SVEUILITE U SPLITU SVEUILINI ODJEL ZA STRUNE STUDIJE Studij: Konstrukcijsko strojarstvo

MATERIJALI I

Igor Gabri Slaven iti

Split, rujan 2012.

SADRAJ
1 1.1 GRADA MATERIJALA Atom 15 15 18 19 19 19 20 20 21 21 22 23 26 27 27 29 30 1 31 36 37 37 39 41 41 41 41 42 42 42

1.2 Vezivanje atoma 1.2.1 Atomska veza 1.2.2 Ionska veza 1.2.3 Metalna veza 1.2.4 Vodikova veza 1.2.5 Van der Waals-ova veza 1.3 Strukture tvari 1.3.1 Amorfne strukture 1.3.2 Kristalna struktura 1.3.3 Geometrijske karakteristike kristalne reetke 1.3.4 Usmjerenost svojstava kristalnih reetki 2 2.1 2.2 2.3 3 3.1 3.2 4 4.1 4.2 5 NEPRAVILNOSTI KRISTALNIH REETKI Lokalne (tokaste nepravilnosti) Linearne nepravilnosti-dislokacije Plone nepravilnosti DEFORMACIJA I LOM METALA Deformacija metala Lom materijala SKRUIVANJE METALA Pojave pri skruivanju istih metala Promjene u krutnini LEGURE

5.1 Faze u legurama 5.1.1 Krute otopine-mjeanci 5.1.2 Zamjenski mjeanci 5.1.3 Ukljuinski mjeanci 5.2 5.3 Kristali intermetalnih i kemijskih spojeva Mehanike smjese kristala

5.4 Skruivanje legura 5.4.1 Dijagrami slijevanja dvokomponentnih legura 5.5 Difuzija

43 44 46 47 47 48 49 49 52 54 55 55 56 57 57 58 62 62 65 67 67 71 46 73 73 77 77 77 77 77 79 79 80 80 80 82 83

5.6 Razluivanje 5.6.1 Makrorazluivanje ili makrosegregacija 5.6.2 Strukturno razluivanje 5.7 Binarni dijagrami slijevanja tehnikih legura 5.7.1 Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivosti u krutnini 5.7.2 Peritektiki sustav s djelominom rastvorivou u krutnini 5.8 5.9 5.10 5.11 6 Sustav slijevanja s komponentama potpuno nerastvorivim u krutnini Slijevanje s komponentama koje u krutnini stvaraju spojeve Sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u talini Trokomponentni sustavi slijevanja

TEHNIKI METALI I NJIHOVE LEGURE

6.1 Sirovo eljezo 6.1.1 Dobivanje sirovog eljeza 6.2 Stabilni sluaj slijevanja eljeza i ugljika, Fe-C dijagram 6.2.1 Pojave pri skruivanju 6.2.2 Faze u krutnini 6.3 Metastabilni dijagram slijevanja Fe-C 6.3.1 Pojave pri skruivanju 6.3.2 Faze u krutnini kod nelegiranih eljeza 6.4 Zakljune napomene o dijagramu Fe-C

6.5 Nelegirana eljeza 6.5.1 elik 6.6 Legirani elici 6.6.1 Mikrolegirani ili sitnozrnati elici 6.6.2 Niskolegirani elici 6.6.3 Legirani elici 6.6.4 Visokolegirani elici 6.7 Ljevovi 6.7.1 elini lijev 6.7.2 Bijeli lijev 6.7.3 Tvrdi lijev 6.7.4 Sivi lijev 6.7.5 Cijepljeni lijev 6.7.6 ilavi lijev

6.7.7

Kovkasti lijev

84 46 87 91 91 92 92 92 93 93 93 95 97 97 98 98 100 101 103 105 105 106 107 107 109 109 111 113 87 116 117 117 118 118 119

6.8 Neeljezni metali i njihove legure (obojeni metali) 6.8.1 Bakar 6.8.2 Krom 6.8.3 Nikal i legure 6.8.4 Kobalt 6.8.5 Titan i legure 6.8.6 Olovo 6.8.7 Cink i legure 6.8.8 Kositar i legure 6.8.9 Ostali teki metali 6.8.10 Aluminij i legure 6.8.11 Magnezij i legure 6.8.12 Berilij 6.8.13 Kalcij i litij 7 8 9 SRASLINE METALNE PJENE KOMPOZITNI MATERIJALI

10 LEMOVI 11 POLIMERI 11.1 11.2 Graa polimera Veze u molekularnom lancu

11.3 Vrste polimera 11.3.1 TERMOPLASTI (PLASTOMERI) 11.3.2 DUROPLASTI (DUROMERI, TERMOSTABILI) 11.3.3 ELASTOMERI (GUME) 11.3.4 POSTUPCI IZRADE PROIZVODA OD POLIMERA 12 KERAMIKE 13 DRVO 13.1 Uvod

13.2 Drvo kao sirovina 13.2.1 Obiljeja drvne materije 13.3 Struktura drvne materije 13.3.1 Makrostruktura 13.3.2 Mikrostruktura

13.4 13.5

Kemizam drveta Mehanika svojstva drva

122 124 126 126 126 126 126 127 128 130 131 131 134 141 142 143 146 147 149

14 ANALIZA STRUKTURE MATERIJALA 14.1 Kemijski sastav 14.1.1 Odreivanje sastava kemijskom reakcijom 14.1.2 Spektralna analiza 14.1.3 Priblino odreivanje kemijskog sastava 14.2 Analiza makro i mikro strukture materijala 14.2.1 Optiki mikroskop 14.2.2 Elektronski mikroskop 14.3 Ispitivanje ponaanja materijala pod optereenjem i utjecajem okolia 14.3.1 vrstoa materijala 14.3.2 Tvrdoa materijala 14.3.3 ilavost materijala 14.3.4 Probe plastinog deformiranja 14.3.5 Ispitivanje dinamike izdrljivosti materijala 14.3.6 Ispitivanje puzanja materijala 14.3.7 Utjecaj okolia na mehanika svojstva materijala 15 PREPORUENA LITERATURA

UVOD
Razvoj materijala povezan je s razvojem ljudskog roda. U razvojnom stablu ovjeka moe se pratiti koritenje materijala usporedno s razvojem civilizacije. ovjekolika bia koristila su se neobraenim materijalom iz prirode kamen, drvo, kosti. Primjena je bila slina dananjoj - za pribavljanje i spremanje hrane, zabavu, igru i meusobno unitavanje. U prethistorijskom razdoblju ovjek poinje obraivati materijal iz prirode to pokazuju nalazi kamenih sjekira, kotanih udica to potvruju. Istodobno se poinju i preraivati sirovi materijali iz prirode. Peenjem suenih glinenih lonaca dobivaju se trajne keramike posude pogodne za kuhanje hrane i spremanje tekuina. Prenjem razliitih stijena - rudaa s drvenim ugljenom u peima za keramiku dobivaju se prvi metali, u Europi i Aziji bronce, u Africi eljezo. Samorodni metali (zlato, srebro) koriste se svuda za nakit ili fino posue. Povijesno razdoblje u kojem nastaju velike kulture u dolinama Eufrata i Tigrisa, Nila, Gangesa i Yangtse-a ne donosi toliko novih materijala koliko se razvija tehnologija prerade: rezanje, buenje, lijevanje, poliranje, lijepljenje, tkanje, bojanje. U pismenim dokumentima toga doba nema gotovo nita o tehnologiji i materijalima. Sva saznanja se danas svode na materijalne nalaze iz arheolokih iskopina ili analize rijetkih prikaza tehnolokih operacija na slikama i reljefima. Neki se podaci se mogu nai u starim epovima (Ilijada), u Herodotovoj Historiji i slinim djelima. Od tog vremena sve do pred nekoliko stotina godina vjetina dobivanja, prerade i proizvodnje objekata predstavlja tajnu koja se prenosila s koljena na koljena, vrlo esto s brojnim mistinim radnjama koje su vjerojatno trebale zbunjivati neupuene i ohrabrivati same eksperimentatore. Pojedini materijali bili su poznati kao roba svojstvena nekoj regiji: damaski elik, venecijansko staklo, kineska svila i porculan, vedski elik, englesko sukno, libanonski cedar...

Rijetka su djela koja daju prikaze tadanjih tehnolokih znanja. Theofilus u XI. vijeku opisuje vuenje ice, lijevanje zvona i zlatarske radove, Agricola objavljuje 1566. opirno djelo o metalurgiji i mineralogiji. Stotinjak godina kasnije Galilei, profesor Sveuilita u Pisi opisuje tehnologiju lijevanja topova i analizira uzrok lomova, zajedno s proraunom vrstoe pravokutnih greda na savijanje. Veliki umjetnik, kipar i zlatar Benvenuto Cellini u svojoj autobiografiji opisuje lijevanje zlatarskih proizvoda kao i golemog bronanog konjanikog spomenika tehnikom lijevanja s votanim modelom, uz precizne podatke o sastojcima kojima je pripravljena bronca za lijevanje konja, gradnjom pei, lonaca i intenzitetom loenja i zagrijavanja taline. Michelangelo je sam otrio, kalio i poputao dlijeta za klesanje svojih kipova. Poznati fiziar R. Hooke oko 1660. prouava mehanika svojstva metala i utvruje vezu izmeu naprezanja i deformacije u elastinom podruju.

Razvoj materijala, a naroito metala, u XVIII. i XIX. stoljeu potaknut je velikim eropskim ratovima s upotrebom artiljerije u velikoj mjeri, a omoguen otkriem parnog stroja. Rudarenje u veim dubinama omoguava iskop velikih koliina ugljena i rudaa, ime metalurgija postaje neovisna o vodnoj snazi, a velike industrije se razvijaju u ravnicama Engleske i Njemake. Do tada je metalurka djelatnost bila gotovo iskljuivo smjetena uz prirodne izvore u brdovitim krajevima - potoci s velikim padovima, ume za drveni ugljen koji je odlino reduktivno sredstvo, i blizina ruda iji slojevi u gorskim krajevima esto izlaze na povrinu.

Devetnaesto stoljee odlikuje se naglim razvojem tehnike i znanosti. Otkriva se veina prirodnih elemenata. Mendeljejev ih svrstava u periodiki niz oko 1870. u kojem ostaju prazna mjesta oekivanih, iako jo neotkrivenih elemenata. Razluuju se mehanika svojstva: vrstoa, tvrdoa, rastezljivost, ilavost, te uvode mjerne jedinice i standardizirana ispitivanja svojstava. Uvia se razliitost utjecaja statikih i dinamikih optereenja. Optikim mikroskopom se upoznaju strukture mnogih materijala. Utvreno je da se metali sastoje od velikog broja kristalnih zrna, da legure imaju razliite faze, koje ovise o udjelima pojedinih elemenata i nainu toplinske i mehanike obrade.

Veina metalurkih postupaka koji se i danas koriste razvijeni su koncem XIX. stoljea. Stariji nain redukcije eljezne rudae i dobivanja elika u malim peima iskivanjem usijane mase iz koje se tijetila troska zamjenjuje se produktivnijim postupcima. Sirovo eljezo dobiva se u visokim peima redukcijom s koksom i dodacima. elik se dobiva proiavanjem sirovog eljeza u peima krukastog ili tiganjskog oblika s upuhivanjem zraka u talinu, a kasnije i istog kisika. Kisik izgara viak ugljika iz sirovog eljeza, a razni dodaci stvaraju trosku koja isplivava na povrinu taline i ujedno je proiava i legira. Proizvodnja eljeza raste iz godine u godinu i iznosi nekoliko desetaka milijuna tona godinje (oko 1880). Svi ostali metali dobivaju se i koriste u daleko manjoj mjeri od elika i lijevanog eljeza. Najvei utjecaj jeftinog i vrstog materijala kao to je elik je bio na podruju prometa. Najprije su u ratnoj brodogradnji graeni brodovi s elinim trupom, a zatim i u trgovakoj mornarici. Drvo se od tada koristi samo za male brodove. vrstoa elinih elemenata, limova i profila, daleko nadvladava vrstou drvene grae pa su mogue i bitno vee dimenzije trupa. U kopnenom prometu razvija se eljeznika mrea, velike koliine eljeza koriste se za tranice. U graevinarstvu se izrauju mostovi velikih raspona s elementima iz lijevanog eljeza i elika, kao i visoke graevine (Eiffelov toranj). Razvijeni pomorski i kopneni promet omoguili su jeftini i brzi transport sirovina i gotovih proizvoda po cijelom svijetu i dali ekonomsku podlogu razvoju znanosti. U tom je razdoblju jo uvijek mala pozornost poklonjena prouavanju tehnikih materijala, temeljne znanosti se znatno bre razvijaju. Ovo ne treba uditi jer su tadanji strojevi, ureaji i konstrukcije bili masivni, pa se nepoznavanje svojstava i ponaanja materijala moglo pokrivati poveanjem debljine stijenki, odnosno smanjenjem naprezanja. U XX. stoljeu razvijena su jo dva znaajna prometna sredstva - automobil i avion, a ostvaren je i promet u svemirskim prostorima. Poznavanje svojstava i ponaanja materijala u razliitim uvjetima postaje neophodno kako bi se izradile ekonomine i sigurne konstrukcije. Ova predavanja posveena su u najveoj mjeri metalima, a posebno legurama eljeza. Razlog je oit. U strojarskoj praksi metali su preteni materijal u konstrukcijama i u preradi. Godinja proizvodnja eljeza iznosi oko 500 milijuna tona, daleko vie od svih ostalih materijala zajedno. Svojedobno najavljivana "doba" aluminija i kasnije plastinih masa nisu potisnula eljezo s pozicije najvie koritenog tehnikog materijala. Za dobivanje eljeza troi se relativno malo energije u usporedbi s drugim materijalima Proces je jednostavan, mogue je recikliranje otpadnog materijala pretaljivanjem, a stare konstrukcije ne zagauju okoli jer korozivnim procesom prelaze u prvobitno stanje-hru. Poznavanje materijala je u osnovi jednako za sve strojarske inenjere. Kasnije projektanti uzimaju materijale prema njihovim mehanikim, antikorozivnim i drugim svojstvima, drei ta svojstva neim to se normalno postie pravilnim tehnolokim postupcima. Tehnolozi analiziraju strukturu materijala i utjecaja razliitih obrada na promjenu strukture, a time i mehanikih i drugih svojstava. Obradom se mogu mijenjati svojstva materijala u irokom rasponu. Poznavanje tih promjena je preduvjet pravilnog provoenja obrade i postizanja eljenih svojstava. Kod standardnih konstrukcija i materijala tolerancije obrade su dosta iroke, a da ne dolazi do odstupanja od predvienih svojstava. Materijali izuzetnih karakteristika zahtijevaju i vrlo uske tolerancije obrade za postizanje tih svojstva. U pravilu skuplji materijal zahtijeva skuplju i paljiviju obradu, to podrazumijeva i vii nivo znanja inenjera.

Zbog ega je potreban ovakav povijesni uvod? Zatoto se materijali i tehnologija nisu razvijali kako se sistematizira u udbenicima, niti su razni dijagrami raeni zbog njih samih, nego da lake razumijemo materijale koje koristimo. Upravo dobro poznavanje materijala omoguava njihovu racionalnu primjenu. Pojam racionalnosti primjene nije uvijek tehnike naravi, nego i ekonomske i politike. Ponuda i potranja metala, cijene energije, politika previranja takoer bitno utjeu na izbor "najboljeg" materijala, koji treba izabrati izmeu dostupnih.

ZNANOST O MATERIJALIMA Znanost o materijalima ukljuuje istraivanje korelacije izmeu strukture i svojstva materijala. Nasuprot tome, inenjerstvo materijala je u osnovi projektiranje strukture materijala za postizanje unaprijed odreenih svojstava (temeljem poznate korelacije struktura - svojstva). Pojam ''struktura'', zasluuje preciznije objanjenje. Ukratko, struktura materijala se obino odnosi na raspored unutarnjih komponenti. Subatomska struktura ukljuuje raspored elektrona unutar pojedinih atoma te njihovu interakciju s jezgrama. Na atomskoj razini, struktura obuhvaa relativni raspored atoma i molekula. Sljedee vee strukturno podruje je "mikroskopsko" i sadri velike grupe meusobno povezanih atoma (moemo ga izravno promatrati uz pomo nekog tipa mikroskopa). Konano, strukturni elementi koji su vidljivi golim okom nazivaju se "makroskopski". Pojam "svojstvo", takoer, zasluuje objanjenje. Svi su materijali upotrebom u upotrebi su izloeni vanjskim utjecajima (podraajima) koji izazivaju neku vrstu odziva. Npr., materijal podvrgnut djelovanju sile doivjet e deformaciju; polirane povrine metala reflektiraju svjetlo. Svojstvo je, dakle, osobina materijala u smislu vrste i veliine odziva na odreeni narinuti podraaj. Openito, definicija svojstva je neovisna o obliku i dimenziji materijala. Gotovo sva vana svojstva vrstih materijala mogu se grupirati u est razliitih kategorija: mehanika, elektrina, toplinska, magnetska, optika, i svojstva propadanja. Za svaku grupu svojstava postoji karakteristina vrsta poticaja koja izaziva razliitu reakciju. Mehanika svojstva (npr. modul elastinosti i vrstoa materijala) odnose se na deformacije uzrokovane optereenjem. Kod elektrinih svojstva (npr. elektrina vodljivost i dielektrina konstanta) poticaj daje elektrino polje. Toplinsko ponaanje tijela moe biti formulirano toplinskim kapacitetom i toplinskom vodljivou. Za magnetska svojstva poticaj je magnetsko polje. Optika svojstva materijala (npr. indeks loma svjetla i refleksija) opisuju njihovo ponaanje pod utjecajem elektromagnetskog ili svjetlosnog zraenja. Na kraju, svojstva propadanja ukazuju na kemijsku reaktivnost materijala. Osim strukture i svojstava, jo su dvije vane komponente ukljuene u znanost i inenjerstvo materijala. To su "obrada" i "uinkovitost''. S obzirom na meusobni odnos ove etiri komponente, struktura materijala ovisiti e o nainu obrade. Nadalje, uinkovitost e materijala biti u funkciji njegova svojstva. Tako je meusobni odnos izmeu obrade, strukture, svojstava i performansi linearan: Obrada Struktura Svojstva Uinkovitost

Potrebno je skrenuti pozornost na odnose izmeu ove etiri komponente u pogledu dizajna, proizvodnje i upotrebe materijala.

10

Promotrimo primjer s tri tanka diska postavljena preko lista knjige na slici desno. Oito je da su optika svojstva (tj. propusnost svjetla) svakog diska razliita. Jedan je transparentan (gotovo sva odbijena svjetlost prolazi kroz njega), dok je drugi proziran, a trei neproziran. Svi ovi uzorci nainjeni su od istog materijala, aluminijevog oksida. Transparentni disk je u biti monokristal, disk u sreditu slike se sastoji od velikog broja, meusobno povezanih, malih kristala (polikristalni materijal) ije granice raspruju dio svjetlosti. Trei uzorak na desnoj strani se sastoji, ne samo od velikog broja sitnih kristalia ve i od velikog broja malih pora ili upljina. Ove pore raspruju reflektirano svjetlo i ine ovaj materijal neprozirnim. Dakle, struktura tih triju uzoraka je razliita u pogledu granica kristala i pora, koji utjeu na optika svojstva proputanja reflektiranog svjetla. Nadalje, svaki disk je proizveden iz istog materijala, ali koristei se razliitim tehnikama obrade. Ako je optiko proputanje svjetla vaan parametar u odnosu na krajnju upotrebu, uinkovitost svakog diska e biti drukija. ZATO PROUAVATI MATERIJALE? Zato prouavamo materijale? Mnogi znanstvenici ili inenjeri, bez obzira na svoju specijalnost, jednom e biti suoeni s problemom projektiranja koji ukljuuju materijale. (npr. prijenosnici snage i broja okretaja, superstrukture za graevinarstvo, komponente za rafinerije nafte, ili mikroprocesori raunala). Pravi je problem odabir pravog materijala izmeu tisue dostupnih. Postoji nekoliko kriterija za donoenje konane odluke. Prije svega, moraju biti odreeni uvjeti koritenja (funkcija) na temelju kojih e biti utvrena potrebna svojstva materijala. Samo u rijetkim sluajevima materijal posjeduje idealnu kombinaciju svojstava. Stoga je potrebno pronai kompromis kombinacije svojstava. Npr. materijal visoke vrstoe ima samo ogranienu rastezljivost, dok materijali velike rastezljivosti imaju malu vrstou. U takvim sluajevima potrebno je odrediti razuman kompromis izmeu ova dva svojstva. Sljedee razmatranje kod izbora materijala jest mogunost pogoranja (promjene) svojstava materijala u eksploataciji. Npr. poviena temperatura ili korozivno okruenje mogu rezultirati znaajnim smanjenjem vrstoe. Konano, vjerojatno je najvanije ekonomsko razmatranje: Koliko gotov proizvod kota? Neki materijal moe imati idealnu kombinaciju svojstva, ali se ne koristi zbog svoje visoke cijene. To znai da je kompromisno rjeenje nezaobilazno. Troak gotovih proizvoda ukljuuje trokove materijala i trokove nastale tijekom obrade za proizvodnju eljenog oblika. Iz ovog proizlazi da ponekad odabir relativno jeftinog materijala moe rezultirati skupim proizvodom, ako je proces obrade skup. Iskusan inenjer e, posebno razvijenim tehnikama izbora materijala, suziti broj moguih materijala za izbor na relativno mali broj najpodesnijih. Potom e detaljnim razmatranjem njihovih prednosti i mana, kao i odgovarajuih postupaka obrade, odabrati onaj sa najviom uinkovitosti (u pogledu svojstava, geometrije i ekonomskih imbenika). KLASIFIKACIJA MATERIJALA vrsti materijali (krutine) uobiajeno se dijele u tri osnovne grupe:

- metale - keramike - polimere.

11

Ova podjela temelji se prije svega na kemijskom sastavu i atomskoj strukturi. Veina materijala pripada jednoj od navedenih grupa iako postoje i materijali koji su kombinacija vie grupa (hibridi). Postoje jo tri vane skupine inenjerskih materijala: - kompoziti - poluvodii - biomaterijali. Kompoziti se sastoje od kombinacije dva ili vie razliitih materijala. Poluvodii se koriste zbog svojih karakteristinih elektrinih obiljeja. Biomaterijali se ugrauju u ljudsko tijelo. METALI Metali su obino kombinacija metalnih kemijskih elemenata. Oni imaju veliki broj slobodnih elektrona, tj. elektrona koji nisu vezani za odreene atome. Mnoga svojstava metala mogu se izravno pripisati njima. Metali su vrlo dobri vodii elektrine i toplinske energije, neprozirni su, polirane metalne povrine imaju sjajan izgled. Vrlo su vrsti, ali i deformabilni, to je razlog njihove iroke primjene u konstrukcijske svrhe. KERAMIKE Keramike su spojevi izmeu metalnih i nemetalnih elemenata: najee su to oksidi, nitridi ili karbidi. irok raspon materijala koji upada unutar ove grupe ukljuuje keramike koje se sastoje od gline, cementa i stakla. Ovi materijali su obino izolatori te su otporniji na visoke temperature i agresivne medije od metala i polimera. S obzirom na mehanika svojstva, keramike su tvrde i vrste, ali vrlo krhke. POLIMERI Skupina polimera ukljuuje plastike i gume. Veina polimera organski su kemijski spojevi temeljeni na ugljiku, vodiku, i drugim nemetalima. Sainjeni su od dugih meusobno povezanih molekularnih lanaca. Obino imaju nisku gustou te mogu biti izuzetno fleksibilni. KOMPOZITI Kompozitni se materijali sastoje od dva ili vie materijala. Dizajnirani su kako bi se postigla kombinacija najboljih svojstava pojedinih konstituenata. U irokoj primjeni je stakloplastika u kojoj se staklena vlakna nalaze u matrici iz polimernog materijala. Stakloplastike dobivaju vrstou od staklenih vlakana, a fleksibilnost od polimerne matrice. Mnogi novi materijali su upravo iz skupine kompozita. POLUVODII Poluvodii imaju elektrina svojstva koja se nalaze izmeu elektrinih vodia i izolatora. Elektrina svojstva ovih materijala vrlo su osjetljiva i na najmanju prisutnost stranih atoma (neistoa) u strukturi. Poluvodii su omoguili razvoj integriranih sklopova koji su doveli do revolucionarnog razvoja elektronike i raunalne industrije. BIOMATERIJALI Od biomaterijala se izrauju komponente koje se ugrauju u ljudsko tijelo kao zamjena oboljelih ili oteenih dijelova tijela. Ovi materijali ne smiju proizvoditi otrovne tvari i moraju biti kompatibilni s tkivom (ne smiju uzrokovati tetne bioloke reakcije). Svi gore navedeni materijali: metali, keramike, polimeri, kompoziti, i poluvodii mogu se koristiti kao biomaterijali. NAPREDNI MATERIJALI Materijali koji se koriste za aplikacije visoke tehnologije (high-tech materijali) ponekad se nazivaju napredni materijali. Pod visokom tehnologijom podrazumijevamo ureaje ili 12

proizvode koji funkcioniraju pomou relativno kompliciranih i sofisticiranih naela (npr. elektronika opreme, raunala, optiki sustavi, zrakoplovi i vojna raketna tehnika). Napredni materijali su obino ili tradicionalni materijali ija su svojstva poboljana ili novorazvijeni materijali visoke uinkovitosti. Mogu biti iz bilo koje grupe materijala (metali, keramike, polimeri) i obino imaju visoku cijenu. POTREBA ZA MODERNIM MATERIJALIMA Unato golemom napretku, postignutom u posljednje vrijeme u znanosti o materijalima, jo uvijek ostaju tehnoloki izazovi. Ovi izazovi ukljuuju razvoj jo vie sofisticiranih i specijaliziranih materijala, kao i razmatranje utjecaja na okoli prilikom proizvodnje ovih materijala. Proizvodnja nuklearne energije je vaan segment svjetske energetike. Rjeenja brojnih problema, koji su povezani s ovom proizvodnjom, ukljuuju upravo razvoj novih materijala, od spremnika nuklearnog goriva do objekata za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Potronja znaajne koliine energije povezana je s transportom. Smanjenje teine prijevoznih sredstava (automobili, zrakoplovi, vlakovi, itd.), kao i porasta radne temperature motora, poveat e iskoristivost goriva. Razvoj e ii u pravcu novih visokovrstih, konstrukcijskih materijala niske gustoe, kao i materijala za rad na povienim temperaturama. Nadalje, postoji potreba za pronalaenjem novih, ekonominijih izvora energije, te za uinkovitijim koritenjem postojeih. Materijali e ovdje nesumnjivo igrati znaajnu ulogu. Npr. izravna transformacija solarne u elektrinu energiju. Solarne elije ukljuuju neke prilino sloene i skupe materijale. Postoji potreba razvoja novih ekonominijih materijala visoke uinkovitosti za ovaj proces pretvorbe energije kako bi se osigurala odriva tehnologija. Nadalje, kvaliteta okolia ovisi o naoj sposobnosti za kontrolu kvalitete zraka i oneienja vode. Tehnika kontrole zagaenja koristi razliite materijale. Osim toga, treba unaprijediti metode za obradu i doradu materijala kako bi se umanjilo zagaenje okolia prilikom proizvodnje. U procesu proizvodnje nekih materijala, dolazi do nastajanja otrovnih tvari koje se isputaju u prirodu, te je potrebno razmotriti utjecaj ovih otrovnih tvari na ekologiju. Mnogi materijali koje koristimo proizvedeni su iz neobnovljivih izvora. Ovi ukljuuju polimere (za koje je glavna sirovina ulje) i neke metale. Ovi neobnovljivi resursi postupno se iscrpljuju, to zahtijeva otkrivanje dodatnih rezervi, razvoj novih materijala koji imaju usporediva svojstva i poveani napor u pravcu recikliranja. Kao posljedica ekonomije (proizvodnje i utjecaja na okoli) postaje sve vanije uzimanje u obzir cijelog ivotnog ciklusa materijala.

13

14

1 GRAA MATERIJALA
1.1 Atom

Materijali mogu biti u razliitim agregatnim stanjima. Kao konstrukcijski materijali koriste se tvari u krutom stanju, a kao nositelji energije tekuine i plinovi. Elektriki vodljivi plinovi nazivaju se plazme. Sve tvari, osim manjeg broja izuzetaka, prolaze kroz sva etiri agregatna stanja ukoliko se dovodi ili odvodi energija izvana. Ovi procesi su povratljivi, tj. hlaenjem taline dobiva se krutnina koja se zagrijavanjem moe opet rastaliti.

Tvari u prirodi razlikujemo po boji, izgledu povrine, tvrdoi, specifinoj masi i drugim svojstvima. Pristup prouavanju materijala je najlaki ako se poe od elementarnih estica koje grade tvari, atoma. Graa slobodnih atoma se opisuje u nastavku na pojednostavnjeni nain, koji se ne moe koristiti u posebno znanstvene svrhe, ali e nam dobro posluiti za naa daljnja razmatranja. Prema tom modelu, atom se sastoji od jezgre u kojoj je sadrana skoro itava masa atoma, a oko nje u odreenom poretku krue elektroni. Jezgra se sastoji od pozitivno nabijenih dijelova protona i neutralnih neutrona, a oko nje na odreenoj udaljenosti nalazi se oblak elektrona. Kod neutralnog atoma broj protona i elektrona prema vani je jednak.
Neutron

Jezgra

Proton

Elektron

Redni broj elementa ovisi o broju protona u jezgri. U jezgri je sadrana skoro cijela masa atoma, pa se prema tome odreuje atomska teina. Elektroni imaju zanemarivo malu masu, meutim, zbog velike brzine gibanja oko jezgre imaju znatne kinetike energije. Pod odreenim uvjetima pojedini atom moe dobiti izvjestan broj elektrona ili ih se osloboditi, te radi toga postati elektriki negativno nabijen, odnosno u drugom sluaju pozitivno nabijen. Takvi atomi zovu se ioni! Atomi pojedinih elemenata razlikuju se meusobno po broju protona u jezgri (odnosno elektrona kod neutralnog atoma), pa su tim redom uvrteni u Mendeljejev periodni sustav. U ovom sustavu sloeni su elementi po rastuem rednom broju u horizontalnoj liniji i po stupcima prema rasporedu elektrona u vanjskim orbitama. Svojstva elemenata svrstanih u stupcima su slina, tako da se razlikuju nemetali, prelazni metali, plemeniti plinovi. Element na prvom mjestu je vodik, a posljednji prirodni element je uran na 92 mjestu. Postoje i 15

umjetni elementi s viim rednim brojem, ali su svi kratkog vijeka trajanja jer odbojne sile u velikim jezgrama uzrokuju njihovu nestabilnost i spontani raspad na elemente nieg rednog broja. Atomi pojedinih elemenata mogu imati razliit broj neutrona. a da pri tome ne mijenjaju ni redni broj u periodnom sustavu ni kemijska svojstva. Ovakvi atomi s razliitim brojem neutrona od normalnog zovu se izotopi. Neki izotopi su stabilni, dok ima izotopa koji se bre ili sporije mijenjaju u stabilnije izotope ili elemente radioaktivnim raspadom.

Mendeljejev periodni sustav elemenata Radi boljeg razumijevanja i prouavanja metala, potrebno je kazati par rijei o rasporedu samih elektrona oko jezgre. Elektroni se gibaju oko jezgre po odreenim putanjama koje mogu biti od skoro krunih do izrazito eliptinih. Dimenzija najvee putanje odreuje promjer atoma. Ovaj je, zavisno o elementu, reda Otprilike oko 10 m Otprilike oko 10 m veliine 10-10 [m], dok je promjer atomske jezgre reda veliine 10-14 [m]. Udaljenost elektrona od jezgre, odnosno dimenzija putanje po kojoj se giba, odreuje njegovu energiju i Proton, p Jezgra Elektron, e vezu s jezgrom. im je on udaljeniji tim je (pozitivni naboj) (negativni naboj) Neutron, n energija elektrona vea, a veza s atomom (elekt. neutralan) slabija. A Atom B Jezgra Elektroni se oko jezgre gibaju u slojevima ili ljuskama, koje se razlikuju prema pripadnim energijama. Svaka ljuska sadri odgovarajui broj elektrona koji se moe odrediti izrazom: N=2n2 gdje je: N - maksimalni mogui broj elektrona u ljuski n - redni broj ljuske
-10 -14
+ 0

16

Vidljivo je da se prvoj ljusci moe nalaziti najvie 2 elektrona, u drugoj 8, treoj 18, itd. Umjesto rednim brojem ljuske se oznaavaju slovima: K, L, M,... Ljuske e se naravno napuniti do maksimalnog broja elektrona, ako ih ima dovoljno, a to zavisi o poloaju elementa u periodikom sustavu.

Tako e, na primjer, atom vodika (slika 1.1), koji je prvi u sustavu, imati samo 1 elektron u prvoj ljusci, a tek e helij imati tu ljusku ispunjenu. Natrij (slika 1.2), s rednim brojem 11 ima ispunjenu prvu i drugu ljusku, dok u treoj ima samo 1 elektron. Meutim, ne nalaze se niti svi elektroni unutar jedne ljuske na istom energetskom nivou, nego se dijele na podgrupe, odnosno podljuske. Ako s "l"

Slika 1.1. Model atoma vodika

Slika 1.2. Model atoma natrija

oznaimo broj podljuski u odreenoj ljuski, a "l" moe poprimiti vrijednost 0, 1, 2, ..., onda se maksimalni broj elektrona u jednoj podljusci "k" moe odrediti prema formuli: k = 2(2l + 1) Podljuske se jo mogu oznaavati malim slovima: s(0), p(1), d(2),... Raspored elektrona u ljuske i podljuske moe se napisati i tako da se redni broj ljuske oznai arapskim brojem, podljuske malim slovom, a broj elektrona u odgovarajuoj podljusci kao eksponent:

Primjer: eljezo, Fe, redni broj 26 (dakle 26 elektrona u jednom atomu), elektronska konfiguracija je - 1s2 2s2 p6 3s2 p6 d6 4s2.

Slika 1.3. Model atoma kriptona Kr

Redoslijed popunjavanja ljuski i podljuski

17

Elektroni se dakle razlikuju po energiji. Elektroni u niim ljuskama su jae vezani uz jezgru, dok elektroni iz vanjskih ljuski mogu izai s malim utrokom energije. Jedinica kojom se mjeri energija elektrona je elektron-volt. Elektronske ljuske i podljuske popunjavaju se od najnieg energetskog nivoa prema viem (slika 1.4). Dovoenjem energije izvana, mogue su razliite pojave, ovisno o koliini predane energije elektronima na pojedinim ljuskama. Kod male koliine predane energije, Slika 1.4. Energetski nivo podljuski elektroni iz vanjske ljuske se pobude (ekscitacija), penju na viu orbitu koja je za njih nestabilna. Nakon kratkog vremena elektroni se vraaju na prvobitnu orbitu i pritom isputaju kvant energije odreene frekvencije: E = hf [J] gdje je: E - isputeni kvant energije h - Planck-ova konstanta, 6.63x10-34 [Js] f = frekvencija zraenja, [1/s]. Ova se pojava uoava kao svjetlost razliite boje. Vie energije odgovaraju ultraljubiastom dijelu spektra, a nie infracrvenom. Dovoenjem vee koliine energije moe se izbiti elektron iz vanjske ljuske ili se moe ubaciti u ljusku. Ova pojava naziva se ionizacija atoma, ime atom prestaje biti elektriki neutralan prema vani. Gubitkom elektrona atom postaje elektriki pozitivan - kation, a primanjem elektrona postaje negativan - anion. Ionizacija atoma omoguava elektriku vodljivost jer se dobivaju slobodni naboji. Dovoenjem energije elektronima iz niih ljuski i njihovim izbacivanjem u vie orbite dobiva se znatno intenzivnije zraenje vrlo visoke frekvencije - rendgensko ili X-zraenje.

1.2

Vezivanje atoma

Tvari u prirodi nalaze se u agregatnim stanjima koja odgovaraju temperaturi i tlaku okolia. Pojedinani atomi postoje samo kod inertnih plinova koji imaju popunjenu vanjsku ljusku s 8 elektrona (helij, argon, itd.). Atomi svih ostalih elemenata na normalnim uvjetima vezuju se na razne naine. Zagrijavanjem tvari na vrlo visoke temperature mogu se razdvojiti i molekule ostalih tvari (disocijacija). Postoji nekoliko vidova vezivanja atoma, i svaki od njih bitno utjee na fizikalna svojstva tvari. vrstoa veze meu atomima je takoer razliita za razne naine vezivanja. Prikaz koji slijedi dan je u poretku od vrih veza prema slabijima.

18

1.2.1

Atomska veza

Atomska ili kovalentna veza nastaje izmeu istovrsnih atoma (elektronegativni IV do VII grupe iz periodnog sustava elemenata) koji nemaju popunjenu vanjsku ljusku elektronima, tako da atomi meusobno "posuuju" elektrone i time ostvaruju popunjenost vanjske ljuske. Na slici 1.5 prikazana je veza molekule vodika i dijamantna kristalna reetka ugljika. Odlika veze je da se udaljavanjem atoma veza raskida, za to su potrebne visoke temperature. H2

Slika 1.5. Atomska veza kod molekule vodika

Kristalna reetka dijamanta

1.2.2

Ionska veza

Ionska veza je neto slabija od atomske, a nastaje izmeu elektronegativnih i elektropozitivnih elemenata, koji udruivanjem zajedniki dijele elektrone i tako postiu popunjenost vanjskih ljuski. Elektronegativni elementi su nemetalnog, a elektropozitivni metalnog karaktera. Tipian primjer ionske veze daju kristali morske soli, (NaCl). Zbog ovakvog vezivanja vrsti je kristal prema vani elektriki neutralan. Rastvaranjem soli u vodi ili taljenjem soli dolazi do disocijacije na pozitivne i negativne ione natrija i klora, koji se u elektrinom polju privlae na elektrode suprotnog polariteta. Ovim se ostvaruje ionski elektriki tok, koji je praen rastvaranjem materije (elektroliza). Na slici 1.6. prikazana je veza NaCl.

Slika 1.6. Ionsko vezivanje molekula NaCl

1.2.3

Metalna veza

Budui da su metali elektropozitivni elementi s lakoom isputaju valentne elektrone iz vanjske ljuske. U vrstom metalu pozitivni ioni se razmjetaju na pravilan nain na odgovarajuim udaljenostima. Slobodni elektroni se premjetaju od iona do iona i tvore elektronsku maglicu, koja se naziva i elektronski plin (neke pojave se mogu opisati analogno s

19

ponaanjem plina). Ovi slobodni elektroni omoguavaju elektrini tok u metalu pod djelovanjem elektrinih i toplinskih polja. Razmak izmeu atoma u metalu je rezultat ravnotee privlanih i odbojnih sila koje izazivaju slobodni elektroni i pozitivni ioni. Ove sile prikazane su na slici 1.7. Meusobni pomak atoma klizanjem ne naruava metalnu vezu jer elektroni ne razlikuju "svoje" atome od ostalih, pa se veza stalno odrava. Ovakvo vezivanje omoguava znatnu elastinu i plastinu deformaciju metala.

Slika 1.7. Primjer metalne veze

1.2.4

Vodikova veza

Vodikova veza je slabija od metalne. Javlja se izmeu molekula u kojima su atomi vodika H povezani s najjaim elektronegativnim atomima fluora F, kisika O i duika N. Nalazimo je kod vode i polimernih materijala. Vodikov atom u polimerima izmjenino se udruuje s elektronegativnim atomima i tako ostvaruje popunjenost vanjske ljuske. Zagrijavanje i zraenje (ultraljubiasto, a naroito ionizirajue) razaraju vodikovu vezu. Ovim se moe protumaiti velika osjetljivost polimera prema povienim temperaturama i zraenju, koje degradira svojstva materijala.

Kisik

Kisik

Slika 1.8a. Primjer vodikove veze kod molekule vode

1.2.5

Van der Waalsova veza

Ovo je veza koja nastaje zbog dipolnih privlanih sila. Vrlo je slaba i razbijaju je male toplinske vibracije atoma. Ukapljeni inertni plinovi pokazuju ovakav oblik vezivanja, kao i molekularni plinovi. Neutralni atom postaje dipol s obzirom na sluajnu fluktuaciju poloaja elektrona ostalih atoma, pa dolazi do povremene veze izmeu dipola. Slika 1.8b. Primjer Van der Waalsove veze

20

1.3
1.3.1

Strukture tvari
Amorfne strukture

Ukoliko se hlaenjem taline nakon skruivanja ne dobije pravilan raspored atoma, nego je on sluajan kao i u talini, dobiva se amorfna (bezoblina) struktura. Kod nekih materijala je to stabilan oblik, dok neki zagrijavanjem mogu prei u kristalnu strukturu. Amorfni materijali u pravilu nemaju gotovo nikakvu plastinost. Osim amorfnih materijala mnogi materijali su graeni tako da su atomi pravilno poredani u jednom smjeru ili u dijelu volumena materijala. Tipian primjer su polimeri i stakla, koji imaju lanaste strukture. Kod polimera kimu lanca ine ugljikovi atomi koji na slobodne valencije vezuju ostale atome i spojeve. Nastaju dugi lanci nepravilnog oblika koji se mogu jako rastezati, a da ne doe do prekida veze (slika 1.9.). Kod stakala kimu lanca tvori spoj SiO4 tetragonskog oblika (slino dijamantu). Niz ovakvih tetragona ini lance koji na povienim temperaturama lako rotiraju u zglobovima kao na slici 1.10. (ovim se tumai plastinost stakla na povienim temperaturama). Ovi materijali pokazuju karakteristinu temperaturu omekavanja (za razliku od kristalnih koji imaju karakteristinu temperaturu taljenja).

Slika 1.9. Lanasta polimerna struktura

Slika 1.10. Anorganski lanac - staklo

kemijski spoj SiO4

21

1.3.2

Kristalna struktura

Mnoge tvari u prirodi imaju kristalnu strukturu, vidljivu po vanjskim pravilnim plohama i na prijelomima. Kod veine metala se ne moe golim okom zapaziti postojanje kristala, jer su metali sastavljeni od velikog broja sitnih kristala. Naziv kristal dolazi od grkog kristallosled, kremen prozirac. Brojne su vrste i podvrste kristalnih reetki. Metali najea imaju dva tipa, i to kubni i heksagonski. Kristal se moe predoiti tako da u njegovoj unutranjosti zamislimo koordinatni sustav, a du svake osi nanizane ione. Ove osi nazivamo kristalografske osi. Meusobna udaljenost iona naziva se parametrom. Red veliine je 10-10 [m], a radi praktine primjene koristi se i jedinica 1 angstrem [A], prema fiziaru Angstromu). Parametri su nepromjenjivi du pojedine osi zamiljenog koordinatnog sustava, ali ne moraju biti jednaki za pojedine osi. Spajajui linijama sva sredita iona unutar kristala, dolazimo do prostornih mrea. Radi preglednosti prikazivanja ne crta se cijela mrea reetke nego samo jedan element koji dobivamo tako to spojimo meusobno najblie ione( slika 1.11.). Takav se element reetke zove stanica kristalne reetke.

Slika 1.11. Definiranje kristalne reetke

22

Slika 1.12. Nastajanje kristalne reetke

1.3.3

Geometrijske karakteristike kristalne reetke

Kubna reetka se najee sree kod metala. Ona ima tri kristalografske osi pod pravim kutom medu njima i s jednakim parametrima uzdu svake osi. To je jednostavna kubna reetka.

fcc

bcc

Slika 1.13. Plono i prostorno centrirana kubna reetka

23

Slika 1.14. Podjela kristalnih reetki po Bravais-u U stvarnosti postoje sloeniji oblici kubne reetke, i to s ubaenim atomima u sreditima ploha, te s ubaenim atomom u sreditu kuba, slika 1.13. Kubna reetka s atomima u sreditima ploha naziva se plono centrirana kubna reetka, a esto se oznaava kraticom "fcc" (od engl. face centered cube). Kubna reetka s atomom u sreditu kuba naziva se prostorno centrirani kub i oznaava se kraticom "bcc" (od engl. body centered cube). Broj atoma koji pripadaju kristalnoj reetki odreuje se zbrajanjem pripadnih dijelova pojedinoj reetki, jer pojedini atom dijele nekoliko reetki. Kod kubne reetke svaki atom na vrhu kuba pripada za 1/8 jednoj reetki, to za svih osam atoma u vrhovima reetke daje 1 atom po reetki. Plono centrirani kub ima jo na svakoj plohi po 1/2 atoma koji pripada reetki, to za 6 ploha daje ukupno (1+3) atoma po reetki fcc kuba. Kod prostorno centriranog kuba dolazi po 1 atom u sredini svake reetke, pa je ukupan broj atoma u bcc reetki (1+1). Ravnine najgue zaposjednutosti atomima u reetki predstavljaju plohe u kojima su atomi gue smjeteni. Na slikama 1.15 i 1.16 prikazani su sluajevi plono i prostorno centriranog kuba. Osim ravnina najgue zaposjednutosti postoje i pravci najgue zaposjednutosti, na kojima su blie smjeteni atomi (slika 1.17).

24

Slika 1.15. Ravnine i pravci najgue zaposjednutosti kubne fcc

Slika 1.16. Ravnine i pravci najgue zaposjednutosti kubne bcc reetke

Slika 1.17. Pravci najgue zaposjednutosti kod plono i prostorno centrirane kubne reetke U svakoj reetki postoji i odreeni prazni prostor, ovisno o pakiranju atoma u reetku. Za reetku se moe ocijeniti udio praznog prostora preko pokazatelja gustoe, "g", koji predstavlja omjer volumena atoma koji pripadaju reetki i volumena reetke, pri emu se atomi promatraju kao kugle koje se meusobno dodiruju. Poznavanje pojava razliite popunjenosti kristalne reetke olakava poimanje skokovitih promjena volumena prilikom promjene kristalne reetke. Plono centrirani kub je gue popunjen od prostorno centriranog kuba, dok je kompaktni heksagon jednako popunjen kao i plono centrirana kubna reetka. Broj pravaca i ravnina najgue zaposjednutosti u kristalnoj reetki bitno utjee na mehanika svojstva kristala. Reetke s veim brojem tih ravnina i pravaca lake se plastino deformiraju.

Slika 1.18. Reetke elemenata pri sobnim temperaturama

25

Plono centrirana kubna reetka ima etiri ravnine i est pravaca, prostorno centrirani kub ima 4 pravca, a heksagonska reetka ima gusto zaposjednute baze. U kristalografiji se oznaavanje kristalnih ravnina izvodi Millerovim indeksom. Mjerilo je parametar reetke, a Millerov indeks predstavlja recipronu vrijednost odsjeka kristalografske ravnine na koordinatnom sustavu reetke. Na slici 1.19. pokazano je oznaavanje indeksima ravnina i pravaca za kubnu reetku. Ravnina A oznaena je (111), a ravnina B Millerovim indeksom (210). Osim oznaavanja ravnina, ovim indeksima oznaavaju se i kristalografski pravci. Oni nose iste indekse kao i ravnine na koje su okomiti. Millerovi indeksi za kristalografske ravnine:

Millerovi indeksi za kristalografske pravce:

Slika 1.19. Oznaavanje kristalografskih ravnina i pravaca Millerovim indeksima

1.3.4

Usmjerenost svojstava kristalnih reetki

Postojanje ravnina i pravaca najgue zaposjednutosti ukazuje da kristalna reetka ima barem neka svojstva ovisna o ravnini i pravcu na kojima se mjere. Ovo vrijedi naroito za mehanika svojstva. Kristali pokazuju velike razlike u elastinim i plastinim svojstvima ovisno o smjeru djelovanja sile. Ova razliitost svojstava zove se anizotropija i posebno je izraena kod monokristala. U praksi se najvie koriste tvari sastavljene od velikog broja kristalnih zrna (polikristalni materijal) koje pokazuju kvazi izotropna svojstva. Zbog velikog broja zrna dobiva se svuda prosjena vrijednost svojstava u bilo kojem smjeru. Polikristalni materijali mogu postati anizotropni kod pojedinih naina skruivanja iz taline, toplinske i mehanike obrade. Prikaz anizotropije i izotropije dan je na slici 1.20.

Slika 1.20. Anizotropija monokristala i kvazi izotropija polikristala

26

2 Nepravilnosti kristalnih reetki

U prethodnom poglavlju iznesene su idealizirane kristalografske predodbe. Za iste se metale pretpostavlja kao da je graa reetke potpuno pravilna. U praksi se daleko ee koriste legure metala u kojima se javljaju atomi razliitih promjera, to onemoguava idealne kristalografske strukture. Neke pojave u metalima ukazuju da postoji nekoliko vrsta nepravilnosti kristalnih reetki, koje bitno utjeu na svojstva metala: Usporedbom kohezivnih sila iz prorauna i mjerenih vrijednosti sila za raskidanje materijala opaa se da su naprezanja za postizanje loma kod realnih materijala skoro 100 puta nia od teorijski mogue vrijednosti. Ovdje nije greka u teoriji, nego u nepravilnostima reetke koje smanjuju vrstou. Neka svojstva metala mijenjaju se pod djelovanjem neutronskog zraenja, to znai da dolazi do oteenja strukture. Mehanika svojstva metala mogu se bitno mijenjati djelovanjem topline i mehanike deformacije.

Ova, a i druga zapaanja, doveli su do zakljuka da u kristalnoj strukturi metala postoje nepravilnosti, koje utjeu na spomenute pojave. To su: lokalne ili tokaste nepravilnosti linearne nepravilnosti (u odreenoj liniji) plone nepravilnosti.

2.1

Lokalne (tokaste nepravilnosti)

U praksi nije mogue dobiti potpuno isti metal jednog elementa. Strani atomi utjeu na izoblienje ili distorziju kristalne reetke matinog elementa. Ako su strani atomi sline veliine, dolazi do razmicanja susjednih atoma u reetki kad je strani atom vei, odnosno do skupljanja, kad je strani atom manji, (slika 2.1.). Ovakva deformacija reetke naruava cjelovitost ravnina i pravaca najgue zaposjednutosti.

Slika 2.1. Zamjenski kristal mjeanac (primjer: zamjensko legiranje Cu u Ni) Kristali kod kojih dolazi do zamjenjivanja atoma u vrhovima reetki nazivaju se zamjenski ili supstitucijski kristali mjeanci. Kada su atomi primjesa bitno razliitog elementa po svojstvima od matinih atoma, a ujedno manjih dimenzija, dolazi do ukljuivanja atoma u slobodne meuprostore kristalne reetke, pa ovakve kristale mjeance nazivamo ukljuinskim ili intersticijskim kristalima mjeancima (slika 2.2.). 27

Nepravilnosti reetke kod zamjenskih i ukljuinskih mjeanaca nalazimo kod tokaste nepravilnosti, to ima utjecaja na oteavanje deformacije kristala.

Slika 2.2. Ukljuinski mjeanac (primjer: ukljuinsko legiranje C u Fe) Na pojedinim mjestima kristala mogu nedostajati atomi zbog nepopunjavanja prostora prilikom skruivanja. Ovakva prazna mjesta nazivaju se vakancije. Seljenje atoma u krutnini tj. difuzija, u najveoj mjeri se odvijaju preko vakancija. Zagrijavanjem metala raste broj vakancija. Ovi tokasti defekti poveavaju i elektrini otpor u metalu jer naruavaju homogenost elektronskog oblaka. Oko vakancije dolazi do distorzije reetke zbog skupljanja susjednih atoma, kao na slici 2.3.

Slika 2.3. Vakancije u reetki i distorzija reetke oko vakancije

KRETANJE UKLJUINSKOG ATOMA

UKLJUINSKI ATOM

VAKANCIJA

UKLJUINSKI ATOM

ZAMJENSKI ATOM

ZAMJENSKI ATOM

Slika 2.4. Kombinacija nepravilnosti u kristalnoj strukturi

28

2.2

Linearne nepravilnosti-dislokacije

Linearne nepravilnosti su podruja u kojima u nizu nedostaju atomi. Naziv dolazi od latinskog dislocare (premjestiti). Duljina dislokacija iznosi do nekoliko stotina parametara reetke, a moe biti u pravcu (kutna) ili se spiralno penjati (vijana). Utjecaj dislokacija je izuzetno velik na mehanika svojstva materijala, naroito na plastinu deformaciju. Dislokacije nastaju prilikom skruivanja kada se susretnu kristalne ravnine od kojih je s jedne strane jedna manje, kako je pokazano na slici 2.5 lijevo.

Slike 2.5. Nastanak kutne i vijane dislokacije Vijana dislokacija nastaje spiralnim rastom kristala slika 2.5 desno. Od teorijskog modela dislokacija kojim je objanjen nerazmjer izmeu teorijske i stvarne vrstoe metala, do eksperimentalnog utvrivanja postojanja dislokacija pomou elektronskog mikroskopa, proveden je ogroman istraivaki rad o svojstvima i ponaanju dislokacija. Gustoa dislokacija je broj dislokacija izmjeren na jedininoj mjernoj povrini. Kod idealnog kristala gustoa dislokacija bila bi jednaka nuli, kod skrutnutih i sporo hlaenih ili dugotrajno arenih metala, gustoa iznosi oko 106 dislokacija/cm2. Hladnim gnjeenjem metala poveava se gustoa do 1012 cm2. arenjem metala, kojem je gnjeenjem poveana gustoa dislokacija, moe se smanjiti broj dislokacija. Mnoenje dislokacija nastaje pod djelovanjem vanjskih mehanikih sila. Postoje brojna tumaenja ove pojave, a najjednostavnije je preko prvotnog modela po Frank-Readu (slika 2.6.). Dislokacije se umnaaju na izvoru koji predstavlja dislokacije duljine " A B ". Pod djelovanjem sile linija dislokacije se izbouje do formiranja prstena oko izvora. Daljnjim djelovanjem sile proces se ponavlja.

Slika 2.6. Frank-Readov izvor dislokacije

Ovo je jednostavno matematiko objanjenje fizikalne pojave u kojoj se prazni prostor promatra kao nit. Pojave kod sloenijih oblika dislokacija su znatno kompliciranije. Mobilnost dislokacija ovisi o njihovoj duljini i preprekama na koje nailaze. Ove prepreke mogu biti distorzije reetke izazvane stranim atomima, vakancije i fine izluene strukture. Dislokacije se mogu ponitavati sudaranjem, ali i zaplitati. Izlaskom dislokacije na slobodnu povrinu ili u granicu izmeu kristalnih zrna dislokacija iezava.

29

2.3

Plone nepravilnosti

Plone nepravilnosti nastaju u mikro volumenima koji imaju meusobno neznatnu razliku o orijentaciji blokova, do 1/2 lune sekunde. Ovakva struktura naziva se mozaina, a prikazana je na slici 2.7. Na granicama izmeu blokova nalaze se dislokacije koje nastaju zbog razlike u orijentaciji blokova. Znatno vee plone nepravilnosti predstavljaju granice izmeu kristalnih zrna u polikristalnom materijalu. Orijentacija pojedinih kristala se razlikuje i desecima lunih stupnjeva. Slika 2.7. Mozaina struktura

Na granicama zrna u sloju od nekoliko parametara kristalne reetke nema pravilnog rasporeda atoma. Izgled je sliniji amorfnom stanju, a na tim granicama izlaze i brojne dislokacije kao na slici 2.8. Do sada opisani defekti strukture odnose se na nepravilnosti dimenzija bliskih veliini atoma. Vee nepravilnosti, upljine, pukotine, ukljuci drugih tvari spadaju u nehomogenosti metala, a mogu biti od mikroskopskih dimenzija do upljina veliine lopte i pukotina dugakih vie metara.

Slika 2.8. Granica zrna

30

3 Deformacija i lom metala

3.1 Deformacija metala

Ako se komad metala optereti mogu se primijetiti deformacije. Poveanjem sile raste i deformacija. Nakon neke postignute veliine sile, deformacija raste bre od porasta sile i konano dolazi do loma ako naprezanje u metalu pree vrijednost vrstoe materijala Rm. Neki materijali pokazuju sve ove faze ponaanja pod optereenjem, dok neki pokazuju samo jednu od ovih faza. Prilikom rastereenja metala moe se zapaziti da se metal (eventualno) vraa u prvobitni oblik. Ukoliko je naprezanje bilo preveliko, nakon rastereenja ostaje trajna deformacija. Elastina deformacija nastaje ako se dimenzije nakon rastereenja materijala vraaju na prvobitne vrijednosti (prije djelovanja optereenja). Ovu zakonitost je prvi obradio R. Hooke u 17. stoljeu i izrazio je formulom: "Ut tensio sic vis", ili kako se danas pie: =E [N/mm2][MPa] gdje je: = elastino naprezanje, [N/mm2] E = modul elastinosti, [N/mm2], nazvan Youngov modul (za rastezanje) = deformacija [%]. Materijal opisan Hookeovim zakonom je idealno elastini materijal, prikazan je na slici 3.1. Ovakvo ponaanje pokazuju krhki materijali (zakaljeni elik, sivi lijev). Materijal koji bi nakon svakog optereenja pokazivao trajnu deformaciju je idealno plastini materijal (slika 3.2.) Ovako se ponaaju neki isti metali i legure (bakar, aluminij). Veina materijala pokazuje najprije podruje elastinosti, a zatim plastinosti pri viim naprezanjima. Ovo su elastoplastini materijali, tipini predstavnik je ugljini elik (slika 3.3.)

Slika 3.1. Idealno elastini materijal

Slika 3.2. Idealno plastini materijal

Slika 3.3. Elasto-plastini materijal bez ovrenja sa ovrenjem

Ove vidljive pojave kod deformacije metala mogue je objasniti utjecajem nepravilnosti kristalne reetke na ponaanje metala pod optereenjem. Djelovanje sile na metal moe se promatrati na kristalnom bloku na slici 3.4. Privlane sile izmeu atoma moemo zamisliti kao elastine opruge koje dre atome na okupu. Neka na dvije suprotne ravnine djeluje sila F. Pod djelovanjem sile pomiu se ravnine to izaziva rastezanje opruga. Najvei otpor prema rastezanju nastaje kada se atomi

Slika 3.4. Deformacija idealnog kristala

31

pomaknu za polovicu meusobnog razmaka, tada je rastegnutost opruge najvea. U ovom poloaju postaje svejedno na koju e se stranu ostvariti veza, pa se red atoma sada pomie za jedan korak, a veze se uspostavljaju s novim atomima (ove "opruge" su zamjena za sile kojima elektronski oblak dri ione na okupu). Na ovaj nain deformacija se do polovice razmaka odvija kao elastina, a nakon toga kao plastina. U deformiranju sudjeluju svi atomi, a potrebne sile bile bi vrlo velike za svladavanje veza svih atoma istodobno. U stvarnim kristalima, s obzirom na veliku gustou dislokacija, deformiranje se odvija klizanjem dislokacije uzdu ravnine klizanja. Veza meu atomima se na mjestu dislokacije lako prebacuje s atoma na atom dok dislokacija ne izae na suprotnu stranu bloka (slobodna povrina ili granica zrna), kao na slici 3.5.

Slika 3.5. Deformacija kristala s dislokacijom Vidljivo je da mobilnost dislokacija bitno utjee na mogunost deformiranja tako da se mnogi tehnoloki postupci ovrivanja materijala svode na blokiranje dislokacija u metalu. Plastina deformacija vidljivo mijenja vanjski oblik metalnog predmeta, a mijenja se i oblik kristalnih zrna. U pravilu zrna postaju usmjerena i usitnjena uslijed plastine deformacije (slika 3.6.) Postoji granina plastina deformacija nakon koje se zrno toliko usitni da dolazi do drobljenja ili loma metala.

Slika 3.6. Promjena oblika zrna hladnom deformacijom Jedan primjer ovrenja i loma zbog pretjerane plastine deformacije je previjanje ice. Veina metala izdri jedva neto vie od deset previjanja do loma zbog velikih izmjeninih plastinih deformacija. Deformiranje izobliuje kristalna zrna, umnaa dislokacije i stvara druge strukturne nepravilnosti. Osim toga, u metalu zaostaju elastino rastegnuta i stlaena podruja. Suma naprezanja koju izazivaju ove elastine deformacije jednaka je nuli i prema vani nema nikakvog djelovanja, pa se ova naprezanja zovu unutarnja naprezanja. Ova unutarnja naprezanja zbrajaju se s vanjskim naprezanjima i mogu izazvati lokalnu plastinu deformaciju. 32

Elastina energija sadrana u metalu s unutarnjim naprezanjima predstavlja zbroj energija u elementarnim volumenima: 1 dV 2 V Q= gdje je: - naprezanje [MPa] - elastina deformacija. Ova unutranja energija moe u nekim sluajevima inicirati i iriti pukotine kroz materijal i pretvarati se uglavnom u energiju slobodnih povrina raskinutih ploha i akustike vibracije (prasak pri lomu). Do sada je naglaavano da je mehanika deformacija provoena u hladnom stanju. U tom sluaju je difuzija vrlo slaba i nema promjene strukture nakon Slika 3.7. Utjecaj zagrijavanja deformiranja. Ukoliko se deformirani metal naknadno na deformirani metal zagrijava, utoliko dolazi na niim temperaturama do oporavka strukture, tj. do smanjenja gustoe dislokacija, djelomine difuzije te do sreivanja mozainih blokova unutar kristalnih zrna. Ove promjene nisu vidljive optikim mikroskopom, nego se odraavaju smanjenjem elektrinog otpora i neznatnim padom tvrdoe u veini sluajeva. Ukoliko temperatura znatnije poraste, ali ne doe do temperatura alotropskih modifikacija, utoliko se javlja rekristalizacija, tj. preoblikovanje kristalnih zrna (bez promjene kristalne reetke). Za veinu metala temperatura rekristalizacije je Tr oko 0.5 Tt (Tt= temperatura taljenja u stupnjevima Kelvina). Zrna izduljena plastinom deformacijom imaju veu povrinu od zrna poliedarskog oblika, a time i veu povrinsku energiju. Poviena temperatura omoguava mobilnost granica pa se izduljena zrna razdvajaju na vie manjih kuglastih zrna, od kojih svako ima manju povrinsku energiju. Ovako se rekristalizacijom dobiva materijal izotropnijih svojstava od anizotropnog deformiranog materijala. Zagrijavanjem na temperaturu veu od Tr dolazi do postepene koagulacije manjih zrna u velika zrna, pri emu se apsorbiraju granice zrna, a atomi primjesa difundiraju prema novonastalim granicama. Gustoa dislokacija pada, ali broj vakancija raste. Kod jako visokih temperatura zrna mogu toliko narasti da plastinost metala jako padne. Pokrupnjenje zrna je posebno izraeno kod istih metala, dok kod legura nije mogue pretjerano smanjiti broj zrna zbog toga to atomi primjesa migriraju prema granicama zrna i blokiraju koagulaciju. Na visokim temperaturama, uz dovoljan stisak ploha, dolazi do srastanja istih metalnih povrina. Zrna sa suprotnih ploha u dodiru e srasti i apsorbirati zajednike granice (slika 3.8.). Zagrijavanjem metala blizu temperature taljenja Tt mogue je taljenje po granicama izmeu zrna, gdje je inae metal nieg talita (skruuje se posljednji). U nekim sluajevima ovo meugranino taljenje izaziva pukotine izmeu zrna(slika 3.9.). Slika 3.8. Srastanje povrina

33

Slika 3.9. Taljenje izmeu zrna

Slika 3.10. Mehanika histereza kod promjenljivih optereenja

Osim stalnog optereenja, mogua su vremenski promjenljiva optereenja. Pri tome se preciznim mjerenjem moe utvrditi da deformacija kasni u fazi za djelovanjem sile, pa se javlja mehanika histereza (slika 3.10.). Za periodiki promjenljiva optereenja moe se napisati:

= 0e it [MPa] = 0e
gdje su:
( it + )

ali vrijedi i

gdje je:

= 2 f

- 0 i 0 , maksimalne amplitude naprezanja i deformacije u ciklusu optereenja; - i , naprezanje i deformacije u trenutku t; - , fazni pomak kanjenja deformacije za naprezanjem; - t , vrijeme; - , kruna frekvencija promjenjivog optereenja; - f , vlastita frekvencija promjenjivog optereenja. Priguenje vibracija u metalu nastaje uglavnom pretvorbom mehanike energije u toplinsku. Kod vrlo visokih frekvencija moe doi do zagrijavanja materijala ako je odvoenje topline slabo. Ovaj sluaj je posebno izraen kod polimernih materijala koji slabo odvode toplinu. Promjenljiva naprezanja izazivaju oscilacije dislokacijskih linija. Dislokacije se gomilaju u jednom smjeru, a zatim u drugom. Ovo izaziva kod ovrsnutih metala snienje granice elastinog ponaanja, dok kod neovrsnutih, svjeih metala, to izaziva povienje granice elastinosti. Pojavu je prvi opisao Johann Bauschinger u 19. stoljeu, pa se po njemu i naziva (slika 3.11.) Slika 3.11. Bauschingerov efekt Uestalom izmjenom optereenja mogu se pojaviti mikropukotine koje se kasnije ire sa svakim ciklusom optereenja. Ova pojava naziva se zamor materijala. esta je kod konstrukcija s naglim promjenama presjeka, povrinskim ogrebotinama, hrapavostima kao posljedicom obrade. Meutim i kod vrlo glatkih poliranih povrina moe doi do pojave zamora. Izmjenino optereenje gomila dislokacije prema slobodnim povrinama, gdje dolazi do izbacivanja mikrostepenica (slika 3.12.) na kojima zapoinje mikropukotina.

34

Slika 3.12. Prikaz nastanka pukotine od zamora na glatkoj povrini (prema Cotrell, A. H. i Hull, D.: Proc. R. Soc., A242, 211, 1957. ) Razvojem brzohodnih strojeva zapaena je pojava lomova i pri naprezanjima unutar elastinog podruja ponaanja metala. Ove pojave analizirao je Fridrich Woehler koncem XIX. stoljea i prikazao ih u dijagramu amplituda naprezanja - broj promjena optereenja. Woehlerov dijagram s koordinatama - log N (N = broj promjena optereenja) prikazan je na slici 3.13. Vidljiva je razlika izmeu izdrljivosti uzorka s glatkom i hrapavom povrinom te izmeu elika i aluminija. Za nas je zanimljivo ono naprezanje kod kojeg je broj promjena optereenja beskonaan. Kako se ispitivanja ne mogu produiti do beskonanosti usvojen je broj izmjena 10 106 za elik i 100 106 za aluminij. Najvee naprezanje pri kojem je materijal izdrao usvojeni broj izmjena naziva se dinamika izdrljivost ili granica umora.

Slika 3.13. Woehlerov dijagram, shematski prikaz

Slika 3.14. Izgled povrine prijeloma zbog dinamikog optereenja

35

3.2

Lom materijala

Lom materijala je najgori sluaj inenjerske prakse, jer moe imati katastrofalne posljedice za ljude i okoli. Nakon katastrofa nekih velikih konstrukcija u prvoj polovici XX. stoljea lomovi su se poeli detaljnije izuavati. Rezultati tih istraivanja omoguili su izradu i koritenje prilino sigurnih konstrukcija. Lom nastaje kada optereenje nadvlada kohezivne sile estica tvari.

Slike 3.15. Lom trganjem i lom smicanjem Na mjestima prijeloma nastaju nove slobodne povrine s razdvojenim vezama izmeu estica. Uzroci poveanja naprezanja do prekida veza mogu biti razliiti. U mikroprostoru gdje se lom dogaa postoje uglavnom dva vida razdvajanja materijala, i to trganjem i smicanjem (slika 3.15.) Lom trganjem nastaje kada je ravnina loma okomita na smjer djelovanja sile. U tom sluaju veliki broj veza prekida se istodobno, a pukotina se iri bez vidljive deformacije. Ukupni utroak energije je malen. Ova vrsta loma karakteristina je za krhke materijale (staklo, keramika, zakaljeni elik, sivi lijev). Drugi nain odvajanja estica materijala je smicanjem sloja po sloju. U ovom sluaju se veze izmeu atoma samo premjetaju, a posljedica je klizanje itavih blokova, deformacija kristalnih zrna, te vidljiva plastina deformacija na povrini. Plastina deformacija na mnogim kliznim ravninama zahtijeva veliku koliinu energije, tj. otpor na lom je velik. Ovakve materijale nazivamo ilavima, a tipini predstavnik je ugljini elik. Naalost, na ilavost ovg materijala izrazito djeluje temperatura , tako da hlaenjem ispod neke kritine temperature do tada ilava konstrukcija postaje krhka. U mnogim sluajevima lom ne nastaje odjednom, nego zapoinje na inicijalnoj pukotini. Ova pukotina moe nastati gomilanjem dislokacija uslijed hladnog gnjeenja, zamora, korozije, unutranjih naprezanja i slino. U povoljnim uvjetima inicijalna pukotina raste do postizanja kritine dimenzije, kada dolazi do brzog irenja pukotine. Vrijeme nastajanja inicijalne pukotine moe biti i dugo i kratko, ovisno o initeljima. irenje do kritinih dimenzija zavisi od naina optereenja i broja ciklusa promjena optereenja. Konani lom je brz i nastaje kada se nadvlada statika vrstoa konstrukcije ili kada padom temperature toliko padne ilavost da postojea naprezanja rastrgaju materijal. Konstrukcije koje mogu ugroziti okoli i ljudske ivote izrauju se iz ilavih materijala. Tijekom izrade i koritenja podvrgavaju se pregledima radi utvrivanja eventualnog postojanja pukotina i drugih nehomogenosti koje bi mogle inicirati lom materijala.

36

4 Skruivanje metala
4.1 Pojave pri skruivanju istih metala

Zagrijavanjem metala raste temperatura, a ujedno se poveava i volumen. Ioni u kristalnim reetkama nisu u stanju mirovanja nego osciliraju oko svojih srednjih poloaja frekvencijom oko 10 THz, s amplitudama pomaka do 0.1 parametra reetke. Porastom temperature poveava se energija titranja iona i kada se nadvladaju kohezivne sile dolazi do taljenja. U talini su atomi jo vie razmaknuti nego u krutnini i volumen taline je nekoliko postotaka vei od krutnine iste temperature. Ako talini i dalje dovodimo toplinu ona e se pregrijavati i na nekoj temperaturi iz nje se izdvajaju atomi vie energije koji tvore metalne pare. Nasuprot tome, ako se talina hladi konstantnim oduzimanjem topline (npr. hlaenje lonca na mirnom zraku) metalne pare se kondenziraju, temperatura taline pada i zapoinje skruivanje, najprije po rubovima lonca, a zatim i u sredini. Slika 4.1. Krivulja Neka se promjena temperature biljei u dijagramu temperatura hlaenja vrijeme. Dobiva se krivulja hlaenja na kojoj se mogu prouavati neke pojave kod skruivanja ( slika 4.1.) Praenjem pojava u talini i promjene temperature moe se uoiti da se talina dosta jednoliko hladi do poetka skruivanja, zatim nastaje zastoj u padu temperature sve dok se talina potpuno ne skrutne. Nakon toga temperatura opet dosta jednoliko pada. Temperatura na kojoj je dolo do zastoja naziva se stojite. Prilikom skruivanja to je skrutite, a prilikom grijanja talite. U stvarnim uvjetima temperature skrutita i talita mogu se neznatno razlikovati zbog utjecaja brzine hlaenja (toplinska histereza). Zastoj na krivulji hlaenja nastaje zbog oslobaanja latentne topline skruivanja, koja je svojstvena pojedinim elementima. Znatan utjecaj na formiranje strukture ima brzina hlaenja vh, koja predstavlja omjer pada temperature i danog vremenskog intervala: dT vh = [K / s ]. dt

Slika 4.2. Nastanak kristala iz taline

Snienjem temperature do temperature skrutita zapoinje kristalizacija. Kristaliti nastaju na mjestima finih neistoa uz hladne stjenke kalupa ili na mjestima sluajnog zgunjavanja atoma koji se zatim vezuju u kristalnu reetku. Amplitude oscilacija atoma se smanjuju, a viak energije predaje okolini (latentna toplina skruivanja). Kristal raste u razliitim smjerovima, slika 4.2, ali se obino zapaa preteni smjer rasta suprotno od smjera odvoenja topline. Kristal koji raste moe se zbog cirkulacije taline lomiti na vie dijelova oko kojih dalje napreduje kristalizacija. U meuprostoru izmeu kristala nalazi se preostala talina koja

37

se postupno skruuje. Na kraju ostaje krutnina s velikim brojem razliito orijentiranih kristalnih zrna. Oblik i veliina kristalnih zrna zavise od brzine skruivanja, ali i o broju mjesta na kojima je zapoinjalo skruivanje. Ova mjesta nazivaju se klice kristalizacije jer se najee radi o fino rasprenim neistoama visokog talita. Trajanje skruivanja ovisi o intenzitetu odvoenja topline i mijenja se u irokom rasponu od nekoliko desetaka minuta kod masivnih odljevaka, nekoliko sekundi kod zavarenih spojeva te mikrosekundi kod dobivanja amorfne metalne strukture. to je hlaenje sporije i skruivanje dulje to nastaju vea zrna. Vrijedi i obratno. Najei oblici kod lijevane strukture su dendriti drvolike strukture (grki dendron = drvo), slika 4.5, koji mogu biti od mikroskopske veliine do nekoliko desetaka centimetara duljine. esto se nalaze u unutranjosti odljevka. Kod Slika 4.3. Neki ei oblici kristalnih zrna u zavarivanja su este izduene, celularne metalu strukture. Zrna mogu biti i poliedarskog, ploastog i igliastog oblika (slika 4.3.) Ako je prilikom skruivanja brzina nastajanja novih klica velika dobiva se sitnozrnata struktura. Skruivanje zapoinje na vie mjesta, pa ne mogu narasti velika zrna. Inae je brzina nastajanja klica specifinost pojedinog metala, ali se na to moe djelovati dodavanjem umjetnih klica.

Slika 4.4 Bakrena ipka zaobljenih rubova i otrih rubova

Slika 4.5. Kristali dendriti

Na oblik i veliinu kristalnih zrna u skruenom materijalu najlake se moe utjecati usmjerenim hlaenjem. Na slici 4.4 prikazani su neki sluajevi strukture kao posljedice usmjerenog odvoenja topline. Kod otrih rubova (koji se inae u ljevarstvu izbjegavaju) dobiva se nepovoljan smjer kristala na rubu, koji se lako lome. Zaobljeni rub odljevka omoguava nastanak povoljnije orijentiranih zrna. Kod odljevka s razliitim debljinama mogu se u dijelove kalupa, gdje je volumen taline velik, dodati komadi za bre hlaenje, a na mjestima tanjih presjeka dodati izolacijski materijal za usporavanje hlaenja, ime se postie priblino jednaka veliina zrna u itavom komadu. Kod hlaenja samo u jednom smjeru, kao u sluaju izoliranog cilindra s hladnim dnom, dobivaju se aksijalno orijentirana kristalna zrna.

38

4.2

Promjene u krutnini

Kod pojedinih metala moe se zapaziti da kod hlaenja ve skrutnutog metala dolazi do naglih promjena nekih osobina pri odreenoj temperaturi (volumen, elektrini otpor, vrstoa). Ove promjene ukazuju na promjenu kristalne reetke i nazivaju se alotropske modifikacije (od grkog alotropos-promjenljiv). Metali koji pokazuju ovakve promjene u krutnini jesu eljezo, kositar, kobalt, nikal, mangan, titan. Njihova se mehanika svojstva mogu mijenjati u irokom rasponu ba zahvaljujui promjenama kristalne reetke. Pojavu alotropske modifikacije moemo pratiti na primjeru eljeza, pomou krivulje hlaenja,(slika 4.6.) ili dilatometrijske krivulje (krivulje koja pokazuje ovisnost produljenja o temperaturi). Podaci o pojedinim temperaturama, koji su na slici navedeni, mogu neznatno odstupiti prema nekim autorima, jer je dobivanje istog eljeza teko, pa su prema tome i temperature zavisne o veem ili manjem udjelu primjesa.

1539
.

1400
. .

910
gube se magnetska svojstva

768

Slika 4.6. Alotropska modifikacija eljeza

Prvo stojite na krivulji hlaenja opaa se pri temperaturi od 1539C, koja ujedno predstavlja i skrutite. eljezo kristalizira u prostorno centriranu kubnu reetku (naziva se jo i delta reetka), koja se mijenja do sljedeeg stojita na temperaturi od 1400C, kada se reetka modificira (prekristalizira) u povrinski centriranu kubnu reetku (naziva se jo i gama reetka). Na temperaturi od 910C gama reetka ponovno prekristalizira u prostorno centrirani kub, koji se nadalje zove alfa reetka. Prema nekim autorima nemagnetina prostorno centrirana kubna reetka eljeza naziva se beta reetka, a magnetina alfa reetka. Nadalje nema promjene kristalne reetke, osim to na temperaturi od 768C do tada nemagnetino eljezo postaje magnetino. Ova temperatura naziva se Curieva toka.

39

Promjena iz prostorno centriranog kuba u plono centrirani pa opet u prostorno centrirani kub nastaje zbog toga to u intervalu temperatura od 910 do 1400C plono centrirani kub ima niu slobodnu energiju od prostornog, pa je vjerojatniji oblik reetke prostorno centrirani kub. Gama reetku moe se dobiti i na niim temperaturama naglim hlaenjem, ali to nije njeno stabilno stanje. Zagrijavanjem ili tijekom vremena pretvara se u prostorno centriranu alfa reetku. Tek znatnim legiranjem moe se i na niskim temperaturama zadrati gama reetka. Modifikacije reetke najlake je pratiti preko promjene volumena, odnosno produljenja hlaenog uzorka. Prilikom skruivanja volumen se skokovito smanjuje za nekoliko postotaka. Hlaenjem delta reetke se kontinuirano skrauje uzorak do temperature modifikacije u gama reetku. Prije je bilo spomenuto da je plono centrirani kub gue pakiran atomima od prostorno centriranog, to znai da e modifikacijom reetke iz prostornog u plono centrirani kub isti broj atoma stati u manjem volumen. Uistinu dolazi do naglog skraenja uzorka pri pretvorbi u gama reetku. Hlaenjem te reetke duljina uzorka se kontinuirano smanjuje do modifikacijske temperature prijelaza u alfa reetku, gdje volumen opet skokovito raste. Daljnje hlaenje pokazuje samo kontinuirano smanjenje duljine uzorka. Premda se ovdje govori o istim metalima, moe se napomenuti da na modifikacijskim temperaturama takoer dolazi do nagle promjene rastvorivosti primjesa u metalu. Tako gama reetka preuzima velike koliine ukljuinskih atoma i plinova (vodik, ugljik, duik), koje alfa reetka praktiki ne prima, to bitno utjee na mogunost promjene mehanikih svojstava kontroliranim grijanjem i hlaenjem metala. Kod svake opisane modifikacije oslobaa se toplina, premda u znatno manjem iznosu nego kod skruivanja. Kod skruivanja zbog pothlaivanja, skruivanje moe zapoeti i na nioj temperaturi od one koja odgovara hlaenju normalnom brzinom. Slino i u krutnini moe nastati modifikacija zbog poveane brzine hlaenja na znatno nioj temperaturi od normalne. U tom sluaju, nastaju strukture koje nisu stabilne na toj temperaturi jer imaju viu energiju od stabilnih struktura. Prijelaz iz nestabilne ili metastabilne strukture u stabilnu moe se postii dovoenjem toplinske ili mehanike energije izvana za savladavanje energetske barijere pri prijelazu iz jednog stanja u drugo. Jednostavan prikaz ova pojave je prevrtanje opeke iz uspravnog (metastabilno) stanja u leee (stabilno). Potrebno je uloiti energiju da se opeka zarotira i prevrne plotimice. Osim transformacije kod eljeza, moe se spomenuti da transformacije kositra pokazuju drastinu promjenu volumena i mehanikih svojstava. Bijeli kositar se na temperaturi ispod 20C pretvara u sivu prainu. Ova pojava naziva se kositrena kuga (izgleda da je uzrokovala propast ekspedicije kapetana Scotta na Junom Polu jer su im iscurile kante petroleja zalemljene kositrom). isti metali se rijetko koriste. Tehniki isti metali koriste se u elektrotehnici zbog dobre elektrine vodljivosti (bakar, aluminij) ili visoke temperature taljenja (volfram, molibden) kao antikorozivni materijali (oblaganje posuda titanom, bakrom, eljezne posude za rastaljeni cink, prevlake cinka, kadmija, olova) za ukrasne prevlake (krom, nikal, zlato, srebro...). U novije vrijeme, koriste se isti metali i kao vlakna ultravisoke vrstoe koja armiraju slabije matrice. Ova vlakna predstavljaju praktiki monokristale s vrlo malom gustoom dislokacija, to im daje visoku vrstou, desetak i vie puta veu od polikristalnog materijala. Usmjerenom kristalizacijom takoer se mogu postii znatne anizotropije svojstava to moe biti korisno u nekim primjenama.

40

5 Legure
U strojarskoj praksi se znatno vie od istih metala koriste legure. Razlozi su viestruki: tehniki isti metali teko se dobivaju u proienom stanju, skupi su, premekani i niske vrstoe, nepovoljnih kemijskih i fizikalnih svojstava, esto teko obradivi standardnim postupcima obrade. Tehniki isti metali su obino oni koji imaju najvie 0.1% primjesa. Vee koliine primjesa su ili neistoe ili namjerno dodani legirni elementi, i te metale nazivamo legure. Do nastajanja legura dolazi mijeanjem metala s metalima, ali i s drugim elementima. Svaki pojedini element smjese naziva se komponenta legure. Broj komponenata koje se praktino koriste iznosi oko 80. Od ovih komponenata je u primjeni oko 3000 dvokomponentnih i 80 000 trokomponentnih i viekomponentnih legura.

5.1

Faze u legurama

Faza je homogeni dio tvari. Materija je homogena ukoliko su joj sva fizikalna i kemijska svojstva, na raznim mjestima ista. Kod istog metala talina je jedna, a krutnina druga faza. Za vrijeme skruivanja istodobno postoje dvije faze, kruta i tekua. Kod legura moe biti nekoliko razliitih situacija, ovisno o meusobnoj rastvorivosti komponenata u talini i krutnini. Ako legura sadri komponente koje se potpuno mijeaju u talini, onda je talina jedna faza. Meutim, komponente bitno razliite specifine teine formiraju odvojene taline koje plivaju jedna na drugoj (aluminij i olovo). U krutnini takoer moe biti samo jedna vrsta kristala nastalih od svih komponenti, ali mogu biti i odvojeni kristali pojedinih komponenti. Kristali komponenti nastaju u legurama u kojima ne postoji rastvorivost u krutnini. Svaka komponenta kristalizira odvojena, a materijal je smjesa razliitih kristala. Tako olovo zbog velikog atomskog radijusa (1.73 angstrema) odvojeno kristalizira u smjesi sa eljezom (1.24), cinkom (1.33), bakrom (1.28), aluminijem (1.43). Mala koliine olova u tim legurama olakava obradu odvajanjem estica zbog otkidanja kratke estice pri rezanju.

5.1.1

Krute otopine-mjeanci

Kristali mjeanci tvore krute otopine kada jedna komponenta zadrava svoju reetku, a na pojedinim mjestima u toj reetki ukljuuju se atomi drugih komponenata. Mjeanaca ima dvije vrste. Kako je prije spomenuto, to su zamjenske (supstitucijske) i ukljuinske (intersticijske). Naziv krute otopine dolazi od toga to su atomi pomijeani u kristalima slino kao i u talini. Legure mogu biti sreene (struktura unutar kristalnog zrna) ili nesreene (granice kristalnih zrna).

5.1.2

Zamjenski mjeanci

Zamjenski mjeanci imaju osnovnu reetku prevladavajue komponente, ali su na pojedinim mjestima u reetki strani atomi zamijenili atome osnovnog elementa. Radi jednostavnosti prikaza nadalje e se govoriti samo o slijevanju dviju komponenata, dakle o dvokomponentnim legurama. Kod dvokomponentnih legura postoje samo dvije vrste atoma elemenata: rastvarai koji daju atome i tip reetke, te rastvoreni koji daju samo atome. Mjeanci mogu imati ogranienu i rjee, neogranienu rastvorivost. U drugom sluaju se koliinski odnos atoma jedne u odnosu na drugu komponentu moe mijenjati u rasponu od 0 do 100%. To je slino potpunoj rastvorivosti u talini, pa se naziva potpuna rastvorivost u krutnini.

41

Rastvorivost stranih atoma u matinoj reetki ovisi o nekoliko inilaca, i to o relativnoj atomskoj veliini, i tipu kristalne reetke rastvorenog elementa i valenciji elemenata. Potpuna rastvorivost u krutnini moe se ostvariti kada je razlika veliine promjera atoma unutar 8% kristalne reetke istog tipa, kada su elementi blizu u periodikom sustavu elemenata, kada imaju jednaki broj valentnih elektrona i kada su oba elementa metali. Ako se valencije razlikuju, onda manje valentni element moe rastvoriti vie atoma drugog elementa, nego to taj element moe rastvoriti manje valentni (npr. jednovalentan bakar rastvara do 32% Zn u reetki, a dvovalentni cink samo do 2% Cu). Tipian zamjenski mjeanac pokazan je na slici 5.1.

5.1.3

Ukljuinski mjeanci

Ovi mjeanci nastaju ukljuivanjem rastvorenih elemenata u meuprostore kristalnih reetki matinog elementa (slika 5.2.). Najee rastvoreni elementi su ugljik, bor, duik i vodik (njihovi atomski radijusi su: C = 0.77, B = 0.83, N = 0.75, H = 0.37 angstrema). Ve mali sadraj rastvorenih ukljuinskih atoma (osim vodikovih) izaziva veliko izvitoperenje reetke rastvaraa. Zbog toga, ve sasvim mali sadraj ukljuenog elementa izaziva bitne promjene kristala mjeanca.

Slika 5.1. Supstitucijski mjeanac

Slika 5.2. Ukljuinski mjeanac

5.2

Kristali intermetalnih i kemijskih spojeva

Kristali spoja tvore nove kristalne reetke, razliite od reetki obje komponente. Karakteristika kemijskog spoja je toan omjer atoma komponenti u spoju, koji se svugdje u materijalu ponavlja. Tako npr, spoj eljeznog karbida ima formulu Fe3C (slika 5.4). Izmeu metala mogu nastati intermetalni spojevi, u kojima atomi nisu obvezno u istim brojanim odnosima. Reetke spojeva su uglavnom komplicirane, bez kliznih ravnina i pravaca. Zato su takvi kristali vrlo tvrdi i krhki. Budui da imaju vezane elektrone, imaju i veliki elektrini otpor.

5.3

Mehanike smjese kristala

U nekim sluajevima skruivanje legura odvija se na stalnoj temperaturi pa moe nastati smjesa sitnih, razliitih kristala. To se moe promatrati kao jedna faza, jer ti kristali imaju vrlo homogena svojstva zbog sitnoe zrna. Ovakve smjese zovu se eutektikum (grki eu - dobro, tehtein - graditi, ima i tumaenja da dolazi od grkog tekein - taliti, topiti) - slika 5.3.

42

Nastanaka homogene smjese razliitih kristala prilikom pretvorbi u krutnini slian je

Slika 5.3. Kristal spoja u perlitu Slika 5.4. Fe3C

Slika 5.5. Eutektiki kristali

skruivanju eutektike smjese, pa se ta smjesa naziva eutektoid. Na slici 5.5. prikazana je eutektika faza.

5.4

Skruivanje legura

Pojave kod skruivanja legura su neto sloenija nego kod istih metala i mogu se grubo svrstati u tri grupe: - Skruivanje legure s komponentama potpune rastvorivosti u talini i krutnini odvija se u temperaturnom intervalu, umjesto na jednoj temperaturi, kao kod istog metala. Poetak i zavretak skruivanja je unutar intervala temperatura skrutita komponenti (slika 5.6.). Postojanje intervala skruivanja s usporenim hlaenjem objanjava se manjim oslobaanjem topline pri skruivanju, jer samo dio atoma komponente vieg talita moe na odgovarajuoj temperaturi stvarati reetku, a u nju se uvrtavaju atomi rastvorene komponente. Slika 5.6. Krivulje hlaenje - Postoje legure kojima je rastvorljivost u talini potpuna, a u legure s potpunom krutnini djelomina ili ak nikakva. Kod tono odraenih rastvorivou u krutnini koncentracija komponenti mogue je stvaranje reetki na nioj temperaturi od temperatura skrutita obje komponente. Nastala krutnina je eutektikum, a krivulja hlaenja ima oblik isti kao za isti metal, samo je stojite na nioj temperaturi od stojita komponenti (slika 5.7.). - Postoji mogunost da legura ima koncentraciju blisku eutektikoj, tako da skruivanjem najprije zapoinje jedna faza, a ostatak taline se skrutne kao eutektikum. Krivulja hlaenja dobiva oblik kao na slici 5.8.

Slika 5.7. Krivulja hlaenja legure s eutektikumom

Slika 5.8. Krivulja hlaenja legure sa eutektikumom

Postoji i etvrta grupa krivulja hlaenja kod kojih se javlja interval skruivanja sa stojitem unutar intervala skruivanja. Ovakva krivulja hlaenja opisana je kod peritektikog dijagrama slijevanja.

43

5.4.1

Dijagrami slijevanja dvokomponentnih legura

Neka je legura sastavljena od dvije komponente, A i B. Njihov meusobni omjer u leguri mogue je mijenjati po volji. Udio svake komponente u leguri naziva se koncentracija komponente. Svaka legura ima odgovarajuu krivulju hlaenja, koja se koristi za izradu dijagrama slijevanja koji obuhvaa sve mogue legure za koncentracije komponenata od 0 do 100%.

Slika 5.9. Konstrukcija binarnog dijagrama slijevanja za legure potpune rastvorivosti u talini i krutnini
Binarni (dvojni) dijagram slijevanja sastavlja se iz krivulja hlaenja veeg broja dvokomponentnih legura (slika 5.9.). Na slici je stabilni dijagram slijevanja Cu-Ni (esto se koristi slitina sa 66%Ni, 29%Cu i 3%Mn "monel" s velikom otpornosti na koroziju koristi se za kondenzatorske cijevi, lopatice vodnih turbina, rashladne ureaje u morskoj vodi zbog otpornosti na obratanje). Na osi apscisa nanesena je koncentracija, a na osi ordinata temperatura. Na ovaj nain se od krivulje hlaenja uzimaju samo karakteristine temperature faznih pretvorbi (taline u krutninu i modifikacije reetki). Za pojedine koncentracije nanose se temperature poetaka skruivanja, eutektike temperature, temperature zavretka Slika 5.10. Poluni zakon faza skruivanja, promjena rastvorivosti i modifikacija reetki u krutnini. Nastali binarni dijagram vrlo lijepo opisuje sve mogunosti faznih stanja legura za promatrane temperature. Potrebno je naglasiti da ovo vrijedi za umjerene brzine hlaenja, kada se postiu

44

stabilne strukture. U tehnikoj praksi, zbog velike brzine hlaenja, ovi dijagrami u mnogom sluajevima daju samo priblina stanja. Spajanjem karakteristinih temperatura dobivaju se linije koje ograniavaju podruja pojedinih faza. Tako se spajanjem temperatura poetaka skruivanja dobiva likvidus linija (latinski liquidus - teku), iznad koje postoji samo tekua faza. Spojevi temperatura zavretaka skruivanja daju liniju solidus ispod koje postoji samo kruta faza (solidus od latinskog krut). Izmeu likvidus linije i solidus linije postoji podruje dviju faza, tekue i krute. Za svaku temperaturu iz tog intervala postoji odgovarajua koliina pojedine faze. Ako se zaustavi hlaenje, proces skruivanja ne napreduje, a koliine krute i tekue faze se ne mijenjaju. Tek sniavanjem temperature raste udio krute faze, a tekue se smanjuje. Dosezanjem solidus linije skrutne se sva talina, pa ostane samo kruta faza. Koliine pojedinih faza u dvofaznom podruju moe se odrediti koritenjem polunog zakona, koji kazuje da je udio jedne faze jednak kraku poluge na suprotnoj strani od granice te faze (slika 5.10.). Polugu predstavlja odsjeak promatrane izoterme T2 izmeu linija koje dijele dvofazni od jednofaznog materijala, a os (hvatite) poluge je u presjecitu okomice koja predstavlja koncentraciju legure. Pomou polunog zakona mogue je za svaku izotermu ocijeniti koliki je udio pojedine faze u dvofaznom podruju, to je naroito korisno kod ocjenjivanja utjecaja pojedinih legirnih elemenata na svojstva legure. Skruivanje legure koncentracije x, na slici 5.10., odvija se tako da na temperaturi koja odgovara presjeku linije likvidus i okomice zapoinje kristalizacija zamjenskog mjeanca koji sadri niu koncentraciju B komponente od prosjene, jer B atomi jo imaju veliku slobodnu energiju. Koncentraciju B atoma u nastalom mjeancu moe se oitati na presjeku izoterme i solidus linija, a iznosi u ovom sluaju x1. Na temperaturi T1 praktiki nema krute faze, osim prvih kristala mjeanaca koncentracije x1. Daljnjim hlaenjem, na temperaturi T2 nastaju mjeanci s neto viom koncentracijom B atoma x2, raste udio krute faze, a smanjuje se udio taline. S obzirom na to da se iz taline stalno skruuje manje B atoma od prosjene koncentracije tih atoma, udio B komponente relativno raste u talini i iznosi x3 na presjeku izoterme i likvidus linije. Dostizanjem temperature Ts skruuje se preostala taline koncentracije xs, u mjeance iste koncentracije. Openito vrijedi da presjek izoterme u dvofaznom podruju s granicama faza daje koncentraciju legure u toj fazi, a da se koliine faza nalaze na suprotnim stranama poluge koju tvori izoterma izmeu granica faza, dok joj je os (hvatite) koncentracija legure. Udio pojedine faze se lako izrauna izmjerom duljina poluga u dijagramu:
Talina XY = Krutnina YZ odnosno:

ili
Krutnina = YZ YZ = ( XY + YZ ) XZ Talina = XY XY = ( XY + YZ ) XZ

Prethodno opisani proces skruivanja ukazuje da nastaju slojevi kristala s razliitim koncentracijama, od znatno manje do znatno vee koncentracije od prosjene. Ovakva heterogenost materijala susree se ipak u znatno manjoj mjeri nego to bi odgovaralo ovom prikazu. Homogenizacija krutnine nastaje seljenjem atoma s mjesta vie na mjesta nie koncentracije komponenti. Ovaj proces, nazvan difuzija, predstavlja univerzalni prirodni proces izjednaavanja razlika. 45

5.5

Difuzija

Difuzija se u metalu dogaa najprije seljenjem atoma kroz vakancije, jer je tu energetska barijera za skok atoma najmanja. Na taj nain atomi putuju u jednom smjeru, a vakancije u suprotnom (slika 5.11. i slika 5.12.). Inae, proces podsjea na popularnu igru postavljanja poretka kvadratia s brojevima od 1 do 15 u zatvorenom kvadratu od 16 polja.

Slika 5.11. Difuzija atoma kroz vakancije i usporedba s igrom

Atomi tipa A

Atomi tipa B

Slika 5.12. Difuzija atoma kroz vakancije

Prije je bilo navedeno da na visokim temperaturama raste broj vakancija, a i veze izmeu atoma su slabije. Ovo ukazuje da se difuzija znatno bre odvija na visokim, nego na niskim temperaturama. Isto tako, proces preskakanja atoma u vakancije nije brz, to znai da je znaajan initelj difuzije i vrijeme u kojem se difuzija odvija. Ova dva inioca, temperatura i vrijeme predstavljaju osnovne parametre kojima se mogu mijenjati svojstva materijala.

46

5.6

Razluivanje

Ono to je naelno reeno za kristalizaciju istog metala, a odnosi se na klice kristalizacije, rast, veliinu i oblik kristalnih zrna, moe se primijeniti i na legure. Razlika u kristalizaciji legure u odnosu na isti metal nastaje zbog toga, jer u leguri ima vie komponenti to uzrokuju nehomogenu krutninu sa stajalita kemijskog sastava. Do heterogenosti krutnine neizbjeno dolazi zbog istodobnog postojanja dvije faze razliite koncentracije koje su meusobno u ravnotei na odreenoj temperaturi (talina i krutnina). Krutnina se ne moe potpuno homogenizirati zbog nemogunosti potpunog odvijanja difuzije. Uslijed nepotpune difuzije prilikom pretvorbe jedne faze u drugu dolazi do segregacije ili razluivanja. Ako se posljedice segregacije proteu samo na podruje reda veliine kristala, onda govorimo o mikrosegregaciji ili o mikrorazluivanju. Ukoliko su ta podruja velika toliko da ih golim okom moemo razluivati, utoliko govorimo o makrosegregaciji, tj. O makrorazluivanju. Posljedice su skruivanja bez difuzije u krutnini nastanak mjeanaca koji u svakom sloju imaju razliitu koncentraciju. Budui da u presjeku poprimaju izgled drva s godovima, nazivaju se slojasti dendriti. Izostankom difuzije dolazi i do pomicanja granica faza na nie temperature, a raste i rastvorivost mjeanaca. Mikrorazluivanje nastaje svugdje gdje se talina skruuje u temperaturnom intervalu.

5.6.1

Makrorazluivanje ili makrosegregacija

Ova pojava nastaje u temperaturnom intervalu skruivanja taline u kojem se izluuju faze razliitog talita, a prema tome i razliitog kemijskog sastava i specifine teine. Uzroci makrosegregacije su dvojaki: - heterogenost izazvana seljenjem taline - heterogenost izazvana mehanikim seljenjem faza. Legure djelomine rastvorivosti u krutnini zapoinju skruivanje kristalizacijom primarne faze uz stjenke kalupa, dok se talina npr. eutektikog sastava potiskuje u sredinu kalupa. Na ovaj nain nastaju bitne razlike kemijskog sastava masivnih odljevaka po debljini, slika 5.13. Sam proces se naziva normalno razluivanje. Kod skrutnutih masivnijih odljevaka vanjska stjenka se odvaja od stjenke kalupa, dok je sredina jo rastaljena. Sloj zraka izmeu ohlaene stjenke i povrine odljevka predstavlja toplinsku izolaciju, pa talina iz sredine moe protaliti dio ve skrutnutog materijala i probiti se taljenjem granica zrna primarnih kristala. Tako se na povrini metala nau faze nieg talita. Pojava se zove obrnuto razluivanje ili iznojavanje.

Vertikalno razluivanje nastaje kada prema povrini odljevka isplivava specifino laka talina.

47

5.6.2

Strukturno razluivanje

Strukturno razluivanje nastaje zbog razliitog oblika i veliine kristalnih zrna, to ovisi o uvjetima odvoenja topline. Obino su zrna na povrinskom sloju manja i izduljenija, a zrna u sredini odljevka (ili zavarenog spoja) krupnija i podjednakih dimenzija u svim smjerovima (poligonalna zrna) , kao na slici 5.13 a. Posljedice razluivanja, naroito makrorazluivanja, tetne su za mehanika svojstva metala. Mogue je umanjiti ove posljedice toplinskom i plastinom obradom. Kod izrazitih razluivanja ipak ostaju nehomogenosti u materijalu, to se tetno odraava na kvalitetu proizvoda.

a) makrorazluivanje b) obrnuto razluivanje ili iznojavanje c) vertikalno razluivanje

Izduena zrna

Velika neusmjerena zrna

Sitna neusmjerena zrna

d) horizontalni presjek ingota Slika 5.13. Razluivanje kod masivnih odljevaka

48

5.7

Binarni dijagrami slijevanja tehnikih legura

Binarni dijagram slijevanja, opisan na slici 5.9., odnosi se na manji broj sluajeva potpune rastvorivosti komponenata u krutnini. Sluajevi djelomine rastvorivosti su ei i ovdje e se detaljnije opisati.

5.7.1

Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u krutnini

Dijagram slijevanja za ovaj sluaj pokazan je na slici 5.14. Lijevo od dijagrama je nekoliko krivulja hlaenja za koncentracije legura iz kojih se konstruira dijagram.

Slika 5.14. Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u krutnini

Uz dijagram su dane i metalografske slike pojedinih faza za neke tipine koncentracije i temperature. Obje komponente stvaraju svoje kristale mjeance u podruju koncentracija siromanih drugom fazom, a u podruju eutektike koncentracije nastaje smjesa mjeanaca obiju komponenti. Komponente moemo oznaiti kao A i B, a pripadni kristali mjeanci kao i . Likvidus linije padaju od temperatura talita komponenti do zajednike eutektike temperature na eutektikoj koncentraciji. Solidus linija pada od skrutita komponenti do eutektike temperature, a zatim ide horizontalno u podruju ograniene rastvorivosti komponenti A i B. Ispod solidus linije postoje tri razliita podruja, gledano s lijeva na desno, na eutektikoj temperaturi: 1. Od iste komponente A do koncentracije xA koja odgovara graninoj rastvorivosti komponente B u mjeancima nalazi se homogeno podruje mjeanaca. 2. Izmeu koncentracije xA i xB, koja odgovara graninoj rastvorivosti komponente A u mjeancima, nalazi se dvofazno podruje i mjeanaca. 3. Od koncentracije xB do iste komponente B je homogeno podruje mjeanaca.

49

U dvofaznom podruju istie se eutektika koncentracija xe, koja odgovara eutektikoj leguri. Legura eutektike koncentracije se skruuju sa stojitem na eutektikoj temperaturi, a nastala krutnina predstavlja sitnu smjesu kristala mjeanaca komponenti (vidi metalografske slike na slici 5.14), od kojih svaki ima graninu rastvorivost druge komponente. Premda se ovi mjeanci ni kemijski ni kristalografski ne razlikuju od mjeanaca nastalih iz legura drugih koncentracija, smatraju se novom fazom, eutektikumom, jer zbog sitnog zrna smjesa ima homogena mehanika svojstva. Dijagram se sada moe promatrati od koncentracije iste komponente A do eutektike koncentracije, i dalje do koncentracije iste komponente B. Pojave u oba dijela su simetrine, samo to ulogu komponente A preuzima komponenta B u drugom dijelu. Homogeno podruje koncentracija do granice rastvorivosti mjeanaca odgovara prethodno opisanom sluaju na slici 5.9, tj. potpunoj rastvorivosti u krutnini, pa ga nije potrebno posebno opisivati. Legura iz podruja u kojem se javlja i eutektikum ima koncentraciju x1. Iznad likvidus linije talina sadri x1 komponente B i (1 x1) komponente A. Ukupna koliina komponenti A + B = 1, odnosno 100%, hlaenjem legure do likvidus linije zapoinje skruivanje primarnih ' mjeanaca koji imaju koncentraciju x2. Daljnjim ohlaivanjem raste udio faze ' mjeanaca, a smanjuje se udio taline, u kojoj sve vie raste koncentracija komponente B, te na eutektikoj temperaturi poprima eutektiku koncentraciju xe. Istodobno nastaju ' mjeanci koji na eutektikoj temperaturi postiu graninu moguu koncentraciju xA. Na eutektikoj temperaturi postoje dakle dvije faze, i to primarni ' mjeanci koncentracija xA i eutektika talina TE koncentracije xe,. Koliina pojedinih faza moe se odrediti polunim zakonom za polugu xAxe iz krakova poluge xAx1 i x1xe.:

' : TE = x1xe: xAx1 ,

'=

odnosno:

x x x xA x1 x e x x1 TE = A 1 = 1 100 [% ] . 100 = e 100[% ] x A xe xe x A x A xe xe x A Odvoenjem topline zapoinje skruivanje taline eutektike koncentracije xe. i nastanak eutektikuma, smjese sitnih zrna mjeanaca e i e s graninom rastvorivou. Eutektikum je obino raspodijeljen izmeu veih zrna primarnih mjeanaca, pa se moe smatrati posebnom fazom. Koliina primarnih mjeanaca odgovara kraku poluge x1xe, a eutektikuma xAx1. Unutar eutektikuma omjer e i e mjeanaca odnosi se kao:

e : e = xe xB : x A xe tj.:
xe x B x B xe x x x xA = 100[% ] e = A e = e 100[% ] x A xB xB x A x A xB xB x A Nakon skruivanja legure koncentracije x1 metal se dalje hladi. U veini sluajeva dolazi do smanjenja rastvorivosti mjeanaca zbog smanjenja parametara reetke. Viak, atoma druge komponente stvara odgovarajue mjeance s rastvorivou koja odgovara trenutnoj temperaturi. Koncentracija xA i xB predstavljaju granice rastvorivosti komponenti A i B u mjeancima i . Rastvorivost komponenti u mjeancima se obino smanjuje sniavanjem temperature. U podruju potpune rastvorivosti na visokim temperaturama, za koncentracije ispod xA i preko xB, hlaenjem moe rastvorivost pasti do mjere da mjeanac ne moe sadravati toliko druge komponente kao na viim temperaturama, pa se izluuju sekundarni mjeanci druge komponente u do tada homogenoj fazi. Sekundarnih mjeanaca ima obino malo, ali kako se razlikuju po svojstvima od primarnih, mogu bitno utjecati na mehanika svojstva metala.

=
e

50

Za leguru x3 iz podruja potpune rastvorivosti vrijedi da na eutektikoj temperaturi ima samo fazu primarnih ' mjeanaca, dok na sobnoj ima jo izluenih sekundarnih " mjeanaca. Koliina tih mjeanaca moe se odrediti polunim zakonom: ': " = x3 x5 : x4 x3 tj.: xx x x x x x x = 3 5 = 5 3 100[% ] = 4 3 = 3 4 100[% ] x 4 x 5 x5 x 4 x 4 x5 x 5 x 4 Talina eutektike koncentracije hladi se do eutektike temperature na kojoj se skruuje sa stojitem na krivulji hlaenja. Nastala krutnina je eutektikum s homogenom smjesom i mjeanaca. Koncentracije su tih mjeanaca xA i xB, a koliinski se odnose kao krakovi poluga xexB prema xAxe,. Sve ostale pojave pri daljnjem hlaenju sline su ve prije opisanim. Grafiki prikaz udjela faza moe se dati: 1. Za izabranu koncentraciju x i raspon temperatura od zagrijane taline do ohlaene krutnine, slika 5.15. 2. Za neku promatranu, karakteristinu temperaturu pri emu se dobiva pregled faza za sve koncentracije, vidi sliku 5.15.

Slika 5.15. Grafiki prikaz udjela faza za zadanu koncentraciju i temperaturu

Ovakav grafiki pregled olakava cjeloviti uvid u pretvorbe faza i promjene njihove koliine. Eutektike legure daju pogodnost slijevanja komponenti s inae visokim temperaturama taljenja, to je u ljevarstvu pogodno jer se u peima ne moraju postizati visoke temperature. Legure koncentracije nie od eutektike nazivaju se podeutektike, a vee od eutektike koncentracije, nadeutektike.

51

5.7.2

Peritektiki sustav s djelominom rastvorivou u krutnini

Ako su komponente bitno razliite temperature talita, onda obino ne nastaje eutektikum, nego peritektikum, s peritektikom temperaturom negdje oko sredine raspona temperatura taljenja komponenti. U podruju niskih koncentracija jedne ili druge faze postoji podruje potpune rastvorivosti, kao u dijagramu na slici 5.9. Meutim u podruju peritektike koncentracije postoji dvofazno podruje mjeanaca obje komponente. U krutnini takoer obino dolazi do promjena rastvorivosti mjeanaca, pa su i granice rastvorivosti zakrivljene.

Slika 5.16. Dijagram s peritektikumom

Tipian peritektiki dijagram prikazan je na slici 5.16. Promatrat emo samo podruja koja se razlikuju od do sada opisanih. U podruju koncentracija 0 do xA nema nikakve razlike u odnosu na dijagram na slici 5.9., skruuje se primarna faza mjeanaca. Hlaenjem se ovim mjeancima smanjuje rastvorivost, a mogue je izluivanje i sekundarnih mjeanaca. Legure koncentracija izmeu xA i xP skruuju se najprije primarni mjeanci do peritektike temperature. Na toj temperaturi postoje dvije faze, primarni mjeanci koncentracije xA

52

talina koncentracije xB. Ova talina se dalje skruuje kao mjeanac, jer je mjeanac ve na granici rastvorivosti, pa ne moe primati B atome iz taline bogate tom komponentom. Kako mjeanci nastaju nakon mjeanaca, to se obino grade oko primarnih mjeanaca, odakle im potjee i naziv (grki peri - oko, tehtein - graditi). Tom prilikom i dio mjeanaca obloenih mjeancima prekristalizira u mjeance. Na samoj peritektikoj koncentraciji dolazi do skruivanja primarnih mjeanaca koji se kristaliziraju do peritektike temperature. Na toj temperaturi postoji faza primarnih mjeanaca i talina bogata B komponentom, koncentracije xB. Skruivanje se odvija sa stojitem, pri emu se talina skrutne u mjeance koncentracije xP, a primarni mjeanci prekristaliziraju potpuno u mjeance (vidi metalografsku skicu na slici 5.16.). Na niim je temperaturama, zbog smanjenja rastvorivosti reetke, mogue izluivanje sekundarnih mjeanaca. Legure koncentracija izmeu xP i xB zapoinju skruivanje primarnom fazom; na peritektikoj temperaturi dolazi do skruivanja dijela taline u mjeance i prekristalizacije mjeanaca u mjeance. Ostatak taline nadalje kristalizira u mjeance.

53

5.8

Sustav slijevanja s komponentama potpuno nerastvorivim u krutnini

Ovaj sluaj je isti kao kod eutektikog sustava, samo to nastaju odvojeni kristali komponenata, a ne mjeanci (slika 5.13.), tj. nastaju kristalne reetke istih komponenata. Skruivanjem podeutektike taline nastaju kristalne reetke iste komponente A. Sniavanjem temperature rastu kristalna zrna koncentracije 100% A komponente, a koncentracija taline se poveava do eutektike koncentraciju xe na eutektikoj temperaturi. Na ovoj temperaturi talina se skrutne u eutektikum koji, za sluaj potpune nerastvorivosti u krutnini, predstavlja mehaniku smjesu istih kristalia komponente A i komponente B. Do sobne temperature nema promjene udjela faza nastalih nakon eutektike pretvorbe.

Slika 5.17. Eutektiki sustav slijevanja za komponente s potpunom nerastvorivou u krutnini

Na slici 5.17. vidimo grafike prikaze udjela faza za koncentraciju x1 lijevo od dijagrama i za temperaturu t1 ispod dijagrama. Grafiki prikazi se crtaju pomou polunog zakona to je detaljno objanjeno u prethodnim poglavljima. Sustave s potpunom nerastvorivou tvore metali s veim razlikama u svojstvima. ei je sluaj da jedna komponenta tvori mjeance, a druga ne.

54

5.9

Slijevanje s komponentama koje u krutnini stvaraju spojeve

U ovom sluaju se dijagram slijevanja praktiki razbija na dva ili vie dijagrama u kojima ulogu komponenata uzimaju spojevi definiranog sastava. Kristali spojeva obino ne tvore mjeance, te predstavljaju komponente s potpunom nerastvorivou u krutnini. Jednostavan primjer prikazan je na slici 5.18. Osnovne komponente su A i B, ali za neku koncentraciju x tvore spoj sastava AmBn, s odgovarajuom kristalnom reetkom i temperaturom taljenja.

Slika 5.18. Sustavi s kemijskim spojem Razdvajanjem dijagrama u dva dijela moe se promatrati odvojene sustave s komponentama A i AmBn te drugi sustav s kemijskim spojem AmBn, i komponentom B. U praksi esto samo jedan od ovih dijagrama predstavlja tehniki upotrebljive legure.

5.10 Sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u talini

Pojave nerastvorivosti u talini javljaju se kod metala s velikom razlikom u specifinim teinama, najee su to legure bakra, eljeza i aluminija s olovom. Kod mirne taline laki metal pliva nad teim, a i skruivanje se odvija odvojeno. Dijagram slijevanja s djelominom rastvorivou u talini prikazan je na slici 5.19. Mijeanjem taline i brzim skruivanjem nakon ulijevanja u kalup mogue je postii homogenu mjeavinu kristala komponenata. Ako je olovo jedna komponenta, onda je vrstoa materijala na mjestu kristala olova mala, pa je obrada rezanjem olakana. U podrujima koncentracija gdje nema razdvajanja taline mogui su prethodno opisani sluajevi.

Slika 5.19. Sustavi s djelominom rastvorivou u talini

55

5.11 Trokomponentni sustavi slijevanja

Ovi su sustavi esti u praksi, ali se obino promatra binarni sustav u kojem se trea komponenta dri nepromjenljivom. Trojni ili ternarni sustavi konstruiraju se iz odgovarajuih binarnih dijagrama parova komponenti A, B, C, kao to se vidi na slici 5.20. Ovi dijagrami sijeku se izotermnim plohama, a sam prikaz dijagrama je u istokranom trokutu za pojedinu izotermu (u naem primjeru tx). Kristali mjeanci npr. BC imaju u svojoj reetci ukljuene atome i B i C komponente. Isto vrijedi i za kristale mjeance AC i AB .

Slika 5.20. Trokomponentni dijagram slijevanja

Trokomponentni dijagrami su relativno malobrojni i postoje uglavnom samo za najee koritene trojne legure. Najvie se ipak koriste kvazibinarni dijagrami gdje se promatra ponaanje samo dvije komponente, dok se ostale komponente i primjese, odnosno neistoe, nastoje drati nepromijenjenima u svim promatranim legurama (jedna komponenta je A + (C + D + F + ...), a druga, koja se varira je B). Prikazani dijagrami slijevanja predstavljaju osnovicu prouavanja struktura i svojstava tehnikih metala i njihovih legura. Usprkos injenici da se odnose na strukture nastale sporim hlaenjem, daju dobru sliku struktura u legurama za razliite omjere mijeanja komponenti. Openito se moe rei da homogeni, jednofazni metal pokazuje dobra svojstva plastinosti, dok dvofazni materijali, posebno ako imaju izluene sekundarne faze, pokazuju veu vrstou. Dijagrami slijevanja koriste se za prikazivanje pojava i kod slijevanja i kod skruivanja nemetala, kako organskih, tako i anorganskih. Obino se radi o kemijskim spojevima kao komponentama smjese. Ovim prikazom bio bi zavren openiti uvod u grau materijala i posebno metala. Slijedi prikaz najee koritenih metala prema njihovoj zastupljenosti u upotrebi. Valja napomenuti da svaki metal ima neko optimalno podruje koritenja, tako da nema podjele na vanije ili manje vane metale. Neke metale koristimo svakodnevno, a neke vrlo rijetko ili nikako. Razvojem metalurgije i tehnologije obrade neki do nedavno egzotini metali postaju dio svakodnevnice. 56

6 Tehniki metali i njihove legure

Nakon openitog prikaza pojava kod istih metala i legura, u nastavku emo detaljno opisati najvie koritene metale u tehnikoj praksi. Tehniki se metali najee dijele na dvije grupe i to na eljeza ili legure eljeza i na neeljezne metale. Ovakva podjela je razumljiva jer je godinja proizvodnje eljeza skoro deset puta vea od proizvodnje svih drugih tehnikih metala zajedno.

6.1

Sirovo eljezo

Pod pojmom sirovo eljezo podrazumijevamo sve legure eljeza s ugljikom, uz dodatke ostalih elemenata. U nastavku emo se ograniiti samo na analizu legura eljeza i ugljika. Naziv eljezo ostaje naziv za tehniki isto eljezo sa zanemarivim sadrajem ugljika. Legure eljeza znatnije legirane drugim elementima nisu predmet izlaganja ovog kolegija. Razliite vrste legura eljeza meusobno se razlikuju po fazama koje imaju na sobnoj temperaturi i po svojstvima koja im daju te faze. Najjednostavniji put je analiza dijagrama slijevanja eljeza i ugljika, to se vidi na slici 6.1.

Slika 6.1. Dijagram slijevanja eljezo-ugljik

Vidljivo je da se dijagram odnosi na relativno male koncentracije ugljika u eljezu, najvie do 7%. Ovo je i razumljivo jer je ugljik ukljuinski element i ve male koliine ugljika mogu bitno mijenjati mehanika svojstva eljeza. Kod lijevanih eljeza sadraj ugljika obino ne prelazi 4,5%, dok kod vrsta koje se prerauju plastinom deformacijom i zavarivanjem taj 57

postotak pada ispod 0.4%. Visokolegirane vrste legiranog eljeza najee imaju sadraj ugljika ispod 0.1%. Na dijagramu se vidi da se radi o eutektikom dijagramu s djelominom rastvorivou ugljika u eljezu u krutnini i potpunoj nerastvorivosti eljeza u ugljiku. Na temperaturama iznad 1400C i za koncentracije ugljika ispod 0.2% postoji peritektiki dio koji se kod nelegiranog eljeza obino ne prouava. Dijagram oznaen (plavom) isprekidanom linijom predstavlja proces sporog hlaenja legure eljeza i ugljika u kojem nastaju stabilne strukture, i to mjeanac eljeza i ugljika s neznatnim sadrajem ugljika te kristali ugljika u heksagonskoj modifikaciji (grafit). Dijagram oznaen punim (crvenim) crtama odnosi se na sluaj metastabilnog skruivanja, dakle skruivanja s veom brzinom hlaenja i nastankom metastabilne strukture. Linije B-C i J-E su zajednike za oba dijagrama. Zbog te poveane brzine hlaenja nisu nastali odvojeni kristali ugljika (u formi grafita) i mjeanci eljeza i ugljika, nego nastaje kemijski spoj, eljezni karbid, Fe3C. Metastabilna struktura se sastoji od mjeanaca eljeza i ugljika i kristala spoja eljeznog karbida. Oba sluaja, stabilni i metastabilni imaju isti oblik dijagrama slijevanja, samo je kod metastabilnog dolo do snienja temperatura pretvorbi i do poveanja granica rastvorivosti zbog breg hlaenja. arenjem je mogue metastabilnu strukturu Fe3C pretvoriti u mjeance Fe i kristale grafita, ali se stabilna struktura Fe mjeanaca i grafita ne moe arenjem pretvoriti u metastabilnu. Eutektika temperatura nalazi se na oko 1152C, pri koncentraciji oko C = 4.3%. Ovo je znatno nia temperatura od talita istog eljeza (oko 1539C) i temperature sublimacije ugljika (preko 3000C).

6.1.1

Dobivanje sirovog eljeza

Sirovo eljezo se dobiva u visokim peima s koncentracijom ugljika oko eutektike, to olakava taljenje zbog niih temperatura. Proizvodnja sirovog eljeza u svijetu u 2008. godini prelazi 1300 milijuna tona, to zahtijeva odgovarajue koliine rudae, koksa i metalurkih dodataka. Dio sirovog eljeza dobiva se i pretaljivanjem otpadnog eljeza. Od ove koliine eljeza najvie se proizvodi ugljini elik sa sadrajem ugljika do 0,4%, od kojeg se izrauju razliiti poluproizvodi-cijevi, limovi, profili, trupci, poluge, otkivci. Legirani elici se proizvode u znatnoj manjim koliinama i skuplji su od ugljinog elika. elici su metastabilne vrste legiranog eljeza i ugljik je u njima vezan sa eljezom u eljezni karbid. Ostale vrste legura eljeza su najee lijevovi, u kojima najvie ima sivog lijeva sa svojim podvrstama. Sivi lijev je legirano eljezo sa stabilnom strukturom i ugljikom izluenim u obliku grafita. Dobivanje eljeza je predmet metalurkih studija i ovdje se iznosi samo u elementarnim crtama. eljezna rudaa, u kojoj dominiraju oksidi i sulfidi reducira se u visokim peima pomou koksa (ugljik) na sirovo eljezo s temperaturom taljenja na oko 1150C i priblino eutektikom koncentracijom od oko 4% C. Ako u metalurkim dodacima i oblozi pei prevladavaju spojevi silicija (kisela obloga) dobivaju se stabilne strukture (sivo sirovo eljezo), a ukoliko prevladavaju spojevi mangana (bazina obloga, vapnenac i dolomit) onda je metastabilne (bijelo sirovo eljezo). U sirovom eljezu prilikom redukcije rudae ostaje neto silicija i mangana, koje drimo korisnim pratiteljima u leguri, ali i sumpora i fosfora, koji su neistoe, pa ih se nastoji ukloniti iz taline naknadnim zahvatima. Talina sirovog eljeza se ulijeva u pei za dobivanje elika, a koriste se i procesi gdje se u pe ubacuje i odreena koliina otpadnog, starog elika. Sadraj ugljika se smanjuje propuhivanjem taline kisikom, pri emu najprije izgara ugljik zbog veeg afiniteta prema kisiku, zatim silicij i mangan, koji tvore trosku to isplivava na povrinu. Posljednje oksidira eljezo, ali se propuhivanje prekida prije nego to izgori sav ugljik. Izgaranjem ugljika raste i temperatura

58

taline od eutektike temperature do temperature od oko 1500C, to se moe vidjeti iz dijagrama. Sadraj ugljika, zavisno od trajanja propuhivanja pada s oko 4% na ispod 2%, najee ispod 0.4%. elik se prije najvie dobivao Bessemerovim i SiemensMartinovim postupkom, ali sada prevladava dobivanje elika u elektrolunim peima. Zbog istije atmosfere u ovim peima, dobiva se i kvalitetniji elik. Talinu zagrijava elektrini luk izmeu elektroda u poklopcu pei. Kisik se upuhuje kroz vodom hlaenu cijev. Na povrini taline izdvaja se troska s neistoama, a isti elik se ulijeva u lonce, a zatim pretae u kalupe gdje se skruuje u odgovarajue oblike za daljnju preradu. U modernim elianama proces izmeu visoke pei, elektropei za elik i izrade poluproizvoda je povezan tako da se tedi ogromna koliina energije. Daljnja uteda je izravno oblikovanje poluproizvoda lijevanjem kroz hlaenu kokilu odgovarajueg oblika kontinuirani lijev. Duljina gredice ili lima nije ograniena. Nakon lijevanja limovi se valjaju na konanu mjeru da se zrno usitni i poboljaju mehanika svojstva. Na taj je nain izbjegnut skupi proces lijevanja elika u ingote i brame, grijanje tih odljevaka i valjanje u valjakim stanovima, sa svim nedostacima koje nosi skruivanje masivnih komada (segregacija!).Shematski prikaz proizvodnje sirovog eljeza dan je na slici 6.2. PROIZVODNJA SIROVOG ELJEZA

sirovo eljezo

Sirovo eljezo

otpadno eljezo

Sirovo eljezo Otpadno eljezo

Slika 6.2. Shematski prikaz dobivanja sirovog eljeza

59

proizvodi se rastaljeno sirovo eljezo iz rude

LIJEVANJE SIROVOG ELJEZA

Shematski prikaz proizvodnje elika od rudae eljeza do lijevanja sirovog eljeza odnosno kontinuiranog lijeva ploa i trupaca

Prilikom propuhivanja taline nastaje i manja koliina eljeznog oksida, koja je jednoliko raspodijeljena u metalu. Kasnijom preradom koja ukljuuje taljenje (zavarivanjem) dolazi do redukcije Fe-oksida ugljikom izdvojenim iz Fe3C. Ova reakcija razvija plinove CO i CO2 i pjeni metal, pa se ovakav elik naziva neumireni elik. Dodavanjem silicija u talinu eljezo manje oksidira, pa se ovakav elik naziva poluumireni. Prepoznaje se po malom sadraju silicija u kemijskoj analizi materijala. Ako se sasvim eli izbjei eljezne okside u eliku, ubacuje se aluminij u talinu. Aluminij ima znatno vei afinitet prema kisiku od eljeza i tako ga titi od oksidacije. Ovakav elik, koji u kemijskom sastavu ima malu koliinu aluminija, naziva se umireni elik. Veina kvalitetnijih konstrukcijskih elika su umireni. Znatan utjecaj na svojstva elika, a posebno na otpornost prema lomu i koroziji, imaju brojne primjese, koje se esto namjerno dodaju u vrlo malim koliinama. Proces je potrebno paljivo voditi jer se radi o vrlo uskim tolerancijama sadraja pojedinih elemenata. Visokokvalitetni elici se dobivaju u manjim koliinama elektro pretaljivanjem pod troskom, prelijevanjem pod zatitom argona ili u vakuumu. Kod vakuumskog pretaljivanja dobiva se metal s vrlo niskim sadrajem plinova. U vakuumu dolazi do otplinjavanja rastaljenog metala. Prikaz raznih vrsta legiranih eljeza dan je shematski na slici 6.3. U nastavku emo obraditi osnovne vrste - elik i elini lijev, kovkasti lijev, sivi i ilavi lijev, bijeli i tvrdi lijev, dok se bijelo i sivo sirovo eljezo, koji su sirovine, nee promatrati.

60

Slika 6.3. Prikaz podruja koncentracija za razne vrste eljeza

61

6.2

Stabilni sluaj slijevanja eljeza i ugljika, Fe-C dijagram

Dio dijagrama oznaen isprekidanom (plavom) linijom na slici 6.3, odnosi se na stabilan sluaj slijevanja, tj. na potpuno ravnotenu pretvorbu. Ovaj dijagram predstavlja promjene stanja Fe-C legura pri vrlo sporom hlaenju. Sporijim hlaenjem od ovoga dobili bi isti dijagram. Sadraj ugljika prikazan je na apscisi, a na ordinati je prikazana temperatura. S obzirom da eljezo hlaenjem mijenja reetku, do mijenjanja dolazi i kod legura, samo su temperature i intervali mijenjanja razliiti. Na slici je prikazan stabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika. Karakteristine linije pretvorbi u dijagramu imaju svoje nazive i to: - B- C- D: likvidus liniju - J- E- C- F: solidus liniju - E- S: granica rastvorivosti ugljika u reetci eljeza.

6.2.1

Pojave pri skruivanju

Promatrat emo hlaenje taline karakteristinih est koncentracija i to od stanja taline do sobne temperature prema slici 6.4. Linija B- C- D predstavlja likvidus liniju, a linija J- EC- F solidus liniju. Dijagram ima eutektiki karakter s djelominom rastvorivosti C u reetci Fe, te potpunom nerastvorivosti Fe u reetci C. Skruivanje legure podeutektoidne koncentracije "x=0,3%C" Legure do 0,2%C zapoinju skruivanje peritektikom pretvorbom. Zbog toga ove legure zapoinju skruivanje kao tzv. - reetke sa prostorno centriranim kubom. Ovo se dogaa na jako visokim temperaturama (iznad 1410C) i za nau praksu ima manju vanost. Nakon skruivanja imamo homogenu leguru ukljuinskih mjeanaca (Fe reetka sa ukljuenim atomima C), plono centriranu kubnu reetku koju nazivamo austenit (prema engleskom metalurgu Austenu). Od prije nam je poznata alotropska modifikacija istog eljeza (plono centrirana u prostorno centriranu kubnu reetku) na 910C pa je za oekivati ovu promjenu reetke i za nau leguru. To se uistinu i dogaa, ali na neto niim temperaturama, to ovisi o sadraju ugljika. Poveanjem sadraja ugljika u leguri do 0,68%C temperatura modifikacije pada na 738 C i dalje, dok za vee koncentracije, ostaje konstantna. Na ovoj temperaturi austenit prestaje biti stabilna faza. Daljnjim hlaenjem nastalog austenita i presijecanjem linije G-S (A3 linija) zapoinje pretvorba . To je promjena koja se odvija u krutnini. Novonastali mjeanac se naziva ferit (zbog toga to je rastvorivost ugljika u ovoj reetki neznatna). Ferit koji nastaje iz primarnog austenita nazivamo primarni ferit . Pretvorba zavrava hlaenjem do eutektoidne temperature 738C. Ta se izoterma u dijagramu naziva se A1 linija. S obzirom na to da je temperatura A1 nia od Curieve (A2) to materijal postaje magnetian prijelazom u feritnu fazu. U ovom procesu dolazi do pretvorbi slinih eutektikim, ali kako se one odvijaju u krutnini nazivaju se eutektoidne pretvorbe. Analogno prijelazu eutektike taline u eutektikum na eutektikoj temperaturi, dolazi do prijelaza krutnine eutektoidne koncentracije u eutektoid na eutektoidnoj temperaturi. Eutektoidna pretvorba austenita u ferit praena je izraenim poveanjem volumena. Rastvorivost ukljuinskog ugljika u feritu (0,023% na eutektoidnoj temperaturi) znatno je manja nego u austenitu (0,68% na eutektoidnoj temperaturi), tako da zbog pretvorbe dolazi do izluivanja eutektoidnog grafita. Ovaj grafit se ne razlikuju od eutektikog i sekundarno izluenog grafita. U prvom trenutku imamo kristale u matrici mjeanaca.

62

63

Slika 6.4. Stabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika sa pripadajuim krivuljama hlaenja i metalografskim skicama

Eutektoidnom pretvorbom, pri konstantnoj temperaturi, preostali mjeanci eutektoidne koncentracije 0,68%C modificira se u smjesu sitnih kristala ferita i grafita koje oznaavamo indeksom " id" ( id + g id ) i nazivamo eutektoid. Tako, nakon eutektoidnog raspada, naa legura ima heterogeni fazni sastav + ( id + g id ). Hlaenjem do sobne temperature smanjuje se parametar reetke, pa se ionako mala rastvorivost ugljika dodatno smanjuje (prema liniji promjene rastvorivosti C u reetki mjeanaca P- Q) na zanemarivo malu vrijednost. Viak ugljika izluuje se iz reetki mjeanaca kao g . Kako se radi o zanemarivo maloj koliini izluivanje, ove faze neemo razmatrati, nego emo usvojiti da dolazi do poveanja udjela id + g id faze sniavanjem od eutektoidne do sobne temperature. Faza g nije upisana niti u nae dijagrame slijevanja. Opisane promjene strukture mogu se vidjeti u metalografskim skicama na slici 6.4.
768

Skruivanje legure eutektoidne koncentracije 0,68%C Ova legura zapoinje skruivanje taline kao i prethodna tako da nakon prolaska ispod solidus linije imamo homogenu strukturu primarnog austenita izvorne koncentracije sve do eutektoidne temperature. Na ovoj temperaturi dolazi do eutektoidnog raspada ( id + g id ) uz stojite na krivulji hlaenja. Daljnje promjene su vezane uz izluivanje neznatne
zanemarive koliine g iz id ferita. Vidi metalografsku skicu na slici 6.4.

Skruivanje legure nadeutektoidne koncentracije "b=1,5%C" Presijecanjem likvidus linije B-C zapoinje skruivanje nastajanjem mjeanaca. Skruivanje se zavrava presijecanjem solidus linije J- E. Nakon skruivanja imamo potpuno homogenu strukturu isti mjeanci. Daljnjim sputanjem temperature, presijecanjem linije promjene rastvorivosti S- E (nazivamo je Acm linija) austenit ne moe vie rastvoriti ovoliku koliinu C pa dolazi do njihovog izluivanja iz reetke mjeanca stvarajui kristale grafita g . Linija granice rastvorivosti S- E pokazuje nam koliko najvie ugljika moe rastvoriti reetka izmeu 1152C i 738C. Hlaenjem do 738C u prvom trenutku imamo mjeanac eutektoidne koncentracije 0,68%C i g kristale istog grafita. Nakon eutektoidne pretvorbe imamo sljedei fazni sastav: g +( id + g id ). Koncentracija id
odgovara koncentraciji ferita za ovu temperaturu, tj. 0,023%C, a koncentracija g id je 100%C. Do sobne temperature izluuje se neto g iz mjeanca kako je to opisano za koncentraciju "a". Pogledajmo metalografske skice na slici 6.4.

Skruivanje legure podeutektike koncentracije "c=3%C" Skruivanje zapoinje presijecanjem likvidus linije B-C i nastajanjem mjeanaca, a zavrava na eutektikoj temperaturi 1152C linija E- C. Na eutektikoj temperaturi u prvom trenutku imamo zrna austenita koncentracije 2,01%C i talinu eutektike koncentracije 4,26%C. Zbog eutektike pretvorbe dolazi do stojita na krivulji hlaenja. Struktura je, u drugom trenutku, nakon skruivanja heterogena i sastoji se od: +( e + g e ). Eutektikum se sastoji od sitnih kristala austenita i grafita koji se skrutne oko zrna primarnog austenita. Naravno, koncentracija e odgovara koncentraciji austenita za ovu temperaturu, tj. 2,01 %C, a koncentracija g e je 100 %C. Slino kao i u prethodnom sluaju, hlaenjem do eutektoidne temperature dolazi do izluivanja vika ugljika zbog promjene rastvorivosti (Acm linija) iz i e pa nastaju g kristalii grafita. Na eutektoidnoj temperaturi dolazi do

64

eutektoidnog raspada austenita i e koncentracije 0,68%C u eutektoid ( id + g id ) sa stojitem na krivulji hlaenja. Koncentracije komponenti eutektoida opisane su u prethodnom sluaju, kao i promjene koje nastaju hlaenjem do sobne temperature. Pogledajmo metalografske skice na slici 6.4.

Skruivanje legure eutektike koncentracije 4,26%C Hlaenjem do eutektike temperature imamo samo talinu. Na eutektikoj temperaturi eutektika talina skrutne u isti eutektikum ( e + g e ) sa stojitem na krivulji hlaenja. Daljnje pojave koje nastaju hlaenjem do sobne temperature identine su kao u prethodnom sluaju. Promotrimo metalografske skice na slici 6.4. Skruivanje legure nadeutektike koncentracije "d=5,5%C" Presijecanjem likvidus linije C-D nastaju prve klice kristalizacije g koncentracije 100%C. Do eutektike temperature raste koliina g . U prvom trenutku prije eutektike pretvorbe imamo g kristale u talini eutektike koncentracije. Nakon eutektike pretvorbe sa stojitem na krivulji hlaenja, iz taline nastaje eutektikum ( e + g e ), tako da je fazni sastav g +( e + g e ). Hlaenjem do eutektoidne temperature dolazi do smanjivanja rastvorivosti e pa se izlui neto g . Na eutektoidnoj temperaturi dolazi do eutektoidnog raspada e faze uz stojite na krivulji hlaenja u eutektoid ( id + g id ). Pojave pri daljnjem hlaenju su opisane u prethodnim sluajevima. Promotri metalografske skice na slici 6.4.

6.2.2

Faze u krutnini

Faze u krutnini koje nastaju potpuno ravnotenom pretvorbom: Austenit - ukljuinski mjeanac eljeza sa ukljuenim atomima ugljika. Kristalizira plono centriranom kubnom reetkom. Atom ugljika ukljuen je u sredite kuba. Rastvara veu koliinu ukljuinskih atoma. U temperaturnom intervalu izmeu linije A3 (linija G-S) i A1 linije (P-S-K) prelazi u ferit (alotropska modifikacija reetke), a viak ugljika se izluuje. Grafit g , g , g e , g id - heksagonska reetka ugljika, meka faza, izluuje se u obliku grafitnih listia u sivom i srodnim ljevovima. Heksagonska reetka daje ugljiku dobra svojstva mazivosti, tako da se u smislu vrstoe materijala mogu listii grafita smatrati upljinom, odnosno otrim zarezom u metalnoj matrici. Nalazi se u svim stabilnim vrstama legiranog eljeza. Moe nastati i dugotrajnim arenjem metastabilnih legiranih eljeza (dobivanje kovkastog lijeva). Ferit , e , id - eljezna faza sa reetkom (prostorno centrirani kub), postojana na sobnoj temperaturi. Na sobnoj temperaturi moe sadravati zanemarivo malo ukljuenih atoma ugljika pa je moemo smatrati reetkom istog eljeza. Feromagnetina je faza ispod 768C (A2 temperatura). Ferit koji nastaje iznad ove temperature nije feromagnetian i nekad se obiljeavao kao faza. vrstoa ferita iznosi do 250 [MPa], a rastezljivost do 50%. Dijagrami koliinskih udjela faza za nekoliko razliitih koncentracija i temperatura mogu se vidjeti na slici 6.5.

65

66

Slika 6.5. Dijagrami koliinsklih udijala faza za stabilni sluaj slijevanja Fe-C

6.3

Metastabilni dijagram slijevanja Fe-C

Dijagram na slici 6.3 oznaen isprekidanom crtom predstavlja metastabilni sustav Fe-C, nastao zbog vee brzine hlaenja (vaan je i utjecaj primjesa, naroito silicija i mangana). Na slici 6.11 prikazan je metastabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika. Metastabilna struktura razlikuje se od stabilne po tome to je ugljik vezan u kristale tvrdog kemijskog spoja Fe3C, dok je u stabilnoj strukturi ugljik izdvojen u mekim kristalima grafita. Kod koncentracije od oko 6,687%C dobiva se itava masa kao kemijski spoj, pa se dijagram moe promatrati kao dijagram dviju komponenti, eljeza Fe i eljeznog karbida Fe3C. U podruju koncentracija ugljika od 0 do 6.687%, nalaze se feritna i karbidna faza u razliitim omjerima. S obzirom na to da u svakom dijelu metastabilnog dijagrama postoje upotrebljive vrste legiranog eljeza, analizirat emo svaki dio pojedinano, i to eutektiki (4,3%), nadeutektiki (od 4,3 do 6,7%) i podeutektiki (od 2,03 do 4,3%), te eutektoidni (0,8%), nadeutektoidni (od 0,8 do 2,03%) i podeutektoidni (od 0 do 0,8%).

6.3.1

Pojave pri skruivanju

Skruivanje legure podeutektoidne koncentracije 0,5%C Podeutektoidni elici se daleko vie (koliinski) troe od svih drugih gvoa i ostalih metala. Promatra se elik s 0.5% C (ovo je blizu sadraja ugljika kojeg imaju elici za poboljavanje,...). Zanemarivi peritektiku pretvorbu na temperaturi iznad 1400C, moemo smatrati da nakon skruivanja postoji homogena faza primarnog austenita. Hlaenjem austenita ispod temperature pretvorbe austenita u ferit kod istog eljeza (linija G-S), zapoinje izluivanje ferita izmeu austenitnih zrna. Ova temperatura je nia nego kod istog eljeza zbog utjecaja ugljika rastvorenog u austenitu, a sputa se na eutektoidnu temperaturu pri koncentraciji od 0.8% ugljika. Spojnica izmeu tih dviju temperatura pretvorbi gama u alfa naziva se linija A3. Hlaenjem elika u intervalu izmeu A3 i eutektoidne temperature koju oznaavamo sa A1 izluuje se sve vie ferita iz austenita. Na temperaturi 768C nemagnetina reetka postaje paramagnetina. Iz austenita pretvorenog u ferit izluuje se ugljik jer ga ferit moe rastvoriti vrlo malo. Ovaj izlueni ugljik obogauje preostali austenit, tako da na eutektoidnoj temperaturi A1 preostali austenit ima eutektoidnu koncentraciju. Ferit izluen u intervalu temperatura A3-A1 naziva se primarni ferit . Ohlaivanjem na temperaturu eutektoidne pretvorbe 723C A1 (koja je neto nia za metastabilni proces slijevanja nego za stabilni), austenit se pretvara u eutektoidni ferit, a viak ugljika tvori eutektoidni cementit. Ova pretvorba se odvija unutar austenitnog zrna eutektoidne koncentracije, tako da prema vani zrno djeluje kao nova faza. U stvari, to je eutektoidni ferit i cementit, najee u formi lamela sloenih u sendvi. Lamele eutektoidnog ferita id su znatno deblje nego lamele eutektoidnog cementita Fe3C id . Ova eutektoidna Slika 6.6. Mikrostruktura elika s 0,2%C smjesa naziva se jo i perlit i obino promatra kao zasebna faza. Nastajanje perlita je prikazano na slici 6.7.

67

lamela cementita Fe3C lamela ferita

Slika 6.7. Nastajanje perlita

Austenit eutektoidne koncentracije pretvara se u perlit na A1 temperature. Nastala struktura ispod A1 sastoji se od zrna primarnog ferita i perlita u meuprostoru feritnih zrna, slika 6.6. Koliina feritne i perlitne faze moe se odrediti pomou polunog zakona. U promatranom sluaju elika s 0.5% C prema polunom zakonu ferita ima 37,5%, a perlita ( id + Fe3C id ) 62,5%. Kod sadraja ugljika ispod 0.4% prevladava ferit, pa je elik rastezljiviji i meki, dok za C > 0.4% raste vrstoa i tvrdoa jer prevladava perlitna faza. Hlaenjem do sobne temperature smanjuje se ionako mala rastvorivost ugljika u reetki ferita koja na sobnoj temperaturi iznosi 2 107%C . Ovaj viak ugljika zajedno s malim dijelom ferita tvori tercijarni cementit Fe3C ija je koliina neznatna pa je ovdje neemo ni razmatrati.

Skruivanje legure eutektoidne koncentracije 0,8%C elik eutektoidne koncentracije skruuje se kao primarni austenit, koji se ne mijenja (osim smanjenja dimenzije reetke zbog hlaenja) do eutektoidne temperature A1. Na toj temperaturi austenit se pretvara u perlit, kako je prije opisano. itava struktura sastoji se samo od perlita. Do sobne temperature pojave su opisane za podeutektoidnu koncentraciju.

Skruivanje legure nadeutektoidne koncentracije 1,3%C Nadeutektoidni elik skruuje se u primarnim kristalima austenita. Hlaenjem se smanjuje rastvorivost ugljika u austenitu i na nekoj temperaturi dolazi do izluivanja sekundarnog cementita Fe3C . Granica rastvorivosti ugljika u austenitu oznaava se kao Acm (linija S-E). Sekundarni cementit se izluuje kao ovojnica oko austenitnih zrna, ohlaenjem na A1 austenit se pretvara u perlit, to je ve opisano. Nadeutektoidni elici koriste se najvie za izradu alata jer su jako tvrdi. Mogu se oblikovati u toplom stanju, zagrijani na temperaturu iznad Acm, dakle, u podruju homogene austenitne faze.

Slika 6.8. Mikrostruktura elika s 0,8%C

Slika 6.9. Mikrostruktura elika s 1,8%C

68

a) 0,5%C

b) 0,8%C Slika 6.10. Mikrostrukture elika

c) 1,6%C

Na slici 6.10 prikazane su mikrostrukture elika na sobnoj temperaturi i to za podeutektoidni 0,5%C, eutektoidni 0,8%C i nadeutektoidni 1,6%C.

Skruivanje legure podeutektike koncentracije 3%C Podeutektika koncentracija predstavlja podruje bijelog lijeva. Hlaenjem taline na likvidus liniju, kristalizira primarni austenit, a ohlaenjem na eutektiku temperaturu izmeu primarnih kristala skruuje se eutektikum austenita i cementita ( e + Fe3C e ) . Hlaenjem do A1 smanjuje se rastvorivost ugljika u austenitu, kao to je ve ranije opisano. Ugljik izluen iz austenita tvori sekundarni cementit, koji ovija austenitna zrna. Na temperaturi A1 dolazi do eutektoidnog raspada austenita u perlit, kako je prije opisano. Skruivanje legure eutektike koncentracije 4,3%C Eutektika legura skruuje se na temperaturi od 1145C, dakle neto nioj nego kod stabilnog dijagrama. Nastaje eutektikum austenitnih mjeanaca s rastvorenih 2,03 % C i eljeznog karbida, Fe3C, koji ima u kristalima 6,7% C. Ovaj eutektikum naziva se ledeburit (prema Ledeburu, metalurgu iz XIX. stoljea). Vidljivo je, prema polunom zakonu, da je koliina obje faze priblino podjednaka. eljezni karbid, odnosno cementit, ima kompliciranu kristalnu reetku, to mu daje vrlo veliku tvrdou. Ovaj ledeburitni eutektikum je zato vrlo tvrda i krhka tvar. Hlaenjem u intervalu temperatura od eutektike temperature do A1 smanjuje se rastvorivost ugljika u austenitu, kako je ve opisano, a viak ugljika vezuje se sa eljezom u sekundarni cementit. Izluivanje sekundarnog cementita odvija se preteno po granicama austenitnih zrna, gdje cementit tvori tvrdu ovojnicu oko zrna. Ova ovojnica kasnije pokazuje koliko je bilo austenitno zrno prilikom skruivanja, jer se daljnjim hlaenjem ne mijenja. Ohlaivanjem na temperaturu eutektoidne pretvorbe A1 (koja je neto nia za metastabilni sluaj slijevanja nego kod stabilnog), austenit se pretvara u eutektoidni ferit, a viak ugljika tvori eutektoidni cementit. Skruivanje legure nadeutektike koncentracije 5,5%C Legure nadeutektike koncentracije zapoinju skruivanje s primarnim kristalima cementita, a zrna imaju oblik otrih ploa u svim smjerovima. Na eutektikoj temperaturi skrutne se eutektikum austenita i cementita koji popunjava meuprostor izmeu ploa primarnog cementita. Hlaenjem do temperature A1 izluuje se oko austenitnih zrna ovojnica sekundarnog cementita. Na eutektoidnoj temperaturi A1 austenit se pretvara u perlit, tj. u eutektoidnu smjesu ferita i cementita. Vidljivo je da u materijalu prevladavaju izuzetno tvrde i krhke faze, tako da se nadeutektika eljeza koriste samo u nekim sluajevima kao alati. Mogu se oblikovati samo lijevanjem i bruenjem.

69

70

Slika 6.11. Metastabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika

Metastabilna legirana eljeza podeutektike koncentracije su takoer vrlo tvrda i krhka, a koriste se kao odljevci za naknadnu toplinsku obradu (bijeli lijev arenjem postaje kovkasti lijev) ili kao tvrdi lijev za izradu valjaka. Sve opisane promjene prilikom hlaenja odvijaju se pomou difuzije, pa je razumljivo da brzina hlaenja bitno utjee na strukturu i svojstva eljeza.

6.3.2

Faze u krutnini u nelegiranim eljezima

S obzirom na znaaj pojedinih faza, te postojanje vie sinonima za istu strukturu, ovdje se daje kratki pregled faza u nelegiranim eljezima. Osim austenita, ferita koji su objanjeni u dijelu o stabilnim dijagramima slijevanja, u metastabilnom sluaju pojavljuju se jo i:
Fe

Cementit - Fe3C - eljezni karbid. Kemijski spoj eljeza i ugljika. To je tvrda struktura, desetak puta tvra od ferita, koja ima kompliciranu i krhku kristalnu reetku i koja kristalizira iz taline, ali se izluuje i u krutnini, zbog smanjenja rastvorivosti ugljika u austenitu, u sekundarni, eutektoidni i tercijarni cementit. Moe tvoriti odvojene ploaste kristale (primarni), tvrde opne oko kristalnih zrna (sekundarni) ili lamele (eutektoidni), ovisno o uvjetima nastajanja. Iznad 210C isti cementit nije magnetian. Slika 6.12. Kristalna reetka eljeznog karbida Perlit - ( id + Fe3C id ) - smjesa eutektoidnog ferita i cementita, jednoliko sloene lamele u sendvi. Lamele cementita su znatno tanje od feritnih. Finije lamele daju veu vrstou perlitu, a nastaju brim hlaenjem koje omoguava pretvorbu austenita na velikom broju mjesta u zrnu. Lamele je mogue razaznati samo pod vrlo velikim poveanjem. Znatno je tvri od ferita, ali dosta meki od cementita. Toplinskom obradom moe se mijenjati oblik i veliina lamela.
Na slici 6.14. prikazani su dijagrami koliinskih udjela faza za vie razliitih koncentracija i temperatura.

Slika 6.13. Perlit

71

72

Slika 6.14. Dijagrami koliinsklih udijala faza za metastabilni sluaj slijevanja Fe-Fe3C

6.4

Zakljune napomene o dijagramu Fe-C (6.4.)

Promatrani dijagrami (stabilni i metastabilni) su idealizirani sluajevi, jer nikada nemamo u praksi takve legure koje bi se sastojale samo od eljeza i ugljika. Neizbjena je pojava jo i redovitih pratilaca u eljezima kao to su to mangan, silicij (katkad i Al, Cu, Ni, Cr,...) i neistoa, sumpora i fosfora. Redoviti pratitelji i neistoe se ukljuuju tijekomm metalurkog procesa dobivanja, bilo iz rudae bilo iz pomonih dodatnih materijala, goriva, vatrootpornih materijala kojima su obloeni ureaji za dobivanje sirovog eljeza, te iz otpadnog materijala koji se pretaljuje. Dok se koliinski udjeli ovih pratilaca kreu u minimalnim granicama, dotle ne utjeu bitno na dijagrame slijevanja Fe-C, koji je u stvari pseudo-binarni dijagram za male koliine prateih elemenata. Neto vei sadraj stranih elemenata bitno mijenja oblik dijagrama, o emu e opirnije biti govora u legiranim vrstama eljeza. Primjese u manjim koliinama, iako sutinski ne mijenjaju Fe-C dijagram, utjeu na to hoe li se ugljik prilikom hlaenja i kristalizacije izluiti u obliku grafita ili cementita, tj. teku li promjene stabilno ili metastabilno. Do sada je uglavnom navedena brzina hlaenja kao odluujui inilac tijeka kristalizacije, a sada treba navesti i utjecaj primjesa. Silicij, ugljik, nikal i aluminij pospjeuju nastajanje grafita, pa se zovu grafitizatori. Mangan i krom ubrzavaju nastajanje cementita, pa se zovu cementatori. Prekoraenjem koliine grafitizatora ili cementatora, primjese imaju odluujui utjecaj na tijek kristalizacije, a ne brzina hlaenja. Sumpor i fosfor praktiki ne utjeu na kristalizaciju sirovog eljeza. Hlaenjem, kakvo je pretpostavljeno u dijagramima slijevanja, dobivaju se legure eljeza s opisanim fazama. Iz injenice koje faze postoje nije mogue donijeti zakljuak o strukturi, a niti o posljedicama koje nastaju uslijed breg hlaenja od metastabilnog. Kombiniranim djelovanjem brzine hlaenja i primjesa dobiva se u praksi ili potpuno metastabilna ili kombinirana stabilna i metastabilna vrsta eljeza. U prvom se sluaju radi o bijelim, a u drugom o sivim vrstama sirovog eljeza. Duljim arenjem krutnine na povienim temperaturama mogu je prijelaz iz metastabilne ravnotee u stabilnu zahvaljujui raspadu cementita: Fe3C = 3 Fe + C. Suprotan proces nije mogu, osim pretaljivanjem i naknadnim metastabilnim skruivanjem.

6.5

Nelegirana eljeza

Ako se eljeza sastoje samo od do sada opisanih faza, uz male koliine primjesa, onda se nazivaju nelegirana eljeza. Prema tehnologiji dobivanja, dijele se na elik i ljevove. Ljevovi u najveem broju sluajeva sadre znatno vie ugljika od elika.

6.5.1

elik

Ova vrsta legure eljeza nastaje metastabilnim skruivanjem u podruju koncentracija od 0 do 2,03%. Na metastabilnu kristalizaciju odluujue djeluju ponajprije cementatori. Rijetko imamo elik s najveim sadrajem ugljika, ali naelno promatrano, to je njegovo podruje. elik se dobiva oduzimanjem ugljika talini sirovog eljeza ili pretaljivanjem i proiavanjem otpadnog eljeza. Takva talina se nakon smanjenja sadraja ugljika skruti u obliku veeg bloka, koji se naziva ingot ili brama, ovisno o obliku. Kod kontinuiranog lijevanja talina se skruuje u oblik poluproizvoda. Ako se ingot gnjeenjem prerauje u posebno oblikovane proizvode, kao to su ipke i profili, a brame u trake i limove, onda takvu leguru eljeza zovemo elik. Prema tome, elik ima gnjeenu strukturu, sitno i usmjereno zrno, jer se gnjeenje obino zavrava ispod temperature rekristalizacije. Do konano oblikovanih predmeta iz elika dolazimo naknadnim postupcima oblikovanja elinih poluproizvoda. 73

6.5.1.1 Strukture elika

Nastajanje pojedinih struktura faza pri hlaenju je openito opisano u dijagramu Fe-C. Meutim, potrebno je jo neto rei o strukturnim oblicima izluenih faza, koji zavise od nekih initelja. Kod podeutektoidnih elika primarni se ferit izluuje iz austenita u dva oblika, mreasto i ploasto. Mreasti oblik nastaje izluivanjem ferita po granicama austenitnih zrna do temperature A1, nakon ega se preostali austenit raspada u perlit. Ovakav mreasti ili poligonalni oblici zrna daju dobru izotropiju svojstava i ilavost. Ploasti ferit nastaje izluivanjem ferita u austenitu po preferencijalnim kristalografskim ravninama u obliku ploa koje se sijeku pod raznim kutovima. Ova struktura se esto naziva Widmannstattenova struktura, ali i igliasta, jer se ploe u presjeku (na metalografskoj slici) vide kao igle. Na svojstva elika znaajno utjee veliina kristalnih zrna ferita i perlita. Usitnjavanjem zrna raste vrstoa. Sitno zrno dobiva se termomehanikom obradom i dodavanjem malih koliina legirnih elemenata koji blokiraju rast zrna prilikom zagrijavanja. Gnjeenje se provodi na temperaturi malo iznad A3 linije da ne poraste austenitno zrno, a hlaenje je neto bre. Brim hlaenjem pretvorba austenita u ferit odvija se na veem broju mjesta, tako da nastane fina feritnoperlitna struktura. Ovakav proces usitnjena zrna brom pretvorbom austenita u ferit naziva se normalizacija. Rezultat postupka je struktura poviene vrstoe i rastezljivosti te otpornosti na lom. Istodobno se mehanika svojstva ujednaavaju po debljini presjeka materijala.

6.5.1.2 Nehomogenosti u eliku

Prilikom dobivanja u eliku zaostanu neistoe koje mogu izazvati nehomogenosti, a time i anizotropiju svojstava. Pogreke kod lijevanja ingota i brama takoer u kasnijoj preradi mogu uzrokovati greke u poluproizvodima. Sumpor u eliku tvori niskotaljivi eljezni sulfid (Tt= 950C), koji se izluuje po granicama zrna. Prilikom zagrijavanja elika na visoke temperature (kod zavarivanja uz sami spoj i kod kovanja) dolazi do taljenja sulfida i nastanka toplih pukotina po granicama zrna. Dananji elici sadre uglavnom malo sumpora i pojava toplih pukotina je rijetka. Sumpor u eliku vee i mangan u manganov sulfid, koji je smjeten u obliku izduenih ukljuaka u sredini poluproizvoda. Ovakvi ukljuci razbijaju homogenost elika i slabe ga prema poprenom optereenju (slika 6.15.)

Slika 6.15. Sulfidi u eliku nakon a) skruivanja, b) gnjeenja

74

Fosfor sa eljezom stvara tvrdi ukljuinski mjeanac to uzrokuje hladnu lomljivost. Ako je fosfor vezan kao kemijski spoj eljezni fosfid Fe3P i fino raspren u feritnoj matrici, to poveava vrstou inae mekanog ferita. Duik se ukljuuje u sastav elika za vrijeme pretaljivanja. Jako utjee na mehanika svojstva ve u malim koliinama. Tijekom vremena vezuje se sa eljezom i nekim primjesama u tvrde nitride, to uzrokuje pad rastezljivosti i ilavosti. Poetno ilavi elici, ako sadre nitride, kroz desetke godina ostare i postanu krhki. Kod nekih elika duik se namjerno kontrolirano dodaje kao element za poveanje vrstoe (u isti mah smanjuje se sadraj ugljika).
Skruivanje ingota (iz kojih se dalje gnjeenjem dobivaju poluproizvodi) je dosta sporo tako da se ne moe izbjei segregacija u trupcu. Stoga uz stjenke trupca metal ima manji sadraj ugljika nego u sreditu(slika 6.16.). Gnjeenjem ovakvog trupca trajno ostane razliiti sastav sredita i povrine. Isto vrijedi i za sulfide i fosfide koji se koncentriraju u sredini. Osim neistoa u talinu se apsorbira dosta plinova, a ima i plinova koji se izdvajaju uslijed metalurke reakcije u talini. Skruivanjem metala smanji se rastvorivost za plinove, pa se oni ponu izdvajati iz taline. Ukoliko je brzina napredovanja fronta kristalizacije velika, utoliko moe doi do zarobljavanja plinskih mjehura, a time i do ostatne poroznosti (slika 6.16.). U trupcu mogu zaostati i djelii troske. Ponekad se Slika 6.16. Plinski mjehuri i lijevanje provodi poklapanjem kokile pod tlakom to porozitet u ingotu onemoguava isplinjavanje iz taline. Na taj nain plinovi ostaju kao mikroporoznost koja se kasnijim toplim gnjeenjem moe ukloniti. Ukoliko je zaostali plin vodik, mogu nastati i tzv. vodikove pukotine. Ukljuci troske se ne mogu ukloniti daljnjom preradom. Usmjerenost i oblik zrna takoer se razlikuje po debljini poluproizvoda. Prognjeenje ne ide suvie u dubinu, tako da se, uz usmjereno i ugnjeeno povrinsko zrno, u sredini nalazi krupno, neusmjereno zrno. Ovakva anizotropija strukture, a time i svojstava, esta je kod debelih limova i trupaca. ilavost i rastezljivost se mogu jako razlikovati uzdu i poprijeko na smjer valjanja, vrstoa se manje razlikuje, dok kod tvrdoe nema praktiki nikakvih razlika (slika 6.17.).

Slika 6.17. Anizotropija oblika zrna i mehanikih svojstava

75

6.5.1.3 Utjecaj ugljika na svojstva elika

Ovisnost mehanikih svojstava o sadraju ugljika prikazana je naelno na slici 6.18. Ova ovisnost odnosi se na umjerene brzine hlaenja, kod kojih nastaje cementit, tako da se svojstva mijenjanju s poveanim udjelom ove tvrde faze. Inae kod povienih sadraja ugljika kod breg hlaenja dolazi do bezdifuzijske pretvorbe austenita u ferit. Zbog velike brzine pretvorbe zaostaje ugljik u kristalnoj reetki koja ostaje deformirana. Ova struktura naziva se martenzit, prema metalurgu Martensu. Martenzitna pretvorba daje vrlo tvrdu i krhku strukturu.

Slika 6.18. Utjecaj ugljika na mehanika svojstva elika za raspon koncentracija od 0,05 do 2% ugljika
Tvrdoa elika raste od mekog ferita do istog cementita za oko deset puta. Tvrdoa bre raste u podeutektoidnom podruju, a kasnije se porast usporava u nadeutektoidnom podruju. Naime, dodatno poveanje tvrdoe zbog izluivanja sekundarnog cementita po granicama austenitnih zrna ne moe znatnije mijenjati tvrdou, koja je ve jako visoka za isti perlit. isti ferit je rastezljiv, dok cementit praktiki nema rastezljivosti. Porastom udjela cementita pada rastezljivost. Pad rastezljivosti vei je u podeutektoidnom podruju, dok u nadeutektoidnom rastezljivost dodatno pada zbog sekundarnog cementita. Rastezna vrstoa se ponaa slino kao i tvrdoa. Porast udjela perlitne faze znatno ovruje elik. vrstoa perlita je za oko tri puta vea od vrstoe ferita. U nadeutektoidnom podruju vrstoa malo raste zbog velike krhkosti elika. Ovo su samo naelna razmatranja jer je utjecaj primjesa takoer znatan, tako da se isto ugljini elici rjee susreu.

76

6.6

Legirani elici

Legirani elici predstavljaju skupinu elika kojima ugljik nije toliko presudan za postizanje nekih svojstava. Legirani elici imaju razliita svojstva, od mekanih do izuzetno vrstih, otpornih na koroziju, vatru i visoke temperature. Prema koliini legirnih elemenata mogu se podijeliti na nekoliko grupa: mikrolegirani ili sitnozrnasti elici niskolegirani elici ili kaljeni poboljani elici legirani elici visokolegirani elici.

6.6.1

Mikrolegirani ili sitnozrnasti elici

Ovi elici legirani su uglavnom manganom Mn (preko 1,5%) te malim koliinama drugih elemenata (N, Al, Cu, Nb, V,...). Sadraj ugljika je nizak, tako da se teko zakaljuje. Sitno zrno daje im povienu vrstou i ilavost, posebice na niskim temperaturama. Koriste se najvie za izradu zavarenih konstrukcija (cjevovodi, spremnici, mostovi). Usitnjenje zrna postie se gnjeenjem u austenitnom podruju, malo iznad A3 linije te hlaenjem na zraku, ime se postie uinak normalizacije. Izrauje se u debljinama ispod 30 mm, jer pri veim debljinama nije lako usitniti zrno. Otporniji su na koroziju od obinih ugljinih elika.

6.6.2

Niskolegirani elici

Ovo je grupa elika legirana kromom Cr i molibdenom Mo do cca 2% do 3% ukupno, uz dodatke manjih koliina Ni, Nb, V, ... . Ovisno o udjelu ugljika, mogu se dobiti metali visoke vrstoe i tvrdoe. Koriste se za izradu strojnih dijelova, otporniji su na troenje zbog vee tvrdoe (zupanici). Koriste se za izradu jako napregnutih konstrukcija (vrsti trup podmornice). Skuplji su od ugljinih elika. Kod izrade strojnih dijelova obrada se obavlja u mekom stanju, zatim se proizvodi kale i poputaju do eljenih svojstava. U zavarenim konstrukcijama koriste se u poboljanom stanju, bez naknadne toplinske obrade. Mogue su pukotine u varovima, pa se obino predgrijavaju.

6.6.3

Legirani elici

Grupa ovih elika sadri 5-10% legirnih elemenata i povieni sadraj ugljika. Uz krom, nikal, vanadij, niobij, esto se dodaju titan, volfram te kobalt. Ovi elici najvie se koriste za izradu alata i medicinskog pribora.

6.6.4

Visokolegirani elici

Visokolegirani elici legirani su kromom Cr i niklom Ni, te manjim koliinama ostalih elemenata. elici s povienim sadrajem ugljika i kroma mogu se zakaliti do najviih tvrdoa (martenzitni elici). Koriste se za izradu alata. Otporni su na koroziju. Kod sadraja kroma iznad 13% nema pojave hranja (korozije u prisutnosti kisika). Kod visokog sadraja kroma prilikom skruivanja izostaje austenitno podruje. Ovi elici se zovu feritini elici. S obzirom da nema fazne pretvorbe ne mogu se toplinski obraivati. Ovi materijali otporni su na puzanje i oksidaciju na visokoj temperaturi. Koriste se za dijelove u loitima i kemijskim aparatima. Uz visoki sadraj nikla, prilikom hlaenja struktura je nakon nastajanja austenita nepromjenjiva. Austenit je stabilan do vrlo niskih temperatura (austenitni elici). Ovi elici su osrednje vrstoe, ali izuzetno ilavi na najniim temperaturama. Vrlo su otporni na

77

koroziju. Koriste se u kriogenoj tehnici, kemijskoj industriji, prehrambenoj (mljekare, mesnice, vinarije), ugostiteljstvu (ankovi), arhitekturi. U prelaznom su podruju mogue mjeovite strukture: - martenzitno - feritne - austenitno - feritne - austenitno - martenzitne - austenitno - martenzitno-feritne. Visokolegirani elici skuplji su od ugljinih. Meusobno se razlikuju po cijeni, te prema koliini i vrsti legirnih elemenata. Koriste se kao valjani, kovani i lijevani proizvodi. Dobar uvid u fazni sastav visokolegiranih elika mogu je uz pomo Schaefflerova dijagrama (slika 6.19), koji je izveden za vee brzine hlaenja iz Maurerovog dijagrama (slika 6.25).

Slika 6.19. Schaefflerov dijagram

Specifina vrsta visokolegiranog elika je manganski austenitni elik koji sadri 13% do 14% mangana Mn i visoki sadraj ugljika C. Lijevana struktura je mekana, austenitna. Ako je izloena udarcima, austenit se pretvara u martenzit, tako da se ovaj elik koristi za dijelove izloene udarcima u mlinovima. Praktiki se ne moe obraivati rezanjem, jer otvrdnjava uslijed ugnjeenja pod otricom alata.

78

6.7

Ljevovi

Ljevovi se u pravilu koriste za izradu predmeta kompliciranijeg oblika i veeg broja istovrsnih komada. Izrauju se i masivni komadi. Lijevanjem se oblikuju i predmeti iz materijala koji se zbog velike tvrdoe ili drugih svojstava ne bi mogli drukije obraivati na konani oblik. Materijali koji slue za oblikovanje predmeta lijevanjem imaju odreene uvjete s obzirom na tehnologiju prerade. Vani su parametri za izbor materijala lijeva: temperatura talita, interval skruivanja, koeficijent slijeganja i toplinskog stezanja te faze i strukture. Zbog toga se za razliite namjene biraju ljevovi odgovarajue koncentracije.

6.7.1

elini lijev

elini lijev razlikuje se od elika samo po nainu prerade, dok su ima faze jednake. Dotjerivanje odljevka do konanog oblika i dimenzije obavlja se naknadno postupcima odvajanjem estica. Mehanika svojstva elinih odljevaka loija su od svojstava gnjeenih elinih poluproizvoda. Zrno je grublje, postoje zaostala naprezanja od nejednolikog hlaenja, a vjerojatnije su nehomogenosti (pore, kaverne, troska). Livljivost elinog lijeva nije dobra jer talina ima veliku povrinsku napetost, pa loe vlai kalup i ne ispunjava tanke presjeke. Minimalne debljine stjenke su oko 5 mm. elini lijev obino ima 0.2-0.4% C i sadri vie neistoa od elika. Ima vrstou 400-600 MPa. Vei sadraj ugljika moe izazvati pucanje pri skruivanju, a taline koncentracije ispod 0.2% C imaju lou livljivost zbog visokog talita i viskoznosti.

ferit

perlit

Slika 6.20. elini lijev nakon lijevanja (Widmannstattenova ploasta struktura)

Slika 6.21. elini lijev (Normalizirana struktura usitnjeno zrno)

elini lijev ima u pravilu niu ilavost od elika istog sastava zbog grublje strukture (slika 6.20.). To se moe popraviti normalizacijskim arenjem odljevka (slika 6.21.). Na konstrukcijama koje se podvrgavaju preciznoj strojnoj obradi zaostala naprezanja mogu izazivati promjene dimenzija za vrijeme skidanja slojeva metala. Ova se pojava izbjegava arenjem radi poputanja zaostalih naprezanja na temperaturi rekristalizacije (Tr), na kojoj se nakon nekog vremena zaostala naprezanja smanjuju zbog procesa puzanja. Temperatura rekristalizacije za elik iznosi oko 600C. Kada svojstva dobivena utjecajem osnovnih legirnih komponenti vie ne zadovoljavaju, uzimaju se legirani elini ljevovi. Lijevanje elika zahtijeva vei utroak energije, skuplje pei i bolje vatrostalne materijale te kvalitetnije kalupe koji podnose vie temperature taline.

79

6.7.2

Bijeli lijev

Bijeli lijev nastaje metastabilnim skruivanjem podeutektike legure (slika 6.22.). Ugljik je izluen samo u obliku cementita i to najvie zbog utjecaja mangana. Kako ima vie cementita nego ferita, radi se o vrlo tvrdoj i krhkoj leguri eljeza koja nije upotrebljiva u takvom stanju. Zbog toga je bijeli lijev upotrebljiv ili u kombinaciji s mekim lijevom (tvrdi lijev) ili nakon toplinske obrade (kovkasti lijev).

Slika 6.22. Struktura bijelog lijeva

6.7.3

Tvrdi lijev

Tvrdi lijev je kombinacija bijelog i sivog lijeva. Na povrini, koja se bre hladi, dolazi do metastabilnog skruivanja, a u sporije hlaenoj jezgri nastaje stabilno skruivanje. Koristi se za izradu valjaka za valjanje limova (posebno za toplo valjanje gdje se tvrdoa povrine ne smije smanjivati sa porastom temperature). Na povrini su feritna i cementitna faza, u jezgri feritna i grafitna. U meuprostoru mogu postojati sve tri faze istodobno (ferit, cementit i grafit). Ova kombinacija struktura mogua je zbog izjednaenog utjecaja primjesa na kristalizaciju, tako da utjee samo brzina hlaenja. Valjci od tvrdog lijeva koriste se za izradu limova valjanih na toplo ili hladno, folija iz polimernih materijala, papira i slino. Bruenjem i poliranjem povrine postie se fina povrina valjanih proizvoda. Tvrdi lijev esto se i legira radi smanjenja troenja povrine.

6.7.4

Sivi lijev

Taljenjem sivog sirovog eljeza u kupolnoj pei i dodavanjem otpadaka drugih ljevova, kao i drugih elemenata, dobiva se talina sivog lijeva. Sivi lijev je legura podeutektike koncentracije koja kristalizira stabilno, tako da se sastoji preteno od ferita i lamela grafita (slika 6.23. i 6.24.). Sadraj mangana moe utjecati da se dijelom izlui i cementit. Silicij je grafitizator i pomie eutektiku koncentraciju u lijevo. Tako legura s 2% Si u talini, to je tipina koncentracija za sivi lijev, pomie eutektikku koncentraciju sa 4,26% na 3% C. Mangan djeluje suprotno od silicija. Sadraj fosfora je znatno vei nego kod elika (oko 1%), jer djeluje povoljno na livljivost stvarajui eutektikum koji popunjava upljine izmeu ranije skrutnutih faza. Sumpor djeluje tetno u svakom sluaju.

ferit grafit

Slika 6.23. Prostorni izgled lamela grafita

Slika 6.24. Mikrostruktura sivog lijeva

80

Sivi je lijev otporan na visoke temperature (koristi se za loita, rotilje, vrataca na peima...). i koroziju zbog ljevake kore (Si-oksid) bitve, poklopci, kuita elektromotora, pumpi i turbina, blokovi motora, ispuni kolektori, klizni leaji, glave motora. Izvrstan je materijal za konice zbog grafita koji sprjeava blokiranje prilikom koenja.

6.7.4.1 Vrste sivog lijeva

Feritni sivi lijev Sivi lijev je naelno podeutektikog sastava. Nakon zavretka skruivanja krutninu sainjavaju primarni austenitni kristali u grafitnom eutektikumu. Do eutaktoidne temperature nastaje jo sekundarni grafit. Eutektoidni raspad moe protei stabilno, pa se od austenita dobije ferit i grafit (grafitni eutektoid). U tom se sluaju, sivi lijev sastoji samo od ferita i grafita razliitog postanka pa se naziva feritni sivi lijev. Perlitni sivi lijev Drukijom kombinacijom utjecajnih initelja (brzine hlaenja, sadraja Mn, Si, C, ...) moe se dogoditi djelomina metastabilna pretvorba. Sekundarni cementit nastaje brzim hlaenjem od Te do A1, a mogua je i pretvorba eutektoidnog austenita u perlit. Ova vrsta lijeva naziva se perlitni sivi lijev. Utjecaj ugljika i silicija na kristalizaciju, nezavisno o brzini hlaenja, prikazan je u Maurerovu dijagramu na slici 6.25. Naelno, grafita ima vie to je sadraj silicija i ugljika vii, te to je hlaenje sporije. Nadeutektiki sivi lijev se ne koristi, iako visoki sadraj ugljika potie stabilnu kristalizaciju, jer nastaju preveliki listovi primarnog grafita. Vea brzina hlaenja omoguava nastanak sitnijih listia grafita i pretvorbu austenita u perlit to poveava vrstou lijeva. Tako na istom odljevku tanje stjenke imaju veu vrstou od debljih. Obino se vrstoa sivog lijeva navodi za stjenku debljine 30 mm, lijevanu u pjeanom kalupu.
Po mehanikim svojstvima perlitni sivi lijev je bolji od feritnog sivog lijeva, pa se primjenjuje tamo gdje vrstoa igra bitnu Slika 6.25. Maurerov dijagram ulogu. Feritni sivi lijev je mekan, ali je otporniji na koroziju na povienim temperaturama, a ujedno je izrazito meki magnetski materijal. ferit grafit perlit ferit

Slika 6.26. Feritni sivi lijev

Slika 6.27. Perlitni sivi lijev grafit

Slika 6.28. Feritno perlitni sivi lijev

Upotrebljava se za izradu kuita elektromotora, pumpi, turbina, blokova motora s unutarnjim izgaranjem, remenica, kartera, ispunih grana itd. Zahvaljujui sposobnosti priguenja vibracija iz sivog se lijeva izrauju postolja alatnih strojeva, a zbog otpornosti na troenje izrauju se koioni diskovi. 81

Slika 6.29. Odljevci iz sivog lijeva

6.7.5

Cijepljeni lijev

Posebna vrsta sivog lijeva je cijepljeni lijev, kojem se pomou dodataka prilikom skruivanja grafit izlui u obliku ploica, a ne u obliku listia kao kod sivog lijeva.

82

6.7.6

ilavi lijev

ilavi lijev je podvrsta sivog lijeva, kojemu se zbog dodataka prilikom skruivanja grafit formira u kuglice razne veliine. Matrica moe biti perlitna ili feritno-perlitna sa sekundarnim cementitom. Ovaj lijev se naziva jo i sferoidni ili nodularni lijev. Naziv ilavi lijev dolazi od toga to ovaj lijev pokazuje dobru rastezljivost i veu vrstou od lijeva s lisnatim grafitom. U nekim se sluajevima koristi za jako napregnute odljevke koji se inae izrauju iz elinog lijeva, jer se bolje obrauje odvajanjem estica. ilavi lijev povezuje dobru livljivost sivog lijeva i ilavost elinog lijeva. Dobiva se ubacivanjem u talinu magnezija u obliku predlegura s niklom, bakrom ili silicijem. Magnezij potie primarno skruivanje cementita. Nakon to odgori magnezij, cementit se raspada u grafit kuglastog oblika. Na slici 6.30. i 6.31. prikazana je struktura feritno-perlitnog i perlitnog ilavog (nodularnog) lijeva.

ferit grafit

perlit

Slika 6.30. Perlitno feritni nodularni lijev

Slika 6.31. Perlitni nodularni lijev

Na mehanika svojstva sivog lijeva i njegovih podvrsta bitno utjee grafit, s obzirom da predstavlja nehomogenost u feritnoj ili feritno-perlitnoj matrici. Ujedno, lisnati oblik grafita predstavlja otre, plone defekte koji izazivaju visoku koncentraciju naprezanja na svojim rubovima (slika 6.32.). Sve to utjee na to da je sivi lijev krhka vrsta eljeza, vrstoe nie od elika. Kuglasto izluen grafit smanjuje koncentraciju naprezanja pri rastezanju, tako da ilavi lijev pokazuje veu vrstou od sivog lijeva.

Slika 6.32. Koncentracija naprezanja na listiima i kuglicama grafita u sivom i ilavom lijevu
Odljevci od nodularnog lijeva najvie se koriste u automobilskoj industriji za dijelove motora (bregaste osovine, klipnjae, ispune grane, dijelovi pogonskog i upravljakog sustava, koljenasta vratila, te vrlo optereeni zupanici...). ilavi lijev je praktiki nezavarljiv zbog isparavanja magnezija prilikom taljenja.

83

Slika 6.33. Odljevci iz ilavog lijeva

6.7.7

Kovkasti lijev

Kovkasti lijev se dobiva arenjem bijelog lijeva. Svojstvo bijelog lijeva je dobra livljivost, pa se od njega mogu izraivati tankostijeni komplicirani odljevci. Zbog krhkosti bijelog lijeva ovi odljevci su u sirovom stanju neupotrebljivi. arenje se provodi na temperaturi oko 900C, dakle u austenitnom podruju. Na toj se temperaturi difuzijskim procesom metastabilna cementitna faza razlae na eljezo i grafit. Nastali grafit je vorastog oblika (slika 6.34.). Ovi vorii smanjuju koncentraciju naprezanja (slino kao kuglice kod ilavog lijeva), to daje kovkastom lijevu izvjesnu rastezljivost. S obzirom na to da se arenje odvija na temperaturama intenzivnog odvijanja difuzije, mogua je i promjena kemijskog sastava povrinskog sloja odljevka. Ukoliko se arenje provodi u peima s neutralnom atmosferom utoliko nema nikakve promjene kemijskog sastava, tako da na kraju arenja ostane feritna ili feritno-perlitna matrica s voriima grafita. Zbog tamne povrine presjeka naziva se ovakav lijev crni kovkasti lijev. Ako se arenje odvija u oksidirajuoj atmosferi dolazi do razugljienja povrine odljevka. Ugljik se s kisikom vezuje u CO, ovaj dalje u CO2. Uz povrinu bogatu ugljikom dolazi do reakcije: CO2+ C = 2CO, pa se proces nastavlja dok ima ugljika na povrini. Ugljik iz nutrine difundira prema povrini, ali dubina razugljienog sloja ne prelazi nekoliko milimetara. Nastala struktura je ferit sa smanjenim sadrajem ugljika izluenog u grafitnim voriima. Brim hlaenjem arenih odljevaka ispod temperature A1 moe se postii djelomini raspad austenita u perlit. Zbog visokih trokova proizvodnje (energija potrebna za taljenje bijelog lijeva visokog talita i naknadno dugotrajno visokotemperaturno arenje) sve vie ga zamjenjuje ilavi lijev kod veih odljevaka i visokolegirani elici kod manjih.

84

ferit grafit

perlit

Slika 6.34. Crni kovkasti lijev s feritnom osnovom

Slika 6.35. Crni kovkasti lijev s perlitnom osnovom

Kod tanjih presjeka, do 2 mm debljine, moe doi do potpunog razugljienja povrine, pa se lijev naziva bijeli kovkasti lijev. Jezgra ima perlitnu strukturu s voriima grafita. Prelazna zona ima feritno perlitnu strukturu s voriima grafita (slika 6.36. i 6.38.).

ferit

grafit

perlit

grafit

ferit

perlit

grafit

Povrina

Prelazni sloj Slika 6.36. Struktura bijelog kovkastog lijeva

Jezgra

Presjeci deblji od 4 mm zadravaju u jezgri nepromijenjeni sadraj ugljika, to im daje crnu boju u presjeku jezgre, pa se takav lijev naziva crnojezgreni kovkasti lijev (slika 6.37.). Kovkasti lijev se esto zove i temper lijev.

Slika 6.37. Crnojezgreni kovkasti lijev

Slika 6.38. Bijeli kovkasti lijev

Iz kovkastog lijeva izrauju se serijski proizvodi manjih debljina stijenki koji podnose odreenu deformaciju prilikom montae. Ovaj lijev se dobro obraduje odvajanjem estica. Koristi se i za izradu spojnih dijelova za cjevovode (koljena, redukcije, T-spojevi, epovi, kuita ventila i zasuna). Ako se kovkasti lijev zavaruje, dolazi do nastanka metastabilne strukture u protaljenom dijelu, to potpuno ponitava prethodni uinak toplinske obrade kojim je postignuta grafitizacija cementita. Kovkasti se lijev upotrebljava za izradu fazonskih elemenata za vodovod, tijela alata ...

85

Slika 6.39. Odljevci iz kovkastog lijeva

86

6.8 Neeljezni metali i njihove legure (obojeni metali) (6.8.)

Primjena eljeznih materijala daleko je najrasprostranjenija u strojogradnji. Svjetska proizvodnja eljeznih legura, je oko deset puta vea od proizvodnje svih neeljeznih metala zajedno. Meutim, legure eljeza u pravilu bre propadaju zbog korozije od drugih metala. Izuzetak su visokolegirani elici i legure eljeza, koji su znatno skuplji od obinih legura eljeza. Neeljeni metali su svi ostali metali koji uope ne sadre eljezo ili ga sadre kao legirajui element. Pojedini obojeni metali i njihove legure imaju neka svojstva jednako izraena kao i pojedine vrste legura eljeza, ali je kod legura eljeza nemogue dostii kombinacije tih svojstava istodobno. Neka druga svojstva, koja nadmauju slina svojstva kod legura eljeza, jako su izraena, kao npr. elektrina vodljivost, rastezljivost, nemagnetinost, mala ili velika gustoa, otpornost razliitim vrstama korozije, priguenje zraenja i slino. Obojeni metali su u pravilu skuplji od legura eljeza, pa se upotrebljavaju kada je to uistinu neophodno. Cijene obojenih metala su jako promjenljive, tako da konstruktor kod izbora mora paziti i na ekonominost primjene pojedinih metala u vrijeme izrade konstrukcije. U kratkom vremenskom intervalu cijene se na svjetskom tritu mogu podvostruiti ili prepoloviti. Zanimljiv je sluaj nikla kojem cijena ponekad varira i do peterostrukog iznosa u kratkom vremenu. Ove oscilacije cijena utjeu naravno na izbor materijala kada je mogue provesti izbor. Obojeni metali predstavljaju skup vrlo razliitih metala. esta je raspodjela po gustoi na teke i lake obojene metale. Granica izmeu lakih i tekih je uvjetna na gustoi od 3800[kg/m3]. Naziv obojeni dolazi najprije od bakra jer ima karakteristinu crvenkastu boju. Ostali obojeni metali veinom su metalno srebrnog do sivog sjaja. Posebno e se prikazati neke skupine metala prema namjeni, i to one za izradu kliznih leajeva (antifrikcijske legure), srasline praaka i vlakana, lemove, vlaknaste materijale i pjene. Materijali sastavljeni od raznorodnih faza nazivaju se kompozitni materijali.

6.8.1

Bakar

Bakar sa legurama je jedan od najstarijih metala koje ovjek koristi. Kristalna reetka bakra je plono centrirani kub. Temperatura taljenja je nia nego kod eljeza i iznosi 1083C. Danas se u strojogradnji isti bakar rijetko upotrebljava kao konstrukcijski materijal. Najvie se koristi kao antikorozijski materijal, u obliku cijevi i limova, ili nanesen na elinu podlogu. U elektrotehnici je jo nezamjenljiv za proizvodnju ica za elektrine strojeve i dosta se koristi za vodie za prijenos elektrine energije. Po elektrinoj vodljivosti je odmah iza srebra. Bakar je postojan u mnogim agresivnim sredinama. Na atmosferi se prevlai slojem karbonata zelene boje. Zagrijavanjem na povienim temperaturama oksidira i nastali oksidi se ljute i neprestano stvaraju novi. U galvanskom lanku sa mnogim metalima je pozitivan, pa izaziva njihovo elektrokemijsko razgraivanje. Mogunost plastine deformacije bakra je velika, tako se mogu izvlaiti i vrlo tanke ice. Spaja se zavarivanjem taljenjem i lemljenjem, kako mekim, tako i tvrdim. isti bakar se loe lijeva, jer rastaljen upija dosta plinova, to u odljevcima ostavlja brojne upljine. Ljevaki bakar sadri u sebi i oksid Cu2O (bakreni oksid) koji se u reakciji s vodikom ili ugljinim monoksidom reducira na bakar i vodenu paru: Cu2O + H2 = 2 Cu + H2O ili Cu2O + CO = 2 Cu + CO2.

87

Razvijeni plinovi izazivaju unutarnji tlak, mogu rastrgati materijal u obliku plikova. Ova pojava, kada je prouzroena vodikom, naziva se i vodikova bolest. Znatno istiji, ali skuplji materijal je elektrolitiki bakar, dobiven elektrolizom ljevakog bakra. Struktura bakra prikazana je na slici 6.40. Oko primarnih kristala je krhki eutektikum, okruglaste estice Cu2O u bakru, koji smanjuje rasteznu vrstou (oko 200 MPa). Toplim gnjeenjem ljevake strukture iznad temperature rekristalizacije (oko 650C), dobiva se usitnjena struktura s izdrobljenim eutektikumom, poveane vrstoe i rastezljivosti. Hladnim gnjeenjem poveava se vrstoa na 400 MPa, Slika 6.40. Strukture bakra, tamne ali rastezljivost pada. estice Cu2O u bakrenoj matrici Na slici 6.41. prikazana je ovisnost rastezljivosti bakra o temperaturi arenja. Visoko arenje iznad 700C obnavlja eutektikum i bakar ponovno postaje krt. Prilikom dobivanja bakra ostaje uvijek mala koliina arsena. U primjenama gdje bakar dolazi u dodir s hranom ili vodom sadraj arsena je strogo ogranien, dok u nekim primjenama, u kojima ne moe trovati ljude, namjerno ostaje mala Slika 6.41. Ovisnost svojstava bakra o temperaturi koliina arsena radi poboljanja arenja mehanikih svojstava.

6.8.1.1 Mjed
Legure bakra i cinka nazivaju se mjedi. Cink ima temperaturu taljenja od 419.5C, isparavanja od 906C, a kristalizira u obliku heksagonske gusto pakirane reetke (hep). Dijagram slijevanja bakar-cink je peritektikog karaktera (slika 6.42.). Najvie se koriste mjedi sa 25-44% Zn. Homogeno podruje alfa mjeanaca s plono centriranom kubnom reetkom je do 32,5% Zn. Za vie koncentracije cinka dobiva se dvofazna + struktura. Dalje podruje homogene beta faze je krhko zbog komplicirane prostorno centrirane kubne reetke. Podruje dvofazne + strukture se ne koristi zbog krhke reetke intermetalnog spoja mjedi. Mehanika svojstva mjedi jako zavise 88

Slika 6.42. Dijagram Cu-Zn

od stupnja ugnjeenja. Rastezna vrstoa se kree od 250 do 600 MPa, a produljenje A10 do 45%. Najveu rastezljivost imaju homogene mjedi s maksimalnim sadrajem cinka, dok se u heterogenoj, dvofaznoj mjedi postie najvea vrstoa. Stoga, ako elimo izraivati predmete postupkom u kojem se predvia visoki stupanj deformacije koristimo upravo mjed iz homogenog podruja s maksimalnom koncentracijom Zn (oko 32,5%). Ovdje dolazi do odstupanja pravila da rastezljivost pada sa rastuim udjelom rastvorene komponente izvitoperenjem reetke mjeanca. Razlog ovoga odstupanja je u tome to je mjeanac s velikom koncentracijom bakra upljikav zbog sklonosti upijanja plinova pa dolazi do velike koncentracije naprezanja oko upljina to znatno obara rastezljivost. Ako mjed nije potrebno obraivati velikim stupnjem deformacije, uzimamo mjedi iz heterogenog podruja zbog nie cijene (manja koliina bakra) i vee vrstoe. Mjedi iz heterogenog podruja mogu se zagrijavanjem (iznad 320 C) dovesti u homogeno podruje u kojem su dobro gnjeive. Iz mjedi se izrauju predmeti u velikim serijama obradom odvajanjem estica. Kod rada na automatima je povoljno da se lako otkida estica, pa se mjed namijenjena takvom radu naziva mjed za automate (ili prskava mjed). Odvajanje estice postie se dodavanjem male koliine olova u mjed koja razbija homogenost metala jer se ne rastvara u leguri. Zagrijavanjem mjedi s olovom moe doi do interkristalnog taljenja i pucanja na mjestima gdje se nalazi olovo, to je posebno izraeno kod homogene mjedi. Kod dvofazne, heterogene mjedi, olovo se pretvorbom alfa u beta moe zadrati unutar novog zrna, pa grijanjem ne izaziva pukotine. Boja mjedi postaje sve ua s poveanim sadrajem cinka. Pregrijavanjem mjedi moe ispariti dio cinka, pa takvo mjesto postaje crvenkasto. Slino se dogaa ako se cink izgubi zbog galvanske korozije. Mjedima se osim cinka dodaju i drugi legirni elementi, kao to su Al, Mn, Fe, Ni, Si ili Sn koji poboljavaju otpornost prema koroziji, poveavaju mehaniki vrstou ili omoguavaju veu plastinu deformaciju. Dodavanjem Al do 2% poveava se vrstoa i otpor lokalnoj koroziji, Mn do 3% poveava vrstou u toplom stanju te poboljava klizna svojstva, a sa Fe, Si, Al, Mn ukupno do 4% raste vrstoa na 600 MPa. Velike koliine mjedi sa cca 30% Zn koriste se za izradu ahura, metaka i granata.

6.8.1.2 Bronce
Legura bakra i kositra je bronca u klasinom smislu. Danas se pod broncom u irem smislu podrazumijeva legure bakra i ostalih elemenata, ali bez cinka u znaajnijoj koliini. Kada se govori o bronci misli se samo na kositrenu broncu, meutim kada ulogu kositra preuzimaju ostali elementi, onda se bronca naziva po njima (fosforna, berilijeva, silicijeva, manganska, aluminijska bronca). Kositar se uglavnom proizvodi u Maleziji i predstavlja strateki materijal. Kositrena bronca - slika 6.43. - Dijagram slijevanja bakar-kositar, kao i dijagrami slijevanja ostalih elemenata koji tvore bronce su peritektiki dijagrami s nepotpunom rastvorivou u krutnini i intermetalnim ili kemijskim spojevima. U praksi se koristi samo ogranieni dio koncentracija do najvie nekoliko desetaka postotaka legirnih elemenata. Na slici 6.43 je prikazan utjecaj

Slika 6.43. Dijagram Cu-Sn (metastabilni)

89

koliinskog udjela Sn na vrstou Rm i rastezljivost A5. Kositar ima tetragonsku prostorno centriranu kubnu reetku i u smjesi s bakrom stvara plono centrirani kubni mjeanac do koncentracija 5-8% Sn, zavisno od brzine hlaenja. Stabilni dijagram ima neto razliite granice rastvorivosti i faze, ali se u praksi ne javlja, pa se ovdje ne prikazuje. Na sobnoj temperaturi je dvofazna + struktura za koncentracije iznad homogenog podruja. Tvrdou daje komplicirana reetka intermetalnog spoja. Legure iznad 20 % Sn se zbog tvrdoe praktiki ne upotrebljavaju. Legure iz homogenog podruja prerauju se deformiranjem (gnjeenjem), dok se heterogene legure s viim sadrajem kositra koriste za izradu odljevaka. vrstoa bronce iznosi do 300 MPa bez posebne toplinske ili mehanike prerade. Na slici 6.44. prikazan je dijagram ovisnosti mehanikih svojstava tvrdoe HB i vrstoe materijala Rm i granice elastinosti Re u ovisnosti o stupnju ugnjeenja (deformiranja).

Fosforna bronca sadri malu koliinu fosfora uz uobiajene koliine kositra, koji poboljava livljivost i dobro dezoksidira talinu. Fosfor s bakrom tvori fosfid Cu3P, koji fino raspren u matrici poveava vrstou metala, a na taj nain i tvrdou. Ovim fosoforna bronca ulazi u grupu Slika 6.44. Tvrdoe HB i vrstoa Rm i materijala otpornih na troenje. Dodatak berilija Re u ovisnosti o stupnju deformacije poveava vrstou uz mali pad elektrine vodljivosti, do vrijednosti od 1500 MPa (radi usporedbe elici normalne vrstoe imaju vrstou oko 400 MPa). Naglim hlaenjem berilijeve bronce s oko 800C zaostane meka, neravnotena struktura. Podgrijavanjem na 300C omoguava se difuzijsko izluivanje sekundarne fino rasprene faze koja jako ovrsne berilijevu broncu. Silicijeva bronca se koristi do oko 4% Si sa dodacima Zn, Sn, Mn ili Fe, i to u homogenom podruju. Dobro se zavaruje i vrlo je otporna na koroziju i troenje. Manganska bronca je vrlo ilav materijal, otporan na koroziju i kavitaciju, pa se koristi za izradu brodskih propelera i rotora pumpi i vodnih turbina. Dobro se zavaruje, pa je mogu popravak navarivanjem povrina oteenih kavitacijom. Aluminijska bronca - slika 6.45, sve se vie koristi kao zamjena za kositrenu broncu, zbog nie cijene i mogunosti nabave aluminija. Najee sadri 8-11% Al. Aluminijska bronca se koristi do najvie 15% Al jer za vee koncentracije nastaju krhke faze. Od aluminijske bronce izrauju se gnjeilake legure u homogenom podruju i ljevake u heterogenom. Uz visoku vrstou, Albronca je jako otporna na koroziju u morskoj vodi i odlino se zavaruje. Bronce se mogu toplinski i mehaniki obraivati radi poveanja vrstoe ili plastinosti. Koristi se za jako optereene dijelove u korozivnim sredinama i za
90
A5

Rm[MPa] A5[%]

Rm Slika 6.45. Dijagram slijevanja Cu - Al

izradu kovanih dijelova za rad na toplo pod pritiskom. Na slici 6.46. prikazan je utjecaj sadraja aluminija u aluminijskoj bronci na mehanika svojstava materijala.

6.8.1.3 Bakar-nikal

Slika 6.46. Ovisnost mehanikih svojstava aluminijske bronce o koliinskom udjelu aluminija

Legure bakra i nikla tvore sustav potpune rastvorivosti u krutnini, sa zamjenskim mjeancima s plono centriranom kubnom reetkom. Za sadraje nikla ispod 30% radi se o leguri sa svojstvima bliim bakru, a za sadraje preko 70% Ni legure ubrajaju se u grupu niklovih legura pod nazivom monel metal. Bakar-nikal legure su otporne na koroziju u morskoj vodi i kavitaciju. vrstoa iznosi do 450 MPa u gnjeenjem otvrdnutom stanju. Odlino se zavaruju i otporne su na obratanje morskih organizama.

6.8.1.4 Novo srebro

Legura bakra, nikla i cinka daju s veim sadrajem nikla (do 18% Ni) srebrnu boju povrine. Koriste se u preciznoj mehanici, izradi posua i metalnog novca.

6.8.2

Krom

Krom ima talite od 1920C. Kristalizira u prostorno centriranoj kubnoj reetki. Najvie se koristi kao legirni element u legiranim eljezima, a u istom obliku za nanoenje ukrasnih, antikorozivnih i reflektirajuih povrinskih slojeva. Kao legirni element u legiranim eljezima djeluje na povienje otpornosti koroziji i spreavanje hranja na atmosferi (preko 13%Cr), te je osnovni legirni element u nehrajuim elicima. Zamjenski se legira sa eljezom i u veoj koncentraciji djeluje na stabilnost ferita tako da nakon skruivanja uope ne doe do pretvorbe delta ferita u austenit. Krom s ugljikom tvori tvrde karbide kao legirni element, ali se karbidi mogu nanositi i na metalne povrine radi smanjenja troenja.

6.8.3

Nikal i legure

Talite nikla je 1450C i kristalizira u plono centriranu kubnu reetku. Ispod 360C je slabo magnetian. vrstoa gnjeenog nikla ide do 850 MPa, a rastezljivost do 40%. Zadrava vrstou i na 400C, otporan na oksidaciju i koroziju u brojnim agresivnim sredinama. U istom obliku koristi se za platiranje elika tanjim, antikorozivnim slojevima, zatim za galvansko nanoenje ukrasnih i antikorozivnih prevlaka. Veliku primjenu nikal ima u svojim legurama i kao legirni element u legiranim eljezima. Nikal u legiranom eljezu poveava otpornost koroziji, u veoj koliini onemoguava transformaciju austenita u ferit, tako da na sobnoj temperaturi ostane stabilna austenitna faza. Zajedno sa kromom tvori nekoliko grupa nehrajuih elika, od kojih je elik s homogenom austenitnom fazom nemagnetian. Sa eljezom tvori zamjenski mjeanac. Legure nikal-bakar nazivaju se moneli, sadre do 30% Cu. Vrlo su otporne na koroziju u morskoj vodi i zbog prisutnosti bakra spreavaju obratanje brodskog trupa. Dobro se zavaruju i deformiraju. vrstoa dosee do 900 [Mpa] uz dobru rastezljivost. Svijetle su boje.

91

Nikal-krom legure se koriste za elektrootporne grijae jer uz veliki elektrini otpor pokazuju i veliku otpornost oksidaciji na visokim temperaturama koje grija poprima, kao i za dijelove izloene vatri i kiselinama. Nikal-krom-eljezo legure sadre 20-45% Ni, 1322% Cr, a ostatak je eljezo. Otporne su na koroziju i oksidaciju. Neke legure nikla mogu se ovrsnuti izluivanjem sekundarnih faza. Odlika im je zadravanje vrstoe na visokim temperaturama i otpornost puzanju. Koriste se kao elementi plinskih turbina i raketnih motora.

6.8.4

Kobalt

Legure kobalta, nikla i kroma su takoer visoko temperaturne legure, otporne na oksidaciju uz zadravanje vrstoe i na visokim temperaturama. Inae je kobalt legirni element u eliku te matrica za zadravanje tvrdih estica karbida u kompozitima.

6.8.5

Titan i legure

Titan je najlaki metal u skupini tekih obojenih metala. Talite je na 1730C, a kristalizira u prostorno centriranoj kubnoj reetki. Na 880C prekristalizira u heksagonsko gusto pakiranu reetku. Na povrini se stvara sloj oksida TiO2, koji dobro prianja uz povrinu i daje mu odlinu zatitu od korozije. isti titan najvie se koristi kao antikorozivni materijal za platiranje posuda u prehrambenoj industriji. U legurama se koristi u aviotehnici za izradu elemenata trupa, krila i dijelova motora za nadzvune avione, podvrgnute visokim temperaturama u letu. Dobro se zavaruje u zatiti argona. Titan se legira zamjenski s aluminijem koji stabilizira fazu, zatim kromom, niobijem, bakrom, manganom, eljezom koji stabiliziraju fazu, te kositrom i cirkonijem koji nemaju utjecaja na modifikaciju reetke. Ukljuinsko legiranje kisikom, duikom i ugljikom takoer stimulira , a vodikom fazu. Ukljuinski elementi jako poveavaju vrstou i obaraju ilavost, a vodik uzrokuje zakanjelo T[C] Talina nastajanje pukotina. Kombinacije razliitih legirnih elemenata daju legure s , ( + ) i fazom. ( + ) i legure se mogu ovrsnuti toplinskom obradom na vrstoe do 1200 MPa. Dobivanje titana iz minerala rutila je komplicirano i skupo, pa je i titan skup. Cijene dosta osciliraju, zavisno od potranje vojne zrakoplovne industrije. Titanove legure se koriste i za sportske svrhe (okviri %Al bicikli i motocikli, teniski reketi). Slika 6.47. Dijagram slijevanja Ti - Al

6.8.6

Olovo

Olovo ima nisko talite od 327C i plono centriranu kubnu reetku. Odlino se plastino deformira i podnosi uzastopne deformacije, jer mu je temperatura rekristalizacije niska. Na zraku se prevlai slojem olovnog oksida, PbO2, a u vodi slojem karbonata, PbCO3 uslijed djelovanja ugljine kiseline. Otporan je na mnoge korozivne sredine. Odlino apsorbira ionizirajua zraenja. Visoka specifina teina je korisna gdje se u malom volumenu treba smjestiti velika masa. Olovo je otrovan metal ako se unosi u tijelo dodirom ili otopljeno u hrani. 92

isto olovo ili s primjesama koristi se za izradu sanitarnih cijevi, za oblaganje spremnika razliitih kiselina, za brtve i zatitu podzemnih kablova, za platiranje elika za postizanje otpornosti atmosferskoj koroziji, za punjenje projektila i slino. Velike koliine olova troe se za izradu akumulatora.

6.8.7

Cink i legure

Tehniki cink dosee vrstou od 350 MPa. Kristalizira u heksagonsko gusto pakiranoj reetki. Skrutite je na 419.5C. Sa eljezom stvara intermetalni tvrdi spoj. U galvanskom nizu negativniji je od eljeza, tako da u dodiru eljezo-cink u elektrolitu dolazi do rastvaranja cinka, koji time titi eljezo. Cink se koristi za nanoenje antikorozivnih prevlaka na eliku galvanskim nainom, umakanjem u talinu ili natrcavanjem, te kao dodatak bojama. Upotrebljava se za anode - protektore elika u morskoj vodi i vlanim sredinama. esto se anode legiraju i aluminijem. U graevinarstvu se koristi u obliku pocinanih limova za izradu graevinske limarije. Na povrini se prevlai slojem cinkovog oksida, koji na povienim temperaturama postaje bijela skrama. Veliku primjenu imaju legure cinka za izradu precizno lijevanih dijelova koji ne zahtijevaju daljnju obradu (legira se aluminijem i bakrom). Cink ima veliku primjenu kao legirni element u legurama bakra i aluminija, gdje obara talite, ali poveava vrstou stvaranjem intermetalnih spojeva.

6.8.8

Kositar i legure

isti kositar je spomenut kod alotropskih modifikacija metala. Vrlo je mekan i rastezljiv, otporan na mnoge korozivne sredine, neotrovan i pogodan za pakiranje hrane (staniol) i kositrenje bakrenog posua. Talite je nisko, 232C, te je kositar osnova za niskotaljive legure. Presvlaenjem elinog lima kositrom dobiva se bijeli lim, od kojeg se prave konzerve za hranu i pia. Mogue je recikliranje kositra iz odbaenih limenki. Kositar je pogodan za izradu igraaka (kositreni vojnici i druge sitne igrake jer je neotrovan, pa nema tete ako djeca grizu igrake). Vaan je legirni element u broncama, leajnim legurama, lemovima.

6.8.9

Ostali teki metali

Ostali teki metali koriste se u istom stanju za specifine namjene ili kao legirni elementi. Detaljniji podaci o njima mogu se nai u prirunicima. Veinom su skupi i dosta rijetki, tako da se dobivaju na manjem broju mjesta u svijetu, esto i samo jedna do dvije kompanije proizvode neki metal. Niskotaljivi teki metali imaju u pravilu malu vrstou (mala energija vezivanja, pa se lake i tale). Teko taljivi metali imaju visoko talite, vrlo su vrsti i obino i tvrdi, zadravaju vrstou i na visokim temperaturama. Kadmij, talite 321C, slian je cinku, ali je jako otrovan. Isparava na 785C, tako da je potrebna dobra ventilacija kod taljenja kadmija ili legura s kadmijem. Najvie se koristi za antikorozivne prevlake na eliku i niskotaljive lemove. iva, jedini rastaljeni metal na sobnoj temperaturi, skruuje se na temperaturi od -39C. Koristi se u elektrotehnici kao tekui prekida, za punjenje lampi sa ivinim parama, punjenje manometara, termometara, te za izradu legura s mnogim metalima. Rastvara praktiki sve metale osim eljeza i volframa. ivine pare su otrovne i izazivaju trajna oteenja organizma. Volfram je metal najvieg talita od svih metala i legura (3400C). Ova osobina omoguava primjenu istog volframa za arne niti u aruljama i elektrode za elektroluno zavarivanje. Kao legirni element koristi se u alatnim elicima. Volframov karbid, WC, je najtvri karbid i

93

uspjeno zamjenjuje dijamant u mnogim primjenama. Na povienim temperaturama volfram jako oksidira, pa ga treba titi od kisika inertnim ili neutralnim plinovima. Tantal je drugi metal po redu s obzirom na temperaturu taljenja, 3030C. Vrlo tvrd, vrst i otporan gotovo na sve korozivne sredine (odatle mu i ime, jer podnosi sve muke). Koristi se za izradu dijelova instrumenata i implatante u kirurgiji (jer ne korodira u krvi i tjelesnim sokovima) te u vrlo agresivnim sredinama u kemijskoj industriji. Tantalov karbid je takoer vrlo tvrd. Molibden je otporan na oksidaciju i koristi se za izradu dijelova elektrinih prekidaa, zatim za nosae arnih tijela. Tali se na 2630C. Vaan je legirni element u eliku za povienje vrstoe, ilavosti, otpornosti puzanju i koroziji. Cirkonij ima talite od 1750C, otporan je na visokim temperaturama jer stvara prevlaku otpornog oksida. Najmanje se degradira neutronskim zraenjem, pa se koristi za kapsule nuklearnog goriva. Uran ima talite od 1130C. Bez radioaktivnih izotopa koristi se za zatitu od zraenja jer najbolje apsorbira ionizirajua zraenja. Lako oksidira na povienim temperaturama, pa je kod zavarivanja potrebna zatita inertnim plinovima. Plemeniti metali, srebro, zlato, platina, rodij, iridij, imaju zajedniko svojstvo: visoku cijenu i pojedinana izuzetna fizikalna ili kemijska svojstva. Osim za nakit, ukrase i novac, koriste se za izradu instrumenata, lemova, katalizatora. Srebro je najjeftiniji plemeniti metal, odlian je vodi elektrine energije i izuzetno otporno na neke vrlo agresivne sredine. Srebrne presvlake nanose se za postizanje reflektirajuih ploha i za ukraavanje posua. Na zraku u kojem ima sumporovodika dobiva crnu presvlaku sulfida. Srebro se koristi kao dodatak u lemovima i za izradu nakita i novca, te u zubarstvu za popunjavanje upljina u zubima. Zlato je vrlo mekani metal, koriten od davnine za izradu nakita, posua i novca. Talite mu je na 1064,76C. Praktiki ne korodira. Nalazi se samorodan u obliku grumenja, zrna, pijeska. U tehnici ima vrlo vanih primjena, u izradi mjernih instrumenata, u elektrinim kontaktima koji ne mijenjaju otpor (nema oksidacije), nanoenju zlatnih reflektirajuih prevlaka na staklima (ime se bitno smanjuje apsorpcija sunevog zraenja u zgradama i trokovi klimatizacije). Koristi se u zubarstvu za izradu proteza te za izradu umjetnikih predmeta. Zlato se legira bakrom radi poveanja vrstoe. S obzirom na specifinu primjenu i vrijednost, promet zlata je pod dravnom kontrolom. Finoa zlata se jo uvijek mjeri u izvansustavnim, tradicionalnim jedinicama, karatima. Dvadesetetiri karata predstavlja isto zlato. Maseni udio zlata moemo preraunati iz poznatog broja karata (kt): 1 % Au = kt 100 [% ] 24 Platina je vrlo otporna na koroziju, ima visoko talite i ubrzava neke kemijske procesa na niim temperaturama (katalizator). Takoer se koristi u elektrotehnici, za mjerne instrumente, u katalizatorima ispunih plinova automobila, za postizanje tvrdih povrinskih slojeva na eliku, zajedno s iridijem (vrci nalivpera, noii za brijanje). Zlato, platina, rodij predstavljaju osnovu visokotemperaturnih lemova za instrumente koji su izloeni visokim temperaturama. Ovim je zavren pregled tekih obojenih metala, a slijedi prikaz najvie koritenih lakih obojenih metala.

94

6.8.10 Aluminij i legure

Aluminij je metal koji se u strojarstvu troi odmah poslije elika. Godinja proizvodnja u razdoblju od 2000 do 2004. g. bila je oko 40 milijuna tona. Cijene aluminija dosta osciliraju zavisno od cijena energije. Dobiva se procesom elektrolize rastaljenih soli fluora, klora i aluminijevog oksida (glinice). Kisik iz glinice odlazi na ugljenu anodu (koja tijekom elektrolize odgara), a rastaljeni aluminij ostaje na dnu posude, koja je ujedno i katoda. Nakupljeni aluminij se periodiki odlijeva iz kade i alje na preradu. Glinica se dobiva iz boksitne rudae koja sadri dosta silicija i eljeza redukcijom pomou natrijeve luine. isti aluminij ima talite na 660C, kristalizira u plono centriranoj kubnoj reetki i nema modifikacija reetke. Gustoa je 2700 kg/m3. Dobar je vodi elektrine struje. Legira se s nekoliko grupa legirnih elemenata i tvori niz legura specifinih svojstava. Cijena mu je obino nekoliko puta vea nego ugljinom eliku. Mogue ga je reciklirati pretaljivanjem otpadnog aluminija, ali se tada dobivaju legure nie istoe. Neotrovan je i primjenjuje se za izradu posua i spremanje i konzerviranje hrane. Aluminij i legure sistematiziraju se gotovo u svim svjetskim standardima u 8 sustava slijevanja, a to su: Legura Oznaka serije 1. Tehniki isti aluminij 99.5% 1xxx 2. Binarni sustav aluminij-bakar 2xxx 3. Binarni sustav aluminij-mangan 3xxx 4. Binarni sustav aluminij-silicij 4xxx 5. Binarni sustav aluminij-magnezij 5xxx 6. Sustav aluminij-magnezij-silicij 6xxx 7. Sustav aluminij-cink 7xxx 8. Ostalo 8xxx

1. Tehniki isti aluminij Tehniki isti aluminij ima istou 99.5%. vrstoa je niska i moe se poveati gnjeenjem (od 80 na 180 MPa). Zagrijavanjem vrstoa pada zbog rekristalizacije. Zbog dobre elektrine vodljivosti koristi se za izradu kablova za prijenos elektrine energije i za razliitu ambalau. Dobro se lijeva i spaja zavarivanjem. Aluminij rastvara vodik ukljuinski, ali to ne kvari mehanika svojstva, nego jedino izaziva poroznost. 2. Binarni sustav aluminij-bakar Rastvorivost bakra u mjeancu aluminija je znatno manja nego obrnuto rastvorivost aluminija u bakru. Na slici 6.48. prikazan je dio dijagrama Al-Cu. Legure sustava Al-Cu mogu se ovrsnuti toplinskom obradom zahvaljujui smanjenju rastvorivosti bakra u aluminiju prilikom hlaenja, od skoro 6% na eutektikoj temperaturi na praktiki potpunu nerastvorivost na sobnoj temperaturi. Naglim hlaenjem legure s homogenom fazom do sobne temperature bakar ostane rastvoren u reetki aluminija, to predstavlja nestabilnu strukturu. Difuzijom (tijekom

T[C]

%Cu

Slika 6.48. Dijagram slijevanja Al-Cu

95

vremena, dakle prirodno, ili zagrijavanjem, umjetno) dolazi do izluivanja intermetalnog spoja CuAl2 koji jako ovrsne materijal. U ovrsnutom stanju legura ima vlanu vrstou 400 [MPa], to odgovara vrstoi nelegiranog niskougljinog elika. Ukoliko se difuzijom pretjera dolazi do koagulacije izluenih struktura i pada vrstoe. Legure ovog sustava nazvane su dural jo poetkom XX. stoljea, kada su posebno koritene za potrebe zrakoplovne industrije. Mogu se dobro formirati u mekom stanju, nakon ega konstrukcija difuzijom ovrsne. Durali se dobro zavaruju osim nekih legura s povienim sadrajem bakra. Potrebno je naglasiti da zagrijavanje izaziva starenje legure i pad mehanikih svojstava.

3. Binarni sustav aluminij-mangan Ove legure mogu se ovrsnuti hladnom deformacijom, jer se koriste u homogenom podruju. Pokazuju dobru mogunost oblikovanja deformiranjem. Najvie se koriste za izradu posua i ambalaa u prehrambenoj industriji. Na slici 6.49. prikazan je dijagram Al-Mn. 4. Legure sustava aluminij-silicij Ove su eutektike legure s alfa mjeancima aluminija i rasprenim kristalima silicija u matrici. Slabo su ovrstive. Legure eutektike koncentracije sa 12,8% Si koriste se kao ljevovi, a kao gnjeilake legure do 5% Si. Na slici 6.50. prikazan je dijagram slijevanja Al-Si. Otpornost na koroziju je poveana zbog nastajanja silicijevog oksida na povrini, to daje i tipinu sivkastu boju povrinske kore. Kod ljevova, naroito iz recikliranog aluminija, mogue je nastajanje tvrdih silicijevih spojeva s neistoama u otpadu, tako da je obrada rezanjem oteana.

Slika 6.49. Dijagram Al-Mn 5. Sustav aluminij - magnezij

Slika 6.50. Dijagram Al-Si

Slika 6.51. Dijagram Al-Mg

Ovo je takoer legura s eutektikumom i djelominom rastvorivou u krutnini. Uglavnom se koriste legure s malim sadrajem magnezija, do 5%, tj. iz homogenog podruja aluminijevih alfa mjeanaca (slika 6.51.) Ove se legure ovruju hladnim gnjeenjem i pokazuju visoku otpornost koroziji u morskoj vodi, tako da se koriste u brodogradnji za izradu trupa i nadgraa broda. vrstoa raste s povienjem sadraja Mg, jer se radi o zamjenskim mjeancima, i dosee do 400 MPa. Zagrijavanjem vrstoa pada zbog rekristalizacije ugnjeene strukture.

96

6. Legura aluminij-magnezij-silicij Trojne legure Al-Mg-Si danas se najvie koriste zbog mogunosti ovrenja toplinskom obradom, antikorozivnosti, dobre zavarljivosti i elektrine vodljivosti. Koriste se legure do najvie 2% ukupnih dodataka. Struktura se sastoji od aluminija i intermetalnog spoja Mg2Si koji ovruje matricu. Na slici 6.52. prikazan je trojni dijagram Al-Mg-Si.

Slika 6.52. Dijagram Al-Mg-Si 7. Legure aluminij-cink-magnezij Ovo su takoer toplinski ovrstive legure s kompliciranom strukturom u kojoj je izlueno nekoliko intermetalnih spojeva aluminija i magnezija, te aluminija, magnezija i cinka. Slabije su otporne na koroziju od legura grupe 8 x x x. Postiu visoku vrstou i koriste se kao konstruktivni elementi. 8. Legure s litijem i cirkonijem Legure aluminija s litijem razvijene su nedavno. Legira se malom koliinom litija (oko 2-3%) ili se pravi ternarna legura s malom koliinom cirkonija. Ovim se postie uteda na teini do 10% ime se kod zrakoplova smanjuje potronja goriva ili poveava korisna nosivost. Ove legure imaju i oko 10% vei modul elastinosti to poveava krutost konstrukcije. Ovruje se toplinskom obradom dozrijevanja. Ovrenje se postie izluivanjem intermetalne faze Al3Li i Al3Zr. Na taj nain rastezna vrstoa poraste do 630 MPa. Daljnjim dozrijevanjem metastabilna faza Al3Li prelazi u stabilnu AlLi. Nedostatak ove legure u odnosu na ostale legure aluminija je smanjena ilavost i neotpornost prema napetosnoj koroziji. Ove legure su prije svega namijenjene avioindustriji.

6.8.11 Magnezij i legure

Magnazij je ultralaki metal. Koristi se u legurama s dodatkom aluminija i cinka. Kristalizira u heksagonskoj gusto pakiranoj reetki, talite mu je blisko talitu aluminija. Iz magnezija se izrauju lake konstrukcije vozila i motora, posebice za sportske svrhe i avionsku industriju. isti magnezijev prah koristi se u pirotehnici i metalurgiji za dezoksidaciju. Magnezij burno izgara na zraku ako se upali, tako da je potrebna posebna zatita kod lijevanja i zavarivanja, a kod strojne obrade prilikom hlaenja estice i reza. Poar se gasi suhim pijeskom i prahom za gaenje. Voda se ne smije koristiti.

6.8.12 Berilij
Berilij pokazuje najvei modul elastinosti meu lakim metalima i najmanju gustou. Superioran je u odnosu na sve ostale metale u pogledu specifinog modula elastinosti E/. Koristi se za izradu manjih konstrukcija u svemirskim letjelicama. Najee je dodatak u legurama. Ima vrlo visoko talite za laki metal, 1390C. Berilij je izuzetno otrovan metal, pa je kod obrade berilija i legura s berilijem potrebna posebna zatita.

97

6.8.13 Kalcij i litij

Kalcij i litij dodaju se kao legirni elementi i u istom stanju se ne koriste. Kalcij s olovom daje tvrdi spoj u leajnim legurama.

7 Srasline
Srasline nisu posebne legure ili metali nego samo aglomerati (skupovi raznorodnih sastojaka) razliitih metala, nemetala, kemijskih i intermetalnih spojeva, sratenih u vrstu masu difuzijskim vezivanjem. Oblik estica srasline moe biti razliit, od sferinih do zrnatih, od jednolikih do razliitih dimenzija, vrlo sitnih ili krupnih ili mijeanih. Homogenost sraslina mjeri se udjelom popunjenosti jedininog volumena materijalom, i moe biti skoro potpuna do skoro potpune poroznosti. Ovim se namjena sraslina iri na najrazliitije grane ivota i ovdje se naravno ne moe sve obuhvatiti. Prema dominirajuem materijalu razlikujemo: - srasline legura eljeza - srasline bakra - srasline aluminija - srasline keramika. Postupkom sratanja mogu se izraditi proizvodi od elemenata koji: - nisu rastvorivi ni u talini, niti u krutnini - ne tvore uobiajene legure - se ne mogu lijevati zbog visokog talita (Mo, W). Ovim postupkom postie se velika dimenzionalna tonost pa nije potrebna naknadna obrada izratka. Kako su ovi materijali porozni, dobro upijaju mazivo u upljine te se koriste kao samopodmazivi leajni materijali.
PREANJE MJEANJE Aditivi Osnovni prah

Mazivo Ostali aditivi

SRATANJE U PEI na 800C 1250C

98

Iz slijedeih nekoliko primjera vidljiva je irina primjene: Srasline s volframovim karbidom, WC, pokazuju visoku tvrdou i na visokim temperaturama rezanja, pa se koriste kao rezne otrice alata. Mogu se koristiti umjesto dijamanta za rezanje kamena i tvrdih minerala. Srasline bronce, koriste se za male klizne leajeve s dvostrukim podmazivanjem, jer u upljinama zadravaju mazivo. Srasline praaka ili vlakana u razliitim gradacijama poroznosti koriste se kao filtri (slika 7.1.). Zavisno od vrste medija koji filtriraju izabire se i metal otporan na koroziju u tom mediju. Kuita satova izrauju se sratanjem antikorozivnih legura i posve su nepropusna. Implantanti u medicini izrauju se od sraslina nehrajueg elika ili tantala. Usaivanjem u kosti, kotano tkivo impregnira poroznu sraslinu i bolje sidri implantant, nego uobiajeni nain cementiranja implantanta u kosti( slika 7.2.) Proizvodnja sraslina odvija se u tri faze (metalurgija praha): 1. mijeanje prakaste smjese; 2. oblikovanje smjese u kalupima i preanje do postizanja eljene gustoe; 3. sratanje (arenje na temperaturi koja omoguava difuziju). Slika 7.1. Filtri Prakasti metali za izradu sraslina se dobivaju: - taloenjem mulja nakon kemijskih reakcija; - trcanjem taline u hladni prostor; - rasprivanjem u visoko temperaturnoj plazmi. Postupci dobivanja vlakana: - cijeenjem taline kroz sapnice, pri emu nastaju dugake niti; - centrifugalnim itrcavanjem taline s rotirajuih diskova; - kristalizacijom iz plinovitih spojeva dobivaju se vlakna vrlo pravilne kristalne strukture. Ovim postupkom izrauje se veliki broj razliitih dijelova Slika 7.2. Primjena u u automobilskoj industriji. medicini umjetni kuk

Slika 7.3. Dijelovi dobiveni sratanjem

99

8 Metalne pjene
Prirodni materijali su u pravilu porozni (kamen, kost, koralji...). Metalnim pjenama pokuavamo se pribliiti strukturama koje nastaju u prirodi (slika 8.1). Intenzivan razvoj metalnih pjena zapoeo je koncem 20. stoljea. Osnovna svojstva metalnih pjena u usporedbi sa metalima su: visoka poroznost (40% - 90%); dobro priguuju zvuk i vibracije; mala specifina teina; Slika 8.1. Struktura kosti (lijevo) i metalne pjene (desno) relativno visoka krutost; visok stupanj apsorpcije udarne energije; dobra toplinsko izolacijska svojstva.

Slika 8.2. Metalne pjene s otvorenim i zatvorenim upljinama

Specifina teina pjenastih materijala je ovisna o homogenosti materijala, odnosno o volumenskom udjelu upljina. Pjene mogu biti otvorenih ili zatvorenih upljina (slika 8.2.). Pjene otvorenih upljina predstavljaju spuvaste tvari jer lako upijaju tekuine i porozne su. Pod optereenjem se jako zbijaju. Pjene zatvorenih upljina se manje deformiraju pod optereenjem i vraaju u prvobitni oblik. Nepropusne su za plinove i tekuine. Metalne pjene se dobivaju iz taline ili iz praha. Poroznost nastaje iz tekueg stanja tako da se i prah u procesu proizvodnje tali. Nuan preduvjet za stvaranje poroznosti je izvor plina (slika 8.3 i 8.4), koji moe biti vanjski ili se u talinu dodaje rasprujui agens koji pospjeuje uplinjavanje.

Slika 8.3. Proces nastajanja metalne pjene ubrizgavanjem plina

100

Klip

- agens koji pospjeuje stvaranje pjene

Slika 8.4. Proces nastajanja metalne pjene pomou agensa

Najee dostupne metalne pjene su na bazi aluminija i nikla. Mogu biti i na bazi magnezija, olova, bakra, cinka, bronce, titana ili zlata. Kombinacijom raznih materijala dobiva se irok raspon svojstava.

Sendvi paneli napravljeni iz metalnih pjena Lijevani proizvodi iz Al metalne pjene Izmjenjiva topline iz Al metalne pjene

Automobilski branik napravljen iz metalne pjene Slika 8.5. Proizvodi izraeni iz metalnih pjena
Metalne pjene mogu se dobiti i reakcijom u talini koja oslobaa plinove, zatim zasienjem taline plinovima i kasnijom ekspanzijom na niem tlaku, te nanoenjem metala na lake kuglice mineralnih ili polimernih pjena ili na srasline vlakana.

9 Kompozitni materijali
Kompozitni materijali predstavljaju strukture kod kojih se jako razlikuju pojedine faze, koje mogu biti metali, nemetali, kemijski i intermetalni spojevi. Osnovna odlika kompozita da u principu postoje dvije faze: - matrica - dodatak. Ove faze imaju bitno razliita mehanika svojstava. Matrica je meka i slui kao punilo za postizanje stabilnosti oblika tvrde faze. Dodatak u manjoj koliini je vrsta i tvra faza. Prema matrici dijelimo ih na: - metalne

101

- keramike - polimerne. Prema dodatku mogu se sistematizirati u nekoliko skupina: - s dodatkom estica (slika 9.1.) - s dodatkom vlakana (slika 9.2.) - strukturni kompoziti (slojeviti ili lamelarni) (slika 9.3.). Kompoziti mogu biti u obliku mase s nepravilno izmijeanom tvrdom fazom u mekoj matrici, slika 9.1 U tom sluaju kompozit pokazuje svojstvo kvazi izotropnosti. Kompoziti s usmjerenim vlaknima, nitima ili slojevima tvrde faze u matrici pokazuju veliku anizotropiju svojstava, slika 9.2.

Slika 9.1. Kompoziti s esticama

Slika 9.2. Kompoziti s vlaknima

Slika 9.3. Strukturni kompoziti

Primjeri esto koritenih kompozita: - s dodatkom estica - brusne ploe s tvrdim esticama aluminijevog oksida Al2O3 ili silicijeva karbida SiC povezanih staklenom ili polimernom matricom u krutu plou; - s dodatkom vlakana - plastika (epoksidna ili poliesterska smola) ojaana staklenim vlaknima; - strukturni kompozit - izmjenini slojevi kod "perploe" tankih slojeva drveta i ljepila za drvo (polimer). Kompoziti sa slojasto nanesenim razliitim materijalima takoer pokazuju anizotropiju svojstava (slika 9.3.). Veza izmeu tvrdih faza i matrice zavisi od vrsta materijala. Kod metala je vezivanje mogue difuzijom na dodirnim povrinama tvrdih faza s matricom, stvaranjem mjeanaca, intermetalnih ili kemijskih spojeva. Zavisno od trajanja procesa dobiva se i odgovarajua debljina spoja. Kod Slika 9.4. Beton smjesa cementa polimera vezivanje je uglavnom adhezijom i ljunka (lijepljenjem) povrina. Kod slojastih kompozita lijepe se slojevi razliitih materijala. Ukoliko se radi o slojevima razliitih metala ili metalnih saa, utoliko se povrine mogu vezivati lemljenjem. vrstoa kompozita najvie ovisi o vrstoi i udjelu tvrde faze u matrici. Na slici 9.5. predoen je dijagram naprezanje - deformacija za kompozitni materijal i za materijal vlakna odnosno matrice. Priguenje vibracija je takoer vee nego kod homogenih materijala. Spajanje kompozitnih poluproizvoda se uglavnom provodi mehanikim vezama, lijepljenjem i lemljenjem. Kod ultravrstih kompozita izrauje se cijeli konstruktivni dio odjednom da se izbjegne spajanje sklopova.

102

Elastina vlakna krta matrica

V
Vlakna

Naprezanja

K M
Matrica

Kompozit

M
Deformacija

Slika 9.5. Dijagram za kompozitni materijal s vrstim vlaknima u mekoj matrici

10 Lemovi
Lemovi su grupa legura koji slue spajanju metala, keramike i stakla lemljenjem. Obino su eutektikog sastava za nie temperature lemljenja, ali se kao lemovi mogu koristiti i isti metali. Osnovna odlika lema je da treba imati niu temperaturu taljenja od metala koji se lemi. Vezivanje lema odvija se difuzijom s lemljenim metalom. Lemu se dodaju i primjese radi sniavanja povrinske napetosti taline jer treba dobro vlaiti lemljene povrine i popunjavati kapilare u spoju. Osim za spajanje, lemovi se mogu koristiti i za nanoenje tvrdih slojeva na povrine izloene velikom troenju. U mekoj matrici lema usaene su tvrde estice odgovarajue granulacije. Izbor lema provodi se prema metalu kojeg se lemi i prema maksimalnoj temperaturi koju se kod lemljenja smije postii da ne doe oteenja ili deformiranja lemljenih dijelova. Dvije su osnovne skupine lemova - meki i tvrdi. Meki lemovi imaju nisku vrstou i temperaturu taljenja, a tvrdi imaju vie temperature taljenja i vrstou. Granina temperatura izmeu mekog i tvrdog lema je oko 400C, naravno uvjetna. Meki lemovi su najee legure olova i kositra s razliitim dodacima radi sniavanja temperature talita (slika 10.1.). Lemiti se moe i istim kositrom, ali je jeftinije dodavati olovo. Lemovi s kadmijem su otrovni, ali imaju nisku temperaturu taljenja. Ovim lemovima dobro se lemi ugljini elik, bakar i legure bakra. Slika 10.1. Dijagram slijevanja Sn-Pb Aluminij se meko lemi legurom kositra i cinka, uz organsku kiselinu za rastvaranje aluminijevog oksida na povrini. Tvrdo se lemi najee mjedenim lemom. Snienje talita i poveanje vrstoe postie se dodavanjem srebra mjedi, pa se takav lem naziva srebrni lem. vrstoa lema je dosta visoka.

103

Ovim lemovima se lemi ugljini elik, bakar i legure bakra. Visokolegirani elici se leme srebrnim lemom. Aluminijske legure se tvrdo leme eutektikom legurom Al-Si, koja ima malu razliku temperature taljenja u odnosu na temperaturu taljenja aluminijskih legura, tako da je potrebna dobra regulacija temperature lemljenja da se ne rastali lemljeni metal. Lemovi za visoke temperature su na bazi zlata, platine, paladija i nikla. Odlikuju se velikom otpornou na oksidaciju na visokim temperaturama. Lemovi plemenitih metala su vrlo skupi, ali se troe u malim koliinama, jer su zranosti spoja, a time i debljina lema vrlo male, oko 0.1 mm. Lemljenje se u pravilu provodi uz dodatak talila, sredstva koje tali povrinske okside i time omoguava vlaenje metalno istih povrina i smanjuje povrinsku napetost lema, to omoguava bolje popunjavanje spoja. Talila u vlanoj sredini mogu biti agresivna, pa ih treba isprati nakon lemljenja. Kao lemovi se koriste i amorfni metali s rastvorenim komponentama koje inae segregiraju prilikom kristalizacije. Amorfno skruivanje nastaje ekstremno brzim hlaenjem natrcavanjem taline na rotirajui hladni disk. Dobivaju se tanke folije, jer za vee debljine brzina hlaenja u jezgri je premala. Inae, brzine hlaenja prelaze 106C/s za izostanak kristalizacije. Lemovi se esto kombiniraju zajedno s talilom, bilo da se oblae ili da se puni ice i ipke lema. Lem se moe pripremati i u obliku paste s izmijeanim metalnim prahom i talilom. vrstoa mekog lema iznosi nekoliko desetaka MPa, dok tvrdi lemovi postiu vrstoe od nekoliko stotina MPa. Lemljeni spoj se u pravilu optereuje na smicanje, jer je vezivanje ploha difuzijsko. Postoji obostrana difuzija elemenata iz lema i osnovnog materijala.

104

11 Polimeri
Kao to smo u uvodu vidjeli, polimerni materijali kao organske materije koristili su se u konstrukcijama jo u prapovijesti i prije metala. U dananje vrijeme, polimeri se opet sve vie koriste kao konstrukcijski materijali. Rije polimer u osnovi je sastavljena od grkih rijei: Poli (mnogo) + meros(dio) = polimer od mnogo dijelova . Polimeri obuhvaaju vrlo iroku skupinu materijala kao to su plastike, gume i ljepila. Sastoje se od puno malih molekula vezanih u dugake lance (makromolekule). U jednoj fazi prerade polimeri su plastini i mogu se oblikovati, a po zavretku prerade su kruti. Iz polimera se izrauju konstrukcijski dijelovi, automobilske gume, ljepila, igrake, ambalaa. Kod kompozitnih materijala koriste se kao vlakna i kao matrini materijali.

Ukupna svjetska proizvodnja materijala

11.1 Graa polimera

Proizvodnja organskih sintetikih polimera razvija se poetkom XX. Stoljea, kada je od reakcije acetilena i vodika dobivena je molekula etilena C2H4. Procesom polimerizacije kemijskom reakcijom otvore se dvostruke veze izmeu atoma C ime se dobiva makromolekula polietilen (PE), prema slici 11.1. Osim polietilena koji ukljuuje samo atome C i H, mogu se ostvariti i druge sinteze, npr. s

Slika 11.1. a ) Molekula etilena b) Strukturna formula polietilena (PE) atomima Cl, F, S, N ime se moe ostvariti vei broj polimera razliitih svojstava. Tako monomer vinil klorida ostvaruje polimer polivinilklorid (PVC) prema slici 11.2.

Slika 11.2. a) Molekula vinilklorida b) Strukturna formula polivinilklorida (PVC) n = broj istovrsnih molekula ili makromolekula

105

Dakle, polimerne molekule sintetiziraju se od odgovarajuih monomera u procesu koji se naziva polimerizacija: monomeri (jednostavniji niskomolekulni spojevi, najee nezasieni) se vezuju u polimernu molekulu kao sloeniju strukturu. Veliina n = stupanj polimerizacije predstavlja broj mera u polimernoj molekuli. Stupanj polimerizacije n ima veliki utjecaj na svojstva nastalih polimera: to je n vei upotrebna svojstva polimera su bolja. Razne vrste monomera vidimo na slici 11.3.

Slika 11.3. Razne vrste monomera

11.2 Veze u molekularnom lancu

Molekule polimernih materijala (monomeri) meusobno se povezuju stvarajui dugake lance. Ako su svi monomeri istog tipa, dobivamo homopolimere, a ako u lancu imamo dvije ili vie vrsta monomera dobijemo kopolimere. Unutar lanaca polimeri su povezani snanim kovalentnim vezama (slika 11.4.) Atome se meusobno Slika 11.4. Kovalentna veza mogu vezati sa jednim ili vie elektronskih parova pa tako razlikujemo: - jednostavnu kovalentnu vezu, npr. C C ; - dvostruku kovalentnu vezu, npr. C = C ; - trostruku kovalentnu vezu, npr. C C . Veze izmeu atoma u jednoj molekuli su kovalentna veza primarne veze i nazivaju se kovalentne. Molekule se meusobno povezuju slabim sekundarnim Van Der Waalsovim Van der Waals-ova veza vezama. Ove su veze ostvarene elektrinim dipolima razliitih naboja susjednih molekula (vidi sliku 11.5). Razmak izmeu centara atoma kod glavni kovalentnih veza je 1-2 , a kod Slika 11.5. Kovalentne i Van der Waals-ove veze sekundarnih veza 3-4 . Glavne Van der Waalsove sile koje povezuju dipole su slabe i polimer se lako moe deformirati pri umjereno visokim temperaturama: diplone (sekundarne) veze postupno oslabe, a primarne kovalentne veze jo ostanu vrste.

106

11.3 Vrste polimera

Zavisno o prirodi veze meu makromolekularnim lancima (sekundarne veze) i njihovoj uestalosti mogu se dobiti tri osnovne skupine polimera, prema slici 11.6. Ako meu susjednim lancima polimera nema jakih poprenih kovalentnih veza, onda se poprene veze ostvare samo slabim dipolnim Van der Waalsovim silama.

Slika 11.6. Osnovna podjela polimera Kopolimeri su polimeri koji u svojim lancima sadre vie vrsta monomera.

11.3.1 TERMOPLASTI (PLASTOMERI)

Sekundarne veze izmeu vrlo dugih lanaca ili dijelova lanaca su slabe Van der Waals-ove veze TERMOPLASTI (plastomeri). Vidi sliku 11.7. Struktura im je amorfna ili djelomino kristalina (slika 11.8). Kristali/linost se moe u polimerima ostvariti utjecajem na sintezu ili deformacijom za vrijeme prerade. U takvom polimeru imamo dvije faze: kristalnu i amorfnu. Koliina kristalne faze moe se kontrolirati procesom hlaenja i moe se postii maksimalno 95% volumena kod polietilena (PE), a vrlo malo kod amorfnih polimera. Na ovaj se nain mogu podesiti traena svojstva.

Slika 11.7. Struktura termoplasta

amorfna struktura

kristalna struktura

Slika 11.8. Amorfno i kristalino podruje u polimeru

Vrlo vrste primarne veze unutar svakog molekularnog lanca su kovalentne. Sekundarne veze izmeu lanaca i dijelova lanaca koji se preklapaju ostvarene su slabim Van der Waalsovim 107

vezama. Spominjana svojstva zavise od stupnja kristalinosti poveava se tvrdoa i gustoa, a opadaju rastezljivost i otpornost na toplinu (tzv. gumaste karakteristike). U ovu skupinu spadaju: PE = polietilen i PVC = polivinilklorid, koji su djelomino kristalini.

Slika 11.9. Polietilen PE

Slika 11.10. Polivinilklorid PVC

Slika 11.11. Kod PVC klorovi atomi imaju negativan, a vodikovi pozitivan naboj. Lanci su meusobno povezani slabim Van der Waalsovim vezama (a) koje se lako kidaju pod djelovanjem sile (b) PTFE = politetrafluoretilen, tvorniki nazvan TEFLON je polimer u koji je dobiven tako da je fluor (F) zamijenio vodik (H) u polietilenu (PE). Potpuno je kristalian i ne dade se lako termoplastiki preraivati. Talite mu je priblino 327C, a termiko razlaganje na cca 400C. Optimalna temperatura za oblikovanje je 350 - 380C. Brim hlaenjem moe se ostvariti i djelomino kristalino stanje, tj. manji modul elastinosti i vea rastezljivost u odnosu na potpuno kristalino stanje. Najznaajnije svojstvo ovog materijala je njegova vrlo dobra temperaturna postojanost (izdrljivost) na temelju vre veze u molekuli (veliki F atomi su jae polarizirani negoli H atomi u polietilenu). Stoga se moe Slika 11.12. Politetrafluoretilen upotrebljavati na relativno viim temperaturama. PTFE - Teflon Zbog vrlo niskog koeficijenta trenja upotrebljava se za oblaganje kliznih leaja. ARAMID = rastvoreni aromatski amid (organski spoj nastao zamjenom H atoma u amonijaku NH3 ugljikovodikovim radikalima). Proizvodi se rastvaranjem u sumpornoj kiselini pod tvornikim nazivom KEVLAR. To je polimer izrazito visoke vrstoe i modula elastinosti i najprije se koristi u obliku niti za ovrivanje kompozita. Naroita mu je prednost otpornost na udarce i sposobnost apsorbiranja energije. Stoga se upotrebljava za izradu zatitne opreme od udarca, od metka te za izradu dinamiki napregnutih proizvoda (npr. karoserije specijalnih automobila). Ponaanje aramidnog vlakna u matici kod kompozitnih materijala analogno je elinom uetu. Temperatura raspadanja iznosi 420C, vlakna su otporna plamenu (sama od sebe se ugase) i mnogim kemikalijama. Cijena mu je visoka.

108

11.3.2 DUROPLASTI (DUROMERI, TERMOSTABILI)

Umreeni polimeri imaju prostorne veze meu makromolekulama ostvarene kovalentnim vezama u sve tri dimenzije, koje su openito ostvarene na velikom broju mjesta. To daje materijalu opet izrazito veu tvrdou, vrstou, krhkost i veu dimenzionalnu stabilnost DUROPLASTI (termostabili). Vidi sliku 11.13.

Slika 11.13. Poprene veze kod duroplasta

Dugi se molekularni lanci kod duroplasta jo vie meusobno povezuju, tj. umreavaju jakim kovalentnim vezama i ionskim vezama nastaje divovska molekula. Za vrijeme polimerizacije umreavanje zavrava i oblik se vie ne moe mijenjati (osim odvajanjem estica). Stoga se oblikuju lijevanjem u neumreenom stanju, a proces polimerizacije odvija se u prvoj fazi proizvodnje oblikovanjem dugih lananih makromolekula koje se zavrno krino povezuju u konano oblikovanom proizvodu pomou topline i pritiska (tlani lijev). Osim za lijevanje predmeta, mogu se koristiti i kao matica u kompozitima ojaanim sa staklenim ili tekstilnim vlaknima. U ovu skupinu spadaju: Alkidi s dobrim elektro-izolacijskim svojstvima.

Epoksidi isporueni kao smola otvruju adicijskom reakcijom na sobnoj ili povienoj temperaturi zavisno o aditivima i njihovoj koliini. Zbog malog stezanja pri otvrivanju dobro prianjaju uz metal i silikatno staklo. Uz anorganska punila (npr. kaolin, kvarcno brano, grafit) epoksidnom smolom moe se dobiti kompozit veeg modula elastinosti u odnosu na istu smolu. Uz dobra mehanika svojstva (i na povienoj temperaturi) otporni su na kemikalije, a dobra su im i elektro-izolacijska svojstva. Dimenzionalno su stabilni. Poliesteri, poliamidi i silikoni imaju slina mehanika, fizikalna i elektro-izolacijska svojstva kao i prednji. Poliesteri se naroito puno koriste kao matica kompozita pojaanih nitima (npr. staklena vuna + poliesterska smola = stakloplastika za proizvodnju plastinih brodova, autodijelova i si.). Poliamidi imaju niski koeficijent trenja i veliku otpornost prema troenju. Silikoni se lako elastino deformiraju. Neki polimeri iz skupine duroplasta se dadu i plastino deformirati, ali pri znatno vioj temperaturi i pritiscima negoli je to uobiajeno kod termoplasta.

11.3.3 ELASTOMERI (GUME)

Popreno povezani polimeri imaju susjedne lance povezane kovalentnim vezama prema slici 11.8. Ako je ova veza ostvarena na manjem broju mjesta, radi se o materijalima izrazitih elastinih karakteristika ELASTOMERI (gume). Brojnije poprene veze povisuju znatno tvrdou, vrstou, krhkost i dimenzionalnu stabilnost.

Slika 11.14. Poprene veze kod elastomera

109

Struktura im je vrlo slina strukturi duroplasta: umreenost je kod elastomera manja, ali su molekularni lanci jako nesreeni (sklupani). Za kidanje ovih labavih molekularnih struktura potrebne su manje sile, pa je omogueno i ispravljanje, tj. sreivanje molekula. Meutim, pri rastereenju ponovno se uspostavlja izvorno nesreeno stanje. Ovo gumasto-elastino ponaanje pri niskom modulu elastinosti kod elastomera se zbiva u daleko irem temperaturnom intervalu negoli kod drugih umjetnih materijala. U gumarskoj industriji proces vulkanizacije (koji je dobio ime po rimskom bogu vatre Vulkanu) predstavlja kemijsko umreavanje polimera, tj. stvaranje poprenih veza izmeu molekularnih lanaca i to pomou sumpora na mjestu gdje su prethodno bile duple veze. Proces se vulkanizacije odvija pod tlakom na temperaturi od 150C, tako da se gumeni proizvodi istodobno oblikuju u pogodnim kalupima (npr. proizvodnja automobilskih guma). Za vrijeme vulkanizacije sumpor reagira s lancima molekula i na pojedinim mjestima ih spaja s poprenim vezama ili sumpornim mostovima. Kod tvrde gume (npr. ebonit) sve duple veze postanu zasiene, dok je meka guma slabije vulkanizirana, tj. ostvarila je tu vezu preko sumpora na svakih nekoliko tisua mera. Neumreeni elastomer naziva se sirovi kauuk ili lateks. To je zapravo sok tropskog drveta kauukovca. Struktura vanog sastojka prirodnog kauuka prikazana je na slici 11.15.

Slika 11.15. Molekularna struktura prirodne gume (kauuka)

U tehnologiji gumarstva za proizvodnju crnih guma kao punilo upotrebljava se hra, a za bijele gume SiO radi pojaavanja gume, a dodaju se prije vulkaniziranja. Svojstva malog modula elastinosti i velike sposobnosti priguivanja vibracija omoguuju iroku primjenu gume. Sposobnost priguenja vibracija proizlazi iz histereze to se dobiva prigodom optereenja i rastereenja gume, prema slici 11.16.

Slika 11.16. Tipina krivulja promjene produenja i skraenja u zavisnosti o sili za gumu
Histereza pokazuje sposobnost gume da rasipa energiju, to se pretvara u toplinu. Za automobilske gume koristi se guma kao matica kompozita s pridodanim metalnim i tekstilnim nitima.

110

11.3.4 POSTUPCI IZRADE PROIZVODA OD POLIMERA

Osnovica proizvodnje polimernih materijala je u sintezi makromolekula koja se provodi slijedeim postupcima: - poliadicija - polikondenzacija - kopolimerizacija.

Poliadicija Adicijska polimerizacija je kemijski proces spajanja velikog broja istovrsnih nezasienih molekula (monomera) kovalentnim vezama u velike makromolekule uz djelovanje topline, pritiska i katalizatora. Polimerizacija poinje nastajanjem kovalentnih veza meu monomerima stvarajui dugake lance. Ovim reakcijom ne nastaju sekundarni produkti reakcije. Ako se reakcija prekine ne moe se nastaviti. Ovim postupkom se proizvodi npr. polietilen.

Slika 11.17. Polimerizacija polietilena Poliadicija openito: nA A A A A A A. Polikondenzacija Polikondenzacija je postupak spajanja najmanje dviju razliitih molekula (monomera) u polimerni lanac uz dodatno nastajanje sekundarnih jednostavnih spojeva (voda, alkohol i sl.). Reakcija je spora i odvija se stupnjevito. Moe se prekidati i nastavljati. Ovim postupkom se izrauju termoplasti, na primjer poliamid i duroplasti, na primjer aminoplasti i fenolplasti.
Polikondenzacija openito: nA + nB A B A B A B + H2O.

Kopolimerizacija To je kemijski proces adicijske polimerizacije, u kojem se veliki broj dvije ili vie vrsta molekula (monomera) povezuje u polimer bez stvaranja novih materijala. Nema nastajanja sekundarnih spojeva. Ova se reakcija moe odvijati samo kod monomera koji sadravaju nezasiene veze, kao to su to na primjer dvostruke veze. Polimerne molekule imaju isti sastav kao male molekule (monomeri). S tom razlikom da se znaajno poveava duina lanca i masa molekule. Primjer je poliadicija poliuretana.
Kopolimerizacija openito: nA + nB A B A B A B. Proizvodni postupci za plastomere su: - injekcijsko preanje - puhanje - rotacijsko lijevanje - toplo oblikovanje - ekstrudiranje. Proizvodni postupci za duromere su: - injekcijsko preanje - preanje - rotacijsko lijevanje.

111

Postupak proizvodnje preanjem

Na slici 11.18. pokazan je postupak proizvodnje preanjem koji se veinom koristi kod duroplasta. Odreena koliina granulata polimera ubacuje se u zagrijani donji dio kalupa. Nakon toga, gornji dio kalupa djeluje odreenim pritiskom na granulat do ispunjavanja upljina kalupa polimerom. Po zavrenom procesu istiskiva izbacuje gotov proizvod iz kalupa.

Slika 11.18. Preanje Postupak proizvodnje injekcijskim preanjem

Postupak proizvodnje injekcijskim preanjem pokazan je na slici 11.19. Postupak se koristi za proizvodnju duromera i plastomera. Granulat se nasipa u lijevak, odakle se uvodi u cilindar i punicom potiskuje u dio cilindra s grijaima gdje se granulat tali. Nadalje, punica injektira rastaljeni polimer u hladni kalup gdje se polimer skrutne. Nakon toga, kalup se otvara a proizvod se istiskivaem izbacuje van. Kako se radi o skupoj opremi postupak se koristi za proizvodnju veih serija.

Slika 11.19. Injekcijsko preanje

Na slici 11.20. dan je pregled najee koritenih polimera s njihovim oznakama.

Slika 11.20. Najee koriteni polimeri

112

12 Keramike
Keramiki materijali dobili su naziv od grkih rijei: keramos = lonarska glina, odnosno: keramikos = proizvod od gline. To su nemetalni anorganski materijali. Prema namjeni, keramike proizvode moemo svrstati u dvije osnovne skupine: -tradicionalna (obina) -industrijska (tehnika, fina, visokouinkovita) keramika. U tradicionalnu keramiku ubrajamo kamen, proizvode od gline (lonci, posue...), konstrukcijske poluproizvode koji se koriste u graevinarstvu (opeke, crijep, beton...), stakla (boce, laboratorijska oprema...), vatrootporni proizvodi (kuhinjsko posue, opeke u peima...) i bijelu keramiku (sanitarije, emajl...).

Slika 12.1. Tradicionalna keramika

U industrijsku se keramiku prema porijeklu ubrajaju: -

monokomponentna keramika (npr. razni poluvodii, razne vrste grafita i dijamant); neoksidna keramika (npr. karbidi: WC, TiC, SiC; nitridi: Si3N4 keramika, CBN = kubini bor nitrid po tvrdoi odmah iza dijamanta, TiN = titan nitrid - prevlaka na reznim otricama, AlN = aluminijev nitrid - materijal lonaca za lijevanje aluminija i mnogih drugih legura); - kristalina oksidna keramika (npr. Al203 korund koji se moe poboljati eventualnim dodatcima drugih keramika - ima iroku primjenu: povrine elemenata strojeva podlone troenju, ortopedski uloci, lonci u metalurgiji, rezne otrice za obradu odvajanjem estica; Zr02 = cirkonijev oksid - zbog dobre ilavosti, otpornosti spram temperaturnim okovima, troenju, koroziji, uz slabu toplinsku vodljivost i mali koeficijent trenja ima iroku primjenu u toplinskim strojevima za cilindarske kouljice, sjedita ventila, itd.); - anorganska nemetalna stakla (npr. E Slika 12.2. Osnovne skupine staklo - elektrotehniko staklo; R staklo = keramikih materijala i njihove otporno - Resistance; S staklo = visoko kombinacije (crtama su prikazane vrsto - Strength; C staklo = otporno na ostvarive veze u osnovnim skupinama kemikalije - Chemistry). keramike)
113

Osnovna svojstva keramikih materijala su: - kristalna ili amorfna struktura; - tvrd (2000-8000HV), krhak i nedeformabilan materijal; - dobri elektrini izolatori; - dobri izolatori topline; - visoka temperatura talita (1930-3870C); - vatrootporni; - otporni na kemikalije; - neke keramike su prozirne. Vrlo velika tvrdoa (2000 - 8000 HV) daje veliku otpornost troenju elemenata od keramike. Pri izradi tradicionalnih keramikih proizvoda u graevinarstvu i sanitarijama mogu se koristiti jeftinije prirodne sirovine. To isto vrijedi i za proizvode velikih dimenzija, kao to su npr. visokonaponski izolatori i kade za kupanje. Meutim, pri koritenju tehnikih keramika, pogotovo onih visokog uinka, u obzir dolaze sintetiki proizvedeni skupi osnovni materijali. Zato se koritenje ovih keramika reducira na upotrebu samo za one elemente ije eksploatacijske zahtjeve moe zadovoljiti jedino keramika. Pri ugradnji konstrukcijskih keramikih komponenata, posebnu panju treba posvetiti konstrukcijskom rjeenju spoja tog elementa s nekeramikim materijalima. Takoer treba imati na umu da je keramika sklona krtom lomu i nema sposobnost plastine deformacije niti puzanja do vrlo visokih temperatura. Tako je vrstoa keramike na temperaturama iznad 1000C vea negoli kod superlegura. Za konstruktivne elemente podvrgnute visokim radnim temperaturama i naprezanjima koriste se vrlo fino usitnjeni prakovi koji se preaju na visokim temperaturama sratanja. Osnovna sirovina za proizvodnju tehnikih keramika je prah. Keramiki proizvodi se od praha izrauju u etiri koraka: 1. priprava sirovine za oblikovanje 2. oblikovanje poluproizvoda u kalupu 3. peenje/sinteriranje 4. zavrna obrada.

Slika 12.3. Principijelna shema proizvodnje keramikih proizvoda

Keramiki se proizvodi u pravilu izrauju kao jednodijelni zbog problematinog sklapanja viedijelnih. Primjena visokotemperaturnih keramika u motorima s unutarnjim izgaranjem i plinskim turbinama omoguava povienje radne temperature, a tako i stupnja djelovanja motora, to utjee na smanjenje potronje goriva i bolje izgaranje smjese goriva i zraka. Opisane keramike su za 30-40% lake od legura nikla otpornih na visoke temperature.

114

Slika 12.4. Keramiki proizvodi koje susreemo u svakodnevnoj upotrebi

115

13 DRVO
13.1 Uvod
U Hrvatskoj je drvna industrija imala veliku vanost. Danas u ovoj industriji nije nimalo zavidna situacija, jer je preputena stihiji i teko da se takvo stanje moe popraviti bez sustavnog pristupa, kako modernizaciji pogona i kolovanju kadrova tako i obnovi umskog fonda. Rauna se da je u Hrvatskoj umama pokriveno cca 2,5 mil. ha (1 ha = 10000 m2 ), od ega su cca 75% iste liare (bukva, hrast, jasen, breza itd.), a 15% iste etinjare (jela, smreka, bor, ari, omorika itd.). Ostalo su mjeovite ume. Vidi se da ima znatno vie liara nego etinjara. Zato se ve pri projektiranju tvornica to uzima u obzir. - etinjare su danas potrebne za izradu raznih ploa, drvne i krovne konstrukcije u graevinarstvu. - Liare su dobre za pokustvo; teke su i nisu podesne za krovove i sl. Brodogradnja za odreene dijelove (npr. vanjsku oplatu), moe koristiti samo etinjare, a za unutarnje ureaje uzima liare. Ako se promatra u m3, onda je u Hrvatskoj sljedea situacija: Naziv 1. 2. 3. 4. 5. 6. Bukva Hrast kitnjak Hrast lunjak Grab Smreka i jela Crni bor Zapremina [m3] 102.000.000 27.000.000 43.500.000 21.000.000 5.500.000 2.700.000

navedeni kubici su u vidu golog stabla, a ne daske, a tu su uraunani i deblo i kronja. Deblo je dakako najvrjednije, a grane kronje slue za ogrjev ili za dobivanje celuloze. Vano je znati i starost stabla. Npr. 1 m3 bukovine star 80 god. puno je vrjedniji od npr. 20 godinjeg. Kod mlaeg stabla je deblo malog promjera i nije ba korisno. Prava zrelost za sjeu nije ispod 80 godina. Pred 70-ak godina u nae pilane nisu dolazile bukve ispod promjera 50 cm. Danas to iznosi ispod 40 cm. Znai iskoritenje je slabije i sijeku se razmjerno mlada stabla. Meutim ni stare ume nisu dobre, npr. iznad cca 100 god. starosti. To stablo iznutra propadne i samo se odreeni postotak moe iskoristiti. Kod nas danas nema ba tako velikih staraca. Da bi uma bila uravnoteena, treba znati koliki je i prirast drvnog materijala u umi. Stoga treba nastojati ouvati taj umski fond. Drvo u prirodi predstavlja veliku jedinicu: u biljnom je carstvu to najvea jedinica. Kao to su u ivotinjskom carstvu izumrli dinosauri, tako e i u biljnom carstvu ovih velikih jedinki biti sve manje. U Europi je u srednjem vijeku bilo mnogo prauma, sa cca 60 mil. stanovnika. Broj stanovnika je rastao, a umski fond se smanjivao. Od ukupno godinje isjeene drvne mase kod nas, moe se rei da se samo 2/3 iskoriste, a 1/3 se odbaci pri piljenju i sl.

116

U pilanama se postigne 50-55% kubika daske od 100% kubika trupaca. Jedan je razlog i konini oblik trupca od korijena prema vrhu. Zato dolazi do velikog otpada koji se dodue moe jo iskoristiti, bilo za celulozu ili za loenje. Drvo u svom ivom stanju ima prilian postotak vode, a pri suenju se volumen smanjuje. Zato od ukupne zapremine ive drvne mase, ne moemo nikad dobiti istu toliku zapreminu suhog drva. Pila takoer sama stvara otpad u vidu drvne estice, koji se danas koristi za preanje (npr. za proizvodnju iverica.

13.2 Drvo kao sirovina

13.2.1 Obiljeja drvne materije
Prema slici 13.1. stablo se sastoji od tri osnovna dijela. - Najvrjednije je deblo. - Korijen slui za upijanje sokova koje alje u kemijsku tvornicu, tj. preko kronje u lie, koje prerauje sokove i vraa hranjive produkte u stablo te slue za rast stabla. - Putovanje upijenih sokova izvodi se preko najmlaeg dijela stabla, tj. preko sloja neposredno ispod same kore. To je jedan sasvim uski pojas.

KRONJA

DEBLO

KORJEN

Slika 13.1 Prikaz stabla

- Koncentrini krugovi oko centra (slika 13.2) su tzv. godovi. Oni daju radijalni prirast stabla u jednoj vegetacijskoj godini, koja je kod nas KORA jednaka kalendarskoj godini. GODOVI U toplijim krajevima postoje esto dvije vegetacijske godine u jednoj kalendarskoj; to su tzv. proljetna i jesenska vegetacijska godina. - Kod nas je taj prirast po nekoliko milimetara, Slika 13.2 Presjek debla to ovisi o klimi u dotinoj godini. - U sjevernim krajevima (npr. u Norvekoj), taj je prirast bitno manji, jer su slabiji uvjeti rasta. Vegetacijska godina tamo traje svega nekoliko mjeseci. Stoga tamo i stablo malog promjera moe imati veliku starost. Meutim ovo utjee na mehanika svojstva dotinog drva: to su godovi sitniji i mnogobrojniji, daju bolju ispunjenost i homogeniju strukturu, a time i bolja mehanika svojstva. Tako npr. na bor ili smreka ima vlanu vrstou cca 100 N/mm2 , a u skandinaviji cca 150 N/mm2

117

13.3 Struktura drvne materije

13.3.1 Makrostruktura
Ako promatramo drvo prostim okom, onda pod MAKROSTRUKTUROM podrazumijevamo ono to ovjek moe okom zapaziti. Prema slici 13.3. zapaamo godove i neke radijalne linije. Izvana imamo koru (a) koja titi drvo od tetoina. Neposredno ispod kore je ivi dio stabla za transport sokova (b), koji prua mali hidrauliki otpor, a od ostalog dijela stabla se uvelike razlikuje i po mehanikim svojstvima i po svojoj svjetlijoj boji. Unutar tog sloja "bjelike" izvodi se transport sokova,

Slika 13.3 Makrostruktura drva

Prema slici 13.4. imamo sljedee pojaseve: -

Kora drva se sastoji od kambija, lika i luba i ima fizioloku i zatitnu funkciju, ali nije upotrebljiva kao graevni materijal. Bjelika je fizioloki nuna jer se u njoj odvija proces rasta, ali je tehniki nevrijedna. Sr je tehniki najvanija, to je dio drva koji je proao fazu rasta i ima funkciju noenja stabla. Srce je slabi dio, koji je sklon raspucavanju i tehniki nije dobar.

Bjeljika Sr

Srce Godovi

Kora Kambij Liko

Popreni presjek Lub Tangencijalni presjek

Radijalni presjek Bjeljika

Kora

Slika 13.4 Pojasevi u presjeku

Drvo poinje rasti u proljee kad propupa i dobije lie. S liem je stvorena i ve spomenuta kemijska tvornica za stvaranje hranjivih produkata. Kroz itav vegetacijski period lie na stablu mora postojati. Intenzitet razvoja stabla opada u suhim ljetnim mjesecima bez vlage. U jesenskim mjesecima prestaje vegetacijski period, a zima slui za odmor do proljea. Intenzitet rasta tijekom vegetacijskog perioda je promjenljiv, to se oituje u grai drva. 118

traheide

elija (traheja)

rupe

pore lanak elije (stanica za rast) cca 1 mm

traheida

Slika 13.5. Unutranja graa drva

Na slici 13.5 dan je poveani prikaz unutarnje grae drva. Drvo je sastavljeno od upljih, duguljastih, cilindrinih i vlaknastih elija - stanica za rast. Vanjske dimenzije ovakve stanice znae prostor koji ta stanica zauzima. to je stanina stjenka deblja to je drvo boljih mehanikih svojstava! Promjer ove stanice iznosi 0,1mm , dok je duljina ove stanice 1mm . U svakom dijelu perioda vegetacije dobivamo razliite stanice: prve su u proljee stanice velikih upljina s tankim stjenkama i niskim hidraulikim otporom. Stanica izgraena u ljetu je sporije rasla, ali je stjenka bila deblja, a stanina upljina manja, pa je prostor bolje ispunjen drvnom tvari prema slici 13.6. - U proljee nastale stanice razlikuju se i po svojoj svjetlijoj boji. Promatrajui godove moemo ih ak i razlikovati. Proljetne su stanice fizioloki bile vane, ali ljetne su vanije za mehanika svojstva drva, jer su bitno vee nosivosti.

proljetne stanice ljetne stanice

Slika 13.6 Usporedni izgled debljine stijenke stanica

13.3.2 Mikrostruktura
Promatramo li drvo mikroskopski uoavamo vie vrsta vlakanaca: Kod etinjara: a) traheide - uzduna vlakna... (cjevica) b) parenhim - radijalno stanije... (od kore prema centru) Kod liara: a) sklerenhim uzduno vlakno

119

b) traheje uzduno vlakno ... (cijev) c) parenhim radijalno stanije. Traheide su, kako smo ve prethodno prikazali, najmanjeg volumena. Traheje su volumenoznije, a sklerenhim ima dosta drvne materije, prema slici 13.7.

Slika 13.7. Usporedni izgled poprenog presjeka vlakanaca

Promatramo li popreni rez jedne liare dobivamo izgled prema slici 13.8. sr bjeljika

50% vlanost 150%

traheja

sklerenhim Set razliitih

popreni presjek

Slika 13.8. Popreni rez liare

Trahealno stanije ima ulogu provoenja hranjivih produkata i sokova. Traheida iz ranog proljea naglo se razvila, velike je unutarnje upljine i podesna je za transport sokova. Debelostijeno stanije iz ljeta, nepogodno za transport sokova (visok hidraulini otpor), nosilac je vrstoe drva, posebno kasno ljetne traheide. Sklerenhim je kratko debelostijeno stanije, koje je nosilac vrstoe materijala. Ima dakle ulogu u liarama kao kasna traheida u etinjarama (nosilac vrstoe). Parenhimsko stanije u obje vrste drvea ima isto fizioloku ulogu. To je stanije, koje predstavlja nekakvo skladite hranjivih produkata, a smjeteno je izmeu elija ostalog stanija, prema slici 13.9. Parenhim je neka vrsta smonice stabla (ili biljke). Postoje vanjski neprijatelji koji atakiraju na tu smonicu i zbog toga ovo stanije najprije strada.

120

Slika 13.9. Smjetaj parenhimskog stanija

Volumenski udio pojedinog stanija iznosi: Kod etinjara: traheide: 80-90% (najvei dio) parenhim: 5-15% ostatak do 100% je smolasto stanije. Kod liara: traheja: sklerenhim: parenhim: 15-50% 30-60% 20-50% npr. kod bukve: 40% ostalo! 16-30%

to je vei postotak traheja, drvo je manje prostorne teine, a to je vie sklerenhima vrstoa drva je vea.

121

13.4 Kemizam drveta

to se tie kemijskog sastava, elementarna analiza pokazuje: 50% C (ugljik); 6-6,5% H (vodik); ostalo je uglavnom O (kisik). Ima jo nekih elemenata koji tvore pepeo (0,4%) i neto N (duika i to 0,1%). Ovi su zato zanemarivi. - Sastav moe u ovim granicama malo varirati. Ova je analiza sastava zanimljiva za razmatranje gorenja drva. Meutim, s gledita kemiara, zanimljivije je znati neto o stanici, tj. o spojevima, a ne o samim elementima. Tako u drvu imamo tri grupe spojeva s teinskim udjelom: 1.) celuloze (najvei dio) 50% drvne tvari; 2.) lignini 22-25%; 3.) poluceluloze (hemiceluloze) 25%. - Po koliini i znaenju, celuloza je na prvom mjestu. Od ostalih spojeva uspjelo ju se odvojiti pomou otapala. Celuloza je sirovina za razne materije (papir, ljepilo...). - Lignini su tehniki nezanimljivi. - Hemiceluloze kemiare zanimaju samo u nudi. U ratnim godinama se moe pretvoriti u eer.

13.4.1. Celuloza (C6H10O5)n Dakle, postoji osnovna molekula, koja tvori celulozu kada se n-puta povee. Osnovna molekula celuloze je graevna jedinica niza organskih spojeva (eer, krob itd.).
n- jest stupanj polimerizacije (umnoavanja)! n=15003000 ... kod celuloze; n=1500 ... za drvne celuloze; n=3000 ... za pamune celuloze. to je stupanj polimerizacije (n) vei, vlakno celuloze je dulje i praktiki vrjednije. Dakle s porastom (n) raste i vrijednost celuloze. Celuloza tvori lanastu molekulu:

Slika 13.10. Molekula celuloze

Ako je stupanj polimerizacije (n) dovoljno velik, dobivamo dimenziju duljine vlakna celuloze 10-4 mm (0,1 m), to je u mikroskopskom podruju. - Lignin je takoer spoj C; H i O, a zna se da mu je (n) razmjerno nizak i zato ne daje ligninu vlaknastu strukturu. Daje doprinos drvu kao gorivom materijalu, ali ne tehnikom. - Hemiceluloze imaju stupanj polimerizacije (n) ispod 100, to im daje branastu strukturu, a ne vlaknastu.

Kako su ova tri spoja vezana meusobno u staninoj stjenci?

Smatra se da je kostur celuloza u staninoj stjenci. U taj kostur su naslagani i lignin i hemiceluloza. Neki strukturu stanine stjenke promatraju analogno armiranom betonu: eline

122

ipke su skelet celulza, a lignin i ostalo predstavlja okolni beton. ipka je sama otporna na vlak, a beton stupu daje dobru tlanu vrstou. To vrijedi i kod drva: celuloza jest vlano vrsta, ali stablo samo sebe ne bi moglo izdrati na tlak (pritisak) da nema lignina i hemiceluloze. - To je dolo odatle to velika stabla imaju dosta lignina to im daje vrstou na tlak. Uzmemo li mikroskopski susjedne etiri traheide prema slici 13.11, dobivamo prirodni kompozit drva.
NEORGANSKE MATERIJE

SLOJASTA STRUKTURA

(c)

TRAHEIDE

(b)
CELULOZA

(a)
LIGNIN

Slika 13.11. Kompozicija drva

Lignin je centralna sredinja lamela koja slui kao vezivo, a smatra se da je i ona slojasta. I sama traheida (stanina stjenka) je slojasta (a, b, c). Stoga je itavo drvo slojasta materija: smatra se da je srednji sloj (b) onaj najvri, najvrjedniji dio - celuloza; sloj (a) sadri ljepljive sastojke; sloj (c) je u stalnom dodiru sa ivom supstancom i zato vjerojatno pod tim utjecajem ima i sastav. S tehnike strane drvo nas zanima: a) po boji; b) po obradivosti (kakva se povrina glatka moe dobiti); c) po mehanikim svojstvima (kao graevni materijal). Imamo jo neke sastojke u drvu: - krob i masti; - tanin zanimljiv je kao sirovina za tavljenje koe (ali se danas moe proizvesti i sintetiki); - smola u nekim vrstama etinjara imamo je do 8%. Ona je vrijedna sirovina za balzam, eterina ulja i sl.

123

13.5 Mehanika svojstva drva

Najvie nas zanimaju: vlana (rastezna) vrstoa Rm, tlana (sabojna) vrstoa Rmt i savojna vrstoa Rms kao i modul elastinosti E. - Drvene konstrukcije zahtijevaju poznavanje tih svojstava. Kad je u pitanju pokustvo, to nije toliko traeno. Meutim, mehanika nas svojstva zanimaju i kako bismo otkrili eventualne bolesti u drvetu. Normalno je npr. vrstoa bukovine 120 - 150 [N/mm2]. Ako ona iznosi svega 80 [N/mm2], to je dokaz da to drvo nije unutra zdravo, ili zbog kakvih pukotina, strukturnih promjena ili poetka gnjilei i sl. U poetku se radilo i ispitivalo analogno s metalima. Meutim nas ponekad vie zanima udarna ilavost. Mehanika svojstva zavise od usmjerenosti epruvete i moramo oznaiti za koji smjer ta vrijednost vrijedi, prema slici 13.12. Dakle razlikujemo svojstva uzdu, poprijeko i tangencijalno. To isto vrijedi i za modul elastinosti. Mehanika svojstva ovise i o sadraju vlage u drvu. U nastavku, a radi meusobne usporedbe, daje se tablica mehanikih svojstava za relativno prosueni materijal sa sadrajem vlage u drvu 10-12% i pripadajuom gustoom 0 kada mehanika svojstva imaju maksimalne vrijednosti. S poveanjem sadraja vlage, mehanika svojstva znatno opadaju.

Slika 13.12. Karakteristini smjerovi

TABLICA MEHANIKIH SVOJSTAVA za sadraj vlage u drvu 10-12% vrstoe u [N/mm2] Modul elastinosti E Drvo u [N/mm2] vlana Rm tlana savojna [kg/m3] RmL RmT RmR Rmt Rms EL ET ER BUKOVINA 630 -680 BOROVINA 450 -500 JELOVINA 380 - 400 SMREKA 420 - 450 HRASTOVINA 700 JASENOVINA 600 - 650
130 do 150 100 do 110 70 do 80 85 do 95 120 do 125 140 do 160 4 do 6 3 do 5 3 do 4 3,5 do 5 6,5 do 8 5 do 8 8 do 12 7 do 9 6 do 8 7 do 9 9 do 14 10 do 15 70 do 75 100 do 110 15000 do 16000 11000 do 13000 9000 do 10000 10000 do 11000 14000 do 15000 16000 1500 2500 do 3500 2000

65 do 70

80 do 90

1000

40 do 45

60 do 75

1000

2000 2000 do 2500 2500 do 3000 3000

45 do 50

70 do 75

1200

70 do 75

90 do 100

1500

80 do 100 110 do 120

1500

124

- Pojedine vrste gornjih drva mogu imati i veu gustou od gore navedene, ali to nije s tehnikog gledita poeljno jer se s veom gustoom pojavljuju raspukline i slina oteenja. - Ima drva i s manjom gustoom, npr. bukovina s po = 500 [kg/m3], to joj daje bolju homogenost i bolju obradivost. Iako bukovina kod nas zauzima cca 1/3 ukupnog drva, to i nije velika prednost, jer s tehnike strane upotrebljivosti nije jako vrijedna i podlona je tetoinama. Npr., brezovina koja je slina bukovini, otpornija je na tetoine, a uz to ima i bolja mehanika svojstva i bolju obradivost. - Smreka je naprotiv jako otporna na tetoine. Konano, treba rei da prigodom konstruiranja i prorauna elemenata izraenih od drva treba imati na umu navedena svojstva ovog prirodnog kompozita. Dakako, na temelju toga valja izvriti optimalni odabir drva i s obzirom na cijenu!

125

14 Analiza strukture materijala

14.1 Kemijski sastav
Mnogi materijali mogu se prepoznati po karakteristinim svojstvima bez pomagala specifinoj teini, tvrdoi, boji i izgledu povrinu, zvuku, okusu. Meutim, tonije prepoznavanje materijala moe se obaviti pomou analize kemijskog sastava. Ovom analizom moe se tono utvrditi o kojem se materijalu radi, ali se veinom ne moe ocijeniti kakva ostala svojstva ima zbog prerade.

14.1.1 Odreivanje sastava kemijskom reakcijom

Klasina kemijska analiza je dosta spor proces, koji se svodi na rastvaranje uzorka u nekoj kemikaliji i titranje rastvora reagensom. Iz utroene koliine reagensa i utroene mase uzorka moe se precizno odrediti koliina pojedinog elementa. Uzorci se uzimaju odvajanjem estica s povrine metala, buenjem rupa i slinim zahvatima. Obino se uzima estice volumena kutije ibice. Analiza se provodi odvojeno za svaki pojedini ispitivani element, jer su kemikalije na koje reagiraju razliite. Jasno je da se radi o sporom i skupom, iako vrlo preciznom procesu. Nedostatak je i u tome to se oteuje povrina komada.

14.1.2 Spektralna analiza

Odreivanje kemijskog sastava spektralnom analizom zasniva se na karakteristinoj energiji vezivanja elektrona u vanjskim ljuskama za svaki element. Pobudom ovih elektrona oslobaaju se kvanti svjetlosti valne duljine koja odgovara pojedinim elementima. Usporedbom linija na spektru s poznatim linijama elemenata moe se pouzdano zakljuiti o kojim se elementima radi. Spektralna analiza moe biti kvalitativna i kvantitativna. U prvom sluaju se samo utvruje postojanje pojedinih elemenata, dok se u drugom sluaju izmjerom intenziteta pojedinih valnih duljina svjetla odreuje tona koliina pojedinih elemenata. Pobuda materijala na svjetlucanje postie se elektrinom iskrom koja nastaje izmeu molibdenske elektrode i ispitivanog materijala. Svjetlo iskre ide u analizator, koji daje podatke o sastavu. Postoje prijenosni ureaji za kvalitativnu analizu, meutim za kvantitativnu analizu se koriste sloeniji ureaji s podrkom raunala. Umjesto spektralne analize svjetla moe se provesti spektralna analiza rasprenog rentgenskog zraenja na elektronima iz dubljih ljuski atoma. Ispitivani uzorak se ozrai uskim snopom zraenja jedne valne duljine. Zraenje raspreno na uzorku snima se detektorima koji iz intenziteta zraenja i valne duljine sekundarnog zraenja takoer odreuju kemijski sastav metala. Za razliku od optikog spektrometra, gdje se isparava mali volumen metala, ovdje nema isparavanja metala, a promatrana povrina je jednaka promjeru uskog rentgenskog snopa, tako da se mogu odrediti sastojci izuzetno sitnih faza u strukturi.

14.1.3 Priblino odreivanje kemijskog sastava

Priblino odreivanje kemijskog sastava zasniva se na prethodno opisanim metodama, ali ne zahtijeva sloene instrumente. Podaci su naravno manje pouzdani, a zavise od uvjebanosti ispitivaa. Produkti kemijskih reakcija nekih tvari s pojedinim elementima imaju karakteristine boje. Ispitivanje se svodi na ovlaivanje materijala pojedinim reagensima, nakon ega se papirom uzme otisak s povrine i pregleda je li se pojavila oekivana boja ili nije. Za ova ispitivanja postoje kompleti s boicama koje sadre kemikalije za najee 126

susretane elemente u legurama, kao i etaloni najee koritenih legura radi provjere rezultata. Drugi nain je promatranje izgaranja iskara dobivenih bruenjem ispitivanog materijala (slika 14.1. i 14.2.). Svaki element izgaranjem isputa karakteristinu boju, a i oblik iskre zavisi od pojedinih elemenata. Usporedbom iskara dobivenih bruenjem i slika iz prirunika moe se procijeniti vrsta materijala. I ovdje postoje uzorci najee susretanih legura, koji se mogu brusiti zajedno s ispitivanim materijalom radi usporedbe. Slika 14.1. Priblino odreivanje kemijskog sastava

Slika 14.2. Slike iskri pri bruenju razliitih metala

14.2 Analiza makro i mikro strukture materijala

Pregledom povrine materijala moe se samo naslutiti kakvu struktura ima takav materijal. Povrinski slojevi su esto razliitog kemijskog sastava od samog materijala, tako da ih je potrebno ukloniti radi uvida u strukturu. Neto bolji uvid u grau materijala dobiva se prijelomom uzorka. Iz samog izgleda povrine prijeloma moe se zakljuiti je li materijal ilav ili krt, rastezljiv, krupnozrnat i slino. Prema obliku prijeloma moe se zakljuiti i povijest obrade materijala, tj. je li materijal gnjeen, toplinski obraivan, izotropan ili anizotropan. Mogu se uoiti i neke nehomogenosti u nutrini pore i troska. Povealom se moe bolje osmotriti povrinu. Poveanje obine ne prelazi 10X, najee 1.5 3X. Ako se povrina fino izbrusi i nagrize kiselinom, mogu se opaziti i golim okom makrostrutkura materijala. Ovo je lijepo vidljivo kod odljevaka i zavarenih spojeva koji imaju krupnije zrno od gnjeenih materijala.

127

14.2.1 Optiki mikroskop

Veina metala ima zrno suvie sitno da se vidi golim okom. Jo su u XIX. stoljeu izraeni mikroskopi s poveanjem od 1500X, to je praktina granica poveanja optikog mikroskopa. Pod ovim poveanjem mogu se lijepo vidjeti zrna svih metala, pa i najsitnija. Raspoznaju se i mnoge faze, kako primarne, tako i sekundarne. Neke faze se ipak ne mogu razluiti optikim mikroskopom, jer su presitne. Uzorak za pregled na optikom mikroskopu treba paljivo pripremiti (slika 87) da se na povrini ne dobije slika izazvana procesom pripreme uzorka. Izrezivanje manjeg komada provodi se intenzivnim hlaenjem da se ne izmijeni mikrostruktura.

Slika 14.3. Umetanje uzorka u kalup sa polimernom masom

Povrina se zatim fino brusi, najprije se poravnava finim brusom, a zatim brusnimm papirom s nekoliko gradacija krupnoe abrazivnih zrnaca. Na mikroskopu se provjerava smanjivanje brazda od bruenja. Nakon bruenja povrina se polira finim abrazivom. Tvri metali se poliraju dijamantnom pastom. Poliranjem se uklanjaju sve brazde od bruenja i skida povrinski plastino deformirani sloj (slika 14.5.).

Slika 14.4. Tragovi bruenja brusnim papirom i dijamantnom pastom. Smjer strelice pokazuje izgled izbruska u ovisnosti o promjeru abrazivne estice poevi od grubljih prema finijim. Najfinije bruenje provodi se dijamantnom pastom promjera estice 1 m.

128

Slika 14.5. Shematski prikaz postupka pripreme metalografskih uzoraka Ovako pripremljeni uzorak pod mikroskopom izgleda kao svijetla ploa. Dalje se priprema za promatranje nagrizanjem s odgovarajuom kiselinom koja selektivno nagriza pojedine faze. Obino se nagrizaju granice kristalnih zrna. Produkti korozije (nagrizanja) najee su tamniji, pa se pod mikroskopom razlikuju tamnije i svjetlije povrine, to daje sliku zrna, faza itd. Neke faze se mogu nagrizanjem i obojiti.
Ako su metali isti, onda su granice zrna prilikom nagrizanja tamnije. Intenzivnije nagrizanje postie se postavljanje uzorka u

Slika 14.6. Poliranje uzorka brusnim papirom uz intezivno hlaenje

elektrolit i proputanjem struje kroz uzorak i elektrodu. Ovo elektrolitiko nagrizanje moe zamijeniti neke stupnjeve finog bruenja i poliranje, ime se izbjegava plastina deformacija povrine. Rasvjeta promatrane povrine moe biti okomita, ali i kosa. Dubinska otrina optikog mikroskopa je vrlo mala, tako da povrina mora biti jako glatka. Veina mikroskopa ima prikljuen i fotografski aparat za snimanje mikrostrukture, a esto i ureaj za mjerenje mikrotvrdoe pojedinih faza u metalu.

Slika 14.7. Zavrno poliranje vie uzoraka dijamantnom pastom

Slika 14.8. Optiki mikroskop shematski prikaz

Slika 14.9. Metalografski optiki mikroskop

129

Slika 14.10. Odbijanje svjetla ovisno o povrini uzorka (gore) i slika koju vidimo na okularu (dolje)

14.2.2 Elektronski mikroskop

Elektronski mikroskop radi na slinom principu kao i optiki mikroskop. U visokom vakuumu stvara se snop elektrona koji se fokusira i iri slino svjetlu u optikom mikroskopu. Ovdje se elektroni ponaaju kao valovi visoke frekvencije, tj. kratke valne duljine. S obzirom na to da je valna duljina elektrona nekoliko tisua puta manja od valne duljine svjetlosti, mogue je i daleko vee poveanje slike uz dobro razluivanje. Dva su osnovna naina dobivanja slike uzorka, i to prosijavanjem (transmisijom) i refleksijom elektrona o povrinu uzorka. Transmisijski elektronski mikroskop, oznaen esto kao TEM mikroskop daje poveanja do 106 X. Prosijavaju se vrlo tanke folije stanjene kemijskim nagrizanjem. Pregled povrina obavlja se i na replikama - otiscima povrina na materijalu koji ne apsorbira jako elektrone. Sredstvo iz kojeg se izrauje replika nanosi se Slika 14.11. Struktura povrine na TEM na povrinu, a zatim se osnovni materijal mikroskopu, perlit kemijski odstrani. Pomou TEM mikroskopa utvreno je postojanje dislokacija u metalu, njihovo umnaanje i pokretanje pod djelovanjem vanjskih sila. Na slici 14.11. dana je slika strukture perlita dobivena pomou TEM mikroskopa. TEM mikroskop zahtijeva vrlo finu pripremu uzorka za prozraivanje i koristi se najvie za temeljna istraivanja strukture tvari. Drugi nain snimanja elektronskim mikroskopom je pretraivanje povrine snopom elektrona koji se odbijaju od te povrine i Slika 14.12. Struktura povrine na SEM udaraju u detektor. esto se koristi kratica SEM mikroskopu, perlit mikroskop, od engleskog naziva Scanning Electron Microscope. Vidi sliku 14.12. SEM mikroskop se koristi u irokom rasponu 130

poveanja, od nekoliko desetaka puta do stotinjak tisua puta. Jedinstveno svojstvo je velika dubinska otrina slike, tako da se mogu jako poveavati hrapave povrine i razni predmeti. U strojarskoj praksi najvie se koristi za preglede povrina prijeloma. Priprema uzorka je jednostavnija nego za TEM mikroskop. Mogue je provesti i analizu kemijskog sastava analizom spektra rentgenskog zraenja, jer udarom elektrona o povrinu dolazi do izbijanja rentgenskog zraenja.

14.3 Ispitivanje ponaanja materijala pod optereenjem i utjecajem okolia

Ocjena ponaanja materijala pod djelovanjem razliitih optereenja i utjecaja okolia provodi se na temelju rezultata ispitivanja uzoraka izvaenih iz promatranog materijala. Ova ispitivanja su precizno definirana standardima tako da se mogu usporeivati rezultati dobiveni na razliitim mjestima ispitivanja. Postoje nacionalni, internacionalni i strukovni standardi ispitivanja, zatim standardi proizvoaa i velikih korisnika (eljeznice, vojska, brodogradnja, aeronautika...). Karakteristika svih ispitivanja je da rezultati trebaju biti prikazati na razumljiv i jednostavan nain. Mogu se dati brojani podaci o izmjerenim veliinama, podaci o pojavi Slika 14.13. Prikaz veeg broja mjerenja pukotina u odreenim uvjetima, izgledu vrstoe elika i stakla komada nakon ispitivanja i slino. Svako ispitivanje podlono je nekim netonostima, od pripreme uzorka, netonosti naprava i mjernih instrumenata do nehomogenosti materijala. Ispitivanjem veeg broja uzoraka postie se bolja ocjena prosjenih vrijednosti mjerenih veliina. Neka mjerenja daju vrlo bliske vrijednosti iz velikog broja mjerenja, dok u nekim sluajevima dolazi do velikog rasipanja rezultata. Na slici 14.13. pokazan je primjer mjerenja rastezne vrstoe elika i stakla. Na osi apscisa nanesene su izmjerene vrijednosti vrstoa, a na osi ordinata broj ispitanih uzoraka koji su pokazali odgovarajuu vrstou. Vidljivo je znatno vee rasipanje rezultata mjerenja u sluaju stakla u odnosu na elik. Statistikom obradom mogu se dobiti srednje vrijednosti vrstoe, rasipanje tih vrijednosti, vjerojatnost dobivanja srednjih vrijednosti za konaan broj uzoraka itd.

14.3.1 vrstoa materijala

Pod vrstoom materijala podrazumijevamo opiranje raskidu materijala pod djelovanjem narinutih sila. Najee se ispituje rastezna ili vlana vrstoa, tj. opiranje materijala rastezanju. Tlana i savojna vrstoa se u strojarstvu rjee ispituju, jer su u pravilu vee ili jednake od rastezne vrstoe. Rastezna vrstoa materijala mjeri se na uzorcima izvaenim iz ispitivanog materijala. Uzorci (epruvete) su okruglog ili pravokutnog presjeka, u

S0

S0

Okrugla epruveta

l0 Plosnata epruveta lk Slika 14.14. Epruvete za ispitivanje rastezne vrstoe

131

obliku tapa sa zadebljanim zavrecima. Dimenzije epruveta (okrugle ili plosnate) su standardizirane. Postoje proporcionalno kratke (l0=5d) i proporcionalno duge epruvete (l0=10d). Prijelaz iz zadebljanog dijela u tanji dio je blag, da se postigne prijelom unutar stanjenog, sredinjeg dijela (slika 14.14.). Pripremljeni uzorak (esto se zove i epruveta) upinje se u eljusti kidalice (slika 14.15) i zatim polagano rastee do prijeloma. Brzina kidanja je mala, pa se ovo rastezanje moe smatrati kvazistatikim optereenjem. Mjeri se veliina sile F i pripadno produljenje uzorka l na mjernoj bazi u srednjem dijelu epruvete. Rezultati mjerenja biljee se tokom rastezanja u dijagramu sila - produljenje, slika 14.16 a). Veliina sile mjeri se u Newtonima, a produljenje u milimetrima. Dijeljenjem sile s poetnim presjekom poprenog presjeka S0 dobijemo naprezanje epruvete: F N = S0 mm2 Deformacija epruvete je: l l0 l = 100% = 100% l0 l0 Nakon prekida epruvete odmjerava se ukupno produljenje na mjernoj bazi i odreuje rastezljivost (elongacija) ispitanog materijala: l A 5 (iliA10 ) = k 100% ; lk = lk l0 , l0

Slika 14.15. Kidalica

gdje su: A5 ,A10 - rastezljivost proporcionalne epruvete [%] lk - konano produljenje kod loma [mm]

l0 - poetna mjerna duljna [mm] l k - konana mjerna duljna [mm].

Rastezna vrstoa dobiva se kao omjer maksimalne sile postignute kod rastezanja i poetne povrine poprenog presjeka epruvete S0, te oznaavaju kao Rm:

Rm =
gdje je:

Fmax A0

N ili [MPa] 2 , mm

Fmax - maksimalna sila [N] S0 - povrina poprenog presjeka epruvete [mm2]. Stvarna vrstoa materijala je vea od ovako ocijenjene, jer rastezanjem dolazi do smanjenja poprenog presjeka zbog produljenja epruvete, tako da je presjek na mjestu prijeloma Smin<S0, vidi sliku 14.16. Naime, volumen materijala pri rastezanju se praktiki ne mijenja, pa produljenje u jednom smjeru prati suenje u poprenom smjeru. U dijagramu " " na slici 14.16 b) isprekidana plava crta pokazuje stvarni tok naprezanja.

132

El

El

Slika 14.16. a) Dijagram sila - produljenje

b) Dijagram naprezanje - deformacija

Karakteristine toke oznaene su u dijagramima na slici 14.16.: Granica proporcionalnosti (Pr) je najvee optereenje pr kod kojega su naprezanje i deformacija proporcionalni (linearni dio dijagrama i za njega vrijedi Hookeov zakon: = E gdje je: E - Youngov modul elastinosti [N/mm2] Granica elastinosti (El) predstavlja najvee naprezanje e kod kojega nakon rastereenja nee doi do trajne deformacije. Granica plastinosti ili granica poputanja ili granica teenja (P) to je ono naprezanje p kojim zapoinje intenzivnije produljenje epruvete - teenje materijala. Kod metala, to je naprezanje kod kojega dolazi do klizanja dislokacija. Vlana vrstoa (granica razvlaenja) (M) jest maksimalan iznos kvocijenta F max Rm = maksimalne sile i poetne povrine poprenog presjeka epruvete. S0 Za materijale koji nemaju izraenu granicu plastinosti, uzima se konvencionalna granica plastinosti koja predstavlja naprezanje pri kojem trajna deformacija iznosi 0,2% nakon rastereenja epruvete: Fp 0 , 2 RP 0, 2 = [N/mm2]. A0 Poprena kontrakcija, odnosno relativno suenje presjeka na mjestu prijeloma kao jedna od mjera plastinosti materijala: S Sk Z= 0 100% S0 Malu kontrakciju presjeka prilikom kidanja pokazuju krhki materijali, dok plastini pokazuju kontrakciju i preko 0.5. Ako veliine komada nisu dovoljne za izradu standardne epruvete, najee se koriste "proporcionalne epruvete" (duge ili kratke). Profili, uad, lanci, cijevi ili ice ispituju se u obliku u kojem se i koriste, a vlane probe zovu se tehnoloke. Ispitivanje rastezanjem provodi se uglavnom u eljezarama, gdje se za svaku aru (punjenje pei elikom) odreuju, uz kemijski sastav, i rastezna vrstoa uzorka uzetog iz 133

poluproizvoda dobivenog preradom elika iz te are. U popratnom listu prikazuju se i podaci o rastezljivosti i kontrakciji presjeka. Kod odljevaka se esto zajedno s odljevkom izlije i tap iz kojeg se zatim izradi epruveta za pokus rastezanjem. Broj uzoraka i nain uzimanja, kao i oblici epruveta su pokriveni standardima kao to su HRN (Hrvatske norme), HRB (Hrvatski registar brodova), te razni strani standardi (DIN, Lloyd's Register of Shipping, ASME, API, Bureau Veritas i mnogi drugi).

14.3.2 Tvrdoa materijala

Tvrdoa materijala se u svakodnevnom ivotu podrazumijeva kao relativna veliina odnosa dvaju materijala u paru. Tvri materijal moe zaparati meki, moe ostaviti otisak u mekem, odskae vie od podloge od mekeg, ako se udarcem pobudi na titranje zvoni dulje vremena od mekeg, ako je magnetian dulje vremena zadrava magnetinost. Tvrdoa predstavlja mjeru odraza faznog sastava i strukture u metalu. to je vea tvrdoa, materijal je otporniji na troenje. Na temelju poznate tvrdoe, esto se moe priblino odrediti i vlana vrstoa materijala. Na osnovi ovih fizikalnih pojava zasniva se mjerenje tvrdoe materijala, koje nema apsolutnu vrijednost kao rastezna vrstoa, nego se izraava zavisno od naina mjerenja. Najstariji tehniki nain je usporedba tvrdoa razliitih tvari meusobnim grebanjem tvari o tvar. Prema Mohsovoj skali ovako se mjeri tvrdoa minerala. Najtvri je dijamant, s brojem 10, a najmeki je talk, s brojem 0. Skala je nelinearna i u strojarstvu se ne koristi. Mogunost utiskivanja tvre tvari u meku kao mjerilo tvrdoe koristi se esto u strojarstvu. Najpoznatije su metode mjerenja tvrdoe Brinellova i Vickersova. U svim sluajevima se standardnom silom utiskuje penetrator u ispitivani materijal i mjeri povrina otiska. Omjer izmeu primijenjene sile i povrine otiska daje tvrdou, koja se uz mjernu jedinicu oznaava i oznakom metode ispitivanja. U svakom ispitivanju penetrator treba biti znatno tvri od ispitivanog materijala da se sam ne deformira prilikom ubadanja. Povrina prije ispitivanja treba biti glatka kako bi se omoguilo oblikovanje pravilnog otiska i oitavanje promjera.

14.3.2.1 Ispitivanje tvrdoe Brinellovom metodom (HB)

Penetrator za ispitivanje Brinellovom metodom je zakaljena elina kuglica standardnog promjera. Promjeri su razliiti (10, 5 i 2.5 mm), kao i sile (29420, 7355, 187,5 [N]), da se pokrije iri raspon tvrdoa materijala. Ovom metodom ispituju se meki i srednje tvrdi materijali (konstrukcijski elik, obojeni metali), a samo ispitivanje ostavlja mali, ali vidljivi otisak na povrini vidi sliku 14.17. Metoda je pogodna za komade koji se mogu donijeti pod ureaj za ispitivanje. Kod standardnih aparata sila pritiska raste do nazivne F kroz 2 8 [s], a njeno djelovanje traje 10 15 [s]. Nakon rastereenja oita se pripadajui promjer otiska d.

Slika 14.17. Ispitivanje tvrdoe Brinellovom metodom

Tvrdoa je prema Brinellu mjera otpornosti ispitivanog materijala na prodiranje kuglice standardnog promjera D, pritiskane standardnom silom F. Tvrdoa HB je omjer izmeu sile i povrine otiska, tj. kugline kalote.

134

Izvod izraza za HB:

Openito je povrina kugline kalote prema slici 14.18:

A = D h i prema slici je:

D h= 2 D2 d 2 , tj. dubina otiska: 4 4

h=

D 1 D 2 d 2 , odnosno: 2 2
pa je:

h=

(D D 2 d 2 ) , 2

( D D2 d 2 ) A = D ; odnosno: 2
HB = 2 F

D ( D D2 d 2 )

Slika 14.18. Geometrija postupka Brinellovom metodom

Budui da se sila oitava u [N], treba stari izraz korigirati, tj. [N]-e "vratiti" u naputene [kp]-e dijeljenjem s 9,81. Konano se dobije: 2F 0.204 F HB = = [stupnjeva Brinellove skale]. 2 2 9,81 D ( D D d ) D ( D D 2 d 2 ) Veliina koju trebamo izmjeriti je promjer otiska d. Najbolji rezultati mjerenja su oni pri kojem je promjer otiska d 0,3 0,4 D .

135

14.3.2.2 Ispitivanje tvrdoe Vickersovom metodom (HV)

Ispitivanje Vickersovom metodom slui za srednje tvrde i tvrde materijale, jer je penetrator dijamantna piramida s pravokutnom bazom. Iz omjera standardne sile F[N] i povrine otiska etverostrane piramide A[mm2] vrnog kuta 136, dobiva se tvrdoa HV, vidi sliku 14.19. Tvrdoa je prema Vickersu mjera otpornosti materijala prema prodiranju etverostrane dijamantne piramide. Predstavlja omjer standardne sile optereenja i povrine otiska etverostrane piramide:

HV =

F . A
Slika 14.19. Ispitivanje tvrdoe Vickersovom metodom

Izvod izraza za HV: Promotrimo li izgled otiska nakon rastereenja na slici 14.20.:

Slika 14.20. Geometrija postupka prema Vickersu

a d d = ; odnosno ; v= o 2 sin 68 2 2 sin 68o 2 d d o av d2 2 2 2 sin 68 ; = A1 = = 2 2 8 sin 68o ukupna povrina otiska A je: d2 d2 ; odnosno: A = 4 A1 = 4 = 8 sin 68o 2 sin 68o F F 2 sin 68o F HV = = = 1,8544 2 . 2 A d d
a=

Budui da se sila ita u [N], treba stari izraz korigirati, tj. [N]-e vratiti u naputene [kp]-e dijeljenjem s 9,81. Konano se dobije:

F 2 sin 68o F = 0,189 2 [stupnjeva Vickersove skale] 2 9,81 d d U ovom izrazu uoavamo da je jedina veliina koju trebamo izmjeriti dijagonala "d" baze piramide. Zbog anizotropnosti materijala ovaj otisak nije uvijek pravilan, pa je potrebno izmjeriti obje dijagonale, a u tablicu se d + d2 . ulazi sa srednjom mjerom d = d sr = 1 2 Optereenje F moe biti razliito: (5, 10, 20, 30, 50 ili 100) x 9,81 [N], a bira se ovisno o tvrdoi ispitivanog materijala (manje optereenje za meke materijale, da otisak ostane unutar mjerne skale, tj. da ne bude prevelik). Ovim se postupkom mogu ispitivati mikrotvrdoe, ali u tom sluaju optereenje je reda veliine do samo nekoliko [N], a dijagonale se mjere na istom aparatu pomou poveala s ugraviranom mjernom skalom i tonou od 0,001 mm. HV =

Slika 14.21. Ureaj za ispitivanje tvrdoe po Vickers-u

136

14.3.2.3 Ispitivanje tvrdoe Knoopovom metodom

Slino je ispitivanju Vickersovom metodom, samo je piramida s bazom u obliku izduenog romba radi lakeg oitavanja duljine dijagonala otiska (slika 14.22). Penetrator je sitan i mogu se bosti pojedinane faze u materijalu, pa se ova metoda koristi za ispitivanje mikrotvrdoe. Oitavanje rezultata je slino kao i kod prethodnih metoda - omjer standardne sile (desetinke 1 N) i povrine otiska. Ove tri metode utiskivanja penetratora radi provoenja plastine deformacije kao mjere tvrdoe daju razliite vrijednosti tvrdoe na istom materijalu. Naime, tvrdoa je prema Brinellu prosjena vrijednost tvrdoe Slika 14.22. Ispitivanje materijala, jer penetrator zahvaa iroko podruje. Kod tvrdoe Knoopovom metodom krupnozrnatog materijala tvrdoa prema Vickersu moe dosta oscilirati, ovisno o tome koje se faze u veoj mjeri nau pod penetratorom. Mikrotvrdoa daje vrijednosti pojedinih faza u materijalu, koje se mogu jako razlikovati ako se u mekoj matrici nalazi tvrda faza ili obrnuto.

14.3.2.4 Ispitivanje tvrdoe prema Poldyu

Jednostavno ispitivanje usporedbom otisaka na poznatom i mjerenom materijalu provodi se metodom Poldy (slika 14.23.). Otisci se dobivaju udarcem ekia po drau kuglice i etalona od materijala poznate tvrdoe, po ispitivanom materijalu. Promjeri otisaka se izmjere i iz tablica oita vrijednost tvrdoe preraunata u Brinelle. Unutar razumnih raspona sile udarca postupak nije osjetljiv na razlike te veliine u pojedinim udarcima. Postoje i drai s osiguraima od zakaljenoga elika koji pucaju pod udarcem i time daju standardnu silu za otisak. Ureaj je jednostavan i prenosiv, a mjerenje se moe provoditi u svim poloajima. Zakaljena elina kuglica promjera D=10mm utiskuje se istodobno u povrinu uzorka materijala kojem mjerimo tvrdou s donje strane i u etalon poznate vrstoe s gornje strane, prema slici. Udarcem ekia zakaljena kuglica ostavlja otisak i na etalonu i na povrini metala kojem mjerimo tvrdou. Ovim postupkom zapravo se mjeri tvrdoa uzorka prema Brinellu HBuz uz poznatu tvrdou etalona HBet koje 0,204 F stoje u omjeru:
2 2 HBuz D (D D d 2 ) = , odakle je 0,204 F HBet D (D D 2 d 2 2)

D D d Standardni etalon ima vrstou Rm = 70 9,81 = 686.7 [N/mm2], tj. tvrdou HBet= 197. Kako svi etaloni (probni tapovi) nemaju istu vrstou, uveden je korekcijski faktor f koji je Rm stvarni_et. omjer stvarne i standardne vrstoe etalona: f = Rm standardni_et.
2 2 2

HBuz = HBet

2 D D 2 d1

Slika 14.23. Ispitivanje tvrdoe prema Poldyu

137

kojim mnoimo vrijednost tvrdoe oitane iz tablica!

14.3.2.5 Ispitivanje tvrdoe Rockwellovom metodom

Rockwell C - HRC Utiskivanje penetratora provodi se i kod ispitivanja tvrdoe Rockwellovom metodom, samo se ovdje mjeri elastini povrat penetratora nakon rastereenja. Penetrator je dijamantni stoac vrnog kuta 120. Kako bi se izbjegle netonosti zbog povrinskih nehomogenosti, penetrator se prethodno optereti silom predoptereenja F1 = 98,1 [N], prema starim jedinicama 10[kp]. Nakon predoptereenja na instrumentu se podeava mjerna skala na oznaku 100. Mjerna skala je duljine 0,2mm podijeljena na 100 dijelova. Utiskivanje se vri dodavanjem standardne sile F2 = 1373 , 4 [N], prema starim jedinicama 140[kp], pri emu penetrator prodre do odreene dubine. Ukupna sila na penetrator iznosi F = F1 + F2 = 1471,5 [N], prema starim jedinicama 150 [kp]. Nakon rastereenja penetratora, elastini povrat vraa natrag penetrator, to se oitava na skali instrumenta u jedinicama Rockwella. Otisak Rockwell penetratora je jedva vidljiv na povrini ispitivanog materijala, koja takoer treba biti obraena i poravnata (slika 14.25.) Oznaka tvrdoe je u jedinicama Rockwella, uz oznaku penetratora. Za tvre materijale kao penetrator se koristi dijamantni stoac, pa je oznaka HRc (od hardness - tvrdoa i cone Slika 14.24. Ureaj za - stoac). Ova se metoda primjenjuje na sve metalne materijale ija ispitivanje je tvrdoa od 20 HRC do 70 HRC. Preciznost mjerenja kod tvrdoe prema Rockwellu radionikih aparata iznosi 1,5 HRC.

Slika 14.25. Ispitivanje tvrdoe po "Rockwell C" metodi

138

Rockwell B - HRB
Ova metoda mjerenja je analogna prethodnoj. Penetrator je zakaljena kuglica promjera 116. Sila predoptereenja ostaje ista, tj. F1 = 98,1 [N]. Glavno optereenje sada iznosi F2 = 882,9 [N], ukupna sila je F = 981 [N]. Mjerna skala je duljine 0,26mm, ali je podijeljena na 130 dijelova to omoguuje koritenje istog ve ugraenog komparatora na aparatu za mjerenje, vidi sliku 14.26. Ova se metoda primjenjuje na sve srednje tvrde metalne materijale ija je tvrdoa od 35 HRB do 130 HRB. Preciznost mjerenja kod radionikih aparata iznosi 2 HRB.

Slika 14.26. Ispitivanje tvrdoe po "Rockwell B" metodi

14.3.2.6 Ispitivanje metodom

tvrdoe

Shoreovom

Ispitivanje tvrdoe Shoreovom metodom zasniva se takoer na elastinom povratu materijala, ali bez utiskivanja penetratora kao kod Rockwellove metode. Ureaj je jednostavan i prenosiv, a posebna obrada povrine nije potrebna (slika 14.27.). Sa standardne visine isputa se mali bati na ispitivanu povrinu, od koje odskoi nazad. U najvioj toki odskoka zaustavi se konicom. Visina odskoka je uvijek manja od poetne visine pada za iznos utroen na plastinu deformaciju podloge i elastine valove u metalu. Kod mekih materijala je odskok nii nego kod tvrih. Visina odskoka u milimetrima se preko tablice preraunava u

Slika 14.27. Ispitivanje tvrdoe prema Shoreu

139

vrijednost tvrdoe prema Brinellu. Postoje ureaji s induktivnim oitavanjem poloaja batia nakon odskoka i brojanim prikazom rezultata.

Slika 14.28. Shoreov skleroskop

14.3.2.7 Ostali naini ispitivanja tvrdoe

Tvrdoa se moe mjeriti i preko promjene brzine zvuka u metalu ultrazvunim tvrdomjerima. Prilikom ispitivanja povrina se ne oteuje, a oitavanje tvrdoe je u Brinellima ili drugim mjerama. Ureaj ima ugraeno raunalo za preraun razliitih vrijednosti tvrdoe (slika 14.29). Mjerenje se zasniva na promjeni brzine zvuka u metalu zbog promjene modula elastinosti zbog promjene tvrdoe. Tvrdoa se takoer moe mjeriti i preko promjene otpora induciranim vrtlonim strujama ili permanentnog magnetizma, ali su za ta mjerenja potrebni dobri etaloni za umjeravanje ureaja. Sva spomenuta mjerenja tvrdoe daju rezultate koji jako ovise o primijenjenoj metodi. Izravan preraun jednih veliina u druge nije mogu bez tablica koje su dobivene usporednim ispitivanjem istih materijala. Mjerenje tvrdoe ne zavisi od usmjerenosti strukture kao to je to sluaj kod rastezne vrstoe. vri materijali su u pravilu i tvri, ali se ne moe postaviti opa zakonitost za sve materijale. Procjena vrstoe prema izmjerenim vrijednostima tvrdoe moe se provesti prema sljedeoj Slika 14.29. Ultrazvuno mjerenje orijentacijskoj tablici: tvrdoe Ocjena vrstoe u MPa iz vrijednosti tvrdoe u Brinellima: Rm= c HB[N/mm2]

Materijal: Koeficijent c:

Ugljini elik 3,6

Visokolegirani elik (Cr) 3,5

Visokolegirani elik (Cr-Ni) 3,4

Aparati za mjerenje tvrdoa najee su univerzalni, tako isti ureaj moe mjeriti tvrdou razliitim metodama, jednostavnom promjenom sile optereenja i zamjenom penetratora.

140

14.3.3 ilavost materijala

ilavost materijala openito se definira kao otpornost na lom. Za razliku od vrstoe ovdje je mjera otpornosti na lom uglavnom utroena energija na razdvajanje estica materijala. Ova energija zavisi od vrste materijala i vrstoi veza, ali i od naina i smjera irenja pukotine, vrste optereenja i temperature materijala pod optereenjem. Vidljivo je da kod ovolikog broja utjecajnih initelja nije lako jednoznano odrediti ilavost. Postoji vei broj ispitivanja, a sva se zasnivaju na ispitivanju uzorka s otrim zarezom, odnosno koncentratorom naprezanja. Napomena: Ispitivanja rastezne vrstoe provode se na glatkim uzorcima, dok ispitivanje ilavosti oponaa optereenje metala s otrim zarezom, odnosno pukotinom! Najee se kod nas provodi ispitivanje Charpyevom metodom, vidi sliku 14.30. Epruveta je malena, kvadratnog presjeka i zarezana na jednoj strani po sredini (slika 14.31.).

Slika 14.30. Ispitivanje udarne ilavosti Charpyevom metodom

Slika 14.31. Epruvete za Charpy ispitivanje sa "V" lijebom i sa "U" lijebom

Epruvete sa "V" lijebom se upotrebljavaju za ilavije materijale, npr. niskougljine elike, dok se epruvete sa "U" lijebom upotrebljavaju za krte materijale. Udarcem bata epruveta se lomi na osloncu ureaja za ispitivanje ilavosti. Mjera ilavosti je utroena energija bata W za lom epruvete u Jouleima, izmjerena iz razlika energije bata prije i nakon loma. Kritini dio za ispitivanja je priprema zareza na epruveti (bitan je radijus zaobljenja u vrhu zareza, kao koncentrator naprezanja).

141

Rezultati ispitivanja ilavosti pokazuju dosta velika rasipanja, pa se obino lome tri epruvete i nalazi srednja vrijednost iz tri mjerenja. Uzorci uzeti u smjeru i okomito na smjer valjanja pokazuju velike razlike u ilavosti ako su vlakna u materijalu jae izraena. Na veliinu ilavosti utjee i temperatura ispitivanja, vidi slike 14.32 i 14.33. Feritni elici pokazuju naroito izraeni pad ilavosti ispod neke kritine temperature Tkr. Osim loma, kao mjera ilavosti koristi se veliina poprenog izboenja epruvete na mjestu loma (mjera plastinosti kod loma), te udio povrine Slika 14.32. Utjecaj temperature na ilavog loma u povrini prijeloma epruvete. vrijednost ilavosti Svako od ovih mjerila ima prednosti i nedostatke, ali se u strojarskoj praksi najvie ustalilo prikazivanje energije loma u Joulima. Osnovna kritika ispitivanja ilavosti udarcem po zarezanoj epruveti je u tome da je volumen ispitivanog materijala premalen da sa ostvare uvjeti slini lomu u stvarnim konstrukcijama, te da lom najee ne zapoinje uslijed udarca, nego pod statikim optereenjem. Osim toga, pukotine u stvarnim konstrukcijama su daleko otrije od zareza na epruveti.

Slika 14.33. Utjecaj temperature na vrijednost ilavosti kod niskougljinog elika

Postoje jo mnoga ispitivanja ilavosti materijala i to na velikim epruvetama dimenzija nekoliko m2, srednje velikim epruvetama, sa zarezima napravljenim piljenjem i proirenim zamorom radi simuliranja stvarne pukotine. Ova su ispitivanja jako skupa, ali daju pouzdanije rezultate. Pokuaji dobivanja korelacije izmeu ispitivanja na velikim i malim uzorcima jo nisu dali povoljne rezultate. Za sada se u strojarskoj praksi prihvaaju rezultati ispitivanja udarne ilavosti kao valjano mjerilo ilavosti materijala u konstrukciji. Openito nema korelacije izmeu vrstoe i tvrdoe i ilavosti materijala.

14.3.4 Probe plastinog deformiranja

esta je proba savijanjem epruvete iz ispitivanog materijala. Epruveta se savija preko trna odreenog promjera. Ovo ispitivanje upotrebljava se za odreivanje savojne vrstoe i sposobnosti deformacije materijala niske rastezljivosti. Postupak ispitivanje materijala na savijanje mogue je izvesti na univerzalnim kidalicama pri sobnoj temperaturi (20C). Epruvete imaju pravokutni, kvadratni ili okrugli presjek, a ispituju se i profili. Debljina epruvete "h" nije vea od 30 mm. irina pravokutnih epruveta "w" iznosi od 25 do 50 mm. 142

Preporuuje se duljina epruvete l = 5 h + 150mm . Promjer gornjeg valjka odreuje se zavisno od materijala koji se ispituje, a propisan je standardima. h 12mm D = 50mm Za savijanje se koriste dva oslonca promjera "D": za h > 12mm D = 100mm . Savijanje mora biti polagano i neprekinuto do odreenog kuta " ". Mjera ispitivanja je kut savijanja " " do pojavljivanja pukotine (ako do nje uope doe). Rastezljiviji materijali mogu se saviti za 180 oko trna, dok se vri materijali savijaju za manji kut. Uspjenost savijanja oko trna nekog materijala upuuje na mogunost hladnog oblikovanja materijala, ali i na sigurnost u sluaju havarije sa znatnim deformacijama, tj. da nee doi do pucanja, nego samo gnjeenja materijala. U tom sluaju ispitivanje savijanjem je takoer mjera otpornosti na lom materijala pri velikim deformacijama. Pokus je vrlo jednostavan i esto se koristi kao osnovno terensko ispitivanje materijala, vidi sliku 14.34.

Slika 14.34. Proba savijanjem

U sluajevima kada se materijal obraduje hladnim tiskanjem, proba plastinosti se provodi trnom sa kuglastim vrhom koji se utiskuje u lim (proba po Ericcsonu). Mjera uspjenosti je dubina utiskivanja do pojave pukotine na ispupenom dijelu lima kao na slici 14.35.

Slika 14.35. Proba tiskanjem

14.3.5 Ispitivanje dinamike izdrljivosti materijala

Dinamika izdrljivost materijala je osnovna veliina kojom se ide u proraun dinamiki optereenih konstrukcija. Dinamiko naprezanje (slika 14.36) moe biti: Istosmjerno - krivulje (b), (c) i (d) Izmjenino - krivulje (e) i (g).

143

Posebno su znaajna sinusoidalna naprezanja: Pusirajue ili titrajno dinamiko optereenje- krivulja (d) Njihajue ili kolebljivo dinamiko optereenje- krivulja (g).

Slika 14.36. Razliite vrste dinamikog optereenja U pravilu je dinamika izdrljivost materijala vea od dinamike izdrljivosti konstrukcije izraene iz tog materijala, jer su uzorci za ispitivanje dinamike izdrljivosti standardizirane povrinske obrade (obino polirani). Veliina dinamike izdrljivosti takoer se izraava u MPa kao i vrstoa materijala, a dobiva se ispitivanjem na umaralicama kao granino naprezanje kod kojeg ne dolazi do loma bez obzira na broj promjena optereenja, vidi sliku 14.37.

Slika 14.37. Rotacijska umaralica

Postoje umaralice sa aksijalnim ili savojnim optereenjem (slika 14.38), te s torzijom. Ispitivanja su dugotrajna jer se obino ispituje preko 106 promjena optereenja. Osim glatkih standardnih uzoraka mogu se ispitivati i tipini spojevi i dijelovi strojeva, kao i cijeli ureaji, strojevi i vozila. Ova ispitivanja su vrlo skupa, ali daju dobar uvid u pouzdanost konstrukcije u radnim uvjetima. Za serijske Slika 14.38. Savojna umaralica proizvode ova ispitivanja omoguavaju smanjenje teine i veu trajnost proizvoda. Ispitivanje se provodi na velikom broju uzoraka. Za svako optereenje (probnu seriju) ispituje se nekoliko epruveta, a broj ciklusa do puknua je srednja dobivena vrijednost. Ispitivanje se provodi za razliita optereenja (naprezanja) i to poevi od veih prema manjim optereenjima. Mjeri se broj ciklusa - promjena optereenja do pucanja epruvete. Rezultati se prikazuju u Woehlerovom dijagramu u logaritamskom mjerilu (slika 14.39.).

144

Slika 14.39. Woehlerova krivulja Primjenom veeg naprezanja, npr. 1 epruveta izdri manji broj ciklusa N1. Smanjenjem naprezanja poveava se broj ciklusa koje epruveta izdri. Kada se naprezanje smanji na razinu dinamike izdrljivosti Rd, epruveta praktino moe izdrati beskonaan broj ciklusa. Vidimo da se ona kod odreenog broja titraja asimptotski pribliava vrijednosti Rd (praktino za elik se uzima N = 107 , a za lake metale N = 108 ). Omjer izdrljivosti predstavlja omjer izmeu granice izdrljivosti i vlane vrstoe materijala za odreeno dinamiko optereenje: R omjer izdrljivosti = D . Rm Svaka Woehlerova krivulja vrijedi samo za odreenu vrstu dinamikog optereenja u kombinaciji s odreenim statikim optereenjem. U praksi nam ona slui kao osnova za konstrukciju Simthova dijagrama, slika 14.40. Smithov dijagram nam pokazuje dinamiku izdrljivost materijala Rd za razliite vrste dinamikog optereenja a , i razliite veliine
srednjeg naprezanja sr . Podruje unutar granica Smithova dijagrama predstavlja sve mogue kombinacije dinamikog optereenja. Toke na pravcu povuenom pod kutom 45 predstavljaju srednje optereenje za pojedini sluaj dinamikog naprezanja.
Rm rastezna vrstoa materijala; Re granica elastinosti materijala; Rd = max dinamika izdrljivost materijala za

min r = min max

R0

konkretno optereenje; minimalno naprezanje materijala; koeficijent asimetrije ciklusa optereenja;

dinamika izdrljivost materijala za pulsirajue (titrajno) optereenje;

Slika 14.40. Smithov dijagram

Nije doputeno optereivati konstrukcije iznad granice elastinosti. U dijagramu je ogranieno podruje doputenog dinamikog optereenja s istosmjernim naprezanjem, i to upravo s

145

veliinom granice elastinosti materijala Re, odnosno 0, 2 za materijale bez izraene granice elastinosti. Korozija smanjuje dinamiku izdrljivost, jer ubrzava nastanak i rast pukotina uslijed zamora. U Woehlerovu dijagramu na slici 14.41., mogu se zapaziti dva podruja, i to podruje visokih naprezanja s izmjeninim plastinim deformacijama, kada lom nastupa u manjem broju ciklusa optereenja, te podruje elastinih deformacija, kada lom nastupa nakon vie od 105 ciklusa optereenja. Neki materijali, posebno aluminij, ne pokazuju trajnu dinamiku izdrljivost, nego stradaju pri Slika 14.41. Woehlerov dijagram za konanom broju promjena optereenja. Uslijed razliite materijale promjenljivog optereenja ovrsnuti metali mogu omekati, a meki ovrsnuti (Bauschingerov efekt).

14.3.6 Ispitivanje puzanja materijala

Ispitivanje puzanja je dugotrajan proces na temperaturama pri kojima dolazi do plastine deformacije uslijed strukturnih promjena u metalu. Puzanje je jako izraeno na temperaturama viim od temperature rekristalizacije. Postoje tri parametra iji se meusobni odnos mjeri: visina statikog optereenja, temperatura i trajanje optereenja do postizanja doputene deformacije. S obzirom na dugotrajnost ispitivanja, ova ispitivanja su obino u podruju istraivakih radova za pojedine materijale i ne ponavljaju se za pojedine are. Shema ispitivanja prikazana je na slici 14.42.

Slika 14.42. Ispitivanje na puzanje i prikaz rezultata

Uzorak ispitivanog materijala se rastee stalnom silom preko odgovarajueg poluja. Epruveta je smjetena u pei i grije se na potrebnu temperaturu. Mjeri se deformacija u odreenom vremenu, a s vie epruveta (i vie ureaja) varira se bilo temperatura, bilo optereenje. Bitan initelj procesa puzanja su difuzijski procesi u materijalu pod optereenjem, gdje dodatno mehaniko naprezanje daje dopunsku energiju za strukturne promjene. Proces puzanja izaziva nastanak vakancija u materijalu, koje se vremenom okrupnjuju do mikropukotina, a zatim do pukotina. U zavrnom stadiju puzanja ima toliko vakancija da rastezljivost materijala pada, i to nepovratno.

146

Dijelovi podvrgnuti puzanju dimenzioniraju se na nain da se izazovu samo doputena odstupanja dimenzija za vrijeme trajanja konstrukcije. Konstrukcije koje su izloene naprezanjima na temperaturama viim od 200C, vea se vanost pridaje puzavosti materijala nego granici plastinosti p ili vrstoi materijala m . Kao mjera otpornosti materijala na puzanje, uveden je pojam granica puzavosti. To je ono naprezanje koje daje najveu dozvoljenu brzinu rastezanja (defomacije) na sat, uobiajeno 10-4 ili 10-5 % na sat. Uobiajeno oznaavanje granice puzavosti je na primjer 1200 / 10000 , gdje predstavlja ono naprezanje koje e pri temperaturi 200C izazvati deformaciju 1% u vremenu 10.000 sati tj. 104 % na sat. Granica lomne puzavosti L je najvee naprezanje koje materijal moe podnijeti, pri odreenoj povienoj temperaturi, odreeno vrijeme bez loma. Granice lomne puzavosti najee se odreuju za 10.000 ili 100.000 sati( L / 10.000 ili L / 100.000 ). Konstrukcije izloene povienim temperaturama moraju se dimenzionirati uzimajui u obzir temperaturu te njihov vijek trajanja i dozvoljenu deformaciju. Kod manje vanih konstrukcija (npr. dijelovi pei), mogu se dozvoliti relativno velike deformacije, dok se kod odgovornih konstrukcija (lopatice plinskih turbina - 500C, mlaznih motora - 900C) moe dozvoliti samo vrlo mala puzavost kako bi se izbjegao lom.

14.3.7 Utjecaj okolia na mehanika svojstva materijala

imbenici utjecaja na svojstva materijala u nekom okoliu mogu biti temperatura, snopovi energije i estica, te korozija. Svi ovi initelji degradiraju neka mehanika svojstva materijala. Povienjem temperature gubi se trajna statika vrstoa materijala, jer dolazi do puzanja. Pad vrstoe Slika 14.43. Utjecaj temperature na promjenu je vrlo brz u podruju temperatura vrstoe elika rekristalizacije, kako je pokazano na slici 14.43 za ugljini elik. Sniavanjem temperature donekle raste vrstoa i tvrdoa, ali pada ilavosti. Neki materijali zbog izluivanja sekundarnih faza imaju intervale povienih temperatura s izrazitim poveanjem vrstoe i padom rastezljivosti (isprekidana linija na slici 14.43). Treba izbjegavati bilo kakvu obradu tih materijala na povienim temperaturama, jer dolazi do trajnih promjena svojstava. Snopovi energije i estica oteuju strukturu metala. Najtetniji utjecaj ima neutronsko zraenje, koje se javlja kod nuklearnih reakcija. Materijal gubi rastezljivost i ilavost, a vrstoa pada. Istodobno moe doi do porasta volumena zbog pretvorbe elemenata u izotope i oslobaanja plinova iz nuklearnih reakcija. Ovakav materijal nakon odreenog vijeka trajanja treba zamijeniti jer lako dolazi do irenja pukotina. Ako ozraivanjem nastanu radioaktivni izotopi, takav se materijal ne bi smio koristiti kao otpadni metal za ponovnu preradu. Polimerni materijali su jako osjetljivi na zraenja. Ve ultraljubiasto zraenje sunca brzo izaziva starenje polimera, koji postaju krhki i nerastezljivi. Uz djelovanje vlage nastaju i povrinske pukotine koje prodiru u dubinu materijala. Zraenja viih energija jo jae oteuju polimere. Pod djelovanjem zraenja dolazi do intenzivnog poprenog vezivanja polimernih lanaca, ime se dobiva kruti materijal. U nekim se sluajevima polimeri namjerno umreavaju zraenjem za postizanje visoke vrstoe ili naknadne kontrakcije kod zagrijavanja (slika 14.44.). 147

Promjena fizikalnih svojstava nekih materijala djelovanjem zraenja koristi se za razliite svrhe - fotoni svjetlosti omoguavaju elektrinu vodljivost poluvodia i tok struje, pobuda elektrona u Slika 14.44. Umreavanje polimera (polietilen) zraenjem nekim tvarima omoguava i uinak "pamenja" praktiki istovremeno obruavanje svih pobuenih elektrona za isti energetski pad, to daje koherentno zraenje (laser). Polarizacija koloidnih estica izaziva velike promjene viskoznosti i prozranosti nekih suspenzija (tekui kristali). Bombardiranjem povrina materijala ionima stranih elemenata postiu se razliita svojstva povrina. Korozivni procesi predstavljaju najei razlog ogranienog roka trajanja konstrukcija ili dijelova konstrukcija. Tako, primjerice, brod kao cjelina moe znatno dulje trajati od nekih brodskih dijelova. Korozija najee nije svugdje jednolino raspodijeljena. Najvie propadaju dijelovi trupa na razdjelnici more-zrak, najmanje uronjeni dijelovi dna broda, jako stradaju elini dijelovi u blizini bronanog propelera itd. U mnogim sluajevima mogue je popraviti ili zamijeniti korodirani dio, ali na kraju ivotnih pria svih konstrukcija slijedi neumitan kraj - propadanje od korozije. Korozija predstavlja vraanje metala u stanje nie energije koju je imao u obliku rudae. Utrokom energije tijekom rafinacije metala iz rudae dobiva se isti metal. Tijekom vremena u agresivnoj sredini propada povrina metala i stvara korozivne produkte neupotrebljivih mehanikih svojstava, koji su stabilni, jer su u stanju nie energije. Stare materijale se moe koristiti pretaljivanjem i ponovnim proiavanjem. Korozija moe biti jednolina po veim plohama, ali i lokalizirana, tj. koncentrirana na malo podruje. Brzina korozivnog procesa je razliita, ali su najopasniji lokalni procesi koji mogu izazvati teke havarije u inae zdravoj konstrukciji. Najea se korozija dijeli na suhu (u plinovima) i mokru (u elektrolitima). Kod suhe korozije najea je oksidacija i ljutenje oksidnih slojeva s povrina. Korozija u elektrolitima pokazuje razliite oblike, a posljedice su ljutenje povrina, nastajanje interkristalnih pukotina, lokalnih upljina i slino. Pojave i zatita od korozije obrauju se drugim predavanjima i ovdje se o njima nee dalje govoriti.

148

15 PREPORUENA LITERATURA
1. Deeli, R.: Metali u strojogradnji, FESB, Split, 1985. 2. Maleevi, N.: Metali I, II, III, IV, FSB, Zagreb, 1968. 3. Anzulovi, B.: Metali 1, FESB, Split, 1990. 4. paniek, .; urkovi L.: MATERIJALI I, FSB, Zagreb, 2005. 5. Kolumbi Z.; Tomac N.: MATERIJALI, Filozofski fakultet, Rijeka, 2005. 6. Tehnika enciklopedija, razni lanci, JLZ, Zagreb, 1967. 7. Frantz, M.: MEHANIKA SVOJSTVA MATERIJALA, FSB, Zagreb, 2005. 8. Filetin, T.; Kovaiek, F.; Indof, J.: Svojstva i primjena materijala, FSB, Zagreb, 2011. 9. Kraut, B: Strojarski prirunik, Tehnika knjiga, Zagreb, razliita izdanja 10. Metals Handbook, Vol I - XI, Metals Park, 1981 - 1980. 11. Callister, W: Materials Science and Engineering, 8th Edition, Wiley & Sons, New York, 2011.

149