Manfred Ltz

Ludilo
Lijeimo pogrene pravi problem su normalni
ljudi


Psihijatrija s dakom vedrine

Prevela s njemakoga
Maja eok




Dragi itatelji!
Ta ni oni sami nisu normalni! najea je predrasuda prema
psihijatrima. Na sreu, ova knjiga tu predrasudu moe samo potvrditi.
Manfred Ltz nije normalan, to je sigurno. Meutim, je li normalno
suprotno od bolesnoga, neobinoga ili neega posve drugog to
morate sami doznati itajui ovu knjigu. Autor je psihijatar duom i srcem,
a takve lijenike trebamo. Njegova se klinika nalazi u blizini kelnske
zrane luke. Tko se vozi u tom smjeru, ponovno e se uvjeriti da ivot pie
najbolje prie. Na tamonjem izlazu s autoceste ne pie uzalud Wahn.
1

Umijee lijenike profesije je u tome da ine to je MANJE
mogue. To jednako vrijedi za psihijatre i kirurge. Kirurgu trebaju dvije
godine da naui kako izvesti neku operaciju, a dvadeset godina da naui
kad neku operaciju NE treba izvoditi. Isto tako, psihijatru trebaju godine da
naui kad neku neobinu osobu NE treba lijeiti. Tko se bavi psihikim
bolesnicima, poinje bolje uoavati to je sve jo uvijek normalno, a to
pravi problem. To je uistinu ludo iskustvo, a ovom nam knjigom autor
prua priliku da i sami sudjelujemo u njemu.
Kad pomislimo koliko se esto srui sustav na svakom
jednostavnom raunalu, ne treba nas uditi da se psihike bolesti ubrajaju u
najea od svih. Ova je knjiga uzbudljiva i iznimno zabavna ekspedicija
kroz fascinantni svijet nae psihe. Moda ete itajui je poeti gledati
drukijim oima svoju udnovatu tetu i bizarnoga bratia. A moda i same
sebe.
Ljudski je mozak najsloenija stvar na svijetu. I kao za vraga, ne
postoje upute za uporabu. Veina ljudi slijedi intuiciju i automatski ga
pogreno koristi. Kau si: elim da mi mozak ostane to due svje pa u
ga koristiti najmanje to mogu!
Pogreno! Mozak se moe istrenirati poput miia. Ne koristite ga
kao sfinkter. Sve ono to esto inimo mijenja strukturu naega mozga.
Tijekom duljeg vremena dua poprima boju naih misli, jo je prije
gotovo dvije tisue godina rekao rimski car i filozof Marko Aurelije. Danas
to nazivamo neuroplastinou, to znai da se ivane stanice iznova
preoblikuju kad ih se koristi. U ovoj se knjizi va mozak moe malo baviti
mozgom. Priutite mu to!
Na um eli jednoznano sortirati stvari, ali svijet se protivi
jednostavnoj podjeli na zdravo i bolesno, lijevo i desno, ispravno i
pogreno. Proturjenosti moemo uoiti u tri razliita funkcionalna stanja
mozga: u snu, psihozi i smijehu. Ova se knjiga bavi svim trima, ali smijeh
je najzdraviji od njih.
Lijeniki argon katkad u sebi skriva poeziju. Primjerice,
shizofrenija doslovno znai podijeljeni oit. Naime, Grci su mislili da
se dua nalazi u oitu. Meni je, kao komiaru, vrlo simpatina ideja da su
smijeh, dua i disanje usko povezani. Aristotel je jo mislio da mozak slui
samo za hlaenje krvi. Danas znamo da je u sluaju mnogih ljudi imao
pravo
Kad su lijenici u pitanju, sumnja u samoga sebe znak je njihove
kvalitete. Onoga tko zna odgovor na svako pitanje najbolje bi bilo nita ne
pitati. Stoga elim naglasiti da se u nekim stvarima ne slaem s
Manfredom Ltzom, ali da je on bio vrlo otvoren za moje prijedloge i
vie nego to je normalno. Mi smo ujedinjeni na naem zadatku: elimo
pokazati ljudima da smijeh uljepava ivot te da se ak i o tekim stvarima
mirne due moe raspravljati svakodnevnim jezikom i uz dozu humora.
Komedija nastaje kad promatramo tragedije i pritom mirimo na jedno
oko. Ova knjiga tako povremeno ima samo jedno oko, dok nam istodobno
namiguje. Nadam se da e mnogim itateljima otvoriti oba oka i da e
shvatiti staru rajnsku izreku: Svaka je luda drukija.
Od srca vam elim puno sree.
Dr. Eckart von Hirschhausen, lijenik, kabaretist i autor knjiga
Lijeniki argon, Jetra raste sa svojim zadaama i Srea je zarazna,
osniva zaklade Humor pomae izljeenju

Ludilo u pojedinaca je rijetkost ali kad je rije o skupinama,
strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo.
Friedrich Nietzsche

Preludij
Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad naveer gledam vijesti, svaki
put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim hukaima, teroristima,
ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proraunatim hladnim
knjigovoama i besramnim egomanijacima a njih nitko ne lijei.
tovie, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim
ljudi kojima sam se bavio tijekom dana dirljivih staraca oboljelih od
demencije, tankoutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika,
potresnih depresivaca i oaravajuih maniara katkad mi se u misli
uvue grozomorna sumnja. Pa mi lijeimo pogrene ljude! Na problem
nisu ludi, na problem su normalni!
Meutim, da bi se potkrijepila ova smiona tvrdnja, nije dovoljno
baviti se neobinim ponaanjem normalnih ljudi. Treba i dobro upoznati
lude ljude. Dakako, obian graanin to nee tako lako ostvariti. Neko se
psihike bolesnike odbacivalo u sanatorije smjetene na zelenoj livadi
izvan grada zbog prostodune pretpostavke da im svje zrak ne moe
tetiti. Kad su lijenici zatim ustanovili da odluno izdvajanje udnih
sugraana iz njihove drutvene sredine dotine ini jo udnijima, urno su
ih vratili usred gradova. Meutim, i danas ti ljudi ive u nevjerojatno
profesionalno voenim ustanovama te prosjean graanin ima dojam kako
mu treba diploma psihijatrije da bi nekog shizofrenika pitao gdje se nalazi
eljezniki kolodvor. Sveopa pretencioznost nekih psihijatrijskih
strunjaka stvorila je profesionalni geto zbog kojeg se obinom ovjeku
psihiki bolesnici esto doimaju strano kao da su stigli s nekoga drugog
planeta.
Kako se to moe ispraviti? Ljude valja informirati. Informirati o
suludo normalnima i posve normalnim luacima. Stoga sam si postavio u
zadatak da u ovoj knjizi na razumljiv nain predstavim sve psihike bolesti
i uobiajene metode lijeenja u dananjoj psihijatriji. Gotovo svatko meu
svojom rodbinom ima neku udnovatu tetu ili bizarnog bratia o kojima se
samo potajice apue. Isto tako, svatko u susjedstvu ima pokoju neobinu
osobu koju dosad nikako nije uspio prokljuviti. Nakon itanja ove knjige
stvari bi trebale biti jasnije. Ona e vas promijeniti a vi ete se drukije
ophoditi s drugim ljudima.
Cjelokupna psihijatrija i psihoterapija na 185 stranica? Ne sluajte
one koji nadmeno, podignutih obrva tvrde kako se o psihijatriji i
psihoterapiji mogu pisati samo debele suhoparne knjiurine! Sigurnosti
radi, zamolio sam da moju knjigu proitaju vodei strunjaci koji su i sami
napisali debele udbenike. Zakljuili su da je ovih 185 stranica posve
dovoljno. Velika hvala za vane sugestije ponajprije profesoru Klausu
Drneru, nekadanjem predavau na Sveuilitu u Gterslohu, profesoru
Wolfgangu Maieru sa Sveuilita u Bonnu, profesoru Klausu Windgassenu
sa Sveuilita u Remscheidu, profesoru Martinu Hautzingeru sa Sveuilita
u Tbingenu i profesoru Christianu Reimeru, nekadanjem predavau na
Sveuilitu u Gieenu. Isto tako zahvaljujem predstavniku oboljelih, dr.
Joachimu Brandenburgu, i predstavnici obitelji oboljelih, gi Susanne
Heim, to su kritiki proitali moju knjigu. Dr. Eckartu von Hirschhausenu
posebno toplo zahvaljujem na duhovitom predgovoru, aktivnom
sudjelovanju u raspravama i brojnim dobrim prijedlozima. Knjigu je
naposljetku proitao jedan mesar kojega iznimno cijenim, a koji je strogo
pazio da bude razumljiva svima. Jedno je, dakle, sigurno: ako ste proitali
ovu knjigu, svakako moete razgovarati s bilo kojim luakom. U najgorem
sluaju, sami sa sobom.
I jo neto: knjigu mogu itati i kirurzi, ti prirodni neprijatelji
psihijatara. Kirurzi se, dodue, u pravilu ne bave knjigama jer one ne
krvare. Meutim, s oduevljenjem itaju upute za uporabu a ovo je
uputa za uporabu neobinih ljudi i onih koji to ele postati.
Iz pravnih razloga moram jo istaknuti upozorenje. Kao i obino,
temi sam pristupio s humorom. Meutim, to nije svakome po volji. Budui
da je izdava odbio posebno obiljeiti moje ale, ljudi iz istone Vestfalije
moda e se za pomo u njihovu razumijevanju morati obratiti svojim
roacima s rajnskoga podruja. Ostfalija je jo u redu, Vestfalija nama iz
Porajnja ve predstavlja problem, ali kad doemo do istone Vestfalije,
2

vie uope ne znamo kamo krenuti. Upravo klasian primjer dvostruke
poruke, koja sa stanovita sistemske terapije moe prouzroiti shizofreniju,
granini poremeaj osobnosti ili neku jo goru bolest. Unato tome, ljudi u
tom zabaenom kraju doimaju se zauujue normalnima i unato
mojim groznim uvredama na njihov raun, uvijek me iznova pozivaju da
im drim predavanja. Narod Vestfalije zapravo ima smisla za humor s
odgodom!
Ali smije li se uope humoristino govoriti o psihikim
bolesnicima? Drim da smije. Naime, humor je nain na koji pojave i ljude
oko sebe s ljubavlju moemo ukljuiti u svakodnevni ivot. To sam nauio
od jedne skupine koju sam susreo prije 25 godina u Bonnu. U njoj su svoje
slobodno vrijeme zajedno provodili hendikepirani i zdravi mladi. Ako neki
od mojih hendikepiranih prijatelja zbija odline ale, ima pravo na to da
mu se smijem. Tko, uostalom, misli da se o jadnim psihiki bolesnim
ljudima smije govoriti samo ozbiljna, dirnuta lica, i to u sveanim
prigodama, izdvaja te ljude kao objekte nae afektirane socijalne svijesti
koja se tek povremeno budi. Meutim, ponajprije o nama normalnima
zapravo se iskljuivo moe govoriti s humorom. Ruku na srce, ljudi koji su
normalni do boli (normopati) uglavnom su urnebesno smijeni.

Uvod
Jetra rastu sa svojim zadaama, tvrdi Eckart von Hirschhausen. Nije
li tako i s mozgom? Kabaretist Jrgen Becker ima drukije miljenje. On
misli da su, s evolucijskoga stajalita, trakavice naprednije od ljudi jer su
izgubile mozak. ive kao nametnici u crijevu, odlino se hrane i openito
se osjeaju kao bubreg u loju. Mozak bi im samo smetao. S druge strane,
mi ljudi puni smo problema. Iznimno nam je teko kvalitetno se hraniti,
uinkovito se razmnoavati i uivati u ivotu. Stoga sa sobom moramo
vui mozak, namijenjen rjeavanju problema koje bez tog suvinog
luksuznog organa uope ne bismo imali.
Nema veze. U usporedbi sa ivotinjama, mi smo u svakom sluaju
manjkava bia, kako nas je opisao filozof Arnold Gehlen. On misli kako
nam upravo stoga trebaju ustanove koje nam pomau svladati svoje
manjkavosti. Naposljetku, na poetku ivota iziskujemo prilino pomoi sa
strane, a na kraju ivota takoer. U kratkom meuvremenu mi smo ti koji
organiziramo pomo drugima generaciji koja je tek stigla i generaciji na
odlasku. U principu je hendikepiranost nae normalno stanje. Cijelu smo
svoju povijest proveli muei se u znoju lica svoga oko izuma dalekozora
da bolje vidimo, slunih aparata da bolje ujemo, automobila da se bolje
kreemo te odjee da bolje zatitimo svoja smijeno gola tijela bez dlaka.
Sva nam ta nastojanja oigledno nisu ba prijala. Naime, za razliku
od ivotinja, skloni smo udnovatim oblicima ponaanja. Biolog Midas
Dekkers ukazuje na to da je, primjerice, sport posve neprirodna pojava:
Nijedna se ivotinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije tako glupa.
Osim toga, zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako
uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipoto nisu priprosti
umovi i jaki miii. Psihijatar Thomas Fuchs kae da vii stupanj
kultiviranosti ak poveava sklonost meusobnom likvidiranju. Situacija je
kritina. Da postoji kakav globalni sud, mi bismo na optuenikoj klupi
imali vrlo slabe izglede. S pravom bismo se bojali da e cijeli ljudski rod
zbog dokazanoga ludog ponaanja i akutnoga ugroavanja cjelokupnoga
ivog svijeta biti poslan na psihijatriju.
Ako stvari tako stoje, zakljuit emo da oni koje cijeli ludi ljudski
rod dri izrazito ludima doseu astronomski stupanj ludosti. Zaudo, nije
tako. Kad psihiki bolesnik poini neko spektakularno zlodjelo, katkad me
intervjuiraju za televiziju. Nakon to na primjeren nain odam priznanje
konkretnom sluaju, uvijek upozorim da, statistiki gledano, psihiki
bolesnici ine manje zlodjela od normalnih ljudi. Moj zakljuak: uvajte
se normalnih!
to je razlog tom neobinom zakljuku? Ljudi koji pate od
psihikih smetnja esto jednostavno ne sudjeluju u posve normalnom
ludilu naega drutva. U usporedbi s njime, njihovo osobno ludilo katkad
prestaje imati odluujue znaenje. tovie, psihiki poremeaj ak moe
biti posebna sposobnost. Neutralno reeno, psihiki bolesnici su zapravo
samo posebni.
Veina pati zbog takve posebnosti. Stoga su se lijenici odluili
pozabaviti njima i izmislili psihijatriju. Razvijene su metode terapije
kojima se ublaavaju njihove patnje te se od posebnih ljudi ponovno moe
napraviti obine. Ali je li obinost uvijek prednost? Moderni su terapeuti
nedavno otkrili da je posve besmisleno psihiki poremeaj tretirati kao
nekakvu pogreku koju pod hitno valja ispraviti. Nerijetko se uz nekoliko
genijalnih trikova problem moe pretvoriti u rjeenje. to je dobro u
loemu? pitao je ve Paul Watzlawick, ameriki psihoterapeut
austrijskoga podrijetla i autor bestselera Kako biti nesretan. On je time
obrazloio resursno orijentiran stav psihoterapije koja je pokuavala u
sredite pozornosti staviti ljudske sposobnosti, dok je ovjek istodobno
sam sebe smatrao hrpom problema. Rjeenje nema nikakve veze s
problemom, dodao je Steve de Shazer, veliki revolucionar psihoterapije,
koji se zalagao za radikalno i iskljuivo isticanje skrivenih ili zaboravljenih
sposobnosti pacijenta. Osvijesti li pacijent ponovno svoje sposobnosti, one
mogu opet poeti funkcionirati, a to je uvijek dovoljno da se pronau dobra
rjeenja.
S druge strane, normalni ljudi ne moraju nita osvijestiti. Zbog
svoje predebele koe ili dosadnoga dobrog ivota nikad nee imati priliku
dosei granice koje predstavljaju pravi izazov. Normalnost moe znaiti
traginu sudbinu. Nije ni udo da se normalni stoga osveuju, pokreu
ratove, uputaju u razbojstva, ubojstva i prijevare, a sve ne bi li ivot
zainili uzbuenjem kojeg u njemu inae ne bi bilo. Katkad se jednostavno
prave ludi. Vrlo je korisno ako vas posvuda smatraju ludim, kae
Audrey Hepburn u filmu Doruak kod Tiffanyja.

A) Na problem su normalni ljudi

I. Ludilo
Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihikih bolesti.
Meutim, u javnosti se znatno ee govori o sluajevima posve
normalnoga ludila. Time se ne misli na psihike bolesti, nego na
raznorazne neobine pojave o kojima neprekidno izvjeuju masovni
mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od
bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno,
neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemirujuu tezu ove knjige: na
problem su normalni ljudi!
1. Posve normalno ludilo Hitler, Staljin i istraivanje mozga
Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na
to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremeen!
Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to
nuno znak bolesti? Nipoto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera
moda bismo ak morali proglasiti neuraunljivima, to bi znailo da ne
mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan
jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji
predstojnik Katedre za psihijatriju u Heidelbergu. Meutim, Hitlera nikada
nijedan ozbiljan psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuraunljivim. On je
nedvojbeno bio udovina pojava: njegova mrnja, agresivnost i
destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi
da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne katastrofe
koja se vezuje uz njegovo ime. To bi znailo da je on samo trebao biti
podvrgnut dobrom psihijatrijskom lijeenju i cijeli bi se problem rijeio na
ope zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, sprijeiti da je
jednom psihiki bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova,
boravak u psihijatrijskom sanatoriju, a ponajvie radna terapija. Meutim,
to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastraujue normalan. Bio je toliko
normalan da je ak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja
kontakta s normalnima: znao je rei tono ono to su oni eljeli uti, to im
se svialo. U uvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se
veliina neke povijesne osobe utvruje po tome koliko je umjeno znala
spojiti razmiljanje i osjeaje svoga vremena. Time je Fest doao do
zastraujueg zakljuka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne
moe porei povijesna veliina. injenica je da je morao izvanredno
komunicirati s masama kako bi ih populistikom retorikom nadasve
uspjeno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za
vlastite ciljeve te cijelu dravu tovie, cijeli svijet gurnuo u rat. Taj
je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije.
Psihika bolest onemoguila bi ga od samoga poetka. Ne postoji
opravdanje za zlo koje je uinio Hitler, ali ni za ono koje su uinili njegovi
sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono
potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihiki bolesnici jer ratovanje
iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotoenost na cilj. Da je Hitler bio
psihiki bolestan, ne bi mogao poiniti svoje zloine.
Mnogi vjeruju kako je i nekadanji kandidat za sveeniku slubu
Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponajprije potkrepljuju
bolesnom nepovjerljivou staroga diktatora, koja je nebrojene ljude
stajala ivota. Meutim, osobi koja uistinu divlja iskljuivo pod dojmom
svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslunost. Odreena
nepovjerljivost diktatorima je zapravo od ivotne vanosti. Meu
milijunima rtava Staljinova posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih
koji su doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preivjeli Staljinovi
protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili
jesu li uistinu spremni riskirati svoj ivot. Nema nikakvih indikacija da je
Josif Staljin mogao biti psihiki bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je
robusna zloinaka uinkovitost osigurala vlast. No, kad samodrci ostare i
razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko
stoji vlasti, to nam svojim primjerom dokazuju perzijski ah, Erich
Honecker i kongoanski diktator Mobutu.
S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat e na
raskrije u svome provincijskom gradiu i tvrditi da je nesumnjivo
najvanija na svijetu. Nakon relativno kratkog lijeenja u lokalnoj
psihijatriji, taj se problem brzo rijei i ovjek se moe ponovno posvetiti
svome poslu u gradskom arhivu. ovjek po imenu Kim Il Sung stao je na
sredinji trg u Pyongyangu, glavnome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio
istu stvar za sebe dodue, okruen brojnim pristaama koji su mu klicali
ali to je bio problem koji se nije mogao rijeiti psihijatrijskim
lijeenjem. Naime, taj je ovjek bio normalan, nipoto bolestan. A da takvo
posve normalno ludilo moe biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova
krajnje neobina potomka, koji nesmanjenom okrutnou i posvemanjom
neuraunljivou zapovijeda najveim zarobljenikim logorom na svijetu.
Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striek kakvim se u javnosti
volio predstavljati, nego sadistiki egomanijak i pohotnik koji je na savjesti
zacijelo imao vie ubojstava od bilo kojega drugog ovjeka u povijesti
ljudskoga roda. Meutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata
nikad dosegle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko lijeenje, a to bi na
koncu znailo da postoji i mogunost izljeenja.
I u dananje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila:
diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemaki ljudoder
Armin Meiwes, ije se prie primio ak i Hollywood. Meutim, Sadam
Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama drati pod svojom vlau,
Osama bin Laden ve se vrlo dugo uspjeno skriva pred Amerikancima,
dok istodobno odrava svoju teroristiku mreu, a Armin Meiwes
inscenirao je vlastitu priu s neskrivenim uivanjem. Sve to nije bolesno,
nego odvratno. Ti se sluajevi ne mogu lijeiti, moemo ih samo prezirati i
osuivati.
U posljednje su nas vrijeme istraivai mozga pokuali uvjeriti da
ne snosimo odgovornost za te sramotne mrane strane posve normalnoga
ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to
uope nije naa krivnja. On se zalae za ukidanje kaznenoga prava i dri da
prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlina ideja! Nismo mi
krivi, nego na mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. to
mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi
zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prijatelja
neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. roendan.
Naime, neki gospodin Toland ve je 1720. mozak proglasio strojem koji
stvara nae misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi jo
uvijek bili dovoljno naobraeni da shvate kako je to zabluda. Naravno da
se bez glasovira ne moe odsvirati sonata za glasovir, kao to se ni bez
pomicanja tipke ne moe proizvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih
ideja ljudi poput Ludwiga van Beethovena i pijanista poput mojih keri,
uope ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake nae misli kriju
neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego to nae misli postanu
artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotransmitera.
Meutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom,
zapao bi u slinu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je
jelovnik prava hrana i zduno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva
kategorikom pogrekom. Neko su se o tome mogle zbijati ale. Danas se
u svetim odajama neurologa ezoterina pogleda mnogi vie uope ne usude
glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturjeiti bjelodanoj
besmislici. Potrebni su nam filozofi poput Jrgena Habermasa, koji
razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da e takvo nepromiljeno
naklapanje dovesti do propasti naega liberalnog drutvenog ureenja.
Ali zato su takve teorije tako privlane? Zato to nas oslobaaju
odgovornosti! Oslobaaju nas, normalne ljude, od sve neugodnije potpune
odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja inimo svaki dan. ao
nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti emo to biti! Tako nam naih
neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu
glad, za izrabljivanje ovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te
primjere iskazivanja prijezira spram ovjeka. Neurotransmiteri su ti koji
nas preziru. Time smo na zabavan nain uspjeli sami sebe maknuti iz
jednadbe. Nas u naelu uope nema; u svakom sluaju nismo ni za to
krivi. Tako smo se, pod okriljem znanosti, odjednom nali s onu stranu
dobra i zla. Ondje se moemo dobro osjeati, uivati u godinjem odmoru i
radovati se iduoj zabavi. Ali ako se malo razbolimo moda ak
neizljeivo razbolimo moramo, naalost, oekivati da se to nee svidjeti
neurotransmiterima drugih ljudi. Dodue, malo drutvenoga angamana
dobro doe kako bi se ovjek ugodno osjeao u vlastitoj koi, a korisno je i
s evolucijskoga stajalita. Po tome se vidi da je ovjek ipak ovjek, a ne
vuk. Ali bez pretjerivanja, molim! Ako ljudi slijeu na Mjesec, onda je
zacijelo mogue humanim metodama rijeiti problem dugogodinjih tekih
bolesnika! Patnja je gadno neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika,
za one koji pate jer se za bolesnika skrbe, ali i za cijelo drutvo, koje radije
ulae u dvorce na napuhavanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas
Dekkers je sveprisutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na
napuhavanje za odrasle. U svome romanu Suvini vedska spisateljica
Ninni Holmqvist opisuje drutvo iz ne predaleke budunosti. U njemu se,
po odluci parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje drutvu nisu podarile
djecu odvode u neko luksuzno ureeno podruje. Ondje stoje na
raspolaganju za darivanje organa, ali od njih se ponajprije oekuje da ubrzo
u ugodnoj atmosferi oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva eli
postii najveu moguu sreu za najvei mogui broj ljudi, moe biti
zadovoljan. Neurotransmiteri se smjekaju.
Posve normalno ludilo danas se, dakle, vie ne javlja u
zastraujuim pojavama od krvi i mesa u jednom Hitleru, Staljinu, Mao
Zedongu. U meuvremenu je prodrlo ak i u beskrvne teorije, odakle se
njegov podmukli otrov iri na cijelo drutvo. Uostalom, ni vi, dragi
itatelju koji ovo upravo itate, ne izgledate vie tako svjee. Nekako vam
nedostaje radosti, vitalnosti, zdune predanosti budunosti naega drutva.
Ne elite valjda doista pokvariti bilancu sree svojega sretnog drutva
svojim otunim opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz
2. Suludo normalna osoba Vano je ne isticati se i stajati u stavu
mirno
Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normalni
ljudi. To su one bezline blijede pojave kojih se uope ne moemo sjetiti,
iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi
naega normalnog drutva, a njihova je krilatica: Nipoto se ne isticati! U
koli su bili dobri, prosjeni, pomalo treberi, ali ne toliko da bi se ostali
uenici osjeali ugroenima. Tijekom puberteta uiteljima su lijepili
vakae gume na stolac ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaeni.
ivotnu su suputnicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, enu kojoj je
istoa na prvome mjestu. Dubinska istoa, razumije se. Postali su
knjigovoe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za noenjem
titnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeu su uvijek
birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji dri do sebe: mukarac
zna da se dobro odjenuo ako se kasnije vie nitko ne moe sjetiti to je
imao na sebi. Svojim razmiljanjem takoer uvijek prate trendove. Pomalo
su kritiki nastrojeni, ali ne previe. Umiru posve nespektakularno, od
sranog udara, kao i veina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploi pie
im: ivio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio obiaj. Tako ak
i kao leevi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli zavriti na
psihijatriji. Na svim bi psiholokim testiranjima postigli krajnje normalan
rezultat. Kad ih ovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uope ivi, a ako
jesu, kako je to mogue? Vjerojatno su ipak ivi na neki nain, samo mi to
ne primjeujemo.
Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim
ljudima. Oni su naposljetku potka naega drutva. Preduvjet su bilo kakvog
reda u cestovnom prometu. Radost su svih statistiara, koji nita ne mrze
vie od ljudi koji odskau od statistike. Suludo normalni su okvir koji
omoguuje iznimnima da se doista i osjeaju iznimno.
Meutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne
vole druge. Mrze sve arene, upadljive, glasne. Ljuti ih to su posvuda
prisutni ti anarhisti koji ne potuju nikakva pravila, koji se nepropisno
parkiraju, voze iznad doputene brzine, a na autocesti predugo ostaju u
lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim
ljudima. Ipak, kad se aa prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni graanin tad
se moe pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravednikom
gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je uvenoj prii o ekiu
opisao muke takva ivota. Neki ovjek eli objesiti sliku, a onda ustanovi
da nema eki. Razmilja ne bi li susjeda pitao za eki. Ali, taj mu udni
ovjek na pitanja uvijek odgovara jednoslonim rijeima, vjerojatno je
ohol, arogantan, egoistian, moda je ak i toliko podmukao tip da, dodue,
ima eki, ali ga ne eli nikome posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost,
nevien bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uope ne poznaje i
crven u licu izdere se na zapanjena ovjeka: Ma samo vi zadrite svoj
eki!
Suludo normalni ljudi su, dodue, normalni, ali mogu biti
neuraunljivi. Nedavno sam itao o nekom ovjeku koji se na svome
malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svaao oko triarija. A
onda je jednoga dana bez razmiljanja zatukao trolanu obitelj iz
susjedstva. Svi podaci o njegovu ivotu govore da je taj ovjek bio suludo
normalan.
Onaj tko ne moe podnijeti krv i iz tog razloga ne eli odmah zatui
susjeda, danas ga moe psihiki unititi. U ovo vrijeme politike
korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za
kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala
ploa na kojoj je pisalo to su loe uinili. Danas se takvo to smatra
bezonom povredom ljudskoga dostojanstva. Meutim, istodobno nas
uope ne mui kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlau
podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek
nekoliko sati, na tono odreenome mjestu. rtve politike korektnosti u
pravilu dobiju doivotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko
elektronikih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i
praktiki neogranieno trajanje. Stjee se dojam da ljudski rod posjeduje
prirodnu, ali i neutaivu, duboku potrebu za inkvizicijom. Budui da nas
Crkva vie ne eli poastiti tom institucijom, inkviziciju smo
demokratizirali. Sad svatko svakoga moe proglasiti podmuklim avlom,
odvratnom vjeticom, nepopravljivim heretikom. Novija su istraivanja
pokazala da je inkvizicija zapravo slijedila stroga pravila i bila daleko
suzdranija nego to tvrdi udovian glas koji je prati. Inkvizicija je esto
smatrala kako joj je zadaa osigurati pravdu rtvama difuznoga narodnoga
gnjeva. Progona vjetica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije
funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u panjolskoj, ali u nas jest.
Meutim, danas rtve politike korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi
se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali
ba svi, govore ono to svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome
to je normalno odluuju oni sami, suludo normalni.
Stoga nije ni udo da sve to odskae od norme ti normalni ljudi
doivljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskau
prema gore neugledni se mali ovjek ne usuuje pobuniti. Tako se sav
neiivljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje.
Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje suludo
normalnima to odlino ide. Oni to dre svojim pravom, ak svojim
ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo drutvo odravaju na ivotu?
Nisu li oni ti koji svojim porezima sve plaaju, koji svojom posvemanjom
poslunou jame sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obruavaju
na strance, invalide, posrnule lanove drutva. Dodue, gaaju ih samo
rijeima, ali te su rijei esto poput puanih zrna. Ne ine to
nepromiljeno. Tek poto brino provjere razmilja li i njihov sugovornik
normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izrei e sva svoja
normalna razmiljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i
doli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to to im se dogodilo,
jer nema kruha bez motike, a to se invalida tie, ta sad ve postoje
precizne pretrage kojima se moe sprijeiti raanje invalida: Danas takvih
stvari vie uope ne bi trebalo biti
U takvim krugovima vlada umala malograanska atmosfera.
Zacijelo je tako bilo ve u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred
bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika
i, kad su ga pitali to to radi, rekao da trai ovjeka. Suludo normalnih
oigledno je uvijek bilo, a potjeu iz svih drutvenih slojeva. Ima ih i meu
lijenicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih ivota nipoto nisu izmislili
nacisti, nego lijenici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim
gospodinom Bindingom, ve se 1920. zalagao za to da se bezvrijednim
ivotima priuti dobra smrt (rije eutanazija u prijevodu s grkoga
znai upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler jo vjebao.
Hoche je drao da nenormalni vie ne bi trebali previe optereivati
drutvo normalnih. Dobro je kad lijenici bolesti smatraju nedostacima
koje pokuavaju ukloniti. To je razlog to ih cijenimo. Meutim, kad od
svoga profesionalnoga gledita stvore svjetonazor, lijeniko naklapanje
poinje izraavati prijezir prema ovjeku. Taj je mentalitet bez problema
preivio propast nacizma i iri se diljem drutva. Nobelovac Watson, koji
je zajedno s gospodinom Crickom pedesetih godina prologa stoljea
otkrio dvostruku zavojnicu DNK-a, najozbiljnije je predlagao da se
osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu vii porezi ako imaju
djecu jer time nepotrebno optereuju drutvo. Tek kad je mnogo kasnije
izjavio da crna rasa posjeduje niu inteligenciju, oglasila se politika
korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga vie se ne govori o
rasi. Valja se drukije izraziti. Primjerice, mogu se spominjati stranci
pa se tako izraz poplava stranaca udomaio kod normalnih, od krajnje
desnice do krajnje ljevice.
Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima
Turske nitko ne bi na psihijatrijsko lijeenje poslao oca koji prisili svoju
ker na udaju za ovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona
prekri brani zavjet, iako sam sebi jer je mukarac doputa
povremene izvanbrane izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i
danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim
argumentima savjetuje mafija. Omert, zakon utnje, nalae to se smije,
a ponajprije to se ne smije rei. To ide na ruku suludo normalnima oni
zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti.
Od takvih se bezlinih pojava moemo, dakako, i najeiti. One,
dodue, nita ne govore, ali su roeni sljedbenici. Jedan od mitova u
poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pruali aktivan
otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maralu Ptainu. Meutim, u
Francuskoj se poetkom sedamdesetih godina prologa stoljea pojavio
obrazovni film utemeljen na pomnim istraivanjima, koji je malice
ispravio poetnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se
maral Ptain poetkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemakom
okupacijom. Ulice i trgovi bili su dupkom puni naroda. Cijeli je Pariz
klicao verdunskom junaku. Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je
to trijumfalna povorka! etiri mjeseca kasnije isti prizor. Meutim, taj je
put kroz osloboeni Pariz prolazio Ptainov zakleti neprijatelj, general de
Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. Cijeli je Pariz klicao
osloboditelju. Uslijedio je komentar: Pariz je u to vrijeme imao dva
milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.
I u Njemakoj su normalni ljudi sadrajno bili nevjerojatno
fleksibilni. Werner Hfer bio je prava novinarska potenjaina i voditelj
kultne emisije Frhschoppen,
3
koja je na njemakoj televiziji
poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor
posve normalne nove demokracije. Meutim, naposljetku je zavrio manji
od makova zrna jer je neko i nacistike stavove smatrao posve
normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacistikoga
stajalita. George Orwell u svome je vizionarskom romanu 1984. prikazao
kakvu premo masa ima nad pojedincem i kako se on teko moe othrvati
njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado pljeu s
odobravanjem. Kliu i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu.
Tada prestaju biti sivi: postaju smei,
4
crveni ili poprimaju neku drugu
boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisue tih suludo
normalnih formira vojnike redove pred nekim ogavnim predstavnikom
posve normalnoga ludila i osjea se dobro u svojoj koi. Sad mogu izraziti
svoj prijezir prema svima onima koji su inae prezirali mediokritete. Sad
e oni na svojoj koi osjetiti da mediokriteta ima itekako puno i da imaju
mo nad svim tim devijantnim arenim pticama. Kroz masu suludo
normalnih prolazi uzdah olakanja, a njihova normalnost postaje
militantna.
Normopati pomalo je ironian naziv za ljude koji su suludo
normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjea njihova okolina. Meutim,
ak i takva ironija moe biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga
sebe, zagrienim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju ivot
sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im moda ak posve nedostaje
bezbrinosti. Stoga odlaze na komiarske nastupe i smiju se samo onda kad
se smiju svi ostali. Nije vano to ne razumiju poalice, osjeaju se dobro u
atmosferi opeg slaganja. Meutim, kad predstava zavri, ivot ponovno
postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve
uvijek uine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju,
raspoloenje se jednostavno nikad ne popravlja. Rije glupost za njih je
destruktivna psovka.


II. Glupost
Glupost, meutim, moe biti i neto vrlo ugodno. Rajnski karneval
proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi i u tome
uivaju. Uobiajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete
u ovjeku moe se izludirati ba kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca
nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlaili odbaenu,
posve neprimjerenu obinu odjeu. Oboruan slamnatim eirom bake
po ocu i kunim ogrtaem bake po majci, trebao sam jo samo malo
nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i ve sam bio spreman baciti se u
karnevalsko mnotvo. Svi su ludovali i u tome uivali. Neki ljudi tvrde da
stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice,
dok se ostatak godine pretvaraju i navlae kostime normalnosti.
Neto slino doivio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se karneval
posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetnikom kreativnou. U to
se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u
najmatovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom
posumnjao kako i Talijani moda cijelu godinu samo igraju propisane
uloge, a tek se na karnevalu preputaju i postaju ono to jesu. Imao sam
priliku vidjeti kako se nekoliko papa s velikom svitom odjednom susrelo
na ulici i improviziralo odlinu komediju. Egzotine maske satima su se
pokazivale na gradskim trgovima, nita nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro,
ali ipak ne aljivo. Nehotice aljivo djelovala je samo nekolicina prognanih
maski iz Porajnja, koje su sa svojim identinim karnevalskim kapama
usred arene gomile djelovali kao aka u oko.
Svaki kazalini komad posve je beskoristan, ali iznimno smislen.
On potie ljudski duh, budi matu, ispunjava neponovljivi ivotni trenutak
u kojem se odigrava i na taj nain uvlai gledatelja u duhovnu pustolovinu.
Tako svaka matovita igra, pa i kazalina predstava, iri na vidokrug izvan
uskih okvira normalnoga ivota.
Postoje, dakle, matoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na
taj nain samo pokuavaju izvesti vjebu oputanja i izvui sebe i druge iz
koloteine. Dodue, postoje, naalost, i ljudi koji kao da pokuavaju
osobno utjeloviti glupost. Meutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrino i
zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U meuvremenu se ta pojava javlja
posvuda, iri se poput poasti. Rije je o posve normalnoj gluposti.
1. Posve normalna glupost Dieter Bohlen, Paris Hilton i ivotne
istine
Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga
nazivaju velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao
malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponajprije izvjetava
o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, jo je prije nekoliko godina
postala bestseler. U emisijama kojima trai nove pjevake talente blista sa
svojim patentiranim prostatvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima
zasipa narod skromnih mogunosti, koji nastup na televiziji i
posvemanju blamau dri vrhuncem svoga ovozemaljskog ivota.
Dieter Bohlen svoje rtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima
i time zarauje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete
ulice i ne eli umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan
takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno
zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod.
Primjerice, netko bi moda rekao da je on teko emocionalno hendikepiran.
Ali, on je taj hendikep pretvorio u marketinki trik kojim se probio na
trite. Dieter Bohlen zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa
enama izdri tek nekoliko godina. Nakon toga u oima svojih partnerica
gubi sjaj zvijezde i postaje obian ovjek te mu one vie ne iskazuju
divljenje kakvo taj velikan zasluuje. Ili se pak na licu njegovih
privremenih ivotnih suputnica pojavila koja bora previe ili je nastupila
kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom sluaju smjesta mora
promijeniti partnericu. O dramatinom kraju svake svoje veze uredno
izvjeuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi novu. Naravno, to
se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a
ako nije tako, morat e u skorije vrijeme izvriti neke prepravke. Dieter
Bohlen je onda sretan, o emu opirno govori u medijima sve dok i
novoj ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga ivota bila malo
dramatinija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u utom tisku
obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, dodue, neugodno po
staru ljubav, ali barem e ve znati na emu je kad joj Dieter Bohlen kae
da je biva. Nitko je nee aliti odrasle ene prosjene inteligencije i
psihikoga zdravlja znaju na to mogu raunati upuste li se u vezu s
velikanom.
Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a
nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove druice. Unato tome to
je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi
nikad ne bi mogli zavriti na psihijatrijskom lijeenju. Po svemu sudei,
Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duevnim zdravljem. Koliko god
se vi tome opirali, dragi itatelju, Dieter Bohlen je normalan. Tko jo moe
osporiti moju tezu da na problem nisu psihiki bolesnici. Ovaj nam
primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: na problem su normalni
ljudi.
Dieter Bohlen nije usamljen sluaj. Nije ak ni prvi takav sluaj. U
istoj toj Njemakoj prije njega je ve postojao izvjesni Gunter Sachs. On je
u doba njemakoga gospodarskog uda pokazao da ovjek nita ne mora
znati raditi, a da svejedno moe troiti puno novca. Po zanimanju je bio
nasljednik i tome se poslu pred oima javnosti zduno predao. Nije
sauvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris
Becker je pokazao izvanrednu koordinaciju desne ruke i nogu.
Zahvaljujui toj sposobnosti, igrajui tenis zaradio je puno novca. Tome se
doista nema to prigovoriti. Meutim, pomisao da njegova sposobnost
dobre koordinacije odreenih miinih skupina automatski signalizira kako
taj ovjek moe prosipati bisere ivotne mudrosti neobina je i pogrena.
Nisam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne
gluposti kriviti one koji umna ivotna pitanja uporno postavljaju
pogrenom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne proputa
nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Beckeru
psihijatrijsko lijeenje ne bi donijelo poboljanje. Naime, oni ne
zadovoljavaju osnovni preduvjet za izljeenje: nisu bolesni. Ba naprotiv,
zastrauje injenica da pucaju od psihikoga zdravlja.
U Americi takoer postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris
Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odluila je ivjeti ivot pod
povealom javnosti. ini se da je spremna na svaku glupost. Njezino
devijantno ponaanje nedavno je s pravom kanjeno odreenim brojem sati
drutveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell takoer
povremeno pokazuje drutveno neprihvatljivo ponaanje kad telefonima
i aama gaa svoje kune pomonice. I ona tada na ope zadovoljstvo i uz
veliku medijsku pompu mora nekoliko sati istiti za dobro zajednice.
Suludo, pomislili biste. Meutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije
bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarauju
zahvaljujui njoj. Sa svom svojom egocentrinou, nude se kao uzori.
Time, dodue, dugorono srozavaju drutvene standarde naih drutava, ali
ih to ne zabrinjava previe jer se posve normalna glupost, koju generiraju
iz dana u dan, fantastino dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se
nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospoice koje ive za
zabavu. Unato tome, ni gici Hilton ni gici Campbell nije potrebno
psihijatrijsko lijeenje. One su posve normalne!
Posve normalna glupost u meuvremenu se razvila u zasebnu
struku. Rije je o improviziranim komiarskim nastupima na televiziji: uz
isforsirane poalice obino se montira pljesak publike snimljen nekom
drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona rauna
na psihologiju mase. Komiari u takvim emisijama jednostavno sve
ismijavaju. Svaka neduhovita opaska koja iole moe asocirati na spolne
organe u publici izaziva histerian smijeh. Razina humora je negdje
izmeu posljednje godine djejega vrtia i poetka puberteta. Bezvezni
lakrdijai jurcaju po scenografiji koja neodoljivo podsjea na djeji
roendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata
koji pate od bolesti srednjega mozga ini se kao prava blagodat. Poalice
nekoga armantnog maniara svakako su duhovitije od takvoga
komiarskog smea. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad
ve trajno ugroava dobar ukus. Meutim, tome nema lijeka. Takva posve
normalna glupost je, naalost, upravo to posve normalna.
Ezoterija je neko bila zabavna tema dokonim damama s previe
slobodnoga vremena. Horoskopi su se prouavali na ope veselje i uz
meusobno namigivanje. Meutim, sve te gluposti nitko, naravno, nije
ozbiljno shvaao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to
uistinu mogli povjerovati, Hans Jrgen Eysenck i drugi znanstvenici
osamdesetih su godina prologa stoljea neosporno dokazali da astrologija
i druge sline gluposti ne dre vodu. Ipak, ve je bilo kasno: val
iracionalnosti ve se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi
otkrili svoje oduevljenje tom temom. Akribijom se tako ovjek moe
udubiti u mrane tajne ovoga svijeta, koje se ba zgodno ipak mogu
odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, tovie, znaju da se u
posve obinom kamenju skriva nesluena koliina energije koja je njima
uvijek nedostajala. S raljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi
li pronali vodene ile. Osim toga, vrsto vjeruju u neidentificirane letee
objekte kojima putuju bia tako nadmone inteligencije da se moramo
zapitati to bi ih uope moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako
oduevljen glupou. Tajanstveno ezoterino aputanje uvelike je
povezano s nevjerojatno dobrim osjeajem da napokon znamo neto vie
od nae priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom ivotu nita ne
elimo propustiti. Slabo obrazovanje i polupismenost hrane suludu ideju da
nam nekakvo tajno znanje moe u trenu omoguiti uvid u ivotne istine.
Suoen s takvom sveprisutnom, opipljivom, posve normalnom glupou,
Sokrat bi se ironino, a Buda blago nasmijeio, dok bi se Luther zajapurio
od bijesa.
Ba kao u doba kasne antike, jo uvijek vrijedi pravilo: tko vie ni u
to ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi uinile
neto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe viskom krue nad
raznoraznim predmetima kako bi doznali to im je initi. Odlaze gatarama i
ele da im se ita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome
svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savreno
normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla poveavaju
dozu lijekova jer opet uje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume:
prisiljavanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u
drutvu jo nekolicine istomiljenika, nije bolest. To je glupost. Posve
normalna glupost.
Jedan posve normalan, simpatian poduzetnik ispriao mi je kako
su nakon puniine smrti on i ena potraili pomo medija u gorju Taunusu
elei ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jaeg straha od smrti ljudi
se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga ivota, kojom se pomou
pridravanja odreenih pravila pokuava prevariti smrt. Kako bi se posve
osigurali, neki ljudi vjeruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko
emu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni ivot mora biti pakao.
Zamislimo uitak ponovnog raanja s praktinoga gledita: valjalo bi opet
proi svu neugodnost dojenake dobi i neprekidno plakanje (s dobrim
razlogom), pubertetske muke s pritiima, a onda jo i sva ostala ivotna
iskuenja, koja su nas naposljetku ipak uinila malo oputenijima. Onoga
tko ozbiljno prieljkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti
psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa strunoga psihijatrijskoga stajalita
moramo, naalost, odustati od te zamisli. I u ovom sluaju moramo
pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izljeenje nemogue. Naime,
pacijent je posve normalan!
Danas se u ezoterinim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se
vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi
s posvemanjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su
shizofrenici u akutnoj fazi bolesti olienje iste racionalnosti. Naime, takvi
se sluajevi daleko tee rjeavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da
vas susjeda mui laserskim zrakama. Meutim, poklonike ezoterije u
naemu drutvu to uope ne uznemirava. Oni su sigurni da napokon sve
vide mrvicu dublje i tonije. to je pria kompliciranija i nerazumljivija, to
joj se oni u svom vjerskom ushienju vie dive. Meutim, i komplicirane
gluposti su, naalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave
brojnim oaravajuim, zagonetnim i artikuliranim bedastoama.
Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnou. Ali sa
psihijatrijskoga stajalita, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga
stajalita inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u prosjeku.
Sve te ezoterine gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne
gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je podruje
lieno humora.
2. Glupo normalna osoba O enama koje peru sue i jelenima koji
riu
Norme su stoljeima oznaavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna
njihove moi bila je u tome to su obvezivale sve lanove drutva. Bile su
neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju drutvo moe
razvijati unutar sigurnih granica. Grka tragedija zasniva se na naizgled
bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je
dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti ivot stavlja na kocku kako
bi ispunila svoju sestrinsku dunost i pokopala brata. Skup svih vrijedeih
norma nekog drutva naziva se moralom. Ve su se stari Grci suoili s
injenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i
da su u nekim dijelovima Azije djeca duna potovanje svojim preminulim
roditeljima odati time to ih pojedu. Prema tome, to je normalno i dobro
doznat emo tek kad dobro upoznamo moral odreenoga drutva. O moralu
se ne mora razmiljati, u njemu se ivi, njega se provodi. Grci koji su
pokapali svoje roditelje obino to nisu inili na temelju teoretskog
promiljanja, nego zato to su znali da se tako pristoji. Za udnovate
obiaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki uenjaci. Meutim, danas
je sve drukije. Otkrie, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta
doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u
situaciji da u odreenom trenutku na odreenome mjestu vie ne znamo to
bismo zapravo trebali initi. Naravno, u zadanom asu moemo si zorno
predoiti to su sve inili ljudi diljem svijeta tijekom povijesti i kakve
su sve norme potivali. Koje su onda jo sad vrijedee i zato ba te?
Dakako, znanje o raznim normama moe nas, na nae veliko zadovoljstvo,
osloboditi od svih onih naslijeenih norma koje su nam trebale posluiti
kao orijentacija, a koje nas gue i ograniavaju. Naime, uvijek negdje
postoji sretan nain ivota koji ne poznaje posebne norme koje su igrom
sluaja nama usaene.
Dakako, cijena takvoga osloboenja je gubitak tla pod nogama.
Naime, ako su sve norme jednako vane, nisu li onda automatski posve
nevane? Doputeno je to se kome svidi, geslo je Goetheova Torquata
Tassa. Meutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo osloboenje ne
funkcionira. Ako vie ne postoje neupitna pravila, javlja se stres. Rije je o
istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba sluaja
osoba eli sve, ali ba sve, uiniti na svoj poseban nain i, naravno, posve
drukije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U kojem
se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu ba
sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili jo uvijek jest to
je onda jo uope normalno?
Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u
kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Dodue, esto je rije
o prilino glupoj normalnosti. Ve su studenti koji su aktivno sudjelovali u
prosvjedima 1968. neizbjean traper prepoznavali kao uniformu svoga
drutva nekonformista. Danas znamo da su ak i u uvenoj Komuni 1, koja
je svojim golim fotografijama uinila revolucionaran korak, nakon gaenja
kamera vrijedila neizgovorena pravila: ene su prale sue, dok su se
mukarci bavili revolucijom.
Meutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neupitne
normalnosti. Kad su crkve nedavno razmiljale kako se to bolje pribliiti
dananjim ljudima, angairale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao
to se moglo i oekivati, ustanovili ono to sociolozi uvijek ustanove: da
ljudi uope ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo razliiti tzv. sinusni
miljei, u kojima dananji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za
normalnou. Takve ugodne kutke naega drutva ponajprije karakterizira
njihova jedinstvena estetika. Tako postoji rustikalni milje, vrsto
ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji rie iznad kaua u dnevnoj sobi),
ali i etablirani otkaeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetnike
instalacije (supermoderna umjetnost i postmaterijalistike, ekoloki
stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budunosti nita nee
nai jer e se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni
srednjostrujaki miljei, u kojima je normalnost normalna, ni hedonistiki
miljei, u kojima je dobra zabava graanska dunost, ne popravljaju stanje
stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea ele
odaslati poruku po njihovoj mjeri. Meutim, to je posve pogreno
shvaanje funkcije ozbiljne religije. Religija je vaan izvor iritacije koji
ljude moe izvui iz njihove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve
glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukiji i
paljivo odvojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi ba bilo zgodno.
S druge strane, meke verzije religije, prilagoene svakom pojedincu,
jednako glupo normalne kao to to glupo normalni ljudi ve ionako jesu,
postaju posve suvine. Katkad ovjek ne moe rei tko je ovdje lui: oni
koji ive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to
nisu tek zanimljivi socioloki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti.
Ipak, u sinusnim miljeima ba nita nije ludo, u njima je sve na svome
mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjeaju se savreno normalno,
glupo normalno.
Sinusni miljei su simptomi krize drutva koje eksplodira iz svojih
okvira. Jo jedan simptom su brojni savjetnici. Sociolog Ulrich Beck
jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom
ostavlja pusto. I uistinu: za sve ono to se neko razumjelo samo po sebi,
to se uilo od majke ili oca, to se moglo uti i vidjeti u svome selu, danas
postoji struna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da vie nisu
kompetentni sami za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svata. Zapravo
posve obine situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se moe
svladati samo uz hitnu pomo strunjaka. Milijunima je godina dojenad
homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu ovjek koji misli) u veoj
ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspjeno, to se vidi po vama, dragi
itatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje namijenjeni enama.
Mukarcima ostaje bolna praznina. Naime, i oeve mue neki problemi:
kad ljuljaju djetece u naruju, a malom vragolanu odjednom se aktivira
refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbjeno
slijedi glasna vriska. Oevi su danas jo preputeni sami sebi u noenju s
takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskoritena trina nia! Uskoro e
biti i savjetnika za kopanje nosa kako sluajno ne biste ozlijedili kakvu
arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom
drutvu barem u malim razmjerima jasno govore kako stvari stoje.
Meutim, ni na taj nain ne moete postati doista normalni, nego u
najboljem sluaju glupo normalni.
Ono to pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponajvie dri
na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada
najoitije pokazuje gnuanje to ga spopadne u drugim miljeima. Zbog
svoje malograantine samoga sebe, naravno, doivljava olienjem
normalnosti. Brani savjetnik Jrg Willi primijetio je da parove ne
povezuju zajednike sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim rijeima,
malo toga unosi stabilnost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraa
kui i u etiri oka ogovara ostale goste na sva usta: Haljina ge Schmitz
doista je bila grozna! Bogme, ima pravo! Priznajte, dragi itatelju,
vama i meni takvo to se jo nikada nije dogodilo
Kako se na najsigurniji nain moe zaraditi hrpa love? Naravno,
iskoritavajui ljudske slabosti. Na njih moete raunati kao na amen u
crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga
karaktera i kao takav majka svih modernih marketinkih strategija. Ono to
svi ine ne moe biti pogreno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja u kao i svi
ostali! ovjek pod svaku cijenu eli sudjelovati, nebitno u emu. Na sve
drugo se reagira s prijezirom. arobna rije je moda. Ako svi nose
kariranu odjeu, elim je nositi i ja. To svi rade, a to svi rade mora biti
normalno. Tako moemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema
nikakve veze s pravom ljepotom, to e se pokazati kada deset godina
kasnije odjeu koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastraujue
odvratnom.
Pretpostavka da e se za deset godina isti scenarij ponoviti s
krpicama kojima se danas diimo je tabu. Naime, pomno razraena
strategija stalne promjene normalnoga ukusa je ekonomska poenta cijele
stvari. Ako modna industrija uz bojni pokli Ovo je sad moderno! svake
godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u novu posve normalnu odjeu,
opravdana su najsvjetlija ekonomska oekivanja. Nalijepimo li joj etiketu
modernoga, svaku glupost moemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije
mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a
upravo to hrani tekstilnu industriju. Novac pokree svijet. rtve su modni
konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlae i
spremno sudjeluju u svakoj bedastoi. Ne zaboravimo da je i dobar ukus
rtva takve strategije. Meutim, to je cijena koju moramo platiti elimo li
biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno.
Ba naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li
potrebno, i glupo normalno.
Taj i taj se nemogue ponio, tijekom mojega je djetinjstva bila
uobiajena formulacija za osobe koje sluajno ili namjerno ne bi potovale
neki proizvoljni kanon oekivanoga ponaanja. Meutim, s filozofskog
stajalita, ponaanje takve osobe bilo je ne samo mogue nego i
dokazano stvarno. Unato tome, drutvo je takvom devijantnom
pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego ak i
mogunost da postoji. Taj i taj je nemogu! bio je zapravo zao komentar
nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okree oko njih. Danas se
u govoru mladih te kategorije izraavaju rijeima kuler i luzer.
Zemljo, otvori se! pak bezvremenski je osjeaj koji nas spopadne kad se
odjednom naemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi ili barem
naa odjea ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se jo nisu odluile ni za
jedan od normalnih miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaa.
Prije svega vlastiti roditelji.
Mi zapravo nemamo nikakav psihiki problem, doktore. Na bi
problem bio rijeen kad bi moj mu napokon shvatio da ja imam pravo!
potpuno je samouvjereno izjavila jedna ena na poetku prve seanse brane
terapije. Njezin je suprug bio ve iskusan borac pa je ljutito uzvratio:
Tako je, nemamo psihiki problem. Na bi problem bio rijeen kad bi
moja ena opet radila to joj kaem kao neko. Kad stvari tako stoje,
terapeut je u nezahvalnom poloaju. Naime, on mora pristojno odbiti
koalicijske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umijeati u
takav rat do unitenja bilo bi iznimno nepromiljeno. U najboljem sluaju,
zaraene strane udrue se protiv terapeuta, to barem stabilizira njihov
brak. Terapeut u takvoj situaciji moe pokuati razgovarati o nekadanjim
mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno
uspostaviti takve uspjene faze. Meutim, katkad u ratobornim brakovima
suprunici nisu zainteresirani za dosadan mir. Mogue je rjeenje rat voditi
tedei snagu. Dakako, brana terapija bit e uspjena tek kad partneri
uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Meutim, normalnim
ljudima to uvijek teko polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika,
koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv.
normalnih ljudi takvo stanje u veoj ili manjoj mjeri traje cijeli ivot.
Pokuati propitati same sebe dobro bi dolo takvim normalnim ljudima, ali
i svima nama jer, ruku na srce, svi mi povremeno reagiramo pomalo suludo
ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokuana metoda. Naalost,
pravi je humor u normalnom ivotu rijedak.
Meutim, pravi nas humor moe osloboditi od suhoparnoga svijeta
glupo normalnih. On nam pomae da iz daljine promatrano sami sebe,
svoju uvjerenost kako ba mi imamo pravo, svoje umale miljee. Tako
moemo nauiti kako bismo zbog ljubaznoga ophoenja s drugim ljudima
trebali, dodue, ovladati odreenim formama oekivanoga ponaanja, ali da
nikada ne smijemo dopustiti da forme ovladaju nama. Humorom katkad
moemo do mile volje biti velianstveno nenormalni. Upravo to glupo
normalni mrze vie od bilo ega.
Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo normalnima,
posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti
normalni pravi problem naega drutva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i
uti tisak. Poboljanju se ne moramo ni nadati jer ne postoji mogunost
lijeenja. Suludo normalne politiare moemo svrgnuti tek nakon etiri
godine. Meutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore,
ime onemogue i to rjeenje te se godinama u medijima slikom i zvukom
nameu iivciranoj javnosti. S druge strane, budui da se predstavnike
posve normalne gluposti ne moe ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput
Dietera Bohlena, naalost, uope nema lijeka. Situacija se doima
bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni odreuju na ivot i pretvaraju
ga u pakao. eznemo za neim izvanrednim, a dobivamo samo obino.

B) Zato lijeiti i koga? O besmislicama i smislu
psihijatrije i psihoterapije
Ipak, moda ima nade. U davna vremena ljudi jo nisu tako strogo
razlikovali bolest i zdravlje. Epilepsiju je tako krasio naziv morbus sacer,
sveta bolest, jer se pretpostavljalo da je epileptiar za svoga napadaja u
izravnom kontaktu s boanstvom. Ni psihike bolesnike neko se nije tako
rigidno i sustavno izdvajalo iz normalnoga drutva, kao to je to sluaj
danas. Zbog svoje su osobitosti takvi ljudi stvarali matovitiji svijet.
Podsmjehivali su se normalnosti i taj je podsmijeh grijao sve, pa ak i
normalne.
Ne bi li novi pogled na psihike bolesti mogao pomoi cijelom
malograanskom drutvu da se opusti i oslobodi iz elinoga stiska suludo
i glupo normalnih? Mogue je. Daleko od oiju ire javnosti, u psihijatriji i
psihoterapiji razvio se novi stav koji u psihikim bolestima ne vidi samo
pogreke, nego i resurse, posebne sposobnosti koje mogu pomoi pacijentu
da se sam izbavi iz psihike krize. Ali to kad bismo te sposobnosti mogli
upotrijebiti na korist cijelome drutvu?
Dakako, da bismo to proveli u djelo, prvo moramo informirati ljude.
Stoga u na stranicama koje slijede zainteresiranom itatelju pokuati na
razumljiv nain predstaviti cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju u okviru
trenutanih znanstvenih spoznaja. Pritom neu uzimati u obzir blagotvorna
djelovanja apsurdnih skupina u kojima ljudi ne umiru od smijeha, nego se
njime lijee, a kojih danas ima sve vie. Ipak, knjigu u zainiti
primjerenom dozom humora.

I. Zato uope lijeiti?
1. Za dlaku se ipak broji kao promaaj Kad psihijatri grijee?
Bio sam u oku. Upravo sam s jednim katolikim psihijatrom
razgovarao o svojim prvim spoznajama s podruja psihijatrije i ogorilo
me ono to mi je taj visokokvalificirani simpatini kolega rekao leernim
tonom. Naime, rekao je kako mu je uvijek imponirao nain na koji se sveti
Franjo Asiki nosio sa svojom shizofrenijom. Sveti Franjo Asiki
shizofrenik! Bila je to kap koja je prelila au. Ja sam, kao i mnogi drugi
ljudi, uvijek cijenio svetoga Franju Asikog. Poverello, sirotan iz Umbrije
protresao je srednjovjekovnu elitu, zagovarao radikalno siromatvo,
ponovno je otkrio ivi svijet oko sebe, propovijedao je pticama. Taj je
buntovni, radini sin bogatoga industrijalca svakako bio udnovat, ali da je
bio shizofrenik? Ponovno sam u mislima proao biografiju toga omiljenog
sveca i pokuao na njoj primijeniti psihijatrijske termine koje sam upravo
nauio. I uistinu, rezultat je bio zastrauju! inilo se da je moj kolega
imao pravo! Sveti Franjo Asiki nedvojbeno je imao slune halucinacije
imperativnoga karaktera, tj. uo je glasove koji su mu neto nareivali, a to
se smatra jednim od glavnih simptoma shizofrenije. U San Damianu, maloj
tronoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela zauo Isusov glas:
Obnovi moju crkvu! On te rijei nije shvatio samo u prenesenom
znaenju, nego vrlo konkretno, zapravo konkretistiki, kako to nazivaju
psihijatri. Obnovio je Boji hram kamen po kamen. Zamiljam to bi bilo
da sutra na gravitacijskom podruju bolnice u kojoj radim neki mladi u
prnjama pone obnavljati tronu kapelicu koja mu uope ne pripada. To bi
primijetili prolaznici i pozvali bi policiju. Kad bi ga pitali to to radi,
presretno bi ustvrdio kako mu je to naloio glas s raspela. Ruku na srce,
vjerojatno bismo tad imali novog pacijenta. Zapravo je rije o jasnom
sluaju. Ili ipak nije?
Problem mi nije dao mira. Rjeenje mi se inilo prejednostavnim.
Zar je mogue da svi oni izvanredni pripadnici raznih naroda koji su
katkad doivljavali i udnovate stvari uope nisu bili izvanredni, nego
jednostavno ludi: Buda, Ivan Krstitelj, car Konstantin, Martin Luther, a
naposljetku i sveti Franjo? Neosporna je injenica da je psihijatar Kurt
Schneider odreeni oblik slunih halucinacija nazvao prvorazrednim
simptomom u dijagnozi shizofrenije. Neosporno je da su kasnije na isti
nain okarakterizirani glasovi koji nareuju. Meutim, neto u cijeloj prii
nije valjalo. Stoga sam se zadubio u znanstvene temelje psihijatrije i
doao do iznenaujueg rezultata.
Rije psihijatrija potjee iz grkoga jezika. Psyche znai dua,
a iatros lijenik. Jedina prava zadaa lijenika je izlijeiti oboljele ili im
barem olakati patnje. U tu svrhu i samo u tu svrhu! lijenicima
trebaju dijagnoze. Prema tome, dijagnoza je, kao to je ve Aristotel
shvatio, posebna vrsta spoznaje. Dijagnoza nije spoznaja sama po sebi, kao
to su to spoznaje s podruja prirodnih znanosti. Ona je u svojoj biti
spoznaja sa svrhom a jedina svrha dijagnoze jest terapija, lijeenje ljudi
koji pate. Patnja psihikih bolesnika ne sastoji se samo od tereta neobinih
fenomena koji ih tite. Njihovoj patnji pridonosi i esto duboko
poremeena komunikacija s drugima, s normalnim svijetom. Mnogi se
psihiki bolesnici posve zatvaraju u svoj vlastiti svijet. Oni imaju vrsta
uvjerenja koja nema nijedan drugi ovjek, a zbog svog osjeaja
nesposobnosti zaziru od kontakta s drugim ljudima. Uspjena terapija u
psihijatriji stoga, znai, nije samo uklanjanje ili barem ublaavanje
psihikog poremeaja. Terapija djeluje i na njegove drutvene posljedice.
ovjek mora ponovno biti u stanju promotriti sebe kao slobodno i
komunikativno drutveno bie. Postizanje takvih rezultata svim sredstvima
psihoterapije, terapije lijekovima i brojnim drugim metodama je, ukratko,
jedina zadaa psihijatrije.
Odluujue pitanje, dakle, glasi: je li sveti Franjo Asiki patio? Je li
imao tekoa u odnosu s drugim ljudima, je li imao problema u
komunikaciji? Oigledno nije. Bio je vedre prirode, doslovno ni muhu ne
bi bio zgazio, a usto je bio nevjerojatno spretan u komunikaciji, i to toliko
da je svojim propovijedima uspio odueviti tisue mladih suvremenika. Jo
i danas deseci tisua ljudi diljem svijeta slijede zavjet siromatva svetoga
Franje. Njegova linost ak ima posebnu ulogu u pokuajima da se ujedine
svi krani. Naime, on je blistav uzor kranskoga ivota katolicima,
protestantima, pa ak i pravoslavcima. Drugim rijeima, svi razlozi koji
psihijatre navode da lijee oboljele od psihikih bolesti kod svetog Franje
Asikog padaju u vodu. Da postoje samo ljudi poput njega, psihijatrija
nikad ne bi ni nastala. Sveti Franjo Asiki bio je, dodue, iznimno neobian
ovjek kojemu su se dogaale uistinu posebne stvari, ali prtao je od
zdravlja. Posve je nebitno dri li netko glas s raspela Bojim glasom ili
nema sluha za religiju pa misli da je rije o produktu bujne mate. Ni
jedno ni drugo nije bolesno.
Dakle, bjelodano je da je opasno na zdrave ljude bezrazlono
prenositi zakljuke koje je psihijatrija donijela prouavajui bolesne.
Runa navika nekih psihijatara da dijagnoze postavljaju i ljudima koji se
nisu kod njih prijavili na lijeenje posebice kolegama zloporaba je
tih istih dijagnoza. Mora se potovati osnovno naelo: ako nismo sigurni da
je bolestan, ovjek je zdrav. Inae e se svijet pretvoriti u diktaturu
dosadnih normopata, neuglednih sivih likova kakvi postoje u svakom
drutvu, koji svojom ideologijom ispravne normalnosti sve posebno ele
utopiti u moru obinoga, a voljnu psihijatriju zloporabe da sve to ih iritira
zakljuaju u dijagnostike ladice. Tad bi cijelim ovim arenim svijetom
totalitaristiki zavladala nepotrebna i tetna psihijatrijska lijeenja i vie
ne bi bilo vremena za lijeenja pravih bolesnika.
Afera oko svetoga Franje Asikog otvorila mi je oi za puno toga pa
sam ubudue znao leernije baratati psihijatrijskim znanjem. Moderna
teorija znanosti kae da znanost nije nauka o istini. Psihijatrija poiva na
hermeneutikoj metodi, tj. daje nam vie ili manje korisne opise sluajeva
na temelju kojih moemo donijeti odreene zakljuke o tome kako lijeiti
bolesne. Nita vie i nita manje.
2. Fantastino nenormalno O geniju i ludosti
Psihijatrija sa sve veim imperijalistikim tenjama ne bi posve
pogreno lijeila samo nekog matovitog poput svetoga Franje Asikog.
Ljudima koji su u potpunosti produkti neije mate doslovno bi radila o
glavi. Pomislimo samo na Don Camilla iz besmrtnih pria o Don Camillu i
Pepponeu. Moda se sjeate kako Don Camillo (u izvedbi odlinoga
glumca Fernandela) u seoskoj crkvi vodi djelomino vrlo estoke rasprave
s raspetim Isusom, koji nije uvijek sretan zbog eskapada svoga
nadobudnog sluge. Nerijetko tako Boji sin kori Bojeg ovjeka.
Komentarske halucinacije, prosiktat e pokoji psihijatrijski egrt,
prema Kurtu Schneideru, prvorazredni simptom u dijagnozi shizofrenije.
Pomislimo na mogue posljedice! Komunist Peppone bio je Don Camillov
zakleti neprijatelj. Kao gradonaelnik bio je, naravno, prvi ovjek
gradskoga redarstva, koje je zadueno za odravanje javnoga reda i
sigurnosti. Ako netko zbog psihike bolesti ugroava sebe ili druge, preko
nadlenog redarstva moe i protiv svoje volje biti poslan u lokalnu
psihijatrijsku bolnicu. Takvo to se relativno rijetko dogaa. Meutim, s
aspekta gradonaelnika Pepponea, Don Camillo je itekako odgovarao opisu
ovjeka kojega treba prisilno lijeiti zbog ugroavanja drugih, a pogotovo
njega, gradonaelnika. I tako bi dobroga Don Camilla dijagnoza
shizofrenije odvela ravno na psihijatriju te bi sve lijepe prie zavrile i prije
nego to su poele a sve zbog drastine pogreke u dijagnozi i
skandalozne sudske zablude. Naime, bezbrini seoski upnik nije
pokazivao ni najmanji znak bolesti. Bio je vitalan, neobian, pun ideja.
Jednom rijeju, lik Don Camilla bio je olienje tjelesnog i duevnog
zdravlja.
Nedavno su ekscentrinoga glumca Klausa Kinskog pokuali svesti
na zajedniki psihijatrijski nazivnik jer je jednom prilikom proveo
nekoliko dana u psihijatrijskoj klinici. Pritom su postavljene raznorazne
mogue dijagnoze. Nije neobino da tankoutni ljudi u nekom trenutku
ivota svoju tanku kou tite iza zidova psihijatrijske bolnice. To ipak nita
ne dokazuje, pogotovo kad je rije o hipersenzibilnom neobinom
umjetniku. Psihijatrija ne smije dopustiti da je se iskoristi za umirivanje
neobinih i ekscentrinih postavljanjem dijagnoza. Svi mi vie-manje
spretno pleemo na rubu ponora sigurne smrti. Ljudi obino ne vire u taj
jaz. To, dodue, ne znai da sve te ljude jednostavno trebamo proglasiti
kratkovidnima. Meutim, isto tako ne smijemo proglasiti ludima one koji
se svako malo zabulje u taj ponor i onda se doimaju malo drukije od
veine. Nitko nije toliko razmiljao o granicama naega postojanja, napisao
toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao veliki Friedrich Nietzsche.
Mnogi krani njegov cjelokupan filozofski opus vole prikazivati kao
nusprodukt ludila, meutim, to nije znak njihova zdravog razuma.
Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek je pred kraj ivota obolio od
posljedica upale mozga izazvane bakterijama sifilisa. To ga je privremeno
dezorijentiralo. Meutim, njegovi veliki filozofski eksperimenti uope nisu
bili sumanuti, bila je to najdosljednija formulacija njegova bolnog ateizma.
Nije takav nain razmiljanja otjerao Friedricha Nietzschea u ludilo, kao
to mnogi tvrde, nego male bakterije koje su mu unitile mozak. Zavidni i
ogranieni kavanski filozofi stvorili su mit da previe razmiljanja moe
izluditi ovjeka. U psihijatriji takav sluaj nije poznat. Stoga psihijatrija
nije pogodna za deaktiviranje tekih ili opasnih misli. Malo je ispravnih
misli, mnogo je pogrenih, ali najmanje je onih bolesnih.
Tanka je granica izmeu genijalnosti i ludosti, kae narodna
poslovica. Meutim, ovdje narod iznimno nema pravo. Ljudi koji
stvaraju genijalna djela nisu, dodue, normalni, ali to nipoto ne znai da
su ludi. Ba naprotiv, da bi stvorio genijalno djelo, ovjeku itekako moraju
biti sve daske na mjestu. Dodue, katkad i luaci znaju pokazivati
genijalnost, ali to je uglavnom u trenucima kad njihova bolest nije u
akutnoj fazi. S vremena na vrijeme die se previe praine o umjetnosti
psihikih bolesnika. Zbirka Prinzhorn u Heidelbergu je legendarna. Ipak,
ludost nije istoznana s umjetnou. Psihiki bolesni umjetnici svoju
umjetnost u pravilu ne stvaraju zbog bolesti, nego usprkos njoj, iako ih je
bolest moda dovela u neposredniji kontakt s egzistencijalnim dubinama.
Dakako, psihiki bolesnici koji stvaraju znaajna umjetnika djela imaju
pravo na jednako divljenje kao i njihovi zdravi kolege. U tom su pogledu
vane zbirke umjetnosti psihiki bolesnih autora. Ipak, valja se uvati
pretjerane ljubaznosti. Drimo li rkarije kakvoga dezorijentiranog
pacijenta umjetnou samo stoga to su nam jednako neshvatljive kao i
mnogi Picassovi radovi, to pokazuje da ba i ne razumijemo modernu
umjetnost a same psihike bolesnike ba i ne potujemo. Takvi ljudi
zasluuju nae iskreno miljenje kao i svi drugi.
S druge strane, bilo je pokuaja da se poznate umjetnike razotkrije
kao psihike bolesnike. Kao to sam upravo rekao, to ne bi nimalo
promijenilo sud o njihovoj umjetnosti. Meutim, veinom je ionako rije
tek o refleksu zavisti suludo ili glupo normalnih, koji najradije smatraju
ludim svakoga tko nije tako prazan kao oni. Salvador Dal sa svojim
fantastinim kompozicijama, Joseph Beuys sa svojom upadljivom
odjeom, Andy Warhol sa svojom ekscentrinou svi oni sigurno nisu
bili normalni, ali nisu zato automatski bili bolesni.
Koliko je uope vano je li neka iznimna osoba bolesna ili zdrava?
Nazivanje nekoga bolesnim ili zdravim u velikoj mjeri ovisi o drutvenim
konvencijama. ini se da smo danas manje tolerantni nego nekadanji
ljudi, dakle, da smo skloniji neto osobito proglasiti bolesnim. Meutim,
psihijatrija se ne smije staviti u slubu takve prakse. Dok itamo knjigu
Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka, uranjamo u fascinantno arenilo
petnaestoga stoljea, u vrijeme ekscentrinih vladara i upadljivih dvorjana
te puka koji prti od vitalnosti. Burleskne dvorske lude, seoske budale i
ostali neobini likovi u obinom puku bili su zasluni to je normalnost
obuhvaala irok spektar karaktera i obrazaca ponaanja. Tako je
normalnost, dodue, bila irokogrudnija, ali istodobno vrlo krhka. Vladar
ili neki drugi monik mogao je iznenada poludjeti i svi bi zbog toga patili.
3. Luaci i njihovi lijenici Kako je nastala psihijatrija?
Dakako da je i u ono vrijeme bilo psihikih bolesnika. Meutim,
nisu ih tako doivljavali. Naime, psihijatrija jo uope nije bila izumljena.
Stoga se vjerovalo da su psihiki bolesnici opsjednuti zlim duhovima ili su
jednostavno obini zloinci te su se prema njima odnosili na odgovarajui
nain. Neke od njih su na sajmovima izlagali javnom prijeziru. Jo su od
1807. pa sve do njegove smrti 1843. psihiki bolesnoga pjesnika
Hlderlina drali zatvorenog kao ivotinju u njegovoj sobi u Tbingenu,
unato svoj ljubaznosti njegovih stanodavaca.
Nije znanost prva prepoznala da su psihiki bolesnici zapravo ljudi
koji pate, nego nekolovani kranski redovnici, koji su im odluili i
pomoi. Tzv. aleksijanska braa u Belgiji, Nizozemskoj i sjevernoj
Njemakoj ve su se od sedamnaestoga stoljea nadalje brinula za takve
ljude, primala ih u svoje kue i tako ih spaavali od ope poruge i progona.
Tek puno kasnije, krajem osamnaestoga stoljea, psihike bolesnike otkrila
je i znanost. Na slici izloenoj u Medicinskoj akademiji u Parizu na
dramatian je nain prikazano kako francuski psihijatar Philippe Pinel
psihike bolesnike oslobaa njihovih okova. Bilo je to godine 1793., u
Parizu je buktjela revolucija, a Revolucionarno vijee upravo je imenovalo
Pinela predstojnikom klinike Bictre. Uz mnogo bujne mate, taj se
dogaaj kasnije pretvorio u mit o osnutku moderne psihijatrije. Ostaje
otvoreno pitanje nije li se ve nekoliko godina ranije dogodio takav proboj
na tom podruju. U svakom sluaju, znanost je tad odjednom otkrila
psihike bolesnike. Nova je disciplina eksplodirala u devetnaestome
stoljeu. Wilhelm Griesinger shvatio je da je mozak korijen svih zala:
psihike bolesti su bolesti mozga. Poele su se graditi ustanove za lijeenje
i njegu bolesnih. U ustanovama za lijeenje lijeila su se akutna stanja, dok
su one za njegu sluile primjerenom zbrinjavanju kroninih bolesnika. Tad
je to bio velik napredak. Klinike su preseljene izvan gradova, na zelene
livade, jer se vjerovalo da svje zrak i odmor povoljno djeluju na bolesne.
Dakako, to je dovelo do pucanja ionako krhkih drutvenih kontakata tih
ljudi te su se javili psihiki poremeaji izazvani samim lijeenjem. Taj je
fenomen kasnije nazvan hospitalizmom. Bolesnici su ukoeno stajali
naokolo, stalno se odsutno njihali, a pokazivali su i druge neobine oblike
ponaanja. U ustanovama su tako, dodue, zatitili psihike bolesnike od
zanemarivanja, ali time su istodobno stvorili nove probleme.
Meutim, znanost je uistinu napredovala. Prije stotinjak godina
njemaki je psihijatar Emil Kraepelin podijelio tzv. duevne bolesti u dvije
skupine. S jedne strane nalazilo se izljeivo manino-depresivno ludilo,
koje se javljalo u fazama, dok je s druge strane bila neizljeiva dementia
praecox, kronino prijevremeno otupljivanje, kako je to nazivala
drastina terminologija tadanje psihijatrije, a koje e Eugen Bleuler
kasnije preimenovati u shizofreniju. Uvesti takvu podjelu u posvemanje
arenilo razliitih vrsta ludila bio je velik napredak. Naime, pacijentu i
njegovoj obitelji prognoza je imala odluujue znaenje. Temelj nove
znanstvene discipline bio je postaviti dijagnozu ne samo na temelju
laboratorijskih nalaza i razliitih mjerenja nego i pomou opisa udnovatih
psihikih fenomena. Pria se da je jedan poznati psihijatar prolazio kroz
svoju kliniku i klinikim pogledom dijagnosticirao: Ozdravit e nee
ozdraviti. Kasnije je ve spomenuti Kurt Schneider definirao tzv.
prvorazredne simptome, ija je pojava jasan pokazatelj shizofrenije.
Njemaki su psihijatri naposljetku cijeli svijet psihijatrije podijelili na tri
skupine: 1. organske psihoze (krvarenja, tumori ili upale mozga), 2.
endogene psihoze (klasine duevne bolesti, kako ih se neko nazivalo, a
koje se dijele na manino-depresivan poremeaj i shizofreniju), te napokon
3. duevne varijacije, tj. psihopatije (bolesne varijante osobnosti
neuroze, ovisnosti i drugi bolesni fenomeni koji se mogu razviti tijekom
ivota). Izraz psihoza pritom je oznaavao psihiku bolest s konkretnim
(1.) ili barem pretpostavljenim (2.) organskim uzrokom. Za razliku od toga,
pojam neuroza odnosio se na poremeaj nastao tijekom ivota zbog
odreenih psihikih uinaka. Stajalite psihoanalize je bilo da neuroze
korijen ponajprije vuku iz nerazrijeenih konflikata nastalih u ranom
djetinjstvu. Psihijatri na drugim govornim podrujima odluili su se za
drukije podjele psihikih poremeaja. Amerikanci su, primjerice, uveli
DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).
5
Zbog toga
se rezultati psihijatrijskih istraivanje gotovo uope nisu mogli
usporeivati na meunarodnoj razini. Naposljetku se pred petnaestak
godina i na podruju srednje Europe etablirala deseta verzija Meunarodne
klasifikacije bolesti (ICD-10), koju je uvela Svjetska zdravstvena
organizacija. Ona odbija podjelu bolesti prema uzroku i prognozi te se
koncentrira na prikaz vanjskih znaajki, koje se diljem svijeta vjerojatno
mogu slino opisati.
4. Nesporazumi Zato dijagnoze nikad nisu istinite?
Iz svega toga jasno je da dijagnoze i klasifikacije zapravo uope
nisu stvarne. Naravno da ne postoji shizofrenija, depresija, ovisnost.
Postoje samo ljudi koji pate od razliitih fenomena, a dijagnoze su rijei
koje su izmislili psihijatri kako bi na pravilan struan nain pomogli tim
bolesnicima. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti. Dakle, ako
se susreete s ljudima koji pate od psihikih poremeaja, mirne due
moete zaboraviti dijagnoze. Naime, ne postoje ni shizofrenici, depresivci,
ovisnici. Rije je o vrlo razliitim dojmljivim ljudima koji privremeno ili
dugoronije pate od odreenih neobinih fenomena svaki na drugaiji,
posve osoban nain. Prema tome, dijagnoze se ne mogu tumaiti kao da su
iva istina. One su tek vie-manje korisni opisi razliitih fenomena, a tako
e biti predstavljene i u ovoj knjizi. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da
su se u Njemakoj dijagnoze neko vrijeme brutalno zlorabile. Nisu vie
sluile kako bi se bolesnima pomoglo, nego ih se dralo ivim istinama,
smrtno ozbiljnim istinama. Poistovjeivanje ljudi s njihovim dijagnozama
je perverzija.
Nije se samo teorija psihijatrije promijenila tijekom proteklih
desetljea. U praksi su psihiki bolesnici iz perifernih klinika vraeni u
drutvo. Mnoge su velike umobolnice ukinute, a kronini psihiki bolesnici
sada ive slobodno u obinim stanovima ili sustanarskim zajednicama.
Glavno pravilo glasi: Pokuati s ambulantnim lijeenjem prije dnevnoga
bolnikog (pacijent noi kod kue), s dnevnim bolnikim prije potpuno
bolnikog. Tako danas pacijenti tek rijetko, u akutnoj krizi, moraju
boraviti u bolnicama, u kojima su nekadanje velike bolesnike dvorane
zamijenile obine, ugodne bolnike sobe. Postoje i moderni modeli
alternativnoga stacionarnog lijeenja, koje karakteriziraju ustaljeniji
meuljudski odnosi i vei mir nego to je to bio sluaj s klasinim
bolnikim lijeenjem. Neko su psihiki bolesnici godinama boravili u
umobolnicama. Danas pacijenti u njima prosjeno provedu tri do etiri
tjedna! To moemo zahvaliti ponajprije injenici da sad svaki bolestan u
svojoj blizini moe potraiti uinkovitu ambulantnu pomo, koja mu
omoguuje da ostane u svome normalnom drutvenom okruenju. to je
psihijatrijska pomo udaljenija, to su vei izgledi da e se bolesni osjeati
kao jadnik koji sada mora potraiti velikog gurua psihijatrije. Takva je
situacija kontraproduktivna za lijeenje pacijenta, a k tome i poniavajua.
Stoga danas svako selo u Njemakoj ima nadlenu psihijatrijsku ustanovu
koja je duna smjesta primiti svakoga psihikog bolesnika u akutnom
stanju sa svoga gravitacijskog podruja te ga potom to prije otpustiti na
dobro ambulantno lijeenje. Naime, najvanije je pitanje na psihijatriji,
naravno: Kako da odem odavde? Odgovor: to bre!
Razvoj moderne psihijatrije psihikim je bolesnicima otvorio brojne
mogunosti. To je dobro, ali krije i opasnosti. Naime, nismo li sigurni da je
osoba bolesna, moramo pretpostaviti da je zdrava! Meutim, Svjetska
zdravstvena organizacija svojom je starom, apsurdnom definicijom
zdravlja uvelike pridonijela nerealistinoj, utopistikoj slici o njemu.
Potpuno tjelesno, duevno i drutveno blagostanje, glasio je njezin
dekret iz tih davnih vremena. To je, naravno, neostvarivo, a utopistiki
pojmovi pozivaju na bezgranino oboavanje. Tako je nastala apsurdna
religija zdravog ivota, iji poklonici ive preventivno kako bi na koncu
umrli zdravi. Ta je religija zdravoga ivota odlian recept za nesreu. Jer,
ako je zdravlje zapravo nemogue postii, svi se moraju osjeati nekako
bolesno. Zdrav je samo onaj ovjek kojeg nisu dovoljno temeljito
pregledali, jednom je rekao neki ugledni internist. Karl Kraus bio je
zloguki prorok: Najea bolest je dijagnoza. Kultu zdravlja koji tako
hara naim drutvom moraju se othrvati upravo psihijatri jer imajui pred
oima utopistiki ideal psihikoga zdravlja, nesreu mogu proizvoditi kao
na tekuoj vrpci. Naravno da se svakom ovjeku moe ustanoviti
nedostatak, moda ak i dva. Katkad je dovoljno bezazleno pitanje: Neto
se smjekate, to potiskujete? da nekoga zbunite. uveni njemaki
psihijatar Klaus Drner u ozbiljnim je dnevnim novinama pokuao
procijeniti postotak Nijemaca kojima treba psihoterapija. Koliki je, dakle,
postotak Nijemaca koji pate od tjeskobnih poremeaja, napadaja panike,
poremeaja u prehrani, depresija, shizofrenija, ovisnosti, demencija itd.?
Jednostavna je raunica pokazala: vie od 21 posto Nijemaca iziskuje
psihijatrijsko lijeenje zbog toga nam trebaju imigranti!
Stoga mnoge alarmantne izvjetaje iz svijeta psihijatrije itam
podijeljenih osjeaja. Svatko je zdrav dok mu se ne dokae da je bolestan.
A zbog imperijalistikoga irenja carstva psihijatrije, koje sad obuhvaa i
nekakve vie-manje banalne poremeaje raspoloenja, ljudima koji su
uistinu bolesni oduzimaju se nune mogunosti lijeenja.
Posljednjih su godina smiljeni testovi kojima se i kod naizgled
posve zdravih ljudi mogu utvrditi odreeni nedostaci. To moe biti
zanimljivo sa znanstvenoga stajalita, u otkrivanju novih spoznaja.
Meutim, drim da je osporavanje psihikoga zdravlja takvim ljudima
etiki opravdano samo ako e iz tih studija proizii relevantne opcije
lijeenja bolesti koje su doista prisutne. Isto vrijedi i za ranu dijagnostiku
bolesti, koju promiu razliita podruja psihijatrije. To svoje duboko
uvjerenje ovdje iznosim ponajprije imajui u vidu opise razliitih bolesti
koji slijede.
Za privatni ivot psihijatara vrijedi pravilo: onaj tko po zavretku
radnoga vremena ne moe svoje struno psihijatrijsko znanje ostaviti na
radnome mjestu, nego i u privatnome ivotu veselo postavlja dijagnoze
gdje god stigne, taj nije roen za psihijatra. Uskoro vie uope ne bi imao
prijatelja. Osim toga, nepristojno je postavljati dijagnozu nekome tko od
vas uope nije zatraio lijeniku pomo. A sad ozbiljno: obijesna ili
cinina potraga za psihikim nedostacima kod zdravih ljudi nedostojna je
ovjeka. To je zloporaba ljudi i psihijatrije.
Zadaa je psihijatrije pomoi uistinu bolesnim ljudima. Ona mora
braniti prava pacijenata i ne smije postati sluga drutva koje se eli rijeiti
iritacija to mu ga stvaraju njegovi psihiki bolesnici. Umjesto toga,
psihijatrija se mora truditi pomoi psihikim bolesnicima da sa svim
svojim udnovatim osobinama i navikama ive usred toga drutva. Stoga
ona mora dokazati svoju neovisnost: hoe li se dosljedno odupirati pritisku
drutva da osobite i nezgodne ljude proglasi bolesnima? I drutvo mora
pokazati svoj liberalan stav: hoe li ono doista pustiti sve svoje udnovate,
neprilagoene lanove da slobodno hodaju naokolo? To se odnosi i na one
koje bi se moglo lijeiti, ali koji to ne ele. Sve dok ne ugroavaju druge, a
ni sami sebe, liberalno drutvo mora potovati njihovu odluku.
Vratimo se na pitanje je li u procjeni osobitih ljudi doista vano jesu
li zdravi ili bolesni. I nakon stolje na to je pitanje i dalje teko
odgovoriti, a svaki je odgovor ionako bespredmetan. Ekscentrini zdravi
ljudi, ali i psihiki bolesnici mogu drutvu prenijeti impuls nadahnua,
mogu fascinirati i pridonijeti napretku ovjeanstva. Samo je to vano u
odavanju poasti povijesnim linostima. A ako je jedini smisao dijagnoze
odreivanje odgovarajue terapije, postavljanje dijagnoza mrtvima ionako
nije od neke koristi.

II. Koga lijeiti?

1. Mali svijet psihijatrije Moj mozak i ja
Svime o emu sam upravo govorio uveliko smo ograniili podruje
djelovanja psihijatrije. Tek vrlo mali broj posebnih ljudi koje tijekom
ivota susretnemo tu svoju posebnost duguju bolesti.
a) to je dobro u loemu? O izgledima za izljeenje
Dakako, ovjek se lecne kad uje da netko neto duguje bolesti.
Meutim, injenica je da ak i teke psihike bolesti, uz one mune, imaju
i dobre strane. Mnogi pacijenti dugo nakon ozdravljenja svoju bolesnu fazu
doivljavaju kao pozitivnu prekretnicu u ivotu. Oni ne idealiziraju svoju
bolest, za to ionako nema potrebe, ali svrstavaju je u pustolovne djelie
svoga ivotnog puta, koji su ih doveli i do mnogih vanih spoznaja. Zvui
banalno, ali osoba koja je ve jednom pretrpjela iznenadnu fazu depresije
vie nikad ne moe nepripremljena zapasti u novu. Moda e ak tijekom
svijetlih faza ivota ivjeti zahvalnije i intenzivnije od osobe koja je uvijek
bila zdrava, kojoj cijeli ivot protjee u istoj mutnoj svjetlosti. Osoba koja
je u napadu shizofrenije doivjela slune halucinacije osjetila je ivot
intenzitetom koji je teko nadmaiti. To je patnja, ali postoje ljudi koji je
ak shvaaju i prihvaaju kao obogaivanje njihova ivota.
Upravo to pokuavaju postii i moderne metode psihijatrije i
psihoterapije. Ono poremeeno u poremeaju, bolesno u bolesti, otegotno u
tegobi, sve to pacijent dovoljno osjea na svojoj koi kad prvi put dolazi
terapeutu. Stoga je zadaa profesionalnog terapeuta da ne suzbija samo
simptome, nego da pomogne pacijentu sagledati bolest u drugom svjetlu i
tako stvoriti korisnu perspektivu koja moe dovesti do rjeenja. Djeja
psihijatrica Thea Schnfelder to je dubokoumno formulirala: Ono to me
razlikuje od mojih psihotinih blinjih jest moja sposobnost da ih vidim
zdravijima nego to oni sami sebe mogu vidjeti. Takva korisna
perspektiva moe pacijenta podsjetiti na sposobnosti i snagu koje je neko
pokazivao, ali ih je sad u krizi zaboravio. Jer ime pacijent treba rijeiti
krizu? Sigurno ne sposobnostima koje bi rado imao, nego samo onima koje
ve ionako ima.
Nesposobnost promjene perspektive u psihijatriji se definira kao
ludilo. Luak cijeli svijet vidi iskljuivo s jednoga jedinog dominantnog
gledita, s kojeg ga, primjerice, susjeda mui laserskim zrakama. Nikakav
ga razuman argument ne moe odvratiti od te misli, iako inae reagira
posve racionalno. U ideologijama se takoer esto mogu vidjeti
karakteristike nalik ludilu: i one na svijet gledaju iz odreene perspektive.
Psihijatrija je uvijek podlona ideologijama. Na studiju psihijatrije i
psihologije ovjeka se takoer gleda samo s jednoga stajalita. Meutim,
nedavno se shvatilo da je upravo njegova sposobnost da promijeni
pacijentovu perspektivu ono to ini dobrog terapeuta. Uspije li on
pacijentu pomoi da se zamisli u raznim ivotnim scenarijima, ali i da isti
ivot i isti poremeaj promatra s razliitih stajalita, moe mu otvoriti
obeavajui izlaz iz ivotne stranputice.
b) Stvar gledita ovjek, njegov mozak i neobini ivotni putovi
Svaki psihiki poremeaj, ali i svaku zdravu psihiku reakciju
moemo promatrati s biolokoga stajalita. Neosporno je da se iza svake
nae misli krije neki bioloki proces u mozgu. Kad se radujemo, odreeni
neurotransmiteri luduju. Kad smo tuni, aktiviraju se neke druge kemijske
tvari u naem mozgu. Paralelno sa svijetom naih misli u naemu mozgu
ivi i drugi svijet, sastavljen od molekula. Ovdje se postavlja staro pitanje:
to je bilo prije, koko ili jaje? Jesu li izvor svega nevidljivi organski
procesi u mozgu a vidljivi psihiki fenomeni tek su njihova nuna
posljedica? Jesmo li, dakle, marionete vlastitoga mozga? Ili je moda
obrnuto? Sluimo li se mozgom za svoje psihike reakcije, odnosno, jesu li
njegove aktivnosti tek vanjski pokazatelj da mislimo? Sa strogo
znanstvenoga stajalita, nemogue je dati konaan odgovor na to pitanje.
Meutim, nama to nije ni potrebno. Naime, neosporna je injenica
da se svi duevni procesi mogu promatrati s biolokoga stajalita. Je li to
stajalite izvorno, jedino ili ak odluujue, uope nas ne treba zanimati.
Odluujue je pitanje moe li nam stajalite pomoi u konkretnom sluaju.
Bioloko je stajalite, naravno, najkorisnije u sluajevima kirurkih zahvata
na mozgu. Ako se mozak ozlijedi, krvari, upali ili otruje, bioloko-
organsko stajalite uvijek je odluujue za dijagnozu i terapiju. Naravno,
uz to e u pobjeivanju bolesti vanu ulogu imati pacijentova ivotna
pria, reakcije njegovih blinjih i izvanredni dogaaji iz blie prolosti.
Ipak, u sreditu pozornosti i dalje je nain na koji mozak reagira na
organsko oteenje. ak i kod psihikih bolesti iji se fiziki uzrok dosad
nije mogao jasno utvrditi kod shizofrenije, depresije, manije i mnogih
drugih psihijatri su stekli bolji uvid u tjelesne aspekte tih bolesti i tako
doli do zakljuaka korisnih za terapiju.
U meuvremenu bioloko stajalite ima glavnu ulogu u prouavanju
svih psihikih poremeaja. Sporni doping mozga pokuava poboljati
psihike sposobnosti biolokom manipulacijom ak i kod zdravih ljudi.
Napomenimo i da bioloko automatski znai nasljedno. Sva neobina
psihika stanja mogu se promatrati i iz perspektive genetskoga nasljea.
Prema tome, bioloko je stajalite s pravom perspektiva s koje moemo
promatrati sve psihike fenomene, bez iznimke. Bioloko stajalite postaje
ideoloko, dakle, neznanstveno, tek kad se pone smatrati jedinim
istinitim. Nije istinito, tek je vie-manje korisno.
S druge strane, sve psihike fenomene moemo isto tako sagledati i
iz perspektive pacijentove ivotne prie. Dogaaje koji su se odigrali u
nedavnoj prolosti moemo smatrati uzrokom psihikoga poremeaja.
Takvo je stajalite jednako neosporno kao i bioloka hipoteza. Uostalom,
sami pacijenti i njihovi blinji stvari najee promatraju upravo iz tog
kuta. Depresija moe biti posljedica brane krize, sukoba na poslu, svae s
prijateljima ili susjedima, a shizofreno ludilo posljedica mobbinga. ak
moemo neosporno tvrditi da su psihiki simptomi nakon organskog
oteenja mozga velikim djelom nastali pod utjecajem onoga to se
dogaalo posljednjih tjedana. Ni takvo stajalite nikad nije ni ispravno ni
pogreno; s terapeutskog je gledita u konkretnom sluaju jednostavno vie
ili manje korisno.
Uzmimo primjer. Pacijent dolazi na lijeenje zbog teke depresije, u
kojoj veliku ulogu ima genetski imbenik. Takav oblik depresije esto se
javlja iznenada, usred inae sretnog ivota. Dotad posve zdrav pacijent
jednog se jutra odjednom probudi u dubokoj depresiji, oajava, vie ne vidi
izlaz i nikakav ga razgovor ne moe umiriti. Nikakvo podsjeanje na
njegov sretan ivot ne pogaa cilj, nego samo navodi pacijenta da pone
sam sebi predbacivati to to ini svojoj divnoj obitelji. Kad razgovarate s
takvim pacijentom, gotovo imate dojam da se borite s molekulama.
Argumenti takva ovjeka uope ne dodiruju. U takvom je sluaju bioloko
stajalite u pravilo najprimjerenije i najkorisnije za sve ukljuene. Naime,
njime se izbjegava zabluda da je netko kriv za depresiju. Nije kriv
pacijent, ali ni njegovi blinji, koji si nerijetko jako predbacuju jer su
moda nekoliko dana ranije vodili banalnu svau s bolesnim. Tu je i
posebna vrsta rodbine, koja ivi 150 km dalje i ne zna nita konkretno, ali
svakako ima najbolji uvid. Njima takva kriza slui kao odlian povod za
pljuvanje po pacijentovoj bezdunoj eni. Prava drskost supruga je,
nakon samog pacijenta, druga rtva bolesti. Ona s njime pati, osjea se
posve nemono, a esto si i bezrazlono predbacuje. Terapeut joj sa svim
svojim autoritetom mora objasniti da nitko, ali doista nitko nije kriv za
depresiju. Mora objasniti da je rije o bolesti metabolizma u mozgu, na
koju se moe dobro utjecati lijekovima i koja je vrlo vjerojatno u
potpunosti izljeiva. To, naravno, ne znai da odreeni utjecaji ne mogu
depresiji dati neku osobitu nijansu. Meutim, u ovom sluaju
najkonkretnija, a u pogledu terapije i najkorisnija perspektiva je bioloka.
Ipak, tu je i drugi sluaj. Brani par dolazi na zajedniku terapiju jer
imaju problem: mu stalno tue enu. Suprug sav sretan izjavi kako je
nedavno u nekom asopisu proitao da je agresivnost povezana s razinom
serotonina. Pita ne bi li mogao popiti nekoliko zgodnih tabletica i tako
rijeiti problem. U takvom sluaju terapeut bioloko stajalite uope nee
drati primjerenim i korisnim. Ja povremeno takvim supruzima kaem da
muskulaturu desne ruke pokree svjesni dio naega mozga, dakle naa
slobodna volja, te da njegova aka samo njegovom voljom moe zavriti u
eninom licu. Odgovornost za takav in snosi agresivni suprug, a ne
neduni serotonin. U takvome u sluaju pokuati metodama psihoterapije
prekinuti zlostavljanje i poduiti par drukijim oblicima sukoba. Dakako,
hipoteza o utjecaju serotonina nije pogrena i katkad, u ekstremnim
sluajevima, pomau odreeni lijekovi. Ipak, ostaje injenica da u sluaju
takvog problema bioloka perspektiva uope nije korisna. Ovdje daleko
vie pomae perspektiva ivotne prie branoga para. Ono to se tijekom
ivota razvilo u pogrenom smjeru uz puno psihoterapije moe se ponovno
vratiti na pravi put. Ali samo ako je pacijent motiviran.
Mnogi pacijenti odgovornost za problem ne prebacuju na biologiju,
nego na razvoj u ranome djetinjstvu, ije su bespomone rtve bili.
Dakako, psihoanaliza, koju su razvili Sigmund Freud i njegovi sljedbenici,
doista je u neprikladno rijeenim sukobima iz ranoga djetinjstva vidjela
uzrok kasnijih duevnih patnja. Psihoanalitiko lijeenje pokuava
ponovno osvijestiti te potisnute sukobe, dobro ih prouiti i time postii
blagotvoran uinak. Sve se psihike fenomene bez iznimke moe pokuati
shvatiti iz perspektive ranoga djetinjstva. Meutim, takva perspektiva
takoer nije ni ispravna ni pogrena. Ipak, bilo je psihoanalitiara koji su
psihoanalizu smatrali jedinim pravim pogledom na ljudsku duu. Moderni
e psihoanalitiari, dakako, odbiti takav ideoloki stav. Oni znaju da
psihoanaliza moe pomoi u odreenim sluajevima, ali da nije udesan
lijek za sve probleme. Pogotovo ne bi dopustili da se psihoanaliza koristi
kao paualna isprika nasilnih mao tipova.
U vrijeme studentskoga pokreta 1968. dolo je do prave eksplozije
sociolokih tumaenja. Drutvo se tad smatralo krivcem za sve i svata,
ukljuujui, naravno, i psihike bolesti. U Heidelbergu je postojao
Socijalistiki kolektiv pacijenata, koji nije elio da psihijatrija bude
graanska pilula za smirenje psihikih bolesnika, u stvarnosti potlaenih od
veine drutva. Slijedei geslo: Slomite ono to vas lomi, krenuli su u
napad na drutvo koje ih ini bolesnima i postali teroristika organizacija.
Ali, ni ta perspektiva nije pogrena. Naravno da se svi psihiki fenomeni
bez iznimke mogu objasniti kao posljedice utjecaja drutva. Naime, nita
to je ljudsko nije samo pojedinano. Stres na poslu neete srezati u
korijenu omoguite li radniku laki kontakt sa psihijatrima i
psihoterapeutima. Bilo bi daleko vanije stvoriti radne uvjete za
izbjegavanje stresa, tako da se radnik uope ne mora lijeiti. Ipak, i u tom
je sluaju socioloka perspektiva tek jedna od moguih. Ona nikad ne
smije biti jedino gledite i u svakom konkretnom sluaju treba provjeriti je
li takvo gledite bitno i korisno ili nije.
2. Veliko carstvo slobode Ja i moj mozak
Sve te perspektive bioloka, psihoanalitika, socioloka,
perspektiva pacijentove ivotne prie i mnoge druge pokuavaju
tumaiti psihike probleme kao da ne postoji sloboda svakog ovjeka. Nije
slobodan ovjek kriv za svoje stanje, krive su molekule, ivotna sudbina,
rano djetinjstvo, drutvo. Takva su stajalita takoer posve u redu jer se
upravo to s pravom oekuje od psiholokih spoznaja: da istrae uzroke koji
odreuju ljudsko ponaanje i pomou kojih ga moemo predvidjeti.
Meutim, kad bismo tvrdili da ti uzroci kau sve o nekom ovjeku, vie ne
bismo bili ozbiljni. Naime, polaganje prava na jedino ispravno tumaenje
ne bi bila znanost, nego ideologija. Znanost stoga ne moe izostaviti
ljudsku slobodu, ali ne moe je ni obuhvatiti jer sloboda onda vie ne bi
bila sloboda. Slobodno se ponaanje po definiciji ne moe predvidjeti jer
inae ne bi bilo slobodno. Dodue, u znatnom dijelu naega ivota nae
ponaanje nije uistinu slobodno. Postoje pravilnosti, uobiajeni naini
ponaanja i reagiranja, koje smo nauili od roditelja, drutva ili odreenih
utjecaja tijekom ivota. Takve naine ponaanja ne odabiremo svaki put
iznova posve slobodno, nego su se oni pretvorili u svojevrsne
automatizme. Zbog njih smo uraunljivi samima sebi i drugima. Uzrok i
posljedica takvog ponaanja omoguuju pristup znanstvenom istraivanju.
Ipak, takve automatizme uvijek moemo iskljuiti. Moemo se namjerno
ponaati drukije nego to bi se zbog utjecaja, nagona i navika u naim
ivotima oekivalo. Upravo se to naziva slobodom.
a) Sloboda i bolest S ove strane dobra i zla
Ta sloboda, koju su za prosvjetiteljstva smatrali razlogom ljudskoga
dostojanstva koje zasluuje svaki ovjek, takoer je jedna od perspektiva s
kojih moemo promatrati psihike fenomene i to sve fenomene, bez
iznimke. Meutim, i sama je sloboda uvijek tek jedno vie-manje
primjereno gledite. U upravo spomenutom primjeru terapeut bi zacijelo
apelirao na slobodu i odgovornost ovjeka koji tue svoju enu. S druge
strane, u sluaju izbijanja teke depresije to u pravilu nije dobra ideja.
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost danas
smatramo boleu slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On mora piti.
Terapija pokuava pacijentu ponovno omoguiti slobodu izbora. Meutim,
da bismo uope zapoeli terapiju s izgledima za uspjeh, moramo
pretpostaviti da u pacijentu tinja barem jedna iskra slobode. Inae se
pacijent, naravno, ne bi ni mogao odluiti za terapiju, a pogotovo ne na to
da pomou terapije svoj ivot ponovno uzme u vlastite ruke.
Jedna je suvie ideoloka teorija ovisnosti bila posebno neugodna
jer je ovisnost opisivala kao nepromjenjiv poremeaj koji traje do kraja
ivota. Takav je stav, dodue, pomogao nekim pacijentima, ali mnogim
drugima ulio je paralizirajui osjeaj posvemanje bespomonosti pred
vlastitom ovisnou. Kad je ovisnik nauio da je kompulzivno posezanje
za opojnim sredstvom vrlo opasno, da recidiv znai propast, ija je
neizbjena posljedica gubitak kontrole, ti su se dogaaji redom javljali u
smislu proroanstva koje se samo ispunjava. Bolesnik je nakon toga samog
sebe vidio tek u sramotnoj ulozi bespomone rtve. Pacijent kao aktivan
subjekt uope se nije spominjao. U takvim je uvjetima bilo teko stvoriti
modernu kontrolu recidiva. Ve i sama rije recidiv zvui kao da se radi
o napadu izvana. to je najgore, u tom se izrazu krije tvrdnja da e se
ponoviti ono to se ve dogodilo u prolosti. Ni jedno ni drugo u pravilu
nisu korisne sugestije.
Stoga danas vie volimo rei da je netko odluio piti i govorimo
neodreenije o prolapsu njega u prolosti jo nije bilo i eventualno
imamo razloga vjerovati kako ga nee biti ni u budunosti. Oprezno biranje
rijei vano je za dobru psihoterapiju jer je jezik skalpel psihoterapeuta.
Odabir je relativno neutralan izraz. On ne okrivljuje jer uope ne
spominje kompulzivno posezanje za opojnim sredstvom, gubitak kontrole i
druge otegotne imbenike. Odabir podsjea na pacijentovu slobodu, koja
jo uvijek postoji, unato ovisnosti. A upravo tu slobodu pacijent treba
iskoristiti kako bi donio odluku da nita nee popiti. Tako se ovisnik nalazi
u procjepu izmeu kompulzivne ovisnosti i vlastite slobode. Zadaa je
svake dobre terapije podsjetiti pacijenta na mogunosti njegove slobode,
ali imajmo na umu da nitko ne moe izvana utjecati na to koliko je u
pacijentu ovisnosti, a koliko slobode. Najvanije od svega, nitko ne moe
biti siguran ne bi li pod slinim pritiskom ovisnike kompulzivnosti i sam
protiv svoje volje posegao za bocom. Zbog te je spoznaje terapeut ponizan.
Stoga se sloboda ponajprije spominje u kontekstu terapije. S aspekta
slobode moemo se itekako zapitati to bi mogao biti smisao nekog
psihikog poremeaja. Postoje tzv. umirovljenike neuroze ljudi kojima
se mirovina svia vie od rada potpuno svjesno simuliraju simptome neke
bolesti ne bi li postigli cilj. Lijeenje takvih poremeaja je, naravno,
bezizgledno. Naime, motiviranost takvih navodnih bolesnika za
izljeenjem obino je ravna nuli. Meutim, ima i poremeaja koji nisu
nastali tako hotimice. Mnogi ljudi na neki dogaaj u ivotu reagiraju
psihikim poremeajem a da psihijatar ne moe utvrditi koliko je rije o
podsvjesnim procesima, koliko o svjesnoj inscenaciji. Kako god bilo,
svako je psihiko stanje uvijek mogue promotriti s perspektive slobode.
Naravno, i ta je perspektiva uvijek vie ili manje primjerena. Cijeli ivot
nekog ovjeka moemo promatrati kao umjetniko djelo kojim on izraava
svoju bit. To vrijedi za velike umjetnike, ali i za svakog ovjeka. Svatko je
kova svoje sree, kae narodna poslovica. U ovom sluaju nije posve u
krivu.
Ono za to se svjesno odluimo ne moe biti bolesno. Moe biti
dobro ili zlo, ak nevjerojatno dobro ili zvjerski zlo. Unato tome, ne
postoji psihijatrijska metoda kojom bi se dobro ili zlo umnoavali ili
potiskivali jer initi dobro ili zlo nikad nije bolesno. S druge strane,
psihike su bolesti uvijek ograniavanja slobode nekog ovjeka da ini
dobro ili zlo. Simptomi bolesti u veoj ili manjoj mjeri sprjeavaju
pacijenta da govori i ini ono to sam po sebi zapravo eli rei i uiniti.
Stoga e psihijatar pacijenta u fazi teke psihike bolesti pokuati
odgovoriti od velikih ivotnih odluka, primjerice od sklapanja ili razvoda
braka, zapoljavanja na novom radnom mjestu ili davanja otkaza. Zadaa
je svake dobre terapije da svim svojim razraenim metodama to prije
ponovno uspostavi pacijentovu slobodu izbora u takvim situacijama.
b) Ljudsko dostojanstvo i sloboda izbora Nai gospodari,
bolesnici
Ta perspektiva slobode, to egzistencijalno gledite, najvaniji je od
svih pogleda na ivot. Njime se tako rei otkriva sam ovjek, a ne tek
njegova bolest. Iza psihikih poremeaja koji se guraju u prvi plan uvijek
se skriva pojedini ovjek kao slobodno bie, iako se to kod vrlo izraenih
psihikih bolesti moe tek naslutiti. Upravo je potovanje prema toj
tajanstvenoj, jedinstvenoj jezgri svakoga ovjeka, na kojoj poiva njegovo
dostojanstvo, ono po emu se ovjekoljubiva psihijatrija razlikuje od svoje
prezirne varijante, koja pacijenta vidi samo kao hrpu simptoma. Stoga je u
humanoj psihijatriji vano ostaviti prostora slobodi. Psihijatar ne smije sve
gledati samo s terapeutskog stajalita. Pacijentima se ponekad mora
omoguiti da neto uine ili ne uine po svojoj volji. Oni bi ionako
trebali biti to vie ukljueni u planiranje terapije. Postoji tek mali broj
studija o blagotvornom uinku radne terapije, kao i terapije umjetnou ili
glazbom, ali sigurno je da ne mogu postii terapeutski uinak ako ih
pacijent doivljava kao nametnuti oblik lijeenja. Sloboda izbora tako
postaje konkretan prijevod ljudskoga dostojanstva na jezik terapeutske
prakse.
Naelo informiranoga pristanka pacijenta na lijeenje primjenjuje
se na svim podrujima medicine, ali posebno je osjetljivo u psihijatriji.
Naime, s jedne je strane pacijentova sloboda izbora zbog njegove bolesti
katkad privremeno smanjena i pravna drava prema strogim pravilima
odreuje skrbnike koji moraju donositi odluke u njegovo ime. Meutim, s
druge strane, u sreditu svih pokuaja lijeenja mora biti potovanje prema
pacijentovoj slobodi jer je cilj svake terapije pobijediti bolesnu neslobodu
u korist pacijentove slobode. Stoga, naposljetku, uvijek pacijent mora biti
taj koji e odrediti cilj terapije, a mi terapeuti trebamo imati suradniki stav
u ostvarivanju toga cilja, o koliko god udnovatom cilju bila rije.
Kao mladi lijenik na odjelu psihijatrije doivio sam odluujue
iskustvo. Mlada, kronino shizofrena pacijentica ula je glasove. Bila je
pametna, pomalo bizarnog ponaanja, zbog kojeg je i iziskivala
psihijatrijsku pomo, ali dobra raspoloenja. Pomno sam se posvetio
povijesti njezine bolesti i ustanovio da, iz meni nepoznatih razloga, nitko
nije pokuao poveati dozu psihofarmaka kako bi njezine slune
halucinacije napokon prestale. Kratko sam o tome porazgovarao s
pacijenticom. Na sljedeoj ambulantnoj kontroli pacijentica se pojavila
ekstremno loe raspoloena. to ste to uinili?! pitala je. Rekla je da joj
je puno loije nego prije. Ja sam je pitao jesu li slune halucinacije prestale.
Jesu, prestale su, ali u tome i jest problem. Uvijek sam ula ljubazni glas
svoje pokojne uiteljice i on mi je godio. A sad je taj glas nestao Bio
sam bez rijei. Na studiju sam nauio kako ukloniti slune halucinacije i to
sam znanje korektno, a ponajprije uspjeno primijenio u praksi. Meutim,
pacijentica mi za to nije bila nimalo zahvalna, ba naprotiv, izgrdila me.
Pokuao sam se uivjeti u njezin unutarnji svijet. Ona nije patila zbog glasa
koji je ula, on je pripadao njezinome svijetu, u kojem se oigledno dobro
osjeala. Stoga sam odluio ponovno smanjiti dozu neuroleptika, tako da
ona opet zauje uiteljiin glas. Pacijentica je bila zadovoljna a ja sam
opet puno toga nauio. Slune su halucinacije veini ljudi, naravno,
neugodna smetnja. Meutim, ponekad i nisu. Budui da ne lijeimo
dijagnoze, nego ljude, a ti ljudi i njihovi ciljevi stoje u sreditu, u tom je
konkretnom sluaju meni bilo jasno to mi je initi.
Kasnije sam s iskusnim pacijentima uvijek imao obiaj objasniti im
stav znanosti prema njihovoj bolesti, tako da su mogli sami odluiti koji
lijek ele uzimati i u kojoj mjeri. Razumije se da sam prihvaao samo one
terapijske ciljeve i metode za koje sam mogao etiki odgovarati, ali do
sukoba gotovo nikada nije dolo. Naime, pacijenti su u pravilu razumni
ljudi. A zato bi razumni ljudi dugorono eljeli natetiti samima sebi?
Psihijatriji odgovara moderni stav, prema kojem se ona smatra
uslunom djelatnou, ali moda i sjeanje na srednjovjekovne sanatorije
maltezera, koji su uvijek govorili o svojim gospodarima, bolesnicima.
Prostori slobode u psihijatriji mogu biti i razgovori s duobrinicima
pojedinih religija. Naime, to nisu terapijsko-metodiki razgovori voeni u
svrhu lijeenja, tijekom kojih terapeut, na kraju krajeva, uvijek skriva svoje
pravo ja. U idealnom sluaju rije je o slobodnoj razmjeni ideja izmeu
dvaju Bojih stvorenja.
Vjerska perspektiva kolektivan je oblik egzistencijalne perspektive.
Sva psihika stanja, bez iznimke, mogu se promotriti iz vjerske
perspektive: kao znak Boje providnosti ili avoljega iskuenja. Sa
znanstvenoga stajalita to nije ispravno, ali nije ni pogreno. Vjerska
perspektiva jedino moe biti primjerena ili neprimjerena, korisna ili manje
korisna za odreeni sluaj. Stoga je sumanuta ideja bolesnoga od depresije
kako ga je Bog napustio ili pripada avlu bolesna tlapnja. Pacijent se bez
lijeenja ne moe osloboditi od takve ideje. Psihijatar, bio on vjernik ili
ateist, izriito e pobijati tu ideju. Meutim, ako netko svoju bolest
naknadno eli tumaiti kao Boju kunju vjere ili avolje iskuenje, to je
jedna od moguih perspektiva tog odreenog pacijenta, koju se sa
psihijatrijskoga stajalita ne moe pobiti. Ako psihijatri i psihoterapeuti na
takav nain potuju pacijentove vjerske stavove, nije potrebno da vjernika
lijei iskljuivo psihijatar koji je i sam vjernik. Katkad to moe biti i
tetno, naime onda kad kod nekih terapeuta postoji opasnost da se izgubi
nuna granica izmeu psihoterapije i duobrinitva.
Primjer vjerske perspektive ponovno nam zorno pokazuje da
razliita gledita s kojih moemo promotriti psihike fenomene nisu ni
ispravna ni pogrena. Nekadanji sukobi razliitih kola psihoterapije o
tome je li ispravna bioloka, psihoanalitika, bihevioristika ili neka druga
perspektiva, u meuvremenu su, sreom, nadvladani. Stara Aristotelova
misao kako je jedina svrha dijagnoze odabrati dobru terapiju pridonijela je
ukidanju ideolokih debata. Stoga se od modernoga psihijatra i
psihoterapeuta trai da bude sposoban za promjenu perspektive. On mora
poznavati mnogo metoda i zatim izabrati onu koja je najprimjerenija za
pacijenta, ali i za samog terapeuta.

III. Kako lijeiti?

1. Umjetna, plaena veza na odreeno vrijeme Kratak uvod u
psihoterapiju
to pomae? Izbor je velik. Na raspolaganju nam stoji vie od
petsto metoda. Moramo li ih sve poznavati? Moramo li ih sve iskuati da
bismo pronali primjerenu? Netko je ustvrdio kako metoda psihoterapije
ima koliko i psihoterapeuta. Prema tome, ne preostaje nam nita drugo
nego da razlikujemo vano od nevanoga. Mnoge su metode neko sluile
kao nadomjestak za religiju, a profilirale su se kroz uvijek iste predodbe o
neprijatelju. Meutim, dim iz jurinih puaka se raziao. Sada trezvenije
vidimo prednosti i mane nekog oblika terapije. Jasno je da ozbiljna
psihoterapija nije znanost o istini, kao to je to religija. S druge strane,
psihoterapiju se od obine svakodnevne komunikacije mora razlikovati po
strunosti osobe koja je vodi. Stoga je istraivanje uinkovitosti terapije
itekako potrebno. Njime psihoterapija osigurava vlastiti opstanak, a ono
opravdava i naplatu komunikacije psihoterapeuta s pacijentom. Klaus
Grawe je 1994. po nalogu njemake vlade istraio uinkovitost razliitih
metoda psihoterapije i doao do spektakularnih rezultata. U njegovu su
istraivanju osobito loe prole psihoanalitike metode. Stoga se na njega
sruio gnjev nekolicine psihoanalitiara bez smisla za humor, pogotovo
nakon to su njegove spoznaje osvanule na naslovnici uglednoga tjednika
Der Spiegel. Psihoanaliza se jednostavno nije mogla pohvaliti s dovoljno
znanstveno provedenih ispitivanja uinkovitosti. Graweov zakljuak da je
velika psihoanaliza primjerena jedino za komunikaciju sa zdravim ljudima
vjernim pobornicima psihoanalize uope nije bio duhovit.
a) Psihoanaliza Neto se smjekate, to potiskujete?
Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti
za priznanje, a sjeanje na to razdoblje borbe jo i danas utjee na mnoge
perjanice psihoanalize. Sigmund Freud, njezin utemeljitelj, svoje je
suvremenike provocirao suludom teorijom. Usred apsurdne i tetne
iskrivljenosti graanskoga drutva pod ijom su krhkom povrinom
navodne pristojnosti kljuale opsesivne seksualne fantazije, obznanio je da
se klju udnovatih psihikih fenomena krije u tajnoj stvarnosti nae
podsvijesti. Time je ponajprije pokuao doskoiti u to vrijeme
zabrinjavajue rairenim histerinim stanjima uzrujanih dama. Nova je
metoda omoguila uvid u sveprisutan svijet nagona i vie-manje uspjenog
noenja s njima. Freud je svoje konstrukcije, s polazinom teorijom o
ranom razvijanju erotskih osjeaja djeteta prema ocu i majci, predstavljao
kao znanstvene, a ponajprije prirodoznanstvene. One su tako u potpunosti
slijedile tadanje trendove, a istodobno su mogle pomoi uspjenom
uzburkavanju seksualno inhibiranoga drutva. Ipak, Freudove teorije nisu
bile prirodoznanstvene pa ak ni znanstvene u uem smislu rijei. Poznata
je kritika koju je iznio Jrgen Habermas, o tome kako psihoanaliza svojim
scijentistikim pristupom pogreno shvaa samu sebe. Psihoanaliza je u
poetku vie nalikovala ideologiji ili tradicionalnim vjerskim zajednicama.
Freud je svojim najbliim i najvanijim sljedbenicima dijelio prstene, kao
to je inae obiaj s biskupima, ekskomunicirao je svoga najboljeg uenika
Carla Gustava Junga, a njegovi su tekstovi katkad jo i danas predmet
oboavanja poput svetih spisa. Sam Freud psihoanalizu nije primjenjivao
iskljuivo na pacijentima, nego ju je pretvorio u poticajan nauk o Bogu i
svijetu. Kod ne tako prosvijeenih pobornika psihoanalize sve to nerijetko
je vodilo a jo i danas vodi do toga da se psihoanalitika tumaenja
shvaaju kao apsolutne istine, a ona to nisu.
Iako bi sam Freud duevne procese najradije bio objasnio s
neurolokog, dakle, fizikog aspekta, u stvarnosti nam je dao tek neke vie
ili manje uvjerljive opise koji tijekom razgovora s pacijentom u odreenim
uvjetima mogu imati blagotvoran uinak. Snovi i slobodne asocijacije
pacijentove struje misli na psihoanalitikom kauu prenose nesvjesne
elemente u svjestan govor, nakon ega ih analitiar tumai. Vanu ulogu
pritom ima veza izmeu sada prisutnih fenomena i nerijeenih sukoba iz
ranoga djetinjstva, ali i dinamian odnos pacijenta i terapeuta. Odluujui
imbenik izljeenja je dublji uvid pacijenta u njegovu simptomatiku, do
kojeg on dolazi tijekom razgovora s analitiarom. I brojne druge
psihoanalitike ili dubinskopsiholoke metode poivaju na istim temeljima
pa tako i analitika psihologija Carla Gustava Junga, individualna
psihologija Alfreda Adlera, na odreen nain i tzv. humanistike terapije,
Gestalt terapija Fritza Pearla, Morenova psihodrama i mnoge druge. Ni ove
metode ne dovode nas do nekakvih istina. Poput svih ostalih terapeutskih
metoda, one su tek vie ili manje korisne.
Stoga su se mnogima sruile iluzije kad je ustanovljeno da je takav
uinak tee dokazati psihoanalizi nego drugim metodama. Klasine
psihoanalitiare ideoloke vrste to nije omelo u njihovim daljnjim
nastojanjima jer izostanak uinka ne moe osporiti istinu. Meutim,
mudriji predstavnici te kole prepoznali su opasnost koja je sad prijetila
psihoanalizi te su nadvladali stare probleme s podruja teorije znanosti, iz
korijena promijenili koncept psihoanalize, tako da je ona postala
humanistika znanost, kako joj i dolikuje, a poeli su provoditi i
istraivanja uinkovitosti. Dodue, i oni su, proturjeno, ostali pod
utjecajem praoca Freuda, i to na katkad dirljiv nain. Briljantni analitiar
Otto Kernberg ponekad die ruke prema nebu zaklinjui, ali s dozom fine
ironije: Sveti Sigmunde, oprosti mi! Meutim, nisu svi tako lieni
strahopotovanja pred autoritetom. Odluujui je problem bila i ostala
koncentriranost na pacijentovu prolost, a posebice na njegovo djetinjstvo.
Dobre od loih analitiara moemo razlikovati po tome znaju li mudro
koristiti taj aspekt. vrsta ukorijenjenost trenutanog poremeaja u
fenomenima iz prolosti u najgorem sluaju moe sugerirati da je
poremeaj nepromjenjiv ovjek se svoje prolosti po definiciji ne moe
nikako rijeiti. A ako je trenutani poremeaj velikim dijelom povezan s
prolou, kako ga se onda rijeiti? Usredotoenost na prole dogaaje i
pacijentove slabe toke u nespretnijim rukama ak mogu izazvati tzv.
psihoterapijski defekt: pojavu psihikoga poremeaja izazvanog
psihoterapijom.
Jednoga mi je dana doao uspjeni medijski mogul koji je proao
takav tretman. Nakon nekoliko tjedana razmiljanja o svojim eventualnim
psihikim nedostacima, taj je inae iznimno samouvjeren ovjek posve
izgubio sigurnost. Naime, pseudoautoritet tajanstvenih psihijatrijskih
spoznaja neprekidno ga je poticao da kritiki promotri jezgru svoje psihe.
Kao to se moglo i oekivati, sad se osjeao apsolutno uasno. Zadaa
terapije u tom sluaju bila je da svim svojim autoritetom ponovno istakne
itekako prisutne sposobnosti rtve psihoterapije. Vrlo brzo pacijent vie
nije bio pacijent, nego ponovno ono to jest.
Dug je popis zabrinjavajuih nuspojava metoda orijentiranih na
pacijentove slabosti. Klasina je ilustracija vjeito nesretan izraz lica
Woodyja Allena, koji se u svojim filmovima zaplee u sva mogua
psihoanalitika tumaenja samoga sebe i drugih te oigledno iz tog gustia
vie ne nalazi izlaz: A to ti kae tvoj psihoanalitiar? Dakako, crni
humor Woodyja Allena ponajprije je satira jezovite popularizacije
psihoanalize. Tako svaki predani itatelj ilustriranih asopisa misli da
dobro zna kako iritacije u oralnoj fazi (prvoj godini ivota) prerano
cuclanje dudice, prekasno cuclanje dudice, predugo cuclanje dudice
neizbjeno formiraju oralni karakter, koji uzrokuje ovisnost i druge teke
poremeaje. Meutim, posebno je gadno onima koji probleme imaju u
sljedeoj, analnoj fazi prerano na kahlicu, prekasno na kahlicu ili ak
pokraj kahlice Neminovno prijeti formiranje agresivnog, pokvarenog
analnog karaktera, koji u ivotu moe izabrati samo dvije profesije: ili e
biti knjigovoa ili masovni ubojica. Istina, to su tek karikirane zablude o
psihoanalizi, ali one nipoto nisu rijetkost.
Meutim, odluujua nije nuno metoda koja se primjenjuje. Koliko
e uinak psihoanalitike terapije biti dobar ili lo, koliko e dugo ili
kratko trajati, u velikoj mjeri ovisi o karakteru samog terapeuta, kao i kod
svih metoda psihoterapije. Ima briljantnih, ivotnih psihoanalitiara koji su
izili iz slijepih ulica psihoanalize, okrenuli se modernim znanstvenim
standardima i vrlo uspjeno provode terapiju. Osim terapeuta, eventualni
uspjeh psihoterapije ovisi, naravno, o samom pacijentu i vrsti njegova
psihikog poremeaja. Stoga su nune probne seanse, kako bi terapeut i
pacijent mogli ustanoviti ima li meu njima kemije. Naalost, jo ni
priblino ne moemo ustvrditi koja e metoda i koji terapeut biti
najuinkovitiji u lijeenju odreenog poremeaja u odreenog pacijenta.
Ako neka osoba tijekom ivota svako malo zaluta u istu bezizglednu
slijepu ulicu te se moe ustanoviti uzorak koji se ponavlja, psihoanaliza u
rukama modernog analitiara moe biti od velike pomoi. Stoga je i
analiza tek psihoterapijska metoda koja u nekim sluajevima moe biti
vie, a u nekima manje korisna. Budui da je dugotrajna i skupa, ionako
nije za svakoga psihikog bolesnika. Usto, u svomu klasinom obliku nije
primjerena za lijeenje nekih tekih psihikih poremeaja, primjerice
shizofrenije i tekih depresija, a moe biti ak i tetna.
b) Bihevioristika terapija Jednostavna i praktina
Velika suparnica psihoanalize bila je i ostala bihevioristika
terapija. Ona nema tajanstvenu, pomalo mranu auru psihoanalize.
Trezvena je i usmjerena na uinkovitost. Bihevioristiki psiholozi nisu
jedni od onih koji samo govore ili kojima se govori nego neto i
ine. Susretnete li na tornju s pogledom na grad ovjeka sa strahom u
oima u pratnji koja odaje potpunu sigurnost, vjerojatno je rije o pacijentu
koji pati od straha od visine i njegovom bihevioristikom terapeutu, koji ga
prati tijekom njegova suoavanja. Pacijent u prisustvu terapeuta ini ono
to ve godinama ni u kojem sluaju nije inio. Takav pacijent zapravo ve
dugo nema nikakva iskustva sa situacijom koja ga plai. Ljudi sa strahom
od visine ne penju se na tornjeve, oni koji se boje dizala u njih ne ulaze,
agorafobi ne eu prostranim trgovima. Meutim, strah je tijekom godina u
njihovoj glavi neprekidno rastao, a esto se proirio i na druga ivotna
podruja. Metoda suoavanja sa situacijom koja plai u pratnji osobe kojoj
vjerujemo rauna na sposobnost ljudske psihe da se nakon nekog vremena
na sve navikne. Tako se ispoetka visoka razina straha nakon nekoliko
minuta smanjuje, a pacijent prvi put nakon dugo vremena tu posve
nepojmljivu situaciju doivljava vie-manje bez straha. Na taj nain
mogue je rijeiti se straha od visine ali i mnogih drugih strahova.
Klasina bihevioristika terapija ne bavi se dinamikom koja se
moda skriva iza simptoma. Bavi se iskljuivo samim simptomima,
vanjskim ponaanjem koje moemo jasno opisati, a ponajprije time kako se
rijeiti simptoma. Prema tumaenju bihevioristike terapije takvi bolesni
obrasci ponaanja naueni su tijekom ivota, to znai da se od njih moe i
oduiti. Stoga je ona razvila znanstvene, strogo provjerene metode za to
bre i trajnije uklanjanje simptoma. Nesumnjivo, upravo to eli i pacijent.
Psihoanaliza je takvim metodama tipino predbacivala da ostaju na
povrini pa ne zadiru dovoljno duboko. Meutim, ispitivanja su
pokazala da bihevioristike metode imaju itekako dugotrajan uinak.
Bihevioristika je terapija tijekom vremena svoju esto osporavanu
koncentriranost na vanjske simptome i njihovo lijeenje nadopunila
kognitivnim aspektima, koji potiu uvid u dublje stanje psihe, a javljaju se
i kod psihoanalitikih metoda. Taj kognitivni obrat bihevioristike
terapije pretvorio ju je u zacijelo najbolje znanstveno utemeljenu
psihoterapijsku metodu na svijetu. U meuvremenu postoje razraeni
prirunici pomou kojih strunjaci metodama bihevioristike terapije
donekle ablonizirano mogu lijeiti odreene poremeaje. Meutim, ima
pacijenata kojima ta metoda jednostavno ne pomae.
c) Sistemske revolucije Kako se rijeiti problema?
Psihoanaliza pokuava svojim metodama lijeiti pojedine osobe,
dok bihevioristika terapija ponajprije lijei pojedine simptome. Meutim,
ovjek je, izmeu ostaloga, uvijek i drutveno bie. Stoga je sistemska
terapija, koja se paralelno razvila u Americi i Italiji, u sredite pozornosti
stavila ovjeka s njegovim drutvenim vezama. Milanska psihoanalitiarka
Mara Selvini Pallazoli anoreksine je djevojke lijeila klasinom
psihoanalitikom metodom pojedinanih razgovora. Anoreksija je jeziva
bolest jer ju je vrlo teko lijeiti, a usto se ubraja u najsmrtonosnije
psihike poremeaje. Naime, ak dvadeset posto bolesnih djevojaka umire.
Stoga je Maru Selvini Pallazoli posebno deprimiralo to njezina intenzivna
terapeutska nastojanja ostaju bez rezultata. A onda je poela u terapiju
ukljuivati obitelji bolesnih i koristiti druge terapijske opcije i
odjednom su se pojavili prvi uspjesi.
Anoreksija je kod djevojaka i djevojica esto povezana s nekakvim
krizama. Moda su joj roditelji pred rastavom. Ki je ionako u pubertetu,
ima problema s novim oblikom svoga tijela, osjea napetost izmeu
roditelja i mravi. Roditelji to primjeuju i, zabrinuti, reagiraju. Djevojka
esto natprosjenih sposobnosti jede sve manje, suludo puno vjeba,
potajice povraa i jo vie mravi, dok istodobno sve vie raste roditeljska
zabrinutost. Roditelji u svom oaju sve vie meusobno surauju kako bi
pomogli djetetu koje se pred njihovim oima pretvara u kostura. Tad
zapoinje psihoanalitika pojedinana terapija s pacijenticom. Meutim,
kako da se djevojka u toj situaciji udeblja? Ako se udeblja, mora se
pobojati da roditelji vie nee meusobno suraivati i da e se rastati.
Uasna simptomatika dobila je neki smisao te se vie ne moe tako lako
rijeiti. Svakome je jasno da je terapija u takvom sluaju osuena na
propast ako ne obuhvati cijelu obitelj. Stoga je Mara Selvini Pallazoli
poela ukljuivati roditelje u terapiju. Zahvaljujui tome, uspjelo joj je
takvoj djevojci objasniti da se roditelji nee razii ako se ona udeblja ili da
njihov razlaz za nju ne bi bio katastrofa. Tek kad ona to doista shvati, moe
si tako rei dopustiti debljanje.
I druge su terapijske kole u meuvremenu nauile pojaano
ukljuivati drutvenu okolinu u proces lijeenja. Ali, novi je sistemski stav
imao i druge, raznovrsne i revolucionarne utjecaje na psihoterapiju. Takav
je nain razmiljanja nastao ve etrdesetih godina dvadesetoga stoljea u
kalifornijskome Palo Altu, neovisno o spoznajama iz Milana. Razvili su
ga, izmeu ostalih, Gregory Bateson i Paul Watzlawik, autor bestselera
Kako biti nesretan. Kalifornijska kola odbacila je klasian stav da postoji
jedna jedina anoreksija, shizofrenija ili depresija. Koliko je stvarnost
stvarna? glasilo je provokativno pitanje Paula Watzlawika. Sistemska
terapija ponudila je posve nov, ne tako krut pogled na stvarnost. Stoga ona
nije sinonim za obiteljsku terapiju, iako je tom obliku terapije dala mnogo
vanih poticaja. Obiteljska se terapija u naelu moe provoditi bilo kojim
oblikom terapije. S Watzlawikova sistemskoga stajalita stvarnost jedne
jedine depresije rasplinula se na esto vrlo razliita stajalita pacijenta,
njegove obitelji i terapeuta, a tijekom vremena je stalno pokazivala nova
lica. Zadaa terapeuta bila je prepoznati i ojaati najkorisnije perspektive.
Oni su pritom odjednom primijetili da simptomi bolesti imaju i neki
smisao te da ih ne treba doivljavati samo kao deficit, nego i kao resurs,
izvor energije, a onda i koristiti. to je dobro u loemu? pitao je Paul
Watzlawik. Njegov je odgovor glasio: promjene perspektive i neoekivane
intervencije. Tako je ak i u vrlo zamrenim situacijama mogao postii
uoljiv napredak koji je doista bio korak naprijed. Sistemski su terapeuti
unijeli novi polet u podruje koje je prije toga zaglavilo u odreenim
nedovoljno korisnim i stoga bolnim navadama.
A zato ste vi tako depresivni? pitanje je koje s terapeutskoga
stajalita nije ba pametno postaviti potitenoj osobi. Naime, depresivac to
ionako ve dugo pita sam sebe bezuspjeno. Ako e sad jo etrdeset
pet minuta nekom drugom iznositi sav jad svoga ivota, vjerojatno mu
nee biti nita bolje. Naprotiv, sad e mu tek biti uistinu loe a ovaj put
e znati i zato! Stoga sistemski terapeuti postavljaju posve druga pitanja,
primjerice: Kako ste uspjeli tako dugo izdrati sa svojom depresijom?
Na to e pitanje isti pacijent odgovoriti posve drukijom priom. Ispriat
e kako jo uvijek moe malo slikati, da moe malo etati, posjeivati jo
nekolicinu prijatelja, ne onoliko koliko je mogao prije, ali svejedno. To
znai da e isti pacijent nakon takvoga neoekivanog pitanja priati o
svojim posve individualnim sposobnostima koje ga u njegovoj depresiji jo
dre na nogama. A ime provoditi psihoterapiju ako ne pacijentovim
sposobnostima? Smisao svake terapije orijentirane na pacijentove resurse
jest brino razvijati i esto koristiti ono to pomae. S druge strane, to se
na psihoterapijskim seansama vie govori o pacijentovim neospornim
nedostacima, njihovim uzrocima i posljedicama, to se vie pojaava njegov
osjeaj bespomonosti. Profesionalnom terapeutu mora poi za rukom
usmjeriti pacijentove misli na vlastite snage. Naime, ono to mislimo i
govorimo oblikuje stvarnost koja je u punom znaenju rijei stvarna.
Stoga nije ba korisno s bolesnikom stalno govoriti o depresiji.
Sistemski terapeuti se prema dijagnozama i simptomima ne odnose kao da
su to vjene istine, nego briu te krute pojmove i usmjeravaju pozornost na
pacijentova, esto iznimno individualna rjeenja iz prolosti i sadanjosti.
Dijagnoze nam trebaju samo zbog Zavoda za zdravstveno osiguranje,
objeenjaki je rekao Paul Watzlawik na jednom simpoziju moje klinike.
d) Rjeenja bez problema Tajna razmaka meu zubima
Amerikanac Steve de Shazer taj je koncept sustavno dalje razvijao i
tako stvorio terapiju orijentiranu na rjeenje, koja radikalno ignorira sam
problem i iskljuivo se posveuje rjeenju. To skrauje trajanje terapije i
rezultira uinkovitim individualnim rjeenjima. De Shazer se u razvijanju
svoje teorije vodio idejama najgenijalnijega psihoterapeuta dvadesetoga
stoljea, Miltona Ericksona. On je bio invalid u kolicima te je stoga morao
vrlo pomno promatrati ljude. Terapija koja se iz toga razvila naziva se
hipnoterapijom, ali taj je izraz vrlo neprecizno definiran. Ericksonove su se
intervencije bazirale na djelovanju jezika poevi od izbora pojedinih
rijei, preko intonacije pa sve do gestikulacije optimalnog za rjeenje
nekog problema. S druge strane, hipnoza je za Ericksona tek usputni
fenomen. Ipak, kao to je poznato, hipnoza nije nekakva neozbiljna
gluparija, nego dobra metoda oputanja tijekom koje pacijent sugestije za
oputanje ne govori sam sebi, kao to je sluaj s autogenim treningom,
nego tu zadau preuzima drugi govornik.
Sluajevi iz prakse Miltona Ericksona su legendarni. Jednog mu je
dana dola neka mlada ena, stavila sveanj dolara na stol i rekla kako joj
je to sva uteevina. Tim je novcem eljela platiti psihoterapiju kod njega,
a kad novca nestane, ubit e se. Obino nitko ne bi pristao provesti terapiju
u takvim uvjetima. Ta tko eli lijeiti pacijenta ije je samoubojstvo samo
pitanje vremena? Meutim, Ericksonovo poznavanje ljudske prirode bilo je
doista dojmljivo te je iznimno preuzeo taj sluaj. Pacijentica mu je
ispriala kako uvijek ima problema u vezama s mukarcima. Upravo joj je
propala jo jedna veza. Osim toga, imala je dojam da izgleda zastraujue
imala je razmak izmeu prednjih zubi. Kolege na radnome mjestu
gotovo da joj uope nisu pridavali pozornost. Kolega s kojim je dijelila
sobu potpuno ju je ignorirao, nije ju ak ni pozdravljao. Nakon to je sve to
predoila Ericksonu, on ju je pozvao da izae s njim u dvorite. Tamo se
nalazio zdenac. Erickson je rekao pacijentici da iz zdenca zagrabi vode,
malo otpije i kroz razmak meu zubima je itrca u odreenom smjeru.
Uinila je kako joj je rekao. Nakon malo vjebe stekla je svojevrsnu
vjetinu da kroz razmak meu zubima tono pogaa metu udaljenu
nekoliko metara. Erickson joj je zatim rekao neka kroz isti razmak
iznenada i bez povoda vodom poprska kolegu s kojim sjedi u sobi, a potom
bez objanjenja izae iz sobe. Pacijentici se taj zadatak zacijelo inio
udnovatim, ali ionako nije imala to izgubiti. Postupila je kako joj je
rekao. I gle uda: prvi put je dolo do razgovora izmeu nje i toga kolege.
Zatim su poeli ee razgovarati. Naposljetku su se ak sastajali privatno.
Sve su se ee viali privatno... Terapija je bila odavno okonana kad je
nekoliko godina kasnije Milton Erickson primio pismo s fotografijom. Na
njoj je bila sretna amerika obitelj s etvero djece, svi sa irokim
osmijesima na licu, a ispod slike pisalo je: Kao to vidite, Miltone, troje
moje djece blagoslovljeno je razmakom meu zubima. To je primjer
genijalne psihoterapije: razmak meu zubima, koji je gotovo bio povod
samoubojstvu, pretvorio se u blagoslov, u rjeenje koje je pacijenticu
oslobodilo njezine teke nesigurnosti. Miltonu Ericksonu polo je za rukom
puno takvih intervencija.
Terapija orijentirana na rjeenje pokazala se posebno uinkovitom u
lijeenju ovisnika. Oni su sami po sebi iznimno usredotoeni na svoje
probleme, a to jo vie potencira njihova okolina. Stoga, naravno, oekuju
da ih i terapeut pita to je to sve kod njih polo po zlu. A onda se zapanje
kad ih on najprije pita kako im je uspjelo okonati recidive. Zabezeknuto
sluaju kako terapeuta ne zanimaju toliko faze opijanja, koliko razdoblja
apstinencije. to vie zamiljaju ono to im je u ivotu polo za rukom, to
se vie sjeaju sposobnosti pomou kojih su to postigli. Slika koju imaju
sami o sebi postaje sve pozitivnija. Ve samim time raste vjerojatnost da e
opet uspjeti. Tako nain na koji se terapeut raspituje o povijesti bolesti
postaje odluujui imbenik, koji presuuje u kojem e smjeru terapija
krenuti. Onaj tko se bez takva terapeutskog poticaja samo vrti oko
uzroka svoga problema, stalno ivo zamilja vlastiti neuspjeh. To ga,
dodue, moe dovesti do odreenih spoznaja, ali ne pomae mu nuno
pronai rjeenje.
Rjeenje nema nikakve veze s problemom. Tom nas je reenicom
iznenadio Steve de Shazer na poetku prvoga seminara koji je drao u
mojoj klinici. Ono to je ponajprije dubokoumnim njemakim umovima
zvualo kao bezona provokacija bilo je rezultat pomnog znanstvenog
istraivanja. Analizirani su svi sluajevi Psihijatrijskoga instituta u
Milwaukeeju. Precizno je opisan svaki problem s kojim je odreeni
pacijent doao na lijeenje. Jednako je egzaktno opisano rjeenje koje je
okonalo terapiju. Kad su znanstvenici zatim pokuali utvrditi koja je
poveznica izmeu problema i rjeenja ustanovili su da ona ne postoji.
Upravo nevjerojatno! Ta najprije moramo znati u emu je problem da
bismo ga mogli rijeiti! Meutim, ako pomnije promotrimo stvari, vidjet
emo da je upravo suprotno. Naime, problem je neki ivotni dogaaj koji
na neki nain izvana dodirne neiji ivotni put. S druge strane, rjeenje u
svakom sluaju moramo postii pomou posebnih, samo nama svojstvenih
sposobnosti koje nosimo u sebi. Ako se netko u stresnoj situaciji moe
umiriti pomou glazbe, tu e sposobnost koristiti u rjeavanju posve
razliitih problema: privatnih, poslovnih, drutvenih. Kod drugih ljudi
glazba nee pomoi. Meutim, i oni su tijekom svoga ivota uspjeno
rjeavali probleme drugim sposobnostima.
Stoga savjet Na vaem mjestu ja bih... svjedoi o manjkavoj
profesionalnosti. Rjeenje poiva na naim ogranienim, individualnim, za
svakog ovjeka specifinim sposobnostima. Upravo na te sposobnosti
profesionalna terapija mora usmjeriti svu pozornost. S druge strane,
problem se hrani bezgraninim nesreama koje nudi ovaj svijet. Stoga je
nepredvidljiv i na njega, ako nije u nama samima, ne moemo utjecati.
Dakle, ne valja uzalud troiti vrijeme na razmatranje problema. Sranja se
dogaaju, naslov je de Shazerova lanka u kojem se ponajprije bavi
jezinom filozofijom Ludwiga Wittgesteina, a koji je vrlo uvjerljiv s
aspekta teorije znanosti. Takvi su mi lanci vrlo brzo izbili iz glave tipinu
njemaku predrasudu kako je de Shazerova brza terapija tek ameriki fast
food za siromane duhom. Novi oblici terapije su ne samo vrlo ozbiljno
utemeljeni u teoriji nego svojom radikalnom dosljednou ponajprije jame
to bre i trajnije uklanjanje pacijentovih simptoma. Takvo to ne moe biti
posve pogreno.
Jednog je dana de Shazeru dola pacijentica koja mu je objasnila da
ima problem kojeg se toliko srami da mu ga ni u kojem sluaju ne moe
ispriati. Inae bi to zacijelo znailo da je terapija okonana prije nego to
je i poela. S de Shazerom je bilo drukije. On je preuzimao sve pacijente
pa ak i tzv. nemotivirane. Njegov je stav bio da su mu se oni obratili
zato to ih neto mui, a smisliti rjeenje ak i u kompliciranim
sluajevima nije zadaa pacijenta, nego profesionalnog terapeuta. U ovom
je konkretnom sluaju zadatak bio jasan: trebao je pronai rjeenje a da
nije znao u emu je problem. De Shazer je potivao uvjet koji je pacijentica
postavila te se sluio metodom brojane ljestvice: Ako na ljestvici od nule
do deset nula znai da je toliko grozno da ne moe biti gore, a deset da je
va problem potpuno rijeen, kojim biste brojem ocijenili svoje stanje u
ovom asu? Pacijentica je rekla 2. De Shazer je dalje postavljao svoja
standardna pitanja: Kako ste se uspjeli s nule pomaknuti na dvojku? to
vam je pomoglo da to postignete? to je sad na dvojki bolje nego to je
bilo na nuli?
Budui da pacijentica nije eljela navesti svoj problem, a odgovori
na ta pitanja ukazali bi o emu je rije, de Shazer joj je rekao neka
odgovore samo zamisli, ali vrlo precizno. Uinila je kako joj je rekao. Kad
je zavrila, de Shazer je postavio ovo pitanje: U kojem ste trenutku u
proteklo vrijeme nakratko dosegli 3 ili 4? Pacijentica je zamislila i te
bolje faze. Nakon jo nekoliko pitanja uslijedilo je kljuno pitanje prve
seanse: Ponovno emo se vidjeti za tri tjedna. Molim vas da dotad
razmislite to se u vaem ivotu i ponaanju ne bi trebalo mijenjati.
Pacijenti itekako dobro znaju to ele promijeniti, a pomisao na to
stalno im skree pozornost na nedostatke koje svaki ovjek ima i koji ga
sprjeavaju u ostvarivanju lijepog cilja. S druge strane, kljuno pitanje
prve seanse skree pozornost na sve one brojne individualne sposobnosti
koje je pacijent pod teretom svojih problema u posljednje vrijeme,
razumljivo, izgubio iz vida. Uope nije bitno hoe li terapeut na iduoj
seansi doista pitati pacijenta to to ne eli mijenjati. To je pitanje
pacijentovu pozornost u meuvremenu skrenulo na neto vrlo korisno a
to je uinkovito. Na drugoj je seansi Steve de Shazer postavljao uveno
udotvorno pitanje: Zamislite da ste umorni i naveer idete lei. Dok
spavate, dogodi se udo. Va je problem odjednom potpuno nestao. Ujutro
se probudite, ali ne znate da se dogodilo udo jer ste, naravno, spavali. Po
emu ete primijetiti da se dogodilo udo? Ako pacijent odgovori nekom
generalnom formulacijom kao to je: Osjeam se bolje, terapeut
postavlja nova pitanja: Po emu to primjeujete? sve dok pacijent ne
opie oblike ponaanja koji se mogu konkretno uoiti.
Da bi stekao jo bolju sliku, terapeut moe pitati po emu bi lanovi
obitelji primijetili da se dogodilo udo ili se moe zanimati kako bi,
primjerice, izgledao film o situaciji nakon uda. Takvo ustrajanje na
konkretnom opisu sprjeava nastanak utopistikih predodbi o cilju te on
postaje realistiniji. Poenta udotvornog pitanja je u tome da pacijent
opisuje svoj posve individualni cilj terapije. Netko e rei da e si nakon
uda napokon ponovno moi sam skuhati jaje za doruak i otii po novine.
Drugome e pak udo ponovno omoguiti da se posve opusti i konano
dobro naspava. to se due o tome govori, to su slike rjeenja intenzivnije,
a pacijent iz transa problema prelazi u trans rjeenja, koji mono ubrzava
proces izljeenja.
Vratimo se naem sluaju. Steve de Shazer odrao je jo dvije ili tri
seanse s pacijenticom, tijekom kojih je postavljao jo pitanja, dok je ona
odgovore na njih samo zamiljala. Pacijentica je dobro napredovala i
motivirano suraivala. Napokon je dosegla broj 8 na ljestvici do 10 i
izjavila da se osjea dovoljno dobro te eli okonati terapiju. Nekoliko
mjeseci kasnije de Shazer je primio razglednicu. Na njoj mu je pacijentica
izrazila svoju golemu zahvalnost, a zavrila je rijeima: ... usput, sad sam
na broju 12. De Shazer nikad nije doznao koji je problem zapravo muio
pacijenticu, ali unato tome, zajedno su vrlo uspjeno smislili rjeenje.
Time emo zavriti s ovim, sigurno prekratkim i proizvoljnim
pregledom psihoterapijskih metoda. Poneto bi se moglo jo jasnije
prikazati. Tako je jedna od prokuanih metoda psihoterapija razgovorom,
koju je smislio Carl Rogers. Tijekom takve terapije terapeut ne iznosi svoje
interpretacije, nego puta pacijenta da u atmosferi prihvaanja doe k sebi.
Moderna se psihoterapija u samo sto godina od svoga nastanka drastino
razvila. Razdoblje sukoba u meuvremenu je zamijenio suivot pun
potovanja prema drugima. Strunjaci u svoje terapijske oblike integriraju
korisne aspekte drugih kola i shvatili su bit temeljnih pitanja. Ako je
psihoterapija umjetan, asimetrian, strogo prema cilju usmjeren,
metodian, privremen i plaen odnos izmeu pacijenta koji pati i terapeuta
koji je upuen u razne metode, onda je ona jasno definiran projekt.
Definiran znai isto to i ogranien. A kod ozbiljne je psihoterapije
uvijek ogranien i uspjeh.
Psihoterapija u svojoj ponudi nema sreu i smisao ivota, kao ni
stvaranje savrenog ovjeka. Psihoterapeuti nisu mudriji ni bogatiji
ivotnim iskustvom od drugih ljudi. Razgovori s terapeutom ionako su
uvijek tek zamjena za pravu komunikaciju. Uvijek su umjetni, ako su
dobri, ak i umjetniki, ali nikad neposredni. Najbolji oblik komunikacije
ak su i za shizofrenike, depresivce i druge psihike bolesnike razgovori s
mesarima, pekarima i prodavaicama, dakle, s normalnim ljudima. Tek kad
to vie ne funkcionira jer je psihiki poremeaj trenutano uzeo maha,
moraju se ukljuiti psihijatrijski strunjaci, ali samo dok se ponovno ne
omogui najbolja i najprirodnija komunikacija. Iz etikih razloga svaka
terapija mora kratko trajati. Naime, terapija je rad, a ne pravi ivot. Ona bi
zapravo trebala pomoi ljudima da to bre ponu ponovno uivati u ivotu
i zaborave sve psihijatre.
Stoga je skromnost znak svake dobre psihoterapije. Uz silno
mnotvo metoda psihoterapija je tek jedna od brojnih metoda lijeenja,
koja katkad pomae, rijetko teti, a uvijek se mora oprezno koristiti.
Naime, svaka metoda koja uinkovito djeluje ima i nuspojave. To osnovno
pravilo farmakologije vrijedi i za psihoterapiju. Poznati psihoanalitiar
Christian Reimer razotkrio je potresne sluajeve zlostavljanja pacijenata
predugim psihoterapijama. Ta je tema dugo bila tabu. Reimer je citirao
gnjevno pismo jedne terapeutkinje, upueno pacijentici koja je nakon vie
od deset godina terapije, posve s pravom, odluila prekinuti lijeenje.
Narcisoidna zaljubljenost terapeuta u same sebe moe terapiju pretvoriti u
nekakav bolestan aranman. Ako terapeut sebe smatra Bogom i batinom,
on pacijenta ne vodi u slobodu, kao to je to sluaj sa svakom dobrom
terapijom, nego u neslobodu i ovisnost. Steve de Shazer ustrajao je na tome
da terapiju orijentiranu na rjeenje problema uvijek mora karakterizirati to
bre odvajanje od terapeuta. Kratkotrajna terapija koristi pacijentima, ali
ne i terapeutima, pisalo je na vratima njegove ordinacije.
2. Na kraju Lijeiti tijelo kako bismo izlijeili duu?
a) Kontroverzije Sjaj i bijeda psihokemije
Nedavno je meu visokoobrazovanim Nijemcima provedena anketa
o tome koju metodu lijeenja shizofrenije dre najboljom:
medikamentoznu terapiju, medikamentoznu terapiju u kombinaciji sa
psihoterapijom ili samo psihoterapiju. Veina ispitanih odluila se za
samu psihoterapiju. Meutim, to bi bez sumnje bila lijenika pogreka.
to je razlog takve neobine predrasude prema psihofarmacima?
Psihofarmaci to sigurno nisu. Naime, ak su i psihoterapijske kole
u meuvremenu napustile stav da je razgovor dovoljan za lijeenje
psihikih poremeaja. Strunjaci su jednostavno morali uvidjeti da su
lijekovi neizostavni kod odreenih psihikih poremeaja, tovie, da oni
kod nekih dijagnoza imaju odluujui blagotvoran uinak. U takve se
poremeaje ponajprije ubrajaju shizofrenija i teke depresije. Meutim,
mnogi su ljudi o tome zastraujue loe obavijeteni, to moe imati
tragine posljedice. Ve je mnoge pacijente leerna primjedba nekog
sugovornika kako ne bi trebali dopustiti da ih opaju lijekovima toliko
pokolebala da su jednostavno prestali uzimati lijekove, ponovno se
razboljeli i oduzeli si ivot. Stoga upravo ta tema iziskuje da se javnost
bolje informira.
Kad smo na studiju stjecali prve uvide u psihijatriju, i ja sam isprva
bio skeptian prema psihofarmacima. Lijekovi protiv dijabetesa, slabosti
srca ili drugih tjelesnih bolesti nisu uope bili upitni. Tijelu trebaju te tvari
jer ih zbog bolesti samo vie ne proizvodi u dovoljnim koliinama ili mu
one pomau u pobjeivanju bolesti ili je barem donekle olakavaju. Ali to
je sa psihom, duom ovjeka? Imamo neugodan osjeaj ako i na tom
podruju treba upotrijebiti kemiju lijekove. Nije li takva intervencija u
svakom sluaju manipulacija, oduzimanje slobode? ak i ako se pacijent
slae, smije li lijenik uiniti takvo to?
Moda je ta bojazan povezana sa starom platonistikom tradicijom,
koja je duu strogo dijelila od tijela. Neoplatonisti su duu smatrali onim
pravim dijelom ovjeka, a tijelo tek privremenim, gadnim zatvorom u
kojem ami plemenita dua. Krani su, dakako, odbacili takav podijeljeni
pogled na ovjeka. Oni su vjerovali u utjelovljenje Boje, s
neoplatonistikoga stajalita upravo odvratan, bogohulan dogaaj. Stoga se
krani u svojoj definiciji due nisu posluili Platonom, nego njegovim
uenikom i protivnikom Aristotelom te su tako na Crkvenom saboru u
Viennu 1313. duu definirali kao formu corporis, silu koja oblikuje tijelo.
Ta je definicija na Zapadu ostala dominantna sve dok Njemaka lijenika
komora nije definirala smrt kao kraj organizma u njegovoj funkcionalnoj
cjelovitosti, a ne odsutnost duevnih titraja. Ta tradicija, dakle, dri da je
dua usko povezana s tijelom, kojemu ulijeva dah ivota. Strogo gledano,
krani duu uope ne mogu zamisliti bez tijela ispunjena duhom.
Razdoblje izmeu smrti i uskrsnua duom i tijelom kranima je
nedefinirano stanje due. S takvoga sveobuhvatnog stajalita lijeenje
duevnih problema lijekovima nije principijelni problem. Naime, prema
tom svjetonazoru svaki duevni utjecaj na ovjeka ionako ima posljedice
za tijelo, kao to i svaki tjelesni utjecaj ima posljedice za duu. To je
dananjem znanstvenom pogledu na ovjeka znatno blii stav od
platonistikoga. S takvoga integralnog stajalita terapija psihofarmacima
uope ne predstavlja nedoputeno prekoraenje granice jer granica uope
ne postoji.
Danas s jedne strane znamo koje fizike posljedice psihoterapija
ima u mozgu. S druge strane, ve je dugo poznato koje su psihike
posljedice fizikih promjena u mozgu. Stoga je jasno: katkad je korisnija
fizika intervencija lijekovima, katkad psihoterapijski pristup, a u mnogim
sluajevima posluit emo se jednim i drugim kako bismo poluili uspjeh.
Iako se psihofarmacima teoretski ne moe pronai zamjerku, mene
je isprva pratio nelagodan osjeaj. A onda sam na poetku svoga studija
doivio dolazak shizofrenog pacijenta u najakutnijoj fazi u bolnicu. Imao je
slune halucinacije, a uo je i glasove koji su neprekidno podcjenjivaki
komentirali njegovo ponaanje i nareivali mu. Unato tome, bio je posve
dobro orijentiran, tono je znao gdje je, mogao je razumno i iznijansirano
razgovarati o politikoj situaciji i slinim temama. Meutim, bio je vrsto
uvjeren u ludu ideju da ga proganjaju, da e biti podvrgnut tekim mukama
i da smo svi mi u dosluhu s mranim silama koje ga gone.
Taj je ovjek bio matematiar, natprosjeno inteligentan, ali unato
svim nastojanjima, psihijatri ga nisu uspijevali uvjeriti kako je manija
proganjanja koja ga tako uasno strai neutemeljena. Dakako, ludilo
karakterizira upravo injenica da ga se ne moe ukloniti argumentima.
Poe li to nekome za rukom, svejedno nije uspio dokazati kako su svi
ostali psihijatri na svijetu u krivu. Naime, u tom sluaju nije bila rije o
ludilu, nego eventualno o nekoj fiksnoj ideji, a sve prema poznatoj
krilatici: Bacite li bumerang i on vam se ne vrati, to uope nije bio
bumerang. Pacijentu su tad poeli davati tzv. neuroleptike, najprije
injekcijom, kako bi ubrzali djelovanje, zatim u obliku kapi, a kasnije u
tabletama. I gle uda, nakon otprilike etiri tjedna pacijent se posve
distancirao od svoga ludila i u nevjerici pitao: Recite, doktore, kako mi je
takva besmislica mogla pasti na um? Kad mu je doza lijekova malo
smanjena, sulude misli vratile su se u blaem obliku te je pacijent ustrajao
na ponovnom poveanju doze. Lijekovi, a posve sigurno ne nai razgovori,
izlijeili su toga pacijenta. Nisu ograniili njegovu slobodu, ba naprotiv,
vratili su mu slobodu da ponovno moe misliti ono to sam eli misliti.
Mahnite misli uzrokovane njegovom boleu dotad su ga sprjeavale da
slobodno i samostalno misli.
Psihofarmake treba koristiti tako da djeluju oslobaajue. Sve bi
drugo uistinu bila neodgovorna manipulacija. S tekim depresijama slina
je situacija kao sa shizofrenijom mogue ih je izlijeiti antidepresivima.
Neuroleptici i antidepresivi, koji postoje ve vie od pedeset godina, nikad
ne stvaraju ovisnost, a moderni preparati imaju daleko manje nuspojava od
svojih prethodnika. Neuroleptici mogu tako izazvati kratkotrajan, prolazan
nalet Parkinsonove bolesti (ukoenost, nepokretnost i drhtanje), motoriki
nemir, a ponajprije nehotine pokrete, koji se mogu javiti nakon dueg
uzimanja lijekova. Naravno, dogodi se da netko dobije previe lijekova.
Pacijenti tad doista djeluju kao da su ih naopali lijekovima, kao da su
omamljeni sedativima, to je jo jedan grozan izraz koji esto moemo
uti. Meutim, ako ih se pravilno primjenjuje, neuroleptici i antidepresivi
ne omamljuju. Upravo suprotno: kad ispravno dozirani lijekovi izlijee
shizofrenog pacijenta od njegovih mahnitih tlapnja, on moe ponovno
aktivno sudjelovati u ivotu. Kad se teki depresivac oslobodi svoje
depresije, nije omamljen, nego se moe ponovno vitalnije i dinaminije
pribliiti drugim ljudima. Povrh toga, lijekovi tijekom zdravih faza mogu
imati preventivno djelovanje. Kao i uvijek, vrijedi pravilo da lijekovi,
dakle, psihofarmaci, kod nekih psihikih bolesti mogu biti vana opcija u
lijeenju. Odbijati ih dati pacijentu znai uskratiti mu lijeniku pomo.
Dakako, ako se tek generalno pljuje po psihofarmacima, ja se rado
pridruujem. Naime, psihofarmaci koji se jo uvijek najvie uzimaju su
tzv. benzodiazepini, sredstva za smirenje i spavanje, od kojih neka skrivaju
vrlo velik rizik od stvaranja ovisnosti. Brojni ih ljudi posve nekritiki
uzimaju, premda u nekim sluajevima ve i mjesec dana uzimanja moe
izazvati ovisnost. Dodue, ak i kod tih lijekova postoji indikacija, tj.
medicinski razlog zbog kojeg su propisani. Moe ih se kratkotrajno uzimati
u sluaju tekih strahova i drugih nemirnih stanja, ali i kod ozbiljnih
poremeaja spavanja. Naravno, samo dok je to doista nuno. Meutim,
upravo takve sretne pilule esto se nesmiljeno bagateliziraju. Valja imati
na umu da benzodiazepini ne vode do sree, nego do ovisnosti.
Doktore, moe li se to izlijeiti? Zaudo, psihijatri to pitanje
zacijelo najee uju od obitelji psihikih bolesnika. Odgovor e u veini
sluajeva biti odluno da. Naravno da se danas upravo pomou
psihofarmaka moe izlijeiti teka depresija, i to tako da pacijent kasnije
bude u jednako dobrom stanju kao prije izbijanja depresije. ak je i vei
dio shizofrenika mogue potpuno izlijeiti ili barem ponovno osposobiti da
rade neki posao, ali i da ostvaruju normalne drutvene kontakte. Pitanje o
izljeivosti poremeaja lijenicima je, naravno, sredinje pitanje jer su sva
naa nastojanja usmjerena eventualnom izljeenju. Meutim, kad je to
pitanje postavljeno psihijatrima, iza njega se najee krije neto drugo.
lanove obitelji ne zanima hoe li pacijent ozdraviti, nego moe li se sa
sigurnou rei da vie nikad nee oboljeti od neke psihike bolesti.
Dodue, svatko vjeruje da je gripa izlijeena kad prestane groznica i drugi
simptomi. Razumije se da to ne znai kako ista osoba vie nikad u ivotu
nee oboljeti od gripe. Isto je s depresijom i drugim psihikim bolestima.
Nitko ne moe iskljuiti mogunost da e netko ponovno oboljeti od
depresije, a upravo to ljudi ele uti od psihijatra. Stoga se od
psihijatrijskog strunjaka esto oekuje malo vie nego od drugih
polubogova u bijelim kutama ne samo privremeno izljeenje nego
sigurno i trajno zdravlje. Tu se stvari, naravno, kompliciraju. Naime,
psihi uope nije nadlean za zdravlje. Ozbiljnost terapeuta stoga se vidi
po tome moe li na to eznutljivo pitanje odgovoriti trezveno, pa ak i
malo frustrirano, i objasniti kako je izljeenje kod svih bolesti tjelesnih i
duevnih dobrodoao, ali nikad vjeit uspjeh. Katkad terapeut svoj rad
smatra posebno smislenim kad mu poe za rukom olakati bol nekoga
traginog razvoja dogaaja svojim sigurnim praenjem pacijenta kroz
bolest, a da pritom ne dolazi do znatnog poboljanja.
Dakako, treba priznati da posao psihijatra prua toliko zadovoljstva
ponajprije stoga jer se ne sastoji od obinoga krpanja kostiju, nego se
danas relativno jednostavnim metodama mogu izlijeiti bolesti koje nekog
ovjeka pogaaju u dubinu due ili se barem mogu uinkovito ublaiti
patnje. Neko je bilo drukije. Tad se jedino moglo ekati. U
umobolnicama su radili bolniari koji su psihike bolesnike vie nadgledali
nego lijeili. Stoga su strunjaci upozorili da nijedna znanstvena disciplina
proteklih desetljea nije ostvarila takav napredak kao psihijatrija. Vie se
nikoga trajno ne zatvara u ludnicu. Psihike bolesnike danas je mogue
uspjeno lijeiti, a veinu ivota isti su kao i mi zdravi. Sigurno je da su
moderni mehanizmi psihosocijalne pomoi i uinkovite metode
psihoterapije itekako pridonijeli ublaavanju patnje bolesnih. Meutim,
upravo najtee pogoenim pacijentima nedvojbeno su najvie pomogli
moderni psihofarmaci, koji im esto omoguavaju da vode uglavnom
posve normalan ivot. Dakle, raireno miljenje o izboru izmeu dobre
psihoterapije i loih psihofarmaka oigledno je obina besmislica, i to
opasna besmislica. ivote spaavaju i psihoterapija i medikamentozna
terapija. Oba oblika lijeenja imaju i nuspojave. Voditi se krilaticom Ne
moe tetiti, u oba bi sluaja bio koban nesporazum. Kljukanje pilulama
ve pri pojavi lakih poremeaja raspoloenja ne pomae pacijentu nego
eventualno farmaceutskoj industriji. Prema tome, pri odabiru lijekova
uvijek je kljuno da terapeut prema indikacijama odgovorno odlui koji je
lijek pravi. Inae se mogu uzimati pogreni lijekovi ili pak pravi lijekovi u
premalim ili prevelikim dozama. Medalja tako ima dvije strane to su
sjaj i bijeda psihokemije.
b) okantne spoznaje Ultimatum samosvjesne pacijentice
Doktore, moete li mi obeati terapiju elektrookovima? U
protivnom se ne elim prijaviti na lijeenje. Jo se uvijek sjeam te
samosvjesne pacijentice. Patila je od faza teke depresije. Isprobala je sve
druge metode lijeenja i nijedna joj nije dovoljno pomogla. Na poetku
svoga studija bio sam krajnje skeptian prema elektrookovima. Dok je
stimulacija srca elektrookovima vrhunac svake sentimentalne TV serije o
lijenicima, u javnosti se na psihijatrijsku terapiju elektrookovima gleda
kao na neto izmeu sadizma i muenja.
Meutim, o emu je zapravo rije? Psihijatri su sluajno primijetili
da se psihiki bolesnici nakon spontanih epileptinih napadaja odjednom
osjeaju znatno bolje. U vrijeme kad gotovo uope nije bilo uinkovitih
metoda lijeenja tekih psihikih bolesti, bila je to senzacija. Stoga su prije
sedamdesetak godina psihijatri poeli umjetno izazivati epileptine
napadaje u svrhu lijeenja. Dodue, tad je to bilo povezano sa znaajnim
nuspojavama jer su se pacijenti tijekom velikih grenja nerijetko
ozljeivali. U meuvremenu se terapija elektrookovima poela provoditi
pod narkozom i uz koritenje sredstava za oputanje miia te se razvila u
uinkovit oblik lijeenja s rijetkim nuspojavama. Kratak elektrini impuls
na sljepooicama u pacijenta pod narkozom izaziva tek lagano titranje
onih vjea. Prolazni poremeaji pamenja na koje su se pacijenti neko
alili u meuvremenu su, zahvaljujui tehnikim promjenama, svedeni na
minimum. Ipak, najfrapantnija od svega je uinkovitost. Nerijetko pacijent
koji pati od teke depresije, kojeg mjesecima mori osjeaj bezrazlone
krivnje i stalno osjea snaan poriv da si uini neto naao, nakon nekoliko
terapija elektrookovima odjednom u potpunosti pobjeuje depresiju i vie
mu uope nije jasno kako su mu takve sulude ideje padale na um te je
presretan to ponovno moe bezbrino ivjeti svoj ivot. Kad jednom to
doivite, brzo e vas proi poetna sumnjiavost. Dakako, terapija
elektrookovima ne pomae svakome, zapravo je tek rijetko indicirana.
Meutim, iz etikih bi razloga bilo zabrinjavajue kad bi se zbog
manjkavog znanja zaobilazila metoda koja je u meuvremenu znanstveno
razvijena do pojedinosti i posve sigurna. Ispravno informirati ljude o
blagodatima i granicama terapije elektrookovima bio bi prvoklasni izazov
za svakog znanstvenog novinara. Ne mora to uvijek biti elegantan
psihijatar s pogledom punim razumijevanja iz nove serije o lijenicima
Tu su i drugi tehniki postupci kojima psihijatri u posljednje
vrijeme pokuavaju razbiti kruti ritam patnje, primjerice, transkranijalna
magnetna stimulacija, pri kojoj se koriste magnetna polja u mozgu koja
isputaju elektrinu struju, stimulacija ivca vagusa, kojom se stimulira
vagusni ivac u vratu, te druge metode. Ponajprije se iskuava njihova
uinkovitost u lijeenju tekih depresija koje ne reagiraju na druge metode.
Meutim, i obina neispavanost moe popraviti raspoloenje
bolesnih od tekih depresija, a funkcionira i kod ljudi koji nisu depresivni.
Pomislili bismo da neprospavana no vodi do mrzovoljnog jutra. Meutim,
to nipoto nije pravilo. I sam sam to iskusio kad sam tijekom studija morao
zgotoviti neki rad no prije seminara na kojem sam ga morao predati,
razumije se. Nisam cijelu no oka sklopio i odlino sam se pripremio.
Dodue, bio sam neobino dobro raspoloen. Kad je profesor u uvodnom
izlaganju pogrijeio, uo sam samog sebe kako bez okolianja, glasno i
vedro kaem: Pogreno! Svi studenti na seminaru skamenili su se od
uasa. Smjesta sam shvatio kako sam netaktino postupio te sam
promrmljao neto da popravim stvar. Profesor je, na sreu, bio ljubazan te
je preao preko moje opaske. Neispavanost mi nije dobro legla.
Mnogi e se moji itatelji sjetiti slinih iskustava iz vlastitih ivota.
Upravo taj uinak koristi se u lijeenju depresije. Obino se pacijente
probudi oko pola dva u noi i ne doputa im se da ponovno zaspu. Katkad
sljedei dan sa sobom donese prvi svijetli trenutak nakon puno tjedana, a i
sretnu spoznaju u punom smislu rijei da ipak postoji svjetlo na
kraju tunela. Svjetlo se takoer koristi u terapijske svrhe. Naime,
znanstvenici su utvrdili da postoje tzv. sezonske depresije, koje se javljaju
u mrano doba godine. Sjednu li pacijenti tad ispred arkoga svjetla,
njihova depresija moe popustiti. Mogli bismo spomenuti jo mnotvo
postupaka. Nije udo da su psihijatri neumorno smiljali nove naine kako
ublaiti teke patnje psihikih bolesnika. Onaj tko stalno susree oajni
pogled bolesnih od depresije, taj eli pomoi, i to to bre, uinkovitije,
bolje. Taj je suosjeajni pogled u lice oajnih ljudi oduvijek pokretao
psihijatrijsku znanost.
Ali, za psihike bolesnike ne brinu se samo psihijatri. Tu su i
psihoterapeuti, medicinske sestre i bolniari, koji su za oporavak pacijenata
esto vaniji od samih lijenika. Za ozdravljenje cijele osobe nesumnjivo
su vrlo vane i terapija glazbom i umjetnou, radna terapija, sport i
rekreacija, pa ak i bolesnika gimnastika. Pacijent tada svim svojim
osjetilima moe sebe ponovno doivjeti kao aktivna ovjeka, a ne samo
kao pasivnog bolesnika koji pati. Psihikim bolesnicima posebno je vana
radna terapija. Naime, proizvesti neto za to e drugi izdvojiti novac
vaan je doivljaj uspjeha za nekoga tko moda mjesecima ili godinama
nita nije uspijevao postii. Prije poetka medikamentozne ere u psihijatriji
radna je terapija bila jedina metoda lijeenja s trajnim uinkom. U
meuvremenu je ta metoda vrlo profesionalno razvijena. Tako je moderna
psihijatrija pomou metoda radne terapije dobila brojne ideje kako
psihikim bolesnicima utabati put do uspjenog obavljanja nekog posla.
Svi znaju da posao prua osjeaj uspjeha, ali i vane drutvene kontakte.
Stoga je ponovno aktualna definicija zdravlja Friedricha Nietzschea, koji je
trezvenim realizmom rastjerao sve utopistike sanjarije o zdravlju i rekao:
Zdravlje oznaava onu koliinu bolesti koja mi jo uvijek doputa da
obavljam vei dio svojih poslova. Raditi na ostvarenju toga cilja potpuno
je smisleno.

C) Psihijatrija s dakom vedrine Sve dijagnoze,
sve terapije
Svi su instrumenti spremni. Moemo zapoeti veliki pothvat
predstavljanja svih dijagnoza i terapija. Znamo to su dijagnoze, a
ponajprije to nisu. One nisu nekakve istine, nego ifre ija je svrha
pokrenuti primjerenu terapiju. Znamo da sve psihike poremeaje moemo
promatrati s posve razliitih aspekata i da nijedna od tih perspektiva nije
jedina prava. Doznali smo poneto o smislu i besmislenosti raznih terapija.
Time smo stekli uvid u uobiajene terapijske postupke. Sada to temeljno
znanje o dijagnozama i terapijama jo samo moramo primijeniti na veliki
areni svijet psihikih poremeaja.

I. Kad mozak nadrapa Lagani udarci po zatiljku
nepoveavaju sposobnost razmiljanja

1. Kako uhvatiti kameleona Detektivski posao
Preda mnom je sjedio brani par. Ve su godinama bili u braku.
Meutim, sad je bilo oigledno da njihov odnos vie nije harmonian,
nimalo. Mukarac je sjedio kao aka jada. ena je svojoj boljoj polovici
gotovo posve okrenula lea. Doimala se ivano, ali i ratoborno i
samosvjesno. Ona je dogovorila termin terapije za njega, kako je
naglasila. Oboje sam promatrao s oekivanjem, ali nitko nije progovarao.
Naposljetku je ona progunala: Daj reci neto! Pa zbog tebe i jesmo
ovdje. Nato je on poeo zamuckivati: Znate, doktore, moja ena misli da
sam alkoholiar i da moram neto poduzeti Istina, tu i tamo popijem
Redovito! prosiktala je ona iz svog kuta. aicu vie, dovrio je on.
Puno vie! zlobno je dodala ona. Dobro sam poznavao takvu situaciju.
Alkoholiara koji se dugo zavaravao o svom problemu, suprugu koja je
jadnika dugo titila, ali joj je naposljetku puknuo film. Ve sam planirao
rezervirati mu krevet na odjelu za detoksikaciju, preporuiti paru skupinu
za samopomo, moda ak pripremiti se za dugotrajnu terapiju, vidjet
emo. Rutinski sluaj, inilo se.
Zamolio sam enu da nakratko izae jer moram fiziki pregledati
njezina mua. Provjera fizikog stanja organizma dio je svakoga
psihijatrijskog pregleda. A onda se dogodilo. Dok sam provjeravao miine
reflekse primijetio sam pojaane reflekse na cijeloj lijevoj strani tijela.
Oekivao sam sve, samo to ne. Provjerio sam jo nekoliko puta, ali nalaz je
bio jasan: pojaani refleksi lijeve strane tijela, to ukazuje na nekakav
fiziki proces u desnoj modanoj polutki. Nita u onome to su mi pacijent
i njegova ena rekli nije ukazivalo na takvo to. Nisu spominjali tekoe
pri hodanju ni bilo kakve neobine pokrete, nita. Neko bi se stvari zbog
toga komplicirale. Naime, obinim rendgenskim snimanjem dobivamo
samo slike kostiju, ali ne i mekih tkiva pa tako ni mozga. Meutim, danas,
na sreu, imamo sloeniju rendgensku tehnologiju, raunalni tomogram
(CT), kojim se moe snimiti mozak. Jo je preciznija tzv. magnetno-
rezonantna tomografija (MRT), pomou koje se mozak moe vidjeti do
detalja, kao u anatomskom atlasu. Takve pretrage danas nisu neugodne za
pacijenta. (Uostalom, ljudi kojima je mozak snimljen naprednom
tehnologijom jedini su za koje sa sigurnou moemo rei da ga uope
imaju!) Stoga sam odmah naruio snimanje mozga pacijenta i gle, na
desnoj modanoj polutki vidio se jasno definiran tumor.
Kad sam se zatim poeo podrobnije raspitivati, doznao sam da se
pacijent otprilike u posljednjih est mjeseci neobino promijenio. Po
rijeima supruge, kao da vie nije bio onaj stari. Osim toga, postao je
zaboravan, a povremeno je imao i problema s orijentacijom nije znao
gdje je. Stoga su se javili problemi na poslu, ali on ih je pripisao obinim
intrigama meu kolegama. Otiao je u prijevremenu mirovinu te je sad vie
bio kod kue i ena ga je upregnula u kuanske poslove, primjerice
kupovinu. Bio je brian suprug, koji je to neko volio raditi, ali sad bi
svaki put neto zaboravio kupiti. Supruga je tu, za njega posve
nekarakteristinu rastresenost pripisivala manjku potovanja prema njoj i
zadacima koje mu je povjerila. Izbijale su brane svae. Nikada prije nije
pio previe alkohola. Sad je pak poeo gotovo svaku veer piti nekoliko
boca piva. Vie nije imao posao, njegov neko harmonini brak iz
tajanstvenih je razloga zapao u krizu, a alkohol ga je malice smirivao.
Osim toga, pivo je imalo i dodatni ugodni efekt: pozitivno je djelovalo na
glavobolje, koje su ga, prvi put u ivotu, muile nekoliko posljednjih
mjeseci. Meutim, ispijanje piva dugorono nije nimalo popravilo njegov
odnos sa suprugom jer je sad alkohol postao glavni uzrok sukoba meu
suprunicima. Ona mu je predbacivala da gotovo uope ne obraa
pozornost na nju, da odbija uiniti ono to ga zamoli, a sad jo i loe!
Nakon takvih razmirica imao je jo veu potrebu piti pivo. inilo se da ivi
u zaaranom krugu bez izlaza. Supruga mu je prijetila rastavom nakon
trideset godina uglavnom harmonina braka. Bio je oajan. Zato ga je i
uspjela nagovoriti da zajedno posjete lijenika.
Bilo je to u zadnji as, kako se pokazalo. Tumor, dodue, nije bio
zloudan, ali svako tkivo koje neobuzdano raste u lubanji dugorono ima
smrtan ishod. Naime, prostor u lubanji je ogranien pa svako poveanje u
njoj neizbjeno znai pritisak na mozak. To najprije uzrokuje glavobolje,
nespecifine psihike simptome, manjak koncentracije, poremeaje
orijentacije, a nakon nekog vremena sve vei umor, pospanost, komu i
naposljetku smrt. Pacijent je smjesta prebaen na odjel neurokirurgije.
Otvorili su mu lubanju, uklonili tumor, a njegovo se psihiko stanje
naoigled popravilo. Popustili su poremeaji koncentracije, orijentacija mu
je ponovno bila besprijekorna. Bez problema se mogao odrei alkohola, a
mune glavobolje su nestale. Skalpel neurokirurga jednim je potezom
izlijeio neobine promjene osobnosti, probleme s pamenjem, branu
krizu i alkoholizam. I pacijent i njegova supruga bili su presretni. Njihov
se dugogodinji harmonini brak potvrdio kao takav jer je veza meu
njima bila dovoljno snana da prevlada krizu.
Ovaj nam primjer zorno pokazuje kako nikad ne smijemo zaboraviti
da ovjek ima mozak te da je mozak organ kao i svaki drugi. Oteenja
mozga mogu vjerno imitirati sve druge psihike poremeaje, poput
kameleona. Tumor na mozgu moe oponaati shizofreniju, depresiju,
maniju, ovisnost i bilo koju drugu psihiku bolest. Meutim, iste simptome
moe izazvati, primjerice, modano krvarenje, upala ili trovanje mozga,
kao i neka fizika bolest koja tek neizravno djeluje na mozak.
Dakako, postoje znaci za uzbunu koji nam pokazuju da nije rije o
obinim psihikim problemima, nego da je nadrapao mozak. Evolucija je s
razlogom mozak tako dobro zapakirala. Naravno, mozak je uglavnom sav
na ponos. Ali taj na organ za razmiljanje vrlo je ranjiv, poput mimoze.
Na sve ozljede reagira na ne ba inteligentan nain. Zapravo, reagira
prilino priprosto i jednolino. Mozgu je posve svejedno je li udaren,
nagnjeen, otrovan ili tretira li ga se loe na neki drugi nain. Dodue, u
tim sluajevima moe proizvesti razliite udnovate psihike fenomene, ali
u biti reagira monotono. Ako se osoba odjednom osjea sve vie
dezorijentirano, dakle, ako ne zna gdje je, koji je danas datum, u kojoj se
situaciji upravo nalazi, ako je zatim sve pospanija, a naposljetku izgubi
svijest, rije je o tipinom tijeku akutnoga organskog psihikog
poremeaja. Mozak je na ovaj ili onaj nain nadrapao.
U mozgu se razvija tumor: dezorijentiranost, pospanost, koma.
Krvarenje u mozgu: dezorijentiranost, pospanost, koma. Previsoka razina
eera u krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Preniska razina eera u
krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Mozak je otrovan prevelikom
dozom lijekova: dezorijentiranost, pospanost, koma. Katkad je dovoljan
alkohol: dezorijentiranost, pospanost, koma. Dodue, esto moramo ciljano
tragati za takvim simptomima. Ako shizofrenik odjednom vie ne moe
pronai svoj stan, onda vjerojatno ili nema shizofreniju ili vie nema samo
shizofreniju, nego i neko dodatno oteenje mozga, koje treba pod hitno
pregledati. Ako je depresivac sve pospaniji, nije rije o poznatoj
depresivnoj bezvoljnosti. Moda je pokuao poiniti samoubojstvo
predoziranjem lijekovima ili je uzrok depresije neki dotad neuoen
hormonalni poremeaj, modano krvarenje ili kao u ovom sluaju
tumor na mozgu.
Sve te organske psihike poremeaje ili organski uvjetovane
psihoze, kako ih se nekad nazivalo, u pravilu ne lijei psihijatar. Meutim,
on je taj koji ih mora to prije prepoznati i pacijenta zatim pod hitno poslati
odgovarajuim strunjacima: neurokirurgu, koji moe uspjeno ukloniti
tumor na mozgu ili zaustaviti modano krvarenje, internistu, koji moe
profesionalno rijeiti hormonalni poremeaj, ili strunjaku za hitnu
medicinu, koji moe uinkovito izlijeiti trovanje. Meutim, odluujua je
ispravna dijagnoza. Zvjezdani trenutak u profesionalnom ivotu psihijatra
izgleda ovako: oajna obitelj dovodi pacijenta koji se zbog preniskog
eera ponaa udnovato i gubi svijest. Psihijatar zamoli blinje da
priekaju vani, pacijentu da injekciju eera, tako da se ovaj odmah
probudi, a zatim pozove zapanjenu obitelj natrag u ordinaciju. Relativno
jednostavna dijagnoza, relativno jednostavna terapija, ali snaan dojam na
pacijentove blinje.
Lijeenje nije uvijek tako teatralno. Primjerice, ima pacijenata koji
se mjesecima mue s depresijom, a onda im se dijagnosticira smanjena
funkcija titne lijezde. Kad se normalizira rad titne lijezde, nestaje i
depresija.
2. Akutna svaa Kad mozak sve uzima za zlo
Sve su to bili psihiki poremeaji s fizikim uzrokom. Oni mogu
biti akutni ili kronini, odnosno trajni. Akutno stanje je, primjerice, potres
mozga. Obino je rije o udarcu u glavu, koji nakon nekoliko minuta
izaziva gubitak svijesti. Suprotno uvrijeenom miljenju, lagani udarci po
zatiljku ne poveavaju sposobnost razmiljanja. Mozak zamjera takve
postupke te katkad ak privremeno potpuno iskljuuje razmiljanje. Kad se
pacijent zatim probudi, nekoliko je minuta dezorijentiran kao to je i red
s akutnim organskim psihikim poremeajem. Potom se uz malo munine i
ope slabosti vraa u normalan ivot. Katkad takav udarac ostavlja i sitna
trajna oteenja mozga, vidljiva na snimkama s raunalne tomografije.
Zamislite da je vaa lubanja lavor, takvim nam je eksperimentom uivo
profesor objasnio tlane valove koji pri udarcu po glavi prolaze kroz
mozak i mogu ostaviti trajnu ozljedu na mjestu udarca, ali i na suprotnoj
strani. U takvim sluajevima nesvjestica traje due od jednoga sata, a
slijedi dua dezorijentiranost. Takvi su sluajevi zanimljivi s
kriminalistikoga stajalita jer se rtva kasnije ne moe sjetiti nesvjestice,
ali uglavnom ni razdoblja dezorijentiranosti. Stoga, naravno, nije
odgovorna za ono to uini u takvom stanju. Izvana laici moda nee
prepoznati to stanje, koje se zbog svoga prolaznoga karaktera naziva i
prijelaznim sindromom. Postoje ak i tzv. kratkotrajne pomutnje svijesti
uz ouvanu orijentiranost, koja ostavljaju dojam da pacijent nema nikakvih
problema s orijentacijom. Meutim, pacijent se kasnije ne sjea niega.
Kad pacijent u takvom stanju likvidira susjeda kojeg je oduvijek mrzio,
postavlja se teko pitanje treba li mu vjerovati kad kae da se ama ba
niega ne sjea. Dogaa se da nakon tekih prometnih nesrea
dezorijentirani sudionici u stanju prijelaznog sindroma lutaju oblinjom
umom i izlau se velikoj opasnosti. Ako se pacijent probudi nakon potresa
mozga i zatim mu se opet prispava, to je apsolutni znak za uzbunu. Naime,
u nesrei je vjerojatno pretrpio modano krvarenje koje mu sad pritie
mozak.
Akutne organske poremeaje modane funkcije mogu izazvati i
trovanja, metaboliki poremeaji, pregrijanost zbog sunanice ili upale
mozga. Meningitis je, dodue, upala modane ovojnice, ali uglavnom je
pogoen i sam mozak, to se onda naziva meningoencefalitisom. Postoji i
isti encefalitis, upala mozga. Krivci za takva bolesna stanja su bakterije i
virusi. U ekstremnim sluajevima mozak ponovno reagira
dezorijentiranou, pospanou, komom. ivot spaavaju antibiotici, koji
suzbijaju bakterije, i virostatici, kojima se viruse dri u aci.
Prije stotinu godina velik dio pacijenata u psihijatrijskim
ustanovama patio je od progresivne paralize. Bio je to kronini zavrni
stadij sifilisa, bakterijske spolno prenosive bolesti koju se tada, prije pojave
prvih antibiotika, jo zapravo nije moglo lijeiti. Friedrich Nietzsche, jedan
od velikih mislilaca devetnaestoga stoljea, umro je upravo od te teke
organske bolesti mozga. Bio je posve dezorijentiran i lien briljantnosti
svoga uma.
Akutni organski poremeaji funkcije mozga nisu rijetkost. Ako u tu
skupinu ubrojimo i trovanje alkoholom, kako glasi nelijep znanstveni naziv
za pijanost, gotovo svatko je u nekom asu svoj mozak doveo u stanje
akutnoga organskog stresa. Takvo je stanje mogue izazvati namjerno,
ispijanjem vee koliine alkohola, ali i posve nehotice i bez alkohola.
Jedna je moja kolegica zbog upale mokranog mjehura uzimala moderan
antibiotik. Unato tome, radila je u nonoj smjeni. Idueg je jutra na
sastanku svih lijenika ispriala kako je te noi doivjela nekoliko
zabavnih slunih halucinacija. ula je glasove ljudi koji uope nisu bili
ondje. Na sreu, cijelu je situaciju shvatila s dozom humora, ali je ipak
prekinula uzimanje lijeka jer sve skupa ipak nije bilo tako smijeno.
Jednog su dana u bolnicu dovezli starijeg pacijenta. On je bio dobro
raspoloen, ali njegova je obitelj bila jako zabrinuta. Naime, ve je
nekoliko tjedana po zidovima svoga stana vidio ukaste slike, dok ondje
zapravo nije bilo niega. Ustanovili smo da se predozirao lijekom za srce te
mu je smanjena doza. Slike su nestale, a obitelj je odahnula. Meutim,
pacijent se alio da je ivot izgubio boju ta ute su slike bile tako lijepe!
Njegovi su blinji silom prilika kupili nekoliko arenih slika kako bi goli
zidovi izgledali malo ljepe.
Modano krvarenje nije jedina situacija na koju na mozak obino
reagira ljutito. On se iskljuuje i ako je dotok krvi privremeno smanjen.
Pacijent gubi svijest. To se ne mora nuno dogoditi u trenu. Pacijenta,
izmeu ostaloga, moe pogoditi prijelazni sindrom, tijekom kojeg on moe
doivjeti vidne, slune i scenske halucinacije. Katkad mu se ini da ga
obasjava svjetlost, a prati ga osjeaj velike ugode. Takva se stanja ponekad
javljaju prije ili poslije epileptinih napadaja. To je opisao Dostojevski,
koji je i sam bio epileptiar. Meutim, takvi doivljaji mogu se javiti i kod
prestanka rada srca, to se u narodu rado naziva klinikom smru. Ipak,
to je glupost jer uz dananju medicinsku tehniku takvo stanje nema
nikakve veze sa smru. Smrt je nepovratan kraj ovjeka. Privremen
prestanak rada srca, koji se danas moe relativno brzo rijeiti, znai tek
trenutano smanjenu opskrbu mozga krvlju. Meutim, uz
senzacionalistiki izraz klinika smrt proirio se i pojam iskustva bliske
smrti. Ima autora koji prema krilatici bio sam mrtav i bilo je
velianstveno svoje prijelazne sindrome ispunjene svjetlom prodaju kao
spektakularne ekspedicije u vjeni ivot. Dakako, svaki izvanredni dogaaj
moe ovjeka tako duboko dirnuti da pone ozbiljno razmiljati o smislu
ivota. Tada takva iskustva bliske smrti nekome mogu donijeti
dobrodoao bijeg iz svakodnevne koloteine i probuditi ga. Dakle, takve je
dogaaje mogue ozbiljno promatrati s religioznoga stajalita. Meutim, to
to neki izabrani tvrde da su ve unaprijed smjeli razgledati veliku dvoranu
sudnjega dana, da bi onda o tome iscrpno govorili, ne ui nas ni kranstvu
ni bilo kojoj drugoj uobiajenoj religiji. Iskustva bliske smrti sa
znanstvenoga stajalita se najuvjerljivije mogu opisati kao posljedice
smanjene prokrvljenosti mozga. Nita vie i nita manje.
3. Kronini problemi Posmrtna osvajanja gospodina Alzheimera
Dok se bolesni od akutnih organskih psihikih bolesti nakon
ispravne dijagnoze esto alju strunjacima za druga medicinska podruja,
osobe s kroninim poremeajima, koji tijekom mjeseci i godina sve vie
uzimaju maha, uglavnom ostaju na psihijatrijskom lijeenju. Postoji cijeli
niz takvih kroninih bolesti koje sve vie oteuju mozak. S jedne strane,
postoje genetske bolesti poput Huntingtonove koreje, koja uzrokuje
nehotine pokrete nalik plesu, ali i psihika ogranienja. S druge strane,
ima i bolesti steenih tijekom ivota, primjerice Korsakovljev sindrom,
koji se najee javlja nakon dugogodinje pretjerane konzumacije
alkohola, a uglavnom ga karakteriziraju trajni teki poremeaji pamenja i
orijentacije.
Najvie pozornosti u javnosti izazvala je Alzheimerova bolest. S
pravom daleko je najea od svih kroninih organskih psihikih
bolesti, a i predstavlja najvei makroekonomski izazov iduih godina.
Kad sam tek poeo raditi kao psihijatar, Alzheimerova bolest
nazivala se presenilnom demencijom, dakle, demencijom koja nastupa
prije 65. godine ivota. Ako nije bio otkriven nikakav drugi uzrok, sve su
se druge demencije koje se javljaju u poznoj dobi smatrale senilnim
demencijama. Alois Alzheimer otkrio je kod, kasnije po njemu nazvanog,
oblika demencije karakteristine promjene u modanim stanicama i na
njima. Njih se, naravno, moglo sa sigurnou prepoznati tek nakon
pacijentove smrti, tijekom obdukcije. Stoga se ve tada Alzheimerova
bolest dijagnosticirala metodom eliminacije ostalih moguih dijagnoza i
nikad se sa sigurnou nije moglo rei da je ba ona u pitanju. Trebalo je
najprije eliminirati sve druge mogue bolesti mozga da bi se na kraju
izrekla sumnja kako je rije o Alzheimerovoj bolesti. Osamdesetih godina
dvadesetoga stoljea znanstvenici su ustanovili da gotovo sve senilne
demencije pokazuju iste karakteristike kao Alzheimerova presenilna
demencija. Tako je Alois Alzheimer, neuropatolog sa Sveuilita u
Wrocawu, ezdeset godina nakon svoje smrti u stilu posmrtnog
imperijalizma osvojio daleko najvee podruje demencija.
Demencija je ogranienje modanih funkcija koje se javlja u nekom
trenutku ivota, a ima organske uzroke. Ponajprije su smanjene
intelektualne sposobnosti, ali i pozornost, koncentracija, shvaanje, mo
zapaanja i pamenje, kao i orijentacija u vremenu, prostoru i situaciji.
tovie, pacijent na kraju moe izgubiti orijentaciju sam prema sebi
bolesnik vie ne zna tko je. Bolest se u pravilu progresivno razvija, a
intelektualne sposobnosti sve su vie smanjene, to i ini samu bolest. Na
kraju pacijent bez tue pomoi vie ne moe normalno ivjeti.
Alzheimerova demencija velikim je dijelom kontinuiran proces.
Razvija li se demencija pak u naglim skokovima, uglavnom je rije o
demenciji uzrokovanoj oteenjima krvnih ila u mozgu, to vodi do malih
modanih udara. Posljedica je da odreena podruja mozga odjednom
ostaju bez dotoka krvi. Meutim, ako modane stanice ostanu bez dotoka
krvi due od tri minute, nepovratno propadaju. Dogaa li se to na mnogo
dijelova mozga, razvija se tzv. vaskularna demencija. Na snimci s
raunalne tomografije vaskularnu demenciju prepoznajemo po brojnim
sitnim rupicama u mozgu. Iako se bolest razvija u naglim skokovima,
pacijent je uglavnom vie percipira kao kontinuiran proces. Takvo
samoopaanje je iznimno muno. Stoga je, kao i kod svih drugih
demencija, posebno vano pacijentu pruati njenu potporu. Valja nastojati
da bolesnik to due ostane u svojoj staroj, dobro poznatoj okolini. Treba
mu to vie pomoi u orijentaciji i pamenju. Ipak, ponajprije se mora
pomoi lanovima obitelji bolesnika jer oni nerijetko pate vie od njega.
Naravno, demencija se javlja kod jo mnotva kroninih bolesti
mozga, primjerice kod Parkinsonove bolesti, gotovo uvijek kod ve
spomenute Huntingtonove koreje, ali i kod lokalnih skleroza mozga. U
potonju se skupinu ubraja i Pickova bolest, koja pogaa prednji mozak i
uzrokuje katkad vrlo estoke emocionalne ispade. Od svih je demencija
daleko najee ona Alzheimerova (otprilike 60%). Vaskularna demencija
javlja se u otprilike 20% sluajeva, a pravog izljeenja nema. U
meuvremenu su pronaeni lijekovi koji u ranim stadijima mogu usporiti
razvoj demencije. Osim toga, kod bolesti starije dobi stabiliziranjem stanja
organizma, srca i krvotoka, rada bubrega itd. znatno se moe popraviti i
psihiko stanje. Ve je i dobar san nou dovoljan da stvori uda.
Takva osjetna poboljanja ivotne kvalitete podsjeaju nas da si kod
demencije moramo postavljati posve drukija pitanja nego kod izljeivih
bolesti, pitanja koja se dotiu same biti ovjeka. ovjeku na poetku i na
kraju ivota u pravilu treba pomo drugih ljudi. To zapravo nije nita loe,
nego topla karakteristika ljudske vrste. Nazvati tu injenicu boleu bilo bi
apsurdno. Kad je u pitanje dojene, nikome takvo to ne bi palo na um.
Meutim, i kod ljudi na samome kraju ivota postavlja se pitanje je li
bolest pravi naziv za nepovratno slabljenje sposobnosti.
Kod mnogih ljudi pri kraju ivota slabe tjelesne sposobnosti, iako
su mentalno jo u vrhunskoj formi. Takvi ljudi nerijetko pate zato to se u
nekim ustanovama prema starim ljudima odnose kao prema maloj djeci.
Poznavao sam u visokoobrazovanu sociologinju, koja je u dubokoj starosti
patila od Parkinsonove bolesti. Mentalno je bila na vrlo visokoj razini, ali
je zbog fizikih ogranienja iziskivala njegu. Smatrala je bezobrazlukom to
to su je u domu za starije i nemone eljeli na silu razveseliti itanjem
bajka. Ipak, djetinjarije medicinskog osoblja podnijela je s dostojanstvom.
Kod demencija uoavamo obrnut fenomen. U sluaju takvih bolesti
tjelesne su funkcije esto zauujue dobre, samo su mentalne sposobnosti
ograniene. Intelektualne sposobnosti, kojima se normalni ljudi u naponu
snage toliko ponose, na kraju svakog ivota ponovno slabe: brzo raunanje,
brzo logiko zakljuivanje, brza prilagodba promijenjenim uvjetima.
Dakako, sve su to sposobnosti u kojima ionako kaskamo daleko iza
raunala. Prave ljudske sposobnosti ljubav, povjerenje, blagost,
milosre, zahvalnost, ljubaznost, solidarnost, veselje, uivanje u ivotu
posve svjesni neponovljivosti svakoga trenutka ak i kod bolesnih od
demencije dugo ostaju ouvane. Mnogi mladi menaderi, koji pucaju od
zdravlja i savreno se orijentiraju u vremenu i prostoru, napamet znaju
dananje burzovne teajeve, ali moda su zaboravili da kod kue imaju
enu koja ih voli i djecu koja ih trebaju. Pacijent s uznapredovalom
Alzheimerovom boleu sve je zaboravio, vie ne zna gdje je, koji je danas
datum, nita vie ne zna. Posljednje to jo zna je da ima enu i djecu koji
ga vole. I jo neto, sposobnost primanja pomoi jednako je dragocjena
osobina ljudske vrste kao i pruanje pomoi drugima. Ipak, nije svaki
normalan ovjek sposoban za takvo to.
4. Dementni i normalni Pribliavanje dvaju svjetova
Tako bolesnici s Alzheimerovom bolesti ukazuju normalnima to je
zapravo bitno u ivotu. Normalni imaju natrpane rasporede pa jure kroz
svoj neponovljivi ivot i zaboravljaju na sadanjost. Oni, naime, ive u
suludom uvjerenju da se ivot sastoji od odraene prolosti i budunosti
koju tek treba odraditi. S druge strane, bolesni od demencije, koji su
zaboravili prolost, a za budunost nemaju planova, sve nas podsjeaju da
se ivot odvija iskljuivo u sadanjosti. Ima dementnih ljudi koji su se
pomirili sa svojom demencijom i zadovoljno ive svoj ivot. Naravno, to je
mogue jedino uz pomo obitelji i profesionalnih sluba. ak i tad bolesni
od demencije neprekidno doivljava neugodne situacije. Meutim, i zdravi
ljudi s vremena na vrijeme imaju problema. Uas koji normalni ljudi
osjeaju pri pomisli na demenciju velikim dijelom proizlazi iz fiksne ideje
da dobar ljudski ivot znai uvijek imati kontrolu nad svime. Takav ivotni
cilj nije mudar on je ista utopija ak i kad demencija nije prisutna.
ovjek je neizbjeno uvijek ovisan o neemu. Razgovori s bolesnima od
demencije katkad su besmisleni, odnosno, ne vode nikamo. Ali mora li ba
sve u ivotu nekamo voditi? Dokolica je starim Grcima bila vrhunac
ivota: bilo je to posve beskorisno provedeno vrijeme, a upravo zato
iznimno smisleno provedeno. Nervozni normalni ljudi, za koje je vrijeme
novac, vie gotovo uope nisu sposobni voditi smislene razgovore ija
tema nisu neki kratkoroni ciljevi. Meutim, upravo je vrijeme u kojem
sad ivimo neprocjenjivo jer je neponovljivo, a time i nepovratno. Na tu
dragocjenu istinu dementni pacijenti mogu podsjetiti zdrave ljude.
Kad nisu uzrujani zbog neke nejasnoe, bolesni od demencije mogu
biti daleko ugodniji ljudi od normalnih. Ne ele vas preveslati, nikad ne
lau, a ako i kau neistinu, nikad to ne ine sa zlom namjerom. Nisu
zlopamtila. Uz njih ne osjeate pritisak da se pravite vani jer im je bitna
jedino ljudska blizina. To ne znai da je demencija sretna okolnost.
Nijedan lan obitelji nekog bolesnog, koji grozno pati pod teretom njegove
bolesti, nikada to ne bi mogao promatrati na taj nain. Ipak, demencija nije
ni kraj. tovie, na trenutke iz nje kao da zasja prava ljudskost.
Razvoj demencije svim je ukljuenima najvie muan na samom
poetku. Kad oslabi pamenje, a tipino ponajprije slabi pamenje novijih
dogaaja, dolazi do neugodnih situacija. Bolesnik esto zametne neki
predmet, a onda krivi druge da su mu ga ukrali. Gubi pregled nad
svakodnevnim stvarima, to najprije doivi kao bolan gubitak
samostalnosti. Pacijenti upravo u toj poetnoj fazi esto reagiraju
depresijom. lanovi obitelji takoer se uz puno muke moraju priviknuti na
tu posve novu situaciju.
Meutim, mnogi pacijenti ubrzo razvijaju izvanrednu sposobnost
spretnog prikrivanja svoga neugodnog stanja. Jo se dobro sjeam kako nas
je tijekom mog studija medicine asistent doveo na psihijatrijski odjel
sveuiline bolnice kako bismo ispitali jednog pacijenta, otprilike
pedesetogodinjaka. Bilo nas je estero studenata, bili smo edni znanja te
smo toga ovjeka eksploatirali po svim pravilima lijenikoga umijea.
Pacijent je bio ljubazan, spremno nam je ispripovjedio da je inenjer po
zanimanju, rekao gdje je studirao, priao o svojim hobijima i naposljetku
doao na temu svoga braka, u kojem ima nekih problema. U tom smo mu
trenutku postavili nekoliko dodatnih pitanja. Naposljetku, nalazili smo se
na psihijatriji, a psihijatrija se ponajprije bavi problemima. Doznali smo da
je njegova ena oigledno vrlo dominantna i da on ne osjea da ga ona
ozbiljno shvaa. Na kraju gotovo jednosatnog ispitivanja pacijent je
uljudno zahvalio na iscrpnom razgovoru, a mi smo se krenuli nai s
asistentom, koji se sa zanimanjem raspitivao o onome to smo doznali.
Bili smo sigurni u svoju dijagnozu. Ovdje je bila rije o klasinom
sluaju problematinoga braka. Na estero bacali smo svoje opservacije,
ali to smo vie strunih izraza s oduevljenjem izgovarali, to je asistent
udnije reagirao. Nije odobravao, nije ni proturjeio, ali na licu mu je titrao
zagonetni smijeak. Na kraju naega uzbuenog izlaganja staloeno nas je
pitao jesmo li primijetili jo neto. Rekli smo da nismo. Tada je pozvao
pacijenta. Ljubazno ga je pozdravio, razmijenili su nekoliko pristojnih
fraza, a zatim ga je, toboe usput, pitao gdje se to nalazimo. U hotelu,
odgovorio je pacijent posve samouvjereno. Kao da nas je pogodio grom.
Svatko je mogao odmah prepoznati da se nalazimo u bolnici. Asistent je
ljubaznim tonom nastavio postavljati pitanja. Pacijent nije znao tko je
aktualni njemaki kancelar, koji je datum nije znao ni koja je godina,
koji mjesec ni koji dan. Nas je drao novinarima. Asistent je uljudno
okonao razgovor. Pacijent se oprostio od nas, a mi smo ostali sjediti kao
pokisle kokoi. Pacijent je openitim upljim frazama i beznaajnim
priicama uspio sat vremena prikrivati da ima Alzheimerovu demenciju.
Sjeanje na stare dogaaje jo je funkcioniralo. Kad smo ga pitali koliko
ima godina, odgovorio je da je roen 1927. Nismo primijetili da uope nije
odgovorio na pitanje. Ne bi ni mogao odgovoriti na njega jer uope nije
znao koja je godina. Tako se odluio za est trik meu dementnim
pacijentima: naveo je godinu, to je podatak pohranjen u dugoronom
pamenju pa je jo uvijek mogao bez problema doi do njega. Na takav
nain bolesni od demencije neupuenog posjetitelja mogu dugo zavaravati.
To katkad izaziva probleme. Primjerice, kad zavidni roaci koji ive
daleko posjete obitelj koja portvovno njeguje dementnog djeda, esto
priaju znancima kako uope nije istina da djed mentalno vie nije u formi.
Kau da je to zlobna kleveta i da se roaci zacijelo samo ele domoi
djedova novca. On, tovie, ima briljantno pamenje ta znao je sve
mogue detalje iz rata i nekadanjih vremena. To je istina jer je za bolesne
od demencije tipino da im katkad dugorono pamenje naizgled
funkcionira bolje ak i od onog u zdravih ljudi. Meutim, djed je
vjerojatno ve sutradan posve zaboravio da mu je dan ranije netko doao u
posjet. Naime, pravi je problem pamenje novijih dogaaja, vano za
funkcioniranje u svakodnevici.
Iznimno je vano odnositi se s potovanjem prema ljudima koji pate
od takvih neugodnih poremeaja pamenja i orijentacije. Na studiju su nam
jednom doveli pacijenta bolesnog od teke demencije, kojem je
funkcioniralo jo samo kratkorono pamenje te bi smjesta zaboravio ono
to je upravo rekao. Bilo je oigledno da pacijent naa pitanja doivljava
kao inkviziciju. Poto je pacijent izaao, raspravljali smo o tome je li etiki
opravdano nekoga dovoditi u tako neugodnu situaciju. Docent nas je
umirio rekavi da je pacijent ionako odmah zaboravio neugodu. Meutim,
ja to nikako nisam mogao shvatiti. Smatrao sam kako je za donoenje suda
o etinosti postupka posve nebitno sjea li se ovjek neugodne situacije u
koju je doveden protiv svoje volje. Taj je ovjek u svakom sluaju jedan
neponovljivi trenutak svoga ivota prisilno proveo u za njega oigledno
krajnje neugodnoj situaciji.
Stoga se trudim posebno obzirno postupati s bolesnima od
demencije. To poinje ve od uzimanja anamneze. Mnogi psihijatri odmah
pitaju pacijenta koji je datum, gdje se nalaze i slino. Pacijentima se to
esto doima kao da drugi ve u startu sumnjaju u njihov razum. Ipak, kao
to smo vidjeli, ta su pitanja vana i pretjerana ljubaznost nas ne smije
sprijeiti da ih postavimo. Tako sam stvorio naviku da ta pitanja
integriram tijekom razgovora. Jednom sam neku otmjenu stariju
gospou koja je trebala biti primljena na lijeenje zbog sumnje na
demenciju usred razgovora usput zapitao: Ah, moete li mi rei koji je
danas dan? Kao iz puke je ispalila toan datum, dodue, uz osmijeh i
komentar: I vi ste ponekad smueni, doktore, zar ne? Uljudnost ima
svoju cijenu.
Naravno, ima jo smijenih situacija koje psihijatar mora svladati s
potovanjem. Lijeio sam, tako, upnika koji je stalno zaboravljao da vie
nije upnik u svojoj upi te bi se uvijek iznova radosno spremao zapoeti
misu, iako je njegov nasljednik ve stajao kraj oltara. Bio je tu i dementni
primarijus kojemu je njegov kolega doputao da ga prati na vizitama jer
mu se to oito svialo. Crnohumorna je bila situacija kad je pacijent
zaboravio da se rastao te je svoju bivu enu, koja ga je jo uvijek
posjeivala, doveo u nevolje. Drugi pacijent pobrkao je jednu takoer
dementnu pacijenticu sa svojom enom, to je prouzroilo neka trvenja. U
takvim se situacijama trai dovitljivost i matovitost, ali i dobra doza
humora. Pacijentu ne koristi ako se svi koji mu pomau svojim zadacima
posveuju smrtno ozbiljna, odgovorna izraza lica. Pored svega toga, uvijek
treba zadrati potovanje prema pacijentu i nipoto ne govoriti neistine jer i
time pokazujete da ga cijenite.
Najveu pomo u sluajevima demencije ne pruaju psihijatri. Oni
su neizostavni u postavljanju dijagnoze. Meutim, zatim na scenu stupaju
posebno obrazovani bolniari i ostali: socijalni radnici, strunjaci za radnu
terapiju, bolesniku gimnastiku itd. Ipak, lanovi obitelji su ti koji se do
iznemoglosti trude oko naih dementnih sugraana. Dok ih se bolesnik jo
uvijek sjea, oni su nezamjenjivi, ali upravo zbog toga ne bi se smjeli
preforsirati, nego paziti na svoju snagu i raspodijeliti je poput maratonca.
Psihijatri su ve odavno shvatili da je rastereenje i potpora obitelji
bolesnika od odluujue vanosti. Gerontopsihijatrijski centri preuzeli su
zadatak pruanja konkretne i raznovrsne pomoi u doista svim moguim
sluajevima. Zahvaljujui tome, od same dijagnoze za pacijenta i njegovu
obitelj moe zapoeti srednjorono planiranje ivota, a na svakom novom
koraku mogu raunati na profesionalnu pomo.
Nema sumnje, upravo e se na tom podruju iduih godina odigrati
odluujua bitka koja e pokazati to su pravi temelji naega drutva.
Mnogi normalni ljudi sugeriraju da su odluujue ovjekove osobine one
nalik raunalu. To znai da je ljudsko raunalo nakon pojave demencije
pokvareno. Pokvarena raunala u pravilu se bacaju u smee uz rijei: Ne
isplati se popravljati. Moramo priznati da njega dementnih ljudi stoji
novca, i to puno. Takvi ljudi vie nisu korisni za drutvo u smislu
posjedovanja sposobnosti koje se mogu unoviti. Iz tog kuta gledano,
pravo je iskuenje ne pomoi takvim ljudima da bre odu. U vicarskoj
ak postoji organizacija Exit, koja pokvarenim ljudima olakava put u
vjenost. Diskusije o pravu na odluivanje o vlastitoj smrti su zakuaste jer
pravna regulacija takvih egzistencijalnih situacija nipoto ne vodi do
ostvarivanja prava na vlastitu smrt. Ona na odreeni nain vodi do moralne
obveze samoubojstva im pomislimo da smo postali teret drutvu ili svojoj
iscrpljenoj obitelji. Kad bi se takve situacije pravno regulirale, mogli bismo
se bez problema povui iz prometa im to poelimo... Izbrie li se ta
posljednja granica, postaje gusto, pogotovo naim dementnim
sugraanima. U takvoj hladnoj diktaturi normalnih, koji se ponose svojim
raunalnim osobinama, nema mjesta za emocionalne, slabe, senzibilne i
bolesne.
Ne elim ovisiti o tuoj pomoi. Iz usta normalnih ljudi esto
ujemo tu reenicu. Meutim, ona je posve nestvarna jer je ovjek u
svakom trenu svog ivota ovisan o pomoi drugih ljudi. Takve
programatske reenice guraju drutvo na moralnu stranputicu, na ijem
kraju gubimo svoju humanost. Nain na koji neko drutvo postupa sa
svojim dementnim lanovima je kamen kunje njegove ljudskosti.

II. Ima briga, ali i likera Ovisnost, sramotna bolest

1. Posao, ena, vozaka dozvola Tri osjetljive varijable
Opet sam bio deuran na psihijatrijskom odjelu bolnice. Ba u fazi
najdubljeg sna, tamo negdje oko 3 ujutro, probudili su me. Pacijent eka da
ga primimo na lijeenje. Tekom sam se mukom izvukao iz kreveta. I
lijenici su samo ljudi; u to se doba noi na interes za uzbudljive
dijagnoze zadrava u skromnim granicama. Novi se sluaj ionako nije
inio posebno uzbudljivim. Ve sam izdaleka vidio mukarca srednjih
godina kako lagano tetura. Kad sam se pribliio, zapuhnuo me alkoholni
zadah s kojim se nije bilo aliti. ak sam se pobojao da e dugorono
smanjiti moje vozake sposobnosti. Pijani mukarac bio je znatno vedrijeg
raspoloenja od mene te me odmah srdano pitao kako sam. Neto manje
srdanim tonom priznao sam mu da se nakon iznenadnog buenja u 3
ujutro obino ne osjeam posebno dobro. Jedva sam svladao svoju
bezvoljnost i pitao ga to on radi u bolnici u taj kasni sat. Spremno mi je
objasnio da je zacijelo malo previe popio te se upleo u posve bezazlene
sukobe u nekoj birtiji. Gostioniar nije imao smisla za alu pa je potpuno
nepotrebno pozvao policiju. Policajci su mu ponudili apsurdnu alternativu:
ili e u zatvorsku eliju za trijenjenje ili na psihijatriju. On je, naravno,
izabrao psihijatriju. Pritom mi je uputio iroki dobrohotni osmijeh kao da
oekuje da mu od srca zahvalim to se odluio ba za nas, a posebno za
mene. Prema pacijentima, dodue, ne trebate uvijek biti otvoreni, ali
obvezno morate biti iskreni. Osim toga, jo uvijek nisam bio siguran ima li
pacijent doista smisla za humor. Stoga sam se ipak suzdrao da mu
najtoplije zahvalim za njegov noni posjet. Umjesto toga sam, da utedim
vrijeme, smjesta krenuo na stvar: Dakle, vi ste alkoholiar. Pacijent je
ostao beskrajno zapanjen: Otkud vam to? Ljudi koje u ovo doba
dovezu s takvim alkoholnim zadahom uglavnom su alkoholiari, ljubazno
sam odgovorio. Pacijent je zapao u pajdako raspoloenje: Potpuno vas
razumijem, doktore, ali varate se. Ja sam daleko od alkoholiara.
Uostalom, uope ne elim ostati, najradije bih odmah kui. Znate i sami, vi
povremeno popijete koju vie, ja povremeno popijem aicu vie. Takav je
ivot. Ni vi ni ja nismo zbog toga alkoholiari... Pijani je pacijent naceren
stajao preda mnom. Koa na licu bila mu je lagano crvena, a pokazivala je
i druge simptome tipine za alkoholiare. Nisam se elio uputati u dugu
raspravu pa sam odmah preao na stvar: Jeste li ikad na poslu dobili
opomenu pred otkaz? Jesam, doktore, prole godine. Zbog alkohola?
Da, ali bila je to obina sluajnost. Imali smo proslavu u poduzeu i svi su
svojski potegnuli, ali ef je samo mene uzeo na zub. Valjda sam bio malo
preglasan. I onda mi je stari uvalio opomenu pred otkaz. Svijet je
nepravedan... Jeste li oenjeni? Jesam. Je li vam ena ikad prijetila
da e se rastati od vas? Pacijent me pogledao u nevjerici: Kako znate?
Zbog alkohola? No, da, bila je to vrlo glupa situacija. Imao sam
problema na poslu i meu prijateljima pa sam naveer jednu popio. Ni sam
vie ne znam kako sam legao u krevet. Iduega jutra ena mi je rekla da joj
se vie ne da spavati pokraj pijanca. To me jako pogodilo jer volim svoju
enu. Osim toga, nije to prvi put rekla. A ve smo trideset godina u
sretnom braku i uvijek sam joj bio vjeran... Jeste li ikad ostali bez
vozake dozvole? Jesam... Zbog alkohola? Pa znate, bilo je to
nakon jedne proslave u klubu. Vozio sam onih nekoliko stotina metara do
kue... Pacijent se zaustavio. Zabezeknuti izraz lica otkrivao je kako
napeto razmilja. Uhvatio me za nadlakticu, znaajno nabrao elo kao da je
upravo otkrio neto nevjerojatno i prostoduno izvalio: Doktore, to je
doista udno. Opet alkohol. ini se da imam problem... Iskreno sam se
sloio s njime i predloio mu da opirnije porazgovaramo sutradan, kad se
on otrijezni, a ja naspavam. Pacijent je sad bez otpora pristao ostati u
bolnici te je, odmahujui glavom u nevjerici zbog samoga sebe i jo uvijek
lagano teturajui, otiao u krevet.
Dijagnoza ovisnosti o alkoholu specifina je na jedan nain u
principu je moe postaviti samo pacijent. Dodue, postoje laboratorijske
pretrage kojima se moe mjeriti koliko je alkohola pacijent konzumirao u
posljednje vrijeme. Meutim, samo pacijent zapravo zna je li ta
konzumacija povezana sa psihikom boleu alkoholizma, koja tako
ograniava ovjekovu slobodu da se on gotovo uope ne moe othrvati
porivu za piem.
Postoji izreka: Alkoholiar se kloni lijenika, a lijenik
alkoholiara. Naime, alkoholiari se nerado suoavaju sa svojim
problemom, a lijenici su ve stoljeima navikli da ih pacijenti spremno
sluaju. Upravo je to ono to kod alkoholiara ne funkcionira, to ih ini
neomiljenim pacijentima. Nerijetko alkoholiar samome sebi i lijeniku
obea brda i doline, ali takva obeanja preesto zavravaju pogaena.
Takav obrazac ovisnikog ponaanja frustrira sve ukljuene u proces
lijeenja.
Mnogi izvanredni lijenici obiteljske medicine stoga imaju tek
skuen pojam o alkoholizmu i rado obznane pacijentu: Niste alkoholiar,
jetrene vrijednosti su vam savrene! Meutim, jetrene vrijednosti same po
sebi nisu nikakav pokazatelj. Ima ljudi koji nisu alkoholiari, a ve na male
koliine alkohola reagiraju povienim jetrenim vrijednostima. Isto tako,
ima alkoholiara koji svakodnevno ispijaju monstruozne koliine piva, a
svejedno imaju jetrene vrijednosti poput djeice. Katkad je situacija u kojoj
se alkohol konzumira daleko opasnija od popijene koliine. Kod
stanovnika mediteranskih zemalja, kojima je obiaj piti vino uz jelo,
konzumacija alkohola znatno rjee prelazi u ekscesivan alkoholizam.
Problem je u privatizaciji konzumacije alkohola, u mentalitetu ja i moj
hladnjak. injenica da su u naem individualiziranom drutvu nestali
zajedniki obroci, dakle, izgubila se kultura prehrane, jedan je od vanih
uzroka sve prisutnijeg alkoholizma i bolesnog prederavanja.
Koliina popijenog alkohola nije, dakle, siguran kriterij za
utvrivanje alkoholizma. Dakako, jedna aa piva na dan ne ini vas
alkoholiarom. Meutim, diskusija o koliinama ionako ne vodi nikamo jer
alkoholiar nee priznati lijeniku koliko pije, a to zapravo i nije vano. U
Porajnju je katkad vrlo teko doznati pije li pacijent uope alkohol. Pitate li
prosjenog stanovnika toga kraja pije li alkohol, katkad e izriito
zanijekati. Meutim, trebate se pribrati i pitati ga pije li puno kelnskoga
piva. Vjerojatno e vam odgovoriti: Aha, to ste mislili, doktore. Pa
recimo gajbu na dan... I pokoja njegovana starija gospoa teatralno e
porei da konzumira alkohol: to je vama, doktore, ni kapi! Pitate li je
zatim, najbezazlenije to moete, koliko tonika od matinjaka prosjeno na
dan popije, na vidjelo izlaze goleme koliine boica-dvije svakoga
dana! Morate imati na umu da je tonik od matinjaka jedna od najjaih
njemakih rakija. ini ga gotovo isti alkohol, ak 79%! Ali ba godi...
Malo u aj, u kavu... Pomae protiv svih boljki... armantna starija
gospoa zapravo je pijana kao majka, ali zahvaljujui dugogodinjem
treniranju jo uvijek uspijeva relativno uspravno prijei hodnik. Naalost,
sad joj slijedi neugodno odvikavanje od alkohola.
Dijagnoza alkoholizma ne ovisi, dakle, toliko o koliini popijenog
alkohola, jetrenim vrijednostima ili drugim mjerljivim podacima. Umjesto
toga, alkoholizam se daleko bolje prepoznaje po pacijentovoj nemoi pred
piem i kompulzivnoj konzumaciji koja mu unitava ivot. Stoga su
kompulzivno posezanje za piem, gubitak kontrole nad porivom da se pije
i simptomi apstinencije pravi znaci ovisnosti o alkoholu. Tu se ubraja i
povien prag tolerancije na alkohol: alkoholiar privremeno moe podnijeti
vie alkohola od drugih ljudi jer ga njegova oteena jetra bre prerauje.
Meutim, dugo vremena ovisnik ne eli sve to priznati sebi i drugima.
Stoga pomae raspitati se o tri osjetljive varijable poslu, eni i
vozakoj dozvoli. Posao je s egzistencijalnoga stanovita nesumnjivo od
odluujueg znaenja. Prema tome, onaj tko riskira opomenu pred otkaz
zbog pijanosti ima nezdrav odnos prema alkoholu. Ljubavna je veza bitan
uvjet za sretan ivot. Onaj tko je zbog pia nepromiljeno stavlja na kocku
dokazuje da mu je alkohol postao vaniji od ene. Ne treba podcijeniti ni
vanost vozake dozvole. Mnogim ljudima ona prua slobodu kretanja.
Ugroavanje te slobode zbog opijanja jasan je pokazatelj kako je nestalo
slobode prema alkoholu. Kako bih pacijentima objasnio njihovu ovisnost,
ponekad kaem: Kad bih vam savjetovao da odsad vie ne jedete jogurt
jer ete si inae prouzroiti gadne probleme, zacijelo biste se bez problema
drali te upute. Meutim, za alkohol ste spremni rtvovati ak i posao,
vezu i vozaku dozvolu. Oigledno prema alkoholu imate posve drukiji
odnos nego prema jogurtu. Na takav ili slian nain pacijenti koji ne ele
sebe nazvati alkoholiarima mogu priznati da imaju problema s
alkoholom. Takva tona samodijagnoza posve je dovoljna da se zapone
odgovarajua terapija.
2. ovjeuljak staklene glave to povezuje psihijatriju i mafiju?
Terapija zapoinje odvikavanjem. to je zapravo to?
Prva faza odvikavanja je detoksikacija. Uglavnom traje tek nekoliko
dana. U toj se fazi lijee pacijentovi simptomi apstinencije. U lake oblike
ubraja se znojenje, nemir, drhtanje, tjeskoba, nesanica. Ako su simptomi
jako izraeni, pacijentu se daju lijekovi za odvikavanje, koji ponajprije
sprjeavaju pojavu dviju najopasnijih nuspojava odvikavanja:
apstinencijskog sindroma s epileptinim napadajima i deliriuma tremens, u
kojem alkoholiar vidi bijele mieve, kako se kae u narodu. Koji e
simptom nastupiti prvi razlikuje se od pacijenta do pacijenta i zapravo se
ne moe predvidjeti, osim ako je pacijent ve bio na odvikavanju. Mnogi
lijenici pacijentima na odvikavanju daju benzodiazepin, koji umiruje, a
ponajprije titi od napadaja; drugi daju distraneurin, koji prvenstveno lijei
delirium tremens. Oba lijeka i sama mogu izazvati ovisnost te ih se
pacijentima smije davati samo strogo kontrolirano i strogo privremeno.
Alkoholiar koji na odvikavanju doivi napadaj nije epileptiar te, dok nije
na odvikavanju, uglavnom moe biti siguran da ga nee doivjeti.
Daleko je tei problem delirij, iznimno neobian fenomen koji kao
organski psihiki poremeaj moe imati mnogo uzroka, ali ipak ga
najee susreemo na odvikavanjima od alkohola. Delirij je ozbiljna stvar
jer, ako se ne lijei, moe zavriti smru. Ipak, njegov tijek moe biti
nenamjerno smijean. Pacijent u deliriju je u promijenjenom stanju svijesti,
kojega se kasnije uglavnom vie ne sjea. Potpuno je dezorijentiran i
istodobno krajnje podloan sugestijama. To znai da ga moete uvjeriti u
sve to vam padne na pamet. Jo se dobro sjeam predavanja na koje su
nam doveli delirinoga pacijenta u krevetu. Profesor mu je pod nos stavio
prazan list papira i rekao mu da proita nepostojei tekst. Nakon
kraeg oklijevanja pacijent je s lista spremno proitao fantastian,
nesuvisao tekst. Pacijenti u deliriju esto imaju vidne halucinacije pa vide
sitne pokretne fenomene, koji im se ine kao ivotinjice, bijeli mievi
ili neto slino i jako ih uznemiruju. Osim toga, situaciju esto doivljavaju
na groteskno iskrivljen nain. Jednom je primarijus na viziti pitao
delirinog pacijenta gdje se nalazi. Pacijent je nesigurno promotrio hodnik
zatvorenoga psihijatrijskog odjela, a zatim, upitno gledajui lijenika,
rekao: U pekarnici? Primarijus je ustrajao da pacijent pokua jo jednom
odgovoriti na pitanje te ga je upozorio na vlastitu bijelu kutu: Ali tko sam
ja? Pacijent je sad osjetio olakanje i potpuno samouvjereno uskliknuo:
Pekar, naravno! Primarijus vie nije imao pitanja, a studenti su se
smijuljili. Drugi pacijent mislio je da je u vlaku te je svako malo dolazio do
sobe za medicinske sestre kako bi kupio voznu kartu. Trei, koji je neko
bio moreplovac, mislio je da se nalazi na prekooceanskom brodu te se
grevito drao za rukohvat jer je nemirno more. Pacijenti u tom stanju
uglavnom su puni povjerenja, nesigurni i gotovo nikad nisu agresivni.
Nikad neu zaboraviti sluaj iz razdoblja stairanja na zavrnoj
godini studija medicine. Radio sam na novom, malom psihijatrijskom
odjelu ope bolnice. Lijeili smo vrlo simpatinoga pacijenta pomalo
bizarna ponaanja, podrijetlom iz dubina gorja Eifela, koji je patio od vrlo
uoljivog fenomena. Stalno je viao ovjeuljka staklene glave s
mnotvom kotaia u njoj. A kad ga, doktore, uhvatim razbit u ga...
Ujutro smo tijekom vizite doli u njegovu sobu. Vladao je totalni kaos.
Madraci su bili podignuti okomito, jastuci i pokrivai na podu. Pacijent je
ponovno lovio ovjeuljka. Onda? Gdje li je sad? pitao je primarijus.
Pacijent je dramatino pokazao visoko postavljen prozor. Eno ga gore,
doktore, ui na prozoru... Lijeili su ga neurolepticima kako bi
halucinacije i tlapnje prestale. Moj zadatak bio je da na dnevnim
razgovorima utvrdim je li se pacijent distancirao od svojih suludih ideja.
Ve se nakon nekoliko dana pacijent u odreenoj mjeri primirio, a
njegova ogorenost je popustila. Skeptino sam ga pitao ne poinje li se
polako kolebati u svom uvjerenju jer takvih ovjeuljaka u stvarnosti
uope nema. Nakon toga pacijent je doista poeo pokazivati sumnju u cijeli
taj doivljaj. Mojemu ponosu nije bilo kraja. Bio je vidljiv napredak u
lijeenju, a pacijent se doimao slobodnijim. Jednog smo dana u drugi
krevet u sobi toga pacijenta smjestili alkoholiara. Na odjelu se
primjenjivalo naelo mijeanja oboljelih od razliitih bolesti. Zbog toga
nitko nije mislio da bi moglo biti problema zbog takva razmjetaja. Kad
sam iduega jutra svog ve gotovo izlijeenog pacijenta s ovjeuljkom
pozvao u ordinaciju na na rutinski jutarnji razgovor, uoio sam udnu
promjenu. Odjednom je opet izgledao nekako ratoborno, a vratio mu se i
onaj nadmeni osmijeh koji luaci katkad pokazuju nama, priprostim
ideolozima stvarnosti. Jedva smo sjeli, kadli je izvalio: Doktore, sad je
jasno i onaj drugi ga je vidio! Potpuno me iznenadio. to je vidio?
Pa ovjeuljka! trijumfalno je povikao pacijent. Oekivao sam sve, samo
to ne. Skoio sam na noge i s pacijentom odjurio u njegovu sobu. Drugi je
pacijent jo bio u krevetu. Izgledao je drukije. Dan ranije samo je drhtao,
to je jo i sad bilo vidljivo. Meutim, drhtanje se pogoralo, a usto je
nekoordinirano petljao po svom poplunu. Oi su mu bile pomalo staklaste,
jako se znojio i nesigurno ogledavao po sobi. to ste vidjeli? pitao sam
ga. Poeo je rukama pokazivati oblik okrugle glave i rekao: Vidio sam
ovjeuljka staklene glave s mnotvom kotaia u njoj... Opis je bio
identian. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka kad se zaposleni na
psihijatriji zapitaju tko je ovdje zapravo lud. Ipak, kad sam se pribrao,
shvatio sam to se dogodilo. Alkoholiar je tijekom noi zapao u delirij.
Sluao je kako mu cimer zorno opisuje svoga ovjeuljka, a budui da je
zbog svog stanja bio podloan sugestijama, te je opise primio zdravo za
gotovo. Nije uope bilo jednostavno objasniti pacijentu da dvije identine
izjave u psihijatriji, kao i u mafiji, ne znae uvijek istinu.
Meutim, mogue su i druge komplikacije. Jednom je na odjel
primljen pacijent star vie od sedamdeset godina s dijagnozom
Parkinsonove bolesti. Dijagnozu je postavio njegov lijenik ope medicine.
U to smo vrijeme bili nadleni i za neuroloke bolesti, a pacijent je doista
bio teko pogoen svojom boleu. Cijelo mu je tijelo drhtalo, sjedio je u
invalidskim kolicima i bio posve bespomoan. Ali, jedna je stvar bila
uoljiva na prvi pogled. Drhtanje je bilo nekako udno. Naime, pacijent
nije drhtao relativno sporim ritmom tipinim za bolesnike s
Parkinsonovom bolesti. Umjesto toga, drhtao je kao prut na vodi. Usto, i
razvoj njegove bolesti bio je neobian. Drhtanje je zapoelo prije otprilike
tri mjeseca, vie-manje iznenada, a lijekovi protiv Parkinsonove bolesti,
koje mu je propisao lijenik ope medicine, jo su samo pogorali stvar.
Pomno smo se raspitali. Daleko najvie dijagnoza proizlazi iz brinog
opisa povijesti bolesti iz usta samoga pacijenta. Pri ispitivanju ovog
pacijenta na povrinu je isplivalo neto neoekivano ve je godinama
uzimao benzodiazepine, i to u sve veim dozama. Njegov lijenik to nije
znao jer je pacijent tablete za spavanje dobivao od ene. Ona je,
meutim, prije tri mjeseca preminula, a on je lijekove uzimao sve
zbrkanije. Jednom due vrijeme uope nije uzeo lijek te ga je uhvatila
apstinencijska kriza odvikavanja od benzodiazepina. Ona u tom sluaju ne
poinje odmah, kao to je to s alkoholom, nego se uglavnom javlja tek
nekoliko dana nakon posljednje doze. Uhvatio ga je nemir, tjeskoba, loije
je spavao, a prvenstveno je poeo drhtati. Onda je opet uzeo
benzodiazepine i simptomi su popustili. Meutim, budui da nije vie
dobivao nove doze, drhtanje se pogoralo i naposljetku ga bacilo u
invalidska kolica. Lijekovi protiv Parkinsonove bolesti, koje mu je
propisao njegov lijenik, jo su vie pogorali apstinencijsko drhtanje i
tako je zapoeo zaarani krug koji ga je doveo do psihijatrije. Ljude koji su
godinama uzimali benzodiazepine u starijoj se dobi ne skida s njihovih
lijekova jer je odvikavanje vrlo muno. Meutim, zbog nedovrenih
odvikavanja u ovom je sluaju situacija za pacijenta bila jo gora pa smo
ga podvrgnuli potpunom odvikavanju. Pacijent je ak zapao u delirij, nou
je pokuao iskopati graevnu jamu ispod kreveta, ali time je njegovo
odvikavanje zavrilo stao je na noge. Mogao je ponovno hodati bez
pomoi. Prodao je invalidska kolica i s odjela je, pun zahvalnosti, otiao
kao njegovan stariji gospodin u relativno dobrom stanju.
Ovisnost o benzodiazepinima baca mranu sjenu na lijeniku
profesiju. Vrlo esto su sami lijenici ti koji zbog prakse nepromiljenog
propisivanja lijekova snose krivnju za tu vrstu ovisnosti. Dakako,
pridonose joj i pacijenti koji ustraju da im lijenici osiguraju dobar san.
Mom je susjedu njegov lijenik propisao neto fantastino... Tako elja
za trenutanim utonuem u san ili uklanjanjem straha vodi u ovisnost. Na
isti nain moe se razviti i ovisnost o analgeticima, koja ima i dodatni
neugodan uinak: sredstvo protiv bolova u jednom trenu pone samo
izazivati bolove. Tako nastaje zaarani krug zbog kojeg je hitno potrebno
provesti odvikavanje.
Pacijentima ovisnima o lijekovima nude se slini mehanizmi
pomoi kao alkoholiarima. Postoje savjetovalita koja informiraju,
motiviraju i organiziraju sve to treba. Nakon uglavnom stacionarnog
lijeenja pacijenti se mogu ukljuiti u skupine za samopomo, koje su se
pokazale vrlo uspjenima. Meutim, lijeenje se moe nastaviti u
ambulanti, dnevnoj bolnici ili dugorono u stacionaru.
3. Terapija to raditi kad niste ovisni?
Kako se moe lijeiti alkoholizam? Danas ovisnost smatramo
boleu slobode izbora pa je vaan suradniki odnos terapeuta i pacijenta.
Kao mladi lijenik znao sam se nai u neugodnoj situaciji s alkoholiarima.
Uvijek je bila rije ili o pacijentima koje treba preobratiti ili o ve
preobraenim pacijentima. Pacijent kojeg treba preobratiti pajdakim
tonom pokuava lijeniku objasniti da uope nije alkoholiar: Znate i
sami, doktore, svatko tu i tamo popije koju... Kao mladi lijenik tad bih
oslikao itavu uasnu scenografiju katastrofalnog ivota prouzroenog
alkoholom. Na kraju bih uvijek zavrio rijeima da e pacijent, ako tako
nastavi, uskoro pod ledinu. Takve kilometarske debate, nakon kojih bih bio
na rubu ivaca, pacijente uope nisu dirale te bi preda mnom obino sjedio
relativno oputen ovjek koji bi me ljubaznim glasom umirivao: Nemojte
sve gledati tako crno. Znam da imate dobre namjere, ali ja jednostavno
nisam alkoholiar... Tek sam puno kasnije shvatio da je pacijent, naravno,
godinama uvjebavao taj razgovor. Naime, takvih se dodijavanja nasluao
od svoje supruge, prijatelja, obitelji. Svi su ga oni u svom sve veem oaju
sve vie pritiskivali pa se pacijent usavrio u izbjegavanju takvih
motivacijskih razgovora.
Sad biste moda pomislili kako je suprotan sluaj, ve preobraeni
pacijent, terapeutu kao melem na ranu. Ni blizu. Takav pacijent sjedi pred
terapeutom sa irokim osmijehom na licu i spremno priznaje kako je opet
pio. Pomalo uiteljskim tonom objanjava da je alkoholiar, da
kompulzivno posee za piem te je zbog toga i ovaj put pio. Zatim je
nastupio gubitak kontrole tipian za alkoholiare i sad je, eto, opet u
bolnici. I to sad? to terapeut takvom pacijentu treba jo objasniti? On
ionako sve ve zna! Preobraeni pacijent mnoge terapeute moe zbuniti
vie od utokljunca kojeg tek treba preobratiti.
Stav dananjih terapeuta je da u oba sluaja treba igrati na
pacijentovu odgovornost i jaati njegovu slobodu izbora. Zbog toga jako
pazimo da s pacijentom izgradimo suradniki odnos meusobnog
uvaavanja i da svu pozornost usmjerimo na njegove sposobnosti. Ti ljudi
esto uope nisu navikli da se prema njima netko ophodi na takav nain.
Oekuju da ih terapeut, kao i svi ostali ljudi, pita: Zato ste opet poeli
piti? To pitanje ionako nije posebno zanimljivo. Nerijetko se radi o uvijek
istim situacijama, a pacijent se svaki put osjea posramljeno dok opisuje
svoj preveliki grijeh. Puno je korisnije pitanje: Kako ste uspjeli
okonati svoj recidiv? Pokoji rezignirani pacijent, koji moda i od
terapeuta oekuje samo nova poniavanja, odgovorit e: Boca je bila
prazna, doktore. Lijenik nato moe ljubazno rei: Ako ijedan od nas
dvojice zna gdje se moe nabaviti nova boca, onda ste to vjerojatno ipak
vi, a pacijent e klimnuti i ispriati kako je mislio na svoju enu, na svoju
djecu i odluio je: Ide se lijeiti! Takav ovjek sjedi sa suzama u oima,
a terapeut je katkad vrlo dirnut nevjerojatnim trudom i borbom
alkoholiara da ponovno, tko zna koji put, stane na noge. Poetak
razgovora koji sam upravo opisao ne stavlja pacijenta u podreeni poloaj
prema terapeutu, nego mu omoguuje da ga pogleda u oi kao netko tko je
u neemu uspio i sad eli jo dalje.
Zadaa terapeuta je zatim objektivno i sukladno najnovijim
znanstvenim spoznajama informirati pacijenta o njegovoj situaciji, ali i
mehanizmima pomoi koji se nude i meu kojima on moe odabrati onaj
koji mu se ini najkorisnijim. Pacijent se ne mora pritom drati omiljenih
izraza svoga terapeuta kao pijan plota. Je li on alkoholiar ili ima
problema s alkoholom za uspjenu je terapiju potpuno nebitno. ak nije
odluujue ni odluuje li se prestati piti zauvijek ili, za prvu ruku, samo na
odreeno vrijeme. Vano je da pacijent ima dojam kako moe otvoreno
govoriti te se nakon dobrog informiranja sam odluiti za mjere koje smatra
korisnima. On ne smije imati osjeaj sputanosti nekakvim planovima koji
dobro zvue. Odluujua nije sveana zakletva kako vie nee piti alkohol;
pravo je pitanje to on moe ili eli raditi umjesto opijanja. Naime, iza
pretjerane konzumacije alkohola esto se skrivaju posve shvatljivi motivi:
problemi, nesigurnost, dosada itd. Ako se takav ovjek samo odrekne
alkohola, ostaju mu isti problemi, ista nesigurnost, ista dosada, ali ovaj put
bez alkohola. To nimalo ne pomae. to on, dakle, moe poduzeti sa
svojim problemima, nesigurnou i dosadom umjesto opijanja, koje mu je
dosad na neki nain pomagalo?
Vano je u proces izljeenja ukljuiti obitelj, koja esto godinama
pati zajedno s pacijentom zbog njegove ovisnosti. Meutim, mora biti
jasno da odgovornost za izljeenje uvijek snosi sam pacijent. U obiteljima
s ovisnim lanom nerijetko nastaju odnosi koji se nazivaju dramskim
trokutom. Tu su spasioci, koji se iscrpljuju ne bi li spasili pacijenta
(nazovimo ga Willi). Sklanjaju njegove boce, ponedjeljkom ujutro nazivaju
njegova poslodavca kako bi ga ispriali zbog gripe, odravaju fasadu
harmonine obitelji pred susjedima i prijateljima. esto tu ulogu na sebe
preuzimaju supruge. Zatim su tu progonitelji, uglavnom umirovljeni
spasioci koji su godinama pokuavali spasiti Willija, ali su svaki put
iznova doivjeli razoaranje jer je on prekrio sve sveane zakletve te se
oni na njega sad jo samo ljute. Izmeu njih razvija se epski sukob.
Progonitelji krive spasioce da su oni ti koji su pacijentu omoguili da
sve vie pije. Nemaju posve krivo. S druge strane, spasioci optuuju
progonitelje da svojim neprekidnim zlobnim kritikama pacijenta stalno
tjeraju u ovisnost. Ni oni nisu posve u krivu. Tako bjesni borba izmeu
spasioca i progonitelja a Willi moe mirno dalje piti jer se za njega
nitko ne brine. Kad se obje strane priberu i razmisle tko ovdje zapravo pije,
pogledi e im istodobno pasti na Willija te e shvatiti da je on taj koji mora
odluiti. Tad ima izgleda za uspjenu terapiju.
Rekli smo da su tri osjetljive varijable posao, ena, vozaka
dozvola odluujui pokazatelji alkoholizma. Stoga je razumljivo da je
ponajprije radno mjesto ono na kojem pacijentu treba zorno predoiti
njegov problem. Naime, obitelj je usko emocionalno vezana za pacijenta te
joj esto preteko pada zadatak suoavanja ovisnika s njegovim
problemom. Onaj tko je zbog pijanosti izgubio vozaku dozvolu ve je,
naravno, ugrozio tue ivote. Stoga je kolegijalna pomo ovisnicima vana
jer im pomae nai izlaz iz ovisnosti, a omoguuje i da nadreeni
primjereno progovori o tom problemu. Reagiraju li kolege posve
instinktivno, dugo e tolerirati i skrivati pacijentovu ovisnost. Naime,
alkoholiari su esto vrlo omiljeni kolege koji svojom spremnou da
pomognu drugima podsvjesno ele izbjei suoavanje sa svojim
problemom. Meutim, ovisnost kad-tad preuzima glavnu rije, ekscesi
postaju sve uestaliji, alkoholiar je sve manje pouzdan i atmosfera na
poslu postaje nepodnoljiva. Iznenada nitko vie nema ni mrvice
razumijevanja za ovisnika. Naravno, nijedan od tih dvaju obrazaca
ponaanja nije profesionalan. Ispravno bi bilo kad bi nadreeni pravodobno
i trezveno pogovorio o uoljivim promjenama u pacijentovu ponaanju te
mu ukazao na to da potrai pomo, a da pritom sam ne postavlja dijagnozu.
Ne poduzme li ovisni zaposlenik ni nakon toga nita, treba misliti i na
posljedice propisane radnim pravom, imajui na umu ono to je najbolje za
tvrtku ali i za pacijenta.
4. Ovisnici i normalni O smislu ovisnosti
Normalni su ljudi neko prezirali ovisnike i nazivali ih grenicima.
Meutim, i sveta Monika, hrabra Augustinova majka, oigledno se na neko
vrijeme odala alkoholu. U svojoj autobiografiji Ispovijesti, prvoj
psiholokoj knjizi svjetske knjievnosti, sveti Augustin pie kako je
njegova majka kao djevojka iz ljubavi prema zabranjenom vou znala
potajice gucnuti malo vina, a naposljetku je ispijala gotovo pune pehare
istoga vina. Ljeilita za alkoholiare uvedena su u devetnaestome
stoljeu kako bi se pijane grenike potaklo na preobraenje. Stari
prijezir, neugoda zbog vlastite bolesti, sram to su i danas najvee
prepreke koje sprjeavaju ljude u priznavanju svoje ovisnosti.
Ipak, ovisnost nije grijeh. Tko se ponosi time to nije ovisnik,
trebao bi znati da postoji i genetski imbenik, za koji nitko nije odgovoran.
Osim toga, svatko moe doivjeti neku traginu situaciju na koju reagira
ovisnikim ponaanjem. U takvim sluajevima ovisnost o opojnim
sredstvima ponajprije razvijaju vrlo osjetljivi ljudi. Onaj tko je u stanju bez
problema gaziti preko mrtvih teko da e postati ovisnik. Ovisnici tako
predstavljaju tamnu stranu drutva normalnih, koje zdrave ljude tjera k sve
tee ostvarivim ciljevima, a posrnulima nudi samo zaborav i nie na svome
rubu. U takvom drutvu nema vie mjesta za one tankoutne i pune
razumijevanja. Sve je hladnije, a hladnokrvni ljigavi tipovi povlateni su i
sposobni za opstanak u svijetu koji savreno funkcionira, ali u kojem
ljudska toplina naglo pada. Ovisnici esto zrae veom ljudskom toplinom
od normalnih ljudi. Nerijetko su osjetljiviji od njih, dok s druge strane
samouvjereni normalni svojom neobazrivom agresivnou mogu ljude
otjerati u ovisnost. Unato tome, terapija se, u svrhu to vee uspjenosti,
usredotouje na pacijentovu odgovornost za vlastito ponaanje. Ipak,
pacijent nije sam kriv za svoju ovisnost. Onaj tko je slijedio naporne
ivotne prie mnogih ovisnika moe osjeati samo strahopotovanje pred
katkad gotovo nadljudskim naporima tih ljudi, koji svaki put iznova posrnu
i svaki put iznova kreu ispoetka.
Kad se naviknete traiti pacijentove sposobnosti, upravo ete kod
ovisnika otkriti velika blaga. Alkoholiare beskunike obino se smatra
ljudima koji nita ne mogu, koji su potpuno propali. Meutim, pogledate li
malo bolje, ukazat e vam se posve druga slika. Gotovo nitko od normalnih
ne bi mogao preivjeti ni tjedan kelnske zime na ulici: svakoga dana
iznova pronai mjesto gdje e prenoiti, hranu, a ponajprije pie kako ne bi
zapao u apstinencijsku krizu. Za takvo to treba imati dobre drutvene veze
koje iziskuju da ih se njeguje iz dana u dan. Koji bi normalan ovjek to
mogao bez pripreme? Kad to osvijestimo, prema takvim emo se
pacijentima odnositi s daleko vie potovanja, a meusobni suradniki
odnos razvit e se sam od sebe. U mojoj bolnici mnogo smo puta lijeili
jednoga tekog alkoholiara, koji je bio beskunik i invalid u kolicima, ali
bi on svaki put ostao prekratko. Bilo je to zato to je zaraivao prosei te
nije elio izgubiti zaradu. Za njega smo smislili rajnsko rjeenje:
poslijepodne je mogao odlaziti na praksu u pjeakoj zoni te je sad
napokon pristao ostati na lijeenju dovoljno dugo. to se vie bavite
ovisnicima, to e vie potovanja oni pobuditi u vama i posramit ete se
zbog svih onih normalnih ljudi kamena srca koji misle da su puno bolji od
onih tamo.
U Njemakoj je tek odlukom Saveznoga ustavnog suda iz 1968.
alkoholizmu priznat status bolesti. Time je s njega skinuta stigma grijeha, a
pacijentima napokon prueno pravo na lijeenje.
Alkoholizam je ozbiljna bolest. Sa sobom nosi vrlo visok rizik od
samoubojstva. Alkoholiar oteuje sve organe u svome tijelu, ne samo
jetra. Razlikujemo razliite tipove alkoholizma: opijanje zbog problema u
ivotu, opijanje po prigodi, ali i teki oblici bolesti. U posljednju skupinu
ubrajamo kronine alkoholiare, koji se uestalo opijaju do besvijesti,
uravnoteene pijance, koji odravaju uvijek istu razinu alkohola u krvi pa
nikad nisu pretjerano pijani, ali ni posve trijezni, te naposljetku periodine
pijance, koji izmeu pojedinih ekscesnih pijanevanja ne konzumiraju
alkohol. Usput, ene u prosjeku mogu podnijeti tek treinu koliine
alkohola koju podnose mukarci.
Alkoholizam sa sobom nosi jo neke udnovate fenomene. Tako
postoji alkoholna halucinoza, koja se moe javiti nakon dugogodinje
ovisnosti o alkoholu. Pacijent u takvom stanju uje glasove, esto iz
utinice ili drugih predmeta. Alkoholna halucinoza od luakih se
halucinacija razlikuje po tome to pacijent kojeg je spopala zna da to to
uje uope nije mogue. Unato tome, vrlo je uznemirujua, to je posve
razumljivo. Sjeam se pacijentice koja je stalno ula glas svoga pokojnog
zarunika Willija iz limenke Coca-Cole.
Jo vie uznemiruje tzv. Korsakovljev sindrom. U narodu se za
nekoga s tim poremeajem kae da mu je alkohol popio mozak. Pacijenti
s tim amnestikim sindromom zapravo manje-vie iznenada gube
orijentaciju, a ponajprije pamenje novijih dogaaja. Meutim, za razliku
od demencije, intelektualne sposobnosti jo su velikim dijelom ouvane.
Taj se sindrom od delirija razlikuje po tome to je pacijent svjestan i ne
mue ga halucinacije. Budui da se Korsakovljev sindrom uvijek javlja uz
manjak vitamina B1, on se pacijentima u akutnom stadiju daje u visokim
dozama da bi se spasilo to se spasiti da. Ipak, napredak je spor i
dugotrajan. esto se jo i nakon nekoliko mjeseci moe postii osjetan
napredak. Dodue, mnogi pacijenti nikad ne uspiju pronai izlaz iz tog
stanja ili zavre u alkoholnoj demenciji. Glumac Harald Juhnke pred kraj je
ivota zbog dugotrajne ovisnosti o alkoholu pretrpio teak gubitak
orijentacije i pamenja. Halucinoza i amnestiki sindrom su organski
psihiki poremeaji koje mogu izazvati i drugi uzroci. Napomenimo jo i
da uglavnom genetika odreuje koji e organ najvie stradati zbog
alkoholizma.
Osobe ovisne o opojnim drogama uglavnom se ne slau dobro s
ostalim ovisnicima. Meutim, ponajprije su normalnima trn u oku. Ti
nemirni mladi pacijenti, esto bez ikakva radnog iskustva, ive samo za
ut, vrlo kratak i vrlo intenzivan osjeaj. Meutim, uskoro ih samo jo
strah od apstinencije tjera iz jednog sloma u drugi. Pritom je kanabis
(hai) sigurno manje destruktivan od heroina. tovie, hai manje
oteuje organe od alkohola. Sve je to u novije vrijeme rezultiralo
podcjenjivanjem njegove tetnosti posve neutemeljeno. Naime, za
razliku od alkohola, hai se konzumira iskljuivo radi postizanja
promijenjenog stanja svijesti, to skriva jo i znatno vee opasnosti. Stoga
nije udo to je hai mnogim ovisnicima bio tek prva stepenica na putu
prema kobnoj narkomanskoj tragediji.
Haia se jo lako rijeiti. Simptomi apstinencije su blagi. S druge
strane, ovisnost o heroinu i apstinencija od njega znatno su ei. Osim
toga, ovisnost o heroinu bre se javlja. Jo se dobro sjeam kako sam
lijeio djevojku koja je konzumirala hai i koja se naposljetku uspjela
osloboditi te ovisnosti. A onda je jednog dana uzela heroin. Odjednom se
potpuno promijenila. Ne samo da je izgubila kontrolu nad svojim ivotom,
to se dogodilo i njezinoj obitelji i meni kao terapeutu. U posljednjem nam
je trenu uspjelo dovesti je na odvikavanje. Uspjela je i danas je sretno
udana supruga i majka.
Prevencija je od odluujue vanosti. Moramo sprijeiti prvu
konzumaciju. Stoga je vano da mladi ljudi stasaju u okruju u kojem
njihovi najblii ne postupaju olako s opojnim sredstvima i da umjesto
pasivnog uivanja u utu naue aktivno oblikovati svoj ivot.
I opojne droge imaju svoju povijest. U devetnaestome stoljeu bilo
je puno morfinista, jo vie opijumskih jazbina, kojima su zapadne
kolonijalne sile pokuavale baciti Kinu na koljena. Naposljetku, Britanci su
vodili dva prava pravcata Opijumska rata ne bi li prisilili kineskoga cara da
dopusti daljnji uvoz opijuma. Na kraju je u Kini bilo sto milijuna ovisnika
o opijumu. Taj nevjerojatni cinizam Europljana najbolje objanjava zato
mnogi Kinezi svjesni svoje povijesti gaje predrasudu prema zapadnjacima.
Djeca cvijea generacije 1968. svoju su superdrogu pronali u LSD-u, koji
im je omoguavao da u halucinacijama vide svijet onakvim kakav su eljeli
da bude. Da barem nije bilo tzv. horor-tripova, koji su znali iznenada
spopasti konzumente LSD-a. I hai je povremeno izazivao neugodne
flebekove, iznenadne napadaje panike, koji su se mogli javiti i nekoliko
tjedana nakon konzumacije kanabisa. Kokain je, pak, bio droga lijepih i
bogatih te onih koji su eljeli pripadati tom svijetu, koliko god to stajalo.
On, dodue, gotovo uope ne izaziva fiziku ovisnost, ali je zato psihika
toliko jaka da moe iz temelja unititi ovisnikov ivot, jednako kao i sve
ostale droge koje uzrokuju promijenjena stanja svijesti, dizajnerske droge i
stimulansi koji e vas otjerati u grob. Meutim, ono to pokree globalnu
trgovinu drogama nije neobuzdana pohlepa ovisnika za sreom, nego
beskrajna pohlepa dilera za novcem.
Heroin je, kao i oni uasni ruiasti jogurti, proizvod farmaceutskog
koncerna Bayer. Kad je krajem devetnaestoga stoljea ta tvar proizvedena
za suzbijanje bolova i kalja, farmaceuti nisu jo imali pojma da su time
stvorili jednu od najopasnijih droga na svijetu. Ovisnost o heroinu moe
nastupiti ve i nakon jednokratnog konzumiranja, iznimno je jaka, fizike
reakcije na apstinenciju krajnje su neugodne, a opasna komplikacija su i
narkomanske psihoze. O odvikavanju od heroina dugo se estoko
debatiralo. Neko se znalo samo za stacionarno lijeenje pacijenata, koji
nisu dobivali nikakve lijekove s potencijalom za razvijanje ovisnosti i
proivljavali kratku apstinenciju. Budui da, zaudo, ne postoje skupine za
samopomo za narkomane, na kraju je u obzir dolazilo samo rigidno
viemjeseno lijeenje u specijaliziranoj klinici. Sveane zakletve
narkomana kako vie nikad u ivotu nee uzeti drogu bile su neizbjene.
Na brutalnost droga reagiralo se brutalnim metodama lijeenja. Meutim,
gotovo nitko nije odlazio u takve klinike! Veina pacijenata jednostavno
nije prihvaala takve ponude za lijeenje. Broj umrlih od droga meu
mladom populacijom dramatino se poveao. Stoga su lijenici odluili
potraiti drugi nain. Odustali su od radikalnih metoda i smislili tzv.
metode niskoga praga. Posebno je osporavano bilo davanje zamjenske
droge metadona. Naime, to sredstvo ima jo vei potencijal za stvaranje
ovisnosti od heroina. Ipak, metadon s jedne strane olakava apstinenciju,
dok se s druge strane trajnom supstitucijom (zamjenjivanjem heroina
metadonom) teke ovisnike moe maknuti s kriminalne scene. Ali pojavilo
se pitanje je li s medicinskoga stajalita opravdano propisivati ljudima
opojna sredstva samo da bi se smanjio broj provala u kue i stanove.
Meutim, odluujua je bila injenica da se ovako na lijeenje doista
javljalo vie ovisnika, a teki ovisnici spaeni su od bijede i smrti. Ovisni o
heroinu boje se naglog odvikavanja i spremnije pristaju na odvikavanje
pomou metadona. esto dolaze na lijeenje samo kako bi se na neko
vrijeme maknuli sa scene. Tamo im se prvi put nakon dugo vremena
razbistri glava pa ponekad razmisle ne bi li se ipak pokuali odviknuti od
droge.
Normalni ljudi esto su obuzeti konzumeristikim ludilom te ive u
zabludi da se srea i smisao ivota mogu kupiti novcem. Svima njima
ovisnici o drogama pokazuju gdje takav put zavrava, dopustimo li da nas
zavede do kraja. Narkoman je suludo vrsto uvjeren da mu sreu u ivotu
donosi ut, odnosno da sreu moe postii uz mnogo novca, ali i droge. Na
taj nain narkomani nam zorno pokazuju svu patologiju podivljale
autonomije. Ovdje se licem u lice susreemo sa samim dnom ljudske
egzistencije: krivnjom, borbom, patnjom i smru, dakle, neizbjenim
graninim situacijama, kako ih je nazivao filozof Karl Jaspers. Jednog e
dana one sustii svakoga od nas. Tako droge barem nude umjetan odgovor
na duboko pitanje o smislu ivota, koje nas sve uznemiruje i odzvanja u
nitavilu. Dakle, ovisnici o drogama naposljetku ine ono emu svi
eznutljivo teimo, a to je ipak obina stranputica. Stoga se problem
ovisnosti nikad ne moe do kraja rijeiti, a ovisnici su svojom pukom
egzistencijom provokacija za drutvo bolno normalnih, koje svoje
probleme radije potiskuje. Na takve provokacije normalni reagiraju
odbacivanjem.
Postizanje sree novcem u korijenu je i ovisnosti o kocki. Ona ima
primat meu svim tzv. nekemijskim ovisnostima, koje danas sve vie
uzimaju maha. Kad sam lijeei svoga prvog ovisnika o kocki kod njega
uoio fizike simptome apstinencije (znojenje, nemir, drhtanje itd.), isprva
nisam mogao vjerovati. U meuvremenu su organizirani specijalizirani
programi odvikavanja i za tu vrstu ovisnosti. Gotovo svaki oblik ponaanja
moe u principu zavriti ovisnou. Meutim, kod svih metoda lijeenja
sredinje pitanje mora biti: ime ovisnik moe zamijeniti svoje ovisniko
ponaanje? to pacijentu vie uspije (ponovno) pronai takve smislene
sadraje, to se prije moe trajno odrei ovisnikog ponaanja.
Ovisnost je, dakle, cijena utopistikog projekta lako ostvarive sree,
koji normalni ljudi pokreu svim silama. Iako je osuen na propast, taj
projekt nee prestati sve dok ima ljudi. A sve vei broj senzibilnih ovisnika
plaa ceh za vrtoglavu lakomislenost svih nas.

III. Grijeiti je ljudski Shizofrenija

1. Iskuajte shizofreniju na vlastitoj koi to je zajedniko
psihijatriji i ministarstvu?
Ovdje neto nije u redu. Ova je knjiga udna. Inicijal moga
prezimena stalno se javlja u sumnjivim kombinacijama. Neke me prie
podsjeaju na vlastite doivljaje, za koje ovaj Ltz uope ne moe znati.
Kako mi je ova knjiga uope dospjela u ruke? ovjek u knjiari udnovato
me pogledao. Nije li se nekako zagonetno smjekao? Tko mi je tako
ustrajno spominjao ovu knjigu koju sad itam? I emu to zapravo? Zato
bih ba ja itao ovu knjigu o psihijatriji? eli li to netko rei da sam lud?
eli li me netko odvesti na psihijatriju? A sad jo itam i ove reenice!
Znai li to da e istina uskoro izai na vidjelo? Nee li za koji as, dok
itam o odvoenju na psihijatriju koje mi prijeti, netko ui u sobu i
ljubaznim suosjeajnim glasom mi rei da spakiram stvari i poem s njim u
bolnicu? Sad jo osjeam i lagani pritisak na eludac. Otkud odjednom to?
A i soba u kojoj se nalazim nekako je udna. Kvaka na prozoru pokazuje
na mene. Zato? Slika na zidu visi malo ukoso. to bi mi to trebalo znaiti?
Sve je ovdje nekako namjeteno. ak ni ovjek kojeg sam susreo prije
nego to sam se povukao da bih itao nije reagirao kao inae. Njegove
rijei nisu, dodue, bile posebno sumnjive, ali kad sam ga poeo pozornije
sluati, osjetio sam neki prizvuk. Sad trebam okrenuti stranicu, zato ba
sad?
Moram li sad obvezatno nastaviti itati? to ako zatvorim knjigu?
Hoe li to biti znak da e se dogoditi neto strano? Ionako ve dulje
vrijeme imam neki udan osjeaj Hoe li se dogoditi sad? Iduega trena?
Sve je tako jezovito. Nekako nestvarno. Nije kao inae. Ali to se zapravo
skriva iza toga? Tko to kuje urotu protiv mene? Zato se ne pokae? emu
sva ta tajanstvenost? Ipak, to vie razmiljam, to mi vie na um pada onaj
knjiar. Ba se udnovato smjekao. Vjerojatno je on iza svega. Pa
naravno, on je sve to organizirao! On mi je prijevarom uvalio u ruke ovu
izmanipuliranu knjigu sa svim tim neizravnim porukama, on me eli
izluditi, poniziti, unititi. On je i ovdje u sobi sumnjivim tehnikim
metodama stvorio neke neobine pojave. Moda on i moj eludac obasjava
nekakvim nevidljivim laserskim zrakama. Taj je tip iza svega! Sad je
jasno! Ali neu ja njemu dopustiti da me tako lako slomi! Neu mu
dopustiti da me terorizira zrakama! Neu dopustiti da me izludi! Ja nisam
lud! Moja je okolina poludjela izludio ih je onaj odurni knjiar.
Kako se osjeate, dragi itatelju? Moda trenutano i niste ba
dobro. Naime, ono to ste upravo proivjeli je tzv. mahnito stanje duha,
koje se pretvorilo u konkretnu mahnitost. Imali ste priliku iskusiti kako je
mahnito stanje duha izrazito jezovito i da je pojava prave mahnitosti da
se iza svega skriva knjiar donijela pravo olakanje. Moda ete onda
pomalo shvatiti zato se mahnitog bolesnika ne moe razgovorom odvratiti
od njegove mahnitosti. Naime, dok se njegov ja za mahnitog stanja duha
gotovo raspada, prava mahnitost, uvjerenje da je knjiar kriv za sve, daje
mu odreenu sigurnost. Bolesnu sigurnost, dodue, ali i bolesna sigurnost
bolja je od raspada vlastitoga ja.
Duboka nesigurnost vlastitoga ja, nesposobnost da njime
razlikuje bitno od nebitnoga, iz ega proizlazi osjeaj bespomone
izloenosti golemoj koliini dojmova koje prima, temeljni je poremeaj
oboljelog od shizofrenije. Shizofrenija nije, dakle, bolest podijeljene
osobnosti, kao to katkad moemo uti. Naime, sama rije na grkom
znai podijeljenu duu. Takvo to prije bismo mogli okarakterizirati kao
poremeaj viestrukih osobnosti. Shizofrenija je neto drugo. Normalno
je da svatko zna to znai kad kae ja. Meutim, upravo u to shizofrenik
poinje sumnjati. to je on sam, to ini njegovu okolinu? Jesu li glasovi
koje uje on i samo on, koji komentiraju njegove postupke, nareuju mu ili
meusobno razgovaraju o njemu, glasovi iz njegove glave ili su to ipak
glasovi drugih ljudi? Jesu li njegove misli, koje katkad uje naglas,
njegove vlastite misli ili mu ih je zapravo usadio netko izvana? I obrnuto,
mogu li drugi uti njegove misli ili mu ih ak oduzeti? Je li on jo gazda u
svojoj kui ili njegovom voljom zapravo upravlja netko drugi? Jesu li
njegovi tjelesni osjeti stvoreni izvana zrakama ili neim slinim pa,
dakle, uope nisu njegovi? Ne progone li ga neki ljudi, ne predstoji li mu
sigurna smrt? Nemaju li sve stvari koje opaa u svojoj okolini nekakve
veze s njim samim? Shizofreniku u akutnoj fazi bolesti sve ovo uope
nije upitno. To su sigurne stvari, sigurnije od vaeg relativno slabog
uvjerenja da upravo itate knjigu u kojoj se opisuju udnovate stvari.
Takva sigurnost koja se ne moe korigirati argumentima naziva se
mahnitou.
Napadaj akutne shizofrenije za rtvu je vrlo naporan i potresan do
sri. Stoga ta bolest priziva bolesnikova najdublja ivotna uvjerenja. Tako
vjerske teme nisu rijetkost. To ne znai da vjera nekog moe otjerati u
shizofreniju, nego da ta bolest trai takve sadraje. Primjerice, netko tko
nikad nije imao veze s crkvom odjednom misli da je Bog, Krist ili papa. U
okruju u kojem vjera nema takav utjecaj, shizofrenici e potraiti druge
sadraje.
Sama bolest uvelike je neovisna o tim sadrajima, ali i o ostalim
drutvenim utjecajima. Znanstvenici su ustanovili da je u svim kulturama,
od Europe do junoga Pacifika, postotak bolesnih od shizofrenije otprilike
isti: oko 1% ljudi u nekom asu svog ivota oboli od shizofrenije. To je
zapravo prilino mnogo. Biste li oekivali podatak kako je od stotinu ljudi
koje susretnete jedan vjerojatno bio, bit e ili je upravo sad u akutnoj
shizofrenoj fazi? Dakako, neki su shizofrenici na bolnikom lijeenju
ali vrlo rijetki. Neki kronini shizofrenici ive u domovima ili drugim
specijaliziranim ustanovama. Meutim, veina ih ivi posve normalno u
drutvu, putuju autobusom i vlakom, a ostali ne prepoznaju njihovu
shizofreniju. Meutim, jo je uvijek vrlo rairena zabluda kako dijagnoza
shizofrenije znai doivotnu ludost.
I psihijatrija snosi dio krivnje za tu javnu zabludu. Dementia
praecox, prijevremeno otupljivanje tako je Emil Kraepelin 1893. nazvao
shizofreniju. Ni izraz shizofrenija, koji je smislio Eugen Bleuler 1911.,
nije bio posebno pametan. Oba naziva su s dananjega psihijatrijskog
stajalita potpune besmislice. Kao to smo upravo objasnili, podijeljena
dua je nejasan izraz. S druge strane, shizofreniju ne prati smanjenje
inteligencije. Shizofrenici su esto briljantni uenici koje odjednom pogodi
bolest, istaknuti intelektualci i nerijetko posebno senzibilni ljudi koje ta
nasljedna bolest uglavnom pogodi izmeu dvadesete i etrdesete godine
ivota. Neko se ljude smanjene inteligencije zatvaralo u sanatorije
zajedno sa psihikim bolesnicima. To nije pogodovalo nijednoj od tih dviju
skupina. Osim toga, drastino je povealo predrasude o luacima. Prava
je istina da je prosjeni kvocijent inteligencije u psihijatrijskoj bolnici i
Ministarstvu zdravstva vjerojatno potpuno jednak. Ne alim se!
Jednog me dana nazvao profesor teologije. Ispriao mi je kako je
njegova biva uenica, sad ve nastavnica, odjednom postala vrlo udna i
zamolio me da je malo pogledam. Tako je u moj ured uskoro dola ureena
mlada ena koja uope nije izgledala udno. Rekla mi je da ima povjerenje
u svoga profesora teologije te da je i dola samo zato to ju je on tako
ustrajno nagovarao. U posljednje je vrijeme doivljavala neobine stvari,
ali nije se osjeala bolesno. Doznao sam da je udana, da ima dvoje male
djece i stabilan brak. Ve je nekoliko godina radila kao nastavnica u
gimnaziji i posao ju je veselio. Razgovor je dotad tekao posve normalno,
ali na njoj sam primijetio odreeni nemir. Stoga sam je pitao to li je
moglo nagnati profesora teologije da je poalje k meni, psihijatru. Zastala
je. Svojim me ispitivakim pogledom brzo odmjerila. Jo sam je jednom
izriito upozorio da sam obvezan uvati lijeniku tajnu. Nato mi je ona
poela polako priati kako se posljednjih tjedana osjea neobino
prosvijetljeno. U meuvremenu nije sigurna je li ona moda Krist.
Naposljetku je sa sigurnou utvrdila da je nakratko je oklijevala
prorok Ilija.
Ostao sam iznenaen. Posljednje je rijei izgovorila samosvjesnim
tonom bez zrna sumnje. Upitao sam je zna li za to jo netko. Odgovorila je
da nije nikome rekla, jedino je profesoru teologije natuknula svoju
spoznaju, ali on ju je pogreno shvatio. Pitao sam je kako je na njezinim
satovima vjeronauka. Teko, priznala je. Prorok Ilija trenutano se morao
muiti s viim razredima gimnazije, ali od uenika je skrivala svoju pravu
bit. Oprezno sam joj natuknuo da je Ilija starozavjetni prorok i da je
neshvatljivo kako bi ona sad mogla biti upravo on. Meutim, to se njezina
uvjerenja ticalo, pacijentica nije prihvaala nikakve razumske argumente.
Ipak, bilo joj je na neki nain jasno da bi mogla imati problema na poslu
kad bi javno obznanila svoje uvjerenje. Osim toga, u posljednje je vrijeme
loe spavala. Stoga sam je uspio nagovoriti da pone uzimati neuroleptike.
Predloio sam joj i bolniko lijeenje kako bih je maknuo iz nesumnjivo
naporne situacije, ali to nije eljela. Tako mi nije preostalo nita drugo
nego da je nakon to sam iskljuio eventualne fizike uzroke njezine
bolesti pokuam lijeiti ambulantno.
Ve je na naem iduem susretu pacijentica ispriala kako lijek
dobro djeluje. Ovaj je put kazala i kako je dulje vrijeme ula glas Boji,
koji ju je zazivao, davao joj upute i komentirao njezino ponaanje. Sad ga
vie nije ula. Dakako, jo je uvijek bila uvjerena da je prorok Ilija.
Povjerila mi se da joj je posebno teko odravati nastavu vjeronauka.
Meutim, nije eljela otii na bolovanje kako se ne bi izdvajala od ostalih;
osim toga, ionako nije bolesna. Lijeenje je napredovalo, nuspojave lijeka
nisu bile znaajne, a pacijenticu su obuzele sumnje te se poela distancirati
od svoje mahnite uvjerenosti da je prorok Ilija. Naposljetku je pobijedila
mahnitost i ozdravila. Uope joj nije bilo jasno kako joj je sinula takva
besmislena zamisao, ali sad je, hvala Bogu, sve opet bilo dobro. Dogovorili
smo jo nekoliko susreta kako bismo bili sigurni da moemo vjerovati
tome zatiju. Nijedna bolesna ideja nije se vratila. Nekoliko godina kasnije
pacijentica mi je ispriala kako i dalje vodi uspjean ivot.
Postoje razliiti oblici shizofrenije. Najea je paranoidno-
halucinatorna shizofrenija, od kojeg je patila i gore spomenuta nastavnica.
U akutnim fazama bolesti pacijent je mahnit i ima slune halucinacije,
dakle, uje glasove. Taj se oblik shizofrenije dobro lijei neurolepticima.
Hebefrena shizofrenija (grki hebe znai mladost) najee se
javlja u ranoj mladosti. Taj se oblik bolesti tee lijei i podmuklo se
razvija. Mladi pacijent govori oteano i nepovezano te u razgovoru, kao i u
ivotu, sve vie gubi nit. Nema jasnog pokazatelja da pati od halucinacija
ili mahnitosti, ali njegova emocionalnost, dakle, njegovi osjeaji teko su
pogoeni. Kao i kod svih drugih oblika shizofrenije, a pogotovo kod ovog,
pacijentovo raspoloenje i izraz lica ne slau se nuno s onime to on
govori. Njegova emocionalna sposobnost uivljavanja u razgovor vrlo je
slabo izraena.
Tom obliku slina je tzv. shizofrenija simpleks. Karakterizira je
samo prekid u liniji ivota, ope smanjenje dinaminosti, a pacijent kao
da poinje nestajati. Nema pozitivnih simptoma, poput halucinacija i
mahnitosti. Umjesto toga, pacijent razvija negativne simptome, poput
slabljenja emocija i motivacije, ali i smetnja koncentracije i pozornosti.
Mogu se javiti i tzv. formalni poremeaji miljenja, esti kod shizofrenika.
Moemo ih prepoznati po tekoama bolesnih da ispravno shvate znaenje
poslovica. Primjerice, upitamo li shizofrenika da nam objasni to znai
poslovica: Tko drugom jamu kopa, sam u nju pada, on e nam moda
poeti objanjavati kako postoje razni padovi, ali i prepadi, upadi, napadi
itd. Bolesnici katkad ali ne uvijek! mogu pogreno shvatiti i duhovite
komentare. Nadalje, nerijetko se uoava izraena neodlunost. U
ekstremnim psihotinim stanjima shizofrenikov tijek misli moe se naglo
prekinuti ili potpuno ispremijeati. Kaemo da je pacijent rastrojen.
Pacijenti u tom stanju logiki nepovezano skau s teme na temu. Tri puta
tri je etvrtak. Nova godina pada na prvi, ponekad je znao govoriti na
nastavnik engleskog, koji nije bio shizofrenik, ali je time pokazivao tipinu
rastrojenost. Rastrojenom pacijentu na pamet padaju matovite izvedenice
od ve postojeih rijei, ali jezik se moe pretvoriti i u potpuni kupus.
Formalni poremeaji miljenja u vie ili manje izraenom obliku mogu se
javiti kod svih oblika shizofrenije. Kod shizofrenije simpleks su tek
suptilno vidljivi te dijagnozu potvruju negativni simptomi. Isto je s
rezidualnom shizofrenijom, kroninom shizofrenom stanju mirovanja.
Stariji neuroleptici gotovo uope nisu pomagali, dok novija generacija
lijekova pokazuje odreen uinak i kod te bolesti.
Posljednji oblik, katatonu shizofreniju, psihijatri su prije stotinu
godina jo esto dijagnosticirali. Pacijenti su napeti i esto satima stoje u
neobinim pozama nasred prostorije. Takvo to danas se vie gotovo uope
ne via.
2. Dobre vijesti Jeziva bolest prestaje biti bauk
Treina shizofrenika potpuno ozdravi. Treina ih uvijek ima mali
nedostatak, koji ih ipak ne sprjeava u obavljanju nekog posla. Preostala
treina ostaje kronino bolesna, a treina od njih kasnije doivi i tzv.
drugi pozitivni prekid. to je poetak takve psihoze akutniji, to je bolja
prognoza za izljeenje. Takve su informacije vrlo vane lanovima obitelji,
iji oaj nema kraja dok sjede pokraj potpuno poludjela pacijenta. Ako se
psihoza razvija podmuklo, bez halucinacija i oigledne mahnitosti, njezin
je tijek esto znatno tei. Kronini shizofrenici u meuvremenu mogu
raunati na razne vrste pomoi, tako da unato svojoj bolesti mogu voditi
posve sretan ivot. esto su mudriji od svojih normalnih prijatelja jer su
uspjeno svladali teke ivotne krize. Osim toga, doivjeli su doslovno
fantastine stvari, koje su, dodue, esto bile mune, ali su zato ivotu dale
jedinstvenu nijansu. Rije shizofrenija danas se esto pogreno shvaa.
Naime, svi oni uasi koji su se neko vezivali uz tu bolest odavno su
nadvladani.
Rije shizofrenija najbesmislenije koriste tzv. normalni ljudi.
Zlorabe je kao pogrdu i ponaanje svoga takoer normalnog suparnika rado
opisuju kao shizofreno, elei time rei da je posve proturjeno ili
besmisleno. Meutim, upravo se normalni ljudi iz ne ba lijepih razloga
nerijetko ponaaju proturjeno i besmisleno. S druge strane, osobe koje
doista boluju od shizofrenije ponaaju se udno bez ikakvih zlih namjera.
U svojoj su mahnitosti posve dosljedni, njihovo je ludilo samo po sebi
odlino organizirano i, unutar svojih granica, logino. Samo su mahnite
premise potpuno pogrene. Po svojoj inteligenciji i stratekom razmiljanju
shizofrenik koji pati od manije proganjanja moe se mjeriti sa svakim
visokim asnikom. Razlika je samo u tome da se asnik slae barem sa
svojim zapovjednikom oko toga da uistinu postoji neprijatelj. Shizofrenik
je pak u tom svom uvjerenju preputen sam sebi. Ipak, ima sluajeva kad
shizofrenicima uspije drugu osobu, primjerice suprugu (ako ona i sama ima
kakav poremeaj osobnosti), tako dobro uvjeriti u svoju mahnitost da je
psihijatar suoen s tzv. ludilom u dvoje (folie deux). U takvim
sluajevima oba brana druga marljivo skupljaju aluminijske folije te ih
veu oko brane postelje ne bi li se zatitili od laserskih zraka. Ili supruga
pie ogorena pisma svim moguim institucijama, a gospodi iz Zavoda za
javno zdravstvo ne doputa da uu u stan jer ele odvesti njezina supruga
na lijeenje. U takvim situacijama na ulaznim vratima stana nau se
pomalo zbunjeni zdravstveni radnici. Poto se donekle saberu, prvo moraju
otkriti tko je ovdje pravi luak.
Meutim, katkad se dogodi da pacijent sa svojim uvjerenjem naie
na odobravanje veine, a psihijatar ostane jedini koji vrsto vjeruje da je
pacijent bolestan. To je posljednji as da se prepozna kako taj psihijatar
ima problem te mu treba profesionalna i suosjeajna pomo njegovih
kolega. Stoga se u sluaju uvjerljivih protuargumenata preporuuje na
vrijeme obaviti posao kako treba. Jednom nam je na lijeenje doao
pacijent koji je bio vrsto uvjeren da mu je po noi u vrtu nastupio neki
portugalski bend i omeo mu san. Budui da je ivio u zabaenom selu u
gorju Eifelu, u razmatranje smo ve uzeli razliite dijagnostike hipoteze.
Kad smo na kraju istraivanja nazvali pacijentovu obitelj, ostali smo
zaprepateni: u njegovu je zabaenom selu doista nakratko nastupao
portugalski bend. I psihijatri mogu grijeiti. to prije to primijete, to bolje
za pacijente, ali i za njih same. Jer u protivnom, kao to smo upravo
ustanovili, moraju doi oni kolege puni razumijevanja
Postoje i drugi poremeaji koje prati mahnitost, ali se ona nikad ne
razmae do razmjera shizofrenije. Jedna od tih bolesti je paranoja. U nju se
ubraja i opsjednutost slavnima, koja nerijetko pogaa inae srameljive i
psihiki vrlo krhke ene. One su tad posve obuzete svojom mahnitou, ali
inae su u odlinoj formi, toliko dobroj da objekt svoje opsesije, esto neku
istaknutu linost, tjeraju u oaj. Jednom sam imao pacijenticu koju ak ni
sudska odluka o zabrani pristupa nije mogla odvratiti od toga da nekog
evangelikog pastora svakodnevno mui svojim izjavama ljubavi. Nije ula
glasove, a i inae je bila dobroga zdravlja. Samo se svoje bolesne i
bezizgledne ljubavi nikako nije mogla rijeiti.
Istaknute osobe veliku ulogu imaju i kod prave shizofrenije. Jedna
kronino shizofrena pacijentica, koja je ula kako je glasovi komentiraju, a
usto se ve dulje vrijeme udno ponaala, po dolasku u bolnicu govorila je
kako pod svaku cijenu mora posjetiti papu u Rimu. Morala je hitno s njime
razgovarati i on se njoj ve bio javio. Dao joj je neke jasne znakove. Sretno
se osmjehnula kad je to izgovorila. Naravno, nije uviala da je bolesna. U
bolnicu je dola po nagovoru obitelji, ali odbijala je lijekove. Pokuali smo
s njome izgraditi odnos povjerenja jer je isprva bila vrlo nepovjerljiva.
Poput mnogih iskusnih pacijenata, pokuavala je sakriti tematiku svoje
mahnitosti jer bi svaki put iznova naila na nerazumijevanje. Kad smo
zadobili njezino povjerenje, ispriala je kako pod svaku cijenu mora
navesti papu da izae iz celibata. Malo kasnije obznanila nam je da se
mora udati za njega. Cijela je pria zapravo bila vrlo dosljedna. S
vremenom se ovjek moe vrlo dobro uivjeti u shizofreno miljenje a
da ga pritom, naravno, ne dijeli!
Shizofreni pacijenti povremeno izgrauju cijele sustave svoje
mahnitosti. Sjeam se pacijenta kojeg sam potraio u nekom selu u gorju
Eifelu. Pet metara ispred ploe s oznakom poetka mjesta stajao je znak za
slijepu ulicu. Selo je bilo u magli. Sve se doimalo prilino jezovito. Znao
sam da pacijent misli kako ga opsjedaju zeleni ovjeuljci, posvuda ih je
vidio kako sjede na ogradama. Bio je vrsto uvjeren da ga ele ubiti. U
onoj maglovitoj atmosferi gotovo sam ga mogao shvatiti. Stoga smo i
pacijent i ja osjetili olakanje kad smo napokon doli u bolnicu. Ima
sustava mahnitosti punih fantastinih predodaba upravo kozmikih
razmjera. Jedan mi je pacijent redovito poklanjao cijele galaktike i
upozoravao me na intergalaktike prijetnje. Dok bi mi priopavao sve te
nevjerojatne ideje koje su ga muile, uvijek bi bio uljudan i drag.
Shizofrene pacijente katkad okruuje gotovo svetaka aura. Oni se
nesvjesno trude da ne gnjave druge ljude svojim tekim emocijama jer ne
ele nepotrebno iritirati labilnu granicu svoga ja s okolinom. Stoga im se
zapravo ne moe prii, uvijek ostajete na pristojnoj distanci, iako su ti
pacijenti esto vrlo dirljivi, puno dirljiviji od mnogih nezgrapnih normalnih
koji vas tapu po ramenu.
Amerike studije kao idealno okruje za shizofrenike navode uvjete
snienih emocija. Ako u obitelji shizofrenika pak vladaju poviene
emocije, on e prema statistici bolovati ee i due. Osim toga, ako
zabrinuti roditelji stalno nadgledaju svoga shizofrenog jedinca te on na taj
nain osjea sav njihov jad i brigu, to nije ba dobro za bolesnika. Bolje je
ako je shizofrenik jedno od desetero djece i stalno je s njima, a da se nitko
previe ne brine za njega.
3. Katastrofa u psihologiji O uzrocima i posljedicama
Meutim, takvo to je lake rei nego uiniti, a jo je lake
istraivati na sveuilitu nego doivjeti u vlastitoj obitelji. to li sve
roditelji shizofrenika nisu morali pretrpjeti! U psihologiji je jednom izbila
katastrofa zbog teze o shizofrenogenoj majci, koju je iznijela
psihoanalitiarka Frieda Fromm-Reichmann. Njezina je teza bila da
odreeno majino ponaanje moe kod djeteta izazvati shizofreniju. Isprva
je to zvualo kao tek jedna mogua znanstvena hipoteza. Ipak, ta je teza
imala dramatine posljedice. Mi psihijatri shizofrene pacijente u pravilu
upoznamo kad se njihova bolest ve razvije i onda moemo pokuati
pomoi tim ljudima. Meutim, jednom sam svjedoio sluaju zdrave,
vitalne osamnaestogodinjakinje koju je obuzela teka shizofrenija. To je
zacijelo jedno od najpotresnijih iskustava u mom ivotu. Kad samo
zamislim koliko je to jo potresnije kad to majka doivi za svoje vlastito
dijete. A kad onda zamislim da netko optuuje takvu majku da je ona kriva
za djetetovu bolest, vjerujem da je to jedna od najveih duevnih okrutnosti
koje mogu pojmiti. Teorija o shizofrenogenoj majci uzrokovala je brojna
samoubojstva majki bolesnika. Nakon deset godina psihoanaliza je
odbacila tu teoriju jer su oblici ponaanja koji navodno uzrokuju bolest bili
previe neodreeni pa su stoga imali posve razliite posljedice ali majke
su ve bile mrtve.
Naravno, psihijatri mogu dati dobre savjete za ophoenje sa
shizofrenim pacijentima: strukturirano, obazrivo, trezveno i ne previe
emocionalno. Ali pokuajte tako postupati ako ste roditelj oboljelog! Kad
vidite kako vam se dijete udnovato mijenja, sve vie povlai u sebe,
moda ak prekida sve drutvene kontakte, nije vie ni priblino uspjeno
kao neko. Dakle, kad doe do prekida u liniji ivota, koji ponajprije
karakterizira podmukli tijek shizofrenih bolesti, pokuajte reagirati
trezveno i ne previe emocionalno! Pokuajte ne biti previe zatitniki
raspoloeni! Ponaanje roditelja uglavnom nije uzrok, nego posljedica
bolesti.
Shizofrenija je velikim dijelom nasljedna bolest. Ipak, i s ovim
izrazom moramo biti oprezni. Kad me obitelj pita: Je li to nasljedno?
uvijek prvo kaem da nije. Naime, u korijenu toga pitanja uglavnom se
skriva pretpostavka da se shizofrenija automatski prenosi na svu djecu ili
barem na veinu njih. Pogreno. Kao to smo ve spomenuli, rizik od
bolesti shizofrenije u sveukupnom stanovnitvu iznosi otprilike jedan
posto. Statistiki, samo e dvanaest posto djece shizofrenih majka oboljeti
od shizofrenije, dakle rizik je tek dvanaest puta vei nego u sveukupnom
stanovnitvu. To znai da e od osmero djece bolesne majke u prosjeku
jedno razviti shizofreniju. S druge strane, nasljedni imbenik je bitan da
obitelji objasnimo kako ta bolest ne nastaje zbog pogrenoga roditeljskog
ponaanja. Dodue, mogue je da problematino ponaanje tu i tamo
uzrokuje napadaj. Takve posljedice moe imati svaki nespecifini stres,
primjerice zaljubljenost ili razoaranje, silna srea ili duboki oaj, ali i
obina upala plua. Meutim, do napadaja bi vjerojatno dolo i bez takvog
stresa, samo moda malo kasnije. Ionako je vjerovanje da nekoga moemo
izluditi obina glupost, iako takve zaplete i dalje moemo vidjeti u mnogim
filmovima. Dakako, tekim traumama mogue je nanijeti nekome teka
psihika oteenja. Najdramatinija posljedica takvih trauma je
posttraumatski stresni poremeaj, koji u opisati malo kasnije. Ipak,
nemogue je u drugome ovjeku izazvati shizofreniju.
Stoga je kod postavljanja prve dijagnoze shizofrenije ili neke druge
teke psihike bolesti vano iscrpno razgovarati s roditeljima bolesnika.
Naime, iz iskustva znam da su gotovo svi roditelji u takvoj situaciji
ispunjeni osjeajem krivnje. Strahuju da su tijekom odgoja u neemu
grozno pogrijeili. Ja tad postajem vrlo odrjeit. Sa svim autoritetom
primarijusa psihijatrije objanjavam roditeljima da ba nikako nisu
pridonijeli nastanku bolesti. Vano je da oni to znaju jer su roditelji tako
rei druga rtva bolesti, a esto pate ak i vie od samog pacijenta. Naime,
na moderni individualistiki pogled na ovjeka upravo se kod psihikih
bolesnika pokazuje nedostatnim. Svaki je ovjek povezan s drugima, bilo u
srei ili patnji. Drugi pate zajedno s njime, ali nude i blagotvornu pomo.
Stoga su korisne skupine za samopomo. Obitelji bolesnika tamo si mogu
meusobno pruati potporu te se vie ne osjeaju posve usamljeno u svojoj
muci. Meutim, preutan strah roditelja da su sve pogreno uinili nije
jedina stavka koja im dodatno oteava ivot. Tu je i neizbjena rodbina,
sve sami pametnjakovii koji sve svoje znanje crpe iz raznih govorkanja.
uje se njihovo glasno ukanje da uz takvu majku nije ni udo da mu se
javila shizofrenija, to su oni oduvijek znali, a sad su svi u sosu itd.
Psihijatar mora zatititi roditelje pacijenata i od takvih udaraca u ionako
otvorene rane. Uostalom, gotovo svatko ima nekog roaka s tekom
psihikom boleu, ali teko je za njih doznati jer normalni ljudi rado
preuuju takve sluajeve. Raspitajte se o udnoj teti i bizarnom
ujaku. U svakoj obitelji ima takvih slikovitih likova, kojih se njihovi
dosadni crno-bijeli roaci srame pa ih preuuju.
Shizofrenija se ponajprije lijei tzv. neurolepticima. Dodue,
korisno je medikamentoznu terapiju upotpuniti psihoterapijskim
razgovorima, tijekom kojih lijenik prua potporu pacijentu, ali i raznim
drugim terapijskim metodama, poput radne terapije, terapije sportom itd.
Naalost, moram priznati da glavni imbenik izljeenja od shizofrenije
nismo mi, blistavi terapeuti, nego banalni psihofarmaci. Na poetku ere
lijekova to se jo osporavalo. Bilo je psihoterapeuta koji su svu svoju
ambiciju usmjerili na dokazivanje kako mogu bez ikakvih lijekova izlijeiti
shizofreniju. Meutim, takvi su terapeuti odavno shvatili kako su bili u
zabludi. Psihijatar koji ne eli ni pokuati pomoi shizofrenom pacijentu
modernim neurolepticima i time ga moda osloboditi njegove patnje ini
veliku lijeniku pogreku. Neuroleptici su uinkoviti lijekovi koji
pacijentu ivot ponovno mogu uiniti podnoljivim ili ak postii potpuno
psihiko zdravlje.
Kada doivite kako ljudi nakon viemjesenoga krinog puta, koji
ih je vodio od travara, preko spiritualnih lijenika pa do raznih drugih
ezoterinih gluparija, zahvaljujui pravilno doziranom lijeku uspiju pobjei
iz svoje mahnitosti, ne diraju vas nikakva ideoloka protivljenja
medikamentoznoj terapiji.
4. Shizofrenici i normalni ljudi Odnos pun iritacije
Dakako, pacijent uz blagotvoran uinak lijeka osjea i neeljene
nuspojave. Stoga je dobro da psihijatar iskusne bolesnike ukljui u
suradniki odnos kako bi sami mogli odvagnuti pozitivne uinke i
negativne nuspojave. Bilo je pacijenata koji su dobro poznavali znanstvenu
literaturu o neurolepticima. Njima bih predstavio neki neuroleptik i dao
popratnu strunu literaturu, tako da su mogli sami odluiti ele li ga
iskuati. Isto tako, dobro je da pacijenti svjesni svoje bolesti naue sami
kontrolirati dozu lijekova. Oni tad lijekove doista doive kao neto to e
im pomoi, a sebe kao upravitelje vlastite bolesti. Na taj nain naue i da si
ne postavljaju previsoke, ali ni preniske ciljeve, kao i da se tijekom akutnih
faza bolesti povuku kako njihova ranjiva dua ne bi pretrpjela neku tetu.
Postoje i skupine za samopomo u kojima oboljeli razmjenjuju iskustva i
ue svoja prava, ukljuujui ona u odnosu prema lijenicima koji ne
potuju pravo pacijenta na vlastito odluivanje u dovoljnoj mjeri. Iskusni
pacijenti o svojoj bolesti znaju mnogo vie od nas visokoobrazovanih
lijenika te je s nae strane dobrodolo malo skromnosti.
Kroninim shizofrenim pacijentima bitno je da imaju preglednu
strukturu. U jednom domu za nemone, u kojem sam radio, vladao je
emocionalni kaos. Svatko je pokuavao svakoga shvatiti, pacijenti su
govorili o svojim osjeajima, a lijenici su se prema njima odnosili kao
prema prijateljima. Pacijenti su se stalno vraali na lijeenje. A onda je na
mjesto ravnatelja postavljen socijalni radnik koji je uveo jasne strukture.
Osoblje se meusobno poelo smjesta oslovljavati s vi, na isti su se
nain, naravno, morali obraati i pacijentima. Pacijenti su se mogli aliti
upravi doma na ono to im smeta, ali isticala se i njihova vlastita
odgovornost. Atmosfera se naglo promijenila. Pacijenti su odjednom
djelovali puno zrelije, broj bolnikih lijeenja drastino se smanjio, a
naglaeno kronino shizofreni gospodin L., koji je inae potpuno nesuvislo
blebetao i poklanjao mi stranice posve neitljivih tekstova, novim se
bolniarima obraao posve jasnim uvodom: Zovem se gospodin L.
Govorite mi vi. Potivale su se osobne granice, to je imalo blagotvoran
uinak na sve pacijente.
Gospodin L. je unato svojoj pomalo nepristupanoj prirodi bio vrlo
simpatian. Tu i tamo bi krenuo u Strasbourg na Europski sud za ljudska
prava, ali bi ga redovito zaustavila policija i vratila natrag. Tad bi se
poprilino naljutio na policajce te bi mjesecima svoj proces ponovno vodio
iz bolnike sobe. Ondje su nastale kilometarske pismene izjave, posve
nerazumljive. Unato tome, nudio se da ita iz tih tekstova pacijentima i
medicinskom osoblju. Od svojih je sluatelja zahtijevao potpunu
pozornost, ali nisu mogli uti nita osim nesuvisle verbalne salate na
krajnje subjektivnom jeziku, koji je u najboljem sluaju razumio on sam.
Ipak, svi su ga voljeli.
To je vjerojatno povezano s time to se na shizofrenicima vidi da su
osjetljiviji od drugih ljudi. Takvo to je i svojevrsna vjetina. Meu
bolesnicima su i pjesnici poput Hlderlina ili, u novije vrijeme, Roberta
Walsera, koji je velik dio svoga ivota proveo u psihijatrijskoj bolnici. I
slikar van Gogh je zacijelo patio od shizofrenih napadaja. Poznavao sam
jednog vrlo pobonog mladia koji je elio pristupiti sveenikom redu.
Iako je patio od psihoze, znao je vrlo dobro odijeliti dva svijeta u kojima je
povremeno ivio. Red u samostanu mu je godio te je sa svojom boleu
vodio dodue naporan, ali upravo zato predan redovniki ivot. Shizofreni
brat katkad moe ostalim redovnicima dati duboko duhovno nadahnue
nainom na koji ivi sa svojom boleu.
Bolesni od shizofrenije jednako su pametni kao svi normalni, ali su
daleko manje od njih skloni podmuklo preveslati druge. Ne kau uvijek
ono to misle jer su zbog toga esto imali neugodna iskustva. Meutim,
kad neto kau, kao da su iskreniji od mnogih drugih ljudi. Moglo bi se
rei da shizofrenici povremeno proivljavaju svoju subjektivnu istinu, a
nain na koji to ine moe biti vrlo dojmljiv. U svakom sluaju,
shizofrenici jo nisu pokrenuli i vodili nijedan rat, nitko od mojih
shizofrenih pacijenata nije bio gospodarski kriminalac ili na bilo koji drugi
nain mutan tip. Istina, svojim neobinim i neprilagoenim ponaanjem
izazivaju sablazan u drutvu neizljeivo normalnih, a u akutnim fazama
bolesti mogu ak postati agresivni. Dakako, tko je u sebi zadrao dovoljno
senzibilnosti za ljude moe profitirati od slikovitosti tih neobinih ljudi.
Oni nikad nisu dezorijentirani, to ne mora biti sluaj s normalnima.
Jednom sam prilikom dobrom prijatelju sa smislom za humor tumaio
kako se dolazi u moju bolnicu, a on me prilino glupavo gledao pa sam mu
objasnio jo jednom. Kad ni trei put nije nita shvatio, povikao sam:
Odvezi se u juni dio grada, udari policajca i reci mu da su ti glasovi
naredili da to uini. I odmah e zavriti kod mene! Na problem su
normalni ljudi!
Svako podcjenjivanje naih shizofrenih sugraana i svako
precjenjivanje normalnih vodi u zabludu. Naime, sve nas ljude povezuje
jedna injenica: grijeiti je ljudski. Ili, kako bi Goethe rekao: ovjek
grijei sve dok se trudi neto postii.

IV. Skau od sree, ginu od tuge Depresivci i manini

Tko to uope skae od sree i gine od tuge? Uistinu, ima ljudi koje
bolest vodi kroz upravo takve ekstremne vrhunce i ponore.
1. Depresija to je dobro u loemu?
Menader u najboljim godinama bio je oajan. Raspoloenje mu je
ve mjesecima bilo sve loije, nita ga vie nije veselilo. Nedostajalo mu je
motivacije, brzo se umarao, a ipak je nemirno spavao, nikakva hrana nije
mu ila u slast. Muio ga je strah da e mu cijeli ivot otii k vragu. Unato
svemu tome, on zapravo nije imao nikakvih problema. Imao je dobar
posao, milu enu punu razumijevanja, odraslu djecu koja su ivjela vlastiti
ivot i koja su mu sad pruala potporu. Zapravo je imao sve uvjete da se
naveer mirno zavali u naslonja, popije au dobrog vina sa enom i uiva
u ivotu. Umjesto toga, ujutro se budio ve s osjeajem straha i nemira.
Titala ga je pomisao da je pred njim dug naporan dan. Kako da uspije sve
to? Nee li unititi i osiromaiti svoju obitelj? Nije li kriv za vlastitu
propast, ali i za probleme svoje tvrtke, prijatelja, obitelji? Uistinu oajna
situacija. To nikad nee prestati, a on, nedostojan jadnik, vie se nikad nee
moi radovati suncu. Nikad se vie nee moi smijati kao prije, dok se jo
dobro osjeao. A gotovo da ak ne moe ni biti tuan zbog svega toga.
Istina, prije nekoliko mjeseci jo je plakao zbog svoje zle sudbine. Ali u
jednom su trenu ak i suze presuile. Iznutra se osjeao kao da je od
kamena. Obamrlo, ali ipak oajno zbog crnog nitavila u koje je
bespomono sve dublje klizio
Iskusni psihijatri kau da nakon godina rada mogu donekle shvatiti
shizofreniju, ali ne i depresiju koja izvire iznutra, melankoliju. Pritom
sama rije depresija uglavnom vodi u zabludu. Naime, mnogima ona
oznaava duboku alost ovjeka kojem je umrla voljena osoba ili je
jednostavno doivio bolan prekid veze pa se danima i tjednima loe osjea.
Meutim, to je miljama daleko od onoga to doivljava osoba ija
depresija izvire iznutra. Ameriki psihoterapeut Steve de Shazer jednom je
rekao da je depresija, dodue, omiljena rije meu psihijatrima, ali da nitko
ne zna o emu se zapravo radi. Naime, uz tu rije svatko vezuje neto
krajnje subjektivno.
Jednom smo lijeili pacijenticu koja je bila doista originalna i u
normalnom je stanju cijele auditorije mogla navesti da se tresu od smijeha.
Meutim, kad bi joj uspjelo razvedriti tek mali broj ljudi, imala je onu
svoju depresiju. Jako je patila zbog takvih faza. Tako smo pacijenticu
koja u usporedbi s drugim ljudima uope nije izgledala depresivno lijeili
od depresije sve dok faze nisu sustavno jenjale, a prevencije radi, dali smo
joj i stabilizator raspoloenja. Prema tome, opaanje vlastite depresije u
njezinu je sluaju ponajprije bilo subjektivno.
Kad uje rije depresija, svatko od nas sjeti se razdoblja svoga
ivota kad se ba i nije osjeao dobro. Uglavnom su pad raspoloenja
uzrokovali nekakvi tuni dogaaji. Ipak, sve to nema nikakve veze s
klinikom depresijom. Reagirati na tune ivotne dogaaje s tugom nije
bolesno, nego normalno. Kad normalni ljudi, potaknuti nadobudnim
psihijatrima, te poremeaje raspoloenja preuveliaju i ponu doivljavati
kao bolest te kad pretjeranim analiziranjem svoga stanja uspiju razviti
psihiki poremeaj, tete sami sebi. Rije depresija je nezgodna pa su
psihijatri pokuali uvesti pojam melankolije za teku depresiju koja
navire iznutra, ne bi li je razlikovali od sveprisutnih depresija. Meutim,
novi se naziv nije uspio proiriti. Kako god bilo, jedno je jasno: teka
depresija, o kojoj je ovdje rije, nije loe raspoloenje izazvano nekim
neugodnim ivotnim dogaajima, iako i kod te bolesti nespecifini stres u
pojedinim sluajevima moe biti okida ali ne i uzrok. Klinika
depresija nije tek znak preoptereenosti ili sindrom izgaranja na poslu.
Usto, budui da se i kod depresije esto nepravedno okrivljava sirotu
obitelj, valja jasno rei da nitko nije kriv za teku, kliniku depresiju.
Znatan utjecaj na njezin nastanak ima genetski imbenik.
Takvu bismo depresiju najbolje mogli opisati kao metaboliku
bolest mozga, koja se ponajprije lijei proizvodima metabolizma, dakle,
lijekovima. Ta bolest u svakom sluaju ima vlastitu dinamiku i u tekim
sluajevima ne pomau umirujui razgovori ni profesionalna psihoterapija.
U najteim oblicima javlja se ak i depresivna psihoza, koja se najee
oituje kao panian strah od osiromaivanja, osjeaj strane krivnje ili
uvjerenost pacijenta da nikad vie nee ozdraviti. Moe doi ak i do
depresivnih slunih halucinacija. Poznato je da kod takvih sluajeva ne
pomau nikakvi razgovori. Ono to je loe kod depresije jest teka patnja
koju pacijent osjea. Ono to je dobro jest injenica da ta patnja u
potpunosti prestaje. Dakako, depresivci esto ne pate samo zbog svoje
depresije, nego i zbog normalnih ljudi koji svojim dobrim savjetima
mogu depresiju uiniti uistinu nepodnoljivom. Takvi ljudi neprekidno
nagovaraju pacijenta na aktivnosti koje on uope nije u stanju initi te
njegovo samopouzdanje trpi jo veu tetu. Kuanica se zbog jutarnjeg
naleta depresije ne moe ujutro dii iz kreveta. Suprug je gotovo ljutito
nagovara da ustane i govori kako nije ni udo to je izgubila kontrolu nad
svojim ivotom. Meutim, ona jednostavno ne moe ustati. Stoga odlazak
u bolnicu esto donese znatno olakanje konano prestaje to
svakodnevno nagovaranje, nakon kojeg neizbjeno ostaje osjeaj vlastite
manjkavosti. Ne pomau ni savjeti poput: Daj se saberi! ili naivno
uvjeravanje depresivne osobe kako je zapravo sve sjajno. Takvi potezi kod
depresivnih pacijenata esto samo izazovu novu depresivnu misao: da nisu
ni za to, a zbog svoje se nezahvalnosti ne mogu ni veseliti lijepim
stvarima. Odlasci na godinji odmor takvim ljudima mogu biti prava muka
jer tamo susreu vesele i oputene ljude koji se sjajno zabavljaju na
predivnom vremenu, dok se oni sami iznutra i dalje osjeaju poput
kamena. Taj kontrast samo dodatno pogorava ionako teku situaciju.
Meutim, postoji i neto dobro u loemu. Teka depresija moe se
lako lijeiti te bolesna faza kad-tad zavri. Nitko ne moe tono predvidjeti
kad e se to dogoditi, ali posve je sigurno da e faza proi. Hans Brger-
Prinz, poznati njemaki psihijatar iz poslijeratnoga razdoblja, u svojim
memoarima iz tridesetih godina dvadesetoga stoljea opisuje spektakularan
pad supruge bogatoga industrijalca iz Leipziga, koju je teka depresija
pogodila kao grom iz vedra neba. Otila je psihijatru, ali u to vrijeme jo
zapravo nije bilo uinkovite medikamentozne terapije. Stoga je tijekom
godina obila gotovo sve poznate psihijatre u Europi. Nitko joj nije uspio
pomoi. A onda iznenada, nakon sedamnaest godina, kad se vie nitko nije
nadao njezinu ozdravljenju, ujutro se probudila zdrava. Depresivna faza
je zavrila, potpuno zavrila. Pacijentica je bila presretna te je sve lijenike
koji su je lijeili pozvala na veliku proslavu. Tako je elita europske
psihijatrije raskonom veerom proslavila vlastiti neuspjeh i sreu
pacijentice koja se napokon othrvala svojoj depresiji.
Ali vratimo se naemu menaderu. Ni on se nije nadao da e se
njegovo stanje ikada popraviti. Tu i tamo bi pomislio na samoubojstvo, ali
ipak nam je mogao iskreno obeati kako si tijekom boravka u bolnici nee
uiniti nita naao. Stalno sam ga iznova morao uvjeravati da e ozdraviti.
Lijeili smo ga lijekovima, a svi popratni razgovori neprekidno su se vrtjeli
oko njegova beznaa. Nije bio sposoban ni na kakvu korisnu promjenu
perspektive. Prvi antidepresiv koji smo mu dali nije imao uinka. Stoga
smo probali s drugim. I gle: raspoloenje mu se popravilo. Vratila mu se
motivacija. Beznae je nestalo te je pacijent prvi put mogao zainteresirano
i s punom pozornou razgovarati o temama koje se nisu ticale njegova
raspoloenja. Supruga je bila prva koja je primijetila poboljanje, potom
bolniari i mi lijenici. Pacijenti, naalost, obino posljednji uoe da im je
bolje. Naposljetku je i sam pacijent primijetio da je sve blie ozdravljenju.
Bio je presretan. Uskoro smo ga otpustili iz bolnice. Na poslu je isprva bio
pomalo hiperaktivan, a u privatnom ivotu pretjerano veseo. Nakon dugoga
mranog razdoblja to je zapravo posve shvatljivo. Psihijatri takvo stanje
nazivaju hipomanijom. Ona je potpuno prolazna i oznaava konaan kraj
depresije. Nakon to depresija jenja, zanimljivo je jo jednom temeljito
porazgovarati s pacijentima. Oni se svega sjeaju, i lijenikovih rijei
punih nade i vlastite duboke sumnje u te rijei. Iako nisam mogao
vjerovati u to, doktore, bilo je vano to ste mi vi stalno ponavljali isto!
Neko su se pacijenti nerijetko godinama muili s depresijom. Danas su
ponajprije moderni antidepresivi zasluni to se takvom stanju moe brzo
stati na kraj. Ako ih se ne lijei, takve depresivne faze u prosjeku traju oko
pola godine. Pravodobna i pravilna terapija stoga je od neprocjenjive
vanosti, pogotovo jer antidepresivi uglavnom ponu djelovati tek nakon
dva-tri tjedna. Svaki dan bez depresije ponovno je osvojen za ispunjen
ivot.
Sigurno je da u lijeenju teke depresije vanu ulogu ima i popratna
psihoterapija, pogotovo kognitivno bihevioralna terapija, ali i druge
terapijske metode: radna terapija, terapija glazbom ili sportom. Za lijeenje
depresije specifino se koristi i metoda prisilne neispavanosti. Kod
sezonskih depresija moe pomoi terapija svjetlom: tijekom mranog
razdoblja godine pacijentima se pomou umjetnog svjetla pomae da
pobijede potitenost. Ipak, u svakom je sluaju odluujue antidepresivno
lijeenje psihofarmacima. Izostane li uspjeh u lijeenju i nakon nekoliko
iskuanih antidepresiva, u sluaju teke depresije u razmatranje se moe
uzeti i terapija elektrookovima.
esto se uje kako je depresija bolest vrlo rairena u narodu, ali to
je vjerojatno ipak pretjerano jer, kao to smo rekli, nije svaka prirodna
reakcija alou automatski depresija. Otprilike tri do etiri posto ljudi u
svom ivotu pretrpi teku kliniku depresiju. Mnogi su slavni i talentirani
ljudi tijekom ivota imali depresivnih faza: Ernest Hemingway, slikar
Hugo van der Goes i jo pokoji posebno senzibilan umjetnik. Mnogi
preuuju svoju depresiju. Ipak, tu i tamo netko javno prizna da boluje,
primjerice sad ve pokojni suprug nizozemske kraljice, poznati
profesionalni nogometa i drugi, a psihijatar Piet Kuiper u svojoj odlinoj
knjizi Tama u dui zorno opisuje kako je i sam obolio od depresije te kako
je doivio svoju bolest.
2. Razorne misli Kad je sve propalo?
Dakako, katkad izostane uspjeh u lijeenju. Mnogi ljudi zbog
depresije poine samoubojstvo. To se nerijetko dogodi u fazi oporavka,
kad se vrati motivacija, ali raspoloenje je jo nitavno. Samoubojstvo
teko pogaa pokojnikovu obitelj. Ali, potreseni su i lijenici i drugi
terapeuti koji su alosni i suoeni s vlastitim neuspjehom. Ipak, stvari nisu
tako jednostavne. Naravno da pacijentovo samoubojstvo moe biti
posljedica lijenike pogreke njegova psihijatra. U tom je sluaju rije o
psihijatrovu neuspjehu. Ali, u samoubojstvu se ogleda i posljednja
nepredvidljivost svakog ovjeka, izraz slobode na kojoj se temelji njegovo
dostojanstvo. Jasno je da treba poduzeti sve to je u naoj moi da
sprijeimo samoubojstvo depresivnog pacijenta. Naime, njegovu smrt u
pravilu ne prieljkuje njegova sloboda, nego njegova bolest. Kada doe do
samoubojstva, mi izvana nikad ne moemo sa sigurnou rei koliki je
udio u njemu imala jo uvijek prisutna pacijentova sloboda, a koliki bolest.
Terapeuti nikad ne smiju preuzeti potpunu kontrolu nad jednom od tih
sastavnica, inae bi psihijatrija postala totalitarna. Neije samoubojstvo
moemo sigurno sprijeiti prikujemo li mu na nogu veliku eljeznu kuglu i
damo li mu uvara koji e ga nadgledati dan i no. Meutim, takvo
potpuno preuzimanje kontrole bilo bi nehumano, a ionako depresivnom
pacijentu sigurno ne bi pomoglo da izae iz svoje depresije, nego bi ga jo
dublje gurnulo u nju. Humana psihijatrija uvijek se mora oslanjati i na
pacijentovu slobodu i odgovornost, a to ukljuuje odreeni rizik.
Samoubojstva se mogu javiti kod svih psihikih bolesti. Dodue,
postoje odreeni standardi za ophoenje sa suicidalnim pacijentima, dakle,
onima kod kojih postoji akutna opasnost od samoubojstva. Vano je uvijek
ozbiljno shvatiti pacijenta kad natukne neto u tom smjeru. Neiskusni
terapeuti esto se boje da bi upravo konkretnim ispitivanjem naveli
pacijente na glupe ideje i stoga izbjegavaju tu temu. No, to je potpuno
pogreno. ovjek koji se bori sa suicidalnim mislima obino je u svojoj
nevolji stravino sam. Ni s kim ne moe razgovarati o tome, s nepoznatima
ionako ne, prijatelje ne eli uznemirivati, a obitelj okirati. Stoga sam
samcat mozga o tom uasnom pitanju. Meutim, kad ga u takvoj situaciji
lijenik konkretno pita: Jeste li ikad pomislili da vam je dosta ivota?
prava istina katkad upravo prosuklja iz pacijenta jer napokon moe s
drugom osobom porazgovarati o toj munoj temi. Pitate li ga potom kad je
posljednji put razmiljao o tome, nerijetko ete doznati kako je to bilo prije
samo tri sata. Postavite li pacijentu pitanje je li ve smislio kako bi se
tono mogao ubiti, moe se dogoditi da ujete kako je sve ve pomno
isplanirao. Takav je scenarij znak za uzbunu. Ako ste laik, svakako se
obratite za pomo strunjaku, po mogunosti psihijatru. Primjerice, otiite
s pacijentom u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Nakon takvih konkretnih
izjava suicidalnu osobu ne smijete vie ostaviti samu. Uglavnom je dobro
objasniti takvom pacijentu da se, kao laik, ne moete nositi s tom temom.
To se ponajprije odnosi na uu obitelj ili branoga druga, koji su jako
emocionalno vezani za bolesnika. Ako psihijatar na kraju utvrdi kako nema
neposredne opasnosti od suicida, obavili ste svoju dunost. Moramo znati
da veina samoubojica najavi svoju namjeru najbliima. Dakako, u
sluajevima branih kriza, gubitka posla i slinih dogaaja ljudi znaju
iznositi prazne prijetnje samoubojstvom ne bi li prisilili suprotnu stranu da
promijeni svoju odluku. Ipak, ak je i tad pametno ozbiljno shvatiti te
prijetnje i potraiti strunu pomo. Tako se osoba o kojoj je rije ubudue
nee olako razbacivati slinim prijetnjama.
Po kojim znakovima strunjak prepoznaje neposrednu opasnost od
suicida? Ako pacijent govori samo o toj temi, ako vie ne kuje planove za
budunost, ako ne moe vie navesti nita i nikoga za to se isplati ivjeti,
ako ve mata o samoubojstvu, opasnost je velika. Ako je u njegovoj
obitelji ili krugu prijatelja ve bilo samoubojstava, a ponajprije ako je ve i
sam pokuao poiniti samoubojstvo, granica je sputena. Za daljnje
postupke odluujue je hoe li terapeut uspjeti izgraditi odnos s
pacijentom, na temelju kojeg e s pacijentom sklopiti ugovor da si on
barem tijekom lijeenja nee uiniti nita naao. Ukoliko se s pacijentom
moe dogovoriti na taj nain, u rijetkim ga se sluajevima ak moe lijeiti
ambulantno, a u svakom sluaju na otvorenom psihijatrijskom odjelu.
Ukoliko je psihiki bolestan pacijent posve obuzet suicidalnim
mislima, a s njime se ne moe postii nikakav dogovor i ne pristaje na
lijeenje, radi njegove zatite treba i protiv volje biti poslan na zatvoreni
psihijatrijski odjel. Nakon to slubeno odabran lijenik iznese struno
miljenje da pacijentu prijeti samoubojstvo, policija bolesnika smjesta
moe prebaciti na psihijatriju. Potraje li takva mjera oduzimanja slobode
dulje vrijeme, mora je odobriti sudac. Odvoenje pacijenta u psihijatrijsku
bolnicu protiv njegove volje, razumljivo, najtee pada lanovima njegove
obitelji. Meutim, valja ih upozoriti da u gotovo svim sluajevima pacijenti
naknadno, kad ozdrave, od srca zahvale obitelji i drugima koji su
sudjelovali u njihovoj hospitalizaciji to su im spasili ivot. A upravo je o
tome rije. Postoje operacije koje spaavaju ivote, ali i prisilne
hospitalizacije koje imaju isti uinak. Pritom najvaniji imbenik nisu
mjere sigurnosti, nego pouzdan odnos s terapeutom i dobro struno
lijeenje psihikoga poremeaja koji uzrokuje suicidalne misli. No, bez
prisilne hospitalizacije takvo lijeenje uope ne bi imalo anse.
3. Odlino raspoloenje u predavaonici Vojska pod stresom
Jedan je od, dodue, najljepih doivljaja u ivotu psihijatra kad ima
priliku vidjeti kako depresivan ovjek ponovno ozdravlja. Meutim, pratiti
samu depresiju moe biti i vrlo muno. Na profesor psihijatrije uurio
se pred debeljukastom pacijenticom koja je takoer sav teret svoje
depresije pokazivala potitenim dranjem. Razgovor voen tihim
priguenim glasom upravo je zavrio, pacijentica je ustala i sputenih
ramena napustila predavaonicu. Profesor Vogel objanjavao je jo neke
karakteristike depresije, kad je netko naglo otvorio vrata predavaonice. Uz
povik: Ptiice,
6
ba lijepo da si ovdje! i istodobno vrtei malenu torbicu
oko ispruenog kaiprsta, na podij predavaonice uletjela je takoer
punana, crvenokosa ena srednjih godina, odjevena u crno. Profesor
Vogel smjesta je zauzeo oputen, srdaan stav. Ta pacijentica oigledno
nije bila depresivna, upravo suprotno, njezini simptomi izriito su
ukazivali na oprean pol bipolarnoga afektivnog poremeaja, na maniju.
Rijei su joj navirale bez toke i zareza. Juer se opet vozila autobusom i
bogme je izvela predstavu. Ljudima je bilo super. Gotovo su je ispratili
ovacijama Uostalom, Ptiice, zato mi se obraa s vi, i ti meni
uvijek govori ti, ljudi su danas tako srameljivi, evo juer u mesnici,
pitala sam prodavaicu je li ikad prevarila mua, e da si je vidio, sva se
zacrvenjela i poela zamuckivati, a sigurno mnoge kupce to zanima, ali
nema veze, kupci su ionako svugdje vani, pa i kod vas Ptiice, a to
rade svi ovi ljudi ovdje? To su studenti Aha, znai ja sam ovdje
predmet izuavanja to nikad nisam voljela, bilo mi je dosadno uiti,
voljela sam svoga Willija, on je uvijek inio sve to sam eljela, a onda je
u nekom asu otiao, ne, zapravo sam ja otila taksijem do Hamburga,
tako je, taksijem od Bonna do Hamburga, popila sam kavu na jezeru
Alsteru, a onda se vratila, to sam oduvijek eljela bio je to bogovski
provod. Zato se kae bogovski, a ne boginjski? Zapravo je prava
drskost, Ptiice, da se vi mukarci uvijek uspijete ogrebati za bolje rijei.
Usput, nisi odrezao nokte, mora malo bolje odravati osobnu higijenu
Nita ne govori, radije idem Osjeate li se bolesno? Bolesno?
Otkud ti sad to? Jo nikad nisam bila ovako zdrava! Ti si, dodue, profesor,
ali ne razumije se u medicinu. Zdrave ljude naziva bolesnima, samo eli
popuniti krevete na svom odjelu. Kreativna sam kao nikad u ivotu. Zbog
toga vie uope ne spavam. Sino sam napisala roman, aha, eto ti sad
Imate li jo neto vano za rei? Ne, a sad vie nemam ni vremena,
ekaju me drugdje, bok, ljudi kako se zove, ti tamo, sa super
frizurom? Ma svejedno, idem, dobro sluajte, od Ptiice moete puno
nauiti Skoila je na noge, zgrabila svoju torbicu, ponovno je poela
vrtjeti oko kaiprsta te je, praena gromoglasnim pljeskom nas studenata,
izala iz predavaonice.
Profesor Vogel uope nije morao puno objanjavati. Nije bilo
sumnje da pacijentica boluje od manije. Skakala je s teme na temu, to se u
psihijatriji naziva bijegom ideja. Takve jedva povezane asocijacije jo je
nekako mogue pratiti, dok shizofrenu rastrojenost karakteriziraju pravi
skokovi s jedne teme na drugu, posve nevezanu. Tijekom ivoga razgovora
profesor je oputeno sjedio u svome naslonjau, povremeno bi prekriio
prste na zatiljku te se i sad, kao i s depresivnom pacijenticom, trudio
svojim dranjem tijela pokazati suosjeanje ionako gotovo uope nije
mogao doi do rijei. U ophoenju s maniarima nuan je vrlo istanan
osjeaj za ljude. Maniari mogu, s jedne strane, biti urnebesno duhoviti,
ime izazivaju iskren smijeh terapeuta koji ih slua. S druge strane, stalno
valja imati na umu da se ovjek pred nama esto razotkriva preko svih
granica srama. Kasnije e se svega toga sjeati, moda ak i zluradog
smijeha neotesanog terapeuta. Stoga je ophoenje s maninim pacijentima
uvijek hod po rubu provalije, tijekom kojeg psihijatar pokuava zadrati
sluben odnos pun potovanja prema pacijentu, ali i stalno paziti na
njegovo dostojanstvo. Nuna je spremnost na kompromis. Psihijatar ne
mora trpjeti ba sve, ali mora uzeti u obzir da su pacijentovi suvie intimni
komentari nastali zbog njegove bolesti. Bolesniku tijekom manine faze
poprilino fali daska u glavi. On doista uoava razne mane, ali nema
nikakvih konica koje bi ga sprijeile da ih smjesta istrese onome koga se
tiu. Time nas moe uvaliti u vrlo neugodnu situaciju.
Vedro raspoloenje prati ushienost koja se moe pretvoriti u
megalomaniju. Sjeam se vrlo simpatinog, pomalo slabanog i uvijek
iznimno korektnoga bankovnog slubenika kojeg je prvo iznenadila
manija. Dodue, svoje je megalomanske prosudbe o svemu i svaemu
uvijek zapoinjao frazom: Ja, kao ovjek i knjigovoa, ali njegov je
ego svejedno bio divovskih razmjera. Tad se nikad nije mogao odluiti bi li
trebao biti ameriki predsjednik, glavni tajnik Komunistike partije u
Moskvi ili papa. Meutim, uvijek je ljubazno naglaavao da mi, obini
smrtnici, moramo strpljivo ekati da se on odlui za vodee mjesto koje
mu najbolje odgovara. Ipak, uzimao je lijekove pa se polako prizemljio
prije nego to se uspio odluiti koji bi svjetski voa najbolje bio.
Naposljetku je ozdravio. Opet je shvatio da nema vee sree nego biti
knjigovoa.
Nije uvijek jednostavno dijagnosticirati maniju. Je li rije o
veselom, ali posve normalnom stanovniku Porajnja ili o bolesniku kojeg
treba lijeiti? Nerijetko moramo ispitati obitelj da bismo otkrili pravu istinu
ponajprije da bismo utvrdili je li se pacijent ponovno spustio na zemlju.
Maniari stalno dospijevaju na naslovnice. Neprosvijeena javnost
se, naravno, sjajno zabavlja dok ita o odvjetniku odjevenom u kostim
kauboja, koji s izvuenim pitoljem upada u noni klub ne bi li ondje
oslobodio barsku damu koja uope ne eli biti osloboena. Ipak, svi
takvi pacijenti u pravilu ozdrave. Jednom je u nekoj velikoj tvrtki visoko
pozicionirani slubenik na probnom roku postao manian. Poeo se efu
obraati pajdaki, govoriti mu ti, a raspoloenje mu je prolazilo nagle
uspone i padove. Nakon svretka manine faze oslobodio je svoga
psihijatra obveze uvanja lijenike tajne te je on opisao efu pacijentovu
povijest bolesti, to ga je spasilo od otkaza. Naime, manini postiu
potpuno ozdravljenje. Tako je tvrtka zadrala jednoga zahvalnog i vrlo
motiviranog radnika, a pacijent svoj posao.
Ponovno je na odjel bila dovezena dobro nam poznata manina
pacijentica. Bila je, dodue, vedrog raspoloenja, ali i pomalo razdraena.
Razdraljiva manija neugodan je oblik bolesti. Kako god bilo, pacijentica
je kod kue pravila izgrede pa je protiv svoje volje hospitalizirana. Bila
nam je posebno draga jer je upravo u maninoj fazi imala bujnu matu,
stalno je dobacivala originalne, a esto i bolno iskrene komentare o nama i
svojim je alama unosila ivost na cijeli odjel. Naravno, dobro smo je
lijeili te se poela osjeati bolje. A onda nas je zamolila da joj dopustimo
izlazak u podruje oko bolnice. Bez problema smo je pustili, ali zaboravili
smo da podruje oko bolnice jednoj maniarki see znatno dalje nego to
smo oekivali. Tako smo nakon otprilike jedan sat primili hitan poziv iz
lokalne vojarne. Deurni asnik bio je na sto muka. Ispriao nam je kako se
kod njih nalazi naa odbjegla pacijentica, koja trenutano plee po
njegovu stolu. Zamolio je da poaljemo nekoliko uvara koji bi
pacijenticu ponovno sproveli u ustanovu (time je mislio na nas). Odluili
smo se zabaviti pa smo u vojarnu poslali najsitniju uenicu medicinske
kole, koja je bez problema pacijenticu ivu i zdravu vratila na odjel.
Pacijentica je izvanredno uivala u svom izletu, dok je vojska bila na rubu
ivaca. Zamislite samo: petsto do zuba naoruanih mukaraca i jedna
nenaoruana pacijentica iz nae bolnice! Otad vie ne vjerujem da bi
Njemaka uspjela odbiti napad izvana
esto je teko nagovoriti manine da se ponu lijeiti jer se oni
trenutano ne osjeaju bolesno. To sadri i etiki problem. Smijemo li
lijeiti ljude koji to ne ele? Osim toga, maniari nakon ozdravljenja svoje
manine faze uvijek pamte kao vrlo vedre dijelove svoga ivota. Meutim,
mnogi si pacijenti tijekom relativno kratke bolesne faze unite cijeli ivot.
Nezaustavljivo bacaju novac, sukobljavaju se s kim god stignu, varaju
svoje partnere, svaaju se s prijateljima. Tako se na kraju svoje manine
faze znaju nai pred ruevinama vlastitoga ivota. Na maniju se onda
nerijetko nastavlja depresija, koja moe imati vrlo stvarne i opipljive
razloge. Dok zdravi ljudi prema bolesnom od depresije gaje prirodnu suut,
s maniarom je situacija posve drukija. On ne izgleda kao da ga treba
aliti, nego svojom nametljivom vedrinom ili razdraenou ivcira ljude
oko sebe. Manini u drugim ljudima ne pobuuju elju da im oni
pomognu. Od depresije ponajprije pati pacijent, a od manije bolesnikova
okolina. Meutim, kad faza zavri, on vrlo jasno vidi to je uinio. Mogli
bismo stoga rei da lijenik radi po nalogu ponovno zdravog pacijenta,
kakav e on biti kad proe faza. I doista: pacijenti su kasnije obino
zahvalni lijeniku i lanovima svoje obitelji, koji su se u meuvremenu
informirali o bolesti, to su ih spasili od najgorega dok sami nisu uviali
svoju bolest.
Sjeam se dojmljivog predavanja jednoga liberalnog nizozemskog
psihijatra. Govorio je o maninoj pacijentici koja je nemilosrdno
terorizirala cijelo mjesto. Nisu je prisilno hospitalizirali jer su, razumije se,
bili liberalni. ena je naposljetku gola trala glavnom ulicom i popustile su
joj sve konice. Tad su napokon odluili protiv njezine volje odvesti je u
lokalnu psihijatriju. Ona je ondje odbila bilo kakvo lijeenje i bez ikakve
zadrke se upustila u intimne odnose s mukarcima na odjelu. Tjednima su
se lijenici drali svojih liberalnih stajalita. No, naposljetku su odluili
pacijentici prisilno davati lijek. I gle: manija je ubrzo jenjala. Meutim,
bilo je oito da je ono to je uslijedilo jo uvijek duboko titalo psihijatra.
Naime, ponovno zdrava pacijentica sad je ogoreno predbacivala
liberalnim psihijatrima da su svojim oklijevanjem dopustili da ona
izgubi dostojanstvo. Njezina su je se djeca grozno sramila, a i ona sama s
uasom se prisjeala svega to je uinila za svoje manine faze. Prisilne
hospitalizacije katkad su hrabar humani in. Dodue, u praksi to s
maniarima nije ba tako jednostavno. Pacijenta i protiv njegove volje
moemo odvesti na psihijatrijsko lijeenje ako ugroava samoga sebe ili
druge ljude. Meutim, maniar se ne eli ubiti ak ni ako puca od dobra
raspoloenja! niti eli drugima uiniti neto naao pa esto nisu
ispunjeni pravni uvjeti za prisilnu hospitalizaciju.
Stoga nema druge nego maniara nekako nagovoriti na lijeenje.
Zaudo, iskusnom strunjaku to najee poe za rukom. Naime, mnogi
manini pacijenti u nekom zakutku svoga uma ipak slute da s njima nije
sve u redu. Nikad ne bi priznali da su bolesni, ali ipak spremno pristaju na
bolniko lijeenje. Takvo dvostruko knjigovodstvo pacijenti katkad ak
otvoreno artikuliraju. Tako mi je tijekom vizite jedan manini pacijent koji
je neprekidno stvarao megalomanske ideje i smatrao se najbogatijim i
najmonijim ovjekom na svijetu posve mirno rekao: Doktore, pa to je
zapravo pravi skandal. Ja sam, eto, multimilijarder, a ne mogu si priutiti ni
kutiju cigareta!
4. Manini i normalni ljudi Zakleti neprijatelji
Manini su ljudi ivopisniji od normalnih. Dakako, okolini, ali i
samom pacijentu takvo stanje u jednom trenutku moe postati previe
ivahno pa se bolesnik mora lijeiti. Meutim, manija ima i dobrih strana.
Umjetnici i drugi stvaratelji maninu fazu nerijetko doivljavaju kao
razdoblje visoke kreativnosti. Ako se ne lijei, manija u prosjeku traje
etiri mjeseca, a kod mnogih pacijenata ostavlja nostalgino sjeanje na
vrijeme ushienosti i uivanja punim pluima. Ta se bolest u akutnoj fazi
ponajprije lijei tzv. stabilizatorima raspoloenja, primjerice litijem ili
drugim lijekovima. Te tvari pomau i u prevenciji bipolarnih afektivnih
poremeaja, ali i faza teke depresije. Zahvaljujui lijekovima, u otprilike
sedamdeset posto sluajeva depresivne faze postaju rjee, krae i blae. To
je otkrie jedno od najveih u modernoj psihijatriji. Lijenici su dugo
ekali trenutak kad e stvoriti dokazano uinkovit preventivan lijek.
Sjeam se pacijentice koja je pretrpjela strane depresivne faze, a onda pod
utjecajem litija posve ozdravila. Meutim, dolo je do oteenja bubrega pa
joj je njezin internist savjetovao da prestane uzimati litij. Pacijentica je
opet teko oboljela. Poto su joj se bubrezi oporavili, ustrajala je da
ponovno pone uzimati litij. Bila je odlino obavijetena i spremna riskirati
ponovno oteenje bubrega samo kako bi izbjegla svoje grozne depresije.
Ali, ima i sluajeva kad pacijenti koji su tek prevladali maninu fazu
prestanu uzimati lijek jer u sivilu normalne svakodnevice potajice eznu za
ponovnim osjeajem razigranog ivota.
Maniarima su normalni ljudi doista pravi problem jer postavljaju
vie-manje besmislena pravila. A maniari se groze pravila. S druge strane,
normalni ljudi nerijetko pokuavaju nekakvom pedagogijom doskoiti
maniarima. No, njihova su nastojanja dirljivo naivna jer maniar, naravno,
zna pravila pristojnog ponaanja i ne mora ih uiti. On dobro poznaje
pravila, ak i predobro, ali trenutano ih se ne eli pridravati. U svojem
eksplozivno dobrom raspoloenju ne eli da mu itko ita propisuje, a
pogotovo ne ti dosadni normalni ljudi. Stoga je preporuljivo biti do
odreene mjere tolerantan prema maniarima, ali samo toliko da ipak
vrijede nekakva civilizacijska pravila. Unutar toga okvira valja pacijentu
ostaviti odreenu slobodu za njegovu maninu poduzetnost. Pogotovo
bipolarnim pacijentima koji su ve morali proivjeti mnoge depresivne
faze lijenik drage volje priuti taj trenutak veselja. Dodue, veina tekih
klinikih depresija je monopolarna, kako se to struno naziva, to znai da
izbijaju samo depresivna stanja. Meutim, postoje i bipolarni pacijenti, koji
doivljavaju i manine faze. Pacijenti koji pak doivljavaju samo manine,
ali ne i depresivne faze, tek su iznimke. Relativno liberalan stil ophoenja s
pacijentima olakava im terapiju, ali ih moda ak i motivira da idui put
ranije potrae lijeniku pomo. Tako, u najboljem sluaju, imaju mira od
groznih normalnih ljudi, a normalni ljudi imaju mira od maniara koji ih
provociraju. Normalni ljudi katkad posebno agresivno reagiraju na
manine. Moda je to stoga to si oni doputaju svakojake slobode, to
potajice prieljkuju i normalni, ali, naravno, nikada ne ostvare. Ni sami
maniari ne ele imati previe posla s normalnim ljudima. Oni su ionako
vrsto uvjereni da psihijatri u njihovu sluaju nesumnjivo lijee pogrene
ljude po miljenju svih maniara na svijetu jedini su problem, naravno,
normalni ljudi.

V. Ovo ipak nije raj Varijacije ljudskih osobnosti

Varijacije duevnog bia, tako je stara psihijatrija nazivala sve
ostale udne psihike pojave. Ovdje je posebice rije o poremeajima koje
ljudi razviju tijekom ivota i karakterima koji su toliko udnovati da ih
moramo nazvati bolesnima jer oni sami ili njihova okolina pate. Svi takvi
poremeaji iziskuju ponajprije dobru psihoterapiju. Strogo gledano, anse
za izljeenje vee su kod poremeaja koji su nastali tijekom ivota nego
kod ekstremno udnih karaktera. Naime, u takvim sluajevima
psihoterapijom esto moemo postii samo to da se osoba (ali i njezina
okolina) bolje nosi s udnim osobinama koje oduvijek ima. Naravno, u
svom prikazu tih raznolikih psihikih poremeaja neu se zaplesti u opis
svakog, pa i najrjeega mogueg sluaja. Ipak, i ovdje u spomenuti sve
ono najvanije.
1. Trauma, strah i kompulzivne radnje Poremeene reakcije
Svakome se ovjeku tijekom ivota mogu dogoditi stvari koje
uzrokuju neku psihiku bolest. Netko je sam po sebi malo osjetljiviji, netko
nije. Meutim, ako je dogaaj dovoljno stresan, svakome se moe dogoditi
da razvije neki psihiki poremeaj. Psihijatri, pogotovo njemaki, isprva su
o tome imali drukije miljenje. Naime, oni su striktno vjerovali da se
prave i trajne psihike bolesti mogu javiti samo zbog oteenja mozga ili
zbog genetske uvjetovanosti. Tako se rtvama nacistikih logora koje su
preivjele torture i zbog toga psihiki oboljele pokualo pripisati da su
ionako bile duevno vrlo ranjive te bi se razboljele i da nisu bile u logoru.
Suoeni s takvom znanou, koja je o svijetu sudila promatrajui ga iz
bjelokosne kule, i kojoj su praktina iskustva sa rtvama koncentracijskih
logora drastino proturjeila, psihijatri su naposljetku posumnjali u vlastiti
kruti sustav. Uz brojne otpore, naposljetku se uvrijeio pojam tzv.
posttraumatskoga stresnog poremeaja (PTSP-a), bolesti koja osobu moe
spopasti nakon potresnih dogaaja tijekom kojih se osjeala prestraeno i
bespomono. Tipini takvi dogaaji su rat, muenje, silovanje, teror,
talaka kriza itd. Trajne posljedice te bolesti katkad mogu biti ak i vidljive
na mozgu. Bolesnici se stalno prisjeaju traumatinog dogaaja, te ih slike
nekontrolirano mue, povlae se u sebe, napeti su, loe spavaju, iznutra kao
da su se okamenili. Naravno, ne postoji samo jedan uzrok toga poremeaja.
Jedan od imbenika njegova nastanka uvijek je i temeljno duevno stanje
pojedine osobe. Tako znamo da postoje zatitni imbenici koji smanjuju
mogunost pojave takva poremeaja. Stoga nam pomae velik broj
psihoterapijskih metoda. Uz specijaliziranu psihoterapiju i
psihofarmakoterapiju postoji i neobina metoda zvana EMDR (Eye
Movement Desensitization and Reprocessing).
7
Naime, strunjaci su posve
sluajno otkrili da brzi sljedovi pokreta oiju pomau ponajprije u
oporavku od PTSP-a. Dobro obrazovan psihijatar stane ispred pacijenta i
pomie kaiprst amo-tamo, dok ga pacijent prati pogledom. Onaj tko bi
vidio taj prizor, a da ne zna o emu je rije, zacijelo bi se sjetio poznate
izreke da se psihijatri od pacijenata razlikuju samo po tome to nose
lijeniku kutu. Molim vas, nemojte me pitati zato je metoda EMDR tako
uinkovita. Ne morate se ni truditi pitati nekoga drugog jer mi jednostavno
ne znamo odgovoriti na to pitanje. Meutim, budui da je psihijatrija, kao i
sve ostale grane medicine, praktina znanost, primjenjujemo svaku
dokazano uinkovitu metodu. A uinkovitost EMDR-a dokazana je
brojnim studijama.
Meutim, situacija je u meuvremenu otila u drugu krajnost: u
posljednje vrijeme gotovo se sve tumai posttraumatskim stresnim
poremeajem. Nije svako oteenje karoserije trauma niti je svaki
poremeaj spavanja ili neugodna uspomena znak psihike bolesti. Ponovno
su pravi problem normalni ljudi, koji svojim svakodnevnim jadikovkama
doista bolesnima oduzimaju termine kod lijenika.
Posttraumatski stresni poremeaj zacijelo je najekstremnija
posljedica onoga to se ovjeku tijekom ivota moe dogoditi. No, ima i
manje ozbiljnih dogaaja, s blaim psihikim reakcijama. U tu se
kategoriju ubraja prolazni akutni stresni poremeaj, koji se javlja nakon
iznenadnih stresnih ivotnih dogaaja. Poremeaj prilagodbe traje due,
a najee je izazvan promjenom mjesta stanovanja ili branog statusa te
tekim fizikim bolestima. To nije depresija koja navire iznutra, poput gore
opisane melankolije, ovdje su u prvom planu vanjske okolnosti kao uzroci
poremeaja. Kao i kod svih lakih depresija, antidepresivi ni ovdje nemaju
gotovo nikakav uinak.
Psihoanaliza je za psihike poremeaje koji nastaju tijekom ivota i
koji, prema toj teoriji, na kraju krajeva poivaju na nerijeenim konfliktima
iz ranoga djetinjstva skovala naziv neuroza. Postoje depresivne neuroze,
tjeskobne neuroze, kompulzivne neuroze itd. Kod svih poremeaja
izazvanih nekim zlim trenutkom u ivotu pacijenta od odluujue je
pomoi, naravno, psihoterapija.
Strah ima veliku ulogu kod gotovo svih psihikih poremeaja.
Dakako, kad govorimo o strahu, moramo biti vrlo kritini. Tako postoji
egzistencijalni strah, koji ima svaki ovjek. To je strah od patnje i smrti, od
ogranienosti vlastitoga postojanja. Takav je strah posve normalan. Kad bi,
primjerice, pacijent u stanju ekstremne manije u potpunosti izgubio taj
strah, bilo bi to jako opasno. Takav bi ovjek u svojoj ushienosti bez
razmiljanja istrao pred jurei automobil. Dakle, postoji zdrav strah.
Meutim, postoji i bolestan, tjeskoban strah, koji ovjeka sve vie
obuzima, koji kao da puzi po njemu izazivajui neobine osjete, koji je ili
posve openit i muno neodreen ili se odnosi na odreene situacije i
objekte. Takav bolestan strah od neega odreenog naziva se fobijom.
Tako postoji socijalna fobija, dakle, strah od druenja s ljudima, strah od
dizala, strah od ivotinja, strah od kara i brojne druge fobije. Nerijetko
postoji konkretan dogaaj i trenutak od kojeg su se simptomi poeli
razvijati. Lijeenje se moe provesti na razliite naine. Uz
medikamentoznu terapiju antidepresivima posebno uinkovitima pokazale
su se metode bihevioristike terapije. Primjerice, terapeut se s pacijentom
vozi dizalom sve dok se njegova fobija od vonje dizalom ne povue.
Strah, i to panini strah, karakterizira panini poremeaj. Elementarni
dogaaj kod toga poremeaja je napad panike, nerijetko pomijean sa
smrtnim strahom. Raste krvni tlak, srce odjednom samo to ne iskoi iz
prsa, javlja se pojaano znojenje, drhtanje, nemir itd. Takvo stanje obino
traje samo nekih pola sata. I kod takvih sluajeva moe pomoi
medikamentozna, a pogotovo kognitivno bihevioralna terapija.
Kompulzivni poremeaj neobina je bolest. Lijeio sam jednu staru
nastavnicu, dirljivu, inteligentnu, drutveno angairanu enu koja je
potpuno ivjela za svoje uenike. Ve je desetljeima patila od
kompulzivnog poremeaja: kad god bi izlazila iz kue, morala je provjeriti
jesu li vrata zakljuana. Na ulici se stalno morala vraati dio puta jer joj je
sinula ideja da netko ozlijeen lei u jarku uz cestu. U svome je stanu
neprekidno izvodila opsene kompulzivne rituale, koji su joj odnosili velik
dio vremena. Bila je svjesna da su to sve besmislice. Nije imala puno
imovine, zato bi joj netko provalio u stan? Bilo je vrlo neizgledno da bi
previdjela nekoga tko lei u jarku uz cestu, a kompulzivni rituali njezin
stan nisu uinili nita urednijim, nego naprotiv, samo su poveali
grozomorni kaos. Kod psihoze pacijent je vrsto uvjeren u ispravnost
svojih nenormalnih doivljaja i vjerovanja. Kod kompulzivnog poremeaja
pacijent je svjestan besmislenosti svojih prisilnih radnja ili misli. Meutim,
ne postupi li onako kako mu njegova kompulzija nalae, javlja se neizdriv
strah. Postoje i izraene kompulzivne bolesti, kod kojih prisila odreuje
pacijentov cijeli ivot. Takvi pacijenti razvijaju ritual ienja koji traje
satima i tako temeljito iste stan da ga cijelog unite. Raditi vie,
naravno, ne mogu, a u svoje rituale uvlae cijelu obitelj. U nekim se
dobrostojeim kuama znaju odigrati prave tragedije.
Kompulzivni poremeaj teko se lijei. Ipak, medikamentozna i
bihevioristika terapija obeavaju uspjeh. Ranije spomenuta stara
nastavnica u svome je ivotu prola puno psihoterapije, ali bez trajnog
uspjeha. Tek je medikamentozna terapija odreenom skupinom
antidepresiva djelovala tako povoljno da je otad mogla lake ivjeti sa
svojim poremeajem. Kompulzivnost nije potpuno nestala, ali kvaliteta
ivota znatno se poboljala.
2. Hrana, pie, spolnost Kad bioloke potrebe izmaknu kontroli
Strah je do odreene granice zdrav, urednost je u redu sve dok ne
postane kompulzivna. Hrana, pie i spolnost takoer povoljno djeluju na
na ivot. Meutim, kao to je sluaj i sa svim ostalim, i tih stvari moe biti
previe ili premalo, tonije reeno, bolesno previe ili bolesno premalo.
Najopasnija bolest s toga podruja je anoreksija.
Anoreksija je jedna od najsmrtonosnijih bolesti uope. Dvadeset
posto pacijentica umre. Bolest se obino javi kod inteligentnih mladih
djevojaka koje tijekom puberteta imaju problema sa svojom enstvenou
koja pupa. Jedu sve manje, potajno povraaju, uzimaju laksative, a
pretjeranim vjebanjem pokuavaju i dodatno smravjeti. Razvijaju
udnovatu sliku o sebi i misle da su grozno debele, iako izgledaju izrazito
izgladnjelo. U obiteljima esto nastaje dinamika krajnje naporna za sve
ukljuene. S jedne su strane oajni roditelji: oni svim silama ele spasiti od
vidljivo sigurne smrti pacijenticu koja je na kraju izvan svake kontrole i
premazana svim mastima. S druge je strane pacijentica, koja balansira na
rubu ponora izmeu ivota i smrti. Lijeenje je uglavnom dugotrajno, ali
kad je uspjeno, njime je zaustavljeno postupno samoubojstvo, a mlada je
osoba vraena u ivot. Meutim, postoji i suprotan poremeaj: hiperfagija,
bolesna prodrljivost. I ona se prvenstveno lijei psihoterapijom. Naravno,
nije svaka prekomjerna teina znak bolesti, kao ni premala teina. U ovoj
emo skupini spomenuti jo i bulimiju, poremeaj koji karakteriziraju
napadaji prodrljivosti, izazivanje povraanja i pretjerana usredotoenost
na tjelesnu teinu. Lijeenje se takoer uglavnom provodi psihoterapijom.
Kod tzv. somatoformnih poremeaja tijelo je u sreditu bolesno
pretjerane pozornosti, iako je dokazano da pacijent nema nikakvih fizikih
poremeaja. Hipohondrian pacijent ide tako daleko da neprekidno strahuje
kako je teko bolestan te e od toga sigurno umrijeti. Cijeli mu je ivot
podreen tom strahu. Meutim, takvi ljudi nerijetko doive duboku starost
jer stalno idu na lijenike preglede. Postoje i somatizacijski poremeaji,
koji se usredotouju na pojedine organe. Primjerice, pacijent se neprekidno
boji da bi mu ve idueg trena moglo stati srce. Isto tako, unutar toga
poremeaja postoji strah od prestanka disanja, probavne funkcije i slino.
Naposljetku spomenimo dizmorfofobiju, neobian poremeaj kod kojeg je
ovjek posve normalna izgleda vrsto uvjeren da izgleda unakaeno. To
se moe razmahati do tekih psihotinih stanja. Naalost, postoje
beskrupulozni plastini kirurzi koji takve pacijente neobuzdano operiraju
sve dok se ovi ne ubiju. Pacijenti bolesni od somatoformnih poremeaja u
pravilu ne potrae sami pomo psihijatra, nego katkad i dulje vrijeme
obilaze plastine kirurge, to je za sve ukljuene bolan proces.
to se seksualnosti tie, postoji mnotvo varijanta koje danas vie
ne bismo nazvali bolesnima. I ovdje je odluujui imbenik pate li ljudi
zbog svoje seksualnosti ili pak zbog nje pate drugi. Obino se seksualni
poremeaji lijee psihoterapijom, ali u meuvremenu za lijeenje
smanjenoga ili pojaanoga spolnog nagona, ali i seksualne disfunkcije,
postoje i medikamenti. Napomenimo usput da transseksualnost nema
prevelike veze sa seksualnou. Zapravo je rije o patnji zbog
nemogunosti identifikacije sa svojim biolokim spolom mukarac se
osjea kao ena, ena se osjea kao mukarac. Takva situacija moe biti
iznimno bolna. Terapija see sve do operacija, iako se njima, naravno,
mukarca nikad ne moe pretvoriti u genetsku enu ili obrnuto. Umjesto
toga, posrijedi je tek kozmetika operacija koja katkad moe ublaiti
pacijentovu patnju, a pitanje spolnih aktivnosti kod ovih je pacijenata
uglavnom sporedno. I mnoge druge ivotne navike mogu izmai kontroli i
postati problem. Poznati su poremeaji piromanija (patoloko podmetanje
poara), kleptomanija (patoloka kraa), trihotilomanija (patoloko upanje
vlastite kose). Naravno, postoji i nepatoloko podmetanje poara radi
prijevare oko osiguranja, nepatoloka bezobzirna kraa i nepatoloko
brutalno upanje neije kose: krajnje iritantne pojave. Meutim, ne postoji
terapija za takve sluajeve jer je to, naalost, normalno.
3. Dr. Jekyll i g. Hyde Psihijatrijske drame
Preostali su nam jo sluajevi poput slavnih dr. Jekylla i g. Hydea,
viestruke osobnosti, psihiki uzrokovane paralize, epileptini napadaji,
stanja opsjednutosti. Zatim je ovdje bizarna skupina tzv. disocijativnih
poremeaja, koji su oduvijek pobuivali veliko zanimanje javnosti i uvijek
se dobro mogu iskoristiti kao predloak za film, iako se u praksi relativno
rijetko javljaju. Ima ljudi koji, uglavnom nakon iznenadnih potresnih
dogaaja, tako rei odcijepe dio svoje osobnosti, kao da im vie ne pripada.
Ti dijelovi zatim pokreu odreene poremeaje. Ne moe se uvijek tono
rei u kolikoj je mjeri neki dio osobnosti odcijepljen od matice, odnosno,
koliko su ta udnovata stanja bliska pacijentovoj svijesti. Kako god bilo, ti
manje-vie automatizirani fenomeni ponekad znatno smanjuju kvalitetu
ivota pogoenih ljudi. Zadaa je empatinog terapeuta izgraditi
pacijentima mostove na kojima oni mogu ostaviti patoloke oblike
ponaanja i ponovno se vratiti manje-vie normalnim reakcijama.
Jednog nas je dana primarijus pozvao da vidimo pacijenta koji je na
odjel stigao s paralizom desne ruke. Nisu ustanovljene nikakve neuroloke
smetnje, refleksi desne ruke bili su jednako ivahni kao oni lijeve, osjetilo
opipa bilo je ouvano. Dakle, zapravo su sve ivane i miine funkcije
bile intaktne. Ipak, pacijent se stalno demonstrativno alio na svoju
paralizu. Njegova je paraliza, dakako, pogodila miie koje uope ne
pokree isti ivac. Pacijent se doimao paralizirano onako kako laik za
medicinu zamilja paralizu ruke. Taj je mladi ovjek imao problema na
poslu, gdje ga je i uhvatila paraliza. Sugestivnim uvjeravanjem naposljetku
nam je uspjelo da polako ponovno pomakne ruku. Nakon jednoga sata
njegova je nona mora zavrila. Bilo bi pogreno tvrditi kako je taj ovjek
hladnom proraunatou inscenirao cijeli dogaaj, ali on nije bio ni posve
nesvjestan. Zbog toga je i bilo mogue doprijeti do njega sugestivnim
govorom.
Nemaju svi ljudi sposobnost za takve reakcije. Osobama koje mogu
reagirati na taj nain takvi se fenomeni mogu javiti u posebno stresnim
situacijama. Postoje terapijske kole koje pokuavaju shvatiti simbolino
znaenje tih poremeaja: psihiki uvjetovano sljepilo pored zdravih
oiju, kad ljudi oigledno neto vie ne ele vidjeti; psihiki uvjetovano
oteano kretanje pored zdravih nogu, kad ljudi odbijaju nainiti odreeni
korak u svom ivotu; psihiki uvjetovan poremeaj pamenja, kad se ljudi
vie ne ele ili ne mogu sjetiti nekoga sramotnog dogaaja. U svim tim
sluajevima, dakle, pacijent psihiki poremeaj nesvjesno simboliki
iznosi na vidjelo.
Kod tzv. fuge pacijent nije paraliziran, nego iznenada bjei, nestaje
iz vlastitoga ivota na nekoliko dana ili tjedana. Obitelj ne zna gdje je, a on
dolazi k sebi danima i tjednima kasnije, katkad i stotinama kilometara od
kue. Svoga se lutanja uope ne sjea ili se sjea tek mutno. O takvim
sluajevima nerijetko moemo itati u asopisima, kao i o psihiki
uvjetovanom gubitku pamenja, kod kojeg pacijenti odjednom zaborave
sve, pa ak i svoje ime.
Postoje i psihiki uvjetovani epileptini napadaji, koji esto
izgledaju puno dramatinije od pravih. Ako se takvi napadaji zabiljee
kamerom, na usporenoj snimci moe se vidjeti kako su se takvi pacijenti
neposredno prije ruenja brzo poduprli kako bi izbjegli ozljede. Meutim,
ni ovdje ne moemo pacijenta optuiti za namjernu varku. Kao i kod svih
pacijenata s disocijativnim poremeajima, takvi dogaaji nisu rezultat
smiljene odluke pacijenta. Posebno je bizaran tzv. Ganserov sindrom, kod
kojeg pacijent izigrava ludilo te, primjerice, na postavljena pitanja
naglaeno sumanuto nudi promaene odgovore.
Najspektakularnija dijagnoza zacijelo je ona viestrukih
osobnosti. Pacijenti s tim poremeajem pokazuju dvije ili vie osobnosti
koje ne znaju jedna za drugu, a esto imaju vlastiti glas, vlastito pamenje
ukratko, vlastiti identitet. Pacijenti time mogu privui veliku pozornost,
a terapeuta toliko fascinirati i prikovati uz svoj sluaj da nastanu prilino
sloene konstelacije u njihovu odnosu. Meutim, i sami pacijenti teko
pronalaze izlaz iz svoje drame. Kod svih se tih poremeaja namee pitanje
o slobodi pacijenta u odnosu prema vlastitim simptomima. Terapeute ljuti
to ti poremeaji djeluju inscenirano, ali ih svejedno ne odbijaju prihvatiti
jer su svjesni da pacijenti naposljetku ne uspijevaju sami pronai izlaz i
esto teko pate zbog svojih simptoma. Sigurno je da u njihovu lijeenju
pomae izbjegavanje prevelike usredotoenosti na simptome. Umjesto
toga, treba intenzivno i angairano tragati za korisnijim strategijama i
primjerenijim oblicima izraavanja nevolje i brige.
4. Ekstremni ljudi i posljednji ovjek Kako su normalni ljudi
izumili sreu?
Takvi se fenomeni nerijetko javljaju kod ekstravertiranih ljudi,
dakle onih koji su skloni razotkrivati samu svoju duu. Takva se crta
osobnosti neko nazivala histerinou. Meutim, ta je rije, kao prvo,
nastala pod utjecajem psihoanalitike kole. Kao drugo, u meuvremenu se
srozala i postala pogrda te se za takve neobine karaktere danas koristi
izraz histrionski, koji znai otprilike isto. I evo je opet ponovno se
pokazuje sva bijeda psihijatrije. Normalni uvijek iznova zlorabe dijagnoze
rijei smiljene iskljuivo za pomo pacijentima za diskriminiranje
ljudi.
Takvu sudbinu doivjela je i rije psihopat. Ona je izvorno
oznaavala ljude zbog ijeg su poremeaja osobnosti patili oni sami ili
drugi ljudi, a koji mogu biti vrlo naporni i imati vanu ulogu upravo u
velikim kriznim situacijama. Dok je hladno, mi procjenjujemo njihovo
stanje; kad je vrue, oni zavladaju nama, tim je rijeima jedan uveni
njemaki psihijatar opisao psihopate. I doista je tako. Naime, klasini nauk
o psihopatiji opisivao je samo odreenu nenormalnost karaktera, ali nije
nudio prave mogunosti lijeenja. Kod ekstremno izraenih sluajeva
ovjek bi mogao pomisliti da je te ljude dragi Bog stvorio kako bi nas
podsjetio da ovo ipak nije raj. Meutim, dosta predrasuda. Kad jednom
shvatimo kako je poneki iritantni ili ak odbojni gnus, udni gnjavator ili
bizarni osobenjak postao ono to jest, odjednom uviamo iru sliku.
Naime, sve one averzije i iritacije koje ve u prvom trenu izaziva u nama
on, naravno, uvijek izaziva i u svim ostalim ljudima i oni mu to otvoreno
pokazuju. Takav ivot mora biti vrlo muan pa takve ljude odjednom
moemo shvatiti i ak suosjeati s njima. Psihopatija je stoga empatian
izraz, koji u prvi plan stavlja patnju tih katkad malo napornih ljudi.
Svaki ovjek ima svojih muica. I dobro da je tako. Te muice ne
smijemo smjesta diskriminirati kao bolesne ili poremeene. Meutim, iz
iskustva znamo da postoje neregularnosti osobnosti koje su tako ekstremno
izraene da osoba koja ih ima ili njezina okolina zbog njih jako pate. Tek je
u tom sluaju opravdano postaviti dijagnozu. Meu svim pacijentima s
psihikim poremeajima, psihopati su najsliniji normalnim ljudima.
Moda upravo zbog toga normalni prema njima osjeaju gorljivu mrnju.
Psihopati svojom upadljivom, vrlo difuznom razliitou ometaju
normalan, dosadan ivot, a to u normalnim ljudima izaziva posebnu
agresiju. Stoga oni izraz psihopat koriste iznimno zlurado. Od rijei
smiljene da pomogne ljudima napravili su oruje i pokuavali njome
povrijediti jedni druge. Na kraju je ta dobra rije stoga postala
neupotrebljiva za ono za to je bila stvorena pa danas radije govorimo o
poremeajima osobnosti, to, naalost, zvui vrlo hladno. Poremeaji
osobnosti su relativno ekstremne karakterne crte, uglavnom nastale jo u
djetinjstvu, koje uzrokuju patnju. Za samog bolesnika i njegovu okolinu
takve su razliitosti vrlo mune, a zapisane su u njegovu genetskom kodu.
Njega, naravno, u naelu ne moemo mijenjati. Ipak, psihoterapija moe
pomoi pacijentu da se sa svojim neobinim karakterom bolje nosi, moda
otkrije podruja ivota u kojima e se zbog njega izdvajati u pozitivnom
smislu te naposljetku bolje svladava povremene krize.
Histerian, histrionian, gladan pozornosti, demonstrativan,
ekstravertiran svi ti izrazi znae otprilike isto. Osoba koja pati od takvih
poremeaja zbog svoje sklonosti kaosu vjerojatno se nee dobro uklopiti u
posao u arhivu, a ravnatelja e dovesti do ludila. Znamo da zapravo nije
mogue izluditi ravnatelja arhiva, ali do oaja e ga svakako dovesti. No,
isti ovjek na pozornici moe ostvariti blistav uspjeh, na zadovoljstvo
publike, ali i svoje vlastito. U takvim sluajevima dobra profesionalna
orijentacija moe biti najbolja terapija. S druge strane, kompulzivna,
anankastina, pretjerano uredna osoba moe biti pravi blagoslov za kakav
arhiv ili knjigovodstvo. Ako pak svojim korektnim, nesigurnim,
suhoparnim nastupom stupi na pozornicu, redatelj e se ustrijeliti, a
publika pobjei iz kazalita.
Postoji jo i ekstremna bojaljivost i srameljivost, ovisni
poremeaj osobnosti (npr. vjeiti mamim sini), konstantno nepovjerljivi
paranoidni poremeaj osobnosti te shizoidni, koji nema nikakve veze
sa shizofrenijom, nego se odnosi na pretjerano samotnjaki karakter.
Naposljetku, ovdje je i dissocijalni poremeaj osobnosti. Oboljeli od
njega svojim bezobzirnim ponaanjem ponajprije daju posla sudovima, a
mnogi kau da uspjeno lijeenje uope nije mogue. Na tom su podruju
psihijatri predloili posve razliite podjele poremeaja. Prema trenutano
vrijedeoj shemi Svjetske zdravstvene organizacije, ICD-10, na kojoj se
temelji i ovaj popis psihikih poremeaja, u istu skupinu spadaju jo i
emocionalno nestabilni poremeaji osobnosti impulzivnog i graninog tipa.
Impulzivni tip odnosi se na stare, dobro poznate razdraljive psihopate.
Meutim, ve nekoliko godina svi bruje o graninom poremeaju
osobnosti. Rije je o pacijentima na granici razdvajanja izmeu neuroze i
psihoze. Oni nikad ne gube do kraja stabilnost vlastitoga ja, dakle, nikad
ne postaju doista psihotini. Ipak, njihovo je ja duboko nesigurno. Jedan
od simptoma graninog poremeaja osobnosti su vrlo kratke i vrlo
intenzivne veze s drugim ljudima. Takve ljude njihovi osjeaji as vuku
naglo gore, as strmoglavo dolje te oni ive pod stalnom napetou. Njihov
osjeaj vlastite vrijednosti katkad je na samom dnu. Stalno ih opsjedaju
suicidalni impulsi. Gotovo uope nemaju osjeaja prema samima sebi te si
nanose bolne rezove kako bi barem neto osjetili i smanjili nepodnoljivu
napetost. Odnos s bolesnima od toga poremeaja naporan je. Ne samo da je
u njihovim osjeajima katkad vidljiv raskol, nego unose raskol i u svoju
okolinu.
Kad ujem da na nekom psihijatrijskom odjelu vlada napeta
atmosfera meu bolnikim osobljem, katkad znam pitati kako se zove
pacijentica s graninim poremeajem osobnosti. Takvi se drutveni raskoli
odvijaju posve suptilno. Osvjedoeno teka pacijentica prvo e novoj sestri
na odjelu u etiri oka rei da je upravo ta sestra prva osoba kojoj se ona
moe u potpunosti otvoriti, ima toliko razumijevanja za nju, zna sluati, a
ono to govori neizmjerno pomae pacijentici. S ostalim bolniarima na
odjelu ona ne moe ostvariti takav odnos, oni nisu tako dobri u tome
Nova e si sestra zatim moda rei da je, dodue, oduvijek znala da je
dobra, ali ovako dobro to jo nitko nije shvatio i formulirao, a kolege
uistinu nisu ba neto posebno Poto nekolicini ionako ivanih kolega
da neke, kako misli, poune upute za bolji odnos s napornom pacijenticom,
sestra poletno odlazi kui. Takvim ponaanjem ne stjee popularnost meu
kolegama, koji mrmljaju kako i sami znaju to im je initi, ne treba se ona
mijeati. Iduega jutra sestra se vraa na posao. Kad vidi pacijenticu, ova je
zaudo ledeno ignorira. Pita je u emu je problem, a pacijentica eksplodira:
Nekoga kao to ste vi doista jo nikad nisam srela! Kaem vam neke
stvari u najveem povjerenju, a vi onda nemate pametnijeg posla nego
satima ugodno askati s kolegama. Na mene vie uope niste obraali
pozornost. Ostavili ste me na cjedilu. S vama vie ne razgovaram
Sestra je jo juer bila na sedmom nebu, smatrala se najboljom na svijetu, a
sad odjednom ovo! Takve su oscilacije uobiajene za granini poremeaj
osobnosti. Moramo uvijek imati na umu da su one ponajprije naporne za
samog pacijenta, ali i za okolinu.
Amerikanka Marsha Linehan razvila je trenutano zacijelo najbolji
terapijski program za taj poremeaj, dijalektiko-bihevioralnu terapiju
(DBT). Taj program bihevioristike orijentacije pokuava pacijentima uliti
veu sigurnost u odnosu sa samima sobom i drugim ljudima u
svakodnevnim situacijama. Ipak, lijeenje je uvijek dugotrajno i teko.
Granini poremeaji osobnosti uglavnom pogaaju ene, a posljednjih je
godina drastino porastao broj sluajeva. Dok sam u vrijeme svoga
stairanja vidio moda dvije takve pacijentice godinje, danas na odjel
katkad primamo dvije na tjedan. Nitko ne zna zbog ega se taj poremeaj
tako proirio. Naravno, postoje razliite teorije. Primjerice, psihoanaliza
granini poremeaj osobnosti ubraja u tzv. rane poremeaje, dakle one koji
su uzrokovani u najranijem djetinjstvu jer se dijete nije osjealo posve
prihvaeno. Po miljenju psihoanalitiara, to dovodi do egzistencijalne
nesigurnosti koja se oituje kao granini poremeaj.
Prema psihoanalitikoj teoriji, bolesna narcisoidnost takoer je rani
poremeaj. Bolesni od nje u svojoj se biti ne osjeaju doista prihvaeno.
Izrazito se lako vrijeaju, a zanimaju se zapravo iskljuivo za same sebe.
Cijeli ivot gotovo ovisniki tragaju za ljubavlju i pozornou, ali sva ona
ljubav i pozornost koju uspiju iskamiti nikad im nije dovoljna. Mnoge
osobe iz javnoga ivota, koje pod bljetavom svjetlou reflektora s
okamenjenim smijekom ude za odobravanjem, potajno pate od toga
traginog poremeaja. Meutim, ta se preutna patnja u svijetu slavnih
smatra gotovo normalnom.
Na kraju ovoga poglavlja elim jo jednom podsjetiti da je svatko
zdrav dok mu se ne dokae da je bolestan, ukljuujui vas i mene. Nema
svaka neuravnoteena i impulzivna osoba nuno granini poremeaj
osobnosti, nije svaki sjajni zabavlja automatski histerian ili
histrionian niti je svatko tko brino vodi neki arhiv odmah
kompulzivno anankastian. Meutim, znamo da u toj paleti ljudskih
osobina ima i drastinih, bolnih pretjerivanja, od kojih pati i pogoena
osoba i njezina okolina. Tek kad nastupi prava patnja, potrebna je terapija.
Da bismo to mogli, valja postaviti dijagnozu. No, onaj tko bez povoda
postavlja dijagnoze i pomou njih odmah sve nenormalne, neobine,
razliite ljude eli ugurati u uniformne kalupe politiki korektnog drutva
normalnih, svojim cinizmom privodi ovjeanstvo propasti, onako kako je
to zamiljao Friedrich Nietzsche:
Zemlja se onda smanjila, a po njoj skakue posljednji ovjek, koji
sve smanjuje Posljednji ljudi su pametni i znaju sve to se dogodilo te se
mogu podsmjehivati do mile volje Imaju svoje male uitke za dan i male
uitke za no, ali tuju zdravlje. Mi smo izumili sreu, kau posljednji
ljudi i mirkaju oima.
Konana pobjeda tih mirkajuih normalnih, skupljenih u
nepregledne mase, nad svim onim milim ivopisnim originalima bio bi
trijumf jednoline malograantine, diktatura politiki korektnog
razmiljanja i politiki korektnog djelovanja, propast neponovljivog
ovjeka u bjesnilu sivih mediokriteta. ini se da ta opasnost ba i nije
mala.

Na kraju prie
I tako smo stigli do kraja ekspedicije kroz taj svijet neogranienih
mogunosti, kroz svijet svih onih milih, udnovatih, neobinih, matovitih
i ivopisnih likova koji nastanjuju nae psihijatrijske odjele i bolnice, a koji
su jo juer sjedili preko puta vas u autobusu ili vlaku i vi nita niste
primijetili. Dakako, oni su u veini sluajeva bolesni samo tijekom vrlo
kratkih faza svoga ivota. I jo neto: oni zapravo nisu oni, to smo u
principu svi mi jer svakoga od nas na poetku, na vrhuncu ili tek na
kraju ivota moe pogoditi neki psihiki poremeaj. Stoga je krajnje
vrijeme da se ponemo sa zanimanjem, potovanjem i bez predrasuda
odnositi prema ljudima koji cijeli ivot ili tek povremeno ive na
granicama onoga to obiavamo nazivati normalnim, a moda ak i daleko
preko njih.
Psihoanaliza ui da ljudi postaju teko poremeeni kada dijelove
svoje ivotne povijesti ili vlastite raznolike psihe odcijepe od sebe, kao da
su im potpuno strani i ne pripadaju njima. Jednako se crno pie drutvu
koje svoje luake odbacuje, u najboljem ih sluaju preputa u ruke
plaenih profesionalaca u zatvorenim ustanovama. Takvo drutvo pokazuje
stravinu, krutu, netolerantnu sliku normalnosti, koja je tek fasada. Drutvo
tako nesigurno u sebe ne bi bilo suvereno i oputeno, nego bi ga svaka
ogrebotina u fasadi duboko uznemirila i uinila latentno agresivnim. Time
bi ono bilo na pravom putu do uspostave diktature normalnosti, koja
vlastitu nesigurnost skriva iza priprostih parola, a sve to odudara od
prosjeka nemilosrdno suzbija. Normalnost je laka slaboumnost,
poetkom poludjeloga dvadesetog stoljea jedan je psihijatar izgovorio ovu
uvenu reenicu, dodue, govorei o inteligenciji. Ona danas baca varljivo
svjetlo puno blistave ironije. Totalitarni sustavi dvadesetoga stoljea u
svakom su sluaju izumili i iskuali instrumente kojima se takva diktatura
normalnosti moe provesti u djelo. Dodue, ti su se dravni oblici u ratu s
drugim sustavima pokazali preslabima, a njihovi sadraji s pravom zavrili
na smetlitu povijesti. Meutim, u pamenje ljudi zauvijek se urezalo da je
mogue modernim metodama ukalupiti cijelo drutvo. Stojimo li danas
opet pred istom katastrofom? Filozofi se ve ale da ve odavno ne mogu
govoriti slobodno kao prije pedeset godina, da politika korektnost osvaja
sva ivotna podruja, a javnost nemilosrdno napada one koji kau ono to
ne smiju ili ne kau ono to moraju.
Meutim, upravo to ine ljudi sa psihikim poremeajima. Oni se
ne daju ukalupiti. Doputaju samo sebi lude misli. Razbijaju krute
konvencije. Time nam svima ine veliku uslugu jer odravaju temperaturu
humanosti naega drutva iznad toke smrzavanja dajui mu ljudsko lice,
odnosno mnogo razliitih ljudskih lica. Psihiki bolesnici nisu jednostavno
obini, oni su neobini. Nisu jednostavno u redu kao svi mi, oni su
izvanredni. Nita ljudsko nije im strano. Kad na taj nain sruimo
nevidljive ograde koje dijele jo uvijek normalne od ostalih, prua nam se
pogled na taj ljupki i areni drugi svijet: kaotiniji, ali i matovitiji,
potresniji, ali i dublji, bolniji, ali manje cinian od ispolirane normalnosti
kakva svuda vlada.
Ovdje su ambiciozni, tati poslovni ljudi koji poto obole od
demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuu pomo, ali istodobno prvi
put djeluju kao pravi ivi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi
ovisnici to cijeli ivot neumorno trae ovjeka koji ih nee poniavati,
prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnou bjee iz svijeta to tako
bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji
ne ive samo u jednom, nego u mnotvu matovitih svjetova, koji uljudno
odbijaju nasrtljive pokuaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameu
nikome. Oni su tankoutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno
toga to se nama uope ne ini vrijednim spomena. Ovdje su potresni
depresivci, koji prestraeno zure u egzistencijalno nitavilo, koji dio svoga
ivota ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava ovjeanstva,
koja sve dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroenost,
beznadni strah. Drutvo koje plee na rubu provalije na njih ne obraa
pozornost. Slijepo je za uistinu vana pitanja, a tu sljepou zaudo dri
normalnom. Ovdje su oaravajui maniari koji svojom estokom i
neposrednom vitalnou upadaju usred normalnoga drutva okamenjena u
svojim beivotnim ritualima. Oni unato svojoj megalomaniji bez zadrke
govore istinu, onako kako to katkad ine djeca, i time spektakularno
razotkrivaju svu prijetvornost normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki
dogaaji u ivotu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni trae svoj
pravi put, koji esto kroz bolne faze vodi do vee zrelosti i dublje
oputenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrini likovi koji sami
sebe i druge ljude neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali
nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton ivot, uzbuuju,
pretjeruju. To su oni neprilagoeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti,
ali ih ipak ne moete zaobii. Je li dragi Bog doista te ljude stvorio takve
kakvi jesu zato da nas podsjeti kako ovo ipak nije raj jer u njemu zacijelo
nema takvih psihopata? Ili moda u raju nije puno drukije, samo to se
tamo ne bismo toliko uzrujavali? Moda e nam, kada doemo u raj, sve te
posve neobine pojave ak dobro izgledati. Moda u raju vlada vesela
zbrka shizofrenika, maniara, neurotika i psihopata ali vie nee biti
nikoga tko zbog toga pati, a pogotovo ne psihijatara, koji svu arolikost
neobinih karaktera stiu u naivne dijagnoze.
A ako za vjenost uope nije stvoreno sve ono obino, nego ono
neobino, moda na nebu uope nee postojati nita normalno, nego samo
ono originalno, nita serijsko, nego samo ono pravo, nita prosjeno, nego
samo zadivljujue. Moda e se Bavarac na nebu onda osjeati ba dobro i
nee svisnuti od vjeitog pjevanja aleluja.
Dodue, danas smo na zemlji od takvoga arenog raja udaljeniji
nego ikad. Svi oni uredni normalni ukrotili su nas, a ivot ukalupili. U
meuvremenu hoteli diljem svijeta izgledaju isto, kao i kravate i odijela, a
ak su i pravila ponaanja postala slinija. Egzotika zapravo postoji jo
samo u muzeju. Sve iritantno treba barem dobiti nekakvo psiholoko
objanjenje, a po mogunosti zavriti iza zakljuanih vrata psihijatrije.
Normalni su ljudi ti koji izdvajuju psihike bolesnike iz svoje zajednice, a
istodobno demoniziraju uinkovite terapijske metode.
Tiranija normalnosti hrani se velikom iluzijom o vjenom
postojanju normalnoga i prolaznosti neobinoga. Meutim, situacija je
zacijelo upravo obrnuta. Naime, u normalnosti se nita ne zbiva, ona je
samo kulisa za prave dogaaje. Normalnost zapravo uope ne postoji jer
nema sutine. Pitanje vjenosti postavlja se tek kad uvidimo neponovljivost
svakog ovjeka. Tko malo pomnije pogleda, moe uoiti neobinost
svakoga od nas. U svijetlim trenucima ak i iza vela pristojne normalnosti
svih onih normopata na vidjelo izlaze njihove zaboravljene ive boje. Tih
se jedinstvenih nijansa sjeamo kad se prisjeamo ljudi.
Dakako, velovi su u normiranom drutvu esto tako debeli da vie
uope ne vidimo boje. U takvim trenucima preostaju nam jo samo
neobini ljudi da nas podsjete to se zapravo skriva iza fasada svih ljudi.
Prema tome, antonim od rijei normalan nije bolestan, nego
neobian. Meu neobinim ljudima ima onih koji su izljeivo bolesni,
ali i onih koji su trajno hendikepirani i ovisni o pomoi drugih. No, svi
ostali neobini ljudi su areni likovi na granici naega drutva.
U srednjemu i novom vijeku takvi su likovi bili slavljeni. Tko ita
opise ivotnoga arenila u knjizi Jesen srednjega vijeka, tko se divi
knjievnom pribliavanju s minulim vremenima u Zvonaru crkve Notre
Dame, oaravajuoj ljudskoj drami Victora Hugoa ili Rigolettu, operi
Giuseppea Verdija o traginoj ludi, taj e moda nakratko zaaliti to ne
moe uivo iskusiti nevjerojatan intenzitet toga vremena i ljudi. To ne
znai da nee uoiti estoke kontraste i mrane sjene koje su se nadvile
iznad tih epoha. Meutim, iz tih vremena jo nam i danas do uiju dopire
galama s neke gozbe jer su se ljudi tad jo znali veseliti, iako nikad nisu
bili sigurni nee li ve idueg trena po njih doi smrt, u kakvom god
obliku. Bilo je to vrijeme davno prije pojave neobveznih razgovora, davno
prije izuma neizbjenih, uvijek istih kanapea, koje nam danas od kolijevke
pa do groba nude u svakoj prilici, davno prije ritualnih sveanih govora,
sastavljenih od brojnih praznih rijei. Dakako, i u ona su vremena ljudi
grijeili, ali grijeili su zduno, a ne rutinski. Stoga su ak i veliki grenici
poticali ljude, bilo na dobro, bilo na zlo.
U to se vrijeme zacijelo nije moralo posebno traiti neobine ljude.
Meutim, ima ih jo i danas, tih ljudi s onim neim. Jo i danas oni ivotu
pridaju onu aromu koja ga i ini vrijednim ivljenja.
Lijeimo li onda uistinu pogrene ljude? I da i ne. Na sreu,
psihikim bolesnicima u dananjem drutvu na raspolaganju stoje mnoge
dobre metode lijeenja. I dobro je da je tako. Meutim, ako se lijeenje ne
odnosi iskljuivo na terapiju, mnogi normalni ljudi doista zasluuju veu
psihijatrijsku pozornost od malobrojnih psihikih bolesnika. Jednostavno
ne treba vie sve trpjeti. Pomou glasakog listia i satire moe ih se
uspjeno obuzdati, sve te suludo i glupo normalne. Moda e tad to posve
normalno ludilo i posve normalna glupost malo jenjati a arena paleta
neobinih ljudi ponovno e u svijet unijeti vie boje i ivotne radosti.
Moda ete se sad na kraju zapitati jeste li i sami normalni ili
neobini? Mogu vam pomoi oko odgovora na to pitanje, dragi itatelju.
Ja ovdje odluujem tko je normalan! katkad ustvrdim u svojoj bolnici
naravno, poto sam se nedvojbeno uvjerio da moji sluatelji imaju smisla
za humor. Dakle, ovime sveano izjavljujem da vas, dragi itatelju ne
smatram normalnim. vrsto sam uvjeren da pripadate skupini neobinih
ljudi. Onaj tko kupuje knjige ionako je pripadnik manjinske skupine, a onaj
tko ih ne daruje drugima, nego sam ita, taj doista nije normalan. Prema
tome, nita se ne brinite, ako ste uspjeli proitati knjigu dovde, posve
sigurno niste normalni. Drugim rijeima, ako je istina da su na pravi
problem normalni ljudi, dragi itatelju, ovjeanstvo s vama nema
nikakvih problema

Pogovor
Ova knjiga ima velike pretenzije: eli prikazati ono najbitnije iz
psihijatrije i psihoterapije. To je zacijelo kakljiv pothvat. Neki tvrde da
metoda psihoterapije ima koliko i psihoterapeuta. Sigurno je da ima i
jednak broj razliitih poimanja onoga to je bitno na tom podruju. Ja
stojim iza svoga vrlo subjektivnog izbora, nainjenog na temelju dogaaja
vienih tijekom tridesetogodinjeg rada na psihijatriji. Vjerojatno je
posebno subjektivan pregled psihoterapijskih metoda, koji je uvelike
povezan s mojim vlastitim ivotom. Unato tome, pokuao sam cjelokupnu
psihijatriju i psihoterapiju predstaviti tako da spomenem najee i
najvanije poremeaje. U ovoj knjizi nedostaje psihijatrija djece i mladei
jer je to u meuvremenu postala zasebna znanost, u kojoj nemam nikakva
iskustva. Osim toga, ne spominje se ni mentalna zaostalost, smanjena
inteligencija. Naravno, i mentalno zaostali mogu psihiki oboljeti, njihova
smanjena inteligencija bolesti tad daje posebnu dimenziju. Meutim,
mentalna zaostalost nije relevantan predmet prouavanja u psihijatrijskoj
znanosti, a preduga praksa mijeanja tih dviju skupina ljudi u velikim
ludnicama ostavila je trajnu mrlju na ugledu psihijatrije.
Uostalom, moram se ispriati psiholozima, jer sam, da ne
kompliciram, stalno govorio o psihijatrima. U mnogim su stvarima
psiholozi, ako su se dodatno obrazovali u psihijatriji, kompetentni jednako
kao psihijatri, ako ne i kompetentniji. Oni jedino ne smiju fiziki pregledati
pacijenta i propisivati lijekove. Podjela psihikih poremeaja koju sam
odabrao otprilike slijedi najnoviju klasifikaciju ICD-10 Svjetske
zdravstvene organizacije, koja je iznimno korisna za znanstvene svrhe.
Meutim, ova knjiga koristi i brojne prednosti tzv. trijadnog sustava
psihijatrije, koji je djelomino lake razumljiv. Naime, da bismo shvatili
psihike bolesti, a pogotovo psihike bolesnike, nije ih dovoljno
jednostavno opisati. Potrudio sam se brojnim priama o pacijentima dati
ljudsko lice psihijatrijskim dijagnozama. Naravno, radi ouvanja njihove
anonimnosti, prie sam izmijenio do neprepoznatljivosti.
Zapravo bih se morao ispriati i svim normalnim ljudima, koje sam
nedvojbeno esto prestrogo i nepravedno opisivao. Meutim, ispriati se
mogu samo nekome tko doista postoji. Nekoliko redaka prije sve sam
itatelje ove knjige proglasio nenormalnima, a ni inae ne poznajem
ovjeka kojeg bih, kad ga bolje promotrim, pogrdno nazvao normalnim.
Dakle, nedostaje uvrijeena strana pa se nemam kome ispriati. Nitko nije
jednostavno normalan. Ako normalnost nije stvorena da bi trajala vjeno,
onda su normalni oblici ponaanja tek prolazni i mogu se zalomiti
svakome, ukljuujui vas i mene. Ovom sam knjigom elio ukazati na
opasnosti te normalnosti, ali dakako, spomenuti i njezine blagodati.
Naime, veina stvari u ivotu nuno se mora odvijati normalno. Tek
onda moemo smoi snage i vremena da cijenimo neobino i pazimo da
se i ono ne pretvori u normalno. I naposljetku, psihijatar ima povlasticu
lijepe strane svojih pacijenata malo vie gurnuti u prvi plan, a ne samo
katalogizirati mune simptome, koji su, naravno, prvo na to pomisle sami
pacijenti, ali i drugi ljudi kad uju da se govori o psihikim bolestima.
Ako netko nakon itanja ove knjige misli kako sve to nije tako
jednostavno i da se to mora prikazati puno drukije i opirnije, odmah
elim izjaviti kako se s time slaem bez okolianja. Dodue, umjesto
mora se prikazati rekao bih moe se prikazati. Naime, opsenih
psihijatrijskih udbenika ima dovoljno. Trenutano najpoznatiji udbenik
toliko je teak da bi pri padu s jednog metra visine ovjeku mogao slomiti
metatarzalnu kost. S toga traumatolokog aspekta ova je knjiga potpuno
bezopasna. Ona nema pretenzija biti velika torta, nego okoladni
bomboni, predjelo, a ne zasitan prilog. Ova je knjiga napisana za laike
koji ele stei uvid u uzbudljiv svijet psihijatrije i psihoterapije. Osjetio
sam veliko olakanje kad mi je mesar koji je itao knjigu radi kontrole
rekao da mu je bila razumljiva. Pokolebali su ga jedino glupo normalni
sinusni miljei. U rjeniku je proitao da su sinusi upljine. Stoga je
zakljuio da sinusni miljei imaju neke veze sa zatitom karoserije od
korozije. Mislim da je to dobro pogoen opis.
Onome tko se eli bolje informirati predlaem, naravno, opsenu
strunu literaturu. Mogu se kupiti i vrlo razumljivo pisana depna izdanja o
pojedinim psihikim bolestima, namijenjena pacijentima i lanovima
njihovih obitelji. Posebno elim istaknuti sjajne inicijative za samopomo
pogoenih i njihovih obitelji, koji se nerijetko u materiju razumiju bolje od
nekih strunjaka. Upravo mi strunjaci na podruju psihijatrije i
psihoterapije moramo uvijek ostati otvoreni i na kritike upite odgovarati
argumentima. Trebalo bi se podrazumijevati da pacijent tek kad se
informira, pita svog terapeuta kojom metodom namjerava provoditi
psihoterapiju te koji su mogui uinci i nuspojave tog oblika terapije.
Postoji stari psihijatrijski vic: Pita prolaznik psihijatra: Kako da doem
do eljeznikoga kolodvora? Psihijatar mu odgovori: Ne znam ni ja, ali
ba dobro da smo o tome razgovarali. No, psihijatrija i psihoterapija ne
funkcioniraju na taj nain.
Meutim, najvanije je da se ovjek ne bavi neprestano svojom
psihom. Ona nije stvorena za to. Ne bi se trebao ni previe druiti sa
svojim psihijatrom, najbolje bi ga bilo u jednom asu zaboraviti. Uostalom,
orijentacija na rjeenje oznaava i odvajanje pacijenta od psihijatra. On
ionako nije uinio nita drugo nego na spretan nain omoguio pacijentu
ponovni pristup vlastitim sposobnostima pomou kojih moe rijeiti
svoje probleme i okonati terapiju. Psihijatar koji oekuje da mu pacijenti
piu pisma zahvale pogreno je shvatio to mu je profesionalna dunost.
Dakako, ako ih ipak prima, ne treba se previe ljutiti. Psihijatrija i
psihoterapija samo nude korisne metode ublaavanja ili uklanjanja
privremenih poremeaja. To je jako ogranien posao. Psihijatrija ne nudi
putove do sree. A sigurno ima istine i u izjavi njemakoga filozofa Oda
Marquarda: Smisao to je nedvojbeno uvijek je tek besmisao koji
doputamo. Ako ljude asopisi i savjetodavna literatura neprekidno
zasipaju psihijatrijskim izrazima, javlja se opasnost da se kad-tad i na tom
podruju dogodi ono to je Aldous Huxley upozoravajui prorekao cijeloj
medicini: Medicina je toliko napredovala da vie nitko nije zdrav.

Nakladnik:
Znanje d. o. o.
Mandieva 2, Zagreb

Za nakladnika: Zvonimir imi

Glavni urednik: Davor Uskokovi

Urednica: Nataa Peji

Struna urednica: Ivana Todori Laidlaw

Tehniki urednik: Davor Dombaj

Lektor: Jakov Lovri

Korektorica: Jasna Penzar

Dizajn omota: Janka Carev

Tisak: Znanje d. o. o.
Mandieva 2, Zagreb rujan 2011.

ISBN 978-953-324-344-3

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 777938




1
Naziv kelnske zrane luke; u doslovnom prijevodu ludilo (op. prev.).
2
Igra rijeima: prefiks west u rijei Westfalen (Vestfalija) znai zapad (op. prev.).
3
Jutarnja aica (op. prev.).
4
Simbolina boja nacistike ideologije (op. prev.).
5
Dijagnostiki i statistiki prirunik za mentalne poremeaje (op. prev.).
6
Njem. Vogel = ptica (op. prev.).
7
Desenzitizacija i prerada podataka pokretima oiju (op. prev.).