Antika filozofija

1
Antika filozofija
povijest
zapadne filozofije
zapadna filozofija
po erama
predsokratska antika srednjovjekovna renesansna moderna suvremena
po stoljeima
16. 17. 18. 19. 20.
vie informacija
religijska filozofija
kranska idovska islamska hinduistika sikistika budistika
istona filozofija
babilonska indijska iranska kineska japanska korejska
zapadna kultura zapadni svijet
v r u
[1]
Atenska kola (Rafael, 1509-1510)
Antika filozofija obuhvaa filozofska
miljenja i sustave koji su se razvili na
irokom sredozemnom prostoru proetom
starom grkom i rimskom kulturom u
razdoblju od 7. stoljea pr. Kr. do propasti
starog svijeta poetkom 6. stoljea.
Kultura stare Grke zaetnik je i europske
kulture. Na tom se geografskom podruju
prvi put u povijesti iz
religijsko-fantastinoga izdvojio
filozofsko-znanstveni oblik miljenja.
Karakteristika stare orijentalne kulture bila
je uklopljenost odreenog stupnja
znanstvenog miljenja, do kojeg su stari
orijentalni narodi dospjeli, u religijsko-fantastini oblik miljenja. Ta uklopljenost egzaktne misli u
fantastino-religioznu mistiku karakteristina je i za one koji su se bavili znanou u starim kulturama. To su bile
zatvorene sveenike grupe ili proroci koji su se izdvajali iz svijeta i ljudskog drutva da bi tako osamljeni i
udubljeni sami u sebe doli do istine. Njihovim sposobnostima pridavala se aureola uzvienosti, nadzemaljskog i
nadljudskog.
Antika filozofija
2
Grka civilizacija oslobodila je znanstveno miljenje i emancipirala ga od religije, podredivi ga praktinim
zadacima trgovine, brzom razvoju privrede, ali i politikim zadacima koji su se nametali u vezi s izmijenjenom
drutveno-ekonomskom strukturom. To miljenje naputa sluenje fantastiko-religioznom ovjeku, koji sebe jo
nije izdvojio kao pojedinca u okviru drutva, i prelazi u slubu konkretnog, egoistinog ovjeka pojedinca. Kroz
takvog ovjeka i u njegovom interesu zaela se u Grkoj era samostalne znanstvene misli, ime je obiljeen poetak
nove epohe u povijesti ovjekova ovladavanja prirodom i drutvom. Grka postaje kolijevkom kulturnog kompleksa
koji se jednostavno naziva "Zapad", to u to doba predstavlja pomicanje kulturnog i ekonomskog razvitka s Istoka
prema Zapadu.
[2]
Kozmoloko razdoblje
Jonija, kolijevka grke filozofije
Poetak grke filozofije pada u kraj 7. stoljea prije
Krista. Tome poetku prethodile su krupne promjene
naina ivota u staroj Grkoj, promjene koje su
presudno utjecale na duhovni ivot helenskog ovjeka.
Ve tokom 8. stoljea pr. Kr., a naroito u 7. i 6. st. pr.
Kr., staro patrijarhalno rodovsko drutvo zapada u sve
ozbiljniju krizu. Rodovsko ureenje, zasnovano na
principu krvnog srodstva, nije moglo izdrati
konkurenciju poveanih imovinskih posjeda koji su
nastali usljed razvoja trgovine i obrta te uslijed zamaha
kolonizacije. Ta kolonizacija proirila je ivotni prostor
Helena i dovela ih u dodir s mnogim narodima koji su
naseljavali obale Sredozemnog mora. U vezi s
kolonizacijom, koja je zahvatila naroito maloazijsko
primorje, Siciliju i junu Italiju, razvija se
brodogradnja, trgovina i zanatstvo. Tako nastaje novi
drutveni sloj imunih trgovaca i obrtnika, koji se ve uveliko koriste robovskom radnom snagom i koji postupno
dolaze u sve otriji sukob sa zemljoposjednikom aristokracijom, koja je nastojala osigurati nastavak oligarhijske
politike prevlasti nasljedne aristokracije. Tokom 7. i. 6. st. ovaj su sukob uspjeli iskoristiti energini i astoljubivi
pojedinci, koji su zavladali kao tirani, odnosno samodrci. Oni su esto i sami bili aristokratskog porijekla, ali su,
doavi na vlast, uveli cio niz mjera u korist irokih slojeva stanovnitva, kao to su ukidanje dugova, nova
raspodjela zemlje, uvoenje pravedne uprave i unapreenje zanata, trgovine, znanosti i umjetnosti.
Nain ivota helenskog ovjeka, dok je jo ivio u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitoloki. Svijet bogova i
polubogova, koji je nastanjivao prirodu ovoga ovjeka, odgovarao je tadanjem stupnju kulturnog i drutvenog
razvitka, ali je kolonizacija uskoro proirila duhovne obzore Helena. Ona ih je dovela u dodir s istonjakim
civilizacijama i, djelujui zajedno s drutveno-ekonomskim promjenama u grkim polisima, izazvala postupno
naputanje mitolokog naina miljenja. Mitoloki svijet bogova s Olimpa najljepe je prikazan u Homerovim
epovima, Ilijadi i Odiseji, gdje bogovi ujedno oslikavaju i mo i sjaj plemenskih voa. Ali ve kod Homera bogovi
su podvrgnuti kritici, to je jasan znak postupnog oslobaanja starih mitolokih predodbi. Homerova slika svijeta
jo je uvijek vrsto na tlu mitologije, ali ipak pokazuje i nejasne elemente racionalnog shvaanja prirode: Homer zna
za Nebo i Zemlju i carstvo Hada, a spominje i prirodne elemente vodu, vatru, zrak i zemlju. Ali Homer jo ne
postavlja pitanje o porijeklu svijeta: s tim se pitanjem suoava tek Heziod, pjesnik seoskog ivota iz Beotije, koji je u
spjevu Teogonija dao genealogiju bogova tako to je grke mitove organizirao u cjelinu. Heziod pokazuje napredak
u tome to bogove ne promatra kao vjene, ve kao postale. Iako usvaja Homerov mitoloki svijet, Heziod mu daje
prirodnu osnovu: postanak bogova (teogonija) tumai se povijesno i uzrono, dakle na racionalan nain
(kozmogonija). Heziodova je slika svijeta svojevrstan spoj teogonije i kozmogonije, jer iako govori o bogovima,
Antika filozofija
3
Heziod zapravo pokuava odgovoriti na pitanje to je poelo svega to postoji i to se dogaa u kozmosu.
Miletska kola
Podrobniji lanak o temi: Miletska kola
Anaksimandar (detalj Rafaelove freske)
Prva filozofska uenja u Heladi nastala su u naseobinama na
maloazijskoj obali. Naime, jonske kolonije u Maloj Aziji bili su
najbogatiji i najnapredniji gradovi u itavom helenskom svijetu. Tu
su i kultura i civilizacija dosegle najvii stupanj. Jonjani su bili
paljivi promatrai prirode i prvi su pokuali rijeiti kratkim,
matovitim sintezama teke probleme koje im je priroda nametala.
Tako su se u Joniji razvile ne samo filozofija, nego i povijest, od
ijih je pisaca najbolji bio Herodot. U vezi s poetkom filozofije,
meutim, treba napomenuti da se tu ne radi o apsolutnom poetku:
ono to je predmet filozofije, tj. sadraj i smisao svijeta i ivota,
zaokupljalo je ovjekovu panju, nita manje intenzivno, i ranije.
Novina je samo u tome to je taj sadraj ranije bio oblikovan mitski
i religiozno, a sada se on oblikuje pojmovno i racionalno. Tako je
poetak filozofije zapravo njezin poetak samo s obzirom na oblik,
ali ne i na sadraj ljudskog razmiljanja.
Prvi pravi helenski filozofi bili su svi iz Mileta u Joniji. Miletska
kola filozofije otvorila je novu eru u filozofiji pitanjem o
prapoetku svega to postoji, pitanjem o bitku. Tales ( ili
, oko 624. pr. Kr. oko 547. pr. Kr.) kae da je prauzrok
voda, Anaksimen (, sredina 6. st. pr. Kr.) smatra da sve
stvari nastaju zgunjavanjem i razrjeivanjem zraka, dok je
najapstraktniji, pa prema tome i najoriginalniji odgovor dao
Anaksimandar (, 610. 546. pr. Kr.), koji
prauzrokom svega smatra apeiron (). Za sve je njih
karakteristino da na to pitanje odgovaraju i objanjavaju ga dosljedno materijalistiki i u cjelini izdvojeno i
suprotstavljeno religiozno-mitolokom tumaenju svijeta. U njihovoj filozofiji postavljen je samo problem bitka.
Problemi spoznaje i kretanja za njih jo uvijek nisu filozofski znaajni, ve predstavljaju injenice koje se uzimaju
kao dane. Materija je proeta duom (hilozoizam), kao i ljudski organizam, dakle o kretanju se ne postavljaju pitanja.
Miletski su filozofi poznati i po svom prirodoznanstvenom djelovanju. Tako se Talesu pripisuje podjela kalendarske
godine na 365 dana i predskazivanje pomrine Sunca 585. godine.
Antika filozofija
4
Heraklit (detalj Rafaelove freske, 16. st.)
Heraklit
Podrobniji lanak o temi: Heraklit
Po miljenju Heraklita (, oko 535. pr. Kr. oko 475.
pr. Kr.), poelo svega to postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara i
ponovo se raa. Heraklit izdvaja i problem kretanja. Razliiti
stupnjevi vatre u njenom vjenom kretanju predstavljaju sve to
postoji. Kretanje praelementa vatre proturjeno je, ono je
disharmonino, iako je harmonija konaan rezultat tog procesa.
Svaki je proces sam po sebi proturjean te stoga predstavlja pravu
prirodu svega, svake harmonije, kako u prirodi tako i u drutvu.
Iako Heraklit ne porie boanstvo, to se vidi iz oko 130
fragmenata njegovog spisa O prirodi ( ), ipak izvan
vatre, izvan tog materijalnog praelementa, prema njemu ne postoji
drugi uzrok kretanja. Kretanje je imanentno vatri, drugim rijeima
prirodi, materiji. Tako se kod Heraklita susree izrazit primjer
antikog panteizma, filozofskog shvaanja po kome se bog i
priroda poistovjeuju.
Sve to se dogaa, dogaa se po nudi. itavim svijetom vlada zakon koji Heraklit naziva logos (). Logos je
ono to je svemu zajedniko. Naa je spoznaja logosa razumska spoznaja: osjetilima je nemogue spoznati logos.
Osjetila dokazuju raznolikost, dok je samo razum u stanju proniknuti u cjelinu svega, u ono zajedniko. Heraklit ne
negira osjetila kao izvor spoznaje, ali smatra da osjetila ljudima mogu biti zli svjedoci ako su im due barbarske
(fragment 107), to znai da bez razumske spoznaje nema prave spoznaje logosa. Ne valja ivjeti kao da svatko ima
svoju vlastitu pamet (fr. 2), nego treba nastojati ovladati cjelinom. U nastojanju da kao cilj spoznaje istakne
razumijevanje logosa, Heraklit prvi pokree pitanje mogunosti spoznaje.
Pitagora (detalj Rafaelove freske)
Pitagora
Podrobniji lanak o temi: Pitagora
Do sada je odgovor na pitanje o pramateriji ili prauzroku svega
postojeega bio kvalitativno odreen, odnosno uvijek se za poelo
uzimala neka odreena materija, kao voda, vatra i sl. Pitagora
(, 6. st. pr. Kr.) unosi nov moment u razmiljanje o
svijetu. I njega, kao i mnoge antike mislioce, zadivljuje
harmonija koja vlada u svijetu. On dolazi do zakljuka da
harmonija proizlazi iz odreenih brojevnih odnosa koji vladaju
svetom: broj je savrenstvo. Iza Pitagore nije ostalo nikakvih
zapisa, ali zato Filolaj (, oko 470390), pripadnik
pitagorejske kole, kae: Zapravo, sve to se spoznaje ima broj.
Nije, naime, mogue bez njega nita ni zamisliti ni spoznati. U
nastojanju da prikau znaaj brojevnih odnosa u svijetu,
pitagorejci idu sve do mistifikacije broja: odreeni odnos brojeva
oznaava pravednost, drugi duu, um itd. Nastojanje da se brojevni
odnos zbog svog savrenstva shvati kao uvjet rasporeda stvari u
kozmosu te konzekvetno zakljuivanje i na etika pitanja ini Pitagoru prvim idealistikim filozofom u okviru
antike filozofske misli. On je inzistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti.
Antika filozofija
5
Elejska kola
Podrobniji lanak o temi: Elejska kola
U junoitalskom gradu Eleji Ksenofan (, oko 580. pr. Kr. oko 470. pr. Kr.) je postavio osnove novoj
filozofskoj koli. Polazei od stava da je stvarnost onakva kakvom nam se prikazuje, promjenjiva, da u onome to
vidimo nema nieg pouzdanog to bi se moglo smatrati bitkom, doao je do zakljuka da bitak u sebi mora biti
jedinstven, vjean, nepromjenjiv i savren. Bitak je materijalan i ogranien jer neogranieno ne moe biti savreno
ali ne moe se spoznati osjetilima, nego samo razumom. To savrenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je sve
jedno: ogranieno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel u Metafizici (A 5, 986 b 18) govori da je Ksenofan
promatrajui cjelinu svemira, rekao da jedno jest bog.
Parmenid (detalj Rafaelove freske)
Na toj osnovi elejsku filozofiju dalje razrauje Parmenid (, oko
515. pr. Kr.), njen glavni predstavnik. Uzimajui sve karakteristike bitka
koje je kao polazite dao Ksenofan, Parmenid sve ono to je dostupno naim
osjetilima i podvrgnuto promjenama proglaava nebitkom. Bitak se moe i
mora misliti, on je ono to je zajedniko svemu i to osjetilima nije
neposredno dostupno. Osjetilima je dostupna raznolikost, a miljenju bitak.
On jest materijalan, ali je jedinstven u sebi. Kada bitak ne bi bio jedinstven i
postojan u sebi, ne bi se mogao misliti. Osjetila nas varaju ako na temelju
njih zakljuujemo o bitku, jer time prolaznost, promjenjivost i ostale osobine
nebitka pripisujemo bitku, to je pogreno. Naime, osjetila i bitak nisu isto,
ve su isto miljenje i bitak. Ono to predstavlja osobine misli, to su
istovremeno i osobine bitka. U svom uenju Parmenid iznosi slabosti
osjetilne spoznaje, koja dovodi samo do mnijenja, a ne do prave istinite
spoznaje.
Racionalne dokaze Parmenidovih postavki dao je Zenon iz Eleje (,
oko 490. pr. Kr. oko 430. pr. Kr.), idui predstavnik ove kole. On je
poznat po svojim paradoksalnim dokazima da nema mnotva i da nema
kretanja. On dokazuje da nema kretanja na temelju stava da je prostor u sebi
beskonano djeljiv. Jer ako je tako, ako je prostor beskonano djeljiv, onda
je svako kretanje potpuno nemogue. Naime, u kretanju uvijek treba prijei
jedan dio prostora, a svaki je taj dio prostora (kao i prostor s-m) u sebi
beskonano djeljiv: dakle, predmet se zapravo ne moe pomaknuti s mjesta.
Tako, s pojmovnog stanovita, Ahilej nikada ne moe prestii kornjau jer
izmeu njih uvijek lei beskonano djeljiv prostor.
Elejsko uenje razlikuje se od Heraklitovoga u tumaenju kretanja. Prvo potpuno negira svako kretanje, a drugo ga
smatra osnovnim svojstvom svega postojeega. Razlog to elejci tako dosljedno poriu kretanje lei u tome to su
potpuno odvojili pojavno, osjetilno, od racionalnog, spoznajnog. U dokazima da ne postoji mnotvo Zenon nije
mogao racionalni stav ako dva zrna ne ine um, kako to da vrea zrnja prouzrokuje um? uskladiti s ulnim
iskustvom. Time je Zenon otkrio unutranju proturjenost misli, otvorio je uvid u proturjenost izmeu formalno
usklaenog misaonog toka i stvarnog neslaganja stvarnosti s tim formalnim tokom. Ali, dajui uvid u taj problem,
sam nije sagledao njegovu bit.
Zajedno s Heraklitom Elejci predstavljaju najdublji misaoni napor u razumijevanju bitka u ovom razdoblju grke
filozofske misli, nastojei svaki na svoj nain rijeiti problem postojanosti i jedinstvenosti materijalnog bitka te
promjenjivosti i raznolikosti svijeta koji nam je dan u opaanju.
Antika filozofija
6
Posrednici
Podrobniji lanak o temi: Posrednici
Empedoklo
Empedoklo (, oko 495. pr. Kr. 435. pr. Kr.) iz
Agrigenta na Siciliji je prvi utemeljio teoriju o etiri elementa,
vatri, vodi, zraku i zemlji, iz kojih bi se sve sastojalo u svijetu, i u
isto je vrijeme pokuao objasniti kako iz ta osnovna etiri
elementa nastaje mnotvo, sve stvari. Empedoklo smatra ljubav i
mrnju takoer elementima, ali odvojenima od etiri osnovna. Oni
su sile koje uzrokuju kretanje, koje se sastoji u spajanju i
razdvajanju osnovnih elemenata, ime se stvara raznolikost u
svijetu. ovjek je takoer sastavljen od spomenutih osnovnih
elemenata, i to je temelj mogunosti spoznaje. Naime, po
Empedoklu, spoznaje se tako da se slino spoznaje slinim; slino
privlai slino. Empedoklo se dosta razlikuje od Heraklita u
tumaenju kretanja. Po njemu, materija mora ostati nepromjenjiva
i nepokretna jer je pokreu dva vanjska principa. Na njega je
utjecalo snano nasljee kako Heraklitova uenja tako i elejaca te
u nastojanju da pomiri te dvije materijalistike krajnosti na
opisani nain pokuava rijeiti problem mirovanja i kretanja.
To, kod Empedokla jo veoma naivno i slikovito prikazivanje
kretanja, Anaksagora (, oko 500. pr. Kr. 428. pr.
Kr.) iz Klazomene u Maloj Aziji razvija u apstraktnije tumaenje.
Svijet se sastoji iz jednako djeljivih i nepromjenjivih estica koje
on naziva homeomerijama ( ). One su sve nekad bile sastavljene u jednu masu, u cjelinu. Tada ih je u
pokret stavio svjetski um (), prvi pokreta. Sve se ostalo dalje razvilo zahvaljujui mehanikim silama u samoj
materiji. Aristotel je Anaksagoru nazvao dualistom jer njegovo uenje u sebi sadri dva osnovna principa:
nepokretnu materiju, sastavljenu od homeomerija, i duhovni pokreta um. Meutim, u tome Anaksagora nije
dosljedan, jer negdje kae da je um sastavljen od najfinije materije i odrie se njegova djelovanja budui da je
pomou njega stavio homeomerije u pokret. Anaksagora je pripremio teren atomizmu Leukipa () i
Demokrita (, oko 470. oko 360. pr. Kr.).
Atomisti
Leukip i Demokrit kvantitativno odreuju atom ( , ono nedjeljivo). Atomi se meusobno razlikuju po
obliku, redu i poloaju i nalaze se neprekidno u kretanju. Oni su bitak. Meutim, nasuprot elejcima, atomisti priznaju
postojanje i nebitka. Nebitak je ono to nisu atomi i to nema sva njihova svojstva. To je prazan prostor, koji
predstavlja samo mogunost kretanja i mijenjanja poloaja atoma. Usljed tog kretanja dolazi do spajanja atoma i tako
nastaju razna tijela.
Antika filozofija
7
Nasmijani Demokrit (Hendrick ter Brugghen, 1629.)
Iako je Leukip zaetnik kvantitativne atomistike, ipak je Demokrit
(iz Abdere u Traciji) najznaajniji predstavnik antikog
materijalizma i atomizma, dijelom zbog toga to od Leukipovih
spisa i nije mnogo ostalo, a dijelom i zbog toga to je Demokrit
bio zaista univerzalan, o emu svjedoi njegova znanstvena
ostavtina iz podruja fizike, matematike, filologije, etike itd.
Prema Demokritu, spomenuta svojstva atoma oblik, red i poloaj
njegova su objektivna svojstva, koja postoje nezavisno od
subjekta. Do njih dolazimo samo razumom, miljenjem. Kakav je
atom po sebi, mi ne moemo saznati osjetilima, ija je spoznaja
varljiva. Meutim, atomi imaju i neka sekundarna svojstva, koja
su subjektivna po svojoj prirodi jer se pojavljuju samo u dodiru
atoma-objekta sa subjektom. Tako, na primjer, svojstva kiseloga,
gorkog, toplog, hladnog i sl. jesu subjektivna svojstva i
sekundarna u odnosu na primarna, objektivna svojstva. Pojavnu
stranu atoma moemo zahvatiti osjetilima zbog sliica (
) koje objekt alje subjektu. Bit objektivne stvarnosti
moemo zahvatiti samo razumom.
Raspored atoma u prostoru podreen je stanovitim uzronim vezama. Ovdje nema mjesta sluajnosti. Uzrone veze
nisu uvijek dostupne razumskom shvaanju, to ne znai da one objektivno ne postoje. Nijedna stvar ne biva bez
uzroka, nego sve s razlogom i po nudi kae se u jedinom preostalom Leukipovom fragmentu. Taj determinizam,
koji ne doputa nikakve sluajnosti, nikakva slobodna i spontana kretanja u prostoru, istovremeno iskljuuje svako
fantastino-religiozno tumaenje prirodnih pojava. Sloboda se sastoji u shvaanju uzronih veza u kozmosu.
ovjeku je sloboda nuna da bi razumno djelovao.
Zbog svoje dosljednosti u materijalistikom tumaenju svijeta, u okviru kojeg su razmatrana pitanja kozmosa,
spoznaje i ljudske slobode, Demokrit se smatra osnivaem prvog materijalistikog monistikog sustava u povijesti
filozofije.
Atomistima zavrava u staroj Grkoj razdoblje ispitivanja prirode i filozofsko objanjavanje opih zakona kozmosa.
Karakteristino je za taj period da ovjek i njegova drutvenost jo nisu predmet filozofskog razmatranja, iako se
usput tretiraju u okviru opih politikih stavova samih filozofa. Zbog svoje ope karakteristike postavljanja kozmosa
u sredite filozofskog istraivanja cijeli se ovaj period naziva kozmolokim razdobljem grke filozofije.
Antropoloki period
U politikom i kulturnom ivotu Grke 5. stoljea pr. Kr. dogodile su se velike drutvene promjene. Nakon svretka
grko-perzijskih ratova u Ateni se razvila vrlo iva privredna, politika i prosvjetna djelatnost. Filozofsko
razmiljanje naputa problematiku prirode i usredotouje se na na ovjeka () i cjelokupnu drutvenu
problematiku, ime poinje antropoloko razdoblje grke filozofije. Drutvena previranja unutar same demokratske
Atene, zatim rat s aristokratskom Spartom, skrenuli su zanimanje s pitanja kozmosa i njegovih zakona na probleme
ovjeka kao bia, njegove drutvenosti, mogunosti njegove spoznaje, njegovu opu vrijednost itd.
Antika filozofija
8
Sofisti
Podrobniji lanak o temi: Sofisti
Razvoj demokratskoga ureenja doveo je na vlast iroke narodne slojeve. S promjenom politikoga ivota tijesno je
povezana i promjena na polju obrazovanja, jer u doba demokracije uspjeh pojedinca vie nije ovisio o njegovom
porijeklu, nego o sposobnostima i znanju. Naravno, u takvo vrijeme nije vie zadovoljavao stari nain obrazovanja u
kojem se od mladog ovjeka zahtijevalo da u gimnaziji dobro izvjeba svoje tijelo te da naui itati, pisati i raunati,
a uz to da se pomalo bavi muzikom i itanjem pjesnika. Novo doba trailo je ire i dublje obrazovanje, a elja za
njim zahvatila je veliki broj ljudi. Posebno je tomu teila omladina u elji da se s veim znanjem uspjenije bavi
javnim poslovima i lake doe do ugleda, poloaja i slave. A tko je elio uspjeno nastupati u atenskom vijeu
(), narodnoj skuptini i u sudnicama, morao je naroito biti vjet u lijepom, jasnom i uvjerljivom nainu
govora.
Takva situacija iznijela je sofiste (), putujue uitelje koji su sebi uzeli u zadatak da govorima,
predavanjima i polemikama obrazuju slobodne grke graane. Biti sofist znailo je, doslovno, biti ljubitelj mudrosti.
Najpopularniji sofist bio je Protagora (, oko 481. pr. Kr. 411. pr. Kr.) iz Abdere u Trakiji. Njegov
stav "ovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu" izazvao je jo u staroj Grkoj velike
polemike. Jedni su smatrali da Protagora misli da je ljudska spoznaja jedino mogua kao mnijenje te da je s tim u
vezi istinito samo ono to neki pojedinac moe spoznati. Istina bi, dakle, bila svedena na to da svaki ovjek za sebe
odreuje to je istina, a to nije. Prema tome istina bi bila krajnje relativna kategorija. Tako tumai Protagoru i
Platon, njegov najotriji kritiar. U jednom od Aristotelovih spisa, meutim, nailazi se na miljenje da je pod
ovjekom Protagora ipak mislio na ovjeka kao generiko bie, a ne individualno, te da kriterij istine, po njemu, i
nije tako subjektivan kako se ini. U polemikama je Protagora argumentima i protuargumentima izotravao misli
zadivljujui tom svojom sposobnou sve prisutne. Sve dok je jedan argument podnosio protuargument, Protagora
nije smatrao da je doao do istine. Taj je moment do krajnjih granica izotrio sofist Gorgija (, oko 480. pr.
Kr. oko 370. pr. Kr.) iz Leontina na Siciliji. On je smatrao da se uope nita ne moe dokazati. Time je izrazio
krajnju skepsu u mogunost dolaenja do istine. Relativizmu i skepsi u spoznaji odgovaraju kod svih sofista
relativizam i skepticizam i u etici: nema opevaeih etikih normi, one se razlikuju od naroda do naroda i od
vremena do vremena.
Relativizam i skepsa sofista imali su i svoju pozitivnu stranu. Osim uoavanja potekoa i nevjerovanja u ljudsku
mogunost spoznaje, oni su podvrgli kritici dogmatske tendencije u vezi sa spoznajom, koje apsolutiziraju i
ovjekovjeuju postignutu razinu ljudske svijesti onemoguavajui postavljanje novih pitanja. Ali skeptik moe samo
oboriti tendenciju k apsolutizaciji i dogmatizaciji spoznajnih vrijednosti. Njegova je glavna snaga u kritici
formalnologikih apsurda dogmatika.
Antika filozofija
9
Ksenofon i Sokrat (detalj Rafaelove freske)
Sokrat
Podrobniji lanak o temi: Sokrat
Drutvena stvarnost nije pruala oslonac za utvrivanje sigurnijih i
trajnijih stavova u etici. Ona je samo potvrivala spoznajni
relativizam. Oduprijeti se krajnjem relativizmu i skepsi mogao je
samo onaj tko uporite za svoje sudove nije traio u trenutno
uskomeanoj drutvenoj stvarnosti. To je mogao samo tko je,
nastojei izvesti spoznaju iz bezizlazne skepse, naao naina da
kao izvor stabilnosti u donoenju sudova uzme miljenje i njegove
forme. ovjek kome je to polo za rukom bio je Atenjanin Sokrat
(, 470/469. pr. Kr. 399. pr. Kr.).
Sokrat je bio protivnik prouavanja prirode i njenih zakona.
Zanimao se u prvom redu za etiku problematiku, koja je bila
ugroena sofistikim tumaenjem moralnih normi. Sokrat je
nastojao utvrditi pojmovnu vrijednost pojedinih moralnih normi,
ime je elio pobiti sofistiki relativizam u etici, koji se zasnivao
na kriteriju osjetilnosti. Sokrat smatra da nema istinskog moralnog djelovanja a da ovjek tono ne zna to se
podrazumijeva pod odreenom etikom normom. Naime, kako postupati pravdeno ako se ne zna to je pravedno? U
svojim dijalozima dranim na javnim okupljanjima po atenskim trgovima Sokrat je iao za ciljem da se tono odredi
sadraj svake pojedine etike norme. Postupak je pritom bio dijalektiki, to znai da je u toku razgovora (dijaloga)
tako dugo argumentima i protuargumentima obarao pojedine stavove (svoje ili sugovornikove) dok ne bi na kraju
iskristalzirao potpuno jasnu definiciju odreenog pojma. Sokratov kriterij istine bio je smisao pojma, bez obzira na
njegovu realizaciju u stvarnosti. Pri tome je vana ispravnost u logikom (misaonom) postupku pri odreivanju
sadraja pojma. Logiki postupci indukcije i definicije potjeu tako u svojim osnovama od Sokrata. Spoznaj
samoga sebe osnovni moto Sokratova uenja znaio je upravo ovo: do kraja kritiki odnos prema svim, kako
svojim tako i tuim, sudovima s ciljem istine. Jedino tako, smatrao je, mogu se pobiti relativizam i skepsa u koje su
filozofiju doveli sofisti.
Sokrat je osuen na smrt jer je zbog svojih javnih istupa bio u Ateni optuen da kvari mlade i da ne priznaje bogove
koje priznaje drava. Prema tadanjim zakonima Sokrat je ispio otrov i pritom zadrao vrstinu svog filozofskog
duha. Njegove javne diskusije, u kojima je induktivnom metodom ironije () iskuavao neprovjerene
etike stavove u cilju jasnog definiranja pojmova, predstavljale su otru kritiku sofistikog naina filozofiranja. A
sofisti su, objektivno uzevi, bili ideolozi demokracije, koja je tada u Ateni predstavljala nastupajuu snagu i upravo
proivljavala tekoe uspona.
Antika filozofija
10
Veliki filozofski sustavi
Platon
Podrobniji lanak o temi: Platon
Platon (detalj Rafaelove freske)
Najsposobniji Sokratov uenik, njegov najvei potovalac i ujedno
jedan od najveih antikih filozofa bio je Platon (, 427. pr.
Kr. 347. pr. Kr.) iz Atene. Po svom je porijeklu Platon bio
aristokrat; njegov ujak Kritija, takoer Sokratov uenik, nalazio se
na elu vladavine tridesetorice tirana i za njegovo vrijeme
aristokrati su u znak odmazde pobili u Ateni oko 1.500 graana.
Platonu su tada bile 23 godine. Kasnije, po povratku demokrata na
vlast, Platon je bio svjedok Sokratovoj smrtnoj osudi. Budui da
su se neprekidni sukobi nastavili, kako u obliku unutranjih
previranja tako i u obliku vanjskih ratova (peloponeski rat), Platon
je napustio Atenu i otiao na put u Megaru. Osim Sokrata, na
Platonovu filozofiju utjecala su uenja Heraklita, Pitagore i
elejaca. Posebno je usavravao matematiku i geometriju. Kako
sam kae na jednom mjestu, na putovanje se odluio da bi
upoznao ljude i njihov ivot, jer ga je zbog drutvenih previranja,
kojima je neprestano bio svjedok, drutvena problematika najvie zanimala.
Platon je svoju filozofiju tumaio u Akademiji (), svojoj koli koju je osnovao po povratku u Atenu. U
nekoliko navrata pokuao je ostvariti svoju politiku filozofiju i u praksi (kod kralja Dionizija Starijeg u Siracusi na
Siciliji), ali mu to nije polo za rukom. Oduevljen Sokratovim nastojanjima oko pronalaenja smisla etikih
pojmova, Platon vrlo brzo dolazi do zakljuka da izmeu jasno definiranog pojma neke etike norme i njene
praktine realizacije nema mnogo slinosti. Dok je pojmovno definirana vrlina savrena, u praksi je daleko od
savrenstva. Na istu proturjenost nailazi i u matematskim i geometrijskim pojmovima: samo unutar geometrije
nalaze se pravilni likovi, npr. krug, trokut itd., ali njih nigdje u stvarnosti nema. Zar onda nije podruje pojmova i
ideja ono pravo podruje savrenstva i istine, a ne realnost prirode i materije? Platonov je odgovor na to pitanje
pozitivan: idejno podruje jedino je podruje istine. U tom ga je uvjerenju podralo i iskustvo ranijih filozofa, koji su
davali prioritet umnoj, a ne osjetilnoj spoznaji.
Iz stava da je svijet ideja ( ili ) jedini savren i istinit svijet, Platon zakljuuje i da je on jedini stvarni
svijet, jedina prava realnost. Ideje su bitak, a materijalni je svijet samo nesavrena kopija pravog, istinitog svijeta
ideja. Osim ta dva svijeta, savrenog idejnog i nesavrenog materijalnog, postoji i svijet sjena (npr. odrazi u vodi),
koji je jo nesavreniji. To je svijet o kome moemo samo nagaati. Nesavrena, osjetilna spoznaja materijalnog
svijeta (, vjerovanje) i nagaanje () zajedno ine podruje mnijenja (). Po vrijednosti spoznaje iza
mnijenja dolazi razumska (matematska) spoznaja (), a tek iza nje prava, umna spoznaja svijeta ideja
(). Razumska i umna spoznaja zajedno ine podruje znanja ().
U skladu s spoznajnom teorijom Platon i psiholoki objanjava strukturu ljudske due i obrazlae mogunost
spoznaje uope. Ljudska dua nije sastavni dio ljudskog tijela, ve ona u tijelo ulazi po roenju, dok je prethodno
boravila u carstvu ideja. Budui da biva zarobljena tijelom, ona zaboravlja sve to je vidjela u carstvu ideja.
Spoznajni proces znai, prema tome, proces prisjeanja due na svoj boravak u carstvu ideja. Postupak spoznavanja
dijalektiki je i svodi se na pronalaenje smisla pojma o kome se govori, na nain kako je to inio Sokrat. Sukobi
proturjenih stavova oko pronalaenja smisla pojma izazivaju u dui sjeanje na njen boravak u carstvu ideja.
Ljudska se dua sastoji iz tri funkcionalna dijela: osjetilnog, razumskog i umnog. Tek umnim dijelom mogue je
otkriti pravi sadraj ideja. Razumski se dio, dodue, bavi pojmovnom spoznajom, ali jo uvijek u vezi sa stvarima
Antika filozofija
11
(matematika), dok osjetilni dio due ne dosee do neke spoznaje uope, ve se zadrava u sferi subjektivnog
mnijenja.
Platon je svoje uenje izloio u mnogobrojnim dijalozima, ali glavno djelo zove se Drava (), koje je pisao
u vrijeme svog zrelog filozofiranja. U njemu je Platon iznio osnove svoje ontologije, spoznajne teorije i psihologije,
sve kao teorijsku osnovu svog uenja o dravnom ureenju. Platon nastoji teorijski zasnovati pravednu dravu, a to
bi bila ona drava u kojoj bi svatko imao odreeno mjesto rada. Ta podjela rada, plema Platonu, zasniva se na
ontologiji i psihologiji. Pravedna drava moe biti jedino ona koja na neki nain realizira ideju pravednosti; dakle,
dobro ureena drava mora biti to blia idejnom carstvu. Iz toga jasno slijedi da takvom dravom moraju upravljati
oni koji su sposobni stei znanje o idejama. Nadalje, slijedi da dobro ureenom dravom moraju upravljati filozofi,
jer su samo oni sposobni stei znanje o svijetu ideja te prema tome i znaju to je pravedno a to nije. Filozofima
mogu postati samo oni koji posjeduju umni dio due u toj mjeri osposobljen da odrava u harmoniji druga dva dijela
due, osjetilni i razumski, i da njima gospodari. Oni kojima je razvijeniji razumski dio due koji prema tome nisu
sposobni za filozofsku spoznaju, ali su razumni i hrabri trebaju biti uvari drave. Trei dio stanovnika, kojima u
dui prevladavaju strasti, bavio bi se poljoprovredom i zanatima: na njima je da zasnivaju porodice i raaju djecu.
Svi ti stalei ne mijeaju se izmeu sebe, i cijela bi drava bila upropatena kad bi se jedan stale poeo baviti
poslovima drugog stalea.
Sve to odgovara i Platonovoj idealistikoj teoriji spoznaje, po kojoj za postizanje znanja o idejama nije neophodan
poticaj osjetilne spoznaje. Jedna vrsta spoznaje s drugom nema veze. Jedino razumska spoznaja, koja se ve bavi
pojmovima, nuno mora prethoditi filozofskoj, tj. umnoj. Pripreme filozofa za upravljanje dravom traju dugo, i
nemogue je da netko stekne pravo upravljanja dravom prije nego to navri 50 godina ivota.
Platon je prvi u povijesti filozofije sustavno obradio idealistiko shvaanje svijeta. Budui da on bitkom smatra svijet
ideja koji postoji nezavisno od subjekta, od svijesti njegov se idealizam naziva objektivnim idealizmom. To
shvaanje utemeljeno je kod Platona na pretpostavci da objektivno, izvan nae svijesti, postoji carstvo ideja, dok je
materijalni svijet samo njegova gruba kopija. Na toj pretpostavci on sustavno izgrauje svoju ontologiju, spoznajnu
teoriju i politiku filozofiju. Platon nije mogao izbjei prourjeja u svom filozofskom sustavu. Postavlja se, naime,
problem: ako je stvarnost samo gruba kopija svijeta ideja ali ipak dakle kopija kako to da se u toj stvarnosti
nailazi na zlo, prljavtinu i sline negativne pojave? Postoje li ideje s negativnim sadrajem? Ako postoje, onda
carstvo ideja nije savreno u smislu dominantne ideje Dobra. O tom problemu raspravlja Platon u svom dijalogu
Parmenid, ali ne pronalazi zadovoljavajui odgovor.
U svojoj politikoj teoriji Platon podrava neku vrst intelektualne aristokracije. Neki ga smatraju zagovornikom
autoritarne drave, s obzirom na to kako raspodjeljuje rad u dravi, na ulogu ene, na obrazovanje djece (o emu se
treba brinuti drava, jer djeca u prvom redu pripadaju zajednici, a ne obitelji), s obzirom na to da u pitanju vlasti
graani nisu jednaki itd. Meutim, cjelokupna njegova teorija zasnovana je na otporu vlasti atenskog demosa i
pretpostavlja vlast intelektualne, a ne imovinske aristokracije. Kao teorijska osnova slui mu i ovdje Sokratovo
uenje odreenja pojma po njegovom smislu.
Platon nije ostao do kraja dosljedan svojim filozofskim koncepcijama. Potkraj ivota skrenuo je u stanoviti
misticizam, posvetivi se u najveoj mjeri prouavanju Pitagorina uenja i astrologije, to ga je u jednom trenutku
dovelo do toga da ideje izjednai s brojevima. Platonova je Akademija njegovala prouavanje brojevnih odnosa i
njihovo znaenje u prouavanju prirode, napustivi njegovanje filozofskih koncepcija svoga osnivaa, to je dijelom
i razlog da u grkoj filozofiji Platonovo uenje nije imalo direktnih nastavljaa.
Antika filozofija
12
Aristotel
Podrobniji lanak o temi: Aristotel
Aristotel (detalj Rafaelove freske)
Najuniverzalniji filozof staroga vijeka bio je Aristotel (, 384. pr.
Kr. 322. pr. Kr.), roen u Stageiri na Halkidi. Aristotel je mladost proveo u
Platonovoj Akademiji studirajui filozofiju. Kasnije odlazi na dvor Filipa II.
Makedonskog, gdje je njegov otac bio lijenik. Tamo je poduavao Filipovog
sina Aleksandra sve dok Aleksandar nije postao vladar i dok nije poao u
osvajake ratove. Povijesna situacija pouila je Aristotela da je nemogue
vladare prikloniti filozofiji, urazumiti ih i otkloniti ih od elje za osvajanjima.
Sam Aristotel bio je pristalica polisne samouprave i protivnik stvaranja velikih
dravnih teritorija pod vlau jednog vladara. On je u tom smislu i pouavao
Aleksandra, ali oito bez rezultata. Uoivi nesklad izmeu filozofskog uenja
i potrebe praktinih rjeenja drutvenih problema, Aristotel se vraa u Atenu i
tamo osniva svoju kolu pod imenom Licej (). Ta peripatetika
filozofska kola ( = etnje i vrtni trijemovi gdje se odravala
nastava) nadmaila je Platonovu Akademiju. Trinaest godina nakon osnivanja
Likeja, umro je.
Aristotelov je rad sveobuhvatan. On nije samo originalan filozof, on je
sistematiar svega to je Grka do njega stvorila na filozofsko-teorijskom
podruju. On je istovremeno i empiriar, istraiva, i njegov Likej postaje
centar ne samo filozofskih prouavanja ve i egzaktnog, naunog rada.
Cjelokupna se duhovna djelatnost prema Aristotelu dijeli na praktinu,
teorijsku i poietiku. U skladu s tom podjelom on dijeli i svoju filozofiju. U
praktinu filozofiju spadaju etika, ekonomika i politika. U teorijsku filozofiju
spadaju fizika, matematika i metafizika. Ovu posljednju Aristotel zove jo i
"prva filozofija" ( ), a naziv metafizika (
= dosl. "ono to je iza fizike") upotrijebili su tek kasnije oni koji su sreivali Aristotelove spise. U poietiku filozofiju
spada tehniko i umjetniko oblikovanje. Ovo posljednje podruje predstavlja Aristotelovu estetiku, u kojoj je
potpuno obradio samo uenje o pjesnitvu, u djelu Poetika ( ). Logike spise pod naslovom Organon
( = dosl. "orue") Aristotel ne ubraja u ovu podjelu: naime, on smatra da logika kao znanost treba
prethoditi svakoj pravoj duhovnoj djelatnosti kao vjeba u miljenju.
Premda Platonov uenik, bio je odluan ali ne uvijek i dosljedan kritiar njegova idealizma. Aristotel nastoji
dokazati da je Platonov svijet ideja neodriv, i da je stoga Platonova filozofija u sebi proturjena. Najsadrajniji su
ovi momenti kritike teorije ideja: to, u stvari, znae ideje za Platona? "Jer one nisu njima (tj. osjetilnim stvarima)
uzroci ni kretanja ni ma kakve promjene". I dalje, kako je mogue "da supstancija bude odvojena od onoga ega je
ona supstancija". Jer ako neto ini bit stvari, ini se nemoguim da se to to ini njegovu bit izdvoji iz tih stvari.
Aristotel, nasuprot Platonu, nastoji dokazati da je prva i prava supstancija ili istinsko bivstvo () pojedinana
stvar. U toj pojedinanoj stvari realizirana je bit, sutina, pomou materije. Ono ope, bitno, po Platonu idejno,
postaje pomou materije konkretna, realna, pojedinana stvar. Tako materija dobiva svoje odreenje upravo preko
tog opeg, bitnog. To ope u stvarima Aristotel naziva formom ( ). Forma i materija ( ) dva su osnovna
principa svake pojedinane stvari. U oblikovanju stvari ta dva principa nemaju jednaku ulogu. Materija predstavlja
pasivni princip, mogunost, potenciju (). Forma je aktivni princip i uzrok ( ) oblikovanja
materije u konkretnu pojedinanu stvar, tj. aktualizacije () potencije. Uzimajui pojedinanu stvar kao
prvu i pravu supstanciju, Aristotel smatra da se prouavanje stvarnosti i njenih zakona ne moe zapoeti od ideja,
odnosno pojmova, ve ba od same pojedinane stvari. Tim stavom Aristotel otvara put k egzaktno-empirijskom
Antika filozofija
13
istraivanju.
Ve sam naziv prva supstancija ( ) ukazuje na to da se Aristotel nije zadrao samo na njenom
znaenju i da nije zavrio svoja filozofska razmatranja podvlaenjem pojedinane stvari kao prve supstancije. On je
suvie u sebi apsorbirao itavu antiku filozofiju da bi bio slobodan od njenog idealistikog utjecaja, a
dvadesetogodinji studiji kod Platona bili su razlogom to nije mogao do kraja kritiki prevladati idealizam svoga
uitelja. Aristotel je logiar i priznaje hijerarhiju logikih pojmova. Tu hijerarhiju pojmova on ukljuuje u svoju
ontologiju. Naime, dok je pojedinana stvar prva supstancija, njen rodni pojam ili vrsta bit e, po Aristotelu, druga
supstancija ( ). Odnos izmeu vieg rodnog pojma i nieg identian je odnosu forme prema materiji,
odnosno vii rodni pojam odnosit e se prema niem kao forma prema materiji. Iz toga slijedi da e vii rodni pojam
uvijek biti aktivan princip u odnosu na nii, koji predstavlja pasivan princip. Slijedei tako hijerarhiju pojmova
nailazimo na najvii pojam u toj hijerarhiji na pojam iznad kojeg vie nema vieg rodnog pojma. To je najvii
aktivni princip. Budui da iznad njega nema vie nieg u odnosu na to bi on mogao biti pasivan, on predstavlja istu
aktivnost, istu formu, koja je sama po sebi nepokretna jer nema je to pokrenuti. Ali kao takva, ista forma je prvi
pokreta, prva aktivnost u odnosu na nie pojmove. To je Aristotelov bog, ono to on naziva prva podleea tvar u
svakom pojedinanom ( ). On nije shvaen kao sveobuhvatna snaga svijeta koja
se nalazi svuda i u svemu. On je ista aktivnost, ista forma, nepokretna, i kao prvi princip aktivnosti shvaena kao
pojedinana pojava, a ne kao bitak svijeta koji sve proima.
Kao to je isticanjem konkretne stvari kao prve supstancije Aristotel utro put empirijskom istraivanju, tako je ovim
svojim bogom dugom antikom idealizmu otvorio mogunost logikog objanjenja postojanja boga. Tako je u
povijesti filozofije zaet teizam, iako sam Aristotel nije bio teist.
Aristotelovo poputanje idealizmu lake se razumije ako se zna da materija u njegovoj ontologiji ne igra samo
pasivnu mogunost u odnosu na aktivnu formu. Kao i Platon, Aristotel pridaje materiji negativne osobine, ali ne u
smislu zlog principa, tj. izvora svega loega u prirodi i u ovjeku. Materija je za Aristotela ograniavajui princip ba
time to je pasivna, ona je ono to se opire formi, ona je sputavajui princip u kretanju. Aristotel se posluio
primjerom kipara: on nastoji u kamenu ostvariti neku odreenu formu koju kao zamisao ima u svojoj glavi, i ona
predstavlja princip djelatnosti, kretanja. Meutim, u nastojanju da realizira tu formu, nailazi na otpor u kamenu te
svoju djelatnost mora djelomino podrediti tom otporu kamena-materije.
Kao to Aristotel nije mogao prevladati dualizam materijalnog i idejnog svijeta u svojoj ontologiji, tako to nije
mogao ni u svojoj spoznajnoj teoriji. Za njega je osjetilo polazna toka sve spoznaje. Osjet kao sposobnost pripada
dui. Aristotel smatra da sva iva bia imaju duu, ali s razliitim stupnjevima sposobnosti. Sposobnosti due jesu:
hranjenje, pouda, opaanje, kretanje u mjestu i miljenje. Biljkama, na primjer, pripada samo sposobnost hranjenja.
Drugim pak ivim biima pripada i pouda i hranjenje, treima jo i opaanje. I tako redom: svaka via vrsta ivih
bia posjeduje i nie duevne sposobnosti, dok nia bia ne posjeduju vie duevne sposobnosti. Ljudska dua, koja
posjeduje i miljenje kao najvii duhovnu kvalitetu, posjeduje i sve ostale vrste duevnih sposobnosti. Polazne
osnove spoznaje jesu sposobnost percipiranja i sjeanja, koje posjeduju ve i neke ivotinje. ovjek pomou
miljenja, a na temelju opaanja i sjeanja, stjee iskustvo na temelju kojega stvara umijea. Umijeu ve pripada
znanje i razumijevanje onoga to se iskustvom steklo. Ljudi s velikim iskustvom i umijeem djeluju u
svakodnevnom ivotu, dok je znanost, nezainteresirana za trenutne i neposredne potrebe, nastala ondje gdje je bilo
dokolice. Sve dovde je Aristotel kritiar idealistike spoznajne teorije, isto tako kao to je bio kritiar idealistike
Platonove ontologije. Tek u svojim razmatranjima o umu, o sposobnosti miljenja da samo sebe misli, Aristotel ini
ustupak idealizmu. Naime, da bi um djelovao, on mora biti slobodan od osjetilnog svijeta i potpuno odvojen od
njega. Tek takav on moe imati miljenje kao svoj predmet. Sposobnost opaanja nije, naime, mogua bez tijela, a
um je od tijela odvojen, kae Aristotel.
U usporedbi s Platonovim zanosom kad zastupa svoje pravedno ureenje drave, Aristotel se i na podruju politike
filozofije pojavljuje trezveniji i skloniji analizi podataka nego ideji dobra ili pravednosti. On ne zastupa neki posebno
odreen tip drutva ili drave, ve vie naglaava problem upravljanja dravom. Ako sposobni i dobri ljudi rukovode
Antika filozofija
14
dravom, ona i kao aristokratska moe biti dobra, ali ako njome upravljaju loi i nesposobni ljudi, tada ni
demokratski oblik vladavine ne predstavlja rjeenje.
U etici je Aristotel pobornik tzv. zlatne sredine, to znai da se dobrim obrazovanjem mora kod ljudi postii snana
volja da u svojoj drutvenoj djelatnosti izbjegavaju krajnosti. Tako, na primjer, i u upravljanju dravom treba vlast
dati ljudima koji nisu ni suvie imuni jer imuni su previe obijesni za vlast, skloni razvratu i nebrizi za dravu
a ni suvie siromani, jer su oni brutalni i skloni osvetama.
Aristotel je posljednja snana i originalna linost antike filozofske misli. Kao sistematar antike misli, on
budunosti otvara dva puta: empirijski, na koji e se kasnije osloniti znanstvena misao, i teistiki, kojim e se kasnija
srednjovjekovna skolastika koristiti u svrhu filozofske interpretacije kranstva. Meutim, za ovu posljednju
Aristotel nije do kraja odgovoran, jer je trebalo u velikoj mjeri izmijeniti strukturu njegove filozofske misli da bi se
njegovo uenje moglo prilagoditi kranskoj teologiji.
Helenistiko-rimsko razdoblje
Za razdoblje helenizma karakteristino je irenje grke antike kulture na cijelo podruje makedonskog osvajanja.
Kasnije, u vrijeme rimskih osvajanja, grka se kultura rasprostire na cijelo podruje rimske drave. injenica da
graanin malog grkog polisa postaje graaninom velike drave odraava se na cjelokupnu kulturu pa i na
filozofiju kao ovladavanje kozmopolitskog duha. To uvjetuje ponovno isticanje antropolokih problema u prvi
plan, ali ovaj put s oiglednom nezainteresiranou za opu politiku problematiku, a s naroitom eljom da se u tom
velikom svijetu, u koji se antiki Grk utopio, nae neko mirno i sigurno mjesto za pojedinca. Uenjima dominira
problem ideala mudraca. Raspravlja se o tome kakav treba biti ovjek da bi se odrao miran i dostojanstven u toj
buri rasula jednog i stvaranja novog drutva. Filozofija toga vremena trai oslonac u filozofskim kolama prolosti i
nije sasvim originalna po svom karakteru.
Filozofske kole helenistikog razdoblja oslanjaju se na Sokratove kole i na Platonovu Akademiju. Sokratovske
kole kinika (iji je osniva bio Antisten, , oko 445. pr. Kr. oko 335. pr. Kr.) i kirenska (koju je
osnovao Aristip, , roen oko 435. pr. Kr.) odrale su se kroz itavo razdoblje od Sokrata do helenizma
u dosta originalnom obliku. Svaka je kola tumaila Sokrata na svoj nain, i on je postao osnova filozofiranja nekih
filozofa u helenizmu. Tako su Sokratovo shvaanje vrline koje se moe saeti u tri rijei spoznaj samoga sebe
kinici razvili u pravcu suzdravanja od zadovoljstava te nisu pridavali znaenje tjelesnim potrebama. Kirenjani su
razvili to uenje u sasvim suprotnom pravcu, naglaavajui radost i zadovoljstvo kao ivotni cilj.
Na kiniku se kolu u helenizmu nadovezuje stoiko uenje, dok se na kirensku kolu nadovezuju epikurejci.
Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor stanovitog skeptikog smjera (tzv. akademska skepsa).
Svi ti pravci bili su sadrajniji i snaniji po kasnijem efektu uenja nego to su bili u periodu kada su zaeti, jer su
kasnije drutvene okolnosti pogodovale tim uenjima.
Stoici
Podrobniji lanak o temi: Stoicizam
Osniva kole u Stoi ( = areni trem, po emu je cio filozofski pravac dobio ime) bio je Zenon iz Kitija
na Cipru (, 331. pr. Kr. 264. pr. Kr. ), porijeklom dijelom Fenianin. On na specifian nain istie znaenje
povratka prirodi i susprezanja od drutvene aktivnosti. Ne povratak prirodi radi uivanja, nego radi izuavanja
prirode, radi spoznaje njenih zakona, jer priroda je savrenstvo. Prirodom vlada logos (), i jedino ako spozna
taj logos i ivi u skladu s njime, ovjek moe nai eljeni mir. Spoznaja prirode i njenih zakona jedini su nain da se
ovlada strastima. Spoznaja prirodnih zakona oslobaa ljude i religije, koja ljude uznemirava unosei u njih strah od
nepoznatog. I moralni ivot postie se prouavanjem prirode. Fizika je stoga osnovna nauka. Usmjerenost ovjeka na
to da istrauje prirodnu nunost, meutim, zahtijeva od njega hrabrost, razboritost i umjerenost, to stoici istiu kao
osnovne vrline. Spoznaja i potovanje prirodne nunosti uvjet su slobode kako je shvaaju stoici.
Antika filozofija
15
Cjelokupna stoika filozofska misao jest materijalistiko-monistika. S time je u skladu i njihova spoznajna teorija:
ono to spoznajemo jest materijalni svijet, jer izvan njega nita drugo i ne postoji. Spoznaja poinje od osjetila i
predodbi, na temelju kojih se stvaraju pojmovi. Postavljajui i problem kriterija istine, stoici smatraju da je istinit
onaj sud, odnosno pojam o stvarnosti, koji se zasniva na potpuno jasnoj predodbi, na predodbi ija nam jasnoa
govori o tome da je potpuno adekvatna predmetu koji se spoznaje. Takva se predodba zove kataleptika predodba.
Razum sam odluuje koja je predodba toliko jasna da se na njoj mogu zasnovati istiniti pojmovi. Za taj je pak sud
odgovoran ovjek sam, jer izvan njega nema nikoga tko bi odluivao o jasnoi predodbe.
Materijalistiko-monistika filozofija stoika po svom je drutvenom karakteru strogo individualistika. Ona na svoj
nain izolira ovjeka od njegove drutvene stvarnosti, koja mu je postala strana, i pokazuje mu put k ostvarenju
idealnog mira okreui ga dosljednom prouavanju prirode i njenih zakona, i time priznavajui njegovu otuenost od
njegove vlastite drutvene biti. Stoicizam je bio rado prihvaen u Rimu: hrabrost, postojanost i umjerenost i ondje su
bile veoma cijenjene vrline.
Epikur (detalj Rafaelove freske)
Epikur
Podrobniji lanak o temi: Epikur
Najsnanija linost grke filozofije u helenistikom razdoblju bio
je Epikur (, 341. pr. Kr. 270. pr. Kr.). Ovaj atomist
svoje uenje o prirodi zasniva gotovo potpuno na Demokritovom
uenju. Od njega preuzima tumaenje da se svijet sastoji iz
bezgranino malenih, nedjeljivih estica koje se kreu po nunosti
(' ) i, sastavljajui se, tvore pojedine stvari. Postoji
samo odreena razlika u tumaenju kretanja atoma: atomi se u
prostoru sudaraju i ponovo odbijaju. U tom kretanju dolazi do
sudara iz nepredvienih unutranjih razloga, do prekida kretanja
po nunosti i do nepredvienog skretanja atoma. Ti sudari uvjetuju
sluajnost u sastavljanju atoma, i upravo toj sluajnosti dugujemo
raznolikost svijeta. To priznavanje objektivno postojee
sluajnosti, naglih skokova u kretanju koji dovode do promjene
kvalitativnog stanja, izdie Epikura iznad Demokrita i ini ga
gotovo znaajnijim predstavnikom grke atomistike.
U etikom uenju jae je podvuena crta individualizma kod Epikura nego kod stoika. Cilj je ivota postizanje
individualnog mira, kao uvjeta sree. ovjek se u ivotu osjea ugodno ili neugodno. On nastoji izbjei neugodu, i to
je kriterij sree: ako uspije postii stanje ugode, on e biti sretan. Te su Epikurove postavke kasnije kranski teolozi,
a preko njih i dobar dio ostalih mislilaca, grubo izvrnuli, predstavljajui ga u povijesti filozofije kao filozofa tjelesnih
zadovoljstava. Meutim, postizanje je ugode kod Epikura vezano uz razboritost i to je dvoje nemogue odvojiti.
Epikur istie osjeaj ugode utoliko to hoe naglasiti pojedinanost ljudskog tijela kao nosioca kriterija sree i
nesree, dobra ili zla. Samu dravu tretira Epikur kao nuno zlo i na taj nain ne nalazi u njoj neto to bi propisivalo
to je dobro a to zlo u ljudskom drutvu.
Epikur se bori protiv praznovjerja koje, raajui strah od nepoznatog, unosi neugodu u ljudski ivot. Razboritost je
ovjeku potrebna da bi se oslobodio straha od smrti, koju treba shvatiti potpuno u skladu s prirodnom nunou. S
tim u vezi Epikur negira i uenje o besmrtnosti due kao puko praznovjerje.
Antika filozofija
16
Skeptici
Podrobniji lanak o temi: Skepticizam
Osniva kasnijeg antikog skepticizma je Piron iz Elide (, oko 360. pr. Kr. oko 270. pr. Kr.). I on u skladu
s duhom vremena postavlja pitanje individualnog mira. Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o emu
jedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti uvjereni da je istinit.
Osjetilna je spoznaja varljiva, a razumska se zasniva na aksiomima koji se ne mogu dokazati. Nema argumenta koji
ne bi doputao i protuargument. Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzreicu znam da nita ne znam
primjeuje: a kako on moe znati da nita ne zna?
Neto je blai u svom skepticizmu Karnead (, oko 214. pr. Kr. oko 129. pr. Kr.) iz Cirene, koji je
studirao u Platonovoj Akademiji. On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao vjerojatni, ali ne i kao istiniti. Ali
razliku u stupnju vjerojatnosti ne moemo utvrditi. Takav stav prema sudovima dovodi do osjeaja indiferentnosti, a
to je uvjet mira i neuzbuivanja. Od kasnijih skeptika izdvaja se Sekst Empirik ( , oko 200. posl.
Kr.), lijenik iz Aleksandrije, koji je zabiljeio Pironovo uenje (sam Piron izlagao ga je samo usmeno).
Spomenuti pravci stoicizam i Epikurova kola predstavljaju u doba krize antike polisne kulture stanovita
pozitivna stremljenja k tome da se ovjek snae u opoj drutvenoj izgubljenosti. Ne pokuavajui dublje prodrijeti u
bit drutvenosti ovjeka, oni ga, dodue, izoliraju od zajednice u smislu odgovornosti za nju, ali ga ipak usmjeravaju
k prouavanju prirode, to ovjeku moe donijeti eljeni mir. Od ovih se pravaca razlikuje skepticizam svojom
sumnjom u sva racionalna dokazivanja, svojom teorijskom indiferentnou, koja u stvari znai i praktinu, etiku
indiferentnost kao jedini uvjet mira. Uz izvjestan pozitivan doprinos filozofiji, koji skepsa uvijek u sebi sadri a to
je dovoenje u pitanje apsolutnog vaenja pojedinih istina i time ruenje dogmatizma kao opasnosti za daljnji razvoj
misli uope, skepticizam se suzdrava od donoenja sudova, smatrajui da je to uvjet ljudskog mira.
Novoplatonizam
Podrobniji lanak o temi: Novoplatonizam
Plotin
Osim spomenuta tri pravca razvija se u to doba jo jedan, iji je
cilj takoer pridonijeti rjeavanju sukoba u koje je uao ovjek tog
razdoblja. Kao izvorna osnova te filozofske misli posluio je
Platon, pa je taj pravac u istoriji filozofije nazvan
novoplatonizmom. Glavnim se predstavnikom i pravim osnivaem
tog pravca smatra Plotin (, 204. 270. ) iz Egipta. Uio
je filozofiju u Aleksandriji, zatim obiao neke filozofske kole na
Istoku i zavrio kao uitelj u Rimu. Taj pravac ujedno predstavlja i
opoziciju prema kranstvu, koje je tada ve okupilo iroke mase u
porobljenim zemljama Rimskog carstva. Filozofija nastoji zadrati
svoj predmet i boga prepustiti religiji, vjeri, dok je kranstvo, u
nastojanju da pridobije i obrazovani svijet, a ne samo neuku masu,
nastojalo racionalnim obrazloenjem vjere podvrgnuti filozofiju i
svaku racionalnu spoznaju kranskoj vjeri. Taj sukob predstavlja
dobrim dijelom i povijest kranske misli u srednjem vijeku.
Problem je zaet ve ovdje, na granici dvije povijesne epohe.
Po Plotinu, pravi i jedini istiniti svijet jest svijet ideja. To je bitak. Materija koja nam se pokazuje kroz pojavnost jest
nebitak. Postoji vrhovno Jedno, koje predstavlja opi objedinjavajui princip svega. To Jedno ne moe se usporediti
s kranskim bogom jer je po svom znaenju iznad njega. Pojam boga pokuava se shvatiti, Jedno je neshvatljivo,
nespoznatljivo u racionalnom smislu. Jedno je u sebi preobilno, ono zbog toga mora isijavati iz sebe. Taj proces
isijavanja zove se emanacija ( ili ) i predstavlja glavni pojam novoplatonike filozofije.
Antika filozofija
17
Emanacijom nastaje sav svijet. Emanacija se dogaa u stupnjevima: najprije isijavaju um i ideje, dok je posljednji
stupanj materija, koja svoju istinu ve ima u nebitku, tj. njena su odreenja negativna. Jedno objedinjuje sve, i sve je
celina. Racionalnim putem ne moe se postii istovjetnost s Jednim; drugim reima, ne moe se spoznati. To je
mogue samo putem ekstaze: gubljenjem svijesti, u stanju uzbuenosti due, postie se jedinstvo s Jednim. U tome
lei i etiki smisao novoplatonizma: postizanje eljenog mira mogue je samo u ekstazi. I ovdje je oigledna
opozicija prema kranstvu: postizanje mira, tj. za ovjeka stanja savrenstva, pripada ovom svijetu i rezultat je
aktivnog nastojanja ovjeka, a ne pripada onostranosti i zagrobnom ivotu.
Rimska filozofija
Rimska filozofija, kao uostalom i umjetnost i knjievnost, razvijala se po ugledu na grku. Rimljani su od filozofije
traili moralnu pouku, uputstvo za postizanje sree i teorijsku pripremu za javni ivot. To su im pruale filozofske
kole helenistike epohe, koje su se stoga brzo proirile na tlu rimske drave. Teorijske filozofske discipline, kakve
su ontologija ili spoznajna teorija, Rimljani nisu unaprijedili. Njihova filozofija imala je strogo praktino, odnosno
etiko obiljeje, i to jo u veoj mjeri nego grka filozofija helenistikog razdoblja.
Najznaajniji sljedbenik Epikurova uenja u Rimu bio je Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus, 97. pr. Kr. 55.
pr. Kr.), iji didaktiko-filozofski ep O prirodi stvari (De rerum natura) predstavlja jedno od najveih djela rimske
filozofije i poezije. U njemu je Lukrecije Demokritovo i Epikurovo atomistiko shvaanje svijeta izloio
izvranrednom poetskom snagom. Kao dosljedan materijalist on je poveo borbu protiv religije: bogovi ne postoje;
njih je stvorio ovjekov strah od prirodnih pojava i strah od smrti. Spoznajom atomske strukture kozmosa i ope
prirodne zakonitosti ovjek se moe osloboditi tog straha i postii cilj ivota: sreu nepomuenog duevnog
uivanja.
Ciceron
Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106. pr. Kr. 43.
pr. Kr.) ubraja se meu najpoznatije rimske filozofe i pisce. Stekao
je visoko filozofsko obrazovanje u kolama Helade. Kao advokat i
dravnik Ciceron je postigao velik uspjeh u Rimskoj republici. I
pored obimne javne i dravnike djelatnosti, on je napisao i vei
broj knjiga politike i filozofske tematike. Ciceron je bio sjajan
govornik i nadahnut pisac, ali ne i originalan mislilac. Njegova je
zasluga prije svega u tome to je sistematizirao i razradio mnoge
ideje svojih prethodnika, izloio ih snanim i otmjenim stilom i
tako uinio popularnim, te to je izgradio filozofsku terminologiju
na latinskom jeziku, koja e biti u upotrebi do duboko u novi
vijek. Kao eklektik Ciceron je povezao uenja akademiara, stoika
i skeptika.
Najveu popularnost u rimskom drutvu postiglo je stoiko uenje.
Svojim zahtjevima za povlaenjem u sebe i moralnim
samousavravanjem stoicizam je velikom broju ljudi pruao
oslonac u ivotnoj borbi i utjehu za pretrpljene poraze. Osnovna
naela stoike etike odgovarala su i viim i niim slojevima
rimskog drutva: prvima su davala vrstinu da podnesu sve
uspjehe i neuspjehe u borbi za prevlast, a drugima moralnu snagu
da podnesu svoje nevolje s vjerom u neizbjenost sudbinske providnosti. Samo se tako moe objasniti na prvi pogled
paradoksalna injenica da su stoiko uenje zastupali i robovi (Epiktet) i carevi (Marko Aurelije).
Za rimske stoiare karakteristino je da gotovo potpuno odustaju od teorijskog prouavanja prirode i spoznaje: oni se
ograniavaju samo na etike probleme i pritom se postupno pribliavaju shvaanjima koja su bliska kranskom
uenju. Prvi veliki stoiar carske epohe bio je Seneka (Lucius Annaeus Seneca, 4. pr. Kr. 65.). Kod njega filozofija
Antika filozofija
18
ima praktian etiki znaaj: da odgaja, organizira ivot i pribavlja spokojstvo. Svijet je vjena dinamina cjelina,
potinjena opem krunom toku kretanja. Ljudska je dua besmrtna. Svim stvarima i pojavama u prirodi upravlja
neizmjenjiva nunost ili, u Senekinoj terminologiji, sudbina, odnosno boanska providnost. Stoga ovjek treba
ivjeti u skladu s tom prirodnom nunou i boanskom providnou, jer samo tako moe postii sreu. ivjeti
sretno isto je to i ivjeti u skladu s prirodom, kae Seneka. Budui da je slab i ne moe mijenjati tok dogaaja,
ovjek treba mirno (stoiki) podnositi sve udarce neumitne sudbine. Seneka je propovjednik opeljudske ljubavi i
milosra i nade u bolji ivot nakon smrti. Po tome e utjecati na formiranje ranog kranskog uenja na Zapadu.
Na rano kranstvo utjecao je i drugi veliki rimski stoik, Epiktet (, 50. 138.), koji je kao rob iz rodne
Trakije bio doveden u Rim. Kasnije je osloboen, pa je osnovao nadaleko poznatu filozofsku kolu. Epiktet nije nita
pisao, ve je svoja uenja irio samo usmeno, i to jednostavnim narodnim jezikom. Usvojio je Senekina shvaanja,
naglaavajui pritom posebno etiko-religijska obiljeja. ovjek treba teiti duhovnoj slobodi da bi i na nesreu
mogao gledati kao na sreu. Epiktetova etika, dakle, propovijeda pasivan otpor neprotivljenje zlu.
Trei veliki rimski stoik bio je car Marko Aurelije (Marcus Aurelius, 121. 180.), koji je napisao u obliku aforizama
u 12 knjiga na grkom jeziku djelo pod naslovom Razmiljanja sa samim sobom ( ), u kojemu poput
Epikteta iznosi misao o pokoravanju sudbini, odricanju od svijeta i okretanju k osobnom usavravanju.
Aleksandrijsko-idovska filozofija i patristika
U vrijeme kad je kranstvo ve bilo priznata religija u dravi, mislioci i drugi obrazovani ljudi protivili su se
pojmovnom interpretiranju kranskih dogmi sa stajalita svojih uenja. Zato se i napor kranskih teoretiara poeo
orijentirati na to da pronau nain usklaivanja filozofije s kranskim uenjem. U biti, filozofija je trebala
promijeniti predmet: umjesto da istrauje stvarnost kao takvu, da pronalazi istinu o njoj, trebala se orijentirati na
tumaenje vjerskih istina dogmi. Filozofija koja ima zadatak tumaenja dogme, meutim, prestaje biti kritika,
gubei time jednu od svojih bitnih odlika.
Filon
Podrobniji lanak o temi: Filon Aleksandrijski
Kranska religija uzima od starih religija uenje o zagrobnom ivotu, a od judaizma uenje o bogu kao posredniku
koji ljudima donosi spas. Kod idova nailazimo i na pokuaj sinteze judaizma i grke filozofije. Pokuaj dolazi od
Filona (, roen oko 20. pr. Kr., umro izmeu 41. i 54. posl. Kr.). Problem se sastojao u tome da se stvori neka
posredna veza izmeu boga i svijeta, izmeu nepogreivog duhovnog i nesavrenog materijalnog svijeta. Tu su ulogu
imali posrednici, meulanovi, pomou kojih bi boanska svjetlost mogla postati dostupna i materijalnom svijetu,
odnosno koji bi ovjeka iz njegove osjetilne stvarnosti uzdigli do boanstva. Kod Filona su ti meulanovi shvaeni
kao aneli. Znaajno je da te aneoske snage imaju karakter opih pojmova i uza sve to imaju obiljeja osobe. Ovo
jedinstvo pojmovnog i mitskog vrlo je znaajno za razvoj kasnije srednjovjekovne filozofije. Filon je, meutim,
pokuao i jednim zajednikim pojmom objediniti sve te ideje i snage i anele koji igraju ulogu posrednika
jednim jo openitijim pojmom, logosom. Logos je, s jedne strane, boanski um koji miruje u sebi, a s druge strane,
um koji je izaao iz boga, njegov prvoroeni sin. On nije nenastao, kao bog, a nije ni nastao kao duhovi i ljudi, on je
drugi bog. Za razliku od boga, njega se moe spoznati. Preko Filona postepeno je racionalna, filozofska
terminologija ulazila u kransko uenje.
Antika filozofija
19
Tertulijan
Tertulijan
Meutim, kao to je postojao otpor filozofa da kao svoj predmet
prihvate vjerske objavljene istine, tako je postojao i otpor
kranskih mislilaca da filozofiju unesu u religiju. Meu njima je
poznat Tertulijan (Tertulianus, oko 160. oko 220.) iz Kartage.
On je ogoreni protivnik filozofije. Njegov osnovni stav glasi:
"Vjerujem, jer je apsurdno" (Credo, quia absurdum), ime istie
besmislenost filozofskog tumaenja religioznih dogmi.
Aurelije Augustin
Podrobniji lanak o temi: Sveti Aurelije Augustin
Aurelije Augustin
Prvi koji su zaista preuzeli na sebe zadatak da poveu filozofiju i
religiju bili su tzv. crkveni oci, svi iz Aleksandrije. Razdoblje
njihove djelatnosti poznato je u kranskoj filozofiji kao patristika.
Otad pa nadalje kranstvo je sustavno razvijalo svoju filozofsku
misao. U razvitku kranske misli znaajno mjesto zauzima
Aurelije Augustin (Aurelius Augustinus, 354. 430.). Dobro je
poznavao Platonovu filozofiju i novoplatoniare. Od njih prima
razlikovanje duhovnog i materijalnog, i to e kao svoju filozofsku
koncepciju upotrijebiti kasnije u filozofskoj interpretaciji
kranske religije. Karakteristian je nain na koji filozofiju
podreuje religiji: problem vjere to je problem volje. Volja je
iznad intelekta; sve je stvoreno bojom voljom. Platonove ideje
nisu nita drugo doli boanske misli. Otuda izvodi zakljuak da je
cijela povijest stvorena po bojem planu. To znai da povijest ima
svoj poetak i svoj kraj, i da je ve unaprijed zamiljena u bojem
umu kao gotova cjelina. Zatim je bog ostvaruje svojom voljom.
Takvo se shvaanje povijesti kasnije prilino uvrstilo, s manjim
ili veim korekcijama, i to ne samo kod kranskih mislilaca. Sam
je Augustin pisac jedne filozofije povijesti, pod naslovom O dravi
Bojoj (De civitate Dei), u kojoj je obuhvaena povijest svih do tada poznatih naroda. Posebna je panja posveena
povijesti judaizma i kranstva, te se kroz tu prizmu promatra povijest svih ostalih naroda.
S obzirom na snagu volje, bez koje nema prave vjere, Augustin smatra da ovjek ne moe sam, bez iije pomoi,
pripremiti svoj spas nakon smrti. Otuda on zakljuuje o nunosti postojanja crkve kao svjetovne organizacije koja
ima zadatak pripremiti ovjekov spas. I ovjek kao pojedinac i drava kao cjelina trebaju biti podreeni Crkvi.
Podreenje ovjeka i drutva Crkvi kod Augustina zapravo predstavlja dosljedno ostvarenje teorijskog stava da je
razum podreen volji.
Antika filozofija
20
Boecije
Boetije
Boecije (Anicius Manlius Severinus Boethius, oko 480. 524.),
senator, esto se naziva posljednjim Rimljaninom, odnosno
posljednjim predstavnikom antikog naina miljenja. Budui da
ga je vizigotski kralj Teodorik Veliki, koji je onda vladao Rimom,
osudio na smrt, Katolika Crkva proglasila ga je svojim
muenikom, premda je Boecije zapravo bio sasvim ravnoduan
prema kranstvu.
[nedostaje izvor]
Jedino to je smatrao vrijednim
bila je filozofija, te je pred smrt napisao dijalog Utjeha filozofije
(De consolatione philosophiae), gdje zakljuuje da je filozofija
jedina vrijedna za ovjeka i njegov odnos prema ivotu, iako samo
vrijeme u kome on ivi to negira. Boecije kao filozof nije naroito
originalan, ve stoji pod jakim utjecajem Platona i stoika. Po
njemu, u svijetu postoji samo jedno naelo - naelo dobra. Zlo kao
takvo ne postoji, ono je samo nedostatak dobra. Svjetski se
poredak ne moe promijeniti, jer je on utvren Bojim planom. Ali
dobro, za kojim ljudi tee, nalazi se u ljudima samima, i oni ga ne
mogu postii ako ga trae izvan sebe i bez razuma.
Boecijeva je zasluga pokuaj obnove filozofije u doba kada je ona Crkvenim dogmama bila potisnuta u drugi plan. I
dok je Boecije 524. godine u tamnici pisao svoju Utjehu filozofije ekajui smrtnu presudu, car Justinijan je 529.
godine naredio da se zatvori i posljednja filozofska kola u Ateni. Neki povjesniari smatraju zato tu godinu
konanim prekidom s antikom kulturom i datumskim poetkom srednjeg vijeka.
[3]
Izvori
Kao izvori za ovaj lanak koritene su knjige navedene u lanku uvodi u filozofiju, druge wikipedije i izvori
navedeni u nastavku.
[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Predlo%C5%BEak:Povijest_zapadne_filozofije& action=edit
[2] http:/ / www. ancientphilosophy. com/
[3] http:/ / ancienthistory. about. com/ od/ philosophers/ Philosophers_Scientists_Mathematicians_Thinkers. htm
Vanjske poveznice
Ancient Philosophy Internet sources (http:/ / www. epistemelinks. com/ Main/ Topics. aspx?TopiCode=Anci)
The Impact of Greek Culture on Normative Judaism from the Hellenistic Period through the Middle Ages c. 330
BCE- 1250 CE (http:/ / www.adath-shalom. ca/ greek_influence. htm)
Greek Philosophy for Kids (http:/ / www. historyforkids. org/ learn/ greeks/ philosophy/ )
Izvori rabljeni u lanku i suradnici
21
Izvori rabljeni u lanku i suradnici
Antika filozofija Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=4231157 Doprinositelji: Argo Navis, CommonsDelinker, Conquistador, Croq, Dean72, Flopy, Gdje je nestala dua svijeta,
Hergel, Ivostefanov, Kingstone93, LK, MayaSimFan, Orijentolog, Sombrero, Ygraine, Zlatno Pile, 4 anonimne izmjene
Izvori, licencije i suautori slika
Datoteka:Sanzio 01 cropped.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_cropped.png Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Bukk, Mattes,
Sailko, Thuresson, Tomisti, Warburg, 3 anonimne izmjene
Datoteka:Raffael 058.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_058.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Infrogmation,
Shakko, Xfigpower, 6 anonimne izmjene
Datoteka:Turkey ancient region map ionia.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Turkey_ancient_region_map_ionia.JPG Licencija: Creative Commons
Attribution-ShareAlike 3.0 Unported Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Electionworld, Er Komandante, Roke, 1 anonimne izmjene
Slika:Vista-xmag.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Vista-xmag.png Licencija: GNU General Public License Doprinositelji: Cpro, Rocket000, Romaine, Sasa
Stefanovic, Trijnstel, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Anaximander.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Anaximander.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Anne97432, Bibi Saint-Pol, Mattes, Sailko,
SirSlither, Tomisti, Tony Rotondas, Warburg, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Heraklit.jpeg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Heraklit.jpeg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Bukk, Dbenzhuser, Docu, Mattes,
Nilfanion, Sailko, Taragui, Warburg, 2 anonimne izmjene
Datoteka:Raffael 068.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_068.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, Sailko,
Shakko, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Sanzio 01 Parmenides.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_Parmenides.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Mattes,
Sailko, Singinglemon, Tomisti, Warburg, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Empedokles.jpeg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Empedokles.jpeg Licencija: Public Domain Doprinositelji: User Dr. Manuel on de.wikipedia
Datoteka:Hendrik ter Brugghen - Democritus.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Hendrik_ter_Brugghen_-_Democritus.jpg Licencija: Public Domain
Doprinositelji: Dedden, Edelseider, Flor!an, Ilse@, Lna, Man vyi, Rlbberlin, Shakko, Vincent Steenberg, Wolfmann, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Raffael 069.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_069.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, Sailko, 1
anonimne izmjene
Datoteka:Plato-raphael.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plato-raphael.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Aavindraa, Bibi Saint-Pol, Chris 73,
Infrogmation, Maarten van Vliet, Mattes, Morio, Sailko, Tomisti, 3 anonimne izmjene
Datoteka:Aristotle by Raphael.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Aristotle_by_Raphael.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: ALE!, Dencey, Pe-Jo,
Tomisti
Datoteka:Raffael 063.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_063.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Augustin B., Bibi Saint-Pol, EDUCA33E,
Mattes, Sailko, 1 anonimne izmjene
Datoteka:Plotinos.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plotinos.jpg Licencija: anonymous work Doprinositelji: DenghiComm, G.dallorto, Pasicles, Reame, Wst
Datoteka:CiceroBust.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:CiceroBust.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: User:Infrogmation
Datoteka:Quintus Septimius Florens Tertullianus.gif Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Quintus_Septimius_Florens_Tertullianus.gif Licencija: Public Domain
Doprinositelji: Accurimbono, Brams, Hommo, Moumou82
Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: AndreasPraefcke,
Infrogmation, Quadell, Roscoe x, Wst, 2 anonimne izmjene
Datoteka:Boetius.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Boetius.png Licencija: Public Domain Doprinositelji: Dbc334, Mladifilozof
Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0
//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/