, E estitu Ali-bega Fatu, Da oenim njome pobratima. Pa e viet to je enidbina, to je take meu nama nema. Ene karte kod hadi Smajila, Bujruntije tvojega vezira, to je u njoj Petru poruijo, Da ni u tom biti njemu nee, Dar u tebi bolji opraviti: Dvije glave sa dva alajbega, Od Kanide hadije Smajila, I njegova brata Hasan-age, I treega njihnog jedihnika, Ako tebe te opremim glave, Bosna e ti odmah pripanuti, A Budim e i prije od toga. U Budim e zasuditi brzo. I za to se razumelo amo! Vojna struka komandara tvoga Za bosanske age poruila. Zadrmali Bosnu i Krajinu Sto i trides i dvije hiljade. Sanim vamo doli u svatove,
11735
11740
11745
11750
11755
11760
429
A da vide ta se vamo radi. Svati doli pod gradu Budimu. Budimlije i eica luda Razjagnuli svate na konake. Hevtu dana drali svatove, Sedmi danak svati pokretali. Vezir njima karar uinijo: ta hoete, bosanske gazije? Posetiste Budim i Krajinu. Ja se spremam za vae konake. Ako ete i ako volite, Za tri dana o troku mojemu, I da dobro svate odmorite. On hi nije ustavljao za to, Sjajno cartsvo, da on voli turke, No je knjigu poslo u Bogdanu, Da Deneralj podigne dravu, Karavlaku i Karabogdansku, I veliku silu bez hesapa. Ufatijo Klimu na Budimu, I ekmede veliku upriju. Tu je svoje tope nakleijo, A u polje zatrpao vojske, Te prieko dokle svati krenu. Vezir svate dobro zamajao, Dok dumani staze zalomili. Vezir ondar svate ispratijo, Na mlaega emer uinijo Mora mlai sluat starijega Da utvrdi bedem na Budimu,
11765
11770
11775
11780
11785
11790
430
Od topova grla za turcima. Mlaijem je emer uinijo, Koji go se iz svatova vrne, Da ga paa bije topovima. Svati prvi konak zanoili, E vodei s Budima evojku. Pa ujutru rano poranili, I vieli ta je preda njima. Pogledali natrag za pleima, Kad him vezir Budim zatvorijo! Pa vieli bosanski svatovi, ta je njima vezir uinijo. Natrag vee nema povraanja. A naprijed nema koletanja. Sve mislili, na jedno smislili. Fedah svoje due uineli, Na Petrove trupe navalili. Petrove hi sile doekale ivom vatrom od puke i topa. Sunce nae, tu je alos bila! Tuna su se vojske izmjeale. Za dan prvi i za prvu nojcu Pucale su puke i topovi. Drugi danak puke bile nisu, Sal topovi sa svakoga kraja. Trei danak ni topi ni puke, Bez sal sablja i grebena maa. Dvije su se udrile krajine. Klima se je triput presuila, Kolko su se vojske pregonile.
11795
11800
11805
11810
11815
11820
431
Glave sekli, ivi se davili. Polovinu krvljom tekla Klima. Pola s krvljom, polovinu vodom. Drugog dana krvljom samo samom. Prvog dana pronosila Klima, Pronosila bonjake kalpake. Drugog dana apke i kalpake, Treeg dana apke samo same, Turska sila njihnu nadvladala. Kod Dunava e se stie Klima, Logorima pogubili glave. Velku silu i njihne glavare Pofatali, ive povezali. Sunce nae, vojsku povrnuli, Mrtvijema raun prevodili, I vieli sve to ima ivo. Polovina ehit ostanulo, to mrtvije, to li ranjenije. Manja pola zdrava ostanula, Od ivoga ognja sagorela, Konjske grive zrna ponijela, Sunce Nae, grive i repove, Na junaka ruha i elenke! Ranjene su u polje vrnuli, Mrtvijema groblje iskopali. Ne kopali jednog po jednoga, No eteres u jednom mezaru. Sedam dana i sedam noiju Bila Fata sa komordijama Usred polja, cura samo sama.
11825
11830
11835
11840
11845
11850
432
Turci svoje smotali bajrake, Ustavili zile i daule. Svak svojega u grob uturijo. Hasan-aga novog alajbega, Nit je njega u grob uturijo, Nit je znao e je poginuo. Za njega se zabuili Turci, I u misli velkoj ostanuli. Kad su bili u velikoj misli, Izbijo je novi alajbee, I doveo Petra Deneralja, Vrhovnoga njihnog komandara. Tu su Turci emluk uinjeli; Izmetnuli tope pred beglera, I razvili krpe sa bajraka, I veseli doli kod atora, I ujutru na karar ostali, Da svi Turci u Budimu dou, Da pitaju utugliju tvoga: ta si ovo od nas uinijo? Zar se mui da obali carstvo? Vezir mene emer uinijo, Da z bedema topovima palim, Ne ostavim iva nijednoga. Ja nijesam emer posluao. Pro njih, sunce, topovima gaa, I turci se na bedem prinue. Vezir one to s u Budim bili, to su njemu vazda pomagali, njima hudum udri na svatove.
11855
11860
11865
11870
11875
11880
433
Uinijo, ja se uklonijo. Aik vidim da je dinu krivo. Ta je borba sruila vezira, I veziru izgubila glavu, I to bee njime pomagaa. I vrnuli Zajimovu Fatu, S Mehmedom je kod majke turili, Da poine nekoliko dana. I svatovi sjede u Budimu, Da poinu i mahzar gradimo. aljemo ga vaem sjajnom carstvu. Vae ruke nad nama dugake, More radit ta je tebi drago! Ti mo tvoje tahkigdije spremit! Te ti vidi turke u Bagdatu! Ako kojeg tamo iva nae, More njega tahkik uinjeti U svojemu stolu visokome. Ovo, carstvo, vama mogu kazat: Dok je Bosna, more carovati, Carovati i gospodovati! Pa areni mahzar zaklopie, Svi glavari imze poturie. To je tako, drugije nikako. Paa uze etres delibaa, Krvav mahzar u devletu spremi Visokome sjajnom Sulejmanu. Turci dumbus u Budimu grade. Bujruntija sa mahzarom side U Stambolu na zlaene ruke,
11885
11890
11895
11900
11905
11910
434
Na zlaene ruke Sulejmana. Car estiti mahzar preuijo, Z bujruntijom pae janjiarskog. Padiah se silno naljutijo. Z dvije ruke udri po koljenu, Pa lalama vako besjedijo: Lale moje i moji veziri, Haram vama i plata i hrana! Za voliko dugoga vremena, Za vremena petnaes godina, Od kako sam poslo murtatina, U Budimu utugli vezira, Od vas svije nijednoga nema Da u mene izun zaiskaste, Da sidete do Budima grada, Da vidite ta to vezir gradi! On opasa likom po Budimu Sirotinjske imovine klete. Tamo kazo da je emer carski. Ite are da podigne hazne, Te Budimce likom opasao! Povrh toga jedne ive fato, Te hi ive baco u Dunavo. Jedne ive turo pod delata. A moj paa, lala janjiarska, On je spremljen pod emer vezira. ta j inijo murtat u Budimu, ta j inijo, sve od njega krijo. Stari more sakrit od mlaega, I da znaje, pitat ga ne smije.
11915
11920
11925
11930
11935
11940
435
Budim mi je haer uinijo. Da mi Boga i Bosne ne bjee, I mojega pae janjiara, Gotov bijo Budim prekljuiti, Da u njemu Karabogdan sudi. Budim gotov, Bosna na gotovo! Moje carstvo cmaro i obaro, I vezir se jadu domislijo. Vidte mahzar, kako nama pria, ta j inijo, i kako je bilo! Kad mu lale mahzar preitae, Pred sultana ruke prevezae, Na erijat jemin uinee: Nae sjajno sunce Sulejmane, Mi ne znamo ta se ini tamo! Eto sablja, evo naa glava! Sultan sikli emer uinijo. Lale moje, sitan ferman gradte Na adelu tatarina trate Ferman jedan na adelu ivu U Budimu na pau mojega I bosanske cijele gazije. Mahsuz selam i oi him ljubim, I u ferman svijem njima kai: Od mene him izun i veselje! Nek posede i nek se vesele; Sretnjo za njih i za mene bilo, Za to djela to su uinili. Ni za em hi vie pitat neu, Ni u njima jabandiju spremit,
11945
11950
11955
11960
11965
11970
436
Bez onoga koga hoe oni! Oni moje sauvali carstvo, A Bog njihan obraz do vijeka; Ka i to je mene na mejdanu, Taki njima na Boem divanu! Bosna dok je bijela svijeta, Sa njih glasi ponositi bili. Ko j uzdri, nek su u pitanju, I ja sade i drugi po mene. Nek posede i nek se vesele, I selam him turi u fermanu! Nek u Budim postave vezira, Koga enu i na karar nau. Ja u ferman na potvrdu spremit, Vezir njihan sve od mene trait, A ja njima dobrom povrtati, Koje su mi danas uinjeli! To su lale odmah posluale. Ferman grade, tatarina trae. Ode ferman carski iz Stambola. Ferman ode, topi zapucae. enluk gradi sjajni Sulejmane. Tog vremena i toga zemana, Bosna mu je odbranila carstvo, I slomila carske izdajice. Car je drugi emer uinijo. Sad za Bagdat ohadare trate Pod moijem adelom fermanom. U Bagdatu nek trau begove, E koji su davno surisati,
11975
11980
11985
11990
11995
12000
437
Nee l Bog dat, i srea od Boga, Da kojega iznaemo iva. Najradi bi Zajim-bega nai, Ali-bega odagzadu carsku, Da Zajima kod hanume spremim, Jer je hanka ostanula mlada. Neka mua turi pored sebe, Zeta dobra pokraj svoje erke, Nek se kod nje dva veselja grade! Car to ree, preporeka nema. Odmah carski emer posluae. aren ferman u Bagdat spremie, I s fermanom etres ohadara. I dan i noj idoe fermani. Kad u Budim ferman silazijo estitome pai janjiarskom, I kod njega redom glavarima Od sve Bosne i Unurovine Agalari od cjele Krajine Ferman turski paa prifatijo. Fermanskoj se turi poklonijo, Dvaput caru a jednom fermanu. Pa na ferman peat prelomijo. Ferman ui, a jasno ga pria. Od carskoga sjajnog zadovoljstva. Iz oi him suze udarie, I bijela lica pokvasie. Komandaru odmah besedie. Dovedoe etir muderiza, etirista softi iz medresa.
12005
12010
12015
12020
12025
12030
438
Cjeli svati i svi janjiari, I sve softe i eca budimska, Sve to Amin! muderizu dovu. Boga mole za to sjajno carstvo, Za daleko da na Stambol sjaji. Pa u Budim topi zapucae. Na taze se emluk uinijo, e se carski emer preuijo, Da je Bosni sva usudstva dao. Sve to hoe mogu injet sami: eniti se oklen koji hoe, Zemlje irit kuda koji hoe, Sami sobom pae postavljati. Car him druge nee opravljati, Bez onoga koga oni vole. Pa se dumbus po Budimu gradi, Za cel mesec i za heftu dana. Izabrae, karar uinjee, Za u Budim da ture vezira, Iz Budima Jahja-efendiju, Ba sinovca Zajim Ali-bega. Momku nema bez dvades godina. Turina ga u svoj Bosni nema. Budimska se eca iskupie. Vojska cjela i Bosna ponosna, Sva ulema iz grada Budima, Dovu ine novome veziru, Da srdano iz imana sudi, Sve po pravdi i po erijatu, Da nikuda ne obre glavu,
12035
12040
12045
12050
12055
12060
439
Bez na carstvo i gazije carske, I na vatan sprema dumaninu. Caru taka ode bujruntija. A sad oni poli u Bagdatu, Na daleko pro bijela sveta, Nee morom a nee suhijem, Dan za danom, cijel mesec dana. Kad u Bagdat sili ohadari, Vreme bilo, pola noi prolo. U arenu hanu zanoili, A ujutru rano poranili U sadatu carskome valiji, I sultanov ferman podnijeli. Kad je lala ferman dofatijo, Svome caru itat uinijo, Caru svome i carskom fermanu. Pa na ferman peat prelomijo. Kad pogleda ta to ferman pie, Pa se z dvije ruke udarijo, Po oba se udari koljena: to se trai pedeset surguna, Kad kod mene samo dvades ima? Nit je dolo, niti za njih znadem! Pa sad lala vika na dvorane: Bre zovte carske tavniare, Nek otvore od tavnice vrata. Nek dovedu k mene Budimlije, to robuju za dugo vremena! Vali-pau posluae lale. Od tavnice vrata otvorie,
12065
12070
12075
12080
12085
12090
440
Pa kljuari zovu Budimlije: Ko je oe iz Budima carskog, Njega paa na svoj huzur trai! Kad su jadni uli tavniari, Iskoie, i pai odoe. Tekog hala behu dopanuli. Na njima su obuzdale brade, Rusa kosa pala do pojasa. Nokti su him kao raonici. ale nije ropstvo i robija, Ni trinaes dana robovati, A kamoli za trines godina! Vali-paa zovnu Budimlije: Budimlije to ste u robiji, Pod emer ste carski doerati. Sad vas opet taki emer trai, I za vas su doli ohadari. Vali-paa dobar bes karara, Opravi hi u berberhanama, I to plati is paga svojega. Obrija him i kose i brade. Opet paa ohadara vika: Doneste mi kljue od deboja, Te na svakog turi odijela, Ka to nosu janjiari carski, I haluk im dade do Stambola! ohadari ekaju begove. Povedoe Budimlije carske Od Bagdata pro bijela sveta. Dan za danom, vreme za vremenom,,
12095
12100
12105
12110
12115
12120
441
I u Stambol dovedoe turke. Na divan hi caru prijavie. Car hi zazva na mekamu svome. Kad uljegli jadni Budimljani, Sve najbolji bezi od odaka, Sve gospoda iz dobroga dvora, Zatvoru se tekom ne navikla, Tavnica him kua opanula, Svaki carskoj poletijo ruci, Te careve poljubie ruke, I serdadu hazreti Alinu. Izmakli se, pa ga pridvoreli. Sad padiah pogleda begove. Poznade hi da su od gospode. Pa padiah Budimlije pita: Budimlije, turske gazalije, Ko vas, jadni, u Bagdatu spremi? Jadni bili, kamo vi druina? Al umrli, ali ne doprli? Padiahu, u Bagdat nas spremi, Opravi nas vezir od Budima Da zatitu u Budimu gradi, Da utvrdi Budim od dumana, Kojega smo sabljom odrali, Kade vezir u Budim zasudi. Tako nas je, care, zatitijo: Nekom uze celu imovinu, Nekom celu, nekom polovinu. On nam kaza da to sultan trai. Mi nijesmo na te zaalili.
12125
12130
12135
12140
12145
12150
442
Pored toga, nije prolo mlogo, to je bilo biranije zata, Pozove hi k sebe na huzuru, A otud se ne povre dvoru. Mi ne znamo ta se njima radi Dok izgubi stotinu zatova Koji su se za tebe borili! Mi pedeset dvore zatvorismo, Sami na se zindan nainismo. Ni tu za nas mirovine nema. Po noi nas skupi iz dvorova. Stotina nas eka paalija: Sad vas devlet u Stambolu trai. Pognao nas noom bez meseca, Taki je vezir emer uinijo. Po danu nas tura u zindane, A po noi era po svijetu. Na crno nas more naskelijo, I u vapor svije uturijo. Vozijo nas za mlogo danova, Sve e noi a sjutra kad samni. Sa svakoga dana i s konaka, Po dvojice jal trojice nema. Mi ne znamo ta se njima radi. Nas dvadeset sreli u Bagdatu, I dali nam bujruntiju arnu, Da smo robi dokada smo ivi. Padiahu, nae sunce sjajno! Naa muka i tako i tako. Padiahu suze propadoe.
12155
12160
12165
12170
12175
12180
443
Ko li bee, to to govorae, Taki caru mudar devab daje? To je gazi Zajim Ali-bee. Sad padiah njima govorijo: Budimlije, ka i eco moja! Kad ste bili serbez u Budimu, Doklen nije vezir zasudijo, ija vi je kua najstarija U Budimu, moja eco, bila? Ta je kua, padiahu, bila Najstarija i najgosposnija Toga zata to s tobom besjedi. To je glava od Budima bila. To je, care, Zajim Ali-bee. Padiah ga zovnu do kafaza, Pa Zajima bega zagrlijo. Vaj do Boga, moja gazalijo, to postrada sa svim gazijama! Propadoste bez znavanja moga. Bogu uur kad si u ivotu, A mrtvijem Allah rahmetile! Tebe zdravlje, od mene vraanje; to si strado, sad e dobro biti. Ako voli, Zajim Ali-bee, Da t ustavim kod koljena moga, Da te muhur-sahibijom gradim, Da mi muhur tura po fermanu, Da sve gleda ta s u ferman pie, I kako u Bosnu spomagati, Bosnu ravnu i egri Budima!
12185
12190
12195
12200
12205
12210
444
Ako voli, hajde u Budimu! Jue mi je dola bujruntija. Dobra su vi turili vezira, Tvog sinovca Jahja-efendiju, Od svog dina najboljeg turina. Hajde, sine, oel se Budima, I oel se gosposkoga dvora, I na dvoru vijernice ljube. Bog je dao a sevep je tvoja Fata erka pa ostade carstvo. Pa podie svilenu serdadu, Te mu mahzar dade od Budima. Beg poklee na desno koljeno, Te sve vie to mu mahzar pie. Sve ga ui, a suze ronae. Padiahu priletijo k ruci, U mumbare ruku poljubijo, I parmake e mu stoje ruke. Padiahu Aman! uinijo. Aman, care, dunjaluko sunce! Na mene su sva muirstva redom, Kad doekah jednom u vijeku Te pred vama na huzur izidoh, Na izvolu ta je mene drago! Molim ti se da m u Budim spremi. U nad Boga, a u tvoje zdravlje. Ti e mene dobra povrnuti, Mogu vezir na svom dvoru biti, Z Boe strane, s vaeg carstva sjajnog. Mogu tamo stei zadovoljstva,
12215
12220
12225
12230
12235
12240
445
Ka to si hi sada uinijo. Alibee, braniti ti neu! Sinovac je malehnije ljeta, A dobar je, sila od svijeta! Pripazi ga, neka pravo sudi, Vama svijem i Bosni cijeloj. Nemojte se od mene sramiti! to vi manjka, od mene traite. Bezi caru poljubie skute. Car je estit emer uinijo, U dvades ih obue katova, I dvades im pokloni atova, Na kuk sablje, na glave elenke. Ferman dade Zajim Ali-begu; Napola je ferman prekinuo, Polu sultan sebe ostavijo. Pa ovako ree Ali-begu: Ovo, slua, polu od fermana, Kad bi tebe dolo u rukama, More znati da je emer carski. Drugo nita nemoj posluati!
12245
12250
12255
12260
12265
XII
eljni bezi i danom i noom U Budimu naviaju svome. Svaki sili kod dvora svojega Kad svatovi iz Budima kreu,
446
I poveli Zajimovu Fatu. I veseli poli iz Budima, Bega sreli, pa se zagrlili, estitbinu Alibegu dali Za slobodu i novog vezira, U Budimu Jahja-efendiju: Da za mlogo on u Budim sudi, I on, i ti, i mi svi sa vama! Amin, brao! Vama sretna Fata! Dobra Fata iz dobra odaka, Za dobra se udala junaka, Za Mehmeda novog alajbega, Dobra sina od dobroga baba! Beg svojemu u Budimu dvoru, A svatovi u Krajinu Fatu. Nek sad nove dvije svadbe gradu, Mehmed Fati, a Ali-beg hanki. Bosna kleta na emalu dobru Oenila novog alajbega. Na njegove dovedoe dvore. Babo svako vie radovanje, Radovanje za svojega sina. Sretna, sine, za te vijernica, Mlogo ljeta i puno godina! Sa njom, sine, sokolove lego, Nek s osniva odak od odaka! Svadbovae cijel mesec dana. Trka bila od mlogije konja, Trka bila, svadba rasturila, I ostade vila za sokola.
12270
12275
12280
12285
12290
12295
447
To je bilo, kad se je inilo, U taj zeman sjajnog Sulejmana. Dobra Bosna, a dobar i zeman. Dobro hi je pomagao sultan. Od mene vi malo razgovora, A od Boga dugo i iroko. Vita jelo, pouzdigni grane, Svoj gospodi da su zdravo glave! Zelen bore, pomogni nam Boe! Amin, Boe, hoe ako Bog da. Pa sad doba da se veselimo, Veselimo i pesme pevamo.
12300
12305
12310
RJENIK5
adalet pravednost, adet obiaj, adamija neiskusan, neupuen, nevjet, adiela hitnja, adele toak, ademinka (ademka, adamka) sablja perzijske izrade, aferim bravo, estitam, aga prvak, velikodostojnik, naslov zapovjednika osmanske plaene vojske, ahbab prijatelj, ajan velika, funkcioner lokalne uprave u osmansko doba, ajet odlomak iz Kurana, akran srodna dua, jednak po ugledu, imetku ili junatvu, akam prva veernja molitva u islamu, Allah rahmetile Boe smiluj mu se, Allah razijola Neka je Bog zadovoljan, alajbeg vojni komandant pokrajine, alem dragi kamen; simbol ukras od polumjeseca i zvijezde na vrhu munare, ponegdje umjesto zvijezde upisano je Allah, amin Usliaj Boe!
5
Ovaj Rjenik je preuzet iz izdanja sarajevske Svjetlosti 1987. Kao i cjelokupnu knjigu i Rjenik za to izdanje izradio je Enes Kujundi. Kujundi sugerira da se pri izradi Rjenika koristio knjigama Abdulaha kaljia, Teufika Muftia, jednim rjenikom savremenog turskog jezika, kao i da mu su mi bili od koristi razgovori sa amilom Sijariem.
450
andaluci dae, dabine, araji arajisati, prijati, goditi, pristajati, adi stidljiv, arpa jemenica, zobnica, aiare oigledno, ak ljubav, ljubavni zanos, at konj, avaz glas, avdes (abdest) ritualno umivanje prije molitve u islamu, azgin obijestan, adaha neman, zmaj, babanluk babaluk, babovina, oevina, baci ja katun, badihava badava, uzalud, besplatno, baht srea, baildisati se onesvijestiti se, bajraktar zastavnik, nosa bajraka, baki pogledaj, vidi, balak drka od sablje ili maa, banda strana, baa starjeina, prvak, odlinik, balari glavari, prvaci, batrtije nastrane elje, begenisati svidjeti se, dopasti se, saglasiti se s neim, begstvo begovstvo, begovat, behar cvijet voaka, bekrija pijanica, sarho, lola, belaj zlo, nevolja, nesrea, patnja, napast, benevsile (bi nefsile) lino,
451
berberhana berbernica, brijanica, beriet obilje, besa obeanje, bearet iaret, predosjeanje, dobri predznaci, dobre vijesti, bez osim, bezbahtnica nesretnica, Bitan kaji koji vee konjsku uzdu za prsa konja, Billah tepih, tebih ne budi primijenjeno, biljur kristal, binjadija (binjedija) dobar, vjet jaha, binjekta kamen sa kojeg se uzjahuje na konja, bir jedan, im, odmah boj kat, boaluk svadbeni dar (od kape do arape), zamotan u bou, branjanik branjenica, hljeb ili kola pripremljen za put, bujruntija naredba, zapovijedno pismo valije ili pae, bujur izvoli, buljukbaa zapovjednik janjiarskog odreda koji se obinosastojao od stotinu vojnika, bukal bokal, butum sav, itav, cio, cipcijel potpun, kompletan, cmarati iskapati, crne crnje, ajna arna, akire vrsta istonjake muke donje odjee koja se pravi od ohe ili sukna,
452
amair rublje, amati amiti; ovdje: skanjivati se, ampara lani na uzdi povezan za em koji stoji oko konjskih zvala, ardak starinska viekatna kua, dvorac, are ara, spas, pomo, arkadija vojnik u predstrai, koji zamee arku, atal dvostruki jular ili uzda sa dva povoca, atkija veo, duvak, atisati iznenada se pojaviti, bahnuti, prispjeti, ehra lice, izgled lica, ejrek etvrtina, etvrt, ekma prozorsko krilo, ekmede-uprija uprija koja se sklapa i prua prema potrebi, ekrklija vrsta perjanice, ember fino bijelo platno, eper uperak, estitba estitanje, estitbina dar, etitvo etovanje, evre rubac od tankog finog beza ukraen ljokicama, ibuk dio pribora za puenje, ifluk vrsta feudalnog posjeda koji korisnik obrauje sam ili izdaje u zakup, ifte dupli, dvostruki, iftijan dio enske odjee, ivija seljak bezemlja, kmet,
453
ohadar dvorjanik sultana, pae ili sandak-bega koji se stara za njegove odore i ohe, ul konjsko ebe, pokrovac, aba (Kaba) muslimanska bogomolja u Mekki, prema kojoj se muslimani okreu za vrijeme molitve i koju obilaze tokom hodoaa. abenski koji pripada abi, Kabi, atip (atib) pisar, efini mrtvake haljine, ehaja pomonik, zastupnik vezira, ili kojeg drugog visokog dostojanstvenika u Osmanskom carstvu, eif dobro raspoloenje, lini hir, emal savrenstvo, bogatstvo, emone violina, emer proiveni pojas u kome se nosilo zlato ili novac, eit (mumu) gasiti (svijeu), ibur (kibur) oholost, iler ostava, spremite za hranu, iramet supernaturalna osobina, kvalitet, itab-hamajlija hamajlija u pisanoj formi, orda vrsta sablje, osati aikovati, uivati ulah vrsta kape, ulehan(uhejlan) konj plemenite pasmine, urak vrsta mukog kaputa postavljenog i opivenog krznom, dankrlalije lina garda, ovdje pratea konjica, dava tuba, prigovor, dekika minuta, delibaa prvak meu delijama, junacima,
454
delija junak, junaina; neka vrsta linog straara, delil putovoa, vodi, demir eljezo, demirlija velika bakrena tepsija, deboj skladite, spremite, derman spas, lijek, pomo, dert jad, bol, ljubavni zanos, diba vrsta teke svilene tkanine, din vjera, dindarbaa koji prednjai u pobonosti, diari napolju, dier-avlija vanjska avlija, divan carsko ih vezirsko vijee; dvor; besjeda, divahnana divanhana, sala za prijem u starim kuama, dizdar zapovjednik tvrave ili utvrenog grada, dizgim dizgin, koni povodac, dolama vrsta starinske muke ili enske nonje, domuski bezvrijedan, ogavan, donluk oha, neko drugo platno koje slui kao materijal za akire, alvare itd., dost prijatelj, drka (Stade drka sablji na rebrima) larma, rndanje, drli derali, duha dah, duman dim, magla, duvak nevjestinski veo, duvar zid, duvelj duvel, kraljevstva, carstva, drave,
455
dajis (daiz) dozvoljeno, doputeno, dam staklo, debhana spremite za municiju, delat izvrilac smrtne kazne, dida koplje, drvo u bajraku, devahir dragulji, skupocjeni nakit, devap (devab) odgovor, dinovan poput dina, dumbus buno veselje, eerma vrsta prsluka, dio starinske muke i enske narodne nonje, deisija sveano ruho, odijelo, dee (mrtvi) edoe, ido (idija) junak, objeenjak, ovda snaga tjelesna, ugum bakreni sud za vodu, edel sueni as, smrt, emer zapovijed, naredba, englendija (eglendija) govorljiv, zanimljiv sagovornik, eski star, evlad porod, djeca, ezan poziv na molitvu koji mujezin upuuje, obino, sa munare, edegske akire(eder-kove) akire sa metalnim kopama, fajda korist, falit hvalit, ferman sultanski ukaz, fidahlija(fidahija) onaj koji je spreman da se rtvuje,
456
figanj vrisak, kuknjava, fil slon, fildi slonova kost, slonovaa, gajet odvie, vrlo, gajiret (gajret) nastojanje, revnost, potpora, gale crno brave, garet pustoenje, robljenje, gargaina (aug. od gargoi) grebeni za eljanje vune, garkat(konja) podbadati, gazaluk(gaziluk) herojstvo, junatvo, gazi(gazija) junak, pobjednik, goj god; grahnuti granuti, sijevnuti, grebenica(ma) otar ma, ha im haber vijest, hain v. hakim hakim sudija, kadija, hafiz onaj koji zna Kuran napamet, hajir-dova(hair-dova) blagoslov, hajirli hairli, sretno, hajtar(hatar) elja, volja, hakik crveni poludragi kamen, hala jednako, stalno, hal stanje, prilika, okolnost, halaliti oprostiti, hali prazan, pust, halija ilim fine izrade, halavan(alavan) zmajovit, silovit, han svratite, prenoite,
457
hanka(od harnima) gospoa, gospoica, hamajlija zapis protiv uroka, haman izgleda, ini se, skoro, upravo, hamlet napad, juri, hamli uuvan, nenavikao na rad, hara glavarina, vrsta linog poreza, harem ensko odjeljenje u kui; dvorite ispred damije, harir svila, hasret nesrea, alost, tuga, hastal sto, haa lijepo ukraeni konjski pokriva, haer uiniti upropastiti, haluk putni troak, hatma jedno uenje Kurana od poetka do kraja; dova, molitva, havaj zrak, nebo, visina, hae(ae) htjede, hemen(haman) izgleda, hegbet bisage, hesap(hisab) raun, broj, hesapljae(oni) miljahu, hi ih, hiljav razrok, him im, hizmeija sluga, sluitelj, holedija v. hoeldija, homar omorika, hoeldija(hogeldija) dobrodolica, hrlosni hitri, brzi, hrlost naglost, hitrina,
458
huum presuda, suenje, hudut granica, pogranino podruje, hudum napad, navaliti na nekoga, hur velike bisage, ibriim kuskun svileni kaji, dio konjske opreme provuen ispod repa, iram ast, poast, gostoljubiv doek, idara ku ne potreptine, uprava, administracija, ihja uiniti preporoditi, oivjeti, ihtijar starac, ilav ilovast, glinovit, imae imanje, imovina, imam predvodnik molitve, iman vjera, imza svojeruni potpis, irada carska zapovijed, isfaati isjei, itadija posluan, pokoran, izun dozvola, doputenje, izunama knjiga doputenja, jabana tuina, jabandija stranac, tuin, jafta odjeljenje, odred, jagluk duguljasti rubac od finog beza, izvezen zlatom, jahnuti(bedeviju) uzjahati, jaka prisila, jako sada, Jallah! Boe pomozi! jandal po strani, udaljen,
459
jandik vrsta kratkog kaputa, jatakbaa sauesnik, jazija pismo; pisanje, jeun zbir, jedek povodac od julara, jedihnica jedinica (kerka), jedihnik jedinac, jemin zakletva, jenikada(jenija) nevjestina pratilja, joha vrsta drveta, kabil biti u stanju, biti sposoban, kabila rod, pleme, kader moi, kaduna gospoa, ugledna ena, kaja ovdje: kahva, kafana, ajdinica, kafaz (kafez) ovdje: zasebna djevojaka soba u kojoj djevojk ivi izdvojeno, kahriman junak, kahriti (kahariti) alostiti; usp. kahar, kahve-odak otvoreni odak za kuhanje kahve, prostor za kahvenisanje, kalauziti pokazivati put, provoditi, kaline dokoljenice od sukna, kalem olovka, pero od trske, kalkan tit za glavu, kalpak vojnika kapa sa obodom od krzna, kaciga, kanat krilo (vrata), kandija (kamdija) bi, kanun zakon, kao kal, blato,
460
kapilija vratar, uvar, karaniani krajcari, karar mjera, karta pismo kat sloj, kat (haljina) odgovarajui materijal za haljine, odijelo, kavaz pandur, straar, pratilac, kavgali ( otima) koja uzrocira kavgu, boj, kavadar drug, prijatelj, kimet vrijednost, kolajli lahko, ko goj ko god, koletnuti se maknuti se, kondisati prenoiti, kondrisavat (Talu) kontrirati, oponirati (Tali), konuma razgovor, kosnat kosmat, kostura ukorien no, kroka koraka, krpatina krpetina, augm. od krpa, krla kasarna, krmzi crvene boje, krupa grad, kuburlija vrsta male kratke puke, kud goj kud god, kuma vrsta starog svilenog platna, atlas, kurban rtva, Kurhan Kuran, kuak pojas, kuluk vrijeme ruka,
461
kuvet snaga, mo, jaina, lakrdija veseo razgovor, dokona pria, lala dvorski dostojanstvenik, uitelj mladih prineva, lie osim, izuzev, londa mjesto u kui ili izvan kue gdje se odravaju sijela gdje se razgovara i vijea, lubina grudni ko, luda (ja ostala luda iza babe) mlada, nezrela, nejaka, luntra dubrovaka vrsta puke, mabejin prolazna soba u konaku ili starinskoj kui, maak klamfa, madarija osmanski zlatni novac, mahzar kolektivna molba ili peticija, molbenica, mahsuz posebno, specijalno, majolika majolika, zemljani vr, mamur dotjeran, ureen, mandal zasun, drvena greda kojom se s unutranje strane zatvara drvena kapija, maala tako Allah hoe; figurativno: ne ureklo se! materinstvo imanje naslijeeno od majke, mavi plav, mear tovarni konj, medenica mjedenica, zvonce od mjedi, mededija fes boljeg kvaliteta, medlis vijee, savjet, mehal mahala,
462
mehema sud; sudska zgrada, mehteri lanovi muzike grupe, mejtef (mekteb) muslimanska osnovna kola, mekan mjesto, lokalitet, merak naslada, uitak, merdevine stepenice, merdiveni merdevine, merdan koral, mesafa razdaljina, mete umjesto, mjesto, mezarluk mezarje, groblje, misirski egipatski, mljela mnijela, mnila, mislila, muderiz profesor u medresi, muhamela (muamela) dogovor, muhta ovisan o drugome, muhur peat, mukadem muki pojas od bolje tkanine koja se uvozila sa Istoka, mulim belim, svakako, mumbare (mubare) blagosloven, sretan, muma svijea, munasip (munasib) umjesno, povoljno, odgovarajue, murtatbaa izdajica, Musaf Kuran, musta brk, muir maral, mutuluk nagrada za donosioca dobre vijesti, muzaera dogovaranje, nad nada,
463
naldak nadak, bojna sjekirica, namus nam, obraz, namusli obrazli, estit, nargilja nargila, vrsta istonjake naprave za puenje duhana, nasijah (nasihat) savjet, nastrhla (kosa) nastrila se, nakostrijeila se, nej nee, ne tli nee li ti, neznanstvo nepoznat kraj, tuina, niah uiniti vjenati, niahnama vjenani list, vjenanica, nijet uinjeti donijeti odluku, nimet blagodet, niviti odgojiti, njegovati, niiti se uniavati se, nobedija nobeija, straar, pozornik, noj no, nusret pomo, podrka, njihna njina, njena, oblomiti polomiti, odak dom; ognjite; koljeno, odakzade koljenovi, plemenitog porijekla, oluklije na oluke, ljebaste, ordija vojska u Osmanskom carstvu, osejriti posmatrati, razgledati, osem osim, otraje trag, otur (uinio) sjeo, ovenaske ovdje, padiah vladar, car, sultan,
464
pafta kopa na pojasu, paftalija puka sa kopama od srebra, pajtaht prijesto, palahati leprati, palampue sablje, pancijer pancir, oklop, parmakluci ograda od parmaka, patara buka, guva, pucnjava, pender prozor, perian srebreni nakit, obino upleten u kosu, pivo pie, podniviti v. niviti, pojmile him skutu i rukama posegnule da ih poljube, pomoj pomo, poa al koji se omotavao oko kape; stara janjiarska kapa povodnica prethodnica, pree prije, prea prepreka, preka zapreka, pretarait presresti, pretresti, prihnuti se primaknuri se, pripsanje dolikovanje biti nalik, progunuti progutati, prosenac prosinac, decembar, protokali (partokoli) narande, pula taksena ili potanska marka, pulja-duvak mladinski veo sa metalnim ukrasima, puljka puca, dugme,
465
pusat oruje, rahat zadovoljan, miran, spokojan, raht bogata konjska oprema, raja obian svijet; druina, raki sapun vrsta istonjakog sapuna, rasat mejdan trg za posmatranje, rascafati rascvasti se, rastegljaj duina rastegnutih ruku, raatravat (sunce) probijati se kroz oblake, razi biti saglasan, rema luksuzna konjska oprema, rezil uiniti naruiti nekoga, osramotiti, ridali vani ljudi, velikai, rota sila, rusat dozvola, odobrenje, rutba stupanj, poloaj, rang, sabah jutarnja molitva; jutro, sabur strpljenje, sadat sjedite, rezidencija, safaeldija dobrodolica, sahib vlasnik, gospodar, posjednik, sahtijan utavijena kozja koa, sal (Sal Fatimu od srca imala) jedino, samo, saltanet bogata sveana oprema, sanmuti (sunce) svanuti, sanim toboe, sanu (Ama nije sanu vjerovati) snu savat graviranje, sejir uiniti posmatrati, razgledati, sekija seija, uzdignuto sjedite u dnevnoj sobi starinske bosanske kue,
466
selam pozdrav, selamet spas, izbavljenje, serdar glavar, vojskovoa, serdada ilim manje veliine, serhat pogranini kraj, serhatlija krajinik, graniar, sevdisati biti u ljubavi, sibijan nedorasla kuna eljad, ukuani, sijah konj mrkov, sikli sukli, striktan, strog, sikter! odstupi! silah oruje, sindrak sinak, skemlija stolica, skidie se sjahae, softa uenik u medresi, sohbet razgovor, sijelo, sjedeljka, sreit sretan, sokak alija sokak obrastao vrijesom, spunica (Na spunice prsti i ruice) kopa; usp. puca, dugme, srma isto srebro; srebrena ica, suneati (edo) sunetiti, obrezati, sura red, surek stado, krdo goveda, surgun progonstvo, surisati prognati, suvat ispasite, svita oha, sukno, tkanina, haljine, svua svuda,
467
adrvan vodoskok sa bazenom od mermera ili drugog ukrasnog kamena, ajtan ejtan, avo, vrag, an dostojanstvo, ugled, apljati apati, arvan (orvan) vrsta zlatnog novca, ene (edne) htjedne, eerli zaslaen, sladak, eh ejh, starjeina dervike tekije, eher vei grad, ehit onaj koji pogine na Boijem putu, ehul-islam (ejhul-islam) najvii vjerski dostojanstvenik u Osmanskom carstvu, emedan (emida) svijenjak, emluk slavlje, veselje, erijat islamsko pravo, eana vrsta duge puke, idet estina, jakost, ikali ukraen, ikli otmjen, nacifran, dotjeran, ikosati oblijepiti srebrom, ili zlatom, kulj ukopljen ovan, to goj to god, uuriti zahvaljivati, utae utae, tabijat priroda, narav, ud, urednost, takta daska, tahtiravan nosiljka, tahkidija ispitiva, izvia, tahkik uiniti ispitati, takum oprema, pribor,
468
talambas daulbaz, vrsta bubnja, talumli talimli, izvjeban, vjet, tamam (taman) potpuno, upravo, tatar nosilac pote i poruka, tavah (tavaf) obilazak oko Kabe, taze svjee, taze tase, posude, zdjele, teke samo, istom, tekmil uiniti upotpuniti, dopuniti, tekrar ponavljanje, opetovanje, telal glasnik, temre koplje, dra bajraka, tepe, (mn. tepe) breuljak, terija (terkija) zaveljaj koji se kaievima privee na zadnjoj strani sedla; dio starije enske narodne nonje, tevdil (tebdil) promjena, preruavanje, tevsija (tepsija) okrugli bakreni, ili emajlirani plitki sud, tobe uiniti pokajati se, toprakala anevi u kojima su ukopani topovi, topuz buzdohan, traboloz svileni areni pojas koji se izraivao na Istoku, tue tude, tu, tumaena mjed, tumbak zlatno uta legura bakra, tumbeija vrsta duhana koja se koristi za puenje na nargili, tuna tu,
469
tura grb osmanskog sultana koji se stavljao na poetku fermana, turin Bonjak turske vjere za razliku od Turina, Turkue, Osmanlije, tutun duhan, uejfiti biti dobro raspoloen, uharnije korisnije, ulefa plaa, unako unsko (Una), unurski madarski, unka prednji dio sedla, usudstva upravna, autonomna vlast, ustimati potivati, uiuglija dostojanstvenik, utuliti ugasiti, uzafena (srea) uzapena, onemoguena, uzaftiti uzaptiti, savladati, uhapsiti, sprijeiti, vada rok, termin, vakat vrijeme, doba molitve, valiluk pokrajina, funkcija guvernera pokrajine, varak sepet sepet oblijepljen pozlaenim trakama, vatan domovina, vaz propovijed, veil (vekil) punomonik, zastupnik, vego nego, venediki venecijski, vet ve, vijernica (ljuba) odana, vjerna, vi (da vi...) vam (da vam ...) vihar vihor,
470
zajim zaim, posjednik velikog timara (zijameta) koji je donosio od 20.000 do 99.999 aki godinjeg prihoda, zakre zapovijed; zabrana da se neto ini, zatapiti zatrpati, nakupiti se, zapt stega, disciplina, zapljena, zarar tetno, kodljivo, zase rod, porod, zastava zasjeda, zat istaknuta linost, zazafena sprijeena, onemoguena, zeher otrov, zeman vrijeme, zengije uzengije, stremen, zenginluk bogatstvo, zerdav vrsta kune zlatice, hermelin, zijan teta, zindan tamnica. zile par metalnih ploica koje zvee udaranjem jedne o drugu, zinet ukras, ures.
FRAGMENTI
IZBOR IZ TEKSTOVA O AVDU MEEDOVIU I NJEGOVOM EPU
Avdo Meedovi sa porodicom, Bijelo Polje 1935. godine. Snimio Milman Parry
Avdo Meedovi, Bijelo Polje 1935. godine. Snimio Milman Parry
Iz razgovora sa Meedoviem kojeg je 1932. godine obavio posrednik Milmana Parry Nikola Vujnovi saznajemo neto vie o ivotu ovog velikog ovjeka. NIKOLA: E, deder ti, stari, kai meni sad kako ti je ime? AVDO: Avdo Meedovi. NIKOLA: Koliko si star? AVDO: eset godina, malo vie. Ne znam koliko. NIKOLA: Zna li pisati? AVDO: Ne znam. NIKOLA: Zna li itati? AVDO: Ne znam. NIKOLA: Zato nijesi uio ti? AVDO: Tako, glupos bijo, i ne poslo me otac, tako, ni u mejtef, ni u kolu, ni nigdje. NIKOLA: Dobro, nije te poslo otac, ma mogo si da naui od, makar od petnes, dvadeset godina, trideset, kad ti je bilo. AVDO: Nije imalo sad, onda, kad sam ja mogo uiti, bez samo ova turska knjiga, a to je bilo teko nauit tako, od, od toliko godina poslje.
* * *
475
* * *onu, kad ti je ito onu NIKOLA: Kad si sluo hadi Smajilagia? AVDO: Ima tri godine. NIKOLA: Tri godine? AVDO: Jes. NIKOLA: Koliko puta? AVDO: Pe-es, sedam puta. Drao sam duan, pa duan kraj duana, tu u kasapnici, a ona bee kod njega. (Kod Hifza Dafia). A ja prii ovako, kad proi meso: Hivzo, molim te tu mi pesmu ita! Pa udri, pa tera, pa tera, pa tera, a ja studira. Voma mi je mila bila, i dobra je pesma, izgleda.
Avdo je umro 1953. godine u Bijelom Polju. Na alost, nema preciznih podataka kada se rodio. Vjerovatno oko 1870., jer Avdo 1935. godine govori da mu je eset godina i vie.
* * *
ENES KUNI6 * * *
Ponovno oivljavanje interesa za usmenu tradiciju tridesetih godina ovog vijeka, i kasnije, podstaknuto je i znatnoj mjeri istraivanjima Milmana Parrya. On je, kao asistent na Katedri klasinih jezika i knjievnosti Harvardskog univerziteta, u cilju sakupljanja i izuavanja naih narodnih pjesama, uglavnom od pjevaa Muslimana, obiao nekoliko mjesta u Sandaku, dijelovima Crne Gore i Bosne i Hercegovine, prvi put u ljeto 1933. i drugi put od juna 1934. do septembra 1935. godine. Svoju odluku da izuava ivu, posebno epsku tradiciju u ovim oblastima, on je objasnio u poduem eseju or Huso, studija o jugoslavenskoj epskoj pjesmi: Prvobitno sam prouavao stil Homerovih pesama i shvatio sam da je taj visoko razvijeni stil izraavanja u formulama mogao da bude samo tradicionalan. Meutim, u to doba jo nisam bio u potpunosti shvatio, kao to je trebalo, da je takav stil kao to je Homerov morao
6
Kuni, Enes: ENIDBA SMAILAGIC MEHE AVDE MEEDOVIA U EPSKOM SAZVIJEU, U: Avdo Meedovi enidba Smailagi Mehe, Svjetlost, Sarajevo 1987. str. 7-18.
477
biti ne samo tradicionalan nego takoer i usmen. Blagodarei najvie primedbama moga nastavnika g, Antoine Meilleta, uvidio sam, u prvo vreme jo uvek nedovoljno jasno, da se Homerove poeme mogu razumeti tek poto se u potpunosti shvati priroda usmene poezije. Nekako ba u to doba, oko nedelju dana uoi dana kada sam imao da branim svoje teze za doktorat na Sorbona, boravio je u Parizu profesor Prakog univerziteta Matija Murko i odrao niz predavanja objavljenih kasnije u njegovoj knjizi La posie populaire pique en Yougoslavie au dbut du XX e sicle. Video sam objave za njegova predavanja, ali u to doba nisam uviao da ona imaju neki znaaj za mene. Meutim, profesor Murko, van svake sumnje poclstaknut nekom primedbom g. Meilleta, prisustvovao je odbrani mojih teza, i tada je g. Meillet kao lan ispitne komisije, na njemu svojstven nain i sa jasnoom istakao ovaj propust u mojim dvema knjigama. Tokom sledeih godina spisi profesora Murka, vie nego ikoji drugi, doveli su me do prouavanja prirode usmene poezije i do prouavanja junakih pesama Junih Slovena . . .
* * *
Rezultat rada dvojice istraivaa u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Kolainu, Gacku, Stocu i Bosanskoj krajini predstavlja, ve spomenuta Parryeva kolekcija jedinstvena zbirka od preko 12500 individualnih tekstova naih narodnih
478
pjesama od kojih 1000 ine tekstovi junakih pjesama, a upotpunjava je preko 3500 snimljenih velikih aluminijskih fonografskih ploa na kojima su vjerno zabiljeeni ivi glasovi najboljih izvornih pjevaa. Prvi dio objavljenog materijala iz ove zbirke ine 32 teksta pjesama zabiljeenih u Novom Pazaru od Saliha Ugljanina, Sulejmana Fortia, Demaila Zogia, Sulejmana Makia i Alije Fijuljanina, kao i razgovori sa ovim pjevaima iz kojih saznajemo zanimljive podatke o njihovom ivotu i njihovoj umjetnosti.
* * *
Najznaajniji rezultat Parryeovog sakupljakog rada bilo je, bez sumnje, poznanstvo sa pjevaom Avdom Meedoviem iz Bijelog Polja, zahvaljujui emu je naao umjetnika, guslara koji je posjedovao umijee tvorenja pjesama dugih kao to su Ilijada i Odiseja. Od njega je u periodu od 5. do 12. jula 1935. godine pod Parrvevim nadzorom zabiljeena epska pjesma enidba Smuilagi Meha koja se pod brojem 6840 uva u kolekciji Milman Parry na Harvardu, a prvi put je izdata na naem jeziku 1974. godine od strane Centra za studij usmene knjievnosti. Geneaoloki Meedovieva enidba Smailagi Meha tematski se nadovezuje na prvobitnu verziju epske pjesme slinog naslova koju je 1885.
479
godine austrijski etnograf Fr. Krauss zabiljeio po kazivanju Ahmeda Isakova emia u Rotimijama od utoka Bune u Neretvu tri sahata na jugu u gori. Ahmedu je tada bilo 85 godina. Po Kraussovoj tvrdnji, ovu pjesmu je njen kaziva primio od Salije Tucakovia Kamievia, seljaka iz sela Hrasna, daleko etiri sata od Rotimija, a devet od Mostara. Pjesmu je na njemaki preveo C. Grber pod naslovom: Mehmeds Braut fahrt. Ein Volksepik der Sikh slavischen Muhammedaner (Wien, 1890). Kasnije, 1925. godine, istu pjesmu je u Mostaru izdala Prva muslimanska nakladna knjiara (M. B. Kalajdi) kao prvi svezak u seriji Muslimanske narodne junake pjesme. Najvjerovatnije je upravo ovo, ili neko kasnije izdanje pjesme, posluilo Avdi Meedoviu da nakon ponovljenog sluanja bio je nepismen ispjeva svoju mnogo bogatiju i duu verziju, koja ima 12.311 stihova.
* * *
Radnja enidbe Smailagi Mehe moe se saeti na slijedei nain: Porodica Mehmeda Mehe, Smail-agina, sina iz Kanjie, drala je ve dugo u naslijee poloaj alajbega. Poto je odrastao mladi Meho, budui ambiciozan i na pragu muevnog doba, osjea krivnju zbog svog neiskustva i nemanja odgovornosti. Na ivici pobune protiv oevog autoriteta, koristei se posrednitvom svog amide Cifri Hasan-age, on na sijelu, kojem prisustvuje
480
i poznati Hasan-paa Tiro, uspijeva da privoli oca da mu povjeri poloaj alajbega kojeg je ovaj godinama drao. Sa vjernim bajraktarom Osmanom kree Meho iz Kanjie, gdje je smjeten dio radnje, u grad Budim gdje od tamonjeg vezira treba da primi mahzar dokumenat o postavljenju na visoki poloaj. Prije dolaska u Budim, Meho na putu susree grupu vojnika koji su u koiji odvodili djevojku Fatimu, da bi protiv njene volje, bila udata za generala Petra iz Karabogdana (Moldavija). Poto sam ubije kapetana, a njegov pratilac dvadeset i pet vojnika iz kapetanove pratnje, Meho oslobaa Fatimu od koje saznaje pod kojim okolnostima je bila oteta. Nalog za otmicu dao je lino budimski vezir koji je, pored drugih prvaka, izgnao i njenog oca prvo konfiskujui njegovu imovinu. Time je elio da osigura saveznitvo sa generalom Petrom i njegovom vojskom, a protiv interesa Bosne i Bosanaca. Sa Fatom na konju, u pratnji vjernog Osmana, Meho stie u bogatu djevojinu kuu u Budimu i to u trenutku kada se njena majka, zbog svoje zle sudbine, sprema na samoubistvo. Nakon sretnog Fatiminog oslobaanja, uslijedilo je njeno odustajanje od tragine namjere i spremno prihvatanje Mehine ponude da joj bude zet. Poto je poslije izvjesnih neprijatnosti od zloudnog vezira dobio dokumenat o postavljenju na poloaj alajbega, Meho se sa Osmanom vraa iz Budima da bi obavijestio oca
481
o ishodu putovanja i da bi spremio svatove za predstojeu enidbu. Meutim, Mehinom ocu i drugim velikaima u Kanjii jasno je da prije planiranog vjenanja mora da doe do velike bitke izmeu Bosanaca, na jednoj strani, i izdajnikog budimskog vezira u savezu sa generalom, na drugoj. Zato u svatove pozivaju sve najjae saveznike irom Krajine, Bosne i Like. Pozivu u svatove pjeva je posvetio posebnu panju, obuhvatajui njime brojne linosti koje sreemo i u dragim junakim pjesmama. Jedan gost je morao biti lino pozvan. To je Budalina Tale. Neposredno prije ulaska u Budim od uesnika u svatovima izabrana je predstraa koja je razmjetena kod mosta preko rijeke Klime. Uslijedila je nevieno raskona svadba nakon koje je valjalo misliti i na povratak. Meutim, shodno svojim izdajnikim namjerama, budimski vezir zadrava razdragane svatove, a Tale, nasluujui ta im se sprema, uporno trai da svatovi krenu. I dok su se gosti gostili a veselje trajalo, pristie general Petar sa svojim trupama. Pri tome itava predstraa biva unitena, osim jednog kome je bilo sueno da preivi kako bi saopio traginu sudbinu svojih drugova. Gosti se najzad suoavaju sa snagama generala Petra i poslije viednevne krvave bitke Tale od Oraca uspijeva da uhvati generala i zajedno sa budimskim vezirom preda ga njegovoj sudbini. Teko izvojevana pobjeda dovodi do
482
oslobaanja Fatiminog oca iz dalekog Bagdada, a junaci proslavljaju sretni zavretak enidbe. to se tie meusobnih odnosa junaka i njihovog razmjetaja u tkivu prie, meu njima barem u prvom dijelu radnje, dominira lik Meha Smailagia, po kome je ovaj ep i naslovljen dok je u dragom dijelu to bez ikakve sumnje Tale od Oraca. Ovaj zanimljivi junak jedina je crna ovca meu svim drugim ispravnim junacima. Humor u enidbi Smailagi meha. izvire iz njegovog prisustva, dok svi drugi junaci sudjeluju u svatovima i u bitkama zbog asti, Tale zbog oekivane nagrade. I dok svi govore sveanim, na mjestima i patetinim jezikom, Tale je potpuno realan, a nisu mu strane ni opscenosti. Svi junaci pojavljuju se obueni u svilu i kadifu, Tale je obuen u koparan od magaree koe, jae na konju misije dlake, s prstima ispalim iz izama i koljenima koja vire iz poderanih akira. Ipak, Tale je najvei junak, najvei zavodnik (jer Fatima je njemu obeana), glavni vojni taktiar i najmudriji strateg predstojee bitke, on je najduhovitiji i, istovremeno, najhrabriji. Njegova linost u stvar, daje prii neophodnu notu vedrine.
* * *
Dogaaji o kojima pjesma pjeva mogu se smjestiti u 17. stoljee, kako ini i Fr. Krauss, zapisiva njene prve verzije preuzete od Ahmeda
483
emia krajem devetnaestog vijeka.19 Geografski, radnja se rasprostire na relaciji od Kanjie do Budima. Glavnu ulogu, naravno, igraju Bosanci i njihovi protivnici budimski vezir i general Petar. Kanjia, koja sa stanovita geografske perspektive epa ima tako istaknuto mjesto, u stvari je znaajna tvrava koja je dominirala oblau izmeu jezera Balaton i rijeke Mure u jugozapadnoj Madarskoj. Osmanske trupe su je osvojile 1009/1600, poslije naporne i dugotrajne opsade. Napadu na tvravu je prethodila izgradnja prilaznih puteva koji su prolazili kroz neprohodno i movarno zemljite. Nakon to je osvojena, Kanjia je zajedno sa Sigetvarom, Eekom, ikloom i Peuhom predata na upravu Tirjaki Hasan-pai koji nije niko drugi do Hasan-paa Tiro iz muslimanskih epskih pjesama. Godine 1010/1601. Habsburzi su pokuali da preotmu tvravu, ali su njihovi pokuaji zavrili neuspjehom, posebno zahvaljujui domiljatoj i odlunoj odbrani koju je organizovao Hasan-paa Tiro. Kanjia je ostala pod osmanskom vlau do rata Svete lige 1101/ 1690. kada je definitivno prela pod vlast Austrijanaca. Budim, drugi lokalitet u kome se odvijaju dogaaji o kojima enidba Smailagi Meha pjeva, historijska je jezgra dananje Budimpete, smjeten na desnoj obali Dunava. Bio je tri puta osvajan od osmanske vojske (1526, 1529, i 1541). Pod osmansku vlast definitivno je pao 29.
484
augusta 1541. godine ostavi i u novim uslovima vojni i administrativni centar tog dijela Maarske. Habsburzi su 1542. godine izvrili bezuspjenu opsadu Budima koja se nije ponovila za narednih pedeset godina. Tek u vrijeme obnovljenih osmansko-habzburkih neprijateljstava na prelazu iz esnaestog u sedamnaseto stoljee Budim je ponovo opsjedan 1598, 1602. i 1603. godine. Pod kontrolu Habsburga vraen je 1686. godine. Za period od 145 godina koliko je bio pod osmanskom vlau, sedamdeset pet linosti je, neke u vie mahova, obavljalo dunost budimskog pae. Najuspjeniji meu njima bio je Mustafa-paa Sokolovi u periodu od 1566. do 1578. godine. U osmansko doba veina njegovih stanovnika sa muslimanskim imenima bili su slavenskog porijekla s Balkana. Manjinu su inili Turci, Maari, Albanci, Grci i Jevreji. Tokom opsade 1684. i 1686. Budim je bio potpuno razoren a njegove graevine iz srednjovjekovnog doba zajedno sa onim iz osmanskog bile su razruene dok su muslimanski i turski stanovnici u njemu bili zarobljeni ili su se iselili.
* * *
Sumirajui osobine enidbe Smailagi Mehe, posebno u vezi sa njenom homerskom dimenzijom, moe se rei: formalistika je po tonu,
485
sadri jedinstvo i kompaktnost radnje, sadri epska ponavljanja, proeta je etikim stavovima svojih junaka, sadri nedosljednosti, u njoj ima pjesnikog pretjerivanja (na primjer: broj ubijenih, ili na bojnom polju prisutnih protagonista), iskazuje divljenje bogatstvu i moi (kada, na primjer, Meho dolazi u kuu svog budueg punca i punice u Budimu), sadri humor olien u originalnoj linosti Tale od Oraca.
ZLATAN OLAKOVI7
Milman i Nikola ve 29-30. juna 1935. godine znaju da su pronali bonjakog Homera. Odmah nakon poetnog razgovora s Nikolom i utvrnivanja repertoara, Avdo je diktirao Nikoli Dolazak vezira (uprilia, op. Z) u Travnik puna dva dana. Pjesma je bila duga 7,621 stih, dok Hermanova verzija, zabiljeena u Gackom, sadri 589 stihova! (Prema registarskim brojevima sudei, ovo je bila prva Avdova pjesma koju su Nikola i Milman zabiljeili, no po nekim drugim podacima, nije iskljueno da su prvo snimili pjesmu Smrt Likog Mustajbega, o kojoj govorim u slijedeem odjeljku). Sa stajalita usporedbenih prouavanja bonjake i homerske epike, mnogo je zanimljivija pjesma Smrt Likog Mustajbega, koju dobro poznajem u dvije Avdove verzije (1935. i 1950. godine). U Avdovom repertoaru ova pjesma ima nastavak Hrnjica Mujo osveuje Likog Mustajbega. Hermanova verzija iz Avtovca samo spominje Mustajbegovu pogibiju, a progovara u ukupno
olakovi, Zlatan: Milman, Nikola, Ilija i Avdo Meedovi, Almanah 25-26, Podgorica 2004, str. 19-77.
7
* * *
487
389 stihova o osveti Mustaj-begove pogibije. Milman je snimio jednu verziju ve 3. januara 1935. godine, pa je poznavao pjesmu. Avdova pria o pogibiji Likog Mustaj-bega sadri 2,436 stihova, a o osveti pogibije 6,291 stih, dakle ukupno 8,727 stihova. No nije duljina ono to ini Avdovu epiku fenomenalnom! (Meni se ini da su njegove krae pjesme bolje kakvoe od dugih, a te duge bih vie cijenio da su krae!) Bonjaka je epika openito na niem razvojnom stupnju od Homerove, pa uglavnom nema mogunosti povezivanja pjesama i referencijalnosti izmenu njih. Avdo je dao do znanja da su ovo dvije individualne pjesme koje su itekako povezane. U prvoj se opisuje pogibija odrenenog junaka, a u drugoj osveta za pogibiju tog junaka. U obje pjesme prisutni su i opisuju se moni likovi: fatalna ljepotica Uzovaka Janja, sestra Uzovca Jovana, koji je u junakom dvoboju svladao i ubio Likoga Mustaj-bega, Uzovac Jovan i Mustajbegov osvetnik Mujo Hrnjica. Dakle, snimanjem ovih pjesama Milman e dobiti nesumnjiv dokaz za razvijenu referencijalnost bonjake epike. I druge su Avdove pjesme, poput pjesama Muratage Kurtagia i jo nekih sjajnih pjevaa, prepune referencijalnosti. Sada je dobar trenutak da ilustriram Milmanovu sabiraku inventivnost. Milman zna da je
488
Avdo tu pjesmu nauio od vrsnog pjevaa-junaka Orla Kalia, koji je Avdi oito bio ivotni uzor. Takoer, Milman je ve saznao da je Smrt Likog Mustajbega bila poznata or Husova pjesma. Milman odmah povezuje ove informacije i pravi slijedee eksperimentalno istraivanje: 1. snima Kalieve pjesme drugih bjelopoljskih pjevaa koji su tvrdili da su takoer nauili te svoje pjesme od Orla Kalia 2. snima koliko god moe verzija pjesme Smrt Likog Mustajbega, koja je oito dobro sauvana i koja se esto pjeva u Bijelom Polju 3. snima verzije pjesme Smrt Likog Mustajbega od or Husinih uenika 4. snima one Meovieve pjesme koje je Avdo nauio od Kalia. Od 5-12 jula 1935. Avdo diktira Nikoli enidbu Smailagi Meha, a Nikola po zavretku diktata pie: Ovo je najdulja pjesma koja je do danas zapisana. Pisao sam pet punih dana i jo vie. Na kraju pjesme Avdo mi ree da ima i duljih pjesama. Milmanova zbirka ve je posjedovala niz zapisa ove pjesme. Milman je znao da je enidbu Avdo nauio iz pjesmarice. Zabiljeio je ovu pjesmu iz slijedeih razloga:
489
1. da sa potpunom sigurnou moe usporeivati tekst izvorne pjesma sa onom koja je produkt transmisije 2. da moe prouavati i dokazivati specifine elemente Avdove tehnike proirivanja 3. da dobije tekst koji se po veliini moe mjeriti sa Homerovim 4. da prui spektakularni dokaz da je Avdo bonjaki Homer sa Balkana. Nema sumnje da je Milman htio dobiti to je mogue dulju pjesmu, te to je mogue ljepu i ukraeniju pjesmu, i da je u tom smislu dao upute Nikoli kako da zapisuje tekst, te Avdi kako da diktira svoju pjesmu. Milmana je zanimalo da li e idealni uvjeti biljeenja bitno doprinijeti kakvoi teksta u smislu pribliavanja poetici pisane knjievnosti. (On je s punim pravom pretpostavljao da je i Homer diktirao svoje epove u umjetno stvorenim idealnim uvjetima, a da oni zasigurno nisu proizvod uobiajene brze izvedbe pred sluateljima. Upravo nain biljeenja Meedovievog epa enidba Smailagi Meha dokazuje da je teza o Homeru koji je diktirao svoje epove izvorno Parryjeva, a ne Lordova). Milman je enidbu Smailagi Meha smatrao najvrednijim djelom svoje zbirke, tvrdi njegov sin Adam, a to ini se potvruje poetak njegovog
490
prijevoda ovog epa na engleski. Ovaj sud potvrdit e i znalci epike, pa i sud bonjake kritike.
* * *
14-15. i 24-25. jula, Milman snima Avdovu enidbu Vlahinji Alije, pjevanu i diktiranu verziju, kako bi prouavao razlike izmenu Avdove pjevane i govorene tvorbe. Ovo je neobino fina pjesma. Zanimljiva je razlika izmenu verzija, posebno na kraju pjesme. Avdove radnje i zapleti pjesmama manje su stabilni nego u pjesmama drugih izvrsnih pjevaa koje znamo, to sam posebno uvidio prouavajui verzije pjesama koje je Lord sakupio od Avda 1950. godine. Ismet Rebronja u eseju Kasumov antiki tap dobro prosuuje da je Avdo vie aed nego rapsod (Almanah 15-16, Podgorica, 2001, navodim prema tekstu objavljenom u velebnoj etverotomnoj antologiji Huseina Baia, knj. 4: Hrestomatija o usmenoj knjievnosti Bonjaka iz Crne Gore i Srbije, Podgorica: Almanah, 2003.) Biti aed nije pozitivna karakteristika tradicionalnog pjevaa, nego upravo biti rapsod! Meni je posebno zanimljivo da je sam Avdo potpuno svjestan da se u svom umijeu duboko razlikuje od ostalih pjevaa. (Homer je takoer daleko vie aed, nego li rapsod.) Evo to Avdo kae: Avdo: Pa kazo sam ti, Boga mi, brate, koji je goj gusla dobar bijo, a ispevo je pesmu za pet
491
saata, moja je deset. I sad, ako je to da valja, ako nije da ne valja. Kazau tu upravo, hoe da se mre. Nikola: Jes, tako je... Tako je, Avdo! Milman: Hajde, dobro je to, Avdo.
* * *
Slijedi snimanje najdulje pjesme zabiljeene u Europi nakon Homera Osmanbeg Delibegovi i Pavievi Luka (Parry tekstovi 12389 i 12441, 13,326 stihova). Snimajui ovu pjesmu, Milman pravi eksperimente koji e mnoge ljubitelje epike razgnjeviti. On namjerno vie puta prekida snimanje, te trai od Avda da istodobno pjeva jo jednu epsku pjesmu, pa zatim I treu, te da naizmjenino pjeva sad ovu sad onu epsku pjesmu. Dok je enidbu Smailagi Meha snimao u idealnim uvjetima, ovu pjesmu namjerno snima tako da Avda dekoncentrira na svaki mogui nain. On naime hoe uvidjeti: 1. da li e Avdo pomijeati dogaaje i likove iz dviju ili vie pjesama 2. da li e tekst i tijek prie biti slabiji u kvalitativnom smislu 3. da li je unutranja kohezija elemenata prie snanija od svih ometanja 4. da li bonjaka epska pjesma u sebi posjeduje punu jedinstvenost I koherentnost (unity and coherence), poput Homerove.
492
Ukoliko Avdo proe sve testove i prepreke koje Milman nemilosrdno pred njegovu tvorbu postavlja, to e pokazati u kojoj je mjeri on potpuni vladar tradicije, a da nije njome sputan. To e isto tako pokazati punu snagu i razvijenost bonjake epike. Milmanovi eksperimenti mogu nam se initi monstruozni, suludi, ukoliko o njima mislimo iz perspektive klasine znanosti o knjievnosti i estetike. Oni su u pravom smislu rijei eksperimenti na kakve smo navikli u prouavanjima suvremene fizike i biologije (a moe se rei da Milman svojim formularnim istraivanjima prouava mikrosvijet usmene tvorbe na nain kvantne mehanike, a svaku temu i pjesmu kao djeli unutar makrosvijeta sveobuhvatne tradicije). Ali ove odvratne pokuse s Avdom Milman ovaj put pravi s plemenitom namjerom! On je realan, pragmatian, i on dobro predvia kakva e biti reakcija homerologa na njegove hrabre teze o analogiji bonjake i starogrke epike. Homerolozi e se zgraati nad samom pomisli da se netko usuuje usporeivati Homera, tog utemeljitelja klasine Grke, rodonaelnika europske knjievnosti, epike i tragedije, s bijednim guslarima, jadnim, nepismenim i zaostalim muslimanima, primitivnim seljacima i tome slino.
493
Jedno je teoretski brbljati o usmenosti i tradicionalnosti Homera, to se oduvijek radilo i bilo je i bit e en vogue, a drugo ponuditi konkretnu analogiju, pogotovo ako ona nije povezana s plemstvom i dvorskim pjevaima u Engleskoj, Njemakoj, Francuskoj ili bar Rusiji! Milmanova e analogija (kojoj e tek Lord izboriti minimalnu legitimnost nakon mnogo godina uporne borbe) zadugo biti totalno neprihvatljiva, jer se temelji na jednom od malih slavenskih jezika, koji se nikome ne da uiti, na kulturi koja nikog ne zanima, na nepoznatoj knjievnosti prezrenog naroda koji zapravo kao da ne postoji. Milman je bio potpuno svjestan da se radi o neobino kontroverznoj stvari. Zbog navedenih razloga, Milman mora biti spreman da odgovori na ovakve kritike obiljem konkretnih dokaznih materijala. Rekao bih da je Milman ovo objasnio i Nikoli i Avdi Meoviu, te da je Avdo pristao na to da sudjeluje u eksperimentima, ne da bi zaradio novanu nagradu (nije Milman posjedovao ni mogao dati Avdi neki vei novac vrijedan spomena) nego zato to je Avdo bio vrlo pametan ovjek i intuitivno osjeao da je dobro i vrijedno to to Milman i Nikola rade. Za vrijeme povremenih Avdinih odmora, Milman nastavlja svoje fenomenalne eksperimente i biljei pjesme Osvajanje Bagdada i pjesme o smrti
494
dvojnika od svih sakupljenih staraca or Husinih uenika. Zanimljivo je da ne snima Avdovu verziju Osvajanja Bagdada, jer je Avdo tvrdio da ju je nauio od Kasuma Rebronje, koji je prema Avdi Meoviu slab. Upravo bi taj pokus dao najvjerojatniji oblik jo jedne or Husove pjesme! Naime, Rebronja je nauio pjesmu od or Husa, a Meovi od Rebronje. Kor staraca koji su uili od or Husa i nauili od njega pjesmu o Bagdadu (Ferizovi, elebi, Dupljak), te svoje verzije ispjevali za Milmana i Nikolu, mogao je posluiti kao jasni korektiv za Meovievu i Rebronjinu verziju. 26. jula 1935. Avdo diktira Nikoli izvanrednu verziju Kostre Harambae, koju dobro poznajem (Parry tekst 12427, 4,088 stihova). Meni se ini da je to najvrednije Avdovo djelo, koje sam dosad upoznao. Na nesreu, Milman nije prepoznao da se radi o glasovitoj or Husinoj pjesmi, jer je u repertoaru bio zapisan naslov Gavran harambaa i serdar Mujo! (Avdo Kostrea koji put zove Gavran, a koji put Kostre.) Da se radi o pjesmi o Kostreu, koja opisuje dogaaje iz petnaestog vijeka, otkrio sam tek ja, usporeujui neke liste Avdovog repertoara s Avdovim kazivanjima, i to oko 2000. godine, punih 65 godina nakon to je pjesma zapisana.
495
* * *
Za sam kraj sabiranja, Milman je odluio napraviti magistralni eksperiment. On poznaje repertoar Avda Meedovia, a od staraca koji su bili or Husovi uenici uspio je doznati za veliki broj or Husovih pjesama, te je po njihovim sjeanjima s Nikolom sastavio imaginarni or Husov repertoar. Milman dovodi u Bijelo Polje iz Taslide (Pljevalja) 72-godinjeg Mumina Vlahovljaka, od kog je Nikola doznao da je nauio pjesme od svog oca i od or Husa. Nikola i Milman su takoer saznali da je Mumin nauio svoju pjesmu Beiragi Meho od or Husa. Znajui sa sigurnou da Avdo ne poznaje tu pjesmu, oni pozivaju Avda da 9. i 10. augusta 1935. prisustvuje snimanju Muminove izvedbe Beiragi Meha. Nakon to su snimili Muminovu pjesmu, Milman i Nikola pitaju Meedovia moe li odmah, bez ikakve pripreme, ispjevati pjesmu Beiragi Meho. (Na taj nain oni hoe eksperimentalno zabiljeiti dokaz da jest mogue da izvanredni bonjaki pjevai naue pjesmu tokom samo jednog sluanja.) Meedovi im odgovori da je spreman odmah ispjevati ovu pjesmu, I tako Milman i Nikola postaju svjedoci tog uda! 10. i 11. augusta Meedovi e ispjevati izvanrednu verziju Beiragi
496
Meha, dugu 6,311 stihova, to jest triput dulju no to ju je ispjevao Mumin Vlahovljak. Ujedno, njegova je verzija daleko kvalitetnija. (Lord e 1950. godine ponovno snimiti ovu pjesmu, da uvidi je li Avdo doista prihvatio pjesmu zauvijek u krug svojih pria, te da proui promjene. 78 godinji Avdo dobro se sjeao pjesme i bez problema ju je nanovo ispjevao).
AMIL SIJARI8 * * *
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Meedovia kako pije vodu sa edrvana i rekao: Ovo je Homer! to bi prolo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Meedovi obian seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome to umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon moe da ga slua i dangubi, a ko ga slua pae na njegove grane, osiromaie kao to je on osiromaio - jer U kojoj kui gusle gude, tu iak na tavanu ito ne jede. Sem ovoga - nita drugo o Avdu Meedoviu nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Meedovi jedan od najveih pjevaa epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
8
Sijari, amil: Avdo Meedovi pjeva epskih pjesama, ivot, 32/1983, str. 11-12, 416-423.
498
* * *
Pokuau da Avda Meedovia jo vie pribliim, a to u uiniti kroz njegovo gostovanje u naoj kui, u kui Ilijaza Sijaria, godine1925/26. i slijedeih godina kada sam ja bio ak. Meni, aku, nijebilo da sjedim na patosu meu ljudima, pa sam sjedio u oku na sanduku. ivjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kua i Godijevaca. Gledao sam te ljude da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inae prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljaki svijet, ratarski, stariji ljudi I mlai, preko zime dokoni dani kratki a noi duge, i eto ih da uju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - Zeman kule po enaru gradi / zeman gradi, zeman razgrauje! Nikad nita nisu proitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog aka gore na sanduku: otud kod njih i e za pjesmama, jer se ne itaju nego sluaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj i slinim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na elu, svakako stoji epska poezija. Avdo Meedovi nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etiki i estetiki korigovao, pa je, prema tome, bio i pjeva i pjesnik. Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore
499
ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajui mu time ast i uvaenje a ne znajui da e, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti uporeivan sa Homerom, a jo manje znajui koje taj Homer koji je u nekadanjoj Jeladi isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu. Avdo Meedovi je bio krupan ovjek, temeljit, kako se to kae snopit, ni tanak ni visok kao to su, uporedim mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa irokih stvorenih upravo za pjevaa. Neka kaem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku ovjeka u koga se ima radta gledati. Bio je loeg imovnog stanja: malo kuice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Drao je jedno vrijeme duan u Bijelom Polju, ali je vie pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu duan propao a gusle ostale da uz njih ljude razgovara: Bez gusala nema razgovora... Ja ak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile nisu na tavanu drane nego na koljenu. Bile su vee od obinih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - Hajde, Serdare, kreni ih zatraili bi, i za njih seljake to bilo kao da e poeti molitva, koju
500
ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za duu na Onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije poinjao pjesmu kao to mnogi poinju: Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreu dijelio nego esto iao pravo u pjesmu: ala banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogae, a kamoli blinjeg bratueda! Glas mu je bariton, slae ga sa guslama, koje su takoe u baritonu, tako da se dobija jedno zvuno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i bie, valjda, da je sva naa epska poezija u molu. Sluaju ga, umukli su, gotovo ne diu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i vie niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pender otvorio vide mu se crne digerice, nosi desnu u lijevoj ruci... Padaju konji i konjanici, zapomau i cvile ranjenici jer bije se boj. Zamiljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali ivi i nalazili da je najbolje biti kod svoje kue, kod svoje ene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu. Preko strune na guslama uvodio je u sobu, meu te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlake i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostre
501
harambau i Tala Budalinu, Pavievi Luku i bega Ljubovia i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rupe i maarije koje su samo u pjesmi, a inae od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi zmije iju, a akrepi piju. - Aman, aman! uzviknu - Loe gaa, al dobro pogaa, u kofije medu oi dvije, gdje ga ljube majka i sestrica... Uzviknu: Aman, aman, meu oi dvije! A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam ak sluam ih i gledam: lie na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba vie nije soba, nego razbojite po kojem lee otkinute glave Mahnu sabljom odsijee mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine. Junae se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom lei i prede maka. Veliko je udo kako je Avdo Meedovi mogao da pjeva do pola zimske noi, i gotovo iz noi u no, a jo je vee udo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana, rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja
502
i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio. Izmeu dva rata bili smo zemlja seljaka, agrikulturna, pa je pjevaa uz gusle bilo puno, jer gusle su dole mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamenje i uvanje prolosti. I bie da je zbog toga zbog pamenja svoje prolosti na ovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjeva, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmiljao, mijenjao, dopunjavao, to je, kako sam prije rekao, vie nego izvjesno inio i Avdo Meedovi. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Meedovi za njih, a za nas e biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci nake epske poezije za koju e, sigurno je biti znaajan sa gledita motivske grae, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
HUSEIN BAI9 * * *
Genijalni pjesnik-pjeva Avdo Meedovi je jo uvijek mrtav pjesnik u svom rodnom Sandaku. Drugi narodi i druge kulture bi se ponosile njime, mi ga preputamo svjetskoj nauci i naunicima kao rijedak primjer umijea usmenog pjevanja i snage duha, koji ga svrstava u besmrtnike kakvi su tvorci Ilijade i Odiseje ili Pjesme o Nibelunzima, uz koje s pravom porede i njegov spjev. Avdo Meedovi oigledno ima jednu veliku mahanu, mnogo je velik da bi ga njegov mali narod (ijim se imenom nije mogla do sada zvati ni kakva dobra orba od bamja), mogao uvesti u svoje, bez knjiga, opustjele domove.
* * *
Moe se za Avda Meedovia rei da je zakasnjeli pjeva-pjesnik epskih pjesama, s obzirom da je ivio u prvoj polovini XIX vijeka (umro 1953. godine). Meutim, oigledno je, iz razgovora koji su s njim vodili ameriki filozofi i naunici Milman Parry i Albert B. Lord, da je on iz posljednje
9
Bai, Husein: Avdo Meedovi Pjeva pria, Sjeniki zbornik, br. 11-12, Sjenica 2001.
504
generacije bonjakih pjesnika-pjevaa iz Sandaka, koji je predao svoje znanje epskih pjesama i svoje umijee tvorenja, pravim i najznaajnijim istraivaima epike, istina, ovom prilikom, s namjerom da e tim tragom najsigurnije doi do potvrde teze o nastanku Ilijade i Odiseje. Do njihovog interesovanja za bonjake pjevae-pjesnike, i njihove duge pjesme (epose) homerskog tipa, ova poezija je bila marginalizovana i skrajnuta u zapeak, kao manje vrijedna i maltene neprijateljska tako da se desilo da niko nije zabiljeio ni jedan stih od, po svemu sudei najveeg bonjakog pjesnika-pjevaa epskih pjesama, slijepog pjesnika or Husa Husovia (poginuo poetkom XX vijeka), koji je znao junakih pjesama koliko ima dana u godini. O njemu saznajemo iz pria i sjeanja njegovih savremenika i onih koji su od njega uili pjesnitvu i pjevanju. Zahvaljujui ovoj dvojici pjesnikapjevaa junakih pjesama, prvome kao legendi i drugome kao naem savremeniku, naa usmene predaja je probila zastore mraka i utnje, i tek sada, iako zakasnjelo konstituie se kao kulturna vrijednost i umijee koje ima naunu ovjeru i reputaciju svjtske kulturne batine.
* * *
Iako nezabiljeena, muslimanska epska pjesma je ivjela od doma do doma, od sijela do sijela, naroito za vrijeme ramazanskih veeri u domainskim kuama, koje su vodile rauna da dobave
505
to boljeg i uvenijeg pjevaa pjesnika, o koga e se kasnije otimati druga sela i drugi domainski domovi. U gradovima se pjevalo po kahvama i to zareda, iz noi u no. Avdo Meedovi je bio jedan od najtraenijih pjevaa-pjesnika u bjelopoljskom kraju, kao ranije njegov veliki predhodnik, slijepi pjesnik or-Huso Husovi, rodom iz Kolaina. U natpjevavanju pjevaa-pjesnika epskih pjesama, vodilo se rauna ne samo o sadrini pjesme, ve o nainu izvoenja, boji glasa i ljepoti pjevanja, umijeu guslanja, to je sve pomno praeno i cijenjeno od strane mnogobrojnih slualaca. Samo izvoenje i este improvizacije u trenucima posebnog nadahnua pjevaa-pjesnika, znaili su mnogo za konani sud o njihovom umijeu i vrijednosti. Zato se razvio i posebno njegovao manir dotjerivanja i kultivisanja pjesme, izraen kroz esta kienja i uljepavanja, birajui rijei koje e da ganu i uzbude sluaoce, ali istovremeno nadahnu i uznesu pjevaa-pjesnika. Kod najboljih pjevaa-pjesnika ta kienja su esto dosezala vrhunac umjetnikog izraza I raskoi duha, te tako inila pjesmu neponovljivo lijepom i zavodljivom.
* * *
Kad bi se raslanila i uporedila opta mjesta i uobiajeni opisi ljudi, konja i oruja, borbi i mejdana, dvorova i ivota na njima, ne samo bonjakoj ve i cjelokupnoj junoslovenskoj epici, vidjeli bi da je Avdo Meedovi vie od svih poznatih
506
i nepoznatih pjesnika-pjevaa unio novih i vrlo uspjelih poreenja, koja njegovom djelu daju posebni ar i dra, koje je mogao da stvori samo istinski pjesnik, rijetkog talenta i nadahnua. Moe njegovu enidbu neko proitati i za jedan dan, ali da bi je itao s merakom i uivanjem, treba mu najmanje sedam dana, koliko je trajalo i zapisivanje ovog eposa (od 5. do 12. jula 1935. god.). Avdo Meedovi je imao sreu da su njegove pjesme zabiljeili ameriki filozofi i naunici, ali sreu je imao i bonjaki narod u cjelini, jer e uz njegov primjer i umijee biti valorizovana cjelokupna bonjaka usmene knjievnost. Da nijesu naili na pjevaa-pjesnika ovakvog dara i formata, njihova teza o nastanku Ilijade i Odiseje, vjerovatno bi bila manje uvjerljiva, jer i ovako u svijetu ima naunih autoriteta, koji je, ako ne opovrgavaju, ono sumnjaju u njenu punu istinu. Mi bez dvoumljenja moemo rei da se ovim inom posreilo i Avdu i amerikim naunicima, ali i naoj kulturnoj batini u cjelini. Iz razgovora koje je Meedovi vodio s amerikim filozofima, sagledavamo njegov nain ivota i razmiljanja, njegove matarije i al za prohujalim turskim vremenima, ali i bonjakom slavom i gospotinom, iz perspektive sitnog trgovia i siromanog zemljoradnika iz Sandaka. ivio je od svog rada i paenja, a taj ivot se graniio s krajnjom bijedom i neimatinom svake vrste. A
507
pjevao je i guslao - badihava, za hatar onih koji su voljeli da ga sluaju u dugim zimskim noima, i za svoj merak, s osjeanjem da je sve to vidio i doivio u nekom drugom ivotu. A to je bilo ono ime su pjesnik i njegovi sluaoci leduili gladnu duu, pitomili turi ivot i inili ga snoljivijim.
* * *
Sasvim je vjerovatno da nije bilo amerikih filologa, koji su upravo traili u balkanskoj bonjakoj epici pjevaa-pjesnika Avdovog tipa, epos enidba Smailagi Meha ne bi bio zapisan, ili, ako bi bio zapisan, ne bi bio u obliku, obimu i kvalitetu kakav je sada. Kao to se zna, postojale su nekolike verzije ove pjesme, prema jednoj od njih Meedovi je ispjevao svoju, skoro nevjerovtnog obima, koja se istovremeno doima kao roman u stihovima. Kompozicija struktura ovog eposa veoma je slina klasinoj kompoziciji romana. Sve te verzije bile su znatno krae, prilagoene pjevanju u toku jedne veeri (pet-est sati), koliko je obino trajalo pjevanje najdue epske pjesme. Tako moemo sa sigurnou tvrditi da bi ova pjesma, izvedena u uobiajenom postupku, bila mnogo kraa. U ovom sluaju bio je jasno postavljen cilj: zapisati cijelu pjesmu do kraja. Avdo Meedovi je bio nesvakidanji i obdareni pjeva-pjesnik, posjedovao je veliko iskustvo i mo razluivanja ljudskog od neljudskog, junakog od nejunakog, dobrog od loeg; znao je ne
508
samo imena i mjesta iz kojih su brojni bonjaki epski junaci iz Bosne i Hercegovine, ve i njihove posebnosti i karakteristike, koje suptilno i znalaki nadopunio novim elementima i odlikama. Jo jedna injenica, koja je do sada samo uzgred pominjana, veoma je vana za sadrinu ovog eposa, a to je da je Avdo Meedovi devet godina bio u turskom askeru, da je uio podoficirsku kolu u Solunu, te tako njegovo znanje iz vojne doktrine i ratovanja dolazi do punog izraaja u velikim bitkama koje razrjeavaju zaplet u ovom eposu, s vojskom Petra Denerala i kasnije u sukobu s vojskom Budimskog Vezira. Iako se radnja ovog eposa dogaa u XVII stoljeu, Meedovi je znalaki upleo svoja vojnika znanja i iskustva, i prilagodi ih tom vremenu i nainu ratovanja. Budui turski asker toliko vremena, on je nauio turski jezik, zato s lakoom barata mnogim izrazima i rijeima orijentalnog porijekla, koje je vjeto prilagodio i ukomponovao u svoj bonjaki jezik. Moe se sa sigurno u rei da ni jedno drugo djelo, ove knjievne vrste, ne sadri toliko orijentalizama, kao to to sadri Meedovieva enidba Smailagi Meha. Ova pjesma je, pored svoje duine, ostvarena takorei u jednom dahu, pa epizode, koje se ee javljaju, ne predstavljaju balast i ne presijecaju magistralni tok radnje. Iako ima pretjerivanja i ponavljanja, to je karakteristika epske poezije u
509
cjelini, nema nemotivisanih pasaa koji bi bili sebi svrha. Avdo Meedovi je oigledno bio svjestan svog zadatka i misije koju treba da ima njegova pjesma (bar djelimino i bar intuitivno), jer je pjevao pred veoma zainteresovanim strancima koji su uz to plaali njegovo pjevanje i kazivanje, zato je u tokove svoje pjesme utkao sve vrline i specifinosti bonjake junake pjesme, ponajprije krajinice, i uveo manje-vie sve glasovite junake i sva mjesta, naroito iz Like, Bosne i Krajine, a nekima je, kao recimo od Oraca Talu (Budalina Tale) dao nove i znaajne osobine, koje prije u tolikoj mjeri u vezi s njim nijesu isticane.
* * *
U eposu enidba Smailagi Meha od Oraca Tale dobija uz Smailagi Meha, maltene centralno mjesto, naroito u drugom dijelu eposa. Svima bonjakim prvacima hadi Smail-aga alje pisma i zove u svatove, a Tala lino obavjetava. U ovom eposu Tale nije samo junak to karara nema, ve vojni strateg, koji se vjetinom rasporeda vojske i smislom za odgonetanje namjera neprijatelja, istie ak i iznad od Kladue Muja, koji je glavni komandant bonjake vojske.
* * *
Meedovi je tokom cijelog kazivanja ovog eposa na visini nasluenog zadatka, pa je u njega zastupio sve vrijednosti bonjakog etosa, linosti i
510
epske junake iz razliitih vremena, ali je ipak naglasio najvee vrijednosti (sultana Sulejmana Velianstvenog Osvajaa, hadi Smail-agu i njegovog sina Smailagi Meha, brau Hrnjice, Muja i Halila, od Oraca Tala i druge bonjake prvake i epske junake, i nasuprot njih: Budimskog Vezira i ljutog turskog protivnika, Petra Denerala iz Karabogdana (Moldavije u Rumuniji) - smjestio u kontekst svoga eposa, za koji se, i pored toga to je i kazan za tako kratko vrijeme, ne moe rei da je improvizacija, ve prije svega rezultat pjesnikog nadahnua i uznesenosti, da u tom trenutku stvori tu verziju. Avdo Meedovi je svakako, kao vrstan pjeva-pjesnik njihovih pjesama dobro znao strukturu epskih pjesama, i uenik starijih guslara i pjevaa koje smo ve pomenuli, formule i kliee, koje treba popuniti sadrajima tradicionalnih pria. Na tom elementu je upravo zasnovana Parry-Lordova teza o pjevau pria, koja je sreno naen klju za uspjeno deifrovanje nastanka Homerovih spjevova Ilijade i Odiseje. A to je taj klju naen upravo u tradicionalnoj epskoj pjesmi Bonjaka Sandaka, nije sluajnost, ve neminovnost da se ouva ono to se nije smjelo izgubiti, a to je narodna svijest o sebi samom. U takvoj epskoj pjesmi bila je njegovo nenapisana istorija, ugroena religija i nipodatavana tradicija, zato ju je uvao kao dragocjenost koja se mora nadograivati novim sadrajima i novim obimom.
ALBERT B. LORD10 * * *
Parry je pronaao da su pjesme muslimanskog stanovnitva Jugoslavije znaajnije za njegove homerske studije, premda odmah treba da se istakne da je tradicija pjevanja kako muslimanskih Junih Slavena tako i njihove kranske brae ista. To je slavenska tradicija kojoj su u izvoru isti korijeni kao i ruskoj usmenoj epskoj tradiciji. Ipak, muslimani su razvili daleko dulje pjesme od krana, prvo stoga to su stoljeima bili vladajua klasa i imali vie slobodnog vremena za sluanje pjesama i pria, a drugo radi proslave Ramazana s trideset noi zabave koje su pruile izvanrednu mogunost za neprekinuto pjevanje i sluanje iz noi u no. Upravo u Novom Pazaru Parry je po prvi put pojmio vanost muslimanske tradicije...
* * *
Kao u sluaju s Novim Pazarom, ovaj je materijal (iz Bijelog Polja op. Z) gotovo ekskluzivno muslimanski. Uistinu, Novi Pazar i Bijelo
10
Fragmenti su preuzeti iz teksta Zlatana olakovia koji citira Lorda. Vidi: olakovi, Zlatan: Milman, Nikola, Ilija i Avdo Meedovi, Almanah 25-26, Podgorica 2004, str. 19-77.
512
Polje ine cjelinu. U knjigama koje e se posvetiti tim centrima dobro e se osvjetliti muslimanske epske tradicije ovog dijela Jugoslavije. Bavei se tradicijom u Novom Pazaru i Bijelom Polju, imat emo priliku da se esto referiramo na Kolain u Crnoj Gori, jer se ini da je muslimansko slavensko pjevanje u tim centrima dolo prije nekoliko generacija iz Kolaina. Tamo vie uope nema muslimana, ali se jo moe pronai dobra tradicija pjevanja pravoslavaca. Pari je dvaput dolazio u Jugoslaviju, prvi put u ljeto 1933. godine i drugi put na due vrijeme od juna 1934. do septembra 1935. godine. Na svom prvom putovanju on je elio da se upozna sa oblastima koje je namjeravao da obuhvati pri svom sljedeem dolasku, a i da stekne iskustva u radu na terenu. Drugo putovanje i boravak u Jugoslaviji, na kome sam i ja uestvovao, bilo je posveeno i skoncentrisano na sabiranje materijala.
* * *
RAID DURI11 * * *
Ep enidba Smailagi Mehe je po mnogim karakteristikima sumarum usmenoepske poezije Bonjaka. U tom su smislu epizode okupljanja Bonjaka u polju kanjikom, sa detaljnim opisom njihove odjee, oruja i junakoga dranja, sa detaljnim opisima vanjtine i karaktera najopjevanijih junaka u Bonjaka, (Muje i brata mu Halila Hrnjice npr.) zatim po emfatinoj inspirativnoj snazi, i po opem utisku herojike, jednako umjetniki snani kao i Homerovi opisi heladinih kostolomaca Ahejaca (Ahileja i Hektora napr.) ispod Troje. Vanjski i psiholoki opisi su u Meedovia kao i u Homera, jednako proeti ivim zanosom i herojikom ratnitva: u njima Avdo istinski merai. Vjerujem da je samo Avdo mogao satkati tako jedinstvenu kreaciju, sa epizodom okupljanja ratnika, koja je u isti mah epski razvuena (sa blizu 3000 stihova) i zbijena, jeziki stegnuta kao drama (stihovi 6479-9310; 93669409). Motiv okupljanja ratnika u sebi objedinjuje i sumira najpoznatije bonjake epske junake i
11
Duri, Raid: Poetoloka obiljeja enidbe Smailagi Meha kao epa, Alamanah 31-32, Podgorica 2005, 267-285.
514
povijesne linosti, opisuje ne samo njihov vanjski izgled nego i njihove najbitnije karakterne crte, evocira njihovo porodino porijeklo, njihovu socijalnu i politiko-vojnu ulogu u Bosni. Po dubini utiska u opisu ratnika Bonjaka podno Budima, ovaj ep nimalo ne zaostaje od Homerovih opisa ahejskih ratnika ispod zidina Troje.
* * *
I Ilijada i enidba oblikovani su stvaralakim proirivanjem siea. U njima svaka scena i epizoda jesu logiki smiljeno ugraeni u idejno-motivacijsko jedinstvo epa, u njegov sie kao organiku cjelinu epa. Ovu je tezu mogue dokazati sa vie primjera. Ep je naprimjer mogao zavriti pobjedom hriankih ratnika u polovini desetog pjevanja. Pritom, meutim, ne bi ostao idejnomotivacijski cjelovit. Pjesnik, naime, ovdje uslonjava radnju, ne radi njena prostog proirenja, ve da izgradi idejnomotivacijsko jedinstvo epa. Ovo jedinstvo inicira Tale Lianin, a ostvaruju ga svi ratnici kroz boj protiv murtat vezira budimskoga. Naime, neposredno poslije boja protiv hriana Petra Generala, Tale osvjeuje Bonjake da je stvarni uzronik njihove izgibije budimski vezir. Izranjivani i ojaeni ratnici odbijaju Talin rezon, no ovaj ratnik najodgovorniji za pravdu (!) uspijeva ih privoliti na presudnu bitku protiv vezira. Time je zadovoljena pravda vrhunski univerzalni
515
princip, temeljni idejni motiv epa, univerazalni motiv ratnike epike uope.
* * *
Kao i u drugim epovima, i u enidbi pjesnik komponira tekst i izgrauje njegov sie epskom tehnikom kontinuiranoga naizmjeninoga napredovanja i zastajanja, sa stalnim dopunjavanjem novim detaljima. Novim detaljima pjesnik vodi sie od polazne take ka zavrnici. U ovoj tehnici episiranja i Meedovi koristi retardaciju, tj. usporavanje kao model kontinuiranog odlaganja konanoga rjeenja i zavretka pjesme. Motivi retardacije smisleno se povezuju u glavni tijek radnje, u jedinstvenu kompoziciju epa. Motivi se povezuju i usmjeruju ka razrjeenju napetosti. Napetost pjesnik kontinuirano gradi i graduira, pritom odlaui razrjeenje sve do epiloga. U oblikovanju odlaganja razrjeenja, i Meedovi i Homer koriste usmeno izgraena stilska sredstva usporavanja radnje i odlaganja zavrnice. Najee su to u sie umetnute epizode, umetnute scene i digresije. Njima sie udaljuju od konanoga razrjeenja. Za oblikovanje siea u enidbi je karakteristina epska tehnika ponavljanja. Svako ponavljanje se naime proiruje novim detaljima, kako u opisu dogaanja, tako i njegovih uesnika. U tehnici ponavljanja dolazi do izraaja umna mo
516
i stvaralaka mata snano do izraaja. Evo nekoliko izdvojenih primjera tehnike epskoga ponavljanja: opis sedla od merdana (stihovi 794-805), viekratno nastojanje Mehmeda Smailagia da junatvom dokae da je dostojan asti alajbega: stihovi 366-374; 430-458; 1162-1199. Ponavljanje u pravilu pjesnik bogati novim detaljima, time ga proiruje. Na novoopisanu scenu prenosi se osobina prethodne, ova se obnavlja u relativno novom kompozicijskom i motivacijskom sadraju. Ponavlja se, npr., opis junaka, produbljuje se pritom njegov karakter. Takvim proirenim ponavljanjem iri se obujam siea, dogaaj i njegovi sudionici postaju stvarniji. Pored epske tehnike proirivanja, kompozicija enidbe graena je najee opirnim epizodama. U epu epizode zapremaju prosjeno par stotina stihova. Epizode kao kompozicijski relativno samostalne cjeline svoj smisao ostvaruju u kontekstu idejne, motivacijske i siejne cjeline epa. Stil i epska tehnika u enidbi bitno se razlikuje od stila i epske tehnike koji se primjenjuju u oblikovanju kompozicije i siea jedne epske pjesme. Epska pjesma u pravilu opisuje jedan dogaaj, sa izuzecima u krajikoj bonjakoj epici sa paralelnim sieima, tzv. udvojenim radnjama, katkad utrostruenim radnjama, koje se slijevaju u jedinstven siejni i kompozicijski tijek. U enidbi je radnja veoma razuena i razvijena brojnim
517
dogaajima. Ovi su dogaaji graeni naprijed navedenom tehnikom ponavljanja, digresijama, proirenim opisima. Epska pjesma u pravilu stremi vrhuncu ili poanti dogaaja. U svakome epu, pa i u enidbi Smailagi Meha dogaaji se niveliraju, relativiziraju: u njemu su bitnije situacije no sami dogaaji. U epskoj je pjesmi radnja dramatski zbijena, a radnja u enidbi ima unutarnju mirnou. Kompozicija prosjene epske pjesme je poput planinske rijeke. Kompozicija svakog epa i enidbe je poput monoga Dunava: njegova je dramatika u jedva prepoznatljivim virovima. Sie epa u nama izaziva doivljaj cjeline i cjelovitosti. Zavrenosti onoga tipa kao da su se u njegovu maticu slile planinske rijeke, u matici rijeci se smirile. Procesu nastajanja ovoga epa prethodila je viestoljetna usmene tradicija, sa obujmom pjesama od vie hiljada stihova, sa epskom tehnikom oblikovanja siejno komplicirane kompozicije. U toj kompoziciji je usmenom tradicijom izgraen tzv. kieni stil (A. Schmaus). Istovremeno je usmeno oblikovana ceremonijalnost ove epike (M. Murko). Na sve to utjecala je islamska duhovnost koja je u episiranju, prerastanju pjesme u epos, imala bitnu posredniku ulogu. Nijedno meni poznato objavljeno epsko djelo junoslavenskih muslimana nema kao ovaj ep takvu irinu i dubinu zahvata u povijesno-junako bie ovoga etnosa. I ni u jednom kao u ovom
518
ne vrhuni kolektivna odlunost da se ratnitvom izbori pravo na pravdu, i pravo da se kroz borbu preivi. Pripovijedanje u epu odlikuje irok i smiren ton. Ono je obiljeeno emotivnom distancom i objektivnou. Distanciranost pjesnika meutim ne znai beutnost, suzbijanje emocija. Svaki je ep proet neskrivenim simpatijama pjesnika. Njih najee imenujemo epskim lirizmima. Herojski etos u epu nastaje na hrabrosti, sranosti, u borbenoj vjetini i vitekim dranjem pojedinca ili kolektiva. Po nepisanim pravilima, protivnici moraju borbu voditi po obostrano ravnopravnim junakim pravilima, po ravnopravnim uvjetima za obje strane u boju. Junatvo u Homerovoj Ilijadi nastaje i odvija se u znaku odbrane dostojanstva Ahejaca i Menelaja, jer su njima Trojanci oteli ljepoticu Helenu. U enidbi junatvo nastaje u etikoj potrebi Smailagina sina Mehmeda da stupi u svijet ratnika, da stekne ratniko iskustvo prije nego to se oeni, odnosno da zaslui ljubu junakim inom. Potom da kazni izdajnika vezira budimskoga. Etos i Mehmeda Smailagia, i u drugom dijelu epa Tale Ibrahima izrasta iz etike norme da pravda bude zadovoljena. Idejno-motivacijsko i siejno jedinstvo kroz logiku povezanost svih elemenata strukture teksta jesu bitna obiljeja epa uope i enidbe
519
Smailagi Meha. Uvjet za oblikovanje epa uope i ovoga epa je memorija sastavljaa, tj. takav raspon pamenja u kojem e svi elementi epske structure biti misaono povezani u jedinstven sie, sa jedinstvenom motivacijom i psihologijom likova. Svaki elemenat epske strukture u enidbi Smailagi Mehe utkan je u cjelinu epa kao jedna nit u tkanje ilima. Drugo, naprijed spomenuto jednako bitno poetoloko svoj stvo svakog epa jest u ostvarenju sklada i mjere izmeu neophodne etike idealizacije i ivotne realnosti. Ovaj umno i estetski visok zahtjev ostvaruju pjesnici u kojih je sugestivna pjesnika rije uvijek na tanahnoj mei izmeu mitosa i stvarnosti. Jedan od takvih je i pjesnik Avdo Meedovi.
NOVAK KILIBARDA12 * * *
Avdo Meedovi je nepatvoreni usmeni epski pjesnik: nepismen je, ima bogato ivotno iskustvo, zatoenik je i zatonik prolosti, ideoloki je poravnat sa socijalnom konfesijom kojoj graanski pripada, i kreativno vlada itavim instrumentarijem tematske, stilske i poetoloke tehnike muslimanske junake epike. Podrugovievske i vinjievske karakteristike, koje je Vuk istakao u predgovoru prve i etvrte knjige lajpcikog izdanja srpskih narodnih pjesama, Avdo Meedovi maksimalno ispunjava. Pjesnik Meedovi ima i jednu sudbinsku prednost bez koje ne bi bio ovo to jeste: ljuta je sirotinja bio kad je pjevao o slavi bosanskih gazija sedamnaestoga vijeka. Epika hoe bol poraza ili al za nestalom slavom; sitost i rahatluk mogu da stvore epsku pjesmu, ali bez unutranjeg sjaja koji emituje tragika! Bivi osmanski vojnik ovo je rekao Milmanu Pariju: Ponegde ljeti radim, i to majeno zemljice savijam, a zimi sjedim. Pomalo drvca kod kue i grij se s to malo eice, a nema ta da radim. Radijo
12
Kilibarda, Novak: Kasni, ali pravi, epos, Knjievne novine, 39/1987, str. 9
521
bih ako sam i star. Ali sad u ova vremena nemam ta. Tada je Avdu bilo preko ezdeset godina, a djeca su mu bila luda.
* * *
Avdo Meedovi prkosi i svojoj siromatini i sudbini da je bio svjekok kolapsa velikog carstva. Ostala mu je prolost, hranila ga iluzija kao i svakog pravog pjesnika. U svatove alajbajraktara iz Kanie, Smailagia Meha, Meedovi je podigao svu epsku svitu iz svoje usmene lektire. Impresivan je broj begova i aga, ajana i prvaka, kuia i odakovia. Sve gazije od Bosne i ponosne, i ehiti, i zlice i krvavci - tu su! Sve se sleglo u ratniki pohod na budimskog vezira, Turkuu i murtatina koji je nevjeran padiahu i islamu. A povod je ratnikom pohodu ljepotica Fata koju nevjerni vezir izdaje kaurima. Vitez Smailagi Meho, mladi alajbeg iz Kanie, oslobodio je Fatu, kao to su stari junaci ljepotice oslobaali. On je oslobodio, a ona mu ivo srce ponijela. Sva Bosna stala je iza mladog alajbega: digla se ujedno u rat protiv murtatbae vezira i u svatove Smailagi alajbegu. U Avdovom spjevu Bosna je kljuanica Carigrada, krilo od krajine, desna ruka careva, zatitni bedem od din-dumana. Svemu je pjesnik dao epski patos, ali bez pobjednike siline; tragino osjeanje ivota i istorije dalo je umjetniku uvjerljivost spjevu. enidba Smailagia Meha jeste sinteza svih vrednota muslimanske junake epike
522
iji razvitak moemo pratiti od Erlangenskog rukopisa naovamo. Osim uslune funkcije za rjeavanje Homerskog pitanja, druge strane spjeva Avde Meedovia nijesu istraene koliko bi trebalo. Posebno je privlaan ovaj spjev za ispitivanje kreativnog odnosa pjesnika-pjevaa prema poetolokim floskulama koje su za reproduktivnog pjevaa petrificirana kategorija. Za interferentne odnose hrianske i muslimanske epike na naem jeziku Meedovieva pjesma je nezaobilazna. A lik Tala od Oraca, ili Budaline Tala, ini se da je jedinstveno ostvarenje Avde Meedovia. italac e lako osjetiti da Meedoviev Tale upotpunjava plejadu narodnih, seljakih, junaka iz jugoslovenskih knjievnosti: Kanjoa Macedonovia, Petrice Kerempuha, Davida Strpca, Nikoline Bursaa.
FERID MUHI13 * * *
Ne moe se biti Bonjak po nekom pravu, jo manje po nekoj krivdi! Samo po zasluzi roenja, niko ne postaje Bonjak, ili otrije formulisano, Bonjak se ne raa. Bonjak se postaje! ivot je usmjeren cilju da se potvrdi kao najbolji. Ako nisu svi koji su roeni kao Bonjaci, kasnije svojim djelima potvrdili da su od soja najboljih, svi koji su od soja najboljih, potvrdili su se kao Bonjaci! Samo se tako, na djelu i na mejdanu, postaje Bonjak! Ovakav etiki i dinamiki elitizam, kakav demonstrira i posvuda zastupa Avdo Meedovi u svom spjevu enidba Smailagi Mehe, ostaje bez premca i primjera u itavoj epskoj produkciji. Bonjak sijee svakoga ko dovede u pitanje njegov zahtjev za apsolutnim prioritetom vrline i asti nad podmuklou i murtatstvom! Padaju glave i pae i vezira, samo zato to ne vide da je obaveza Bonjaka stati uz istinu i vrlinu! Stoga se on s pravom razgnjevi kada bi neko da njega podvrgne pravilima sitne birokratske due,
13
Muhi, Ferid: Avdin Meho, Alamanah 31-32, Podgorica 2005, str. 247-255.
524
kad neko hoe da tu svoju sitnu duu postavi iznad neprikosnovenog prava velike due! A ovaj gnjev megalopsihije, ovdje opjevane Velike Due Bonjaka, ravan onome divljem ponosu Ajanta (Ajaksa), Ahila, El Sida, Rolanda, plane kada ga i samom sultanu ne putaju pod orujem, ili bez najave! Njega, najboljega bi da ne puste!? Za sve neka vai, opet za njega ne vai, i ba zato ne vai to vai za svakoga! On se nee od sablje rastati, ni pred carom kleknut na koljeno. Jer samo je on istinski zasluio svoj status. Onog su izabrali, ili su ga okolnosti postavile, porijeklo ga ustoliilo. A ovoga, Bonjaka niko, nego je on sam takav postao, voljom Allaha, njegovom odlukom i linim podvigom! Zato za njega nije nita udno da sultana spasi od nevolje. Da se odazove, a da ne zazivlje! Da dadne, a da ne zaie! Njegova plemenitost je najvieg ranga i uvijek obavezuje na najbolje, u svakom trenutku i u svim postupcima samo na najbolje. Jer, samo ono najbolje je dovoljno dobro za Bonjaka! Kad bi ga neko nadmaio, onda bi taj drugi postao Bonjak. A ne moe! Jer Bonjak i jeste ona ultimna instanca. Ona koju ne moe niko nadmaiti, nego samo dostii. A kad je neko dostigne, samim tim inom prestane biti onaj koji je do tada bio i postane Bonjak. Bonjak nije institucija, Bonjak je instanca! Stanje, a ne svojstvo. Zgusnuto jezgro
525
vrhunskih vrlina, uvijek na ispitu i uvijek gotovo da se potvrdi kao takvo. Noblesse oblige biti dobar, obavezuje, biti najbolji, uvijek i apsolutno obavezuje! On u svemu mora biti nenadmaan; Budalina Tale, u svom svjesnom podrugivanju raskoi i sjaju, svojom odrpanocu uspijeva nadmaiti za koplje i najgoreg odrpanca. Ne gubei nita od svoje vrhunske sposobnosti da bude najbolji, jer je Bonjak. Samo da bi pokazao da bonjatvo nije u kienju, niti u bogatstvu, iako se on i time moe podiiti. Nego upravo u linom podvigu onoga koji je izabrao da bude najbolji, da se pokae najbolji, i tako, da sebe potvrdi kao Bonjaka! Evo nekoliko tipinih tekstualnih ilustracija iz ove izuzetne povelje, iz ovog uzvienog pledoajea kojim Bonjaci, kroz sopstveni primjer, promoviu pravo da se bude najbolji, u najviu dunost svakog ovjeka: Mladi Mehmed Smailagi ima na raspolaganju sve to bi mogao poeliti ovjek kojem je najvie stalo do dobra i ugodna ivota. On je lijep, bogat, uvaavan, sin najvanijeg ovjeka itave oblasti. Ima i novaca toliko da ih ne moe ni pojesti ni popiti, pa ak ih ni njegov dorat ne bi mogao pozobati kada bi ih jeo mjesto zobi! Tu su i djevojke i mejhane, dobrih odijela ima toliko da ih ne bi stigao sva obui i kada bi se itavu godinu, svake nedjelje, na svaka dva dana preoblaio. Ima on i dobra konja i dobra oruja! I oca i majku s kojima se ponosi i kojima se raduje.
526
Ali, Mehi nije do dobra ivota! Mehi je do podviga! Do samopotvrivanja! Njegov velianstven monolog traje nevjerovatnih 300 stotine stihova, od broja 365 do broja 650. Bez presedana u svjetskoj literaturi, barem koliko je meni poznato, grme ovi stihovi snagom elje da se oproba u svemu to ovjeku dolikuje! Mit o mladom Heraklu na raskru, kome su boanskim provienjem bile ponuene dvije alternative, s jedne strane ivota punog zadovoljstva, bogatstva, udobnosti i sree, a s druge, ivot stradanja, rana, straha, odricanja, ali i podviga i djela dostojnih pohvale, pri emu se Heraklo odrekao prvoga, da bi prihvatio drugi ivot, ovdje je dobio svoju poetski amplificiranu, dramatino potenciranu epitomizaciju! Ali dok je Heraklu i onaj prvi ivot zadovljstva i nepomuene sree bio samo obean, Meho ne mora vjerovati obeanju u bogat i udoban ivot, jer on ga ve ima u rukama! Odrei ga se u ime podviga, za njega znai vrlo konkretno i sasvim realno se suoiti sa potencijalnim gubitkom svega toga, pa i svoje glave sa ramena! Ali, kao to Heraklo ne bi bio onaj koji bijae, da se odluio za ivot bez slave, tako i Meho ne moe biti onaj koji jeste ako bi pristao na to samo da ivi ivotom plotne slasti, lienim prilike da se bude najbolji u onome to je najtee!
527
A njegova pojava mora biti ravna njegovoj sutini, Hegel bi potpisao svaki red poetnog opisa odjee i izgleda Mehe Smailagia, i kasnijeg prikazivanja njegovog karaktera, morala, odgoja i junatva! Jer takav sklad, takva simetrinost do najsitnijeg detalja njegovog izgleda i njegove linosti, potvruje temeljno naelo filozofije velikog mislioca idealizma, o nunom jedinstvu pojave i sutine! Stoga, opis odijevanja koji obuhvaa bezmalo stotinu stihova (1580-1678), nikako nije sitniarsko nabrajanje, nije prazan hod u odsustvu dramske inspiracije, nego sutinski trenutak metamorfoze djeaka u junaka, smrtnog ovjeka u besmrtnika! To onoj gusjenici iezava puzavo tijelo i novom biu niu leptirova krila! Kako bi taj in najvee misterije i neuporedivog znaaja, mogao biti nevaan, kako bi neto toliko sutinsko za itavu ideju spjeva smjelo biti kratko i usputno!? Sve ono to junak Meho Smailagi ini kroz preostalih deset hiljada stihova ovoga spjeva, zapravo jeste direktna funkcija ovog opisa, sasvim jednostavno reeno, prikaz nunosti razvoja njegovog bia! U istom filozofskom okviru, dosljedno su prezentirani i likovi protivnika. Njihova sila, dakle njihova sutina, jednako tako jeste nevidljivi izraz njihovog izgleda, dakle njihova forma! Stoga se ak i opis janjiara i njihovog delibae, relativno epizodnog karaktera, razvija na dobrih 80-tak stihova (2915-2992), da bi se munjevita i
528
naizgled laka pobjeda Mehe i Osmana pravilno ocijenila kao triumf etiki superiornog nad divljim i moralno inferiornim, koliko god silovitim i brojao nadmonim protivnikom! A moral ovog junaka dobija punu satisfakciju prekrasnim opisom motiva zbog kojih Meho Smailagi odbija da iskoristi priliku i sretno utekne kui sa Fatimom djevojkom, tom zlatnom granom svoga srca, iako ga takav postupak nuno vodi u krajnje neizvjestan, gotovo sigurno koban sukob i sa nadmonim snagama Petra od Karabogdana i sa Budimskim vezirom. Jer Meho nije od onih koji su postali junaci tako to su urili da iskoriste priliku! Tako niko nikada i nije postao pravi junak! Ne ishod, ne pragmatiki motivi, nego upravo etiki imperativ unutar vrijednosne matrice koja bitno odreuje sve kljueve njegove motivacije, preuzima ulogu spiritus movensa, dakle ulogu onog krajnjeg, eshatolokog razloga: Nain nas mora razlikovati! Suverena ekspozicija ovih motiva birlijantno je ispjevana u razmaku od 5035-5120 stiha! Njemu ne dolikuje s djevojkom pobjei! Taj in mora biti realizovan lege artis sa svatovima i svim onim to ini da se ni obraz djevojke, ni ugled roditelja, ni sopstvena obaveza da se bude i ostane bez mrlje, ne dovodi u pitanje!
LADA BUTUROVI14 * * *
Mladi junak bosanske epopeje tako je stavljen u siguran svijet odreenih vrijednosti koje proizlaze iz vrste vjere i elje da se Tradicija nastavi, da je mladi preuzmu od starijih. Prije svega, postoje slinosti izmeu dva romaneskna prianja u oba djela, jer oba izvlae svoju grau iz vitekog koda srednjeg vijeka, dakle, bonjaka epska pjesma ima takoer svoj kontinuitet u bosanskom srednjem vijeku, u vremenu koje prethodi dolasku Osmanlija u Bosnu, u drugoj polovini XV . vijeka. Ukljuivanjem Bosne u osmanske muslimanske civilizacijske tokove u drugoj polovini XV . vijeka, i nakon to je veliki broj stanovnitva prihvatio islam, bonjaka usmena tradicija je nastavila da uva arhaina distinktivna obiljeja svoje tradicije srednjeg vijeka i zbog osobitih historijskih i politikih uvjeta, u kojima su se nalazili Bonjaci u periodu XVI., XVII. i XVIII. vijeka, kada je Bosna predstavljala granicu izmeu zapadnog
14
Buturovi, Lada: Prolegomena uz raspravu o mitu o mladom junaku u prii o Gralu ili romanu o Percevalui u bonjakoj epopeji enidba Smailagi Mehe, Odjek, Sarajevo, zima-proljee 1997/1998.
530
hrianskog svijeta i Otomanskog muslimanskog carstva, ta injenica je bila vana za sliku koju su Bonjaci imali o samima sebi, a naroito krajem XIX. vijeka, kada je Otomansko carstvo izgubilo svoju mo nad Bosnom, nakon ega je Bosna bila okupirana od strane Austro-Ugarske monarhije 1787. god., to je bilo nepovoljno doekano od strane Bonjaka jer su oni osjeali da je okupacijom prekinuta njihova veza sa Osmanskom carevinom i plaili su se da bi to moglo znaiti i poetak gubljenja njihove religije, to bi, opet, znailo i gubljenje identiteta. Muslimansko junoslavensko stanovnitvo je znalo sauvati u usmenoj tradiciji, bolje nego hriansko stanovnitvo one ostatke tradicije kojom su bili povezani sa najdubljom prolou. Ti ostaci, ili ta distinktivna obiljeja iz perioda najbliim poecima transformacije njihove tradicije, iz perioda srednjeg vijeka, bili su hrabrost, pomo enama i slabijim. Oni isto tako ine kult dvorskog vitetva i bonjaka populacija u svojoj potrebi da sauva vlastiti bonjaki identitet prekinut s Osmanskim carstvom (najvie simbolino iskazan u bonjakoj feudalnoj vojnoj klasi) i da ga povee sa irim vremenskim prostorom, kako bi dala kontinuitet vlastitom identitetu pripadnosti Junim Slavenima, znala se odvojiti od vanjskih uticaja i uvati u vlastitoj sredini vlastita predanja u punom kontinuitetu koji, u njihovim mitskim
531
prianjima obuhvata i njihovo historijsko prianje prije dolaska Osmanlija i kao takva se ukorjenjuju u vlastitu teritoriju. Meho, jedinac sin iz ugledne porodice treba samo da (u svojoj pobuni) izgovori neto to se ne izgovara, a sastoji se u linoj, hirovitoj, djeijoj elji da bi se kod amide (strica), oca i Hasan-pae Tire, glavnog predstavnika vojne strukture, time izazvala zabrinutost i da bi oni nakon toga ubrzali njegovu inicijaciju. Na samom poetku svoje pobune Meho je tih i zabrinut. Vidi se da ga neto brine i to neto treba da se sazna. Sam Hasan-paa Tiro, koji bdije nad skuptinom, primjeuje neadekvatnu tiinu (utnju) jednog od buduih nosilaca vojnih i drutvenih funkcija. (Hasan-paa Tiro se moe kontrastirati sa kraljem Arturom koji je takoer toliko zaokupljen svojim brigama da ne primjeuje ulazak nove linosti.) Meho poput mladog mitskog junaka mora izii iz svoje tiine (utnje) da bi ga prepoznali po njegovim djelima, da bi drugi znali za njegovu rije, za njegove planove, za njegovu budunost. On je mlad i mora da slomi taj oklop mladosti i djetinjeg stanja, a ostali, njegovi stariji pomoi e mu. Ta bezumna elja mladog nezrelog ovjeka (mlado ludo dijete) kazuje o svom Mehinom beznau kao i o tome da je ve vrijeme da se on integrira, da ga prepoznaju, uz ostale, u sredini kojoj pripada ta elja, i nain
* * *
532
na koji iskazuje svoju rije ne odgovaraju onoj uobiajenoj u njegovom plemenu. Takva elja nije po pravilu ponaanja onoga za koga se iscr-tava put tradicionalnog uspjeha za dobro Bosne i na viem nivou za Stambol, sve do sultana. Meho je mladi - dijete nestrpljivo da ga prepoznaju, ne toliko kao sina hadije Smaila i sinovca Alajbega Hasan-age nego kao linost koja nosi osobnu vrijednost - a sve to da bi bio kao drugi - da se hvali svojim djelima kao i drugi junaci, njegovi prijatelji, da ne bi ostao da vodi ivot poput djevojke iz njegovog stalea, dvorei oca i majku. elio bi takoer da se obui u vladanju orujem kako bi bio spreman za bitke. Izgovarajui ono to ne smije izgovoriti, Meho pokazuje svoje beznae ako njegov otac i ostali ne dozvole to to on smatra da mu pripada, on e otii da bude vazal Petra Karabogdana, neprijatelja kue njegovog oca, dakle, vlastitog neprijatelja i neprijatelja Bosne. Ali to je nezamislivo za njega koji je roen da bude nosilac te tradicije, da bi nastavio u irenju slave svoje zemlje i podizanju njenog znaaja i mjesta u Carevini i stekao ugled u oima samog sultana. Avdo Meedovi, izvrsni epski pjeva, majstor u prenoenju usmene tradicije, potkovan amanskim obredima, elio je da pokae Mehinim ponaanjem, a to je ta pobuna, ono to se nikada ne bi trebalo da desi, te da pokae da Mehina elja i njegova sudbina treba
533
da slijede put za njega iscrtan mnogo prije njegova roenja. Avdo Meedovi se tu igra sa tradicijom stoga to je dobro poznaje (toliko dobro, kako bi to rekao Albert B. Lord - da, izuzetno, moe i da izae iz nje). I sam Meho dobro zna da bi njegov ivot drugaiji od hadijinog, odnosno Alajbegovog sina bio nemogu, to bi bilo bogohulno i on se zna sa strahopotovanjem ponaati prema svome amidi, ocu, majci, Hasan-pai Tiri. Nikada u svojoj pobuni on ne prelazi granicu potovanja jer je roen u sredini svega toga i zna da govori potujui njene religijske zakone. On je samo nestrpljiv i hoe da pouri svoga oca kako bi mu dopustio da ode u Budim kao njegov nasljednik. To je razlog njegove pobune koja je po amanskim zakonima Avde Meedovia neto to se ne moe izrei bogohuljenje. (Interesantno je ovdje povui paralelu sa Percevalom koji ne potuje svoju majku i on ne zna daje slua, a oca ne poznaje.) Avdo Meedovi je elio Mehinim istupom da pokae svojim sluateljima kuda to tradicija mitskom junaku ne doputa da ode kako ne bi izgubila svoga prenosioca i predstavnika u njegovom linom ivotu i u labirintu komplikacija gdje ga je vatra mladosti mogla baciti, uz rizik da izgubi moralnu snagu, razum i mir, sve to je vano kod savremenog ovjeka. To znai da bi on izgubio vjeru i ravnoteu im bi mu se osjeanja pomutila.
534
I to je upravo ono to se dogaa kada se izae iz tradicije i kada se izgubi vjera u svoj identitet, tj. kada se jedinka totalno prestane identificirati sa svojom zajednicom tako da tenje te zajednice prestanu biti i njene. To je po zakonima tradicije put u ludilo. Tako se moe objasniti Tristanovo ludilo kao i Yvainovo ili Percevalovo u njegovoj naivnosti. Po tradiciji, oni koji ive ivotom tradicionalne zajednice, kada iz nje izlaze gube sposobnost razumnog i normalnog ponaanja, kako tradicija zahtijeva i oekuje od njih. Samo je nezrelom i mladom ovjeku, koga tradicija voli da nazove i smatra djetetom, oprostivo da ima hirove i line elje, i taj mladi ovjek - dijete se moe zaboraviti i prepustiti kapricu. A Meho Avde Meedovia se ne bi mogao zaboraviti jer mu tradicija to ne doputa. Brzo je upuen na pravi put, onaj koji je tradicija odredila njegovoj porodici. I tako, slijedei svoju, za njega lagahnu ivotnu liniju, on zrai sigurnou i djeluje pozitivno na svoju okolinu. Rije Avde Meedovia slijedi pravu liniju koja nita ne preputa sluaju. Linosti funkcije su noene dogaajima gdje vlada epska rije koja prenosi olakanje i utjehu i po tome je poznata, uvijek pozitivna, ona je istinska Odisej eva krila ta rije.
535
* * *
Za Smailagia Mehu veoma je jednostavno da on naslijedi svoga oca jer poznaje tano svoje dunosti i svoje mjesto u tradicionalnoj drutvneoj hijerarhiji, zna da govori kao ovjek iz tradicije, kao neko iz njegovog plemena i njegove kue. Govori kao njegov otac, poput nekog koga je ranije uo, kao njegov amida (stric). Kroz Mehina usta govore svi alajbezi, proli a i budui. I Vukain i zastavnik Osman znaju to i drago im je za dobro Bosne kad sluaju Mehu kako govori jer znaju da slava Bosne nije u opasnosti sve dok postoje takvi njeni sinovi. I znaju oni da svi ljudi koji se pridravaju tradicije nee trebati da se boje za Bosnu jer odgovorni ljudi, Mehin amida i njegov otac uinili su svoju posljednju dunost izvodei na pravi put takvog sina, sina zbog koga se nikada nee zacrvenjeti i koji e sam sluiti dobru Bosne i uvrstiti njenu poziciju u Carstvu. I ako Bog to bude htio, Meho e takoer Bosni dati sina koji e biti kao on.
ZLATAN OLAKOVI15 * * *
Avdo Meedovi pjevao je vrlo dubokim glasom, monotono, nerazumljivo, a gusle gotovo da i nije svirao. Sam je tvrdio da slabo udara u gusle, jer je svirku kasnije nauio, te da pjesma prestie svirku. Tvorio je strelovitom brzinom (20-25 stihova na minutu, a ponekad i bre!) Jezino bogatstvo njegovih stihova nadilazi sve bonjacke pjevae. Isto tako, njegova je karakterizacija likova dublja, a u tijeku pjesme likovi se mijenjaju, izrastaju, zadobivaju karakter svojim djelima. To je znak izvrsne umjetnike tvorbe, prema Aristotelu. Svoje prie Meedovi smjeta u jasne mitske sklopove, te neobino vjeto koristi tradicionalnu tehniku duplikacije i paralelizma, kako bi svojim temama produbio znaenje. Napokon, njegove se pjesme stalno referiraju na druge pjesme iz tradicije. Referencijalnost je znaajna odlika Homerove epike, pa je i u tome Meedovi blizak Homeru. (Napominjem da ameriki istraivai tu bitnu osobinu Meedovieve tvorbe nisu uoili.) Takozvane kataloge i ukrasne teme
15
Preuzeto iz intervjua koji je Zlatan olakovi dao web-portalu www.bonjaci.nl
537
(nabrajanja junaka, sakupljanje vojske, opisi ljepotice, junake odore ili konja, opisi skupova), Meedovi takoer tvori savrenije od svih drugih pjevaa. Bio je misaon, vrlo skroman i poboan ovjek, a cjelokupnom svojom tvorbom veliao je Sulejmanovo carstvo, o kom je sanjario itav svoj ivot. Duboko je vjerovao u nuno ispunjenje Boije volje, pa u mnogim njegovim pjesmama, posebno o erelezu i Halilu Hrnjici, sam Bog pomae junacima.
ALIJA ISAKOVI16 * * *
Pri itanju ovog Meedovievog epa, javljaju se izvjesne tekoe jezike naravi, premda je prvo izdanje vrijedno tumaio A. B. Lord sa saradnicima. Avdo Meedovi je roen u podruju zetsko-junosandakog dijalekta, zapravo junosandakog koji svojim ijekavsko-ekavskim jatom i slabljenjem tipine fizionomije predstavlja prelazni dijalekatski tip. (D. Brozovi). Dakle, pored mijeanja ijekavice i ekavice, pjevaev jezik se odlikuje karakteristinim nastavcima starih zamjeniko-pridjevskih promjena: nji(h)nijem, njezini je(h), velikije(h), zatim enklitikim oblicima ni i vi (mjesto nam i vam), zamjenikim oblikom dativa i lokativa jedinine na e: mene, tebe, sebe (mj. meni, tebi, sebi) i pretenom upotrebom kraeg oblika infinitiva: gledat, priat. Lina imena tipa Tale, Boo imaju promjenu imenica mukoga roda na suglasnik: Tale-Tala-Talov, premda pjesnik u ovome nije dosljedan. U njega je jo tipino bosanskomuslimansko h u enklitikim oblicima zamjenica: hi, him (mj. ih, im). U harvardskom
16
Isakovi, Alija: Lektorske biljeke, u: Avdo Meedovi enidba Smailagi Mehe, Svjetlost, Sarajevo 1987. str. 365-370.
539
izdanju ovo h je potertano: h\m, hi. Ako ovome dodamo i uvanje stare akcentuacije, nije teko objasniti oteano razumijevanje teksta u ponekim sluajevima. Dakle, potrebno je izvjesno navikavanje na razlike izmeu ovih oblika i knjievnih. Evo nekoliko primjera: Nee mene pogubiti glavu, (Nee meni pogubiti glavu), ta je ono njima u koije, (ta je ono u njihovim koijama), Tamo kad e kazat milu babu, (Tamo kad kae milom babi), Na njegova konja visokoga, (Na njegovom visokom konju).
ALIJA DOGOVI17
Veliki ep enidba Smajilagi Meha sandakog Homera Avda Meedovia, te balada o plemenitoj Hasanaginici, najljepa su djela junoslovenske usmene narodne knjievnosti. Nije udo to su ove dvije poetske tvorevine, jedinstvenih i osobitih umjetnikih i knjievno-estetskih vrijednosti, imale istu sudbinu u kontekstu drutvenih, politikih i kulturnoistorijskih dogaanja na prostorima jezika kojem pripadaju. O prodoru saznanja o junoslovenskoj usmenoj narodnoj knjievnosti u svijet zahvaljujemo samo vrhunskoj ljepoti pjesme o Hasanaginici. Neposredno prije tampanja 1774. godine, ovu pjesmu zabiljeio je marljivi italijanski opat Alberto Fortis. Njenoj ljepoti do neizmjernih granica divio se slavni Gete a zatim i cijela knjievno-nauna i pjesnika Evropa. Na veliku ast naroda koji ju je stvorio, ona je postala kultna pjesma bonjake narodne kulture, plemenitosti i humanizma, i ukazala na kreativnost stvaralaca na ovim balkanskim prostorima i nepresunim tokovima epskog (i lirskog) pjevanja
17
Dogovi, Alija: Dijalektalne i zaviajne govorne Specifinosti u epu enidba Smailagi Mehe Avda Meedovia, Almanah, 19-20, Podgorica 2002, str. 17-85.
541
od Homera do danas. Tano poslije 160 godina sandaki epski bard raskonog pjevakog dara, sa sedamdesetak epskih pjesama i epom enidba Smailagi Mehe pobudio je znaajnog istraivaa i sakupljaa narodnih pjesama Milmana Parrya, asistenta na Katedri klasinih jezika i knjievnosti Harvardskog univerziteta, koji je, s namjerom da dokae usmeni karakter Homerovih spjevova, od Avda Meedovia na Obrovu i u Bijelom Polju zapisivao pjesma tokom ljeta 1933. godine, kao i od juna 1934. do septembra 1935. Albert Lord, Milmanov nastavlja i prireiva prvog izdanja epa enidba Smailagi Mehe, boravio je u Bijelom Polju tokom ljeta 1950. godine i od Avda, ve ostarjelog i oboljelog, sa osobitim interesovanjem i arom zapisivao pjesme. Tako je, po drugi put, kulturnom i knjievnom Evropom zasvijetlio duh i genij naroda koji je pjesmu izabrao kao sredstvo i poruku svog ukljuivanja u tokove ivota i kulture na ovom nemirnom prostoru, a svakako i u svjetske kulturne i knjievne procese. S obzirom da govori Sandaka ine dijalekatsku i lingvistiku posebnost, u odnosu na susjedne govore (crnogorske i srpske), to jezik narodnog pjevaa Avda Meedovia u epu enidba Smailagi Mehe cijelim svojim poetsko-jezikim korpusom ima sve odlike ovoga dijalekatskog sistema. U najuem smislu, ovaj narodni ep po fonolokim, fonetskim, morfolokim, leksikim, sintaksiko-
542
stilskim i semantikim specifinostima pripada sandakim govorima ili, jo konkretnije reeno, poddijalektu u koji se uklapa govor Bijelog Polja i ire okoline. Jezik narodnog pjevaa Avda Meedovia i jezika materija njegovog epa potpuno su adekvatni jezikoj situaciji u ovom poddijalektu. Pored ostalog, ovaj jezik karakteriu specifine fonoloke aree, arhaina fonetska i leksika obojenost, izuzetno frekventan korpus orijentalne (turske, arapske i persijske) leksike prilagoene lingvistikim procesima ovoga dijalekta, kao i funkcija jezika u poetskoj strukturi epa.
REFIK SADIKOVI18
Borba za ouvanje i razvoj svog jezika kod balkanskih naroda poinje jo prije vie od dvjesta godina. Meutim, stie se utisak da su Bonjaci ozbiljno shvatili vanost jezikog pitanja tek krajem 20. vijeka, nakon to su dobili opomenu u vidu nezapameno prljavog, krajnje okrutnog rata. Uostalom o tome svjedoe injenice. Prvi Pravopis bosanskoga jezika objavljen je nakon rata (Halilovi, 1996), a prva cjelovita Gramatika bosanskoga jezika pojavila se etiri godine poslije pravopisa. Slina je situacija i kada je knjievnost u pitanju, mada u nas Bonjaka ima puno kvalitetnih i knjievnika i knjievnih djela. Dakle i kada je knjievnost u pitanju, prvi kompletni radovi iz oblasti kritike, istorije i uope knjievne teorije objavljeni su takoer poslije napada na Bosnu. Izgleda da je nama Bonjacima bilo potrebno da nam se desi jedan tako surov rat, da vidimo ta je to to je bilo glavna mete unitavanja, da bismo iz toga zakljuili ta je to kod nas Bonjaka posebno vano, ta to moramo uvati, gajiti, razvijati, ali i, zato ne, pokazati cijelom svijetu.
Ovaj fragment predstavlja izvadak iz neobjavljene studije mr. Refika Sadikovia: Ep narodnog duha narodni duh u epu.
18
544
Situacija u Sandaku je kudikamo gora nego u BiH, mi niti znamo kojim jezikom govorimo, niti smo ekavci niti ijekavci. Na jezik je sve manje onaj na maternji, a sve vie nekakva kompilacija, polufabrikat iz pogona medija koji najee rade direktno protiv nas. A to se knjievnosti tie, svoju najmanje poznajemo. A, hvala Bogu, kvalitetnih knjievnika i djela imamo, ali je krajnje vrijeme da i tim knjievnicima i toj knjievnosti napravimo mjesto koje zasluuju. Projekt izdavanja znaajnijih djela bonjake knjievnosti, koji pokree izdavaka kua El-Kelimeh, trebao bi da pokrene stvari u toj brani u pravom smjeru. I to bi trebao biti tek poetni korak, prvi i jako vaan korak. Zar nisu i najdua i najslavnija putovanja poela prvim korakom. Prva knjiga koja treba Sandaklijama da odkrine vrata bonjake knjievnosti jeste ep enidba Smailagi Meha, naeg Avda Meedovia Homera savremenog doba, kako ga je nazvao Milman Pari (Milman Parry). Ovaj ep i ovaj autor svakako zasluuju prvo mjesto. Nije nam cilj da u ovom kratkom osvrtu otkrivamo novine vezane za ep enidba Smailagi Meha nego samo da damo osnovne naznake i teme za razmiljanje itaocu. Dakle, ovaj rad predstavlja preliminarno nauno saopenje koje sadri rezultate naunog istraivanja. U njemu su
545
date naune injenice, ali kao rezultat djeliminog istraivanja, tako da ukazuje na odreene naune informacije, ali ne daje dovoljno pojedinosti na osnovu kojih bi italac mogao donositi konane sudove (BELAK, 2005: 104). Avdo Meedovi pjeva na zetsko-junosandakom dijalektu, koji spada u stare tokavske dijalekte. Sve osobenosti ovog dijalekta, koje navode dijalektolozi, posjeduje i ep enidba Smailagi Meha. Ustvari, jezik epa enidba Smailagi Meha je sandaki, odnosno ima sve odlike sandakog dijalekta. Sandaki dijalekt je, kako objanjava Jahi u uvodu Gramatike bosanskoga jezka, dijalekt kojim govore sandaki Bonjaci na irem prostoru izmeu Bijelog Polja, Novog Pazara, Tutina i u dolini Lima. Radi se uglavnom o arhainim govorima koje je susjedni jugozapadni novotokavski razvoj slabo zahvatio (Jahi, Halilovi and Pali, 2000: 37). Od bitnih svojstava po kojima se sandaki dijalekt razlikuje od drugih Jahi, izmeu ostalog, navodi neprenesenu starotokavsku akcentuaciju sa djelimino ouvanom predakcenatskom duinom, neke starije oblike deklinacije, mijeani ijekavskoekavski refleks jata, svoenje konsonantskih grupa -st, -zd, -t, na s, -z, - (alos, groz, pri). Glas h se takoer uva u sandakim govorima. to se tie zamjenica, dativ i lokativ zamjenica ja, ti isti
546
su kao akuzativ (mene, tebe), javljaju se enklitike ni, vi za dat. (um. nama, vama), ne, ve za ak. mn. (nas, vas). U 3. l. mn. prezenta uglavnom se uva nastavak u kod svih glagola. Za zetsko-junosandaki dijalekat Stanoji kae da se prostire od Jadranskog mora (Perast Ulcinj) do albanske granice, pa preko veeg dijela Crne Gore i junog Sandaka u Srbiji. Kao vanije osobine ovog dijalekta, Stanoji navodi ijekavsku zamjenu staroga jata, akcentuaciju starijeg tipa, dugi silazni i kratki silazni akcenat, koji se mogu javiti i na unutranjim slogovima, pa i na kraju rei. Od bitnih karakteristika Stanoji navodi jo jekavsko jotovanje (ljeto, njean, ali i evojka, erati), zatim nerazlikovanje lokativa odnosno instrumentala uz glagole mirovanja i akuzativa uz glagole kretanja, a aorist i iperfekat su u ivoj upotrebi (Stanoji and Popovi, 2008: 11) Fonema (h) se uva, pogotovu kod Bonjaka (Okuka, 2008: 173). Od svih karakteristika koje navodi veina gramatiara treba napomenuti da u sandakim govorima grupa -ao ee daje dugo -o, a u crnogorskim -a. Takoer, u sandakim govorima se s i z ne umekavaju kao u crnogorskim govorima. Sve spomenute osobine (i one koje nismo spomenuli zbog nedostatka prostora), po kojima su prepoznatljivi sandaki dijalekti, prisutne su u epu Avda Meedovia. Evo samo nekoliko
547
primjera iz epa koji mogu ilustrirati sve ovo to smo do sada kazali: Mrtve noge ne delu mejdane (932). ta je njime, Bog bijo sa njime! (1212). Ostareo, i borim se njime (1378). e je more, ni e je primorje, (1262). Dok smo ivi i dok ni je traga, (str. 70). oha mrka, a preuto zlato (157). Jalah pred njim sjesti na koljena (str. 127). ta no murtat u mehemi radi (str. 125). Nesretnica srca alosljiva (str. 107). I na nas je alos udarila (str. 97). njom sam celu alos pokrivala (str. 105). njom leela i svijet gledala (str. 105). Pored ovih karakteristika vezanih za sandaki dijalekt, primjetna je velika zastupljenost orijentalizama (rijei turskog, arapskog i perzijskog porijekla), to je takoer jedna od karakteristika sandakih govora. Pozajmljenica iz drugih jezika je jako malo, slobodno bi se moglo rei da je njihov broj zanemariv u odnosu na orijentalizme. Ovo govori da utjecaji na sandake govore, izuzev utjecaja iz osmanskog jezika, nisu bili brojni niti znaajni u vrijeme nastaka epa. Odsustvo germanizama govori da je ep nastao i dobio svoj konaan oblik za vrijeme Osmanskog carstva, tj. prije nego to se javila mogunost da na njegovo konano uobliavanje izvri utjecaj germanska kultura iji je dominantnost znatna nakon Berlinskog kongresa.
SADRAJ
RAZLOZI ZA POKRETANJE EDICIJE DOST I O PRVOJ KNJIZI U OVOJ EDICIJI.................................................. 7 PRSTENASTA KOMPOZICIJA I UDVOSTRUAVANJA U PJESMI SMAILAGI MEHO ...... 13
ENIDBA SMAILAGI MEHA ............................... 33

RJENIK .......................................................................................... 449
FRAGMENTI IZBOR IZ TEKSTOVA O AVDU MEEDOVIU I NJEGOVOM EPU .................... 471

ENES KUNI ................................................................................... 476 ZLATAN OLAKOVI ................................................................... 486 AMIL SIJARI .............................................................................. 497 HUSEIN BAI ............................................................................... 503 ALBERT B. LORD ............................................................................ 511 RAID DURI ................................................................................. 513 NOVAK KILIBARDA ....................................................................... 520 FERID MUHI ................................................................................ 523 LADA BUTUROVI ....................................................................... 529 ZLATAN OLAKOVI ................................................................... 536 ALIJA ISAKOVI ............................................................................ 538 ALIJA DOGOVI ......................................................................... 540 REFIK SADIKOVI ......................................................................... 543

Avdo Medjedovic Ženidba Smailagić Meha

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Avdo Medjedovic Ženidba Smailagić Meha

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

ENIDBA SMAILAGI MEHA

Novi Pazar, 2010.

Avdo Meedovi ispred svoje kue u rodnom Obrovu 1951. godine

Avdo Meedovi i Albert Bates Lord u Obrovu 1951. godine

RAZLOZI ZA POKRETANJE EDICIJE DOST I O PRVOJ KNJIZI U OVOJ EDICIJI

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

PRSTENASTA KOMPOZICIJA I UDVOSTRUAVANJA U PJESMI SMAILAGI MEHO1

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

hovi 1073-74/. Zatim slijede ostali u stihovima 1075-80.

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

1. pokloni i rastanak sa ukuanima 2. jahanje iz dvorita /5/ 3. jahanje preko ravnice

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

esarevina Austrija. Karabogdan, Karabogdanska Moldavija.

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Historijska pokrajina u Rumuniji.

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA

Avdo Meedovi ENIDBA SMAILAGI MEHA