You are on page 1of 78

2

Gail Jones
Kua disanja
Pripovijetke
The House of Breathing 1992
( Western Australian Premier's Book Awards, Fiction winner 1993
FAW Barbara Ramsden Award Book of the Year, 1992
T. A. G. Hungerford Award, 1991
Steele Rudd Award 2003
Shortlisted for New South Wales Premier's Fiction Award 2003 )
3
Sadraj
Moderno doba
Astronominja kazuje svojoj ljubavi
Druga mjesta
Preciznost anela
Mrana vremena
Rije "rubin"
"ivot mu vjerojatno spasio imbecilni patuljak"
Veronika
Djeica
alosnoj smrti Wollstonecraft
Spoznaja
Dotaknuti Tiananmen
Te oi
Kua disanja
Bibliografske napomene
Biljeka autorici
4
posveeno Kyri
Moderno doba
I
U povijesti filma postoji sljedea dirljiva pria. Neka djevojica, doavi iz svoga doma u
Sibiru u posjet Moskvi, odlazi u kino kako bi prvi put u ivotu gledala film. Potpuno je
uasnuta. Ljudski se stvorovi naoigled komadaju, glave lete u jednom, tijela u drugom
smjeru. Lica prijetei rastu ili se pak smanjuju u siune krugove. Ima odrubljenih glava,
viestrukih trganja udova i uasnih lomova. Djevojica bjei iz kina i, nenamjerno zaduivi
povijest reprezentativnih umjetnosti, pie ocu pismo u kojemu potanko opisuje
zaprepaujuu pojavu koju je vidjela.
Film koji se prikazivao u tom stranom moskovskom kinu te, recimo, turobne zime 1920.
godine, bio je komedija.
Zamislite tu djevojicu. Zamislite Sibir.
II
Integritet
U Sibiru ovjek spoznaje svoje tijelo kao cjelinu zato to ga prirodni elementi napadaju
objedinjujuom snagom. Zrak je iskriavo hladan i algebarski precizan; ima neega
matematikog u njegovu rezanju kutova, njegovim izraunljivim stupnjevima utjecaja na
kou, njegovoj sposobnosti svoenja na zajedniki nazivnik, njegovoj vitalnoj statistici
temperatura ispod nule. U sibirskoj hladnoi ovjek osjea sve ekstremitete, trenutno se svede
na preciznost svakog uda. ak i u svojoj omiljenoj kapi od medvjee koe, svome kaputu od
tuljanova krzna i svome mucastom mufu od nerca (poklon od Babuke koja je zaloila stari
djedov sat iz doba careva da bi ga kupila), djevojica doivljava grub podsjetnik na vlastito
tijelo. Zaodjenuta u mrtve ivotinje, ona ostaje osjetno ljudskom.
Prostor
Grabit e ona, ta djevojica, kroz djevianski snijeg. Grabit e u svojim kaljaama i
nedostatnim ivotinjskim opravama kroz nove i nove hektare zapanjujue zamrznute bjeline,
hektare to, zajedno sa suncem, neminovno zasljepljuju. Proi e visoka stabla aria ureena
ovjeenim zupcima leda. Vuji otisci istokavaju eprkavi trag nekamo. Osvrui se, ona u
potpunosti opravdava stazu vlastitih stopala.
Prostor je neomeenost njezinih vidika. To je perspektivna irina transsibirske eljeznice
to se metalno vue. To su opsene dimenzije snijega na snijegu, tako uznosito blistave da
mora zakiljiti kako bi uspjela razaznati svoj put u svakom pojedinom koraku njegova
neokaljanog carstva.
Vrijeme
Ona poznaje, kao to svi mi mislimo da poznajemo, nemilosrdnu neprekidnost vremena.
Sat koji je neko stajao u spavaonici njezine bake otkucavao je totalitaristike i promiljene
krugove. Kazaljke su mu bile jasne, lice neosporno i bezizraajno zapovjedno, ba kao u
uniformiranog aparatika. Bakin glas jo je jedan aspekt vremena. Od smrti njezine majke
5
(preuranjen nestanak s lica Zemlje u neromantinoj snjenoj meavi), taj je glas za djevojicu
redovito i pouzdano ustoliivao red. Sljedeeg ljeta, kae Babuka. Lanjske zime, kae
Babuka. Kad sam bila dijete od svojih est, sedam godina... Ona upravlja kontinuitetom.
Nikada nema ni trunka sumnje stalnom napredovanju prema iduem ljetu. Stablo aria eka.
I krajolik je podloan neprestanom i pomno razgranienom kretanju. I sama povijest -
vladinim ukazom - poslije e se pokoriti pododjeljcima petoljetki.
Ugoaj
Nita to se tie njezina doma nije preputeno rizicima fikcije. On je potpuno stvaran i
posvuda obiljeen. Grad u kojemu djevojica ivi zove se Turuhansk i lei, samodopadno i
zemljopisno pouzdano, na rukavcu rijeka Jenisej i Ninaja.
Djevojica poznaje to mjesto kao to poznaje vlastito tijelo: s plahom pomnou. Ima
dijelova grada to su joj bliski poput vlastitih ruku - kamenom poploena uliica do kole, lijep
svinuti most, zakuci trnice; osobito mala pekara koja uz uobiajen i predobro poznat crni
kruh prodaje i lake i fine slastice to su nezaboravno izloene u njezinu fluorescentno osvijetljenom
izlogu. Ima i mjesta i nastambi to se ne mogu spomenuti, ali ona zna da postoje, jednako
sigurno kao to zna za svoje vlastito, nedvojbeno, ali nevjerojatno nespoznatljivo, srce.
Gustoa
vrst, tako vrst je svijet Turuhanska. Jednom, samo jednom, djevojica je na brzoj trojci
izjurila iz grada u najudaljenije, ledom sprene krajeve svijeta.
Bila su tri uzdahtala konja goleme tjelesne punoe - slabine, trbusi, gomoljasti obrazi - i
napredovali su kroz snijeg to se komeao u divljim vrtlozima i otro ujedao. Osjeala je
miiavu energiju i ritam njihova galopa; vidjela je duge glave kako poskakuju i izbojak
irokih pleki to se skladno premjetaju i pomiu. Disanje konja bilo je snano vidljivo,
njihov miris dubok. Zvonca su zveckala na konatoj ormi.
A njezin otac, koji se sam iznenada inio obnovljeno zbiljskim i materijalnim, proirenim,
podstavljenim, kao da preuzima velianstvenost samih konja, nagnuo se i obujmio je u
zanesen zagrljaj.
Pria
Nemojte misliti da je ta djevojica iz Sibira neuka. Svake zimske noi bez zvijezda ona
prati kako se iriline zakuice proteu u dugim reenicama u mitoloku duu-zemlju njezine
Majke Rusije. Tu je sveprisutna Biblija (ruska po tonu), tu su iznimno sveani nacionalni
romani i tu su brojne narodne pripovijetke, sve oaravajue i poune. Tu je zemlja istodobno i puna
pria i zapanjujue materijalna. A od njezine Babuke dolaze spoznaje drugim podrujima:
da je nadzire nemiran duh njezine majke, beskrajna pria obiteljskih melodrama, zapleti roda.
Katkada e ta djevojica plakati u mraku, ne zbog banalnih komplikacija puberteta, nego
zbog tereta pripovijesti to ga je prisiljena podnositi, zbog unutranjih buna to se bore silom
koja nije manja od one kojom se sukobljavaju Crvena i Bijela armija.
Identitet
Sigurno ste vidjeli drvene lutke po kojima je Sibir slavan, lutke to su smjetene jedna u
drugoj u nizu sve manjih i manjih, po svemu ostalom identinih verzija. Te lutke daju
djevojici sliku njezina ja: ona moe biti drukija kad je, recimo, s Babukom i ocem, ali ta su
jastva sva ista, uredno sainjena i omeena. Ona ima duboko uvjerenje nekog konzervativca
postojanju unutarnjeg sklada. Ona poznaje svoju unutarnju istost. Simetrija ima u izobilju. U
zrcalu je, neosporno, njezina tona jednakost.
Dok lei budna rano ujutro, gledajui kristale snjenih pahulja kako padaju i rasporeuju
se, osvijetljeni svitanjem i ipkoliki, po staklu njezina prozora, djevojica esto misli
6
lutkama, jednoj unutar druge. Voli zamiljati daje i njezina odsutna majka bila, na stanovit
nain, neka vrst replike sebe same, da ostaje stalna u liku i formi ak i kroz smjene narataja.
Tim sredstvima ona se brani od razorne snage boli.
Glasovi
Osim upravljanja vremenom i razvoja prie djevojica voli in glasa zbog njegovih
nevidljivih njenosti.
Dok Babuka razgre drveni ugljen pod samovarom, pjeva melodiozne napjeve tako
zvonko i sentimentalno da se njezinoj oaranoj unuci ini kako e prsnuti od osjeaja. Kao da
pjesme provaljuju u nju; ona kraj njih buja. Ima fino rimovanih kupleta i pjesnikih opisa
savrenih Romansi i enjive Ljubavi. Jezik u sebi nosi neodoljivu opipljivost.
Povremeno, pod utim svjetlom svijee, njezin otac uzima knjigu i ita naglas iz
prevedenih djela svoga omiIjenog engleskog pjesnika. Jednom je itao ludom kralju to se
budalasto zatekao u oluji i djevojica je u trenutku prosvjetljenja shvatila da je itav svijet
ruski jezik, da se njegova retorika i njegova krajnost nekako udotvorno proirila na etiri
kraja zemaljske kugle. Iz glasa njezina oca dolazila je univerzalnost. Iz kretanja njegova
jezika opesvjetski sklad.
Tijela
Ima neki ovjek u Turuhansku toliko velika obujma da se proulo kako je izrezao polukrug u
mahagonijskom stolu za objedovanje samo da bi u nj smjestio svoj golemi pojas. Babuka
voli tu priu. Zanimaju je tijela i neprestano njima govori. Bolesti. Roenja. Smrti. Parenja.
Djevojica dotie vlastito tijelo s pohotnom naklonou. Uiva u svom djetinjem salu i
grudima to rastu. Zamilja poljupce na svinutom mostu i zagrljaje pod stablom aria. A
jednom na godinu, kad naie zgoda da se najede ukusnih slastica, sjeti se mukarca to je tako
velik da mora izrezati svijet u obliku svoga trbuha.
Kad djevojica izlazi, baka joj redovno daje stari narodni savjet koji kae: Dobro se
umotaj u pokriva da ti vjetar ne ue u tijelo i ne otpue duu. To je uznemirujua pomisao.
Djevojica iskorauje u hladnou, u njezine bijelo-plave zapuhe vjetra, obujmljujui odjeu
kao da bi joj ona mogla biti ljepilo to e je zadrati na okupu. Na hladnoi ona zna svoje
tijelo bolje nego igdje drugdje.
Lica
Ta su izvjesna. Ona prouava lica. Da ih vidite zajedno, rekli biste da je djevojica
zaljubljena u svoga oca. Podie pogled njegovu licu dok on ita najnovije vijesti nemirima
u planinama Stanovoj i Ozugdur. Promatra s ljubavnikom intimnou njegov idovski nos i
smee oi tekih kapaka. Zadrava se na uvojcima njegove prorijeene kose, oarana je
uiljenom konfiguracijom njegovih usana. Baka, u blizini, ima izrazito neidovsko i seljako
lice, no jednako sasvim blisko.
Ta se lica mogu poljubiti.Ta se lica mogu stisnuti izmeu dvaju dlanova-kolijevki. Ta su
lica opremljena sumornim i tekim znaajem prisutnosti.
III
Te posebno otre zime 1920. godine naa je junakinja prvi put posjetila oevu obitelj u
Moskvi. Izala je iz svjetski poznate Transsibirske eljeznice i pala u ruke druge, nepoznate i
mnogo imunije Babuke, ene koja je oko vrata nosila itavu spljotenu lisicu s tuno
ovjeenom njukom.
Bilo je tu urbe sporog automobila, nedokuivog agorenja, a potom je djevojica
shvatila da je nepobitno okruena gradom. Bilo je to mjesto u kojemu se opipljiv
7
postrevolucionarni nemir opipljivo natjecao s okorjelijom aurom povijesne tromosti.
Odnosno, bilo je to mjesto u kojemu je ovjek mogao oekivati razlike i prijetvornosti.
Lica su promicala u izmaglici. Visoke zgrade prijetei su se uzdizale. Crvene zastave,
stotine njih, mahale su i komeale se.
Posjet kinu uslijedio je drugog tjedna. Evo to se zbilo. Nova baka nerazumno je otpravila
svoju tienicu onamo samu. Opremila ju je punom akom rublji i kopjejki i ostavila je na
ulazu - jo pravo djetece, takorei - u tehnolokoj umi.
Djevojica je malo zakasnila i zbunila ju je tama. Bilo je tu pravocrtnih redova ljudi -
pomalo nalik onima to su ih sastavljali za muziki igrokaz kod kue - no ispred njih,
neobjanjivo, nije bio prostor za dramsku radnju, nego pravokutnik snjenobijelog platna. Protezao
se preko zida, ist i dobrostiv. Djevojica je zauzela svoje skromno sjedalo u redovima
gledatelja meu kojima nikoga nije poznavala i strpljivo ekala. Negdje s lijeve strane neki je
mukarac poeo lagano svirati nezamjetan glasovir. Potom se zaulo blago zvrjanje zvuka iz
pozadine, nalik vjetru u strehi, ili lepetu krila kupusnog leptira, a dugaak tuljac bijelog
svjetla u asu joj je sunuo iznad glave. Bilo je to jarko prosvjetljenje, novotarsko, zapanjujue, neka
vrst aruljnog svjetla, suvie blistavo nametljivog da bi se doimalo i najmanje umjetnim.
Gotovo je to moglo biti boansko otkrivenje - putanja, moda, anela u prolazu, neki znak u
vremenu, uperen Boji prst. Djevojica je osjetila kako joj se tijelo nepodnoljivo napinje. U
prsima joj je lepetalo i lepralo. A potom, prije nego to je uspjela protei jo jedna jedina
sekunda, pojavili su se natpisi na ruskoj irilici (udesno ispisani), izloeni iroko i vidljivo na
ekranu. Dakle to je to. Neka vrst velike knjige. Sustav stranica. Zajedniko tivo.
Svira glasovira udarao je krajnji fortissimo.
Ono to je uslijedilo bilo je razorno. Natpisi su se povukli pred sustavom istodobno
ljudskim i zapanjujue neljudskim. Zahvaljujui nekoj stranoj aroliji glumci su, ini se, bili
lieni i boje i pravilnosti. Njihova lica i odjea bili su sumrano sivi, a obujam im je rastao i
smanjivao se stranom savitljivou. tovie, kretali su se u potpunosti unutar okvira
pravokutnika; inilo se da ne obitavaju ni na kakvom uobiajenom mjestu. Bilo je to neko
stanje odgode unutar kojega su tijela visjela na ekranu u posebnoj sprezi prividne ivotnosti i
samrtne, sablasne apstrakcije. Tako skamenjene, te su rtve bile nijeme; poskakivale su u
pantomimi, usnama neuinkovito oblikovale rijei, proizvodile verbalno nitavilo.
(A iznad glasovira uspinjao se gotovo zagluan zvuk udaranja srca.)
Upravo u trenutku u kojemu se pojavio prvi krupni plan, prikazujui, u treptaju oka,
divovsko odrubljivanje glave, djevojica je iznenada pojmila to to vidi. Bila je to smrt
njezine majke. Kao to okrutni sibirski vjetar ree i sjecka, isto je i s ovim seciranjem
ljudskog tijela. Tako je ona u svojim predodbama zamiljala davni majin nestanak; da je
ena izbijeljena snijegom i liena vjetrobranske teine ivih, liena tromosti debelih
mukaraca koji stvaraju svijet prema vlastitom liku, liena ugodna omotaa ivotinjskih
oprava, zbijenosti konja, Babukina autoriteta, pristupanog lica, podlegla smaknuu vjetrova
tundre. Komadii njezina tijela eksplodirali su u oluju, raspreni, raskinuti. Komadii njezina
tijela postali su neodvojivi od mutnog snijeenja; njezina je unutranja toplina prekopana i
zamijenila ju je hladnoa, lice joj je zatrto, krik uutkan, dua otpuhana. U uasnom udaranju
nemilosrdne meave bezdomna joj je glava odrubljena, ispranjena i oprozorena kao truplo
lutke. Razbijena. Razbijena. Zapanjujue ralanjena.
Djevojica iz Sibira, koja je sjedila, uspravna poput tapa, u etvrtom redu sprijeda bila je
posve prestravljena. Tu se, u fantastinoj viziji, uhvaenoj sablasno na nestvarnom filmskom
platnu, s njegovim iskrivljenjima veliine i vremena, njegovim sporim pretapanjima,
njegovom pametnom montaom, suoila s vlastitom pogibeljnom ranjivou.
Pobjegla je iz kina, a njezine krikove pratio je glasovir.
8
IV
To je bio trenutak modernosti. Sve to je neko bilo vrsto pretopilo se ni u to. Nije
elektrina struja ni revolucija, nije putovanje zrakoplovom ni radio, nego je kino uvelo nov
percepcijski poredak. Djevojica iz prie nije se, dodue, zvala Ana Ahmatova ni Marina
Cvetajeva, ali, poput pjesnikinja, i ona je iskusila metafiziku fragmenata. Vritei je istrala u
zimsko svjetlo Moskve, nosei u glavi nezapamenu mnotvenost.
No kad se djevojica vratila kui, kad je dola u ruke svoje prave Babuke - koja je
oekivala da e joj barem ponovno ispriati uasnu viziju, da e se sruiti, zaplakati, ridajui
se ispovjediti - nije opisala filmsku dezintegraciju. Nije ispriala zbrkanim i nepovezanim
tijelima glumaca ni tome kako su je ona podsjetila na njezine osobne sablasti. Umjesto toga
zadrala se, usredotoeno, na jednoj jedinoj pojedinosti: bio je tu tuljac jarkog svjetla, bijeli
prolaz lebdeih leptirova, njenih, oaravajuih, naoko transcendentalnih, koji su moda, na
kraju krajeva, nekako mistino svjedoili prolasku anela.
Astronominja kazuje
svojoj ljubavi
I
Sada te se sjeam sa zamornom tonou. Lei na krevetu, oputen nakon voenja
ljubavi, tijela ispruenog tako da hvata tigrastu svjetlost koja zlatno sipi s roleta od bambusa
na mom prozoru. Bio si presloen u ivotinju, preslikan u dunglu, obasjan, obgrljen prugama.
Kada si se okrenuo na bok, svjetlost se okrenula na tebi; vidjela sam kako ti stranjica nestaje,
prsa ti se uzdiu, a lice osvre. Kada sam te poblie promotrila (naime zanemarila
novonastalu ivotinju s tim divnim, jedinstvenim krznom), vidjela sam da ti je lice i dalje
ljudsko. Na osvijetljenoj strani svjetlucalo je ivahno oko, ne dokraja uhvaeno u mreu finih
bora, na sljepooicama poeci ljudski sijede kose, prisne rijei na ustima punih usana.
Nagnula sam se nada te, crvenei se gotovo kao mlada, i utisnula ti u usne besprijekoran
poljubac.
Priaj mi, rekao si. Priaj mi Suncu.
Sunce je veliko i burno, rekla sam. Promjer mu je vie nego stostruko vei od Zemljina,
pa mu je stoga obujam vei oko milijun i tristo tisua puta. Procjenjuje se da mu je
temperatura na povrini oko trinaest milijuna Celzijevih stupnjeva. U sreditu se odvijaju
nuklearne reakcije to proizvode energiju Suneva sjaja.
Jo, rekao si, i dalje vlaan od mog poljupca, i dalje presloen svjetlou.
Rub Sunca, ako tako moemo rei, naziva se fotosferom. Svijetla, omeena podruja
zovu se faculae; tu su jo i Suneve pjege, koje se doimaju tamnima, a katkad i uleknutima, i
granule koje se neprekidno gibaju Sunevom povrinom. Zrnate strukture na povrini
pokazuju nam Suneve turbulencije.
Faculae, rekao si, oponaajui moj naglasak. Kako divna rije. Baklja na latinskom.
Govorimo mirnim i aktivnim Sunevim razdobljima, rekla sam. U mirnom razdoblju
Suneve su pjege minimalne, a aktivno razdoblje obiljeeno je velikim brojem pjega i
protuberanca. Osobito me zanimaju i prouavam Suneve pjege.
Ja bih prouavao faculae, rekao si pomalo samodopadno i ponovno se okrenuo, uzbibavi
svoje skupocjeno krzno i odmaknuvi svoje ljudsko lice.
9
II
Vidjela sam te kako svijetli na alu pokraj mene. Ranjivo ispruen na sunevu aru,
imao si bjelju i njeniju kou nego to sam oekivala. Na svjetlijim mrljama koe ocrtavao se
duh tvoje koulje.Tvoje tijelo nije bilo naviknuto na izlaganje suncu i svojim urednim
obrisima jo je pokazivalo tragove nekadanjeg civiliziranog pokrova.
No Sunce ti je ipak podarilo vlastite pjege. Prvi sam put uoila brojnost tvojih pjega,
neujednaenu put, zrnate povrine. Svod tvojih prsa bio je poprskan desecima pjega: kako
sam ih eljela prstima prebrojiti! Ispod njih prostirali su se prijevoji meke koe podatne
poljupcima, skrivene gotovo poput mjeseeva plavetnila.
Pogled mi je sa zaljubljenom rastresenou titrao izmeu dnevne i none strane tvoga
tijela.
Lice ti je bilo pomraeno obodom slamnata eira i nisam morala ni pogledati da vidim
kako se sjaji poput mjedi. Svjetlost koja se prelama kroza slamu raskono se cakli; obrazi su ti
zacijelo bujni, elo ti blista, a sjaj izbija iz crta tvog lijepog, zaokruenog lica.
Bljetavilo ala bilo je gotovo nepodnoljivo. U ovu zemlju dola sam promatrati Sunce, a
osjeala sam da je ba Sunce ono koje promatra. Australski zrak ima previe svjetla, odve je
nagao, odve nametljiv, grub i prepun alaca. Tijela su jasnija, sjene tamnije, koa gotovo
oguljena. Ipak, ja sam neprekidno leala, ispruena na aru, smirena tvojim obrisom uza se.
Motrila sam poput uhode ispod svoga slamnatog eira, svoga sjenovitog kruga. Fina
zrnca pijeska zapraila su ti malje na ruci. Prsa su ti se uzdizala i sputala; koa ti se
presijavala ruiasto. Uho je izvirivalo ispod oboda eira: promatrala sam njegove zavijutke i
mislila tvoje misli umu mora, kako se valovi tako blizu uzdiu i raspruju u njenu
nestajanju, kako duboka nota vjetra proima vodu i priguuje pljuskanje, te kako, ako se
potrudimo, usred zvukova mora moemo uti vlastiti udisaj i izdisaj.
Priaj mi, rekao si. Priaj mi jo Suncu. to nam alje, nama bijesnim psima i
Englezima, osim opekotina?
Sunce zrai mnogoto, rekla sam. Zrai radiovalove. Kada je vrlo aktivno, pojavljuju se
erupcije radijskog uma u neredovitim razmacima. Suneve protuberance prate jake radijske
oluje. Izlijevaju se fotoni infracrvenih, vidljivih, ultraljubiastih i radijskih frekvencija. Velikom
brzinom sa Sunca dolaze i rendgenske i kozmike zrake. Mislimo da nam sa Sunca dolaze i
neutrini - atomske estice bez mase i elektromagnetskih svojstava. Oni su usputni proizvodi
nuklearnih reakcija u sreditu Sunca, ali zasad nekako izmiu znanosti. Kolege u Americi, u
Sjevernoj Dakoti, smjestili su spremnik s etrdeset tisua litara sredstva za ienje u rudnik
zlata kilometar i pol duboko ne bi li uhvatili neutrine sa Sunca i proraunali ih.
Tada si se nasmijao. Ah, moja ljubavnice s udbenikom, proaptao si ispod eira. Moja
luda profesorice. Moja sveznajua znanstvenice.
Nisam osjetila poticaj da ti objasnim taj eksperiment. utnju je ispunio um valova. Na
tvojim usnama oitala sam naznaku osmijeha.
Zatim, Sunev vjetar. Interplanetarni prostor nije prazan, nego osim praine i meteorskih
estica sadri i magnetiziranu plazmu podrijetlom sa Sunca. Ta tvar struji zrakasto i golemom
brzinom, a sastoji se izmeu ostaloga od pozitivnih iona, uglavnom protona. Kako Sunce
rotira, solarna se plazma raspruje i tvori spiralu silnica kroz cijeli Sunev sustav.
Zastala sam da ujem odgovor. Poput balerine, dodala sam, elei udovoljiti. Poput
plesaice u dugakoj haljini koja vitla bojama.
Podigao si jedan kraj svog eira-pomrine i pokroviteljski pogledao jednim okom,
zelenim poput mora.
Shfaam, rekao si na holivudskom njemakom. Shfaam da pribjegafa neprikladnim
metaforama!
Okrenuo si se na bok i privukao me, tako da su nam se eiri sudarili. Na slanim porama
tvoje koe osjetila sam ivotinjsku toplinu. A na tvojim usnama sm okus mora.
10
III
Od moje odjee najvie si volio kineski ogrta. Bio je to kimono aurne boje posut
krizantemama koji se sprijeda vezao jednostavnom satenskom vrpcom. Kada sam ga prvi put
odjenula, oponaao si napadno teatralan kineski naglasak - to bi samo tebi palo na pamet.
A tako! ena astronom odjevena u svemir! Gle to mnotvo okruglih sunaca na njezinu
plavilu! Gle kako putuju zvjezdanim stazama na njezinu skrivenom biu! Gle kako svjetlo
izlijee! Gle pjege! Gle faculae!
To su orijentalne krizanteme, pohitala sam objasniti. Krizanteme dvostruka cvata,
tradicionalni motiv, kupljen od znalca u gradu Hong Kongu.
A tako! Da poljubim ovo sunce, i ovo ovdje (poljubio si krizanteme nad mojim prsima), i
da uvuem vitku ruku u ovaj zvjezdano bijeli utor pa pokorim svu gravitaciju! (I vjeto si
provukao ruku kroz otvor na kimonu, pronaao prilaz puti, prvo skrovite, i osjetila sam
njezinu mekou na bradavici, na dojci, i zateturala prema postelji, padajui kroz prostor koji
se istog trenutka prilagodio mojim slatkim oekivanjima slasti. Osjetila sam blag dodir tvoje
kose na licu. Osjetila sam kako moj saten poputa tvojim odlunim, astronautskim,
istraivakim prstima.)
IV
Naposljetku sam ti uspjela pokazati Sunce. Nakon mirnog razdoblja prilino je naglo
uslijedilo aktivno, pa sam uzela mali teleskop koji sam imala od djetinjstva i postavila ga u
vrt. Dodala sam Huyghensov okular - kojim se slue amateri kako bi podnijeli vrelinu Sunca
u aritu - i pod njega postavila list bijelog papira privren za okvir.Tom jednostavnom
metodom projekcije mogla sam ti pokazati nakupinu Sunevih pjega koju sam prouavala.
Suneve pjege imaju osobitu strukturu, rekla sam. Jezgra se zove sjena; svjetlije podruje
oko jezgre poznato je kao polusjena. A ako bolje pogleda, vidjet e naznake filamenata koji
svjetlucaju oko polusjene i zrakasto se ire.
Gledala sam te kako se naginje prema projekciji. Neko vrijeme prouavao si disk
uhvaen na papiru. Svjetlost je na tvome vratu bila naranasta i neodoljivo ljupka. Malje na
vratu uvile su se u vrste kovre.
Gdje su faculae? Upitao si napokon.
Ovdje, rekla sam i blago protresla okvir. Faculae se vide samo kada se slika giba.
Iznova si se nagnuo i promatrao kako svijetle mrlje, tek povremeno razaberive, postaju
vidljive u gibanju. Zrakasti ubodi, poput malih rupica, tu i tamo zaigrali bi po povrini papira.
Ah! uskliknuo si podigavi pogled i osvajaki se nasmijeio. Ah, evo ih!
V
Moja spavaa soba bila je cijeli svijet, zatien bambusom. Bila je tiha, ali ne i nijema;
voljela sam zamiljati namrekano plutanje, kao da cijelu kuu tajanstveno nosi more.
Na tijelu si imao opekotine od sunca, pa sam bila njena. Izlijevala sam mirisno ulje na
dlanove i brino ga utrljavala vrcima prstiju. Ramena su ti bila bolno jarkocrvena. Nos ti se
rujno presijavao, a obrazi crvenjeli kao da se stide. Prstima sam nanosila sjaj na tvoje drhtave
vjee.
Sunce je bilo prenisko da bi ti iscrtalo pruge i imao si ljudsko oblije. Nanosei sjaj,
iscrtavala sam oblik tvoga tijela; isticala sam njegovu morfologiju, aromatizirala ga,
istananom raspodjelom svjetla ponovno uobliavala njegove ravnine i sjene i osjetljive
zakutke. Pod mojim nauljenim dodirom bio si blistav i jedinstven, uljem ljubljen, trom. Prsa i
trbuh podavali su se mom milovanju. Njeno sam jednim prstom slijedila bronane putove, a
potom bih irila ruku i za raskonije milovanje. Na dnu trbuha zastala sam zbog bijelog
trokuta koji je savreno jasno ocrtavao kroj tvojih kupaih gaica. A unutar trokuta, kao u
ekscentrino komponiranu kadru, koile su se okruglice i izboenja tvoga velianstvenog
11
spolovila. Suspreui se poput stare njegovateljice, polaganim sam prstima krstarila nevinim
podrujem prsa i na tvom se tijelu prisjeala mekog kotrljanja valova koje si me nauio
sluati. ula sam vodu i vjetar, nemirne, neumoljive; ispunila sam sobu zvucima mora koje si
mi dao, zvucima koje nikad prije zapravo nisam ula, sve dok mi, iskriavih i vedrih oiju,
otra uma i paljiva uha, onomad na plai nisi rekao: sluaj!
VI
Kada smo se jednoga dana sastali u novom kafiu, pokazala sam ti rad koji sam napisala
protuberancama. Podignuo si pogled sa svoga punjenog roia i odgurnuo alicu.
Uvijek spremna za prosvjetljenja, uiteljice moja!
To je zvualo dvosmisleno. Skinuo si nevidljiv eir (s nevidljivim perima) s glave i
zalelujao njime vrlo nisko, u ironino elizabetinskoj gesti izraavanja potovanja.
Promatrala sam kako tvoje pjegave ruke listaju stranice i odjednom shvatila da nema
elju proitati to sam napisala. Pokuala sam te potaknuti. Protuberance su najljepe i
najspektakularnije solarne pojave, rekla sam. Nastaju na rubovima Sunca kao vatreni oblaci i
poprimaju oblike koje astronomi razvrstavaju prema bliskim nam zemaljskim analogijama.
Tako imamo kiu, lijevke, stabla, pa ak i ivicu. No sami ti oblici uvijek izmiu toj
klasifikaciji: tek priblino ih opisujemo; protuberance su mnogostruke i neuhvatljive. Osim
toga, one su i perverzne. Doimaju se kao da se uzdiu, ali zapravo se sputaju prema
kromosferi. Blistave su i eksplozivne; gibaju se i u blagom dahu i u silovitom mlazu.
Polako si posegnuo za alicom. Poniknuo si pogledom, kao da prouava plitku baricu
kave. Na bradi ti je ostala mrvica roia. Kad sam se oprezno nagnula u pokuaju da je
uklonim, izlaui njenost javnosti, naglo si se povukao, iznenaeno i kradomice.
urim, rekao si, i nestao u trenu.
VII
Prestali smo se sastajati danju, a nou nisi mogao podnijeti izdajnika svjetla. Morala sam
shvatiti, ali nisam - u gluposti ljubavi - da je tvoj izbor tame neto znaio.
Govorio si: to tvoje promatrako oko, pohlepna si, zuri, ja sam predmet nadzora!
Tako sam te noi zagrlila ljubavnika koji je bio tek obris, bespravno prisvojen i
preobraen nonom tamom. Dok smo se zajedno prevrtali, vie nisam bila sigurna tko si ti
zapravo: prevrtala sam se samo s prisutnou, s obratom. Osjeala sam tvoju teinu na sebi,
sluala vjetar tvoga daha, ali ipak nisam bila sigurna.
Slijepo smo se isprepletali, oajni u noi. Prstima sam pratila tvoje crte lica ne bih li se
uvjerila, tjeskobno traei poruku na brajici. Hvatala sam i grabila, poput nevjete ljubavnice.
Kada su nam se tijela razdvojila, oekivala sam rijei, ali nisu dolazile. A kada sam
napokon progovorila, odmah si me prekinuo:
Jebena cjepidlako! Ta tvoja intelektualna arogancija! Obian pozitivizam! Znanost, ba!
I tama nas je rascijepila poput klina.
VIII
Sada se sjeam sa zamornom tonou. Nae posljednje noi nosila sam srebrne,
zvjezdaste naunice i indijski svileni al. Haljina je bila od mekane i pune tkanine. Imala sam
arape na nogama; bila sam lijepa, potpuna. Razodjenula sam se na svjetlu dok si ti ekao pod
pokrivaima. Promatrao si svaki moj pokret. Gledao si kako sa zavodljivim otezanjem
sputam i odvijam crnu caklinu sa svojih nogu. Kako odbacujem tkaninu. Kako se
uspravljam, spremna. Indijski al ostao mi je na vratu: ostavila sam ga kao erotski zain, kao
dar, kao desert.
Zaboravila si al, grubo si prasnuo iz postelje.
Nespretno sam razvezala vor (jo elei ugoditi!) i nestrpljivo hitnula al. Uzdignuo se u
12
drhtavom luku i spustio kao u usporenom filmu, nainivi oblik niza nedefiniranih, sjajnih i
valovitih arabeska. Titrao je u zraku, naprijed-natrag, naprijed-natrag, u paleti boja,
svjetlucanjem, egzotinom elegancijom osloboenom u tom jednostavnom plesu propadanja.
Protuberanca! Uskliknula sam, zadovoljna inom prepoznavanja.
A ti si okrenuo svoje ljudsko lice prema zidu, tiho i konano.
Druga mjesta
I
To raskrsno drugo mjesto ovog prisjeanja otok je Timor. Na zemljopisnoj karti on
izgleda poput siunog pravokutnika to visi na kraju indonezijskog arhipelaga i neprimjetno
pluta prema sjeveru Australije. Malen je ali jasan - stvarno je mjesto, s politikom, valutom,
loim cestama, monsunima, planinama, jelenima. njemu su napisane knjige; posvjedoen
je, stvaran. ovjek moe sigurnim prstom uprijeti u kartu i rei: eto tu, vidite, tu sam putovala.
No dok se sad prisjeam - u ovom najlakem od svih prijevoza, ovom manevru poricanja
prostora, ovoj kartografskoj provokaciji - otok poinje drhtati i postaje vodenast; iznenada se
rastapa u modroplavo more, tone lako i kolebljivo poput svake fikcije.
Kako dati temelj? Kako ponovo izmisliti staromodno "stvarno"?
Dopustite mi da zaponem - nepovjerljiva kakva ve jesam prema opem i vjenom - sa
sredinjim mjestom i konkretnim vremenom. Mjesto je trnica u gradu Diliju, prijestolnici
Istonog Timora. Na toj trnici nema nieg vrstog ni stalnog; nema kioska ni klupa, zaklona ni
plastinih natpisa kakve ovjek via drugdje u komercijaliziranoj Aziji. Nema niega od ugodnosti
trgovine, kolorita robe, izblijedjelih ukrasa reklame, vreve kupaca; to je mjesto siromatva.
Trgovci odlaze iz svojih sela u negostoljubivoj tami, hodaju kilometrima dunglom sa
slamnatim koarama i krpenim vreama objeenim oko vrata te napokon u centripetalnoj
povorci pristiu u velik pravokutnik kamenih temelja, jedini ostatak neko velike opinske
zgrade koju su Japanci bombardirali i koja nikad nije ponovno sagraena. Na tom naputenom
mjestu, u toj praznini od zgrade, oni se okupljaju u nesavrenoj geometriji redova, postavljaju
svoju robu na kamenje, ue i ekaju svjetlost.
Kad svane, uslijedi drugo, leernije pritjecanje pjeaka. Drugi siromani ljudi uu na
kameno mjesto, sporo se kreu izmeu redova ljudi, gledaju dolje, u banane, riu i ribu, i
poinju uspostavljati jednadbe razmjene. Sitne srebrne kovanice minijaturne vrijednosti
putuju od dlana do dlana. Dolazi do stanovitog uljudnog cjenkanja oko triavih iznosa koje
diktira obazriva pravednost neimatine. Potom se kovanice konano pohrane u krila, u
udubine tkanine raskono ukraene trokutima, krugovima, cik-cak crtama i rombovima to se
isprepleu s hibiskusom, oleandrom i listovima u obliku ljive.
Tkanine koje ti ljudi nose izvru temelj njihova ivota; one su izraz naklonosti prema
ukraavanju i kienju koju oni sami inae nemaju.Tkanine su prljave i izblijedjele, no zbog
toga nisu manje anomalne.
Kako se sunce bude uspinjalo, trgovci e na glave staviti plitke koare koje e im
posluiti kao eiri. Mukarci ustaju s vremena na vrijeme i prozrauju vrue genitalije
mlatei sjajnom tkaninom svojih saronga preklopljenih na krilu.
ene se slue lepezama na lijepim, bronanim, iscrpljenim licima; lica to bi ih kakav
europocentrian umjetnik poelio doarati u anru "egzotinog otoka" mogla bi, razumije se,
ispasti mesnatijima ili erotinijima. No ene u ovom trenutku izmiu sublimnom. Njihova je
mravost neslikarska, poze su im nekonvencionalne; tovie, i one poput mukaraca vau
betelove orahe to donose zaborav. Njihova otvorena usta doimaju se poput spuvastih mlaka
13
krvi; usne su im opasane crvenilom. Mlazove grimizne pljuvake struno izbacuju u dugim,
uskim lukovima. vakanje betelovih oraha odrava kulturalne ograde. Na taj nain ene s
trnice ostaju narkotine i na distanci.
Vruina se poinje oitovati u nizu okomica i u ovom stadiju poinje kvariti izloene
proizvode: brdaca grimiznog ilija neuredno se kvre prema unutra; riba poinje smrdjeti i
izvija se na krajevima; banane dobivaju mrlje i prenapuhuju obline. U podne se baca veina
hrane poharane sunanicom. Razoarani ljudi u svojim anomalnim tkaninama rasputaju
redove i odlaze na sunce, koje im je sada ve iznad glava i estoko je uareno.
Vrijeme te trnice mjesec je prosinac 1974. godine. U tom odlunom asu svjetske
povijesti Istonim Timorom vlada daleka, ali ne i nezainteresirana drava Portugal.
U tisuu petsto dvadesetima portugalski su trgovci zaposjeli otok nadajui se zainima,
robovima, mineralima, sandalovini; eznui moda za iznuenim zadovoljenjem zabranjenih
pouda, za pustolovinom vladanja, za blagodatima autoriteta, raskoi imperijalnog.
Belunezima i Atonima, glavnim domorodakim plemenima, nedjelotvorno su nametali jezik i
vjeru; djelotvornije su skovali sustav ekonomskog obespravljivanja.
Osim nekoliko razmetljivih kamenih graevina, neke crkve tu i tamo, improviziranog
aerodroma, malo je fizikih dokaza vie od etiri stotine godina kolonijalne vladavine. Ljudi
jo ive u svojim prastarim slamnatim potleuicama (koje imaju oblik pravokutnika, ovala i
zanimljivih konica), jo se bave poljodjelstvom, teaki i primitivno (azijatski nain
proizvodnje nepromijenjen je - nema mehanizacijskih darova mehaniziranog zapada), jo
uvijek podnose tegobe pustoee gladi (s uzreicom: "glad kao i obino" kao svojim
najpoznatijim sloganom) i jo uvijek potuju sloenu, decentraliziranu vlast plemenskih
poglavica, naelo lokalne lojalnosti i nasljeivanje po majinskoj lozi (unato zapadnjakoj
demonstraciji veih i oito istaknutijih moi).
Kad je u kolovozu 1904. Luzitansko-holandskim sporazumom konano rijeeno
prijeporno pitanje nizozemskog polaganja prava na Timor dodjeljivanjem Zapada
Nizozemskoj, a Istoka Portugalu - nije se imalo dojam da narod otoka slavi. U raskonim
uredima mukarci u vojnikim odorama ponovno su iscrtavali zemljovide, no ivot blie
ekvatoru i dalje je bio ostao nepoznat teren. Bune su se dizale i bivale uinkovito slomljene;
neki od mukaraca u vojnikim odorama zaradili su brzo unapreenje. Imperijalni obiaji, sa
svim svojim Ijudoderskim apetitima, bili su, reeno jezikom nasmijeenih pobjednika,
"vrsto rekonsolidirani".
Taj maleni poluotok treba dobiti neovisnost i dravnost. U listopadu su glasovi u
Lisabonu najavili budunost: Istoni Timor bit e osloboen 1976. godine. Pa se oko kamene
trnice, optereeni dosadom, i gledajui s lijenim odobravanjem ene na odlasku, kreu unovaeni
vojnici reima koji je odnedavna postao jo suvinijim, nenormalnijim i smjenijim nego obino.
Vojnici iekuju kraj svoje nezahvalne pozicije u historiji, svoje - recimo - perverzne
zagubljenosti. Klonu sa svojim pukama na pretjeranoj vruini, ili voze dotrajale dipove po
nepouzdanim cestama. Nou e se okupiti kako bi zajedno pili subvencionirano vino na ijim
naljepnicama piu imena njihovih rodnih gradova, a onda e, kao da su u ovoj dalekoj koloniji
i sama imena dovoljna, piti i piti sve dok se ime ne rastopi u vodopadu alkohola, a njih
nostalgino ne otplahnu, poure i poletno otprave struje jeftinog pia natrag u mjesta s
natpisa. Nastat e buka, pronai e se prostitutke, a mukarci e se, opijeni i rastueni,
konano vratiti u ivot.
Vojnici ve iekuju vino; to moete vidjeti u odsutnoj praznoi pogleda koji samo
maglovito prati razilaenje ena.
II
Na tu scenu u ovom trenutku stupa neiskusna mlada putnica u potrazi za rukom.
14
Prekorauje preko vruih kamenova koji cvatu, poput dreava saga razbacanih makova,
tisuama pljuvanih cvjetova osuena betelova soka. Veina hrane ve je odnesena;
zadovoljava se akom ruiastih banana od nekog ovjeka koji sporo odlazi.
Skupina vojnika u blizini poinje fukati i glasnije priati, uoavajui, ini se, poznatu
ranjivost ene koja je sama. Zamjeuje da je gledaju i odjednom je nesigurna. Povlai se s
nelagodom, dok je pogledi love poput lasa, i zna da je nekako dodatno obogatila kodeks
eksploatacije lakoom s kojom je uhvaena.
Prijeko, na lijevoj strani - iza slubenih, bijelo okreenih zgrada i skromnog Hotela
Turisto, iza hrpe tronih trgovina kineskih vlasnika iz kojih mukarci pozivaju, s ropskom
poniznou crnog trita, na razmjenu eskudosa za dolare, iza skladita vojarne, jeftinog bara,
biserno bijele skulpture Djevice koja nesvetaki lebdi na uglu ulice - neka je gungula koja e
prekinuti tijek nae male drame. Jurei kamion natrpan mukarcima to skandiraju ulijee u
vidno polje.
Na putniinim sunanim naoalama kamion se udvostruuje; i njegove se minijature
uveavaju kako brza njoj. Ona zaboravlja na vojnike i vojnici zaboravljaju na nju. Podigli su
svoje puke. Mlada se ena oslanja na tukom obloen zid, rupiast od metaka iz posljednjeg
svjetskog rata, i u istom asu osjea miris zgnjeene banane.
Mukarci u kamionu, neki zapadnjaki odjeveni, skandiraju: "FRETLIN, FRETLIN,
FRETLIN".
Ruke su im podignute u revolucionarni pozdrav. Nemaju oruja i smijee se. Kamion sad
odmie dalje, iskrivljen brzinom, no onda neoekivano zavijuga i trzavo se zaustavi. Vojnici
postaju nervozni - nadaju se, brzi na okidau, nevolji kojoj e moi pisati kui, znatnijoj
opasnosti, moda natrusi krvoprolia, no na njihovo razoaranje, pozdravlja ih, najsrdanije
mogue, civil, bijelac, koji se spustio sa stranjeg dijela vozila. Oito uiva u antiklimaksu
svoga dolaska; smije se s ostalima prije nego to mahne vozau da nastavi dalje. Skandiranje
se nastavlja u bunoj barai frikativa: "FRETLIN, FRETLIN, FRETLIN", a minijature nestaju
jo bre nego to su dole i nita manje ivahne.
Naa je putnica zapela u vrstom stisku vremena; vruina usporava, sunce oamuuje.
Kasnije e samu sebe prekoriti zbog tako javno pokazana straha, no sad podie pogled i
sunane joj naoale u oba glatka zaslona registriraju bijelca koji prilazi.
Lagano hoda prema njoj, zaustavlja se tik do nje, ljubazno se smijei i sputa na koljena.
A potom, jo uvijek bez ijedne rijei pozdrava, izvadi maramicu iz depa i prione na brisanje
mrlje od banane s platna njezine suknje. Putnica znatieljno gleda vrh njegove glave; vidi se
jasan krug prerane elavosti koja, svojom jednostavnom obinou i neto sloenijim
pozivom na glaenje, otputa stisak i zavrava nestabilnost trenutka. Tu je i pokret ruke u
ienju koji, srednjovjekovno moliteljski, skroman, spretno intiman, plijeni njezinu
pozornost vie od svega.
III
Bih li trebala zapasti u sentimentalnost? Povlaivati oekivanjima putniinih ispovijesti?
Poude i nepromiljenosti u stranim zemljama? Gipkog zagrljaja strasnog stranca ispod
sjenovitih obrisa palmi i mjeseeva srpa?
Nikakve ugodne klieje ne sadre ove uspomene: zaobilazno tragam za izraajnim
sredstvima, a potom vidim da sam ponovno upuena na iskrenost konkretnoga, na pogreivo
lice, na bijednu neegzaktnost onoga za to ovjek vjeruje da je bilo injenino.
Patricka Donellya srela sam kad se nagnuo kako bi mi obrisao bananu s platna suknje. U
to je doba radio kao lijenik u bolnici u Diliju, jedini strani dobrovoljac, poslije u to otkriti,
meu populacijom medicosa unovaenih u Portugalu. Spustila sam pogled na njegovu glavu i
pomislila da je njegov jednostavan in naznaka romanse: mislila sam da je galantan i
simpatian, pretpostavila sam zahvaljujui njegovoj samouvjerenosti stanovitu dinamiku
fizike privlanosti.
No to se pokazalo pogrenim: Patrick se zaustavio jer je mislio da sam gostujua
15
australska novinarka (koja je, prialo se, trebala stii svaki dan) i elio je pomo u
upoznavanju javnosti s nestaicom hrane i medicinskih potreptina u zemlji. Njegov je motiv
bio politiki, njegova razoaranost oita, a ja sam, zauzvrat, osjeala udnovatu potrebu za
ispriavanjem. Kad smo poslije zajedno ruali malene bivolje odreske i velike krigle
crvenog vina izgladili smo nesporazum naeg susreta laganim pijanstvom i jednostavnim
drugarstvom ljudi koji su se nali u tuoj zemlji.
Doktor Patrick Donelly bio je brbljav i duhovit, ali jedan od onih mukaraca za koje znate
da, zatakanu negdje u sebi, zacijelo nosi skrivenu ozbiljnost. Sjeam se da sam ak i u
poetku gledala njegovo lice sa zanimanjem ljubavnice, primjeivala nesavrenosti njegove
koe, neravnomjernu izbrijanost, blagu asimetrinost crta njegova lica. Vrijeme je proteklo i
to je lice sad pod zemljom, a ipak ga se sjeam sa svom preciznou njegove prvobitne
pojave, kao da je Patrick jo uvijek negdje iv kako bi potvrdio i poloio pravo na svoju
vlastitu sliku rasprenu sjeanjem.
A to - dopustite da budem iskrena - to je teret drugih mjesta: to to su u sjeanju spojena s
neijim izgubljenim ljubavima, to nikakav trezven, razuman ni smiljeno objektivan opis, pa
ni, mogu li dodati, nikakav sentimentalan stil, nikakva uopujua banalnost, ne uspijevaju
potpuno raspriti znaajku personalizirane elegije.
Dakle tu je Patrick Donelly sa svojom kriglom jeftina vina, sjedi pod urednom kupolom
ruiastog i svijetloljubiastog oleandra, sjedi u hladu svoje skromne slamnate kolibe -
istodobno udan, duhovit, na mahove zgodan, nesvjestan historijskih okrutnosti to se
ubrzano primiu, i zato poprima, poput svih nas, karakter i auru sretne trajnosti.
IV
U brda, divlji poput konkvistadora. Moan auto, podjarmljivanje prostora, turistika vizija
ivota doivljenih fotografski. Bujno zelenilo. ivotinje u letu. Zanos implozivnih i
kratkotrajnih slika.
Navodni razlog naem putovanju bilo je cijepljenje. Natovarili smo vojni dip
medicinskim priborom i odvezli se u drutvu Alfonsa Vieire, vojnika s visokim inom kojega
je Patrick pozdravio, na moju ljubomornu alost, poduim i strasnim poljupcem u usta.
Nas troje jurili smo u brda, ostavili obalnu ravan i uspeli se u smaragdnu i bujnu umu, u
carstva urednih polja rie i njihove replike, iza visokih brda prepunih kave arabice, kroz
ratrkana prizorita seoskog ivota (kokoi bezglavo skau uz lepet perja, djeca tre uz nas,
radnici zastaju u radu kako bi procijenili koje je vrste naa invazija), zavojitim cestama koje
postoje samo kao pojam.
Alfonso, a ne ja, bio je Patrickov ljubavnik; nekoliko tjedana koje smo proveli zajedno
zamijetili smo jedno u drugome istu vrstu enje. Postojao je isti veznik pozornosti, stanovito
slijepo oponaanje. Naa udnja zabranjivala je sumnjiave poglede i nagnala nas tajno na
neki uljudan i topao zavjereniki odnos. No moj je suparnik imao jasno dranje odabranoga;
vozio je odluno, smijeio se, smijao.
U ovim brdima, rekao je Patrick, postoji pleme crvenokosih ljudi s rascijepljenim nepcem
koje je teko sresti i koje nikad nisam cijepio.Takva povuenost od svijeta istodobno je
vrijedna divljenja i medicinski tetna.
U ovim brdima, rekao je Patrick, pedeset posto dojenadi umre u prvoj godini ivota. No
tugovanje zato uope nije slabije ni manje strasno.
U ovim brdima, rekao je Patrick, postoje itava sela u kojima ljudima zbog loe prehrane
rastu gue na vratu. Neki imaju nakupine veliine dinja, hrapave poput brodske hre.
U ovim brdima, rekao je Patrick, stanovnitvo je meu najsiromanijima na svijetu:
primijetit ete da su neka djeca uznemirujue koata. Kosti su im krhke kao kreda.
16
U ovim brdima, rekao je Patrick, okupljaju se snage Fretlina. Oni su nacionalistika
skupina ija je filozofija, mauberismo, osloboditi ove ljude, najsiromanije meu siromanima.
Kad Patrick nije govorio, pjevao je, svojim prelijepim basom, blues-pjesme Leadbellya i
Roberta Johnsona. Bila je to posebna razonoda. Vozili smo se planinama, izlazei ispod
baldahina tamnih sjena u debelo uto svjetlo, sjenu, svjetlo, sjenu, svjetlo, a za nama je,
noena vjetrom, letjela crnaka melankolija. Alfonso je pjevuio uz njega; ja sam paralelno
svirala ploe u svojoj glavi i krajikom oka uoavala kako se uznemirujue koata djeca
(potpuno vjerno Patrickovu predvianju) uzvrte uvi zvuk naeg motora, poskoe i slabano
potre. (Kasnije, zaprepastit e me i gue; neke su ene bile toliko izobliene da se gotovo
inilo kako imaju drugu glavu na vratu.)
Mjesto na koje smo doli, baza iz koje smo djelovali, bila je kua okrunoga guvernera u
junom dijelu podnoja planine. Logorovali smo sa svojom opremom na otvorenoj verandi i
odlazili svaki dan u medicinske izlete. Sjeam se kako smo se Patrick i ja odijevali u saronge
ove zemlje, glumei domae ljude i prisvajajui, takorei, utjenost to je u tako turobnoj
klimi donosi uljepavanje. Alfonso je, moram to dodati, zadrao svoju vojniku odoru, a to je
izazivalo servilnost u svakom selu u koje je uao.
Zajedno smo se upoznali s besmislenou patnje. Bavili smo se medicinom u potresnim
situacijama. Bili smo krajnje nedostatni.
U ovom trenutku moja se sjeanja zgunjavaju i centriraju. Nakon gua, supkutisa i
zabrinutih lica (melodrama istine, kako je to Patrick nazvao), nakon ludog bivola i njenog
jelena, nakon grebena i rijeka, nakon ogoljivanja tekog rada i umora samilosti, ima jedna
posebna no, koju odlino pamtim.
Povukli smo se prilino rano na nae tvrde strunjae i iz nekog razloga sklopili ugovor
ispovijedanju. Kao to bi djeca na logorovanju - uljuljana blagodarnim zajednitvom tame,
zbliena gozbom tjesnoe - moda odluila u sitan sat razotkriti dugo uvane tajne, tako smo
svi te noi pristali iskreno se otvoriti. Najprije smo se dogovorili da emo govoriti nekom
drugom mjestu, odbaciti ovo ovdje i prebaciti se nekamo drugamo. Sloili smo se i da emo
govoriti neemu intimnom i privatnom, neemu to jo nikad nije otkriveno, neemu to
bismo ujutro drali u sebi kao tajnu.
Nekakvim oajnikim inom trbuhozborenja - jer mi njihovi glasovi izmiu, jer ja imam
jezik i tijelo, a oni su nijemi i netjelesni - sada razvrgavam na ugovor i biljeim ove ispovijesti.
Bila je no bez mjeseine. Vjetar je podizao cvjetove poincijane, komarci su se vrtjeli u
spiralnim navojima, bila je sparna vruina.
Alfonso: Kad sam bio dijete, ivjeli smo u Sintri, jedanaest kilometara od obale.
Poznajete li Portugal? Pa Sintra je nedaleko od Lisabona, na sjeverozapadu. Lei u podnoju
veoma breuljkastih planina, pa je krajolik posvuda oko nje zelen i velianstven. Na istom
planinskom vrhu dva su slavna dvorca, izdvojena i samotna, i ti dvorci stalno ponovno
iskrsavaju u itavom gradu, a posebno u glavnom gradu, na razglednicama. Izgovorite rije
"Sintra", i posjetitelji koji su ondje bili nee pomisliti na vile i stanove sa tukaturama i
emajliranim ploicama, stara pastelna proelja i naranaste krovove zbijene preblizu jedan
drugome, zajedniko rublje to u siromanim etvrtima veselo lepee nad ulicama; ni na
osamljenije, bogatije kue, opasane zidovima i tajnovite, oko kojih niu bujni vrtovi i koje su
i same pastelnih boja i stare; umjesto toga pomislit e na slavne dvorce. Jedan dvorac, trebao
sam to spomenuti, tek je lijepa ruevina: maurski je, iz osmog stoljea. No drugi,
velianstveni Castelo da , upravo je onakav kakav bi svjetski slavan dvorac i trebao biti -
kao u mati, kako se to kae. Izgraen je od blijedog, sivog kamena i ini ga sloen ustroj
tornjeva, kupola i bedema s kru niti ma. To je prizor iz bajke; vrst je, ali fantastian, i nema
nikakve veze s pravom stvarnou Sintre.
Djeca u gradu voljela su smiljati priice Castelu da : ivjeli smo, znate, gotovo
17
neposredno ispod njega; on je lebdio nad naim glavama poput uporna sna, a za oblanih dana
odjednom bi snu bio sliniji nego ikad; dalek, nejasan, kao da pluta. Nalikovao je neemu
prenesenom iz carstva slikovnica; inilo se da ne spada onamo, u planine koje smo smatrali
obinima, u podruje naih piknika i nedjeljnih izleta.
Mjesto kojemu se vraam kad mislim svom djetinjstvu, kad mislim Sintri, nisu slavni
dvorci - koje, usput budi reeno, zapravo nikad nisam posjetio - nego je to soba moje bake.
ivjeli smo u raskonoj vili iza golemog zida, pasu kuu u kojoj sam odrastao zapljuskivale
sjene. No bakina je soba bila izgraena poput mansarde: odnosno strila je iznad krova i iznad
zida, pa je bila prekrasno obasjana suncem i gledala je van, na svijet. tovie, s jednoga se
prozora vidio Castelo da ; kao da je baka imala svoju privatnu razglednicu, uveanu i
iznimno jasnu, uokvirenu na zidu. Bila je to jedna od mnogih slika jer moja baka - ime joj je
bilo Nina, i tako sam joj se ja obraao - Nina bila je sakupljaica ikona; i posvuda u sobi, na
istoj visini kao i dvorac, bila su lica svetaca, Madona, Isusa dirljiva izgleda i anela plavih
krila. Bila je veoma pobona i nikad je niste mogli vidjeti bez njezina crna ipkasta rupca za
glavu, pa se uvijek inilo da je odjevena i spremna za crkvu. Kad je bila unutra, u svojoj sobi,
i dalje je nosila rubac, a ja bih stavio svoje prste maloga djeaka u oice i petlje i cvjetne
ipke dok me ona ljuljala u zagrljaju.
Ninina soba nije bila posebna samo zbog svoga svjetla - koje je prekrivalo njezine
prostore nizom utih tonova, uvijek je lijepo odvajajui od podmornike turobnosti ostatka
kue nego i zbog njezine ekscentrinosti. U nju nisam smio ui ne poelim li dobar dan
svakom licu na zidu, a potom, zbog tko zna ega, i ne pozdravim li dvorac uz nekakvo
porodino vojniko dranje. Kad bi to bilo obavljeno, Nina bi rairila svoje prostrano tijelo na
staru ifonsku sofu koja je leala pod prozorom, a ja bih potrao i skoio na nju, propadajui
joj s hihotom u jastuaste grudi, u nabore odjee, u njezine enstvene, ustajale, tajanstvene
mirise. Potom bih s e- a to se uvijek dogaalo tono tako, uvijek ispoetka! - smjestio uz nju
tako da mogu navui jedan kraj njezina rupca preko oiju i gledati po sobi kroz njegov
zamren, fin raster crnih cvjetova i rupica. Ta jednostavna preobrazba uvijek me oaravala:
to je bilo zlatno, odjednom bi postalo sjenovito i tamnog uzorka; to je bilo poznato, postalo
bi strano i udnovatih dimenzija. Preljevi, podloci. Nove konfiguracije. Redizajnirana lica.
Dok bih premetao po ipki, Nina bi poela cvrkutati spor, dubok monolog: obraala se licima
na zidu prijateljskim glasom, ponekad se molila, ili se pak prisjeala, priala klevetnike prie
ljudima iz grada. Ja sam leao leima oslonjen uz nju, u tom stanju gramziva tjelesnog
izobilja koje jedino djeca mogu propisno iskusiti, dok su mi nad glavom, u ravnopravnom i
bliskom odnosu, stajali dvorac i galerija onih to su "vei od ivota", i drao sam svoju baku
enom istinski mitskih razmjera.
U toj sobi mojih uspomena bilo je, osim ikona, mnogo veoma zgodnih i oaravajuih
predmeta. Ponajprije, postojalo je obilje skupe ipke - nje je bilo na naslonima naslonjaa,
rairene po postelji i stolu, objeene u kutovima sobe, ak se njihala i s oboda lampe - to je
bila nadoknada, tvrdila je Nina, za djetinjstvo bez ipke. Ona je sobi davala dojam pretjerane
ureenosti za koju mi se uvijek inilo da je u neskladu s ozbiljnim i dolinim slikama na zidu.
Postojala je i zbirka vaza od puhanog stakla rune izrade - dvadesetak ili vie njih -
rasporeenih po sobi. One su obino stajale prazne, kao profinjeni ukrasi, a neke su bile
pomno postavljene u takav poloaj da hvataju svjetlost s prozora. No na vane vjerske
blagdane pojavilo bi se cvijee i soba je postajala svojevrsnim cvjearskim rajem; vaze su
prtale buketima svih zamislivih vrsta i nijansi. Sad se sjeam da su tu bili i kieni svijenjaci,
pritiskivaiza papir, nakiti, dakako, dva ili tri katolika sveca vulgarno reinkarnirana u
gipsane grozote. A na kraju postelje, na maloj, starinskoj komodi od ulatene palisandrovine,
stajala je hrpa mojih stripova. Nina je bila nepismena, ali zajedno sa mnom fanatino je
uivala u ilustracijama i superjunacima. Izvaljeni na njezinu kauu, proveli smo mnoge sretne
sate uivajui u pustolovinama portugalskog Spidermana.
No dopustite mi da ispriam to se zbilo. Nina, da budemo iskreni, nije bila iz nae klase.
18
Ona je bila "varina", ono to se drugdje zove ribarskom enom. Moj se djed njome oenio
protivno obiaju, zbog njezine ljepote, a moj otac, ohol ovjek, jako se stidio svoje majke.
Nina ga je voljela posramljivati u drutvu tako to bi pokazivala svoje ribarsko znanje,
govorila lukim jezikom i katkada privukla mene meu svoje divovske grudi, to je njezin sin
drao nedolinim i veoma prostim. Uvijek su se glasno prepirali, a jednom je prilikom on
banuo u njezinu sobu kako bi zametnuo svau oko neega i pritom se tako razbjesnio da je
razbio dvije staklene vaze u svjetlucajue komadie i odrubio glavu Svetom Antunu
Padovanskom. (Sveti je Antun, ne treba to ni spominjati, bio Ninin omiljeni svetac, jer je bio i
rodom Portugalac i jer je navodno drao propovijedi ribljem jatu.) Nina me odbacila od sebe,
skoila s kaua i poela na sav glas psovati. Bila je toliko prepuna glasnog bijesa da sam
mislio da e se ak i aureole svetaca zatresti, da e Madona okrenuti svoje zgodno
zaprepateno lice, da e sam Krist ustuknuti od straha.
No nijedna slika nije promijenila poloaj; ishod prepirke - sve se to dogodilo tako
iznenada, ak me i sad to uzrujava - bio je taj da je Nina nestala. Otac je rekao da je poludjela
i da se oporavlja u bolnici, no nakon drame toga dana ja je nikad vie nisam vidio. ekao sam
i ekao, ekao, ak i kad su poeli postupno prodavati predmete iz njezine sobe ili ih odnositi,
odbijajui ono to sam na vlastite tune oi vidio. Bez Ninine nazonosti, ili bolje reeno, s
njezinom odsutno u, soba je postala nepodnoljiva. Nakon nekog vremena vie se nisam ni
trudio popeti se uza stube; ostajao sam dolje, u sjenama, i pokuavao zaboraviti da je ikad
postojala.
Godinu dana potom preselili smo se u Lisabon - taj sam potez uvijek pripisivao oevu
grizoduju. Novi kolski prijatelji govorili su: "A, Sintra, dvorci!", a ja bih odgovarao
razmetljivim izmiljotinama duhovima, ratnicima i krikovima to se uju s prozora.
Precizno bih opisao Castelo da na vrhu planine, a onda ga dupkom napunio gnjevnim
kraljevima, obezglavljenim svecima, senilnim gospodaricama, junacima s udovima pauka.
Bio sam iznimno omiljen, kao to moete zamisliti. No cijelo to vrijeme razmiljao sam
Nininoj sobi, njezinim slikama, vazama i raskonoj ipki.
A tada je nastupio trenutak - jasno ga se sjeam - kad sam se sjetio posebne, neobine
rijei koju je Nina jednom upotrijebila kako bi opisala svjetlost u svojoj sobi. "Ardentia",
rekla je odiui zavjesu i stojei glomazna na irokoj zraci srebrnastog sumraka. Ardentia je
stanovito udnovato svjetlucanje na tijelima riba koje e ribar znati uoiti za noi bez
mjeseine. Otac ju je poveo na nonu plovidbu kad je bila veoma, veoma mala, samo da bi
vidjela tu legendarnu morsku pojavu. "Ardentia." U tom asu prisjeanja iznenada sam
zaplakao, jer sam se vratio na mjesto dogaaja, u njezine ruke, ispod rupca - mislio sam da je
to stanje neponovljivo - uz dah njezina govora, uvijek tako blagog i prozranog, na hrptu
moga vrata.
Patrick: Mjesto kojem razmiljam malena je, zabitna plaa koju sam kao dijete
posjeivao trinaest godina zaredom.
ivjeli smo u Melbourneu, gdje je moj otac bio raunovoa u nekom gradskom uredu.
Bili smo povelika obitelj - imao sam etvoricu starije brae - pa smo bili, kako je moja majka
uporno tvrdila, "pristojno siromani" i ivjeli smo u centru grada u "pristojno dotrajalom"
dvojnom objektu. Nai su susjedi, sluajno, bili obitelj s pet keri, slinih dobi; ta podudarnost
uzrokovala je djetinjstvo puno filmskih oekivanja romantike, pria tajnim ljubakanjima,
krianja i unakrsnih krianja simpatija i panji, neumornog oijukanja, nemogue udnje.
inilo se da cijelo susjedstvo uiva u naoj statistiki rijetkoj simetriji; razgaljene stare dame
predviale su tko e s kim bit par; pubertetlije su priali prostake ale; posjetitelji su bez
iznimke komentirali.
Moja braa, znam, jako su se ponosila tim okolnostima; uistinu, kasnije je to postalo
temeljem njihova prenapuhana ugleda mjesnih kazanova. No ja sam takav zaplet - koji je, u
svakom sluaju, uglavnom bio utemeljen na laima - smatrao veoma uznemirujuim i
sputavajuim, osjeao sam kao da mi je ivot bio unien i zauzlan u obitelj djevojaka, kao da
19
su stanovite odluke nekako ve bile donesene i bez moga pristanka, kao da sam uhvaen u
spletku koju nisam sam smislio. Gledao sam majku kako nou veze svoj mukotrpan put kroz
ablone iscrtane blijedom smeom tintom i vjerovao sam da je stanje takvo: da sam uiven,
uvezan i predodreen. To je uvjerenje ukljuivalo i pomisao da ba nikad neu pobjei iz nae
malene kue, da u zauvijek ostati tu i dijeliti natrpanu sobu s drugima, uvijek eljan malih
trenutaka mira i tiine.
Ne bih trebao pretjerivati. Veinom sam bio priblino sretan i ak sam, kao to je bilo i
predvieno, bio osobit i blizak prijatelj najmlae susjede. (Zvala se Maria i oboje smo se jako
zanimali za skupljanje potanskih maraka.) No okolnosti naeg kunog ivota bile su
odgovorne za to to su nai godinji odlasci na plau bili toliko iznimno vani.
Od one godine kad se oenio, moj je otac unajmljivao istu kuu na plai ista dva tjedna
ba svakoga sijenja. Ta je kua bila stara, prekrasno bijelo okreena i prostrano udobna.
Imala je tri male spavaonice i verandu - ograenu iroko iskrianim ljestvicama, opletenu
divljom ruom te djelomino propalu - na kojoj je, u domaoj ekonomiji redistribucije tijela (i
na moje veliko zadovoljstvo), dodijeljeno mjesto meni. Tu, uz ogradu, spavao sam na
sklopivom leaju pod viseom mreom protiv komaraca. Ui pod mreu - uvijek sam tome
tako razmiljao - bilo je nalik bestidnom puzanju pod suknju neke slavne filmske plesaice,
toliko su fini, mazni i enstveni bili njezini nabori. No bilo je to mjesto sveope privatnosti i
inercije. U izbijeljeno bijeloj mrei bio sam jedinka, sam, odvojen od svoje brae koja su se
tukla u bunim parovima za gornji leaj u spavaonicama; to je jo vanije, bio sam odvojen
od mrane kue u gradu u kojoj je, osim tjelesne neudobnosti i bratskih prijepora, uvijek bilo
visokih djevojakih glasova to su u razdraujuim valovima dopirali kroz pretanke zidove.
Sjeam se kako sam nou leao budan u mraku to je due bilo mogue. Spavati na
napola otvorenom bilo je pomalo pustolovno. Nebo je bilo veoma glasno od zvukova mora.
ivahni su oposumi u vragolastim oporima jurcali preko krova. A kroz slojeve mree i
ograde vidio sam cvjetove rua kako poskakuju u mraku, stabla to su se pod vjetrom
komeala u zastraujue oblike i dalje, iza toga, sjajan strop poznatih zvijezda. A kad bih
konano usnuo, tih se nekoliko tamnih dimenzija uzdizalo i obrtalo, ovisno gleditu, kroz
slojeve noi.
Od trenutka kad sam stigao u ljetnu kuu na plai, poeo sam se osjeati osloboenim od
svoga uivenog ivota. Ponajprije, promijenio se obrazac naeg svakodnevnog ivljenja. Moja
majka, izgleda izmijenjena ljetnim eirom koji je nosila samo za naih etrnaest sijeanjskih
dana, vie nije pripremala obroke prema strogom vremenskom rasporedu, nego je postala
gastronomski nedosljedna i sklona istraivanju. Jela su posluivana u bilo koje vrijeme i esto
su imala imena poput: "iznenaenje ponedjeljka" ili "arolija srijede". I vie nije ivala -
novi za avi - nego se oputeno protezala u naslonjau od prua, zadubljena u asopise na
kojima su bila nasmijeena enska lica. I moj je otac bio uoljivo izmijenjen. Taj ovjek
suzdranosti i reda ostajao bi budan dokasna, dugo spavao, pio alkohol, udebljao se, postao
priljiv, ljubazan, gotovo pristupaan; potisnuo bi, ukratko, svoje gradsko, uredsko ja. Svi
bismo se tako emancipirali; naa tijela vraala su nam se oitije senzualna, kao da smo prije
bili sjene ili kao da nas je Melbourne bio balzamirao: prisjetili bismo se kako plivati, kako
trati, kako vikati; ja bih jurio s braom po sipljivu pijesku, polegao svoje tijelo uz druga tijela
na punom, utom suncu, spavao dugo, mnogo sanjao i bio potpuno trom.
No temeljna promjena - za mene, u svakom sluaju - zbivala se u moru, u jednom malom
zaljevu u kojemu smo svaki dan plivali. Dok sam potapao svoje tijelo u nj, gledajui kako mi
izbija guja koa na mesu koje je plavjelo, zadahtan od njegove hladnoe - za koju nakon
tolikih ljeta jo uvijek nisam bio posve spreman - osjeao sam kako mi preplavljuje sve
dijelove koe, i vidljive i skrovite, i zamiljao stanje fizikog nestajanja. Zamiljao sam kako
se nevidljive niti kojima sam povezan razmrsuju u vodi i kako ih struje odnose, kako vlakna,
ili zapetljaji, plutaju od mog tijela - i to ne, trebao bih naglasiti, kao da sam neko morsko
stvorenje, kao to se to moda ini, nego mistino, nalik konanom kalemu, i veselo.
Zamiljao sam se proienim i predivno obnovljenim. To je uvjerenje bilo takvo da je moje
20
svakodnevno tranje od kue na plai do mora, kroz stabla ajevca i kajeputa, kraj stijena do
pijeska, bilo ispunjeno iekivanjima slasnijim od svega to sam iskusio. Uranjanje koje bi
uslijedilo bilo je sporo i sveano, odnosno sve do trenutka dok bratsko prskanje vodom i
grube ale ne bi provalile u moje snatrenje.
Dakle bila je kua sa svojom verandom i more sa svojim obnavljanjem. Iz godine u
godinu redovno smo se vraali; poeo sam misliti praznicima kao nekakvu
nepokvarljivom,jasnom, celofanski sjajnom svemiru u kojemu su se kristalizirale samo one
kvalitete to proturjee gradu. Moj je ivot, mislio sam, bio ogranien do tog trenutka, ta dva
tjedna negdje drugdje, ta neoptereena, morem isprana, mreom obgrljena dva tjedna.
No dvanaesto je ljeto bilo drukije od ostalih. Na je prvi tjedan protjecao kao obino -jo
sam bio na verandi, jo sam plivao, jo se igrao. No u drugom tjednu izbili su umski poari
negdje na zapadu, pa je tri puna dana nebo bilo gusto od pepela to je visio u zraku. Pepeo je
u finim prstohvatima posuo rue na verandi, obloio pokustvo i osjeali smo ga na jeziku.
Zrak je postao smekast, a sunce se obojilo u runu hravo crvenu boju. No jo gore od toga,
mnogo gore u mom djejem umu, bilo je to to je pepeo obilno padao i na more. Valovi su
imali taman obrub, a pepeo se taloio u valovite plimne crte po itavoj obali. Sjeam se da su
moja braa trala po plai, grabei pune ake prljavtine i gaajui se njome, dok sam ja
stajao i zurio, krajnje zapanjen, u zaprljanu morsku vodu. Ipak -a to je udnovato - i dalje sam
mislio da je vano, ivotno vano, plivati. Propustiti makar i jedan dan znailo bi unititi
obredno ponavljanje na kojemu se temeljilo moje ljetovanje.
Pa sam konano uetao u neisto more, ja, jedini meu braom, i propisno utonuo. Nisam
se razmrsio. Nisam se preobrazio u odmatajue blaenstvo. Nisam se otresao svojih roditelja,
ni djevojica iz susjedstva, ni svoje brae glupa izgleda. Ostao sam stisnut i umotan, a kad
sam ustao, koa mi je bila zamrljana i vidljivo zagaena. Sunce se oko mene razbilo u
grimizne komadie koji su mi treperili na tijelu. Isplivale su estice pepela i prilijepile se za
mene. Voda je smrdjelo. Braa su me podrugljivim glasovima dozivala s obale i vidio sam
majku kako u svom ljetnom eiru dolazi na pola puta, uza stijene, vidjeti to se zbiva. Tako
toga dana zapravo nisam zaplakao - jer nikako nisam mogao podnijeti pomisao na svjedoke -
nego sam isplivao na obalu, pretvarajui se da sam potpuno nepogoen i netaknut. No napoj
pepela kasnije e mi se vraati u komarima, uasno umnoen, poput iva blata, ljepljiv,
zaguljiv i konaan.
Trinaesto ljeto bilo je potpuno isto. Bezbrino sam uivao, ne znajui da e mi posjet
kui na plai biti posljednji, da e je vlasnik prodati sljedeeg proljea.
Tako sam etrnaesto ljeto proveo u naoj kui u gradu, jadan u izgnanstvu, duhovno
raspolovljen, i sanjajui plai koja mi se proturjeno vraala, i u obliku utjenih sjeanja i
uasnih nonih mora, plai koja je jednom, samo jednom, bila strano zagaena, no koja je
prije toga, i uvijek poslije, bila savreno ista.
Pripovjedaica: Mjesto kojemu u vam priati zapravo je mjesto moje sestre, jer ona ga
je otkrila, ona ga je hrabro prisvojila kao neto osobno i privatno, ona ga je namjestila
raskonim, fantastinim, nevidljivim ukrasima, ispredenim dareljivou njezina vlastitog
drskog uma. Kako nije bila zatvorena dua, prosipala je izmiljotine i vizije kao to su druga
djeca prosipala brbljarije; bila je nenadmana, zapanjujua ovisnica novotarijama. Voljela
sam je, dakako, jer ona je zahtijevala da je se voli, s krajnjom strau.
Mjesto koje je Anna otkrila bila je spilja na samom rubu, samoj granici naega imanja.
Moji su roditelji imali mljekarsku farmu na jugozapadu Zapadne Australije; bila je mala i
neunosna, i stajala je nesigurno na prastaroj vapnenakoj stijeni to se protezala duboko pod
zemljom u nizu jama i komora. Moj je otac priao prie tome kako su podmukle, prikrivene
rupe njegova komadia zemlje neko znale progutati kravu, itavu i u jednom gladnom
21
zalogaju, no uvijek je dodavao - s dunom roditeljskom brigom za izbjegavanje odve
stranoga - da je sada sve sigurnije i mnogo stabilnije. Ipak, upozorio nas je da nikada ne
istraujemo nova uleknua tla ni nepoznate, neuobiajene pukotine i jame; one su, obznanio
je moj otac (kuckajui po svojoj luli pokretom naglaavanja), od one vrste to guta, to su usta
kojih se treba paziti.
Dva puta dnevno tumarala sam zemljom sa svojom starijom sestrom, kad smo dovodile
krave na munju, u zoru i predveerje. Stopala su mi bila nesigurna. ivjela sam mnogo
godina - ustvari do otkria spilje - u uvjerenju da bi me jednoga dana neka novopeena rupa
mogla u asku uzeti pod svoje, da bih mogla iznenada upasti u neku stranu, usmenu tamu i
nikad se iz nje ne vratiti. (Annu nisu muile takve zemaljske opasnosti; ona je zapravo bila
dijete, ini se, bez ikakvih strahova, uvjerena u vlastitu nepobjedivu opstojnost.)
Ipak, uivala sam u farmi. Naa je kua stajala nisko u blagoj udolini ili padini, pa su se
oko nas uzdizali panjaci to su se pretapali u vidik sainjen od humaka i prijevoja, rjeica i
gudura, a sve je to bilo istokano naoko nepominim kravama koje su svisoka nadgledali
lebdei sokoli. Panjaci su bili zeleni i smrdljivi od balege, krave crne i bijele, sokoli
neodreeno, eterino smei. Eukaliptusi i borovi stajali su na izoliranim neobraenim
komadiima zemlje: iza njih su se protezale ograde. Bili su tu svjetlucava brana i nekoliko
velikih planinskih lanaca. Drvena upa za munju slikovito je pokazivala znakove ruevnosti;
druga, novija, od rebrastog lima, udomljavala je traktor uzet na otplatu.
Tako zgodan i konkretan kad ga se prisjetim, taj je ratarski krajolik tada egzistirao kao
nenametljiv stjecaj okolnosti, puko svakodnevno stanje moga djetinjeg ivota. (Kao mnogi
roeni na selu, nakon izopenja tonije poznajem svoj dom.) Kretala sam se kroz njegove
osobitosti gotovo nesvjesno - oarana moda, ali istodobno i uglavnom ravnoduna - a jedino
je opasnost od sunovraivanja mogla poremetiti moju uobiajenu nerefleksivnost.
Anna je, vjerujem, tada bolje zapaala. Uz jedno "aha!" ona je toga dana pokazala prstom
stijene blizu granice imanja. Bile smo na konjima, u pregledu ograda, no zakljuivi kako su
njihove crte odve stroge i dosadno zapovjedne, Anna je otkasala junije, do nekog blagog
skretanja u kraj divljeg ipraja. Kad me pozvala da joj se pridruim, doekala me poza
bijelaca-istraivaa iz povijesnih knjiga; Anna je, i dalje na konju, sjedila ukoeno, ruke
ispruene i prsta vrsto uperenog u stavu ekspedicijske sigurnosti. Tu njezinu sliku uvam -
duhovite, hrabre, prepune instinktivne satire; prsten svjetlosti tek joj ovla dotie plavu kosu,
lice ne moe suzdrati smiju ljenje, na teatralno ispruenoj ruci ima tokice sjene, a konj,
nuan dodatak tolikim njezinim igrama, lagano se nadima u slabinama, ali inae je posluno
miran.
Odmah sam znala da e jama u stijenama biti uasna. Bila je to ba ona sablast koju je
moj otac opisao, ne soba u koju se tek tako uee, nego podmukao mraan otvor, tunel to ne
vodi nikamo, rupa obujma ljudskog tijela. Na moje oajanje, Anna je urno sila s konja,
bacila se u krevitu jamu glavom prema naprijed i brzo odmigoljila - u stopu su je slijedila
vlastita stopala, poput malih gmizajuih ivotinja. Ja sam briznula u pla - ve po obiaju - i
molila i molila i molila je da se vrati. Vritala sam u rupu i gurnula u nju ruke nadajui se da
u se doepati kakva nonog prsta na uzmaku. Potom se, poslije naizgled nedogledne
strepnje, Anna uredno vratila, ponovno s glavom prema naprijed, a prljavo joj se lice
nasmijeilo pred prizorom mog sramotnog stanja.
Protekli su tjedni prije nego to me Anna uspjela nagovoriti da poem u podzemlje. Svaki
bi put uzela baklje, knjige, svijee i hranu, a ja sam ekala, iskljuena, osamljena, na povrini.
Obvezana na apsolutnu tajnovitost - razmjenom krvi iscijeene s vrha palca bocnutog iglom
tono u pono - u sebi sam se osjeala jadno, izolirano u svom glupom i neopisivom strahu. A
kad sam se napokon spustila, uinila sam to s konopcem oko struka, da ne propadnem
zauvijek u sredite zemlje i da se mogu popeti van.
Nakon strmog, tijesnog, potrbunog puzanja koje dere koljena sama je spilja bila
neoekivano prostrana. Uzdizala se u svod s kojega su visjeli mladi stalaktiti i vijugavo biljno
22
korijenje. Zidovi su bili dijelom zemljani, a dijelom kameni, tako da osjeaj zatvorenosti nije
bio, kako sam oekivala, vrst i uoblien, nego prije ugodno jazbinast, sa slatkim mirisom
bilja to je ublaavao mous mineralnog vapnenca. A bila je i blago osvijetljena - zbog
Anninih svijea i baklji oekivala sam mrkli mrak - otvorom u stropu kroz koji se jasno
vidjela sjajna toka neba, toka koja je, s obzirom na svoju malenost, prenosila nesrazmjernu
koliinu kolebljive plave svjetlosti.
U taj smo se osobiti zatvor spustile. U toj tajnoj spilji, toj tajnoj spremnici, tako dalekoj
od kuckanja lule naeg oca, s bujnom vjetinom i izvanrednim uitkom smiljale smo
razbibrige i prie. Anna je bila genij besmislica i invencije. Bila je prava brbljavica, luckasta,
burleskna, beskrajno zabavna. Ja sam sjedila u polumraku i gledala, zanesena, kako moja
sestra plee i vrti se oko mene - ljudsko kino, roj likova, skup svjetova redom krajnje
uvjerljivih. Annin govor bio je glasniji zbog konveksnosti prostora, njezino tijelo uveano
zbog tjesnoe. Ona je u naoj spilji postigla taj talent mnogostrukosti, vrhunac davanja za
kojim glumci svih vrsta uporno tee.
Farma se promijenila s nastupom tajne - tajne koju je, usput reeno, Anna zvala Naa
jazbina od opaine. Ja se vie nisam bojala zemlje to guta; umjesto toga zamiljala sam kako
gazimo preko desetaka savrenih rupa, stambenih saa u kojima prebivaju stvorenja nesputana
poput djece, no koje su u ostalim pogledima neopisive. A inilo se da se i oblik farme
promijenio. Sa svog sam prozora gledala gore, na obronke panjaka, preko nepominih krava,
do lijene rjeice u umarku i, iz sokolove perspektive, izvodila po zemlji urednu triangulaciju
do spilje. Tu privatnu geografiju svake sam noi ponavljala; prije nego to bih legla kraj svoje
sestre, zurila bih u mrak, rekonstruirala otre dijagonale i iljat vrak, i poeljela skrivenoj
spilji kratko laku no.
Anni je bilo samo dvanaest, a meni devet godina kad je umrla. Prevrnula je traktor i na
licu mjesta poginula. Moji su roditelji pokopali ker iza kue, udovoljavajui i neumitnostima
siromatva i vlastitom gorljivom ateizmu.
Svih dugih, pustih godina moga puberteta bez Anne nastavila sam posjeivati Nau
jazbinu od opaine. Annini hijeroglifi i dalje su bili kredom ispisani po zidu, jo uvijek
neodgonetljivo egipatski. Njezini kostimi i knjige ostali su nepomaknuti na podu. Njezino
perje, njezine pekule, njezino povealo, njezini crtei - ti znakovi solidarnosti s materijalnim
svijetom - sve je i dalje nemilosrdno i nelojalno opstojalo. No kad je njezin fantastian ivot
zavrio, spilja je izgubila svoje najugodnije aspekte - razularenog i smijenog, razigranog,
zavjerenikog, lakoumnog. I, leei u polumraku s malenom tokom svjetlosti tono iznad
glave, nisam se usuivala zamiljati Annu u toj tajnoj jazbini, sada tako tunoj, tako tmurnoj,
tako besestrinskoj, nego bih radije obrnula svoje sanjarenje, tako da su se vektori moje
misaone mape sad protezali unatrag, u konvergentnim crtama, do groba iza kue, njezina
novog podzemlja, njezine spilje obujma ljudskog tijela, do mjesta na kojemu sam, jako
napinjui um, vrsto sklopljenih oiju, traila i traila njezinu izgubljenu duu.
Kad smo dovrili svoje prie, legli smo u mrak. uli su se noni kukci. Povjetarac je
ojaao i kao da je sa sobom donio i vidljivo gui mrak. Poslije, kad su mislili da sigurno i
vrsto spavam, ula sam Patricka i Alfonsa kako se pribliavaju jedan drugome - dovoljno
blizu da se mogu zagrliti.
I u svojoj pustoj jednini razmiljala sam vezi to povezuje sve nas, vezi prostora, vezi
narativnog. uvi Patrickove usne na Alfonsovu tijelu (ili je bilo obrnuto?), pokuala sam
zamisliti kako bi se taj pojedinani poljubac i sve njegove individualizirajue implikacije
mogle postaviti i promatrati u okviru znatnijih zbivanja povijesti neke zemlje. I jednostavno
nisam mogla.
23
V
Znate li ovu pripovijest? Bit u kratka. Od kolovoza do prosinca 1975. godine Istonim
Timorom praktiki je upravljao, uz narodnu potporu, fretlinski pokret.
Istoni Timor proglasio je neovisnost dvadeset osmog studenoga: devet dana potom
Indonezija je izvrila neoekivan napad, zaratila se s domaim stanovnitvom i preuzela nadzor.
U iduih je osamnaest mjeseci sukoba poginulo sto tisua ljudi, jedna estina
stanovnitva.
Portugal je bio zauzet svojim unutarnjim pitanjima. Njegovu vojsku i narod razdirali su
revolucionarni i kontrarevolucionarni sukobi.
Australija je molbe za diplomatskom pomoi u obrani od niim izazvana napada i
poricanja nacionalnog samoodreenja doekala s neodlunim neupletanjem. Istoni Timor
nije se mogao zamisliti i stoga je smatran nevanim.
Fretlinski borci potjerani su u brda u kojima je u meuvremenu provedeno cijepljenje, i tu
su zapoeli (poznajui litice i rijeke, zavojite ceste) gerilski rat. Izgubili su.
Patrick Donelly, moj prijatelj, bio je sa skupinom od pet australskih novinara koji su se, u
potrazi za vijestima s prve crte bojinice u tom jadnom kraju, neoekivano susreli s
indonezijskim strojnicama, otkrivi - alosno - da nikakva izjanjavanja nacionalnoj
pripadnosti ne odbijaju metke. Njegovo osakaeno tijelo spaljeno je u jami. Pretvoren je u
pepeo s desecima drugih, koji, premda im obavjetajne slube jo ne znaju ime, nisu bili
manje voljeni, manje konkretni ni manje dragocjeni od njega.
Alfonso Vieira mi je, uvi tu vijest u sigurnosti svoje portugalske vile, poslao tuno
pismo umrljano suzama, koje je oito bilo nemogue suspregnuti. Godinu dana poslije stigla
je poruka iz Sintre, grada dvoraca. Bila je od nekog starog Alfonsova prijatelja i obavjetavala
je, u pomalo prestrogo neosobnom tonu, da je poinio samoubojstvo.
VI
Katkada ljeti nosim svoj timoreki sarong i mislim enama na kamenoj trnici koje su
zahvaljujui nekom unutarnjem dostojanstvu i uz dodatnu pomo narkotika odolijevale
neprilinom zurenju vojnika. Stalno tome razmiljam, tom dokazu otpora, toj
nepokolebljivoj vrstini.
Sjeam se da sam, kao turistica, imala par reflektirajui sunanih naoala u kojima sam na
malim zaslonima na licu nosila, s blaenim neznanjem, udvostruene slike zemlje.
Udvostruena brda. Udvostrueni vojnici. Udvostrueni seljaci ili mauberes.
Sjeam se isto tako i gomile grimiznih bugenvilija u okrutno jarkom svjetlu. Bilo je
izreetanih zgrada na rubu raspadanja, dungli, jelena, pobornika fretlina na kamionima, kip
Djevice kolonijalno raseljene, lice stanovitog lijenika.
I ima jo jedna mala pojedinost koje se neminovno prisjeam, no s oklijevanjem je
spominjem jer se ini suvie opskurno simbolinom za ovu prozu to traga za injenicama.
Ipak, ta pojedinost ima upravo onu jasnou pedantne lociranosti koju arko elim zabiljeiti.
U sredinjem dijelu istone polovice Timora postoji nedovren most. To ne znai da
zidari nisu zavrili svoj posao niti da se on u uruio u ovom ili onom dijelu. Ne, postoje dva
betonska luka - projektirali su ih inenjeri u Portugalu oslanjajui se na zemljopisnu kartu -
koji poinju s dviju strana iroke smee rijeke, proteu se naprijed ne bi li se sastali, oba u
24
dubokom naklonu, no onda se, zbog nekoga glupog ili nesretnog krivog prorauna, potpuno
promae. Za sunih mjeseci na tu se golemu pogreku ne obraa pozornost jer je rijeno korito
prazno, pa se moe sigurno prijei preko vode koje nema. No kad dou kie, uposle se troni
trajekti i svake se godine ljudi tu utapaju - naglo ih povue voda pod betonske stupove, dok
oni psuju.
Preciznost anela
Maryina majka bila je literalist. Nou se naginjala nad Biblijom, glave okruene aureolom
i osvijetljena svojom stolnom svjetiljkom.
Ona se bavila bitnim. Traila je ono provjerljivo. itala je i u itanju pronalazila istinsko
postojanje; smatrala je rijei odgovornima. Ruka joj je klizila uzdu i poprijeko svake
pojedine bljetavo bijele stranice, pratei sigurnim vrhovima prstiju uredno nanizane reenice
stvarnosti. Iskrsavaju bia. Dogaaji. Biti. Nita nije sumnjivo. U mranim kasnim satima,
inae tako nesigurna, tako prepuna nagovjetaja nenabonih apetita, preskoenih molitvi i
besprizornih djela, Maryina majka bila je nepopravljivo odana istini.
Dizao se mlad mjesec, jurili su tmasti oblaci, zvijezde su poinjale odmatati svoje
nebeske revolucije.
U svojoj etrdesetoj godini, kad je njezina ki, tada jedanaestogodinjakinja, oboljela od
padavice, Maryina se majka poela specijalizirati u prouavanju anela. Slika to ju je
odavala bila je toliko zaprepaujua da se preko nje nije moglo prijei: bila je to slika
neljudskosti.
Djetetovo se tijelo grilo, a udovi su mu postajali neposluni. Slatko bi joj se lice
preobrazilo u niz kontrakcija i iskrivljenja. Nekakva jarost kuhala joj je sirovo i dugo u
svakom dijelu tijela, u miiima, komorama, na povrini koe.
Zapanjena tim nevjerojatnim i nevienim poremeajem, tim trijumfom paklenske
karikature nad nevinom spokojnou, Maryina je majka posegnula za biblijskim
objanjenjem. Kleknula je kraj svoje keri - kojoj je od nemile epizode u glavi jo uvijek
kuhalo, plave od modrica, poniene, s laganim krvarenjem iz jezika, mokre i zamrljane
vlastitim urinom - i sigurnim glasom iznijela teoriju posjeta.
Mogue je da je to, ustvrdila je, povodei se za teorijom Sv. Jeronima, djelo palih anela
kojima su, za razliku od njihovih pravednijih i eterinijih roaka, tijela sainjena od mokrog
zraka i koji dolaze u neugodne i zlonamjerne posjete. S druge strane, obznanila je, moda je
to neki aneo osvetnike vrste. Kao to je posvjedoeno u Kraljevima, jedan jedini aneo u
stanju je obno istrijebiti itavu vojsku asirskih ratnika; no zabiljeeni su, dakako, i mnogi
sluajevi neznatnijih napastovanja. U svakom sluaju, nastavila je, mora obaviti pokoru, jer
tako oita kazna nesumnjivo je znak grenosti.
je leala na podu, gledajui gore, u nesamilosno majino lice, i iza nje, u prozor pun
noi u mijeni. Pomislila je u sebi kako malo toga zna, kako joj manjka iskustva i
razumijevanja. Ali ovo je znala: nita u njezinu stanju nije ni blizu metafizikom, osim moda
bljeskova zloslutnih zvijezda to joj se tu i tamo upale u glavi. Te bi zvijezde planule, u trenu
se zacaklile, a onda bi se zamraile pod poplavom krvi i grubih greva napada. nije
rekla svojoj majci nazonosti zvijezda; drala je to u sebi kao tajnu, privatnu, dragocjenu.
Maryina majka govorila je anelima pedantno precizno. Obraunavajui se sa svojim
pagetima, priala je keri pojedinostima njihova kretanja.
Meu devet aneoskih redova, objavila je izmeu dva zalogaja, serafini, najvii red,
vjerojatno su i najbri. Po Izaiji, oni imaju est krila, dva na licu, dva na nogama, i dva kojima
uglavnom lete. No treba imati na umu da, kao duhovna bia, aneli ne zauzimaju nikakav prostor.
Sluajui majin opis, se u sebi nasmijeila. Za razliku od uobiajenih pria kugi i
osveti, grijehu i propasti, ini se da je ova govorila nekom poretku komine pretjeranosti.
25
Zamiljala je bie, udesno neprostorno, kako iskorauje iz blistave pozadine mirkavih
zvijezda. Bilo je velianstveno neaneosko, jer su posvuda po njemu bila nataknuta tijela
desetak prilijepljenih ptica ija su krila jo lepetala. Jedna mu se ptica bila prizemljila na
zatiljku i obujmila mu zakriveno lice poput prevelikih uiju.
uvala je tu sliku kao to djeca uvaju od odraslih svoje lai i nestaluke.
Poslije jednog tekog napada je otvorila oi i ugledala majku veoma blizu i iznimno
znatieljnu.
Ima li glasova? upitala je. Mora mi ispriati glasovima.
je sklopila oi. Osjeala je kako joj koa blijedi od pretrpljenih napora, osjeala je
neugodnu mokrinu, bol, raupanost. Bila je iznimno umorna i eljela je samo pasti u san bez
snova. No ula je majin glas kako zapovjedniki nastavlja:
Sveti Pavao, dakako, govori "jezicima anela", no postoje estoki prijepori oko naina
njihova komunicira nja. Mogu se obratiti ljudskom biu razumljivo, kao to je Gabrijel uinio
u sluaju Blagovijesti, no mogu govoriti i uz pomo iste inteligencije. Prema Sv. Tomi,
aneli jedni pred drugima otvaraju svoje umove u inu savrenog uzajamnog razotkrivanja,
bez rijei. Govori li tvoj aneo? Na engleskom? Latinskom?
se bojala podignuti pogled, znajui da e vidjeti ono to je vidjela u poetku -
vlastiti iscrpljen lik kako pliva, udvostruen, sveden na mrvicu, u zjenicama majinih
ispitivakih oiju.
Maryina je majka poela umirati u pedesetoj godini. Nita manje literalistica nego prije,
leala je na postelji - poto je odbila bolnicu - i ekala angelofaniju, oitovanje anela.
Ima ih tako mnogo, rekla je: prorok Danijel govori tisuama koji se bore s desetinama
tisua. Valjda e jedan biti poteen da me odvede Domu.
I dalje je itala svoju Bibliju, prsta paljivog i vrstog pod svakom pojedinom rijei, oiju
stisnutih i usredotoenih u revnosnom kiljenju. Kad bi bol postala prejaka, bi itala
majci, a nou bi postavila stolnu svjetiljku tako da blistavo osvijetli tekst.
Moda te posjetim kad umrem, rekla je majka jedne noi. Sveta Franciska iz Rima koja je
umrla 1440. godine vidjela je svoga mrtvog sina Evangelistu kako se vraa kao aneo. Imao
je izvanrednu kosu, sazdanu od plamtee, svete, otre svjetlosti, koja mu je dopirala sve do ramena.
Majka ga nije mogla gledati da je oi ne zabole, no bila je oduevljena njegovim posjetima.
Mogla je itati Bibliju uz blistav sjaj te kose, a njezina je svjetlost bila takva da joj je
omoguavala uvid u misli mukaraca oko sebe i razumijevanje svih pokvarenih makinacija Vraga.
je gledala dolje, u majku koja je postajala blijeda i smeurana kako se smrt
pribliavala, i nije bila u stanju zamisliti nikakav uzvien povratak. Tanka, sijeda kosa u
pramenovima je padala na jastuk. Lice se smanjilo i vie gotovo i nije bilo lice njezine majke,
nego nekog stranca koji je ukrao majin glas. Stranac je umro neposjeen, mrmljajui u
aputavim fragmentima da je aneo koji se udostojao posjetiti Sv. Franju Asikog nosio u
rukama staru violinu.
Nakon tog dugog i polaganog umiranja ki je raskinula sa svojom prolou i
oporavak potraila u utjehama puti. Prihvatila se posla krajnje pohotnog, otkrivajui kako je
uz mukarce poremeenost osjetila iznimno ugodna.
Bila je no puna zvijezda kad se zbio taj dogaaj. Njezin se ljubavnik pomaknuo u tami,
iskusno paljiv, gibak, fluidan, utljiv i njenoga jezika. Dotaknuo ju je i uao, a kad je
rairila bedra, osjetila je istoga asa, unutra, zaetke treperenja pernatog ivota. Krila su
poela lupati, a krv juriti i na trenutak je pomislila kako joj se vratila padavica. No krila
su se i dalje uzdizala - u ritmu, u letu - sve dok horizonti nisu pali i aneo se ukopao. Bilo je
tu obilnog rumenjenja, sladostrasnoga gubitka daha, tako posebnog da se tu posve sigurno
radilo neemu nebeskom. je zaula samu sebe kako dae od snage opsjednutosti,
osjetila je bistrine nebeskog ivota, osjetila je kako daak druge prisutnosti jenjava i rastapa se.
Kad je njezin partner upalio svjetiljku i kleknuo uz nju na postelji, je vidjela sliku
26
sebe. U plavkastim polutkama njegovih lijepih oiju ona je dvostruko plutala; velianstvena,
gola, gotovo blaena. A pred njom, vani, sjajno i daleko, bilo je iroko carstvo prostora, sada
potpuno astralno.
Aneli poznati kao serafini, proaputala je veoma tiho, bogato su obdareni. Imaju tri para
krila, jedan na licu, jedan na nogama, i jedan s pomou kojega besprostorno jure.
Mrana vremena
Ja nisam hrabra. Sad kad je zemlja prepuna ubojica, leim budna nou. Prestraim se
sjena. Bojim se telefona. Lica prijatelja ine mi se podmuklima i drukijima. Mrlja krvi u
hodniku, grimizna kao rascvala rua i udnovato neizbrisiva, navijeta goleme promjene.
Sastanci nae grupe uvijek su bili prilino mali. inilo ih je nekoliko mojih
poslijediplomskih studenata koji su veinom marljivo radili na nevanim magistarskim
radovima (i stoga su se odvijali u uskom rasponu studentskih temperamenata, studiozno
ozbiljnih, arogantnih, ili pak stidljivih), i moj kolega povjesniar M. (koji je po temperamentu
bio sve troje, a kako je radio na trajnom projektu neograniena opsega, bio je podjednako
optereen rijeima). Naginjali smo se nad dokumentima i zajedniki ih razmatrali.
Sa stanovita skandala, tu je bilo malo tofa. Mjesni politiar pronevjerio je sredstva
namijenjena popravku cesta. Bio je u rodu, dakako, s vladajuom obitelji i posjedovao je,
dakako, privatnu miliciju. tome se uklapao u poznatu karikaturalnu predodbu, kaki-
uniforma i tamne naoale, podebeo, zao, okrutan i prilino nizak. Odnosno nije bio nita
neobino - kodificirano utjelovljenje, formulaino, brutalno.
No te mi se noi, sjeam se, inilo kako osjeam prisutnost tog politiara u svojoj sobi.
Strah udnovato materijalizira. Sjedili smo blizu jedno drugome u naemu malom, aruljom
osvijetljenom krugu, na hrpi, poput zavjerenika u nekom filmskom klasiku, a on je gotovo bio
prisutan kao sedmi lan. I ako je igdje sjedio, sjedio je uz mene: osjeala sam kako mije djeli
lakta zauzet i nastanjen; osjeala sam kako se dlake njegove nevidljive ruke svako malo oeu
mene blago, poput zaraze; ula sam, ili sam barem tako mislila, samo kucanje njegova
stranog srca. Dim njegove cigare pridruio se naoj cigaretnoj izmaglici; vrui mu se dah
upletao u na. Izvanredno stanje dovelo je do ovoga; utjelovilo je istinska zla, inae
odmaknuta na sigurnu udaljenost slika s novinskih fotografija i damboplakata.
Predahnuli smo od rada uz crni aj i datulje izvaenih kotica, no opipljiva prisutnost nije
nestala.
Kad su se vrata naglo otvorila, gotovo se i nisam prepala. Mukarci s palicama gegali su
se po sobi, donosei sa sobom iznenadnu, napetu hitnost automobilskih nesrea. Gegala se i
kugla svjetla, pretvarajui nae sjene u udovina izduenja, pomiui tamne, gipke fantome
gore-dolje po zidovima. Gledala sam kako se moj vlastiti lik jurei vraa prema meni i
pasivno ekala da me udari elik.
aj se prevrnuo i prolio; mjedeni pladanj poletio je uvis.
Odveli su samo M-a. Nakon nekoliko drskih udaraca odveli su samo M-a. Pod terorom
vlastite hrabrosti on je ostao ukopan u svom stolcu, no oni su ga odmah epali, podigli i
zavitlali. Tijelo mu je palo kroz vrata i primirilo se, tromo nepokretno i nakrivljeno, u
hodniku. Glava mu se rascvjetala u grimiznu procvalu ruu. Bio je savreno miran. Onda su
mukarci uinkovito umotali svoj mlitavi, krvavi sveanj i otili.
Kad se svjetlo to se iroko ljuljalo konano primirilo, jo sam osjeala kako mi nekakva
prisutnost giba zrak na laktu. No dahtanje koje sam ula, tako teko i neljudsko, bilo je samo
moje vlastito.
Sjeam se Cambridgea. Tad sam bila mlaa. Hodala sam meu kamenom i drveem i
27
sjajnim staklenim trgovinama uope ne vjerujui vlastitim oima. Englezi su me zapanjivali.
Odjea. Uljudnost. Njihovi ukoeni osmijesi. Njihova stroga tonost. Mukarci vjeno s
rukama u depovima. ene sa eirima i runim torbicama od tvrdog materijala. Neko sam
vrijeme mislila da sam jedino ja stvarna, da su stanovnici meu koje sam se doselila dovoljno
bijeli da budu duhovi i gotovo jednako tako bezlini, no na kraju me razuvjerio njihov vrst
dodir. Nakon knjiga, uenja i dugih noi koje sam provela sama, podala sam svoj kolorit
drhtavim simpatijama mnogih blijedih prstiju. I ena i mukaraca. Na mjeseinaste plahte
bacala sam tijelo; leala sam, bila grljena i pretvarala se u egzotiku kojom su me openito
definirali. Potvrivala sam sliku pasivnosti ili iznenaivala novotarijama; poprimala sam
mnoge i razne oblike svoje figurativne tuosti.
Danju su blistave stranice poput lepeze leprale preda mnom; rijei su im bile uredne i
crne, i apsolutno pouzdane.
U ovom napetom vremenu iekivanja teko je itati i gotovo nemogue pisati. asopisi
iz moje struke poinju me odbijati. Unato svem kaosu u zemlji pota uporno stie;
povjesniarski asopisi, nove knjige i nebeskoplava pisma jo uvijek lete preko oceana i
prizemljuju se na mom stolu kao da se nita nije promijenilo.
Danas je na prosvjedima bilo pet televizijskih kamera. Sutra e moji prijatelji u Engleskoj
vidjeti hrpu ljudi i nekoliko brzih kamiona te uti daleko oglaavanje puaka. (Scene gomile,
vojske, moda nekoliko savjesno obavljenih i zaprepaujuih okrutnosti.) U oputenom i
lijenom bratstvu pubova zamiljat e pustolovinu. Nekoliko e ih ispisati reenice po
nebeskoplavom papiru kako bi izrazili svoju solidarnost. No vie e ih se radije okrenuti
shvatljivoj stravi kasnononog filma.
Premeem knjige pravei se da radim. Igram se papirima i navrljam odlomak. Sama rije
"povijest" poinje me muiti. Mijenjam i opet mijenjam - ne mogu se usredotoiti - svoj
lanak stvaranju podinjene klase. Izvana dopire jedak smrad zapaljenih automobila, a
negdje u njemu uporni nagovjetaji mousnog mirisa struje uvis iz hrama.
Tama se sputa. Bojim se tame. Vani prosjaci lijeu pod pokrivae od kartona. S prozora
vidim kako se gnijezde u uske malene kutove, ili se priljubljuju, umotani u novine, uza zidove
ove zgrade. Sklupavaju se poput zareza i nadaju se snovima.
Otkad su odveli M.-a, noi su gotovo neizdrive.
Doista je ludo ega se sve sjeamo. Sjedila sam u kafiu, glumei Engleskinju
kolonijalnog ponaanja, na dan, sjeam se, neuobiajeno nepokretan i topao. Bio je to dan
mog prvog "engleskog aja". Kakva skupocjena milina: kolaii debeli i pranjavi od
branenog omotaa, dem sjajno idak i kemijski crven. A na sjajnom, plavo-bijelo oslikanom
porculanskom tanjuru brdo tuenog vrhnja. aj je posluen u minijaturnom ajniku od finog
kovanog srebra; uz njega su stajali vr i zdjelica slinog oblika, za tu prigodu osvijetljeni
trakom limunski utog sunca. Domaa estetika bila je gotovo zamamna. Bacila sam se na
kolaie s neopravdanom pohlepom.
Tema mojeg magistarskog rada iz engleske povijesti na Cambridgeu bila je
"Dokumentarne reakcije na pokolj kod Peterlooa". esnaestog kolovoza 1819. gotovo
ezdeset tisua radnika i radnica (plus razna prisutna djeca i domae ivotinje) sastali su se na
Poljani Sv. Petra u predgrau Manchestera zbog mirnih prosvjeda s ciljem radikalne reforme.
Prizor je bez sumnje bio viestruko velianstven. Na transparentima su bili slogani koji su
proklamirali "slobodu i bratstvo", "glasove za ene", "jedinstvo i snagu" i "godinje
parlamentarne izbore, uz ope pravo glasa". Jedan je pas, zabiljeeno je, nosio rijei: "bez
pasjeg poreza" ukrasno objeene oko vrata. Gomila je bila uredna i nenaoruana i osjeala se
pomalo sveano. ene s bijelim eiriima ohrabrile su se od ideja. Mukarci su postali glasni
i veselo nemirni. Bilo je pozdrava, razgovora i drugarstva. Neka je sobarica dobila, a to je
prolo neprimijeeno, poljubac od svog oboavatelja. Pas sa znakom zadrijemao je kod
neijih nogu. Beba je polagano pila na jastuiu od dojke.
28
Po nareenju suda - tako je pisalo - mjesna Dobrovoljaka konjanika policija na konjima
se sjurila u gomilu, namjerivi se na govornika, ovjeka po imenu Hunt. Dijete je zgaeno;
govornik uhvaen. Gomila se razbjesnila i poela psovati. Dobrovoljaka konjanika policija
uspaniila se i potegnula maeve, a onda su se upleli i Konjaniki husari, priskaui u pomo
Dobrovoljakoj konjanikoj policiji. Nastupilo je energino desetominutno klanje.
Jedanaestero ih je ubijeno. etiri stotine i dvadeset jedno teko je ozlijeeno; stotinu ezdeset
dvoje (ukljuujui ene i djecu) ponijelo je trag posjekotine sabljom. Poljana Sv. Petra, u
poetku tako sjajna i svearska, bila je potpuno naputena, prekrivena kapama, alovima,
transparentima i cipelama izgubljenim u povlaenju i tla gusto obiljeenog uzorkom
polukrunih uleknua koja su svjedoila komeanju konja.
Sjeam se kako sam prodirala kolaie dok sam izraunavala ukupan broj rtava. Sjedila
sam u kafiu i rairila pred sobom svoje knjige, uivajui, djelomice, u slatkom proturjeju
izmeu slasti moga goenja i nesretnih, bolnih jada prolosti.
R. je telefonirala i rekla da ona i ostali odlaze u ilegalu. Mole da im se pridruim.
Primijetila sam da telefon, sa svojim posebnim, tehnolokim iskrivljavanjem glasova, ne
tei tome da potvrdi prisutnost ljudi, nego da ih odmakne dalje nego to je uope mogue. R.-
in je glas visio negdje daleko; bio je slab i nezemaljski. Prije sam se alila na raun toga, no
sad se inilo da ona ivi na nekom potpuno nevjerojatnom mjestu.
Mora odmah doi, aptala je na engleskom. Srest emo se u osam na ugovorenom mjestu.
Kao da je predloila da proputuje svjetlosne godine tame, kraj planeta i zvijezda i jureih
meteora, samo da bi se srela sa mnom.
Doi u, slagala sam, sumnjajui u njezino postojanje.
uvi vijesti pokolju kod Peterlooa, romantiki pjesnik Shelley napisao je Masku anarhije.
U svjetlucavom staklenom tornju Vile Valsovano u ljupkom Livornu primio se pera. Pjesma
je tura, metrina i predobro rimovana (u skladu s modom vremena), i pripovijeda priu, prilino
apstraktno, Poljani Sv. Petra. Protiv sablji i bajuneta klasne drave, poziva na pasivan otpor.
Budi smiren i stamen
Kao uma zatvoren, nijem
Prekrii ruke, gledaj vrsto
Oruja to su nepobjedivog rata...
Pjesma nije objavljena za pjesnikova ivota; nijedan izdava nije elio riskirati tamnicu
zbog njezina oito pobunjenikog karaktera.
U ova teka vremena pokuavam se rastresti ponovno itajui Masku anarhije. Ovdje, u
svojoj zemlji, ja nadahnuto ponavljam englesku strahotu iz 1819. godine. Ne mogu se
neposredovano suoiti s realnou gorih dogaaja na ovdanjim ulicama. Obuzeta sam
idiotskom melodramom recitacije, injenicom da se, kao tragedija ili farsa, ponavlja situacija
na koju se usredotouju i oko koje se vrte moje tjeskobe. Poput blesavog robota ispredam
rijei, traei u tom tunom inu neto nalik utjesi.
Slike Cambridgea i dalje me opsjedaju. Dok leim nou budna, vidim repriziranu
prolost: tromi Cam sa svojim uboravim rjeicama zelenog mulja, svojim pretilim, sivim
labudovima, svojim lanim venecijanerima; sjenovitim i brojnim iljastim tornjevima Kings
Collegea; tihim biciklima to vrludaju niz tamne, zavojite ulice, akademskim grupama u
razgovoru, preopskrbljenim knjiarama, slikovitim ajanama. Razmiljam njegovoj fasadi
manira i pravednosti, njegovu samodopadnom zatvaranju u sebe, njegovoj apolitinosti. I
mislim, napola sanjarski, na seksualne susrete, ljubavnike - jednoga posebno - s kojima sam u
svojim studentskim danima, bez nacije i neodgovorna, traila razuzdanost.
Usnula sam uasan san. Poeo je blago. Bila sam sama na kauu, izvaljena i nehajna.
Neka mi je knjiga leala lica okrenuta nadolje, pomalo teko, na prsima; upravo sam bila
29
zavrila itanje. Bio je to jedan od onih trenutaka iz snova koji su potpuno uvjerljivi, kao da
se neki komad budnog ivota sluajno odlomio i zabio u san. Bilo mi je udobno i bila sam
mirna, prava znanstvenica na poinku. No onda se, bez upozorenja, arulja u mojoj sobi
poela ljuljati u dugim lukovima. Zidovi su se poeli puniti sjenama nevidljivih ljudi.
Osjeala sam kako mi se srce die, ekajui straan udarac elika. No umjesto jakih udaraca
poeo me neobjanjivo guiti papir. Knjiga na mojim prsima preobrazila se u karton i leala
mi je na pluima, guei mi dah. Osjeala sam kako sam zbrisana, kako postajem spljotena,
beznaajna.
Probudila sam se bolno usisavajui hladan noni zrak.
Moj je mentor na Cambridgeu bio, kako se govorilo, besprijekoran humanistiki
gospodin. To znai daje pio sherry sa svojim studentima i ozbiljno i iskreno govorio o
pogodnostima i blagodatima humanistikog obrazovanja. Dok sam sjedila u njegovoj
sjenovitoj sobi obloenoj hrastovim ploama, okruena obaveznim kontingentom knjiga u
konom uvezu na kojima su svjetlucali zlatni naslovi, na trenutak sam povjerovala da sam
dosegnula sam vrh zapadne civilizacije. Razmiljala sam naru to se ljulja u ai, udahnula
njegov alkoholni miris trenutak prije nego to sam otpila gutljaj, i rekla u sebi: eto, tako bi
trebalo biti, ta dokolica, taj spokoj, taj ugoaj hrastovine i koe.
Stari se ovjek polagano nagnuo naprijed - dobro se sjeam - i zamolio me, veoma blagim
i strpljivim glasom, da opiem institucije vieg obrazovanja u svojoj zemlji. to sam trebala
rei? Pogledala sam dolje na svoje smee ruke i automatski se prisjetila samo onih
karakteristika mojega doma koje su bile grube i neizrazive: vreve mravih tijela na prepunoj
trnici, odjee to se bljetavo vijori u mraku uskih vea, jake hrane skuhane vani, na
plamenicima dimenzija djejih lutaka, odvratnog smrada ljudskog izmeta, nakita od mjedi,
tropota volovskih kola, oltara, drangulija, poznatih slogova. No nisam se mogla prisjetiti
nikakva inteligentnog odgovora. ula sam samu sebe kako mucam nekoliko nespretnih i
epavih reenica etnografskim razliitostima, infrastrukturnim nedostacima, neporecivoj,
alosnoj pljaki kolonijalizma.
A onda sam primijetila kako je aa sherrya postala sitna i veoma lomna u mojim velikim
rukama domae proizvodnje.
Na zidovima pod mojim prozorom pojavili su se kvadratni plakati. Prikazivali su, u
medijskom stilu, politiara, onoga koji je zloupotrijebio financijska sredstva neko
namijenjena popravku cesta. Nije se udostojao nasmijeiti se, jer po pravilima nae zemlje
politiari izgledaju strogo; nejasnoom i ozbiljnou moraju podsjeati na kipove koje e sami
neminovno podii. I ne zuri; oi su zamijenili pravokutnici od tamnog stakla. Ve je poprimio
obnevidjelu i besprijekornu staloenost kipa. To me podsjea na Shelleyev slavni sonet iz
1817, Ozymandias, u kojemu u beskrajnom pustinjskom prostranstvu otkriju razbijen kip
nekog "kralja nad kraljevima". Na preivjelom kamenom licu jo se uvijek vide "nabrane
usne gdje hladna zapovijed je zdana", premda nije ostalo nita od carstva i carskog autoriteta.
Prosjaci i dalje prostiru svoju postelju uza zgrade. Uspijevaju mi zaokupiti misli. Gledam
kako im se likovi sklupavaju, svijaju i kako rasporeuju velika krila kartona koja iz daljine
nalikuju krilima crnih Harpija to se izgladnjelo sputaju na plijen. Ma koliko pokuavala, ne
mogu ni zamisliti njihove osjeaje ili misli. Nedokuivi su poput slugu kojih je bilo u mom
djetinjstvu.
Puani meci odzvanjaju na neodredivoj udaljenosti. Na zapadu je neka eksplozija
obiljeena lukom svjetlosti to poiva nisko na zadimljenom i tekom nebu.
Tako sam oajniki eljela postati Englezom. Tonije reeno, eljela sam postati
Bysshe Shelley: senzualno privilegiran, poetski smion, pametan, seksualan, slavno mlad.
Umjesto toga primila sam se posla, ondje na mojim studijima, vrsto odluivi napisati knjigu
Peterloou kako bih iskazala ast svom profesoru povijesti. U njoj bih posvjedoila
nadmonim egzegetskim snagama povijesnog modusa. Bila bi to zapanjujua potvrda uzroka i
posljedice, strogosti injenica, objektivne i nepristrane uenosti.
30
No dogodilo se da nisam postigla svoj cilj. Ocjenjivaki izvjetaj - premda unekoliko
pohvalan - objavio je da ovaj kandidat ima tekoa s izraavanjem na engleskom jeziku
(odve kienom) to, premda samo po sebi ne znai pad ni iskljuenje, nee u konanici
posluiti kao preporuka da se tekst objavi...
Jesam objavila, ipak, malenu zbirku osrednjih pjesama naslovljenu Osobno i politiki i
posvetila je svom ljubavniku. Sjeam se kako sam hitala ulicama s raskono umotanim
primjerkom, drei ga kao nekakav trofej pred sobom - moje rijei, moje enje, tako
elegantno tiskane i uvezane, sve dok nisam stigla - daui, puui i sva raupana od
uzbuenja. Moj je ljubavnik okrznuo knjigu neznatieljnim pogledom. Njegove vitke bijele
ruke nemarno su listale stranice. Rekao je da je zapravo-uasno-zauzet-ovoga-asa i bih li se
mogla vratiti u pogodnije vrijeme.
Doli su me uhititi. Ne mogu se pretvarati kako to nisam oekivala. Spise Ozymandiasu
odnijeli su nekoliko dana prije i moje je oporbenjatvo registrirano ve samom injenicom
njihova postojanja.
Izbacuju me van, u kombi to eka. Prolazim kraj prosjaka i plakata, prvih sa svom
skromnou i anonimnou obespravljenih, drugih poznatih i zapanjujue konkretnih. Nada
mnom se svemir protee u beskonanost i otkrivam kako glupo mislim da je R. ondje negdje,
da orbitira gore, da su ona i ostali uhvaeni u carstvu koturavih zvijezda, da su daleki,
nepovratni.
Njegove su vitke bijele ruke nemarno listale stranice. Moja se knjiga okretala preda
mnom poput sjajne lepeze. Za tebe, rekla sam; ljubavne su pjesme za tebe. Njegovi su se
prelijepi kapci polagano podigli. Sjeam se kako sam njegove oi smatrala osobito
profinjenima. Rekao je da je zapravo-uasno-zauzet...
Ovaj zatvor uope nije onakav kakav sam oekivala. Zbog neega sam zamiljala mnogo
buke i guve, no on je tih i samotan. Moda me dre u nekom posebnom odjeljku. Moda je
ovo ustupak bogatstvu moje obitelji, njezinu politikom utjecaju u prolosti. U svakom
sluaju, vlaan je i neopisivo hladan. Udovi mi se gre i sigurna sam da je to zbog
neprestanog drhtanja. Pokuavam se mentalno zagrijati. Mislim naru u sherryu u niskoj,
ilijebljenoj ai. Mislim "engleskom aju" pod trakom svjetlosti, o drhtavoj pari nad
ajnikom, plavo-bijelo oslikanom porculanskom tanjuru, brdacu tuenog vrhnja, limunu
svjetlosti. U svojoj viziji ivim u svjetlucavom staklenom tornju.
Pripremila sam izvanrednu obrambenu taktiku. Tvrdit u da je moje zanimanje za
politikog Ozymandiasa bilo samo povjesniarsko, da nisam lan nijedne stranke, da sam
politiki nevina, ista, neokaljana. Pozvat u se na naelo nepristranosti u znanosti i ustvrditi
vanost dokumentiranja u istraivanju. Citirat u svog starog profesora i elokventno se
izjasniti nunosti povijesne struke - njezinim nacionalistikim prednostima, njezinoj
praktinoj osobini uklapanja u svaku dravnu ideologiju - i konanoj neuinkovitosti
akademskih rijei.
No nita od toga nije upalilo. ovjek u vojnikoj odori koji se sa mnom suoio u eliji
prekinuo je moj govor i jednostavno se otvoreno nasmijao. Va zloin, rekao je, zloin je
seksualne nastranosti. Vi ste seksualno izopaeni; izopaili ste druge. A onda je uinio neto
nevjerojatno. Na narjeju moga kraja poeo je recitirati, finim, sveanim tonom, jednu od
mojih ranih ljubavnih pjesama, jednu koja je bila napisana prije dvadeset godina ljubavniku,
mome ljubavniku, mome davno izgubljenom engleskom ljubavniku, koji je bio zapravo-
uasno-zauzet.
Zemljovidi su izbrisivi.
Mjesto tvoga prebivanja
preinailo je prostor. Mislim u sebi
"on ondje ivi" dok drugo
otplutava kao da je potpuno
31
naputeno, mitsko poput Garude
to podie ljupka i golema krila.
Nevidljivo je vidljivo.
Odsutnost kao da te uope
ne oslabljuje. Tu, u mojoj sobi,
tako natrpanoj i napuenoj
samoproglaenom znatieljom,
tkaninama iz dalekih zemalja, koljkama,
knjigama, stolom i njegovim papirima,
ti neosporno lebdi. Moje cvijee u lonanicama
drhti pod dodirom tvoje ruke.
Tvoj dah na prozoru,
tvoje sigurno lice.
Slijepi bi znalaki rekli:
"Dvoje je ljudi tu".
Vojnik je u tom trenu zastao u recitaciji i ponovno se nasmijao. Ostalo je, rekao je,
previe prostako da bi se izreklo; i okrenuo se i otiao, odnijevi vjerojatno i ostatak moje
pjesme prevedene na narjeje dok mu se u glavi vrtjelo od njezina lascivna svretka.
Ne mogu se sjetiti ostatka pjesme. Stalno u sebi ponavljam posljednju izgovorenu
reenicu: "Dvoje je ljudi tu", u nadi da u vratiti odlutale rijei. Znam da sam izmatala
seksualni in, da sam se spojila sa svojom izmiljotinom ljubavnika i utonula u neko
imaginarno neprostorno mjesto. Znam da mi je jezik postao bogat i romantian, da sam bujno
opisala prisutnost u odsutnosti. Bila je to pjesma ljubavne zaluenosti, naivna, sramotna. No
moje rijei, ini se, ne izlaze mi u susret. Pjesma moje mladosti potpuno je zaboravljena.
Tako mi je jako, jako hladno i nisam ni najmanje hrabra. Ova elija ima u sebi neto
zloslutno; tamna je, vlana i ispunjena ogavnim brojem pauka i ohara. Razmiljam svijetu
koji postoji izvan elije, vrevi mravih tijela na prepunoj trnici, odjei to se bljetavo
vijori na vjetru u mraku uskih vea, zainjenoj hrani skuhanoj vani na plamenicima
dimenzija djejih lutaka, odvratnom smradu ljudskog izmeta, nakitu od mjedi, tropotu
volovskih kola, oltarima, drangulijama, poznatim slogovima. Mislim na prosjake to si
prostiru postelju pod komadima kartona. Mislim na plakate to se mnoe po cijelom gradu, a
svaka nova slika nalik je posljednjoj, svakom licu oduzete su oi, svako ponavljanje
produbljuje infiltraciju ovjeka kojega zapravo nitko ne vidi; na tamno nebo to se savija u
luk iznad mene, na svoje prijatelje koji su izgubljeni i lebde u njegovim zrakopraznim
dubinama. Mislim na dim, puanu paljbu i prazni pogled kamera. Gomile jure pred tenkove
u nekom moderniziranom Peterloou. Pali, smrvljeni, grimizno rascvali poput rua.
Dva mukarca neoekivano su dovela M.-a u moju eliju. Gol je i bez svijesti, a testisi su
mu spaljeni cigaretama. Izvaljen je na kamenom podu kao da je ve mrtav.
Sad vi, gospodin profesor, kae jedan mukarac. Govori, poput recitatora, na narjeju
moga kraja. Koa mu je tono boje moje koe. Kosa mu je jednako crna. Izraz lica jednako
neodreen.
M. lei na podu, opsceno obnaen. .-ovo se lice promijenilo; to vie nije lice koje su
moje usne istraivale, nije vie dragocjeno ljubavniki poznato. Jedva je, zapravo, uope
prepoznatljivo.
Hodam svom spaljivanju i ne elim biti Shelley. Hodam svom spaljivanju i
jednostavno elim, vie od svega, vratiti izgubljenu, skromnu uspomenu svoje pjesme, vratiti
trenutak u kojemu je takvo to bilo izrecivo i u kojemu su takve rijei bile mogue, u kojemu
su tjelesne slobode znaile ire slobode, u kojemu je povijest bila neto samotno, uspavano i
akademski pristupano. Stalno si ponavljam: "Dvoje je ljudi tu", no nakon toga nita ne
32
slijedi. Nakon toga uasan je mete rijei koje se gibaju i mijenjaju bez ikakva reda, koje su
arhaine i nesuvisle, i koje u mojoj glavi zvue kao da su izgovorene iz dubokog svemira,
kroz sve navoje i zakretaje telefonskih ica. Prolost je izgubljena. Osjeam se slabom i
jadnom. Ipak, govorim u sebi, ponovno i ponovno: "Dvoje je ljudi tu".
Rije "rubin"
(De minimus non curat lex: Zakon se ne bavi sitnicama.)
Janet Allotson, odvjetnica iz Hawthorna u Melbourneu, probudila se od snage
uznemirujue uspomene. mirkavo je prela u svjesno stanje i otkrila da je istovarena negdje
drugdje, u drugu dob, drugu klasu, drugo vrijeme.
Jutrom zateena uspomena bila je zapanjujue jasna: nije to bio nikakav zagonetan talog
neega, nikakva parafraza u snovima, nikakva nesistematina ili okolina zbrka, nego, moglo
bi se rei, gotovo jasna i razaznatljiva ideja.
Odnosila se na njezine roditelje. Izvevi niz premeta unatrag, vratila se u neki trenutak
povezanosti meu svima njima, a od toga se obiteljski trokut nakrivio, najprije na ensku
stranu, onda na muku, i posve izmijenio. Janet Allotson nije mogla rei to je potaknulo
uspomenu, koji ju je to noni mehanizam mogao osloboditi, no u svakom sluaju razmiljala
je u tihom sivilu zore, u plavoj studeni trenutka (uza sveprisutne zvuke prometa, blago
urlikanje drozda, neznatno pomicanje duboko ukopanog tijela koje je spavalo kraj nje),
udnoj i sluajnoj milosti svoga povratka.
Uspomena je bila dvojna. U prvom dijelu gledala je svoju majku kako slika neku sliku u
akvarelu. Bilo je to u njezinoj sedmoj godini. Stajala je za kuhinjskim stolom i prouavala
kretnje majine ruke koja umae i vrti kist, uzima malo boje oblika plamika, a potom je iri
po papiru to se meko sjaji i svjetluca od vlage. Nije znala to crte kista prikazuju; bila je to
apstrakcija oblika uglavnom grimiznih i naranastih koji su moda neto znaili samom
bojom. Ruka se polako dizala i umakala u ponavljanim parabolama, likovi su bujali i skupljali
pigment, postajali krvaviji i arkiji, poinjali se neometano iriti na vanjski rub papira.
Dvije su stvari bile udne: majka je toga dana nosila grimiznu haljinu i uz to je
narumenila obraze, a taj se kozmetiki uitak obino uvao za posebne prigode. To
ponavljanje boje, tako uredno podudarno, tako ovalno na ovalnom, inkriminiralo je enu
udesno zadubljenu u svoj rad; ensko dijete, Janet Allotson, smatrala ga je udnim i
izvanrednim. Gledala je majino lice, njezinu kosu, njezinu haljinu, oblinu njezina lika,
svijetli obrub koji joj je uz tijelo ocrtavalo sunce s prozora, i zamijetila mir i usredotoenost s
kojom je radila. To pomno motrenje popratilo je stanovito izotrenje vida. Janet je vidjela
komadie zlatnog cvijeta akacije zapele u kosi, vidjela je kako joj tkanina haljine opisuje
grudi i bokove, primijetila je, kradomice gledajui pod kuhinjski stol, tragove blata na dugim
bijelim nogama, prilino slinima njezinima. Dijete je promatralo svoju majku s nevienom
usredotoenou, kao da je prvi put vidi itavu - cijelu majku.
Slikarica je nastavila, oito neometena. Pod kistom su nastajali vijenci i sloene vitice.
Gradacije sjene proizvele su neto to su moda bile peteljke. Bio je tu nagovjetaj likova ili
tijela, dina u pustinjskom krajoliku, vode na povjetarcu, zdjele jabuka. Janet je stajala za
stolom i razmiljala sa svom ozbiljnou sedmogodinjakinje papiru na kojemu su slike bile
i fluidno nesigurne i prekrasno hirovite.
Potom je, prilino neoekivano, ula samu sebe kako izgovara, prvi put u ivotu, tko zna
odakle joj, bajkovitu rije"rubin". Rije se oblikovala u upljini usta, primakla se naprijed i
bila izreena: "rubin". Prostrana rije, ritmina, suglasnika - orijentalna nekako, i moda
33
aladinska; asocira na mozaino isprepletene prozorske reetke, kandila od filigranske mjedi,
antigravitacijske ilime neograniene brzine, sutone boje iste breskve nad iljatim
minaretima, jednu kupolu u obliku dojke nad drugom, na jedan bliskoistoni kilometar za
drugim. "Rubin": ta jedna rije otvorila se poput prozora to gleda na neki posve drukiji
svijet.
Je li joj majka podigla pogled? Je li se zbio neki asak razumijevanja ili suuesnitva
meu njima? Je li ruka zastala u radu ili forma u svom dotjerivanju? Janet Allotson nije se
mogla prisjetiti. U sreditu njezina prisjeanja - donekle tako tipinog za djeje prouavanje
(pojedinost, znatielja, pogled odozdo) - lealo je obino, dosadno nita, puki zaborav
reakcije. Rije "rubin" bila je nedvojbena, ali nakon nje nastupilo je razdoblje trenutane
amnezije, plosnata nula, neka ne-majka s ne-osmijehom, ne-bujica majinskog propitivanja i
odobravanja. Bio je to neuzvraen "rubin".
(Janet je sada mislila rjenikom pravne kazuistike: Quot non apparent non est. "Ono to
se ne pokazuje ne postoji.")
U tom trenutku zapoinje drugi dio uspomene. Na kuhinjskim se vratima posve iznenada
pojavio Janetin otac. Krupan ovjek kvadratine grae i robusne naravi, golemih ruku, u
farmerskoj odjei (blatom oblijepljen, radom zamrljan, slatko prepun mirisa), zatoptao je na
pragu kako bi najavio svoj ulazak (navika koju je preuzeo od svoga oca i koja se prenosila
dalje, rodno nepristrano, kroz narataje) i bljesnuo otvorenim depnim noiem pred svojom
keri.
"Deranje koe", podsjetio ju je. "Vrijeme je za muki posao."
Janet se okrenula od slike i gurnula rije "rubin" pod jednu stranu obraza, poput
zabranjena zalogaja.
Pokorno je pola za ocem na panjak u udolini, dolje ispod potoka. On je za rep vukao
sivog klokana kojega su udarili kamionom prije dva dana. Nebo je bilo uto i toplo, zrak
spokojan, bez povjetarca. Sa svakim tekim korakom kukci bi u malenim oblacima navrli iz
visoke trave. (Janet se to inilo kominim: da neije hodanje moe biti popraeno zujeim
rojevima.)
Stigli su do uskog potoia i njezin je otac stavio mrtvu ivotinju na komad suhe trave,
nedaleko od vode. Janet je unula i promatrala: prvi je put gledala deranje koe.
Svojom se smru klokan potpuno zatvorio. Skakutavi je ivot nestao, sad je bio mlitav,
oi su mu bile zatvorene, a zgodno lice ravnoduno i prazno poput maske. Otac ga je okrenuo
na lea, pa su mu se stranje noge irom izvrnule, dok su kratke male prednje noge alosno
strile naprijed, skupljene. Nalikovao je pomalo nekome tko se moli, kao to je to katkada
sluaj sa ivotinjicama sa apama, no Janet je ve tada znala da deranje koe nuno iskljuuje
svaki antropomorfizam i sentimentalnost.
Gledala je kako se no umee u prsa ivotinje. Zabijen je, a onda povuen niz truplo
lagano krivudavim pokretom. Potom je uslijedilo odvajanje koe od mesa. No je njeno
prodirao, a koa se, zajedno s krznom, oprezno odguljivala. Najprije su se ukazala prsa i
trbuh. Janet je zadrala dah.
Ono to je se dojmilo nije bio, kako je to prije bila zamiljala, kompaktan sadraj tijela -
brdo svijenih rebara i vrsta zdjela trbuha - nego vatromet boja. Ispod koe, priljubljen uz
prljavo sivo krzno, nalazio se sloj sala zelenog poput limete, a jo dublje u tijelu bilo je
pastelnih boja svih nijansi. Tetive su se protezale u ljubiastim prugama, bilo je njeno
ruiastog mesa, plavih ipki krvi, utila neke neodredive tvari, a sve zajedno blistalo je kao
da je prekriveno vodom ili tankim slojem plastike. Janet je pomislila kako je to neto
prekrasno, pravo otkrivenje. Umjesto mesarske krvavosti ta neoekivana suptilnost.
No se nastavio probijati, pa se klokanova koa dalje povlaila: bilo je jo povrina boje,
jo glatke tjelesne obline. Otrica se urezivala u nizu brzih zavoja, usput komadajui. Otac se
nagnuo u radu, nijednom ne podigavi pogled, i polagano je odstranio krzno sa svom
34
neuurbanom pedantnou sluge koji barata skupim i po mjeri skrojenim smokingom.
No kad je truplo na kraju okrenuto kako bi se dovrila operacija, Janet je na asak
preplavilo zaprepatenje. Na trtinom mesu bilo je veliko zatamnjeno podruje koje je
pokazivalo tetu nastalu od udarca. Bilo je runo i uznemirujue i ukazivalo je na nedolinu
smrt. Uhvaen pod koom, nalazio se stvrdnut i potamnio mjehur koji e se zacijelo
rasprsnuti.
No otac je, i dalje tih, vjeto manevrirao noem preko tog uasnog teritorija. Janet je
poeljela sklopiti oi (o, mukli udarac toga tijela, taj odve svje le klokana to izgredniki
nadire preko velike haube, sigurna i jednostavna konanost njegova drhtavog sna), ali nije.
Gledala je kako koa otpada, gledala je kako se no otire vlati suhe trave, gledala je kako se
truplo, sada zaprljano i prestaro da bi se bez bojazni pojelo, odvlai u grmlje na samotno
raspadanje.
Janetin je otac uvio klokanovu kou, oblikujui je u vrst smotak.
"Majci", rekao je. "Odnesi to svojoj majci."
I legao je na travu, izvukao cigaretu iza uha i zapalio je.
Nema etnje natrag, kui, sa smrdljivom koom, nema povratnog putovanja kroz rojeve
kukaca; ta je ruta otkazana, taj put nije registriran. Postoji samo trenutak rijeenosti; ili
nerijeenosti.
Janet je stajala na vratima sa svojim ivotinjskim paketom (topui nogama) i vidjela
majku kako i dalje slika. Ruka se dizala i tonula, precizno mukala, ponovno se dizala i uz
polagano tutkanje mijeala ljupku kuglu boje. Slika je bila detaljnija, ali jo uvijek
nerazumljiva. Janet je osjetila kako eli govoriti. eljela je rei rije "rubin" i tako privui
majinu pozornost. Mogla bi rekonstruirati trenutak egzotinog vidika, ponovno pronai onaj
prozor kroz koji je bacila pogled na mjesto to je moglo biti jedino izmatano. Ako se sada
ita vidi, nejasno je, nesigurno i zakriveno, pretpostavljala je, slojem ruiaste membrane;
postojala je nekakva slutnja nekog drugog postojanja, istodobno i apsolutno fantastinog -
pohranjenog u fonologiji i mati, u pospanim modulacijama glasa koji ita pred spavanje - i
duboko organskog - intimnog i stvarnog poput kucanja srca u neijem tijelu. U tom se
trenutku pokazala hitna potreba za spaavanjem.
No uplela se neka smetnja. Janet je ostala tiha. Stajala je sa svojom rijeju neizgovorenom
i s koom neodmotanom. Bio je to trenutak u kojemu je osjetila - kakvo preuranjeno
otkrivenje! - odvratan osjeaj nepovezanosti stvari: njezin otac uz potok, njezina majka
usredotoena na slikanje, ogoljen klokan, istodobno sjajan i straan, kukci, cvijee, zvuk
dalekih krava to muu.
Janet je pogledala majku, ispustila svoju kou na ulaznim vratima i, ubrzana
nesavladivom zbrkom osjeaja, otrala kroz travu pronai tajno mjesto za plakanje.
Janet Allotson, odvjetnica, obgrlila je tijelo pokrivaem i pola do udubljenog prozora.
Bilo je plavo melburnko jutro, a u zraku je visjela posve oekivana mogunost kiice.
Djetinjstvo je bilo negdje drugdje, suho, zlatno obojeno, i nepromjenjivo prolo-svreno.
Spavaonica je poprimila neki dojam nesigurnosti - djelomice zbog stanovite mutnosti ranog
svjetla, djelomice zbog njezina vlastitog tapkanja u mraku kroz svoja daleka, prola jastva i
njihove daleke, prole implikacije. Nosila je finu napetost unutarnje kronologije.
Bio je jedan sluaj, prisjetila se Janet, kojemu su joj priali u njezinim studentskim
danima i kojega se sad prisjetila kao izvrsnog primjera sveukupnog jada zaboravnosti. udan
mladi ovjek kojega je Kruna optuila za ubojstvo majke, tvrdio je da se jednostavno ne moe
sjetiti tog dogaaja. Nije to bila uobiajena rastresenost: prema tvrdnjama obrane, ovjek je
prije godinu dana pretrpio uasnu ozljedu glave poslije koje njegovo ja vie nije imalo
nikakav pouzdan ni stvaran kontinuitet. Mogao se sjeati, izneseno je u svjedoenju, samo
unutar raspona od sedam ili osam dana. Dalje od toga sve je bilo crno. Majka je, zapravo, bila
35
potpuno zaboravljena. Fotografije iz prolosti bile su potpuno neprepoznatljive. Pa je taj
ovjek bio osuen - kako je pokuavao ustvrditi neurolog, svjedok obrane - na vjeno, samo
tjedan dana staro ja.
Jedino pravno uporite koje se tu moglo primijeniti bilo je izjanjavanje
neuraunljivosti, odnosno neuraunljivosti u verziji non compos mentis. ovjekovo mentalno
stanje bilo je takvo da njegove sposobnosti nisu ocijenjene potpuno unitenima, nego
jednostavno nepotpunima. Optueni, doputala se ta mogunost, nije bio bez emocija; no one
su bile zagonetne, kaotine i nepovezane sa svijetom. A nije mu manjkalo ni jezinih
sposobnosti; no i u rijeima se vidio oit nedostatak povezanosti, krhkost, slabost,
nedosljednost. Unato svemu tome optueni je bio racionalan ovjek, umjeren i artikuliran.
Oito ga je boljela pomisao na to da je moda ubio svoju majku, koje se nije mogao sjetiti.
Muio ga je vlastiti zaborav.
No uslijedio je jedan osobit trenutak u kojemu je sluaj bio oito izgubljen. Obraajui se
zbunjenoj poroti, odvjetnik obrane skrenuo je pozornost na jednu dirljivu neobinost u stanju
optuenoga. Prije svoje tune nesree mukarac je bio student i pisao je diplomski rad na
temu Shakespeareovih soneta. I u opem carstvu zaboravnosti tog ovjeka postojala je jedna
jedina, potpuno zapanjujua iznimka: mogao je odrecitirati, napamet, sve Shakespeareove
sonete. Kako bi tome rjeito posvjedoio - i ne bez sudnikog dara - odvjetnik je zatraio od
svoga klijenta da izgovori sonet broj trideset:
Kad na sijela slatke noi i tihane
Sjeanje prizovem na minule stvari,
Uzdiem zbog manjka mnoge stvari znane,
Snova plau dragu dob lelekom starim .
U tom trenutku zbunjenost porote zamijenio je skepticizam. Nijednom se recitatoru
Shakespearea ne bi mogla pripisati slabost memorije!: odvjetnik obrane poinio je pogubnu
greku u prosudbi. Optueni je, zauzvrat, osuen na doivotni zatvor, premda mu je,
zahvaljujui albi, kasnije guvernerovom voljom odreen vremenski neogranien preventivni
pritvor u mjesnoj ludnici.
U roku tjedan dana zaboravio je vanjski svijet i nastavio ivjeti u unutarnjem, unutar
sustava, precizno ustrojenog, od stotinu pedeset i etiri krajnje jedinstvenih i elegantnih
svemira od po etrnaest stihova, odnosno unutar svijeta gotovo potpuno lingvistikog.
Janet Allotson zadrhtala je i vratila se natrag u postelju. Njezin je ljubavnik jo spavao.
Primaknula je tijelo uz njegovo i rukom mu pomilovala bokove. Potom, ne znajui tono
zato, ali s nadom da e uzbuditi, s nadom da e nadahnuti snenu ljubavniku reakciju, s
nadom u poljubac i ruku to e odgovoriti istom mjerom, s nadom u odreeno milovanje,
nagnula se nad uho svoga ljubavnika, prislonila usne tako blizu da su mu oeale vrh, i
proaptala, veoma zavodljivo, jednu jedinu rije: "rubin".
"ivot mu vjerojatno
spasio imbecilni patuljak"
(Stavka u kazalu knjige Ronalda W. Clarkea Freud: The Man and the Cause, Granada,
1982, koja upuuje samo na kratak i zagonetan odlomak.)
Je li magnetofon ukljuen? Dobro, da vidimo.
Naravno, bilo je to davno. Be je tada jo bio jako lijep, prije nego to su svi ti automobili
preplavili ulice svojom bukom i rikom, poput velikih metalnih grabeljivaca. Bilo je vie
drvea uzdu bulevara Ringstrasse. Bilo je i tie, a svjetlost je bila ista i jasnija. ene su bile
36
ljepe, sa eirom i crvenim usnama, mukarci su bili pristojni, klanjali se i nosili rukavice.
Bila sam samo mlaa njegovateljica kada ga je dr. Deutsch primio, ali dobro se sjeam.
Bilo je to u travnju 1923. Tono se sjeam da je bio travanj jer me je upravo tog mjeseca moj
Claus zaprosio; znate, bila sam zaljubljena. Dakle jednoga travanjskog dana dr. Deutsch
doveo je svog pacijenta dr. Freuda na biopsiju. (Tada jo nismo znali da ima rak eljusti;
inilo se da je to neto benigno, to nazivamo leukoplakijom: puai to stalno dobivaju.)
Sjeam se da mi je jedna njegovateljica dola i proaptala: "To je onaj doktor za seks, Freud;
sigurno je dobio rak zbog svojih grijeha", zakiljila i zlobno pogledala prema njemu. Nikada
to neu zaboraviti. Greta, tako se zvala. Ja sam se pak udila kako se on dobro dri i izgleda
kao da je pun snage. Imao je gotovo ezdeset sedam godina, pa si vi mislite: ezdeset sedam,
moda ima rak: bio bi krhak i oronuo. A uope nije bio. One fotografije koje ste mi pokazali -
na kojima izravno i drsko zuri u kameru, ba kao mukarac - zapravo je tako izgledao. Bio je
elegantno odjeven, nosio je tap, imao je eir, sijeda brada bila mu je uredno podrezana nad
kravatom od crnoga satena, ah, da, i lani za sat na prsluku, kao to se tada nosilo.
I zlatno prstenje. Sve vrlo graanski. I ne biste vjerovali, u bolnicu je doao puei cigaru
poput dimnjaka! Ah, kako glupo!
Dr. Freud trebao je doi samo na brzu biopsiju i otii kui. Imao je zakazano kod dr.
Hajeka, rinologa - to je doktor za nos, ne biste vjerovali - kao vanjski pacijent. Zato mu nismo
rezervirali krevet jer smo mislili da nema potrebe. U svakom sluaju, to se nije moglo
predvidjeti. Ali onda je dr. Hajek krupnim koracima pohitao hodnikom prema meni i glasno
rekao (bio je to vrlo glasan ovjek): "Moj pacijent dr. Freud izgubio je vie krvi nego to smo
oekivali. Zadrat emo ga preko noi na promatranju. Molim vas, pripremite krevet." Dakle
da ne povjerujete. Priprema kreveta nije bio moj posao, ali ipak sam to uinila jer su to bili
tako vani ljudi, a ja sam bila mlada i divila im se. (Tada nisam znala mnogoto od onoga to
sada znam.)
Kaete da e u toj novoj biografiji biti mnogo sitnica koje su drugi izostavili - kako ste to
rekli? - "temeljit e se na marginalijama". Onda u vam rei neto stvarno dobro. Dr. Freud
vjerovao je u neto udno brojevima, u nekakvu praznovjericu, strepio je od neega. To ve
znate? Ah, nema veze. Kako god bilo, uz malo muke pronala sam mu krevet u petom odjelu,
ali on je odmah prigovorio. "Pogrean broj", mrmljao je drei ruku na bradi. "Pogrean broj."
Odluno je odmahnuo rukom. Bilo mi je jasno da ga boli, a zavoji na licu ve su bili
natopljeni grimizom, pa sam pokuala biti ljubazna i brzo to rijeiti. Uzela sam dr. Freuda pod
ruku i odvela ga do malene ostave, na kraju, gdje smo drali patuljka. U toj sobi - sada se
sjeam - na zidu je ostao portret pokojnog cara Franje Josipa. U mojoj mladosti bilo ih je
posvuda, u bankama, u potama, na car s bujnim zaliscima, ali nakon njegove smrti 1916.
odjednom su nestali. No netko je zadrao samo taj jedan i ipak ga objesio. inilo vam se kao
da ste se vratili kroz vrijeme - stari car i dalje je gledao, iv kao i prije. U svakom sluaju, u
toj pretrpanoj i mranoj sobi - nije imala broja - bila su samo dva leaja i nije bila nimalo
prikladna za primanje pacijenata. No taj patuljak bio je idiot i inilo se da mu ne smeta.
Polegla sam dr. Freuda na leaj i rekla Jacobu - patuljku - rekla sam mu: "Jacobe, ovo je
vaan ovjek. On je doktor. Dobar je. uvaj ga, Jacobe.
Da vam kaem neto Jacobu. Bio je tek neto vii od metra i vrlo debeo za svoju visinu,
tome bio je i idiot. Svako malo, kada bi se razbolio (a to je bilo esto), primili bismo ga u
bolnicu, u ostavu. Ne bismo ga primili na odjel jer je svojim pjevanjem uznemirivao sve
ostale pacijente. Jacob je stalno pjevao. Obino su to bile uspavanke, ali prilino isprekidane i
teko ih je bilo sluati, ako shvaate to elim rei. Mislim da ih je izmiljao. Neto
mjeseini i majkama, katkad i na jidiu. Zvjezdane noi, povjetarci, takve stvari. I malo
mumljanja.
Jacob - to e vas iznenaditi - imao je i majku i enu. Mi nekako mislimo da su ti ljudi
sami, zar ne? Ali Jacob je ivio sa svojom malenom obitelji u stanu blizu mojega: tako sam i
znala. Majka mu je bila visoka, vitka ena od etrdesetak godina, ini mi se. Izgledala je
37
poput zvijezde nijemoga filma, crnka vrlo blijede puti, ljupka lica, s usnama koje su voljeli
mukarci moje generacije: vrsto stisnute, napuene i srcolike. Sive oi - prelijepe - i pogled u
daljinu, odsutan. Uostalom, s njom sam razgovarala samo jedanput ili dvaput, pa ne mogu rei
da smo se ba poznavale. No esto sam je viala kako stoji na prozoru svog stana s pogledom
na ulicu i gleda van. Samo bi stajala i zurila. Mukarci bi katkad zastali ili usporili kad bije
vidjeli, ali inilo se da ih ona uope ne primjeuje. Samo bi stajala i gledala. Samotno i
zamiljeno, reklo bi se.
Moram rei da joj je snaha bila zanimljivija: morate je staviti u svoju knjigu. Bertha, tako
se zvala. I ona je bila idiot. esto sam se pitala kako su se slagali Jacob i Bertha, kako su se
uope uspjeli pronai u tako velikom gradu i izbjei da ih strpaju u ludnicu. U svakom
sluaju, Bertha je bila normalne visine, ali patila je od vrlo udne bolesti, sirota ena. Imala je
nekakvu paralizu lica, zbog ega se neprekidno smijeila, ali nekako iskrivljeno. Glava joj je
bila nagnuta na jednu stranu, a usta su joj bila prema gore. Sjeam se da sam je prvi put srela
na putu prema stanici podzemne eljeznice na Karlsplatzu - pola sam se sastati poslije posla
sa svojim Clausom da bismo otili na aj s njegovom majkom. Izdaleka sam vidjela da je
gnjavi neki mukarac. Predlagao joj je razne prostote, a ona je okretala lice od njega, tuna i
nasmijeena. Jako je pocrvenjela i bila je na rubu plaa, ali proturjean osmijeh zacijelo je
slao krivu poruku tom tipu. Stavio joj je ruku na prsa, a ona se smijeila. Pohitala sam prema
njemu i udarila ga torbicom. "Kako se usuujete!" rekla sam. "Kako se usuujete tako je
iskoritavati!" (Bila sam vrlo hrabra za svoju dob.) Bertha me je odmah prepoznala kao
nekakvu susjedu, koraknula prema meni i uhvatila me pod ruku. I tako sam udarala jednom
rukom, a pod drugom imala idiotkinju. Mukarac se odmah povukao. Vidjevi me u odori
njegovateljice, moda je pomislio da sam nekakva vlast. Kako god bilo, povukao se. Uzela
sam Berthu za ruku i odvela je kui, smetnuvi s uma sastanak s Clausom i aj s njegovom
majkom. (Poslije sam se sjetila i morala sam napisati ispriku na lijepo obojenom papiru, kako
je tada bio obiaj. I zamislite, Clausu uope nije smetalo to sam ga ostavila u iekivanju.)
Zapravo, nakon toga Berthu sam viala prilino esto. Vjerovali ili ne, postale smo dobre
prijateljice. Katkad bismo nedjeljom otile zajedno u park, ruku pod ruku. Naime nedjeljom bi
Jacob bio u bolnici. Da me ubijete ne mogu ni zamisliti emu smo razgovarale - budui da
je Bertha bila to je bila, premda ne tako tupa kao to biste oekivali - ali sjeam se da su naa
kratka druenja bila ugodna. Zapravo i nisam poznavala mnogo ljudi u gradu - osim Clausa,
koji je, budui zaposlen, mnogo radio. (Znate, cijela moja obitelj ivjela je u provinciji, u
Eisenerzu.) Zato sam uivala u njezinu drutvu. Kad bi se Jacob vratio iz bolnice, katkad
bismo etali utroje - ali ne esto. Nije mi smetalo da me vide s Berthom, ali s njih dvoje
zajedno bili smo uistinu vrlo upadljivi i privlaili smo poglede. Jednom je neka djevojica u
parku vrisnula i briznula u pla kad nas je vidjela, sve troje, kako dolazimo stazom prema
njoj. Strano. A ba je bila slatka.
Usput reeno, zaboravila sam spomenuti da je Bertha radila. Dodue, ne puno radno
vrijeme. Dva dana u tjednu obavljala je kuanske poslove u kui Karla Krausa - moda ste
uli za njega - onog zloglasnog pisca groznih pamfleta. Pria se da je Karl Kraus jednoga
dana izaao - zacijelo u potrazi za skandalima koje bi objavio ne bi li koga oblatio - i
pijunirao nau dragu Berthu. Zbog nekog se razloga zainteresirao i slijedio ju je do kue,
gdje je njezinoj majci ponudio ugovor poslu. Nemam pojma zato je prihvatila - to se ini
tako nepromiljenim i neodgovornim. Nije se inilo da nemaju novca, ali nikad ne moete biti
sigurni kako je to s ljudima, zar ne? I jo kod takva ovjeka!
Jednoga dana posjetila me njezina majka - ve je bila veer (svjetiljke su gorjele) i ba
sam se bila vratila s posla - i zamolila me da odem herr Krausu po Berthu. Kasnila je, mnogo,
mnogo vie nego obino. Zaista ne znam zato majka nije otila sama, iako, kad sada
razmislim, ona jedva da je uope izlazila. U svakom sluaju, tada je prvi put dola u moj stan,
a kako je bila autoritativna i tajanstvena ena, smatrala sam da je vano i pristala sam otii.
Dala mi je ceduljicu s adresom, ispisanom savreno urednim rukopisom, i pola sam u mrak.
I to mislite? Morala sam ekati u predvorju dok je domaica otila po nju. Bilo je ba
38
fino ureeno, vrlo graanski. Dugaka zrcala, turski sagovi, svila na pokustvu, na vratima
dva jednaka svijenjaka, stolci s visokim naslonom, venecijansko staklo. Prije nego to se
domaica vratila, doao je sam Kraus - mnogo ljubazniji ovjek nego to sam zamiljala, i
vrlo ranjiv, ini mi se, iza tih naoala bez okvira - vodio je Berthu za ruku i pustio je naprijed.
Rekao je otprilike: "I tako ste doli po Berthu, Berthu, simbol samoga Bea: izvana Ijubak
osmijeh, od uha do uha, konvencionalan, koji poput maske prekriva imbecilnu prazninu
nutrine". Upravo tako! Tono tim rijeima! A to je rekao, zamislite, tako ljubaznim glasom da
isprva nisam znala kako da odgovorim. No tada sam shvatila to je rekao, koliko je to
neugodno i neprilino, pa sam zgrabila Berthu, brzo se okrenula i otila. Nisam mu
odgovorila ni rijei. Kako uasan ovjek! Nikada to neu zaboraviti.
Ali skrenula sam s teme, zar ne? Vas zanima pria Freudu.
Kao to rekoh, dr. Freud bio je smjeten u ostavi s Franjom Josipom i idiotskim patuljkom
Jacobom. Kad sam ga ostavila, inilo se da mu je dobro i pretpostavila sam da spava.
Posvetila sam se drugim dunostima, na drugom kraju hodnika, i da vam pravo kaem,
gotovo sam zaboravila na njega. A tada, na svoj uas, vidjeh Jacoba da tri prema meni,
onako nespretno kako debeli tre, i vie iz svega glasa: "Krv od doktora! Krv od doktora!"
Nikada to neu zaboraviti. Pohitala sam natrag u ostavu - dok mi se Jacob sapletao oko nogu -
i vidjela dr. Freuda kako lei ispruen u lokvi svjee krvi. Zavoji na licu bili su mu posve
natopljeni, a i ruke su mu bile krvave, kao da je pokuao zaustaviti krvarenje pritiui ih na
ranu. Cijeli njegov jastuk bio je crven i mokar, ukratko, obilno krvarenje, i nije prestajalo.
Odjednom sam se osjetila krivom - znala sam koliko je to vaan ovjek, a tu je u ostavi s
patuljkom. Morala sam odmah pronai lijenika. Postavila sam Jacoba uz postelju dr. Freuda i
pourila po lijenika. Uzaludan trud! Nigdje nije bilo dr. Hajeka: bio je otiao jo nakon
operacije. Zato sam pohitala natrag u ostavu, bez lijenika. Patuljak Jacob jo je pazio, hvala
Bogu. Jednom rukom drao je mlitavu ruku sirotog Sigmunda Freuda, a drugom je vrsto
pritiskao njegovu eljust, vjerojatno oponaajui neto to je prije vidio. Bio je to neobian
prizor i na prvi pogled moglo se initi da je Jacob upravo poinio neki uasan zloin i trudi se
priguiti rtvine krikove. No zapravo je bio njean i vrst, poput djeteta. I oito je bio
razumniji nego to sam imala razloga vjerovati prije toga.
Odgurnula sam ga i posvetila se previjanju. Pritisak. Novi zavoji. Previjanje. Ponovno pritisak.
(Dok nije doao lijenik i preuzeo - kao to to lijenici ve rade.) Poslije sam doznala da je
na pacijent bio vrlo blizu smrti i da ga je patuljak spasio time to je digao uzbunu i pomogao
zaustaviti krvarenje. (Za razliku od dr. Hajeka, kojemu bi bilo bolje da ne dira nita osim nosa.)
Kada je kriza prola, pacijent je na ceduljici napisao - jer je mogao govoriti samo uz jake
bolove - da bi i dalje radije boravio u ostavi nego na odjelu. To nas je sve iznenadilo, posebice
u svjetlu njegovih kasnijih optuaba. (Naravno, znate da je dr. Freud poslije optuio bolnicu
za namjeran nemar zbog toga to je osoblje bilo ljubomorno i ogoreno uspjesima
psihoanalize!) U svakom sluaju, ostao je i nekoliko se dana oporavljao ondje gdje smo ga na
poetku i smjestili. Njegova ki Anna spavala je u naslonjau u tom istom groznom sobiku.
Rei u vam jo neto to pamtim. Bertha je dola u posjet dok je dr. Freud jo bio ondje.
Rijetko je posjeivala Jacoba kada je bio u bolnici; mislim da je to majka zabranjivala,
premda nisam sigurna zato. Ipak, jednoga je dana dola, i tako ih jo pamtim. Dr. Freud
naslonjen u krevetu, lica pod debelim zavojima, a lice ivog cara Franje Josipa lebdi mu nad
glavom. Dolazi naa draga Bertha -ja sam je uvela - i odmah prilazi Jacobu te ga grli onako
nespretno i slinavo kako to ve takvi ljudi uvijek rade. Zapravo, bilo je ganutljivo. Poljupci,
dranje za ruke. Dr. Freud ju je promatrao i prstom je pozvao da mu prie. I ona mu je prila,
sa smijekom. Zatim ju je primio i oprezno joj prstima istraio crte lica kao da medicinski
procjenjuje njezinu neobinu bolest. (Mislim na osmijeh, ne na mentalnu zaostalost.) Poput
kakva medicinskog pregleda. Pomno sam ga promatrala i na trenutak sam pomislila, samo na
trenutak, pazite, da e zaplakati. Naravno, nije zaplakao; mukarci tada nisu plakali. Ali samo
na trenutak pomislila sam da hoe. Slavni Sigmund Freud plae: moete li to zamisliti?
Ne, ne znam nita vie idiotu patuljku Jacobu; ao mi je. Osim da je umro od
39
komplikacija nakon upale plua nedugo potom, mislim ve 1924. Bertha i majka ostale su u
stanu, a ja sam se preselila i ivjela sa svojim muem Clausom. Poslije sam ula da su ih
odveli nacisti - meu prvima, a ona tada vie nije izgledala kao zvijezda nijemoga filma sa
srcolikim usnama, nego mnogo, mnogo starije, i boja kose pribliila se boji oiju. ini se da
nitko ne zna to im se dogodilo, ali moemo pogoditi kad je rije nacistima.
Zapravo vam ne mogu nita vie rei Jacobu. Znam da elite napisati njegov dio prie,
ali sjeam se drugih stvari. Kad pomislim na Jacoba i tu biopsiju, uglavnom se sjetim en.
Sjetim se majke na prozoru, tako lijepe i tihe, a ponajprije drage Berthe, uvijek nasmijeene i
suosjeajne, moje prijateljice unato svemu. kojoj je onaj uasni ovjek - onaj Karl Kraus -
rekao da je na neki nain sm simbol Bea.
Veronika
O ovoj pripovijetki moj je kolega rekao: to je mit Veroniki; nema tu nita vie. Na licu
mu se pojavio prezriv podsmijeh, znanstveniki, strog i nepobitno siguran.
Ova pripovijetka zapoinje ondje gdje bi i trebala, u trenutku dolaska. Mjesto njezina
prvobitnog zbivanja eljeznika je stanica u sjevernoj Indiji, ovelik ruralan grad, vrua
sredina ljeta. Ima tu predvidivog azijskog obilja, mnotva nevjerojatno zbijenih ljudskih tijela,
previe ljudi na premalo prostora. urei izlazu, neki e posrnuti, dijete e se izgubiti, paket
zametnuti, sari poderati, dragocjen komadi hrane ispast e na pod i zgazit e ga. Ima svih
moguih zamrenih verzija sluajnih i namjernih kretanja to ine grubu demokraciju gomila.
Glasovi na tome mjestu dodaju jo jednu dimenziju obilja, jer je posvuda veoma buno.
Pozdravi i zabrinuta vika zbog prtljage mijeaju se s prijekorima djeci, povicima ulinih
trgovaca te kripanjem i zveketom dotrajalih strojeva. A povrh svega toga, kao neko boansko
oitovanje u ovoj zemlji brojnih boanstava, tutnje poruke to se neprekidno emitiraju iz
javnog razglasa, pucketave od statikog elektriciteta.
Naa junakinja Elizabeth turistiki revnosno probija se kroz pukotine u gomili. Ima u njoj
stanovite neustraivosti, stanovite estoke odlunosti. Okruena vrzmajuom gomilom, ona se
doima izdvojenom i pomalo odabranom. Dodajmo jo i to da ima samodopadnost osvajaa:
nadvladavi nelagodu izazvanu tijelima i mirisima, drukijom bojom koe, sada se eli
uvrstiti u suverenosti prvog svijeta, uivati u onome to vidi, u suvenirskoj vrijednosti i
neobinim prizorima mjesta. Kree se sigurno, vrsto steui svoj putniki zaveljaj i pomno
pazei na lopovske ruke. Lako odbija guranje i grebanje gomile, najprije se probijajui
laktovima kroz skupine koje se pred njom raspadaju, a potom ih smjerno zaobilazei, ili u
skoku prelazi preko jarka. Iza nje je smrad na koji se jo nije posve navikla: jedinstvena
jetkost vrue metalne mainerije. To je neto iz njezina vlastitog svijeta, neto to je moda
podsjea na nesree. Odbacuje tu zbunjujuu misao i brzo odlazi dalje.
Naa se junakinja Elizabeth kree dalje, prema mirisima koji e je kasnije podsjetiti na
Indiju neposrednije i okrutnije od svih fotografija koje svakodnevno snima. Miris samosa to
se okreu u ulju. Aliterativni sastojci kardamona, ilija, kumina, korijandra. Parfem afrana.
Kvasac apatija. Neki neizgovorljiv kokosov zain koji ublaava kari. Skuta. Vindalu. Udie
duboko i s uitkom, a onda sa svom bogatom ravnodunou milijunaice nastavlja naruivati
to god joj srce eli. Prodava u prljavim haljama ui na podu. Vjet je u sluganstvu. Vadi
tanjur od poderana kartona i po njemu uredno slae hranu, koje je malo, ali je dojmljivo
mirisna; a Elizabeth jede svoj obrok neprilino uurbano, svjesna toga da je nitko nee osuivati.
Dovoljno novca dovelo je nau junakinju na mjesto za koje je vodi, djeak s ulice,
pogreno ustvrdio da je najbolji hotel u gradu. Bio je podnoljivo otrcan i zvali su ga, u
njegovu mnogo kraem engleskom prijevodu, Lux. Ime su uokvirivale dvije obrnute svastike,
simbol koji je Elizabeth najprije, prostoduno, pogreno smatrala faistikim. Budui da je
40
sad znala bolje (od sanskrtskog svastika, od svasti: dobrobit, bogatstvo, srea), nasmijeila se
samoj sebi mudro (mudrost knjinih vodia) i zakljuila da e Lux odgovarati za jednu no.
No hotelska soba ima ozraje asketskog propadanja. Krevet je od drvenih daica, ima
najtanju moguu krpicu kao madrac i pokriva potpuno umrljan spermom i urinom. Nema
drugog pokustva, ak ni stolca. U jednom kutu sobe stoji zemljani vr vode, skromna gesta,
osobita samo po tome to je uope tu.
Elizabeth razmatra neugodnost zahtijevanja da joj vrate novac, traenja novog derana-
vodia i ponovnog klipsanja ulicama, no odlui ostati - jednu no - ondje gdje su je okolnosti
smjestile.
Soba ima znaajku koja jo nije opisana: tu je velik dvokrilni prozor s kojeg puca izvrstan
pogled na uurbane ulice ispod njega. I dok unutra vladaju posvemanja praznina i tragovi
prolih ivota, vani, odmah iza prozora, sadanje je vrijeme, puno ljudi i glasnih djelatnosti,
samo neznatno manje napueno od bunog kolodvora.
Elizabeth sjeda na tijesnu prozorsku dasku i promatra prizor. Kako sadri malo toga
zgodnog za fotografiranje, ocjenjuje ga nezanimljivim. Radnici rade, prodavai prodaju, kupci
kupuju. Ima bicikla i volovskih kola. Motora minitaksija.Tu i tamo neki automobil. ena u
smaragdnozelenom sariju oijuka s mladiem koji pod rukom nosi novine. Tu je i hrpica
kokoi koje su pobjegle i mukarac sa tapom. Ulijevo, starija ena plae sama u sjeni. Druga
ena, takoer stara, pee kikiriki nad plamenikom i prodaje u malim tuljcima nainjenim od
starih novina. Djeca koja bi trebala biti u koli natjeruju se uokolo, mijeajui jarke boje. A
posvuda lebdi fina bijela praina - jedan se sloj pomakne u zraku nakon svake djelatne
intervencije, kao da u eteru biljei ivote koji su inae zemaljski, stabilni i vrsti. Elizabeth
zastaje na trenutak kako bi razmislila toj praini. Sluti da je kuna i ostat e samo jednu no.
Popodne joj se ini beskrajno dugim. A da ode van kako bi potroila novac i fotografirala
- beskorisnim i demoralizirajuim. Grad je naime loe opremljen za turiste koji trae samou i
izdvajanje. Elizabeth se povlai u svoju sobu i odbijajui poi u postelju - koja je sramota za
hotel, ija je dunost zatrti tragove prethodnika i prikazati sobu uvijek u novom svjetlu -
prostire svoju vreu za spavanje na pod i lijee na tvrdou.
Iz svoje otrcane putne torbe vadi knjigu u mekom uvezu. arobna gora Thomasa Manna.
Poodavno ju je bila odbacila kao suvie njemaku za njezin ukus, suvie glomaznu i ozbiljnu,
no u ovim okolnostima spremna je jo jednom pozabaviti se njome. Elizabeth otvara stranice
svoje prijenosne Europe i zamjenjuje, rije po rije, otrcanu sobu, negostoljubiv grad,
sumnjivu okolnu prainu, veliajnou i uzvienom ozbiljnou Alpa. Stupa na planine i u
hladan zrak. Kultivirani glasovi raspravljaju velikim istinama. Senzibiliteti podrhtavaju.
Oblaci se uzdiu. Led, snijeg. Tekst ima svojevrsnu lirsku profinjenost koja je, budui da
postoji samo na fiktivnim mjestima za koja ne treba nikakva putovnica, i trenutno umirujua i
automatski susretljiva: S krevitih obronaka dopiralo je klepetanje klepki; taj spokojni,
priprosti, melodini zvuk koji se jasan i niim neometan razlijegao mirnim, rijetkim i praznim
zrakom produbljujui svean ugoaj to vlada u visokim predjelima.
U sumrak vani se odvija neto buno. Kroz prozor i zrak koji se smrkava dopire zvuk sve
jaih glasova i glazbe to narasta iz daljine. Elizabeth se die sa svoje vree za spavanje,
prezirno odbacuje Alpe i kree prema prozoru. Neto se zbiva malo dalje na ulici: pribliava
se povorka. Ona grabi fotoaparat i hrli u prizemlje posvjedoiti dogaaju, kakav god on bio.
Gomile ljudi stoje lea oslonjenih na nizove zgrada. Kroz prainu, sada uskomeanu,
gustu i vijugavo spiralnu, pribliava se svadbena povorka. tovani par sjedi visoko na
volovskim kolima nakienim desecima vijenaca od naranastih i utih nevena. Nad njima je
baldahin od neke neobine srebrnaste tkanine; svijetli u polumraku - udvostruujui niz
sjajnih kovanica to se njiu i svjetlucaju na njegovu raskonom obrubu. I par koji ukoeno
bulji naprijed i ne odaje znakove ljubavi nosi novac. Mukarac ima sako nakien girlandama
od novanica rupija, a mladoj novanice slobodno lepraju u krilu. Usto je optereena zlatnim
nakitom, rinicom u nosu, tekim lancima na grlu i sljepoonicama, velikim parom skupih,
41
fino izraenih naunica. Oni su, ukratko, zanosan par, prikladno pretvoreni u idolatrijsku pozu
nacionalnog arhetipa. Oni ine nepomian kip, dodue dreavo preobilan - utjelovljenje same
plodnosti: cvjetanje, bogatstvo, blagodat, svjetlost. (Naa junakinja namjeta objektiv aparata
kako bi mogla izotriti par.)
S obiju strana volovskih kola, hodajui u vrsti, povorka ljudi nosi tapove od bambusa na
ijem su vrhu elektrina svjetla. To se Elizabeth ini udnim i apsurdnim. Njezinoj bi
turistikoj dui draa bila rasprena, blaga svjetlost fenjera i svijea. tovie, iza povorke
protee se i rep runih crnih kabela, to ostavlja dojam da se itav dogaaj nekako odvija na
struju, da je umjetna energija ta koja pokree i uobliuje sjaj sveanosti. I pratei glazbenici
pridonose tom osjeaju: oni se upleu meu nosae svjetala mehaniki istrzano. ini se da su
tu samo djeca iznimka i sa sebi svojstvenom anarhizmom ponaaju se otpadniki, trei okolo
u najboljoj odjei, neuredno bacajui ruine latice iz koara i zdjela. Latice sporo padaju,
plutaju na toplom zraku; praina se pak u vrtlozima die nebu i brzo rasipa.
Nekoliko trenutaka Elizabeth je gotovo nesvjesna pribliavanja novog zvuka. Lice joj je
na aparatu; usredotoena je na vizualno. No tada, primijetivi nesklad, podie pogled i gleda
to se zbiva. Straga, na stanovitoj udaljenosti od kola, pristiu dvojica mukaraca, a na postolju
izmeu sebe nose elektrini generator. Kod njih se spajaju dugi crni kabeli; oni su izvor svjetla.
Uasno je to to su ti mukarci oito prosjaci. Posve su propali. Mukarac blie Elizabeth
prljav je, mrav i gotovo gol; onaj s druge strane u malo je boljem stanju. Elizabeth poprilino
vrijea taj strani manjak ukusa: staviti velianstvenost i bijedu tako blizu! Sputa aparat i
osjea kako joj se u tijelu die nekakva slabost. Buka generatora strana je i otra poput
turpije. Osjea se smrad vrueg metala.
Dogaaj se brzo zbio. Turistkinja i prosjak izmjenjuju kratke, brze poglede; upoznaju se,
takorei, u prolazu pogleda. Potom prosjak posrne. Spotakne se na putu i pone padati u
gomilu, padati mnogo tee nego to bi to njegov krhak i loman lik ikako mogao nagovijestiti.
Instinktivno uzbuena, Elizabeth ga pouri prihvatiti. Tono u tom trenutku generator se
otkvai i klizne prema njoj, zaustavivi se na ruci koju je ispruila u pomo. Meso joj poinje
gorjeti. Metal vrelinom utiskuje nakazan ig. Bol je otra: Elizabeth se nikada prije nije
osjeala tako preciznom i empirijskom.
U tom trenutku moj kolega predlae svoje znanstveniko objanjenje. Prema
srednjovjekovnoj legendi - pria nije biblijska - neka ena iz Jeruzalema koju je obuzela silna
pobonost pri pogledu na Krista i njegovo muno napredovanje s kriem prema Kalvariji,
strgnula je s glave rubac,izila iz gomile i pruila mu ga. Krist si je otro umorno elo i vratio eni
platno; poslije su na rupcu otkrili savrenu, jasnu presliku boanskog lica. Tu su sliku nazvali
Vera-Ikona (istinska slinost); ena kojoj je rije postala je Sv. Veronika. Tvoja Elizabeth,
rekao je, to samo ponavlja. Ona postaje anonimna i kulturalna; nema drugog znaenja osim to
predvidivo reciklira zaplet koji je ve ortodoksan, konvencionalan i poznat. To to se ikona patnje
sad prenijela na tijelo nije posebno bitno; ona i dalje funkcionira kao prijevod. Neoriginalno, staro.
Padajui u prainu, Elizabeth naas opaa, neobjanjivo bistro, prodavaicu kikirikija.
Vidi ruku s papirnatim tuljcima i osjea kako i sama oamueno tone u vlastiti tuljac.
Netko je grli. Mukarac je hvata oko struka, podie i odnosi. Svjesna je ruku boje
karamele koje je obujmljuju poput ljubavnika. Mukarac govori hindi. Uzima stvari u svoje
ruke. Svadba je odmakla dalje, odnosei svoju buku, svjetla i vru, usijan metal; a sada je
Elizabeth, perverzno, postala novost, i uz dodatnu atrakciju ozbiljne ozljede ona je postala
spektakl. Vidi kako gusta krivulja ljudi pred njom stvara polukrug. Uasan su skup. Birajui
izmeu boli i tuljca, ona bira potonje, naginje se i klie u njegovo siuno crno dno.
Elizabeth se budi na svojoj postelji u hotelu Lux. Spasilac je uz nju i objavljuje na
udnom engleskom da su poslali po lijenika. Naginje se i nemarno uzima arobnu goru
Thomasa Manna. ui nasred poda i kako, izgleda, nema pametnijeg posla, stupa na Alpe.
Prolo je oko sat vremena, a lijenik ne dolazi. Mukarac odlazi bez rijei, odnosei sa
42
sobom Thomasa Manna. Elizabeth odlui jo se jednom sklupati u tuljac.
U dugom danu koji je uslijedio ona e se okretati, prevrtati, strano edna vode, i uvijek iznova
u mislima prolaziti kroz prizor koji je doveo do njezine nezgode. Vidjet e novac i svjetla i
neurednu djecu. Jo e jednom iskrsnuti fotografske slike koje je eljela snimiti. U trenutku bistrine
pada joj na pamet da joj je aparat negdje nestao i plae za njim kao to bi slijepac moda
plakao za vidom; ne osjea se opljakanom, nego prije oneraspoloenom i onesposobljenom.
Drei mukarca za rije, Elizabeth eka lijenika. Lei poput pacijenta koji oekuje da e
svakog asa dobiti brigu i samilost, melem ljubaznih ruku, istou bolnice, medicinsku
obamrlost. Nitko ne dolazi.
Dan ide dalje bez nje, donosei s velikog prozora sunevu svjetlost to sporo, glatko klizi
niz suprotni zid, zvuke igre s ulice koji dokazuju da se akcija nastavlja, natjeravajui, s
vremena na vrijeme, male oblake sive praine da se spiralno zavrte, uskomeaju i postupno
slegnu - pljusak trunica praine - u ovoj grobnici od sobe.
Pred sumrak Elizabeth se die s postelje i odlazi po vodu. Zakljuuje da nije u stanju podii
zemljani vr jednom rukom, pa mora upotrijebiti zdravu ruku kao nekakvu primitivnu alicu i lokati
iz nje poput psa. Otetura natrag u postelju i iznenada, neoekivano, ima dovoljno energije da opsuje.
Kad se mukarac naveer vrati - i upali svjetlo kojim se ona nije zamarala - psovanje se
nastavlja. Elizabeth je zaprepatena snagom vlastitih psovki. Da moe, otrovala bi tog
beskorisnog ovjeka upravo onim bolom koji ju je tako sramotno pretvorio u ovo to je sad:
izluena, iscrpljena, tuljac. Mukarac hitro prilazi i stavlja joj ruku na usta.
Veronica, kae moj kolega, uz to je i ime klasinog pokreta pelerinom panjolskih boraca
s bikovima. Pelerina se zanjie tako polako pred licem jureeg bika da to podsjea, tako kau,
na Sv. Veroniku i njezino otiranje boanskog lica. Kretnja koja je neko bila sveta postaje
znak zle sudbine.
Mukarac vrsto dri jednu ruku na njezinim ustima punim psovki, a drugom joj prtlja po
zatvarau traperica. Ogoljuje joj bedra i iznenada je na njoj, trza se naprijed-natrag poput
elektrinog stroja. Elizabeth vidi bezimeno lice kako ritmino poskakuje nad njom, oi su mu
vrsto zatvorene. Osjea udaranje druge boli na toj postelji to je sve odvratnija sa svakim
novim trenutkom. A onda se prisjea, kao da je sama stranica jo uvijek otvorena pred njom:
S krevitih obronaka dopiralo je klepetanje klepki; taj spokojni, priprosti, melodini zvuk koji
se jasan i niim neometan razlijegao mirnim, rijetkim i praznim zrakom produbljujui svean
ugoaj to vlada u visokim predjelima.
Ujutro se naa junakinja budi ljepljiva i u modricama. Ruka joj je nateena i gnojna;
pogled na nju odvratan joj je. Lei poput mrtve stvari na prljavom pokrivau.
Svjetlost i praina nastavljaju svoje plutajue selidbe. Elizabeth je sama. Lei mirno,
sluajui brojne i raznolike zvuke, isprekidane i trajne, ljudske i neljudske, uurbane i
plemenske, kako struje i ulaze kroz prozor. I ne videi ga, ona ponovno oivljava prizor
odozdo: uje glas za koji zamilja da pripada eni u smaragdnozelenom sariju, uje, ili misli
da uje, stariju enu koja jo uvijek plae. Prevrnute posude kloparaju, a volovska kola tutnje.
Minitaksiji turiraju. Kokoi. Povici. Vjerska zvona.
Popodne je to prizorite zvukova tako puno i zvonko da ga ni vidljivost ne bi mogla
uiniti stvarnijim. Tako se Elizabeth promijenila. Koa joj je postala boje karamele, odjea joj
je sari. Osjea kako su joj se crte lica preoblikovale: dui nos s draguljem, vee usne, tamnije
oi, sjaj crne kose. Tijelo joj ne moe biti domaijim ni odreenijim; korespondira sa svojim
mjestom, pozorno, prepoznato.
Moj kolega kae autoritativno: Elizabeth je neoriginalna, nula, praznina, puka narativna
struktura. No ja je vidim kako lei na postelji, lei odmah ispod dvoline svastike, istinska,
ponizna, i zamilja stvarnost, razbacuje misli ovamo-onamo poput pramika uskovitlane
43
praine, postaje znatieljna, postaje druga, gotovo postaje - moglo bi se ak rei - uza svu
problematinost rasne politike koja to dodatno komplicira - gotovo postaje Indijkom.
Djeica
Moja sestra luakinja iz stranje je upe dozivala vrsto svijenim prstom.
Gle sunca! proaptala je. Doi vidjeti sunca!
Imala je ton nekoga tko se cjenka - podsjeao je na uskrsni sajam. Sjetila sam se
mukaraca poroznih lica i s konim tobolcima za novac koji su se priginjali odvratno blizu i
pokazivali rukama iza sebe, na bljetave kioske pune strelica za pikado ili klaunskih glava ili
mekanih krznenih igraaka.
Ne, rekla bih vrsto, onoliko djevojaki vrsto koliko je mogue. Ne.
Moja sestra, luakinja, bila je uporan cjenkaro. Zakvaila me prstom, zavjereniki
lukava.
Ma hajde, rekla je. Doi pogledati sva ta sunca.
Djelomino uplaena, oklijevajui, nervozna, polako sam se oduljala naprijed, u
tamnoplavi hlad drvarnice, zauzela poloaj kraj njezine blatnjave pojave, njezina lica boje
modrica, njezine nepobjedive volje, i odgovorila jednu jedinu rije: Da!
Rose je takva postala prije pet godina. U trudnoi je - njoj je tada bilo esnaest, a meni
jedva dvanaest godina - poela uti glasove koji su joj se iz utrobe probijali uvis te
blagoglagoljivo i nasrtljivo ulazili kroz zatiljak. Tih joj je dana lice bilo bijelo poput krede i
upalo, a na elu je imala preuranjenu boru mrtenja, kao da povjerava svijetu kakav autoritet i
teinu ima njezina privatna odaja rijei. Odravala je jednostrane razgovore i odgovarala na
neizreena pitanja. Vjeto je polemizirala s nevidljivim biima. Nagovarala je i uvjeravala.
Postajala je samouvjereno lirina. Debatirala je, kritizirala, deklamirala i drala predavanja.
itavi su rjenici nastajali u njezinim malim ovalnim ustima. Svakoga dana dovravali su se
deseci abeceda. Nerazgovijetno je brodila luakim carstvom neprestanog, zamrenog, glasno
izgovaranog idioma.
Sjeam se da je satima sjedila u hladu nae loze. Bila je jedra i nepomina poput
granitnog spomenika. Uzorci lia drhtali su joj na blijedom licu, ili klizili preko oblina
gomoljastog tijela. A iz ivahnih usta: rijei, rijei, rijei, zbijene poput groa i gotovo
neizbrojive.
Postojala su, dakako, i stanovita meurazdoblja tiine, neko akustiko mrtvilo tijekom
kojega je, pretpostavljam, Rose sluala rijei svoje utrobe. U tim bi stankama pomalo udno i
odsutno naherila glavu pod kutom koji je ukazivao na to da su njezini glasovi veoma tihi i da
se mora naprezati kako bi ih ula. Pitala sam se dok sam gledala - moja uasnuta oaranost
rasla je bre od njezina trbuha - bih li uz pomo snage volje i ja mogla uti glasove to su od
moje sestre iziskivali tako napetu pozornost. Poela sam eznuti za njezinim glasovima;
poela sam joj zavidjeti na njezinim korespondentima; osim toga - leei tiho u mraku,
sluajui kako njezino brbljanje odskakuje van, u no, sluajui glagole, pridjeve, itav svijet
pun imenica kako se kotrlja, jezikom ujedinjen, u prekrasnim konjugacijama - poela sam
eljeti i utrobu punu rijei. Bila sam neizrecivo ljubomorna. Leala sam u postelji osjeajui
se obino i glupo. Bila sam mrava i bez rijei, netrudna, neugledna.
Potom, napokon, u bijeloj caklini mjeseine, u barunastom zraku koji je jo bio
nevidljivo iskien jekom njezinih rijei, iscrpila bi se. Rose bi okrenula veoma polako golemu
boinu kuglicu svoga tijela, prekinula svoje glasno brborenje i konano zaspala.
Majka me svijenim prstom dozivala iz svoje spavaonice. Dobro se toga sjeam.
Sestra ti je luakinja, glasno je objavila. ivano rastrojena. Nestabilna. Divlja.
I s tim bi se rijeima okrenula i povela me u svoju spavaonicu, podruje u koje nam je
44
obino bio uskraen pristup, pa je stoga zrailo otrom posebnou zabrane. Biti priputen u
majinu sobu imalo je posebnu teinu; znala sam je samo po letiminim pogledima s vrata i
po jednoj zgodi - neposredno nakon to mi je umro otac - kad mi je bilo doputeno ui u
njezino sredite i kad sam se gotovo zaguila od koncentracije majinskih esencija: mirisa
pudera, ukrasnih drangulija, groteskno cvjetnih ljubiastih tapeta, zaguljive praine, tankih
ipkanih zavjesa, zdepastih porculanskih kipia, bruenih staklenih boca, tjelesnih mirisa,
sitnica, svakojakih arolija. A povrh svega toga, nalik oltaru i krajnje zapovjedno, stajao je
toaletni hrastov stoli koji je, izraen u istom stilu, nadvisivao bljetavo trokrilno zrcalo to je
registriralo i utrostruavalo svaku djevojaku strepnju. Stalnim sam prisjeanjima provela
detaljnu inventuru te sobe i sad sam pola u nju za majkom kako bih potvrdila ili opovrgnula
uspomenu suvie ivu da bi makar i priblino odgovarala stvarnosti.
Povijue su jo visjele na tapetama, jo se osjeala gustoa zraka, mnoina predmeta, no
cjelina se doimala, sve u svemu, prilino domaom i blaom, manje udnom i uznemirujuom
od moje uvjebane vizije. Samo je toaletni stoli od hrastovine, sa svojim nadzornim zrcalom
- komad pokustva korpulentnih i gotovo Buddhinih dimenzija - zadrao neto od izvorne,
vremenom prokuane snage. Leao je u kutu, dojmljiva obujma; uinio mi se zastraujuim.
Moja je majka krenula prema zrcalu i odjednom se pretvorila u tri majke.
Sjedni uza me, rekla je, tapui po uskoj kozmetikoj klupici. Istupila sam i pridruila se
drutvu svih majki i keri, cijelo vrijeme mislei u sebi: tu sam, u njezinoj sobi, pustila me
unutra, manje je strana, manje velika, manje nalik organskoj klopci, no tu je taj triptih
jastava, ta blistava lica, to tajanstveno suoavanje. Pogledala sam se stidljivo. Kako god se
pogledalo, izgledala sam bojaljivo i nevano; lice moje majke je, naprotiv, bilo dojmljivo,
rujno i nepobitno stvarno. (Razmiljala sam Rose kako sjedi pod vinovom lozom ili se
okree na mjeseini - sad manje kao lice, a vie kao puten, glasan tjelesni pupoljak.)
Ne smije, poela je ona, ni u kojem sluaju ne smije sluati svoju ludu sestru. Ne
obraaj pozornost, ignoriraj je, odmah otii. Ona je neuraunljiva i nestabilna. Poremeena.
Luda.
Majka je pogledala ravno pred sebe i letimino promotrila moj odraz; njezin mi se brz
pogled uinio iznimno zapovjednikim i strogim. Staklo zrcala dralo me mirnom za smotru;
bila sam uhvaena u stupicu i zarobljena u nizu njegovih srebrnih vertikala. Potom je uslijedio
trenutak potpune, statine tiine. Ljupke bijele ruke moje majke nesvjesno i pedantno igrale
su se predmetima razmjetenim po kozmetikom stoliu - etkom za kosu, kutijicom za prsten
sa staklenim okom, rubom kakanog miljea, a potom su se profinjeno primirile na krinjici za
nakit od tikovine s intarzijama od ebanovine.
Imam prijedlog, zapoela je.
Otvorila je krinjicu od tikovine i izvadila nakit. (Savreni prsti i autoritet pogleda to sa
strane tono cilja moj!)
Ovaj mi je bro dao tvoj otac u prvoj godini braka (drala je grozd "tigrovih oiju"
umetnutih u gravirano srebro). A ova je ogrlica pripadala mojoj pokojnoj sestri Lily; kao to
zna, ime si dobila u sjeanje na nju. (Podigla je nisku ovalnih granata, pustila ih da se njiu i
ljuljaju.) Ovo ovdje, vidi, moj je prsten obnove branih zavjeta (rubinski obru); ovaj sam
lanac naslijedila od bake s majine strane (ruan kri iljastih vrhova i s razapetim Isusom
povrh svega).
Mislim da sam u tom trenutku prestala pozorno sluati. Sve redom, razne vrste zlata,
koralja, kineskog ada, indijske mjedi, srebrnih lania, opalnih naunica; sve je izvadila iz
kutije i izloila, svaki komad zasebno i s vlastitom anegdotom. Sve je prizivalo ljude ili
duhove, govorilo prolim simpatijama i zaluenostima, ljubavima sapetima mrtvakim
lijesom, konfiguracijama obiteljskog stabla. Nikad prije nisam vidjela takvo bogatstvo niti
sam bila tako snano svjesna tuih ukrasa.
A ovaj je, rekla je napokon, najposebniji od svih.
Podigla je malen prsten s okom od neodrediva kamena; bio je to krug plavih pupoljaka,
isprepletenih siunom filigranskom ipkom u obliku listova.
Taj je pripadao mojoj majci. Dat u ti ga ako na svoj dvadeset prvi roendan jo bude djevica.
Stavila mi je prsten u ruku, a ja sam osjetila iznenadnu, jednostavnu vrtoglavicu enje.
45
Bio je to predivan predmet. Jednoga dana bit e moj. Naas mi se ukazalo ispunjenje
oekivanja kreposti i nunosti; mislila sam da e me dobivanje prstena sigurno uglaviti u
mreu obiteljskih kontinuiteta i uz to - kao da je vjenani - jamiti konano osloboenje iz
carstva djevojakog neiskustva.
Tri majke kimnule su slono glavama na sjajnom staklu kao da iz mojih misli iitavaju
ugovor dua.
Djetece je ostalo osam tjedana. Rose ga je drala u naoj sobi, brinui se njegovim
potrebama poput prave majke. Nou bi ustajala zbog njega, mijenjala mu pelene i dojila ga.
Bila je mirna i struna te, tovie, brbljava kao i uvijek. Nikakva promjena u njezinu stanju
neobine rjeitosti - kao to je predvidjela moja majka - nije popratila poroaj. Roenje nije
donijelo nikakav prekid. Nikakvo pranjenje ni toku. Nikakvu oduzetost grkljana ni
vezivanje jezika. Rose je sjedila pod lozom, sada koata i ukoena na pozadini jesenjeg neba,
njihala svoje djetece u svojevrsnoj vjenoj mobilnosti, i nastavila silovito govoriti.
Kad se sad toga sjetim, nema tu mnogo prie. Roseina beba jedva da me imalo zanimala;
inilo se da ona samo potvruje njezinu iznimnost i moju tunu otuenost. Priginjala joj se
blizu, traila njezin mutan pogled, igrala se njezinim siunim, gipkim prstiima, odijevala joj
pastelne kompletie i razodijevala je, sve s nekakvom neusredotoenom fiksacijom, kao da se
ta zajednica koju tvori dvoje zapravo malo razlikuje od zajednice jednoga. Jednom sam je
nespretno pokuala prigrliti u tetinski zagrljaj, vie iz radoznalosti nego zbog istinskih
osjeaja, no odvratilo me to to je Rose potpuno odbila registrirati moju prisutnost.
Jednostavno je govorila pokraj mene - prekinula je moj kratak pokret obraajui se nekom
nevidljivom primatelju to se nalazio negdje u prostoru meni slijeva.
Sad mi je jasno da nisam shvaala sestrine govore. Od nje je stalno iznova dopirala bujica
artikuliranih i fantastinih nerazumljivosti, rijei takve izravne i tjelesne snage, takva
seksualna naboja, da bi mi se zavrtjelo u glavi pri pomisli na mogu tajni, ispunjen ivot koji,
zamiljala sam, Rose nekako vodi, prkosei majci. Prvi sam put razmiljala ljubavnicima i
golotinji. Poput nje zavoljela sam zvukove rijei, postala sam, poput nje, napredna zgrtaica
rijei. Zbunjena i oarana, sluala sam kako svaki dan izbacuje velike zalogaje vieslonica,
govori tijelima, djetecima, zakoljicama seksualnog uitka. I s pokornou mlae sestre
utke sam se predavala njezinoj moi.
No to je stanje bilo i pomalo ispunjeno grizodujem i zbunjenou. Rose je s poroajem
ponovno stekla posebnost lica; tijelo joj je splasnulo i opet sam primijetila oitu slinost
izmeu nas dviju. Primijetila sam da imamo iste izduene crte lica, iste oi boje ljenjaka, iste
pune usne, istu bujnu, hirovitu kosu. A ta je jednakost davala temelj uasnoj podvojenosti: ja
sam i voljela svoju ludu sestru i bojala je se. Poela me podsjeati na majino zrcalo, na to da
postoji neko vidno polje - hladno, racionalno, krajnje odsutno - u kojemu se prerano moe
pojaviti previe neijih ja.
U samoi pokuavala sam obnoviti jedninu. Sjeala sam se prstena od neobinog plavog
kamenja, njegove lapidarne odreenosti. Privlaila me beivotna vrstoa predmeta. Njihova
neutralna domena. Njihova neputena ravnotea. Njihova potpuna neovisnost.
Tek sam poetkom ove godine dola do jednog otkria: otkrila sam postojanje skrivene
zalihe audiokaseta. Bez naeg znanja majka je kradomice snimila sate i sate Roseinih
monologa kako bi ih naposljetku upotrijebila kao dokaz u postupku njezina pritvaranja.
ekala sam da majka izie iz kue, uzela kasete - na svima je pisalo "Rose" - i kao da nekako
oslobaam njezin utamnieni duh, putala ih sve redom, od poetka do kraja. S napetim
bolnim grem sluala sam ljupki glas svoje sestre kako pluta, sada bez tijela i lica, kroz godine.
Dolazi dovrena i nedovrena. Nema niega ljudskog. Tijelo koje nosi loe joj pristaje i
nema boje, lice je prastaro i anonimno. Oi nisu zaokruene ni jasne, kosa je spiralno
ratrkana, zubi uope nema. Prsti se znaju egipatski pergamentno usukati ili komunikativno
46
rastvoriti - kako izraajan dodatak! Mekuna lubanja, priroeno mjehurasta - Bog ju je
napuhao iz razonode - i neproporcionalno izvedena.
To je sustav proturjeja. Ima eruptivnih potresa, neartikuliranih udova, a onda, obrnuto, i
malenih, tihih drhtaja i otegnutog spokoja, udesno cjelovitog. Prvo je mlataranje - neskladno
izvedeno; drugo je vraanje gotovo sferine vrstoe unutar koje se, ini se, zbiva dovrenje.
U budnu stanju nedovrena, u snu zatvara strujni krug: dostatna je, uinkovita cjelina to
glatko funkcionira. (Nad kojom Madona provjerava die li.)
Njezina su ponavljanja zapanjujua. Kad se previe otvori, isputa glasne, razdraljive i
bezube glasove s lica uglavnom sastavljena od usta i najzagasitije rumeni. Posvuda se uje
nepokorna graja - njezine izljeve nemogue je ignorirati, a potiu ih ivci. 5 druge strane
sjedite je jo jednog ponavljanja: ustrajnog, obilnog, smradnog. Neopravdana velikodunost
to ugroava suosjeajnost.
Utjelovljenja drugih! Avatari roakinja ili kolanje neke obiteljski slavne djedovske
osobine. Narataji se guraju u redu za vraanje dobroga glasa: potpuna novina to ne ini.
Istina je i to kau sveprisutnosti politiara: svaka beba, jao, svojim osobinama ocrtava
jednoga. Ima tu, proturjeno, i starosti - u smeuranosti dreke, nekom nespokoju to se
smrknuto objavljuje, u reduciranju na tijelo puno tjelesnih zahtjeva.
Ima neke savrenosti u veliini tog svenja teine najpogodnije za maenje i sloenog u
opseg zagrljaja. Tako izrazito zagrljivo, tako utvreno i opasano - iz svih smjerova. Kad
mrckavo sie mlijeko, u kratkoj se globalnoj koaliciji sastaje kompozicija polumjeseca,
logina i reciprona. Topao dah, pouzdana koa, neposredna blizina. U takvu poretku nema
niega to nije na svome mjestu. On ima urednost ljubavnikog uklapanja.
O, divote! Sazovite mudrace s istoka, smirnonosce. Poslije ljutnje i suza, smradova,
prolijevanja, sotonskih povraanja i nonih uzbuna ta zaprepaujua krhkost njezina ivotom
obdarenog postojanja. To tijelo to se sklupalo na budunosti. Lice koje eka rijei, to silno
isprepleteno sve to ga svijet jo uvijek zadrava u sebi, a mozak oekuje. Ve oslukuje.
Neki lijeb u kori mozga kao prefiks transmisije. Neku neizostavnu komplikaciju. Ipak, nema
nieg jednostavnijeg: srce kuca, srce kuca, srce kuca, srce kuca. Osjetljiv, iz utrobe stvoren
zvjezdasti dlan.
Na kraju osmog tjedna beba je kratkim postupkom odnesena i dana na usvajanje, a Rose
je poslana u mjesnu umobolnicu. Bilo je to nepodnoljivo iznenadno. Jedan je dan bila tu,
brbljajui nad glavom svoje keri; sljedeega nijedne vie nije bilo, par je razbijen i zauvijek
razdvojen.
Za naeg prvog posjeta bolnici zamalo nisam prepoznala svoju stariju sestru Rose.
Ucviljenost je za nju bila svojevrsna smrt: toliko je smravjela da sam se pitala izgladnjuju li
je moda sestre. Koa joj je izgledala izranjavljeno, osjetljivo i uto - poslije sam saznala da
je to posljedica struje - oi su joj bile veoma itke, kao da su na rubu suza, do njezina se uma
nije moglo doprijeti. Roseine pune usne bile su tihe i mirne; prestala je govoriti, ula je u
tmurno carstvo inverzije i praznine, neko u kojemu joj nisu samo usta, nego i itavo tijelo
poprimili nepokretan i pomalo totemski izraz.
Vidjela sam majku kako se iroko smjeka na kerinu utljivost i kima glavom
njegovateljici koja se u blizini vrzmala sa alicom aja.
U toj su fazi, mislim, poele none more. Obino su se odnosile na majinu sobu. Ula
bih u njezine biljne, dungli nalik sjene, i zatekla je kako sjedi za toaletnim stoliem prebirui
po nakitu. Iznenada bi mi se uinilo da me brutalno sprio strujni udar; tijelo bi mi uas
usplamtjelo, koa bi mi se zapalila, svenula bi i poutjela, i ba u tom trenutku, u trenutku kad
47
bi moj vlastiti ar rastjerao tamu, pojavili bi se mrtvaci. Obasjano trokrilno zrcalo nekako je
prizmatino pretvaralo odsutnost u prisutnost, duh u tvar. Najuasnije je bilo to to je moja
sestra Rose bila svrstana meu mrtve. I ona je, poput ostalih, bila posve mrava i isijavala ar
koji je bio obiljeje posmrtnog. Ipak, nije bila strana i preplavila bi me enja da je dotaknem
i zagrlim. U tom trenutku more bi uvijek zavrile jednako. Umijeala bi se naa majka i
sprijeila zagrljaj, a Rose bi nestala u samoizgaranju koje je bilo izvedeno vjetije od moga,
bravurozno teatralno, ostavljajui za sobom samo spiralan zavoj mrtvaki sivog dima.
Gotovo dvije godine Roseino stanje ostalo je manje ili vie jednako. Razmiljala sam
zaaranostima u bajkama, stanjima odgoenosti koja su istodobno i duga i prolazna i za ije je
razrjeavanje potrebna magija. (Oskvrnula sam majinu sobu i ukrala prsten s plavim
kamenjem. Okretala sam ga i trljala, obraala mu se, molila ga, drala ga na mjeseini i
pjevala izmiljene pjesme, no sve uzalud. Poela sam se bojati da je jedina mo koju ima tek
materijalna i estetika.)
Potom je, neobjanjivo, Rose poela polagano registrirati nae nedjeljne posjete. Prvi sam
put primijetila tu promjenu jednog dosadnog zimskog jutra. Kad sam se prignula kako bih joj
dala uobiajen povran poljubac, rasputena mi se kosa oeala njezine obraze, a njezin se
pogled podigao mojem. Zbio se neki trenutak prepoznavanja ili provjeravanja. Roseine oi
boje ljenjaka zaboravile su svoju ustaljenu naviku orijentacije prema unutra i na trenutak su
se usmjerile prema van, povezale se s mojima. Mig je potvrdio jedva primjetan pomak
svijesti, a potom su suze, obilne suze, iknule i prolile se.
Postupno su ti znakovi postali odreeniji i sigurniji, sve dok nismo gledale jedna u drugu
otvoreno i zduno zajedno plakale. Majka nas se stidjela. Okrenula bi se od nas dok
zajedniko plakanje ne bi popustilo, a onda, kad bi se sve zavrilo i kad bismo se javno
sabrale, ona bi prtljala po ajnim alicama, igrala se ajnim liicama i mehaniki eretala ni
kome i ni emu.
Rose se dovoljno oporavila da bi dolazila kui preko vikenda i upravo me ta nova,
optimistina sestra - i dalje opasno luda, uporno je tvrdila moja majka - dozivala iz stranje
upe vrsto svijenim prstom.
Gle sunca, aptala je.
Doi vidjeti sunca!
Ja sam na tren oklijevala, pomalo uplaena. No tad sam zakoraila prema njoj u dubok
hlad upe, slijedila joj mrava lea kroz usku veu i vidjela sunca. Krov upe bio je nainjen
od loeg eljeza, pa je u valovitim ljebovima imao desetke rupa od avala. Suneve zrake
padale su pod nekim posebnim kutom, zbog kojega se svjetlost prelijepo prelamala i ulazila u
svaku rupu; zato je pod upe bio posvuda posut siunim utim suncima, sluajno
krivotvorenim. Rose se kretala po upi u svojevrsnom transu - kao da je doavi na to mjesto
ula u neki osoban, privatan interijer - gledajui kako joj mala sunca klize niz gole ruke i
odronjavaju se u sjajnim tokicama niz tkaninu haljine.
Mitoloki fenomen! Preobilje jedinstvenog! Zapanjujue tokasto osvijetljenog brzinom
svjetlosti. Gle kako mi se nebesa ocrtavaju na dlanu. Gle kako se valovi i estice skupljaju u
uredne krugove, u svjetlucav skup uhvaen u zraci, s konvergencijom u rupi. Previe je
nebeskih tijela da bi bila neznatna. Jedno dijeljenje za drugim, u astronomskoj progresiji.
Tako sutinski komino. Samoistokano, klaunski ukraeno uzorkom. Ponavljanja to
uzimaju maha i indiskretno upuuju na majune bikinije, rotirajue leptir-mane ili ljokiaste
nastupe filmske zvijezde. Ovo je djetinja srea preobilja. Ovo je cirkuski pretek, drskost
prejake arulje. Bljeskalice! ljokice! Potpuno fotosenzibilno!
Na odzrcaljenim mnotvima, tako sjajno lienim utamnienja povrina, nema hladne,
staklaste zarobljenosti, nema nadzora majinskog oka. Optika uzima maha. Vidljivost,
jasnoa, mirkav sjaj srebrnog tinjca. Udubljenja i izboenja to se trenutno oblikuju zrcalnim
48
pomicanjem autoritativ tijela. Ja sam tjelesna toka prepuna sedmogodinje dobre sree!
Zlatna ukraavanja. Koa raskono obasuta i osvijetljena pigmentacijom preciznom poput
kovanice. Ja sam princeza ukraena draguljima i predivno alkemina. Preciznost mi se sputa
na povrinu koe - simulakrum elemenata fantastino laan. Nijedan jo metal nije bio tako
sjajan, no strog procjenitelj nije uope sumnjiav. Rasprivanje sveano ureenih raskoi:
polako se sputaju krune, trube, cimbala, milijarde i milijarde puceta sjajnih poput mjedi.
Milovanje za milovanjem. Klizanje sunaca analogno je onome vrha prsta. Ljubavniki
istraivake, obimne njenosti, bliskost predigre, dar obilja. Nakon stotinu milovanja sva sam
patinasto ulatena, a ti si glasnik zabljeujue svile to se prelijeva. Ja sam romantizirano
ljeto, putena, pospana, obilna, zasiena, boje jantara ili eravice, popodneva namirisanih
uljem. Potpuna, tekih dojki, svjetlucava, pozlaena Venera. Konfeti i poganski i brani.
Svjetlo u oima. Kugla arenice razmrljana. U njoj zuri djetece sa svojom dosljednom
majkom, sa svojim nepogreivim, neizgnanim sfernim refleksijama. Ja sam sigurni satelit
povrine tvoje one jabuice, nebesko tijelo itko sjajno, slika apsolutno zaokruena i
bezuvjetno savrena. Zaee. Potvrda. Zgunjavanje u zrakama. Ovjekovjeenje u dvoje i vie
od dvoje. O, djetece!
Stajala sam na ulazu sluajui kako moja sestra bunca u modalitetu koji mogu opisati
jedino ekstatinim. Nije tako govorila jo od vremena svoje trudnoe i majinstva. Glas joj je
bio brz i blago zadihan, kao da je podvrgnuta malo drukijim zakonima fizike ili drugoj
atmosferi. Leprala je u nekom plesu koji je i sam bio udan: istodobno ciganski i
aristokratski, divlji i sputano odmjeren. Manje su me obuzela sunca - to je jednostavna
prirodna pojava - a vie itava predstava svjetla i zvuka koju je Rose ekstravagantno izvodila.
Nije to bila izvedba iskusnoga glumca, nego se inila autentinom i neuvjebanom - spontana,
neplanirana, iznenadna reakcija. Mislila sam naoj majci, zatvorenoj u svojoj runoj,
komarnoj sobi sa krinjicom za nakit od tikovine i prstenom s plavim kamenjem. Mislila sam
odsutnom djetecu, mojoj neakinji koju su grubo zaplijenili. Sjeala sam se egzotine
veliine Roseina tijela, njezina iljastog lika, nezaustavljivog govora. Prekrila sam lice
rukama - ne mogu rei zato - i prisjetila se posve jasno trokrilnog zrcala, zrcala koje je,
pronalazei u svojim kutovima dodatne vektore svjetlosti, omoguilo nova utjelovljenja
nekoga tko i u izvornom obliku jedva da je bio mogu.
alosnoj smrti
Wollstonecraft
za Marion Campbell
O udesne rijei, kako su umilne
Dok prate smisao koji nam nose!
Wordsworth, Preludij (1805)
I
Ona se na asak die iz dubina nesvjesnosti, kroz fluidne dimenzije pretrauje svoj
potopljeni um, kroza zrake sjene i svjetla to vise, zaustavljene, poput lanih njihala satnog
mehanizma; pojavljuje se, mlataravo izlazei iz djeljive i vrhom pune tame i osjeajui da - na
kraju krajeva, jo je nekako iva - nenamjerno hvali ono u to vie ne vjeruje: "Hvala Bogu!"
49
II
Ona e uskoro umrijeti, ta Wollstonecraft. Roena je 1759. godine, a umrijet e u
trideset osmoj godini od poslijeporoajnih komplikacija. Ona je kontroverzna i uzviena
autorica Obrane prava ena. I slavna i feministica u svom neugodnom dobu. irokoumna.
Hrabra. ena mudrosti i duha.
A sad je njezin duh naao svoj nepobitan materijalni izraz. Onemoala je u nekom
zakuastom i intimnom dijelu. Krvava je i slomljena. Predajui se banalnoj republici tijela u
koje se pretvorila, u svojoj je krajnosti - a njezini e neprijatelji to primijetiti - Prava ena.
III
Uspomena ima u izobilju. Ovo je stanje neoekivano ivahne rekurzije.
Godina je 1793. u Neuillyu u Francuskoj. U prelijepoj umi nedaleko od svoje ladanjske
kue, ona lei u niskoj travi sa svojim ljubavnikom Gilbertom Imlayem. Bujna joj je haljina
podignuta do prsa, ipkaste podsuknje zabaene u bijelim pjenuavim naborima s ogoljenih
dugih gaa i vunenih arapa; a sada, u nedostatku i Engleske i stege kitove usi, osjea se
potpuno raspojasanom i delikatno pustopanom. Njezina je oprava okruuje poput eksplozije
latica. Misli sebi kao romantiarki: bujni prijevoji Grimizne Rue.
Suton prosijava kroz breze. Osjea se dubok miris mousa, roje se siune, nevidljive
ivotinje. Lie, lagano se ljuljajui, pada u nizu sporih, strujom zraka noenih i beumnih
vijuga. Povjetarac je njean, a ugoaj ima prizvuk zabranjenog.
Wollstonecraft, slavna ena, osjea kako ruka Gilberta Imlaya istrauje, muki
sigurno, razne otvore i zakutke njezina licemjerno skromnog i dobro uvezanog rublja.
Utirkani pamuk i petlje vrpci zahvalno poputaju. Dodir mu je njean, a prsti neustraivi.
vidi kako se Gilbertovo lice ritmino ljulja iznad nje (oi sklopljene, elo
namrteno - taj izgled podsjea na zabrinutost) i uje ga kako, u seksualnoj smuenosti,
mrmlja veoma tiho (sa svojim kominim amerikim naglaskom, tonovima dubokog basa),
uje ga kako mrmlja, posve jasno, rijei: "Moj Boe!" Ima ton dirljivog uitka i
pretpostavlja, znajui za njegov ateizam, kako je upravo prigodno deificirana u inu
seksualnog sabora, da nije ena ni Rua, nego Vrhunaravno Bie. Smijei se u sebi. Potom
svojom lijevom rukom klizi niz tijelo svoga ljubavnika sve dok, s drskou isto ljudskom,
dlanom ne obujmi njegove lelujave testise.
IV
Djetece. Tu je djetece, od tog veoma nedavnog, jo uvijek bolnog napinjanja. U
trenucima njezine bistrine donose ga blizu, stavljaju joj paketi oblika svileve ahure u
kolijevku s jastukom ukraenim monogramom.
"Tvoja ki", kau. "Tvoja njena, njena ki."
Wollstonecraft prelazi pogledom preko "Williama", kojega je oekivala, i vidi
plavkasto ensko dijete sa svojim vlastitim nedozrelim licem. Nevjerojatno je staloena i
dobro sainjena. Kad otvori oi, to rijetko ini, ima staklast i introvertiran pogled,
neusredotoen, zabavljen sobom i gotovo solipsistian. U pogledu oiju svojeg djeteca
se osjea nepotrebnom. U njihovim zrcalima to se kolutaju ona je vodenasta i neljudska.
"", kae babica, dobra gospoa Blenkinsop. "Nazvao ju je ."
Pod mumificirajuom teinom i pritiskom posteljine uplakana Wollstonecraft, sada
novopeena inspiratorica imena, jo jednom promatra svoje djetece.
"Ki", ape. "Opet ki."
Gospoa Blenkinsop primjeuje neodlunost u glasu svoje gospodarice. Gospoa
Blenkinsop meutim proputa primijetiti da tu postoje jasni simptomi jo jednog utonua, da
je Wollstonecraft zauzeta klizanjem natrag u svoje vlastito tijelo, tijelo u kojemu je,
upravo u ovom trenutku, neka rastrganost maternice, neko organsko komeanje, navodi na
50
krivu pomisao kako jo nije rodila, kako joj bespolna beba - njezin ivot, jo u zametku,
pripravan je; njezino je plavo lice ljutito - jo grubo udara u utrobu i kako ta sjajna svileva
ahura nije nita drugo do laljiva izmiljotina.
V
Ima neki bradati gospodin koji dolazi i odlazi, a to je William Godwin, koji je pet kratkih
mjeseci jakobinski mu nae bolne . Ona mu gleda ravno u lice i prikuplja snagu za vlastiti
glas kako bi odmjerenim reenicama objavila da se osjea izvrsno, hvala, te da je najgore sigurno
iza nje. On se naginje nad nju i polagano se sputa kako bi joj dao valjano smjeten poljubac.
zna da joj je poljubljeno elo poarite i da je oroeno znojem. Pretpostavlja da je odvratna.
U prvi as Williamovo je lice nije privlailo. Bio joj je drai drugi William, pjesnik i
ilustrator Blake, ili, jo bolje, njegov pratilac, slikar nr Fuseli (koji je bio nerazborito
oenjen). se kretala u drutvima priljivih mukaraca, uznemirena i uzbuena strastima
koje su - kako ih je samo dobro poznavala! - bile i putene i intelektualne.
Evo tog prizora. Gilbert Imlay bio je na poslovnom putu u Skandinaviji, , koja je
zbog prihvaenosti u drutvu glumila estitu gospou lmlay, bila je u Londonu s njihovom
keri Fanny, zaetom u Francuskoj. je pohodila sveane veere s neovisnou nekog
mukarca. Sjedila je za stolom oko kojega su bili rasporeeni najugledniji parovi i osjeala se
istodobno i predivno jedinstvenom i tuno naputenom. William Godwin i Tom Paine
raspravljali su Voltaireu nad siunim aama sherrya. Sveprisutna rije "Rousseau"
odjekivala je sobom. Krivovjerja je bilo u izobilju. Posvuda su na povrinu izbijali
otpadnitvo i liberalizam. Humanistika se oporbenost dizala visoko u zrak koji je bio
jantarno obojen, a svjetlost svijea sa svijenjaka davala mu je zavodniki ugoaj. ene za
stolom uglavnom su bile tihe (pobirui s tanjura zalogajie slatkih jela, poniknutih pogleda
kojima kao da su prouavale vlastito mramorno poprsje), no Wollstonecraft, iliti Imlay,
osjeala se ponukanom glasno se izjasniti Usavrivosti ovjeka i Primjernoj nunosti pravde
i razuma. Glas joj je istupio i obznanio se. Muka su se lica okrenula. Na drugom kraju stola
dobri se William Blake, nosei upadljivo istaknut bonnetrouge francuskih revolucionara,
iroko nasmijeio i napunio svoju au. ene su se usplahirile. William Godwin podignuo je
obrvu, preklinjui gospou Imlay da nastavi, molit u lijepo, svoju iznimnu raspravu, u
kojoj je ona s rijetko vienim arom protegnula valjana naela Razuma i jednakosti ak i na
udaljenu i ogranienu sferu enskog roda...
Njegovo se lice odmie. Ona vidi da je zaprepaten nekim pogoranjem njezinog stanja.
Znoj joj blista na povrini njegovih usana.
"Gospoo Godwin, ljubavi moja", tuno mrmlja. A potom joj stisne ruku, okree se i odlazi.
VI
Poloili su djetece na nju, no mlijeko uope ne dolazi. Plavo kakvo ve jest, sitno i
drhtavo, ini se da nije u stanju sisati. Gospoa Blenkinsop revnosno gnjei bradavice svoje
gospodarice, neumorno stie siune usne djeteca i mijenja raspored u njihovu komplotu.
zatvara oi i zna, kao to majke navodno instinktivno znaju, da e djetece umrijeti.
Osjea kako maleni uteg zauzima razne poloaje na njezinim prsima. Ruke gospoe
Blenkinsop. Tamu to joj se nakuplja u trbuhu i koju najvjerojatnije valja pripisati
nagovjetajima boli.
Da je bolja proroica, Wollstonecraft znala bi da e njezina ki ivjeti
pedeset tri godine i postii slavu koju e u dvadesetom stoljeu potvrditi najpompoznija i
najapsurdnija od svih institucija, Hollywood. Povijest e pokazati da su "prava ena" zamren
pojam; no"Frankenstein" njezine keri zgodna je kulturna mora, ugodno ivotinjska i
51
bljetavo uasna. Pred konfekcijskom grozotom Shelley odrasli e se prepadati i stiskati
jedni uz druge. Djeca e u mranim redovima drhtati, zatrovana strahom. Svirka vergla,
turobne spavaonice, crne i olujne noi, vjeno e se i neobjanjivo ponavljati.
No sada, u ovom trenutku, majka ne moe zamisliti uasniji porod, okrutniju fikciju
od one koju je nedavno injenino iskusila. Osjea se kao da ju je netko izdubio. Negdje na
bijelim lanenim plahtama mrlja je od krvi. A gospoa Blenkinsop nastavlja, neumorno i
sitniavo, preokretati i premjetati neposluno dijete.
VII
U tom fluidnom i prilino opasnom stanju ona se sjea svog drugog pokuaja
samoubojstva.
Imlay ju je bio odbacio i na njezino mjesto ustoliio ljubavnicu, urnom tajnovitou. Bio
je ravnoduan prema Fanny i drao je Strast Wollstonecraft uznemirujue Drskom i
Nedolinom ene.
Beskrajno je kiilo. Ula je u vlaan mrak kroz koji je tako gusto lijevalo da joj se inilo
kako sama njezina bit poputa pred uicima razrjeivanja. Bez potpore Ljubavi zurila je u
juree vode Temze, iji su kanali, rjeice i valii tupo bljeskali pod sablasnim okom
plutajueg mjeseca. Most Battersea bio je prenapuen, pa je , Racionalno odluna,
unajmila amac da je poveze dalje Temzom, do Putneya. Vlasnik amca izrazio je klasno
osvijeteno iznenaenje: da je tako pristojna ena vani i sama u takvoj noi! je spustila
pogled; nadala se da taj smjerni, suutni momak, s riim zaliscima i osipom na rukama, nee
biti onaj koji e, ujutro, dugim iljatim motkama konano nabosti i podii njezino plutajue
tijelo.
Na drugome mostu jo je jednom ula u kiu. Znala je koliko je vano paljivo to izvesti;
vodom natopljena haljina pomoi e brzom potapanju. Popela se na ogradu mosta i bacila se u
vodu. Struje su je obgrlile. Hladnoa je bila nevjerojatna. No je shvatila, na svoju
alost, da je na vodi odrava i njie polukrug njezine obilne i enstvene odjee. Udarala je po
svojoj napuhnutoj haljini s mahnitim nestrpljenjem, pa ju je postupno, milosrdno, voda poela
preuzimati. Osjetila je kako su joj usta preplavljena. Gutnula je rijeku. Udahnula je itave
krigle crne vode u plua. A potom, potpuna tama.
Neki heroj dana, ili to ve, osujetio je tu smrt. Neki obian Englez zaronio je u Temzu,
vukao utopljenicu - a zbog svoje je odjee, primijetio je to kasnije, bila iznimno teka, ni
najmanje nalik krhkoj Ofeliji koju bismo moda bili u iskuenju zamisliti - i njezino tijelo s
kojega je kapala voda neopozivo gurnuo u smjeru ivota.
VIII
Godwin je tu, nadnosi se nad svijeu, glave prisno prignute dobroj gospoi Blenkinsop.
ih gleda kako razgovaraju mekim, stianim glasovima; doimaju se poput zavjerenika,
kao da moda raspravljaju smrti djeteca i dogovaraju se kako to najbolje priopiti majci.
Godwin usto ima i svoj izgled znanstvenike zbunjenosti; slavni autor Politike pravde moda
razmilja tome kojim bi humanim i pravednim izrazima mogao objaviti svojoj eni da je
djetece preminulo.
Ali ne, prevarila se. Djetece samo spava u kolijevci pokraj nje, mirno i nekako sigurno
nastanjeno u ivotu. zaklapa oi i ne moe uope pojmiti svu zamrenost svog osjeaja
dovrenja zle kobi.
Kasnije - no moda je prolo samo nekoliko sekundi - ono dvoje jo razgovaraju.
gleda Godwinova usta i prisjea se njegovih govora i tekstova brojnim i raznolikim
nepravdama braka. Sjea se njegove tvrdnje:
... brak, kako se danas poima, monopol je, i to najgori od svih. Tako dugo dok je dvama
ljudskim biima zakonskom institucijom zabranjeno slijediti diktat vlastita uma, pristranost e
52
biti iva i snana. Sve dok ja nastojim, despotskim i neprirodnim sredstvima, odrati svoj
posjed nad enom, kriv sam za najmrskiju sebinost.
Despot se igra komadom voska svijee. zna da je Zaljubljena. Antiracionalna je.
Zadrava pogled na usnama mukarca kojega je, jo nedavno, vlastitim tijelom golemim od
pupajueg djeteca, ljubila i ljubila sve do samog ruba opscenosti.
IX
Jednom ili dvaput donijeli su Fanny u sobu da je vidi. Ona je zgodno dijete napredne
inteligencije i s voljom za preivljavanjem koja je dojmljivo dokazana njezinom ranom
pobjedom nad velikim boginjama. zamilja sjajnu budunost svojoj keri koju ni na
koji nain ne dri nezakonitom. Zuri u nju i vidi rudimentarnog Imlaya u njezinim crtama lica
trogodinjakinje.
Fannyino roenje bilo je jednostavno i nekomplicirano. Poslije samo jednoga dana to ga
je provela u postelji, se osovila na noge i odnosila je novoroene na etnje po
suncu.Tada se osjeala potpuno sretnom. U radosnom pismu napisala je: "Moja mala
djevojica poinje sisati tako junaki da njezin otac bezobrazno rauna na to da e napisati
drugi dio Prava en!" I hihotala se dok joj je pero jurilo rijeima po stranici.
Dijete Fanny sada se raspituje prebivalitu Williama Godwina, kojega udnovato i
draesno zove imenom "Mukarac". ini se da je zbunjuje neobjanjiv jad njezine majke i u
toj je svojoj zbunjenosti zabrinuta i pomalo vrpoljasta. Prelazi malim prstima preko slova
monograma uivenog svilom krem boje u bijelu lanenu posteljinu:"M" uspravno i
preokrenuto.
(Fanny poinje poprimati znaajke "sablasnog spokoja", koje e Coleridge kasnije
primijetiti u "Godwinovim" kerima.)
Otkrivi da je Mukarac odsutan, ne moe smisliti nita drugo to bi rekla svojoj bolnoj
majci. Nastavlja pratiti vrhove i doline izvezenih slova. Vlada grobna tiina.
Devetog listopada 1816. gospoica Fanny Godwin, u dobi od dvadeset dvije godine,
poto je napokon otkrila injenicu svojeg nezakonitog roenja, poinila je samoubojstvo
uzevi previe opijuma. Ime je nekako otrgnuto s njezine oprotajne poruke, pa joj u mjesnim
novinama nije otkriven identitet. William Godwin zabranio je preuzimanje tijela. Nitko,
zapisano je, nije prisustvovao anonimnom pogrebu. A mlaa sestra zaboravila je, ini
se, zabiljeiti taj tuni dogaaj u svoj dnevnik.
X
S krpom natopljenom u toplu ruinu vodicu gospoa Blenkinsop naginje se nad nju u
poloaju piet. Oi su joj iznimno blizu i zabrinute. Mrti se dok tapka i tapka i tapka, kao da
je vrsto odluila ukloniti neku runu javnu mrlju to joj se rasula po elu.
se sada sjea svoje davno preminule majke. Sjea se Elizabeth Dixon iz
Ballyshannona i kako se, u jednoj od onih poniavajuih noi svojeg djetinjstva, nagnula tako
nad nju, tapkajui i tapkajui. Otac taj put nije napao akama, nego kositrenim vrem. Poletio
je kroza zrak poput nekog bizarnog metalnog oruja - uinilo joj se da mu je kretanje
nadnaravno polagano, kao da je sam nagib njegova pada i njegovu brzinu usporila Priroda
kako bi joj omoguila uasnut pregled - i uinkovito produio okrutnu ruku. Tamno ih je pivo
poprskalo. A onda je udario. je vidjela svoju majku kako se iznenada koleba i rui, ula
je zveket sudara, vidjela majin pad. Edward Wollstonecraft, s druge strane, ispljuvao je
psovke i zalupio vratima za sobom. Porculanski predmeti u ormariu uzdrmali su se na
njegovu izlasku. alice su se nakrivile i zaljuljale. Maka je skoila u stranu. Kao da se s
njegovim odlaskom itav svijet poeo tresti iz temelja.
53
je najprije pomislila da joj je majka mrtva. "Mrtva", proaptala je samoj sebi gotovo
sladostrasno, uivajui u zapanjujuoj konanosti rijei. No onda se ena podigla. Izrekla je
misteriozne slogove - ostatke, shvatila je , svojeg materinjeg irskog. Sestra Elizabeth
(uvijek praktina) pojavila se s platnenom krpom natopljenom toplom vodom. I tako se
nagnula nad svoju majku, tapkajui i tapkajui i tapkajui po crvenoj krvi to je navirala iz
rane jadne ene. Osjeao se otar smrad piva koji je, vie nego krv, pokuavala izbrisati. A
njezina je majka otvorila oi - bile su plave poput oiju gospoe Blenkinsop - i proaptala,
irski pjevnim glasovima, ", , ljubavi moja, hvala ti Boe, hvala ti Boe".
Miris ruine vodice gotovo je nepodnoljiv. Teei u svojoj ponienosti jasnoj
Racionalnosti, zakljuuje kako zacijelo ulazi u stanje delirija, jer moe se zakleti da je
ono to navire u obilnim izljevima iz njezina plamteeg ela - krv.
XI
Bez nekog oitog razloga ona trai zrcalo. "Zrcalo, molim vas, gospoo Blenkinsop.
Zrcalo."
Tako ponosna, bila je tako ponosna. Svi su govorili Pravima en. je ponovno
pozirala za portret umjetnika sir Johna Opiea i osjeala je kako sa svakom minutom postaje
sve stvarnijom. Svukla je svoju omiljenu prugastu halju, na glavu je stavila jednostavan al i,
odbijajui svaku usiljenost kienja i razmetljivosti, smislila je kako e izgledati poput samog
utjelovljenja Kontemplativnog razuma. S/rJohn ju je slikao kako sjedi u svojem spisateljskom
uredu; drala je otvorenu vlastitu knjigu i okrenula se umjetniku kao da svesrdno i toplo
preporuuje njezin sadraj. Pero i mastionica, njezin jedini pribor, smiljeno su asketski
prikazani na srednjoj dubini pozadine slike.
je gledala kako sir John Opie promiljeno vlai svoj kist, naginje se natrag, eka, i
naginje naprijed, suzdrano, kako bi dodao jo jedan potez kistom njezinu slavnom licu.
Nadala se da e je portret prikazati pronicavom i ozbiljnom. Naginjao se natrag i naprijed,
natrag i naprijed, a Maryine su oi odlutale na stranicu na kojoj se sluajno nalazio paragraf
koji su njezini kritiari svrstavali meu neoprostivo bogohulne:
Po svoj prilici prevladavajue miljenje - da je ena nastala od mukarca - moda je
poteklo iz Mojsijeve pjesnike prie; no budui da je vjerojatno veoma malo onih koji su se
toj temi imalo ozbiljnije posvetili ikada pomislilo da je Eva u doslovnom smislu nastala iz
Adamova rebra, tu dedukciju valja odbaciti, ili je dopustiti samo utoliko ukoliko ona dokazuje
da je mukarcu od najdavnijih vremena pogodovalo da upotrijebi svoju snagu kako bi pokorio
svoju druicu i pokazao da je treba drati pod jarmom, jer je itav svijet stvoren samo radi
njegove ugode i zadovoljstva.
se nasmijala svojoj smionosti. "Ugodnost pokoravanja": kako zgodan preokret
fraze.
Gospoa Blenkinsop se okrenula. "Gospodin Godwin" objavila je (nedolino ukoeno i
formalno), "zabranio je gospoi Godwin svaki pristup zrcalima." Potom nespretno poklekne u
naklon, kao da se ispriava, okree se i povlai.
XII
Zna za smrt i sluti njezinu blizinu.
To je bila ena, ta Wollstonecraft, koja je sa svoga prozora u Parizu 1793. vidjela
Kralja Luja XVI, vrsto svezanog u fijakeru, na putu za giljotinu. Uetala je na praznu ulicu i
vidjela mlake sjajne krvi, istekle ravno iz vratova kontrarevolucionara i irondinaca. Kola za
gubilite tropotala su joj u glavi, no trokutasta otrica padala je istinski i svakodnevno. Teror
je puten na slobodu, barbarski i udovian.
U svojoj mranoj, malenoj sobi je za potomstvo zabiljeila kako prvi put u ivotu
54
ne moe ugasiti svijeu prije spavanja. Tama je ve postala prevladavajuim duhom vremena.
Podigla je pero i upitala se kako se Razum tako brzo pretvorio u Nerazum. Toma Painea
drali su u parikom zatvoru - jer je na tribunalu govorio protiv kraljeva smaknua - i
pogubljenje e izbjei pukom sreom. Charlotte Corday uskoro e eliminirati Marata, i za to
e platiti smaknuem popraenim rijetkim i nevienim zanimanjem javnosti. I Maryina e
draga prijateljica Madam Roland umrijeti. I tako je svake veeri, pod svijeom koju se nije
usuivala utrnuti, prolazila kroz imena svojih revolucionarnih drugova koji su nestajali u
Povijesti, sada nepredvidivoj, nepopustljivoj i perverznoj.
Pojavio se Gilbert Imlay. Bio je udesno seksualan i istinski individualac. Govorio je s
nesumnjivo amerikim naglaskom. Usta prepunih zubi smijeio se Povijesti. Zapovijedao.
Zavodio. Uzimao stvari u svoje ruke. Predloio je naputanje raznih parikih opasnosti i
tegoba i odlazak u umu blizu grada Neuillya. je sakupila ostatke svog tunog ivota i
pobjegla.
No ak i u krugu ruku svojeg ljubavnika, ak i u domaaju njegova pravilnog daha, u
toplom i obuhvatnom reimu njegove koe, ostavljala je da svijea gori, odbijala je ugasiti je,
ostavljala ju je da gori i gori, sve dok se ne bi izobliila, ilijebila i potonula, uvijek tako tiho,
u vlastiti urueni vosak.
William Godwin i gospoa Blenkinsop nadvijaju se nad svijeom i govore priguenim
glasovima. Moda je, misli , djetece umrlo. Moda raspravljaju tome kako najlake i
najbolje priopiti tunu istinu bolnoj majci.
XIII
Nikada tu nije bilo niega uzvienog, no bilo je knjiga.
U svojem malom rodnom gradu, Beverleyu u Yorkshireu, u kojemu je provela burne
godine puberteta, je postala podijeljena. U kui je vladala silna estina. Tijela su bila
ranjiva, umovi slabi. Njezin je otac iskazivao svoju bijednu neumjerenost bijesno derui
zavjese, bacajui stvari, pravei nered na stolu. U kutu - jer ona se, ini se, uvijek ponizno
sklanjala u kut - majka Elizabeth vrsto je grlila tijelo svojeg estog djeteta, koje je plakalo i
plakalo i plakalo, sve vie i vie. Braa i sestre buno su vritali svaajui se pred njima.
je zazivala Nebesa, neskromno uvjerena u vlastitu Dolinost i Vrlinu, da na licu mjesta
atre njezina oca sjajnim pogotkom krivudave munje to cilja ravno u srce.
Vani je bilo neto posve Drugo i tu se pojavljivala neka druga, staloenija .
Osloboena tereta brae i sestara i kunih nepravdi, pobjegla bi u carstvo Prirode i
razgovarala, nasamo i konkretno, s pravim ocem, Bogom. S vrha brda mogla je vidjeti
srednjovjekovnu crkvu Beverley i njezin savren iljak. Sve je - na nekoj razini - bilo u redu
sa stanjem svijeta. Osim toga je itala, tiho i vrijedno, hrpe posuenih knjiga. ivjela je
s osobama iupanim iz knjievnosti. Razgovarala je s filozofima, raspravljala s prevedenim
Grcima, avrljala sa strancima, putnicima, pobonima i pokvarenjacima. Slatki, slatki Razum.
Vani, pod stablima, s pogledom na crkvu, daleko, daleko od zavijanja razne male djece,
je itala, razmiljala i opredijelila se jednom zauvijek - i to ne bez Razumnog Temelja - u
korist znatne premoi intelekta.
XIV
Ah, Godwin. Obujmio ju je rukama. Njeno joj je jezikom ljubio unu resicu. Klizao je
svojim usnama njezinima, ushieno paljivim i uza sve to tekim od umorna poljupca.
je osjeala kako se preobraava. Vlastito joj je tijelo cvjetalo, postajalo natopljeno sokovima,
zavojito, ruiasto i latiasto. Otvorila je oi i vidjela ga kako joj lei nadomak, u
svojevrsnom oputenom i velianstvenom poinku. Izvan granica njihove postelje (uokvirene
s dva kraja brljanom od kovana eljeza) stajali su mramorni umivaonik i vr, polica puna
knjiga, navuene brokatne zavjese i hrastova ploa na kaminu na kojoj su stajali srebrni
svijenjaci i europski sat to je ozbiljno ljuljao svoje nepatvoreno i tono njihalo. Bili su tu
55
tek upaljen kamin, otrcan turski ilim i crna maka zvana Jean Jacques, udobno loptasto
sklupana. je sve to vidjela, taj topli inventar poznatog i domaeg, s krajnjom bistrinom.
Nije samo njezino tijelo, nego je i itav svijet odjednom bio mjerodavnije smjeten u
postojanje, uspjeniji, obnovljen.
"", aptao je, ", ."
Potom ju je opet prekrio, igrao se ljupko i pozorno cvijetom njezina tijela, izmamljivao
slatke mirise, sutreperavost, potpunost obeznanjenosti.
Poslije, dok su leali razdvojeni, poeo se aliti. Ponavljajui blaenja engleskog tiska,
William Godwin ju je zadirkivao: "Agresivna Amazonka", rekao je napola se smijeei;
"Hijena u suknji"; "Bezbona kurva"; "Zmija-filozof"; "Besramna razvratnica". Posljednje je
izgovorio s takvom pretjeranom i armantnom tobonjom zgaenou da je prasnula u
smijeh. U naletu dobrog raspoloenja i uitka skoila je na golo tijelo svog ljubavnika. Pa su
se njih dvoje zajedno prevrnuli, stropotali se s postelje, ravno na otrcani turski ilimi, i
okretali se, okretali, prevratniki veseli.
XV
nejasno uje glas dobre gospoe Blenkinsop. "Dragi Boe", kae ona, "dragi, dragi
Boe", tonom to uvelike zvui oajno i poput naricanja.
otvara oi. Gospoa Blenkinsop stoji u stranjem dijelu sobe, dok se nad njom
naginje dr. Fordyce, koji, ini se, zamjenjuje babicu i njezine usluge.
Dr. Fordyce zauzet je, veterinarski odluno, postavljanjem po jednog smeeg psia na
obje njezine dojke.
"Izvui e mlijeko", objanjava iznenada, primijetivi da se pacijentica vratila u
znatieljno svjesno stanje.
je poniena. drhti i zgaena je. ivotinje se previjaju na njezinim prsima,
zadaju joj bol. Gleda njihove ape, njihove medne oi, njihove siune jezike i pita se to je s
njezinim djetetom, . Ne moe vjerovati da joj je vlastito tijelo tako zlostavljano i
ogoljeno.
Kad sljedei put doe svijesti, tu je dr. Carlyle, a poslije pomae i kirurg, gospodin
Clarke. Zlokoban je to skup. Nadvijaju se nad njom s izgledom studiozne smrknutosti. apu.
Vijeaju.
A ona misli samo na psie, njihovu toplinu, njihovu neumjesnost, njihovu odvratnu glad.
XVI
Nemojmo se pretvarati da slijedi neki trenutak olakanja ili povratka u stanje prvobitne
sree. Smrt je bijedna. Godwin joj niz grlo, jednu za drugom, slijeva au slatkog sherrya, pa
se moe rei da postaje potpuno pijana. Vidi kako se soba poinje okretati. Nekoliko njezinih
prijateljica stoji u krugu oko postelje - Maria, Eliza, Everina, Amelia - a na licima nose
nagovjetaj njezine sudbine. Neto u njihovim izrazima objelodanjuje ono neopozivo.
Wollstonecraft podie pogled kWilliamu Godwinu i vidi kako mu se vene, nalik
grobnim crvima, istiu na sljepoonicama. Hrabro joj se smijei. Gospoa Blenkinsop ulazi u
sobu s jo jednom upaljenom svijeom, pa sad ima vie svjetla, a ljudske se sjene smanjuju i
trepere na zidovima.
"", kae ona, dozivajui vlastito ime. "A gdje je ?"
Gospoa Blenkinsop posee duboko u oblinju kolijevku i vadi djetece; druge se ene
redom okreu, jedinstvene poput zbora, dok ga ona donosi na postelju.
", ."
Djetece spava. Kapci mu drhte u nekom nedokuivom snu. sada sine kako je ono
postalo samostalno. eka svoju vlastitu povijest, staloeno je, ivo. Gnijezdi se, potpuno
nesvjesno, na rubu jastuka na kojemu su izvezena poetna slova imena i prezimena njegove
majke.
Maryine dvije oteene dojke uasno bole od ugriza i ogrebotina psia. Utroba joj je
56
izderana, ranjena, enska. Duboko udie i osjea kako se oko nje poinje zatvarati voda. U
vidnom joj se polju pojavljuju crni valii. Lica postaju fluidnima i neodreenima. Soba se
muti i rastapa. Potom, potpuna tama.
XVII
Glupavo pobrkavi Vrlinu i Istinu, William Godwin napisao je ivotopis svoje pokojne
ene. Nadao se da e njime podii spomenik Izvrsnoj eni. Govorio je Imlayu, Fuseliju,
pokuajima samoubojstva, nezakonitom djetetu, seksualnoj strasti i intelektualnoj
nezasitnosti. " Wollstonecraft" postala je sinonim za Podlu Izopaenost. ena je bila
Odvratna, Nemoralna, Razvratna i Grenica. Jedan asni gospodin javno je iznio miljenje
kako je to to je umrla nakon poroaja jasan znak Boje presude za njezino Ogreenje
ensku estitost. A to je, u neku ruku, bilo i najmanje meu ponienjima.
William Godwin povukao se na nekoliko godina, tuan i zbunjen, u sjenovitu i turobnu
sigurnost svoje knjigama obrubljene radne sobe. No povremeno mu se inilo kako iza vrata
uje, poput pera meke i udnovato sablasne, stope dviju neobino tihih, neobino ozbiljnih i
nepopravljivo osirotjelih keri mrtve Wollstonecraft.
Spoznaja
Na dalekom i majunom otoku na sjeveru Australije, gdje su moji otac i majka bili
misionari, postojala je jedna plaa na koju mi je bilo zabranjeno ii. Bila je to nekakva,
objasnio je moj otac, plaa za proiavanje, mjesto gdje su Aboridini, u trenucima
nepodnoljiva oaja ili osjeaja grizoduja, ulazili u more, bacali sa sebe odjeu i onda se,
nakon propisanog rituala ili prieivanja, ponovno svijetu ukazivali goli i udotvorno
obnovljeni. Prepoznat u tu posebnu plau, upozoravao je moj otac, po udno porazbacanoj
odjei koju more naplavi natrag na obalu, i ako kojim sluajem nabasam na tu plau, na tu
neobinu plau porazbacane odjee, moram se okrenuti u suprotnom smjeru i vratiti se onamo
odakle sam dola.
ak mi je i tad bilo jasno da je golotinja, a ne nepovredivost svetog mjesta, bila razlog
upozorenju moga oca. Nije osjeao osobito potovanje prema aboridinskoj kulturi; zapravo
se svim silama trudio odvratiti ljude od njihovih plemenskih obiaja. S prezirom i posebnim
nabiranjem usana - koje su, ini se, odavale gotovo fiziku zgaenost - govorio je njihovim
plesovima i borbama, isisavanju kornjainih jaja i izdubljivanju ribljih trbuha, detaljnom
oslikavanju tijela, velikim sprovodima, nonim priama iz njihove kozmogonije. Ono to
je mene oaravalo on je smatrao primitivnim i neim to treba promijeniti. Zatresao bi
sijedom glavom i melankolinim glasom punim lane zabrinutosti lamentirao tome kako su
Aboridini nedovoljno inteligentni da sagledaju mudrost njegove vrste. Za mene je takav stav
bio neobjanjiv; tek sam poslije shvatila da prezir, poput mrnje, zapravo objanjava sve.
Ova pria, pretpostavljam, pria je paru rukavica. Pojavile su se jednoga dana u naoj
otonoj zajednici, zajedno s desecima raznovrsnih komada odbaene odjee. S vremena na
vrijeme bijelci s juga poslali bi, bez najave, velike vree od atorskog platna na kojima je
crvenom tintom bio udaren ig s tajnovitom kraticom AIM. Dolazaktih vrea za mene je
uvijek bilo zadovoljstvo i premda nisam smjela sudjelovati u raspodjeli, uivala sam gledajui
kako ljudi raspakiravaju i rasporeuju svaki komad odjee prema savjesnim i lukavim
kodeksima potenja i potrebe.
Okupili bismo se pod stablom manga koje je raslo iza crkve, sjeli u nepravilnom krugu u
prainu, a ena koju bi za to odredili - najee Marija Magdalena - veoma bi sveano i
odluno razrezala svaku pojedinu vreu i razotkrila njezine darove. Gornji dijelovi trenirki za
57
koje je bilo prehladno ili prevrue (zaboravljeni poslije nogometnih utakmica), prevelike
cvjetne haljine (odbaene, vjerojatno, nakon kura mravljenja), majice (nerazboritim pranjem
dovedene do stanja neprivlane bezoblinosti), hlae (pokojnikove), cipele (izile iz mode),
suknje, bluze, pa ak i podvezice; sve bi to izletjelo iz vree AIM, donoei sa sobom
sablasne nagovjetaje nevidljivih ivota to se odvijaju na dalekim mjestima. Marija
Magdalena zanjihala bi svaki komad i kratko ga pregledala, a potom, nakon smijeha, uzvika,
prijedloga i prijepora, odluno bi imenovala novog primatelja. Kako je bila umiljata ena,
profinjeno zapovjednog stila, rijetko su joj se protivili.
Sjeam se kako su na dan rukavica bila izloena jo dva predmeta. Prvi, koji su popratili
vriskovi posramljenog hihotanja, bila je neobina odora za koju sam pretpostavila da je
spavaica ili podsuknja neke bogataice. Bila je biserne boje, prozrana i bogato protkana
zlatnim nitima, a ju je preko naih glava dobacila mladoj eni, zvanoj Rebekah, koja se
trebala skoro udati. Rebekah je, sjeam se, nategnula zgodnu podsuknju preko bokova,
stidljivo oduevljena; a potom je, uhvaena sluajnim pogledom svoga ljubavnika, zakopala
lice u njezine nabore, lano edna i zadovoljna.
Drugi komad odjee, jo fantastiniji i udnovato neprimjeren mjestu, bilo je prastaro
lisije krzno, onakvo kakvo bi moda ene iz asopisa nosile objeeno oko vrata. Taj je
predmet izazvao ope uznemireno zgraanje, a Marija Magdalena bila je nekako nesigurna
oko toga koja mu je namjena. Drala je krzno u ispruenoj ruci, to dalje od tijela, i poslala
neko dijete da pozove Francisa Xaviera kako bi pomogao mudrou i savjetom. On je doao,
prouio krzno, i objavivi na vlastitom jeziku da nije rije ni ijem totemu, razmetljivo ga
zavitlao psima koji su ekali. Nastalo je komeanje u kojemu su ivotinje razdirale krzno, a
nad nama su, u liu manga, treperili i uznemireno se vrpoljili imii, reagirajui na buku.
Sva je odjea bila prikazana i podijeljena, imii su se smirili, psi su snudeno leali i
odmarali se u praini meu komadiima sada neprepoznatljive lisice kad je Marija Magdalena
izvrnula posljednju vreu AIM i otkrila par rukavica. One su joj njeno dolebdjele na stopala,
nalik dvjema jadnim rukama to umorno mole; bile su bijele i izvezene i dojmile su me se kao
predmeti krajnje zapanjujue profinjenosti. Zapravo, nikad dotad nisam vidjela par pravih
rukavica, a bile su tako prirodno nalik rukama, toliko su odisale nekim drugim poretkom
stvari gdje ak i prsti imaju odjeu, gdje ovjek profinjeno dodiruje i upire i miluje pod
glatkom, obujmljujuom povrinom, elegantno navuenom, prst po prst - navuenom, nema
sumnje, uz pratnju plauih violina i kovravih kolutova plavosivog dima - toliko su time
odisale te rukavice da sam eznula da budu moje. Bile su oito iz drugog svijeta, strane,
predivne. U mislima su mi se otvorili interijeri sa zidnim tapetama. Bilo je tu barunastih
povrina, presvlaka s izboenim arama i otrog zveckanja prizmatinih aa. A s nekog je
nepoznatog mjesta u to samotno carstvo ulo bakrenasto svjetlo, dajui pokustvu nijanse
breskve, a povrinama pritiskivaa papira i ulatenim vazama lijepu mjeseinastu caklinu...
Znala sam iz iskustva da tako nepraktine predmete kakvi su rukavice zajednica nee
cijeniti i, kao to se i pokazalo, bila sam potpuno u pravu. ulo se nekoliko slabih znatieljnih
mrmora, no ini se da nitko nije mislio kako su i najmanje vrijedne da ih se zatrai.
No na moje iznenaenje, Marija Magdalena podigla je rukavice i, ne dogovarajui se ni s
kim, brzo ih strpala pod bluzu i proglasila raspodjelu odjee zavrenom. To ni u kojem smislu
nije bio in grubog prisvajanja; jednostavno je uzela neeljene rukavice i uinkovito nas raspustila.
Meni se srce poelo nadimati u posramljujuem bijesu. U sebi sam osjeala borbe i
previranja koja su svjedoila - kako bih to rekla? - djetinjastim zaecima grijeha gramzivosti.
Nisam sigurna, ak ni sada, zato su me rukavice toliko oarale, no mislim da je to moda
bilo povezano s odlaskom u kino. Jednom sam, kad mije bilo sedam ili moda est godina,
otputovala s majkom u malom potanskom zrakoplovu na jugozapad, preko mora, u Darwin.
Pravi razlog naeg posjeta bilo je majino novo zubalo, no za mene se on potpuno vrtio oko
obeanog kinematografskog dogaaja.
58
Film koji smo gledali - tajno, s obzirom na uvjerenja moga oca - bio je crno-bijeli, no
krajnje dojmljiv. Bio je poput nekakva sna, fluidan i suzdran, lagan i neizbjean.
I ondje, budna sanjajui u toplom zagrljaju tame, vidjela sam divovsku projekciju
najsjajnijih prizora i dogaaja. Nepoznat grad. Nevjerojatno i velianstveno vrste kue bile
su prepune predmeta iz pria. Bilo je tu pjevanja i plesanja i prelijepa Audrey Hepburn. Bilo
je mukaraca to su zabaenih glava puili tanke cigarete, ena u eirima i rukavicama koje
su virile iznad sunanih naoala, automobila bez krovova i alova na vjetru, vrtnje na plesnom
podiju i punokrvne intimnosti. I jedan dug, usklaen poljubac, izveden bez daha. Sjedila sam
potpuno zblenuta, zapanjena onim to je moja majka kasnije nazvala "civilizacijom".
(A ona mi je najstroe zabranila da ocu ispriam filmu. Naa vlastita mala tajna, apnula
mi je u uho.)
Kad sam vidjela rukavice iz vree AIM, prisjetila sam se nekih slika iz filma otprije
nekoliko godina. No to je bilo jo zagonetnije, jednostavno me obuzela neka neoekivana
enja, neka vrst nejasne udnje, trpke poput gladi. Danima nisam mogla misliti ni emu
osim rukavicama i kretala sam se zajednicom ljuta i zabrinuta. Marija Magdalena, koju sam
neko voljela, postala je posebnom metom mog bijesa i mrzovolje, a ipak je nisam pitala za
rukavice - nekako mi to uope nije palo na pamet - jednostavno sam bila ogorena to su u
njezinu posjedu.
Nou sam leala ispod mree za komarce sluajui kako se kroz mrak uzdie pjesma
Aboridina iz logora iza nae ograde. Bilme su udarile i digli su se glasovi. Sluala sam
nizove plemenskih pjesama koje su priale precima i dozivanju kie i nisam kao inae
mislila slikama to su ih u meni budile - ibajuim monsunima to polijeu palme, lovu
kopljem na dugonga ni preobrazbi sestara u zvijezde ili ptice; umjesto toga mislila sam
bjelkinji koja se s dugim rukavicama, veoma sporo, spustila niz zavojite stube i prihvatila
trokutastu au pokretom oholog i iskusnog zavoenja. Ta ena iz moje mate nosila je
prozranu veernju haljinu i krzno oko vrata, no njezinoj izuzetnosti, njezinoj nadmoi,
uzroku njezine trajne slave, najkonkretnije su govorile njezine sjajne rukavice. ula sam
glasove kako dopiru kroz no, mitoloke i poznate, i smislila sam, kao da je rije nekakvu
strogom natjecanju, svoju besprijekorno orukavienu enu da im se usprotivi i izazove ih.
Rukavice su nestale na nekoliko tjedana, no onda su se opet napadno pojavile na
Rebekinu vjenanju. Misijske vlasti ustrajale su na vjenanjima, no otoani su se prema njima
odnosili s mjeavinom blagog prezira i polovinog entuzijazma.
Marija Magdalena dola je na vjenanje u mojim bijelim rukavicama. Sjeam se da sam
pomislila kako smijeno i neumjesno izgledaju, kako su nepogodne za crnu kou, kako se,
umjesto da joj odijevaju i pokrivaju ruke, ine pretencioznima i beskorisnima. Moja zavist
bila je golema. Sjedila sam u srednjem redu izmeu svojih prijateljica Rachel i Hepzibah, i
postupno postala svjesna - prilino neoekivano - kako ima neto krivo i udnovato u mojoj
situaciji. Nisam to mogla posve shvatiti, pa ak ni odrediti - radilo se nekoj slutnji
rastrganosti ili problema i taj sam osjeaj u ljutnji prenagljeno pripisala tome to je Marija
Magdalena suvie oito pokazivala moje rukavice. No dok sam sjedila u klupi, iznenada se
sve uinilo posebno zgusnutim i jasnim, pa se sada sjeam prizora vjenanja u svakoj tonoj,
razgovijetnoj pojedinosti.
uto je svjetlo bljetavo padalo kroz vrata crkve - jer bila je to gotovo upa, najee
otvorena s obiju strana - i prostiralo se po zemljanom podu, ne doseui posve do mjesta na
kojemu je stajao moj otac. Bio je tu oltar ukraen aboridinskim crteima, s kosturom ribe i
uzorcima unakrsnog sjenenja, a iznad njega drven kri, grubo istesan. Moj je otac stajao pred
oltarom s Biblijom u rukama; bio je odjeven u sveeniku halju, djelovao je autoritativno i
govorio neobino, pretjerano glasno, kao da crkva nije izgraena od kore drveta, nego je neka
zasvoena i zvonka, mramorna i kamena katedrala. Sjeam se kako sam tada prvi put
59
pomislila: to je ljutit glas; to je bezbono, nepristojno.
Pred mog oca kleknuli su Rebekah i Jacob Njabalerra, ona u vjenanici iz zajednikih
zaliha koju sam vidjela nekoliko puta prije i koja je sada jedva obuzdavala njezin bujajui
trbuh, on u novoj rabljenoj majici AIM-a s kariranim kaubojskim uzorkom. I Rebekah i Jacob
sad su bili nisko pognuti pred mojim ocem, kao da primaju ukor. Moja je majka, primijetila
sam, sjedila u prvom redu crkve i bila je isto tako pognuta. Glava joj je bila sputena i
ponizna, a ja sam pomalo preuranjeno pomislila: takva je uvijek, moja majka, tako pognuta,
zgrbljena pred mojim ocem. Zatiljak joj je izgledao ogoljeno i jadno, a pri pogledu na nj
razrijeio se moj nejasan osjeaj rastrganosti.
Odmah sam osjetila ono to tek sada mogu objasniti kao duboku pobunu. Mrzila sam
svoga oca. Mrzila sam njegov glas dok je vjenavao taj par. Mrzila sam ukanje njegovih
halja i veliinu njegovih ruku. Njegove odmjerene pokrete. Njegovu prisutnost. Njegovo lice.
Bilo mije drago to sjedim na stratekoj udaljenosti.
Upravo se u tom trenutku Marija Magdalena okrenula, blago se nasmijeila i mahnula mi
rukom u rukavici. Joseph, njezin postariji mu, koji je sjedio kraj nje, isto se tako naglo
okrenuo, kao da ga zanima to je to privuklo pozornost njegove ene. I on mi je mahnuo,
spontano se pridruivi mirovnoj ponudi Marije Magdalene. Rachel i Hepzibah koje su sjedile
pokraj mene, lagano su se osmjehnule, no ja sam bila zateena zbrkanim osjeajima. Ljutnja i
zavist natjecali su se sa stidom. Osjeala sam se krtom i zloestom. Podigla sam ruku kako
bih mahnula Mariji Magdaleni - to se inilo tako primjerenim inom, tako reciprono
obvezatnim - i osjetila kako se optereujua ena u rukavicama, to mirno stoji na stubitu u
mojoj glavi, poinje nestvarno ljuljati i rasprivati. Nasmijeila sam se Mariji Magdaleni, a
ona se i dalje smijeila meni. Vidjela sam bogatu i sjajnu tamu njezina napola okrenutog lica i
pomislila - sjeam se sad - kako joj je koa lijepa, kako sa savrenom lakoom hvata krivulje
odsjaja i svjetla ak i iz tog sjenovitog i crkvom opkoljenog zraka.
Nije me potpuno prola enja za rukavicama - prisutnost moje kino-ene bila je prejaka -
no pomirila sam se s Marijom Magdalenom i nastavila s njom pecati i sakupljati hranu. Nikad
nismo razgovarale rukavicama, no mislim da je moda pretpostavila kako su one bile
konkretan, sramotan uzrok mom prijanjem loem raspoloenju. Ta je tema ostala leati
izmeu nas poput nevidljiva kanua. Malo smo se udaljile, bile njene jedna prema drugoj i
oprezno se ponaale. Kao da se klackamo, svaka svjesna vanosti ravnotee i suradnje one
druge.
U nekoliko tjedana poslije vjenanja te je ravnotee nestalo; Marija Magdalena zapala je
u uasan oaj. Njezina su mua Josepha izbatinali u tunjavi i nakon njegove smrti ona je pala
u stanje priljive alosti, koja se doimala toliko pregolemom da se nisam usuivala prii joj.
Naricateljski krikovi vukli su se kroz kamp. ak i zatvorena u naoj kui ula sam
tragove njezina glasa, sablasnog, jadnog i neprestano alobnog. Znala sam i to da e si Marija
Magdalena razrezivati grudi kamenjem i rastrojeno upati kosu, kao to je inila prije
nekoliko godina kad joj je umrla jedina ki. Bio je tu, dakako, i zbor drugih narikaa, no
njezin se jedinstven glas uzdizao iznad njih, svjedoei izravnijoj i pojedinanijoj boli.
Nisam mogla podnijeti naricanje. Razmiljala sam licu umrljanom prainom i krvi na
njezinim grudima, tijelu presavijenom u revnosnom samosakaenju.
No bilo je vrijeme veere, sjeam se, kad sam u svom vlastitom kopiranom jadu, u svojoj
verziji zamiljanja stranoga stanja Marije Magdalene, konano i nepopravljivo uvrijedila
oinski red stvari. Otac je sjedio nad svojim mesom, nabadajui ga i pilei, a potom je
obznanio s neprikrivenom nestrpljivou i gnjevom:
"Zato ta ena ne zaepi? Zato ne prestaje?"
A budui da sam ja doznala toan odgovor od Rebeke Njabalerra, nisam mogla odutjeti.
"Jer se jebala s Peterom Moorlaom prije nego to je on ubio Josepha."
Zavladala je uasna, mrtva tiina. Moj je otac progutao krupan zalogaj. Majka je objesila
60
glavu, smlavljena mojom pogrekom, i bujno porumenjela. A onda je otac ustao, tresnuo
rukom stol i viknuo glasom koji jo uvijek ujem:
"Nita ti ne zna! Nita! Nita!"
Pogodio me u jednu stranu glave takvom grubom silinom da mi je iz uha dramatino
iknula krv. Potom je odetao iz sobe i gotovo ga je odmah progutala tama to se zgunjavala.
Nisam vidjela Mariju Magdalenu kad je otila u more, no znala sam da jest, jer sam
pronala rukavice na plai odjee. I premda je nisam vidjela, bila sam uvjerena da mogu tono
rekonstruirati svaku pojedinost onoga to se dogodilo.
U filmu u mojoj glavi ona je prila valovima veoma polagano, oklijevajui u poetku, kao
da procjenjuje njihovu kakvou. Potom je pola dalje, kretala se dublje, sve dok joj voda nije
poela strujati oko tijela u blagim vrtlozima i umirujuim krugovima. Odjea joj se natopila i
poela joj lupati kou. Potom je potpuno zaronila i za trenutak ili dva se podigla, crne koe
blistave i sjajne od potoia vode, ispruila ruke i svukla svoju veliku, iroku haljinu. Potom
je, na kraju, potegnula jednu po jednu rukavicu sa svake crne ruke i pustila ih da plutaju uz
nju, poput fantomskih ostataka nekog drugog tijela ili poput neke nezamislive ivotne vrste.
Ostala je nekoliko minuta gola u moru - posjekotine na grudima pekle su je od slane vode,
kosa joj je strujala natrag - a potom je pola natrag kroz valove, polako i obredno. U mojoj
mati bio je to mraan monsunski dan, pa je nebo bilo sivo, a voda tamnoljubiasta. No
neobinost toga prizora bila je u tome to je unato manjku svjetlosti koa Marije Magdalene
gorjela gotovo srebrnim sjajem. Njezina je golotinja bila velianstvena.
Ne mogu se tono prisjetiti kad sam otkrila plau odjee. Ila sam mnogo dalje nego
obino u, nadala sam se, dobrom smjeru, kad sam odjednom nabasala na nju, bez pripreme i
upozorenja. Tu, u malom zaljevu, uz iznenadan osjeaj nejasnog izdajnitva i sigurne
grenosti, iznenada sam ih vidjela. Jedna je rukavica visjela pomalo treperavo u mangrovima,
a druga je leala nedaleko od nje, u pijesku. Razmiljala sam rukavicama, tako bljetavo
bijelima, tako nevino naplavljenima plimom, i odjednom sam shvatila da neto znam posve
sigurno. Znala sam da su rukavice prele u neku drugu domenu. Vie ih se nije moglo dobiti,
vie nisu bile poeljne, vie, zapravo, nisu bile ni bijele. Rukavice na plai odjee - neko
tako bogate mojim filmskim matarijama - bile su potpuno preobraene, postale su
aboridinske.
Dotaknuti Tiananmen
Rijetka je to vrsta straha, i iskustvo zajedniko mnogim putnicima, kad se ovjek probudi
nou u stanju potpune izgubljenosti. Sobno pokustvo tek su udnovate skulpture, dimenzije
prozora i zidova krive su i nepouzdane, a okolna tama kao da samo potvruje zalutalost.To je
ok koji te prikuje za mjesto: sjedi uspravna poput svijee, poput kakva filmskog udovita, i
samom svijetu nova.
Anna je tako sjedila, izgubljena u prostoru. Srce joj je udaralo u tijelu, i gledala je, u polusnu,
kako se nejasna soba njezina malog hotela iskouje, mie i ne uspijeva se smiriti oko nje.
"Kina, Peking", apnula si je - kao da bi same rijei mogle sve popraviti, to im zapravo i
uspijeva. Soba se zaustavila i umirila; Anna je prilagodila vid mraku, vidjela je svoju prtljagu
u kutu, prisjetila se poloaja sobe, lica hotelskog direktora (vjeno nasmijeenog), proelja
hotela (totalitarni stil pedesetih), poloaja zgrade u odnosu na sredite grada, autoceste,
bicikala, mnogobrojnih Maovih spomenika. Kina, Peking - to nije nikakva obmana, nego
pravi grad, star i zbiljski, i u njemu ona sada trai svoj godinji odmor.
Kao i veini gradova i ovom su prethodile mnogobrojne verzije. Vozei se tog prvog dana
61
iz zrane luke, Anna je gotovo oekivala nebo prepuno silueta pagoda. Zamiljala je vidike
lakiranih krovova to se moleivo izvijaju prema nebu, tavan po tavan; neki pogled prilino
nalik ilustraciji kineske legende na plavo-bijelom porculanu, samo grimizne boje i ispupenih
zlatnih slova. dralove u letu. Jezero. Luk skladnog mosta. Planine nestvarne i beskrajne. A ta
vizija, barem se tako inilo, nije imala nikakva uporita; bio je to jednostavno skup
kulturalnih klieja, izvuen tko zna odakle i udnovato uporan.
Sjedila je u klimavom aerodromskom autobusu i kroz njegove staklene prozore nije uope
vidjela pagode, nego gustu zelenu umu nepoznatih stabala iz kojih se ulo bubnjanje milijuna
skrivenih zrikavaca. A dalje, u gradu, redali su se nizovi visokih sivih stambenih zgrada -
veina ih je bila zaputena i nalazila se u raznim stadijima raspadanja - te kraj njih javne
ustanove istinski razmetljive runoe. U njima je bilo od drave poduprtog gorostasja -
svojstva koje je bilo podjednako oito i u skulpturama i na plakatima Maoa koji je, netaknut
nedavnim ikonoklazmom sovjetskog stila, opstajao u svojoj sigurnoj, obloj nazonosti.
se posvuda smijeio golemim osmijehom; ozareno je gledao s plotova oko gradilita i
kolskih igralita, u prodavaonicama i u autobusima. Ilije rukom pokazivao na budunost u
mramornim pozama. Neto oporo utilitarno vladalo je Pekingom; Anna se osjeala gotovo
prevarenom; pitala se gdje se skriva egzotina dekoracija.
Grad je, dakako, imao i turistikih dimenzija; prvog tjedna svoga posjeta Anna je
revnosno pohodila carske palae (primjeujui to bogatstvo za koje je revolucija na koncu
bila jedini odgovor), pentrala se muno i bol no nekoliko kilometara du Velikog zida
(prisjeajui se Kafkine perverzne verzije u kojoj je tvrdio da je zid temelj Babilonskom
tornju), tapkala po hramovima (dirnuta melankolijom tek aice sveenika to su ih sad
opsluivali, Buddhama maoistikog izgleda, takoer gorostasnim) i traila onih nekoliko
prodavaonica iji je zadaa opskrbiti zapadnjake triarijama i nepotrebnostima (ah, izvrsnost
doisonna, kipova od ada, spavaica od izvezene svile i ukrasa od lapisa i koralja).
No nekako je i dalje bila razoarana. Sama i jednojezina, bila je svjesna toga da barata
tek pukim predumiljajima i vanjtinama. Nije uope poznavala Kineze i hodala je meu
njima poput nekog predmeta, upadljiva, ali neljudska, jednako nepristupana njima kao to su
i oni bili njoj, bez nutrine, poput lutke. I kad je dovrila turistike lokacije, jednu po jednu,
ostala je neobino nezasiena i osjeala je kako joj iznutra raste gotovo fizika glad.
Anna nije otila iz Pekinga u vrijeme dogovoreno s putnikom agencijom. Zadrala se
due, bez nekog osobitog razloga ili cilja, prelazei najprije u manje i jeftinije hotele (one s
totalitarnim proeljem iz pedesetih) i neprestano ponovno odlaui svoj let u Hong Kong.
Zapela je, takorei, u svojoj vlastitoj, neodredivoj vrsti enje. Dane je provodila u hotelskoj
sobi, leei iza zamraenih prozora, u lanoj raskoi svog novog, svilenog ipkastog rublja.
Potom se poela eksperimentalno odvaivati na odlaske u hutonge, ili pokrajnje ulice, u
kojima e otkriti male graevine, itave male zajednice to su ivjele, takorei, u napuklinama
modernoga grada. Podno zlokobno visokih stambenih zgrada bili su ostaci potleuica
izgraenih od daica; a izvan dosega Predsjednikove smjekave strae ivoti su vratili svoj
nebirokratski nered. Opinski televizori glasno su se derali na skupine ljudi to su pred njima
uali. Piljari su gurali kolica s breskvama i pinatom. Krojai su radili vani, za prastarim
ivaim strojevima na pedalu, a starci i starice meditativno su puili. Djeca su vukla igrake
ili zametala tobonje bitke. Posvuda je bilo ptijih krletki izraenih od bambusa, postavljenih
tako da ulove zrikavce, i mesa iznimno crvene boje, objeenog na kukama u izlozima.
Kad bi se Anna tu izgubila, nepromjenljivo strana, osjetila bi na sebi tue poglede, nalik
najlakem dodiru na zatiljak, nalik Ijubavnikovu milovanju. A kad bi se naposljetku
nagomilalo toliko pogleda da bi je to poelo uznemirivati, vraala se na glavnu cestu i tu
pratila put natrag do hotela.
Grad je postupno postajao sve udniji i udniji. Najprije se, poto se pokazalo da nema
pagoda i da je pun nebodera, inio neshvatljivim. No Anna je malo-pomalo poela
zamjeivati njegove osobitosti. Biciklisti Pekinga, njih oko sedam milijuna, posvuda su se
kretali u povorkama: svojim su skupinama nejednake brojnosti i svojom uvijek sporom
62
vonjom davali gradu nekakvu ivahnost i svilenost to podsjea na mrekanje tkanine,
vjeno kretanje valova. A zvuk zrikavaca, koji se u poetku inio tek osobinom ume, postao
je sveprisutan. ula ih je ak i u samom sreditu grada. Oni su bili neka neprimjetna sablast
to se svako malo mrmorei obznanjivala.
inilo se da se i ljudski jezik nekako izmijenio. U poetku je Anna mislila da razumije
oblik kineskog, njegove intonacije upitnosti, privrenosti, ljubazna razgovora: no to je
pomnije sluala, to je jezik postajao zamrenijim, to je vie zvukova i okoliajuih obrazaca
sadravao. Njezina nada da e usvojiti malen vokabular od nekoliko pragmatinih fraza
potpuno je izblijedjela. Jedino je u snovima govorila kineski, a tad je to bio jezik nekog
carskog i starinskog oblika, koji nije prenosio znaenje diskursa jednakosti, nego diskursa
stranog vraga koji se nekako zlo podudarao sa starim reimom.
Kako se jezik umnoavao, umnoavali su se i ljudi, a Annu je iznenaivao sam broj
raznih lica koja je viala oko sebe. Stara ena koja je na uglu prodavala lizalice iz bave na
kotaima, mukarac koji je svakog jutra vodio mongolskog konjia upregnutog u kolica puna
lubenica. Mladi u hotelu koji su, nedoputeno, puili u gomilama, a potom je iznenada
primjeivali u prolasku, toboe puni potovanja: svi su ti ljudi sada, inilo se, imali zanosno
pojedinane crte lica. Anna je zatekla samu sebe kako bulji u njih kao da e neka tajna izii na
vidjelo otvori li joj se neko od tih lica.
Jo se nikad nije osjeala tako nepromjenljivo osamljenom.
Jednog pekinkog dana, dana u kojemu ju je njezina usamljenost obgrlila tijesno poput
mree, ponovno je, iznenada, posjetila Trg Tiananmen i Zabranjeni grad. Na samom trgu sve
je bilo sveano i sjajno. Obitelji su lizale sladoled, a djeca su u zrak putala papirnate zmajeve
iza kojih su ostajali obrisi nemani fantastinih repova. Fotografi su postavili tandove
natkrivene kiobranima i aparatima staromodnog izgleda slikali skupine ljudi koji su se, kako
se Anni inilo, pretjerano namjetali.
Stala je iza jednog fotografa i gledala iz njegove vizure: roditelje i, ini se, njihov
proizvod "politike jednog djeteta" kojemu su previe poputali, djevojicu od oko sedam
godina, nalickanu i napirlitanu; zatim jo jednu odraslu osobu, moda tetu, i staricu u
seljakoj crnini - vjerojatno baku. Iza njih, u daljini, vijugala je crta pekinkih biciklista koji
su plovili na zapad i istok, a iza njih grimizna vrata Zabranjenoga grada, nadviena golemim
pravokutnim portretom Maoa i uokvirena sa svake strane s etiri goleme crvene zastave. Anna
se prignula na visinu stativa - tako e imati jo bolji fotografski pogled - i tad je primijetila
kako roditelji rukama pokazuju prema njoj. Pozivali su je da im se pridrui na obiteljskoj
fotografiji, a fotograf se okrenuo kako bi i on dodao svoj veseli poziv. Anna je osjetila kako
se crveni. Zauzela je mjesto u skupini - izmeu tete i majke - i u tren oka pretvorila se u
uspomenu, ondje, anonimno, na Trgu Tiananmen. lanovi obitelji su poskakivali, smijeili se
i govorili kineski; Anna se neuljudno uurbano povukla.
Dok je tumarala trgom, sama i zapadnjakog izgleda, Anni se uinilo da je prate. S
vremena na vrijeme osvrnula bi se i, uistinu, neki joj je mlad mukarac bio za petama - ovjek
rastrojena i uznemirena lica, kao da je i sam bio zabrinut ili pod pratnjom. Anna je malo
skrenula s puta, poput nekog podmuklog pijuna, a onda se ponovno okrenula i zakljuila da
je bila u pravu u svojim pretpostavkama: mukarac ju je jo pratio. Zastala je, skupila hrabrost
i krenula natrag da se suoi s njim. Mukarac se nelagodno vrpoljio i doimao se postienim.
"Amerika?" hitro je upitao.
"Australija", odgovori Anna, zadovoljna barem time to mukarac moe razgovarati na
engleskom. No tad, niim izazvan, on ju je epao za obje ruke i sa svojevrsnom luakom
estinom promumljao nekakav zagonetan pokli.
"Ce ti tetoa, ce ti tetoa."
Anna se prepala. Istrgla mu se i potrala; spoticala se kamene ploe i jurila, dok joj je
63
srce lupalo, prema Zabranjenom gradu. Kad je usporila i osvrnula se, mukarac je bio nestao,
utopio se u gomilu od milijun ljudi, koja je bila hladna i ravnoduna prema njezinu bijegu.
S promatranice na kapiji Anna je pregledavala trg. Vidjela je arene krugove kiobrana,
ljude u prazninim skupinama i kontingent vojnika Crvene armije, prepoznatljivih po svojim
kaki-uniformama i malim kapama, kako se sluajno okupljaju kod Spomenika palom junaku
na sreditu trga.
To je mjesto koje su, prije samo godinu dana, opsjele stotine tisua studenata. To je
mjesto gdje je utopijski podignut Kip slobode od stiropora, visok deset metara. To je mjesto
gdje je vojska ubilaki napredovala kroz mrak. Gdje su uli tenkovi i podigli se bajuneti.
Anna je pogledom pretraivala trg traei izdajnike znakove, krvave mrlje ili brazde od
tenkova - nije znala da su ga nakon istke ponovno poploili. Potom je poela osjeati slabost.
Njezine uspomene na guenje pobune potekle su s televizije: jednostavno si nee dopustiti da
ih se svjesno sjea. Ispod nje sve je bilo okupano suncem i naizgled nepovijesno. Bicikli su se
kretali niz Aveniju vjenog mira, guvajui se u vlastitim trakovima i lebdee nestvarni. Zvuk
zrikavaca strujao je u visinu sa stabala smaragdne boje.
Anna je ula u Zabranjeni grad kao da trai utoite. Raspored carskih zgrada bio je takav
da sluti sigurnost: prolazila je kroz jedna vrata za drugima, kroz jedan hodnik za drugim, gore
i dolje po nizovima stuba i preko brojnih dvorita - u arhitektonskom smislu grad je
nagovjetavao gotovo tiransku urednost. Geometrijski. Ozbiljan. Zamiljen tako da izrazi i
fiziku i metafiziku nadmo svakog cara.
Bilo je to, isto tako, mjesto poznato po okupljanju stranaca. Anna je tumarala meu
gomilama i odluila se zadrati iza jedne skupine njemakih turista iji se voa svemu
izjanjavao tonom uiteljske zlovolje.Turisti su bili tihi i posluni, a jedno ili dvoje okrenulo
se i nasmijeilo Anni kao da je i ona neka davno izgubljena Njemica. Odnekud u blizini,
noeni povjetarcem, dostrujali su dijelovi engleskog tumaenja:
"Grimizna boja zidova postie se smjesom svinjske krvi..." No Anna je oklijevala
prikljuiti se objanjenjima na svom jeziku i pridruiti se, stvarno ili u duhu, skupini
Amerikanaca kojima su bila upuena.
Anna se odvojila od Nijemaca i lutala je meu brojnijim Kinezima kroz Dvoranu vjenog
sklada, kraj Zida devet zmajeva, u Paviljonu ugodnih zvukova, gubei se u pobjedonosno
slojevitim i izvijenim pagodama, u nizovima soba velianstvene egzotike. Bilo je zlatnih
zvona, raskonih satova i keramikih urni iznimne umjetnike izrade. U kutovima je turobno
stajalo masivno pokustvo, reetkasto i izrezbareno, a na njemu su bile svilene draperije
ukraene izvezenim boanskim biima, feniksima ili sjajnim strucima krizantema. itavi su
svjetovi bili izrezbareni u raznim vrstama ada, a njihova se povijest potanko objanjavala u
pergamentima. Bilo je astronomskih instrumenata od mjedi, kostima opernih pjevaa i eunuha
te nakita izraenog od svakog zamislivog dragog kamena i metala. U jednoj je dvorani bila
nekakva pogrebna pagoda, moda dva metra visoka i izraena od istog zlata, u kojoj su
drali odsjeene nokte i odrezanu kosu Carske udovice. Bizarnosti, spektakli, uvrnuti artefakti.
Bila je to osobita vrsta otuenosti: lutati sama, ekskomunicirana, meu toliko pretjeranih
predmeta. Anna je ve prije bila na ovome mjestu, no prvi put nije ju se dojmila njegova
opsesivna umjetnost. Sve se inilo prekrivenim, dotjeranim, krivotvorenim ili uljepanim.
Osjeala je istodobno i strahopotovanje i zaguljivost, i oaranost i zgaenost.
Anna se prilino brzo probila kroz preostale paviljone i dvorane traei izlaz koji je bio
negdje pred njom, no zapela je u malom dvoritu kojeg se nije otprije sjeala. Neki je Englez
stajao pred malim kamenim krugom ukopanim u zemlji i ini se daje skupini starijih ena
pripovijedao neku priu:
"Jednoga dana - bilo je to 1900. godine, gotovo pred sam kraj dinastije ing -
carska je udova bila toliko ljuta zbog reformatorskog ara i pobunjenikog duha
svoje snahe, Princeze, da je dogovorila njezino smaknue. U gluho doba noi etiri
ili pet eunuha tiho su se uuljali u velianstvenu spavaonicu, epali te odvukli
64
Princezu koja je vritala u bunar. Zamislite, molim vas, krikove u noi, vapaje te
ene dok su je gurali, glavom nadolje, u tu malenu rupu. Dok se davila. U tami."
Anna je ponovno bacila pogled na kameni krug i sjetnu skupinu starijih ena oko njega, a
potom je brzo otila.
Anna je poela svaki dan odlaziti na Trg Tiananmen. Nije za to imala neki poseban
razlog, no nekako ju je privlailo stalno ponovno doivljavati uznemirujui osjeaj mjesta to
je doivjelo povijesnu amneziju, to je izbrisalo svoju nedavnu prolost tako potpuno i
uinkovito. Nije mogla rei zbog ega ju je ta pojava tako opinjavala: jednostavno je bila
preputena sluaju u drugoj zemlji, uhvaena, na kraju krajeva, u obmanu neprestane,
dostatne sadanjosti. Dokona. Nemotivirana.
Hodala je velikim trgom i stapala se, kao da je jedna od domaih, s fotografski veselim
skupinama u njihovoj ljetnoj dokolici. Uvijek je tu bio dugaak red ljudi - za koje je Anna
pretpostavljala kako ekaju da bi vidjeli Predsjednika Maoa balzamiranog negdje u svom
kristalnom lijesu - no inae je to bilo ugodno tumaranje skupina ljudi, onakvo kakva ima bilo
gdje na javnim mjestima. Gledala je djecu kako putaju papirnate zmajeve i vojnike, obitelji i
ljubavnike, oprezne u javnosti.
I svakoga je dana, tovie, promatrala onog mladia. Poput nje i on je redovito posjeivao
trg. Uvijek je bio tu negdje i nekih bi dana primijetio njezinu nazonost, a drugih ne. Anna
nikad nije pristupila mukarcu niti on njoj, no poela ga je traiti pogledom, kao da je pronai
njegov lik u gomili bio stvaran razlog njezinim dolascima. Kupila bi lizalicu ili peeni
kukuruz i vrludala meu skupinama ljudi, odlazei nakon sat-dva; i samo je jednom dobro
promotrila predmet svoje potrage.
Mladi joj je pristupio estog ili sedmog dana. Bez ikakva krzmanja jednostavno ju je
doao pozdraviti, kao da su imali ugovoren sastanak. Stajao je tu, pred njom, a Anna je na
njegovu licu primijetila neki izraz progonjenosti. Bio je zgodan, vitak, koa mu je bila lijepe
ukastosmee boje, no bilo je u njemu i nekakva oajanja, zanesenosti. Anna je na trenutak
zamiljala kako e joj taj mukarac postati prijateljem, kako e je voditi, prevoditi joj, i
naposljetku pred njom razotkriti tajne Pekinga.
No u nevjerojatnoj reprizi dogaaja - sada zaprepaujuoj upravo zato to se ve
dogodila - mukarac je epao Annu za obje ruke i ponovno zapjevuckao pokli:
"Ce ti tetoa.""Ce ti tetoa."
Ona se nije otrgnula, jer ovaj je put osjetila kako to nije ratoboran ili prijetei in, nego
jednostavno neobjanjiv. No kad je mukarac primijetio da ne razumije njegove rijei,
rastuio se.
"Ce ti tetoa", ponovio je. I povukao je Annu za rune zglobove tako nisko da su joj ruke
okrznule tople kamene ploe tla. Potom je mukarac briznuo u pla, pustio je, i otiao.
Anna je imala nonu moru u kojoj je lutala Zabranjenim gradom u mrklo mranoj noi.
Bila je potpuno sama, no oko nje su promicali najdivniji predmeti: keramike vaze, svilena
odjea, izrezbarena bjelokost i ad. Dok se probijala kroztamu, inilo se dati predmeti plutaju
s njom, kao da ih njezino tijelo ili kretanje dri u nekoj mistinoj orbiti. Napokon je dola do
sobe u kojoj je vidjela zlatnu pagodu za koju se iz svog razgledavanja u budnom stanju sjeala
da sadri odrezane nokte i kosu. No kad je krenula blie pagodi - kao da ju je ona privlaila
ili mamila - san je isti as promijenio oblik i vidjela je pred sobom uprizorenje prie
princezi koju su udavili eunusi. Bila je tu carica udova koja je gledala, i bila je ena to se
davila, vritala svoju zlu kob. etvorica eunuha, velianstveno krvnikog izgleda u odjei od
bjelokosne svile, naoko su bez ikakva napora drala i prenosila princezu; kretali su se
pokretima snova, kao da su na kotaima. I dok se zatvorenica izvijala, uhvaena u svoj
pokretni ljudski okov, Carica je jednostavno stajala, vladarskog dranja i okrutna.
65
Anna je najprije gledala prizor, no potom je i sama postala sudionicom. Ipak, nije bila ni
najmanje sigurna koji lik ona glumi. Bila je istodobno i zla udovica i tragina princeza; bila je
ili jedna ili druga, ili pak obje; bila je uasno podijeljena. A kad su enu bacili u bunar
(istodobno i nju i ne nju), uslijedio je kataklizmian zvuk plutajuih predmeta - arolija im je
istekla - koji su se poeli razbijati zemlju.
I eto Anne probuene u noi kako izgovara rijei "Kina", "Peking". Nakon to ju je
najprije probudila izgubljenost, sada je smirila svoj strah, postala je razumna i spokojna.
Osjetila je iznenada izvjestan samoprezir i aljenje to je ostala toliko dugo u Pekingu, tratei
vrijeme i novac tako besciljno i rastrono. Sjedila je u postelji i razmiljala svojim lutanjima,
svojim posjetima trgu, svojim uludo potroenim danima.
A onda je posve nenadano shvatila to je to mladi govorio; rijeila je zagonetku njegova
poklia. Mladi je - kako je samo mogla to ne shvatiti, kako je mogla biti tako tupa! - govorio
"etvrti estoga"; obnavljao je uspomenu na datum tiananmenkog masakra. Anna ga je
idiotski krivo shvatila.
Ponovno je legla na postelju, uvijena u svilu. Odluila je otii, odletjeti u Hong Kong. Zatvorila
je oi, eznui, strasno eznui, za orijentalnim kliejima, za gradom punim palaa, pagoda, svinutih
mostova i dralova. Bez povijesti. Bez trga. Bez mladia iju sliku sada nije mogla izbrisati.
Te oi
Hoe li plakati nad mojom sudbinom,
moje uzmi oi.
... Mora biti strpljiv.
Doli smo na svijet plau, zna to;
im prvi puta onjuimo zrak
mi kmeimo i plaemo...
Kralj Lear IV, 6,1
Mukarac koji sjedi nasuprot Paulini ita Kralja Leara. Uao je na posljednjoj postaji,
diskretno, uope se ne osvrui oko sebe, pronaao svoje sjedalo i s onom, ini se, ugodnom
samozatajnou koju imaju sveenici i knjiniari, jednostavno otvorio knjigu.
ini se da nije svjestan oite neobinosti tog postupka, njegove neaustralskosti: da ovjek
u vlaku za predgrae, to treska svoj teret umornih dua na veernjem odlasku iz grada blagim,
nezavojitim putem, iscrtanim, poput ogrlice s perlicama, u malim dijagramima nad ulaznim vratima;
da mukarac u takvu vlaku - posveenom, naposljetku, korisnosti, suzdravanju i strogom
redu - tako oputeno ita Shakespearea. To je jedinstven in. Ima u njemu stanovite gluposti
ili drskosti. Stanovite novosti u gibanju. Ima itatelja novina, dakako, to prekreu stranice ili
pogledom prelijeu po sitnim pravokutnim priama ubojstvu i zloinu i ima, isto tako, tu i
tamo, oboavatelja hit-knjiga, pogrbljenih u poloajima zanesene usredotoenosti. No ovaj
ovjek uprizoruje u svojoj glavi petoinsku elizabetinsku dramu krajnje blagoglagoljivog,
nepodnoljivog i visoko kulturnog jada. Tiho odmotava dijalog, utjelovljuje dramsku personu
kraljeva i grofova, luda i kraljevni, nevjernih, odanih, zlih i nevinih. U duhu se seli iz jednog lika u
drugi, premjetajui se bestjelesno kroz niz avatara i utjelovljenja. Vrluda izmeu uloga,
stvara neujan jampski pentametar, samotne solilokvije i tihe uskline reenice uasnog leleka.
Budimo iskreni, Paulinu taj ovjek hipnotizira.
Pozorno ga prouava. Toliko joj je blizu da mu moe sagledati tijelo u njegovoj
ukupnosti, a ipak i otkriti one fine pojedinosti to se obino uvaju za Ijubavniko
66
istraivanje. Sve u svemu, ima u njegovu dranju nekog dostojanstva, moda onoga to ga
podaruje autizam itanja. Nesvjestan okoline, sjedi poguren, no ini se tako da to neto govori
nekom udobnijem sjedalu, kao da mu se tijelo prisjea poznate italake poze koja je za
njega uobiajenija i osobnija. Neupadljivo je odjeven; Paulini je teko uoiti ikakve
pokazatelje struke ili drutvenog poloaja. Presiromaan da bi bio sveuilini profesor - ima
neke pohabanosti u njegovu izgledu, a koulja mu je bijela i dugih rukava, pa je stoga moda
inovnika - isto tako oito je prestar da bi bio student: u kosi, koju oito gubi, naziru se
srebrnaste sjedine. Nosi staromodne hlae od samta i cipele od smee koe. Nema aktovku ni
torbu; jedini je dodatak knjiga.
Lice je lijepo. To je lice stranca, odnosno lice za koje je Paulina odmah pomislila kako je
na neki nain ili do neke mjere doseljeniko. Izdueno je, s velikim orlovskim nosom, i ima
raskone usne, lagano rastvorene. Tu je i bljedilo za koje Paulina zamilja da je srednjoeuropsko:
ljudi iz mjesta poput Praga ili Budimpete, misli da se sjea toga, nose na licima boje svoga
grada; definirani su mjestom, poprimaju sive i plave boje kamenih zgrada i skulptura, vjeno
obznanjuju svoj dodir sa stanovitim gradskim krajolicima to su uvijek tajnovito usaeni u
spektru zime. Mukareve oi to potvruju: premda ih moe vidjeti samo kao lukove iza
kapaka i trepavica, Paulina zna da su to oi ovjeka koji je gledao svijet prekriven snijegom,
koji je ivio pod polusjenovitim europskim nebom i koji s nevjericom kilji u antipodna
ljeta.Te oi, koje su kestenjaste boje, polagano se kreu ispod kapaka. Klize slijeva nadesno,
bistro i bez prekida upijajui svaku pojedinu dugu, krivudavu reenicu. Ima neke neobjanjive
lakoe u tom italakom inu, pa se Paulina prisjeti fraze "naueno napamet" i pita se nije li
taj mukarac zapravo glumac (zamilja garderobu smee boje s redovima zrcala okovanih
aruljama, koja u silaznoj putanji sadre umnoene verzije njegova lica); ili je, jednako
vjerojatno, nekakav jadan samouk za kojega ve samo ime Williama Shakespearea obeava
metafiziku okrepu i neospornu ozbiljnost (a tu ona zamilja neku turobnu sobu pomalo nalik
Van Goghovoj, sa skromnom policom s knjigama, jednim stolcem i lepezastim svjetlom to
raspreno dopire kroz poluotvorena vrata). U svakom sluaju, mukarac i dalje ita, siguran u
svom nevidljivom, samostalnom ivotu, tajnovit i nesvjestan njezinih nagaanja.
Vlak u kojemu se odvija to neuzajamno opaanje vru je i buan. Ljetno je predveerje i
zrak je pun izmijeanih mirisa znoja i dima cigareta, a oboje pojaava tjelesna blizina koju
uvjetuje prometna pica. Metalno naprezanje i kripanje proima vlak koji se, premda je
dojmljivo automatiziran i jo nije star, strese uz nekakav sablastan samrtni hropac, svaki put
ponovno, na svakoj postaji svoga putovanja. Mukarac ne podie pogled s knjige kad se vlak
zahukta ili zastane; on je zatoen na nekom drugom mjestu, koje je intelektualno uvjerljivije.
Na vritinama je s Kraljem Learom, ili u Gloucesterovu dvorcu ili, izgubljen, okien cvijeem, na
nekoj pustopoljini blizu Dovera. Paulina pokuava iitati iz njegova lica tono odredite, no
zakljuuje da ne moe; a njezina nesigurnost, premda razumljiva, podriva je i destabilizira.
Vani je svijet to je postao klizav od brzine - limene ograde, kue, bedemi poutjele trave,
izduene sjene koje tupo bacaju damboplakati, neka svjetlost, bljeskajua, onog osobitog,
kratkotrajnog razdoblja kad se popodnevni bakar raspruje u veernju boju sljeza - a Paulinu
je iznenada pohodila njezina vlastita mrana sjeta. Mukarac s Kraljem Learom pobudio je u
njoj tri razliita razmiljanja koja ona sada razmrsuje i razlae samoj sebi kao da je linost tek
stvar staloenog raunanja i brojenja, kao da biti profesoricom engleske knjievnosti s imenom i
ugledom - zahvaljujui brinom odnosu prema studentima, nestalnim stajalitima i pretjeranoj
stidljivosti - nije u temeljnom ili bitnom smislu ono to ona uistinu jest, nego kao da ti
pobunjeniki trenuci, koji se uvijek podudaraju s nekakvom njoj svojstvenom tugom (premda
nejasnom, sluajnom, po mnogo emu nebitnom) i koji uvijek iziskuju, do neke mjere, da ih
se prizna i da im se obrati pozornost, najkonkretnije obiljeavaju njezino stvarno stanje.
Prvo razmiljanje (a kako se samo nasmijei kad joj ono sine, kako joj se veoma osobnim
ono ini u ovom vlaku to je sav sazdan od klopotanja!) odnosi se na erotsku fantaziju.
67
Paulina je zaljubljena u oenjenog mukarca, prema kojemu, uslijed njihove krajnje
otuenosti, usmjerava sa te i sate neodgovorne i nesavladive enje, a mnogi trenuci tih sati
nastaju, poput oivljenih fotografija, iz seksualnih matanja mnogobrojnim njenostima.
Ona sada uvia da je najbesramnija i najrazuzdanija od svih njezinih matarija manje
velianstvena od jedne jednostavne slike; kako njezin voljeni ita uz nju u postelji, tih,
nepomian i toliko presvjestan njezine prisutnosti da se ini kao da je prema njoj krajnje
ravnoduan. Bez rijei bi se ugnijezdili u udobno suuesnitvo. Oi bi mu uveala stakla
naoala s elinim okvirima, knjigu bi mu obuhvatio duhovniki stisak isprepletenih prstiju i
nakrivila bi se, tek toliko da uhvati kut svjetla svjetiljke (svjetiljke boje rue, a oblika
tulipana, koja je, na kraju krajeva, pragmatino odabrana ne zbog itanja, nego zbog
romantine nijanse svoga sjaja); njegova bi se gola prsa uzdizala i sputala - u lelujanju tako
neznatnom i oputenom; a lice bi mu bilo posve blizu i osvijetljeno, tako da mu svaka mrljica,
bubuIjica i zaetak bore bude jasno vidljiv, tako da to bude lice to je poznato i voljeno u
svojoj potpunoj posebnosti.
Paulina gleda kroz prozor prizor predgraa to hita natrake - sjene se jo uvijek proteu,
u svjetlosti gotovo da i nema sunca - i smatra taj statini prizor vrhunski romantinim. On
zdruuje u osjetljivu ravnoteu oekivanje i zasienost; istodobno je i vatren i primjeran.
Mukarac koji ita Kralja Leara promekoljio se na sjedalu jer gaje pomalo priklijetila
ena pozamanih dimenzija koja se vidljivo znoji i mrgodi na svijet pod zakrljalim
brkovima. On je neznatno promijenio poloaj, pa mu Paulina moe vidjeti lice u zakrenutom
troetvrtinskom profilu i sad ponovno primjeuje kako ima izraz zanesene studioznosti.
Mukarac je malo nabrao elo, kao da ga Learovo ludilo poinje zbunjivati ili kao da ga,
moda, opsjeda neka uznemirujua uspomena potaknuta govorima to se u njegovoj glavi
izvikuju na nemilosrdna nebesa. Paulina gleda njegovo lice, prisjea se, gotovo nenamjerno,
nekih nasuminih, premda openito povezanih, dijelova citata (Lijevaj samo, ja u izdrati; Ja
sam vezan za kota vatreni; Puite vjetrovi, da obrazi vam prsnu. Puite, bjesnite!) i briljivo
registrira svoje drugo razmiljanje.
Prije mnogo godina, kao mlada studentica, otila je sama u kino studentskog centra na
ruski film Kralj Lear. U tim je danima bila manje stidljiva i sklonija dramatiziranju same
sebe, te je, odjevena potpuno u crno i smiono drukije od drugih, spektakularno sjela u sam
prvi red. Vidjela je sljedee: bio je to crno-bijeli film, marljivo popraen prijevodom i epski
tuan. Bilo je slavenskih lica ispruganih kiom i izoblienih u krupne planove neizdrive boli.
Sam je Lear bio nepodnoljivo otrcano odjeven i imao je vodenasto prozirne oi proarane
ilicama, za koje se inilo da su stalno na rubu plaa. Bila je tu epileptina Luda, eterina
Cordelia, plemeniti Gloucester i niz kadrova koji su, kad nisu bili dovoljno krupni da
zabiljee svaki pojedini treptaj oka i maglicu daha, bili snimljeni visoko iz zraka, iz Boje
perspektive. U jednoj posebnoj sceni (sad je se sjea), poludjeli konji bjesnjeli su u oboru,
njitali, ritali se i tresli itav ekran - ili se tad barem tako inilo - od silne uznemirenosti to ju
je prouzroila oluja. I premda su munje sjajno i stereotipno bljeskale, a gromovi glasno i
melodramatino tutnjili, Paulini se sve to zajedno inilo potpuno oaravajuim. Toliko kie i
bola, izmjena perspektiva - od intimnog do planetarnog! Pri kraju filma imala je osjeaj da ju
je i samu oluja poharala i iskidala na komadie, pa je otila iz kina, izila u no i, ne stidei se
pred rijekom drugih studenata na odlasku, jednostavno briznula u pla.
Je li mogla rei zato je plakala? Je li mogla znati? Zgrade su crne i vrludave siluete dok
se vlak jo jednom treskavo zaustavlja, a mukarac koji ita Kralja Leara, na Paulininu prepast,
podie svoje useljeniko lice i asak gleda uvis. Uinilo se da je susreo njezin pogled, no to je
samo jedna od onih prolaznih situacija trenutne rastresenosti, jer za sekundu ili dvije on se
ponovno utvrdio u svom ekspirijanstvu. Bio je to asak nevienja, asak neometene
izolacije.
Paulinino tree razmiljanje - a to joj se ini najteim i najzamrenijim, onim koje treba
najvie prouiti - slijepom je djetetu. Kad je prvi put itala Kralja Leara, nisu je toliko
68
uznemirili Learovo mahnitanje i ludilo, nego motiv sljepoe. Jer, dok je itala - u stanju
opreznog djelominog nerazumijevanja svojstvenog mladoj studentici knjievnosti - stalno je
vraanje teksta na neuinkovitost i nesposobnost oiju u njoj budilo sve jau tjeskobu. U
trenutku kada grofu Gloucesteru zaprijeti sljepoa, Cornwell, njegov zarobitelj, izrie rijei
krajnje okrutne: Van, gnjusna sluzi! Gdje ti je sad sjaj?, a to je Paulini bila tako strana
reenica - meu mnogim drugima, valja rei, koje su se urotile kako bi je dovele u stanje
prestravljenosti onim to ita - da se u vremenu otvorila neka napuklina i vratilo se izgubljeno
sjeanje na dogaaj to se zbio u njezinoj petoj godini.
U to je vrijeme ivjela sa svojom osiromaenom obitelji u radnikom gradu u
unutranjosti - bilo je to doba kojim je, koliko se sada sjea, uvijek vladao osjeaj nejasne
gladi i oamuujue vruine. Odmah uz njih ivjela je obitelj bez oca s mnogo djece, a
najmlaa meu njima, djevojica od dvije godine, ostajala bi sama, svezana u svom krevetiu,
kad bi joj majka otila na posao. Paulina je povremeno posjeivala to dijete, jer je kua uvijek
bila otkljuana i jer su joj braa i sestre bili u koli, pa je dijete bilo, po praktinoj procjeni
petogodinjakinje, barem neko drutvo. Jednoga dana, privuena dotad neuvenim krikovima,
Paulina je ula i ugledala dijete kako stoji uspravno u krevetiu, jednoga oka iskopanog, a
drugog napuklog i oteenog. Ona sluz curila je niz lice to se doimalo potpuno nestvarnim,
sainjenim od krvi, suza i crta koje su u svojoj agoniji bile liene prepoznatljivosti. Paulina se
sjea da je pomislila - sluei se djetinjastom i prozainom usporedbom - kako je oteeno
oko podsjea na zgnjeeni pekmez. Na podu kreveca leala je okrvavljena vilica, koja je,
zajedno s brojnim drugim kuanskim predmetima i pomagalima - mali ajnik, lica, plastine
alice i iano sito - ostavljena, donekle ganutljivo, djetetu za igru. U pomalo odgoenoj
reakciji Paulinu je preplavilo gaenje. Pobjegla je dozvati majku i dobro se sjea kako je
ostatak jutra provela sama dok je majka bila s djetetom u bolnici. Te veeri - a kako se jasno i
uvjerljivo sjea tog trenutka! - njezin je otac, predsjedajui za stolom za objedovanje,
maestralno zamahnuo svojom vilicom kroza zrak, kimnuo glavom u smjeru susjedine kue i
izjavio tonom najtee optube: "Slijepa je zapravo ta ena".
Vlak je poprimio ritmino kretanje i ondje, u trbuhu klizeeg stroja, suoena s
nepromjenjivom udaljenou izmeu te uspomene i sebe, izmeu itatelja i svoje znatielje,
Paulina sumnja da njezino potpuno potiskivanje tog dogaaja nije bilo, kao to bi se moda
oekivalo, neki obrambeni mehanizam od njegova krvavog prizora, nego prije od rijei
njezina oca. Kao da tjelesno unitenje nije dovoljno, on je nagovijestio da postoji svijet
nematerijalnog ranjavanja, grenog zanemarivanja, onoga to je u kienom i hiperbolinom
modusu djetinje mate bilo razaranje i trovanje gotovo ekspirijanskog reda.
Krupna ena koja joj sjedi nasuprot ustaje, gegajui se, i priprema se za izlazak. Vlak
ponovno usporava, a Paulina, sada ispunjena nekakvim osjeajem tune otuenosti, gleda
uporno u mukarevo lice kao da bi ga time mogla natjerati da primijeti ili potvrdi njezinu
prisutnost. U nekoliko trenutaka nepomuenog mira on ostaje nepristupaan.
Vani je nebo pocrnjelo i u optikoj, nonoj varci svjetlosti vlastito joj se lice sablasno
ukazalo na prozoru. Lebdi kao duh u mraku, fantazmagorino nejasno, a sada, kako vlak
ubrzava, ini se da i lice lako ide s njim, kao da ukorak prati vlak ili se s njim pronicljivo usklauje.
Odluno - kakva je to, zapravo, vrsta odlunosti? - Paulina napokon odlui progovoriti.
Ponovno gleda u mukarevo lice, u njegove oi navikle na snijeg, u smrknutost njegova ela,
u usne, i dalje razdvojene - kao da takvo itanje moda iziskuje malo vie kisika nego to je
uobiajeno - te na kraju u pognut zavoj njegova nosa, i razgre niz moguih rijei. Ne smije
zvuati nametljivo ni grubo, ni nespretno ni akademski. Ne smije mu davati zavodnike
znakove niti ispasti neljubazna. No dok oklijeva i eka, tako potpuno usredotoena na tog
ovjeka, tog ovjeka to ita Kralja Leara, tog ovjeka s kojim eli ostvariti nekakav
meuodnos unato ozraju stroge zatvorenosti to ga okruuje, Paulina ne uspijeva rei to joj
je na pameti. Vlak se trese i posre i ona zapravo ne kae nita. Ba nita.
69
Paulinino odredite konano je blizu. Ona i nestvarno lice na prozoru ustaju i izlaze u
hodnik. Mukarac nastavlja itati, poniknuta pogleda. Siavi na peron, posljednji ga put
okrzne pogledom kroz sjajan kvadratni prozor; povijen u svojevrsnom uenjakom poloaju,
slika i prilika ovjeka koji ita, kao na nekom pametnom i zakuastom elizabetanskom
bakrorezu, on je i zatvoren, nepoznat i sada brzo pometen, buno odnesen dalje u no.
Paulina se iracionalno osjea naputenom. S drugim putnicima to se vraaju s posla
poinje hodati eljeznikim peronom i zamilja, opet iracionalno, da se njezino sablasno lice
moda i dalje vozi na prozoru, gledajui mukarca kako ita i jo uvijek pokuavajui otkriti
njegov toan poloaj u drami. Gore se protee crno nebo, tako proeto njezinim osjeajima da
se ini kao da uope nema zvijezda, a Paulina misli Kralju Learu kako nepromiljeno tetura
kroz oluju, njegovoj blebetavoj Ludi, tako nelogino mudroj, ovom gradu kroz koji putuje
svake noi, ni s kim povezana, izolirana u tkivu zamrenih sjeanja; misli i svom voljenom
koji je nepodnoljivo daleko i postoji u mati, djetetu bez oiju koje se pretapa u tragediju,
kinematografskim olujama to bjesne u crno-bijeloj tehnici, ruiastim svjetiljkama,
polaganom listanju stranica i, konano, to je najneobinije, dvije rijei koje joj se
udnovato vraaju: "naueno napamet".
Kua disanja
Od svoje bake Bridget naslijedila sam viziju.
Pripovijedala je njoj tako esto i tako raznoliko, s takvim pojedinostima i
uljepavanjima da je za mene postala uvjerljivija od mojih vlastitih iskustava i sjeanja;
suraivale smo u njezinu utvrivanju, dijelile je nerazdvojivo, poput nevjerojatnih sijamskih
blizanki to imaju dva tijela, ali jedno srce. Sjeam se kako sam kao dijete uzviknula: Vidim
je! Vidim je!, a ona se nagnula naprijed, zagrlila me, obujmila mirisom lavande i ustajalosti
starih ena, i odgovorila ozbiljnim aptom: Pa da, vjerujem da vidi!
Brod. Titanic. Potopivi Titanic. Eno kako plovi kroz tamu, spor i velianstven, dok sva
svjetla plamte. Krajnje je blistav. Tu su nizovi arulja, slavljeniki brojnih, i one posvuda
osvjetljavaju palube i otvore na boku, konopce i ograde, i prelijevaju se, irei nemirne
odsjaje na povrini oceana. Kao da brod ne moe zadrati blistavost u sebi, nego mora
izbijeliti i okoli poput kakve proiujue sile.
I nastavlja, glomazan i miran, broditi naprijed u bijeli zagrljaj to jo vie zasljepljuje,
ploviti u svoj kobni ledeni randevu, ploviti u povijest. Gle kako se trese, nagiba i polagano
tone. Preokree se s nekakvim dubokim uzdahom, kao da more otvara usta. Siuna ljudska
bia bacaju se s njega. Vrisak. Utapanje. Postupna progutanost. Ona svjetla u sablasnom i
valovitom jenjavanju. More napokon zatvara usta nad svojom vodenom tajnom i udarni
valovi kau: , !
Bridgetin osobiti Titanic uvijek zapanjujue dobro osvijetljen i izniman po svom
svjetlucavom prolasku koliko i po slavnoj golemosti - plovio je, sudarao se i tonuo u
usporenoj snimci, uvijek iznova, itavog mog djetinjstva.
ivjeli smo u pustinjom opkoljenom rudarskom gradu, okruenom tisuama
kontinentalnih kilometara crvene praine, vlaknastih mulgi, otrih, ekinjastih trava i tvrdog
kamenja (tako suho, tako vrue, tako potpuno nepomorsko), a ipak nam je ona dovozila svoj
Titanic u neposrednu blizinu. Plovio je kraj stovarita ljake i koloturnika, kraj pogona za
mrvljenje rude i ekstrakciju metala, niz ulice obrubljene jakarandom, preplavljujui hotele i
bordele to su, grimiznih svjetala, sjajili poput visokih pei, i strujao, posve stvaran, svake
noi u moju spavaonicu. etiri golema dimnjaka. Devet paluba viih od zgrada. Dvadeset est
tisua etiri stotine ezdeset centimetara u brod uoblienog i zakovanog elika.
70
Povremeno, kad je moj otac morao raditi none smjene - dolje, pozlaen lampom na
vlastitoj glavi - ona je sjedila na mojoj postelji satima, ponovno prolazei kroz svoju
monodramu. Svoju jedinu priu. Uvijek iznova. Od snage njezinih opisa soba mi se gotovo
kupala u svjetlosti.
U travnju 1912. Bridget je imala petnaest godina i bila je mlaa sobarica. (Bio je obiaj,
rekla je, imati slukinju s irskim naglaskom; smatrali su nas prirodno pokornima, nai su im
glasovi to govorili.) Njezina gospodarica, gospoa Armstrong-Colman, putovala je u Boston
kako bi se susrela sa svojim amerikim roacima i odluila se za Titanic, novi brod tvrtke
White Star Line, kao najzdraviju vrstu prijevoza. Ta ena sa znatnim imetkom rezervirala je
kabinu prvog razreda za sebe i svoju putnu prijateljicu, gospoicu Thompson-Smythe, a za
dvije spremaice koje su ih pratile postelje u treem razredu.
No dogodilo se da je Riordan, druga i starija slukinja, tjedan dana prije puta
oboljela, pa je samo Bridget dvorila ene na njihovu prekoatlantskom putovanju.
Uvijek se prvo sjetim, stalno je ponavljala, kupole na gornjoj palubi; bila je nalik
divovskom staklenom mjehuru, utaknutom izmeu dvaju dimnjaka.
ene su podigle ulaznu rampu i ule na brod stubitem prvog razreda, koje je bilo
potpuno prekriveno kupolom od stakla i elika, velikom kao da je crkvena. Dok su se pod njom
sputale, Bridget je bacila pogled uvis, primijetila kako se suneva svjetlost lomi kroz brueno
staklo i pomislila kako je to neto najljepe to je ikada vidjela. Ukras krajnje nepraktian.
Izgraen samo radi dojma. "Krajnje predivno", kao to bi moda rekla gospoa Armstrong-
Colman. Bridget je pogledala dolje i vidjela krznom omotana lea ena; obje su se vrsto
pridravale za ogradu i slijedile ilog ovjeuljka s bijelim rukavicama i zgodnim eirom.
Zastala je, ponovno pogledala uvis na tren, kratko - itava je kupola bila istinski oaravajua,
tako je preobraavala nebo, tako je spretno manipulirala svjetlom - a onda pourila za njima.
esto bi mi Bridget u zraku iscrtavala svoju staklenu kupolu. Podigla bi ruke veoma
visoko i irokim pokretima zamahnuta nad povrinom nevidljive polu lopte. Zamisli mjehur,
rekla je, samo poduprt elikom. A onda bi glasom gospoe Armstrong-Colman dodala:
"Krajnje predivno!"
Na vratima kabine njezine gospodarice Bridget je reeno da moe ii - nakon to je dobila
popis naputaka i radnih zadaa, nekoliko ukora unaprijed te podsjetnik na vrline i nunost estitosti.
Iznenada ju je obuzeo snaan osjeaj kako je ona samo obian curetak i kako uope nije
Spremaica-s-prihodom i Namjetenjem-u-Dobroj-obitelji. Kad je ostala sama, uplaila se i
veliine broda i izostanka Maryina drutva. Plaila se, jer su postelje treeg razreda bile
ukopane u samu utrobu lae, odmah iznad kotla i strojarnica, blizu tutnjave i pjenuanja
metalnih brodskih cijevi, dolje, ispod razine vode, i jer nije bilo svjetiljki nad glavom u
sluaju da ponestane svjetla - bojala se spavati sama tako jako duboko u Titanicu. inilo se da
stube to vode dolje nemaju kraja; sad se privila poput djeteca za ukraenu eljeznu ogradu i
opsovala Riordan i njezinu bolest to je dola u krivi as. Nema ilog ovjeuljka u
bijelim rukavicama i eiru da pokae put. Nema svoda kupole. itav je prostor bio sjenovit,
zatvoren i proet oporim zadahom strojeva i nove boje.
To je bio razlog, zna, zato sam bila na palubi kad smo udarili u ledenjak. Jedan dio
prednje palube ogradili su uzetom za putnike treeg razreda - to je bilo nae malo podruje
slobode i svjeeg zraka - i ja sam izbivala iz kabine koliko je god bilo mogue.
Kad se Bridget nije morala skrbiti potrebama dviju hijena (kako ih je kasnije nazvala),
nije se vraala u svoju kabinu, nego je lutala teritorijem slojevitog broda penjui se gore i
dolje du njegovih devet razina eljeznih stuba, uljajui se hodnicima, virei kroz prozore,
otvore na bokovima i vrata. Kao sobarica imala je izliku za ulazak u prostore prvog razreda:
71
ako bi je tko upitao to tu radi, jednostavno bi odgovorila da trai svoju gospodaricu, gospou
Armstrong-Colman i, oprostite, gospodine, molim vas, gospodine, je li ona tu, gospodine?
Nije traila doputenje, nego bi jednostavno utjelovila nasmijeeno nepostojanje sobarica i,
zahvaljujui tomu, esto je bila posve nezamjetna.
Takvim namjernim upadima u zabranjeni prostor Bridget je postupno otkrivala svu rasko
broda: vidjela je bazene i igralita za sguash i gimnastiku dvoranu u kojoj su se tresle bizarne
mehanike naprave (sobni bicikl, drndavi amac na vesla i apsurdna maketa deve). Bila je tu
balska soba i u njoj orkestar koji je, ini se, neprestano svirao valcer. Blagovaonice s
konobarima hitrim poput strijela i pretilim milijunaima. Sobe za puenje - te su je se posebno
dojmile - obrubljene palmama u lonanicama i ukraenim zrcalima i pune bogatih mladih
mukaraca u dekadentnim pozama - prekrienih nogu, zabaenih glava i ruku mlitavo
ovjeenih preko plianih lea naslonjaa.
I posljednje, ali ne najmanje vano, turska kupelj. Kad je bacila pogled kroz vrata na
ulazu u tursku kupelj, nije mogla vjerovati oima. Bila je ukraena poput sultanove palae, s
perzijskim ilimima, svjetiljkama od mesinga i gomilama drhtave tkanine. Posluitelji
odjeveni u turbane i pumperice jarkih boja nosili su lepeze izraene od paunova perja i lijeno
njima mahali. Iza velova se u lo pljuskanje vode i zvonak smijeh. I inilo se da itava
prostorija, grimizno osvijetljena, sjaji poput kotla. Bila je istinski raskona. Okiena
draguljima. Nevjerojatna.
Druge noi putovanja Bridget je na gornjoj palubi otkrila podruje dodijeljeno putnicima
treeg razreda i napokon je nala mjesto na kojemu se nije morala uljati ili pritajivati. Paluba
je bila poprilino puna; po njoj je tumarao raznolik skup putnika, esto kontinentalaca,
veinom iseljenika u utopijsku Ameriku to su snivali predivne snove neboderima i
dolarima. Na palubi su avrljali, puili, igrali se nabacivanja alke i kartali se s neobinim
natjecateljskim arom.
U njihovu se drutvu Bridget osjeala manje usamljeno i zaboravljeno. Uivala je u lakoi
i neprofinjenosti njihovih zabava, sluala je njihovo ogovaranje i sjedila dokasna u mraku uz
ogradu, osjeajui kako joj morski zrak prelazi tijelom, gledajui namrekan ocean kako
otjee od broda. uo se valcer, arobno noen ledenim nonim vjetrom.
Nije bila ba ljubav, ali gotovo da jest, esto je govorila; a ja sam toj rijei dala veliko
slovo LJ, zamislila mladia s licem koje je bilo pomalo nalik licu mog oca i godinama
umjesto nje oplakivala njegovo tragino utapanje - uhvaen u klopku, nespaen, vritao je
krikom to mi je kidao srce.
Dok se spremala poi u postelju te druge noi, Bridget je srela mladog lana posade koji
se iskrao iz kotlovnice i poao zapaliti cigaretu. Bilo mu je neugodno to je zateen na djelu;
bilo je kasno, pa je pretpostavio da veina putnika ve spava. No dok je govorio, Bridget je
otkrila daje i on Irac; bio je iz okruga Clare, zapravo iz istog sela u kojemu je roena njezina
baka; i Bridget je bilo drago to dolje, tu dolje, u hodnicima treeg razreda, gdje zrak smrdi na
naftu i strojeve i odjekuje od grubog, gnjeeeg zvuka klipnih motora, moe govoriti svom
domu i spomenuti svoj rod.
Sjedili su zajedno na podu hodnika iroko rairenih nogu, kao da su oboje vlasnici tog
mjesta. A kad je poao natrag na posao, poljubio ju je u obraz, a ona je pocrvenjela i prekrila
ga rukom, kao da su je njegove usne nekako obiljeile ili joj se utisnule u kou.
Poljubac, rekla je, samo tako; i poljubila bi moj obraz, a ja bih pocrvenjela i stavila ruku
na mjesto dodira, kao da ga je sam mladi, vatren ak i kao duh, nadahnuo ili oivio.
U stanci izmeu obavljanja malih usluga za dvije bogate hijene Bridget se esto uspinjala
stubama, u posjet kupoli. Voljela ju je vidjeti u razna doba dana, gledati kako sjaji i mijenja
se, kako upire ute zrake u razliite odjeljke stuba. Tako je, mnogo kasnije, uvijek
doivljavala prvi razred - njime vlada i nadvisuje ga taj fantastini dragulj, to obujmljujue
svjetlo. Potom bi se vratila u kabinu gospoe Armstrong-Colman poeljati gospodariinu
72
kosu, ili prostrijeti odjeu, ili postaviti alice aja iz bifea od drveta i mramora.
Ureenje kabine inilo joj se raskonim - sofa s rukohvatima ukraenim rezbarijama,
pokretna zrcala, bifei nalik sveanom odru - ne raskonijim, dakako, od onoga u domu
gospoe Armstrong-Colman u Warwickshireu, no iznimnim jer je bilo preneseno na brod.
Bridget se udila posve nerevolucionarno - kako neki ljudi uvijek sa sobom nose svoje
svjetove, materijalno reproduciraju vlastitu vanost, uvijek ostaju odreeni onime to ih
okruuje, to god to bilo.
esto bih se izgubila. Ponekad bih se uspaniila idui uza ili niza stube i pojma nisam
imala gdje sam, rekla je baka.
A ja, koja se nikad nisam izgubila - moj je grad ravan i nizak i svaka mi je ulica poznata -
pomislila bih tad na svoga oca pod zemljom, skrivenog u nekom tunelu, gotovo utamnienog.
Plailo me to ne znam nita dimenzijama u kojima radi. Bojala sam se da e jedne noi
nestati poput moje majke. Tako konano. Zauvijek.
Sa svojim zbunjujuim dubinama bio je pomalo nalik podzemnom rudniku, a ipak ujedno
i posve drukiji; bio je tako strogo podijeljen - sredinja su mu podruja bila omeena stilom i
pravom pristupa. U kapi i ipkanoj pregai Bridget se penjala stubama i prolazila izmeu
slojeva raznih vrsta ljudi; i premda je najee znala u kojem se dijelu broda nalazi, katkada je
morala traiti upute za povratak na stubite treeg razreda.
Najvie je voljela biti visoko, gore, na svjetlu, gdje se nalazila velika arulja staklene
kupole i gdje su imena milijunaa kruila zrakom poput galebova; Astor, Guggenheim,
Straus; tu se mogla vrzmati po kutovima blagovaonice prvog razreda, promatrati leprave
ubruse i predivne ene.
Potajno je Bridget najvie eljela ui u carstvo turske kupelji, no posluitelji su joj
doputali da samo na tren proviri kroz vrata. Ta je zabrana mamila. Nou, u kabini, duboko
dolje, leala je na svom uskom leaju, razodijevajui se iza velova od gaze, osjeajui kako
joj paunove lepeze poput krila podrhtavaju po tijelu i zamiljajui kako je odjevena samo u
grimizno svjetlo.
Sudar. Sudar.
Te noi bilo je veoma hladno i ona se zagrnula toplim pokrivaem. Zvijezde su bile poput
cekina. Valcer je tekao zrakom. Vjetar sa sjevera smrzavao je i nije prestajao. A kreui se
kroz opasnu tamu i ratoborne valove, Titanic je sjao tako jarko da je prekrivao povrinu mora
mrljama treperava svjetla.
U jedan i trideset veina onih koji su se kartali i avrljali otila je u postelju i ostalo je
svega nekoliko okanjelih, koji su puili ili razgovarali stianim, intimnim glasom. Bridget je
odluila priekati jo jedan sat prije nego to ode u postelju - u nadi da e po drugi put sresti
svog zemljaka i njegov poljubac. Sjedila je uz ogradu broda udiui svje, slan zrak. Udisaj,
izdisaj: jednostavan uitak u nonom vjetru koji ulazi duboko u plua.
Glazba je sad zvuala zamamno Ljubavno. Mislila je enama s grudima i narukvicama,
tijarama i aama za pjenuac, dugim haljinama, vrtnji.
Izlebdio je iz tame nalik neemu nestvarnom. Staklastiji od kupole, sablasno blijed, inilo
se da ide prema njima kao da voze njega, a ne brod, i kao da je on taj koji odluuje. Ljudi na
palubi poeli su uzbueno vikati, a Bridget je hitro ustala kako bi bolje vidjela prizor. Sve do
posljednjeg trenutka mislila je da e se brod izmaknuti ili zakrenuti i izbjei ledenjak, no
umjesto toga oni su se kretali polako i postojano k svom spajanju, perverzno pleui valcer,
svaki potpuno usredotoen na svoj tvrdoglavi kurs. Uslijedio je trzaj, drhtaj i glasan, kriputav
zvuk razderanog metala. Odlomljeni led teko je padao na prednju palubu. Krikovi i uzvici.
Mornari nekamo tre i izdaju zapovijedi. Orkestar se malo pokolebao u svojoj glazbenoj
izvedbi, a potom je veselo nastavio. U tim udnovatim trenucima nedoumice svi su na palubi
bili razdragani. Pod tekim zvjezdanim nebom igrali su nogomet komadiima leda i klizili uz
73
melodiju valcera. Bridget se smijala i pljeskala. Pridruila se zabavi, udarajui nogom i
gurajui led; osjeala je kako joj ujeda ruke svojom iznimnom studeni. No tada je, prisjetivi
se svojih dunosti, otila potraiti dvije hijene kako bi im rekla to se dogodilo i umirila ih.
Budui da je glazba svirala, mislila sam da su svi na sigurnom. Oarala nas je ta glazba.
Bila je poput neke strane varke.
S amca za spaavanje Bridget je vidjela kako se ljudi okupljaju na jednoj strani broda,
dok se druga nagnula i tonula pod vodu. Vidjela je ispupenu kupolu i svjetla tako sjajna i
brojna da su prekrila more srebrnim ljuskama. Glazba, glazba valcera, uljala se uz nju
vodom. I zato to je bila mlada i neiskusna, zato to je doivljavala pustolovinu i bila
zaslijepljena, zaarana prizorom i umirena umilnom glazbom, nije uistinu vjerovala da e
Titanic potonuti. Sluajui melodiju i meko pljuskanje vesala, ponovno se pitala kad e
susresti svoga Irca i njegov poljubac. Dotaknula je obraz. Gledala je kako se brod povlai.
Kako se tama zgunjava.
Tek je poslije doznala tisuu petsto izgubljenih dua, posadi, orkestru i manjku
amaca za spaavanje, mnotvu ljudi u treem razredu koji su se, u uzbuni i zabuni, duboko
dolje, izgubili. Zauvijek.
Kad je brod napokon nestao s obzora, pojavio se niz udarnih valova. Stvarali su zvuk
nalik aptu: ! ! Gospoa Armstrong-Colman, koja je uspjela ponijeti svoj nerc, obgrlila
je Bridget svojim krznom prekrivenim rukama, obujmila ju je snanim mirisom lavandine
vodice i plijesni, i zajecala.
* * *
Nije to bilo ni najmanje tajanstveno ni udno. Jednostavno sam upila bakinu opsjednutost
dogaajem i stopila se s njim, preuzela sam na sebe njezinu histerinu uspomenu. To je mom
djetinjstvu i mom domu dalo udnovatu primjesu bajkovitosti: iroke ulice moga grada, sa
slubenim zgradama izgraenim od pustinjskog pjeenjaka, njegovi veliki hoteli s
trijemovima i niske kue od drveta i nabranog lima, bile su mi nekako manje vane od
vieslojnog plutajueg svijeta koji mi je Bridget uvijek iznova opisivala. ljunkovita zemlja i
kraj obrastao grmovima slanjaa, usplamtjeli na suncu, bili su mutni u usporedbi s njezinim
brodom osvijetljenim aruljama i njegovom zlatnom kupolom. Okna i rudnici prema kojima
su se druga djeca odnosila s oputenom nezainteresiranou postali su sinonim za dubinu i
istinski strani. I tu, u pustinji, ja sam postala opsjednuta utapanjem.
U prvi as nisam razumjela Bridgetinu priu. Vidjela sam samo brod, velianstven od
svjetala, kako klizi pod ocean dok se moja baka udaljavala. No tad mi je umrla majka, tako
iznenada i nevjerojatno, a ja sam postala znatieljna i poeli su me muiti nagovjetaji smrti.
Sjeam se kako sam pitala Bridget to se dogodilo s mladiem-i-njegovim-poljupcem, a ona
je jednostavno odgovorila da se utopio. Naravno. Utopio se. (Zar to ne razumijem?) I tek sam
tada, usredotoena na Irca, prvi put shvatila smisao uzroka i posljedice. Vidjela sam kako ga
oplakuje voda u tami - jele su ga udne ribe. Njegovo mlado lice bilo je nalik licu moga oca,
no izmijenjeno morem i nejasno, a tijelo mu se njihalo na strujama, beivotno i tromo. ara
mrekastih valia klizila mu je naprijed i natrag preko dviju radnikih ruku, pa vie nije bio
ljudsko bie ak ni na tom najljudskijem mjestu. Plima i oseka pridravale su ga i okruivale;
raznolike morske trave obavijale su ga i u njega se upletale; bio je nalik kriu; nedokuiv.
Ja, koja nisam imala nikakvu predodbu smrti svoje majke, vidjela sam u potpunosti -
uasno jasno - smrt toga stranca.
Budui da su me progonile takve misli, postala sam i sklona ponavljanjima. Osobito sam
razvila naviku sluanja valova svog vlastitog disanja; udah, izdah; udah, izdah. Probudila bih
se usred noi, usred zastraujue fluidne tame, i stavila ruku na usta provjeravajui jesam li
74
jo iva. Udah, izdah: bila sam vrsto usredotoena na besmrtnost. tome sam - i uz pomo
blagotvornog nagona djetinjeg praznovjerja - potajno nazvala svoju sobu "kuom disanja",
tako da mi sigurnost bude zajamena ak i dok spavam. Za razliku od ustajalih soba
potonulog Titanica moja je soba bila svjea i nepotopljena. Spaena. Vodonepropusna.
Prozraena i provjetrena. Leprava, na kraju krajeva, poput kakva milijunaa.
Pustinjski vjetar, poput ljubavnikog poklisara, puhao je ravno kroz prozor i ljubio mi
hladne obraze.
Osim opsesivnog prepriavanja prie moja je baka usvojila i obiaj mjesearenja, koji je
potovala cijeli ivot. Svako malo ustala bi iz postelje i tumarala Titanicom, koji joj je
postojao u glavi. Kroz plitke bazene mjeseine i prelijevajue sjene oponaala je uspon
stubama i zurenje u kupolu. Ila je iz treeg u drugi i prvi razred, u sobe za puenje i
gimnastiku dvoranu, i traila mladia ili ekala na palubi. Zastajala je na ulazu u tursku
kupelj - nije u nju mogla ui ak ni u snu - i nastavljala dalje, s pospanom sporou, kroz
svaku pojedinu sablasnu i zapamenu razinu. Uzbunjena, probudila bih je, uzela za ruku i
povela natrag u njezinu sobu; postao je to svojevrstan ritual koji se odvijao svih godina koje
smo provele zajedno.
No ponekad se inila zarumenjenom i uznemirenom - mislila je da se izgubila i da je
zatoena negdje dolje, u treem razredu; tad bih je njeno povela u svoju postelju i polegla je
da spava kraj mene, uvajui je na sigurnom, potpuno sigurnom, u kui disanja u kojoj je,
unato svemu, ovjek nou ostajao iv.
A ako bi poela plakati, to je katkad inila, stavila bih obje ruke oko nje, potpuno je
obgrlila i proaptala vlastitim glasom; ! !
75
Bibliografske napomene
Sljedee su knjige posluile u pripremanju navedenih pripovjedaka, bilo da ih se citiralo
bilo kao reference.
1. Moderno doba
Jurij Lotman, The Semiotics of Cinema, Ann Arbor, 1976.
2. Astronominja kazuje svojoj ljubavi
A. E. Roy & D. Clarke, Astronomy: Structure ofthe Universe, Adam Hilger, 1977.
3. Druga mjesta
Jill Jolliffe, East Timor: Nationalism and Colonialism, University of Queensland
Press, 1978.
Bili Nicol, Timor: TheStillborn Nation, Visa, 1978.
4. Preciznost anela
Fr. Pascal Parente, Beyond Space: A BookAbout The Angels, Tan, 1973.
5. Mrana vremena
Richard Holmes, Shelley-The Pursuit, Weidenfeld & Nicolson, 1974.
Paul Foot, RedShelley, Bookmarks, 1984.
Thomas Hutchinson (ur.), Shelley: Poetical Works, Oxford University Press, 1970.
6. "ivot mu vjerojatno spasio imbecilni patuljak"
Ronald W. Clark, Freud: The Mari and the Cause, Granada, 1982.
Peter Gay, Freud: A Life For Our Time, Dent, 1988.
7. Veronika
Thomas Mann, The MagicMountain, Penguin, 1975.
8. alosnoj smrti Wollstonecraft
Edna Nixon, Wollstonecraft: Fler Life and Times, J. M. Dent, 1971.
Wollstonecraft, Vindication ofThe Rights of Woman, ur. Miriam Kramnick,
Pelican, 1975.
9. Te oi
William Shakespeare, King Lear, Signet, 1963.
Biljeka autorici
Kua disanja (The House of Breathing) prva je zbirka pria vrlo cijenjene australske
spisateljice Gail Jones, koja je 1992, kada je objavljena, osvojila ak etiri vane dravne
nagrade. Knjiga je ubrzo prikazana u najvanijem asopisu za svjetsku knjievnost "World
Literature Today", tako da je za autoricu "ivot u umjetnosti"zapoeo u idealnom redu, od
kronoloki prve knjige. Ta neobina zbirka sastoji se od etrnaest raznorodnih proza koje
prostorno i vremenski pokrivaju vrlo iroko tematsko polje - od mistinog Sibira do
revolucionarnog Pekinga, izvirui iz jedne male toke, naime iz autoriine fascinacije
detaljima, gotovo nevanim ili opepoznatim. Jones kao da lijepi fragmente svojih ili tuih
rijei te iz njih stvara bogate grozdove neoekivano povezanih dogaaja. Svatko moe iz tih
nakupina uzeti neto za sebe ili se utkati u tue prie i doivljaje. Uz malo mate (ali i logike)
u bujnom je pripovjednom tijeku mogue povezati razliita vremena i ljude i istodobno
postojati na mnogo razliitih mjesta. Kao i elokventna pripovjedaica, uostalom, kad
neoptereeno ispija engleski aj i usput"svraa"u studentske dane u Cambridgeu, gdje je
pisala magistarsku radnju pod naslovom Dokumentarne reakcije na pokolj kod Peterlooa.
76
Radi lakega snalaenja junakinja vizualizira cijeli povijesni dogaaj i rastvara ga pred
znatieljnim pogledima suvremenika. Sve je tu: polje, demonstranti, konjanici, djeica, ak i
pas s transparentom. Pa onda sve to ponovno "gleda" uoblieno u pjesmi Maska anarhije koju
u udaljenom Livornu nadahnuto pie veliki Shelley. Eros pjesnikova stvaralatva prelijeva se
u naratoriinu erotsku memoriju, u osjeaj ljubavne opijenosti i oaranost svim moguim
ivotnim pojavama. U raskonim hodnicima svjetske povijesti zaigrani itatelj moe nai
inspiraciju za vlastitu priu ili detalj koji nedostaje, koji e ga uz malo napora uiniti
sudionikom prijelomnih trenutaka ovjeanstva. Kasnije pak, kad se glumci povuku, kad
padne zastor i opusti velianstvena pozornica, itatelj se stapa s treperenjem koje moemo
nazvati ljepotom ivljenja, ljubavlju, zadovoljstvom ili neim etvrtim.
U prii Astronominja kazuje svojoj ljubavi postavlja se pitanje kojim se rjenikom treba
sluiti u imenovanju ljepote trenutka: junakinja je naime znanstvenica, astronominja
zagledana u Sunce, a njezin ljubavnik pak rtva nebeskoga svjetlila. Ljubavnik je neoprezno
uivao u sunevim zrakama i postao je netrpeljiv prema nebeskom svjetlilu. Tako je njihova
veza u samom temelju osuena na propast: ljubavnik je definitivno naputa. Meutim eni
njegov odlazak ne donosi osjeaj praznine: za nju, astronominju, voljeni mukarac zapravo
nikada nee otii, nego e se poput Sunca pojavljivati u titranju zraka i svjetlucanju boja u
prostoru, u protuberancama, kako kae, koje e radosno prepoznavati kao svoju ljubav.
"Promatrala sam kako tvoje pjegave ruke listaju stranice i odjednom
shvatila da nema elju proitati to sam napisala. Pokuala sam te potaknuti.
Protuberance su najljepe i najspektakularnije solarne pojave, rekla sam.
Nastaju na rubovima Sunca kao vatreni oblaci i poprimaju oblike koje
astronomi razvrstavaju prema bliskim nam zemaljskim analogijama. Tako
imamo kiu, lijevke, stabla, pa ak i ivicu. No sami ti oblici uvijek izmiu toj
klasifikaciji: tek priblino ih opisujemo; protuberance su mnogostruke i
neuhvatljive. Osim toga, one su i perverzne. Doimaju se kao da se uzdiu, ali
zapravo se sputaju prema kromosferi. Blistave su i eksplozivne; gibaju se i u
blagom dahu i u silovitom mlazu."
Neto drukiji doivljaj netjelesne nazonosti drugog (ili drugih) bia otkriva se u prii
Preciznost anela: pokuavajui shvatiti korijene padavice od koje je oboljela djevojica
, njezina je majka posegnula za biblijskim zapisima anelima, tim duhovnim biima
koja na razliite naine utjeu na sudbine ljudi. Dakako, objanjenja oitovanjima
netjelesnih bia razliita su, jer se i aneli meusobno razlikuju (ima ih dobrih i loih), pa ih
ovjek moe samo nasluivati. Sluajui prie anelima, je u svojoj djetinjoj mati
otkrila let nevidljivih krilatih bia u tajanstvenom treperenju zvijezda i tako proniknula u
tajnu povezanosti svih bia i dogaaja na svijetu. Majka je kasnije umrla, ali je znala da
e njezin duh ostati i da e se ponovno sresti. I doista, majka i ki srele su se jedne zvjezdane
noi, u postelji koju je dijelila s ljubavnikom:
"Bila je no puna zvijezda kad se zbio taj dogaaj. Njezin se ljubavnik
pomaknuo u tami, iskusno paljiv, gibak, fluidan, utljiv i njenoga jezika.
Dotaknuo ju je i uao, a kad je rairila bedra, osjetila je istoga asa, unutra,
zaetke treperenja pernatog ivota. Krila su poela lupati, a krv juriti i na
trenutak je pomislila kako joj se vratila padavica. No krila su se i dalje
uzdizala - u ritmu, u letu - sve dok horizonti nisu pali i aneo se ukopao. Bilo
je tu obilnog rumenjenja, sladostrasnoga gubitka daha, tako posebnog da se tu
posve sigurno radilo neemu nebeskom. je zaula samu sebe kako
dae od snage opsjednutosti, osjetila je bistrine nebeskog ivota, osjetila je
kako daak druge prisutnosti jenjava i rastapa se.
Kad je njezin partner upalio svjetiljku i kleknuo uz nju na postelji, je
vidjela sliku sebe. U plavkastim polutkama njegovih lijepih oiju ona je
dvostruko plutala; velianstvena, gola, gotovo blaena. A pred njom, vani,
77
sjajno i daleko, bilo je iroko carstvo prostora, sada potpuno astralno."
Inspirirana neobinim ljudskim iskustvima s nevidljivim biima, Jones je neprimjetno
"prizemljila" svoje junake u obine situacije, pridajui im zaslueno univerzalna obiljeja, ali
uz napomenu da ipak "nema nieg novog pod kapom nebeskom" te da pravu zabavu moramo
potraiti u sebi samima, u znanju i vjetinama koje smo stekli "itajui" ivot. Uinak tog
itanja moderan je pogled na svijet, odnosno prepoznavanje neizreenoga.
Gail Jones (1955) nakon zavretka studija zaposlila se na Sveuilitu Western Australia,
gdje predaje knjievnost, film i kulturalne studije. Autorica je etiriju romana, Tamno zrcalo
{Black Mirror, 2002), ezdeset svjetala (Sixty Lights, 2004), Snovi govora (Dreams
ofpeaking, 2006) i Naalost (Sorry, 2007) i dviju zbirki pria, Kua disanja (The House of
Breathing, 1992) i ivoti fetia (Fetish Lives, 1997). Za zbirku pria Kua disanja dobila je
nekoliko vanih domaih knjievnih nagrada, dok su joj romani nominirani za Bookerovu
nagradu i nagradu Orange.
Irena Luki
objavljeno u biblioteci
_--na-tragu_klasika
prva serija
Jurij Drunikov
Viza za prekjuer
U poast zelenoj papigi
Antologija portugalske pripovijetke
Gajto Gazdanov
Veer kod Claire
lija Stogoff
Trinaest mjeseci
George Sand
Intimni dnevnik
Trei val
Knjievnost ruske dijaspore potkraj
XX. Stoljea
Ivan Klima
Ljubavnici za jednu no
Witold Gombrowicz
Pornografija
Eca de Oueiros
Relikvija
Sam Shepard
Krstarenje rajem
lija Stogoff
Mao ne plau
Viktor Pelevin
Vijesti iz Nepala
Wojciech Kuczok
Glib
Herve Guibert
ovjek s crvenim eirom
Hans-Ulrich Treichel
Izgubljeni
Leonard Cohen
Omiljena igra
Andrei' Makine
Francuska oporuka
78
lija Stogoff
mASIAfucker
Ivan Klima
Posljednji stupanj prisnosti
John Banville
More
druga serija
Margit Kaffka
Boje i godine
Andrei' Makine
Rekvijem za Istok
David Gilmour
Mahnite noi
Anne Hebert
Djeak pod teretom snova
Viktor Pelevin
Dijalektika prijelaznog perioda
amilo Castelo Branco
Kobna ljubav
Peter Stamm
Bezoblini krajolik
Francois Weyergans
Tri dana kod moje majke
Bernard Marie Koltes
No upravo prije uma
A. L. Kennedy
Raj
Banana Yoshimoto
U dubokom snu
Florbela Espanca
Maske sudbine
Rosa Montero
Ljubavnici i neprijatelji
Romain Gary /Emile Ajarf
ivot je pred tobom
Viktor Pelevin
Sveta knjiga vukodlaka
Alfred Jarry
Nadmujak
Sam Shepard
Velianstveni san Nebu
Dmitrij Prigov
ivjet ete u Moskvi!
Posebna izdanja Hrvatskog filolokog drutva u sunakladnitvu s
Disputom
Marcel Proust
Pisma
Brodski!
ivot, djelo (1940-1996)
Irina Aleksander
Samo injenice, molim!
Gustave Flaubert
Rjenik uvrijeenih

You might also like