Edvard III je roen 13. novembra 1321 godine. Englesku krunu naslijedio je 1327.

godine
kao etrnaestogodinjak od oca, Eduarda II, nakon nasilnog zbacivanja kojeg su u njegovu
korist izvrili njegova majka, Izabela od Francuske, i njen ljubavnik, Roger Mortimer.
Posljedica je bila nasilna smrt Eduarda II. Kraljica Izabela i Mortimer prvih su nekoliko
godina Eduardove vladavine kontrolirali mladog kralja, ali su 1330. godine Eduard i njegove
pristalice zarobili Mortimera i poslali ga u Tower of London, naredili da se on objesi, a
Izabelu zatvorili. Eduard III je obnovio kraljevsku vlast i ugled nakon haosa koji je zavladao
za vrijeme vladavine njegova oca. On je bio vladar snazne volje i vrste ruke, koji je mogao
da se nosi sa buntovnim baronima kraljevstva. Mada je znao da odabere sposobne ljude koji
e voditi njegovu administraciju, lino se malo interesovao za za pojedinosti iz dravnih
poslova. Volio je raskoan ivot i arko je elio slavu i ugled. Bio je izvanrendan zapovjednik
i taktiar, sposoban da nadahne svoje vojnike. Pridobio je na svoju stranu visoko plemstvo.
Dravne institucije su u razdoblju nakon 1330. godine, poslije dueg vremena, poele
uinkovito funkcionisati usprkos mnogim problemima koji su bili naslijee vladavine njegova
oca, kao to su odravanje reda i suzbijanje rasprostranjene korupcije. Suci su stoga dobili
vee ovlasti, a kraljevim slubenicima ("erifima") dodjeljene su nadlenosti skupljanja
kraljevih prihoda, globi, izvravanja sudskih naloga, predsjedanja grofovijskim sudovima,
sastavljanja porote i uvanja zatvorenika. Eduard je ojaao ulogu parlamenta te je ak poticao
graane i seoske plemie da uestvuju u radu parlamenta. Eduard je uspostavio sposobnu
vlast koja je uinkovito prikupljala poreze, ali i sve vie iscrpljivala privredu i stanovnitvo.
Glavni razlog Eduardove skupe vladavine bio je rat. Naime, u Francuskoj je izumrla izravna
linija dinastije Capet, pa je Eduard 1337. godine traio za sebe francusku krunu, poto mu je
majka bila iz kue Capet. Francuzi ni u kojem sluaju nisu eljeli stranca za svoga kralja, a
pogotov ne ako je taj stranac ujedno i kralj Engleske. Eduard je bez obzira na to ponosno
zatraio francusku krunu izazivajui "Filipa od Valoisa koji je sebe nazivao francuskim
kraljem", i upleo se u rat koji e kasnije dobiti naziv Stogodinji rat. Da bi plemstvo privukao
u rat 1337. godine, prije nego je napao Francusku, imenovao je est novih grofova, te osnovao
novi viteki red zvani "Red vitezova Podvezice".



Osvajanje Edvarda III
Kralj Edvard se pazljivo pripremao za rat. On je prikupljao vojsku, a njegovi
povjerenici su radili na stvaranju saveza njemackih knezevina protiv Francuske. Osim saveza
sa flandriskim gradovima koji je neobino poveao materijalna sredstva Edvarda III, on je
obezbijedio sebi saradnju njemakog cara i nekih kneeva Svetog Rimskog Carstva koji su
bili na francuskoj granici. On je kupio tu saradnju za velike pare, koji je dobio na zajam
uglavnom od italijanskih bankara. Uostalom, on se kasnije oslobodio veine dugova
proglaivi dravno bankrotstvo.
Pohodi iz 1338. i 1339. nisu rezultirali uspjehom, jer se dvije vojske nisu uopte
sukobile. Do kraja godine Edvard je ve bio potroio sav svoj novac, zaloio je jednu od
svojih kruna kod arhiepiskopa Tira. im je engleskom kralju poelo da ponestaje novca,
naklonost njemakih kneevina se smanjila. Izgledalo je da e se rat mirno ugasiti, bez
pobjednika. Meutim, ubrzo je dolo do borbe za bretonsko nasljee, koja e trajati 23
godine. Engleske posade su zaposjele mnoge zamkove u Bretanji i povele opti rat protiv
gradova koji su se izjasnili za Karla od Bloa. U meuvremenu snage kralja Filipa pokuavale
su uglavnom bezuspjeno, da osvoje vojvodstvo Gaskonju. Poetkom ljeta 1346. godine, kralj
Edvard sakupio je vojsku kako bi krenuo u pomo svojim snagama u vojvodstvu. Meutim
kada je isplovio, suprotni vjetrovi su ga oduvali nazad na obalu Kornvola. On je tada objavio
da e ii kuda ga vjetar nosi i 11 jula se iskrcao u La Ogu u Normandiji. Kada je uo da kralj
Filip skuplja snage protiv njega u Parizu, odluio je da se vrati kui. Meutim nejgova flota
ga je napustila u Francuskoj i krenula kui. Preostalo mu je samo da se probije do Flandrije i
tamo nae utoite meu savezncima. Zaustavio se 26 avgust u blizini sela Kresi u grofoviji
Pontije i svrstao svoju vojsku u bojni red. Kralj Edvard je izabrao prirodno pogodan poloaj
na jednom breuljku sjeverno od ume Kresi. Njegov desni bok titio je potok koji je tekao
ivicom ume, ali lijevi se oslanjao samo na uzviicu i siuno selo. Francuzi su krenuli ka
sjeveru putem koji je prolazio zapadno od ume Kresi. Izviai su uskoro otkrili engleske
poloaje i vratili se da izvijeste kralja Filipa o situaciji. Jedino pametno reenje je bilo da se
dre na pristojnoj udaljenosti on engleskih poloaja i napasti ih sledee jutro. Kralj je naredio
svojoj prethodnici koju je predvodio njegov brat grof Alensona , da se zaustavi tamo gdje se
nalazi. Meutim kada je kralj Filip stigao na lice mjesta promijenio je odluku i naredio
Alensonu da napadne. Bila je to snana jedinica enovljana naoruanih samostrijelima. Ali
engleski dugi lukovi imali su neto vei domet od samostrela, a Englezi su bili u prednosti
zato to su gaali nizbrdo. Ubrzo je itav Alensov odred uniten. Dok je Alensov napad bio u
toku, ostatak francuskih snaga koje su stigle na bojite uspjeo je da se svrsta u redove i
pripremi na juri. Dok su Francuzi jahali uzbrdo, engleski strijelci su sipali strijele po njima,
ubili mnotvo konja i ranili neto vitezova. Ukupno je izvedeno 15 ili 16 napada, od kojih
poslednji nekad oko ponoi. Poto je prebrojao zarobljenike i poginule na bojitu kod Kresija,
Edvard je shvatio da je ostvario pobjedu. Sjeverna Francuska mu je preputena na milost i
nemilost, ali se on nije usuivao da krene u osvajanja sa svojom malom i izmorenom
vojskom. Izgledalo je da bi bilo najkorisnije da osvoji da se osvoji neka luka na obali, koja bi
sluila kao mostobran za budue pohode. Stoga je opsjeo luku Kale. Edvard je na prilazima
gradu sa kopna izgradio itav niz utvrenja, koja su bila okrenuta kako prema Kaleu tako i
prema putevima koji su vodili ka njemu iz unutranjosti i kojima je mogla da doe pomo.
Filip se nije usuivao da napadne Edvardove dobro utvrene poloaje. Zato je 2. Avgusta
uputio poziv engleskom kralju da, kao pravi vitez, prihvati borbu na otvorenom polju. Ipak,
praktina strana Edvardove linosti je nadvladala nad njegovim vitekim sklonostima, te je
odbio. Filip se povukao i Kale se predao 4 avgusta. Kralj Filip je umro 1350 godine i
naslijedio ga je njegov sin Jovan. Posle pada Kalea, uslijedilo je niz primirja koja su se
smenjivala sa manjim sukobima, a sve do 1355. Nisu preduzimane vee operacije. Te godine
Edvard III se iskrcao u Kaleu i krenuo prema unutranjosti gdje je kralj Jovan okupljao sve
snage. Meutim nije dolo do borbe. Godine 1346. Zakljuen je mir u Bretinjiju, po kome je
Edvard znatno poveao svoje posjede u Akvitaniji i dobio Kale sa okolnom oblau.
Unutranja politika
Dok je Eduard ratovao van zemlje vlast je ostavljao u rukama svog mlaeg brata. Engleska je
ekonomski napredovala razvojem trgovine vunom, ali kuga zvana Crna smrt je imala znaajan
uticaj na Englesku i njen prosperitet.
Porezi na zemlju su prije njega bili glavni izvor kraljevskih prihoda. Eduard je uveo nove
poreze na trgovinu, koji su postali glavni izvor prihoda. Sve do Eduarda III francuski jezik je
bio slubeni jezik engleskog plemstva, ali Eduard III to mijenja i 1362. godine donosi zakon
po kome je engleski jezik slubeni jezik u sudovima.
Kako rat vie nije bio uspjean Eduard je sve vie gubio politiku mo ime je jaala uloga
parlamenta. Eduard je ipak za vrijeme cijele svoje vladavine ostao iznimno popularan, a za
probleme koji jesu postojali tokom njegove vladavine gotovo nikada nije okrivljavan on
direktno. Za razliku od toliko svojih prethodnika, Eduard se nikada nije suoio s opozicijom
ni kod jednog od svojih pet odraslih sinova.
Dvije godine nakon poraza u Francuskoj (1377. godine) Eduard je umro, a naslijedio ga je je
unuk, Rikard II.