SRODNOST

uric, sitan cvjeti, skroman, tih i fin,

Dre, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snjenim zvoniima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljea blagog ovaj rosni sin
Najdrai je nama meu cvjetovima;
Boju i svjei miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i ist ko edo, suza i krin.

Viega ivota otkud slutnja ta,
to je kao glazba budi miris cvijea?
Gdje je tajna due, koju uric zna?

Iz urica die naa tiha srea:
Miris tvoga bia, moja ljubavi,
Slavi drobni uric, cvjeti ubavi.

1910.

JESENJE VEE

Olovne i teke snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
utom rijekom meu golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kuice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crnei se crnim vranama.

Sve je mrano, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
ape o ivotu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.

1910.





DOA MUERTE

Tamo u daljini stoji stari grad,
Gizdav ko Toledo, sjajan ko Granada:
Ulicama vjeni samostanski hlad,
Palaama sjetnim vjeni suton vlada.

Nigdje nikog... Samo gusar, lijep i mlad,
Pod altanom eka, neemu se nada.
Ali gdje je Inez? Svuda grobni jad:
Inkvizitor Velji Smrt je vladar grada.

Gdje si, gdje si, Inez? - Junak luta, luta,
Luta, luta i luta s mislima bez puta
Dok ne nae, najzad, negdje u kripti - Nju.

Gadan kostur drei u infantskoj svili,
uti crv u smradu srca trulo cvili:
Od grozote lei Juan ve na tlu.

1910.

MAUHICA

Oskaru Drru

Crna kao pono, zlatna kao dan,
Mauhica uti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misli: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu njeno "no-i-dan"
Nae gospoice, kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vedrog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao ivot sjajna
Mauhica cvate, ali ne mirie -
Ko ni njezin susjed, kico tulipan.

No u hladnoj nevi udan ivot die,
Zagonetan, dubok, aroban ko san,
A kroz barun drhti jedne due tajna.

1907.



DJEVOJICI MJESTO IGRAKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne sluti smisla alosnih soneta,
Kesteni pred kuom duhu tvom su meta,
Jo je deset karnevala do tvog bala.

Ti se udi, duo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prii. Tvoja dua sveta
Jo ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gleda me ko grle. Mislito je ala.

Al e doi vee kad e, ko Elvira,
Don Huana sita i lanih kavalira,
Sjetiti se sjetno njene ove strofe.

Moje e ti ime apnut moja muza,
A u modrom oku jecati e suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

MISTIAN SONET

O ponoi, kad crne rue snijevahu
Uz hihot zvijezda u edrvana pjeni,
U gradu, kad me svi ismijevahu,
O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj eni.

O, kako udno njene oi sijevahu
Kroz tajnu noi u slatkoj uspomeni!
A duom mojom, njenom harfom, pjevahu,
Ja ne znam kakvi zvuci, psalam meni.

I zemlju, oblak, nebo i planete
Ko dragu gledah. Naoh je ko Boga
U suzi materije sakritoga,

Kroz zagonetku moje enje svete.
Ljepota, ljubav, srea, sni i zanosi
Su Bog, misterij, to u eni zanosi.

1908.