You are on page 1of 13

GENNGLE

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja


elela bih ovde da ukaem na neka metodoloka
pitanja o feminizmu, feministikoj teoriji, feministi-
koj istoriji i politici. Mnogo toga struji u feministikoj
teoriji u ovom trenutku kad se zbivaju velike promene
u koncepciji feministike politike i njenih kratkoro-
nih i dugoronih ciljeva. elela bih da ispitam neke
uticaje teorijskih i politikih promena sada, kad se
suoavamo s novim milenijumom na stvarne ili po-
eljne naine menjanja feministikog istraivanja i te-
orije. Zatim moemo da raspravljamo o znaaju svega
toga za proizvodnju novih metodologija pogodnih za
itanje "iaenih" tekstova, onih koji ne pripadaju
glavnom toku, posebno u okviru feministikih istorija.
elela bih da razmotrim dva pomaka paradigmi, po-
maka koji su uticali na nae razumevanje znanja i mo-
i; oni su se zbili otprilike u poslednjih deset godina i
preobrazili su, ili barem postoji nada da e preobrazi-
ti, kako nain ponaanja feministikog obrazovanja i
politike, tako i odreivanje njihovih osnovnih ciljeva.
Prvi pomak tie se naeg shvatanja znanja, diskursa,
tekstova i istorija; on je politizovao ne samo njihov sa-
draj, to jest ono to govore, ve i pozicije sa kojih se
artilukiu (naine obraanja) ta oni ne mogu da ka-
u i kakav je njihov poloaj u mrei drugih tekstova ko-
ja je, s jedne strane, njihovo okruenje, a s druge sred-
stvo pomou kojeg postaju pojmljivi i krotki. Drugi
pomak tie se preobraaja naina na koji se shvataju
ene i enstvenost; taj nain dramatino odstupa od
vladajuih feministikih modela stvorenih izmeu
1960-ih i 1980-ih i kasnije (pristupi pitanjima iden-
titeta, dakle, u knjievnoj areni, pitanjima o "enskom
pismu", "pisanju kao ena", "itanju kao ena" ili, u
ISTORIJE
SADANJOSTI
I BUDUNOSTI:
FEMINIZAM, MO,
TELA
ELIZABET GROS
Sa engleskog prevela Slavica Mileti
oblasti psihologije, pitanjima o enskim psi-
hologijama ili, u oblasti istorije, o istoriji
ena, gde je, ukratko, bilo potrebno shvatiti
ene ili enstvenost kao samosvojne, date,
jedinstvene identitete razliite od mukara-
ca, kao potlaene i viktimizovane subjekte,
na neki nain nemone, nasilno liene mogu-
nosti delanja ili pristupa moi) i kree se ka
razmatranju subjektivnosti ne kao nosioca
delanja ve kao moi delanja, pri emu se su-
bjekt sagledava kao niz raznovrsnih procesa a
ne kao data forma. Ta dvostruka politizacija
znanja, na jednoj strani diskursa i pisma, a
na drugoj politike identiteta, iznedrila je
nova feministika pitanja o znanju, subjek-
tivnosti i moi. Subjekti se ne shvataju kao
nemoni, ugnjeteni, pritajeni ili poraeni,
niti kao samodovoljni i unapred dati pokre-
tai, nego kao operativni vektori, take sile, li-
nije kretanja, otpora ili poputanja, subjek-
ti koji funkcioniu strateki i aktivno unutar
mrea moi koje ne mogu da im "otmu" mo
delanja ili aktivnost. Znanja i diskursi ne
smatraju se vie magalitskim predstavama
interesa moi koji iskljuuju ene: tvrditi da
njima naprosto dominiraju mukarci znai
oduzeti enama sredstva preovlaujuih zna-
nja kao nain kritike tih istih znanja. Ukrat-
ko, patrijarhalna ili ne, ta znanja daju mo
koliko je i oduzimaju: ona pruaju sredstva
sopstvenog ukidanja. Obe te nove tendenci-
je, koje snano utiu na feministiku teori-
ju, mnogo duguju radikalnom antihumani-
zmu i postuliranju inherentnog zdruivanja
znanja i moi u genealokim delima Miela
Fukoa i drugih postmodernih mislilaca.
Ovaj rad zamiljen je kao rasprava o tim
transformacijama. Najpre elim da govorim
o tome kako one mogu uticati na nae razu-
mevanje istorije i istorijskog istraivanja,
zatim da ispitam kako one deluju na nae
shvatanje moi i, na kraju, da objasnim zato
nam one pruaju sloenije i istananije na-
ine razumevanja polne razlike, a time i fe-
ministikih pitanja.
Odmah na poetku u rei da nisam stru-
njak za pitanja istorije. Moje obrazovanje
potie iz tradicije koja je sklona da gleda na
istoriju kao na periferno interesovanje. Kao
filozof ne mogu da odgovorim na pitanja o
istoriji, istorijskom istraivanju i tumaenju
teksta. Kao filozof usredsreen na dvadeseti
vek, a posebno na francusku i feministiku
filozofiju, mogu da vam ponudim neka ap-
straktna naela i okvire; nadam se da polaze-
i od njih mogu biti dovedene u pitanje ne
samo pretpostavke koje odreuju funkcioni-
sanje preovlaujue, kanonske istorije, ve i
mnoge dominantne feministike pretpo-
stavke o protivistorijama. Osloniu se na fi-
lozofske spise nekih francuskih filozofa iz
druge polovine dvadesetog veka Miela Fu-
koa, aka Deride, ila Deleza i Lis Irigarej
da bih postavila pitanje o tome ta je istori-
ja, kako politiki funkcioniu njeno tivo i
njena rekonstitucija i kako bi se mogle pisa-
ti alternativne istorije. Postavljajui ta pita-
nja (ne usuujem se da poverujem da mogu
86
R. E. . no. 59/5, septembar 2000
na njih i odgovoriti!) elela bih da se usred-
sredim na politiki kontekst u kojem se mo-
gu razvijati feministika teorija, proizvodnja
alternativnog feministikog kanona ili pro-
blematizacija istoriografije.
PROLOST, SADANJOST I BUDUNOST
Status i mesto temporalnosti i prolosti i da-
lje su jedan od najizbegavanijih sastojaka do-
brog dela moderne rasprave o drutvenoj
promeni, pobuni, preobraaju, pa ak i re-
voluciji, to jest, moderne spekulacije o bu-
dunosti. Nain na koji shvatamo prolost i
nau povezanost s njom kroz pamenje, kao i
njenu rekonstrukciju i prouavanje sadri i
predodreuje odgovarajue neizreene
pretpostavke o sadanjosti i budunosti. U
samim procedurama konvencionalnog isto-
rijskog istraivanja sadrana je preutna
pretpostavka da nam prolost daje sredstva
barem neka za razumevanje sadanjosti, da
nam prua niz pouka i omoguuje da naslu-
timo budue dogaaje, da njeno ponavljanje
povezuje njeno znaenje, njen smisao sa sa-
danjou (a time i s budunou) i da je na
taj nain neprestano oivljava. Ponovno
promiljanje odnosa izmeu prolosti i sa-
danjosti, graenje istorijskog "pamenja"
kao jednog oblika proizvodnje moe, dakle,
snano uticati na naine na koje se prolost
tradicionalno prikazuje kako u istoriji s nje-
nim raznovrsnim metodologijama, tako i u
vladajuim filozofskim i feministikim kon-
cepcijama vremena. Naravno, i nain na ko-
ji promiljamo taj odnos direktno e odre-
ivati svaku moguu koncepciju budunosti,
novog, stvaranja i proizvodnje.
Dobar deo istoriografskog istraivanja ogle-
da se u verovanju da su ljudska bia, pa ak i
ivot uopte, u sutini funkcije ponavljanja.
Neprestano se pojavljuju iste stvari, i ako
umemo paljivo da itamo istoriju moda iz
prvog ili drugog ponavljanja igre istorijskih
sila moemo da nauimo sve to nam je po-
trebno da bismo i sami uspeno kroz to pro-
li. Ukratko, istorija kao disciplina velikim
delom je motivisana verovanjem da moemo
da uimo od prolosti, to jest da razmilja-
njem o prolosti moemo da poboljamo sa-
danjost. Prolost je sutinski slina sada-
njosti, sadanjost je jedan oblik kontinuite-
ta prolosti, i dok ta slinost postoji prolost
e nam biti glavni izvor sredstava za reavanje
kako savremenih problema, tako i onih koji
mogu iskrsnuti u budunosti. to vie po-
znajemo i to bolje razumemo prolost to
smo bolje naoruani za suoavanje s budu-
nou koja je, u velikoj meri, kopija ili re-
formulacija to jest, varijacija na temu
istorijskih dogaaja. Zbog toga treba da una-
preujemo umetnost pamenja i metode is-
traivanja koje nam omoguuju da sauvamo
znanje o prolosti. Takvo shvatanje istorije
moe, u najboljem sluaju, da vidi sada-
njost kao konkretizaciju prolosti, kao vr-
hunac ili krajnje ispunjenje neega to je ve
bilo. Ono posmatra budunost kao razvija-
nje tendencija i osobina prolosti i sadanjo-
87
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja
sti. Tamo gde je prolost retrospektivna pro-
jekcija sadanje stvarnosti, budunost se mo-
e shvatiti samo kao prospektivna projekcija
ili ekstrapolacija sadanjosti. Takav model
vremena i istorije neizbeno proizvodi
predvidljivu budunost, budunost u kojoj
sadanjost jo moe da se prepozna, budu-
nost koja nije otvorena za sluajno i novo.
Umesto takve monumentalne istorije po-
trebna je zamisao jedne istorije singularno-
sti i, posebno, istorije koja prkosi ponovlji-
vosti ili generalizaciji i irom otvara vrata iz-
nenaenjima budunosti i novog naglaava-
jui specifinosti i posebnosti istorije, doga-
aje u punom znaenju te rei.
Po mom miljenju, to je jedan od paradoksa
istorijskog istraivanja uopte: istorije, prie
i rekonstrukcije prolosti zapravo su osve-
tljavanja sadanjosti koja bi bila nemogua
bez prolosti. Istoriarevo vreme je izmete-
no na neobian nain, ono je postavljeno
negde izmeu prolosti i sadanjosti, ali tako
da ne ispunjava ni jednu ni drugu. Za femi-
nistikog istoriara ti paradoksi temporal-
nosti posebno su muni: feministiki ili ra-
dikalni istoriar (a sve ovo podjednako vai i
za postkolonijalnog ili antirasistikog istori-
ara) nije samo duan da otvoreno prizna da
su zapisi o prolosti vie pria o sadanjosti,
ve i to da su oni povezivanje prolosti i sa-
danjosti s jednom moguom budunou.
Projekat feministikog istoriara mora biti,
barem delimino, kovanje odnosa izmeu
polova i unutar svakog od polova, du linija
koje dramatino odstupaju od danas posto-
jeih. Prolost koja se vie ne shvata kao
inertna ili naprosto data moe da pomogne
raanju jedne produktivne budunosti koja
izlazi iz okvira patrijarhata. Vreme, tvar i su-
tina istorije, podrazumeva neprestano iz-
graivanje novog, otvorenost stvari (ivota,
tekstova, materije) prema onome to ih mo-
e zadesiti. Ako je vreme ita, onda je ono
upravo to nepredodreenost, otvaranje i
pomaljanje novog.
Budunost je podruje onoga to istrajava.
Ali, to to istrajava, to postoji u vremenu i
to je delom od njega sainjeno, ije je bie
odreeno vremenom, nije ono to s vreme-
nom ostaje isto, to neprestano odrava
identitet izmeu sebe prolog i sebe bu-
dueg. Vreme podrazumeva razliitost ono-
ga to je bilo (to jest, to postoji kao virtuel-
nost) i onoga to je ostvareno ili sposobno da
se ostvari. Prolost je ono to istrajava, ali ne
kao istovetno sebi, ve kao neto otvoreno
prema postajanju, prema neem drugom.
To postajanje ne pogaa samo bia kao tra-
janje i u trajanju, ve i sam svet.
Univerzum istrajava. to vie prouava-
mo prirodu vremena, to emo bolje raz-
umeti da trajanje podrazumeva invenci-
ju, stvaranje formi, neprestano grae-
nje apsolutno novog. Tano je da u sa-
mom univerzumu treba razlikovati dva
suprotna kretanja: "silaenje" i "uspi-
njanje". U prvom se samo odmotava ve
88
R. E. . no. 59/5, septembar 2000
pripremljeno klupe. U naelu, ono se
moe zbivati gotovo trenutno, kao kada
se oslobodi opruga. Ali, uzlazno kreta-
nje, koje odgovara unutranjem radu
sazrevanja ili stvaranja, sutinski istraja-
va i namee svoj ritam prvom, koje je od
njega neodvojivo. (Bergson 1944: 14)
Verujem da feministika istorija treba da
poiva upravo na takvoj otvorenosti prema
budunosti; ak i ako je prolost naa pri-
marna orijentacija, ona se ne moe adekvat-
no zamisliti drukije do kao podstrek za jed-
nu novu budunost koja iskorauje iz okvira
sadanjosti. Zbog toga feministika teorija
ima kljuni znaaj: ne samo zato to obliku-
je nau sadanjost, ve jo vie zato to nam
omoguuje da zamislimo druge virtuelne
budunosti, da razvijemo perspektive druk-
ije od onih koje preovlauju u ovom tre-
nutku. U tom smislu, pronicljiv istoriar
stoji u onoj isturenoj taki u kojoj prolost
prelazi u budunost, izvan kontrole ili ogra-
nienja sadanjosti.
PROLOST NASTAVLJA DA IVI
U NESAZNATLJIVOJ BUDUNOSTI
elim da iznesem niz hipoteza od kojih su
neke potpuno spekulativne, a nekima je vie
cilj da iznenade nego da ubede ili utvrde isti-
nu, kao i da osvetle a ne da zamrae dru-
tvena i politika pitanja; nadam se da e nam
one pomoi da istaknemo u prvi plan pitanje
ta bi mogla biti feministika istorija i ta bi
feministika teorija morala biti da bi potkre-
pila feministiku istoriju, feministiko pi-
smo, feministika znanja (koji se, po mom
miljenju, ne bave enskom istorijom, enskim
pismom, enskim znanjem ve drukijim pisa-
njem). Napisati istoriju prolosti sa stanovita
budunosti: na zadatak, u najmanju ruku je-
dan od najhitnijih, jeste da mislimo u prolom
buduem vremenu, onom koje Lis Irigarej najra-
dije koristi u svojim tumaenjima teksta: ta
bude bilo, ta god prolost i budunost budu
bile u svetlosti jedne budunosti koja je mo-
gua samo zahvaljujui njima.
Navodim, dakle, tri radne hipoteze o istori-
ji i njoj svojstvenom povezivanju prolosti i
budunosti:
1. Idui za Fukoom (Disciplonovati i kanjavati)
sklona sam da tvrdim da je istorija uvek isto-
rija sadanjosti, i da je najbolja ne ona koja je
samo istorija sadanjosti, izgradnja uslova sa-
danjosti, ve ona koja je i istorija budunosti.
Kad prouavamo istoriju, mi ne pabirimo
sami tekstove, artefakte i dogaaje onako
kako su oni postojali sami po sebi: ne iskopa-
vamo "injenice" iz prolosti kao grumenie
zlata koji imaju sopstvenu, autonomnu vred-
nost. Zapravo, ono to se rauna u istoriji, ono
to se smatra gradivom prolosti jeste ono to
je, po naoj oceni, vano za sadanjost. Sada-
njost ispisuje prolost, a ne ustupa prolost
mesto sadanjosti kao to smatra pozitivisti-
ka istoriografija. To ne znai da je sadanjost
sve ono to je preostalo od prolosti; napro-
89
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja
tiv, u prolosti postoje sredstva za mnogo vie
od onoga to gradi sadanjost. Pre bi se mo-
glo rei da interesi sadanjosti slue oivlja-
vanju, okrepljivanju prolosti. Prolost se
uvek probija, u virtuelnom obliku, u stanju
zbijenosti ili saetosti, ka budunostima uda-
ljenijim od sadanjosti;
2. tavie, umesto da prolost smatramo
utvrenom, nepokretnom, datom, nepro-
menljivom, vrstom kao stena, mada ne i
potpuno saznatljivom, moramo je sagledava-
ti kao sutinski otvorenu prema buduim
prekrajanjima, kao nikad dovoljno "ispu-
njenu" ili dovoljno prisutnu da bi se odra-
la kao puno prisustvo koje se, netaknuto,
odbacuje u budunost. To je Deridin klju-
ni zahtev u pogledu identiteta i iteracije
(Derrida, 1974) Identitet ma kog iskaza,
teksta ili dogaaja nikad nije dat sam po se-
bi. Ni tekstovi , ni objekti, ni subjekti nema-
ju onu vrstu samoprisustva koja bi im dala
postojan, istrajan identitet; naprotiv, vre-
me, ali i materija, tekst i ivot su postajanja,
otvaranja ka vremenu, promeni, ponovnom
ispisivanju, postavljanju u drugi kontekst.
Prolost nikad nije iscrpena svojim virtuel-
nostima utoliko to je uvek kadra da pobudi
jo jedno tumaenje, jo jedan kontekst, jo je-
dan okvir koji e je oiveti na drukiji nain.
Derida jasno kae da su znaaj, vrednost ili
smisao teksta ili dogaaja dati samo u bes-
krajno odgaanoj budunosti. Kada se bavi-
mo istorijom, ne samo to ispisujemo jedan
dogaaj, ve ga i doslovno ponovo upisuje-
mo, iznova proizvodimo, ispisujemo ga kao
otvaranje prema jednom ivotu koji se ne is-
crpljuje u svojoj prolosti.
Istoriar, naroito radikalan ili kritiki isto-
riar (kakav feministiki ili antirasistiki
istoriar mora biti) nuno se nalazi u prese-
ku dve virtualnosti, da se posluimo izrazom
ila Deleza (Deleuze, 1991). Prolost nije
umanjena ili udaljena prethodna sadanjost,
sadanjost koja je izbledela u seanju ili koja
zahvaljujui artefaktima nadire u sadanjost.
Prolost je ono virtuelno koje koegzistira sa
sadanjou. Drugim reima, prolost je
uvek ve sadrana u sadanjosti, ne kao njen
uzrok ili obrazac, nego kao njena latentnost,
njena virtuelnost, njena mogunost da bude
drukija. Zato pitanje istorije ostaje hirovito
pitanje, koje nije vezano samo za organizo-
vanje injenica o prolosti i postizanje sagla-
snosti o njima. Tu je re o proizvodnji zami-
slive budunosti, takve koja se shvata ne kao ne-
to to je na slian nain sadrano u sada-
njosti, ve pre kao neto to odstupa od sa-
danjosti, to proizvodi novu budunost ko-
ju sadanjost ne sadri i koja se iz nje ne mo-
e predvideti. Tako ja, zapravo, shvatam fe-
ministiku politiku, barem njen najbolji
vid: kao proizvodnju budunosti za ene,
budunosti koje nisu sadrane ni u jednom
sadanjem modelu. Ponovno pisanje, po-
novno ispisivanje prolosti jeste nain da se
aktiviraju te mogue budunosti i njihovo
jedino politiko opravdanje. Inventivan
istoriar stoji izmeu prolosti koja nije mr-
90
R. E. . no. 59/5, septembar 2000
tva i sadanjosti kao mesta u kojem otpoinju
nove i nepredvidljive budunosti koje moe-
mo nazvati nainima postajanja, nainima
postajanja drugim; i
3. Prolost je virtuelnost koja omoguuje i
istoriju i pamenje. Ni istoriju ni pamenje
ne treba izjednaavati s prolou. Kao la-
tentnost ili virtuelnost, prolost je ira, slo-
enija, optereenija nego to to ijedna isto-
rija, ukljuujui i feministiku, moe poka-
zati. Ne moe postojati potpuna, pa ak ni
delimina isorija kao objektivna rekonstruk-
cija, kao ceenje istine iz prolosti. Prolost
uvek i sutinski raa mnotvo istorija koje se
uzdiu iz razliitih perspektiva sadanjosti.
Ta mnogostrukost nije posledica sloenosti
koju sadanjost dodaje prolosti, ona ne do-
lazi otud to sadanjost uslojava, obogauje
ili osvetljava detalje prolosti. Slika postaje
sloenija zahvaljujui neophodnosti da se
prizna to to rascepljena i latentna prolost
omoguuje, jer prolost ne moe biti sadra-
na ni u jednoj istoriji, pa ak ni u zbiru svih
istorija.
Ovo tvrenje temelji se na nainu na koji
Irigarej shvata polnu razliku kao perspektivu
koja e tek nastati, ali e im nastane preo-
braziti naine na koje shvatamo sva znanja,
sve prakse i sve odnose zahvaljujui dotad
nezauzetim, nepostojeim uglovima posma-
tranja. Postoji drugi nain pristupanja isto-
riji ak i feministikoj ili bilo kojoj ak-
tivnosti i disciplini, drukiji od bilo kog do-
stupnog u sadanjosti. Ukratko, prolost se
ne moe iscrpeti svojim sadanjim tran-
skripcijama zato to je ona mogunost ili vir-
tuelnost koja se stalno nastavlja i koja gradi
budue istorije, neprekidno, nuno pisanje
istorija. Istorija je postala neiscrpan podu-
hvat samo zbog neprestanog kretanja vreme-
na, precesije budueg i mnotvenosti pozici-
ja sa kojih se pie i sa kojih e se pisati.
Uzete zajedno, ove hipoteze impliciraju da je
istorija uvek bilo da je arhivski ili tekstuel-
no zasnovana, bilo da nudi utoite udaljeno
od sadanjosti ili nain da se pristupi pro-
blemima sadanjosti izrazito politiki obo-
jena, da je ona stvar politikih interesa i svr-
stavanja u sadanjosti. To nije ogranienje
istorijske discipline (feministike ili bilo ko-
je druge) ve uslov svakog, ak i najtradicio-
nalnijeg istorijskog istraivanja: ono je uvek
u neto investirano i upravo investicije odre-
uju ta e se smatrati istorijski relevantnom
informacijom. To gledite u stvari nije no-
vo: istorija, a s njom i politika i filozofija,
uvek su investirani okviri, uvek su zdruene
sa paradigmama sadranim u politikim te-
mama. Ali, ja bih elela da mu dodam i fe-
ministiku perspektivu. Drugim reima, e-
lela bih da zastupam jedan od moguih fu-
tur anterior stavova o pitanju istorija sada-
njosti i budunosti koje je artikulisano ka-
tegorijama polne razlike. U tom pogledu
oseam ogroman dug prema spisima Lis Iri-
garej koja ostaje najuporniji i najproniclji-
viji zastupnik polne razlike i njenih ontolo-
91
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja
kih i epistemolokih implikacija. Ne elim
direktno da govorim o njenom radu, ve bih
radije iskoristila njena otkria za graenje
nekih implikacija jednog polno drukijeg
shvatanja istorije. Ali u najpre ukratko izlo-
iti fukoovsko i delezovsko shvatanje moi.
MO I ZNANJA
Feministika teorija je ogroman poduhvat
koji se i dalje iri. Ne elim, zapravo, da se u
nju direktno uputam jer je potreban pogled
iznutra da bi se na pravi nain razumeli nje-
ni sporovi i neslaganja, kritike i metode.
Umesto toga htela bih da ispitam kako nam
feministika teorija, prelomljena kroz spise
ve pomenutih postmodernih filozofa Fu-
koa, Deride, Deleza prua nove vrste pita-
nja i nove naine korienja postojeih inte-
lektualnih okvira za nove ciljeve. Ako ti mi-
slioci, inae veoma razliiti, imaju ieg za-
jednikog to moe biti direktno relevantno
za feministika interesovanja, to je iroko
postavljeno shvatanje moi i njene produk-
tivnosti; a, po mom miljenju, to je impli-
citna pretpostavka i u delu Lis Irigarej.
Donedavno (do radova L. Irigarej i, poseb-
no, Spivakove) mo je shvatana kao neprija-
telj feminizma, neto ega se treba uasavati,
to treba napadati, raskrinkavati ili, u najbo-
ljem sluaju, pravednije raspodeliti. Mo ni-
je neprijatelj feminizma ve njegov saveznik.
Cilj feminizma nije vie raskrinkavanje moi
niti njena pravedna raspodela jer se mo
mora shvatiti sloenije, kao ono to sprovodi,
ureuje, i omoguuje, to grabi napred i
proizvodi, a ne samo kao neto to iskljuuje
i podreuje, ograniava i zauzdava. Ako fe-
ministkinje veruju da je njihov cilj naputa-
nje moi, one su ve poraene u igri iz koje
vie ne mogu da se povuku. Feminizam mo-
ra teiti preureenju moi, a ne njenom
uklanjanju, delotvornom korienju moi i
njenih beskrajnih mogunosti preobraava-
nja i ponovnog ispisivanja, njenom sutinski
otvorenom karakteru, njenoj sposobnosti da
bude preraena i otvorena prema nekom
buduem skupu nepredvidljivih upotreba i
posledica. Mo nije neto to bi feminizam
trebalo da prezire, na ta bi trebalo da gleda
s visine; mo je uslov egzistencije i sredina u
kojoj je ona delotvorna. Da bismo shvatili
kako taj drugaiji, pozitivno afirmativan od-
nos moi obeleava sadanje stanje, ili tani-
je prethodnicu feministike teorije moramo
se zapitati ta je mo i kako ona funkcionie.
I to moemo saeti u nekoliko tema:
1. Mo je fluidna sredina u kojoj smo proiz-
vedeni i u kojoj funkcioniemo, delujemo,
utiemo i trpimo uticaje. Ona nije neto to
moemo da poreknemo, emu moemo da se
odupremo, ega moemo da se otarasimo
osim pod njenim sopstvenim uslovima. Mo
se moe preobraziti samo unutar moi, i ta
promena moe se izvriti (i izvrava se) samo
njenim sopstvenim operacijama. Ne moe-
mo razdvojiti sebe, svoje strasti i dnevne bri-
ge, svoje line odnose od moi jer mi u njoj
delujemo i trpimo dejstva, ona je polje naeg
92
R. E. . no. 59/5, septembar 2000
delanja. Takvo shvatanje moi podrazumeva
da moramo napustiti mnoge koncepcije ko-
je smo izgradili ili nasledili da bismo bili ka-
dri da prihvatimo mo, da u njoj delujemo i
da je koristimo.
2. Mo se vie ne sme zamiljati kao dovrena,
sistematina, strukturna ili istorodna celina.
Ona je raznorodna, mnogostruka, protivre-
na, sporadina, neravnomerna, proraunlji-
va, ali ne i predvidljiva, viskozna ili gusta
usled svoje sposobnosti da apsorbuje sve po-
novo upotrebljive elemente svojih nepredvi-
dljivih permutacija. tavie, ona ima neto to
bi se moglo nazvati odskoni efekat, neto to
preobraava ili menja intencionalnosti upe-
rene na njene subverzije. To je, u isti mah,
njen nain delovanja i njen otpor prema smi-
ljenim i usaglaenim manipulacijama.
Mo nije savrena, ni neizreciva, ni sigurna,
ni podlona svesnoj manipulaciji pojedinaca
ili grupa, crkava ili elita, kako onih dobro
utvrenih, tako i onih kojima prividno ne-
dostaju strateki poloaj ili sredstva. Njeno
funkcionisanje ne moe se objasniti univer-
zalnim zakonima ili optim pravilima jer je
ona nasumina, celishodna, proraunata (a
time i sklona pogrenoj raunici). Ni skrive-
na ni pritajena, mo uvek funkcionie otvo-
reno (ako umemo da je prepoznamo) kroz
svoje modele materijalne konstitucije, ure-
enja, ustrojstva, raspodele, izvravanja i re-
gulisanja objekata, subjekata, praksi dogaa-
ja i institucija. Ona stvara mesta posebno in-
tenzivnog investiranja, pa, prema tome, i
mesta podinvestiranja koja istorijski, kultur-
no i geografski variraju.
3. Otpor je upravo jedna funkcija njenih
nasuminih operacija (a ne, kao to tvrde
marksisti, njenih unutranjih protivrenosti
kao da je re o logikom sistemu: protiv-
renost nikad nije zaustavila hod prakse niti
funkcionisanje moi), njenih oblika celis-
hodnosti i njene nuno preterane samopro-
izvodnje (posebno njene fascinantne mo-
gunosti da proizvodi vie no to joj je po-
trebno, da premauje granice svake funkcio-
nalnosti ili sistematinosti) ija se preko-
mernost moe okrenuti protiv nje same.
Upravo ta preterivanja (mesta nad i podin-
vestiranja u neravnomernom prostiranju
moi nad kulturom) jesu ono to omoguu-
je, a povremeno i ostvaruje premetanje mo-
i u njene svagda nove forme, u njenu ne-
predvidljivu budunost.
Ne govorim o grupama ili pojedincima koji
"imaju" mo, to jest koji je ispoljavaju nad
drugima; ne raspravljam o manjoj ili veoj
moi zato to nijedno od tih pitanja nema
smisla ako se mo shvati kao skup materijalnih
sila i uinaka. Meutim, pitanja ugnjetavanja,
pokoravanja, dominacije i kontrole nisu ispa-
rila iz nae egzistencije niti su postala izlina
(kao to tvrde neke feministkinje, naroito
one suprotstavljene poststrukturalizmu i anti-
humanizmu) ali se moraju iznova koncipirati
mimo modela ene kao pasivne rtve muke
93
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja
moi kojoj su oteti pokretaka mo i delotvor-
nost. Viktimologija je i dalje dominantno
opravdanje i pretpostavka koja stoji iza utvri-
vanja veine formi feministike politike i ve-
ine feministikih teorijskih studija koje su
sklone da uzimaju zdravo za gotovo jedno
shvatanje moi i bespomonosti, to jest da vi-
de mo kao sistematino ureeno nametanje
dominantnog poloaja mukaraca i podree-
nog poloaja ena. U tom modelu ima izvesne
ironije utoliko to on nije kadar da objasni
samu mogunost feminizma, sposobnost ena
da izau iz okvira resantimana i gneva, praved-
nog negodovanja ili moralne povike, da pro-
izvedu neto novo, dakle, sposobnost ena da
se odupru onome to ih oslabljuje ili zauzda-
va, da smiljaju strategije polazei od onoga
to znaju o moi, o svom svakodnevnom ivo-
tu, o svojim iskustvima i poloajima.
Feminizam bi morao da se okrene tom
mnogo sloenijem i mranijm shvatanju
moi moi kao naina pregovaranja, pod-
razumevanja i sauesnitva ako dri do to-
ga da njegovi teorijski projekti, ukljuujui i
one koji se tiu prolosti, budu neto vie od
litanije enskih stradanja, to jest od jedne
pozicije koja je, po mom uverenju, sutinski
suprotna feminizmu jer nije u stanju da ob-
jasni samu njegovu mogunost. Kad sebi
postavi taj zadatak, feministika teorija e se
suoiti sa izazovom da odgovorno shvati
mo, da dejstvuje s njom i pomou nje, da
proizvodi i aktivira znanja ne zato da bi se
suprotstavila moi, ve da bi se uhvatila u
kotac s vladajuim pretpostavkama koje
upravljaju proizvodnjom i upotrebom zna-
nja protiv enskih interesa. Dakle, njen za-
datak nije da ugrabi mo (mo nikad nije
nedostajala) ve da preoblikuje znanja na ta-
kav nain da ona pomau enama da koriste
strategije moi, da upravljaju svojim ivoti-
ma, da na drukiji nain proizvode i prepo-
znaju vrste enske proizvodnje u prolosti.
POLNA RAZLIKA
Do sada sam raspravljala o nainu na koji su
predstave o temporalnosti, o odnosima iz-
meu prolosti, sadanjosti i budunosti,
uvek sadrane u odnosima moi; i o tome da
su sva znanja i diskursi u ovom sluaju
istorije na ovaj ili onaj nain povezana sa
odnosima moi. elela bih da vidim kako to
utie na pitanja polne razlike. elela bih da
objasnim kako razumem taj izraz jer, reklo
bi se, njegova definicija bitno odreuje na-
in na koji se on upotrebljava i zloupotre-
bljava u feministikim krugovima. Polna
razlika, kao uostalom i razlika uopte, moe
se shvatiti na dva naina. Prvo, kao razlika
izmeu dva ve postojea entiteta (na pri-
mer, razlika izmeu pomorandi i jabuka);
drugo, kao konstitutivna razlika, ona koja
postoji pre entiteta i koja ih, zapravo, proiz-
vodi. Taj drugi pojam, zajedniki Deridi i
Delezu, unosi i Lis Irigarej u svoje shvatanje
polne razlike. To nije razlika izmeu polova
kakve danas znamo ili kakve smo znali u pro-
losti jer, po reima L. Irigarej, razlika iz-
94
R. E. . no. 59/5, septembar 2000
meu polova nikad nije postojala (Ovaj pol koji
to nije, Irigaray, 1985). Ona ne insistira na
tome da jedan pol ima jedinstvena iskustva
koja ne deli s drugim, ve pre eli da kae da
u kulturi nikad nije bilo prostora za ene kao
ene. ene su uvek bile prikazivane kao ne-
dostatak, suprotnost, "isto kao" ili dopuna
jedinog subjekta, jedinstvenog ljudskog su-
bjekta. Tvrdei da polna razlika tek treba da
nastane, ona zapravo kae da nema mesta u
kulturi, u predstavi, u komunikaciji, u etici,
politici, istoriji ili pismu za postojanje dva
pola, ve samo za jedan pol i njegovu dopu-
nu. Ukoliko se ena zamilja kao naknadna
misao, refleksija, poveanje, dopuna, part-
ner mukarca, ona je zatoena u falocentri-
zmu koji odbija alternativne pozicije i pro-
store, kao i pravo na autonomno pred-
stavljanje, koji iskorenjuje polnu razliku i ne
doputa enama mogunost da budu defini-
sane drukije do u nekom nunom odnosu
prema mukarcima.
Falocentrizam ne porie eksplicitno identi-
tet ene (naprotiv, reklo bi se da tu prosto
bujaju identiteti supruga, majka, asna se-
stra, sekretarica itd.) ve ga ograniava dru-
gim definicijama i drugim identitetima. Lis
Irigarej ne traga za "stvarnom" enom izvan
njenog patrijarhalnog zabrana: umesto toga,
ona dovodi u pitanje pojmovne sisteme koji
ne priznaju sopstvena ogranienja i sopstve-
ne specifine interese. Taj izazov nema toli-
ko veze sa podjarmljivanjem ivota, iskustava
i energija "stvarnih" ena koliko sa injeni-
com da se modusi njihovog predstavljanja,
modeli i sistemi njihovog predstavljanja, te-
oretizovanja i analiziranja sveta omalovaa-
vaju i da im se osporava legitimitet. Pitanja
koja postavlja Lis Irigarej nisu, dakle, pita-
nja o tome ta bi trebalo initi, kako postu-
pati, kako pisati na takav nain da se verno
prikau ivoti i iskustva "stvarnih ena"; nje-
ne strategije su filozofske i metodoloke.
Ona pita: kako razviti pojmovne sheme,
okvire i sisteme koji pokazuju ta je zalog u
dominantnim sistemima predstavljanja, i
kako razviti razliite naine teorizovanja ute-
meljene na prepoznavanju onoga to je izo-
stavljeno iz tih dominantnih modela. Dru-
gim reima, kako misliti, pisati ili itati ne
kao ena, ve sloenije i nejasnije, kako
drukije misliti, pisati ili itati, bez obzira
na to da li je re o mukarcu ili eni, kako
dati prostor onim temama, vrednostima i
pojmovima koji ga nikad ranije nisu dobili.
Taj izazov Lis Irigarej upuuje feministikoj
misli da ne shvati ene naprosto kao pred-
met intelektualnog istraivanja (mada, na-
ravno, ni to nije lako postii u nekim kon-
tekstima) ve da za njih otvori poziciju sa-
znajnog subjekta. Da omogui eni poloaj
saznavaoca tako da saznavanje sebe moe da
postane drukije, da se pojave drukija pita-
nja, drukija merila vrednovanja, drukiji
individualni standardi i ciljevi. Lis Irigarej
ne moe unapred da opie na koji nain e-
ne i mukarci mogu da osvoje saznajne pozi-
cije kad se konano pojavi polna razlika: to
bi znailo unapred ukloniti specifinosti iz
95
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja
pozicija drugih ena i njihovih specifinih
naina zauzimanja pozicija.
Pouke istorije su samo onoliko duboke i pu-
stolovne koliko to omoguuju nai intelektu-
alni sklopovi i politiki stavovi: nizovi pria i
tekstova koji osvetljavaju prolost ne pripada-
ju tim poukama. Oni su pre deo popisa naih
sadanjih interesovanja i to je jo vanije
bogati su onoliko koliko to doputaju nae
budunosti. Ukoliko se te budunosti pribli-
avaju minimalnim uslovima razumevanja,
prepoznavanja i velianja polne razlike, ono
emu mogu da nas naue istorija i prole
borbe jo je iroko otvoreno, otvoreno za nas,
a ne za njih, prema daljem uobliavanju.
BIBLIOGRAFIJA
Bergson, Henri (1944) Creative Evolution, Arthur Mitchell
(trans.). New York: The Modern Library
Deleuze, Gilles (1991) Bergsonism, Hugh Tomlinson
and Barbara Habberjam (trans.) New York:
Zone Books
Derrida, Jacques (1974) Of Grammatology, Gayatri
Chakravorty Spivak (trans.) Baltimore: The
Johns Hopkins University Press
Foucault, Michel (1977) Discipline and Punish. The Birth of the
Prison, Alan Sheridan (trans.) London: Allen Lane
Irigaray, Luce (1985) This Sex Which is Not One,
Catherine Porter with Carolyne Burke (trans.)
Ithaca: Cornel University Press
ELIZABETH GROSZ predaje na odseku za kom-
parativnu knjievnost na SUNY Buffalo, New York.
Objavila je sledee knjige: Jacques Lacan. A Feminist
Introduction i Space, Time and Perversion. Essays on The Politics of
Bodies. Priredila je ili je bila suprireiva brojnih
antologija feministike teorije.
NAPOMENA
Tekst Elizabet Gros, "Istorije sadanjosti i buduno-
sti", kao i tekstovi Miglene Nikoline, "Igre strana-
ca", Irine Savkine, "ta znai biti ena pisac" i Pegi
Kamuf, "Ljubomora hoe dokaz", preuzeti su iz pr-
vog broja asopisa Genngle, koji je trebalo tokom pro-
lea prole godine da objavi Program za studije roda i
kulture budimpetanskog CEU. asopis su u jesen
1998. pokrenuli i delimino uredili Anka Gaus, De-
jan Ili, Magdalena Vanja, i Elena Vasilieva tada
studenti na ovom programu. Mada je prvobitno bio
zamiljen kao studentski asopis, Genngle je, zahvalju-
jui ugledu koji Program za studije roda i kulture ima
meu teoretiarkama i zastupnicama feminizma i-
rom sveta i radu etvoro urednika, pored tekstova
studenata ubrzo dobio i tekstove znaajnih autorki
kao to su Elizabet Gros i Miglena Nikolina (u to
vreme direktorka programa).
S obzirom na kvalitet tekstova, zvaninice programa
odluile su, u prolee prole godine, da se asopis in-
stitucionalizuje tako to e sam program preuzeti i
ulogu njegovog izdavaa, simbolino potvrenu i bri-
sanjem jednog "n" iz imena Genngle. Urednice asopi-
sa tada postaju i predavaice sa programa, meu koji-
ma i Branka Arsi, kojoj je za Genngle tekst poslala Pe-
gi Kamuf.
Usled dugotrajnog procesa institucionalizacije, a on-
da i sticaja vanrednih okolnosti (sukob izmeu done-
davne direktorke programa Miglene Nikoline i sada-
njeg rektora Univerziteta) prvi broj asopisa do sada
se nije pojavio, a kako danas stvari stoje i nee.
Potujui Ankin, Magdin i Elenin uredniki napor i
entuzijazam, a sledei i vlastiti uredniki instikt, od-
luio sam se sada u svojstvu urednika drugog asopi-
sa da uz (jednim delom preutnu) saglasnost prvo-
bitne redakcije prisvojim i objavim etiri reprezenta-
tivna, od tridesetak za Genngle pripremljenih tekstova.
Nadam se da u ovim postupkom, kao i postavljanjem
celokupnog sdraja Genngla na sajt Rei, uspeti da nave-
dem sadanje zvaninike programa da jo jednom raz-
misle o stvarnoj realizaciji projekta Genngle.
Dejan Ili
96
R. E. . no. 59/5, septembar 2000

You might also like