SRBI SVI I SVUDA

Kovei za istoriju, jezik i obiaje

Srba sva tri zakona
Be, 1849.

Ovo je pisano jo 1836. godine da se tampa pred Crnom Gorom i Bokom
Kotorskom, kao to e se vidjeti na mnogo mjesta, pa kad se dosad
onako ne natampa, evo ga sad samo ovako.

Zaista se zna da Srbi sad ive u dananjoj Srbiji (izmeu Drine i Timoka, i
izmeu Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje
je Duanova stolica Prizren, srpska patrijarija Pe, i manastir Deani), u Bosni, u
Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bakoj, u Srijemu, u desnom
Podunavlju od vie Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i
Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatikom primorju gotovo od
Trsta do Bojane. Zato u poetku rekoh zaista se zna, jer se upravo jo ne zna
dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori)
razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo
"srpskijeh" sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni to su govorili, tj.
izmeu srpskoga i bugarskoga, ali opet blie k srpskome nego k pravome
bugarskome[1]).
U pomenutijem ovdje mjestima bie najmanje oko pet miliona dua naroda koji
govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: moe se
otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grkoga, i to: jedan milion u
cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem dravama (u Banatu, u
Bakoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci),
a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona
moe biti da bi se moglo uzeti da su dvije treine zakona turskoga (u Bosni,
Hercegovini, Zeti itd.), a jedna treina rimskoga (u austrijskim dravama i u
Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a
ostali ovoga imena nee da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi
Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona
http://www.istorijaonline.com
rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima ive npr. Slavonci, Bosanci (ili
Bonjaci), Dalmatinci, Dubrovani itd., ili, kao to osobito ine knjievnici,
starinskijem ali bog zna ijim imenom. Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bakoj
Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj okcima, a oko Dubrovnika i po
Boci Latinima. Bunjevci moe biti da se zovu od Hercegovake rijeke Bune, od
koje su se, kao to se pripovijeda, negda amo doselili; a okci moe biti da su
prozvani podsmijeha radi (od talijanske rijei sciocco), ali danas i oni sami reku
npr.: "ja sam okac," "ja sam okica," kao i Bunjevac, Bunjevka. Kako god to oni
zakona grkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i okcima, tako isto i ovi
zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga jo oni
zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaima (ili hrkaima). A u
prijateljskome razgovoru oni zakona grkoga zovu ove zakona rimskoga
kranima, a oni njih hrianima. Kad ovjek pomisli npr. da Madara ima i
rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madari; ili: da Nijemaca ima i
rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci;
mora se uditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga nee Srbi da zovu.
Arnauti su u ovoj stvari za nas jo blii i priliniji primjer nego i Madari i
Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a moe biti gdjeto i grkoga) zakona, pa
se svi zovu Arnauti, i da reemo da se izmeu sebe malo mrze, ali prema
drugijem narodima ive kao i braa, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od
njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar
koga hrianskog zakona, kao to bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset
Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga zakona[2]).
Ja u ogledati eda li bi se mogli nai uzroci, zato je kod nas mimo ostale
narode (a osobito mimo Arnaute) mogla u ovome dogaaju postati ovaka
mrzost, da narod i na ime svoje omrzne.
Dubrovani, a moe biti i druge gdjekoje primorske srpske optine koje su se
same upravljale, jo od starine bojali su se srpskijeh kraljeva iz Hercegovine, da
ih ne bi pokorili i slobodu im oduzeli: zato su im esto i danak plaali, a i
obranu protiv njih u drugijeh vladalaca traili. Ko se koga boji, on na njega i
mrzi. U narodu se naemu jo misli da se svi ratovi vode samo oko zakona; ali u
istoriji ima dosta primjera da su u ovakijem dogaajima drave jednoga naroda i
zakona bivale najvei neprijatelji izmeu sebe (npr. Sparta i Atina). Kad se crkve
razdijele i postane glavna briga i posao ko e s kime ostati, Srbi se nau u
srijedi izmeu Rima i Carigrada. Glavni dio naroda, koji je blie ili narunije
Carigradu, ostane s Grcima, a primorci se prilijepe Rimljanima. Gotovo se
http://www.istorijaonline.com
drukije nije ni moglo initi nego ovako; a jo kad uzmemo da su primorci ne
samo na jau i silniju brau svoju preko brda mrzili nego i da su, kao primorci i
susjedi talijanski, mogli imati uzroka i ponositi se od nje (osobito Dubrovani), i
da onda ljudi, ostavivi naskoro svoj stari zakon, u hrianskome jo ovako
nijesu bili utvreni kao danas, moe se rei da su oni ovo vrijeme jedva doekali
da se od njih sasvijem odvoje, i tako da bi to to je mogue vie uinili, ne samo
malo-pomalo prime i latinska slova nego i samo narodno ime ostave njima. Kod
onijeh turskoga zakona jo je lake nai uzrok. Arnautski je narod i prema
srpskome mali, a kao brdski narod mogao je svagda biti u veoj slobodi i
jednakosti izmeu sebe, a uz to jo ne imajui svoga pisma ni knjiga na svome
jeziku, ni hrianski se zakon nikad meu njima nije bio ukorijenio; tako je
lasno moglo biti da njihovi poturenici ostanu bez ikakve razlike od ostale brae
svoje, i da svi vie gledaju na svoj jezik i na obiaje, nego na zakon, za koji i
dananji dan slabo mari ijedan od njih. U Bosni je moralo biti sve drukije. Srbi
su s pomou knjiga, popova i kaluera, crkava i manastira bili i onda mnogo
poboniji od Arnauta, a po svoj prilici imali su i vie gospode koja se dosta
razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni
iznajprije isturila najvie gospoda, od koje su gdjekoji i do danas stara
prezimena svoja sauvali, kao npr. Kulini, Vidajii, Ljubovii, Brankovii,
Todorovii, Filipovii itd. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga prostoga
naroda, s kojim su u jednu crkvu ila i iz jedne se ae prieivala, ta je
prirodnije nego da se sad, primivi i zakon ne samo sasvijem drukiji od
njihovoga nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom, postaraju jo vema
razlikovati se. Tako oni dojakonje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom
hrianskijem i s preanjijem ivotom njihovijem vrlo skopano bilo, ne samo
odbace nego im ao budne i raja njihova da se njime dii, i nazovu je vlasima.
Kao to su ovi poturenici prije u hrianskome zakonu bili poboni, tako isto
postanu i u turskome, i danas moe biti da u cijelome zakonu Muhamedovu
nema pobonijih ljudi od Bonjaka: to pokazuje i dananja njihova nepokornost
Sultan-Mahmutu i mrzost na nj i na njegove nove uredbe i premjene.
Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime.
Ali bilo to kako mu drago, sad je mrzost ova popustila. Svi pametni ljudi i od
grkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost
zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili to se vie moe, samo je
onima rimskoga zakona jo teko Srbima nazvati se, ali e se po svoj prilici i
tome malo-pomalo naviknuti; jer ako nee da su Srbi, oni nemaju nikakvoga
narodnoga imena[3]). Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, trei
http://www.istorijaonline.com
Dubrovani, to su sve imena od mjesta u kojima ive i ne pokazuju nikakvoga
naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i esi i svi ostali slavenski
narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije
samo akavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh
se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet blii srpskome nego i jednome
slavenskom narjeju[4]); a po tom dananjijem Hrvatima u zagrepskoj,
varadinskoj i krievakoj varmei, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom
poslije muhakoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja
Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako
bi se tijem imenom mogla nazvati ona braa naa zakona rimskoga koja ive
npr. u Banatu, ili u Bakoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u
Dubrovniku, i govore onakijem istijem jezikom kao i Srbi[5]). Ako bi ko rekao da
se i od njih gdjekoji mogu nazvati Hrvati po tome to na onijem mjestima gdje
je u slavenskome jeziku govori i, npr. dite, vira, sime itd.; ali kako e
Dubrovani, Konavljani, Peratani, Dobroani i ostali koji ni te razlike nemaju? A
osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji
govore dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda akavci (koji govore
dite, vira, sime) i kekavci (koji govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti
tokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli zvati Hrvati? Da reku
da su Iliri, Ilirci, tol I je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znai nita; jer sad svi
znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem
imenom samo zato nazivali to ive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po emu
bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas ive (npr. Bugari, Arnauti,
Cincari itd.) isto tako zvati mogli. Ja ne znam kako je u austrijske kancelarije
prije sto i nekoliko godina ulo ovo ime Illyrier, illyrisch ali se vidi da ono
pokazuje samo Srbe zakona grkoga, koji ive u Madarskoj. Osobiti spomen i
pohvalu ovdje zasluuju Madari: oni zovu Rac (od Rascianus od Rake iz Rasije)
svakoga onoga koji srpskijem jezikom govori, a ako doznadu da je takovi
rimskoga zakona, i ako bi htjeli to da pokau, onda vele da je papita Rac.
Od onijeh pak turskoga zakona ne moe se jo ni iskati da misle to o ovome
srodstvu; ali kako se meu njima kole podignu, makar i na turskome jeziku, i
oni e odmah doznati i priznati da nijesu Turci nego Srbi.
Ko posla ovoga ne razumije, mogao bi rei da je i ime Srbi od dananje Srbije,
kao npr. Slavonac od Slavonije, Hercegovac od Hercegovine, Crnogorac od Crne
Gore itd.; ali koji togod od slavenske istorije upravo poznaje onaj mora znati
da su Srbi s tijem imenom u nae zemlje doli, i zemlja se od njih tako prozvala.
http://www.istorijaonline.com
Gdje je dananje Srbije juni kraj (Kosovo i Metohija) ondje je stare bila srijeda,
a krajevi su joj dopirali od Dunava do Arhipelaga, i od Adrijatikoga mora do u
Maedoniju. I ja mislim da je ovo ime Srbija postalo u novija vremena, poto je
srpsko carstvo propalo; jer ne znam bi li se gdje moglo nai da se koji od
naijeh kraljeva ili careva zvao kralj ili car od Srbije, nego Srbljem. Dobrovski i
afarik dokazali su da su se Srbi negda zvali svi slavenski narodi, i da je ime Srbi
starije nego i Slaveni ili Sloveni.
Srbi su po stanju politikome jo razliniji nego po zakonu. U Crnoj Gori
sauvali su svoju slobodu do dananjega dana, kao to emo poslije vidjeti; u
Carstvu Austrijskome jedni su graniari i vojnici bez prestanka, te uvaju
granicu od Carstva Turskoga; jedni uivaju sasvijem prava madarska, a jedni se
(kao u Dalmaciji) upravljaju po nainu austrijskome. U Carstvu Turskome ive
opet na razline naine: u dvije treine dananje Srbije (od Drine do Timoka, i od
Dunava do blizu Novoga Pazara) u nae vrijeme oteli su se s pomou Rusa od
Turaka, te izmeu sebe sami sude i upravljaju, a Sultanu plaaju osjekom (oko
pedeset hiljada dukata na godinu); u ostaloj Srbiji, u Bosni, Hercegovini i Zeti,
svi su raja turska, samo to oni oko Crne Gore ive malo slobodnije nego drugi,
kao to e se poslije vidjeti, a oni u Bosni gore nego igdje, jer ih najvie nemaju
ni kua svojijeh, ve ive po turskijem kuama kao zakupnici.
Ovo sam ja sve napomenuo najvie zato da bi i meni i itateljima lake bilo kad
se stane govoriti o Crnoj Gori; toga radi u se opet povratiti da reem jo
nekoliko rijei o zakonu s druge strane.
Srpska je crkva jo od starine bila pod patrijarom carigradskijem. U prvoj
polovini XIV vijeka srpski car Stefan Silni (Duan) postavi svoga mitropolita
patrijarom srpskijem. Grci se na to vrlo rasrde, ali poslije duge srdnje i (po
obiaju ondanjega vremena) anatema priznadu srpskoga patrijara, kojega
stolica ostane u Pei, a vlada nad Grkom crkvom u svemu starome Iliriku. Kad
Turci obladaju srpskijem carstvom i narodom, patrijara i oni ostave u preanjoj
vlasti, tako da se i pod njima zvao i potpisivao:

http://www.istorijaonline.com
i sve je ove zemlje obilazio i po njima vladike i mitropolite postavljao, a njega
(kao to se pripovijeda) postavljali su mitropoliti, koji su u patrijariji kao sinod
sastavljali. Godine 1690. patrijar arnojevi, Arsenije na pozivanje esara
Leopolda I pobuni narod srpski protiv Turaka i prevede u Madarsku 37,000
familija; a godine 1737. patrijar Arsenije IV na pozivanje esara Karla VI podigne
opet narod da bjei pod austrijsku vladu, ali Turci nekako opaze zarana, i bog
zna koliko hiljada naroda pogube, a on samo s malinom jedva utee. Turci se po
pravdi na to vrlo rasrde, a Grci u Carigradu to jedva doekaju i godine 1765.
zakupe srpsku patrijariju (kao to svjedoi Raji u knj. XI. gl. XIV, . 17, za 40
kesa karagroa[6]). Utom je mjesto Arsenija IV za patrijara u Pei bio postavljen
Vasilije Brki, koji kad uje da je njegova patrijarija zakupljena, i da je njemu
odreeno negdje zatoenije, on pobjegne u Crnu Goru, a odande 15 oktomvrija
1779. godine sa ruskijem knezom J. B. Dolgorukijem naveze se u Grblju na
more i otide put Rusije[7]). I tako Srbi izgube i ovo sveteniko gospodstvo, koje
je poslije carske krune najvanije bilo; i od toga vremena stanu se iz Carigrada
slati vladike i mitropoliti po svoj turskoj Evropi.
Jezgra ovoga naroda gotovo su sve sami seljaci i teaci.
Od onijeh zakona turskoga vrlo malo ima seljaka, nego su najvie varoani,
meu kojima ima i teaka. Iza ovijeh u njih idu zanatlije i trgovci, potom age i
spahije, pa onda begovi; tako meu njima ima "via klasa" naroda, ali jedno zato
to se njihova via klasa od prostote ne razlikuje nikakvom naukom ili
osobitijem znanjem, nego samo bogatstvom i gospostvom, a drugo to njihov i
najprostiji seljak i teak, samo ako ima otkuda, moe nositi haljine i oruje,
jahati konja, nainiti sebi kuu i ivljeti kao i najvei aga ili beg, i s pomou
junatva i razuma, osobito rjeitosti, postati najvei gospodin; zato njihova via
klasa gotovo nigdje nije sasvijem odvojena od prostote.
U Dubrovniku za vremena Republike prva gospoda koja su upravljala zemljom i
narodom bila su vlastela; ne samo to su se oni i pravima i gospostvom vrlo
razlikovali od svega njima podrunoga naroda, nego su i meu varoanima bili
puani (kao die Burger), koji su se razlikovali od manjijeh varoana i od seljaka i
teaka. Nalik na dubrovaku vlastelu bilo je u stara vremena gospode nae
zakona rimskoga i u Kotoru, a i u drugijem gdje kojijem primorskijem
gradovima; ali je malo-pomalo to sve iiljelo jo prije nego u Dubrovniku, i sad
su mjesto njih samo carski inovnici i gdjekoji potalijanjenik.
http://www.istorijaonline.com
I dananji Hrvati (u varmei zagrepskoj, varadinskoj i krievakoj) imaju svoju
gospodu, koja se od naroda prostoga, a i od varoana koji nijesu plemii, vrlo
razlikuje.
Ali u onijeh koji su grkoga zakona, i koji se upravo Srbi zovu, jezgra je samo
seljak i teak.
U Crnoj Gori niti ima grada ni varoi, i zato se ne moe ni misliti da ima kakijeh
drugijeh ljudi osim seljaka i teaka. Meu prvijem starjeinama npr. serdarima,
vojvodama, knezovima, kojima starjeinstva ova ostaju od oca sinu, kao i meu
ostalijem glavarima i kuiima mnogo ih vie ima koji ne znadu itati nego koji
znadu, i nijedan se od njih ni odijelom ni ivljenjem niti ikakijem osobitijem
pravom ne razlikuje od ostalijeh Crnogoraca, a njihova braa i sinovi uvaju ovce
kao to se pjeva i pripovijeda da ih je uvao trojanskoga kralja sin Paris i
Duanov neak Milo Vojinovi. I sami svetenici njihovi ne razlikuju se od
ostaloga naroda nikakom drugom naukom niti znanjem (kao ni odijelom ni
ivljenjem) osim to znadu kojekako itati i to zapisati. Zapadni susjedi
crnogorski po selima su kao i Crnogorci, a i varoani njihovi slabo se im
drugim od njih razlikuju osim odijela, kua i boljega i ljepeg ivljenja, i od njih
se nimalo ne ponose. Ovaki su otprilike Srbi i u Dalmaciji.
U Hercegovini i u Bosni otprilike je tako kao i u Crnoj Gori. Ono malo varoana i
graana sjede meu Turcima, drukije se od naroda nose i ive, i s njim se ne
mijeaju ni u kakijem narodnijem poslovima; zato se meu narod gotovo i ne
broje.
U Srbiji je do naega vremena bilo kao to rekoh da je u Bosni i u Hercegovini.
Sad se tek varoi poinju naseljavati i varoani kao narod umnoavati; ali su
seljaci, jedno zato to su oni najvie dananju slobodu zemlji pridobili, a drugo
to ih je najvie i to najvie plaaju i u svakom dogaaju najvie uiniti mogu, u
zemlji najpreteniji.
Samo u Carstvu Austrijskome, osobito u Madarskoj, Srbi imaju viu klasu ili
svoju gospodu, koja se razlikuje ne samo od seljaka i od teaka nego i izmeu
sebe. Najvea su im gospoda vladike, koje su se dosad po zakonima
madarskima slabo bojale i cara. Poslije vladika su spahije i plemii, koji su po
zakonima madarskima od ostaloga naroda daleko, tono se u nas rekne, kao
nebo od zemlje. Meu graanima i varoanima imaju ,,purgri" (die Burger), koji
se ne samo od seljaka i teaka nego i od ostalijeh graana i varoana razlikuju
http://www.istorijaonline.com
kao to su se razlikovali dubrovaki puani. Izmeu plemia su i ovijeh graana
doktori, advokati, svetenici, uitelji i seoskijeh optina pisari (nataroi).
Via klasa u narodu valjalo bi svoj jezik ljepe i istije da govori, da je od naroda
uenija, mudrija, uljudnija, skladnija i rodoljubivija (jer ona plemenita i ista ili
prava ljubav k narodu, po kojoj ovjek voli narod i njegovu korist i slavu nego
sebe i svoj ivot, i od koje su Grci i Rimljani ostavili primjere, ne raa se s
ovjekom, nego se dobiva kroz nauku i odgojenje); ali u nae je vie klase to sve
naopako. Istina da su mnogi od gospode nae uili i znadu neke nauke kojijeh
narod prosti ne zna; ali su to oni ponajvie uili kao kake zanate, koji su
mnogima razumu i srcu uinili vie tete nego koristi; u ostalome pak oni su se
pored Nijemaca i Madara ponijeli i kao potuili od svoga naroda i od njegovijeh
obiaja; pored tuijeh jezika na kojima nauke sluaju, kojima poslove slubene
rade i u drutvima se razgovaraju, zaboravili su srpski i misliti, i njihov narodni
jezik, kojega silu i sladost i bogastvo oni ve i ne poznaju, ini im se prost i
siromaan, zato su ga iskvarili i jednako ga kvare. to su pak oni koji velikijeh
kola i nauka nijesu uili s gospodom zajedno pali u ovake grijehe protiv naroda
svojega, uzrok e biti to su se poveli po gospodi, i razum svoj kao davi
gospodi pod zakup vie gledaju ko to radi i govori nego ta i kako radi i govori.
Naijem oficirima po granici lake se moe oprostiti to su za narod svoj slabo
marili, jer su oni carske sluge, koji su danas ovdje a sjutra bog zna gdje, a uz to
jo opaali su da im kato smeta napretku to su Srbi; zato su gdjekoji viui na
svoju podrunu brau gledali da se udvore Nijemcima, te je toga radi bivalo da
su ljudi nai u mjestu svome voljeli oficira makar od koga drugog naroda nego
Srbina.
Ja ne velim da su svi od nae gospode i varoana ovaki, nego priznajem da ih
ima i onakijeh koji misle kao to treba, ali tako malo da se prema onima
drugima slabo smiju i pokazati. Ovo se slobodno moe rei: to je koji bogatiji i
od naroda po gospostvu svome razliniji, onaj je i u ostalome svemu od naroda
dalje; tako su od sviju ovijeh majstori i trgovci (osobito manji) najblie k narodu
i najvie mare za njega i za njegovu korist i slavu. Zaudo je to i oni od
gospode nae koji su narod ljubili i eljeli mu dobro initi ponajvie nijesu znali
kako e, nego su radili protiv svoje elje i namjerenja! Ja mislim da ovome nije
drugi uzrok nego to im nauka nije pricijepljena na zdravi narodni razum, nego
su ovaj naukom zabunili i ostavili ga, a prave nauke nijesu prisvojili. Zato se
umotvorinama naroda naega sva uena Evropa udi i divi, i njih radi narod na
http://www.istorijaonline.com
slavi i hvali, a umotvorine su naijeh uenijeh ljudi ponajvie takove da im se
svak ko ih pozna mora smijati i aliti narod to prema sebi nema uenijeh ljudi.
Pa jo pored svega ovoga naa via klasa misli i govori da je ona prema
evropskijem narodima upravo kao to treba, a narod prosti da je zaostao i da ne
valja i da ga je ona bogzna kakom mudrou nadvisila! Tako npr. Lukijan
Muicki u "Glasu narodolbca" godine 1819. kae:
"Svkt hvali vu klassu naeg' roda, Al na prostu baca sram."
Na ovo sam mu ja jo onda pisao[8]): "Ovo je po naoj misli upravo naopako
reeno (i istinito). Prosta klasa naroda naega (tj. ona klasa koja u dananje
vrijeme narod sastavlja) ne ustupa nijednome od 5 ili 6 sebi oblinjijeh naroda
ni u razumu ni u potenju, niti i u kakvoj drugoj dobrodjetelji; a va klassa
onakova je kao to se othranjuje i u kakvom stanju ivi. Ako prostoj ne ini
sramote, asti suvie ne ini nigdje."
Da je narod na barem od pedeset godina amo unapredak imao prema sebi ljudi
za upravu po dananjemu vremenu, on bi ve davno bio sam svoj, i taj mu je
nedostatak i danas najvea smetnja i nesrea, koja je za nas s tijem vea to je u
ureenoj i gotovoj kui lake upravljati nego je iznova nainiti i urediti.
1.
Po svjedoanstvu grkoga cara i spisatelja K. Porfirogenita (koji je umro 959.
godine u 54. godini svojega ivota) Hrvati su se u nae krajeve doselili
odnekuda iza karpatskijeh gora u prvoj polovini sedmoga vijeka (kad i Srbi u
Maedoniju i Ilirik). Doavi amo oni su se razdijelili nadvoje, pa se jedni
namjestili u dananjoj Hrvatskoj granici i u turskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a
drugi ostali u Panoniji izmeu Drave i Save. Granice ovijeh prvijeh
(dalmatinskijeh) Hrvata naznauju se: pored mora k jugu rijeka Cetina, k
Hercegovini Imoski, a k Bosni Lijevno, rijeka Vrbas i grad Jajce, a stolice
njihovijeh vladalaca bile su Biograd kod Zadra i Biha vie Trogira; za Panonske
pak zna se da im je stolica bila u Sisku, ali granice oblasti njihove tee je
naznaiti nego onijeh prvijeh.
U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva), gdje je bilo srce
Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba, ali
na ostrvima i u primorskijem mjestima, iz kojijeh su se ljudi slabo mijeali s
onima sa suhe zemlje (kao npr. u Trogiru i u Omiu), govori se jezikom malo
http://www.istorijaonline.com
drukijim od srpskoga, i ja mislim da su ovi primorci i ostrvljani ostaci ili
potomci starijeh Hrvata. Ja u se ovdje potruditi ukratko da naznaim glavne
sadanje razlike njihovoga jezika od srpskoga.
1) Mjesto to ili ta oni govore a, prema slovakome o (po emu ih nai onuda
zovu akavcima), a po varoima ca (prema ekome i poljskome co).
2) Na kraju rijei izgovaraju l mjesto o, npr.: kotal, rekal, molil itd.
3) Mjesto i lj govore j, npr.: preja, meja, posteja, zemja, skupje itd.
4) Na mnogo mjesta gdje je u nas (od g) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd.
Po tome se i u Bosni moe uti bratja, kao to ima i u prvoj knjizi narodnijeh
pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono to sam ja u Hrvatskoj
sluao od naijeh ljudi netjak mjesto neak, a po nekijem mjestima i tja mjesto
a.
5) Gdje god mi izgovaramo t, oni govore , npr.: pri, ognjie, ap itd. (ali
poten, gdje je postalo od , i oni tako govore).
6) Svuda izgovaraju h upravo kao Nijemci ch.
7) U rod. mn. kau npr. gradov, en; a u skaz. gradovih, enah itd., otkuda se
po svoj prilici i u Srijemu govori: po kua, po livada, po seli, na koli itd.
8) Koje se rijei mukoga roda u slavenskome jeziku svruju na , u onijeh oni u
rod. mn. imaju na kraju ih, npr.: golubih, prstenih, putih itd. Moe biti da je i u
nas otuda: crvi, mravi, i - u Srijemu i u Bakoj - puti.
9) Kao to u nas glagoli mogu i hou, a i velju i viu, imaju na kraju u mjesto em
i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i
velim, viu i vidim), ali opet vie na u.
10) Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vu
itd.
11) Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svruju na em i im, u treem licu, mn.
br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: piedu, govoridu, hoedu,
molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao to su i nai
gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.
http://www.istorijaonline.com
12) Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.
13) Na kraju sloga mjesto m svagda izgovaraju n (kao to je kazano za
Patrovie u predgovoru k Srpskijem poslovicama, 1836. na strani XXXI) npr.:
Vidil san ga sto putih.
14) Mjesto jezik oni govore i jazik (od ega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo
zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi rijei po
junome slavenskom narjeiju morale imati e mjesto a, kao to se dalje k jugu i
govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.
15) Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve
tri ove rijei ja sam ovamo sluao i u Dubrovniku. Moe biti da je po njihovome
govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i
kod tokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.
16) Gdje je god u slavenskome jeziku , oni govore i (kao i Rusini a gdjeto i
esi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad moemo znati kako
je dolo te se u nas gdjeto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam
(mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo),
prid kuom, priko Dunava, niki ljudi itd.
17) Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i rijei kojijeh mi nemamo: takova je
rije i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i kri, otkuda i mi kaemo krika i
kriati; ja mislim da je njihova rije i udim, poudim i pouda, od ega sam ja i
u Triu sluao: udan i gladan.
Svak moe vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva razlina jezika i naroda,
vrlo malene; a jo kad se uzme da ih je najvie moglo i moralo postati u naijem
krajevima (poto su se Srbi i Hrvati amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako
vrlo lasno moe biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod
pod dva razliita imena, kao npr. sad gdjekoji to govore i piu: Srbi i Bonjaci,
ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serbian und Raizen itd.
Da bi se jo lake vidjeti moglo da jezik ovijeh Hrvata nije blii nikakome
drugome Slavenskom od srpskoga, dodau ovdje to iz knjige njihovoga
spisatelja Ivana Ivanievia, koja se zove Kita cvitja razlikova (Kita cvitya
razlikova), i koja je natampana u Mlecima 1642.
http://www.istorijaonline.com
a) "GOSP. PETRU DUJMU." (Kao posveta).
"Ona elja[9]) velika, kojom (virni i stanoviti prijatelju moj) vazda gorae, i gori
za ploditi u kriposti, ponuka tebe veekrat da me upita: kako sam se naui[10])
peti[11]). Spominjem se da sam tebi odgovori: ljubei; jere umiti peti kripost je,
a kripost svaka od ljubavi ishodi; i kako govore mudraci stari drugo kripost nije
u ivotu ovomu, negoli ljubiti a se ima ljubiti. Bog se ima ljubiti, dakle ljubiti
Boga kripost je; iskrnji se ima ljubiti, dakle ljubiti iskrnjega kripost je; neprijatelj
se ima ljubiti, dakle ljubiti neprijatelja kripost je; dobro svako ima se ljubiti,
dakle ljubiti dobro kripost je. Meu ostalimi dobri uminje aliti mudrost dobro je
veliko, dakle ljubiti mudrost kripost je; a tko ljubi mudrost trudi se svakojako za
dostignuti ju, kakono stvar koju ie, koju eli, koju ljubi, i koju za to ie, za to
eli, jere ljubi; jere ono a se ne ljubi niti se eli, niti se ie; i tako ne
gubei[12]) se upua a se ljubei dotie. Ne znam jeli ovi moj odgovor bio
zadovoljan razboru tvojemu, za to elei zgoditi tebi darijem kriposti tvojoj i
prikaujem cvit ovi, koji mie[13]) naukom kako sam se naui peti. Primi ga
veselo za zlamen i svidoastvo vikovito moje s tobom stanovite ljubavi, drei
ga prid oima bez pristanka, za doi (ljubei nauk) na kripost od petja, po putu
od bdinja, truda i znoja, u kojoj elim da uini oni plod kako si uini u zakoni s
potenjem velikim ne samo tvojim, da i mojimi sve tvoje kue potene i grada
istoga. Bog s tobom.
Ivan Ivanievi."

b) "PLA GOSPOJE KATE ENE GOSP. NIKULE VUSIA U SMRT SINA SVOGA
JAINTA."
"Moe l' biti da zeleni
I mlad javor cvatu vene?
Moe biti, oboj meni!
Jer usahnu sada u mene,
I sad mi se iskoreni,
Nesrenici oboj meni!
Smrti otrovna i nemila,
Radi griha na svit dana,
a[14]) s' mi sinka umorila,
Prem u istok lipih dana?
I za mi ga iskoreni?
http://www.istorijaonline.com
Nesrinici oboj meni!
Njega nebo, zemlja i more,
Sva gospoda, ljudi i vile,
Njega polja, njega gore
Ljubile su i grlile,
A ti mi ga iskoreni,
Nesrenici oboj meni!
Cvit mladosti i isto cvitje
Od lipote u njem bie,
Diae se premalitje,
I usrid zime 'njime cvatie,
A ti mi ga iskoreni
Nesrinici oboj meni!
a mi iz srca srce iskide,
a mi iz due duu izmae?
Svi uzdiu ki me vide,
Lebut cvili, slavlju plae,
Jer mi sinka iskoreni!
Nesrinici oboj meni!"
Od velike bi koristi i potrebe bilo kad bi se skupilo u akavakom jeziku sve ono
to danas nije srpsko. Onda bi se moglo suditi koje se od ovijeh razlika slau s
jezikom njihovijeh zapadnijeh susjeda Kranjaca, koje li su same njihove, i ove s
kojijem se od slavenskijeh narjeija slau. A uz ovo bismo mi dobili silu istijeh
slavenskijeh rijei koje se danas u nas ne govore.
Ja rekoh malo prije da sela ni optina ljudi koji ovijem jezikom govore nema
danas u Dalmaciji na suhoj zemlji, a po svoj prilici nee ih biti ni u Bosni; ali ih
ima u Hrvatskoj vojnikoj krajini kako se prijee Velebit, i u zapadnoj
Madarskoj i u Austriji gotovo do samoga Bea! Kako ih je nestalo u Dalmaciji?
Ja mislim da su se od Srba i od Turaka razbjegli, a koji su ondje ostali oni se
posrbili zadravi samo i na onijem mjestima gdje je u starome slavenskom
k[15]). Oni pak koji sad ive u zapadnoj Madarskoj i po susjednoj Austriji, i
koje Nijemci zovu Vaser-Kroboten, jamano e biti potomci panonskijeh Hrvata,
ali otkud ovako daleko k sjeveru: ili im Porfirogenit mjesta vlade nije dobro
naznaio, ili su i oni u novija vremena pobjegli od Turaka?
http://www.istorijaonline.com
Iz svega ovoga to je ovdje kazano vidi se da se Juni Slaveni svi osim Bugara po
jeziku dijele natroje: prvi su Srbi, koji govore to ili ta (i po emu se prema
akavcima i kekavcima mogu nazvati tokavci) i na kraju slogova imaju o mjesto
l; drugi su Hrvati, koji mjesto to ili ta govore a (po emu se zovu i akavci) i
na kraju slogova ne promjenjuju l na o, a u ostalome se vrlo malo razlikuju od
Srba; trei su Slovenci, ili kao to ih mi zovemo Kranjci, koji mjesto to govore
kaj (po emu ih nai i kekavcima zovu), koji se i od Srba i od Hrvata po jeziku
mnogo vie razlikuju nego Srbi i Hrvati izmeu sebe, ali su opet njima blii nego
ijednome drugome slavenskom narodu. Meu Slovence idu i dananji Hrvati u
varmei zagrepskoj, varadinskoj i krievakoj, kojijeh je jezik kao prijelaz iz
kranjskoga u srpski; ali je zaudo otkud oni ondje gdje su sad? Ako je istina to
Porfirogenit kae da su Panonski Hrvati bili izmeu Drave i Save, i da im je
stolica bila u Sisku, onda bi valjalo da su ondje akavci a ne kekavci!
to se tie broja ovijeh Junijeh Slavena izmeu sebe, ja bih rekao da e
tokavaca biti najmanje triputa onoliko koliko i kekavaca i akavaca zajedno, a
kekavaca opet bie mnogo vie od akavaca.
2.
Mnogi stariji spisatelji ove brae nae zakona rimskoga pisali su srpski istije od
naijeh ne samo svojega vremena nego od mnogijeh i dananjega. Evo na to
nekoliko primjera: Satir Reljkovia, koji je prvi put natampan (latinskijem
slovima) u Drezdenu 1761, a ovaj to ga ja imam u Osijeku 1779 (oboje prije
prve knjige naega Dositeja), i Doenova adaja sedmoglava pretampane su i
slovenskijem slovima, prva 1793. godine, a druga 1803, ali po obiaju naijeh
spisatelja obje su iskvarene i nagrene, npr. u Satiru prvi i drugi stih u originalu
ovako stoji:
Slavonijo zemljo plemenita, Vele ti si[16]) lipo uzorita,
a naijem je slovima pretampano ovako:

Takovijeh i jo gorijeh pogrjeaka pune su ove obje knjige, ali u ja samo
napomenuti jo to Reljkovi u poetku drugoga dijela kae Baron Ljubibratich
http://www.istorijaonline.com
od Tribinja", a Stefan Raji, kojijem je, kao to on veli, Satir "preveden na
prost-Serbski zk," ovo je pretampao ovako:

Ovo je upravo kao to neki dananji nai knjievnici (jo i u Srbiji!) piu Uica
mjesto Uice! I opet se nai knjievnici srde kad im se ree da kvare jezik!
Osim ova pomenuta dva spisatelja dodau ovdje jo nekoliko stihova iz Roxalie
Antuna Konislicha, koja je tampana u Beu 1780. godine (dakle opet tri godine
prije prve knjige Dositejeve). Evo:
Za tim ja zazivah zoru, kako rekoh,
Jer jo ne prosiva budui daleko.
Sini zoro, sini; kad me bii sanak,
Ti mi mrak izmini vode bili danak.
Tako ti sunaca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdaca kinit, sini skoro.
Jeda te san tavni, da na rua[17] spava,
On moj zlotvor glavni, joter zadrava?
Tako ti sunaca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdaca kinit, sini skoro.
Jedi se odiva i kiti za gorom,
Ili se umiva rumenime morom?
to mi se umiva? lipa si i ista,
to mi ne prosiva? o lipoto ista!
Tako ti sunaca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdaca kinit, sini skoro.
Ah! ustani gori, i za svitlost tanku
Jutrnja otvori vraca malom danku.
Tako ti sunaca, otvori, o zoro!
Nemoj mi srdaca kinit, sini skoro.
Ova su sva tri spomenuta spisatelja Slavonci; evo u jo dodati poljednju
pjesmu (ikoni majke boije u Sinju) dalmatinskoga fratra Petra Kneevia iz
njegove knjige: "Pisme duhovne razlike", koja je natampana u Mlecima 1765
(dakle opet prije prve knjige naega Dositeja). Evo te pjesme:
http://www.istorijaonline.com
Uresu Sinjski, i majko udesa,
Kraljice zemlje i sviju nebesa,
Primi trud ovi, koga dug moj novi
Poklanja tebi.
Svu pomnju moju stavio sam bio,
Potpuno da bi tebe pofalio,
I da sva tvoja kae slabost moja
Izvrsna uda.
A tko e uda sva skazati tvoja,
Kad su tolika da im nije broja?
Svak dan se uju, i svud proglasuju
Milosti nove.
Neka ji kau koji bolje znaju
I nek ti dune pofalnosti daju,
Jer moje znanje i slabo slaganje
Zadosta nije.
A i ja paka, kad bi milost krio,
Koju mi dade, neharan bi bio,
Jer slip budui, a tebe zovui,
Evo sad vidim.
Zadosti vidim, i falu ti dajem,
I kolik mogu, falit ne pristajem,
A ti mi prosti, ak' od tebe dosti
Rekao nisam.
Molim te da trud ovi blagosovi,
I svrhu mene blagoslov ponovi,
Da sina tvoga spasitelja moga
Iz srca ljubim.
Da ga povoljno nigda ne vridim,
A posli smrti da g' u raju vidim,
Gdi njim pribiva, i side uiva
Raskoja vinja.
Napomene
[1] Otkako sam poeo kupiti nae narodnosti, jednako sam eljeo da obiem
ove jugoistone krajeve naroda naega, i Bosnu i Hercegovinu, ali se do danas
nikako ne dade, i po svoj prilici u ovu elju odnijeti sa sobom na oni svijet.
http://www.istorijaonline.com
[2] Godine 1813. skrive neto u Srbiji na Karavlakoj granici dva ovjeka, pa
uteku u Karavlaku i otidu u Kraljevo. Obojica ovi bili su Srbi, ali rodom jedan iz
uike nahije, a drugi ak od Pei, i ovaj je znao arnautski, kao i srpski. Srpska
vlast pie u Kraljevo kajmakanu da se ovi ljudi pohvataju i poalju u Srbiju.
Kajmakan poalje pandure, te ih nau i pohvataju, ali kad ih povedu k dvoru
kajmakanovu udare pored nekoliko Turaka Arnauta, koji su ondje bili belije
(turski vojnici koji su po ugovorima izmeu Rusa i Turaka sjedili u Vlakoj te
pazili da Turci u Vlakoj ne bi kakovo zlo uinili), onda onaj Srbin od Pei povie
arnautski da ga ne dadu, na to Arnauti skoe i otmu ga od pandura govorei da
on nije Srbin, nego Arnautin, njihov brat, i da nema posla u Srbiji kad sam nee
da ide, a ako je onamo kome to kriv ili duan, neka doe ondje da ga trai.
[3] Da nije ove razlike bilo u imenu, nego da su se Srbi zvali i oni rimskoga
zakona, onda bi narod na u Carstvu Austrijskome bio mnogo jai, jer bi imao
svojijeh barona, grofova i knezova, a ovako kako je koji primio rimski zakon, ne
imajui nikakvoga narodnog imena, odmah je gledao to prije da se pomijea
meu Nijemce ili meu Madare; ali bi za zakon na bila to velika teta, jer bi
onda lake bilo nae ljude obraati u rimski zakon.
[4] Gledaj na kraju ovoga lanka na strani 125 pod brojem 1.
[5] Gledaj na kraju ovoga lanka na strani 132 pod brojem 2.
[6] Ako karagro ovdje znai turski gro, onda ovo iznosi 20,000 forinti u
srebru; ako li znai panjolski talijer, onda dvaput toliko.
[7] Vrijedno bi bilo doznati da. li je doao do Rusije ili je umro gdje u putu, i
gdje mu je grob.
[8] U recenziji o "Glasu narodolbca," koja jo nije tampana, nego sam je
njemu poslao u rukopisu i pisao sam mu, ako misli on da ima pravo, ja u
recenziju na svoju sramotu i u svoj odgovor tampati, ako li misli da ja imam
pravo i da bi se on osramotio, neu je tampati, ali on valja da otpjeva, tj. da
poree ono. Na to mi je on otpisao da e otpjevati, ve recenzije da ne
tampam. Dr. orije Muicki, sinovac Lukijana Muickoga, kazivao mi je da mu
je stric govorio da e stihove one po mojoj recenziji popraviti i da je neto
popravljao, ali koliko ih je i kako popravio ja upravo ne znam, jer nijesam imao
kad porediti ih s onima to su poslije tampani.
http://www.istorijaonline.com
[9] Po dananjemu akavakom govoru valjalo bi da je eja, i ja upravo ne znam
ili su njihovi spisatelji ovako pisali po Dubrovanima, ili su onda i akavci svi
ovako govorili, pa poslije lj na j promijenili. Tako valja misliti i za ploditi m.
plodit itd.
[10] Naui mjesto nauil, i poslije odgovori mjesto odgovoril itd. ja ne znam da
li se je kad govorilo i da li se i sad govori. Ivanievi ima u ovakijem dogaajima
i o mjesto l, u emu se on po svoj prilici poveo po srpskome, osobito po
dubrovakijem knjigama; a ima i l, kao npr. u jednoj strofi stvorio i htil.
[11] Peti mjesto piti i poslije petje m. pitje (i na drugome mjestu petnik m.
pitnik) jamano e biti po dubrovakijem knjigama.
[12] Gubechi da nije tamparska pogrjeka mjesto gliubechi.
[13] Mie da nije tamparska pogrjeka mjesto mirie?
[14] U ovoj knjizi koju ja imam na mnogo je mjesta izmijeano s (c) i z (), a
osobito mjesto velikoga Z najvie je S. Ja sam kazao da varoani govore i ca
mjesto a, a sluao sam u Senju gdje se govori i senia mjesto enica; ali to su
ova slova ovdje izmijeana, ja mislim da e najvie biti tamparske pogrjeke.
[15] Gdjekoji nai ljudi misle i govore da su brau nau zakona rimskoga na ovo
izgovaranje i nagovorili i natjerali njihovi svetenici, da bi ih od nas bolje
odvojili. Ovo e slabo ko za istinu primiti; ali svatko mora priznati da su potomci
mnogijeh naijeh ljudi koji su zakon rimski primili navalice ostavili preanji
svoj govor i primili ovaj da bi se od preanje brae svoje jo vie razlikovali a
meu novu jo lake umijeali. O tom bi se moglo pokazati primjera i iz naega
vremena.
[16] U ovoj knjizi to je u mene mjesto si stoji se, koje e jamano biti
tamparska pogrjeka.
[17] Ovako upravo bez h.

http://www.istorijaonline.com