Univerzitet u Bihau

Pedagoki fakultet
Bosanski jezik i knjievnost








SALIH ALI
Esej







Profesor: Student:
Biha, decembar 2013. god.
2

Od pjesnika neoimpresionistike i neosimbolistike lirike, koja je sadrajem i
formom stiha naoko bila blia tradicionalnom nego avangardnom poetskom
izrazu, valja svakako izdvojiti Saliha Alia.
Salih Ali je roen 1906. godine u Bjeljini gdje je zavrio osnovnu kolu i
medresu. Prvo je radio kao knjigovoa, a kasnije kao dopisnik sarajevskih
listova Jugoslavenski list i Veernja pota. Kasnije se seli u Zagreb, poinje
druiti Tinom Ujeviem te objavljuje pjesme u brojnim asopisima i listovima.
Ali, istina, nije bio pjesnik nekog dubljeg intelektualnog promiljanja svijeta i
ovjekove sudbine, ali je i cjelinom pjesnikog opusa, a pogotovo u stroijem
izboru pjesama izgradio jedan koherentan i upeatljiv poetski svijet u kojem je
lirski subjekt stalno bjeao u svijet prirode. Pjesnika preokupacija prirodom
provlai se i kroz njegovu poeziju socijalne tematike, te kasniju poeziju
poetskog i ivotnog suosjeanja sa samim sobom (Krik iz moje sobe).
Njegova poezija bi se uvjetno mogla podjeliti na dvije faze:
1. faza pejzane lirike (Vjetar, Oblaci, U svjetlu sunca, Zimsko jutro, Selo,
Radost na livadi, Travanjske kie, Ja i moj pas Reks, Crte s njive, Portret,
U ritmu kie, Podne na njivi, Predveerje, Povratak domu, Srpanj,
Akvarel, Pred izlazak sunca, Jesenas i danas)
2. faza sebe-opservacije u duhu ujevievske tradicije (Zbirke: Lirski
akvareli (1941), Lirski dnevnik (1953), Poezija (1972))
U ovoj poeziji, odnosno u trenutcima suoenja sa sobom, kada bi iezla
izvanjaska rasko prirodnih manifestacija , Aliu se svijet u trenu ukazivao i
tjeskobnim doivljajem sumnje i zagonetkom kosmike sudbine ovjeka.
Salih Ali je pjesnik godinjih ciklusa u prirodi i njegova poezija himna je
monotoniji ciklinih promjena u prirodi. Za Alia ne moe biti drugaijeg
poimanja svijeta do onog prirodnog koje se iscrpljuje u smjeni godinjih doba,
pri emu su jesen i zima izvori sjete i tuge, a proljee i ljeto himna ivotu,
radosti i snazi.
U pjesmama jeseni i zime pjesnik sanja ivot, nada mu se, oekuje ga, a u
pjesmama proljea i ljeta i ne sluti mogui kraj. ovjek u Alievoj pejzanoj
lirici uvijek je u saglasju sa prirodom i njenim ritmom i stoga je svaka
transformacija lirskog subjekta u neraskidivoj vezi sa samim mijenama prirode,
sve ljudsko se ispreplie i stapa sa prirodnim ambijentom.
3


U njegovoj poeziji uoava se prisustvo slikarskih elemenata. Naglaenom
slikovitou izraena je pjesnikova preokupacija prirodom i izravan odnos
lirskog subjekta prema lirskoj predmetnosti. Spajanjem boja i raspoloenja
otkriva se bitna oznaka neoimpresionistike poezije.
Pjesniki ponesen, misaon, duboko religiozan, lirski doivljajan, Salih Ali je
unato svojoj izoliranosti i stanovitom bohemskom odnosu prema ivotu,
ostavio trajno svjedoanstvo svoje osjeajne, ovjekoljubive, domovinske i
pjesnike due. Njegova poezija odie intimom, toplinom i prozranom
ljepotom, pa je i Tin Ujevi s pravom istakao da je kod njega sve novo,
osvjeeno od razigrane mate, svojstveno samo Salku kao osjetljivom liriku.
Mada Ali spada meu najznaajnije pjesnike meuratne bonjake poezije, on
je surovo odbaen i poput Tinovih ljudi za vratima gostionice umro u Zagrebu
potpuno zaboravljen.

Krik iz moje sobe
U sobi me sie ama puna straha,
ko srce u tuzi strto od uzdaha
Na stolu kraj mene edan kreg pije
plamen sunca,to se u prozoru smije.
Vedar dan mi nie erdan oko vrata,
ko dragulje sitne,ute-od ahata.
Tu tiina vjeno prede bijelu dugu,
to nou i danju umi sjete tugu
Al kad dua stane jo jae da rida,
pripjev bola uju samo ui zida





4

Zaleeno sunce
Kao stari vrtlar, uvar zrelih dunja,
zaleeno sunce nad oblakom kunja.

Nalik zlatnom satu arobnom iz prie,
kazaljke svog dana u no britku mie;

i prepukle june doziva irine,
da probudi vjetrom zamrzle doline;

i da raspe krdo runastih ovaca -
oblake, bez tora i bez praporaca;

jer sve su se crte u snjegove splele
teke, kao smrti uzaranke bijele!