Skripta iz predmeta Morfologija 1

1. Morfologija kao nauka i njena veza s drugim naukama

Rije morfologija nastala je od grkih rijei morfe oblik i logos rije. Dio je gramatike koji se bavi
izuavanjem vrsta rijei i njihovih oblika, tj. izuavanjem morfoloke strukture rijei. U morfologiji su
najvanija tri p...rincipa: 1. oblik, 2. funkcija i 3. znaenje rijei. Moderna lingvistika ukljuuje i etvrti
princip, a to je distribucija rijei, veza izmeu rijei.
Morfologija je vezana i za druge nauke. U uem smislu se vezuje za: fonetiku i fonologiju (npr. glasovne
promjene - ukoliko alternacija uvjetuje znaenje ili ga mijenja, nede se dogoditi), akcentologiju (npr.
pridjevski vid), sintaksu (odreene rijei vre odreene funkcije; tek kada rije ukljuimo u reenicu,
moemo joj prepoznati vrstu; npr. svaki prilog jeste priloka odredba, ali svaka priloka odredba nije
prilog), semantiku (znak je arbitraran i znaenje mu nije jednog zauvijek dato). U irem smislu
morfologija de biti povezana sa: lingvistikom, dijalektologijom, matematikom i sl. (*Na morfolokoj razini
mi se bavimo oblicima rijei. Morfoloka analiza podrazumijeva odreivanje oblika/vrste rijei.)

2. Morfem(a)

Najmanji dio rijei, odsjeak rijei, koji je nosilac znaenja zove se morfem/morfema. Nauka koja se bavi
prouavanjem morfema naziva me morfomatika. Morfem se sastoji iz fonema, a rijei se sastoje od
jednog ili vie morfema. Rijei sastavljene od jednog morfema su: i, ja, pa, sutra, nodu i sl. Iz dva
morfema sastoje se rijei poput: en-a, ovjek-0 i sl. Iz tri morfema sastavljene su rijei poput: rad-i-ti,
en-ic-a i sl. Iz etiri morfema sastoje se rijei poput: stud-ent-sk-i i sl. Za razliku od fonema (na fonetsko-
fonolokom nivou) koji ima oznaku, ali ne i oznaeno, morfem (na morfemsko-morfolokom nivou) ima i
oznaku i oznaeno. Naprimjer, rije ena moe se podijeliti na dva morfema: en-a. Oba ova morfema
imaju oznaku, napisanu ili izgovorenu - en i a,ali i oznaeno morfem en nosilac je leksikog znaenja
(oznaava osobu enskog spola), a morfem a nosilac je gramatikog znaenja (oznaava enski rod,
naspram morfema o i e koji oznaavaju srednji rod); kao i u primjerima: djevojic-a, zebr-a i sl. Izostanak
morfema takoer jeoznaka, te u tom sluaju govorimo o nultom morfemu, kao u primjerima: djeak-0,
mrav-0, kralj-0 i sl. Nulti morfem se javlja kod svih deklinacijskih rijei koje se zavravaju suglasnikom,
kod imenica mukog roda u jednini. (*Nulti morfem u navedenim primjerima ima znaenje nominativa
jednine mukog roda.)
Podjela rijei na morfeme naziva se morfemska analiza rijei. Podjelom na morfeme dobivaju se odsjeci
koji imaju znaenje, kao u primjerima: kud-a, en-a i sl.; dok se podjelom rijei na slogove dobivaju
odsjeci bez znaenja: ku-da, e-na i sl. Isti odsjeak izraza u jednoj rijei moe biti morfem, dok to u
drugoj ne mora biti, npr. odjseak do- u rijei dobro nije morfem poto mu nije pridrueno nikakvo
znaenje, tj. nikakav sadraj, no odsjeak do- u rijei dograditi jeste morfem poto mu je pridrueno
znaenje svrenosti i dovrenosti glagolske radnje. Morfem je jedinica apstraktnog karaktera, a njegova
konkretna govorna realizacija (njegov izraz, tj. pojmovni oblik) zove se morf.
Razliita ostvarenja istog morfema nazivaju se alomorfi ili morfemske varijante, kao u primjeru: morf -
ra- u izrazu uraen alomorf je morfa -rad- u primjeru uraditi. Razliitost alomorfa u odnosu na morf
uvjetovana je djelovanjem historijskih zakona (u navedenom primjeru rije je o jotovanju) ili pozicijom u
rijeima (kao u primjeru: te-ak : te-ka, gdje je rije o jednaenju suglasnika po zvunosti).
Posebno treba obratiti panju na one primjere u kojima se susredu ujedinjene fonemske promjene na
granicama morfema i gramatike razlike. U takvim sluajevima govori se o morfofonemima, npr.
morfofonem k je apstraktna jedinica u morfemu -nik u obuhvata svoje varijante i c u morfemima -ni i -
nic u rijeima: radnik, radnie, radnici. Meutim, bududi da nije dolo samo do izmjene fonema k (kad bi
se radilo o alomorfima), ved i do pridruivanja razliitog gramatikog znaenja (do razlike dolazi izmeu
nominativa jednine, vokativa jednine i nominativa mnoine), stoga demo govoriti o morfofonemima (ne
o fonemu ili alomorfu). Morfofonem kao apstraktna jedinica ukljuuje i svoje varijante (u navedenom
primjeru to de biti k, i c). Posmatrane pak same po sebi ove jedinice zovu se morfofoni, a posmatrane u
meusobnom odnosu alomorfofoni. Od alomorfa treba razlikovati supletivne morfeme, jedinice koje
imaju sasvim razliite oznake, a koje ine oblike jedne iste rijei, npr.: ovjek : ljudi, dobar : bolji, ja :
mene, mi : nas i sl.

3. Morfemski niz i podjela morfema

Nizovi obrazovani prema prisustvu istog morfema nazivaju se morfemski nizovi, kao u sljededem
primjeru gdje je osnova -ljub-: ljubav, zaljubiti se, izljubiti se, preljuba, zaljubljenost, ljubomora i sl.; ili
kao u primjeru gdje je niz osnovan uz pomod morfema -rad-: rad, radnja, radnik, uraditi i sl. (*Rije
radost ne pripada navedenom govornom nizu jer morfem rad iz rijei radost nema isto znaenje,
odnosno oznaeno, kao morfem rad u rijei uraditi.U prvom primjeru, uraditi, morfemu rad pridrueno
je znaenje djelatnosti, dok je u drugom primjeru, radost, pridrueno znaenje veseo, io, razdragan.)

Prema znaenju svi morfemi mogu se podijeliti u dvije grupe:
1. Leksiki morfemi koji se odnose na stvarnost izvan samog jezika, te sadraj dobivaju iz vanjezike
stvarnosti.
1. 1. Osnovni leksiki morfem koji je nosilac osnovnog znaenja rijei jeste korijenski morfem, npr.: ruk-a,
glav-a, kud-a i sl.
Ostali leksiki morfemi samo mijenjaju temeljno znaenje korijenskog morfema, te se zbog toga nazivaju
derivacijski/tvorbeni/
afiksalni morfemi ili afiksi. (*Ovi morfemi ne dolaze u svim rijeima, niti u svim njihovim oblicima.) Afiksi
mogu biti:
1. 2. 1. Prefiksi (lat. praefigere - predmetnuti) koji stoje ispred korijenskog morfema, npr.: pre-kras-an,
pre-ozbilj-an, na-sekir-a-ti, iz-ljub-i-ti i sl.
1. 2. 2. Sufiksi (lat. suffigare - dometnuti) koji dolaze iza korijenskog morfema, npr.: kud-ic-a, pamet-an-0
(*Dok prefiks ne mijenja pripadanje rijei odreenoj vrsti, padeu, licu, stepenu i sl., sufiks mijenja.)
1. 2. 3. Infiksi (umeci) koji stoje izmeu korijenskog i gramatikog morfema, npr.: rad-i-ti,pjev-a-ti, list-
ov-i i sl.
1. 2. 4. Interfiksi, odnosno spojni vokali koji povezuju dva korijenska morfema, npr.: vod-o-vod-0, lov-o-
krad-ic-a

2. Gramatiki morfemi dobivaju znaenje iz jezika, tj. gramatike, te se kae da su oni nosioci gramatikog
znaenja. Gramatiki morfemi su po pravilu nastavci (deklinacije, konjugacije i sl.), a oni imaju ulogu da
stavljaju rije u relaciju s drugim rijeima u reenici, stoga se jo nazivaju i relacijskim morfemima, npr:
dobr-a prijateljic-a, dobar-0 prijetelj-0, velik-o sel-o i sl.

4. Rije u govornom nizu

U govoru se obavijest prenosi neprekinutim nizom glasova koji se naziva govorni lanac, npr.
studentisupametni. Ovaj glasovni niz, kao i svi ostali, moe se podijeliti na manje dijelove koji imaju:
1. relativnu slobodu premjetanja u govornom nizu
2. svoje znaenje
3. u pisanju se odvajaju praznim mjestom, tzv. bjelinom

Ti manji govorni nizovi jesu jezike jedinice koje se nazivaju rijei. Rije je osnovna jedinica morfologije i
najmanja samostalna jedinica koja ima znaenje. Ona se moe sastojati od jednog pa do dvadeset i vie
glasova, npr. i, na, pet, prijateljstvo i sl. Rijei mogu biti sastavljene od istih glasova, ali drugaije
poredanih, npr. koliba kobila, rad dar, kula luka i sl.; mogu imati isti broj glasova, ali razliitih, npr.
sedam kotur, lipa nodu i sl.; te mogu imati vedi ili manji zajedniki dio, npr. kola kota, palica
lisica i sl. Najmanja razlika meu rijeima susrede se kada se dvije rijei razlikuju samo jednim glasom ili
jednom naglasnom osobinom (akcentom), npr. klas glas vlas, zrak mrak brak, pas (kratkosilazni)
pas (dugosilazni),dug (kratkosilazni) dug (dugosilazni) i sl.

U prvom primjeru demo uoiti da svi iskazi sadre istu poruku, ali da raspored jedinica nije isti. Poruka se
prima u cjelosti, a informacija moe biti prenesena iako je otedena. U reenici naglaavamo prvi i
posljednji lan, a svako unoenje novih elemenata mijenja poruku, to demo vidjeti iz drugog primjera.
Porededi drugi i tredi primjer, uoit demo da reenice iz drugog primjera sadre vedi zajedniki dio.
Postoje tri pozicije elemennta u reenici: inicijalna (poetak), medijalna (sredina) i finalna (kraj).

Primjer 1. Primjer 2.
R1: Juer je padala kia. R1: Juer je padala kia.
(R1 = a1 + a2 + a3 + a4) (R1 = z + a)
R2: Kia je juer padala. R2: Juer je padala slana.
(R2 = a4 + a2 + a1 + a3) (R2: z + b)
R3: Padala je kia kia juer. R3: Juer je padala magla.
(R3 = a3 + a2 + a4 + a1) (R3 = z + c)
R4: Juer je kia padala.
(R4 = a1 + a2 + a4 + a3)
R5: Padala je juer kia.
(R5 = a3 + a2 + a1 + a4)

Primjer 3. Primjer 4.
R1: Juer je padala kia. R1: Juer je padala kia.
(R1 = z + A) (R1 = A + z)
R2: Juer sam bio u gradu. R2: Danas nede padati kia.
(R2 = z + B) (R2 = B + z)
R3: Juer sam ila u pozorite. R3: Cijelu livadu je potopila kia.
(R3 = z + C) (R3 = C + z)

Dva dijela jednog iskaza nisu isto to i tri njegova dijela, ali svi elementi u jednom iskazu ine poruku.
Govorni niz koji prenosi poruku sastoji se od manjih dijelova koji imaju svojevrsnu samostalnost. Ti
dijelovi mogu:
1. kao cjeline premjetati se u govornom nizu
2. stajati nasuprot razliitim dijelovima ispred i iza sebe
3. zamijeniti se drugaijim nizovima, ali se tada mijenja smisao poruke
Svaki dio ima odreeno znaenje koje ulazi u sastav poruke, a takve dijelove govornog niza nazivamo
rijeima.
(*Obzirom da je rije o govornim nizovima, iskazi iz etiri navedena primjera pisat de se sa sastavljenim
rijeima, no radi lakeg razumijevanja poruke, mi smo rijei odvojili bjelinama.)

5. Fonemski sastav rijei

Jezik slijedi dva principa: princip ekonominosti i princip homeostatinosti. Od suglasnika se kao posebna
rije upoljavaju samo: k (meni), s (tobom), nj (na njeg), te vokali: a, e, i, o, u. Navedeni fonemi kao rijei
svrstavaju se u sljedede kategorije: k, s - prijedlog, nj - zamjenica za 3. lice sg., a, e - veznik i uzvik, o -
uzvik i prijedlog (s akuzativom i lokativom), u - prijedlog (uz akuzativ, genitiv i lokativ).
Prije svega, vano je istadi da rije nije definisana brojem fonema koji ulaze u njen sastav, ved funkcijom,
oblikom i znaenjem. Kada 30 fonema naeg jezika kombiniramo svaki sa svakim, dobijemo 900 rijei.
Meutim, svaki takav skup nede predstavljati rije zato to fonemi nisu nezavisne veliine i ne mogu se
bez odreenih pravila slagati u oblike. Zbog pravila podjele/distribucije fonema smanjuje se i broj rijei u
jeziku. U bosanskom jeziku ne postoje rijei sastavljene od dva suglasnika (to de rezultirati 24 x 24 =
576), niti od dva r, niti od dva ista vokala. Kada se oduzmu takve kombinacije, ostaje 318 rijei, no ni to
sve nisu rijei. Moglo bi se kombinirati 125 rijei od vokala i konsonanata, 125 od konsonanata i vokala,
24 od r i konsonanata i 24 od konsonanata i r, te 20 skupova od razliitih vokala. Ipak, od svih mogudih
kombinacija u naem jeziku je dobiveno oko 180 rijei sastavljenih od dva fonema, a to su najede uzvici
i skradenice.

6. Morfemski sastav rijei

Najdua rije u bosanskom jeziku je prijestolonasljednica. Najedi sastav rijei je od etiri do sedam
fonema.

Primjer 1.
U kolskom dvoritu su se igrala djeca.
Djecu su uvali roditelji.
Do djece je dopirala muzika iz okolnih zgrada.
Komije se nisu mogle nagoditi s djecom da igraju u tiini zato to su djeci nudili okolade.

Primjer 2.
Otac je esto obilazio djecu.
Otac je esto dolazio djeci.
Otac je esto dolazio do djece.

Osnova imenice djeca sastavljen je od jednog morfema, te se zove monomorfemska osnova. Imenica
hlad ima monomorfemsku osnovu, no imenice poput: prehlada, hladnjak i sl. imaju polimorfemsku
osnovu. Dakle, rijei koje u svojim osnovama imaju vie morfema nazivaju se polimorfemske.
Rijei se sastoje od osnove i nastavka. Iz drugog primjera vidjet demo kako je promjena glagola
uvjetovala i promjenu imenice, a takva pojava se naziva rekcija. Glagol otvara mjesto predmetu radnje.
U navedenim primjerima uoit demo kako imenica djeca ima samo oblike za jedninu, a takve rijei
nazivaju se singularia tantum, za razliku od onih imenica koje imaju samo oblike za mnoinu, poput
vrata, koje se nazivaju pluralia tantum.

7. Promjenljive rijei

ta uzrokuje mijenjanje oblika rijei?
-glagol (kao u drugom primjeru) prethodnog podnaslova, glagoli po teoriji zavisnosti otvaraju mjesto
drugim rijeima
-glagol i pridjev su kongruentni s imenicom, gdje rod i broj imenice diktira oblik glagola i pridjeva, npr.:
Rua se ljuljala na vjetru.
Mak se ljuljao na vjetru.
Cvijede se ljuljalo na vjetru.
-imenica uvjetuje rod rijei koja se nalazi pored nje, diktirajudi oblike rijeima koje od nje zavise, npr.:
Djeak je vodio staricu.
Starica je vodila djeaka.
(*Promjena aktivnog u pasivno stanje.)
-iskustveni razlozi, npr.: Voz je progutao vakadu gumu.Iskustveni razlozi nede vaiti u pjesnikom jeziku.
-promjena take gledita de uvjetovati i promjenu oblika rijei, npr.:
Ja itam i posmatram vas.
Vi piete i sluate mene.
Ti ita i posmatra nas.
Mi piemo i sluamo te.

Razdvajanje rijei na osnovu i nastavak pokazuje da rije nije najmanja smisaona jedinica govora, ali ako
nije najmanja jedinica uopde, ona je najmanja premjestiva jedinica. U reenici moe mijenjati mjesto.
Osnova i nastavak nisu pokretni. Njihov je red uvijek utvren: osnova, pa nastavak. Rijei koje imaju
osnovu i nastavak i koje se u reenicama nalaze u razliitim oblicima nazivamo promjenljivim
rijeima.Takve rijei moemo prikazati formulom: 12R <ON>' type="#_x0000_t75">.

Nastavak mijenja osnovu, npr.:
Ruka ruku mije, obraz obadvije.
Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
Takoer, osnova de uvjetovati nastavak, npr.:
Pomogni mi prijatelju i brate!

Dakle, rije nije najmanja jezika jedinica, ved je to morfem, najmanji dio element jezika. Morfemski niz
moe biti povezan korijenskim morfemom, kao u primjerima: voda, vodenjak, nizvodno i sl., ali i afiksom,
kao u primjerima: srebreni, stakleni, platneni i sl. Slobodna morfem jeste samo korijenska morfema koja
se moe osamostaliti, a afiksi su vezani morfemi. Svaki jezik ima mnogo vie rijei nego morfema
(morfema ima nekoliko hiljada). Poto je morfem sastavljen od fonema, ti fonemi su konsistuenti, a
morfema je integrant.
Svaka rije je izdvojena bjelinom i moe se kretati, jer pored oznake i oznaenog, ona ima i slobodnu
upotrebu. Razlikuju se punoznane rijei koje se mogu premjetati i nepunoznane rijei koje se ne
mogu premjetati, npr. Idem u kolu. (Idem kolu u.) Meu rijei koje nemaju slobodnu upotrebu
spadaju proklitike i enklitike, npr. Danas sam poloio ispit. (Sam danas poloio ispit.) Gleda me.(Me
gleda.) Iz prethodnih primjera uoavamo da je rije najmanja jezika jedinica koja ima i oznaku i
oznaeno i relativno slobodnu upotrebu.

8. Znaenjske skupine

Svi derivacijski morfemi povezani istim tvorbenim znaenjem ine istu znaenjsku skpinu. Znaenjsku
skupinu ine rijei koje pripadaju istoj vrsti. Znaenjska skupina vrioca radnje moemo dobiva se
derivacijskim morfemima -a, -lac, -ar, a. Znaenjska skupina mjesta radnje dobiva se derivacijskim
morfemima -ak, -ana, -ara, -onica. Razliiti nastavci koji upuduju na isto znaenje u nizu tvore gramatiku
sinonimiju.
Tvorbeni morfemi mogu tvoriti i sljedede znaenjske skupine gdje de oznaavati:
augumentativnost/uvedanost (npr. amarina, ruetina, kuderina, nourina i sl.),
deminutivnost/umanjenost (npr. cvjetid, prozorid, kamiak, stvarica, jezerce i sl.), znaenjska skupina
nosioca znaenja (npr. bijelac, mlakonja, glupaa i sl.), znaenjska skupina pristalice uenja (npr.
hegelovac, marksist i sl.), znaenjska skupina stanovnika (npr. Sarajlija, Mostarac, Zagrepanin,
Amerikanac i sl.) i sl.
I prefiksalni morfemi mogu tvoriti iste znaenjske skupine, ali su takve skupine rijee, kao to su:
znaenjska skupina nepripadanja neemu (npr. izvanlingvistiki, vanlingvistiki, extralingvistiki i sl.),
znaenjska skupina nedostajanja (npr. nelogian, alogian, nenormalan, abnormalan i sl.).
Tvorbena porodica se tvori preko korijenskih morfema kao u primjerima: trka, trati, tranje,
pretravanje, utrka i sl.

9. Leksema

Rije kao jedinica rjenika/leksikona/vokabulara jednog jezika sa svim njenim gramatikim oblicima i
mogudim frazeolokim proirenjima u strunoj lingvistikoj terminologiji naziva se leksema. Tako je igrati
jedna leksema koja se u pojedinim reenicama manifestuje u razliitim oblicima, poput: ja igram, ja sam
igrala, ja du igrati i sl. To znai da je leksema kao jezika jedinica leksikog nivoa apstraktne prirode, a
njene reenine realizacije su konkretne. Otuda slijedi da je rije jedinica sintakse, a leksema jedinica
rjenika; stoga, rjenici registruju lekseme, a ne rijei. Pojedine odrednice u rjenicima odnose se na
lekseme, a pojedini njihovi oblici obrauju se u gramatici. Skup svih odrednica jedne lekseme ine njenu
paradigmu. Pojedinani oblici jedne rijei nazivaju se aloleksema. (*Iskaz je sve ono to se nalazi izmeu
dvije pauze.)
Lekseme su esto due od jedne rijei,kao u primjerima: snadi se, uditi se i sl., gdje su prisutne dvolane
komponente. (*U engleskom jeziku su brojne takve lekseme, poput: drink up, pick up, take out i sl.)
Takav status lekseme imaju ustaljeni izrazi ili frazeologizmi, tako de bijela kuda, kada oznaava bilo koju
kudu bijele boje, biti sainjena od dvije lekseme, a Bijela kuda, kada oznaava sjedite predsjednika SAD-
a, bit de sainjena od jedne lekseme. U mnogim sluajevima znaenje lekseme nije prost zbir njenih
sastavnih dijelova - ukoliko sintagme policijski pas i ruski aj upuduju na jednu vrstu psa illi aja, to nede
vaiti i za lekseme morski pas i umadijski aj. Ovi frazeologizmi moraju se posebno uiti i nazivaju se
idiomi. Idiomi su i sintagme: hvatati maglu, sitna buranija, biti na konju, nositi glavu u torbi i sl. (*Termin
idiom ima i sociolingvistiko znaenje, te de tada oznaavati jeziki varijetet.)
Uobiajene leksike veze, kao hemijska olovka, srdaan pozdrav, vedro nebo i sl., koje pokazuju este
kombinacije istih pridjeva i imenica, ali ne formiraju frazeoloke jedinice nazivaju se kolokacije. U nekim
stilovima neprekidnim ponavljanjem ili okotavanjem kolokacije prerastaju u klie, npr.: kardinalna
greka, eklatantni primjer, radni narod, mali ekran i sl.
Prouavanjem leksikih jedinica i leksikog sustava rijei bavi se leksikologija. Ona se dodiruje s
morfologijom koja za predmet prouavanja ima unutranju strukturu rijei. Povezana je i sa semantikom
koja prouava znaenje rijei. Grane leksikologije su: etimologija koja se bavi prouavanjem porijekla
rijei, onomastika koja se bavi prouavanjem vlastitih imena, etnonimija koja se bavi prouavanjem
imena naroda, hidronimija koja se bavi prouavanjem imena vodenih povrina, toponimija koja se bavi
prouavanjem imena naseljenih mjesta i sl. Strune nazive prouava terminologija, a frazeoloke
kombinacije frazeologija.

10. Rjenici

Rezultate leksikolokoh istraivanja koriste leksikografi prilikom pisanja rjenika, a rjenik jeste
publikacija koja sistematski registruje i tumai fond rijei jednog ili vie jezika. Postoji vie vrsta rjenika.

Podjela rjenika:
1. Prema broju jezika ije rijei tumai, rijenik moe biti: jednojeziki, dvojeziki i viejeziki.
2. Kada je rije o namjeni, rjenici se dijele na: kolske, prirune i akademijske.
3. to se tie vremenske projekcije, mogu biti: historijski, etimoloki i savremeni.
4. Po obuhvatnosti grae dijele se na: opde i specijalizirane.
5. Po sloju jezika koji zahvataju dijele se na: ortografske, akcentoloke, gramatike, terminoloke,
frazeoloke, zatim rjenici knjievne i dijalekatske osnove, sinonima, stranih rijei i sl.
6. Mogu biti slikovni (naroito tehnike prirode), frekvencijski koji daju podatke o uestalosti pojedinih
jedinica u tekstovima i obratni/inverzivni.
7. Mogu biti i enciklopedijski.

Rjenik jednog jezika nije homogen. Uglavnom sadri razliite slojeve. Oni se ukrtavaju na sinhronijskoj i
dijahronijskoj ravni.
1. Rjenici se iz ovih razloga mogu razlikovati po prostiranju jer mogu sadravati lokazime, dijalektizme,
regionalizme, provincijalizme ili pak internacionalizme.
2. U rjenicima se po starini izdvaja leksiki sloj arhaizama, poput: pender, haber i sl., te neologizama,
poput: aerozagaivanje, prebukirati i sl.
3. Prema upotrebi rijei se dijele na: opde, kojima se slue svi govornici jednog jezika, i posebne, koje
upotrebljavaju samo odreeni krugovi, npr.: samit, transplantacija, neutron i sl.
4. Dijele se i na: govorne i uene/knjiske, npr.: zgrada i zdanje, prijenos i tranfer, tjeskoba i anksioznost,
oni ljekar i okulist i sl.
5. Dijele se i na standardne/knjievne i nestandardne/neknjievne.
(*Ovdje trebamo imati u vidu da se norme govornog i pisanog jezika razlikuju. Tako de kolokvijalizmi biti
karakteristini za neformalni govor, npr.: crnjak, straan (u znaenju odlian) i sl. Kolokvijalizme se
smijemo izjednaavati sa argonizmima, poput: riba (djevojka), som (novana jedinica) i sl.
6. Rijei se razlikuju i po porijeklu, dijelivi se na rijei domadeg i stranog porijekla.

11. Semantika/znaenje rijei

Semantika prouava plan sadraja u jeziku. Dijeli se na leksiku i reeninu semantiku. Rijei se kao
jedinice sa znaenjem mogu razlikovati po raznim kriterijima. Mogu imati leksiko i gramatiko znaenje.
Sve rijei imaju obje vrste znaenja, ali u razliitom stepenu. Tradicionalna gramatika i lingvistika dijelila
je rijei na leksike i gramatikalne.
Znaenje rijei moe biti predmetno i emotivno. Predmetno se naziva jo i referencijalno i odnosi se na
rijei kojima se oznaavaju predmeti i pojave koje ne ukljuuju neki poseban ljudski odnos ili reakciju.
Kod emotivnih rijei izrazito je prisutna osjedajna nota. Kao primjer demo navesti rije kuda koja ima
primarno predmetno znaenje, te rije dom koja ima emotivno. Rijei poput: ljubav, dijete, porodica i sl.
Integrirani su emotivnim znaenjem. Rijei po znaenju mogu biti konkretne (npr. rijeka, kamen, sto i sl.)
i apstraktne (npr. ljepota, iskrenost, sreda i sl.). Rijei mogu imati osnovno i preneseno znaenje.
Preneseno znaenje se dobiva metaforizacijom, npr. pored osnovnog znaenja, glava moe znaiti i glava
kupusa, glava porodice, poglavar i sl. Rijei mogu imati denotativno i konotativno znaenje. Denotativno
je primarno, opde, neutralno i eksplicitno, a konotativno je izvedeno, lino, emocionalno i implicitno. No,
rijei se ne mogu izdvojiti prema denotativnom i konotativnom znaenju.
Znaenje rijei moe se objasniti uz odreene komponente. Komponente znaenja nazivaju se
semantikim distinktivnim obiljejima, a skupovi takvih obiljeja kao jedinica znaenja nazivaju se
sememe.
Rijei vremenom mijenjaju svoja znaenja, to znai da su dio normalne evolucije jezika, npr. rije luka
nekada je znaila livada, ili pak u engleskom jeziku rije nice znai dobar ili fin, a nekada je znaila luckast
ili priglup. Preuzimanje rijei iz drugog jezika moe biti pradeno odreenim promjenama znaenja, npr.
rije magistar dobili smo iz latinskog jezika, a tu istu rije preko njemakog primili smo kao majstor, a
preko talijanskog kao maestro. Iz ovog primjera vidimo da svaki put kada smo primili istu rije, dobivala
je razliita znaenja.
Neke rijei tee mijenjaju svoja znaenja, kao to su onomatopeje, a one pripadaju ikonikim znacima.
Prirodna motiviranost ovih znakova takoer se prelama kroz jezik, npr. u naem jeziku se pijetao
oglaava s kukuriku, u njemakom s kikeriku, vedskom s kukeliku, francuskom s kokoriko, engleskom s
kokodludlu i sl.

12. Znaenjski odnos meu rijeima

Pored toga to mogu imati svoja pojedinana znaenja, rijei i meusobno stoje u raznim vrstama
znaenjskih odnosa, obrazujudu svojevrsne parove:
1. homonimija - pojava postojanja rijei istih po glasovnom sklopu, a razliitih po znaenju, npr.: sto (kao
broj i kao predmet), biti (kao infinitiv glagola i u znaenju udarati), grad (kao mjesto mjesto i kao
prirodna pojava) i sl.
2. sinonimija - pojava postojanja rijei istog znaenja, ali razliitog oblika, npr.: stid i sram, vatra i oganj,
pokrovitelj i sponzor, hljeb i kruh i sl.
3. eufemizmi - tenja da se pojave neprijatnih asocijacija ili manje cijenjenih zanimanja obiljee ljepim
rijeima, npr.: pokojnik (mrtvac), blaeno stanje (trudnoda), toalet (zahod) i sl. (*Po principu jezike
ekonomije neke rijei u jeziku nestaju, gdje jedna rije potuskuje drugu, npr. urar, asovniar -
sahadija).
4. antonimija - pojava postojanja rijei suprotnih po znaenju
4. 1. pravi antonimi - daju gradacijske nizove, npr. vreo - vrud - topao - mlak -svje - hladan - leden, mlad
- star, dobar - lo, veliki - mali i sl.
4. 2. dopunski antonimi - ne stepenuju se, npr. iv - mrtav, oenjen - neoenjen, muko - ensko
4. 3. relacioni antonimi - npr. iznad - ispod, kupiti - prodati, mu - ena i sl.
5. hiponimija - pojava svrstavanja rijei u historijski i hijerarhijski odreene znaenjske klase, gdje se
razlikuje nadreeni lan - hiperonim i podreeni lan - hiponim, npr. cvijet (hiperonim) - rua, lala,
karanfil (hiponimi) i sl.

13. Vrste rijei

Rijei bosanskoga jezika (leksika)

a) prave rijei b) uzvici

c) glavne rijei d) pomodne rijei


e) nazivne rijei f) zamjenice o) rijei koje znae p) rijece
vezu meu pojmovima


g) brojevi h) rijei koje imenuju pojave r) prijedlozi s) veznici

i) imenice j) rijei koje imenuju nesamostalne pojave


k) prilozi l) rijei koje znae osobine


m) glagoli n) pridjevi

(*Tradicionalna podjela rijei razvrstava na: imenice, zamjenice, pridjeve, brojeve, glagole, priloge,
prijedloge, veznike, uzvike/usklike i rijece/partikule.)
Prave rijei su one koje imaju odreen oblik i odreeno znaenje. Prijedlozi primarno preciziraju rijei uz
koje stoje. Veznici (sveze - stari termin) vezuju rijei ili reenice. Rijece su pomodne rijei, poput: ne, ni,
de, evo, eno, eto, li i sl. (*Jesi li jeo? -Da. - potvrdna rijeca; Idem u biblioteku da uzmem knjigu. - veznik)
Nazivne rijei upuduju na neto. Brojevi su polupromjenljivi, a nijedan sadraj ne moe biti objanjen
brojem bez upotrebe imenice iza njega, npr.: dva goluba, tri sestre i sl. Nazivne rijei su samostalne
(imenice) i nesamostalne (prilozi, glagoli i brojevi). Reenicu reenicom ine glagoli. Prilozi su
nesamostalne promjenljive rijei. Glagoli i pridjevi su rijei koje znae osobinu, s tim da se glagolom
obiljeava neka dinamina osobina, a pridjevom statina.

14. Gramatike kategorije oblika rijei

Dvojstvo gramatikog znaenja i formalne oznake kojom se ono izraava naziva se gramatika kategorija.
Kategorija rijei je ona kategorija koja podrazumijeva podjelu rijei prema srodnim gramatikim
osobinama (primarna kategorija: imenice, zamjenice, pridjeve, brojeve, glagole, priloge, prijedloge,
veznike, uzvike/usklike i rijece/partikule) Gramatika kategorija predstavlja:
1. ukupnost formalne/gramatike oznake i gramatikog znaenja
2. klasu u koju se svrstavaju rijei prema svojoj funkciji i tvorbi

Na jezik razlikuje sljedede kategorije:
1. Broj - jednina/singular i mnoina /plural, s tim da je nekada imao i dual koji se uglavnom zadrao u
zamjenicama
1. 1. singularia tantum - imenice koje imaju oblik jednine, a zapravo oznaavaju mnoinu, npr. granje
1. 2. pluralia tantum - imenice koje imaju oblik mnoine, a oznaavaju jedinu, npr. hlae
2. Rod - muki, enski i srednji rod
(*Razlikuje se i prirodni i gramatiki rod, gdje se prirodni vezuje za imenice koje obiljeavaju iva bida.)
3. Lice - ko govori, kome se govori i o kome se govori; izraava se zamjenicama za 1., 2. i 3. lice, te
odreenim glagolskim oblicima; meutim, ne razlikuju svi glagolski oblici lice; npr. infinitiv, glagolski
pridjevi i glagolski naini
4. Pade - razlikuje se sedam padea
5. Poreenje/komparacija - karakteristina je za pridjeve i neke priloge, razlikujudi posebne oblike
pomodu kojih se izraavaju nejednake osobine ili koliine
6. Vid/aspekt - iskazuje razliitu duinu trajanja glagolske radnje, npr. voljeti - nesvreni vid i zavoljeti -
svreni vid; specifina je iskljuivo za glagole
7. Vrijeme/tempus - razlikuje prolost, sadanjost i bududnost koji se odreuju prema trenutku
govorenja
8. Nain/modus - na jezik razlikuje etiri naina: indikativ - izjavni nain, imperativ - naredbeni nain,
kondicional/potencijal - pogodbeni nain i optativ - eljeni nain
9. Stanje - razlikuje aktivne/radne, gdje je subjekat vrilac glagolske radnje, i pasivne/trpne, gdje se
radnja vri na subjektu, glagolske oblike

15. Gramatika sredstva

Jedno gramatiko znaenje moe biti iskazano na vie naina, tj. raznim gramatikim sredstvima, te de
gramatika kategorija vida modi biti izraena prefiksacijom, npr. pisati - napisati i sl.; sufiksacijom, npr.
kucati - kucnuti i sl.; prijevojem vokala, npr. umarati - umoriti i sl.; akcentom, npr. pogledati - pogledati i
sl.; te supletivizmom, npr. ulaziti - udi i sl. Isto tako, jedno gramatiko sredstvo moe se upotrijebiti kao
oznaka za nekoliko gramatikih kategorija, tako se, naprimjer, supletivizam moe upotrijebiti za
razlikovanje jednine i mnoine, npr. ovjek - ljudi; za pozitiv i komparativ, npr. dobar - bolji; za
razlikovanje glagolskih oblika poput infinitiva i prezenta, npr. biti - budem i sl.