1

2


Herman Melville

MOBY DI CK
ili
BI J ELI KI T

S engleskoga preveli
Zlatko Gorjan i Josip Tabak

Nazivi iz pomorstva:
Petar Mardei


Naslov izvornika:
Moby Dick or The Whale
3

Sadraj
ETIMOLOGIJA I CITATI
Etimologija
Citati iz literature koja se odnosi na kitove
MOBY DICK ILI BIJELI KIT
1. Priini
2. Putni torbak
3. Gostionica kitolovac
4. Pokriva
5. Doruak
6. Na ulici
7. Crkvica
8. Propovjedaonica
9. Propovijed
10. Drug i pobratim
11. Noi o ponoi
12. Queequegov ivotopis
13. Take
14. Nantucket
15. Dagnje i bakalar
16. Kako sam izabrao brod
17. Queequegov Ramazan
18. Queequegov Potpis
19. Zloguk se javlja
20. Jurnjava na sve strane
21. Odlazak na brod
22. Sretan Boi
23. Obala u zavjetrini
24. U obranu jednog zvanja
25. I jo neto
26. Vitezovi i titonoe
27. Vitezovi i titonoe (nastavak)
28. Ahab
29. Nastupa Ahab; za njim Stubb
30. Lula
31. U Morfejevu naruju
32. Cetologija
4

33. Specksynder
34. Za kapetanovim stolom
35. Na jarbolu na strai
36. Na kasaru
37. Zalaz sunca
38. Sumrak
39. Prva nona straa
40. Pono
41. Moby Dick
42. Bjeloa Bijelog kita
43. Posluhni!
44. Ahabove pomorske karte
45. Svjedoenja
46. Nagaanja i slutnje
47. Queequeg plete pletnjau
48. Prvo sputanje
49. ivot neslana ala
50. Ahabov amac, njegova momad i Fedallah
51. Sablasni mlaz
52. Albatros
53. Gam
54. Pria s broda Town-ho
55. O nepodobnim crteima to prikazuju kita
56. O manje pogrenim slikama kitova i o pravilno
prikazanim prizorima iz lova na kitove
57. O kitovima naslikanim, izrezanim od kosti, drveta i
eljeznog lima, isklesanim u kamenu, o kitovima u planinama i u
zvijezdama
58. Okrijek
59. Hobotnica
60. Mrlin
61. Stubb ubija kita
62. Koplje
63. Paljak
64. Stubbova veera
65. Kitovina kao jelo
66. Pokolj morskih pasa
67. Komadanje
68. Ponjava
5

69. Pogreb
70. Sfinga
71. Pria s broda Jeroboam
72. Majmunska uzica
73. Stubb i Flask ubijaju obinog kita
74. Uljeurina glava
75. Glava obinog kita
76. Zidoder
77. Velika Heidelberka bava
78. Bunar i kablovi
79. Prerija
80. Jezgra
81. Pequodov susret s Djevicom
82. ast i slava kitolova
83. Jona u povijesnom osvjetljenju
84. Gaanje kopljem
85. Vodomet
86. Repina
87. Velika armada
88. kole i kolnici
89. Razlika izmeu ulovljene i slobodne ribe
90. Glave ili repovi
91. Pequodov susret s Ruinim pupoljkom
92. Siva ambra
93. Izopenik
94. Tijetenje akama
95. Mantija
96. Topionica
97. Svjetiljka
98. Spremanje ulja i veliko ienje
99. Dukat
100. Noga i ruka
101. Pehar
102. Arresitska sjenica
103. Dimenzije kitova kostura
104. Fosilni kitovi
105. Smanjuje li se kitu veliina i prijeti li mu istrebljenje?
106. Ahabova noga
107. Tesar
6

108. Ahab i tesar
109. Ahab i starbuck u kajiti
110. Queequeg u mrtvakom sanduku
111. Pacifik
112. Kova
113. Kovanica
114. Pozlatar
115. Pequodov susret s neenjom
116. Kit na umoru
117. Na strai kraj mrtvih tjelesina
118. Kvadrant
119. Svijee
120. Na palubi pred smjenu prve none strae
121. Pono na katelu
122. Pono u snasti, uz munje i grmljavinu
123. Muketa
124. Kompasna igla
125. Log i mrlin
126. Plovak za spaavanje
127. Na palubi
128. Pequodov susret s Rahelom
129. U kajiti
130. eir
131. Pequod susree Radost
132. Simfonija
133. Prvi dan hajke
134. Drugi dan hajke
135. Trei dan hajke
Epilog
POGOVOR

7

ETI MOLOGI J A I CI TATI
8

ETI MOLOGI J A
(Sastavio neki pokojni suiavi gimnazijski suplent)
Kao da ga i sad vidim pred sobom blijedoga gimnazijskog
suplenta: sve je na njemu i u njemu olinjalo i kaput, i srce, i
tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prainu sa svojih gramatika i
leksikona, nekakvim udnovatim rupcem to kao za porugu bijae
ukraen arolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volio
je istiti prainu sa svojih starih gramatika; moda ga je to u neku
ruku podsjealo na misao kako e se i sam u prah pretvoriti.
Kad uzmete druge pouavati kako se u naem jeziku izgovara
rije whale, pa u neznanju izostavite glas H
1
, koji gotovo sam sobom
daje toj rijei njezino znaenje, vi onda kazujete neto to nije
istinito.
(HAKLUYT)
WHALE (kit) vedski i danski hval. Ta je ivotinja dobila ime
po svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znai neto
zaobljeno ili obluasto.
(IZ WEBSTEROVA RJENIKA)
WHALE... dolazi izravnije od holandskoga i njemakog
wallen, anglosaski walwian, valjati, okretati.
(RICHARDSONOV RJENIK)
hebrejski
grki
CETUS latinski
WHOEL anglosaksonski
HVALT danski
WAL holandski
HWAL vedski
WHALE islandski
WHALE engleski
BALEINE francuski

1
U engleskom se rije whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h) Prev.
9

BALLENA panjolski
PEKI-NUI-NUI fidi
PEHI-NUI-NUI eromangoanski
10

CI TATI I Z LI TERATURE
KOJ A SE ODNOSI NA KI TOVE
(Sakupio neki zamjenik pomonog bibliotekara)
Pokazat e se da je ovaj knjiki krt i crv, bijedni zamjenik
pomonog knjiniara, ispreturio i pretraio sve biblioteke i uline
prodavaonice po svemu bijelom svijetu i pokupio sve aluzije na
kitove na koje je naiao u ma kojoj knjizi, bilo to pobono tivo ili
svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola
popabirenih citata, ma koliko bili autentini, smatrati za neko
cetoloko evanelje. Daleko od toga! Jer spominjui stare pisce
openito i citirajui pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i
zanimljivi, to iz ptije perspektive donekle daju uvid u sve i svata
to se u svih moguih naroda i narataja, ukljuujui i na, naprialo,
izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.
Ostaj mi zbogom, bijedni zamjenie pomonog knjiniara, iji
sam tuma ja! Ti pripada onom beznadnom, blijedom soju ljudi
koje nikakvo vino ovoga svijeta ne moe ugrijati, te im se i
najmeka crvenika ini preljutom, ali s kojima ovjek voli ponekad
prosjediti, da se i sam osjea kao bogac, da outi neku plaljivu
sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skree, suzna oka i s
praznom aom u ruci, ne osjeajui se pritom ba tako nevoljko:
Okanite se, ispomoni bibliotekarii, orava posla! Jer to se vie
trudite da ugodite ljudima, to ete manje hvale poeti! Volio bih,
da mogu za vas isprazniti Hampton Court i Tuilerije!
2
Ali, progutajte
suze svoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer
vai prijatelji, koji su poli prije vas, ve ispranjuju svih sedam
nebesa i tjeraju iz njih sve Boje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela,
da vama naprave mjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a
ondje ete se kucati neslomljivim peharima!
I stvori Bog kitove velike.
GENEZA

2
Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine
1515. kardinal Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564., spaljen
1871.; danas na tom mjestu istoimeni park. Prev.
11

Za sobom ostavlja (Levijatan
3
) svijetlu stazu, rekao bi, da je bezdan
osijedio.
KNJIGA O JOBU
A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.
KNJIGA PROROKA JONE
Gle more veliko i duboko, tud lae plove, i Levijatan, kojega si
stvorio da se igra po njemu.
PSALMI DAVIDOVI
Tada e Gospodin maem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati
Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit e
zmaja koji je u moru.
KNJIGA PROROKA IZAIJE
I to god grdnim ustima nemani doe nadohvat, bila to ivotinja,
brodica ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano
drijelo i propada u bezdanoj njenoj trbuini.
MORALNI SPISI PLUTARHOVI (HOLLANDOV PRIJEVOD)
U Indijskom oceanu ivi najvie riba, i u njemu su najvee koje
postoje: meu njima kitovi i virovi, koji se zovu uljeure, zapremaju
i do etiri jutra ili rala povrine.
PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD)
Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojavie
mnogi veliki kitovi i druge morske grdosije. Meu prvima bjee
jedan udovine veliine... Taj se razjapljenih ralja pribliavao
nama, diui val za valom na sve strane, a pred njim more kipjelo
samom pjenom.
TOOKEOV LUCIAN, ISTINITA HISTORIJA
Obiao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj
cijeni zbog svojih usi, od kojih je neto donio i kralju... Najbolji su
kitovi bili ulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili etrdeset

3
Levijatan, biblijsko ime za kita. Prev.
12

i osam, ak i pedeset yarda
4
dugi. Kaza da je on jedan od one
estorice to su u dva dana ubili ezdeset kitova.
OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE TO GA JE
ZABILJEIO KRALJ ALFRED GODINE 890.
I dok je sve ostalo, bilo to ivotinja ili amac, im ue u jezovito
drijelo te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavo
moe tu mirno uljesti i poivati.
MONTAIGNE, APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA
Bjeimo, bjeimo! avo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije
nije u ivotu strpljivoga Joba opisao Levijatana.
RABELAIS
Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.
STOWE, ANALI
Orijaki Levijatan ini te more uzavri, kao to mast zacvrlji na
tavi.
BACONOVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA
to se tie udovino golemog obujma kita ili uljeure, nije nam
ostavljeno nita pouzdano. Neobino se ugoje, toliko da se od
jednog kita moe dobiti nevjerojatna koliina ulja.
BACON, POVIJEST IVOTA I SMRTI
Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.
5

KRALJ HENRY IV
Vrlo slian kitu.
SHAKESPEARE, HAMLET
... kao to ranjeni kit puinom prema kraju juri.
EDMUND SPENSER, KRALJICA VIL

4
Yard (jard), mjera za duinu 0.914 m. Prev.
5
Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita uljeure. Na hladnom zraku
skrutne se u bijelu materiju poput voska, a upotrebljava se u medicinske svrhe i za
proizvodnju svijea. Prev.
13

... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati
tiinu oceanske puine da uzavri.
SIR WILLIAM DAVENANT, PREDGOVOR SPJEVU
GONDIBERT
to je spermacet (vorvanj) u to ljudi s pravom mogu sumnjati,
budui da veleueni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio
punih trideset godina, izrijekom kae: Nescio quid sit.
6

SIR T. BROWNE, O SPERMACETU I ULJEURAMA
K Spencerov Talus mlatom sve obara,
dok kit repom svojim oko sebe hara.
---------------------------------
Sulice mu mnoge tako snagu skre,
te mu nebrojena koplja s lea stre.
WALLER, BITKA KOD SUMMER ISLANDA
Umjetno se stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Drava
(lat. Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno bie.
HOBBES, LEVIJATAN, UVODNA REENICA
I ludi Mansoul (Ljudska Dua) proguta ga a da ga nije ni
savakao, kao da je sle u kitovim ustima.
JOHN BUNYAN, POKLONIKOVO PUTOVANJE
Ta morska neman
Levijatan, to Bog ga stvori
stvorom najveim to morem plovi.
----------------------------------------------
Tu Levijatan,
najvei stvor me stvorovima svim,
u more stri ko rt i spava,
a kad kree, ko da otok plovi,
mlazom svojim izbacuje more.
MILTON, IZGUBLJENI RAJ
Divivski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose itavo

6
Latinski: Ne znam to je. Prev.
14

more ulja.
FULLER, PROFANA I SVETA DRAVA
Blizu rta kakva, gdje oluje biju,
kitovi su stali, plijen svoj tako love,
u grlo se njima ribe same liju,
ludo misle da to Oceanom plove.
DRYDEN, ANNUS MIRABILIS
Dok uljeura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je
amcem tegle to blie obali; no ona se obino nasue ve na dubini
od dvanaest-trinaest stopa.
DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERKE
OTOKE
(PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)
Za plovidbe viali smo mnoge kitove kako se nestano igraju u
valovima Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja
trcala koja su im izrasla na ramenima.
SIR HERBERT, PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU
(HARRISOVA ZBIRKA)
Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti
plovidbu s najveim oprezom, bojei se da brodom ne udare u te
divovske tjelesine.
SCHOUTENOVO ESTO PUTOVANJE OKO ZEMLJE
Tjerani sjeveroistonjakom, odjedrismo s ua Labe brodom
koji se zvao Jona u kitovoj utrobi...
Neki tvrde da kit ne moe otvoriti usta, no to je bajka...
Ljudi se esto penju na jarbole, nastojei otkriti kita u daljini,
jer tko ga prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud...
uo sam za kita, ulovljena blizu etlandskih otoka, koji je u
trbuhu imao vie od jedne bave sleeva...
Jedan od harpunara kaza mi da je jedanput kod Spitsberkih
otoka ulovio kita koji je bio sasvim bijel.
PUTOVANJE NA GRENLAND A. D. 1671.
(HARRISOVA ZBIRKA)
15

Vie je kitova dolo na ovu obalu (Fife) godine 1652; meu njima i
jedan dug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoe, osim mnoine
ulja dao i pet stotina mjera riblje kosti. eljusti mu stoje kao vrata u
vrtu u Pitferrenu.
SIBBALD, FIFE I KINROSS
Sam sam pristao da pokuam mogu li svladati i ubiti tu uljeuru, jer
jo nikad nisam uo da je itko ubio kita te vrste: tako je straan u
svom goropadnom gnjevu i tako neobino brz.
PISMO RICHARDA STAFFORDA
S BERMUDSKIH OTOKA, A. D. 1668.
I kit morske sred puine
Tvorca slua sa visine.
KOLSKA POETNICA ZA NOVU ENGLESKU
Vidjeli smo i mnotvo velikih kitova, a ovjek bi se mogao okladiti
o jedan protiv stotine da ih u junim morima ima mnogo vie nego
to smo ih mi viali u sjevernim vodama.
KAPETAN COWLEY, PUT OKO ZEMLJE A.D. 1729.
... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se ovjeku
pamet pomuuje.
ULLOA, JUNA AMERIKA
Silfima drevnim na brigu silnu
putamo sada tu halju divnu.
Obranu esto promai svita:
zalud oruje rebra od kita.
POPE, OTMICA UVOJKA
Kad u pogledu veliine usporedimo kopnene ivotinje s onima koje
ive u morskim dubinama, vidjet emo da su kopnene upravo
neznatne. Kit je bez sumnje najvei ivi stvor.
GOLDSMITH, PRIRODOPIS
Ako bi trebalo da piete basnu za male ribe, uredili biste tako da
one govore kao golemi kitovi.
16

GOLDSMITH JOHNSONU
Poslijepodne vidjesmo neto nalik na morski greben, ali se
pokazalo da je to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit
e da su se nastojali sakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.
COOKOVA PUTOVANJA
Rijetko se kada usuuju napadati vee kitove. Neki su im takav
strah utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu:
nose u amcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge sline
predmete, eda bi zaplaili kitove i sprijeili im suvie blizo
prilaenje.
PISMA UNA VON TROILA O BANKSOVU I SOLANDEROVU
PUTOVANJU NA ISLAND 1772.
Uljeura to su je nali Nantucketanci vrlo je iva i goropadna
ivotinja, te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i
hrabrost.
SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA,
UPUENA FRANCUSKOM MINISTRU 1778.
I molim vas, gospodine: to bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?
EDMUND BURKE U PARLAMENTU, SPOMINJUI KITOLOV
NANTUCKETANACA
panjolska golem kit koji se nasukao na obali Europe.
EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU)
Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele,
zasnivaju na tom to kralj uva i titi more i plovidbu od gusara i
razbojnika, dobiva se od utrka kraljevskih riba, a te su kitovi i
jesetre. Kad ih more izbaci na kraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te
ribe postaju kraljevo vlasnitvo.
BLACKSTONE
U borbu sa smru posada kree:
Rodmond, siguran, nad glavu mu mee
eljezo s kukom, i sve sad eka.
17

FALCONER, BRODOLOM
Krovovi blijete i katedrale,
visoko prte rakete,
vatrometi se veselo pale,
pa iskre u nebo lete.
Kao vatromet to probija mrak
i Ocean slavlje slavi,
i mlazovi vode prte u zrak
kad kit se golemi javi.
COWPER, U SLAVU KRALJIINE POSJETE LONDONU
Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to
neobino brzo.
IZVJEE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI
JEDNOG KITA (MALOG OBUJMA)
U kita je aorta promjerom vea negoli glavna cijev hidraulinog
ureaja na London Bridgeu, a voda to huji kroz tu cijev ne moe se
ni po snazi ni po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.
PALEY, TEOLOGIJA
Kit je sisavac bez stranjih nogu.
BARON CUVIER
40 stupnjeva na jug ugledasmo uljeure, ali ne ubismo nijednu prije
prvog svibnja, kada ih je puina bila puna.
COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROIRENJA
LOVA NA ULJEURE
Poda mnom plove u slobodi mora,
prpono rone i ljuto se biju
raznolike, raznobojne ribe,
ne moe opisat im krasotu
nevienu, a u svakom valu
kit li bezbroj muica tu ivi:
ta jata strana plovee hridi
18

tajanstveni nagon vodi pustim morem,
a dok tako plove, sa svih strana
nasru na njih dumani gladni,
kuak i kit i nemani druge
kljovom i zubom, maem i pilom.
MONTGOMERY, SVIJET PRIJE POTOPA
Pjesmu pjevam, prepun ara,
u ast kralju perajara.
Veeg kita neg je taj
sav Atlantik nema, znaj!
Ni u moru vjenog leda
deblja riba na se ne da!
CHARLES LAMB, HIMNA KITU
Godine 1690. nalo se nekoliko ljudi na ovisoku breuljku da
promatraju kitove, koji su se meu sobom igrali i prskali, kadli
netko pokaza na puinu i ree: Tu je velik panjak gdje e unuci
nae djece zaraivati kruh svoj svagdanji.
OBED MACY, POVIJEST NANTUCKETA
Sagradih kolibu za Suzanu i za se i nainih vrata u obliku gotskog
luka, koja sastavih od eljusti jednoga kita.
HAWTHORNE, PRIE NANOVO KAZIVANE
Dola je da narui nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga,
koji je poginuo od kita na Tihom oceanu prije punih etrdeset
godina.
ISTI
Ne, kapetane, to je prava uljeura odgovori Tom. Vidio
sam njen itrcani mlaz i dvije lijepe dge u zraku, da krtena dua ne
bi mogla zaeljeti ljepih! To je pravo bure ulja, ta uljeura!
COOPER, PELJAR
Unesoe novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove
uveli na scenu.
ECKERMANNOVI RAZGOVORI S GOETHEOM
19

Boe moj, Mr. Chace, to se to zbilo? A ja odgovorih: Kit
nam je razbio brod.
PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA ESSEX IZ
NANTUCKETA, BRODU TO GA JE NA TIHOM OCEANU
NAPAO NEKI GOLEMI KIT I NAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO.
NAPISAO OWEN CHACE IZ NANTUCKETA, DRUGI ASNIK
SPOMENUTOG BRODA. NEW YORK 1821.
Na nonoj strai sad mornar bdi,
vjetar se die i huji jak;
mjesec as sja, as opet je skrit,
fosforno sjajan projuri kit,
a za njim srebrn ostade znak.
ELISABETH OAKES SMITH
Duljina konopa to su ih uvukle posade pojedinih amaca to
su sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda,
ili gotovo est engleskih milja...
Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku,
pucketajui njome kao biem, pa se to uje na tri-etiri milje
daleko.
SCORESBY
Lud od bolova to mu ih lovci zadaju pri svakom novom
nasrtaju, razbjenjeli se kit poinje prevrtati, izdie svoju glavurdu,
te s razjapljenim raljama kljoca za svime oko sebe. Nasre
glavurdom na amce, gura ih pred sobom, a kadto ih posve uniti.
Uistinu je zaudo to ljudi nisu obratili nimalo panje na navike
tako zanimljive i u trgovakom pogledu tako vane ivotinje kao to
je uljeura, ili to su te navike izazvale tako malo interesa kod
mnogih promatraa i mjerodavnih koji su posljednjih godina imali
esto tako povoljne prilike da na svoje oi vide navike i osobine
kitova.
THOMAS BEALE, O ULJEURI 1839.
Cachelot (pot, glavata uljeura) nije samo bolje oboruan od
glatkog kita (grenlandskog ili pravog), time to na oba kraja svoga
trupa ima strano oruje, ve takoer mnogo ee pokazuje
sklonost da ga i uporabi, i to tako vjeto, nasrtljivo i pogubno, te
20

ljudi smatraju da je od svih poznatih vrsta kitova najopasnije
napadati ba tu vrstu.
FREDERIC DEBELL BENNETT,
OKO SVIJETA U LOVU NA KITOVE, 1840.
13. listopada. Ondje pue zau se s vrha jarbola.
Gdje? upita kapetan.
Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane.
Okreni kolo! Gotovo?
Gotovo, gospodine.
Ej ti na jarbolu! Vidi li sada toga kita?
Da, kapetane. itavo jato uljeura. Ondje pue. Ondje
provaljuje.
Javljaj neprestano!
Eno, gospodine, eno tamo, tamo pue...
Na kojoj udaljenosti?
Dvije milje i pol.
Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!
J. ROSS BROWNE, BILJEKE S KRSTARENJA
U LOVU NA KITOVE, 1846.
Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strani dogaaji to ih
iznosimo, pripadae otoku Nantucketu.
PRIKAZ O POBUNI NA BRODU GLOBE, TO SU GA DALI
PREIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.
Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme
kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna
grdosija najposlije nasrnu na amac, te se on i njegovi drugovi
mogoe spasiti samo poskakavi u more, kad vidjee da se nee
moi obraniti.
TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK
Sam Nantucket ree g. Webster od zaudne je i velike
vanosti za dravne interese. Ima osam do deset tisua stanovnika,
koji ovdje ive na moru, pridonosei svake godine mnogo narodnom
blagostanju, jer se neumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.
IZ IZVJETAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU
SJEDINJENIH DRAVA PRILIKOM PODNOENJA
21

PRIJEDLOGA O IZGRADNJI LUKOBRANA U NANTUCKETU,
1828.
Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.
HENRY T. CHEEVER, KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI
PUSTOLOVINE KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA
POVRATKA BRODA KOMODOR PREBLE.
Samo li naini i najmanji um uzvrati Samuel poslat u
te u pakao!
IVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) TO GA JE
NAPISAO NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK. DRUGA
VERZIJA PRIE O BRODU-KITOLOVCU GLOBE
Putovanja Holanana i Engleza na Sjeverno more imala su tu svrhu
da se eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj
glavni cilj nije bio postignut, ipak su tako pronaena mnoga
obitavalita kitova.
McCULLOCH, TRGOVAKI RJENIK
Ovo djeluje reciprono: jer kao to lopta odskakuje da bi jo
jedanput odskoila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali
nalazita kitova, i tako neizravno sudjelovali pri pronalaenju
tajanstvenoga Sjeverozapadnog puta.
IZ NEOBJAVLJENE GRAE
Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove, neminovno
e vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su
uvuena, a na vrhovima jarbola koevi sa straama, koje se pomno
zagledavaju na sve strane ne bi li ugledale kita sve to prua
sasvim drugaiju sliku od broda redovite plovidbe.
MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE
Pjeaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit e se moda kako
su vidjeli velike svinute kosti, usaene u zemlju, koje slue kao
lukovi ili ulazna vrata. Moda im je tko i rekao da su to kitova
rebra.
PRIE JEDNOG PUTNIKA NA KITARKI U ARKTIKIM
22

MORIMA
Tek kad su se amci vraali s potjere na ove kitove, bijelci su
primijetili kako su uroenici krvavo zagospodarili njihovim brodom
i jo se uvijek borili s posadom.
NOVINSKO IZVJEE O KITARKI HOBOMACK
Openito je dobro poznato da se od posade na kitarkama
(amerikim) malo njih vraa na brodovima kojima su i otplovili.
PUTOVANJE KITARKOM
Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis.
Bjee to kit.
MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE
U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali
neukroenim drebetom upotrebljavajui samo konop vezan za
njegov rep.
POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE RIBS AND TRUCKS
Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova), vjerojatno
mujaka i enku, kako polagano plivaju jedno za drugim, nedaleko
od obale (Ognjene zemlje), gdje su bukve irile svoje grane te bi ih
kamenom mogao dohititi.
DARWIN, PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO
SVIJETA.
Svi na krmu! usklikne boman kada je, okrenuvi glavu,
ugledao razjapljene ralje velike uljeure koja se pojavila tik pred
pramcem amca, te bi ga u tren oka mogla raznijeti. Svi na krmu,
da spasite ivu glavu!
WHARTON, UBIJA KITOVA
Veselo, momci, mi hrabra smo braa,
harpunai e nai ubit kita glavaa!
NANTUCKETSKA PJESMA
O, kit je sred tutnja, oluje,
23

gospodar Oceanskih dvora,
svemoan div, gdje mo je pravo,
on kralj je beskrajnoga mora.
PJESMA O KITU
24

MOBY DI CK
ili
BI J ELI KI T
25

1. PRIINI
Zovite me Ismael. Prije nekoliko godina nije vano kada je
ba tono bilo naavi se sa malo ili nita novca u depu, a ne
imajui nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odluih da se
malo otisnem u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim
tugu i dovodim u red krvotok. Kad god osjetim da mi se oko usana
kupi gorina; kad god mi se dua nasumori kao da je u nju uao
vlani, kioviti novembar; kad god i nehotice ponem zastajkivati
pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajui naem na zaelju
svake pogrebne povorke koja proe pokraj mene, a pogotovu kad
me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svoju
moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati
eire s glave kad god se zavrnem u takvu emu, onda sebi
kazujem kako je krajnji as da se to prije otisnem na more. To je
moj nadomjestak za revolver i kuglu. Katon
7
se s filozofskom
gestom baca na svoj ma i probada, a ja se mirno ukrcavam na brod.
I nema u tome nita udno. Kad bi to ljudi samo znali, svi bi odreda,
prije ili kasnije, gajili manje-vie iste osjeaje prema oceanu kao i
ja.
Evo vam tu va otoni grad Manhattan, opasan gatovima kao
to su indijski otoci okrueni koraljnim grebenima: trgovina ga
opasuje svojim valovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim
dolje izdie se na ravni utvrda, dok se drevni lukobran koi milovan
lahorima i oplakivan valovima, koji su prije sat-dva bili daleko na
puini da ih oko nije ni vidjelo s kopna. Pogledaj samo gomile ljudi
koji tu stoje i zure na more.
Proetaj se malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne.
Podi od Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko
Whitehalla, na sjever. I to e vidjeti? Naokrug grada tisue i tisue
smrtnih ljudi, kao nijemi straari, gledaju u more i sanjare o oceanu.
Jedni se naslonili na ogradu, drugi posjedali na bitve
8
; neki zaviruju
preko rubnjaka brodova to su doplovili iz Kine, a ima ih koji su se

7
M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik;
pobijeen, ubio se u Utici, u Africi. Prev.
8
Bitve drveni ili eljezni mali stupovi na palubi ili obali, za veziva-nje
konopa ili lanaca. Prev.
26

ispeli visoko u snast
9
brodovlja, da uhvate to bolji vidik na
otvoreno more. No sve su to ljudi sa suha, radnim danom
zatvoreni meu letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge, prikovani
na klupe, pribijeni za pisae stolove. Pa to sad rade? Zar su iezle
zelene poljane? to trae tuda?
Ali gle! Nadolazi ih sve vie i vie, a svi usmjerili korake ravno
prema obali, kao da e sad u vodu zaroniti. udno! Svi kao da ele
stati ba na sam rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini
tamo pored skladita. O ne! Moraju se to blie prikuiti moru
stajati na rubu obale tek toliko da ne padnu u vodu. I tako stoje na
milje i milje daleko. Sve ljudi s kopna koji su se sjatili ovamo sa
svih cesta i etalita, ulica i aleja sa sjevera, istoka, juga i zapada.
I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privukla magnetska sila
kompasa sa svih tih brodova?
I jo neto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visoini, gdje
ima gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset
sluajeva sii ete u dolinu i izbiti na koje jezerce to ga stvara
potok. Ima u tome neke arobne moi. Uzmite, na primjer, ovjeka
zanesena u duboka snatrenja; kaite mu da ustane i prohoda, i on e
vas neizbjeno dovesti do vode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako
bi vas ikad morila e u velikoj amerikoj pustinji, a vi uinite taj
pokus, nae li se sluajno u vaoj karavani neki profesor
metafizike
10
. Da, svatko zna da su razmiljanje i voda zauvijek usko
povezani jedno s drugim.
Ali neka kae svoju umjetnik-slikar. eli da vam naslika
najubaviji isjeak iz romantinog krajolika u dolini Saco, pun i
prepun sanja, ara i tiine. Kojim e se elementom uglavnom
posluiti? Evo tu su mu stabla, a svako uplje, kao da u njemu ivi
pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljana livada, na njoj
pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljiv pramen
dima. Duboko u daleku umu vijuga se staza to dopire sve do
vrletnih vrhova brda koja se kupaju u modrini svojih obronaka. No,
iako je slika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao
iglice, sve bi bilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u

9
Snast cjelokupna drvena, eljezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu
broda koja slui za jedrenje, krcanje tereta i za ostale brodske ra-dove. Prev.
10
Metafizika idealistika filozofska nauka koja istrauje osnove bit-ka i
smisao svijeta, te se bavi 'posljednjim principima' (npr. bogom, bes-mrtnou due
itd.). Prev.
27

arobnu rijeku to je pred njim. Poite u lipnju u preriju, pa ete na
desetke milja daleko do koljena gacati kroz more utih liljana a
ipak, koji jedini ar nedostaje, ega nema? Vode! Nigdje ni kapi
vode! Da je Niagara
11
samo pjean slap, zar bi vam se htjelo
putovati tisue milja da ga vidite? Zato je siromah pjesnik iz
Tennesseea
12
toliko premiljao kad bi dobio aicu srebrnjaka, bi li
kupio nov kaput to mu je bio prijeko potreban, ili bi novac
upotrijebio za put pjeice na more, u Rockaway Beach? Zato
gotovo svakog djeaka zdrava tijela i zdrave due prije ili kasnije
obuzme luda elja za morem? Zato su i vas, kad ste prvi put
putovali morem, podilazili tajanstveni srsi kada su rekli da sada ni
vas ni va brod ne mogu dogledati s kopna? Zato su stari Perzijanci
smatrali more svetim? A Grci dali moru posebno boanstvo, koje je
roeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez znaenja. Jo je dublji
smisao prie o Narcisu
13
, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije
mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice to se u vodi
odraavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i
morima. To je slika nedokuivog privienja ivota; i to je klju
svega.
I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli
oi i kad god previe ponem osjeati svoja plua, ne mislim time
rei da se ukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuje kao putnik,
valja ti imati novanik, a novanik nije drugo doli dronjak, sve dok
u njemu nita nema. Osim toga, putnici pate od morske bolesti,
postaju angrizavi, ne spavaju nou ukratko, ne uivaju ba
osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad ne idem na brod kao putnik
niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ili kuhar, iako sam u
neku ruku pomorac. Takvu slavu i te poloaje preputam onima
kojima je do njih stalo. to se mene tie, mrske su mi sve vrste
asnika i visokopotovanih poloaja, ne volim briga i nevolja. Dosta
mi je muke i brige oko samog sebe, pa emu da jo sebi glavu tarem
za brodove, kune i brodice i kojeta drugo. A to se tie mjesta
kuhara priznajem, tu se ovjek moe uvelike proslaviti, jer kuhar
na brodu ima tako rekavi asniki in ja se nikad nisam naroito

11
uveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se rui u jezero On-tario, na
granici izmeu Kanade i drave New York. Prev.
12
Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. Prev.
13
U grkoj mitologiji mladi koji se, vidjevi svoju sliku u vrelu, u sebe
zaljubio i ginuo od ljubavne enje za sobom. Prev.
28

volio baviti prenjem ivadi na aru, premda neete lako nai
ovjeka koji bi se vie od mene i s veim strahopotovanjem divio
peenim piliima kad su svojski zainjeni maslacem i dobrano
nasoljeni i napapreni. Drevni su Egipani oboavali i do ludila
voljeli peene ibise
14
i na aru preno meso vodenkonja, pa se u
njihovim divovskim peenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti
mumije tih ivotinja.
Kad polazim na more, idem kao obian mornar, komu je mjesto
pred jarbolom, koji spava pod katelom od prove i koji se penje do
jabuke na vrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s
jednoga kria na drugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to
isprva nije ba najugodnije. Dira ti osjeaj asti, osobito ako
potjee iz kakve stare poznate obitelji u svom kraju, obitelji kao to
su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. A najgore je ako si
prije nego to umoi ruku u kabli s katranom, njom gospodovao
kao uitelj na selu, gdje su pred tobom i najvei klipani stajali u
duboku potovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od uitelja do mornara
vrlo je muan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i
stoicima
15
, da bi mogao nakrabuljiti lice smijekom i to podnijeti.
Ali s vremenom i to prolazi.
A to onda ako mi neka kapetanina naredi da uzmem metlu i
pometem palubu? Zar je takvo ponienje uope vano ako ga
mjerimo, recimo, mjerom Novog zavjeta? Misli li da e arkaneo
Gabrijel loije suditi o meni to sam pripravno i ponizno izvrio
kapetanov nalog u tom posebnom sluaju. Tko od nas ne robuje? To
ti meni reci! I stoga neka mi stari kapetani samo zapovijedaju, neka
me guraju akom i laktom ja imam mudru zadovoljtinu da je sve
to pravo i da se svima ovako ili onako dijeli istom mjerom, kad sve
to promotrimo bilo s fizikoga, bilo s metafizikog gledita; i tako
sveope gurkanje i laktanje vlada svijetom, i svi bismo morali jedni
druge tapati po ramenu i biti zadovoljni.
Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar, jer me plaaju
za moju muku, a nikad jo nisam uo da su putniku platili i
prebijenu paru. Naprotiv, putnici moraju platiti. U tome ba i lei

14
Ibis afrika ptica. Drevni su je Egipani smatrali svetom, jer je dolazila
zajedno s plodonosnom poplavom rijeke Nila. Prev.
15
Seneka (godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija.
Stoicizam je filozofija stoika: svladavanje pouda najvea je krepost, zlo i dobro
treba podnositi ravnoduno. Prev.
29

sva razlika izmeu plaati i biti plaen. A plaati je moda
najtea kazna to su nam je ostavili u naslijee ono dvoje
kradljivaca voa iz Zemaljskoga raja. Ali ima li neto da se usporedi
s onim biti plaen? Uljudna urba s kojom primamo novac uistinu
je udesna, uzmemo li u obzir nae vrsto uvjerenje da je novac
korijen svakom zlu na zemlji, a bogata da ni po koju cijenu nee
ui u kraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se
privolimo paklu!
Konano, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju
kad se tijelo progiba na istom zraku na pramanoj palubi. Pa kako
su na tome svijetu vjetrovi u pramac mnogo ei od vjetrova to
udaraju u krmu (to jest ako se nikada ne ogrijei o Pitagorin
pouak), to zapovjednik na kasaru
16
u veini sluajeva prima zrak
tek iz druge ruke, od mornara na pramcu. Zapovjednik misli da ga
udie prvi, ali nije tako. Isto tako prosti puk vodi svoje voe u
mnogo emu kad ovi to i ne slute. Ali zato sam ja, koji sam ve
esto mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovakom brodu,
sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanje
najbolje znao odgovoriti nevidljivi straar Sudbine, jer bez
prestanka bdi nada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjanjivo
djeluje na me. Moj je polazak u lov na kitove, bez sumnje ve
odavna bio dio velikog programa to ga je sastavila Providnost.
Moje putovanje umetnula je kao kratku meuigru i posebnu toku
programa izmeu veih priredaba. Drim da je taj dio na programu
glasio otprilike ovako:
Velika izborna kampanja za predsjednitvo
Sjedinjenih Drava Amerike
Neki Ismael kree u lov na kitove
Krvave borbe u Afganistanu
Premda ne bih znao rei zato su mi redateljice, zvane vile
Usude, dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok
su drugima povjerile velianstvene uloge u sjajnim tragedijama,
kratke i lake uloge u duhovitim komedijama i vesele uloge u
lakrdijama premda, velim, ne bih znao rei zato su zapravo

16
Podignuti dio palube na krmi. Prev.
30

odredile tako, ipak sada, sjeajui se svih okolnosti, mislim da mogu
prozreti sve pobude i motive to su mi ih lukavo prikazale pod
raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu mi ulogu, a
opsjenivi me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, ni
pod ijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela
razmiljanja.
Meu tim pobudama od pretene vanosti bijae pomisao na
samoga kita. Ta udesna i tajnovita neman podjarivala je moju
matu. Pa onda divlja i daleka mora po kojima kit, kao kakav otok,
valja svoju tjelesinu! Privlaile su me neiskazane i neznane
opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhu uda Patagonije sa
tisuu novih vidika i glasova, dovelo me do toga da podlegnem
svojoj elji. Sve to ne bi moda druge sklonilo na takav put, ali
mene oduvijek mori pusta elja za dalekim i stranim. Volim ploviti
neznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam to je dobro
i to valja, ali se ipak ne bojim strahota nego ih brzo uoavam i u
njima se snalazim, jer treba da ovjek poznaje sve to se nalazi u
kraju u kojem ivi, i da se s time sprijatelji.
Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijae dobrodoao.
Velika vrata koja zatvaraju put u zemlju udesa irom su se
rastvorila. U rasplamsaloj mojoj mati, to me tjerala ostvarenju
moga cilja, zaplovie beskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz
njihove sredine strila poput ledena brijega golema grbina
divovskog fantoma.
31

2. PUTNI TORBAK
Strpao sam dvije-tri koulje u svoj stari torbak, te s njim pod
pazuho, pa hajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean.
Ostavivi za sobom na dobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i
zdravo u New Bedford. Bilo je to jedne subote uveer u mjesecu
prosincu. Uvelike sam se razoarao kad sam saznao da je potanski
brodi u Nantucket ve odjedrio i da prije ponedjeljka nema
mogunosti da otputujem onamo.
Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku
na kitarkama, veinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu
ukrcaju na svoj brod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu
pomislio. Bio sam vrsto odluio ploviti samo na jedrenjaku iz
Nantucketa, jer sve to je imalo ma kakve veze s tim uvenim,
drevnim otokom, zvualo je nekako ponosito i sjajno, a to se meni
izvanredno svialo. Pa iako je New Bedford u posljednje vrijeme
sve vie prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadni stari
Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor
i kolijevka New Bedfordu kao to je bio starodrevni Tir za
Kartagu: na Nantucketu se nasukao prvi ameriki uginuli kit. Zar
nisu s Nantucketa zaveslali na svojim kanuima prvi uroeniki lovci
kitova, crvenokoci, te se dali u hajku za levijatanom? Zar se nije
takoer u Nantucketu otisnula u more prva pustolovna barka
djelomice natovarena dopremljenim oblutkom kako pria kazuje
barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bi tako izmjerili
jesu li se ve primakli na dohit pa da s pramca svojim harpunima
17

gaaju grdosiju?
Imajui pred sobom u New Bedfordu cijelu no, pa dan i jo
jednu no, prije nego to sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje
odredite, valjalo mi se pobrinuti za hranu i noite. No bila veoma
neizvjesna, ak strano tamna i turobna, a studen stezala i ujedala.
Nikoga nisam poznavao u gradu. Tjeskobno sam pipao i pretraivao
svoje depove, i naposljetku izvukao samo nekoliko srebrnjaka.
Kamo god poao, Ismaele rekoh sam sebi; dok sam stajao

17
Harpoon, ostve ili koplje to se baca na kita, a privreno o dugi konop koji
se odmotava oko posebno konstruiranog vitla na pramcu kitolovakog broda.
Prev.
32

nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i usporeivao natuteno nebo
na sjeveru s pomrinom to se hvatala juga kamo god poao i
kakvo god noite izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da se za
cijenu raspita, a usto ne budi suvie izbirljiv
Zastajkujui tu i tamo prolazio sam ulicama i tako naiao na
cimer Ukrteni harpuni, no inilo mi se da je tu odve buno i
skupo. Malo dalje bljesnue crveni prozori krme Jaglun, sinue
tako jarkom svjetlou te se inilo da se od nje raskravio utabani
snijeg i poledica ispred kue, jer se posvuda drugdje gomilao
zaleeni snijeg tvrd kao asfalt, u krutoj naslagi debeloj deset palaca.
Bijae mi prava nevolja kad bih nogom udario o te kao kremen tvrde
izboine, jer je podava na mojim izmama od duge upotrebe bila
ba jadna i dotrajala. Suvie buno i skupo, proe mi opet
glavom, dok sam asak zastao promatrajui tolikim svjetlom
obasjanu ulicu i prislukujui glasove i zveckanje aa u krmi.
Samo dalje, rekoh napokon sam sebi. Dalje, Ismaele, ne uje li?
Odbij od vrata, tvoje podrte izme zakruju prolaz! I tako ja opet
put pod noge. Nagonski sam se sada drao ulica to vode prema
morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bila najjeftinija svratita, ako
i ne ba najveselija.
Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kue nego
mrane gromade, a tek tu i tamo poneki odsjev svijee poput ika
to treperi na grobu. Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to
doba noi sasvim opustio. No ubrzo stigoh do aava svjetla to je
izbijalo iz nekakva oniska i poduga zdanja sa irom otvorenim
vratima, koja kao da oekuju sluajna namjernika. Sve nekako na toj
zgradi bijae obiljeeno nemarom, kako ve i jest sa stvarima koje
slue opinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo to mi se
najprije dogodi: u pristreju se spotakoh o kantu za smee i pepeo. I
dok sam se guio u puhoru to se na me sasipao sa svih strana, te
umalo to se nisam uguio, pomislih: Aha! Je li to pepeo s
razvaljenoga grada Gomore? Dakle najprije Ukrteni harpuni,
onda krma Jaglun, a ovo je sada zacijelo cimer Klopke. Elem,
osovih se opet na noge, a uto iznutra zauh neiji snaan glas; i tako
gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.
Uoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnako vijee.
Stotinjak se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju,
neki Aneo sudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijae
to crnaka crkva, a propovjednik govorae o tminama Sotonina
33

carstva, u kojem je sam pla i krgut zuba. Otale, Ismaele!
protisnuh te strugnuh van. Da, jadne li skuptine u znaku
'Klopke'!
Idui dalje naposljetku stigoh do neke priguene svjetlosti
nedaleko od dokova, i tu zauh tunu kripu u zraku. Pogledam gore
i opazim cimer kako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika,
to slabo prikazuje visok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u
vodenu prainu. Ispod toga. ispisane rijei: Kitolovac vlasnik
Peter Coffin.
Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno,
prilino zloslutna
18
rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kau,
uobiajeno ime u Nantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo
doselio odande. Kako je svjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto
u taj as bilo tiho, sam troni drveni kuerak izgledao kao da je
onamo dopremljen s kakva garita, a cimer se ljuljao i tugaljivo
cvilio pomislih, gostionica je kao stvorena da prui jeftino
noenje i najbolju kavu od prena graka.
Bjee to udno mjesto, stara kua s uiljenim zabatom, s
jednom stranom kao kljenuta i tuno naherena. Smiono je stajala na
samom uglu, izloena svakom vjetru, a siloviti sjeveroistonjak
zavijao je tu bjenje nego to je hujao kad je zahvatio brodicu
siromanog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistonjak
je zacijelo sasvim ugodan vjetri za svakoga onog koji sjedi u kui,
kraj topla ognjita, i spokojno grije noge prije nego to e na
poinak. Ali sad je govor o tome olujnom vjetru, veli neki drevni
pisac, od ijih je djela jedini preostali primjerak ba u mene, valja
znati da je velika razlika promatra li mu bijes kroz prozor svoje
sobe, kad je sva studen s vanjske strane stakla, ili pak stoji vani i
kroz svoja dva okanca u glavi, to im je Smrt jedini staklar, dva
okanca gdje je hladno i s ove i s one strane, gleda kako taj vjetar
mete i brije. Istinu veli, knjigo starostavna pomislih kad mi te
rijei padoe na pamet. Da, oi su okanca, a ovo moje tijelo, to je
kuica. Kakve li tete to mi tijelo nije zaupereno poput barke i to
nisu bolje zaepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno za
popravke. Svemir je dovren; zavrni je kamen postavljen, a ostaci
baeni ustranu prije milijun godina. Jadni Lazar to opruen po
kamenu pred bogatakim vratima cvokoe zubima i dre u svojim

18
Na engleskom rije coffin znai lijes, nosila (mrtvaka). Prev.
34

dronjcima
19
, uzalud bi ovdje zaepio oba uha krpama i gurao klip u
usta ipak to ne bi moglo odvratiti sjeveroistonjak od njega.
Sjeveroistonjak! kazuje stari Bogata odjeven u svoju kunu
halju od crvene svile (kasnije je imao jo crveniju: crveni plat
pakla). Hu, hu! Divne li zimske noi, kako li Orion
20
blista, krasna
li sjevernog svjetla! Neka samo priaju o vjenom ljetu u istonim
zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni je ipak
milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!
Ali to misli Lazar? Moe li ogrijati svoje pomodrjele ruke
pruajui ih prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo
milije da je na Sumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispruio na
ekvatoru? Zar ne bi, o bogovi! siao i na dno samog pakla, samo da
se oslobodi te strane studeni?
I to to Lazar lei pred vratima Bogataevim udnije je negoli
da su ledenjak vezali uz jedan od Molukih otoka. A Bogata ipak
ivi kao kakav car u ledenoj palai to je sagraena od smrznutih
uzdisaja, a kako je predsjednik nekakva trezvenjakog drutva, pije
samo vrele suze siroadi.
No, dosta tih jadikovki! Ta mi kreemo u lov na kitove, i eka
nas jo mnogo toga. Ostruimo led sa svojih prozeblih nogu pa
pogledajmo kakva li je to gostionica Kitolovac.

19
Po biblijskoj prii o bogatau i o prosjaku Lazaru. Prev.
20
Orion zvijee koje je u Europi vidljivo samo zimi. Prev.
35

3. GOSTI ONI CA KI TOLOVAC
Ue li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu
Kitolovac, nai e se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju
sa starinskom drvenom oplatom po zidovima, koja e te podsjetiti na
popelo
21
kakve uklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema
uljena slika, sva aava od dima i u svakom pogledu izobliena:
gledajui je u onome nejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo e
marljivim prouavanjem, ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim
propitkivanjem u susjeda donekle dokuiti to bi trebalo da
prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe, nagomilane bez ikakve
svrhe i razloga, te e isprva gotovo pomisliti: to je neki astohlepni
mladi umjetnik iz doba vjetica u Novoj Engleskoj pokuavao
naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagleda u
sliku i kad se poesto u nju zadubljuje, osobito uz otvoren
prozori u pozadini predsoblja, najposlije dolazi do zakljuka da
zamisao, premda neobina i fantastina, i nije ba sasvim
neosnovana.
No, najvie je udila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna
masa, to se nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama
koje su plovile u nekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista movarna,
raskvaena, ljigava slika, kadra da posve zbuni nervozna ovjeka. A
ipak je iz nje izbijala neka neodreena, napol dostignuta i
nepojmljiva uzvienost, koja te sputavala uza se, sve dok se i protiv
volje ne bi zakleo da e dokuiti i razotkriti smisao te neviene
slike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, naalost, varava
misao. Crno more u pononoj oluji, etiri prapoela u
neprirodnoj borbi, Prokleta pustopoljina, Krajolik iz zemlje
vjenog snijega, Prolom leda na zamrznutoj rijeci Vremena
ali bi na kraju krajeva sve te pomisli ustuknule pred onim neim
zloslutnim to se propinjalo u sredini slike. im bi samo to jednom
odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani asak: zar nije
poneto nalik na divovsku neku ribu? Nije li ak nalik na samoga
golemog levijatana?
Uistinu, kao da to bijae umjetnikova namjera. Eto takva je bila
moja konana teorija, zasnovana djelomice na skupnom miljenju

21
Oplata, drvene trenice to pokrivaju kostur broda. Prev.
36

mnogih starijih ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je
prikazivala kitarku oko Cape Horna u borbi sa silinom orkana: napol
potonuli brod valja se sa tri svoja ogoljela jarbola, koji se jo jedini
vide, a razbjenjeli je kit ba u skoku preko broda i upravo e se
svojom tjelesinom nataknuti na vrhove triju jarbola.
Suprotni zid toga trijema naikan je divljakim orujem,
grdnim kijaama i kopljima. Na nekom su oruju ukrasi od nagusto
postavljenih blistavih zuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile
od bjelokosti; po drugom se uhvatili uperci ljudske kose, dok je
opet jedna kijaa zaobljena poput srpa s dralicom za velik zamah,
kao za otkos klasja to ga obara dugoruk kosac. I dok gleda, jeza te
podilazi, te se pita koji li je krvoloni ljudoder kosio ljudske glave
tim stranim, krvnikim oruem. Meu tim oruem vise i stara,
zahrala kitolovaka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno,
ima tu i proslavljenoga oruja. Tim, neko dugakim i ravnim, a
sada strano iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije
pedeset godina petnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja.
A onaj harpun, danas toliko nalik na vadiep, bijae na javanskome
moru baen na kita, koji je odjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i
tek poslije nekoliko godina bio je ubijen kod rta Blanca. eljezo se
bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kao nemirna igla to putuje
ovjejim tijelom, krilo sebi put itavih etrdeset stopa kroz
golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronaeno u divovskoj grbi.
Proe li tim mranim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz
nisko nadsvoen prolaz, probijen kroz ono to je neko zacijelo
sluilo kao velik sredinji dimnjak s ognjitima unaokolo eto te u
gostinskoj sobi. Tu je jo mranije, nad glavom ti nizak strop s
tekim gredama, pod nogama ti kripe crvotone, izglodane podnice,
te gotovo pomilja da hoda pod palubom kakva stara broda, i to u
noi, kad vjetar zavija i kad se stara korablja, usidrena na mranom
uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne strane protee se dug, nizak stol,
poput polica, pokriven kutijama od napukla stakla: tu su natrpane
pranjave rijetkosti, sakupljene po najudaljenijim zakutcima
irokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao neka mrana
spilja ili drijelo to je toionica, nezgrapan pokuaj imitacije
kitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se
u luku izdizale goleme kitove eljusti, tako iroko razjapljene da si
ispod njih mogao mirne due koiju provesti. U toj su udubini jadne
i otrcane police, a po njima poredani starinski vrevi, staklenke i
37

ploke. U tome pogubnom drijelu, poput nekoga drugog prokletog
Jone (tim su imenom i nazivali vlasnika gostionice), vrza se i
tropoe sitan, smeuran stari koji mornarima za njihov novac
skupo prodaje ae pune zaborava, mahnitanja i smrti.
Odurni su ti pehari, u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana
valjkasta oblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema
dnu sve vie suzuju. Oko svakoga od tih razbojnikih pehara teku
usporednice, grubo zarovaene u staklu. Hoe li da ti natoi do
ovog znaka, stajat e te peni; hoe li da ti nalije do drugoga, platit
e jedan peni vie, i sve dalje tako; a kad do vrha natoi mjerom
kitolovca s Cape Horna nagni pa istrusi, ali plati cio iling.
Kad uoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara to su se okupili
oko stola te pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izraene
primjerke predmeta s intarzijom. Potraih vlasnika te mu rekoh da
bih elio sobu, a on mi odgovori da mu je kua puna: sve je
iznajmljeno, sve do posljednjeg leaja.
Ali stanite malo! nadoveza kucnuvi se prstom o elo.
Valjda nemate nita protiv toga da dijelite postelju s jednim
harpunarom? ini mi se da kreete na kitove, pa nee biti naodmet
da se na takve stvari priviknete.
Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad ve
nije druge, valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi
on (gazda) zaista ne moe nai drugo mjestance, a harpunar nije
sasvim odbojan i nema mu krupna prigovora, onda radije i to nego
da i dalje lutam nepoznatim gradom u takvoj stranoj noi, te sam
voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnim ovjekom.
Znao sam da ete pristati doeka gostioniar. Dobro
je, sjednite. elite li veeru? Odmah e biti gotova.
Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao to su klupe
na tvravama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamiljeni
mornar i rezuckao ju svojim preklopnim noem, trudei se da to
staro drvo jo vie ukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi izmeu
svojih nogu uree brod s razapetim jedrima, ali mu majstorija, kako
mi se inilo, nije ba polazila za rukom.
Najposlije nas etvoricu-petoricu pozvae na veeru u susjednu
prostoriju. Tu je vladala islandska studen nigdje ni plamika
vatre, jer gazda, kako nam kaza, ne moe snositi takav troak. Tu su
kapale samo dvije jadne lojanice, svaka zatiena sjenilom. Brzo
smo zakopali svoje mornarske jakete te upol smrznutim prstima
38

prinosili ustima alice vrela aja. No jelo zaista bijae izdano i
hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego i valjuaka
Boe mili, valjuaka za veeru! Neki momak u zelenoj kabanici
popano se naklopio na valjuke.
Tebe e, mome ree gazda noas mra pridaviti.
Hoe, svega mi!
Gazda priapnuh mu na uho da nije to onaj harpunar?
Nije, ne! odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se
vraki zabavlja. Harpunar je mrkoputan momak, i nee vam on
valjuaka, nikako! Njemu samo da je bifteka, i jo napol krvavih.
Vraga! doekah ja. A gdje je taj harpunar? Je li tu?
Sad e on, sad glasio je odgovor.
I protiv volje postadoh sumnjiav prema tome mrkoputnom
harpunau, nikako mi se nije milio. U svakom sluaju, kad ve nije
druge nego valja zajedno spavati, odluio sam da se on svue i legne
prije mene.
Poslije veere drutvo se vrati u toionicu, a ja, ne znajui kako
da skratim vrijeme, naumih ostatak veeri provesti kao promatra.
Najednom se izvana zau buka i graja, a nato se gazda vrcnu i
viknu:
To je posada s Ledenog kita. Vidio sam brod jutros na
puini. Poslije tri godine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do
palube. Hura, momci! Sad emo uti najnovije vijesti s otoka Fidi!
Iz prolaza doprije topot mornarskih izama, vrata se irom
otvorie, a u sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena druba
mornara. Umotani u svoje rutave straarske kabanice, s glavama u
velikim vunenim alovima, odjei to je sva odrpana ili zakrpana, s
bradama to su se ukrutile od ledenog inja, izgledahu kao da su
nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu se upravo iskrcali, i to im je
bila prva kua u koju su upali. Zato nije nikakvo udo to su
zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u toionicu, gdje je
smeurani stari Jona sveano krmario, nalijevajui svima ae
razom pune. Jedan se tuio na hunjavicu, a nato mu Jona smijea
napitak od klekovae i sladorae, crn kao katran, zaklinjui se da je
to najbolji i najsavreniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez
obzira na to koliko ve traju i jesi li ih uhvatio na obalama
Labradora ili pak na vjetrometini kakva ledenog otoka.
Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obino biva i s
najokorjelijim pijancima kad se poslije mora doepaju kopna, te svi
39

poee poskakivati i dizati zaglunu buku i galamu.
Opazih, meutim, kako se jedan meu njima nekako dri
postrani; premda se inilo da sa svojim trijeznim i zamiljenim
licem nastoji da ne bude razvrzigra u veselom kolu svojih
raspoloenih drugova, ipak se sustezao i nije buio kao ostali.
Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi mora predodredili
da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovo
pripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokuat u ga malo poblie
opisati. Bijae visok itavih est stopa, snanih plea, s grudnim
koem nalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako miiava
ovjeka. Lice mu bijae tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko
vie isticala bjelina njegovih zuba, dok su mu upalim oima plovile
neke uspomene, s kojih se kanda nije osobito veselio. Po glasu si mu
odmah mogao razabrati da je junjak, a po stasitosti pomislih da je
zacijelo jedan od onih krnih gortaka s Alleganskih brda u
Virginiji. Kad se rasputeno veselje njegovih drugova razmahalo do
vrhunca, taj se ovjek neprimjetno udaljio, i vie ga nisam vidio sve
do asa kad je postao mojim drugom na moru. No ve poslije
nekoliko asaka njegovi drugovi opazie da ga nema, i kako je on,
sva je prilika, bio s nekog razloga miljenik itave druine, uzee
vikati Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington? i u tom
pojurie van da ga trae.
Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala
gotovo natprirodna tiina poslije pustoga onog banenja, poeo sam
samom sebi estitati to sam se bio neem dosjetio asak prije nego
to su mornari banuli u krmu.
Nitko ne voli spavati jo s nekim u istoj postelji, pa ni s
roenim bratom. Ne znam zato je tako, ali ljudi ele biti posve sami
kad spavaju. A kad ti valja spavati s nekim neznancem, u nepoznatu
svratitu, u nepoznatu gradu, a taj je neznanac povrhu jo i harpunar,
onda se tvoji prigovori gomilaju u beskraj. Osim toga, nije bilo ba
nikakva razloga da ja, mornar, prije negoli tkogod drugi spavam jo
s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavaju udvoje, ba kao
to ni neoenjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni s kim. Ono
jest, mornari spavaju u zajednikoj prostoriji, ali svaki ima svoju
postelju i svoj pokriva, i spava u roenoj koi.
to sam dulje premiljao o tome harpunaru, sve mi mrskija
bijae pomisao da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijae
harpunar, s pravom sam mislio da njegovo laneno ili vuneno rublje
40

nee biti ba najistije, a zacijelo ni najfinije. Sav sam se poeo
jeiti. S druge strane, dobrano se unoalo, pa je trebalo da moj vrli
harpunar bude ve kod kue i da ide u postelju. A da, recimo,
upadne u pol noi? Odakle da znam iz koje e se jazbine doklatiti?
Gazda, predomislio sam se i ne elim spavati s onim
harpunarom. Pokuat u se smjestiti evo na ovoj klupi.
Kako god elite. ao mi je to vas ne mogu posluiti kojim
stolnjakom da vam bude umjesto strunjae, jer je daska vraki tvrda
doeka gazda pa uze opipavati voruge i zarezotine. Ali
stanite asak, vrli kitolove. Imam blanju u toionici; samo asak,
velim vam, i smjestit u vas udobno.
I tim rijeima ode i donese blanju, pa onda, poto je s klupe
najprije otro prainu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski
strugati moju postelju. Strugao je i blanjao, i pritom se sklibio i
majmunski cerekao. Strugotine su letjele lijevo i desno, sve dok no
na blanji nije zapeo o neslomljivu kvrgu. Krmar umalo to ne iai
zapee, i ja ga uzeh preklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da
je postelja ve dosta meka i udobna za mene i da doista ne mogu
shvatiti kako bi se jelova daska mogla struganjem umekati i u
perinu pretvoriti. Krmar se ponovno nakesi, pokupi strugotine te ih
strpa u veliku pe to je stajala na sredini sobe, pa poe za svojim
poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.
Izmjerih klupu bijae cijelu stopu prekratka. Tome bi se jo
moglo doskoiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za
stopu i preuska, a druga klupa to se nalazila u sobi bijae neka etiri
palca via od izblanjane, pa nikako da ih sastavi. Metnuh onda prvu
klupu du zida, ondje gdje jedino bijae neto slobodna prostora uza
zid, i ostavih malen razmak za svoja lea. No ubrzo osjetih da ispod
podboja na prozoru udara na me tako ledena struja zraka da nisam
mogao ondje ostati, pogotovu to je kroz pukotine rasklimanih vrata
potezala druga struja i stvarala straan propuh: te su se dvije zrane
struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra u neposrednoj blizini
mjesta gdje bijah naumio provesti no.
Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali ekaj malo: ne
bih li ga mogao zaskoiti? Zakraunati vrata iznutra, pa hop! u
njegovu postelju, i ne otvarati ma koliko on lupao i udarao? Uini
mi se da zamisao i nije tako loa, ali kad sam malo promislio,
odbacih je. Tko mi jami da nee sutra, tek to glavu pomolim, pred
vratima ve stajati harpunar, spreman da me sa zemljom sravni?
41

Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne prua nikakva
prilika da kako-tako provedem no doli u tuoj postelji, uzeh
premiljati i u sebi razglabati kako su moda sve moje predrasude
protiv nepoznatog harpunara bez temelja. Prebrah u sebi te odluih
jo malo priekati. Jo malo, pa e se napokon i on pojaviti. Dobro
u ga onda promotriti, a tko zna nee li najposlije taj ovjek biti jo
sasvim ugodan drug u spavanju.
Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki
sam, te odlazili na poinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.
Gazda rekoh naposljetku, kad se ve pono primakla
kakav je to svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? Bilo je ve blizu
dvanaest.
Gostioniar opet zahihota piskutljivim glasom: inilo se da ga
neto silno zabavlja i na smijeh nagoni, neto to ja nisam mogao
dokuiti.
Ne odgovori on uglavnom je ranoranilac: tek to se
smrkne, a on u postelju, i im grane, on ve na nogama. Da, ba
tako, on vam je od onih to rano rane i dvije sree grabe. No
veeras, vidite, otiao torbariti i prodavati, i ne znam gdje se
dobijesa tako kasno u no zadrava, osim ako mu moda nije
uspjelo glavu prodati.
Glavu prodati? Ma to mi vi tu pripovijedate? rekoh, a
bijes u meni uskipje. elite li time rei da taj harpunar uoi svete
nedjelje, odnosno u samo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi
svoju glavu na prodaju?
Upravo tako potvrdi gazda a ja sam mu govorio da je
ovdje nee prodati, jer je trite pretrpano.
ime? zapitah u sav glas.
Ma glavama, dobar ovjee. Zar na svijetu nema glava na
pretek?
ujte me, gazda rekoh sasvim mirno prestanite vi s
tim priama: nisam ja utokljunac.
Moda i niste uzvrati on, vadei iver i rezuckajui sebi
akalicu no sve mi se ini da ste nastradali, ako harpunar dozna
da ste se rugali njegovoj glavi.
Raskolio bih ja tu glavu istisnuh u bijesu, to me
ponovno spopao kad sam uo to krmar drobi.
Ve je raskoljena doeka on.
Raskoljena? u udu u ja. Raskoljena, rekoste?
42

Dakako, a to, sve mi se ini, i jest razlog to je ne moe
prodati.
ujte, krmaru nato u ja prilazei mu blie, a bijah
hladan kao snjenik Hekla za vijavice ujte, krmaru: dosta je
ale. Spremite taj noi, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to
odmah. Doao sam u vae svratite da dobijem sobu. Velite da mi
moete dati samo pol postelje, a da druga polovica pripada nekom
harpunaru. I o tome harpunaru, koga jo nisam ni vidio, vi ste se
zaintaili priati sve neke tajanstvene i strane prie, u nakani da u
meni izazovete osjeaje nesklonosti prema ovjeku koga mi
odreujete za suspavaa, a spavanje u istoj postelji, krmaru, to je
uvelike stvar povjerenja. Traim da iziete s istinom na vidjelo i da
mi kaete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu
siguran provodei s njime no. A prije svega, bit ete dobri pa ete
opovrgnuti onu priu o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je
to oit dokaz da je harpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na
um da spavam s luakom. A vi, gospodine na vas mislim,
krmaru vi, koji me, znajui za sve, potiete na to, inite time
djelo koje je kanjivo.
Lijepo zausti krmar duboko uzdahnuvi ba
podugako slovo za ovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama
umirite se, umirite: harpunar o kojem sam vam govorio upravo se
vratio sa Junog mora, gdje je nakupovao balzamiranih
novozelandskih glava (a to vam je, znate, velika rijetkost). Sve ih je
rasprodao osim jedne, koju pokuava noas prodati, jer je sutra
nedjelja, pa ne bi priliilo prodavati ljudske glave po ulicama kad
svijet ide u crkvu. I prole je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga
zaustavio pred vratima kad je izlazio sa etiri glave nanizane na
vrpci, ba kao vijenac luka.
Te mi krmareve rijei objasnie inae neobjanjivi misterij, a
ujedno se pokaza da krmar i nije htio sa mnom zbijati alu no
ipak, to sam mogao misliti o harpunaru koji subotom nou pa ak i
na sam dan Gospodnji, izbiva od kue zaposlen takvom
kanibalskom rabotom kao to je prodaja glava mrtvih
idolopoklonika?
Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan ovjek.
Uredno plaa glasio je odgovor. Ali hajdemo, jer je
zaista kasno: bolje je za vas da se to prije usidrite. Lijepa je to
postelja: Sally i ja proveli smo u njoj svadbenu no. Ima dovoljno
43

prostora da se dvoje ljudi po miloj volji proteu i bacakaju: velik je
to krevet. Prije nego to smo ostavili taj krevet, Sally je naeg
Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, ali sam ja jedne
noi runo sanjao pa se trzao i bacakao, i tako se Samuel odjednom
naao na podu, te umalo to nije slomio ruku. Poslije toga Sally je
rekla da tako vie ne ide. Hajdemo, odmah u vam upaliti svjetlo.
I u tim rijeima uee svijeu, podie je prema meni, te poe da
mi pokae put. Ali ja nikako da se odluim: stajao sam skanjujui
se, dok njemu uto pade pogled na sat u kutu, te on uzviknu:
Eto, ve je nedjelja! Noas vie neete ugledati harpunara.
Otiao je da se na drugom mjestu usidri. Hajdemo! No, hoemo li?
Ja sam jo asak razmiljao, a onda hajd, popesmo se uza stube,
i krmar me uvede u sobicu hladnu kao koljka, ali u sobici naoh
postelju to bijae dovoljno iroka da u njoj spavaju i etiri
harpunara usporedo.
Eto ree gazda i stavi svijeu na staru i klimavu brodsku
krinju to je ondje sluila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u
sredini sobe. Eto, sad se raskomotite, i laku no.
Svrnuh oi s postelje, ali krmara vie nije bilo.
Odgrnuh pokriva i nagnuh se nad postelju. Posteljina ba ne
bijae najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim
postelje i onog stola nisam vidio nikakva drugog namjetaja doli
grube police, etiri zida i papirnog zaklona za pe, na kojem je bio
naslikan ovjek to pogaa kita. Od stvari koje nisu pripadale u
pokuje, vidjeh smotanu brandu,
22
baenu u kut, i mornarsku vreu,
s harpunarovom preobukom; ta je vrea, nema sumnje, nadomjestak
za sanduk na kopnu. Na polici iznad kamina bila je jo hrpa udno
izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, do uzglavlja, stajao
je dug harpun.
Ali to je to na krinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu,
opipam, omiriem, pokuam sve i sva ne bih li odgonetnuo to je i
emu slui. Dalo se usporediti jedino s omanim prostiraem ispred
vrata to je po rubovima ukraen sitnim zveckavim privjescima
nalik na obojene bodlje dikobraza oko indijanske mokasine. U
sredini bio otvor ili izrez, kao to ga ima junoameriki ogrnja zvan
poncho. No, zar je mogue da bi se ma koji harpunar zdrave
pameti htio uvui u taj oklop i tako paradirati ulicama ikojega

22
Mornarska postelja. Prev.
44

kranskog grada? Navukoh to udo na se, da vidim kako mi
pristaje, ali me pritisnu teina, kao da me poklopio teak ko ili kao
da me puto sapelo, jer udni ogrnja bjee debeo i rutav i, ini mi se,
vlaan, kao da ga je tajanstveni harpunar nosio za kakva kinog
dana. Prioh komadu ogledala privrenu o zid, te imadoh to i
vidjeti: takve nakaze moje oi nisu jo nikad ugledale. S tolikom
estinom svukoh to udo sa sebe da mi se vrat ukoio.
Sjedoh na rub postelje te uzeh premiljati o tome harpunaru to
prodaje glave, i o onome njegovu ogrnjau ili prostirau. Poslije
nekog vremena ustanem, svuem jaketu te stanem nasred sobe,
utonuo u misli. Potom skinem i kaput pa tako, svejednako prevrui
kojeta po pameti, ostanem u koulji. Ali kako sam poeo osjeati
veliku studen, jer se bijah napol svukao, i prisjetivi se kako je
gazda rekao da harpunar, budui da je no dobrano poodmakla,
noas vie i nee doi, nisam se vie sustezao, nego svukoh hlae i
obuu, pa se, utrnuvi svijeu i preporuivi duu nebeskim silama,
svalih u postelju.
Ne bih znao rei je li strunjaa bila natrpana kukuruznim
klipovima ili pak razbijenim loncima i krazima, ali znam da sam se
dugo prevrtao; i nikako da mi san doe na oi. Najposlije utonuh u
drijem, te sam ba lijepo zaplovio na puinu sna, kadli zauh teak
topot koraka u hodniku i ujedno opazih kako s podboja na vratima
prodiru slabi titraji svjetla.
Neka mi Bog bude na pomoi, pomislih, zacijelo je to
harpunar, avolji onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac,
vrsto odluivi da ne zucnem ni rijei sve dok me on togod ne
upita. Sa svijeom u jednoj ruci, a s onom novozelandskom glavom
u drugoj, stranac ue u sobu, pa i ne pogledavi prema postelji stavi
svijeu na pod, u kut podaleko od mene, te uze razvezivati konop
kojim bijae zavezana velika vrea za koju prije rekoh da se nalazila
u sobi. Gorio sam od elje da mu zagledam u lice, no glavu je
okrenuo ustranu dok je drijeio vreu. Ipak, kad je zavrio taj posao,
okrenu se i Boe mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je to
zagasito, crvenkasto i ukasto lice, a po njemu neke velike
etvoraste crnkaste pjege. Eto, ba kao to sam i mislio, straan
sobni drug. Tukao se i dopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od
ranarnika. No u taj as doljak okrenu glavu prema svjetlu, tako da
sam sasvim jasno mogao razabrati da one crne etvorine na njegovu
licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu to nekakve pjege na koi.
45

Sprva nisam znao to da mislim, no uskoro sam poeo nasluivati
istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu i taj bijae kitolovac koji
je zapao meu ljudodere, pa ga oni tetovirali. Pomislih da je i taj
harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doivio slinu
pustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa to onda! Pa to je samo
njegova vanjtina: ovjek moe biti valjan i poten u svakoj koi.
Ali to da mislim o neobinoj boji njegova lica, njegove koe, bez
obzira na tetovirane etvorine? Jasno, ovjek je naprosto mogao
jako preplanuti od tropskoga sunca; no jo nikad nisam uo da bi
koa nekog bijelca od sunca postala grimizno - ukasta. Dodue,
jo nikad nisam bio na Junom moru: moda ondje sunce jako
neobino djeluje na ljudsku kou. I dok su mi sve te misli prolazile
glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad je najposlije
sa prilino muke odrijeio svoju vreu i po njoj poeo eprkati,
izvue iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove koe, jo
dlakavu. Stavivi to na staru krinju nasred sobe, dohvati
novozelandsku glavu stvar, bogme, jezivu pa je strpa u vreu.
Zatim skide eir, nov eir od dabrovine, a ja umalo to ne kriknuh
od silnog uda. Glava mu bijae sva elava, sva do jednoga jedinog
uperka na tjemenu to mu se sukao prema elu. elava i crvenkasta
glava izgledala je ba kao kakva pljesniva lubanja. Da stranac nije
stajao izmeu mene i vrata, sunuo bih van bre nego to sam ikad
pojurio na ruak.
Eto tako bijae, te ja pomislih kako bi bilo da mugnem kroz
prozor ali nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam
kukavica, ali nisam mogao smisliti kako da se drim prema tome
crvenokonom nitkovu koji prodaje ljudske glave. Neznanje je
zaetak straha, pa kako sam bio u udu i u stisci zbog toga stranca,
priznajem da sam ga se bojao kao da mi je sam neastivi banuo u
sobu u gluho doba noi. Zaista sam se toliko od njega uplaio te
naprosto nisam imao hrabrosti s njime probesjediti i zatraiti
objanjenje o onom to mi na njemu bijae nepojmljivo.
On meuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i
miice. Tako mi ivota, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu
iarani etvorinama ba kao i lice. I po leima mu se crnjele
etverouglate pjege, kao da je bio u Tridesetogodinjem ratu pa se
ovaj as vratio sav oblijepljen obliima i melemima. ak mu i noge
bijahu posute, kao da neke tamnozelene abe skau po deblima
mladih palma. Sad vie nisam nimalo sumnjao da je to neki strani
46

divljak koga su ukrcali na kitarku na Junome moru pa ga iskrcali u
ovoj kranskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo i pomislim na to.
A povrhu, i ljudske glave prodaje, moda glave i roene brae! Tko
zna nee li mu se o, nebesa! svidjeti i moja! Gledaj mu samo
onaj tomahawk!
No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na neto
to je sasvim zaokupilo moju panju te me uvjerilo da je to zacijelo
neznaboac. Otiao je prema svome tekom ogrnjau (ili kabanici,
to li je), to ga prije bijae prebacio preko stolice, pa ondje uze
prekapati po depovima i najposlije izvue udan malen lik s grbom
na leima, kojemu je boja bila ba kakva je crnetu iz Konga to je
roeno prije svega tri dana. Sjetivi se balzamirane glave, najprije
pomislih da je ta crna lutka pravo dijete, uuvano na slian nain.
No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva i da se sja poput
ulatene ebanovine, zakljuih da nije drugo doli drven kumir, a tako
je zaista i bilo. Divljak sada prie praznom kaminu, odmaknu
papirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle na
prijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijae prekrila
aa, te pomislih da je to ognjite ba prikladno svetite ili kapelica
za njegova idola iz Konga.
Upro sam oi u napol sakriveni lik, da vidim to e dalje biti, a
valja priznati da se nisam lagodno osjeao. A moj ovo najprije
izvue neke dvije pregrti strugotina iz depa na svom ogrnjau, pa
ih paljivo stavi ispred kumira. Zatim navrh gomilice metnu
komadi brodskog dvopeka, te svijeom potpali tu rtvu paljenicu.
Odmah potom nekoliko puta hitro segnu rukom u plamen, i svaki
put jo hitrije povue prste natrag (pokazujui time da ih je dobrano
oprljio), te naposljetku uspje izvui dvopek. Onda, puui u nj, da bi
ublaio vrelinu prenice i da bi otpuhnuo pepeo, najuljudnije ponudi
dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vrag kao da nije volio
takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje je udnovate i
smijene kretnje idolopoklonik popratio jo udnijim grlenim
glasovima: inilo se da se tako moli ili pjevui neki psalam, dok mu
se lice sve to vrijeme najneprirodnije grilo. Naposljetku ugasi
vatru, pa bez ikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u
dep svoga ogrnjaa, bezbrino, kao da je lovac koji u torbu trpa
ubijenu ljuku.
Svi su ti udni postupci uinili jo neugodnijim poloaj u
kojem sam se nalazio, i uveliali moju muku, a kad sam vidio kako
47

se on uvelike sprema da zavri svoje poslove pa da skoi k meni u
postelju, pomislih, krajnje je vrijeme sad ili nikad! da prije
nego to ugasi svijeu iziem iz uda i neprilike u kojoj sam se tako
dugo nalazio.
No, vremenski razmak u kojem sam razmiljao to da kaem,
bijae koban. Uzevi sa stola svoj tomahawk i zagledavi se asak u
njegov glavak, primae ga k svijei, s drkom na ustima, te poe
odbijati guste dimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strani
ljudoder, s tomahawkom u zubima, skoi pokraj mene u postelju.
Kriknuh, jer se vie nisam mogao svladati, a on u udu zarokta te
poe rukom tapkati po meni.
Zamuckujui neto, ni sam ne znam to, otkotrljah se podalje
od njega, prema zidu, te ga poeh zaklinjati, tko god i to god on
bio, neka bude miran i neka me pusti da ustanem i da ponovno
upalim svjetlo. Ali me njegovi grleni govori odmah uvjerie da je
krivo shvatio moju nakanu.
Koji avo vi biti? ree on naposljetku. Ako ne
govoriti, prokletstvo! ja ubiti vas. I u tim rijeima goruim
tomahawkom zavitla u mraku oko moje glave.
Gazda, za ime Boje! Petre Coffine! povikah to me grlo
nosi. Gazda! Policija! Aneli nebeski! Upomo!
Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu
gromova! guriknu ponovno ljudoder, strano vitlajui
tomahawkom, iz kojeg se rasipao vru duhanski pepeo i kokica,
23

tako te se pobojah da e planuti posteljina. No, Bogu hvala, u taj as
stie krmar sa svijeom u ruci, a ja skoih s postelje pa pojurih
prema njemu.
Ne bojte se prozbori krmar, kesei se podrugljivo.
Taj vam Queequeg nee dirnuti ni vlas na glavi.
Nemojte se cerekati! izderah se ja. Zato mi niste rekli
da je taj vraji harpunar ljudoder.
Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje
glave po gradu? Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.
A onda e harpunaru:
Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj
ovjek spavati s tobom. Razumjeti?
Ja razumjeti sve promrmlja Queequeg, otpuhujui

23
Kokica iz lule izbaeni duhan koji jo gori. Prev.
48

dimove iz svoje lule i sjedajui u postelji.
Vi ui nadoveza domahujui mi tomahawkom i gurajui
jastuke i pokriva na moju stranu.
I zaista je pritom bio ne samo uljudan nego ljubazan i
dobroudan. Stajao sam asak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on
je zapravo bio ist i pristao ljudoder. emu sam inio sve te
gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudsko bie ba kao i ja, te ima isto
toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega. Bolje je spavati s
trijeznim kanibalom negoli s pijanim kraninom.
Gazda rekoh kaite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili
lulu, ili kako mu se to ve zove. Kaite mu naprosto neka prestane
puiti, pa u se pruiti pokraj njega, jer mi se ba ne mili da mi u
postelji netko pui. Opasno je to, a osim toga nisam ni osiguran.
Krmar mu to kaza, a on odmah poslua, te mi opet uljudno
domahnu da legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi
eli rei: Eto, neu te ni prstom dirnuti.
Laku no, gazda najposlije u krmaru. Moete ii.
Ja onda u postelju, i nikad u ivotu nisam slade spavao.
49

4. POKRIVA
Kad sam se sutradan probudio, tek to je svanulo, opazih da me
Queequeg srdano i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti
da sam mu ena. Pokriva je bio krpe od raznobojnih
etverouglatih i trokutnih krpica, a Queequegova tetovirana ruka,
sva iarana beskrajnim labirintom likova, sasvim nejednako opaljena
od sunca (bit e da ju je, po mornarskoj navadi, drao as na suncu,
as u sjeni, a rukave na koulji imao sad vie, sad manje zavrnute )
ta ruka, velim, bijae u svemu nalik na jedan okrajak toga
pokrivaa od arolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom leala na
pokrivau, kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od
samog pokrivaa, toliko su se boje mijeale i slijevale u zajedniko
arenilo. Samo sam po teini i pritisku mogao razabrati da me to
Queequeg zagrlio.
udni su osjeaji mnome ovladali. Hajde da ih pokuam
objasniti. Sjeam se da sam se u slinoj prilici naao kad bijah
dijete: nikad nisam iziao naisto bjee li to san ili java. Evo to je
bilo. Poinio sam neku vragoliju mislim, pokuao sam se uzverati
kroz dimnjak, kako sam prije nekoliko dana vidio da se uzverao neki
mali dimnjaar a moja maeha, koja me za svaku malenkost tukla
ili me slala bez veere u postelju, izvukla me za noge iz dimnjaka,
pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva sata popodne,
dvadeset i prvog lipnja, na naoj hemisferi najduljeg dana u godini.
Strano sam se osjeao. No, nije bilo pomoi, te ja lijepo gore, u
svoju sobicu na treem katu, i ondje se uzeh svlaiti, polako, polako,
samo da to vie utuem vrijeme, pa se onda gorko uzdahnuvi
zavukoh u postelju.
Leao sam tuan i alostan i raunao kako treba da proe
itavih esnaest sati prije nego to se mognem nadati svome
uskrsnuu. esnaest sati u postelji! Kria me zaboljee pri samoj
pomisli na to. A dan bio tako svijetao, sunce sjalo kroz prozor, s
ulice dopiralo kloparanje koija, a oko kue posvuda brujali veseli
glasovi. Osjeao sam se sve gore i gore, te najposlije ustadoh,
obukoh se te tihano sioh niza stube, u samim arapama. Potraih
maehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me u znak
osobite milosti estito izlema za moju zlou: sve drugo, samo neka
me ne kanjava da tako neizdrljivo dugo leim u postelji. Ali ona
50

bijae utjelovljenje svih savjesnih maeha, te ja moradoh natrag u
sobu. Tu sam leao sasvim budan i osjeao se gore nego ikad poslije
u ivotu, bilo mi je tee negoli i u najteim mojim nevoljama. Bit e
da sam najposlije zapao u muan drijem, pun mre, jer kad sam se
probudio, a budio sam se polako, i kada sam jo sav sanan otvorio
oi soba, prije obasjana suncem, bijae sad puna mraka. Odmah
osjetih kako me proimaju ledeni srsi: oko mene mrak i muk, a neka
natprirodna ruka kao da poiva na mojoj. Moja je ruka bila sputena
niz pokriva, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza ili utvara
kojoj je pripadala ta ruka, inila mi se da sjedi tik uz postelju.
Vrijeme kao da se toilo u vjekove, kao da su se stoljea nizala, a ja
sam sveudilj leao, nepomian, sav sleen od straha i jeze, ne
usuujui se izvui ruku, premda sam neprestano imao na umu da
bih, uzmognem li je samo malo maknuti, razbio taj strani priin. Ne
znam kako mi se ta svijest naposljetku rasplinula, no kad sam se
ujutro probudio, s grozom sam se svega sjeao, te sam se poslije
toga dane, tjedne i mjesece gubio uzalud pokuavajui objasniti tu
tajnu. ak me i sada mui ta zagonetka.
Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjeaj kad je ona
natprirodna ruka poivala na mojoj, bijae slian udnome uvstvu
to me proelo kad sam se probudio i ugledao pogansku
Queequegovu ruku kako me obujmila. Ali naposljetku u svijest mi
se poee vraati svi dogaaji minule noi, jasno mi se jedan za
drugim javie u svojoj zbilji, tako de na kraju ostade samo
kominost moga poloaja. Jer iako sam se upinjao da maknem
njegovu ruku da razrijeim taj mladoeniki zagrljaj ipak me
on, onako duboko usnuo, drao u zagrljaju kao da nas nita ne moe
rastaviti doli smrt. Pokuah ga probuditi: Queequeg! a u
odgovor uh samo hrkanje. Zatim se okrenuh, ali mi bijae kao da
mi je vrat u konjskom hamu, i odjednom osjetih da me neto
zagreblo. Odgurnuh pokriva, a kad tamo, to divljaku uz bok spava
tomahawk, kao neko dojene uiljena, sjekiriasta lica. Eh, ba sam
pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuoj kui, po bijelu danu,
a kraj mene ljudoder i tomahawk!
Queequeg, za ime Boje, Queequeg, probudi se!
Najposlije, poto sam se dobrano natezao i neprestano
uzvikivao kako nije dolino da muko mukoga zagrli takvim
branim zagrljajem, uspjeh iz njega izmamiti neko mrmljanje, te on
odmah povue ruku, strese se kao newfoundlandski pas kad izie iz
51

vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac, pa tarui oi upilji pogled
u me, kao da se ne sjea kako sam se ja tu stvorio, premda mu se u
oima poelo daniti neko mutno raspoznavanje moje osobe. Ja sam
pak leao i mirno ga gledao, sada ve bez nekoga veeg straha, a
onda se nagnuh blie, da bolje promotrim to neobino ljudsko
stvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se inilo, stvorio svoj sud o
svome sobnom drugu, i kad se, da tako kaem, pomirio sa stanjem
stvari, u jednom se skoku nae na nogama, pa mi nekim znakovima
i glasovima uze objanjavati da e se on, ako mi je po volji, prvi
odjenuti te mi onda prepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u
tim prilikama zaista vrlo uljudna uvertira. iva je istina da ti
divljaci, mislili vi to god vas volja, imaju priroen osjeaj
uljudnosti, i silno su tankoutni: uljudnost im je upravo udesna.
Izriem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretao neobino
udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan: zurio
sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnju
pri odijevanju, jer je u tome asu radoznalost nadjaala moj dobri
odgoj. A valja znati, ba svaki dan ne susree ovjeka kao to je
Queequeg. Njegova osoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni
izvanredne panje.
Poeo se odijevati s glave, nataknuvi najprije eir od
dabrovine, koji je, usput reeno, bio prilino visok, a onda se, jo
uvijek bez hlaa, dao u potjeru za izmama. avo bi ga znao, jer ja
ne znam, zato se odmah zatim bacio pod postelju s izmama u
ruci i sa eirom na glavi; po estim uzdasima i po munu stenjanju
zakljuio sam da to moj ovo navlai izme, premda mi nije poznato
nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi se obuvanje izama
smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kako vidite, bijae
bie u prijelaznom stanju ni gusjenica, ni leptir. Bio je upravo
toliko civiliziran da je svoju neobinost pokazivao na najudnije
naine. Njegov odgoj jo nije bio dovren. Bijae samo stariji ak.
Da nije ve bio neto civiliziran, vjerojatno se uope ne bi natezao s
izmama, a da nije jo uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na
pamet da se zavue pod postelju da bi obuo izme. Naposljetku se
pojavi sa eirom dobrano uguvanim i na oi nabijenim, te poe
kripati i epesati po sobi, kao da su ga, nenavikla da hoda obuven,
njegove izme od kravlje koe, vlane i zborane, i po svoj prilici ne
po mjeri nainjene, toga hladnog jutra ljuto tiskale kad je u njima
koraknuo.
52

Videi da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kue preko puta,
jer ulica bijae uska, lako gleda u nau sobu, i razabirui sve vie da
Queequeg izgleda prilino nepristojno imajui na sebi jedva neto
vie od izama i eira, ja ga poeh moliti, kako sam najbolje znao,
da se malo pouri sa svojom toaletom, a nadasve da to prije ue u
hlae. On me poslua, a zatim se okrenu umivati. U taj jutarnji sat
svako bi krteno eljade umilo lice, no Queequeg se, na moje veliko
iznenaenje, zadovoljio time da vodom zalije grudi, nadlaktice i
ruke. Zatim navue prsluk, pa uzevi komad tvrda sapuna sa stola za
umivanje, to jest s one krinje na sredini sobe, umoi ga u vodu i
poe sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje uva
britvu kadli se on nuto uda! mai za harpun to je stajao u
kutu kraj postelje, izvue dugako drveno koplje, skide otricu, malo
je nabrusi na izmi, pa se onda uputi prema onom komadiu
ogledala na zidu te poe snano strugati ili, prije, harpunati svoje
obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to znai ljudski iskoristiti
proizvode Rogersove noarnice! Poslije se i nisam toliko udio
njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena elika iljak
na harpunu i kako su bridovi otrice britko naotreni.
Brzo je zavrio ostatak toalete i ponosna koraka iziao iz sobe,
umotan u teku mornarsku kabanicu i maui svojim harpunom kao
maralskom palicom.
53

5. DORUAK
Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam siao u gostinjsku sobu, vrlo
ljubazno probesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio
na nj, iako se u vezi s mojim sobnim drugom ba ljudski bio sa
mnom naalio.
Bilo kako bilo, divno je kad se moe od srca nasmijati; no u
ivotu nam se, naalost, rijetko kada prua prilika za takav smijeh. I
zato, kad neki ovjek svojom linou prua drugima povoda za
smijeh i alu, neka ne bude prznica, nego neka pusti da mu se drugi
smiju i neka sam odmah prihvati svaku alu. Vjerujte mi, oni ljudi
kojima se drugi mogu tako srdano smijati, esto su mnogo vredniji
nego to moda i mislite.
Toionica je sada bila puna gostiju koji su u svratitu bili na
stanu i hrani, a koji su sino prispjeli, te ja jo nisam imao prilike da
ih izbliza pogledam. Gotovo sve sami kitolovci: prvi bomani, drugi
bomani, trei bomani
24
, brodski tesari i brodski bavari, brodski
kovai, harpunari i uvari druba preplanulih lica, vrstih miica
i upave brade neoiana, rutava druina, a svi u svojim
mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.
Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena
ve na kopnu. Ovom se mladiu are obrazi kao kruka to na suncu
zri, te mu valjda i miriu na moak, a teko da je vie od tri dana to
se iskrcao poslije plovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do
njega nije tako zagasito opaljen od sunca, a lice mu se sja kao

24
Boman ili bocman (od holandskoga bootsman) nii zapovjednik, nadzornik,
nadglednik koji se brine za red i istou na brodu, pouava mornare njihovu poslu;
voa posade na brodu, brodici ili na amcu, itd; podasnik koji ima nadzor nad
brodskom posadom Prev.
Vidi lanak Gdje je nestao boman?, eljko Stepani/ Jasenka Maslek,
Nae more 54(1-2)/2007; Tu izmeu ostalog pie: Zanimljivo je da su za
prevedenicom boman, uz standardni naziv asnik, vrlo esto posezali nai
prevoditelji Gorjan i Tabak u prijevodu jednoga od najslavnijih svjetskih romana s
pomorskom tematikom Moby Dicka Hermana Melvillea, i to prevodei engleski
naziv mate. U talijanskome se prijevodu za isti engleski naziv pojavljuje samo
prevedenica ufficiale. Hrvatski prevoditelji nisu ni jednom posegnuli za nazivom
notromo, ak ni u primjeru kad se Melville posluio nazivom boatswain, to je
razliito od naziva mate. Preveli su ga kao boman, dok se talijanski prevoditelj
posluio prevedenicom nostromo. M.
54

ulateno drvo. Onom treem put je jo osmagla od tropske pripeke,
ali ve malo ublijedjela bez sumnje se ve nekoliko tjedana skita
na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kao Queequegu, iarani
raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kanda u jedan mah,
pojas po pojas, pokazuju najrazliitija podneblja?
Jelo spremno! povika sada gostioniar, rastvarajui irom
vrata, te svi uosmo na doruak.
Kau da ljudi koji su se nagledali svijeta stjeu neusiljeno
vladanje i sigurnost u drutvu. Ali ne uvijek: Ledyard, uveni putnik
iz Nove Engleske, i Mungo Park, slavni kotski istraiva da, ba
oni, osjeali su se u salonu nelagodnije negoli itko drugi. No moda
vonja u saonicama to ih vuku psi, kako je Ledyard prokrstario
Sibiriju, ili duge samotne etnje u srcu crne Afrike, a prazna eluca,
to bijahu zbir pothvata siromaha Munga ta putovanja, velim,
moda nisu najbolji nain da se postignu vrlo uglaene drutvene
manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost u drutvu, openito
uzevi, postie se svuda.
Te su mi misli dole na pamet kada smo svi bili posjedali oko
stola, i kad sam se spremao da sluam koju zanimljivu o lovu na
kitove; ali, na moje veliko iznenaenje, gotovo su svi mukom
utjeli. I ne samo to, nego su svi, ini se, bili i nekako u neprilici.
Da, tu se naao skup morskih vukova, od kojih su se mnogi bez i
najmanje straha, usred oceana, esto nepoznata, prikuili orijakim
kitovima, te ih i ne trepnuvi oima u dvoboju usmrtili, pa ipak,
sjedei tu u drutvu i dorukujui, premda im je svima zajedniko
zvanje, a i ukusi im srodni eto bleje jedan u drugoga, kao da jo
nikad nisu bili izvan ovjeg obora na planinskim ispaama Green-
Mountainsa. udno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe
lovce koji ratuju s kitovima!
No to se tie Queequega eh, on vam je sjedio meu njima, i
to sluajno ba elo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih
mogao ba mnogo rei u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni
njegov najvatreniji potovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati to
je na doruak doao s harpunom, i njime se sluio bez ikakvih
obzira, pruajui je preko stola uz neposrednu opasnost po mnoge
glave i grabei bifsteke preda se. No bio je u tome nadasve miran i
hladnokrvan, a svi znamo da veina ljudi smatra pristojnim ono to
je uinjeno mirno i hladnokrvno.
Neemo sada spominjati sve Queequegove neobinosti na tom
55

polju, neemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vrue pecivo,
posveujui iskljuivo svoju panju napol ispeenim bifstekima.
Dosta je rei da se, kad je doruak bio dovren, uputio s ostalima u
toionicu, pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajui i
dimei, sa svojim nerazdruivim eirom na glavi, dok sam ja iziao
da se malo proetam.
56

6. NA ULI CI
Iako sam se isprva snebivao zamiljajui tako neobinu pojavu
kakva bijae Queequeg, kako se kree meu uglaenim ljudima
civiliziranoga grada, ta se zauenost brzo rasplinula kad sam prvi
put po danjem svjetlu proetao ulicama New Bedforda.
Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se
vanijem lukom gradu esto vide neobino udni i neopisivi tipovi
iz dalekih krajeva. tovie, i na Broadwayu i Chestnut Streetu
25

okrznut e se kadikad mornari sa Sredozemnog mora o zaplaene
dame. Regent Street
26
nije nepoznata Indijcima i Malajcima, a u
Apollo Greenu u Bombayu ivahni Yankee
27
esto su domorodcima
natjerali strah u kosti. Ali New Bedford u tom pogledu nadmauje
sve Water Streete i Wapping
28
. Na svim tim mjestima viate samo
mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibali eretaju na
ulinim uglovima, ivi ivcati ljudoderi, mnogi od njih jo
nepokrteni pogani. Da, neobina li prizora!
Ali osim Fidijanaca, Tongatabuara, Eromangoana,
Panangijaca i Brigdijaca, osim stranih uzoraka s brodova
kitolovaca, tipova koji tumaraju ulicama a da se nitko i ne osvre na
njih, vidjet ete jo udnijih spodoba, a svakako jo kominijih.
Svakim tjednom pristiu u taj grad i desetci i dvadesetci zelembaa
iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea svi edni zarade i svi
noeni eljom da se proslave na moru. Veinom su to mladii
snana rasta, momci koji su do juer kao drvosjee obarali drvlje, a
sada hoe da odbace sjekiru i da segnu za kitolovakim kopljem.
Mnogi su zeleni kao i samo Zeleno gorje
29
, odakle su i doli.
Ponekad se ponaaju kao prava dojenad. Pogledajte samo ono
mome to se epiri na uglu. Na glavi mu pusten eir, kaput mu
razrezanih skuta kao lastin rep, opasao se mornarskim pojasom, a za

25
Broadway ulica u New Yorku, uvena sa svojih kazalita; Chestnut
ulica u Philadelphiji. Prev.
26
Regent Street jedna od najelegantnijih ulica Londona. Prev.
27
Yankee (Jenki), nadimak graana SAD-a. Prev.
28
Water Street ulica u lukoj etvrti New Yorka; Wapping jedna od
lukih etvrti u Londonu. Prev.
29
Green Mountains (Zelene gore), ogranak planinskog lanca Alleghany u
saveznoj dravi Vermont. Prev.
57

pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi s mornarskim
nepromoivim eirom, a ogrnut kabanicom od najfinijeg sukna.
Nema toga gradskog kicoa koji bi se mogao usporediti sa
seoskim gizdelinom mislim, s onim seoskim klipanom -
fifiriem koji u danima pasje vruine anje na svoja dva jutra
oranice, a na ruetine navukao rukavice od jelenje koe, sve od
straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takav seoski gospodii i
zavrzalo utuvi sebi u glavu da se poto-poto proslavi, pa se pridrui
kitolovcima, treba vidjeti to on sve ne spravlja kad stigne u luku.
Pregovarajui s krojaem radi svoje mornarske opreme, eli da mu
se na prsluk priiju velika zvonolika puceta, a sapinjae na platnene
hlae. O, jadni lukoderu! Kako li e bijedno prsnuti i otprhnuti te
sapinjae pri prvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s
njima i dugmetima, vihor zavitla i sa svim ostalim povue u drijelo
orkana.
No nemojte misliti da taj uveni grad nema nita drugo
pokazati strancima do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O,
nipoto! New Bedford zaista je udno mjesto. Da nije bilo nas
kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio u stranim prilikama kao i
obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegove pozadine zastrauju
svojim krom i turim kamenjem. No sam je grad moda za ivot
najugodniji u svoj Novoj Engleskoj
30
. Istinabog, to je zemlja ulja, ali
ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja ita i vina. Po ulicama ne tee
mlijeko, niti su u proljee poploene svjeim jajima. Ali uza sve to,
u itavoj Americi neete nai vei broj patricijskih kua ni tako
bogatih perivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je
sve to posadio na tom neko vrletnom i neplodnom tlu?
Idite i pogledajte eljezne simboline harpune oko one visoke
palae tamo podalje, pa ete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve
te tvrde, ponosite kue i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i
Indijskog oceana. Sve je to bilo harpunirano te dovueno ovamo iz
morskih dubina. Bi li i sam Herr Alexander mogao izvriti djelo
slino tome?
Kau da u New Bedfordu oevi daju svojim kerima kitove u
miraz, a sinovicama ostavljaju u batinu morske svinje. Treba otii u
New Bedford elite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kua, kau,

30
New England naziv za savezne drave Maine, New-Hampshire, Vermont,
Massachusetts, Rhode Island i Connecticut. Prev.
58

ima svoje spreme i klijeti za ulje, te svu no netedimice gore
svijee, nainjene od vorvanja.
Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih
zelenih drvoreda proaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku,
izdiu divlji kesteni svoje kao svijenjake ispruene grane s
unjastim cvatom. Tako je svemona umjetnost da je na mnogo
mjesta u New Bedfordu presadila terase cvjetnog arenila na
neplodne gromade to su preostale te ondje bile baene posljednjeg
dana stvaranja svijeta.
A ene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene rue. Ali
rue cvatu samo ljeti, dok je njena rumen njihova lica trajna kao
sunana svjetlost u sedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca
tome cvatu doli u Salemu,
31
gdje mlade djevojke, kako mi kau,
odiu takvim miomirisom te ga njihovi dragani-mornari osjeaju ve
na milje daleko od kraja, kao da plove prema mirisnim obalama
molukim, a ne put ala puritanskih.

31
Salem, luka u saveznoj dravi Massachusetts. Prev.
59

7. CRKVI CA
U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima
mrkih ribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili
Pacifikom a koji bi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni
ja, dakako, nisam to propustio.
Kad sam se vratio sa te prve jutarnje etnje, ponovno iziem te
usmjerim korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo
je sunca i zimske vedrine, a umjesto toga susnjeica i magla.
Zaogrnut svojom rutavom kabanicom to je zovemo medvjeom
koom, probijao sam sebi put kroz upornu oluju. Kada sam uao,
naao sam ondje samo nekoliko mornara i mornarskih ena i
udovica to su se razile po crkvici. Vladala je priguena tiina koju
su samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemi pobonici
kanda navla sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svaki
pojedini tihi jad usamljen i nepriopiv. Sveenik jo nije bio prispio,
i tako ti nijemi otoci, ti mukarci i ene, sjede i upiru oi u
mramorne ploe u crnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana
propovjedaonice. Tri su nosile otprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim
da ovdje navodim ba iste rijei:
Posveenu uspomeni
JOHNA TALBOTA
koji je u osamnaestoj godini ivota nestao na moru
blizu otoka Desolacin, uz obalu Patagonije
dana 1. studenog 1836.
ovu plou postavi
njegova sestra
*
Posveenu uspomeni
Roberta Longa, Willisa Elleryja,
Nathana Colemana, Waltera Cannyja,
Setha Macyja i Samuela Gleiga
momadi na jednom amcu
s broda Eliza
to ga je kit odvukao i potopio
na puini Tihog oceana
dana 31. prosinca 1839.
60

Ovu plou postavie
preivjeli drugovi
*
Posveen uspomeni
pokojnog
Kapetana Ezekiela Hardyja
koga je, na pramcu amca, usmrtio kit
blizu obala Japana
dana 3. kolovoza 1833.
ovaj kamen postavi
njegova udovica
Stresavi soliku sa zaleenog eira i ogrtaa, sjednem blizu
vrata, pa pogledavi u stranu, na svoje udo opazim Queequega, koji
ne bijae daleko od mene. Na njega je djelovala sveanost prizora, te
mu se na zauenom licu izraavala nevjerica i radoznalost. Od svih
prisutnih taj je divljak jedini primijetio moj ulazak, jer je bio jedini
koji nije umio itati, pa prema tome nije ni itao one hladne natpise
na zidu. Ne znam je li itko od roaka onih pomoraca kojima imena
bijahu ondje uklesana, bio meu sakupljenima, ali u pomorstvu ima
toliko nesrea koje se i ne biljee, a po dranju mnogih nazonih
ena bilo je vidljivo, ako ne ve i po vanjskim znacima, da u srcu
nose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu
preda mnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te
hladne ploe sjeanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene
rane, te one opet prokrvare.
Oh, vi kojima pokojnici poivaju pod zelenom tratino, vi koji
stojite pored grobnih humaka obraslih cvijeem, te moete rei:
Evo tu, na tome mjestu, lei bie koje sam volio vi i ne slutite
pusti oaj to pritie ova stvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke
praznine iza tih crno obrubljenih mramornih ploa koje ne pokrivaju
pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge u tim nepominim natpisima!
Kolike li praznine i nepouzdanosti u tim rijeima koje kao da
rastau svaku Vjeru i odriu uskrsnue onima to su izginuli na
neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploe isto tako mogle stajati
u spilji Elephante
32
kao i tu.

32
Elephanta, spiljski grad u Bombajskom zaljevu; u podzemnim hramovima
naeni su prastari reljefi. Prev.
61

U koji li su popis puanstva ubrojeni mrtvi ovjeanstva? Kako
to da poslovica o njima veli da- mukom mue, iako uvaju i kriju
mnogo vie tajna nego prudovi Goodwin Sands?
33
Kako to da onoga
koji je juer otiao na drugi svijet, okrste tako tekom i neistinitom
rijei 'mrtav', a ne zovemo ga tako ako se ukrca na brod to plovi
u Indiju, u najdalje krajeve na ovome ivom svijetu? Zato drutva
za osiguranje ivota plaaju premije za mrtve kad su besmrtni? U
kakvoj to vjenoj obamrlosti i smrtnom beznadnom transu poiva
starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekih ezdeset stoljea?
Kako to da smo neutjeni zbog onih za koje ipak vjerujemo da
uivaju vjeno blaenstvo? Zato svi ivi toliko nastoje uutkati sve
mrtve? Zato sama glasina da se u nekoj grobnici ulo kucanje,
stravom ispuni itav grad? Sve to nije bez nekog znaenja.
Ali se Vjera, kao akal, hrani meu grobovima, pa upravo od
tih sumnja oko umrlih crpe svoju najivlju nadu.
Mislim da vam ne moram rei s kakvim sam osjeajima, u
predveerje svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne
ploe i u tmurnoj rasvjeti toga alosnog dana itao sudbine
kitolovaca koji su, prije mene, krenuli na daleki put. Da, da,
Ismaele, ta ista sudbina moe i tebe snai. No nekako sam se ipak
razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe li prilike za
promaknue, te se inilo da, ba tako! da e me razbijeni
amac kao ukazom uiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj
kitolovakoj raboti bezglasno, brzo, kaotino otpremanje ovjeka
u Vjenost. Pa to onda? Meni se sve ini da strahovito krivo
promatramo taj problem ivota i Smrti. Mislim da ono to ljudi
nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskom svijetu, jest moja prava
bitnost. Meni se ini da smo u promatranju duhovnih stvari uvelike
nalik na kamenice koje kroz vodu promatraju sunce, pa za gustu
vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelo samo talog
moga boljeg bia. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoe, to nisam
Ja. I zato do tri puta kliem ivio Nantucket! a amac neka mi
razbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali duu moju ni sam
veliki Jupiter ne moe unititi.

33
Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Pria kazuje
da ti prudovi oznauju grob nekog otoka to je nestao u XI. stoljeu. Prev.
62

8. PROPOVJ EDAONI CA
Nisam dugo sjedio, kadli ue ovjek izvjesne asne jedrine.
im su se za njim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi
pogledi, puni potovanja, s kojim su svi prisutni na nj pogledali,
uvjerljivo posvjedoie da je taj dini starina sveenik. Da, bio je to
uveni otac Mapple, kako su ga zvali kitolovci, meu kojima on
bijae vrlo omiljela linost. U mladosti je i sam bio pomorac i
harpunar, ali je prolo ve mnogo godina otkako se posvetio
sveenikom zvanju. U vrijeme o kojem piem zaao je otac Mapple
u duboku zimu svoga dugog i zdravog ivota, nalazio se u onim
godinama starosti to kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po
borama njegova smeuranog lica razlila neka blaga vedrina
pramaljetnog buenja kao to zelenilo izbija ispod pretproljetnog
snijega. Tko je god otprije poznavao povijest njegova ivota, kad bi
prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogao utoliti svoje najivlje
radoznalosti za toga ovjeka, jer su se na njegovu liku, s obzirom na
burni pomorski ivot to ga je proveo, sveenika obiljeja ocrtavala
uz neke osobitosti. Kad je uao, primijetih da nema kiobrana, a
zacijelo se nije dovezao u koiji, jer mu se s nepromoivoga
mornarskog eira cijedila rastaljena solika, a velika ohana
kormilarska kabanica bila mu tako nakvaena mokrinom da ga je
svojom teinom pritezala k podu. On je meutim skinuo eir,
svukao kabanicu, izuo kaljae, pa sve stavio na odreeno mjesto u
oblinjem kutu, a onda je, dolino odjeven, mirno priao
propovjedaonici.
Kao veina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko
podignuta, a budui da bi pravilne stube do takve visine, zbog
velikog kuta s podom, oduzele odvie mjesta od ionako ve
skuenog prostora u kapeli, arhitekt je po svoj prilici posluao savjet
oca Mapplea, pa dovrio propovjedaonicu bez ikakvih stuba,
nadomjestivi ih okomito privrenom bukainom,
34
nalik na one
po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz amca uspinju uz bok
broda. ena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu
lijep par konopa od crvene vunene pree, pa kad su se ljestve obojile

34
Jakovljica, brodske ljestve od konopa s drvenim preanicama, koje se
sputaju niz bok broda. Prev.
63

mahagonijevom bojom, itava ta naprava, s obzirom na namjenu
kojoj je kapela sluila, bijae dosta ukusno izraena. Zaustavivi se
askom pri dnu tih ljestava od konopa, drei se objema rukama
stupnih glavica za koje bijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac
Mapple svrne pogledom gore, a onda se s pravom mornarskom
spretnou, a ipak sveana dranja, pone penjati hvatajui se
naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da se vere u ko
glavnog jarbola na svom brodu.
Okomiti dijelovi te bukaine bili su, kao u drugih ljestava od
konopa, nainjeni od ueta, samo su prijenice bile drvene, tako da
je svaka bila umetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled
na propovjedaonicu, primijetio sam da su te zglobnice, premda na
brodu vrlo potrebne, na tom mjestu sasvim izline. Nisam naime
oekivao da e se otac Mapple, kad se bude uspeo gore, polagano
okrenuti, nagnuti se, te promiljeno poeti povlaiti ljestve,
prijenicu za prijenicom, u propovjedaonicu, dok ne povue sve k
sebi, ostajui tako sam u svome malom, neosvojivom Quebecu.
35

Neko sam vrijeme razmiljao, ali nikako da shvatim zato je to
uinio. Otac Mapple bijae nadaleko uven sa svoje iskrenosti i
pobonosti, te nisam mogao posumnjati da se slui trikovima da bi
stekao popularnost. Ne, ne, pomislih, tu je zacijelo vaan razlog
posrijedi; bit e da je u tome neka skrivena simbolika. Ne znai li
moda to fiziko povlaenje neku duhovnu, privremenu izolaciju od
svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskih veza? Jest, jer ta
propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom rijei, sada je tome
vjernom Bojem slubeniku u se zatvorena, nepristupana tvra,
uzdignuti Ehrenbreitstein,
36
s nepresuenim vrutkom vode meu
zidovima.
No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz
sveenikova pomorskog ivota. Izmeu mramornih spomen-ploa s
obiju strana propovjedaonice, na njezinu zaleu, zid je bio ukraen
velikom slikom: prikazivae ona krasan brod u borbi protiv strane
oluje, nedaleko od obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi.

35
Quebec glavni grad istoimene kanadske pokrajine. U Melvilleovo doba
zvali su taj grad amerikim Gibraltarom, zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini
usred grada. Moda je to aluzija na opsadu Quebeca 1759. kad su engleski doseljenici
zauzeli tu tvravu. Prev.
36
Tvrava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagraena na peini visokoj 175
m. Prev.
64

A visoko iznad valova to se rue na brod, gore u kovitlacu
natutenih oblaina, treperi otoi sunanog svjetla, odakle sja jedno
aneosko lice, i taj svjetlonosni lik baca odbljesak sjaja na
opustoenu palubu, treperav krug svjetla, nalik na srebrnu plou to
umetnuta u palubu broda Victory oznauje mjesto gdje je pao
Nelson.
37
O, brode neustraivi, kao da aneo govori, plovi hrabro
i pobijedi mora bijes; jer gle, ve sunce goni mrak i satrt e oluje
mo, i pobjede e palit krijes.
Ali i sama propovjedaonica nosila je obiljeja pomorskog
ukusa kojim su se isticale ljestve i ona slika. Njeno je proelje bilo
nalik na pramac broda, a Sveto pismo lealo je na isturenom,
izrezbarenom tioniku, po uzoru na pulenu
38
na brodskom kljunu.
Nita nije moglo biti vie simbolino jer propovjedaonica je
najistureniji dio na toj naoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve
je ostalo za njom; sa nje se najprije nasluuje i zapaa oluja Bojeg
bijesa, pramac mora podnijeti prvu najezdu razbjenjelih valova, sa
tog se mjesta zazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da,
svijet je brod koji kree na daleko putovanje, a ne brod koji se vraa
u luku; propovjedaonica je njegov pramac.

37
Horace Viscount Nelson (1758.-1805.), engleski admiral; unitio francusko
brodovlje kod Abukira i pred rtom Trafalgarom. Njegov brod Victory uva se u
Portsmouthu, a mjesto na palubi gdje je Nelson pao oznaeno jc spomen-ploom.
Prev.
38
Pulena, drveni kip na brodskom kljunu. Prev.
65

9. PROPOVI J ED
Otac se Mapple uspravi te blagim glasom to odavae
skromnost i odlunost, pozove ratrkane vjernike da se priblie.
Ej, vi s desnog boka, vie nalijevo, a vi s lijevog vie
nadesno! Svi na sredinu!
ulo se priglueno kloparanje tekih mornarskih izama
izmeu klupa i jo slabije struganje enskih cipela, a onda se sve
opet smirilo, i sve su oi bile uprte u propovjednika.
asak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice,
prekrii velike, smee ruke na grudima, uzdigne sklopljene oi i
pone moliti tako duboko i usrdno te se inilo da je kleknuo na
molitvu na dnu samog mora.
Zatim, otegnutim tonovima to su se razlijegali kao neprekinut
bruj zvona na brodu koji tone u magli, poe itati slijedeu crkvenu
pjesmu, no pri posljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i
zanosno:
Nada mnom jeziv svod se iri,
od kita rebra luk za lukom,
u bezdan tonem Boji vali
posmrtno poju svojim hukom
Razjapilo se drijelo pakla,
gdje smrtni uas vjeno vlada,
gdje prokletnika due ame
i mene samog oaj svlada.
Prizivao sam Boga svoga;
ja uzalud ga nisam zvao,
jer smilov se pokajniku,
i kit me opet izbljuvao.
Da brodolomca mene spasi,
ve srebrn dupin hita blie;
izbavitelj svoj bijes utoli,
iz olujnog me mora die.
66

Ja, hvalit u i slavit Boga,
vijek spominjat se stranog asa
kad Vinji mi se smilovao
pruivi mi nadu spasa.
Gotovo svi prihvatie tu himnu koja se uzdie visoko i nadjaa
oluje huk. Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao
listove Biblije, te najposlije, zagledavi traenu stranu, prozbori:
Draga brao mornari, spomenite se zadnjeg stiha prvog
poglavlja Knjige proroka Jone Gospodin zapovjedi, te velika riba
proguta Jonu.
Brao mornari, ta knjiga ima samo etiri poglavlja etiri
kazivanja kao etiri tanka mrlina,
39
usukana u debeloj gumini
40

Svetoga pisma. Pa ipak, kako li su neizmjerne dubine due, u koje
tone pramac Jonin! Koje li mudrosti u rijeima toga proroka! Kako
li je velebna ona himna koju Jona pjeva u ribljoj utrobi! Kako li se
ori sveanou i silinom olujnog vala! Kao da osjeamo kako sve
poplave i vali morski prelaze preko nas, osjeamo kao da zajedno s
njim tonemo na strano dno, glibovito i morskim raem obraslo!
Ali to nas zapravo ui knjiga o Joni? Brao mornari, dvopletan je
uzao to nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke,
pouka za sve nas grenike, a pouka i za me napose, koji sam jedan
od Bojih peljara. Nama je grenicima pouka, jer je to pria o
grijehu, o tvrdoi srca koju naglo strah upokori i kazna Boja
dostie, pria o pokajanju i molitvi, o konanom spasenju Joninu i o
velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudi grenika, grijeh bjee i u
tome sinu Amitajevu to hotimice nije sluao zapovijed
Gospodinovu. Nije vano kakva je to bila zapovijed i kako je
priopena, no on je smatrae pretekom. Ali sve to Bog od nas trai
nama je teko, znajte, i stoga on ee zapovijeda nego to trai da
nas uvjeri. A sluamo li Boga, moramo biti neposluni prema sebi,
obuzdavati svoju volju, i ba u toj neposlunosti prema sebi nalazi se
tekoa poslunosti Bogu.
I Jona je prkosio Bogu, uskraujui mu poslunost i nastojei
da bjei od njega. Ponijela ga misao da e ga brod, sagraen
ljudskim rukama, prebaciti u daleke zemlje, nedostine Bojoj ruci,

39
Tanko ue. Prev.
40
Debelo ue. Prev.
67

gdje gospodare samo vladari ovog svijeta. unja se po pristanitu
Joppe i trai brod to kree u Tarshish. Moda je u tome neki smisao
to je dosad ostao nezapaen. Svakako taj Tarshish nije mogao biti
neki drugi grad doli dananji Cdiz. To je miljenje uenih ljudi. A
gdje se nalazi Cdiz, brao mornari? Cdiz je u panjolskoj, morem
tako daleko od Joppe, koliki je put Jona u ono vrijeme ba mogao
prevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo jo nepoznato more. A
Joppa, dananja Jaffa, brao mornari, lei na najistonijoj obali
Sredozemnog mora, sirijskoj. Tarshish pak ili Cdiz, udaljen dvije
tisue milja na zapad od te obale, lei ba pred Gibraltarskim
tjesnacem. Vidjeste li, dakle, brao mornari, kako je Jona htio
bjeati od Boga, do na kraj svijeta? Jadnik to zasluuje prezir, s
kapom se, navuenom na svoje grene oi, krije pred svojim Bogom
i vrlja izmeu brodova kao lupe koji eli se to prije prebaciti
preko mora. Izgledao je tako zaputen i sumnjiv te bi ga luki stra-
ari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor jo prije nego to bi
se dohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i
potukaa! Nema prtljage, nema kutije za eir, nema kovega ili
putne torbe, nema nigdje prijatelja da ga isprati na pristanite i da
mu kae zbogom. I naposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i
zavirkivanja, Jona nae jedrenjak iz Tarshisha, na kojem su upravo
dovravali ukrcavanje robe, te kad on stupi na palubu, pa da e
ravno u kabinu do kapetana, a ono svi mornari prestali podizati teret,
pa samo gledaju u zle oi toga ovjeka to je na brod stupio. Jona to
primijeti, ali se uzalud pravio bezbrinim i samosvjesnim bijedan
smijeak ne moe istrajati na licu. Mornarima je doljak otprve
sumnjiv. Na njima svojstven aljiv nain, ali ipak ozbiljno, oni se
saaptavaju: Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu! Vidi li
ga, Joe, to ti je razbludnik mnogoenja! Kladim se, Harry, da
je to preljubnik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili moda
jedan od onih ubojica to su nestali iz Sodome! Neki drugi pojuri s
broda na kraj, da proita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za
koju je brod bio vezan; raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika
onome tko uhvati ocoubojicu, a dodan je i osobni opis toga zloinca.
ovjek ita, pogledavajui pokatkad s tjeralice na Jonu, dok ostali
mornari na palubi, kao po dogovoru, sve vie steu krug oko Jone,
spremni da ga pograbe. A Jona sav dre od straha; smaui svoju
posljednju snagu i odvanost, izgleda samo jo kukaviniji. Hoe da
makne sumnje sa sebe, a ba je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kako
68

je najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po
opisu da to nije onaj koga trae, pustie ga, te on sie pod palubu, u
kabinu.
'Tko je?' vikne kapetan, koji je za stolom u urbi spremao spise
za carinarnicu. 'Tko je?' O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu
zabridjelo! Umalo to se nije dao u bijeg. No onda se pribere. 'Htio
bih se s tim brodom prebaciti u Tarshish; kada ete razapeti jedra,
kapetane?' Dotad kapetan, zaokupljen svojim poslom, nije jo ni
pogledao Jonu, premda je stajao pred njim, ali tek to zau taj uplji
glas, brzo omjeri doljaka pronicavim pogledom. 'ekamo samo
plimu', odgovori polako, gledajui ga svejednako otrim pogledom.
'Zar neete prije, kapetane?' 'Dosta rano za svakoga potenog
putnika.' Aha, Jona, tebe kao da je ponovno ignuo no pod
rebra! No on bre-bolje razbije kapetanove sumnje. 'Ja u s vama'
ree. 'Kolika je vozarina? elim odmah platiti.' Jer izrijekom stoji
pisano, brao mornari, kao neto to ne treba smetnuti s uma u ovoj
prii stoji, velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u
vezi s ostalim, vrlo znakovito.
Kapetan je, brao mornari, bio jedan od onih koji e vam
smjesta prepoznati grenika ili zloinca, ali je zbog svoje lakomosti
izdavao samo siromane. Na tom svijetu, brao mornari, greniku
koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok
Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici. I zato
kapetan odlui izmjeriti dubinu Jonine novarke, prije nego to e
stvoriti svoj sud o njemu. I zatrai mu trostruku vozarinu, a Jona
pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u isto vrijeme
pristade omoguiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No i
onda kada je Jona poeo vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na
oprezu i sumnjiavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da
vidi nije li krivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako
je Jona primljen na brod. 'Pokaite mi kabinu, kapetane' ree
Jona. 'Umoran sam od puta, treba mi odmora'. 'Vidi ti se na
licu' na to e kapetan, 'evo, tu ti je kabina.' Jona ue, te htjede
zakljuati vrata, ali u bravi nije bilo kljua. Sluajui ga kako
rukama sve neto eprka oko vrata, kapetan se prigueno nasmije i
promrsi neto o vratima na robijakim elijama, koje se iznutra ne
mogu zakljuati. Onako u odjei i sav praan, Jona se svali na leaj,
a strop male kabine samo to mu nije dodirnuo elo. Zrak je
zaguljiv, Jona teko die. I tada Jonu, u onoj tijesnoj kulji ispod
69

brodske vodene linije, obuzima slutnja to mu najavljuje strani as
kada e ga kit zasunjiti u svojoj utrobi.
Svojom osovinom o zid privrena svjetiljka lagano se ziba u
Joninoj komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema
pristanitu, zbog teine posljednjih bala robe to je ukrcana,
svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako se blago njie, ipak je, prema
ravnim linijama kabine, neprestano nahereno; zapravo jedino ta
svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo jo jae istie nagnute
ravnine i plohe meu kojima je objeena. Ta svjetiljka plai Jonu i
tjera mu neki strah u kosti. Dok lei na mornarskom leaju,
izmuene mu oi kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad
uspio, ne moe eto ni na emu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled.
Nesklad okomito objeene, a ipak naherene svjetiljke, sve ga vie
proima nekom stravom. Strop, pod, drveni zidovi sve se
iskrivilo. Jao, ba tako se i moja savjest iskrivila!' stenje tjeskobno,
'plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje due nakrivile!'
Nalik je na ovjeka koji se poslije probanene noi uri u
postelju: tetura, a savjest ga podbada, ba kao to su skokovi
rimskoga trkaeg konja jo vie boli elinim iljcima; bijae mu
kao nekome to se okree i prevre i u toj vrtoglavoj tjeskobi moli
Boga neka ga uniti, da ga mine ta muka. I najposlije, u kovitlacu
tog bola i emera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo, kao to to biva s
ovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest ta teka rana, i
niim ne moe zaustaviti to strano krvarenje; i tako poslije ljutog
okraja sa svojom savjeu Jona naposljetku zapada u teak san:
ispruen na svome leaju, premoren i skren pretekim brigama,
bjegunac usne.
as je plime doao, brod odrjeuje priveze pa se s nagnutim
bokom otiskuje od obale, dok na pustom pristanitu nema nikog da
mornarima poeli sretan put. Taj brod, dragi moji, bijae prvi
krijumarski brod, a Jona prva krijumarena roba! Ali more se
opire: nee prokletog tereta. Podie se strahovita oluja, korab kripi,
kao da e prsnuti. I dok boman nareuje posadi da olaka brod, dok
sanduci, bale i glinene posude lete u more, dok vjetar bijesno fijue,
ljudi kao pomamni viu, a podnice iznad Jonine glave tutnje pod
topotom uurbanih koraka usred toga razularenog bijesa i
divljine prirode Jona spava grenim snom. Ne vidi crnih oblaina, ne
vidi bijes uzavrelog mora, ne osjea jezivo trzanje brodskih rebara,
ne uje i ne mari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji
70

razjapljenom valom ve sijee valove, u potjeri za njim. Da, brao
mornari, Jona je, kako rekoh, siao pod palubu, legao na svoj
brodski leaj i zaspao. Spava on, ali prestravljeni zapovjednik dolazi
k njemu, te zavie u njegovo gluho uho: 'to je tebi? Ustani,
spavau!' Baen iz olovnog sna tim stranim poklikom, Jona se s
mukom osovi na noge, posrui uspne se na palubu, uhvati se
rukama o pripone, te pogledom obuhvati puinu. No u tom se asu
golemi val obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za
valom s tolikom brzinom te mornari umalo to se svi ne podavie,
iako brod jo nije tonuo. A uplaeno blijedo mjeseevo lice sveudilj
viri iza strmovitih napuklina nebeske crnine, dok Jona, lica
okamenjena od uasa, gleda kako kosnik
41
as stri visoko uvis, a
as opet roni u dubine vrtloga.
Jeza i strava proe i odjeknu njegovom duom. Po njegovu
neobinom dranju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoe
ovjeka koji bjei od Gospoda, i posumnjae u njega jako, te da
budu naistu, rekoe jedan drugome, preputajui odluku nebesima:
'Hodite da bacimo drijeb i da vidimo sa koga doe na nas ovo zlo.'
I bacie drijeb, a drijeb pade na Jonu. I saletjee ga razjareno,
pitajui ga svi u isti mah: 'Kakav ti je zanat? Odakle dolazi? Iz koje
si zemlje? Od kojeg si naroda?' I, pazite dobro, brao mornari, kako
se jadni Jona dri. Mornari ga, bijesni, pitaju samo to tko je i odakle
je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na neko drugo
to ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Jone
istrgnula mona ruka Gospodnja, te Jona probesjedi:
'idov sam, i bojim se Gospodina Boga nebeskoga, koji je
stvorio more i suhu zemlju!' O, Jona, zar se boji gnjeva
Gospodnjeg? Jo si prije morao osjeati strah pred Gospodinom! I
on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silno uplaie, ali
jo u njima bjee samilosti. I kad Jona, koji sad i ne trai da mu se
Vinji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha kad jadni
Jona vie mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s
njega dola ova strana oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i
gledaju da na drugi nain nau spasa svome brodu. Ali je sve
uzalud, bijesna se oluja jo vie razmahuje; i tada mornari, jo
uvijek oklijevajui, podiu jednu ruku zazivajui Boga, a drugom
grabe Jonu te ga bacaju u more.

41
Kosi jarbol na pramcu. Prev.
71

I podigoe Jonu, kao to se sidro die, te ga bacie u more, a u
isti se as s istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio:
mirno je more, jer Jona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajui iza
sebe mirno povrje. Zaas struja povue Jonu u vrtlog, dok bi okom
trepnuo sjuri kroz uskovitlanu pjenuinu u razjapljeno drijelo to ga
je ve ekalo. I kit samo kljocnu svojim bjelokosnim zubima, i to
bjee kao da se spustila reetka pred Joninom elijom. I pomoli se
Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuha ribljega. Upamtite, brao
mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam slui za pouku. Jer premda
je Jona grenik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milost da ga Bog
izbavi. Osjea da je ta strana kazna pravedna i zasluena. Prepusti
sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujui kako e uza sve
svoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, brao
mornari, to je prava skruenost i iskreno pokajanje, koje ne trai
oprost nego je zahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to
dranje, pokazuje to to je izbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga
od bijesa morskog. Neu da se povedete Joninim primjerom u
grijehu, ali skruenost i pokajanje njegovo neka vam slui kao uzor.
Ne grijeite, brao mornari, ali kad ve grijeite, pokajte se, kao to
se Jona pokajao.
Dok je govorio te rijei, govornika je vjetar, to je vani urlao i
zavijao, ispunjao kanda novom snagom i estinom, i kada je
opisivao Jonu u morskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod
zamasima bijesne vjetruine: snane mu se grudi nadimale kao
uzburkano more, a kad bi zalamatao rukama, bijae to kao da se
rashuktao bijes razuzdanih elemenata. S namrtena mu se ela
odvaljivao tutanj grmljavine, iz oiju mu vatra sijevala i priprosti
njegovi sluaoci pogledavahu u nj s nekim strahom to ga prije
nikad nisu osjetili.
Sagnuvi se jo jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na
as smiri, a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih oiju,
kao da razgovara sa sobom i sa svojim Bogom.
Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet, te prignuvi
glavu, ponizno ali muevno u isti mah, prozbori ovim rijeima:
Brao mornari, Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a
mene pritiu obadvije. Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim
svojim rijeima koja pouka lei u Joninu primjeru za sve grenike,
dakle i za vas, a jo vie za mene samog, jer ja sam vei grenik od
vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbola siem, pa da sjedim
72

meu vama na pokrivima bokaporte,
42
da sluam, kao to vi sluate, i
da mi jedan od vas tumai onu drugu pouku koju je Jona meni
namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga ivoga. I tako doe
rije Gospodinova Joni, proroku i peljaru Bojem, da ustane i ide u
Ninivu, grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloa toga grada
izila pred Boga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva to bi ga
ondje pobudio, htjede umaknuti svojoj dunosti i svome Bogu,
ukrca se na brod u Joppi. Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu:
Jona nikad ne stie u Tarshish. Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te
velika riba proguta Jonu, i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noi.
I kit ga povue u dubinu, u srce mora, i voda ga optee, resine mu se
omotae oko glave, sve poplave i vali Boji prelaahu preko njega.
Ali i onda, izvan dohvata ljudske olovnice
43
, iz utrobe paklene
kad kit lee na dno morsko, i onda Bog uslia Jonin vapaj i u
njegov glas, glas proroka koji se kaje.
I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem
obasjanu puinu te zaplovi prema kopnu, zranom i mirisnom, te
izbljuva Jonu na zemlju. I kad doe rije Gospodinova Joni drugi
put, i Jona, smlavljen i poraen, s uima kao dvije morske koljke, u
kojima jo bruje jezive morske tajne on poslua i izvri
zapovijed. A to mu je bilo zapovjeeno, brao mornari? Da pred
licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasila zapovijed!
To, brao mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru
Bojem koji se oglui o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog
svijeta omame, te on skrene s puta evaneoskih dunosti! Jao onom
koji lije ulje u more da stia bijes olujnih valova to ih je Bog
olujom izazvao! Jao onom koji nastoji da stiava i smiruje, umjesto
da zastrauje! Jao onom kojemu je vie stalo do njegova dobrog
imena negoli do samog potenja! Jao onom koji na tom svijetu
izbjegava ponienja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu u
asu kad ga la moe spasiti! Jao onom, brao mornari, koji, kako
apostol Pavao u svojoj poslanici kae, propovijeda drugima, a sam
je nevaljao!
Govornik naas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim
ponovno die glavu prema njima, a u oima mu zaiskri neko veselje

42
Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se sputa teret u brodska skladita. Takvih
otvora ima vie, te se prema tome zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. Prev.
43
Olovnica, dubinomjer. Prev.
73

i radost neka, kad je kliknuo u svetakom zanosu:
Ali znajte, brao mornari, u pozadini svake boli krije se i neka
velika radost i milina, a ona je mnogo via nego to je bol duboka.
Zar nije jabuka na glavnom jarbolu via nego to je dubina mora do
koje zaranja kolumba
44
vaeg broda? Tu radost, neizmjernu
unutarnju radost osjea ovjek koji usprkos gordim bogovima i
bahatim kapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i uva svoje
neumoljivo Ja. Tu radost osjea ovjek koji se i tada jo dri svojim
snanim rukama na povrini kad mu se brod ovoga podmuklog i
varavog svijeta izmie ispod nogu i tone. Tu radost osjea ovjek
koji brani Istinu i Pravdu, te ubija, saie, i unitava sve to je
greno, sve ako se skrivalo i pod samim sveanim platem senatora i
sudaca! Ta radost i taj zanos najvei zanos ispunjava onoga
koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad Gospodom Bogom, ni
kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkos
svim valovima bune svjetine, to zapljuskuju njegov brod, sigurno
plovi put Vjenosti. Vjenu radost i blaenstvo osjetit e onaj koji
na samrtnoj postelji svojim posljednjim dahom mogne rei: 'O, Oe,
samo po strogosti svojoj meni znan, evo leim i umirem, smrtan ili
besmrtan. Uvijek sam nastojao biti Tvoj, vie nego to sam pripadao
ovom svijetu ili samom sebi. Ali sve to nije nita: Vjenost pripada
samo Tebi, jer to je ve ovjek da nadivi ivotni vijek Boga
svoga?'
Nita vie ne ree, nego blagim zamahom blagoslovi svoje
vjernike, prekri lice rukama te ostade kleei tako, dok se svi ne
razioe i ne ostavie ga posve sama.

44
Kobilica, debela greda koja se protee pri dnu brodskog korita od pramca do
krme, i na koju se naslanjaju korbe ili rebra broda. Prev.
74

10. DRUG I POBRATI M
Vrativi se iz kapele u gostionicu Kitolovac, naoh
Queequega sasvim sama, jer je jo prije blagoslova otiao iz crkvice.
Sjedio je na jednoj klupi pred vatrom, a noge pruio na ognjite; u
jednoj je ruci imao onoga malog crnakog kumira, drei ga tik pred
oima: upiljio je u nj pogled i sve neto rezuckao po njegovu nosu
svojom kebom, gunajui pritom i pjevuckajui na svoj poganski
nain.
Kako je sada bio prekinut u poslu, odloi svoj kip, te brzo
zatim prie k stolu, posegne za nekom knjiurinom to je ondje
leala, stavi je sebi u krilo i pone pomno i usrdno brojiti strane.
Poslije svake pedesete barem se meni tako inilo naas bi
zastao, gledajui snebljivo oko sebe i grgoui nekim klokotavim,
otegnutim zvukom, kao da se udi. Onda bi prelazio na daljnjih
pedeset, poinjui, ini se, svaki put od broja jedan, kao da ne zna
brojiti dalje od pedeset, pa se udom udio odakle na jednom mjestu
toliko puta po pedeset strana.
Sjedio sam tu i promatrao ga s najveim zanimanjem. Iako je
bio divljak strano iznakaena lica, u njegovu je izrazu, barem za
moj ukus, bilo neega to nije ni najmanje bilo neugodno. Dua se
ne moe sakriti, i meni je bilo kao da kroza svu tu sablasnu
tetoviranost nazirem odbljeske priprosta i estita srca, a u onim
velikim, dubokim garavim oima, ivim i smionim, kao da plamsaju
znaci neustraiva duha koji e smjelo izazvati na megdan i tisuu
avola. A pored svega toga, u dranju toga poganina isticala se neka
plemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjtina nije mogla nagrditi.
Izgledao je kao ovjek koji jo nikad ni pred kim nije puzao, niti je
kome ita dugovao. Ne bih znao rei je li mu elo izgledalo vie,
izboenije i ponosnije samo zato to mu je glava bila obrijana, no
svakako mu je glava u frenolokom pogledu bila sjajna. Moda je i
smijeno, ali njegova me glava podsjeala na glavu generala
Washingtona, kako nam je prikazuju na njegovim popularnim
poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagib unazad, a i same
obrve jako ispupene, nalik na dva na vrku gusto poumljena
predbreja. Da, Queequeg bjee general Washington koji se
pretvorio u kanibala.
Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajui se kako
75

toboe s prozora gledam u oluju, nije ni zapaao moju prisutnost, ne
marei da mi dobaci ma i jedan pogled, te bijae kao da se sav
predao brojenju strana u onoj arobnoj knjizi. S obzirom na no to
smo je tako drugarski zajedno proveli, a pogotovu kad sam se sjetio
one ruke to sam je jutros naao tako prijateljski poloenu na sebi,
njegova mi se posvemanja ravnodunost sada uinila veoma
udnom. No divljaci su udna bia, te ponekad ne zna to zapravo
misliti o njima. Isprva zanijemi pred njima od straha; njihova mirna
i sabrana jednostavnost podsjea na staloenu sokratovsku mudrost.
Takoer sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo
drui s ostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije traio blieg
dodira, pa ipak, poslije dodira, inilo se da ne eli proiriti krug
svojih poznanika. Kad sam dublje razmotrio, vidjeh da u tome ima
neega gotovo uzvienog. Evo, tu se nalazio ovjek nekih dvadeset
tisua milja daleko od svoje domaje, doavi preko Cape Horna
to je, naime, jedini put kojim je mogao stii ovamo baen meu
ljude koji su mu tako tui kao da se nalazi na Jupiterovu planetu, a
ipak kao da je savreno zadovoljan i kao kod svoje kue; sauvao je
svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenou,
uvijek u jednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne
filozofije, premda on, bez sumnje, nije nikad ni uo da na svijetu
ima neto to se zove filozofija. No, moda mi smrtnici, da budemo
pravi filozofi, ne bismo ni smjeli biti svjesni tolikog ivljenja i tolike
borbe. im ujem da se neki ovjek izdaje za filozofa, odmah
stvorim zakljuak da su mu se zacijelo, kao u one babe s bolesnim
elucem, pokvarili probavni organi.
Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo
paluca, poto je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada
samo jo potitrava, ne vie da grije nego tek da razveseli nae oi
i dok veernje sjene i sablasne prilike naviru na prozore, zirkajui u
nas dvojicu osamljenika, a vjetar vani huji sveanim hukom, u meni
se budi udan osjeaj. Kao da u meni neto kopni. Moje izlomljeno
srce i u sumanutom bijesu zgrena pest ne bune se vie protiv ovoga
svijeta vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbavio me od njega. Tu on
sjedi, i sama njegova ravnodunost razotkriva prirodu u kojoj nema
civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoa i umilnosti. Da, divljak je
on, pravo udovite, no neto me upravo tajanstveno privlai k
njemu. I ba ono to bi druge moda najvie odbijalo, na mene je
djelovalo kao magnet. Pokuat u u poganinu nai prijatelja,
76

pomislih, kad su se kranska prijateljstva izjalovila u ispraznim
uljudnostima. Povukoh svoju klupu blie k njemu te pokazah neke
prijateljske znakove i kretnje, nastojei u isto vrijeme, to sam bolje
znao i umio, da s njim povedem razgovor. Spoetka se on malo
osvrtao na te moje pokuaje, ali odmah zatim, kad sam spomenuo
ljubaznost i gostoprimstvo to mi ga je noas iskazao, on se odlui
te me upita hoemo li, i opet biti suposteljai. Rekoh mu da hoemo,
i meni se uini da je to njemu bilo drago i da mu je moda malo i
laskalo.
Tada se obojica latismo knjige; pokuavao sam mu objasniti
svrhu tiskanih slova i znaenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako
sam ubrzo pobudio njegovu panju. Nato okrenusmo avrljati, kako
smo najbolje znali i umjeli, o razliitim znamenitostima grada.
Nakon malo vremena ja mu predloim da pripalimo i prijateljski
malo popuimo, i na to on izvue svoju kesu s duhanom i svoj
tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, a onda povue
on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke u ruku.
Ako se dotad jo u njemu krila neka ravnodunost prema meni,
ta je ledena kora u njegovim grudima dok smo tako prijateljski
puili i voljko otpuhivali dimove, sada popucala i kopnila, i mi smo
postali jedan drugom bliski i prisni kao dva pobratima. Kao da se
sasvim prirodno i od svoje volje pribliio meni, kao i ja njemu, i kad
smo ispuili lulu, on prisloni svoje elo o moje, rukom me obuhvati
oko pasa i ree da smo odsad vjenani, to je u njegovu
uroenikom jeziku znailo da smo se pobratili, te da e on, ako
ustreba, rado za me i ivot dati. Civiliziran bi ovjek lako mogao
pomisliti da je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da
u takvu prijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi
dalo primijeniti na toga priprostog divljaka.
Poslije veere i poto smo jo malo prijateljski avrljali i puili,
zajedno poosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu
glavu, a zatim izvue svoju golemu duhansku kesu, pa proeprkavi
malo ispod duhana, izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavi ih
po stolu, mehaniki ih razdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu
gurnu meni, govorei da je to moje. Ja se pokuah buniti i nekati,
no on me prekide i sasu mi novac u dep, tako da vie nije moglo
biti pogovora. Zatim se poe spremati za svoju veernju molitvu,
izvadi svoga kumira, te odmaknu peni zaslon. Po izvjesnim sam
gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga, da mu se
77

pridruim; no znajui vrlo dobro to je imalo slijediti, trenutak sam
premiljao, da li da pristanem, ili to da uinim u sluaju da me
pozove.
Bio sam dobar kranin, roen i odgojen u krilu nepogreive
Prezbiterijanske crkve.
45
Kako dakle da se zajedno s tim divljim
neznabocem poklonim pred njegovim komadiem drveta? Ali to je
poklonstvo i oboavanje? pomislih. Zar ti misli, Ismaele, da bi
predobri Bog, gospodar neba i zemlje ukljuujui tu i neznaboce
i sve ostale mogao biti ljubomoran na beznaajan komad
pocrnjela drveta? To nije mogue! to je, dakle, poklonstvo i
oboavanje? Da ovjek vri volju Boju to je poklonstvo i
oboavanje. A to je volja Boja? Da inim blinjem svome ono to
elim da i on meni ini to je volja Boja. A Queequeg je moj
blinji. A to ja elim da taj Queequeg meni ini? Pa, svakako da
zajedno sa mnom prema naroitom obredu Prezbiterijanske crkve
oboava moga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim
poklonim njegovu botvu, dakle moram postati idolopoklonik. I
tako se latih posla: zapalih strugotine, pomogoh prijatelju da smjesti
svoga malog nedunog kumira, zajedno s Queequegom ponudih ga
nagorjelim dvopekom, triput mu zazvah selam, te ga poljubih u nos.
A poslije toga svukosmo se i legosmo u postelju, obojica s mirnom
savjeu, izmireni s itavim ostalim svijetom. Ali nismo zaspali
prije nego to smo jo malo poeretali.
Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za
povjerljiv razgovor meu dvojicom prijatelja. Mu i ena, kau,
povjeravaju tu jedno drugom najdublje tajne svoje due, a starac i
starica esto lee tako u postelji pa sve do zore avrljaju o minulim
vremenima. I tako smo Queequeg i ja, u samom zaetku naeg
prijateljstva, leali tu, zadovoljni i sretni kao dva istinska druga i
pobratima.

45
Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici reformirane crkve u Engleskoj i
SAD-u. Prev.
78

11. NOI O PONOI
Poivali smo tako u postelji, preklapajui i dremuckajui
naizmjence; Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje
crvenosmee noge preko mojih; bijasmo prostoduni i neusiljeni,
kao to je bilo itavo nae prijateljstvo. Tako nas u avrljanju proe
i ono malo sanjivosti, te nas podie volja da ustanemo, premda je do
svanua bilo jo daleko.
Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo leanje postajalo
nelagodno; pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno
sjedili u postelji, omotavi se sa svih strana pokrivaima, oslanjajui
se leima o uzglavlje kreveta, s nosovima prikljunjenim u naa etiri
koljena, kao da su nam to neke grijalice.
46
Osjeali smo se voljko i
udobno, toliko vie to je vani bila cia zima, a i u sobi velika
studen, jer u pei nije gorjela vatra. Velim toliko vie, jer ako
ovjek hoe da savreno uiva u toplini svoga tijela, potrebno je da
barem djeli jedan bude izvrgnut hladnoi: na svijetu sva svojstva i
znaajnosti dolaze do izraaja samo po svojoj oprenosti. Nita ne
postoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je
savreno lijepo i ugodno, i taj osjeaj traje dulje vremena, onda za nj
ne moete vie rei da mu je savreno lijepo i ugodno. Ali kad vas
zima tipa za nos, ili dah studeni klizi preko tjemena, kao to je to
bilo s Queequegom i sa mnom,e, onda tek moete u cijelosti i
svjesno outjeti vrijednost i djelovanje topline. Stoga spavaonice ne
bi nikad smjele biti zagrijane: naloena pe u spavaoj sobi bogataa
samo je jedna od raskonih neudobnosti. Da osjeti pravu slast
topline u postelji, potreban je samo pokriva to ti toplo ornata
tijelo, i hladan zrak naokolo. Onda poiva blaen kao usamljena
topla iskra u srcu polarnog kristala.
Skutreni tako, ve smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom
osjetih elju da otvorim oi, jer kad leim u toploj perini, danju ili
nou, svejedno da li budan ili u snu, ja obino drim oi zatvorene,
da tako pojaam osjeaj zadovoljstva to sam u postelji. Nitko ne
moe pravilno ocijeniti i dokuiti svoju osobnost ako pritom ne dri

46
U originalu je igra rijeima knee-pans (aica na koljenima) i warming-pans
(grijalice). Prev.
U modernom engleskom jeziku koristi se izraz knee cups a ne knee pans M.
79

oi zatvorene: kao da je mrak pravi element nae bitnosti, premda je
svjetlost prikladnija za mulj to je u nama. Rastvorivi dakle oi, pa
izranjajui iz ugodnog mraka to sam ga sam stvorio, u vanjsku,
nametnutu i grubu tamu ponoi bez svjetla, osjetih odvratnost prema
tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivio Queequegovu
prijedlogu da bi moda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo se ve
toliko razbudili, a pogotovu to je on osjetio jo i neodoljivu elju da
u miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire.
Gle kako i najkrue predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih
ljubav dohvati i umeka: koliko god mi je minule noi bilo mrsko
Queequegovo puenje u postelji, sada mi nita nije bilo milije nego
da pui uza me, ma i u postelji, jer se tada kanda topio od neke
vedrine i domae radosti. Nisam se vie pretjerano i sasvim
neumjesno uznemirivao zbog krmareve police o osiguranju protiv
poara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivom ugodnou da
u istoj postelji puim iz iste lule s istinskim prijateljem. Zaogrnuti
svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugom dodavali
tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modar
baldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno
upalili.
Ne znam je li taj baldahin to se blago njihao, na svojim
valovima zanio divljaka u daleke krajeve, no on je sada poeo
govoriti o svojoj postojbini, o svome rodnom otoku; radoznao da
ujem povijest njegova ivota, ja ga zamolih neka samo nastavi i
neka mi kazuje tu pripovijest. On radosno prihvati. Premda sam u
ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnoge njegove rijei, ipak
sam se malo-pomalo priuio na njegovu izlomljenu frazeologiju,
tako te sad mogu iznijeti itavu njegovu povijest, ako mi to u tako
saetu obliku bude mogue.
80

12. QUEEQUEGOV IVOTOPIS
Queequeg bijae uroenik s otoka Kokovoko, koji lei daleko
prema jugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu;
pravih mjesta nikad nema na njima.
Jo kao goliav divljai, u suknjici od palmova lia, obijesno
je trkarao po umama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i
brstile njegovu haljinicu kao da je zelen ivi. Jo onda se nosio
neodoljivom eljom da upozna malo vie od toga civiliziranog
svijeta, a ne samo one dvije-tri kitarke koje je poznavao. Njegov je
otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stric mu bijae Veliki Sveenik, a s
majine strane mogao se podiiti tetkama koje su bile ene
nepobjedivih ratnika. U njegovim je ilama tekla junaka, kraljevska
krv, premda, bojim se, poneto oteala i zatrovana ljudoderskim
naklonostima to ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.
U zaljev u kojem je vladao njegov otac, jednog dana doplovio
brod iz Sag Harbora,
47
i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u
kranske zemlje; ali ovaj ga odbije, jer mu je momad bila na
broju. Ni utjecaj njegova oca, kralja, nije bio ni od kakve koristi. No
Queequeg se bio zakleo. Sam u svome lakom amcu, on je svojim
malim veslom hitro grabio i lopatao, i tako doveslao do udaljenog
tijesna, znajui da brod, kad se otisne od obale, mora onuda proi. S
jedne strane pruao se koraljni greben, a s druge se protezao nizak
jeziak zemlje, obrastao mangrovim drveem to se sputalo sve do
u samo more. Skrivajui svoj kanu na vodi iza spleta, s pramcem
prema puini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a
kad je brod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo
s kraja i pristao uz bok broda. Zagazivi snano nogom unatrag, u
hipu prevrne i potopi amac, uspne se po lancu na palubu, baci se
potrbuke i uhvati grevito za zavoranj s kolutom, priseui da ga
nee pustiti iz ruke, sve ako ga na komade sasjekli.
Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da e ga baciti u more,
uzalud je zamahivao kratkom sabljom nad njegovim runim
zglobovima uzalud, Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se
nije maknuo. Najposlije se i kapetana kosnula ta oajnika
neustraivost i silna elja toga mladia da upozna kranske zemlje,

47
Luka u Long Islandu (SAD, savezna drava New York). Prev.
81

te on popusti i Queequegu ree neka se smjesti na brodu. Ali to
lijepo i divljako mome, taj kneevi s Junoga mora, nikad ne
vidje zapovjednikove kabine. Strpae ga pod pramac, meu
mornarsku eljad, te od njega uinie valjana kitolovca. No kao to
je car Petar uivao da radi po brodogradilitima stranih gradova, i
Queequeg kao da nije zazirao ni od najmunije, ni od najprostije
rabote, samo da ga srea poslui i da stekne toliko znanja da bi
poslije mogao pouiti svoje prostodune i neuke zemljake. Jer u dnu
due, kako mi ree, poticae ga elja da meu kranima izui ono
umijee kojim e svoje ljude uiniti jo sretnijima nego to jesu i,
to je jo vanije, boljima nego to jesu. Ali jao! Nain ivota i rada
kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjerie da i sami
krani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih
pogana u njegova oca. Stigavi naposljetku u staru luku Sag Harbor
i vidjevi to mornari tamo rade, pa iskrcavi se zatim u Nantucketu
i vidjevi kako i u toj luci mornari ludo troe steenu zaradu, ubogi
se Queequeg naposljetku zauvijek odree svojih nauma, jer mu u
sebi valjade kazati: svijet je ruan i zao pod svim meridijanima,
umrijet u kao poganin.
I tako, u dui okorjeli neznaboac, ipak je ivio meu tim
kranima, nosio se kao i oni i muio se da govori njihovim
zakuastim govorom. Otud i sve ono udno na njemu, iako je ve
poodavno daleko od svoga rodnog kraja.
Znakovima sam ga zapitkivao ne pomilja li vratiti se i
proslaviti svoju krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i
pokopan: prema posljednjim vijestima bijae mu otac dobrano
grohnuo od starosti i ve posve slab. Odgovori mi da ne eli kui,
barem ne zasad, pa dometne kako se boji da ga je kranstvo,
odnosno, bolje rei, da su ga krani uinili nedostojnim da stupi na
asno i neokaljano prijestolje na kojem je prije njega sjedilo trideset
njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Ali e se, kaza
mi, brzo vratiti, im osjeti da je ponovno krten. Za sada e ploviti i
provoditi svoje hirove po svim oceanima. Nainili su od njega
harpunara, pa sad u ruci dri kukasto eljezo umjesto ezla.
Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budunosti,
a on mi odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad.
Ja mu na to rekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da
u isploviti iz Nantucketa, jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj
ukrca pustolovan kitolovac. On nato odmah odlui da e zajedno sa
82

mnom na taj otok, ukrcati se na isti brod, zajedno e sa mnom na
strau, u isti amac sa mnom, kad se bude polazilo na kita, pa i
hraniti se za istim stolom ukratko, dijelit e sa mnom svako zlo i
dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na sve pristao, jer
ne samo da sam Queequega ve bio zavolio, nego je on usto bio i
iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i
pomoi, meni koji sam posve neupuen u tajne kitolova, premda
sam dobro poznavao more, ukoliko se ticalo trgovakog brodarstva.
Zavrivi pripovijedanje s posljednjim dimom to ga je
otpuhnuo iz svoje lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje elo na
moje; ugasivi svijeu, odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te
ubrzo utonusmo u san.
83

13. TAKE
Sutradan, u ponedjeljak, poto sam nekom brijau prodao onu
balzamiranu glavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i
Queequegov raun, sluei se, dakako, njegovim novcem. Krmar
se cerekao, ba kao i svi ostali gosti, jer svima je bilo neizmjerno
smijeno to iznenadno veliko prijateljstvo izmeu mene i
Queequega to vie to sam se jo sino, kad je Peter Coffin
pripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tome istom ovjeku,
toliko uzbunjivao.
Unajmismo take, pa poto smo u njih strpali svoje stvari,
zajedno s mojim jadnim putnim torbakom, Queequegovom vreom i
visaljkom, krenusmo u luku, na Moss: bijae to uz obalu vezan
mali potanski brodi
48
kuna
49
to je promtao izmeu New
Bedforda i Nantucketa. Dok smo tako prolazili, ljudi su zurili u nas
ne toliko zbog Queequega, jer svi bijahu navikli da po svojim
ulicama vide kanibale nalik na njega ve zato to su primjeivali
koliko smo meu sobom prisni prijatelji. No mi se nismo na njih
obazirali, nego smo gurali take naizmjence, a Queequeg je kadikad
zastajkivao, da namjesti korice na ekljunima svog harpuna. Pitao
sam ga zato uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu
stvar: zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on,
uglavnom, ree da mi je napomena opravdana, ali da on neobino
voli vlastiti harpun, jer je od izvrsna materijala, prokuan je u
mnogim ljutim borbama na ivot i smrt, upoznao je unutranjost
mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogi eteoci i kosai koji
polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastite kose, iako to
nitko od njih ne trai, tako je i Queequeg, sa svojih razloga, najvie
volio sluiti se vlastitim harpunom.

48
U izvorniku packet schooner U Wikipediji pie: Paket barke/kune bile su
male brodice za prijevoz pote, putnika i robe u Europi i kolonijama. Intenzivno se
koriste u 18. i 19. stoljeu, imaju redoviti red vonje M.
49
Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva s krinim jedrima, a na krmi jarbol sa
sonim jedrom, no i na prva dva jarbola nalazi se, osim krinih jedara, po jedno
sono. Prev.
84



Oglas za Packet Boat iz 1793., Chestertown, Maryland


Prihvativi take iz mojih ruku, on mi pripovijedi aljivu zgodu
85

o prvim takama to ih je ikad vidio. Bijae to u Sag Harboru.
Vlasnici broda na koji se bio ukrcao posudili mu, kako se inilo,
take da na njima otpremi svoju teku krinju do konaita. Da ne bi
izgledao nevjet i neupuen a bijae i te kako, jer nije imao ni
pojma o tome kako se kolicima upravlja Queequeg je poloio
svoju krinju na take i vrsto je privezao, pa onda naprtio
natovarene take na ramena, te hajd' du obale!
Zaboga, Queequeg rekoh mu ja pa ovjek bi mislio da
si pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?
No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Uroenici na
njegovu otoku Kokovoku, ini se, za svadbenog slavlja cijede
mirisni sok mladih kokosovih oraha u poveliku, arama ukraenu
tikvu, nalik na zdjelicu za pun; ta tikva stoji kao glavni ukras
nasred rogoine za kojom se gozbuje. Jednom neki veliki trgovaki
brod pristane uz obalu Kokovoka, a zapovjednik po svemu
pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstven gospodin, pogotovu za
jednog pomorca taj zapovjednik bude pozvan na svadbeno slavlje
Queequegove sestre, ljepukaste mlade princeze koja je upravo
navrila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kuici od
bambusove trske, ue i taj kapetan, i poto mu je bilo odreeno
poasno mjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, izmeu Velikog
Sveenika i Njegova Velianstva, Queequegova oca. Poslije molitve
jer i ti se ljudi mole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi
Queequeg ree, ne ba sasvim kao mi, koji tada gledamo u tanjure,
ve naprotiv kao paii, diui glave prema Velikom Davaocu
svakog veselja i svakog aenja po zavretku molitve, dakle,
Veliki Sveenik otvori gozbu od pamtivijeka utvrenim obredom, a
to e rei umaui svoje posveene i posveujue prste u kupu,
prije nego to e blagoslovljeno pie poi od usta do usta. Kad je
kapetan, koga su smjestili tik pored Velikog Sveenika, vidio to
ovaj ini, te mislei ujedno da on, kao zapovjednik broda, ima
prednost pred jednim obinim uroenikim kraljem, pogotovu kao
gost u njegovoj kui moj ti kapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra
u onom punu: zacijelo je mislio da je ono zdjela za umivanje.
No, to sad mislite? upita Queequeg. Zar nai ljudi ne
smijati se?
Najposlije, poto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu
na sigurno mjesto, evo nas na palubi kune. Razapevi jedra, brod
kliznu niz rijeku Acushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa
86

svojim terasama od ulice i sa svojim zaleenim drveem to se sja u
istom i hladnom zraku. Velike gomile i itava brda baava proteu
se uzdu obale, a bokom uz bok poivaju brodovi kitolovci to su
oplovili cijeli svijet, a sad se konano smirili na sigurnu, vrsto
vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara i bavara to se
ispreplee s praskanjem ognja i zveketom s kovakih ognjita gdje
tale smolu: sve su to znaci da se ve spremaju nova putovanja, da se
ve sprema drugo krstarenje, tek to se prvo zavrilo nakon lutanja
od nekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga
spremat e se na tree, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav
je beskraj i, da, nesnoljivost svih zemaljskih napora.
Kad se dohvatismo debelog mora vjetar osnai, a mala kuna
Moss poe pramcem otresati ivu morsku pjenu, kao to drijebe
otresa frktaje iz nozdrva. Kako li sam udno udisao otri zrak! Kako
li sam mrzio zajaenu omeenost i sputanost kopna, tu zajedniku
glavnu cestu, utabanu tragovima ropskih stopala i kopita, i kako li
sam se divio veliajnoj beskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem
ostavljaju biljezi i tragovi!
Na tome se istom pjenuavom vodoskoku kanda napajao i
Queequeg i teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice irile, a
glatki i otri zubi bjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed,
a kad smo zaplovili debelim morem, naa je mala kuna poela
poigravati pod udarcima vjetra: sputala je i saginjala glavu duboko,
kao rob pred sultanom. Nagnula se malo ustranu, i tako smo jedrili,
a sve prae
50
i zapone
51
prele i brujale kao napete ice, oba vita
jarbola svijala se kao bambusi zahvaeni vihorom. Toliko se
bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojei pokraj kosnika, koji zadirae
u valove, da neko vrijeme nismo ni zapaali podrugljive poglede
putnika, skupine glupaka koji su se iuavali nad nama dvojicom
to smo tako nerazdruni; kao da je bijelac neto vie i dostojnije
negoli opran crnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca,
utokljunaca to jo nisu izili iz abokreine svoje neiskusnosti i
neznanja. Queequeg dohvati jednog od tih mladaca koji su mu se iza
lea rugali. Mislio sam da je klipanu odzvonilo. Bacivi svoj
harpun, miiavi divljak uze ga u svoje snane ruke, te ga upravo

50
Prae, konopi kojima su krievi vezani na krajevima. Prev.
51
Zapone, konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar
pue pri jedrenju uvijek s boka ili s krmene strane. Prev.
87

udesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi, dok se ovaj
premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nae opet na
nogama, a Queequeg mu mirno okrenu lea, pripali svoj tomahawk i
prui ga meni, da i ja potegnem koji dim.
Kapetane! Kapetane! derao se utokljunac iz svega grla,
trei prema zapovjedniku. Kapetane, kapetane, ovo je avo!
Ej vi, gospodine! povika kapetan, suhonjav pomorac,
koraajui prema Queequegu. to mislite, sto mu gromova! Zar
ne vidite da umalo to niste ubili ovog momka?
to on rei? upita Queequeg, okrenuvi se nehajno k
meni.
On rei odvratih mu ja ti umalo to nisi ubio mladoga
gospodina i pokaem na utokljunca, koji je jo drhturio kao prut
na vodi.
Ubiti? usklikne Queequeg, razvlaei tetovirano lice u
neki nadzemaljski izraz prezira. Oh, on biti mala, mala riba,
Queequeg ne ubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.
Pazi se! zagrmi kapetan. Ja tebe ubiti ako jo jednom
pokua kakvu avoliju na mom brodu. Dobro oi otvori!
No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao
otvoriti oi. Vjetar je s tolikom estinom udario u glavno jedro da je
pukla kota,
52
pa je strani deblenjak sad prelijetao s jedne strane na
drugu te meo stranjim dijelom palube. Jadni momak kojega je
Queequeg onako nemilo dohvatio bijae pometen i u more baen.
Mornari se bezglavo ustrali, a bila bi, kako se inilo, prava ludost
samo i pokuati priskoiti i svladati pomahnitalu gredu. Kosila je
zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi: bijae kao da
e se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline. Nitko
nita ne uini, a uistinu je bilo kao da se nita i ne moe poduzeti.
Oni s palube pojurie na kateo
53
i tu stadoe zuriti u deblenjak, kao
da su to razjapljene donje eljusti razbjenjela kita.
Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena,
otpuzne do ispod deblenjaka, dohvati konop, privrsti mu jedan kraj
za ogradu, a onda ga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak to
mu je prelijetao nad glavom. as zatim greda bijae vezana i sve

52
Uzda, konop koji dri jedro prema krmi. Prev.
53
Podignuti dio palube na pramcu. Prev.
88

spaeno. kuna suskrenu,
54
i dok su se mornari ustravali po krmi da
spuste amac, Queequeg, svuen do pasa, skoi preko ograde, u
dugu luku, kao iva duga. Kroz pune tri minute, ili jo i dulje, vidjeli
su ga kako pliva kao pas, izmahujui svojim dugim rukama ravno i
ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena kroz ledenu
pjenu provirivale nabrekle miice njegovih pleaka. Traio sam
oima onoga drugog, onog junainu koga je trebalo spasiti, ali ga
nisam vidio. utokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz
vode, i askom kao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao
to je i kako je, zaroni i nestade. Za koji asak eto ga opet na
povrini: jednom rukom zamahuje, a drugom vue klonulo tijelo
mladievo. amac ih brzo stie. Jadni onaj utokljunac ubrzo se
oporavio. Queequega su svi mornari proglasili junainom i
plemenitim ovjekom, a kapetan mu se ispriao. Od tog vremena ja
sam se poput koljke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dok jadni
Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.
Je li ikada postojao ovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i
o svojoj vrijednosti? On kao da nije pomiljao ni na kakva
humanitarna drutva koja bi mu morala grudi iskititi ordenjem i
medaljama. Traio je samo vode slatke vode da sa sebe spere
morsku sol; a kad se oprao i preobukao, pripalio je svoju lulu-
sjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim oima pogledao sve oko
sebe, kao da je samom sebi govorio: Taj je svijet pod svim
meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomo. Mi kanibali
moramo pomagati tim kranima.

54
Suskrenuti okrenuti uz vjetar i zaduiti dio jedrilja, da se brod zaustavi.
Prev.
89

14. NANTUCKET
Za dalje plovidbe nije se vie nita dogodilo to bi bilo
spomena vrijedno. Poslije lijepe vonje sretno stigosmo u
Nantucket.
Nantucket! Uzmite zemljopisnu kartu pa ga potraite.
Pogledajte samo na kakvu je zabaenu mjestu, kako se smjestio
daleko od obale, usamljeniji negoli svjetionik Eddystone.
Pogledajte: obian breuljak, lakat pijeska; sve samo al, bez
pozadine. Ima tu vie pijeska nego to bi svijet mogao potroiti kad
bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugaice. Neki e
vam domiljani rei da tu i sam korov valja saditi, jer nita tu ne
raste od prirode; kazat e da i striak treba uvoziti iz Kanade; da tu
valja ii preko oceana po vranj, ep ili duicu da bi se zabrtvila
pukotina na kakvoj bavi ulja; da u Nantucketu pobono uvaju i
naokolo nose komadie drveta, kao u Rimu iverje svetog kria; da tu
ljudi sade otrovne gljive muhare ispred kua kako bi ljeti imali malo
hlada; da vlat trave ini oazu, a tri vlati na dan hoda preriju; da
itelji obuvaju posebne cipele kako ne bi propadali u pijesak, kao to
Laponci imaju krplje za snijeg; da su tako obuhvaeni i opkoljeni sa
svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasani oceanom, te se i
za same stolce i stolove hvataju sitne koljke, kao to prianjaju o
leni oklop morskih kornjaa. No sve te neobinosti samo pokazuju
kako Nantucket nije nikakav Illinois.
55

ujte sad divnu priu o tome kako su se crvenokoci nastanili
na tom otoku. Evo to legenda kazuje: U davnoj davnini orao
strelovito sunuo na obalu Nove Engleske, svojim pandama zgrabio
indijansko dijete te ga odnio. Plaui i nariui gledali su roditelji
grabljivicu kako im dijete odnosi preko dalekih voda, dok nije
nestala iz vida. Odluie da se otisnu preko vode u istom smjeru.
Krenuvi u svojim kanuima, poslije pogibeljne plovidbe otkrie
otok, a na njemu praznu bjelokosnu krinjicu kostur bijednoga
malog Indijanca.
Nije dakle nikakvo udo to su se ti Nantucketanci, roeni na
alu, dali na more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove

55
Savezna drava Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto
naseljen kraj. Prev.
90

i mekuce u pijesku, a onda, osmjelivi se, poeli su gaziti u vodu i
mreama loviti skue; zatim, stekavi iskustva, gurnue amce u
more, u lov na bakalare; najposlije otisnue u more velike brodove i
dadoe se na istraivanje beskrajnih oceana, suui sve nove pojase
svoje plovidbe oko kugle zemaljske; zavirie u Behringov tjesnac, a
u svako doba godine i na svim morima navjeivahu vjeni rat
najmonijem ivom biu koje je nadivjelo Potop, grdosijskoj
nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji je
oboruan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se vie
valja bojati njegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih
nasrtaja!
I tako su ti Nantucketanci golai, ti pustinjaci na moru,
spustivi se sa svog mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom
svijeta, osvajajui ocean za oceanom, kao da su sami Aleksandri,
dijelei meu sobom Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, kao to su
one tri razbojnike velesile raskomadale Poljsku. Neka Amerika
samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu na Kanadu,
neka Englezi samo preplave itavu Indiju, neka svoju zastavu
zabodu i na samo sunce dvije treine vodenog svijeta ipak
pripadaju Nantucketu. Jer more je njegovo, on ga ima i
posjeduje, kao to carevi imaju svoja carstva, a drugim je
pomorcima samo doputen prolaz. Trgovaki su brodovi samo
produljeni mostovi, a ratne lae tvrave to plove, pa i sami
gusarski brodovi, premda vrljaju i krstare morem, kao to drumski
razbojnici udaraju cestom samo pljakaju druge brodove,
dijelove kopna kao to su i sami, ne trudei se da sebi hranu priskrbe
iz morskih dubina. Jedino Nantucketanac ivi na moru i uiva u
njemu; jedino on, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj
vijek na moru, reui svojim brodom duboke brazde i pretvarajui
more u svoju oranicu. Na moru je on kod kue, tu obavlja svoj
posao i u znoju svoga lica kruac svagdanji smae, te ga ni Noin
potop ne bi u tome mogao sprijeiti, premda je u Kini progutao
milijune ljudi. Nantucketanac ivi na moru, kao to prerijska koko
ivi u preriji; krije se on izmeu valova i po njima se uspinje, kao
to se lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i
godine prou da ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi
na kraj, njemu je sve kao u nekome drugom svijetu, jo udnije mu
je pri dui nego to bi bilo stanovniku Zemlje da stupi na Mjeseevo
tlo. Kao i morski galeb, koji, daleko od obale, u smiraje sklapa krila
91

i poiva na valu, tako i Nantucketanac, kad se no raskrili, izvan
dogleda Zemlje, ubire jedra te lijee na poinak, dok mu pod samim
uzglavljem prolaze jata moreva i kitova.
92

15. DAGNJ E I BAKALAR
Kasno uveer mala kuna Moss kliznu u luku i obori sidro, a
Queequeg i ja iziosmo na kraj. Toga dana nismo vie mogli nita
obaviti doli potraiti negdje veeru i noite. Krmar iz Kitolovca
preporuio nam je svoga bratia Hozeju Husseya, vlasnika
gostionice Dva lonca, rekavi nam da je to jedno od najboljih i
najurednijih svratita na svem Nantucketu; osim toga, uvjeravao nas
je da je brati Hozeja, kako ga on nazivae, nadaleko poznat sa
svojih izvrsnh jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kako ne
moemo uiniti nita bolje nego kuati lonac u Dva lonca.
Objasnio nam je kako emo stii onamo: pramcem ravno dok se
desnim bokom ne dohvatimo nekakva utog skladita; vraati lijevo
dok ne doplovimo pred neku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s
lijevog boka i jedriti dok ne stignemo do nekog rta tri zrake
nadesno; tu na uglu stati i prvog ovjeka upitati koji je najkrai put u
Dva lonca. Njegove su nas zakuaste upute smele u poetku
naeg bordianja po ulicama, pogotovu to se Queequegu inilo da
nam ono uto skladite valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet Petera
Coffina razumio da e nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve,
poto smo se dosta navrludali po tami i poto smo od vremena do
vremena kucali na vrata mirnih kua da bismo pitali za put,
naposljetku stigosmo do neega o emu ne bijae sumnje to je.
Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drke
objeena o kri nekakva starog jarbola to je bio usaen pred
starinskom kapijom. Krak na kriu bijae s jedne strane otpiljen,
tako da je stari jarbol nalikovao na vjeala. Moda sam u ono
vrijeme bio previe osjetljiv za neke dojmove, ali nisam mogao a da
na ta vjeala ne gledam s nekom neodreenom slutnjom. U vratu
sam osjeao neku ukoenost dok sam gledao dvije glavine
56
, to su
ostale da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New
Bedfordu, prvoj luci na mom kitolovakom putovanju, natrapao sam
na gostionicu kojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvaki sanduk;
u kitolovakoj crkvici u me su sablasno zurile nadgrobne ploe; a
sad evo ta vjeala, i na kraju dva golema crna lonca! Nije li u ovome
potonjem znaku aluzija na pakao?

56
Glavine, verige koje dre kri ili nastavak na jarbolu. Prev.
93

Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah enu pjegava lica,
ute kose i haljine: stoji ona u vei gostionice, u tmurnoj rasvjeti
crvene svjetiljke to se nad njom njie; svjetiljka je ba kao bolesno,
krvlju podliveno oko, a pod njom ena sasipa bijes na nekakva
ovjeka u tamnocrvenoj vunenoj koulji.
Tornjaj se! piti ena ili u te pljusnuti!
Uimo, Queequeg pozvah druga na pravom smo
mjestu: to je gospoa Hussey.
57

Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijae nekamo izaao, a
gostionicu ostavio svojoj eni, koja bijae prava osoba za poslove u
njoj. Poto smo joj izrazili elju da veeramo i noimo, gospoa
Hussey naas prekide vatru te nas uvede u malu sobu i pokaza nam
da sjednemo za stol na kojemu su se jo vidjeli ostatci istom
zavrene veere. Okrenu se prema nama i kratko upita:
Dagnje ili bakalar?
Kakav vam je to bakalar? priupitah vrlo uljudno.
Dagnje ili bakalar? ponovi ona odsjeeno.
Dagnje za veeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli rei,
gospoo Hussey? opet u ja. Nee li to biti neto hladna
58

veera u ovo zimsko doba, gospoo Hussey?
No kako se njoj urilo da nastavi svau s ovjekom u crvenoj
koulji, koji je na to ekao u vei, i kako je, po svoj prilici, ula
samo rije dagnje, gospoa Hussey odjuri do otvorenih vrata to
su vodila u kuhinju, te dreknu: Dagnje za dvojicu! pa nestade.
Queequeg, drue rekoh hoe li nam biti dosta te
dagnje za veeru?
Iz kuhinje se, meutim, irio slastan miris koji je imao
opovrgnuti nae slabe izglede u pogledu veere. A kad se toplo jelo
iznijelo na stol, tajna, obavijena mirisnom parom, otkrila se na nae
najvee zadovoljstvo. Oh, ujte me, dragi prijatelji! Ono to je dolo
na stol ne bijae nikakva riblja orba, nikakav brodet ili paprika,
nego pravi nantucketanski lonac jelo prireeno od malih
sonih dagnja, jedva veih od ljenjaka, izmijeanih s izdrobljenim
mornarskim dvopekom i s komadiima usoljene svinjetine, sitno
narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdano zainjeno

57
Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znai: goropadna, drska
ena Prev.
58
Igra rijeima clam (vrsta koljke) i clammy (hladan, vlaan, ljigav). Prev.
94

paprom i solju. Kako nam se tek uveao poslije one zimske vonje
po moru i kako se pred Queequegom nalo njegovo najmilije jelo od
ribe, to jest od koljke, a samo jelo bilo je izvanredno, naklopismo
se na nj svojski te brzo ispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici
i pomislih na pitanje gospoe Hussey: Dagnje ili bakalar? i pritom
mi doe na pamet da pokuam mali eksperiment. Stadoh na
kuhinjska vrata i zanosno viknuh: Bakalar! pa opet sjedoh na
svoje mjesto. Poslije nekoliko asaka ponovno se rasprostrije slasna
para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela
lonac od bakalara.
I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo licama zahvaali
u zdjelu, rekoh u sebi: Neemo propasti budemo li pri djelu kao to
smo pri jelu.
59

Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodlinije bijahu Dva
lonca, jer daju toan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca u
jednom dagnje, u drugom bakalar. Bakalar i dagnje za doruak,
bakalar i dagnje za ruak, bakalar i dagnje za veeru, dok ne pone
opipavati odjeu na sebi da vidi ne proviruju li gdje riblje kosti.
Prostor pred kuom bijae poploen ljuturama. Gospoa je Hussey
nosila ogrlicu od bruenih bakalarskih kraljeaka, a poslovne knjige
Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu staru kou morskih pasa. I
mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasniti odakle to,
dok jednog jutra, etajui se obalom i prolazei pokraj ribarskih
amaca, ne ugledah Hozejinu kravu arulju gdje se hrani ribljim
ostacima i prolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsjeena
bakalarska glava, kao neka obua, i to bogme dobrano iznoena.
Poto smo poveerali, gospoa nam Hussey dade svjetiljku i
uputi nas kako emo najkraim putem doi do postelje. No kad je
Queequeg ve zakoraio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica
isprui ruku i zatrai od njega da joj preda harpun, jer, ree, ne
doputa da se harpuni nose u sobe.
A zato ne? upitah je. Ta svaki pravi kitolovac svagda
spava sa svojim harpunom uza se!
Zato to je opasno prihvati ona. Odonda kad se mladi
Stiggs vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo
etiri i pol godine, a donio samo tri bave ulja, pa ga nali mrtva, tu

59
U originalu je igra rijeima chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i
povrem) i chowder-headed people (lud svijet). Prev.
95

na prvom katu, s harpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom
gostu ne doputam da obno dri pokraj sebe tako opasno oruje. I
zato, gospodine Queequeg (gle, upamtila mu ime), uzet u vam to
ezlo i uvati vam ga do jutra. A to ete, momci, za doruak:
dagnje ili bakalar?
Udrobljeno! pourih se ja. A da bude malo promjene,
spremite nam i neto suenih sleeva.
96

16. KAKO SAM I ZABRAO BROD
U postelji smo smiljali to nam je sutra initi. No ja sam se
nemilo zaudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopio da se on
ve svestrano posavjetovao s Yojom tako se zvalo njegovo malo
crno boanstvo a Yojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno
zahtijevao da se okanimo nakane da zajedno poemo u luku i
zajedniki izaberemo brod na koji emo se ukrcati; mjesto toga,
Yojo mu je otro zapovjedio da ja sam izaberem brod, to vie to je
Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom ve odluio za
jednu jedrenjau kitaricu, na koju u ja, Ismael, kao sluajno naii
ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u slubu na tom
brodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.
Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogoemu
pokazivao najvee povjerenje u ispravnost Yojova miljenja i u
njegove upravo udesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga
je veoma cijenio kao zaista dobroudno i valjano boanstvo, koje
uglavnom uvijek ima dobre namjere, samo to ponekad ba i ne
uspijeva u njima.
Moram rei nikako mi se nije milio taj Queequegov, ili prije,
Yojin plan da ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u
Queequegovo pronicavo oko i u njegovu umjenost da pronae brod
za lov na kitove koji e biti najpogodniji da sigurno ponese nas i
nae sudbine. No, moji prosvjedi nisu ni najmanje djelovali, i na
kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stoga i namjerio odluno
i brzo obaviti taj triavi posao kojega se nisam mogao otresti.
Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga
zakljuana s Yojom u naoj maloj sobi, jer kako se inilo, toga
dana su Queequeg i Yojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki
post, dan pokore, molitve, to li; nikako nisam mogao saznati to je
zapravo bilo, premda sam nekoliko puta pokuao uputiti se u
njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devet lanaka.
60
Ostavih
dakle Queequega da posti uza svoju lulu-sjekiricu, i Yoja da se grije
na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.
Poslije duga vrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri
broda koji se spremaju na trogodinje putovanje: Devil-Dam,

60
Anglikansko Vjerovanje (Credo). Prev.
97

Tit-Bit i Pequod. Porijeklo neprilinog naziva Devil-Dam
(Vraja strina) nisam dokuio, znaenje imena Tit-Bit
(Poslastica,) bijae oito, a Pequod je, kako se valjda jo sjeate,
ime slavnog indijanskog plemena iz drave Massachusetts, plemena
to je izumrlo, kao to su izumrli i drevni Medijci. Piljio sam u
Devil-Dam, vrzao se oko broda, pogledom ibao Tit-Bit i
konano, uspevi se na palubu Pequoda, osvrnuh se malo oko
sebe, te odluih: ovo je pravi brod za nas.
Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli ve svakojake
udne brodove; zdepaste trabakule,
61
glomazne japanske dunke,
62

galeote
63
nalik na masleni abar, i to ti ja znam kakve sve brodine,
no dajem vam rije da jo nikad niste vidjeli takvu udnu, staru
karkau,
64
kao toje taj neobini, stari Pequod. Bio je to brod
starog tipa, a sve prije nego velik. Suncem een, vjetrom iban,
obojen u tajfunima i tiinama sviju oceana, prestarjeli mu korab
65

bijae zamrknuo kao lice francuskoga grenadira koji se borio u
Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kao u kakva
dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizu
japanskih obala, bili obnovljeni i strili uvis, ukoeni kao Sveta tri
kralja Katedrale u Klnu. Platice stare palube bile su izlizane kao
kamena ploa u Katedrali u Canterburyju, gdje je Becket
66
iskrvario,
i kamo sada hodoaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki
novi udesni znaci pustolovnog ivota kojim je taj brod ve pol
stoljea ivio. Stari kapetan Peleg, koji je duge godine na tom brodu
plovio kao drugi asnik, dok nije preuzeo zapovjednitvo na nekom
drugom od svojih brodova, a sada pomorac u mirovini i jedan od
glavnih dioniara Pequoda taj je stari Peleg za svoje slube
kao prvi asnik upotpunjavao i jo dalje izgraivao prvotnu
grotesknost broda te ga svega obloio intarzijama i kojekakvim
ukrasima, tako da bi se teko moglo nai ita slino, osim moda u

61
Brod sa dva jedra bez krieva. Prev.
62
Kitajski jedrenjak na 2 ili 3 jarbola bez krieva, a jedra su mu od rogoine.
Prev.
63
Jedrenjak sa dva jarbola bez krieva. Prev.
64
Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. Prev.
65
Trup broda. Prev.
66
Thomas Becket (1119.-1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za
papinsku prevlast u Engleskoj. Kraljevi ljudi ubili ga pred oltarom njegove katedrale.
Prev.
98

izrezbarenom titu i postelji Thorkilla Hakea.
67

Taj je brod bio nakinuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka,
kao kakav barbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijae
to kanibal meu brodovima, nakien kostima pobijenih neprijatelja.
Rubnjak mu bio otvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske
ralje, s uglavljenim otrim zubima uljeure glavate, da slue
namjesto klinova o koje su mogli vezivati svoje stare cime i mrline.
Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenih kolotura, nego su
glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti. Prezirui
uobiajeno kormilarsko kolo sa bicama, taj je brod umjesto toga
imao rudo od jednog komada, kormilo nainjeno od uske donje
eljusti njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje
kormilari s pomou toga kotanog ruda, zacijelo osjea ponos
Tatarina koji jednim smjelim trzajem uzda otro zauzda vale svoga
konja, te se on baci upropanj, ali stane. Da, plemenit bijae taj brod,
ali ipak pun neke melankolije, neke sjete! No, sve to je plemenito
puno je melankolije...
Kad sam se po pramanoj palubi ogledavao, traei neku
mjerodavnu osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za
putovanje, isprva nisam nikog vidio, ali sam zapazio neko udo od
atora, ili, bolje rei, wigwam, uzdignut poneto iza glavnog jarbola;
inilo se da je samo privremeno razapet dok je brod stajao u luci.
Bio je unjasta oblika, visok deset stopa, nainjen od golemih
tapova crne elastine kosti, izvaene iz srednjeg i gornjeg dijela
kitove eljusti. Te su se kosti svojim donjim, debljim krajem, u
krugu, upirale o podnice na palubi, i bile povezane, a gore
sastavljene u upu od lepravih vlakanastih ila, kao kosa na glavi
kakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijae okrenut
prema brodskom pramcu, tako da je onaj iz atora mogao pogledom
obuhvatiti sve ispred sebe.
U toj udnoj nastambi naoh najposlije onog koji je tu, kako se
inilo, imao rije i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio
obustavljen, odmarao se od tegoba svoga zapovjednitva. Sjedio je
na starinskoj hrastovoj stolici kojom su se vijugale udne rezbarije,
a sjedalo joj bilo od iste elastine tvari od koje je i wigwam bio
nainjen.

67
Thorkill Hake, legendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna
Ynglingasaga Islananina Snorrija Sturlusona. Prev.
99

Moda i nije bilo nita naroito u izgledu starijeg ovjeka koga
sam tu ugledao: bio je to ilav i od sunca preplanuo ovjek, kao to
su veinom stari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeu, po
kvekerskom
68
kroju; samo mu oko oiju bijahu protkane
mikroskopski sitne vraske
69
, nastale zacijelo za neprestane plovidbe
u mnogim burama i olujama, kad su oi netremice usmjerene
naprijed, u daljinu. Takve mrtine osobito se istiu kad je pogled
mrk.
Jeste li vi kapetan Pequoda? upitah pristupajui
atorskom ulazu.
Pa da i jesam kapetan Pequoda, to bi ti od njega?
doeka ovjek.
Namjeravam se ukrcati.
Namjerava, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad
bio na brodu koji je nastradao?
Nisam, gosparu, nikad.
A o kitolovu ni pojma, je li tako, a?
Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da u ubrzo nauiti.
Nekoliko sam puta plovio na trgovakim brodovima, pa mislim,
da...
K vragu trgovak brodovi! Da mi nisi nikad vie o njima
zatrabunjao. Polomit u ti obje hodaljke ispod krme ako samo jo
jedanput zucne o tim trgovakim karkaama! Trgovaki brodovi
sve su to rutine i putine! ini se da ti se grudi nadimaju od puste
gordosti to si sluio na tim karampanama, a? Ali, ovjee, to te
spopalo te si odjednom toliko navro da ide na kitaricu? Malo je to
sumnjivo, a? Da nisi opljakao svoga kapetana, a? Kad brod na
more, a ti onda kolji svoje asnike, a?
Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam
kako se ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u ali, krije
pomorac junaina, kvekerski otoanin s Nantucketa, sa svim svojim
predrasudama i okorjelim nepovjerenjem prema svakom strancu koji

68
Quakeri (engleski: plaljivci), isprva podrugljivo ime sekti koju je u 17. st.
osnovao Fox u Engleskoj, a koja se poslije proirila i u Sjev. Americi. Izvor vjere je
unutranje svjetlo, i poput katolika vjeruju u mnoge dogme. Odbijaju sluiti
vojsku. Danas ih ivi u SAD-u oko 150.000. Prev.
69
vraske su bore M.
100

nije doao s rta Coda ili Vineyarda.
70

Ali koji te avo tjera u lov na kitove? To hou da znam prije
nego to i pomislim na to da te primim na svoj brod!
Ono, kako da kaem, gosparu, htio bih vidjeti lov na kitove.
A htio bih da se i svijeta nagledam.
Htio bi da vidi lov na kitove, a? A jesi li ti ve vidio
kapetana Ahaba?
A tko je kapetan Ahab, gosparu?
Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog
broda!
Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim
kapetanom.
Ti, mladiu, razgovara sada s kapetanom Pelegom, da, s
kapetanom Pelegom, mladiu! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i
opskrbljujemo ga svime to je potrebno, pa i posadom. Mi smo
suvlasnici i agenti. Ali, to ono htjedoh rei da, da, ako dakle
eli znati to je lov na kitove, kako veli, rei u ti neto, pa se
moe jo predomisliti i uhvatiti maglu. Bacide pogled na kapetana
Ahaba, mladiu, pa e vidjeti da ima samo jednu nogu.
A to vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom?
Izgubio, ha, ha! E, mladiu, amo te, blie k meni: oderala,
poderala, savakala i smljaskala mu nogu najstranija i naglavatija
kitina koja je ikad nasrnula na amac! Ah, ah!
Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bune rjeitosti, a
kosnuo me se i bol to se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali
rekoh to sam mogao mirnije:
Sve to to vi govorite, gosparu, zacijelo je iva istina, ali
kako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio straniji i neobiniji
od ostalih kitova, premda bih, da kaem istinu, mogao to zakljuiti
ve po samoj toj nesrei.
Sluajde, mome, tvoja su plua jo njena, mekana, a glas
ti nije kakav je u morskog vuka. Je li ba istina da si ve prije bio na
moru? Jesi li siguran?
Gosparu rekoh mislim da sam ve kazao kako sam
etiri puta plovio na trgova...
Zavei i pamti to ti rekoh: neu ni da mi pisne o tim

70
Cape Cod, rt na poluotoku Massachusetts, na obali Atlantika; Martha's
Vineyard, otoi kraj Nantucketa; jedno i drugo mjesto opkoljeno morem. Prev.
101

svojim trgovakim brodovima. Deder da se razumijemo. Natuknuo
sam ti to je lov na kitove, pa mi sad reci: ima li jo volje da
postane kitolovac?
Imam, gosparu.
Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji e svoj harpun sjuriti u
grlo ivom kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo!
Jesam, gosparu, ako ba mora tako biti, ali ne od pustog
razmetanja, i ne vjerujem da bi to tko mogao od mene traiti.
E, i ta ti valja! No ti nisi htio poi samo u lov na kitove, pa
da na svojoj koi osjeti to je to kitolov, nego si naumio da se i
svijeta nagleda. Nisi li tako rekao? Neto sam tako uo. Pa dobro,
stupi dva-tri koraka naprijed i s pramca pogledaj ravno preda se, a
onda se vrati da mi kae to si vidio.
Trenutak sam stajao na mjestu, u udu s tog traenja; nisam
pravo znao bih li shvatio ozbiljno ili kao alu. No kad mi se pogled
sukobi s okom kapetana Pelega, koje je lukavo i mrko mirilo u me,
trgnem se da izvrim to je od mene traio.
Idui naprijed i gledajui preko pramca, primijetim kako se
usidreni brod ziba na valovima plime i kako je okrenut prema
otvorenome moru. Pogled je pucao unedogled, ali je obzorje bilo
nevjerojatno pusto i sumorno, bez i najmanje promjene.
No, kako glasi izvjetaj? upita Peleg kad sam se vratio.
to si vidio?
Nije ba mnogo odgovorim sve sama voda,
bezgranian horizont, i mislim da je okrenulo na oluju.
E, pa to ti onda misli kad veli da bi htio vidjeti malo
svijeta? Misli li da e obilaskom oko Cape Horna vidjeti neto
vie nego sada? Vidjet e ba toliko, i nita vie.
Malo sam se lecnuo, no htio sam da idem u lov na kitove, a kad
sam ve naumio, onda idem! Pequod je bio sjajan brodi, i boljeg
moda i nema. I to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako
odluan, izjavi da je spreman da me primi na brod.
Moe odmah i potpisati isprave nastavi on; Hajd sa
mnom.
I rekavi to, poe niza stube u kabinu.
Tu je na gredi krmenici sjedio ovjek koji se meni priinjao
kao najneobinije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to
kapetan Bildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih
dioniara toga broda. Ostale dionice, kako to esto biva u tim
102

lukama, nalazile se u rukama mnotva starih uitnika: udovica,
siroadi i posluitelja, od kojih su jedni posjedovali dionica u
vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi u vrijednosti jedne
palubne daske, a trei u vrijednosti dva-tri brodska avla.
Nantucketanci ulau svoj novac u jedrenjae-kitarice, ba kao to vi
svoj ulaete u solidne dravne papire koji donose dobre kamate.
Treba znati da je Bildad, ba kao i Peleg i mnogi drugi
Nantucketanci, bio kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili
na tom otoku i sve do dananjeg dana uglavnom sauvali u
neobinoj mjeri kvekerske osobine, preinaivi ih samo prema
novim prilikama i potrebama, esto na neobian i protuslovan nain.
I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci i kitolovci.
To su borbeni kvekeri, koji ude za osvetom.
Ima meu njima ljudi koji, krteni biblijskim imenima
osobito rairen obiaj na tom otoku a jo od djetinjstva priueni
na sveani i dramatini ti iz kvekerskoga govora, u svome daljem
ivotu, punu najsmjelijih i najopasnijih pustolovina, spomenutim
osobinama, koje se nikad nisu izgubile, dodaju jo mnoge znaajke i
obiljeja neustraivosti, koji ne bi bili nedostojni kakva
skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskoga rimskog
pjesnika. Pa kad se takve karakterne osobine sjedine osobitom
pameu i odvanim srcem u jednom ovjeku, koji se u tiini dugih
nonih straa na palubi, u dalekim vodama i pod zvijeem
nevienim u naim sjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno
i protiv svih tradicija, primajui svu milinu i svu divljinu prirode
izravno i nepomueno onda je takav ovjek, osim ako se ne
dogodi kakva sluajna pomo, upuen da naui poseban jezik,
hrabar i nervozno uzvien. Takav ovjek bit e jedan na popisu u
svoj naciji, bit e robustna starinska pojava, kao stvorena za
uzviene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatiki, nee
nimalo umanjiti ako su takvu ovjeku, od roenja ili uslijed nekih
kasnijih okolnosti, u dnu due izvjesne osobine koje se ine kao
neto uporno i napol bolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena
svim velikim traginim karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i
astoljubivi mladii: svaka smrtna veliina samo je bolest i nita
drugo. No zasad nam se jo nije baviti takvim ovjekom, nego
sasvim drukijim, ovjekom koji je dodue neobian, ali je ta
neobinost opet proizila iz neke druge kvekerske faze, koju su
izmijenile individualne prilike.
103

Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imuan
kitolovac koji se povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu
Pelegu, koji je za takozvane ozbiljne stvari mario ba koliko i za
lanjski snijeg, nazivajui ih glupostima, kapetan Bildad ne samo to
je bio odgojen po naelima najstroe kvekerske sekte u Nantucketu,
nego ni sav njegov dalji pomorski ivot, ni sve nage ljepotice to ih
je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti; nije se ni
najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unato svoj
toj neslomljivosti, taj dini kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iako
mu je njegova savjest branila da s orujem u ruci brani svoju zemlju
od napadaa, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i
Pacifiku, i premda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja
ljudske krvi, on je, odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao
krv levijatana. Ne znam kako se bogobojazni Bildad, u predveerje
svog ivota, sjeajui se svega toga, mogao pomiriti sa svojom
savjesti, no bijae kao da ga sve to nije ba mnogo muilo; on je po
svoj prilici ve poodavno doao do razboritog i mudrog zakljuka da
je religija jedno, a ivot drugo. Svijet plaa dividende. Od malog
kamarota
71
u pohabanom surom kaputiu postao je harpunar sa
irokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika
amca, zatim do prvog bomana,
72
do kapetana i najposlije do
principala.
73
Bildad je, kako sam prije napomenuo, zavrio svoju
pustolovnu karijeru povukavi se iz poslovnog ivota, u lijepoj
starosti od ezdeset godina; to malo dana to mu je preostalo htio je
provesti u miru, ivei od svojih zasluenih prihoda.
aliboe moram rei da su Bildada smatrali nepopravljivim
starim krtcem, koji je, dok je jo plovio, bio tvrd i nesmiljen
poslodavac. U Nantucketu sam saznao poneto neobinu pripovijest
kako su ljude njegove posade, kad je zapovijedao na staroj kitarici
Categut, po povratku s putovanja gotovo sve redom morali
otpremiti u bolnicu, jer su svi bili iscrpljeni i iznemogli. Za
pobonika, i to jo kvekerskog, uistinu je bio u najmanju ruku
ovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on dodue nije
grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobino
tekom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi boman, znao vas

71
Pomonik kamerijera (konobara). Prev.
72
Boman, podasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. Prev. Vidi
biljeku 24
73
Principal, brodovlasnik. Prev.
104

je tako pogledati svojim sivim pronicavim oima te biste ma to
dohvatili, bat ili uarsku klupu,
74
pa se uzvrckali i kao ludi poeli
raditi, samo da neto radite. Nemarnosti i dangube kod njega nije
bilo. On sam bijae utjelovljenje ovjeka koristoljupca. Na njemu,
onako kotunjavu i presmiavu, nije bilo ni trunke suvina mesa ni
suvine brade, tek nekoliko kovravih dlaica, nalik na iznoen pust
njegova eira sa irokim sputenim obodom.
Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na
krmenici kad sam za kapetanom Pelegom siao u kabinu. Prostor
izmeu jedne i druge palube bio je skuen, i tu vam je sjedio stari
Bildad, ravan kao trklja; uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujui
se, da uva skute svoga kaputa. Klopavi eir leao je pred njim na
stolu; noge je ukoeno prebacio jednu preko druge, a sivi mu je
kaput bio do grla zakopan; na nosu mu bile nataknute naoale, i
kao da se sav zadubio u itanje neke knjiurine.
Bildade! klikne kapetan Peleg. Ti opet po starom, a?
Prouava tu svoju Bibliju ve trideset godina, siguran sam. Dokle si
ve doao?
Bildad, kao da se ve privikao na bezboni govor svoga starog
druga, ne osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano die glavu,
pa vidjevi mene, upitno pogleda u Pelega.
Kae da je pravi ovjek za nas ree Peleg. Hoe da se
ukrca na na brod.
Hoe? na to e Bildad upljim glasom, okreui se prema
meni.
Hoe! ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo
njegovo kvekerstvo.
to ti se ini, Bildade? upita Peleg.
Moe odvrati Bildad, te me jo jedanput oine svojim
pogledom, pa nastavi glasno itati svoje sveto tivo.
Meni se inilo da je to najvei stari kvekerski osobenjak koga
sam ikad u ivotu vidio, utoliko vie to je Peleg, njegov prijatelj i
drug iz starih dana, bio onakva halabura. Nisam meutim nita
rekao, i samo sam se otro ogledavao. Peleg sad izvue pretinac,
izvadi brodske knjige, privue tintu i pero blie k sebi i sjedne za
mali stoli. Pomislim da je ve krajnje vrijeme da budem naistu o

74
Uarski alat; kroz uljebine klupe tee ovojnica, a slui za lake ovijanje
konopa. Prev.
105

uvjetima pod kojima bih pristao sluiti. Ve sam bio upuen da
kitolovci ne primaju stalne plae, nego da svi mornari, pa i sam
kapetan, dobivaju izvjesne udjele od iste dobiti, zvane esti, i da
se visina tih esti odreuje prema vanosti i odgovornosti posla
to ga tko na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da e meni,
kao poetniku u tom poslu, dodijeliti prilino neznatnu est, no,
kako sam ve prije plovio te znao kormilariti, nainiti upletku
75
i sve
ostalo, ja po svemu onom to sam uo, nisam nimalo sumnjao da e
mi pripasti dvjesto sedamdeset i peta est, odnosno 275-ti dio od
iste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobit bila. Pa iako je 275-ta
est bila ono to kitolovci zovu estica, ipak je bila vie nego
nita; ako bi nas srea posluila na putovanju, moglo bi to biti
gotovo toliko da bi mi nadoknadilo troak za odjeu, a da i ne
govorimo o hrani, za koju u tom sluaju ne bih morao platiti ni
prebijene pare.
Zacijelo ete pomisliti: jadan je to i emeran nain da
nagomila neko kneevsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od
onih kojima je do zgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa
u uiniti ztku
76
svakoj morini i vjetruini. Smatrao sam, uostalom,
da je 275-ta est primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo
udio kad bi mi ponudili 200-ti dio, jer sam bio momak vrst i
pleat.
Ali evo, zato sam pomalo sumnjao u to da e mi dodijeliti
primjerenu est za moj trud: ja sam ve na kopnu poneto uo o
kapetanu Pelegu i o njegovu starom i udnom drugu Bildadu: kako
su oni glavni vlasnici Pequoda, pa kako su stoga drugi, mali i
raspreni dioniari prepustili sve voenje poslova i svu upravu
brodom njima dvojici. A posigurno sam znao da stari krtac Bildad
ima odlunu rije kad je posrijedi primanje ljudi na brod; pogotovu
sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na Pequodu kao da je kod
kue, naao ga gdje u kabini ita Bibliju, udobno smjeten, kao da je
kraj domaeg ognjita. I dok se Peleg muio da noiem zaree
pero, stari Bildad, koji je usto bio tako vana osoba u tom poslu, na
moje najvee udo nije uope za nas mario, te je mirno i dalje
gunao, itajui iz svoje knjiurine priguenim glasom: I ne
sabirajte sebi blago na zemlji gdje ga izgriza moljac i hra...

75
Mornarsko upletanje konopa. Prev.
76
Izazvati na mejdan, megdan, dvoboj. Prev.
106

Onda, kapetane Bildade prekine ga Peleg to veli,
koliko da damo tom mladiu?
Ti e to najbolje znati zau se odgovor kao iz groba
sedamsto sedamdeset i sedma est valjda nee biti previe, je li
tako? I nastavi itati: Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga
ni moljac ni hra ne izgriza. Jer gdje ti je blago...
Da, blago, dabome, pomislih ja, i jo kakvo! sedamsto
sedamdeset i sedma est! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na
ovom svijetu prikupim mnogo esti to ih moljci i hra unitavaju,
jer est koju ti meni nudi, uistinu je prava estica, pa iako bi
veliina brojke u prvi mah mogla ovjeka neupuena u te raune
zavesti u bludnju ako samo malo promisli pa se sjeti da je to
razlomak, onda e se najposlije ipak uvjeriti da je sedamsto
sedamdeset i sedmi dio jednoga groa kudikamo manje od sedamsto
sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.
Oi ti ispale, Bildade! usklikne Peleg. Valjda ne
misli podvaliti ovom mladiu! Treba mu vie dati!
Sedamsto sedamdeset i sedmu est ponovi Bildad, i ni
okom da bi trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: ... Jer gdje ti je
blago, tu e ti biti i srce.
Uzet u ga i dat mu tristoti dio ree Peleg. Jesi li uo,
Bildade? Tristoti dio, velim!
Bildad odloi svoju knjigu, sveano se okrenu k njemu i ree:
Kapetane Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu
dunosti prema ostalim vlasnicima ovog broda, prema
mnogobrojnoj siroadi i prenogim udovicama, jer ako ovom
mladiu dodijelimo njegov dio odve podanom rukom, kruh
svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejaadi.
Sedamsto sedamdeset i sedmu est, kapetane!
Bildade! rikne Peleg, skoi i ustra se po kabini.
Strijela te nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad posluao
tvoj savjet u tim poslovima, imao bih ve odavna savjest tako teko
optereenu sovrnjom
77
grijeha te bih s njom potopio i najveu
brodinu koja je ikad oplovila Cape Horn!
Kapetane Peleg nato e Bildad mirnim i ustaljenim
glasom ne znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili ezdeset

77
Sovrnja, gru ili balast kamenje ili pijesak to se stavljao na dno spremita
kad je brod prazan, da se ne bi izvrnuo. Prev.
107

stopa duboko, ali kako si jo okorio grenik, strah mi ljuti duu
obuzima da je dno savjesti tvoje prolomljeno, te e potonuti, a tebe,
kapetane Peleg, sa sobom povui u ponor, u oganj vjeni.
U ponor! U oganj vjeni! Pa ti me vrijea! Vrijea me
tako da se vie ne moe podnijeti! Bezonost je najvea kad nekom
govori da mu je dan kurs
78
put pakla! Sto mu gromova! Hajd reci
jo jedanput to to ree, da mi duu iupa, ali ja u, da, ja u
progutati iva jarca s koom i rogovima! Van iz kamare, odurni
licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!
I tako grmei jurnu na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj
zadjevici brzo i vjeto kao jegulja.
Preneraen tim lomom izmeu dvojice glavnih i odgovornih
vlasnika broda, ve napol u nakani da se povuem s broda to je pod
tako udnim vlasnitvom i zapovjednitvom, odstupih s vrata, da
van pustim Bildada, koji e sigurno navrat nanos prema izlazu, u
strahu od Pelega i njegova gnjeva. No, na moje najvee udo, on
ponovno sjede na gredu, sasvim mirno, ne pokazujui ni po emu
namjeru da se povue. On kao da je ve bio obiknuo na takvo
vladanje okorjelog grenika Pelega. Peleg je meutim, iskalivi svoj
bijes, takoer sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je jo malo
podrhtavao, kao da je jo nervozan.
Hu! othukne najposlije ini se da se bura poduila pod
vjetar. Bildade, neko si tako fino umio naotriti koplje, ded mi
zailji pero, hoe li. Moja bi keba ve morala pod brus. Aha, evo
ga, u redu, Bildade! Ovamo se, mladiu: ne ree li da se zove
Ismael? Dakle, tristota est.
Kapetane Peleg rekoh imam prijatelja koji takoer
eli na brod. Da ga dovedem sutra?
Zna se odvrati Peleg dovedi ga samo, da vidimo
kakav je.
A koju est trai? proguna Bildad, diui pogled s
knjige u koju se opet zadubio.
O, to neka ne bude tvoja briga Bildade na to e Peleg.
Je li ve lovio kitove? upita okrenuvi se k meni.
Ubio je on vie kitova nego to ja mogu nabrojiti, kapetane
Peleg.
A ti ga onda dovedi.

78
Smjer kojim plovi brod. Prev.
108

Potpisavi kontrakt, odoh, duboko uvjeren da sam toga jutra
obavio dobar posao, te da je Pequod onaj brod to ga je Yojo
odabrao da Queequega i mene ponese oko Rta.
No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda, s
kojim sam imao ploviti, nije ni pojavio. Dogaa se, meutim, vrlo
esto da se jedrenjae-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva
posada ukrca, pa da tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme
zapovjednitvo, jer su ta putovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za
boravak u domaoj luci tako kratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili
kakav slian interes, ne mijea mnogo u poslove oko broda,
privezana uz kraj, nego ih preputa brodovlasnicima, te oni vode
brigu o brodu dok sve ne bude spremno za polazak. Pa ipak, nije na
odmet da baci pogled na svoga budueg zapovjednika prije nego
to se neopozivo preda u njegove ruke. Vratih se stoga kapetanu
Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao nai kapetana Ahaba.
A to e ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si
primljen na brod!
Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti.
Mislim da sada nee biti mogue. Ne znam pravo to je s
njime: zatvori se u kuu, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne
vidi nita od bolesti. I zaista nije bolestan, ali nije ba ni zdrav.
Jedno je sigurno, ni mene ne eli uvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe
ne eli. udan ti je svat taj kapetan Ahab, tako barem neki misle, ali
je dua od ovjeka. Nita se ne boj, zavoljet e ti njega! Plemenit je
to ovjek, nije poboan, a nalik je na kakva Boga, taj kapetan Ahab!
Ne govori mnogo, ali kad mu potee rije, ima to i uti. Velim ti,
Ahab je neobian ovjek. Bio je on po koledima i meu
kanibalima; nagledao se on veih uda nego to su valovi i morske
dubine; svojim se vatrenim kopljem dilitao na stranijeg i
neobinijeg neprijatelja nego to su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na
svem ga otoku nema otrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad
ni kapetan Peleg: to ti je Ahab, mladiu, a u starini je Ahab, kako
zna, bio okrunjen kralj!
I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu
psi krv lizali?
79

Ovamo te blie k meni ree Peleg, a u oima mu zaiskri
izraz od kojeg se gotovo uplaih. Sluaj, mome, da nisi nikad

79
Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. Prev.
109

izustio te rijei na palubi Pequoda! I ni na kojem mjestu! Kapetan
Ahab nije sam sebi nadjenuo to ime. Bjee to ludi hir njegove majke
udovice, to je svijetom promijenila kad je njemu bilo svega godina
dana. A ona je stara Indijanka Tistig u Gayheadu rekla da je u tom
imenu neko proroansko znaenje. Moda e ti to isto rei i druga
benetala. elim te opomenuti. Sve je to pusta lagarija. Znam ja
dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina plovio sam s njim kao
prvi njegov boman: znam ja, kakav je; dobar je to ovjek; nije ti on
neki pobonjak kao Bildad, nego valjan ovjek, to psuje pomalo
kao i ja, samo to on vie vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odve
veseo, a pri posljednjem putovanju kui bjee neko vrijeme kao da
nije onaj isti, ali kako i ne bi kad je ostao bez nog, a rana ga pekla.
Znam i to da je sve od asa kad mu je pri posljednjem putovanju ona
prokleta uljeura odgrizla nogu, postao nekako sjetan, oajno sjetan,
i divlji ponekad: no sve e to proi. I da ti jedanput zauvijek reem,
mladiu: bolje je ploviti s valjanim kapetanom u koga je mrko lice
negoli s loim koji se smije. A sada zbogom, mladiu, i ne sudi
krivo o kapetanu Ahabu samo zato to mu se dogodilo da nosi runo
ime. Osim toga, mladiu, ima ti on enu oenio se prije dva
putovanja lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom.
I pomisli: s tom divnom, mladom enom ima starina dijete, i zato ne
vjeruj da je Ahabova nesrea beznadna! Ne, ne, mladiu! Koliko
god bio pogoen, Ahab je sauvao ono ljudsko u sebi!
Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to to sam sluajno
saznao o kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim saaljenjem
prema njemu. U to sam vrijeme prema njemu osjeao simpatiju, i
nekako mi ga bilo ao, ni sam ne znam zato, osim ako nije zbog
okrutnog i zlog gubitka to ga bijae pogodio, zbog izgubljene noge.
I ja sam prema njemu osjeao udno neko strahopotovanje, duboko
i neopisivo. Ne znam to bijae, ali sam tako osjeao, i to me nije od
njega odvraalo, iako sam postajao nekako nestrpljiv zbog
tajnovitosti to je okruivala tog ovjeka, koga sam onda jedva i
poznavao. No moje misli malo-pomalo krenue drugim smjerom,
tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.
110

17. QUEEQUEGOV RAMAZAN
Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imae trajati cio
dan, odluio sam ga ostaviti na miru sve do veeri, jer duboko
potujem svaije vjerske dunosti, ma kako smijene bile, te ne bih
imao srca narugati se ni bratovtini mrava koja bi oboavala kakvu
gljivu ludaru, ili smijati se onim drugim stvorenjima koja se u
stanovitim krajevima nae zemlje s nekom ropskom uslunou,
besprimjernom na drugim planetima, klanjaju pred poprsjem kakva
pokojnog zemljoposjednika, a samo zato to je nagomilao imanja
koja se jo dre i daju u zakup u njegovo ime.
Mislim da bismo mi, dobri krani prezbiterijanci, morali u tim
stvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako
neizmjerno nadmonim prema ostalim smrtnicima, poganima ili ma
kojim drugim ljudima, zbog njihovih ludih pojmova u tom pogledu.
Tu vam je, na primjer, Queequeg, koji o Yoji i Ramazanu zacijelo
ima najapsurdnije pojmove ali to onda? Mislim da je Queequeg
znao to radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mu bude. Sve rasprave
s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato pustimo ga s mirom,
kako rekoh. A nama svima prezbiterijancima kao i poganima
neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te
bi nam se valjalo urazumiti.
Predveer, kad sam mislio da je zacijelo zavrio svoje vjerske
ine i obrede, poem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema.
Pokuam ih otvoriti, no bila su iznutra zabravljena.
Queequeg! ja u tihim glasom kroz kljuanicu. Tiina.
Ej, Queequeg, zato ne odgovara? Ja sam, Ismael!
Tiina kao prije. Poeh se uznemirivati. Ta imao je toliko
vremena. Da ga nije udarila kap? Zavirih kroz kljuanicu, no kako
su vrata vodila u prazan kut sobe, pogled kroz rupicu nije nita
otkrivao; mogao sam vidjeti samo noge kreveta, dio zida, i nita
vie. Zaudio sam se kad sam vidio prislonjen uza zid drveni drak
Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijae sino oduzela prije
nego to smo se uspeli u sobu. udno, pomislih, no kako tamo stoji
njegov harpun, a on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kue,
zacijelo je i on u sobi, o tome ne moe biti nikakve sumnje.
Queequeg! Queequeg! Sve tiho. Oito se neto dogodilo.
Udarila ga kap! Pokuah silom otvoriti vrata, ali su vrsto
111

odolijevala. Sjurivi niza stube, priopih svoju bojazan prvoj osobi
koju sam susreo sobarici.
Eto, eto! zakria ona. Ve sam mislila da se neto
moralo dogoditi. Poslije doruka pola sam gore da spremim
postelju, no vrata su bila zakljuana, i ni unja da uje. I sve
odonda mrtva tiina. No, mislila sam da ste obojica otili te u
sobi, za bolju sigurnost, zakljuali svoje stvari. Ovamo, gospo
gazdarice! Zloin! Gospoo Hussey! Udarila ga kap! i sve tako
viui odjuri prema kuhinji, a ja za njom.
Odmah se pojavi gospoa Hussey, s loniem goruice u
jednoj, a bocom octa u drugoj ruci: dotra iz kuhinje gdje je dotle
punila gostarice i usto grdila svoga malog crnog pomonika.
U drvarnicu! kriknuh. Gdje je drvarnica? Potrite
zaboga i donesite neto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru!
Udarila ga kap, kad vam kaem! i ve sam bez svake svrhe i
potrebe opet jurio gore, praznih ruku, kad mi gospoa Hussey
preprijei put sa svojim loniem mutarde, sa svojom bocom i sa
svim octom svoga nacerenog lica.
to vam je, mladiu?
Bre po sjekiru! Za pet rana Bojih, neka smjesta netko od
vas otri po lijenika, a ja u dotle razvaliti vrata!
Sluajte! na to e gazdarica, te brzo ostavi bocu da
oslobodi jednu ruku. Sluajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od
mojih vrata? i pri tim me rijeima zgrabi za ruku. to vam je?
to je s vama, mornaru?
to sam mogao mirnije, ali i to hitrije, razjasnih joj to je
posrijedi. Nesvjesno klopkajui boicom octa po nosu, asak je
razmiljala, a onda uskliknu:
Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila te otra
do malog spremita pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi
ree da je Queequegov harpun nestao. Ubio se! poe vikati.
Opet nesrea kao onda sa Stiggsom, i opet ode jedan
pokriva, Bog se smilovao njegovoj majci, to e mi upropastiti
kuu! Ima li jadni mladi sestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty,
otri do pismoslikara Snarlesa i reci mu neka mi odmah islika plou
s natpisom: Samoubojstvo zabranjeno; ne smije se puiti u
dvorani! To znai ubiti dvije muhe jednim udarcem! Ubiti? Neka
se Vinji smiluje njegovoj dui! Kakva je to buka? Ej, mladiu,
poekajte malo!
112

I potekavi za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio
da silom otvorim vrata.
Ne doputam! Ne dam da mi kuu razvaljujete. Idite po
bravara, tu je jedan milju odavde. Ali, ekajte! I segnu rukom u
dep: Evo kljua kojim emo moda otvoriti! Da vidimo! I u
tom okrenu klju u bravi, ali nuto muke: Queequeg iznutra jo i
zasun povukao, te od kljua ne bijae koristi.
Valja mi silom otvoriti opet u ja, te uzmaknem malo
natrag, da bih se bacio na vrata, kadno me krmarica opet zadra,
kazujui kako ne doputa, da joj kuu razvaljujem. No ja se otrgoh i
onda svom teinom tres! po vratima.
Uz zaglunu buku vrata se otvorie, a kvaka tako estoko udari
o zid te je buka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh to i
vidjeti: sjedi Queequeg nasred sobe, miran i sabran; podvio noge
poda se, a Yoju dri navrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio
se kao da je od kamena i gotovo ne pokazuje znaka ivota.
Queequeg rekoh prilazei k njemu. Queequeg, to je s
tobom?
Ta nije valjda cio dan tako proveo? u udu e gazdarica.
No ma to mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju
da ga gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijae ga strano vidjeti u
onome ukoenom i neprirodnom poloaju, pogotovu gdje je po svoj
prilici onako sjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.
Gospoo Hussey rekoh svakako je iv, pa vas molim
da nas ostavite nasamo: ja u ve sam razvidjeti to je.
Zatvorivi za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne
na stolicu, no uzalud. Sjedi ovjek te sjedi, pa nita. Presamitih se od
silne ljubaznosti, a on ni da me pogleda, ni okom da trepne.
Da sve to moda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih.
Moda se na njegovu otoku tako posti, sjedei skrtenih nogu? Bit
e da je tako, valjda mu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez
sumnje e prije ili kasnije ustati. Ne moe to, hvala Bogu, vjeno
trajati; Ramazan je samo jedanput u godini, ali ne vjerujem da je i
tada ba toan.
Siao sam na veeru. Dosta sam sjedio i sluao duga
pripovijedanja nekih mornara koji su se upravo vratili s izleta
(tako su nazivali krae putovanje u lovu na kitove, na kuni ili
113

briku,
80
ogranieno samo na sjeverni smjer lovita, Atlantski ocean),
sluao sam te pripovijesti izletnika gotovo do jedanaest sati, a
onda se uputih gore na poinak, vrsto uvjeren da je Queequeg
obavio Ramazanske vjerske dunosti. Ali ni govora! Sjedi on kako
sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Ve se
poeh na njega ljutiti, inilo mi se ba besmisleno i glupo sjediti
tako podvinutih nogu cio dan i pol noi, u hladnoj sobi, s komadom
drveta na glavi.
Za ime Boje, Queequeg, trgni se ve jedanput i ustaj da
veera! Zacijelo umire od gladi! Ubit e se tako, Queequeg!
Ali on ne uzvrati ni slova.
Sav u oaju zbog njega, najposlije odluih lei: sigurno e i on
za mnom, rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teki ogrta od
medvjee koe te se njime ogrnuh, jer se inilo da e no biti vrlo
hladna. Queequeg pak imae na sebi samo obini jaket. Isprva, ma
koliko se muio, nikako da usnem. Ugasio sam svijeu, a od same
pomisli na Queequega, koji, ni etiri stope daleko od mene, sjedi u
onako nezgodnu poloaju, sam u toj studeni i mraku od te mi
pomisli zaista bijae teko. Zamislite samo: spavati svu no tako u
istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutih nogu,
provodei svoj turobni i zakuasti ramazanski obred!
No naposljetku nekako zaveslah u san, te nita vie nisam znao
sve dok nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega
kako jo sjedi na istom mjestu, kao prikovan. No im je prva zraka
sunca virnula kroz prozor, ustade moj Queequeg: ukoeni mu
zglobovi pucketahu, ali mu lice bijae vedro i zadovoljno. Doepelji
prema meni, pritisnu svoje elo o moje i ree da je njegov Ramazan
minuo.
Ja, kako ve prije spomenuh, nemam nita ni protiv ije vjere,
ma kakva ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog
ovjeka zato to taj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri
pomahnita, kad ta njegova vjera postane muka te ovaj na svijet
pretvori u svratite u kojem se ovjek osjea nelagodno i nevoljko,
onda je, mislim, vrijeme da ga pozovemo ustranu i da s njime o
tome raspravimo. I ba tako sam uinio i ja s Queequegom.
Queequeg rekoh lezi sad u postelju i dobro sluaj.
Stadoh mu pripovijedati o prvim poecima i razvoju

80
Brod na dva jarbola s krinim jedrima. Prev.
114

primitivnih religija i dooh tako na razliite vjere naeg vremena,
sve nastojei da Queequegu dokaem kako su svi ti postovi,
korizme, Ramazani i beskrajno sjedenje po studenim, pustim
sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a dui nije ni od kakve
koristi, ukratko, da je sve to u oitoj protivnosti s jasnim zakonima
higijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli to on
u drugom pogledu tako bistar i pronicav uroenik oko toga
smijenog Ramazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od
posta slabi tijelo, pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, zaete za
vrijeme posta, neminovno napol izgladnjele. To je razlog to veina
vjernika bolesna eluca ima i njeguje tako boleive ideje o buduem
ivotu.
Sve u sve, Queequeg rekoh znaj da je pakao pojam
koji je najprije potekao od kakva slabo probavljena jela, pa se dalje
razvijao kroz hereditarne bolesti eluca, prouzrokovane
ramazanskim postom.
Zatim sam ga pitao ne mue li njega probavne smetnje. Iznio
sam mu smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori
mi da ne boluje od toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi neto
tako osjetio; bijae to poslije velike gozbe to ju je priredio kralj,
njegov otac, u proslavu pobjede u nekoj velikoj bitki kad su,
otprilike u dva sata popodne, ubili pedeset neprijatelja te ih skuhali i
pojeli iste veeri.
Dosta, Queequeg! rekoh tresui se od groze. Ne
govori mi dalje! jer sam sve to je dalje bilo vrlo dobro znao i
bez njegova pripovijedanja. Poznavao sam naime pomorca koji je
bio na onom otoku te mi je kazivao kako je ondje obiaj da poslije
svake velike dobivene bitke pobijene neprijatelje nataknu na raanj
te ih peku u pobjednikovu dvoritu ili vrtu, a onda ih jednog po
jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve pa ih, lijepo obloene
plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa neto perina u
ustima alju s najboljim eljama svima svojim prijateljima, ba
kao boine purane.
Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri
mnogo dojmile Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo
uho za takva razlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova
gledita; a zatim, razumio je u svemu treinu od onoga to sam mu
govorio, ma kako se ja trudio da govorim to jednostavnije;
naposljetku, on je bez sumnje mislio da o pravoj vjeri zna mnogo
115

vie od mene. Gledao me nekako zabrinuto i saalno, kao da je u
sebi kazivao: eto, prava je grehota to je ovako razborit mladi tako
beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.
Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i poto je Queequeg za
doruak smazao mnogo obroka ribe, tako da krmarica nije imala
ba velike koristi od njegova Ramazanskog posta, krenusmo na
Pequod!, tumarajui bezbrino i akajui zube koticama
oblia.
81


81
Plosnatica, svoja, svac, ploa (vrsta ribe). Prev.
116

18. QUEEQUEGOV POTPI S
Ili smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboruan svojim
harpunom), i kad smo stigli na kraj pristanita, zausmo hrapavi glas
kapetana Pelega, koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivae
mi kako nije oekivao da je moj prijatelj i ljudoder, te kako
kanibali nemaju pristupa na njegov brod, ako prije toga ne pokau
matrikulu.
82

to mislite time rei, kapetane Peleg? preuzeh ja,
skoivi preko ograde i ostavivi druga da eka.
Mislim odgovori on da mi najprije mora pokazati
svoju matrikulu.
Tako je! oglasi se i kapetan Bildad svojim upljim
glasom, pomolivi glavu iza Pelegove na atorskom otvoru.
Treba dokazati da je obraen. A zatim se okrene Queequegu;
Sine mraka, pripada li kojoj kranskoj zajednici?
On vam je nezvisnjak iz Prve kongregacijske crkve
83

pourih se ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani uroenici
koji plove nantucketskim brodovima, s vremenom postaju lanovi
jedne od mnogih sekta.
Nezvisnjak! usklikne Bildad. to? Od onih koji se
sastaju u deuteronomijskoj
84
dvorani pastora Colemana? I izvue
svoj areni pamuni rubac, protare naoale, pomno ih opet natakne
na nos, izie iz wigwama, te se sav onako utapljen nadazre preko
razme, da bi to bolje promotrio Queequega.
A otkad je lan nezvisnjaka? obrati se zatim meni.
Zacijelo ne ba dugo, kako se meni ini, mladiu!
Ne, nije nato e Peleg a nije ni valjano krten, jer bi
mu inae oprali s lica togod od onih vrajih modrih mrlja.
Reci mi, mladiu povika Bildad ide li taj Filistejac
uistinu na sastanke deuteronomskog akona Colemana. Nisam ga
nikad ondje viao, a prolazim onuda svaki Boji dan.
Nita vam ja ne znam o tome akonu ni o njegovim

82
Mornarska knjiica, moreplovnica, isprave. Prev.
83
Strogi kalvinisti, koji ne prihvaaju ovisnost o dravnoj crkvi. Prev.
84
Deuteronomion, peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi
prouavanjem Mojsijevih knjiga. Prev.
117

sastancima; znam samo to rekoh da je Queequeg od roenja
lan te Crkve. A i sam je akon.
85

Mladiu! na to e Bildad strogo. Zar sa mnom se
aliti? Ded govori, mladi Hetiane! Kazuj na kakvu Crkvu misli.
Naavi se pritijeten, ja mu odgovorih:
Mislim, gosparu, na drevnu crkvu katoliku, kojoj i vi i ja,
kapetan Peleg i Queequeg, i svaki majin sin i svaka dua pripada,
mislim na veliku i vjenu Zajednicu svih vjernika; svi njoj
pripadamo, samo to se neki izmeu nas dre nekih posebnosti, koje
nikako ne zadiru u iru vjeru, a u ovoj svi sjedinjujemo ruke.
Upleemo, upleemo ruke, to si valjda htio rei! usklikne
Peleg i pristupi blie. Bolje bi uradio, mladiu, da se ukrca kao
misionar, a ne kao mornar, jer, svega mi, nikad ne uh bolje
propovijedi. akon Coleman, ma to! Ni sam otac Mapple ne bi
mogao bolje, a taj ve neto znai! Ej, ti, skokni na palubu, i kvragu
matrikula! Ded reci tamo Quohogu ili kako mu ono bjee ime?
Neka samo doe na brod! Gle, gle, ankore mi moje, kakav mu je
harpun u rukama! E, ba mi se svia. I nosi je kao pravi harpunar!
Sluaj, Quohog ili kako se ve zove jesi li ikad stajao na
pramcu kitolovakog amca? Jesi li ikad njime pogodio?
Ne rekavi ni rijei, Queequeg na njemu svojstven divlji nain
skoi na palubu, pa odande jednim skokom na pramac amca koji je
visio na bonim sohama, a zatim, uprijevi se lijevom nogom, pone
odmjeravati koplje te onda povika ovako:
Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi? Viditi?
Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! i uprijevi pogled hitnu
ubojito eljezo ravno preko eira starome Bildadu; koplje preletje
itavom palubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.
A sada na to e Queequeg, mirno povlaei ue svog
harpuna misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!
Brzo, Bildade povika Bildadov ortak Peleg, koji se,
zastraen blizinom baenog koplja, povukao prema grotlu. Brzo,
Bildade, dolje po kontrakt, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga,
to jest Quohoga
86
, za jedan od naih amaca. Sluaj, Quohog, dat
emo ti devedesetu est, a to nije dobio jo nijedan harpunar u

85
Neke sekte biraju svoje sveenike i propovjednike iz redova obinih vjernika.
Prev.
86
Igra rijeima: hog znai svinja, a hedgehog, je. Prev.
118

Nantucketu.
I tako poosmo dolje u kabinu, i na moju najveu radost,
Queequega brzo upisae i uzee na brod, kojemu sam ja ve
pripadao.
Kad su sve formalnosti bile dovrene i kad je Peleg sve
spremio za potpis, okrenu se k meni i ree:
Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej, Quohog, vraji
ovjee, potpisuje li ili stavlja znak?
No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je ve
dvaput-triput prisustvovao slinoj ceremoniji; uzevi u ruku
ponueno pero, nacrta na papir, na pravo mjesto, tonu kopiju
udnog znaka to mu bijae tetoviran na miici; i tako je, zbog
tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji je Queequega krivo nazivao, bilo
napisano otprilike ovo:
Quohog
njegov znak
Za to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice
gledao u Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajui
po velikim depovima svoga surog kaputa sa irokim skutima,
sveano izvue snopi broura, te izabravi jednu pod naslovom
Posljednji dan, koji dolazi, ili dok ne bude prekasno, tutne je
Queequegu u ruke koje zajedno s brourom primi meu svoje i
vrsto ih stegne, a onda, zagledavi mu se strogim pogledom u oi,
ree:
Sine mraka, moram prema tebi izvriti svoju dunost;
suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas due svih onih koji
njime plove. Ako si jo uvijek odan svojim poganskim obiajima, a
sve me strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne
klanjaj se vie pred sotonom i zmajem gnusnim! uvaj se gnjeva
koji e doi, pamet u glavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog.
Neto od slanog mora jo je ostalo u jeziku starog Bildada,
aroliko protkanu reenicama iz Biblije i rijeima iz domaeg
govora.
Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari naeg harpunara!
usklikne Peleg. Poboni harpunari nisu nikad dobri pomorci,
Pobonost im gasi vatru u ilama, a oni koji nemaju vatre u ilama,
ne vrijede ni prazne koljke. Sjeti se samo Nata Swainea, jednog od
119

najsmjelijih predvodnika svih lovakih amaca u cijelom
Nantucketu i Vineyardu: kad je poeo obilaziti bogomolje i
molitvene skupove, vie nikakve koristi od njega! Toliko je poeo
strahovati za svoju prokletu duu da je izmicao ispred kitova: bojao
se da se neoekivano ne nae na drugom svijetu, u sluaju da mu
kitovi razbiju amac i poalju ga k vragu!
O, Peleg, Peleg zabugari Bildad uzdiui oi i ruke i ti
si se, ba kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama pretekijem, i tebi
je, o Peleg, dobro i predobro znano to znai bojati se smrti; kako se
samo usuuje lupetati tako bogohulno? Srce vlastito zavarava, o,
Peleg! Reci mi, zar nijesi pomiljao na Smrt i Dan sudnji, kad je
ovaj isti brod Pequod blizu obale Japana u oluji izgubio svoja tri
jarbola, na onom putovanju kad si pod zapovjednitvom Ahabovim
bio ukrcan kao prvi boman?
Ma jeste li ga uli? vikao je Peleg, ushodavi se po
kabini i gurajui ruke duboko u depove. ujete li te
izmiljotine? Kada smo svakog trenutka pomiljali da emo s
brodom na dno, zar u tim asovima da smo mislili na Smrt i Sudnji
dan? O ne! Onda ovjek nije imao vremena misliti na Smrt! Kapetan
Ahab i ja mislili smo tada samo na ivot i kako da spasimo svoje
ljude, kako da iz dare
87
izvuemo pomoni jarbol, kako da se
domognemo najblie luke da, na to sam onda mislio!
Bildad ne ree vie ni rijei nego zakopa kaput te utapljena
koraka izie na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran,
nadgledajui kako na srednjoj palubi jedrari krpaju vrno jedro
glavnog jarbola. Kadikad bi se prenuo, da digne poneku krpu ili
komadi jedrenca to bi inae propalo.

87
Rezervni jarboli, krievi i ostalo drvlje koje se nalazi vrsto vezano na
palubi. Prev.
120

19. ZLOGUK SE J AVLJ A
Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod?
Queequeg i ja upravo smo otili s Pequoda i polako se
udaljavali od vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima,
kadli nas tim rijeima oslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama
i svojim debelim kaiprstom upro u brod. Bio je bijedno odjeven u
izblijedio kaput i zakrpane hlae, a krpa crna rupca bijae mu vezana
oko vrata. Sve mu je lice bilo nagusto pokriveno tragovima od
boginja, te je izgledalo kao presueno korito vododerine, izlokano i
izbrazdano izukrtanim grepama i mreotinama.
Jeste li se ukrcali? ponovi on.
Mislite, ini mi se, na Pequod? na to u mu ja, samo
da dobijem na vremenu, da bih ga to bolje mogao promotriti.
E da, Pequod, onaj brod odvrati on i povue ruku, a
as zatim opet je isprui ravno preda se, tako da mu kaiprst bijae
kao bajuneta uprta u cilj.
Da rekoh upravo smo potpisali ugovor.
I nita u njemu nije bilo o vaim duama?
Kako, molim?
No moda vi i nemate due! nadoda on hitro. Nita,
nita, znam ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, jo im je bolje.
Dua vam je kao peti toak na kolima.
Ma kog bijesa tu epljuskate
88
, mornaru? nestrpljivo u
mu ja.
Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve
smrsi stranac, uzbueno naglaujui rije on.
Mani ga, Queequeg rekoh taj je ba kao da je odnekle
pobjegao: trabunja o neem i o nekom koga mi ne poznajemo.
Stop! usklikne stranac. Pravo kaete, sigurno jo niste
vidjeli Starog Gromovnika?
Kakva Starog Gromovnika? upitam ja, u udu s mahnite
ozbiljnosti njegova dranja i govora.
Kapetana Ahaba!
to? Kapetana naeg broda, zapovjednika Pequoda?

88
epljuskati blebetati, brbljati, bez pravog znaenja ili smisla, govoriti
kojeta (bosanski) M.
121

Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste
ga jo vidjeli, a?
Nismo. Kau da je bolestan, ali mu je ve bolje, te e
zamalo sasvim ozdraviti.
Zamalo sasvim ozdraviti! nasmija se stranac, a smijeh
mu bijae nekako sveano podrugljiv. Pogledajte me! Kad moja
lijeva ruka ozdravi, onda e i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne
prije!
89

A to vi znate o njemu?
A to su vam o njemu rekli? To mi kaite!
Nita osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam uo da je
dobar kitolovac i svojoj posadi dobar zapovjednik.
Istina je, istina je to; i jedno je i drugo priblina istina. Ali
morat ete hitro poskoiti im samo zausti zapovijed. Gunaj po
miloj volji, ali poteci to te noge nose to je Ahabova lozinka. A
nita vam nisu rekli o tom to mu se dogodilo blizu Cape Horna, a
davno je to bilo, kad je tri dana i tri noi leao kao mrtav? Zar vam
nita nisu rekli o stranoj borbi sa panjolcem, pred oltarom u Santi?
Zar nita o tom? I nita niste uli o srebrnoj kupi u koju je Ahab
pljunuo? I nita o tom kako je za posljednjeg putovanja, ba prema
proroanstvu, izgubio nogu? Nita o svemu tome i jo o mnogo
emu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sve to?
Svakako ne cijeli Nantucket! No moda ste ipak uli kako je izgubio
nogu? Da, da, to ste sigurno i vi uli. To gotovo svi znaju, hou da
kaem: znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla
uljeura!
Prijatelju rekoh mu na to zaista ne znam to sve znai
to vae buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se ini da
u vaoj glavi nije ba sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o
kapetanu broda Pequoda, onda znajte da mi je poznato sve o tome
kako je izgubio nogu.
Sve, je li? I sigurno sve? Ba sve?
Sasvim sigurno!
S podignutim prstom i oiju uprtih u Pequod, odrpani je
stranac asak stajao na mjestu, kao u nekom uzbuenom matanju.
Zatim se trgne i obrati meni:
Vi ste se ve ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrakt? Pa,

89
Igra rijeima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). Prev.
122

to emo, potpis je potpis, bit e to ima biti, a moda, na kraju
krajeva, ba i ne bilo. Bilo kako bilo, sve je ve utvreno i odreeno,
pa ovaj ili onaj mornar mora ii s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se
smilovao! U zdravlju, drugovi, ao mi je to sam vas zadrao.
ujte, prijatelju ja u nato ako imate to vano da nam
priopite, a vi kazujte; no ako ste mislili da ete s nama tjerati alu,
onda ste na krivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!
to rekoste, dobro rekoste; volim kad eljade tako
razgovara. Ba ste pravi ovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da,
zbilja, recite im, kad doete na brod, da mene nee dobiti.
Ej, brajko, ne moete tako s nama alu zbijati. Ne, ta ne
pali! Nita lake nego praviti se kao da uva neku veliku tajnu!
Zdravo, mornari, zdravo!
Zdravo! uzvratih i ja. Hajdemo, Queequeg, pustimo
tog luaka! Ej, stop! Kaite mi svoje ime, ako vam je s voljom.


Elija.
Elija! pomislih, i tako krenusmo svaki na svoj nain sudei o
tom odrpanom starom mornaru. Zakljuismo da mu je sve ono la i
besmislica: htio ovjek da bude bauk. No jo nismo bili odmakli ni
123

stotinjak koraaja, kadli se na nekom uglu sluajno okrenem i
koga u vidjeti nego Eliju! Kao da nas je na nekoj udaljenosti
slijedio. udno me se kosnu kad ga vidjeh, te ja Queequegu ni rijei
o tom, nego mirno nastavim put, pitajui se radoznalo hoe li
stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo, zakrenu gdje
i mi. Uini mi se da za nama njuka, no s kojeg razloga, to ba
nikako nisam mogao dokuiti. Ta injenica, pa onda ona njegova
dvosmislenost napol aludiranje, napol otkrivanje onaj njegov
zakuasti govor, sve to zajedno poelo je djelovati na mene, te sam
se i udio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s Pequodom,
s kapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom
kod Cape Horna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim to mi je
dan prije kapetan Peleg o njemu govorio, prije nego to sam otiao s
broda, s proroanstvom Indijanke Tistig, s putovanjem na koje smo
se obvezali, i sa stotinu drugih mranih stvari.
Odluio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njukao
za nama. Stoga prijeoh s Queequegom preko ceste, pa drugom
stranom okrenuh natrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao
da nas uope ne vidi. Odahnem, te i opet, ovaj put, ini mi se,
konano, u svom srcu zakljuim da je onaj ovjek varalica.
124

20. J URNJ AVA NA SVE STRANE
Proe dan-dva, a na palubi Pequoda sve se uurbalo. Ne
samo to su krpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s
velikim komadima jedretine i kolutima konopa ukratko, sve je
pokazivalo da se pripreme na brodu urno primiu kraju. Kapetan
Peleg nije nikad izlazio na kraj ili je pak izlazio sasvim izrijetka;
sjedio je u svom wigwamu i budnim okom nadgledao kako ljudi
rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao sve to je bilo
potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i u potpalublju,
radili su do kasno u no.
Sutradan poto je Queequeg stavio svoj potpis na kontrakt,
javljeno je po svim svratitima i gostionicama gdje su se mornari
zadravali, da moraju ukrcati svoju opremu jo prije noi, jer brod
moe svakog asa isploviti. Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod
svoju prtljagu, ali odluismo spavati na kopnu dokle god bude
mogue. ini se, meutim, da mornari uvijek primaju takve
obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod jo nekoliko dana ostao
u luci. No tome se ne treba uditi, trebalo je jo mnogo toga s
posvravati, te bogzna ega se sve nije trebalo prisjetiti prije no to
je Pequod bio opremljen kako valja.
Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kuanstvu:
postelje, tave, noevi i vilice, lopate i klijeta, stolnjaci, krcala za
orahe i bogtepitaj to sve ne. Ba je tako i s kitaricom na kojoj e se
voditi kuanstvo tri godine, na beskrajnom oceanu, daleko od svih
trgovina kolonijalnom robom, daleko od piljara, lijenika, pekara i
bankara. Pa iako to isto vrijedi i za trgovake brodove, ipak nije tako
vano kao kod kitarica. Jer ne samo to takva putovanja traju
neobino dugo te je potrebno pusto orue za sam lov, mnotvo
sprava to ih ne moe nabaviti u udaljenim lukama u kojima se
obino pristaje nego treba imati na umu i to da su kitarice od svih
jedrenjaa upravo najvie izvrgnute nesreama svake vrste, a
osobito gubitku ba onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele
plovidbe. Stoga valja ponijeti rezervne amce i krieve, rezervne
konope i harpune, i za svaku stvar mora ponijeti zamjenu, a
najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti jo i rezervnog kapetana i
duplikat broda.
Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije ve ukrcano
125

na Pequodu: meso, kruh, voda, gorivo, eljezni okovi i duice.
No, kako sam ve prije napomenuo, jo je bilo neprestanog
trkaranja, noenja, dovlaenja najrazliitijih triarija, velikih i
malih.
Najvie se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava
stara gospoa, vrlo odreita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da
je bila vrsto odluila, koliko do nje stoji, da nikome na Pequodu
nita ne uzmanjka kada bude plovio puinom. Jedanput ste je mogli
vidjeti kako dolazi na brod nosei up ukiseljenih krastavaca za
brodsku smonicu, drugi put sa snopom gujih pera za pisai stol,
na kojem je prvi boman vodio brodski dnevnik, a trei put s trubom
flanela za neija reumatina kria. Jo nikad nije nijedna ena s
tolikim pravom nosila nadimak Samilost, jer Teta Samilost
nazivahu svi tu samilosnu enu. I kao prava milosrdna sestra vrzla
se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcem spremna pomoi
svakom kome bijae potrebna njena pomo i utjeha na brodu na
kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u isto
vrijeme i njenih dvadesetak- tridesetak brino uteenih dolara.
Bilo je doista neobino gledati tu plemenitu kvekersku enu
kako je posljednjeg dana dola na brod s velikom crpaom za ulje u
jednoj i sa jo veim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u
emu zaostajali ni Bildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom
dug popis svih potrebnih stvari, i kako bi neto stiglo na palubu, on
bi odmah na popis stavio svoju kvaicu kod imena donesenog
predmeta. Peleg bi svaki as na svojim bagavim nogama izmiljio iz
atora kao iz kitove utrobe, te bi kroz bukaportu vikao na ljude dolje
u tivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju, a onda se, sve psujui,
vraao u svoj wigwam.
Za sve te dane priprema Queequeg i ja esto smo ili na brod, i
svaki put sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada e doi na
brod. Na ta su mi pitanja odgovarali da je ve prizdravio i da mu je
iz dana u dan sve bolje, te samo to nije doao, a za to vrijeme da
kapetani Peleg i Bildad mogu i sami posvravati sve to je potrebno
da se brod opremi za put. Da sam bio sasvim iskren prema sebi
samom, uvidio bih da mi u dnu due nije ba godilo to u se morati
odvaiti na tako dugo putovanje a da prije toga uope i ne vidim
ovjeka koji e biti apsolutni diktator na brodu im isplovimo na
otvoreno more. No kad ovjek u neto posumnja, tek to je zagrizao
u to, znai da i sam nastoji zabauriti i uutkati tu svoju sumnju. A
126

tako bijae i sa mnom. Nita nisam rekao, a nastojao sam da nita i
ne mislim.
Naposljetku nam objavie da emo u neko doba sutranjeg
dana posigurno isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na
brod im je zadanilo.
127

21. ODLAZAK NA BROD
Pribliismo se pristanitu; bijae gotovo est sati izjutra, a jo
uvijek sivo i magleno, jo se nije razdanilo.
Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oi ne varaju
rekoh Queequegu. Nisu sjene, kladio bih se da emo krenuti im
sunce grane. Hajd' pourimo!
Stojte! vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam
nekoga iza lea. Prikui nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim
se progura izmeu nas dvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom
svitanju upilji u nas svoj udni pogled. Bjee to Elija.
Idete na brod?
Ruke k sebi! ja u mu nato.
Dobro pazite! ree Queequeg i strese se. Odlazite!
Onda, neete na brod?
Hoemo odvratim ja ali to se to vas tie? Znajte,
gospodine Elija, meni se ini da ste poneto bezobrazni!
O ne, nipoto, uistinu nisam znao odvrati Elija, upirui u
udu svoje neobine oi as u Queequega, as u mene.
Elija rekoh uinit ete mom prijatelju i meni uslugu
ako nam se maknete s oiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa
se ne bismo eljeli zadravati.
Idete? Odlazite? Vraate li se prije doruka?
Lud je, hajd'mo, Queequeg rekoh.
Ej! zavikne Elija iza nas, poto smo ve poodmakli
nekoliko koraka.
Pusti ga, Queequeg, hajdemo!
No on se opet priulja k nama, i tapnuvi me odjednom rukom
po ramenu, ree:
Jeste li maloas vidjeli gdje neto nalik na ljude ide prema
brodu?
Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim:
Da, priinilo mi se da vidim etvoricu ili petoricu ljudi, ali
je bilo vrlo tamno, pa nisam siguran jesam li dobro vidio.
Da, vrlo tamno, vrlo tamno odvrati Elija. Zdravi bili!
Jo ga jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikui, i,
primivi me opet za rame, ree:
Pogledajte vidite li ih sad negdje!
128

Koga?
Dobro jutro vam i zdravi bili! odvrati on udaljujui se.
O, ja sam vas htio samo upozoriti na... ali ne mari, svejedno, sve u
obitelji... Hladno je jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da
emo se tako skoro vidjeti, osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg
dana.
I nakon tih suludih rijei konano nestade, ostavivi me na as
nemilo zbunjena s te lude drskosti.
Kad smo konano stupili na palubu Pequoda, naosmo se u
gluhoj tiini: nigdje ive due. Tambu je iznutra bio zakljuan,
bukaporte zatvorene, a po pokrivima
90
leali svitci konopa. Poosmo
naprijed prema katelu, te natrapasmo na otklopljen piraj
91
.
Ugledavi svjetlo, krenusmo dolje, gdje naosmo samo starog
opremaa, umotana u izderan vuneni haljetak. Ispruio se preko dva
sanduka, potrbuke, s licem na skrtenim rukama. Spavao je
dubokim snom.
A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? rekoh
gledajui sumnjivo na spavaa. ini se da Queequeg na pristanu
uope nije nita primijetio od onoga to sam mu sad natuknuo: stoga
bih vjerovao da su me oi prevarile, da nije bilo Elijina inae
neobjanjivog pitanja. No ja se prisilih da na to vie ne mislim, te
kad mi pogled opet pade na spavaa, u ali u Queequegu da bi
moda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekoh neka se smjesti.
On potapa spavaevu stranjicu, kao da gleda je li dosta meka, a
onda ni pet ni est sjede na nju.
Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na ovjeka!
O, sasvim dobra sjedalica odvrati Queequeg. Tako
raditi kod nas, njega ne boliti lice.
Lice! u udu u ja. To ti zove lice? E, onda zaista
ima dobroudno lice. Ali, vidi li da jedva die. Ustani, Queequeg,
odve si teak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit e te na
tlo, udim se kako se ve nije probudio!
Queequeg se odmakne sve do spavaeve glave, i jo dalje,
pripali svoju lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavau do nogu. Tako smo
nad njegovom glavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam

90
Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. Prev.
91
Dupir, odunik, otvori na palubi u obliku sanduka, koji slue za ventilaciju.
Prev.
129

vrijeme Queequega pitao, a on mi je, njemu svojstvenim i
isprekidanim natucanjem, odgovarao i tumaio kako na njegovu
otoku, gdje nemaju sjedalica ni sofa, kralj, poglavice i svi
dostojanstvenici obino tove nekoliko svojih podanika iz niih
slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoe udobno
urediti i namjestiti kuu, a ti samo kupi desetak pretilih lijenina,
pa ih rasporedi uza zidove i u lonice. Te su lijenine bile od velike
koristi na etnjama i putovanjima, mnogo prikladnije od onih u tap
sklopljivih stolica, jer kad bi neki poglavica zaelio sjesti u hlad pod
kakvim drvetom, trebalo je samo da mahne rukom, i iva stolica ve
bi se nala do njegovih nogu, sve ako bi tlo bilo ne znam kako
glibovito.
Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene
primio tomahawk da povue nekoliko dimova, zamahnuo bi
sjekiricom svoje lule spavau nad glavom.
A to to radi, Queequeg?
O, vrlo lako ubiti, vrlo lako!
On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulom-
sjekiricom, koja kao da je u njegovu ivotu sluila dvostrukoj svrsi:
da raskoljuje glave njegovih neprijatelja i da mu ublauje duu
kadno zaspali brodski oprema svrati nau panju na sebe.
Zaguljivi je dim nae lule sada ve sasvim ispunjao taj kuti.
Mornar je teko disao, kao da se gui, a onda kao da ga je neto
zakakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane na drugu, a
zatim sjedne i protare oi.
Ej! proguna najposlije. Tko ste vi, puai?
lanovi posade odgovorim ja. Kada emo na jedra?
Tako, tako, i vi ete s nama, je li? Danas trebamo isploviti.
Kapetan je sino doao na brod.
Koji kapetan? Ahab?
A tko bi drugi?
Htio sam ga jo neto pitati o Ahabu, kadno zausmo buku na
palubi.
Oho! Starbuck je ve na nogama! ree oprema. Taj
na prvi boman ivahan je momak, dobar i poboan ovjek, ali
vragometan u ovim asovima, pa trebam i ja potrati.
I rekavi to, popne se na palubu, a mi za njim.
Sunce je izlazilo. Uskoro stigoe lanovi posade, po dvojica i
po trojica; opremai su brzo posvravali svoj posao; asnici su svi
130

bili zaposleni, a mnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na
brod. A sve to vrijeme Ahab je ostao nevidljiv, zakljuan u svojoj
kabini.
131

22. SRETAN BOI
Najposlije, oko podneva, poto su i posljednji radnici otili s
broda i poto je Pequod bio otegljen od obale, a Teta Samilost
stigla u amcu sa svojim posljednjim darovima nonom kapicom
za svoga svka, prvog asnika Stubba, i rezervnom Biblijom za
brodskog konobara poslije svega toga, dvojica kapetana, Peleg i
Bildad, izioe iz kabine, te se Peleg obrati prvom asniku i ree:
Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurni da je sve u redu?
Kapetan je Ahab spreman, oas sam govorio s njim; ne oekujete li
nita vie s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljude ovamo,
neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!
Ma kakva da je hitnja, Peleg, emu te bogohulne rijei?
ree Bildad. A ti, prijatelju Starbuck, pouri se te uini kako smo
ti zapovjedili!
Pa kako to? Sad, u asu naeg polaska, kapetan Peleg i kapetan
Bildad epire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i
na moru, kao to su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad
kapetanu Ahabu ni traga ni glasa, samo to rekoe da se nalazi u
svojoj kabini. Moglo se misliti da za dizanje sidra i jedara, te da
brod usmjeri na otvoreno more, on i nije potreban. Dakako, to nije
bila njegova dunost nego peljarova, i kako jo nije bio sasvim
ozdravio tako govorahu kapetan je Ahab ostajao dolje. I sve je
to izgledalo sasvim prirodno, to vie to se i na trgovakim
brodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne
pojavljuju na palubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom,
slavei rastanak sa svojim prijateljima, prije no to e oni otii s
broda zajedno s peljarom.
No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmilja, jer se
kapetan Peleg sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu rije i ima
komandu, a ne Bildad.
Amo na kasar, razuzdaniki sinovi! podviknu na
mornare, koji su oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na
srednjoj palubi. Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!
Maknite ator! glasila je slijedea zapovijed. Kao to ve
rekoh, taj bi ator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i ve
trideset godina znalo se da Maknite ator! znai gotovo isto to i
zapovijed Dii sidro!
132

Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! orila se daljnja
zapovijed, i momci pojurie do pralica.
Treba znati da peljar u asu kad se die sidro, stoji na pramcu. I
tu ste sada mogli vidjeti Bildada. Usput reeno, Bildad je, ba kao i
Peleg, uza svoje ostale dunosti, bio i peljara. (Sumnjalo se da je
postao peljar samo da bi pritedio peljarsku pristojbu u Nantucketu
za sve brodove na kojima je kao suvlasnik imao interesa, jer druge
brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kako rekoh, mogli vidjeti Bildada
gdje se naginje nad ogradom na pramcu, da vidi je li sidro ve
izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tune kitice iz psalama,
ne bi li time natjerao na bri rad momke, koji su opet veselo, kao u
koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne ulice
Booble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na
palubi Pequoda nije doputeno pjevati bezbone pjesme, osobito
na polasku, i jo je povrhu Teta Samilost svakome mornaru u
visaljku stavila po izbor pjesmaricu pobonog Wattsa.
92

Kapetan je Peleg meutim nadzirao drugi dio broda, krmu,
niui strane kletve. Mislio sam da e potopiti brod jo prije nego
to sidro izroni na povrinu; i nehotice sam zastao na pralici
sidrenog vitla i rekao Queequegu da uini isto, razmiljajui o
opasnostima koje nas obojicu ekaju na tom putovanju to je poelo
pod upravljanjem takva ludog peljara. No tjeio sam se milju da e
nam odnekud od pobonog Bildada doi spas, usprkos njegovoj
sedamsto sedamdeset i sedmoj esti kadli najedanput osjetih
kako me neto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha
ugledavi kapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz
moje neposredne blizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.
Zar se tako die sidro na trgovakim brodovima?
zagrmje nada mnom. Poskoi bre, blesane, vrat slomio! Zato
ne potegnete svojski obojica? ipni, Quohog, vrae crveni!
Potegnite kako Bog zapovijeda! Prihvatite ljudski! Uprite vre,
jae, jae, dok vam oi ne iskoe!
Trao je oko vitla i tu i tamo izdano zamahivao nogom, dok je
Bildad, nepokolebljivo miran, i dalje pjevuio svoju nabonu pjesmu
i tako odreivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra
neto vie potegao iz boce.

92
Isaac Watts (1674.-1748.), engleski teolog i sastavlja pobonih pjesama.
Prev.
133

Napokon je sidro bilo izvueno, jedra razapeta, i mi
zaplovismo. Bijae Boi, dan kratak i studen, i kad se nad tim
kratkim nordijskim danom naklopila no, ve smo se nali nasred
zimskog oceana: ledeno prskanje stezalo nas u led kao u kakav
blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba na ogradi bljetavo se caklili
na mjeseini, a s brodskog rila visjeli ledeni mosuri kao bjelokosne
kljove gorostasna slona.
Suhonjavi Bildad, kao peljar, drao je prvu strau, i od
vremena do vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene
valove i sav se osipao ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala
tihim zujem, razlijegala se njegova ustrajna pjesma:
Zelena su polja onkraj mora,
tu Zemlja se iri obeana;
Izrael tako preko mora i gora
stie u Zemlju sretnog Kanaana!
Nikad mi te mile rijei nisu zvuale slae negoli onda. Bile su
pune nade i utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noi na uzburkanom
oceanu, unato mokrim nogama i jo mokrijoj odjei, osjeao sam
da me jo eka blaena sigurnost, ubave udoline i proplanci vjenog
pramaljea, gdje mlada trava sono buja, nepogaena i nepokoena
sve do polovine ljeta.
Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam
naa dva pilota nisu vie bila potrebna. Veliki amac na jedra to nas
je pratio, prikljuio nam se sad uz bok.
Bilo je udno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito
ovom potonjem, bio teak taj as rastanka. Bilo im je teko i vrlo
muno pri dui da konano odu s broda koji je krenuo na tako dugo i
opasno putovanje da oplovi oba Olujna rta
93
bijae im teko otii
s broda u koji su oni uloili nekoliko tisua svojih teko zaraenih
dolara, a kojim je kao zapovjednik isplovio njihov stari drug, ovjek
gotovo jednako star kao i Bildad, isplovio da se ponovno izvrgne
svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teko mu se bilo
opratati s neim to mu je tako za srce priraslo i za to su ga vezali
toliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je
koracima mjerio palubu, trao dolje u kabinu, da jo jednom kae

93
Cape Horn i Rt dobre nade. Prev.
134

zbogom, pa opet na palubu, zagledajui se u zavjetrinu, zagledajui
se u beskraj tih voda koje u nedoglednoj daljini oplau obale kopna
na istoku, gledao je prema kraju, gledao u nebo, oima kruio lijevo
i desno, gledao svakud i nikud, i najposlije, omatajui nesvjesno
komad ueta o kuku, uhvatio snanog Pelega za ruku, drugom pak
podigao svjetiljku te asak zastao hrabro gledajui starom drugu u
lice, kao da mu eli rei: Nita to nije, stari, mogu izdrati, mogu!
A Peleg se drao vie filozofski, no unato svemu stoicizmu,
kad mu je svjetiljka dola preblizu, u oku mu zablista suza. I on je
trao as na palubu, as u kabinu: sad jo jednu rije dolje s
kapetanom, sad opet rije s prvim asnikom, Starbuckom.
Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konano
odluio:
Hajde, kapetane Bildade, stari drue, valja krenuti. Povucite
taj deblenjak! Spustite amac! Samo paljivo, samo paljivo! Hajde,
Bildade, stari moj, reci im to jo ima rei. Mnogo sree, Starbuck!
Mnogo sree, gospodine Stubb! Mnogo sree, gospodine Flask!
Mnogo sree i zbogom svima, a od danas za tri godine zamirisat e
cio na stari Nantucket od tople veere kojom u vas poastiti!
Hura! Hajdemo!
Bog vas blagoslovio i uvao vas pod svojom zatitom
mrmljao je Bildad, gotovo bez ikakve veze. Nadam se da ete
sada imati lijepo vrijeme, te e i Ahab uskoro biti meu vama!
Njemu i treba blagog sunca, a u tropskim irinama, kamo sad
plovite, imat ete ga dosta. Bomane, budite oprezni kad polazite u
lov! Nemojte uzalud stavljati amce na kocku, vi harpunari: dobroj,
bijeloj cedrovini poskoila je ove godine cijena za tri posto! I ne
zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da se
bavari ne razbacuju uzalud duicama! Da, zbilja, igle za ivanje
jedara nalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previe loviti na dan
Gospodnji, ali nemojte opet promaiti dobru priliku, jer to bi znailo
odbaciti dar Gospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bavu sa
sirupom; mislim da malo proputa! Ako pristanete uz koji otok,
gospodine Flask, nemojte grijeiti bludno! Zbogom! Zbogom!
Pazite, gospodine Starbuck, da sir ne ostane odve dugo u tivi!
Pokvarit e se! uvajte maslac: stajao je dvadeset centi po funti.
Mislite na...
Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! i u tim ga
rijeima Peleg gurnu preko razme, te obojica skoie u amac.
135

Brod i amac krenue svaki svojim smjerom; hladan i vlaan
vjetar nonik zapuhnu izmeu jednoga i drugog; u visini proletje
osamljen galeb kriui; brod je klizio povrjem morskim, a amac se
ljuljao na valovima; triput zaviknusmo srdano hura! i naslijepo
kao Sudbina zaplovismo na pusti Atlantik.
136

23. OBALA U ZAVJ ETRI NI
Nekoliko poglavlja unatrag bijae rijei o Bulkingtonu, stasitu
mornaru koga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek to se
bio iskrcao.
Kada je one studene zimske noi Pequod svojim osvetnikim
pramcem sjekao hladne i pakosne valove koga u to ugledati na
kormilu nego Bulkingtona! S iskrenim sam potovanjem gledao toga
ovjeka koji se usred zime, tek to se iskrcao poslije opasnog
putovanja od etiri godine, smiono uputio na nov, jednako opasan i
dugotrajan pohod. Kao da mu zemlja gori pod nogama. Ono to je
uistinu veliko nije mogue iskazati rijeima. Neizbrisivim
sjeanjima ne treba epitafa ni spomen-ploa; ovo kratko poglavlje
Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Rei u vam
samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom to ga je
zahvatila oluja: vihor ga bije i tjera du obale u zavjetrini. Luka bi
mu pomogla, jer luka je milosrdna; u luci ga eka spas i sigurnost,
utjeha i ognjite, veera i topla postelja, prijatelji i sve ono to je
smrtnicima milo. No, luka i kopno za taj brod u oluji znai najgoru
opasnost. Stoga mu valja bjeati od gostoljubivih obala, jer ako bi se
samo dodirnuo kopna, svojom kobilicom samo strugnuo po vrstom
tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svim jedrima uvjetar bjei od
obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji bi ga htjeli odnijeti
kui, i sve se dalje valja, roni i odmie po uzburkanoj puini: da
nae spas, oajno srlja u propast; njegov najljui neprijatelj jedini
mu je prijatelj.
Poznajete li sada Bulkingtona? On je, ini se, nazreo traak one
istine to je nepodnoljiva smrtnicima istine da su sve duboke i
ozbiljne misli samo neustraivo nastojanje due da sauva slobodu i
neovisnost svoga mora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje
urouju da je bace na izdajniko kopno ropskih obala.
I kako samo na beskrajnome moru vlada najvia, neograniena
Istina, beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj
beskrajnosti to hui negoli jadno zavriti u zavjetrini, sve ako tu i
bio spas. O, tko da onda kukaviki, poput crva, otpue na kopno?
Strahota nad strahotama! Zar je sva ta muka uzaludna? Gore glavu,
Bulkingtone, hrabro naprijed! Dri se ponosno, kao polubog! Iz
morske pjene sa tvoga bezdanog groba die se tvoja apoteoza!
137

24. U OBRANU J EDNOG ZVANJ A
Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i
kako se u ljudi s kopna nekako uvrijeilo miljenje da je lov na
kitove neko nepoetino i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od
elje da vama, ljudima s kopna, pokaem kakvu veliku nepravdu
nanosite nama kitolovcima.
Mislim prije svega da je gotovo i suvino utvrditi injenicu
kako ljudi, openito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim
zvanjima. Kad bi neki stranac dospio u kakvo mijeano velegradsko
drutvo, te prisutnima bio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta
okolnost zacijelo ne bi ba mnogo pridonijela njegovu ugledu. A
kad bi, nadmeui se s pomorskim asnicima, stavio na svoju
posjetnicu jo i inicijale .K.L.Z. (lan kitolovakog zbora), to bi se
svakako smatralo odve preuzetnim i smijenim.
Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje ast nama
kitolovcima, nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovitu da se nae
zanimanje moe u najboljem sluaju smatrati nekom mesarskom
rabotom, pa da smo, bavei se tim poslom, sa svih strana okrueni
kojekakvim prljavtinama. Mesari jesmo, to je istina, ali mesari, i to
oni koji greznu u krvi, bijahu i sve vojskovoe u ratu to ih cio svijet
tako zanosno slavi. A to se tie tobonje prljavtine u naem
zvanju, mi emo vas domalo upoznati s nekim injenicama koje su
vam dosad bile prilino nepoznate, pa ete uvidjeti da je kitarica
neto najistije na ovome nadasve istom svijetu. Dopustimo da
spomenuta prljavtina doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni
i prljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem
na bojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraaju da ubiru enski
pljesak? A ako pomisao na opasnost uveliava ope miljenje o
vojnikom zvanju, dopustite da vam kaem kako bi mnogi stari
ratnik koji je neustraivo juriao na neprijateljske topove, brzo
ustuknuo u asu kad bi se pred njim pojavila repina gorostasne
uljeure, mlatarajui po zraku i stvarajui pravi vihor nad njegovom
glavom. Jer to su zapravo razumljive ljudske strahote kad se
usporede sa strahotama i udesima Bojim?
No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajui,
iskazuje najveu pohvalu, tovie udivljenje, jer gotovo sve svijee,
svjetiljke i kandila to gore po itavoj zemaljskoj kugli, gore, kao
138

pred samim oltarima i rtvenicima, nama u slavu!
94

No, razmotrimo stvar s drugog gledita, izmjerimo je svim
mjerama: pogledajmo to su kitolovci sada i to su neko bili.
Zato su u De Wittovo doba
95
holandskim kitolovnim
brodovljem zapovijedali admirali? Zato je francuski kralj Ljudevit
XVI opremio kitarice u Dunkerqueu na svoj troak i najuljudnije u
taj grad pozvao tridesetak obitelji ba s naeg otoka Nantucketa?
Zato je Britanija u vremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim
kitolovcima vie od milijun funti samih nagrada? I na kraju, kako to
da mi, ameriki kitolovci, brojem svojih brodova kitolovaca
nadmaujemo broj kitarica svega ostalog svijeta imamo flotu od
preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaest tisua
mornara, svake godine privreujemo etiri milijuna dolara, brodovi
nam u asu polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godine
donesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to
bilo mogue da lov na kitove nije zaista neto veliko?
Ali to jo nije ni polovina: ujte dalje!
Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne moe, za svog
ivota, pokazati ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u
posljednjih ezdeset godina jae djelovao irom svijeta uzetog kao
cjelina nego to je djelovalo uzvieno zvanje kitolovako. U
svakom sluaju, to je zvanje proizvelo dogaaje to su sami po sebi
tako znatni, a u daljim rezultatima tako vani, da se kitolov zaista
moe usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe
ve blagoslovljen novim plodom u sebi. Teko bi bilo nabrojiti sve
te injenice, pa e biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i
mnoge godine brod smjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je
istraivao i otkrivao najudaljenije i najnepoznatije krajeve svijeta.
Kitarice su istraivale mora i arhipelage to nisu bili oznaeni ni na
kojem zemljovidu i kamo jo nije doplovio nikakav Cook ni
Vancouver.
96
Kad ameriki i europski ratni brodovi danas mirno
ulaze u neko opasne i divlje luke, neka ispale plotun u ast i slavu
kitolovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumai izmeu

94
Neko se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. Prev.
95
Jan de Witt (1625.-1672.) holandski dravnik. Prev.
96
James Cook (1728.-1779.) engleski pomorac i istraiva, otkrio New
Zeeland, Havaje itd.; prvi oplovio zemlju od zapada na istok. George Vancouver
(1758.-1798.), engleski pomorac i istraiva, pratio Cooka na njegovim putovanjima.
Prev.
139

njih i divljaka. Slavite koliko hoete junake istraivakih
ekspedicija, slavite heroje kakvi su bili Cook i Krusenstern,
97
ali ja
vam velim da je iz Nantucketa isplovilo na desetke neznanih
kapetana koji su bili isto tako veliki, ak i vei od vaeg Cooka i
Krusensterna! Bespomoni i goloruki borili su se u vodama gdje su
vrvjeli prodrljivi morski psi, boj bili na alima ljudoderskim,
obasipani otrovnim kopljima i strijelama, inili junaka djela,
neustraivo se hvatali ukotac s udesima nepojmljivim i sa
strahotama nesluenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim
mornarima i muketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i
pretjerivalo o tim drevnim pomorcima po junim morima, pa ipak su
sve te slavne plovidbe bile samo svakodnevne etnje po moru za
nae junake Nantucketance. Vancouver je esto posveivao tri
itava poglavlja nekim pustolovinama koje kitolovci ne bi smatrali
vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik! O, svijete, svijete!
Prije nego to su lovci na kitove poeli ploviti oko Cape Horna,
postojala je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet
izmeu Europe i duge linije bogatih panjolskih provincija na
pacifikoj obali. Zasluga je lovca na kitove to je prvi slomio taj
obru to ga je ljubomorno podravala politika panjolske krune.
Kad bi prostor doputao, mogao bih jasno dokazati kako je s
pomou kitolovaca konano dolo do osloboenja Perua, ilea i
Bolivije ispod jarma stare panjolske i do stvaranja vjene
demokracije u tim krajevima svijeta.
Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu
Ameriku na drugoj strani kugle zemaljske Australiju. Poslije
prvog otkria toga kopna, to ga je zabunom otkrio neki Holandez,
svi su brodovi zazirali od tih obala kao kuno barbarskih, ali je brod
kitolovac ipak ondje pristao. On je prava majka te danas mone
kolonije. tovie, u prvo vrijeme naseljavanja Australije, kitolovci
su esto spaavali naseljenike od smrti od gladi dvopekom sa svoga
broda, koji se, sretnim sluajem, usidrio u tim vodama. To isto
dogaalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velika hvala ide
brodu kitolovcu to je misionarima i trgovcima otvorio putove, a u
mnogo sluajeva otpremio prve misionare na njihova odredita. Ako
Japan, ta zemlja to se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad

97
A.I. Krusenstern (1770.-1846.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta
u godinama 1803.-1806. prevedeno je na mnoge europske jezike. Prev.
140

postane pristupaan, to e takoer biti zasluga kitolovaca, koji su mu
ve na pragu.
No ako i uza sve to tkogod meu vama jo jednako tvrdi da
kitolov nije u skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u
svako doba s njime podijeliti megdan i na njem polomiti pedeset
kopalja, sve dok ga, razbijene kacige, ne oborim s konja.
Moda ete rei da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog
uvenog kroniara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvjetaj o naem
Levijatanu? Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis
lova na kitove? Nitko drugi doli sam Alfred Veliki,
98
koji je svojim
kraljevskim perom zapisivao rijei Othera, norvekog kitolovca iz
onog vremena. Tko je govorio o naoj slavi u Parlamentu? Nitko
drugi nego sam Edmund Burke!
99

Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim ilama nema
plemenite krvi.
U njihovim ilama nema plemenite krvi? U njihovim ilama
ima neto vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina
100

bila je Mary Morrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od
prvih naseljenica Nantucketa, pramajka mnogih pokoljenja uvenih
harpunara, sve samih prijatelja i roaka plemenitog Benjamina
harpunara koji i dandanas plove po svim morima svijeta, bacajui
svoje ljuto gvoe na kitove!
Jest, istina je, ali svi su ljudi jednoduni u tome da kitolov nije
astan posao.
Kitolov nije astan posao? Kraljevski je to posao! Po
staroengleskim zakonima kit je proglaen kraljevskom ribom!
101

O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru kit nije nikad igrao
neku znaajnu ulogu!
Kit nije nikad igrao neku znaajnu ulogu? Za sveanog doeka,
prireena nekome rimskom vojskovoi, koji je pobjedniki ulazio u
prijestolnicu svijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih
obala bijahu najvieniji predmet u trijumfalnoj povorci.

98
Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao
domau knjigu, popisivao zakone. Prev.
99
Edmund Burke (1730.-1797.), engleski dravnik, pisac i govornik. Prev.
100
Ameriki dravnik, fiziar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti
engleskih kolonija u Sjevernoj Americi; izumio munjovod, otkrio razliku izmeu
pozitivnog i negativnog elektriciteta, dokazao opstanak Golfske struje. Prev.
101
O tome neto vie u slijedeim poglavljima. Biljeka pieva.
141

Neka bude kad ve navodi, ali reci to te volja u
kitolovu nema pravog dostojanstva!
U kitolovu nema dostojanstva? Ta i nebesa sama potvruju
dostojanstvo naeg zvanja: na junom nebu blista zvijee koje je
dobilo svoje ime po kitu! Dosta! Skidaj eir pred licem cara, ali ga
skini i pred Queequegom! Dosta! Poznajem ovjeka koji je u toku
svoga ivota ubio tristo i pedeset kitova. Ja toga ovjeka cijenim
vie nego onog vojskovou Staroga vijeka koji se hvalio da je
osvojio isto toliko utvrenih gradova.
A to se mene tie, ako bi se u meni otkrile neke jo nepoznate
vrijednosti; ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako
zaboravljivom svijetu proslavio neim ime bih se mogao s
razlogom ponositi; ako u budunosti uinim neto za to bi ovjeku
bilo drae to je to uinio negoli propustio; ako izvritelji moje
oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nau kakav
dragocjen rukopis ja evo unaprijed svu ast i slavu pripisujem
lovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard.
102


102
Dva uvena sveuilita u SAD-u Prev.
142

25. I JO NETO
I dalje bih rado nizao injenice u obranu dostojanstva lova na
kitove. Zar ne bi zasluio ukor branitelj koji bi, izlaui svoje
dokaze i injenice, preutio kakvu vanu napomenu koja bi ila u
prilog njegova branjenika?
Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i
kraljica, i u dananje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni
osposobljuju za svoje dunosti. Ima, da tako kaemo, neka dravna
soljenka, a moda ima i dravna boca s uljem. Kako se ta sol
zapravo primjenjuje tko bi znao? No pouzdano znam da se
kraljeva glava pri krunidbi sveano pomazuje uljem, kao glavica
salate. Moda to ine zato da bi njegova nutrina bolje funkcionirala,
kao to se strojevi mau uljem? Mnogo bi se moglo razmiljati u
vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u obinom ivotu
ba ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se iri osjetljiv
miris. Ako emo pravo, zreo ovjek koji mae kosu, ukoliko to ne
ini iz nekih zdravstvenih razloga, oito je ovjek s kojim neto nije
u redu.
No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom
krunidbe? Maslinovo ulje nikako ne moe biti, a dabome da nee
uzeti ni kokosovo ulje, kao to je takoer iskljueno da se tom
prilikom slue medvjeim salom, ili ribljim uljem. Pa to bi onda
moglo biti, nego isto, nepreraeno kitovo ulje, najprikladnije ulje
to postoji?
Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci
opskrbljujemo vae kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!
143

26. VITEZOVI I TITONOE
Prvi asnik na Pequodu bio je Starbuck, Nantucketanac iz
kvekerske obitelji. Bio je to ovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se
rodio na ledenoj obali, inilo se da je kadar podnositi toplo
podneblje, jer mu koa bijae tvrda kao dvopek. Kad bi se naao u
Indiji, krv mu se ne bi uspjenila i ciknula kao pivo u bocama.
Zacijelo se rodio u doba ope sue i oskudice, ili u koji dan posta, s
kojeg je njegov otok poznat.
Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda isprila i
isuila sve suvino u tijelu. Ali ta njegova tankoa, da je tako
nazovemo, nije se inila kao neki odraz muka i briga vie negoli
odraz tjelesnog iscrpljenja; bijae to naprosto zgusnue ovjeka,
njegovo saimanje. Nipoto nije izgledao bolestan; naprotiv,
njegova ista i jedra koa bijae najbolji omot jedrini njegova tijela.
vrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem i snagom,
kao kakav oivjeli drevni Egipanin, taj se Starbuck inio spreman i
pripravljen da traje mnoge vjekove u budunost i da takav kakav je
vjeno ivi, jer njegova unutarnja ivahnost i jedrina, bilo to na
polarnom snijegu ili pod tropskim suncem, bijae, kao kakav
patentirani kronometar, stvorena i zajamena za sva podneblja. Kad
biste mu pogledali u oi, inilo bi vam se da se u njima sveudilj
odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirno susretao za svoga
ivota. Bio je to vrst, krepak ovjek iji ivot u najveoj esti bijae
sadrajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje puno praznih
rijei. No, unato svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu u
njem neke znaajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a
ponekad, ini se, i prelazile sve ostalo. Neobino savjestan kao
mornar, a po prirodi krotak, on je, provodei ivot u divljini i osami
na oceanu, bio sklon praznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije
raa iz inteligencije negoli iz neznanja. Na nj su djelovala izvanja
znamenja i unutarnje slutnje, te bi u tim asovima kopnio ledeni
oklop to je sputavao njegovu duu, a jo vie ga je tim tajanstvenim
utjecajima privlailo sjeanje na mladu enu i dijete, ublaujui
prvobitnu oporost njegove naravi, kako to esto biva u prostodunih
pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svoju
prkosnu i izazovnu poduzetnost.
Ne elim u svom amcu imati ijednog ovjeka, govorio je
144

Starbuck, koji ne osjea straha od kita. A time nije htio samo rei
da je uistinu hrabar jedino onaj koji umije uoiti i prosuditi
opasnost, nego i to da je ovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji
od najgore kukavice.
Da, da, govorio je Stubb, drugi boman, od svih je
kitolovaca taj na Starbuck najoprezniji. No uskoro emo vidjeti
to znai rije oprezan u ustima ovjeka kao to je Stubb, ili u
ustima ma kojeg kitolovca.
Starbuck nije izazivao sudbinu, nije traio nepotrebne opasne
pustolovine; za njega hrabrost nije bila osjeaj, nego naprosto neto
korisno to je ovjeku odmah pri ruci u svim praktinim prilikama u
ivotu. S druge strane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme
koja se nalazi naslagana u skladitu svakoga broda za lov na kitove,
kao meso i kruh, a ime se ne smije razbacivati. Zato nije ba
nimalo volio da poslije zalaska sunca sputa lovake amce u more,
niti je tvrdoglavo traio borbu s kitom, koji se ve i sam uporno
borio protiv njega. Jer ja se nalazim na tom opasnom oceanu,
miljae Starbuck, da ubijam kitove da bih mogao ivjeti, a ne da
oni mene ubiju da bi tako oni mogli ivjeti. Znao je vrlo dobro da
je na taj nain mnogo stotina ljudi ve prije njega zaglavilo. Ta
kakva je sudbina snala njegova oca? Na kojem bi se morskome dnu
mogle nai raznesene kosti njegova brata?
S takvim sjeanjima u dui i s onim izvjesnim praznovjerjem o
kojem bijae rijei, Starbuck je zaista morao biti neobino hrabar. U
takvu ovjeku, s takvim stranim uspomenama, potajno je moralo
proklijati neto to je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove
due i saigalo svu njegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova
hrabrost, koja u neustraivih ljudi i nije nita neobino, koja ovjeka
u ljutoj borbi sa silinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim
strahotama ovoga svijeta ne naputa, nije se ipak znala othrvati onim
natprirodnim, duevnim, a stoga i mnogo jezovitijim strahotama to
ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iz namrtena ela bijesna i
mona ovjeka.
Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jaina jadnog
Starbucka potpuno srozala, ja moda ne bih imao srca napisati tu
pripovijest, jer je bolno, ak neugodno, prikazati slom jedne ljudske
due. Ma kako ljudi, u trgovakim drutvima i u nacijama, bili
glupaci, hulje i ubojice, ma kako im lica bila iznakaena prostotom i
podlou, ipak je ovjek kao idealni lik tako plemenito i
145

divno, tako uzvieno bie, da bi svi njegovi blinji morali pohitjeti
da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovu sramotnu
ljagu. U nama je svima duboko usaeno neko neoskvrnuto
ovjetvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje ivo i netaknuto i onda
kad se ve ini da se vanjski karakter izgubio, i to ovjetvo krvari u
najgorim mukama gledajui ovjeka komu se vrijednost izgubila i
propala. Ni sama samilost, gledajui takvu sramotu, ne moe sasvim
suspregnuti svoje prijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvieno
dostojanstvo o kojem govorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza,
nego ono iroko dostojanstvo koje se ne moe ruhom oviti. Moete
ga vidjeti gdje blista u ruci to razmahuje kopljem ili to u zemlju
zabija kolac: to je ono demokratsko, ljudsko dostojanstvo to
ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnog Boga, koji je
jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudanjost naa
boanska jednakost!
I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i
odbaenicima odsad pripiem uzviena svojstva, premda mrana, i
traginom ih slavom ovjenam; ako se i najmanji i moda
najizgubljeniji meu svima ponekad uzvisi i vine u najvee visine;
ako ruku radnika dodirnem i osvijetlim nebeskim sjajem, ako nad
zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu ti me onda okrijepi
pred svakom ljudskom kritikom, o pravedni Due Jednakosti, koji si
nad svim mojim rodom razastro kraljevski plat ovjenosti!
Okrijepi me u njemu, o veliki Boe ovjekoljubivi, ti koji grenom
zatoeniku Bunyanu
103
nisi uskratio blijedi biser poezije, ti koji si
najistijim zlatom pozlatio osakaenu ruku starog Cervantesa
104
, ti
koji si odabrao Andrewa Jacksona
105
meu stijenama, uspeo ga na
ratnog konja i uzvisio na vie od prijestolja! Ti koji u svim svojim
sveanim pohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzima
izmeu kraljevskih siromaha okrijepi me, o Boe!

103
John Bunyan (1628.-1688.), engleski puritanski pisac, autor Poklonikova
putovanja, djela to je napisano u tamnici. Prev.
104
Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci kod Lepanta izgubio
lijevu ruku. Prev.
105
Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a Prev.
146

27. VITEZOVI I TITONOE (nastavak)
Stubb je bio drugi asnik. Bijae on rodom sa Cape Coda, pa su
ga po mjesnom obiaju zvali Koanin. Bio je bezbrian, ni
kukavica, ni ludo neustraiv, svim je opasnostima ravnoduno
gledao u lice kako su dolazile, a u najpogibeljnijim asovima lova
radio je mirno i sabrano svoj posao, kao stolarski radnik koji se
negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre udi, miran i
bezbrian, upravljae svojim amcem, kao da najsmrtonosniji sukob
s kitom nije drugo doli prijateljska veerica, a njegova posada
sami uzvanici. Pazio je da na njegovu amcu bude sve udobno, kao
to kakav stari koija pazi na udobnost svojih koija. Kad bi se
pribliio kitu, u najeem je jeku borbe svojim nesmiljenim
kopljem baratao hladnokrvno i hitro, kao to kotlar, zvidei, barata
svojim ekiem. A kad bi se najljuoj nemani prikuio bokom uz
bok, pjevuio bi svoje stare poskonice. Duga je navika Stubbu
drijelo smrti pretvorila u udoban naslonja. to je drao o samoj
smrti, to nitko ne moe rei. A tko zna je li i pomiljao na nju; ali
kad bi poslije obilna jela sluajno i svratio misli na nju, bez sumnje
ju je, kao dobar mornar, smatrao nekim zovom strae da se uspne na
palubu i uradi neto, a to e to biti, to e doznati kad izvri
zapovijed, nikako prije.
Ono to je, moda uza sve ostalo, inilo da je Stubb bio tako
dobroudan i neustraiv, da je tako veselo podnosio teret ivota, u
svijetu punu tunih kuaraca koji se grbe od svoga bremena to je
prinosilo da se stvori ona njegova upravo bezbona vedrina to
zacijelo bijae njegova lula. Jer kao i njegov nos, crna mu je kratka
lulica bila redovita crta njegova lica. Prije biste se nadali da e iz
kreveta iskoiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao je cijelo udo
lula, to ih je napunjene drao poredane na stalku, nadohvat ruke;
kad god bi se navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispuio,
pripaljujui jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio,
da opet budu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao
noge u hlae, nego lulu u usta.
Mislim da je to neprestano puenje bilo barem jedan od razloga
njegovoj posebnoj udi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje,
bilo na kopnu ili na moru, strahovito okuen bezimenom bijedom
nebrojenih mrtvih koji su ga, umirui, izdisali i, kao to ljudi u
147

vrijeme kad hara kolera, hodaju s rupcem to je natopljen kamforom
isto tako je moda duhanski dim iz Stubbove lule djelovao kao
raskuno sredstvo.
Trei je asnik bio Flask, rodom iz Tisburyja sa Martha's
Vineyarda. Onizak mlad ovjek, gojazan, rumena lica, vrlo
ratoboran spram kitova, koji je kanda mislio da su mu golemi
levijatani tradicionalni osobni neprijatelji, pa je za njega bilo pitanje
asti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno je izgubio svaki
osjeaj potovanja prema svim udesima njihovih velianstvenih
tjelesa i tajnovitog im naina ivota, a isto mu je tako otupjela i
svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te po
njegovu skromnu miljenju ta udnovata ivotinja nije bila drugo
doli vrsta jako poveana mia ili, recimo, morskog takora, i samo
ga treba nadmudriti, te iziskuje neto malo vremena i truda da ga
ubije i istopi. Ta nesvjesna neustraivost uinila ga je, a da to ni
sam nije znao, poneto obijesnim to se tie kitova. Lovio je kitove
za razonodu, a one tri godine krstarenja oko Cape Horna za njega su
bile samo tri godine ale. Kao to u tesara ima avala od kovana
eljeza i obinih klinaca, tako bismo i ljude mogli podijeliti. Mali
Flask bijae od onih prvih, to su skovani da se vrsto zabiju i dugo
dre. Svi su ga na Pequodu zvali Okagaa, jer je bio nalik na one
kratke, debele grede koje na arktikim kitarkama tako zovu, a koje
iznutra brodovima podupiru i uvruju bokove, da bi lake
odolijevali pritisku onih opasnih mora.
Ta tri asnika, Starbuck, Stubb i Flask bijahu vane
linosti na brodu. Oni su po opim propisima zapovijedali trima
lovakim amcima Pequoda kao voe. U borbenom poretku, kad
Ahab preuzme zapovjednitvo nad svojim snagama da navali na
kitove, ta su tri predvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili
pak, onako oboruani dugim otrim kopljima, bijahu vam oni kao
nekakav trolist po izbor kopljanika, kao to su harpunai bili bacai
sulica.
Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog asnika ili
predvodnika, kao neko gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili
harpuna, koji mu u stanovitim sluajevima prua novo koplje ako
se prvo gadno iskrivilo ili savilo u navali, i kako su ta dvojica osim
toga obino i meusobom povezana prisnim prijateljstvom
svakako je red spomenuti i tu trojicu harpunaa i kazati kome je
pojedini od njih bio dodijeljen.
148

U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi asnik Starbuck
odabrao za svoga titonou. No Queequega ve poznajemo.
Drugi po redu bio je Tashtego, istokrvan Indijanac s Gay
Heada, najzapadnijeg predbreja na Martha's Vineyardu, gdje jo
postoje posljednji ostaci naselja crvenokoaca, koje je susjednom
Nantucketu dalo mnoge od njegovih najsmionijih harpunaa.
Kitolovci ih obino zovu rodovnim imenom Gay-Headovci.
Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegove ispupene jarmenice i
crne okruglaste oi previe orijentalne po svojoj veliini za
Indijanca, ali antarktine po blistavom izrazu sve je to dovoljno
jasno odavalo da je potomak one istokrvne rase ratnika-lovaca koji
su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstarili
praume cijelog kopna. No Tashtego nije vie njuio trag divljih
zvijeri po praumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama
golemih kitova u moru, a pouzdanim harpunom dolino je zamijenio
nepromaivi luk svojih otaca. Gledajui te miiave, zagasitosmee
vitke udove, okretne poput zmije, ovjek bi gotovo povjerovao u
praznovjerne prie nekih starih puritanaca
106
pa toga divljeg
Indijanca gotovo drao za Kralja zranih sila. Tashtego bijae
titonoa drugog asnika Stubba.
Trei je harpuna bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac
Daggoo, lavljega hoda naizgled pravi Ahasver.
107
S uiju mu
visjela dva tako velika zlatna koluta to su ih mornari zvali alke o
koje bi se lijepo moglo privrstiti kakvo jedro. Daggoo se jo u
mladosti dobrovoljno ukrcao na neki brod kitolovac koji je bio
usidren u samotnom zaljevu njegove rodne obale. U svome je ivotu
bio samo u Africi, u Nantucketu i nekim uroenikim lukama, u
koje kitolovci najvie dolaze, pa kako je mnogo godina provodio
vratolomni ivot kitolovca na brodovima, kojih vlasnici nisu osobito
pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo je zadrao sve
svoje uroenike osobine, te je uspravno kao irafa hodao po
palubama u sjaju svojih est stopa i pet palaca visine. Gledajui u

106
Puritanci u Engleskoj i kotskoj pripadnici istog evaneoskog nauka;
mjesto episkopalne, traili crkvu sa starjeinama i rastavu crkve od drave;
progonjeni od stuartovaca, iselili se u Ameriku. Prev.
107
Vjeni id, po srednjovjek. priama, otjerao Isusa kad je ovaj pred
njegovom kuom, idui na Golgotu, htio otpoinuti, te za kaznu mora lutati do
Sudnjega dana. Umjetna ga poezija takoer shvaa simbolom ovjeanstva koje
neprestano hrli naprijed. Prev.
149

njega, ovjek bi se osjeao nekako ponizno siunim, a kad bi
bijelac stajao pred njim, izgledao bi kao bijela zastava koja je dola
traiti primirje od jedne tvrave. A bilo je udno to je taj
velianstveni crnac, Ahasver Daggoo, bio titonoa maloga Flaska,
koji se kraj njega doimao kao ahovska figurica.
to se tie ostalih lanova posade na Pequodu, budi reeno
da do dananjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisua
mornara na katelu, zaposlenih u amerikom kitolovu, nije roeni
Amerikanac, dok gotovo svi asnici jesu. Isto je tako i u amerikoj
vojsci, pa i u ratnoj i trgovakoj mornarici, a takoer u tehnikim
trupama koje rade na gradnji amerikih kanala i eljeznica. Velim:
isto tako, jer u svim tim sluajevima roeni Amerikanci u izobilju
daju pamet, dok im sav ostali svijet isto tako velikoduno stavlja na
raspolaganje radnu snagu. Prilian broj tih mornara kitolovaca
potjee s Azora, gdje nantucketanske kitarke esto pristaju da
popune svoju posadu krnim branima sa tih vrletnih obala. Zato i
grenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze
najprije na etlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na
povratku u svoje luke, oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima.
Ne znam zato, ali otoani su najbolji u lovu na kitove. Na
Pequodu su se nalazili gotovo sve sami otoani, sve sami
izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatraju pripadnicima
nijednoga zajednikog kontinenta, ve svaki takav osamljenik dri
da ivi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi zdrueni na
jednoj palubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo
izaslanstvo Anacharsisa Clootsa
108
sa svih na moru otoka i iz svih
krajeva svijeta, koji prati starog Ahaba na Pequodu, da boli i
nepravde cijeloga svijeta iznese pred onaj sud s kojega se malo tko
vraa. Crni mali Pip nikad se nije vratio o, ne! on je prvi
otiao. Jadni djeak iz Alabame!
109
Na mrkom katelu staroga
Pequoda vidjet ete ga domala kako udara u tamburin za uvod u
vjeni as, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude
nareeno da pjeva s anelima i da u slavu Boju udara u onaj svoj
tamburin: na ovom su ga svijetu zvali kukavicom, a na onom e ga

108
Barun Jean Baptiste du Val-de-Grce (Anacharsis Cloots, 1755. do 1794.),
jedan od najudnijih sanjara za vrijeme Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda
u jednu porodicu bijae mu najvei ideal. Smaknut na giljotini. Prev.
109
Alabama, amerika savezna drava na Meksikom zaljevu; 43% puanstva u
njoj ine Crnci. Prev.
150

slaviti kao junaka!
151

28. AHAB
Nekoliko dana poto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan
Ahab nije se pokazivao na palubi. asnici su se redovito smjenjivali
na strai, i kako se ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo
pretpostavljati protivno, izgledalo je da su oni jedini zapovjednici
broda; tek bi kadto izlazili iz kabine i izdavali tako nagla i odreena
nareenja da je na kraju bilo oito da zapovijedaju u ime nekoga
drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktator bio je tu, iako ga
dosad jo niije oko nije ugledalo niti mu je bilo doputeno da
pronikne u sada posveeni zaklon kapetanove kabine.
Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju strau, odmah
bih pogledao prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer
moj prvotni nemir zbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora
pretvorio u uzbuenje. To se od vremena do vremena pojaavalo
kad bih se nehotice sjetio upravo avolskih nesuvislih primjedaba
odrpanca Elije, koje su mi dolazile na pamet tako uporno kako to
prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam se mogao opirati tome
osjeaju, koliko god sam se u drugom raspoloenju upravo smijao
sveanim muicama toga udaka proroka iz luke. No bila to
bojazan ili nelagodnost da tako nazovem taj svoj osjeaj kad
god bih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije inilo opravdanim
gajiti takav osjeaj, pa premda su harpunai zajedno s veinom
posade inili druinu kudikamo barbarskiju, divljakiju i areniju od
ijedne krotke posade trgovakih brodova koje sam dotad imao
prilike upoznati, ja sam ovaj svoj udni osjeaj pripisivao, i to s
punim pravom, ba divljoj i jedincatoj naravi toga divljakog
skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio. Ali
osobito izgled naih triju brodskih asnika, bomana, morao je
svakako pridonijeti tomu da ublai moje besmislene sumnje, i da
ulije povjerenje i veselje u svaku predodbu naega putovanja.
Teko da bi se nala tri bolja i vrsnija pomorska asnika, i
ovjeka, svaki na svoj poseban nain, a sva su trojica bili
Amerikanci: jedan iz Nantucketa, drugi iz Vineyarda, a trei sa Cape
Coda. Kako smo na sam Boi isplovili iz luke, neko smo vrijeme
sada imali polarnu ciu zimu, premda smo neprestano odmicali od
nje na jug; i poslije svakog stupnja i minute zemljopisne irine to
smo ih prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljali onu
152

nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo
je jedno od onih prijelaznih jutara, ne vie tako tmurno ali ipak
prilino sivo i sumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio
puinom upravo bijesno poskakujui uvis, i sjetnom brzinom, kad se
na zov jutarnje strae uspeh na palubu. Tek to bacih pogled na
kasar, obuze me neka jeziva slutnja. Zbilja me nadvladala bojazan:
na kasaru stajao kapetan Ahab.
Na njemu nije bilo ni traga obine bolesti, niti mu se opaalo
da se oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao ovjek skinut s
lomae u asu kada mu. je plamen ve zahvatio tijelo, a da ga ipak
nije sasvim spalio niti ga liio ma ijedne estice njegove stare
ilavosti. Njegova visoka snana prilika izgledala je kao salivena od
vrste bronce i oblikovana u nepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva
lijevanog Perzeja.
110
Od sijedih vlasi, pa ravno dolje, preko lica i
vrata, preplanula od sunca, vidio se oiljak, bjelkasta tanka brazda
to mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalik na brazgotinu koju
gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko deblo a da pritom
ne otkrhne ni najmanju granicu, pa samo zaree i ulijebi koru, od
vrka pa do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje ivo i
zeleno, ali igosano. Tko zna je li bio made ili brazgotina od kakve
ljute rane? Za cijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru,
nitko nije gotovo ni spomenuo taj oiljak, a pogotovu su bomani
utjeli o tome. No jednom prilikom praznovjerno je pripovjedio
Tashtegov stariji zemljak iz posade, neki stari Indijanac iz Gay
Heada, kako je Ahab zadobio taj oiljak tek poslije navrene
etrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbi s
elementima na moru. No ta je udna pripovijest. bila opovrgnuta
kazivanjem nekoga sijedog Manjanina,
111
starca koji kao da je ustao
iz groba, a jo nikad prije nije isplovio iz Nantucketa, pa prema
tome sve dosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara
mornarska tradicija i vajkadanja lakovjernost openito su tome
starcu pripisivale neku natprirodnu mo rasuivanja. Tako mu
nijedan od mornara bijelaca nije ozbiljno protuslovio kad je
ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miru za grob pripremali

110
Perzej, slavni heroj u grkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu
Andromedu od morske nemani. U kiparstvu i slikarstvu esto je obraivan taj
motiv. Benvenuto Cellini (1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno od
najznamenitijih njegovih djela jest Perzej s Meduzinom glavom. Prev.
111
Stanovnik s otoka Man u Irskome moru. Prev.
153

a teko da e se to dogoditi, promrsi starac onda e onaj koji
pokojnika bude odijevao, na njemu vidjeti taj znak od glave do pete.
Mene se tako silno dojmio cijeli mrani izgled Ahabov i blijedi
oiljak, te u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu
toliko izrazitom mranom izgledu nemalo kriva barbarska bijela
noga u koju se on djelomice upirao. Ve sam prije uo da je ta bijela
noga bila istokarena na brodu, od uljeurine eljusti. Da, da
ree jednom prilikom stari Indijanac tamo negdje blizu
japanskih obala more mu razbilo jarbole, ali ba kao i njegov
osakaeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemu doskoiti.
Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobinu pozu. Na
obadvije strane krmene palube Pequoda, a blizu krmenog jarbola,
velikim je svrdlom u podnicama bila izbuena po jedna rupa palac i
pol iroka. Svoju je kotanu nogu usadio u tu rupu, a jednom se
rukom drao pripone i tako je kapetan Ahab stajao uspravno,
gledajui netremice prema pramcu, koji bi se as visoko izdizao, as
opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenom i ukoenom
pogledu odraavala neslomljiva jaina i odvanost, nepokolebljiva
odlunost i volja. Nije govorio ni rijei, niti su njegovi asnici
njemu to govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji i
izrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna
spoznaja da se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne
samo to: mrani je Ahab stajao pred njima s raspeem u licu, u svem
neizrecivom kraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.
Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u
kajitu. No poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na
palubi: ili kako stoji na svojoj stoernoj rupi ili kako sjedi na
stoliici od bjelokosti to ju je imao, ili opet gdje tekim koracima
hoda po palubi. to je nebo bivalo svjetlije pa ak postajalo i
prijaznije, to se i on drao sve manje povueno, i kao da ga je onda,
kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studen
natjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku.
No po svemu to je govorio ili inio na palubi, koja je konano bila
obasjana suncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban poput
suvina jarbola. Pequod je zasad tek bio na prijelazu, jo nije
pravo poeo krstariti; asnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu
da se brod pripremi za lov, i zato Ahab zasad nije imao nikakva
posla, osim da se brine za samoga sebe, pa je meutim mogao
odagnati oblake to su se jedan za drugim slegli na njegovu
154

namrtenu elu, kao to oblaci svagda odabiru najvie vrhove da se
nagomilaju na njima.
Pa ipak, bijae kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost
blagog i blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao
nekom basmom, istjeruje mrano raspoloenje. Jer kao to se one
dvije rumene djevojke April i Maj, poigravajui i poskakujui
vraaju kui u zimske i neprijazne ume, te e i najogoljeliji,
najhrapaviji stari hrast, sav raskoljen od gromova, pustiti barem koji
zeleni izdanak, da pozdravi tako vesele goe tako je naposlije i
Ahab spontano uzvraao na obijesnu zamamu toga djevojakog
ozraja. U njegovim je oima poesto znao izbiti slabaan pupoljak
pogleda to bi se na licu kojega drugog ovjeka ubrzo rascvao u
smijeak.
155

29. NASTUPA AHAB; ZA NJ I M STUBB
Proe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoe za krmom,
te je Pequod plovio kroz bljetavo proljee Quita,
112
koje u tim
vodama vlada na pragu vjenoga tropskog ljeta. Toplo prohladni,
vedri, mirisni dani, u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i
bujalo, bili su kao kristalne kupe razom pune perzijskog erbeta
nagomilana u snjene pahuljice s ruinom vodicom. Divne
zvjezdane noi inile se kao gorde gospe, u haljinama posutima
dragim kamenjem, koje kod kue u samotnom ponosu gaje sjeanje
na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnim ljemovima!
Onima koji su traili san, teko je bilo birati izmeu tako divnih
dana i tako zamamnih noi. No sve arolije toga neprolaznog
vremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove ari i
magijsku mo, nego su prodirale i u duu, osobito kad su se
pribliavali tihi, blagi veernji sati; onda su iz sjeanja izbijali
kristali, kao to se bistri led ponajvie stvara za tihih sutona. I svi ti
njeni poticaji sve su se vie i vie doimali Ahabova bia.
Starost je uvijek budna, kao da ovjek, to je dulje vezan za
ivot, sve to manje eli imati posla s orim to nalikuje na smrt.
Meu pomorskim kapetanima oni sjedobradi vrlo esto naputaju
svoje postelje pa odlaze na palubu obavijenu platem noi. Ba je
tako bilo i s Ahabom, samo to je u posljednje vrijeme nekako toliko
vremena provodio na zraku, te bi tonije bilo rei da je na asak
skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu. ovjeku se ini
kao da silazi u svoj grob znao je gunati sam sebi kad
kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj leaj iskopan za
grob.
I tako gotovo svaka dvadeset i etiri sata, za none strae, kad
su oni na palubi bdjeli nad snom onih to su spavali dolje, a kad bi
na katelu valjalo potezati koje ue, mornari ga nisu, kao po danu,
nemarno bacali na palubu, ve ga oprezno sputali na odreeno
mjesto, da ne probude drugove koji spavaju. Kad bi ta tiina
ovladala svim brodom, mualjivi bi se kormilar obino zagledao u
tambu, i zamalo bi se pojavio stari, hvatajui se eljeznog
runjaka, e da bi malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je u

112
Quito, glavni grad junoamerike drave Ecuadora. Prev.
156

njega i poneto obzirnosti i ovjenosti, jer u takvim prilikama
obino nije obilazio pramanu palubu, jer bi njegovim umornim
pomonicima, koji su est palaca udaljeni od njegove bjelokosne
pete traili sna i poinka, kripa i buka njegova kotanog koraka
tako odjekivala da bi sanjali o krgutu zuba morskih pasa. No jedne
noi, kad je u raspoloenju premrzovoljnu za bilo kakve ope
obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola, Stubb,
drugi asnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i moleivom
aljivou natukne kako nitko ne bi imao nita protiv toga da se
kapetan Ahab malo proeta ako mu je po volji, no moda bi se ipak
moglo neto pronai pa da se malo prigui ta buka; i stane neto
nejasno i oklijevajui kazivati o kuglici od kuine u koju bi se stavio
vrak umjetne noge. E, moj Stubbe, onda si ti slabo poznavao
Ahaba!
Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe viknu Ahab te me
eli tako umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi
dolje, u svoj noni grob, gdje ljudi poput tebe spavaju meu
mrtvakim pokrovima, da se konano naue na njih. Mar, pseto, u
tenaru!
Kad se bijes razjarenog starca tako neoekivano oborio na
njega, Stubb se zapanji i naas osta bez rijei. No onda e uzrujanim
glasom:
Nisam navikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i
meni se ba nikako ne mili to to mi rekoste, kapetane.
Otale! procijedi Ahab kroza zube i naglo poe dalje, kao
da hoe izmai kunji razjarenosti.
Ne, kapetane, jo ne odvrati Stubb, osokolivi se.
Neu mirno dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!
Onda u te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i
mazgovom! Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!
Prosiktavi te rijei, Ahab mu se priblii, sa tako stranim
izrazom na licu da Stubb i nehotice ustuknu.
Nikad mi jo nitko nije govorio takve rijei, a da ga nisam za
to estoko udario, mrmljao Stubb, silazei kroz otvor u kabinu.
Zbilja udno! Gle, ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili
ma to je to? da padnem na koljena i da se pomolim Bogu za
njega? Da, ba na to sam pomiljao, no to bi bilo prvi put u ivotu
da se uope molim. udno, zaista udno, a i on je udan; uhvatio ga
s koje god strane, on je najudniji kapetan s kojim sam ikad plovio.
157

Kako je samo srnuo na me! Oi mu sijevale kao falje! Da nije lud?
Svakako, neto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao to je sigurno
da neto mora biti na palubi kad kripi. Ni u svojoj postelji ne moe
dugo, najvie tri sata na dan, a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao
onaj Popara, na konobar, kako ujutro u visaljci staroga posteljinu
uvijek nalazi svu zguvanu i ispremetanu, donju plahtu sklupanu
do nogu, a gornju gotovo svu zauzlanu u vorove, i jastuk vreo, kao
da je usijan kamen na njemu leao? Taj stari zacijelo ima vrelu
krv! Oito je u njemu neto to ljudi s kraja zovu savjest neki
ivani gr, kakono kau, gori od zubobolje. Pa sad kako bilo da
bilo, neka me Gospod sauva od takve bolesti. Sav je zagonetan taj
stari. Da mi je znati kamo on to svake noi ide u tivu pod
krmom, kako je posumnjao na Popara! Eh, ba bih volio to znati! S
kim se on sastaje u tivi? Nije li to udno? Zaista udno? Ali nema
druge, stara pripovijest. Evo, napokon me san hvata. Doavola,
vrijedno je ovjeku da doe na svijet, ako ne zarad ega drugog, a
ono da ga san ophrva. Pravo li promislim, to je prvo to mala djeca
ine, pa i to je nekako udno. Do sto avola, sve je udno kad samo
malo promisli! Ali se ne slae s mojim naelima. Ne misli
uzalud! to je moja jedanaesta zapovijed, a dvanaesta: Spavaj
kad ti se god prui prilika! Evo, opet me drijem hvata. A kako ono
ree? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao me
deseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova!
Mogao me i nogom udariti. Moda me i jest udario, samo to ja to
nisam ni primijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica.
Blistalo se mrtvaki, kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom?
Ne stojim vie uspravno na nogama! Taj sukob sa starim svega me
iskrenuo, pamet mi izvrnuo. K vragu, oito sam ipak sanjao! Kako?
Kako? Bit e najbolje da sve to spremim za drugi put; evo u opet u
visaljku; a ujutro vidjet u kako se o toj prokletoj aroliji razmilja
danju.
158

30. LULA
Kad je Stubb otiao, Ahab je jo neko vrijeme stajao naslonjen
na ogradu, a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo
navadom, pozove jednoga mornara od strae i poalje ga dolje po
bijelu stoliicu od kitove kosti i po lulu. Pripalivi lulu na plamenu
kompasne svjetiljke i smjestivi stoliicu na strani nad vjetrom,
sjedne i zapui.
Kako nam norveka predaja kae, prijestolja su starodrevnih
danskih kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa
kako da ovjek, gledajui Ahaba gdje sjedi na onome tronocu od
kosti, ne pomisli na kraljevsko dostojanstvo to ga je simbolizirao?
Jer Ahab je bio kan platic, kralj mora, velmoa levijatana.
Nekoliko je asaka brzo, jednu za drugom, isputao struje
dima, a vjetar mu ih nosio natrag u lice.
Kako to, napokon e sam sebi, izvadivi kami iz usta, kako
to da me puenje vie ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loe sa
mnom kad je tvoj ar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva uitka,
eh, a nisam ni primijetio da sve to vrijeme puim uvjetar; i tako sam
nervozno isputao dim kao da su mi posljednji mlazovi, kao u kita
koji umire. Kakvu ja vezu imam s tom lulom? S tom stvari koja je
namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijeli dim u blagu bijelu
kosu, a ne rasupane eljezno-sive uperke, kao to su moji. Neu
vie puiti...
I lulu koja je jo gorjela baci u more. eravica zapita u
valovima, a u isti mah brod kliznu mimo mjehuri koji se uzdigao
nad lulom to je tonula. Nabivi eir na elo, Ahab je, ljuljajui se,
koraao po palubi.
159

31. U MORFEJEVU NARUJU
Sutradan Stubb prie Flasku.
Eh, to sam noas usnio udan san, Okagao, kao to jo
nikad u ivotu nisam sanjao. Zna onu njegovu kotanu nogu. Eto,
sanjam ti ja kako on mene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja
zamahnem nogom da mu vratim udarac due mi, mladiu, to sam
smjesta pokuao! noga mi izmae, a Ahab kao piramida, a ja,
luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, to je bilo jo udnije,
Flask a zna kakve li sve ludosti ovjeku ne dou na san! u
svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako,
kako ako emo pravo onaj njegov udarac nogom i nije bila
ba tako velika uvreda. A to se ja estim? Pa to i nije prava noga,
velim ja sebi, nego samo umjetna! A bogme i jest velika razlika
izmeu udaraca ive i mrtve noge. Zato ba i udarac rukom, Flask,
pedeset puta jae boli nego kada te tko zvizne batinom. ivo tijelo,
ono ti stvara ivu uvredu, dragoviu moj. I sve mislim, zna, dok
tako none prste lupam i lomim o onu prokletu piramidu, kako je
sve to to se sa mnom i oko mene zbiva, vraki smueno i naopako,
pa cijelo vrijeme, kaem ti, prebirem u sebi: Pa to je ta njegova
noga sada nego batina batina od kitove kosti. Da, mislim ja, to
je bilo samo batinanje za alu, zapravo samo kitovanje, a ne
uvredljiv udarac. A osim toga, mislim ja, pogledaj samo bolje: ta
vrak te noge, gdje bi trebalo da je stopalo, tako je malen, a da me
lupio kakav seljaina svojom nourinom, eh, to bi bila vraki velika
uvreda. No Ahabova se uvreda srozala samo na jednu toku. Ali
sad, Flask, dolazi najaljiviji dio moga sna. Dok sam tako bubetao
po piramidi, zgrabi me za ramena neki stari vodenjak, s kosom kao
dlake u jazavca i s grbom na leima, te me okrene prema sebi. to
to radi? on e meni. To li je bio okret, drue! A to sam se prepao!
Kakve li njuke! No, za tren oka svladam grdni strah. to radim?
ja u njemu. A to se to tebe tie, to bih ja htio znati, gospodine
Grbonjo? eli li moda da i tebe caknem nogom? A on, tako mi
Gospoda, Flask, tek to sam to izustio, okrene krmu prema meni,
sagne se, povue morsku travurinu to mu je sluila umjesto prnja
i to misli da sam ugledao? Sto mu gromova, ovjee, krma mu
sva bila naikana klinovima za vezanje mrlina, sa iljcima
okrenutim van! Zamislim se malo, pa mu odvratim: Neu ja tebe
160

nogom, starkeljo. A on meni: Mudra si glavica, mudra si glavica,
Stubbe! Guna on svejednako, a pritom vae i mljae desnima
kao krezuba vjetica. Videi da on nikako ne prestaje s tim svojim
mudra glavica, mudra je glavica Stubb! pomislim da mogu opet
dalje udarati nogom o piramidu. No tek to sam podigao nogu, on
rikne na me: Prestani se ritati! Nato u ja njemu: Ej, to ti je sad
opet, stari? A on meni: ujder, da malo razmotrimo kakva je to
bila uvreda. Kapetan Ahab udario te nogom, je li? Jest, rekoh
ja, evo ba ovamo. Pa dobro, prihvati on, posluio se
svojom kotanom nogom, je li? Jest, posluio se njome,
rekoh ja. E pa onda, on e, mudri Stubbe, na to se ima
potuiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udarac
obinom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik
ovjek, i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je ast! Ja to
smatram velikom asti. Sluaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj
najvee velmoe smatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica
maem udari i tako uini vitezovima Reda podvezice,
113
pa tako se i
ti, Stubbe, mora ponositi udarcem to si ga primio od starog Ahaba,
koji te time uinio mudrim! Pamti to ti kaem: primaj udarce od
njega i smatraj ih poau, a nipoto mu ih nemoj uzvraati, jer ne
moe sebi pomoi, mudri Stubbe! Zar ne vidi tu piramidu? I
rekavi to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo i nestao u zraku. Ja
zahrem, pa se prevrnem na drugu stranu, i naem se u svojoj
visaljci! Ded mi reci: to ti misli o tom snu, Flask?
Ne znam ni sam pravo, nekako mi se ini luckast.
Moda, moda. No mene je taj san uinio mudrim
ovjekom, Flask! Vidi li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa
iskosa gleda u more? Kaem ti, Flask, najbolje je da staroga
ostavimo na miru; ne govori mu nikad ni rijei, ma to on tebi rekao.
Oho! to se on to razgalamio? Sluaj!
Ej, straari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, otro pazite svi!
Tu oko nas plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega

113
Pod starofranc. devizom Honi soit qui mal y pense ( Stid ga bilo tko o
tome loe misli!) osnovao je kralj Edward III (1327.-1377.) Red podvezice i ujedno
najvie englesko odlikovanje, koje se takoer zove redom sv. ure. Postoji pria
kako je kralj na balu podigao podvezicu koja je pala s noge njegove ljubavnice,
grofice od Salisburyja, te pritom nehotice potegnuo grofiinu suknju. Neki se plemii
nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute rijei i utemeljio Red vitezova
podvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. Prev.
161

grla! zapovijedao kapetan.
No, Flask, to veli na to? Nije li u tome trunak neega
malko udnog? Bijel kit, jesi li to uo, ovjee? Gle, i vjetar je
nekako osobit! uvaj se, Flask, Ahab ima neto krvavo na umu. Eto
ga ovamo! A sad tiho, jer eto ga ovamo!
162

32. CETOLOGI J A
Ve smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo e nas
nestati na beskrajnoj puini bez obala i bez luk. No prije toga, prije
nego to se algama obrasli trup Pequoda stane bokom uz bok
valjati s kitovskim trupinama to su naikane morskim kaleima,
114

nee biti naodmet da se ve na samome poetku to bolje upoznamo
s nekim upravo nuno potrebnim da se valjano razumije sve to je
dosad otkriveno i napisano u vezi sa svim moguim vrstama
levijatana, o kojima e dalje biti govora.
Bit e to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam elim
iznijeti, no to nije lak posao, i zato e ovaj prikaz biti samo pokuaj
klasifikacije sastavnih dijelova jedne kaotine cjeline. ujte to o
tome kau najmjerodavniji kapaciteti naeg vremena.
115

Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se
zove cetologija, veli kapetan Scoresby
116
godine 1820.
Nije mi namjera, kad bi to i bilo mogue, da se upustim u
istraivanje pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i
porodice... U svih uenjaka vlada najvea zbrka u pogledu te
ivotinje (uljeure), veli brodski lijenik Beale godine 1839.
Nemamo mogunosti za istraivanja u morskim bezdanima.
Neprodorna vela zastiru nae poznavanje kitova. Ovo je
polje rada obraslo otrim trnjem. Svi ti nepotpuni podaci za
nas su prirodopisce pravi pakao.
Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,
117
John Hunter
118
i
Lesson,
119
te luonoe zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko

114
Morski kale vrsta koljke (Lepas fasicularis). Prev.
115
itatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara vie od jednog stoljea.
Prev.
116
William Scoresby (1789-1857), engleski pomorac i kitolovac, istraio ist.
obalu Grenlanda i Australiju, poslije studirao teologiju i postao sveenikom, ali se i
dalje bavio znanstvenim istraivanjima. Prev.
117
Georges baron de Cuvier (1769-1833.), francuski prirodoslovac, zaetnik
znanstvene poredbene anatomije i jedan od osnivaa paleontologije (znanosti o
okaminama ili o prastarim ivim biima). Objanjava promjene u ivotinjskom i
biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikim katastrofama. Prev.
118
John Hanter (1728.-1793.), osniva moderne engleske kirurgije. Prev.
119
Ren Primevre Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio
kapetana Duperreya na njegovu putu oko svijeta. Prev.
163

znanje i poznavanje prirode jo dosta ogranieno, ipak se znanstvene
knjige niu u nedogled, a u njima je poneto napisano i o cetologiji
ili nauci o kitovima. Mnogo ih je, velikih i malih, starih i novih,
ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ili samo poneto pisali o
kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: Pisci Biblije, zatim
Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner, Ray,
Linn, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson,
Marten, Lacpde, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frdric
Cuvier, John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross
Browne, Olmstead i veleasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni
pisali sasvim openito, najbolje se vidi iz prije spomenutih citata.
Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni to su nabrojeni iza
Owena, vidjeli su ive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po
zanimanju harpuna i kitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu
pravog ili grenlandskog kita bio je najautoritativniji strunjak. Ali
Scoresby nije nita znao niti je ita napisao o velikoj uljeuri prema
kojoj grenlandski kit gotovo nije ni spomena vrijedan. A ovdje budi
i to reeno da je grenlandski kit obini uzurpator otima
prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veliini nije prvi meu
kitovima. No kako je kroz vjekove drao prvenstvo, te kako je u
pogledu uljeure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpuno
neznanje (koje se sve do danas odralo, izuzevi u nekoliko
znanstvenih laboratorija i kitolovakih luka), uzurpacija
grenlandskog kita bila je u svemu potpuna. Gotovo svi citati velikih
pjesnika prolih vremena, koji se odnose na levijatane, posvjedoit
e vam tvrdnju da je grenlandski kit u njihovim oima neogranieni
gospodar mora, kojemu nema premca. No napokon je dolo vrijeme
da se svrgne s prijestolja: ujte, dobri ljudi, ujte i poujte: starog
kralja vie nema sada uljeura stupa na prijestolje!
Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uope
i prikau uljeuru glavatu, te im je taj pokuaj barem donekle uspio.
To su knjige Bealea i Bennetta, koji su bijahu ranari na engleskim
junomorskim brodovima- kitolovcima, a oba su vrlo toni i
vjerodostojni. Izvorni podaci koji se odnose na uljeure, u njihovim
su djelima vrlo oskudni, ali ono to je pribiljeeno napisano je
odlino, te sadrava veinom opise znanstvenog karaktera.
Meutim, ni znanstvena ni beletristina literatura ne daje cjelovita
opisa uljeure. ivot uljeure, za razliku od ostalih vrsta kitova,
najslabije je opisan.
164

Potrebno je da se razliite vrste kitova na popularan i lako
razumljiv nain klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima,
pa neka strunjaci naknadno upotpune te praznine. Budui da se jo
nije naao nitko pozvaniji, ja u se svojim slabim silama latiti toga
posla. Ne obeavam nita savreno, jer sve ono to ljudi dre
savrenim, mora ba zato biti nesavreno. Ne tvrdim da u dati toan
anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili to jo vie
odgovara injenicama da u dati ma kakav opis. Moja je namjera
pruiti samo nacrt za cetoloku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, a ne
graditelj.
Moj je rad vrlo zamaan i teak, nije mu ravan posao obina
potara koji u Potanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do
morskoga dna, opipavati roenom rukom stranu nutrinu, doticati se
divovskih rebara, zadrijeti u samu sr ovoga svijeta jeziv je
pothvat. Ta tko sam ja, te hou Levijatana uloviti? S pravom bih se
mogao plaiti stranih podrugivanja Jobovih. Hoe li se on (kit) s
tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu! No ja sam proplivao
kroza sve knjinice i oplovio sva mora, i ovim svojim vidljivim
rukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokuat u! Ali je
potrebno da najprije kaem nekoliko uvodnih rijei.
Prvo: da je cetoloka znanost jo neustaljena, dvojbena i u
mnogo emu nesigurna, pokazuje nam ve prva injenica: mnogi jo
i danas raspravljaju o tome je li kit riba. U svom djelu Systema
naturae izjavljuje Linn
120
godine 1776: Ja stoga luim kitove od
riba. No ja sam se sam uvjerio da su jo godine 1850. morski psi,
epe
121
i sleevi i protiv izriite Linnove zabrane ivjeli u
istim morima zajedno s levijatanom.
Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linn navodi
slijedee: Zbog toplog dvokomornog srca, plua, pokretnih vjea,
udubljenih uiju, penem intrantem feminam mammis lactantem,
122
i
konano ex lege naturae jure meritoque.
123
Ja sam sve to pokazao
svojim nantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyu i Charleyu
Coffinu, brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili
istog miljenja da su navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley

120
Karl von Linn (1707.-1778.), vedski prirodoslovac, uveo dvoimenu
nomenklaturu u zoologiju i botaniku. Prev.
121
Vrsta morske ribe, slina sleu. Prev.
122
Zato to se pare i to enka doji. Prev.
123
Zbog zakona prirode i prava zasluge. Prev.
165

nam je prilino otvoreno dao na znanje da su besmisleni.
Neka je meutim znano da odbacujem sve te argumente, te se
drim onoga starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na
svetoga Jonu da potkrijepim svoju tvrdnju. Poto smo tako rijeili
temeljni problem, slijedea je toka: u kojem se nutarnjem pogledu
kit razlikuje od ostalih riba? Na to nam je ve Linn odgovorio u
gornjim navodima, a ukratko je ovo: Kitovi imaju plua i toplu krv,
dok ostale ribe nemaju plua, a krv im je hladna.
Zatim: kako da opiemo bitne oznake kita to se odnose na
njegovu vanjtinu, da ga jasno obiljeimo za sva vremena? Ukratko,
kit je riba koja ima trcalo i vodoravan rep. Eto, to je najbitnije. Ma
kako ta definicija bila zbijena, ona je rezultat vrlo opsenih
razmatranja. Mor na slian nain kao kit izdie zrak s pomou
trcala, ali mor nije riba, nego amfibijska ivotinja.
124
No drugi dio
definicije jo je uvjerljiviji. Svaki ovjek zacijelo mora primijetiti da
sve ribe koje su poznate ljudima s kopna, nemaju vodoravno nego
okomito izraslu repnu peraju. A svim ribama koje itrcavaju vodu
repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnom
poloaju.
Spomenutom definicijom to je kit, nipoto ne izuzimam iz
levijatanskog bratstva nijednoga ivotinjskog stvora to su ga
najbolje obavijeteni Nantucketanci dosad identificirali kao kita, a s
druge strane ne ukljuujem nijednu ribu za koju su dosad
autoritativno smatrali da ne pripada porodici kitova
125
. Prema tome
moramo sve one manje ribe, koje itrcavaju vodu, a imaju
vodoravno izrasle peraje, ukljuiti u cetoloku sistematizaciju. I sada
dolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.
Prvo: razvrstao sam ih po veliini u tri osnovne knjige (koje se
podrazdjeljuju na poglavlja), te ete u njima nai sve vanije vrste
kitova, i male i velike.
I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit.

124
Amfibije dvoivci, ivotinje koje ive u vodi i na suhu. Prev.
125
Znam da mnogi zoolozi i danas jo lamantine i dugonge ubrajaju meu
kitove. No budui da se te kukavne ribetine veinom povlae po uima rijeka,
hranei se vodenim biljkama, a nemaju ni kitovska trcala, nisam priznao njihovih
vjerodajnica i ne smatram ih kao predstavnike kitovskog roda, nego sam im dao
putovnice da napuste cetoloko carstvo. Biljeka Pieva. (Moderna zoologija
ubraja spomenute dvije vrste, kao i treu njima srodnu vrstu Hytine, u red kitova.
Prev.)
166

Kao tip folio-kita prikazujem vam uljeuru, kao oktav-kita
kosatku, kao duodecimo-kita morsku svinju.
Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedea poglavlja: 1. Uljeura
glavata, 2. Obini kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britva, 6.
Kit utac.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 1, Uljeura glavata. Taj kit, koji
je starim Englezima bio poznat pod raznim imenima kao Trumpa,
Physeter, Kit-nakovanj to je francuski Cachalot, njemaki
Pottfisch, Pottwal ili da se izrazim dugakim, to jest uenim
rijeima Catodon macrocephalus. Bez sumnje, to je najvea
ivotinja na kugli zemaljskoj, najstraniji od svih kitova to ih
susreete na moru, najvelianstveniji po svom izgledu i, najposlije,
od najvee koristi ljudima, budui da je to jedina ivotinja od koje
dobivamo tako vanu materiju spermacet. O svim udnim
svojstvima spermaceta bit e govora na drugim mjestima u ovoj
knjizi. Zasad se elim pozabaviti samim tim imenom. U filolokom
pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljea, kad uljeura jo
nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino ulje dobivalo
samo sluajno od onih koje su se nasukale na obalu, obino se
mislilo da se spermacet dobiva od neke sline ivotinje, poznate u
Engleskoj pod imenom grenlandskog ili obinog kita. Mislili su da
je spomenuti spermacet oplodna izluina grenlandskog kita, te je
tako i nastao naziv sperm whale. U ono je vrijeme spermacet
(vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja se nije upotrebljavala
kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti i lijekova. Mogli
ste ga kupiti samo u ljekarni, kao to danas kupujete uncu
rabarbare
126
. Kad je tijekom vremena, po mome miljenju, prava bit
spermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje
upotrebljavali njegov prvobitni naziv, a zacijelo i zato da uveliaju
njezinu vrijednost, jer se po imenu moglo naslutiti da je rijetka i
skupocjena.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 2, Grenlandski ili obini kit. U
jednom je pogledu ovo najslavniji meu levijatanima, jer ga je
ovjek najranije poeo redovito loviti. On nam daje tvar koja je
openito poznata pod nazivom riblja kost ili usi, i tekuinu to
je poznata pod imenom riblje ulje, koje je, meutim, na tritu

126
Raved, revanj (late Rheum Rhaponticum), biljka koje se korijen
upotrebljava za ienje crijeva. Prev.
167

poznato kao neki drugorazredni proizvod. Lovcima na kitove poznat
je pod imenom kit, grenlandski kit, crni kit, veliki kit,
obini kit i pravi kit. Ima mnogo nejasnoa u pogledu identiteta
vrste s tim obiljem naziva. to je, dakle, taj kit to sam ga svrstao u
drugo poglavlje svoje prve knjige? To je Veliki Mysticetus
engleskih prirodoslovaca, Grenlandski kit engleskih kitolovaca,
Baleine ordinaire francuskih pomoraca, Grnlands valfisk
vedskih ribara. To je kit to ga vie od dva stoljea love Holanani
i Englezi po Arktikom moru, to je kit kojega ameriki kitolovci
tolike godine progone po Indijskom oceanu, blizu brazilskih
prudova, du obala Sjeverozapada i po svim ostalim dijelovima
svijeta koji se smatraju podrujem obinog kita.
Neki istiu stanovite razlike izmeu grenlandskog kita Engleza
i obinog kita Amerikanaca, ali se savreno slau u pogledu glavnih
osobina i obiljeja, i dosad nije iznesena nijedna odreena injenica
na kojoj bi se temeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih
razvrstavanja i iznoenja neznatnih i nevanih razlika, neke su grane
zoologije postale upravo odvratno zamrene. O obinom kitu bit e
jo na drugom mjestu dosta govora, a u vezi s nekim
objanjavanjima o uljeuri glavatoj.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 3, Kit perajar. U ovu skupinu
ubrajam onog gorostasa koji je poznat pod raznim imenima:
Perajar, Vodometa, Gromula John, a vien je gotovo na
svim morima. Putnici koji brodovima redovne plovidbe plove u
New York, esto nam priaju kako su ve iz daljine mogli vidjeti
visoki vodomet iz njegova trcala.
Svojom duljinom dosee grenlandskog kita, i kosti su mu sline
njegovim, samo to nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo
maslinaste. Njegove glomazne usne podsjeaju svojim
ispresavijenim mreotinama na debelo sukano ue. Karakteristino
mu je obiljeje velika lena peraja, po kojoj je i dobio ime. Ta mu je
peraja, tri do etiri stope dugaka, izrasla okomito na donjem dijelu
lea, uiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod vodom, ta mu se
peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad povrinom. Kad je
puina prilino mirna i jedva namrekana sitnim klobucima, lako bi
pomislio da su vodeni krugovi, to se u sjeni kolutaju pod tom uvis
ispruenom perajom, sastavni dijelovi neke sunane ure. Na tom
168

sunaniku Ahazovu sjena esto ide natrag.
127
Perajar nije drutven.
On kao da je kitomrzac, kao to su neki ljudi ovjekomrsci. Veoma
plah i uvijek plovei usamljen, neoekivano i u najudaljenijim i
najpustijim vodama izranja na povrinu, te njegov vodometni mlaz
ika visoko, strei uvis kao kakvo dugo mizantropsko koplje usred
tune pustopoljine. Ima udesnu mo da plovi tako brzo da ga ni
najbri brod ne moe sustii. Taj je levijatan kao neki Kain meu
svojom braom oigosan onom perajastom lenom izraslinom. Jer u
ustima ima usi, pa perajara, ba kao i grenlandskog kita, katkad
ubrajaju meu usne kitove.
128
Tih kao da ima vie vrsta, od kojih je
veina slabo poznata.
U vezi s nazivom usni kitovi od najvee je vanosti spomenuti
da bi po toj nomenklaturi, ma kako u nekim sluajevima i olakala
upuivanje na pojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlino
pokuati levijatane tono klasificirati bilo po njihovim usima ili
grbama, bilo po perajama ili zubima, iako ta karakteristina obiljeja
oigledno pruaju mnogo bolju osnovu za neku pravilnu cetoloku
sistematizaciju nego ma koja druga tjelesna karakteristika kojom se
jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba, lena peraja i zubi,
na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrsta kitova, bez
obzira na ostalu strukturu tih ivotinja i na druge, jo bitnije
osobine. Tako na primjer i uljeura i grbavi kit imaju grbu, no to je i
sva slinost to izmeu njih postoji. Isti taj grbavi kit ima ba kao i
grenlandski kit usi, no opet to im je jedina slinost. A to isto
moe se rei i za ostale prije spomenute dijelove tijela. U mnogih
skupina kitova te osobine tvore izvanredno nepravilne kombinacije,
ili u jednoj opet skupini neku nepravilnost i izuzetak, te upravo
onemoguuju razvrstavanje na toj osnovi. O taj kamen smutnje
spotakli su se ve mnogi cetolozi.
Moda e tko pomisliti da bi se barem po unutarnjim organima,
anatomski, mogla izvriti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije
mogue. Zar postoji neto u grenlandskom kitu to bi bilo izrazitije
od njegovih usi? Pa ipak smo vidjeli da ni po tim usima ne moemo
grenlandskog kita pravilno klasificirati. A siete li u utrobu razliitih
levijatana, neete nai nijednu priblino tako znaajnu osobinu kao

127
Aluzija na Ahazovu sunanu uru iz Biblije Prev.
128
Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, ronate trostrane ploe koje
vise kao rese u usta. Na donjem je rubu svaka us raijana u ronata vlakna. U ustima
nekih kitova ima i vie od 700 usi. Prev.
169

to su ve spomenuta vanjska obiljeja. to nam, dakle, preostaje?
Jedino to da kitove u svoj njihovoj mnoini svrstamo po njihovu
obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo po bibliografskom
sustavu to je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspjean i
upotrebljiv. Da nastavimo.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. Taj se kit esto
pojavljuje du sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje esto
ulovili i odvukli u luku. Lea su mu grdno ispupena, kao da je
naprtio neki pokuarev torbak, te biste ga mogli nazvati Slonovskim
kitom ili Kitom-tvravom. Bilo kako mu drago, njegovo ime ne
oznaava dovoljno njegovu vanjtinu, budui da je i uljeuri
tjelesina slino, premda ne tako jako, ispupena. Njegovo ulje nije
ba osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopaniji i najveseliji od
svih ostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i prti od pjene i
uskovitlane vode.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 5, Kit britva. O tome se kitu ne
zna ba mnogo vie od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka,
blizu Cape Horna. ivi veoma povueno, te izbjegava i lovce i
miroljubive uenjake. Iako nije kukavica, ipak jo ni pred kim nije
sasvim izronio, nego pokazuje samo grbinu to se uzdie poput
kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam o njemu, a ni drugi ne
znaju vie.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 6, Kit utac. I to je vrlo povuen
gospodin, a trbuina mu je valjda zato sumporastoute boje to se,
kad dublje zaroni, povlai krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo
izrijetka barem sam ga ja vidio samo na dalekome Junom moru,
i to na velikoj udaljenosti, te nisam mogao prouavati njegovu
vanjtinu. Za njim se ne ide u lov, on bi znao odmotati itave koture
harpunskog konopa i pobjei. O njemu priaju prava udesa.
Zbogom, uta trbuino! O tebi ne bih nita vie znao rei to bi bilo
istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali vie o tebi priati.
Tako se svrava Knjiga I. (Folio), a poinje se Knjiga II.
(Oktav).
Oktav-kitovi
129
. Ovamo idu kitovi srednje veliine, meu koje
se zasad mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga)

129
Razlog s kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove Quarto, vrlo je
jednostavan. Kitovi ovog razreda, ma koliko bili manji od prijanjih, ipak su
srazmjerno slini onima, dok svezak quarto u svojoj smanjenoj mjeri nema oblika
to ga ima folio, a oktav ga ima. Biljeka pieva
170

2. glavata pliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta
pliskavica, 5. kit-mlatac.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1, Kosatka ili prugasta
pliskavica. Iako je ta riba to je svojim bunim disanjem, ili prije
puhanjem, dala povoda za poslovicu na kopnu,
130
tako dobro poznat
obitavalac mora, openito je nai pomorci ne smatraju kitom. No
kako ima sve glavne osobine levijatanove, veina zoologa ipak je
smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-formata, od petnaest do
dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnih dimenzija. Pliva u
jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelo sadrava znatne
koliine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribari vjeruju da
njena prisutnost znai da se pribliuje velika uljeura.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2, Glavata pliskavica ili mrki
dupin. U nazivlju se sluim popularnim ribarskim imenima, jer
su obino najbolja. Ako neko ime nije dovoljno karakteristino ili
precizno, ja to ne krijem, te predlaem neki drugi naziv. To inim i
sada u pogledu mrkog dupina, jer mrka je boja openito obiljeje
gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoete, nazovite ga kit-hijena.
Njegova je prodrljivost dobro poznata, a kako su mu usne malo
zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskeeno sotonskim
smijuljem. Ovaj je kit prosjeno dug esnaest do osamnaest stopa, a
nalazite ga u gotovo svim morskim irinama. Plivajui, na udan
nain izdie iz vode i svija svoja lea, koja su onda nalik na rimski
nos. Kada kitolovci nemaju preeg posla, te u blizini nema nikakvih
uljeura, onda love i kita-hijenu, da tako nadopune svoje zalihe
jeftinim gorivim uljem za domau potrebu, kao to neke tedljive
domaice, kad su sasvim same kod kue, pale odvratne lojanice
umjesto mirisavih votanica. Iako je sloj tuka
131
u mrkog dupina vrlo
tanak, ipak e vam dati trideset i vie galona
132
ulja.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3, Jednorogi narval. Jo jedan
primjer udnog naziva kitu koji je, kako se meni ini, dobio ime po
svom udnom rogu, to su ga isprva krivo smatrali produenjem
uiljenog nosa. Ta je ivotinja otprilike esnaest stopa dugaka, dok
je njen rog prosjeno dug pet stopa, premda neki dosegnu deset, pa i
petnaest. Taj rog zapravo nije nita drugo do produljena kljova, koja

130
I u nas kau: pue kao kit (engleski: grampus). Prev.
131
Tuk kitovo tustilo, mast, salo. Prev.
132
Galon (engleski gallon) mjera za tekuinu: etiri litre i pol. Prev.
171

stri vodoravno iz eljusti. Ta je kljova izrasla samo na lijevoj
eljusti, te katkad ta ivotinja izgleda nespretna, ba kao to
nespretno izgleda i ovjek-ljevak. Teko bi bilo odgovoriti na
pitanje emu slui taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim
orujem ne slui kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoe
da se narval slui tom kljovom kao grabljama, rujui s pomou nje
po morskom dnu, u potrazi za hranom. Charley Coffin ree da
narvalu kljova slui za probijanje leda, jer kad se narval u Polarnom
moru die na povrinu, koja je zaleena, tada die svoj rog i probija
led. Meutim ne postoje dokazi ni za jednu od spomenutih tvrdnja.
Ja pak mislim, ma kako se narval sluio svojom kljovom, najvie bi
mu koristila kao savija pri itanju raspravica. uo sam razliita
imena za tu ivotinju kao kit-kljova, kit-jednorog i kit-inorog. To je
zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih jednoroga to
se nalaze u gotovo svim carstvima ive prirode. Razabrao sam iz
spisa nekih drevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog
smatrao ustukom protiv otrova, te bi se za ljekarije, nainjene od
praha te kljove, plaale bajoslovne svote. Od tog su praha takoer
pripravljali miomirisne soli to su ih otmjene dame udisale kao
sredstvo protiv nesvjestice, kao to se danas upotrebljava jelenji rog
u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rog smatrali su neko
velikom rijetkou. U starim spisima itam kako je Sir Martin
Frobisher
133
, prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljica
Elizabeta, rukom to bijae pokrivena draguljima, zanosno s prozora
Greenwischske palae domahivala proslavljenom brodu koji je
plovio niz Temzu itam eto u starim spisima ovo: Kada se Sir
Martin vratio s tog putovanja, kleknuo je pred Njezino Velianstvo i
kraljici poklonio neobino dug narvalov rog, koji je poslije jo dugo
vremena visio na zidu Windsorske palae. Neki irski autor tvrdi
kako je i vojvoda od Leicestera, kleei, poklonio Njezinu
Velianstvu slian rog od neke kopnene ivotinje koja ide u red
jednoroga.
Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda,
iaran crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najee se nalazi u
polarnom moru. Njegovo je ulje izvrsno, isto, izvanredno fino, ali
ga malo ima, a osim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje d, Sabljasta pliskavica ili kit-

133
Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraiva iz 16. stoljea. Prev.
172

ubojica.
O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a jo manje
profesionalni zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po
veliini je nalik na kosatku. Vrlo je grabeljiv kao ribe-
grabljivice oko otoja Fidi. Ponekad napada i najvee kitove, one
folio-formata, zagrize im se za usne, pa se pripije kao pijavica, dok
golema ivotinja najposlije ne ugine. Na te ubojice nitko ne polazi
u lov. Nikad nisam uo kakvo mu je ulje. Moe se zamjeriti imenu
to je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice, na kopnu i
na moru, ukljuujui tu Napoleone i morske pse.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5, Kit-mlatac. Taj je gospodin
udan sa svoje repne peraje, kojom se slui kao mlatilom, te njome
udara po svojim neprijateljima. I najveim se kitovima, onima folio-
formata, popne na lea, i sve ibajui svojim mlatilom po njima,
plovi tako, kao to se i mnogi uo slinim sistemom probija kroza
svijet. Kit-mlatac jo je slabije poznat negoli kit-ubojica. Obojica su
zloinci izvan zakona, ak i u oceanima, gdje nema zakona.
Tako se svrava knjiga II (Oktav), a poinje se knjiga III
(Duodecimo).
Duodecimo-kitovi Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2.
Dupin gusar, 3. Morska svinja.
Onima koji nisu posebno prouavali ovaj predmet, moda e se
initi udnim to se ivotinje koje nisu vee od etiri do pet stopa,
ubrajaju meu kitove, kad ta rije ve sama po sebi budi pomisao
na neto golemo. Ali sve te ivotinje, koje gore ubrajamo u
duodecimo-kitove, nesumnjivo su kitovi, prema onoj mojoj
definiciji da je kit riba koja ima trcalo i vodoravan rep.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlj e I, Dupin hura. To je
obini dupin kojega sreemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam
mu naziv dao ja, jer ima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo
razlikovati. Nazivam ga tako jer uvijek plovi u veselim jatima, te se
praaka i poskakuje uvis, kao to lete kape prilikom sveanosti na
dan etvrti srpnja.
134
Mornari ih openito doekuju s oduevljenim
poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze iz privjetrine s
ustalasanim valovima. Oni su glasonoe i vjesnici vjetra, uvijek ive
s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako ti
uspije, gledajui tu veselu druinu, da se svlada i ne usklikne

134
Ameriki narodni blagdan. Prev.
173

trokratni hura! onda Bog budi s tobom, jer to znai da u tebi
nema vedrine i ivotne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura
moe nam dati dobran galon izvrsna ulja, a ista i fina tekuina to
je dobivamo iz njegovih eljusnih upljina, od velike je vrijednosti,
te je osobito trae draguljari i urari. Mornari mau njome svoja
brusila za britve. Meso dupina, kako znamo, izvanredno je teno
jelo. Moda jo niste primijetili da i dupini trcaju mlazove. I zato,
kad ga opet ugledate, dobro pazite vidjet ete golemu uljeuru
u minijaturi.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 2, Dupin gusar. Pravi
gusar. Neobino divlja ivotinja. Nai ete ga, mislim, jedino na
Pacifiku. Neto je vei od dupina hura, ali mu je inae vrlo slian.
Izazove li ga, navalit e i na morskog kuka. esto sam za njim
spustio amac u more, ali nikad ga nisam uspio uloviti.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 3, Morska svinja. Koliko
je poznato, to je jedna od najveih vrsta dupina, a ivi u Pacifiku.
Jedini engleski naziv dali su mu kitolovci nazvavi ga dupinom
obinjakom, jer se poglavito nalazi u blizini obinog kita (onog
folio - formata). Po obliku se donekle razlikuje od dupina hura, jer
nije onako demekast, nego je zaista stasit i naoit. Nema lene
peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali ima lijepu repnu
peraju i sentimentalne crvenkastosmee oi. Jedino mu ljepotu
nagruje mlohava, blijeda njuka. Premda su mu itava lea sve do
bonih peraja tamna, bijela linija dijeli njegovo tijelo u dvije pole,
jasno ocrtane kao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje
bijel. Ta bjelina zahvaa i dio njegove glave i itavu njuku. Stoga
nam se taj stvor ponekad ini kao da je iziao iz vree brana u koju
se lupeki zagnjurio. Jadno, hipokritsko lice.
135
Od njega dobivamo
ulje, koje je vrlo slino ulju dobivenu od obinog dupina.
*
Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta
kitova. Nabrojio sam vam sve znaajne levijatane. Preostaje jo
mnotvo neprovjerenih, upol izmiljenih vrsta, koje su meni kao
amerikom kitolovcu poznate po uvenju, ali ne osobno. Nanizat u
ih po njihovim imenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer

135
U engleskom mealy-mouthed znai: branavih usta, medoustan,
plaljiv u govoru, bljedoustan i licemjeran, i odatle igra rijeima. Prev.
174

e moda takav popis dobro doi buduim istraivaima, koji bi
mogli zavriti ono to sam ja samo zapoeo. Ako ijedan od kitova
to u ih ovdje spomenuti bude ikad uhvaen i opisan, onda e biti
mogue da se, ve po veliini, svrsta u prvu, drugu ili treu knjigu
moje klasifikacije. Evo ih: kit-grli, kit-dunka, kit-buoglavac, kit-
rt, kit-pilot, kit-top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit-bakarac, kit-
ledenjak, kit-modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskih
vrela mogle bi se nabrajati itave liste neprovjerenih kitova sa
bogtepitaj kakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je
zastarjelo, a donekle i sumnjivo, i meni se sve ini da su to samo
neki levijatanizmi, puste kitovtine, koje zapravo nita ne
znae.
I konano, ve sam na poetku naglasio da cetoloka
sistematizacija nee biti time izvrena ni dovrena. Vidjeli ste kako
drim rije. Ostavljam evo svoj cetoloki sustav nedovrenim, kao
to je i katedrala u Klnu bila naputena za vrijeme gradnje, s
dizalicama i lazilima oko njezina nedovrenog tornja. Malo je
velikih graevina to su ih dovrili njihovi prvi arhitekti; istinske
velike gradnje stavljaju u dunost buduim pokoljenjima da poloe
zavrni kamen. Oslobodi me, Boe, da ikad ita potpuno zavrim!
Cijela je ova knjiga samo nacrt ne, ve nacrt nacrta! O, da mi je
vremena, snage, novca i strpljenja!
175

33. SPECKSYNDER
Sad je zgoda da iznesem jednu domau znaajku s jedrenjae
kitarice: izvor joj je u injenici to na kitaricama postoji harpunaka
klasa asnika klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom
brodu.
Velika vanost to se polae u harpunaki zanat jasno se oituje
u injenici to u starih Holanana, ve prije dva stoljea i vie, vlast
nad brodom nije bila povjerena iskljuivo jednoj osobi, koju danas
zovemo kapetan, nego je bila podijeljena izmeu njega i jo jednog
asnika, koga su zvali Specksynder. Doslovno ta rije znai
reza sala, no s vremenom je poprimila znaenje jednako rijei
Glavni harpuna. U onim je danima kapetanova vlast bila
ograniena na navigaciju i openito upravljanje brodom, dok je nad
svime to je u vezi sa samim lovom i njegovim pripremama
neogranienu vlast imao Specksynder ili Glavni harpuna. Engleska
kitolovaka flota jo poznaje taj asniki in starih Holanana, pod
iskvarenim nazivom Specksioneer, no nekadanje je njegovo
dostojanstvo tuno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpuna, i
kao takav naprosto je jedan od niih asnika, podreenih
zapovjedniku. Ipak, kako uspjeh kitolovakog pohoda uvelike ovisi
o sposobnosti i o dranju harpunaa, i kako na amerikim kitaricama
harpuna nije samo vaan asnik u amcu nego on u stanovitim
prilikama (za nonih straa u podrujima gdje se pojavljuju kitovi)
preuzima i zapovjednitvo na palubi s tih razloga veliko politiko
naelo na moru zahtijeva da harpuna ivi nominalno odvojen od
obinih mornara i da se u neku ruku smatra njihovim starjeinom
premda ga oni izmeu sebe smatraju sebi ravnim.
No na moru je glavna razlika izmeu asnika i mornara u tome
to prvi stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao
i na trgovakim brodovima, asnici imaju kabine uz kapetanovu.
Tako su na mnogim amerikim kitarkama i harpunai smjeteni na
krmi. Znai, oni jedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji
koja je posredno vezana sa salonom.
136


136
I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je
ujedno sluio kao blagovaonica za asnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova
odjeljka. Prev.
176

Iako dugo trajanje kitolovakog pohoda po Junim morima
(najdulje pomorsko putovanje to ga je ovjek ikad poduzeo), pak
posebne opasnosti i zajedniki interes to svu posadu povezuje, jer
su svi, od najviega do najnieg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve
stalne plae, pa prema tome sve zavisi od njihove zajednike
budnosti, neustraivosti i tekog rada) iako sve to u neku ruku
djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovakim brodovima
i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnim
sluajevima, ivjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica
ipak izvanja stega i razlike izmeu kasara na krmi i katela na
pramcu nee tako lako u neem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I
zaista, ima mnogo nantucketanskih brodova na kojima moete
vidjeti zapovjednika kako se ponosno eta po kasaru,
dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratne mornarice, te kako od
ljudi zahtijeva da mu iskau gotovo iste vanjske poasti kao da je
zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskom jaketom.
Premda kapetan Pequoda nije ni najmanje naginjao takvu
ispraznu uznoenju; premda je kao jedinu poast traio samo to da
se bezuvjetno i smjesta poslua svaka njegova zapovijed; premda
nije traio od mornara da izuju cipele prije no to se uspnu na kasar;
i naposljetku, premda se dogaalo, a u vezi s nekim posebnim
zbivanjima, o kojima e poslije biti govora, da ih je oslovljavao
neobinim rijeima, u asovima popustljivosti, bijesa, ili pak s
drugih razloga ni taj isti kapetan Ahab nije nipoto zanemarivao
najvie zakone i ustaljene obiaje pomorskog ivota.
Moda ete opaziti kako se ponekad, da tako kaemo, skrivao
iza tih formi, prigodice se koristei njima u druge i osobnije svrhe
nego to su one kojima su zapravo imale sluiti. Ta sultanska
osobina njegove udi, to bi inae ostala dobrano pritajena, pod
spomenutim se oblicima pretvarala u neodoljiv despotizam. Jer ma
kako neki ovjek bio duhovno nadmoan, nikad njegova
superiornost ne bi mogla doi praktiki do izraaja kad ne bi bila
potpomognuta nekom vanjskom umjenou i zatitom, koja je sama
po sebi uvijek vie ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog
zato se bogodani izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa
najvee poasti to ih ta atmosfera moe dati ostavljaju onim
ljudima koji e se proslaviti vie svojom bezgraninom
inferiornou prema skrivenoj nekolicini superiornih, ali
nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornou nad
177

prosjenom masom. Tolika se mo krije u nekim neznatnim
stvaricama, kad ih okrui politiko praznovjerje, da je u sluaju
nekih kraljeva dala vlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u
sluaju cara Nikolaja, na carskoj glavi okrugla kruna gosudarstva
nad mnogim i mnogim zemljama, onda ljudsko stado pada niice i
puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Ni dramatik koji bi htio
napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u najpunijem i
najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu,
sluajno tako vanu za njegovo umijee, kao to je ta koju gore
nabacih.
No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred oima u svoj svojoj
oporoj strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i
kraljevima ne smijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog
kitolovca, pa su mi uskraeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe!
Sve ono to e u tebi zasjati velianstveno, valja da se skine s
nebesa, podigne s bezdana morskih i oblikuje od bestjelesnog zraka!
178

34. ZA KAPETANOVI M STOLOM
Podne prepolovilo. Popara, kamarot, prui svoje buhavo lice
kroz okno na kabini te najavi ruak svome kapetanu i gospodaru,
koji je, sjedei u krmenom amcu u zavjetrini, upravo izmjerio
visinu sunca i sada izraunavao stupanj irine, biljeei brojke na
glatkoj, ovalnoj ploici to mu, ve pripravljena za taj svakodnevni
posao, leae na gornjem dijelu umjetne noge. Sudei po savrenu
nehaju s kojim je primio tu vijest, rekli biste da mrki i zamiljeni
Ahab nije ni uo to mu se kazalo. No odmah zatim uhvati se on
rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube i rekavi
mirnim, ravnodunim glasom: Ruak, gospodine Starbuck!
nestade u kabini.
Kad je zamrla jeka posljednjeg koraaja njegova sultana i kad
je Starbuck, prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj ve sjeo za
stol, trgne se iz svog mira, proeta se malo po palubi, te poto je
ozbiljno zavirio u kuicu s kompasom, ree prilino prijazno:
Ruak, gospodine Stubb! pa se i on spusti kroz tambu.
Drugi se emir jo neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako
trza po zategu deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da
prti na se neki stari teret, izrie svoje kratko: Ruak, gospodine
Flask! i polazi za onom dvojicom.
No trei emir, ostavi sam na kasaru, kao da je osjetio olakanje
od neke udne brige, domahuje ljubazno na sve strane, baca cipele s
nogu te udri u ivahan, ali neujan mornarski ples, i to ba nad
samom glavom svog sultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko
na krmeni jarbol kao na vjealicu, pa poe mahnitajui i djetinjei,
barem koliko se vidjelo na palubi, i tako, protivno svim drugim
procesijama, zavri povorku glazbom. Ali prije nego to e na vrata
donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i tako onda buntovni, veseli
mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno i ponizno, u ulozi
odbaenika ili roba.
Meu mnogim udnim stvarima to proizlaze iz prevelike
usiljenosti obiaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na
slobodnom zraku na palubi neki asnici, izazvani, dre prema
kapetanu smiono i prkosno, ipak, kad asak kasnije sidu na objed u
kapetanov stan, eto ih bez onoga borbenog dranja, te mirno, da ne
179

kaem pokorno, susreu onoga koji je elo stola. Zaudno je to,
ponekad i smijeno. Zato ta razlika? Je li to neki problem? Moda i
nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u oholosti nego u
uljudnosti tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. A onaj koji
dostojanstveno i mudro sjedi elo stola kao domain sa svojim
uzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu
nadmauje i samog Baltazara, jer Baltazar nije bio najvei. Tko je
ma i jednom pozvao prijatelja na objed, taj je okusio to znai
osjeati se Cezarom. To je ar drutvenog carizma, kojemu ne
moe odoljeti. Ako sada svemu tome dometnemo jo asniko
prvenstvo brodskog gospodara, nai ete, daljim izvoenjem, uzrok
onoj posebnosti u pomorskom ivotu koju sam upravo spomenuo.
Za stolom, to bijae ukraen intarzijama od bjelokosti,
predsjedao Ahab kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu
koraljnom alu, okruen svojim ratobornim no ipak smjernim
laviima. asnici su po redu ekali da budu jelom poslueni. Bijahu
poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabu kanda nije bilo nimalo
drutvene nadutosti. Jednoduno su uprli oi u Ahabov no kad je
stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da bi itko od njih
ma i za sav svijet naruio sveanost tog trenutka, pa ni najmanjom
napomenom, ak ni beznaajnom primjedbom o vremenu. Ne,
nikako! Drei vilicom i noem komad govedine, Ahab bi samo dao
znak da mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi asnik primio
svoj dio kao milostinju, njeno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo
trgnuo kad bi mu no sluajno zakripio po tanjuru, i vakao bi ne
mljaui i gutao vrlo paljivo. Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u
Frankfurtu, na kojoj njemaki car rua sa sedam izbornih knezova u
sveanoj tiini, tako i ta jela u zapovjednikovu stanu bijahu u neku
ruku sveani objedi, u svetoj tiini. A ipak stari Ahab nije branio da
se razgovara za stolom samo je uvijek bio nijem. Kolikog li
olakanja Stubbu, koji se guio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u
tivi negdje zatropotao takor! A tek jadni Flask, koji bijae
najmlae dijete na tome zamornom obiteljskom sastanku! Njega
zapadahu govee goljenice, njemu bi davali pilee noice. Ni
govora o tome da bi se sam posluio ta to bi bilo kao da bi izvrio
najveu krau. Da se sam poslui, nikad vie ne bi smio potenim
ljudima pogledati u oi, premda mu Ahab gle uda! nikad nije
takvo to zabranio. A da se Flask posluio, Ahab po svoj prilici ne
bi ni opazio. A Boe sauvaj da bi Flasku palo na um da uzme
180

maslaca! Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskrauju, jer bi
naudio njegovu svijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj
plovidbi, bez luke i trita, maslacu raste cijena, te je to onda neka
nagrada, na koju on, kao podreeni, nema prava bilo kako bilo,
Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!
Jo neto. Flask je posljednji silazio na ruak, a prvi je ustajao
od stola. Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ruak
bio skraen! Starbuck i Stubb imadahu prednost da ponu ranije i
povlasticu da jo ostanu poto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu,
koji je samo mali vii po inu od Flaska, sluajno ne prija jelo, ili
pak nema teka te pokazuje kako e ubrzo poruati, onda se Flasku
valja oprostiti s rukom, i toga dana teko da e u usta staviti vie od
dva-tri zalogaja jer bi se protivilo svetim obiajima da se Stubb
vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednom zgodom priznao
kako je manje-vie uvijek gladan otkako je dobio asniki in. Jer
ono to bi jeo nije utaivalo njegove gladi, nego ju je u njemu
odravalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, miljae Flask, zauvijek
odoe iz moga eluca. Jesam evo asnik, ali kako bih volio da mogu,
tamo na pramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao neko,
dok bijah obian mornar! Eto ti mi koristi od promaknua, eto mi
puste tatine i slave, da, ludosti li u ivotu! S druge strane, da je ma
koji mornar sa Pequoda bio kivan na Flaska zbog njegova
asnikog ina, tome ne bi trebalo drugo za osvetu doli da ode na
krmu za vrijeme ruka i da kroz odunik na kabini baci pogled na
Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedi pred
stranim Ahabom.
Ahab i njegova tri asnika injahu ono to bismo mogli nazvati
prvim stolom u zapovjednikovu stanu na Pequodu. Poto bi oni
otili a odlazili su ne onako kako su doli, nego obrnutim redom
blijedi bi kamarot na brzu ruku poistio stolnjak, te bi onda
pozvao na gozbu trojicu harpunaa, jer oni bijahu batinici mjesta za
stolom. I oni bi tada sveanu kabinu pretvorili u privremenu
druinsku sobu.
U udnovatoj suprotnosti prema nepodnoljivoj stegi i
bezimenom a nevidljivom despotizmu to je vladao za kapetanovim
stolom, bijae neusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana
demokratinost te podreene eljadi, te trojice harpunaa. Dok su se
njihovi gospodari, asnici, kanda bojali pucketanja svojih vlastitih
vilica, harpunai su vakali zalogaje tako slasno da je sve
181

odjekivalo. Gostili su se ba grofovski: natrpavali su trbuhe, kao to
brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtego
imaahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine
iz prijanjeg jela, morao esto juriti po goleme komade usoljene
govedine, a kad ne bi pojurio hitro kao vile, Tashtego bi ga
nestrpljivo pourivao bacajui za njim, kao harpun, svoju vilicu. A
jednom ga je Daggoo, eljan ale, pograbio i prodrmao mu sjeanje
pritisnuvi mu glavu na veliku dasku na kojoj se sijee meso, dok je
Tashtego, s noem u ruci, uzeo da jadnom Popari oznauje krug na
glavi po kojem e ga skalpirati. Bijae po prirodi nervik i plaljivac
taj buhavi kamarot ili smoniar, taj porod propalog pekara, i
bolniarke. Gledajui uvijek mrkoga i stranog Ahaba i povremene
provale te trojice divljaka, jadni je Popara itava ivota samo drhtao
i cvokotao. Kad bi vidio da je harpunaima donio sve to trae,
obino bi Popara strughuo iz njihova dohvata u malu smonicu te bi
iza zastora provirivao dok sve ne bi prolo.
Imao je ovjek to i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje
sjedi prema Tashtegu kesei svoje izbruene zube prema
Indijanevim, a sa strane im Daggoo sjedi na podu, jer bi s klupe
dodirnuo niski strop svojim perima na glavi, koja mu onako okiena
bijae ba ko mrtvaki odar. Na svaki pokret njegovih divovskih
ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da se afriki slon
ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio zaudo umjeren,
da ne kaem izbirljiv. inilo se gotovo nemoguim da takvim
razmjerno malim zalogajima uspijeva odravati vitalnost u tome
golemom tijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i
pio obilni element zraka i na svoje iroke nosnice udisao uzvieni
ivot svijeta. Nisu divovi sazdani od mesa i kruha, niti se time
hrane.
Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo zvuk
taj bijae prilino ruan toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi
Popara kriom pogledao svoje mrave ruke da vidi nema li moda i
na njima ve tragova otrih zuba. A kad bi uo kako mu Tashtego
dovikuje da se pouri jer da e mu inae polomiti kosti, priprostog
bi kamarota spopala slabost i drhtavica, te bi samo razbijao posue
oko sebe u smonici. A bogme ne bijae mu za umirenje ni to kad bi
harpunai iz depa potegli brusove za koplja i drugo oruje, i kad bi
za rukom poeli otriti noeve: tim se neugodnim zvucima nije
umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da je
182

Queequeg za ivota na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge
gozbene neskromnosti! Jao, Popara! Teko kamarotu bijelcu koji
posluuje ljudodere! Ne ubrus, nego tit treba da nosi na ruci! No
naposljetku bi, na njegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i
otila, a u njegovim bi lakovjernim uima, nabijenim
izmiljotinama, njihove ratnike kosti zveckale pri svakom koraku,
poput maurskih maeva krivaa u koricama.
No, premda su ta tri brbara jela u zapovjednikovu odjeljku i,
nominalno, tu stanovala, ipak kako bijahu sve drugo prije negoli
ljudi koji ivot provode u sjedenju ipak, velim, bijahu tu sasvim
izrijetka: samo za vrijeme jela i asak prije spavanja, kad bi tuda
prolazili u svoje odjeljke.
Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih
kapetan kitolovaca koji su, kao stale, skloni vjerovati kako
brodski salon po pravu pripada njima i samo zbog uljudnosti
doputaju drugima da tu zavire. I tako bismo, ako emo po istini,
mogli prije rei da su asnici i harpunai na Pequodu ivjeli izvan
salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo, bijae to nekako
nalik na kuna vrata, to na asak uu, kad se otvore, i odmah se
zatim vrate na prijanje: dakle, to se tie stalnosti, uvijek su vani.
A nisu time mnogo gubili: ondje ne imaahu drutva, Ahab
bijae nepristupaan. Iako nominalno ukljuen u kranski svijet,
Ahab u njemu jo bijae tuinac. ivio je na svijetu, kao to je
posljednji divlji medvjed ivio u ve naseljenom Missouriju. I kao
to se taj divlji umski div, kad bi izminulo proljee i ljeto, zavlaio
u duplju i zimovao siui svoje ape, tako se, u svojoj neprijatnoj i
pustoj starosti, i Ahabova dua zavukla u duplju svoga tijela i
hranila se mranim apama njegove turobnosti.
183

35. NA J ARBOLU NA STRAI
Ba bijae krasno vrijeme kad je prvi put na me doao red da
drim strau na jarbolu.
Obiaj je gotovo na svim amerikim kitaricama da se strae
poalju u koeve na jarbolima tek to brod isplovi iz luke, sve ako
imao ploviti petnaest tisua milja i jo vie dok stigne na pravo
mjesto za kitolov. A kad se brod poslije tri, etiri ili pet godina
plovidbe pribliuje domovini, ma i sa najmanje praznog prostora
pa bila to i samo jedna boica strae na jarbolima ostaju sve
dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da e uloviti jo jednog kita, i ta
nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu ne zau meu
iljke u luci.
Dranje strae na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru,
veoma je stara i zanimljiva sluba, pa hajde da malo progovorimo o
tome. Smatram da su prvi straari na jarbolima bili drevni Egipani
jer u svim svojim istraivanjima ne nalazim da je itko u tome bio
prije njih. Premda su njihovi pradjedovi, graditelji Babilona, bez
sumnje namjeravali svojom kulom podignuti najvii jarbol u svoj
Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol (prije nego to je
dobio vrni nastavak) slomio, otiao s palube u stranoj oluji Bojeg
gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne moemo priznati
prvenstvo nad Egipanima. Tvrdnja da su Egipani bili narod
jarbolskih straa, temelji se na opem miljenju arheologa, koji
kazuju da su prve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu
teoriju opet potvruje jedincata i sa sve etiri strane stepenasta
konstrukcija tih graevina, kojima se, diui noge neobino visoko,
stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove, da upozore na nove
zvijezde, upravo kao to strae na modernom brodu javljaju o kakvu
jedrenjaku ili pak o kitu to se ukazuje na obzorju. U svetom Stilitu,
uvenom kranskom pustinjaku iz starih vremena, koji je sebi
podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo sav
posljednji dio svog ivota, vukui hranu sa zemlje s pomou ekrka
u tome Bojem ugodniku imamo dobar primjer neustraivog
straara na jarbolu, straara kojega s njegova mjesta ne otjera ni
magla ni led, ni kia ni snijeg, ni tua ni solika, straara koji je
hrabro istrajao odolijevajui svakoj silini i nepogodi i koji je
doslovno umro na svome straarskom mjestu. Od modernih
184

stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lienu ivota: to su samo
ljudi od kamena, od eljeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadri
prkositi i najstranijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju togod
neobino. Meu tima to se sa svoje strae ne oglauju poklikom,
nalazi se Napoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendome skrtenih
ruku stri kakvih stotinu i pedeset stopa u visinu, ne marei za to tko
vlada na palubi pod njim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi
avo. I veliki se Washington uzdie visoko na svome jarbolu u
Baltimoru, i kao jedan od Heraklovih stupova njegov stup pokazuje
onu toku ljudske veliine preko koje e prijei malo koji smrtnik.
137

I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova, stoji na svom jarbolu
na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskim dimom, zna
da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali ni veliki
Washington, ni Nelson, ni Napoleon nee se nikada odazvati ni na
jedan povik ozdo, ma kako im se oajniki upravio sa zbunjene
palube, nad kojom strau strae, a koja eka pomo od njihova
savjeta. Nee se oni oglasiti, premda se misli da njihovi duhovi
prodiru kroz gustu maglutinu budunosti i znaju kojih se prudova i
grebena valja kloniti.
Moglo bi se initi neopravdanim da u ma kojem pogledu
zdruimo jarbolne straare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije
tako, jasno pokazuje biljeka za koju nam jami Obed Macy, jedini
historiar Nantucketa. asni nam Obed pria kako su u prvo vrijeme
kitolova, prije nego to su brodovi redovito ili na more za plijenom,
stanovnici onog otoka podizali duge grede, na koje su se straari
uspinjali pomou hvatljika ili klinova to za te grede bijahu
prikovani uspinjahu se na njih kao to se kokoi uspinju u
kokoinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obale Novog Zelanda
upotrijebili su taj sustav: kad bi straari s tih greda ugledali lovinu,
obavijestili bi posade u amcima to ve bijahu spremni na obali. No
taj je obiaj ve zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na
lai kitarici na moru.
Na sva tri jarbola nalaze se strae od zore do mraka, mornari se
redovito izmjenjuju na njima (ba kao i na kormilu) svaka dva sata.

137
George Washington (1732.-1799.), ameriki narodni junak i prvi
predsjednik SAD-a (1789.-1797.), Heraklovi stupovi, kamena predbreja Abyla i
Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu. Grka pria kazuje kako je grki junak postavio te
dvije hridi, ta dva stupa, da oznai dokle je dospio na svojim putovanjima iz Libije u
Europu. Prev.
185

Za vedra vremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti
se u kou na jarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara prava je to
divota. Stoji gore, stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim
koracima prelazi preko bezdana, kao da su jarboli nekakve goleme
take hodulje, a pod tobom i izmeu tvojih nogu, da tako kaem,
plove i promiu najvea morska udovita, ba kao to su neko
brodovi prolazili izmeu golemih izama uvenog Kolosa na
Rodu.
138
Stoji gore, izgubljen na neizmjernoj puini morskoj, i
nigdje se nita ne mie doli valova: brod se, zanesen, lijeno ljulja,
saneno ume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u amu zavija.
Najvei dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu ovjek provodi u
divnoj bezdogaajnosti, da tako nazovemo ono posvemanje
osjeanje mira kad se ba nita ne dogaa: ne uje nikakvih vijesti,
ne ita novina, nikakva posebna izdanja ne donose ti nepotrebnih
uzbuenja onim svojim stranim i banalnim izvjeima; nema
domaih jada, ne zna nita o steajevima, nita o padu dionica na
burzi, ne tare te briga to e ruati, jer su ti svi rukovi za tri godine
i vie lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bez promjene.
Na jedrenjai kitarici, za dugog putovanja od tri-etiri godine,
kako to esto biva, zbir mnogih sati to ih provede na strai na
jarbolu, iznosi i nekoliko mjeseci. I prava je grehota to je mjesto na
kojem ti je boraviti dobar dio ivota, tako pusto i lieno svega onog
to bi ti dalo ma i mrvu udobnosti ili ti moglo posluiti da ugodno i
po volji smjesti osjeaje, kao to to moe u postelji, u visaljci, u
lijesu, u straarnici, na propovjedaonici, u koiji, ili, naposljetku, u
ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma u kojima se ljudi na neko
vrijeme izoliraju. Najobinije ti je odmorite ba vrh jarbola, gdje
stoji na dvjema tankim usporednim motkama to su gotovo
iskljuivo svojstvene kitaricama, a zovu se krstaci jarbolnog
nastavka. Tu, drman udarcima mora, poetnik se osjea poprilici
onako lagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoe moe,
dakako, ponijeti gore i svoju kuu, u obliku straarske kabanice ili
gunja, ali, ruku na srce, ni najdeblji straarski gunj nije ti nimalo
bolja kua negoli golo tijelo, jer kao to je dua slijepljena u svome
tjelesnom svetohranitu te se ne moe slobodno kretati niti izii doli

138
U 3. stoljeu prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku,
divovski kip Apolonov, visok 32 metra. Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih
uda. Prev.
186

jedino uz veliku opasnost da strada i propati (kao putnik neznaja
to sam prelazi preko snjenih Alpa), tako ni straarski gunj nije
toliko kua koliko naprosto omot ili dodatna koa to ti tijelo ovija.
Ne moe sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako ni
od straarskog gunja ne moe nainiti ugodnu sobicu.
Kada sve to promotrimo, zaista treba poaliti to na jarbolima
kitarica koje plove po junim morima nema onih zavidno divnih
malih atora ili propovjedaonica, zvanih koevi ili vranina
gnijezda, u kojima su strae na kitarkama to love oko Grenlanda
zatiene od svih nepogoda na ledenim morima. Ima lijepa pria uz
ognjite to ju je napisao kapetan Sleet pod naslovom Putovanje
izmeu ledenih bregova, u potrazi za grenlandskim kitom, a usput i
u potrazi za izgubljenim islandskim naseljima na Starom
Grenlandu. U tome divnom djelu, svi oni koji su drali strau na
jarbolu imaju divan, potanko razraen izvjetaj o kou ili o vraninu
gnijezdu onda jo novom izumu na Ledenjaku, kako se
zvao izvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u ast nazvao je taj svoj
izum Sleetovo vranino gnijezdo, jer ga je on izmislio i patentirao.
Odbacujui svaku smijenu i lanu skromnost, Sleet nam veli kako
isto onako kao to svojoj djeci dajemo svoja imena (jer smo mi,
roditelji, njihovi prvi i patentirani izumitelji), tako treba da svojim
imenom nazovemo i sve drugo toizumimo. Svojim oblikom
Sleetovo vranino gnijezdo nalik je pomalo na poiroku bavu ili
cijev, odozgo otvorenu, ali provienu pokretnom pobonom
branom: to je vjetrobran koji straaru titi glavu od vjetra za velike
oluje. Kako je smjeteno na vrh jarbola, ulazi u nj kroz otklopna
vrata na dnu. Sa stranje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se
udobno sjedalo, a pod njim pretinac za kiobrane, debele vunene
rupce i kapute. Sprijeda je koni pregradak za doglasnik, lulu,
dalekozor i drugi nautiki pribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio
na strai u kou na jarbolu, u tome svom vraninu gnijezdu, uvijek
je, pripovijeda nam, imao sa sobom puku (i ona bijae u konom
pregratku) i barutnjau s kuglama, da bi pucao po rasturenim
narvalima ili jednorozima to bi lutali i pustoili po onim vodama. S
palube se naime nije moglo uspjeno gaati zbog otpora vode, a s
visine, s jarbola e, to je neto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo
ljubavi opisao, kako on to ve zna, sve one sitne udobnosti i
praktine naprave svoga vranina gnijezda, no premda se nairoko
raspriao o mnogim pojedinostima i premda nam daje nadasve
187

znalako izvjee o eksperimentima to ih je u tome gnijezdu
izvodio malim kompasom kojim je neutralizirao otklone to nastaju
zbog takozvanoga lokalnog privlaenja svih magneta u kompasnoj
kuici (otklone koji se pripisuju blizini horizontalnog eljeza u
brodskom trupu, a u sluaju Ledenjaka moda zato to je u
njegovoj posadi bilo toliko propalih kovaa) elem, kako god
kapetanova izlaganja bila uena, ipak, unato svim uenim
magnetskim devijacijama, usprkos svim zapaanjima pomou
azimutskog kompasa i usprkos svim aproksimativnim grekama,
kapetan Sleet vrlo dobro zna da nije opet toliko uronio u dubine
magnetskih prouavanja a da ne bi od vremena do vremena osjetio i
magnetsku privlanost dobrano pune uturice tono mu u konom
pregratku njegova gnijezda uvijek bijae nadohvat ruke. I premda
se, sve u svemu, uvelike divim tome junakom, estitom i uenom
kapetanu, ipak mu zamjeravam to je sasvim preutio onu dobrano
punu uturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i
utjeiteljicom za onih asova dok je u rukavicama bez prstiju i u
kukuljici, visoko gore, u onome vraninu gnijezdu, prouavao
matematiku, svega tri-etiri motke udaljen od Sjevernog pola.
No ako mi, kitolovci na junim morima, nismo onako
opremljeni kao to bijae kapetan Sleet i njegovi kitolovci s
grenlandskih voda, ipak imamo nadoknadu, i to golemu, u vedrini
koja nas prati i u kojoj uivamo na onim divnim junim morima.
Evo napriliku, ja sam znao plaziti po snasti, pa se zaustaviti u kou
na jarbolu, da avrljam s Queequegom ili bilo s kime koga bih gore
zatekao besposlena. Zatim bih se jo malo uspeo, lijeno prebacio
nogu preko konog kria, lijepo razgledao vodenu ispau, i onda bih
se naposljetku uspeo na svoje krajnje odredite.
A sada da odahnem i poteno priznam: uvijek vam ja bijah
bijeda od straara. Kad ovjek u sebi premee sve neke svemirske
probleme, preputen sam sebi u onoj visini to tako pogoduje
raanju misli kako e onda drukije negoli povrno udovoljiti
dunosti i kako e se moi drati zapovijedi koja je znana na svakoj
lai kitarici: Otvori oi i javljaj!
ujte to u vam rei, o, vi brodovlasnici nantucketanski!
Nikad u svoju budnu posadu ne uzimajte mladia tanka ela i upalih
oiju, koji razmilja u nevrijeme i koji se ukrcava imajui na pameti
188

Fedona umjesto Bowditcha!
139
Velim vam, uvajte se takva, jer
kitove treba najprije ugledati pa ih tek onda ubiti, a takav e vas
mladi platonist upalih oiju vui da i deset puta oplovite kuglu
zemaljsku ne obogativi vas ni za jednu jedinu pintu ulja! Ove vam
moje napomene nisu nikako dokonjake, i ne mlatim ja praznu
slamu: ta u nae dane lov na kitove daje utoita mnogim
romanticima i melankolicima, mladiima to odsutni duhom, a
ozlovoljeni za njih nepodnoljivim teretom na kopnu, trae
zadovoljstva u brodskoj paklini i u kitovskom salu. esto vam
Mladi Harold
140
sjedi navrh jarbola kakva nesretnog broda kitolovca
i sjetno protiskuje:
Samo hui, bezdani oceane, tutnji i hui!
Tisue lovaca kitova tuka zalud tud plove.
esto kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom
odsutne mlade filozofe, optuujui ih kako im je slab interes u
plovidbi, i gotovo naglaujui kako su toliko izgubljeni za svaku
asnu ambiciju pa u svojoj dui ele da nikad i ne ugledaju kita. No
zaludu svi prijekori; ti mladi platonisti znaju da im je vid nesavren,
kratkovidni su, pa emu da napinju vidni ivac. Ostavili su kod kue
svoje kazaline dalekozore.
Ali majmune jedan rei e neki harpuna jednome od tih
evo ve tri godine krstarimo, a ti jo nisi ugledao ni jednoga
jedinog kita! Kad si ti na strai, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoi!
Moda je bilo tako, a moda ih bijae jatimiee na dalekom
obzorju mislim, kitova ali se mladi bio zanio, kao da je
opijen, zaronio u snatrenje taj duhom odsutni straar, uljuljao se
kadencom valova i misli, tako te je, izgubivi svijest o sebi i o
svemu oko sebe, tajanstveni ocean pod sobom zamijenio za neto
drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste due, duboke i
neizmjerne, to proima ovjeanstvo i prirodu. I svaka udna,
mutno sagledana ljepota to mu izmie, svaka uspravna peraja,

139
Fedon, drevni grki filozof idealist, uenik Sokratov a prijatelj Platonov.
Nathaniel Bowditch (1773.-1858.), ameriki matematiar, pisac klasina djela o
navigaciji. Prev.
140
Child Harold, egocentrian pesimist, glavno lice u Byronovu spjevu Child
Harold's Pilgrimage. Stihovi koji dolaze parodija su dvaju stihova iz IV. pjevanja
(strofa 179.). Prev.
189

magleno viena, oblikom jedva razabrana, njemu se ini
utjelovljenjem onih varljivih misli to ispunjuju duh samo prolazei
kroza nj u neprestanu letu. U tom zaaranom raspoloenju dua ti
odlazi poput plime na valovima, vraa se u beskraj iz kojeg je izila,
razlijeva se vremenom i prostorom, da najposlije, poput
panteistikog Cranmerova pepela to se raspuhorio na sve strane,
postane dijelom svakog ala po svekolikoj kugli zemaljskoj.
141

U tebi sad nema drugog ivota doli onog u koji te uljuljao brod
to se blago valja i klizi, i more to alje val za valom; brod na
moru, a more na nedokuivoj plimi Bojoj. Ali dok ti je taj san na
oima, ili ta sanja u tebi, makni samo za palac nogom ili rukom, ode
ti uporite i stav, i svijest ti se vraa u strahoti. Lebdi nad vrtlozima
descartesovskim.
142
I moda e se u pol bijela dana i za najljepeg
vremena s priguenim krikom strovaliti i proletjeti kroz prozirni
zrak u ljetno more, u nepovrat zauvijek! Pamet u glavu, vi panteisti!

141
Thomas Cranmer (1489.-1556.), voa protestantske reformacije u
Engleskoj, spaljen na lomai. (Panteisti su pristae nazora o istovjetnosti Boga i
prirode.) Prev.
142
Ren Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematiar;
sve izvodi iz stava Cogito, ergo sum ( Mislim, dakle postojim.) Prev.
190

36. NA KASARU
(Ulazi Ahab za njim svi ostali)
Nedugo nakon onog dogaaja s lulom jednog se jutra, odmah
poslije doruka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba
dana mnogi pomorski kapetani obino etaju tuda, kao to ladanjska
gospoda poslije doruka prou malo po svome vrtu.
Ubrzo se zau njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja
gore-dolje uobiajenim prostorom, po podnicama to su ve toliko
obikle na to lupkanje te sve bijahu najedene, poput geolokog
kamenja, osobitim biljegom njegova koraka. A tko bi pozorno
zagledao u njegovo elo, duboko izbrazdano i ilama proarano,
mogao bi i tu opaziti jo neobinije tragove, utrenike one njegove
svagda budne i uvijek djelatne misli.
Sada pak ti tragovi bijahu kanda jo dublji, kao to je i njegov
nervozni korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijae Ahab
tako ispunjen tom svojom milju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu
se i misao okree i ide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo
lice sad glavnom jarbolu, sad kompasnoj kuici. Toliko ga je
zaokupila da i ne bijae drugo doli unutarnji oblik svake mu izvanje
kretnje.
Jesi li vidio, Flask? apnu Stubb. Pile u njemu kljuje
koru, jo malo pa e prokljuvati iz jajeta.
Tkali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali
domalo eto ga opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatian
u svojoj nakani.
Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i
zataknuvi koanu nogu u rupu, nainjenu svrdlom, jednom se
rukom prihvati za priponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove
na krmu.
Kapetane! u udu e boman, jer takva se zapovijed
izdaje samo u izuzetnim sluajevima.
Sva posada na krmu! ponovi Ahab. Strae na
jarbolima, ovamo na palubu!
Kad su se svi sabrali te ga poeli radoznalo gledati, i ne bez
nekog straha, jer bijae poput natutena obzorja to prijeti olujom
Ahab brzo pogleda preko rubnjaka, ibne oima po posadi, pomakne
191

se iz svoje nepominosti, i tekim se koracima opet ushoda po
palubi, kao da u blizini nema ni ive due. Pognute glave i sa
eirom napol zgnjeenim ponovno uze koracati, nita ne marei za
posadu to je poela agoriti. Stubb priapnu Flasku kako ih je Ahab
zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pjeakom pothvatu. No ne
potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu:
to ete, mornari, kad ugledate kita?
Javit emo! odgovori dvadesetak snanih glasova u isti
mah.
Dobro je! doeka Ahab glasom divljeg odobravanja, kad
je vidio kako su iskreno ivnuli na njegovo neoekivano pitanje.
A to zatim, mornari?
U amce, pa za njim!
A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla?
Ubijen kit il' razbijen amac!
Na svaki povik starcu lice sjalo sve veim neobinim
zadovoljstvom, a mornari se meuto radoznalo zgledahu, udei se i
sami odakle im tolika uzbuenost na ta pitanja to su, kako se ini,
tako suvina.
No jo vie upiljie pogled kad se Ahab napol okrenu na svome
stoeru i kad im, drei se vrsto, gotovo grevito pripona jednom
rukom, poe ovako govoriti:
Svi vi od strae na jarbolima ve ste prije uli moje naloge
glede nekoga Bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj panjolski dukat?
i pritom pokaza krupan zlatnik to se sjao. To vam je zlatnik
od esnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte
mi onaj mlat!
I dok je prvi boman skoknuo po kladivo, Ahab bez rijei poe
paljivo trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu eli poveati
sjaj, a meuto je, sve onako bez rijei, potiho pjevuio u sebi, tako
priguenim i nerazgovijetnim glasom te se inilo kao da to bruji
stroj njegove ivotne snage.
Kad je primio mlat od Starbucka, prie glavnom jarbolu, diui
orue u jednoj ruci, a drugom pokazujui zlatnik, te e gromkim
glasom:
Tko god mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s
naboranim elom i iskrivljenim eljustima, tko god mi od vas javi o
bijelom kitu kojemu su tri rupe na krmenoj peraji, taj e dobiti
zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!
192

Hura! Hura! povikae mornari, dok su maui svojim
eirima pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.
Bijel je to kit, velim vam zavri Ahab odbacujui mlat.
Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oi, momci, da ga ugledate.
Pazite, nee li se gdjegod voda zabijeljeti: im togod zabijeli, ma
bio to i samo jedan mjehuri, a vi, to vas grlo nosi, oglasite svoj
zov!
Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim
zanimanjem i jo veim uenjem negoli ostali promatrahu to se
zbiva, a kad je Ahab spomenuo naborano kitovo elo i iskrivljenu
eljust, trgnue se, kao da se svaki od njih u taj as sjetio neega
osobitog.
Kapetane Ahab ree Tashtego taj Bijeli kit zacijelo je
onaj isti kojega neki zovu Moby Dick!
Moby Dick! usklikne Ahab. Ti dakle zna za Bijelog
kita, Tash?
Ne zamahuje li on svojom repinom nekako udno, prije
nego to e zaroniti? upita mirno ovjek iz Gay Heada.
A i mlaz mu je udan javi se Daggoo vei i prtaviji i
od mlaza uljeure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane?
On imati i jedan, dva, tri o, mnogo, mnogo koplje zabosti
u kou, kapetane! vikao je Queequeg nesuvislo. A svako
koplje kao... kao... muei se da nae pravu rije, pokaza rukama
kao da odepljuje bocu kao... kao...
Vadiep! uzvikne Ahab. Da, da, Queequeg, svako mu
je koplje zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao
snop ita i bijel kao gomila vune u Nantucketu poslije velike
godinje strige! Da, da, Tashtego, mlatara taj kit repinom kao
razderani flok
143
u oluji! Grom i pakao, momci, to je Moby Dick to
ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!
Kapetane Ahab ree Starbuck, koji je zajedno sa
Stubbom i Flaskom u sve veem udu promatrao svoga gospodara,
ali najposlije kao da mu je sinula neka misao koja mu je sve
objasnila. Kapetane, uo sam za Moby Dicka, ali nije vam valjda
Moby Dick otkinuo nogu?
Tko ti to ree? uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke

143
Preka, trokutno jedro, razapeto izmeu pramanog jarbola i kosnika.
Prev.
193

stanke: Jest, Jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je,
Moby Dick iupao mi jarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu
koanu gigalju na kojoj sad stojim! Da, da! zarida stranim
glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili. Da, da, bjee to
onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sada bogalj, sada i
zauvijek!
Zatim podie obje ruke i niui goleme kletve poe vikati:
Da, da, tjerat u ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape
Horna, sve do Maelstroma kraj Norveke, i proi u kroza sve
ponore paklenske prije nego to odustanem od toga lova! Zato ste se
i ukrcali, momci, na ovaj brod! Da poete u lov za Bijelim kitom na
obje polutke kugle zemaljske, u svaki dio svijeta, dok ne ikne iz
njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrne porebarke, s perajama uzgor
okrenutim! to velite, momci: hoete li se prihvatiti toga posla?
Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.
Hoemo, hoemo! povikae harpunai i mornari, te se
natisnue oko uzbuenog starca. Otro oko za Bijelog kita, otro
koplje za Moby Dicka!
Bog vas blagoslovio! izusti starac napol u jecaju, napol u
pokliku. Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, mome, hajd poteci i
donesi dobranu mjeru groga! A to se tebi, Starbuck, lice tako
oduljilo? Zar nee u lov za Bijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati
se s Moby Dickom?
Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu eljust i
razbiti vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za
kojim polazimo, no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osveujem
svoga zapovjednika. Koliko e buradi ulja donijeti tvoja osveta,
kapetane Ahabe, sve da je i uspije izvriti? Nee ti donijeti mnogo
na tritu u Nantucketu!
Trite u Nantucketu! Uh! No doi blie, Starbuck, jer tebi
treba neto tee. Ima li novac biti mjerilom, dragoviu moj, i da
raunari sav svijet opau zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac
zemlje, i da sav svijet pretvore u svoj bankarski stol, i onda bi,
ujder, mome, moja osveta donijela dobar plod!
Gle, busa se u prsa apne Stubb. emu to? ini mi se
da odzvanja gromko, ali uplje.
Zar osveta na nijemoj ivotinji, koja te smjerila u sljepilu, u
nagonu! uzvikne Starbuck. Kakve li mahnitosti! Bjesnjeti na
nijemu ivotinju, kapetane Ahabe, to mi se ini grenim i opakim!
194

uj sada dublju rije! Sve vidljive stvari, vidi, samo su
obrazine od ljepenke, ali u svakom dogaaju, u svakome ivom
inu, u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava neto nepoznato, ali
uvijek razloito, izbija lice ispod rune obrazine. Ako ovjek hoe
da udari, valja da pogodi masku! Kako e se suanj domoi slobode
ako ne provali zid? Za mene je Bijeli kit ona zidina to se preda
mnom isprijeila. Ponekad mislim da iza toga zida nema nita vie.
To mi je dosta. On me zaokuplja, on me mui: vidim u tome kitu
stranu snagu kojom se nadima, a koja dolazi od nedokuive neke
zlobe. Ta nedokuivost i jest ono to nadasve mrzim. Bio taj Bijeli
kit samo izvritelj ili pak sam uzronik, na nj e se sruiti moja
mrnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opaine, mornaru: ta ja bih
i na samo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce
moglo vrijeati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome
neka potena igra, a jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim
stvorovima. No ja, mornaru, nisam rob ni te potene igre. Tko je
nada mnon? Istini nema granica. Ne gledaj me tako! Glupav pogled
gori je od demonskoga! Tako, tako, crveni se i blijedi: moj te ar
zapalio ognjem srdbe. No pazi, Starbuck: to ovjek kae u bijesu,
to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne rijei
ovjeka mnogo ne vrijeaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se
toga. Gledaj ona idolopoklonika lica iarana bronanim mrljama,
one slike, ive i pune duha, to ih je sunce naslikalo. Pogledaj
poganske leoparde, stvorove bez misli, stvorove to ive a ne trae
smisla niti daju razloga silini ivota koji osjeaju. Posada, mornaru,
posada! Zar nisu svi od prvoga do posljednjeg uz Ahaba, u ovom
sluaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se! Pogledaj onog ilenca!
Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvoja usamljena jadna biljka
ne moe odoljeti orkanu to je zahvaa sa svih strana! I to je
najposlije? Ne trai se od tebe nita drugo nego da pomogne da se
pogodi jedna peraja. Zar je to neto posebno za Starbucka? To i
nita vie! U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski
kopljanik nee biti posljednji, kad je ve svaki mornar segnuo za
svojim brusom? Vidim, napree se. Vidim, val te nosi! Govori,
samo govori! Da, da! Tvoja utnja za te govori. (Za sebe:) Neto je
izilo iz mojih otvorenih nosnica, a on je to udahnuo u svoja plua.
Starbuck je sad moj, ne moe mi vie protusloviti a da se ne pobuni.
Bog me uvao! Bog nam svima bio na pomoi! progunda
Starbuck tiho.
195

Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog
asnika, Ahab nije uo ono proroansko zazivanje ni laki smijeh iz
tive, niti treperenje vjetra u vrvi, treperenje puno nagovjetaja, niti
prazne udare jedara o jarbole, jedara to bi na asak malaksala. Jer
odmah zatim Starbuckove oborene oi ponovno zaiskrie ivotnom
upornou, zamrije podzemni smijeh, vjetar udari na busove i jedra
se napee, brod se podie i poe valjati ko i prije.
O, zato se ne zaustavite, puste opomene, kad ve jednom
doete? No vi ste prije predznaci negoli opomena, o puste sjene!
Ipak ne toliko predznaci izvanjeg koliko potvrde onog to biva u
nama, jer dok nas malo stvari izvanjskih vee, unutranje nas
potrebe naeg bitka zauvijek naprijed tjeraju.
Grog! Grog! viknu Ahab.
Uzevi u ruke puni vr i okrenuvi se harpunaima, zapovjedi
da izvuku oruje, a onda, poredavi ih pred sobom, pokraj sidrenog
vitla, dok su mu tri asnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala
posada sastavila krug oko skupine zastade asak pomno motrei
svakog ovjeka iz svoje posade. A te divlje oi hvatale su njegov
pogled, kao to zakrvavljene oi prerijskih vukova gledaju u
predvodnika prije nego to e ovaj na elu svoga opora jurnuti za
tragom bizona, ali jao! da samo upadne u zamku Indijancima
u zasjedi.
Pij i dodaj pehar dalje! poviknu pruajui najbliima
teki i uzvrh puni pehar. Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij
redom! Kratak srkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali k sam vrag.
Tako, tako, redom naokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u
oima to sijevaju kao zmijske. Dobro je, ve je gotovo iskapljen.
Poao je odande, eto ga odavde. Dajte amo, prazan je! Mornari, vi
ste poput godina: ivot uzvrh pun, srkne, i nema ga. Mome,
napuni iznova!
Pazite sada, moji sokolovi! proslijedi Ahab.
Rasporedio sam vas oko ovog vitla: vi, asnici, stanite mi sa svojim
kopljima ovamo sa strane! Vi, harpunai, ovamo s vaim eljezom!
A vi, hrabri mornari, svi oko mene, da u neku ruku uskrisim
plemeniti obiaj svojih predaka kitolovaca! O, mornari, vidjet ete...
Hej mome, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraa se bre. Ovamo
pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije avo u tebi. Bjei, goni,
groznico!
Priite, asnici produi kapetan Ahab. Ukrstite svoja
196

tri koplja preda mnom! Dobro, da opipam otricu.
I u tim rijeima ispruenom rukom segnu za ukrtenim
iljcima, uhvati tri sjajna vrha i pone ih nervozno trzati. Za to je
vrijeme otro pogledom prelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na
Flaska. Kao da je nekom neizrecivom unutarnjom snagom htio na
njih prenijeti svoje vatreno uzbuenje to bijae sakupljeno u
lajdenskoj boci njegova magnetinog ivota. Trojica asnika
protrnue pred silinom njegova mistinog izgleda.
Stubb i Flask pogledae ustranu, a potenjak Starbuck obori
pogled.
Zaludu! uzviknu Ahab. No moda je dobro tako, jer
da ste vas trojica jednom primili potpun udar, moda bi izala sva
moja elektrina snaga, a tko zna ne bi li vas i ubila. A moda vam je
i ne treba. Spustite koplja! A sad vas, asnici, imenujem svu trojicu
peharnicima moje trojice poganskih srodnika, trojice uvaene i
plemenite gospode, mojih vrlih harpunaa. to, ne marite? Zato,
kad papa pere noge prosjacima upotrebljujui tijaru kao vr? O,
moji dragi kardinali! Vaa uslunost sama e vas na to prignuti. Ja
vam ne zapovijedam: vi tako hoete. Harpunai, maknite spojnice,
skinite vrhove sa svojih harpuna!
Harpunai utei posluae te sva trojica stajahu pred njim sa
skinutim eljezom, dugim kakve tri stope, drei otrice uzgor.
Nemojte me probadati tim otrim elikom! Obrnite iljke,
oborite ih! Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad
naprijed peharnici! Drite eljezo, da nalijem!
I u tome poe od jednog asnika do drugog i napuni udubine u
iljcima estokim napitkom iz pehara.
Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte
ih vi koji ste sada dio ovoga nerazrjeivog saveza! Hej, Starbuck!
to je, tu je, sunce eka da posvjedoi i zapeati ovaj savez. Pijte,
harpunai! Pijte i zakunite se, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu
lovakog amca! Smrt Moby Dicku! Bog nas sve progonio ne
budemo li progonili Moby Dicka i u smrt ga otjerali!
Podigoe se duge eline kupe, prolomie se poklici, iznizae
se prijetnje Bijelom kitu, iskapi se estoko pie. Starbuck problijedje
te se okrenu stresavi se. Jo jednom, posljednji put, napunjeni pehar
zareda neobuzdanom druinom. Ahab im naposljetku slobodnom
rukom dade znak, te se svi razioe, a on se nato povue u kajitu.
197

37. ZALAZ SUNCA
(Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van.)
Kuda god plovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu:
blijeda puzina, blijeda voda i jo bijea lica. Zavidni valovi propinju
se s obje strane da izbriu moj trag. Pa neka! No najprije ja
prolazim.
Tamo u daljini, na okrajku vjeno pune kupe, topli vali rumene
se poput rujna vina, a zlatna ploa zaranja da izmjeri modri bezdan:
to sunce sjeda na obzorju. Tone polako, sputa se jo od podneva,
zaranja, a moja se dua uzdie, umorna od uspinjanja u beskraj,
svome cilju. Ta zar je tako teka kruna koju nosim, ta eljezna
Kruna lombardijska?
144
Pa ipak se sja od mnogih dragulja: ja, koji je
nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samo mutno osjeam da
nosim neto to se blista i zasljepljuje. eljezo je, znam, a ne zlato.
Napukla je, i to znam: napukli rub tako me mui te mi se ini da mi
mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je
od onih kojima ni u najljuoj borbi ne treba ljema ni kacige.
Je li ugasnuo ar na mome elu? O, kao to me neko zora
plemenito poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagou i
umirenjem. Otila su ta vremena. Divno me svjetlo ne obasjava vie:
svaka mi je ljepota na tjeskobu, otkad vie u njoj ne mogu uivati.
Obdaren viim opaanjem, nemam moi ni smisla za obine uitke:
proklet sam najdovitljivije, s najveom nazlobom, proklet usred
Raja! Laku no, laku no! (Maui rukom odlazi od prozora.)
A ne bijae mi zadaa ba teka. Miljah da e se barem jedan
uzjoguniti, ali moj zupanik zahvaa u sve njihove razliite kotae,
te ih pokree. Ili, ako hoete, svi su preda mnom kao prhke gomilice
baruta, a ja sam im potpaljiva. I gle nevolje: da se oganj primi
drugih, treba da i potpaljiva izgori! Na to sam se odvaio, to sam i
htio, a to sam htio, to u i uiniti! Misle da sam mahnit, barem
Starbuck tako sudi: no ja sam demon, utjelovljena mahnitost! To je
divlja mahnitost to je smirena samo zato da samu sebe shvati!

144
U katedrali u Monzi (Italija) uva se kruna langobardijskih kraljeva, koja
potjee iz IX. stoljea; iznutra je obloena eljeznim obruem za koji legenda kae da
je nainjen od avala s Kristova kria. Prev.
198

Prorotvo ree da u biti osakaen, i gle izgubih nogu. No sad ja
prorokujem da u osakatiti onog koji me osakatio! Neka tako prorok
i izvritelj prorotva budu u jednoj te istoj osobi. To je vie nego to
ste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urliem za vama, o vi
igrai cricketa i vi akai, vi gluhi Burke i slijepi Bendige!
145
Neu
ja, kao to kolska djeca kazuju nebojama: Hvatajte se ukotac sa
sebi ravnima, sa svojim vrnjacima to su kolik i vi, a nemojte mene
tui! Ne, ne, ja u ovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste
umakli i sakrili se. Iziite i pokaite se iza svojih pamunih vrea!
Nemam tako duge puke koja bi vas tamo dosegla. Iziite, Ahab vas
pozdravlja i eka, iziite, da vidite moete li mi se isprijeiti, moete
li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne moete me skrenuti, sami
biste skrenuli! ekam vas. Skrenuti me? Put mojoj odreenoj svrsi
tvrda je eljezna staza, koju je moja dua utrla da njome naprijed
hrli. Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod
korita divljih brzica, nepogreno jurim! Nema zapreke, nema okuke
na mome eljeznom putu!

145
Burke i Thompson (zvani Bendigo) engleski boksai iz prve polovine
devetnaestog stoljea. Tko zna ne odnosi li se ime Burke na Williama Burkea,
zloglasnog ubojicu koji je poetkom devetnaestog stoljea u Edinburgu u kotskoj
iskapao mrtva tijela i prodavao ih lijeniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije sam
davio ljude u iste svrhe. (Smaknut godine 1828.) Prev.
To nije istina Ovaj Burke je bio James Deaf Burke (1809.-1845.), a ne
William. Thompson je William Bendigo Thompson. Lako meni, Barba Jozo, kad
imam Internet.:) M.
199

38. SUMRAK
Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol:
Dua mi je vie nego tiha, svladana je, upokorio ju jedan luak!
O nepodnoljive li muke, gdje je zdrav razum morao poloiti oruje
u takvoj borbi! No on me svega proeo, sav mi razbor pomutio!
Mislim da ve vidim njegov greni kraj, no osjeam da ga i sam
moram gurati njegovu svretku. Htio ja ili ne htio, no neto me
neizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noa da
ga presijeem. Straan starac! Tko je nada mnom? vie starac. Da,
bio bi demokrat sa svima to su vii, a gle kako nasilniki postupa s
onima to su ispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu dunost
sluati opirui se i, jo gore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta itam
mu u oima crnu bol, koja bi me unitila da je u meni. Ipak jo nada
ivi. irok je tok mora i vremena. Golemo je prostranstvo svijeta
vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kada ploviti poput zlatne
ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati od njegova nauma
to do neba hulu podie! Uzdigao bih srce da mi nije teko poput
olova. Zastali su kotaii na satu due moje: za srce, glavni kotai u
tom stroju, nemam kljua, ne mogu ga naviti.
Vesela graja s katela na pramcu:
Boe dragi, ploviti s takvom druinom, s takvim poganima za
koje i ne zna je li ih ljudska mati rodila. Ploviti s eljadi to ju je
donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov je
demonski kralj. Gle, uj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja s
pramca, a gle kakva je mrtva tiina na krmi! ini mi se, to je slika
ivota. Sprijeda, veseli pramac smiono sijee valove i zaranja u
prtavu pjenu, no samo zato da sa sobom tegli mranog Ahaba, to
se zatvorio u kabinu na krmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi
brazde za brodom. Nepodnoljiva je ta buka, sav se jeim od tog
zavijanja! Mir, vi pijanice i bukai, pazite! Oh, ivote! U ovakvu
asu, klonule due to mudrost trai, dok su divlja i razuzdana bia
primorana da se hrane sada, oh ivote! utim tvoj skriveni uas!
No nije u meni taj uas on je izvan mene, i s utjenim osjeajem
svoje ovjenosti jo u kuati boriti se protiv vas, o, strani i
sablasni dani budunosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi,
200

zaprijeite me, vi svete sile!
201

39. PRVA NONA STRAA
KO NA PRVENOM JARBOLU
Stubb sam, popravlja prae na jedru:
Hm, hm, da proistim grlo! Svejednako razmiljam, a ovo je
zakljuak. Hm, hm! Zato! Zato to je smijeak najmudriji i najlaki
odgovor na sve to je udno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje
utjeha pouzdana utjeha da je sve unaprijed odreeno. Nisam uo
sve to je rekao Starbucku, ali kako se meni jadniku ini, Starbuck
se osjeao onako kao to sam se ja osjeao neku veer. Tako mu
nekako bijae pri dui. Sigurno je stari Mogul i njega u red dotjerao.
Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao dar proricanja, bio bih mu
odmah prorekao, jer sam sve vidio, im sam mu pogledao lubanju.
Dobro, Stubbe, mudri Stubbe to mi je naslov dobro, Stubbe,
pa onda? Evo trupine. Ne znam to se sve moe dogoditi, ali, bilo
to mu drago, smijeh mi nee zapeti, onaj podsmijeh to ga ima u
svim strahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, to li sada kod kue
radi moja okrugla krukica? Hoe li oi isplakati u suzama? Ili
doekuje netom stigle harpunae, vesela, zamiljam, kao zastavica
na kakvoj fregati, vesela kao to sam i ja, trala-lala-la! Oh!
Gozba je noas, veselo pijte
i ljubavi pjevajte pjesme,
u edna nam grla rujevinu lijte
iz nepresuive esme!
Vedra kitica, eh... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me,
gospodine! (Ustane) To mi je starjeina, ali, ako se ne varam, i on
ima nekoga nad sobom. (Glasno) Da, da, gospodine, evo
dovravam, eto me odmah.
202

40. PONO
KATEL NA PRAMCU. HARPUNAI I MORNARI.
(Die se prveno jedro, te se vide mornari od strae;
jedni stoje, drugi bazaju ili ljekare, neki se naslonili,
neki se opet ispruili, a svi pjevaju u koru.)
Zbogom sada, djeve panske,
odlasku je evo hora!
Zbogom sada, vi ljepojke,
na kapetan plovit mora!
PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Hej momci, ne tako tuno, jer udi probavi! Uzmite lijek, za
mnom!
(Pjeva, a ostali prihvaaju.)
Kapetan nam na kasaru,
on u ruci dvogled dri
i kitove smjelo motri
tko e od njih biti bri?
Otisnimo amce, momci,
svaki hrabro neka hita,
neka veslom dobro grabi,
jer ulovit valja kita!
Upri jae, sjekni veslom,
da sve prti, koplja zvee!
Naprijed momci, na harpuna
promaiti kita nee!
GLAS ASNIKA NA KASARU:
Osam udaraca u zvono! Smjena strae! uje li?
DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Prestani s pjesmom! Osam u zvono, zvonaru! Osam u zvono,
Pipe, crne! A ja u dozvati strau. Valjan mi je glas, ko iz bave.
203

(Protura glavu kroz vrataca.) Buline desno, oj! Odbilo je osam,
146

hej vi dolje! Izlazite!
HOLANDSKI MORNAR:
Eh, to se noas drijema, drue, no kao stvorena za san.
Moda je posrijedi pie naega starog Mogula: netko od njega ivne,
a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kao bave.
Hajd zovni jo jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reci
im da je dosta pusta sna o djevojkama! Kai im da je doao smak
svijeta: jo jedan poljubac, posljednji, pa na vjeni sud! Tako, tako
valja! Glas ti je kao grom, nije ga istroio amsterdamski maslac!
FRANCUSKI MORNAR:
Hej, momci! Hoemo li jo malo zaigrati, prije nego to se
usidrimo u postelji? to velite? Evo smjene. Pripremite noge! Pipe,
Pipiu, nasrijedu s tamburinom!
PIP(mrzovoljno i pospano):
Ne znam gdje mi je.
FRANCUSKI MORNAR:
A ti udri po trbuhu i strii uima! U kolo, momci, kad vam
kaem: veselja se hoe, hura! avo da vas nosi! Zar neete zaigrati?
Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! ivlje!
ISLANDSKI MORNAR:
Ne svia mi se tvoj pod, dragoviu: previe mi odskakuje.
Nauen sam na led. ao mi je ako vam time kvarim veselje, no ne
smijete mi zamjeriti.
MALTEKI MORNAR:
Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud moe ljevicu primiti u
desnicu i rei Dobar dan! Kako ste? Za igru ti treba djevojka!
SICILIJANSKI MORNAR:
Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da vidite kako se
vrti i skae!
MORNAR S LONG ISLANDA:
Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i drugih dosta! Valja ti
uvijek prema prilici, velim ja. Sve e noge zaigrati. Evo glazbe!
Veselo sad!
MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca
tamburin kroz vrataca):

146
To nije osam sati, nego etiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu
strae (0, 4, 8, 12, 16 i 20 sati). Prev.
204

Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci!
(Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugi
spavaju ili lee po smotanim konopima.)
ISTI (igrajui):
Naprijed, Pipe! Udri, zveko! Udri, tresni, zvonaru! Udri da
iskre polete, udri da se praporci razlete!
PIP:
Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram!
KITAJSKI MORNAR
A ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u
pagodu pretvori!
FRANCUSKI MORNAR:
Da pomahnita od veselja! Hajde, Pipe, podigni taj obru, da
skoim kroza nj!
TASHTEGO (mirno puei):
Eto ti bijelog ovjeka! I to on naziva zabavom! Fi! Zar za to da
se znojim?
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Ma znaju li ti luaci to uope pleu? Na grobu u ti plesati!
to je najgora prijetnja to je kazuju enetine koje na uglovima
prkose svim vjetrovima. Kriste Boe! Kad ovjek pomisli na sve te
vogaste
147
brodine na dnu morskom i na sve vogama obrasle
mornarske kosti! Da, da, moda je taj na svijet okrugao ko lopta,
kako vele uenjaci, pa je pravo da ga pretvori u dvoranu za ples.
148

Pleite, momci, dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.
TREI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli veslati za kitom, a daka
niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvoje lule, Tash!
(Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo meuto tamni, podie se
vjetar.)
INDIJSKI MORNAR:
Tako mi velikog Brahme, momci, jo malo, pa e biti povuci-
potegni, da smotamo jedra! Ve se zavrgla vjetruina! Ba si se
namrtio, o svemoni Siva!
MALTEKI MORNAR (saginjui se i tresui kapom):

147
Vogast, obrastao morskom travom. (Voga, alga.) Prev.
148
Igra rijeju ball u smislu lopta i ples. Prev.
205

Sad zapjenjeni valovi svoje kolo vitlaju! Sad e zatresti! Eh, da
se svaki pretvori u djevojku, u more bih se bacio, da se s njima
zakovitlam zauvijek! Nita ljepe na svijetu! Ni nebo se ne moe
usporediti s toplim grudima djevojakim to naas bjelasnu u
mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute ruke kriju te plodove to
pucaju od zreline!
SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajui se):
Nemoj mi o tome govoriti. ujder, mome: brzi prepleti tijela,
gipki pokreti, srameljivosti, udaranje srca. Usne, srce, vitki pas
sve samo dodirnuti, samo dakom taknuti, pa ostaviti! Pomiluj
pogledom, ali ne uberi ploda, jer da zna: sitost ubija. Ej, poganine?
(Gurka ga laktom)
MORNAR S TAHITIJA (proteui se na rogoini):
Da ivi sveta nagost naih plesaica, da ivi tahianski ples
hiva-hiva! O, kratkim velima zastrti i vitim palmama obrasli Tahiti!
Evo jo uvijek leim na tvojoj rogoini, ali nema pod njom tvoga
mekog tla! Vidjeh gdje te u umi ispletoe, rogoino moja, zelena
to bjee, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne moemo
promjeni odoljeti! Kakvo onda udo to sam pod ovim nebom? Ne
ujem li um voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode
to plavi naa sela? Zadio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je
doekamo! (Skae na noge.)
PORTUGALSKI MORNAR:
Kako se valja more i kako hui udarajui brodu u bokove!
Spremite se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sad ukrtavaju
maeve, jo malo, pa e biti strke!
DANSKI MORNAR:
kripi i stenji, karkao stara, al' dok kripi, jo je korab cio!
Dobro je, boman te valjano upravlja, te vjeto plije na vjetru!
Neustraiv je boman ko otona utvrda na Kattegatu, to prkosi
najezdi Baltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!
ETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ima on zapovijedi to ih izvruje! uo sam kako mu je stari
Ahab ree da uvijek treba ubiti vihor ravno pramcem u nj, ko
tanetom u vrtlog!
ENGLESKI MORNAR:
Sto mu gromova! Na je stari ba velikan! A mi smo oni koji
emo uloviti njegova kita!
SVI:
206

Tako je, tako je!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Kako se tresu tri jarbola, tri naa jarbola! Bor je drvo to
najtee uspijeva kad ga presadi na drugo tlo, a tu i nema zemlje doli
prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To je ono vrijeme
to ljudima s kraja ledi krv u ilama, a brodovima na moru kimu
lomi. Na kapetan nosi svoju biljegu od roenja, a gle, momci, eno i
tamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput
pakline!
DAGGOO:
Pa to onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od
crnine odvaljen!
PANJOLSKI MORNAR (Za sebe.):
Gle to se razmee, ba me jedi! (Prilazi.) Jest, harpunau,
tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskog roda, avolski crna!
Eto toliko, i ne zamjeri!
DAGGOO (mrko):
Bez zamjerke.
MORNAR S OTOKA SANTIAGA:
Taj je panjolac ili lud ili pripit. No ne moe to biti, nije pijan,
jer bi to znailo da samo nad njim vatrena vodica naega starog
Mogula ima toliku dugotrajnu mo.
PETI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ma to to vidjeh? Je li to munja sijevnula? Jest, ba munja.
PANJOLSKI MORNAR:
Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo iskesio zube!
DAGGOO (skoivi):
Svoje progutao, patulje patuljasti! U grlo ti se sasuli,
bjelokoo! Bijela digerice!
PANJOLSKI MORNAR (doekujui ga):
Izbockat u te noem, golema tjelesino a kratka pameti!
SVI:
Tunjava! U kotac! Udri!
TASHTEGO (odbijajui dim):
Tunjava ovamo, tunjava onamo. Bogovi i ljudi, sve bukai!
Fi!
MORNAR IZ BELFASTA:
Tunjava! Hura, tunjava! Svete mi Bogorodice, tunjava!
Hajde navali!
207

ENGLESKI MORNAR:
Samo poteno, po pravilima! Fair play! Oduzmite panjolcu
no! Stanite uokrug, uokrug!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Eto, ve je krug, sastavilo se obzorje. U takvu je krugu Kain
ubio Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mi rabote! Nije
zar? A zato si onda, Boe, sastavio krug?
GLAS BOMANA NA KASARU:
Prihvati podizae! Ubiri glavno jedro! Uvuci donju
slemenjau! Spremni za letna jedra!
SVI:
Oluja! Oluja! Potecimo, brao! (Razilaze se)
PIP (uuren iza vitla):
Brao? Bog me ouvao od takve brae! Fr-krh! pue leto na
kosniku! Pras-tres! Boe mili! Prigni glavu, Pipe, sad e kri po
tebi! Gore ti je ovo negoli biti u umi to je vjetar iba u posljednji
dan u godini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi
se uurbali te psuju, samo ja uvukao duu te ne hulim. Lijepa li mi
izgleda za njih, ba su nali put u raj! Dri se, Pipe, uh kakve li
vjetruine! No ti mornari jo su gori, oni su suhburica, bijeli vihor
to kosi!
149
Bijeli vihor, Bijeli kit uh, uh! Sluao sam ovdje to
avrljaju, a Bijeli kit uh, uh! spomenuli su ga samo jednom,
sino, no i sad jo strepim i drem, poput moga tamburina a
Bijeli kit, ta strana zmija boa, bijae uzrok sinonjem zaklinjanju:
zakleo ih stari da s njime love stranu zmiju! Oh, veliki bijeli Boe
gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smiluj se ovome siroetu
crncetu, ouvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjea straha!

149
Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokae crnev strah
od posade, igra rijeju white squall (doslovno: bijeli vihor), koja znai suhburica,
vihor uz vedro nebo. Prev.
208

41. MOBY DI CK
I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s
ostalima, moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi
je zaokupila duu vikao sam jo glasnije od ostalih i jo snanije
potkrepljivao i uvrivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga
divljeg, mistinog suosjeanja; Ahabova neutaiva mrnja kao da je
i mene obuzela. Poudno sam sluao pripovijesti o krvolonoj
nemani zbog koje smo, ja i svi ostali, i poloili onu zakletvu i
prisegli da izvrimo osvetu i unitenje.
U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraao
nedruevni i samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima
najvie krstare lovci uljeura. Meutim, samo je nekolicini tih
lovaca bilo poznato da on postoji, a jo ih je manje bilo koji su ga
vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njim upustili u borbu bio doista
neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnoge kitarice krstarile
neuobiajenim putovima, razasute beskrajnim vodenim podrujima;
mnoge su se otiskivale za sreom u posve puste morske predjele, te
im se sasvim izrijetka, ili nikako, pruila prilika da u dvanaest ili
vie mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve
vijesti; zatim neodreeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i
neredovitosti s kojom su brodovi odlazili iz domaih luka sve su
te, kao i ostale neposredne i posredne okolnosti dugo spreavale da
se meu kitolovcima irom svijeta pronesu neke potanje vijesti o
Moby Dicku. Bilo je posve izvjesno da su pojedini brodovi javljali
kako su se u ovo ili ono vrijeme, na ovom ili onom meridijanu,
sukobili sa neobino velikom i opasnom uljeurom koja je, nanijevi
veliku tetu napadaima, nepovratno izmakla; stoga su neki
opravdano vjerovali da je to ba Moby Dick. U posljednje su
vrijeme lovci uljeura bili zabiljeili dosta sluajeva ogorene borbe
sa vrlo divljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da
su se bili upustili u borbu s Moby Dickom. Neobine strahote to ih
je taj kit prouzroio ti su lovci vie pripisivali kitolovu uope negoli
tome posebnom sluaju. S tog je stajalita, uglavnom, dotada bio
promatran i Ahabov strani sukob s kitom.
to se pak tie onih koji su, uvi prethodno za Bijelog kita,
sluajno naili na nj, gotovo svi se upoetku obarahu na njega
hrabro i neustraivo, kao i na svakoga drugog kita te vrste. Naskoro
209

su, meutim, te napade poele pratiti nesree koje se nisu
ograniavale samo na iaene zglobove i glenjeve, prebijene ili
otkinute udove, nego koje su bile u najveem stupnju kobne. Ti
uzastopni strani neuspjesi ispunili su i proeli sve strahom od Moby
Dicka, te je dolo dotle da se pokolebala hrabrost i mnogih nadasve
smionih lovaca do kojih sluajno bijae doprla pria o Bijelom kitu.
Istinite dogaaje o tim smrtonosnim sukobima jo su
prikazivale stranijim i uveliavale ih pretjerane glasine svake vrste.
Kojekakve bajoslovne glasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih
jezivih dogaaja, kao to iz oborena stabla niu gljive. Pomorski
ivot, naime, kudikamo vie negoli ivot na kopnu, obiluje
pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru ima ikakvih stvarnih
injenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao to u tome more
nadmauje kopno, tako i kitolov svojim udesnim i stranim priama
koje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu
pomorskog ivota.
Kitolovci su ne samo skloni naslijeenom neznanju i
praznovjerju kao i svi pomorci, nego osim toga i po samome svom
zanimanju dolaze u ui dodir s mnogim udesima i strahotama
mora, okom u oko s udovinim nemanima s kojima im se valja
boriti. Posve sam po najudaljenijim morima, na tisue milja daleko
od svakog ala i luke, idui za svojim poslom po svim zemljopisnim
duljinama i irinama, kitolovac je izvrgnut svim onim utjecajima
koji najvie raspaljuju njegovu matu.
Zato nam se nimalo ne treba uditi to je ve samo takvo
putovanje po divljim morima jo vie napuhavalo strane glasine i
nasluivanja o natprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodei sve u
neminovnu vezu s Moby Dickom, da je najposlije mnoge obuzeo
takav panian strah te je ostalo samo malo kitolovaca koji su imali
dovoljno odvanosti da se izvrgnu opasnostima od njegovih eljusti.
No na kitolovce djelovale su jo i neke druge injenice
praktinije naravi. I dandanas meu svim kitolovcima uiva uljeura
svoj prvotni strani glas, slovi kao najopasnija vrsta meu svim
levijatanima. I danas jo ima lovaca s dovoljnim iskustvom i
hrabrou koji e se upustiti u borbu s obinim ili grenlandskim
kitom, ali nee prihvatiti borbu s uljeurom, bilo da nemaju dovoljno
iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakako
ima mnogo kitolovaca, a naroito meu onima koji ne plove pod
amerikom zastavom, koji se jo nikad nisu pribliili uljeuri, te je
210

sve njihovo znanje o levijatanima ogranieno na one neplemenite
grdosije to su ih neko lovili na Sjeveru. Ti e ljudi, sjedei na
palubi kao djeca kraj ognjita, s interesom i udivljenjem sluati
udne i jezive prie o kitolovu po junim morima. I nigdje se sa
toliko osjeaja ne shvaa nenadmaiva udovinost velike uljeure
kao ba na onim brodovima koji su imali prilike da se svojim
pramcem oeu o nju.
Pa i sada se moemo osvjedoiti u istinitost pria iz
legendarnih vremena o moi uljeure: postoje knjige nekih
prirodoslovaca Olassena i Povelsona koji izjavljuju da
uljeura znai uas ne samo za morske ivotinje, nego je tako
nevjerojatno krvolona da bez prestanka ea za ljudskom krvlju.
Jo u Cuvierovo doba sauvala su se ta i slina miljenja. Sam
Cuvier u svome Prirodopisu tvrdi da sve ribe (pa i morske pse),
kad im se priblii uljeura, spopada najvea strava, te esto, kad
bjee u strahu, znaju udarati tako estoko o grebene da ostaju na
mjestu mrtve. Iako opa iskustva poneto ublauju ovakve tvrdnje,
ipak je strahovitost tih nemani, u kojih je krvolonost Povelson tako
vrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv trag u praznovjernoj mati
kitolovaca.
I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se
ribari u vezi s Moby Dickom sjeali ranijih dana kitolova kad su se i
dugogodinji i iskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se
ukrcaju na brod koji se spremao na tu novu vrstu pothvata, te
izjavljivali: mada se uspjeno mogu loviti druge vrste levijatana,
hajka na takvu prikazu kao to je uljeura, s kopljima i harpunima,
nije za obina smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo i neizbjeno
morao zavriti stranom smru. O tome postoje znaajni dokumenti
koje moemo prouiti.
No unato svemu tome nalo se ljudi koji su bili spremni poi u
potjeru za Moby Dickom, a jo vie takvih koji su samo neto nauli
o njemu bez potanjih pojedinosti o nekoj od nesrea to su se
doista dogodile, i bez ikakva praznovjerja te pokazivali dovoljno
sranosti da zametnu borbu s tom nemani kad bi se na nju namjerili.
Izmeu ostaloga oni najpraznovjerniji vjerovali su i u
posvudanjost Moby Dicka: da je u jedan te isti as bio vien na
raznim i suprotnim zemljopisnim irinama.
Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao to
su svim znanstvenim istraivanjima morske struje ostale neotkrivena
211

tajna, tako i skrivene putove uljeure, kad plovi ispod morske
povrine, njeni progonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa
su se u tom pogledu od vremena do vremena pronosila najudnija i
najoprenija miljenja, a osobito je bila nerjeiva zagonetka kako je
mogla, poto je duboko zaronila, tako strelovito brzo otplivati na
najvee udaljenosti.
Amerikim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato,
kao to je to ve godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su
poneki kitovi bili ulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u
njihovim su tjelesima naeni zabodeni ekljuni od harpuna baenih
na njih negdje u grenlandskim vodama. A ne moe se porei da u
nekoliko sluajeva izmeu jednog i drugog napadaja na kita nije
prolo mnogo dana. Po tome su neki kitolovci izveli zakljuak i
vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz,
150
koji je ljudima tako dugo
bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnim
iskustvom ivih ljudi, ona drevna udesa o planini Strello u
unutranjosti Portugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu,
nalazilo neko jezero, a na njegovu povrinu izlazili ostaci potonulih
brodova) i jo udesnija pria o izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za
koji se vjerovalo da dolazi podzemnim putem iz Svete Zemlje)
tako su, velim, ta drevna udesa i sline bajke nale odraza u
realnostima naih kitolovaca.
Kako su u ono doba vjerovali u udesa poput ovih, a znajui da
je poslije mnogih smionih nasrtaja na njega, njemu dosad uvijek
uspijevalo umaknuti, ne smijemo se uditi to su neki kitolovci ili
jo dalje u svome praznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo
svuda nazoan nego i besmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije nita
drugo doli posvudanjost u vremenu), jer bi nesmetano otplivao
dalje, sve kad bi mu i itavu umu kopalja sasuli u tjelesinu, a
ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtni udarac, pa da iz njega
zaita gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samo sablasna obmana,
jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet poeli mlazati
njegovi bijeli, isti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilo
zamaeno njegovom krvlju.
No i bez tih izmiljotina o njegovim natprirodnim svojstvima,
njegova je ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno
znaajnih osobina koje bi mogle silno raspaliti svaiju matu. Nije

150
Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjeveroameriki arhipelag. Prev.
212

se toliko razlikovao od ostalih glavatih uljeura oblikom svoje
trupine koliko kako negdje ve spomenusmo svojim udnim
snjenobijelim, namreuranim elom i visokom, poput piramide
izboenom, bijelom grbom. To su bila njegova karakteristina
obiljeja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim, nepoznatim
morima ve iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji za njega
bijahu uli.
Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i
iarano mrljama iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih,
prozvali Bijeli kit, i taj je nadimak nalazio svoje doslovno
opravdanje kad bi se kit pojavio tono u podne u svoj svojoj
blistavoj ivosti kako klizi tamnomodrim morem, ostavljajui za
sobom mlijenu stazu guste umavke, pune zlatnih iskara i
odbljesaka.
Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje
neobine veliine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene
donje eljusti, nego zbog svoje besprimjerne domiljatosti i pakosti
koju je, prema pojedinim izvjetajima, ve toliko puta bio pokazao u
svojim nasrtajima. A najveu stravu izazivala su moda ba njegova
iznenadna, podmukla povlaenja. Kad bi naime plivao ispred svojih
pobjednikih progonitelja, pokazujui prividno sve znake straha, on
bi se, a to je bilo dobro poznato, odjednom naglo okrenuo te bi,
nasrui bijesno na njih, ili porazbijao njihove amce u cjepotine, ili
ih, zaprepatene, gonio natrag k njihovu brodu.
Ve su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se
takve nedae, koje se na kopnu i nisu mnogo prepriavale, u lovu na
kitove esto dogaaju, ipak je predumiljena paklenska
bjesomunost Bijelog kita bila tako strana te se inilo da je svako
osakaenje ili smrt to ju je on skrivio, bilo neto sasvim neobino i
uinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.
Moete dakle i sami lako prosuditi kako li su oajni i bijesni
morali biti oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih
komada smrskanih amaca i pokidanih udova svojih osakaenih
drugova plivajui spaavali iz vrtloga bijele pjene, uskovitlane oko
razjarenog kita, te izmicali prema mirnoj, suncem obasjanoj puini,
gdje je sve bilo radosno i sveano kao da je posrijedi kakva svadba
ili porod.
Dok su se njegova tri raskrhana amca, razbijena vesla i
njegovi ljudi oko njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s
213

razmrskana pramca amca dohvatio brodski no, nasrnuo na kita,
udarajui slijepo oko sebe, kao u arkanzakom dvoboju, nastojei
nasumce da est palaca dubokom otricom, u dubini od hvata,
pogodi ravno u ivot. Taj je kapetan bio Ahab! I tada se dogodilo da
je Moby Dick svojom srpolikom donjom eljusti pokosio Ahabovu
nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s almom Turina, ni
mletakog ili malajskog plaenog ubojice, koji bi ga s veom
pakou mogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe,
u kojoj umalo to nije zaglavio, izgarao od osvetnike mrnje na
toga kita, i da je najposlije ne samo sve svoje tjelesne boli nego i sve
svoje duevno ogorenje poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit
plovio pred njim kao neko mahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih
sila koje mnogoga duevnog ovjeka izjedaju sve dotle dok
naposljetku ne ostane ivotariti samo sa pol srca i sa pol plua. Pred
tom nepojmljivom zlom moi, koja postoji ve od poetka svega, a
za koju ak i moderno kranstvo vjeruje da joj pripada polovina
svijeta, i koju su stari ofiti
151
s Istoka oboavali u liku avola
Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je
kao ovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita,
oborivi na njega sav bijes i svu mrnju osakaena ovjeka. Sve ono
to ovjeka izluduje i razbjenjava, sve to moe uzburkati stvari u
zavjetrini, sve istine zagorene zlobom, sve ono to kida i lomi nae
tjelesne snage, drobi i mijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u
naem ivotu i naem umovanju, sve zlo sve je to u oima
mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno i osvetnikoj ruci
dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbau toga kita svalio je sav
jar i svu mrzost to jo od Adamovih vremena proima itav njegov
rod, a onda kao da su mu prsa vatreno drijelo muara ispalio
je na nju uareno tane svoga srca.
Ne moe se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja,
iskrsla odmah nakon njegova stranog osakaenja. U trenutku, kad
je s noem u ruci nasrnuo na neman, iz njega je planula samo
strastvena tjelesna mrnja, a kad je primio udarac od kojeg se kidao,
zacijelo je osjetio samo smrtni bol osakaena tijela, i nita drugo. No
kad je poslije toga krvavog sukoba morao krenuti kui, kad se dane,
tjedne i mjesece na svom leaju sam borio i nosio s patnjom, plovei

151
Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali tovanje zmiji, koja je, prema
biblijskom prianju, navela prve ljude na grijeh. Prev.
214

usred cie zime i olujnog mora oko Patagonskog rta
152
, onda se
Ahabovo teko izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena dua stapahu
u jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek na
putovanju kui, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta
monomanija, jasno se vidi i po injenici to je na mahove mahnitao i
urlao kao bjesomuan, i unato tome to je imao samo jednu nogu, u
njegovim se divovskim grudima krila tolika ivotna snaga, koja se u
asovima njegova bunila jo jae razularila, te su njegovi drugovi
bili prisiljeni vezati ga na njegovu viseem leaju. I tako ga je, u toj
utezi, bacala s boka na bok teka ljuljavina oluje.
A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje
razapetih jedara, klizei kroz tropske tiine, inilo se da se stari
siromah rijeio svog delirija. Tek to su oplovili Cape Horn, poeo
je izlaziti iz svoga mranog brloga na svjei blagotvorni zrak, no
premda je mirna, jo poneto blijeda ela, opet izdavao svoje
zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari zahvaljivali Bogu
to je iezla njegova strana mahnitost ipak je Ahab u dubini
svoje due i dalje bijesno mahnitao.
Ljudsko je ludilo esto neto vrlo lukavo i podlo. Kad ve
mislite da se rasplinulo ono je moda poprimilo samo neki
neprimjetni, blai oblik. Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo
uvuklo u dubinu, kao to se pomamni Hudson, kada tee kroz
planinske gudure, slijeva u ue korito, ali zato dublje zadire. U tom
svome zajaenom obliku Ahabova monomanija nije nita izgubila
od svoje prvotne snage. Ono to je prije bilo samo popratna pojava,
sad je postalo ivim, pokretnim elementom. Ako se mogu posluiti
ovom smionom usporedbom, njegovo je specifino ludilo jurialo na
njegovu openitu normalnost, ponijelo je, osipavajui
koncentriranom vatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I
tako je Ahab, na kraju krajeva, sada raspolagao tisuu puta veom
energijom od one koju je kao zdrav ulagao u bilo kakav razuman
pothvat.
Mnogo toga rekosmo, ali vei, mraniji i dublji dio Ahabova
bia ostaje nenasluen. Uzalud ovjek pokuava uiniti pristupanim
ono to je veliko i duboko a svaka je istina duboka. Sputajui se

152
Cape Horn. Prev.
215

duboko dolje, daleko od srca naikane palae Cluny,
153
gdje smo
sada, skrenite, o, vi kojima je duh blag i sjetan, skrenite u goleme
rimske dvorane Terma, gdje se duboko ispod bajoslovnih kula i
tornjeva to niu na ljudskom povrju, duboko u zemlji povija
korijenje ovjekove veliine i lei sva njegova velianstvena i
strana sutina, sr i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina meu
starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova!
Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi ele narugati
porobljenom kralju koji strpljiv kao Karijatida,
154
dri povrh ledena
svog ela preteki teret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o vi
kojima je duh sjetan i gord, i stavljajte svoja pitanja tome tunom i
ponositom kralju! Da, da, porodina slinost! on vas je porodio, o
vi mladi kraljevski prognanici: staru dravnu tajnu moe vam odati
samo va mrki pradjed.
Ahab je, naime, u dui svojoj donekle nasluivao da su sredstva
kojima se sluio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjeaji
koji su ga poticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu
injenicu, ili je izmijeniti, ili joj izbjei, znao je da se pred ljudskim
rodom pretvarao, i da se donekle i sad jo pretvara. No to njegovo
pretvaranje proizlazilo je iz osjeajnosti, i nije bilo plod odlune
volje. Pa ipak mu je ta hinjena gluma tako dobro uspijevala te je
svaki ovjek u Nantucketu, kad je Ahab najposlije sa svojom
bijelom koanom nogom stupio na kopno, morao odmah pomisliti
kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu je pretrpljena strahota
saegla duu.
A kad se proulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi
dovodili u vezu sa spomenutim ili slinim uzrocima, ba kao i teku
sjetu koja se oborila na nj i drala ga poslije, sve do samog asa kad
se, uoi ovog putovanja, ukrcao na Pequod. Nije nevjerojatno ni
to da mudri Nantucketanci, koji u svemu imaju pred oima svoju
korist, nisu ni izdaleka zbog tih zlosutnih njegovih simptoma
pomiljali da mu uskrate zapovjednitvo nad kitaricom, nego su,
naprotiv, bili skloni povjerovati da je ba zbog svega toga to je
pretrpio, bio jo sposobniji i pozvaniji da poput bijesna osvetnika
bude ponovno poslan na tu stranu i krvavu rabotu u lov na

153
Cluny uvena parika palaa iz 15. stoljea. Obuhvaa ruevine palae
zvane Julianove terme i muzej bogat razliitim umjetninama. Prev.
154
Ljudski (enski) lik kao stup nosa u starogrkoj arhitekturi. Prev.
216

kitove.
Izjedan iznutra, osakaen izvana, zahvaen ludilom to ga
otrim pandama pritie i ne puta takav, kad bi se naao, bio bi
kao stvoren da baci harpun i digne svoje koplje na najstraniju od
svih zvijeri. No ako bi se takav sa bilo kojeg razloga smatrao
tjelesno za to onesposobljen, ipak bi taj isti bio savren zapovjednik,
koji bi znao odueviti svoje ljude i podviknuti da jurnu naprijed u
borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: proet tom svojom
pritajenom ludou i sav uskipio bjesomunim jarom, Ahab je
krenuo na to putovanje imajui pred oima jedan jedini cilj lov za
Bijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u
snu naslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom ovjeku,
eh kako li bi mu njihove prestravljene i pravednike duice oduzele
zapovjednitvo nad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe,
oekujui nakon povratka svakog broda zveket zlatnih dolara.
Njemu je pak bila na pameti samo smiona, neutaiva i nadnaravna
misao o osveti.
I tako je taj sijedi bezbonik zametnuo hajku i grdnim
psovkama progonio Jobova kita oko svijeta, zapovijedajui posadom
koja se uglavnom sastojala od odmetnika polutana, propalica i
kanibala, a kojoj moral bijae jo vie oslabljen Starbuckovom
nesposobnou da ih prome svojim osjeanjem potenja i
pravinosti, Stubbovom nepresunom veselou, bezbonou i
nehajnou, te Flaskovom beznaajnou. Kao da je neka avolska
kob zbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i
takve asnike da mu tako pomognu u njegovoj luakoj osveti.
Zato su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov
zanosni bijes? to li je zaaralo njihove due te se kadikad inilo da
je njegova mrnja bila i njihova mrnja? Kako je do svega toga
dolo? to je Bijeli kit znaio za njih i njihovo nesvjesno shvaanje
te im se na maglovit i neobjanjiv nain priinjalo da je on Demon
ivota, koji plovi po morima? Da bi se sve to objasnilo, valjalo je
dublje zaroniti nego to sam ja, Ismael, kadar da zaronim. U svima
nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje ali kako da po vjeno
promjenljivom i priguenom udaranju njegova pijuka naslutimo na
koju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive
ruke? Moe li ami, privezan uz brod to plovi, mirno stajati? to
se mene tie, ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se
prilikama, no dok su svi bili kao pomamni da se to prije sukobe s
217

kitom, ja sam u toj nemani gledao samo veliko, smrtonosno zlo.
218

42. BJELOA BIJELOG KITA
to je Bijeli kit znaio za Ahaba, to smo rekli; no to je,
ponekad, za mene znaio, to treba jo objasniti.
Osim onih posve openitih obiljeja Moby Dicka, koja su u
svakom ovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je jo neto,
neto neodreeno, bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je
katkada svojom snagom nadjaavala svako drugo osjeanje, a koja
je ipak bila tako tajanstvena i neizreciva te se gotovo bojim hou li
je uope moi rijeima iskazati. Bila je to kitova bjeloa, i ta me
bjeloa zaprepaivala iznad svega. Ali hou li uspjeti sve to
objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samo
priblino, inae bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.
Bjelina u samoj prirodi u mnogo emu kao da nekom osobitom
vrlinom oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i
biser. Neke su nacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni
barbarski kraljevi od Pegua
155
stavljali naslov Gospodar bijelih
slonova ispred svih ostalih svojih zvunih titula, a dananji
sijamski kraljevi na svom stijegu imaju istoga bijelog etveronoca;
na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kao snijeg, a velika carska
Austrija, nasljednica svemonoga Rimskog Carstva, vije bijelu
zastavu kao znak svoje carske moi. Bijela boja dolazi do izraaja i
u samoj ljudskoj rasi, priznajui bijelcima gospodstvo nad svim
ostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak
radosti, jer kod starih Rimljana bijeli je kamen oznaavao radostan
dan. I mnoga druga naa osjeanja i simboli obiljeeni su tom
bojom, i mnogo toga to je dirljivo i plemenito, nosi tu boju,
napriliku enska nevinost i dostojanstvo starosti. Ameriki Indijanci
poklanjaju bijeli ps, wampum,
156
u znak najvee poasti. U mnogim
zemljama bijela boja u obliku sudakog hermelina simbolizira
uzvienost Pravde, i u bijelcu koji se upree u koije kraljeva i
kraljica, uveliavaju svakidanji kraljevski sjaj. U najviim
misterijama mnogih religija bjelina je simbol boanske istoe i
moi: perzijski oboavatelji vatre oboavahu bijeli, raljasti plamen

155
Okrug u donjoj Burmi (Indija). Prev.
156
Niza od morskih koljki; sluila sjeveroamerikim Indijancima umjesto
novca i kao nakit, a darivali bi je i bijelcima s kojima bi sklopili mir. Prev.
219

kao najveu svetinju na rtveniku, a u grkoj je mitologiji veliki
Zeus prikazan u inkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi
157
zimi
rtvovali svetog Bijelog psa, a to je bio najsveaniji in u njihovoj
teologiji: smatrali su tu bijelu vjernu ivotinju najistijim glasnikom
kojeg su svake godine tako slali Velikom Duhu s porukama svoje
vjernosti i odanosti. Izravno od latinske rijei za pojam bijel
potjee ime za jedan dio ornata svih kranskih sveenika, za
albu,
158
koju sveenik nosi ispod casule
159
a pri rimokatolikim
lamentacijama
160
bijela boja dolazi do vidnog izraaja. U Otkrivenju
sv. apostola Ivana bijele se halje daju onima koji su spaeni, a
dvadeset i etiri starjeine sjede odjevene u bijele haljine pred
velikim bijelim prijestolom Svevinjega, koji tu sjedi kao oblak
bijeloga pamuka....
Pa ipak, unato svima tim misaonim povezanostima sa svime
to je blago, asno i uzvieno, iz same biti bijele boje kao da vreba
neto varavo to moe zatraviti duu veom stravom nego to je i
jeza pred krvavim crvenilom.
Ba ta varava kakvoa proima pomisao na bjelinu, kad ona
nije vie vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego
zdruena s neim to je ve samo po sebi strano, te uveava strah
do krajnosti. O tome nam svjedoe bijeli medvjedi u polarnim
krajevima i bijeli morski psi u tropskim morima. Zato te ivotinje
djeluju na nas tako strano i jezivo? Zar nije ba zbog te njihove
glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloa ulijeva nam osjeaj
neke odvratne mekoe, koja je vie gnusna nego strana, ta sablasna
bjeloa koja u nas bulji nijemo, zlurado i prodrljivo. I zato strani
tigar sa svojim ljutim pandama i heraldinom dolamom nikad nee
tako razbiti svu vau sranost kao oni bijelim mrtvakim platevima
zaogrnuti medvjedi i morski psi.
161


157
Zajedniko ime indijanskih plemena koja su u doba otkria Amerike
obitavala na objema obalama Rijeke Svetog Lovrijenca (St. Lawrence River).
Prev.
158
Bijela duga koulja katolikog sveenika, ispod misnog ruha. Prev.
159
Misnica koju sveenik oblai kad slui misu. Prev.
160
Lamentacije ili tualjke, katoliki crkveni obred u Velikom tjednu. Prev.
161
to se tie polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zai u taj predmet, mogao
bi ustvrditi da nije ta bjeloa sama po sebi uzrok to nam se ta zvijer priinja tako
groznom, nego da analizirajui potanje dolazimo do zakljuka kako ta groza
proizlazi iz okolnosti to se neodgovorna krvolonost te ivotinje skriva pod bijelim
runom nebeske nevinosti i ljubavi, pa kad se u naoj svijesti zdrue dva tako oprena
220

Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog
snebivanja i blijedog strahovanja, kojom u svaijoj mati
plovi taj bijeli fantom? To nam nije Coleridge
162
prvi doapnuo, nego
Boja velika, istinoljubiva pjesnikinja Priroda.
163


osjeaja, polarni nas medvjed plai ba tim svojim neprirodnim kontrastom. Ali kad
bi sve to zaista i bilo tako da nema te bjeloe, nikad ne biste osjeali tako
intenzivan strah.
U pogledu bijelog morskog psa, ona bijela sablasnost to klizi ispod morske
povrine kada tu ivotinju promatramo kako mirno i bezazleno poiva, udno se
podudara s onim istim sablasnim mirom polarnog etveronoca. Francuzi su izvrsno
okarakterizirali tu ribu imenom to su joj ga nadjenuli. Katolika se misa zadunica
poinje rijeima Requiem aeternam (pokoj vjeni); odatle samo rije requiem
oznaava samu tu misu kao i pogrebnu muziku. Aludirajui na njegovu bijelu, tihu
smrtnu mirnou, i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su ga nazvali Requin.
Biljeka pieva.
162
Samuel Taylor Coleridge (1772.-1834.), engleski pjesnik, kritik i filozof.
Pisac misli na njegovu pjesmu The Rhyme of the Ancient Mariner ( Balada o
Starom Mornaru), u kojoj ubijeni albatros progoni brod stravama i nesreama,
simbolizirajui nadnaravne sile. Prev.
163
Sjeam se prvog albatrosa to sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog
dugog nevremena u blizini antarktikih voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom
prijepodnevne strae, a na palubi je bilo sve zatuteno od pramenja magle. I tu,
svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam neto pernato, veliko, kraljevski
velianstveno i bijelo, sa zavinutim kljunom. Od vremena do vremena zamahuje
svojim arkanelskim krilima, kao da e obuhvatiti neki nevidljivi sveti koveg.
udno podrhtava i trese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to bie izvija bolne
krikove, nalik na tuno dozivanje mrtvoga kralja koji se u smrtnoj amotinji javlja s
one strane groba. Kroz te zagonetne, udesne oi kao da mi pogled prodire u neke
tajne to se dotiu samog Boga. Kao Abraham pred anelima, ja se duboko poklonih.
To bijelo bie bjee tako bijelo, a krila mu tako snana i velika, te sam u toj pustinji
beskrajne morske puine izgubio svaki osjeaj gradskog ovjeka i sva sjeanja na
gradove i gradske obiaje. I dugo gledah tako u to pernato udesno bie. Ne mogu
rijeima ispriati, mogu samo natuknuti koje su misli tada sijevnule kroz moj mozak.
Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se i upitam jednog mornara kakva je to
ptica. Zlogodnica, odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prije nisam uo to ime. Zar
je mogue da ljudi s kopna uope i ne poznaju to velianstveno stvorenje? Ne, to nije
mogue! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci zlogodnicom zvali
pticu albatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u
kakvoj vezi s onim tajanstvenim osjeajima koji su mene proimali kad sam prvi put
ugledao tu pticu na naoj palubi; a u ono vrijeme nisam ni poznavao tu baladu, kao
to mi nije bilo poznato ni to da se ta ptica zove albatros. No ta moja izjava indirektno
samo jo vie istie veliku vrijednost te pjesme i njena pjesnika.
Tvrdim, dakle, da se u udesnoj tjelesnoj bjelini te ptice krije tajna njegovih
sablasnih ari, a to je istina, koja to jae dolazi do izraaja to jednu vrstu tih ptica
uslijed neke jezine neloginosti nazivaju sinji albatros, koje sam takoer vidio, ali
221

U analizama naeg Zapada i priama Indijanaca veliku slavu
daju Vilenom bijelcu prerije plemenitu, kao mlijeko bijelu atu,
konju okatu, prsatu i male glave, koji ima u sebi vie dostojanstva
od tisuu kraljeva, kad se, nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj
vilovitosti. Bio je izabrani voa golemih stada divljih konja, kojih su
panjaci u ono vrijeme bili omeeni samo planinskim lancem Rocky
Mountains i gorjem Alleghany. Po suncem obasjanim vrhuncima tih
planina kaskao je prema zapadu, predvodei svoje stado kao to
zvijezda Veernjaa svake veeri predvodi beskrajne vojske
rasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput
repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila
je to velianstvena, arkaneoska pojava u onom jo nepokorenom
carstvu Divljeg zapada, koja bi bljesnula pred oima drevnih
trappera
164
i lovaca, podsjeajui ih na slavu praiskonskih vremena,
kad je Adam hodio po svijetu, gord kao boanstvo, vedra ela i
neustraiv, kao i taj bijeli at. Svejedno je li stupao okruen svojim
pobonicima i maralima, na elu svojih nebrojenih kohorta to su u
beskraj tekle ravnicom ko kakva druga rijeka Ohio, ili je nad svojim
podanicima to su pasli uokrug obzorja drao smotru vojske, trei u
galopu, frkui nozdrvama to su se crvenjele na snijegu njegove
bjeline kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji su Indijanci
drhtali pred njim u smjernom strahopotovanju. A po onom to se o
tome plemenitom konju kazuje u priama, moemo nedvojbeno
razabrati da ga je ba ta njegova bjeloa zaodjenula boanstvenou,
te da je upravo ta boanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale,
ulijevala istodobno i neku neizrecivu stravu.
No ima i drugih sluajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i
udnovatu krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.

ih nikad nisam promatrao s onim uzbuenjem s kojim sam gledao tu antarktiku
burnicu.
A kako je to udesno bie bilo uhvaeno? Ne recite nikom, pa u vam odati
tajnu; pomou izdajnike kuke na uzici, kad je albatros poivao na morskim
valovima. Na kraju krajeva kapetan jc od njega uinio potara, svezavi mu komu
vreicu oko vrata, a u njoj pisamce s oznakom mjesta i vremena gdje se brod tada
nalazio. A onda ga je pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjem da je tu potansku
torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros odnio ravno u Nebo kamo je bijela
vihornica odletjela, da se pridrui kerubinima koji se tamo, masui krilima, klanjaju
Gospodinu. Biljeka pieva.
164
Sjeveroameriki lovci krznai. Prev.
222

to nas tako udno odbija od albin,
165
te odvraamo pogled od
njih, pa im se i sami njihovi prijatelji i roaci sklanjaju s puta? To je
ona njihova bjeloa po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjelo,
graen je ba kao i svaki drugi ovjek tijelo mu nije deformirano
pa ipak, njegova ga posvemanja ubijeljenost ini runijim od
kakve nakaze. A zato?
Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako
opipljivim, ali utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne
zaboravlja da osim ostalih svojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo
jezivosti. Zbog svoga snjenog izgleda ona nemilosrdna svetinja s
Junog mora, suhburica, dobila je ime bijela vijavica.
166
Ni u nekim
povijesnim zgodama ljudska umjetnost zla nije smetnula s uma to
snano pomono sredstvo. Koliko stranije djeluje ono mjesto u
Froissartu
167
kad oajni flandrijski bijeli kapucini, zakrabuljeni
snjenim simbolom svoje drube, bijelim kukuljicama, na trgu u
Gentu ubijaju svoga tlaitelja, grofovskog upravitelja.
A u mnogom pogledu i zajedniko, batinjeno iskustvo
svjedoi o nekom nadnaravnom znaenju te boje. Ne moe se porei
da na nas, kad promatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo
mramorna bljedoa na njegovu licu: kao da je ta bljedoa vie znak
stravina snebivanja nad drugim svijetom negoli znak predsmrtne
strepnje na ovome. A bljedoa mrtvaca upuuje nas na bjelinu
mrtvakoga pokrova kojim prekrivamo mrtvo tijelo. U ludom
praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mate u snjenobijele
plateve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeliaste magle... Kad ve
govorimo o svim tim grozotama, spomenut emo i to da i sam kralj
straha i uasa, apokaliptini jaha, kako ga personificaraju
evanelisti, jezdi na bijelu konju.
Stoga, ma kakvu velebnu ili draesnu stvar ovjek simbolizirao
bjeloom, morat e priznati da ona i u svom najdubljem i najistijem
znaenju izaziva u dui neku udnu sablasnost.
No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak kako
e obini smrtnik to sebi protumaiti? Analize tu ne moe biti.

165
Albinizam (od lat. albus, bijel), bjelokonost, priroen nedostatak konog
pigmenta u ljudi i ivotinja, te im je zato bijela kosa i dlaka i crvena boja oiju.
Albino, bjelo, ovjek obiljeen tim znacima. Prev.
166
Engleski white squall, suhburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu
nema ni oblaka. Prev.
167
Jean Froissart (umro oko 1410), francuski ljetopisac i pjesnik. Prev.
223

Moemo li se nadati da emo poslije ovo nekoliko navedenih
primjera u kojima bjeloa, premda trenutno ni u kakvoj, ili samo
djelominoj misaonoj povezanosti s osjeajem straha, ipak djeluje
na nas svojom, makar i posve izmijenjenom arolijom moemo li
se, dakle, nadati da emo, ma i sluajno, nai klju za tu zagonetku
koju rjeavamo?
Pokuajmo! No, za tako zamreno isprepletene probleme hoe
se mnogo pronicljivosti, i ovjek bez mate nee moi pratiti takva
razmatranja. Bez sumnje ima mnogo ljudi koji su u mati proivjeli
takve dojmove, ali ih zacijelo ima vrlo malo koji su u tim asovima
bili svjesni toga to osjeaju, te im zato nee biti mogue da
ponovno sebi doaraju te dojmove.
Zato neobrazovan ovjek, kad se samo spomene blagdan
Duhova,
168
a tek je slabo upuen u znaenje toga dana vidi pred
sobom samo nijemu povorku hodoasnika koji polagano koraaju
oborene glave, zaogrnuti platevima snjene bjeline? Ili zato
nenaitanom, neizopaenom protestantu srednjoamerikih drava
sam spomen bijelih redovnika ili bijelih opatica izaziva
pomisao na slijepu statuu?
to je tako neobino na onim priama o utamnienim ratnicima
i kraljevima (jer to da su baeni u tamnicu i nije tako neobino!)
te na matu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jae djeluje White
Tower
169
u Londonu negoli one druge, susjedne kule Byward
Tower, pa i Bloody?
170
A one uzvienije kule, White Mountains
171
u
New Hampshireu, koje duu ispunjavaju osjeajem neke divovske
sablasnosti, dok Blue Ridge
172
u Virginiji budi u srcu osjeaj rosne
mekoe i sanjivih daljina? Kako to da ime Bijelo more, sasvim
neovisno od svih zemljopisnih irina i duljina, budi u nama neku
sablasnu jezu, dok nas ime uto more uljuljava u zemaljske i
bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima,
prosanjanim na valovima, iza kojih slijede arenilom svih boja
ukraeni, ali ve od nonog drijema zahvaeni zalazi sunca? Ili zato
da se posluimo primjerom neega bestjelesnog to je mata

168
U engleskom: Whitsuntide, doslovno Bijela nedjelja, i odatle asocijacija.
Prev.
169
Bijela kula. Prev.
170
Krvava kula. Prev.
171
Bijela brda. Prev.
172
Planinski lanac, doslovno Plave gore. Prev.
224

stvorila kada itamo srednjoeuropske drevne bajke, bljedolik
ovjek visoka uzrasta iz dubokih uma Harza, koji svoju
nepromjenljivu bljedou tiho i neujno pronosi kroza zelenilo
lugova zato je taj fantom straniji od svih kriavih vraiaka
Blocksberga
173
?
Ne ini beutnu Limu
174
najudnijim i najtunijim gradom to
ga ovjek moe vidjeti, samo podsjeanje na potrese to rue
tornjeve njene katedrale, ni divljanje njezina pobjenjelog mora, ni
njeno beutno suho nebo to nikada ne daje kie, ni pogled na
iroku ravan nagnutih tornjeva, uruenih kupola i iskrivljenih
krieva (nalik na pristan naikan usidrenim brodovljem), ni ulice
predgraa s uruenim proeljima kua to lee jedne preko drugih
poput razasutog snopa karata. Lima je prekrivena bijelim velom, i u
toj se bjeloi njezina bola krije jo vei uas. Stara kao Pizarro,
175
ta
bjeloa uvijek nanovo prekriva njene ruevine, ne putajui
draesno zelenilo da ih prekrije svojim platem, nego preko njenih
razvaljenih utvrda razastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukruuje i
samu onu iskrivljenost.
Znam da openito shvaanje ne priznaje da je taj fenomen
bjeloe glavni uzronik, te se stvari koje su ve same po sebi grozne
ine jo groznijim, i da ovjek bez mate u tim pojavama ne vidi
nita posebno grozno, dok je drugom ovjeku opet ba taj fenomen
bjeline najstraniji, osobito ako se javlja u nekom obliku koji nita
ne kazuje ili je openit. to mislim rei tim dvjema tvrdnjama,
moda u uspjeti donekle objasniti slijedeim primjerima.
Prvo: Kada mornar, plovei sve blie k nepoznatom kopnu,
nou uje mlatanje valova o hridi, zapast e u strah, trgnut e se i
uprijeti svom snagom da izvri svoju dunost no ako ga u istim
prilikama u pono pozovu s leaja, da vidi kako njegov brod plovi
usred noi po mlijenoj bjelini mora, kao da sa svih strana s okolnih
grebena plivaju prema njemu neki bijeli medvjedi, onda e ga
obuzeti nijema praznovjerna jeza praminjavi fantom ubijeljene
vode njemu e se priinjati kao prava sablast; uzalud olovni visak
uvjerava da nema vie opasnosti od nasukavanja, uzalud pramac i

173
Po njemakom narodnom kazivanju sastajalite vjetica na uzvisini Brocken
u gorju Harz u srednjoj Njemakoj. Prev.
174
Glavni grad junoamerike drave Pera. Prev.
175
Francisco Pizarro (umro 1541.), panjolski konkvistador (osvaja) koji je
otkrio i osvojio Per. Prev.
225

krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak nee imati mira sve dok pod
sobom ne opazi modru vodu. Ali nema tog mornara koji e vam
otvoreno priznati: Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se
razbijemo o neke skrivene peine, koliko me bilo strah one grozne
bjeline oko nas.
Drugo: Peruanske Indijance vjeni onaj pogled na snjene
Ande ne ispunjava nikakvim strahom jedino e moda pomiljati
kako na onim dalekim pustim visovima caruje vjeni snijeg i led, i
prirodno osjetiti kako bi bilo grozno kad bi ovjek zalutao u onoj
osami i divljini. Slino je i kod gortaka iz uma na amerikom
Zapadu kad izbije na beskrajnu istinu te posve ravnoduno gleda
snjenim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjene od stabla ili grane
koja bi prekinula ukoenu obamrlost bjeline. Ali drugaije gleda
mornar bjelinu antarktikog mora koje mu snagom studeni i mraza
doarava paklenske varke i arolije, te ovjek, sav promrzao i napol
slomljen, umjesto duge, da mu dade traak nade i utjehe u nevolji,
vidi pred sobom samo beskrajno groblje to se na nj ceri bezbrojnim
ledenim nadgrobnicima i skrhanim krstaama.
No meni je kao da ujem tvoj glas: Sve mi se ini da je to
bijelo poglavlje o bjeloi samo bijela zastavica to lepra iz
straljive due; Ismaele, Ismaele, postaje sumoran, podlijee
predrasudama!
Reci mi, kako to da ono mlado snano drijebe, odrijebljeno u
nekoj tihoj dolini Vermonta, daleko od svih divljih ivotinja kako
to da ono u pol bijela i sunana dana, kad iza njega, tako da te nc
moe vidjeti, samo zamahne netom oderanom bizonovom
176
koom,
osjeti mousni ivotinjski zapah, te se odmah uznemiri, re, frke,
koluta oima, te kopa zemlju kopitima, pomamno, stravino? Ono se
ne sjea otrih uboda rogovlja divljih ivotinja u svojoj zelenoj
sjevernoj domaji, te ga ti udni mirisi ne mogu podsjeati na
iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer to to drijebe iz Nove Engleske
zna o crnim bizonima dalekog Oregona?
I u tome, eto, prua ti se primjer kako i nijema ivotinja
nagonski osjea djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisue milja
daleko od Oregona, drijebe njui onaj divlji zapah mousa, osjea
blizinu otrorogih bizona deraa koji u tren oka mogu nahrupiti te
zgaziti u prainu jadno i naputeno prerijsko drijebe.

176
Vrsta velikih amerikih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. Prev.
226

I tako priguen tutanj mlijeno ubijeljene puine, sablasni
unji bijelim mrazom zakienih planina, nesmiljeni snjeni zapusi
prerija, sve to na Ismaela djeluje kao ono mahanje bizonovom
koom na prestravljeno drijebe!
Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno to se oituje
tako tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono drijebe, to
neto bezimeno mora negdje postojati. Premda se ini kao da je
vidljivi svijet stvoren u ljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.
No jo nismo saznali u emu lei arolijska mo te bjeloe, niti
zato ona s takvom silinom djeluje na duu, i zato a to je jo
neobinije i udesnije zato ona, kako smo vidjeli, najznaajnije
simbolizira sve to je duhovno, pa je u svojoj biti ak veo i koprena
to zastire kranskog Boga, no u isti je mah i sredstvo koje
uveliava sve ono to ovjeka proima jezom.
Je li to zbog toga to strah i jeza svojom neodreenou
nagovjeuje nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira,
te nas prosrsuje kao no u lea, usaujui nam misao o naoj
posvemanjoj nitavosti kad promatramo bijele bezdane Mlijene
staze? Ili je to moda zato to bjeloa u svojoj biti i nije toliko boja
koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u isti mah i zbir svih boja.
Zar zato tako nijema, ali znaajna praznina ispunjava iroku
prostornost krajolika u snijegu da nas jeza hvata pred
bezbonikim arenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju
filozofa prirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki
gordi sjaj i draesni odbljesak, blage are sunanih zalaza, po nebu i
umama, zlaani barun leptiria i leptirasta lica mladih djevojaka,
sve to samo lukave i vjete obmane, da sva ta arolikost u biti
samih stvari i ne postoji, da je to samo neto izvanjsko, prividno, te
anstvena Priroda samo namazana, kao lice u kakve djevojure to
lanim arima prekriva samo hrpu kostiju pa ako, polazei jo
dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapoelo
svjetlo koje i doarava svaku boju u Prirodi, sluajno ostane u
sebi zauvijek bijelo ili bezbojno i pone bez ikakva posredstva
djelovati na materiju, svi bi onda predmeti, i tulipani i rue, ostali
bijeli: kad dobro promislimo, taj bi osakaeni svemir leao pred
nama kao gubavac. I poput tvrdoglavih putnika u Laplandu, koji
nee da nose tamne naoale, tako i jadni nevjernici bulje u veliajni
bijeli pokrov to im zastire sve vidike, bulje dok ne oslijepe. A sve
je to simbolizirano u albino-kitu. udite li se jo uvijek lovakoj
227

strasti njegovih hajkaa?
228

43. POSLUHNI !
Pst! Jesi li uo taj um, Cabaco?
Bilo je to za vrijeme pasje strae,
177
a sve je sjalo u jakoj
mjeseini. Mornari stajali u redu to se protezao od jednog tanka za
vodu u sredini broda pa do bave za vodu na krmi. Tako su jedan
drugome dodavali kablie da napune bavu. Veina ih stajala u
posveenim granicama, na kasaru, te su stoga izbjegavali svaki
razgovor i lupanje nogama. I tako su se kablii prometali iz ruke u
ruku, a sve u mrtvoj tiini, koju bi samo ponekad prekinuo udar
vjetrom zahvaena jedra i jednomjerni um brodske kobilice, koja je
ustrajno klizila naprijed.
Sve bijae tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoa, koji je
stajao blizu tive, doapnu susjedu, nekom Cholu,
178
a sljedee rijei:
Pst! Jesi li uo taj um, Cabaco?
Hvataj kabli, Archy! Kakav te um spopao?
Opet se javlja, u tivi, zar ne uje? Kaljanje, da, ba kao
da je tko zakaljao.
Hajd k vragu, kakvo te kaljanje napalo! Dodaj prazni
kabli!
Eto, opet se uje, kao da se dvojica-trojica u snu prevru...
Sad opet, posluhni!
Caramba! Zavei ve jednom, drue! To ti se ono malo
raskvaena dvopeka to si ga za veeru pojeo, sada burlja u buragu, i
to je sve. Pazi na kabli!
Reci to te volja, drue, no u mene je otar sluh!
Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od
Nantucketa uje kako stara kvekerica plete i pletaom iglom zvecka!
Dakako, ti si taj momak!
Samo se ti rugaj, vidjet emo kako e se to zavriti!
Posluhni, Cabaco! Tu pod krmom krije se netko koga jo nismo
vidjeli na palubi, a sve mi se ini da je i naem starom Mogulu neto
o tome poznato. uo sam kako je Stubb jednog jutra, na strai,
rekao Flasku da se tu neto sprema!
Kojeta! Kabli amo!

177
Straa od ponoi do etiri izjutra. Prev.
178
Cholo, indijansko pleme u podruju Amazonke Prev.
229

44. AHABOVE POMORSKE KARTE
Da je tko sluajno poao za kapetanom Ahabom dolje u
njegovu kabinu, nakon oluje to se oborila one noi kad je tako
mahnito bio zapeaen ugovor izmeu njega i njegove posade
vidio bi kako je pristupio krinji to se nalazila ispod krmenice,
izvadio odande omaan smotak izguvanih, poutjelih pomorskih
karata, te ih razmotao pred sobom, na svome nepominom stolu.
Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i paljivo poeo prouavati
razliite crte i osjenenja, i kako olovkom, polako ali sigurno,
ucrtava nove smjerove u dotad jo praznim prostorima. Ovda-onda
zavirio bi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima
su bila upisana godinja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za
prijanjih putovanja bili ugledali ili ulovili uljeuru.
I dok je bio zaposlen tim prouavanjem, teka se kositrena
svjetiljka, objeena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala
kako se brod ljuljao, bacajui naizmjence trake svjetla i sjene po
njegovu naboranu elu, te se gotovo inilo kao da neka nevidljiva
olovka kao to je on ucrtavao linije i smjerove no poutjelim
kartama i po duboko izbrazdanoj karti njegova ela povlai neke
crte i pravce.
Ali nije Ahab samo te noi, sred gluhe tiine svoje kabine,
prouavao svoje karte. On ih je gotovo svake noi vadio, i gotovo
svake noi njegova je ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala
nove. Jer s pomou karata svih etiriju oceana, to leahu pred njim,
Ahab je muno raspletao splet morskih struja i vrtloga, imajui na
umu samo to sigurnije ostvarenje svojih luakih namisli.
Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i obiajima
levijatana, moglo bi se priinjati da je smijeno i beznadno to
ovjek tako pokuava pronai jedno usamljeno stvorenje po
beskrajnim oceanima naeg planeta. No, Ahab je drugim oima
gledao na to, jer je poznavao smjerove svih kretanja i strujanja
mora, te je tako mogao proraunati i smjer kojim more nosi
uljeurinu hranu, kao i to u koje e je godinje doba i na kojem
odreenom meridijanu najlake loviti. Tako je dolazio do nekih
pretpostavki, koje su se uvelike pribliavale izvjesnosti, u pogledu
dana i mjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.
injenica da se uljeure u odreenim vremenskim razmacima
230

navraaju u stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju
sljedee: kad bi ih po cijelom svijetu tono promatrali, i kad bi se
paljivo usporeivali brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjaa-
kitarica, moglo bi se ustanoviti da se ti pohodi uljeura
nepromjenljivo tono podudaraju s dolaenjem i odlaenjem sleeva
ili sa seobom lastavica. Na temelju toga pokuavali su izraditi karte
o kretanju uljeure.
179

Kada pak kitovi plove od jednog hranilita na drugo, tada ih
vodi njihov nepogreivi instinkt ili recimo radije njihova bogom
dana snalaljivost te se kreu u takozvanim ilama i dre se
odreenog pravca u oceanu sa tako neminovnom tonou da nikada
nijedan brod nije plovio svojim pravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz
desetinu te udesne preciznosti. Iako je u tim sluajevima smjer
kojim kitovi plove prav pravcat kao mjernika uzica, i premda je
pruga njihola putovanja najtonije omeena vlastitim
nepromjenljivim vlastitim brazdama, ipak ta ila obuhvaa irinu
od nekoliko milja (vie ili manje, prema tome kako se nagaa da se
ila rastee ili suzuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne
visine kad lovaki brod s budnom pozornou klizi kroz te magine
zone. Iz toga slijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim
zemljopisnim irinama na takvim putovima s velikom vjerojatnou
mogu pronai ti kitovi koji se sele.
I zato se Ahab mogao ne samo nadati da e u tim tako
provjerenim vremenskim razmacima i u tim poznatim, meusobno
tako razdaljenim ispaama naii na plijen, nego je, krstarei po
velikim vodenim prostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao
dapae sam izabrati takav poloaj na puini gdje e vjerojatno
susresti plijen.
Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov
mahniti no ipak metodini plan. A moda zapravo i nije bilo tako.

179
Meutim, poslije toga to sam gore naveo, ovu je zamisao sretno ostvario
porunik Maury od Nacionalnog Opservatorija u Washingtonu svojom okrunicom
od 16. Travnja 1851. Prema toj okrunici izgleda da se takva migraciona karta ve
izrauje, a izvjestan dio tih podataka ve je priopen u samoj toj okrunici. Karta
dijeli ocean na pet podruja, svako od pet stupnjeva zemljopisne irine i pet stupnjeva
zemljopisne duljine; u okomitom smjeru svako je podruje razdijeljeno na dvanaest
prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri prostora, gdje se u
prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom podruju, a u druga se
dva ubiljeuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili uljeure. Biljeka
pieva.
231

Premda se kitovi u izvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u
skupinama na odreenim mjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne
moe zakljuiti da e se ista skupina koja je jedne godine
posjeivala neki prostor, na toj i toj zemljopisnoj duljini i irini,
sljedee godine nai ba na tom istom mjestu, premda se pamti
nekoliko takvih udnih sluajeva kad se to zaista dogodilo. To je
uglavnom tono, ali s nekim manjim ogranienjem, za one starije
samotnjake i pustinjake meu uljeurama. Ako su Moby Dicka,
na primjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom
180

podruju u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na
japanskoj obali, iz toga onda jo ne slijedi da e Pequod na tome
istom mjestu i u odnosnom vremenskom razdoblju neminovno naii
na Moby Dicka. Isto to vrijedi i za neka druga hranilita ili ispae
na kojima se gdjekad pokazao. No, ini se, sva su ta mjesta njemu
sluila samo kao povremena odmaralita, kao neke, da tako kaemo,
sluajne oceanske gostionice i svratita, a ne kao trajnija
prebivalita. Govorei o Ahabovim izgledima da postigne svoj cilj,
mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada i neoekivanih
mogunosti to su mu se pruale prije nego to bi u odreenom
vremenskom razdoblju stigao na neko odreeno mjesto, gdje bi sve
mogunosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi kako se Ahab
usrdno nadao sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj
izvjesnosti. To posebno vrijeme i mjesto bijahu povezani
zajednikim strunim imenom ekvatorijalno doba ili sezona na
ekvatoru. Jer se ondje tada pojavljivao Moby Dick nekoliko godina
uzastopce, zadravajui se neko vrijeme u tim vodama, kao to se
Sunce na svojoj godinjoj putanji u stanovitom vremenu zadrava
kod stanovitog zvijea u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigrao
vei dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi
znali priati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragino mjesto
na kojem je stari monoman naao strani motiv za svoju osvetu. No,
premda je Ahab sve lukavo smiljao i predviao, uvijek budan,
neprestano na oprezu, predajui se svom duom toj neumornoj hajci,
ipak ne bi sebi dopustio da sve svoje nade iskljuivo polae u
spomenutu vanu injenicu, ma kako ona pogodovala njegovu
naumu; ta injenica, zbog budnosti u kojoj ga je drao njegov zavjet,

180
Seychelles, otoje u Indijskom oceanu, sjeveroistono od Madagaskara.
Prev.
232

nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bi propustio i
svaku drugu potragu.
Pequod je, dakle, krenuo iz Nantucketa ba na sam poetak
spomenutog ekvatorijalnog doba. Ma kako se trudio, to god
poduzeo, kapetan ba nikako nije mogao stii sasvim na jug, da
oplovi Cape Horn, da se spusti do ezdesetog stupnja zemljopisne
irine, te da navrijeme zaplovi u ekvatorijalne predjele Tihog
oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idueg ekvatorijalnog doba.
No moda je Pequod tako rano krenuo na put jer je Ahab imao
neke svoje posebne razloge ba s obzirom na cijeli ovaj splet
razliitih okolnosti. Ta pred sobom je imao tristo ezdeset i pet dana
i noi vrijeme to e ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da,
nestrpljivo ekajui, ivotari na kopnu. A tko zna nee li Bijeli kit
provesti svoje ferije u ovim samotnim vodama, daleko od svojih
uobiajenih hranilita, pa iznenada pomoliti svoje smeurano elo
negdje blizu Perzijskog zaljeva, u Bengalskom zaljevu, u
Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama u kojima obitavaju
njegova braa? Moda e vjetrovi, monsuni, pamperi,
sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi samo ako ne
zapue istonjak ili samum natjerati Moby Dicka u krug besputne
vijugave brazde Pequodova krstarenja oko svijeta.
Uzmimo da je tako. Prosuujui sve hladno i mirno zar ipak
ne izgleda luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana,
mogao prepoznati toga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo,
ba kao nekoga bjelobradog muftiju sred vreve carigradskih ulica?
Da, po njegovu kao snijeg bijelom elu i snjeno bijeloj grbi svatko
ga je morao prepoznati. A zar nisam obiljeio kita promrsio bi
Ahab, odbacujui svoje pomorske karte koje je gotovo svu no
prouavao, i preputajui se opet sanjarenju obiljeio ga i sve
proraunao, pa da mi sad izmakne? iroke su mu peraje proreetane
i po rubovima nazupane kao ui zalutale ovce! I tad bi njegove
uskovitlane misli jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala
teka posustalost. Onda bi se uspeo na palubu, da se osvjei, pribere
i ponovno osjeti svoju staru snagu. O, Boe, kakve li tlapnje, zanosi
i muke razapinju toga ovjeka koji izgara od jedne jedine elje: udi
samo za osvetom! Spava zgrenih pesti, a budi se krvavih dlanova, s
noktima zarinutim u ivo meso.
Koliko li su ga puta usred noi bacali s njegova loga
nepodnoljivo ivi sni, nastavljajui njegove teke dnevne misli, a
233

on ih i dalje nosio sa sobom u vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok
se sva sr i bit njegova ivota ne bi pretvorila u neizdrljivu
tjeskobu. A kad bi mu te duevne muke poremetile ravnoteu, kao
to je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorila provalija iz koje
su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu neprijatelji
domahivali da skoi k njima u vatreni bezdan kad bi se u njemu
razjapio taj pakao to mu je gorio u dui, tad bi se odjednom zauo
bezuman krik, i uagrenih oiju Ahab bi izletio iz svoje kabine, kao
da skae s gorue postelje. Ali te duevne boli nisu moda bili samo
neutoljivi znaci neke pritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke,
nego su vie bili jasni simptomi jaine te odluke. Jer u takvim
trenucima ludi Ahab, proraunani, nepomirljivi, postojani lovac i
progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bi poao da spava u svojoj
visaljki, nije bio uzrok i pokreta one strahote koja ga je lomila. Taj
uzrok bijae vjeno naelo ili duh, iv u njemu samom: i u snu,
otkinuto od razbora koji se njime sluio kao oruem, to je naelo
spontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bia
kojemu u tom asu bijae sastavni dio. No budui da um ne postoji
ako nije vezan uz duh, ini se da je to bio razlog s kojeg se, u sluaju
Ahaba, koji je sve svoje misli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj
svrsi, ta svrha vlastitom upornou i htijenjem silom odupirala i
nebu i paklu, kao neko samoroeno i nezavisno bie. tovie, to je
strano bie moglo ivjeti i izgarati, dok se zajednika bitnost s
kojom je bilo zdrueno, prestravljeno otimala i branila od toga
neeljenog i samovoljnog roenja. I stoga je na muke razapeti duh
koji je zurio iz tih onih upljina kada je bie to se inilo da je
Ahab, izjurilo iz svoje kabine bio u tom asu samo prazni lik,
bezoblino mjesearsko bie, iva zraka svjetla koja se nema na
emu odraziti, i zato je u biti samo bijela praznina. Neka ti Bog
pomogne, stare, jer tvoje su misli stvorile u tebi neko bie, a onome
koji se upornou svojih misli tako preobrazi u Prometeja njemu
e jastreb dovijeka kidati ivo srce i njime se hraniti, jer jastreb je
upravo ono bie to ga je sam stvorio.
234

45. SVJEDOENJA
to se tie same fabule ove knjige i to je, dakako, u indirektnoj
vezi s jednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o
nainu ivota uljeura glavatih, preanje je poglavlje, u svome
prvom dijelu, jedno od najvanijih u knjizi, no kako e dalje
pokazati, prijeko je potrebno taj problem jo bolje ralaniti i dublje
zahvatiti, da bi ga itatelj mogao shvatiti u njegovoj biti, te da se
razbiju sve one sumnje to bi mogle nastati zbog posvemanjeg
nepoznavanja same stvari: ta inae bi se lako moglo dogoditi da
poneki jo i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.
Pri izvrenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom
sustavu, nego u se zadovoljiti time to u pokuati uvjeriti svoje
itatelje o istinitosti spomenutih injenica, navodei neka istinita
zbivanja to su meni, kao kitolovcu, poznata iz moga vlastitog
iskustva ili pak po kazivanju. Po tim citatima, drim, svatko e sam
doi do zakljuka do kojeg je meni stalo.
Prvo. Meni su osobno poznata tri sluaja da je kit, pogoen
harpunom, uspio pobjei, te je poslije (u jednom sluaju tek nakon
tri godine) od iste ruke bio ponovno pogoen i ubijen, jer se
pokazalo da su oba koplja, izvuena iz njegove tjelesine, bila
oznaena istim znakom onog harpunaa. U onom sluaju kad su
protekle tri godine, a sve mi se ini, jo i vie, ovjek koji je bacio
harpun u tom je meuvremenu nekim trgovakim brodom otputovao
u Afriku, tu se iskrcao, prikljuio se nekoj istraivakoj ekspediciji,
prodro s njome duboko u unutranjost, gdje je putovao gotovo dvije
pune godine, esto izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija,
divljih uroenika, zvijeri, kunih isparivanja i ostalih nedaa to
snalaze svakoga koji prodire u srce neistraenih predjela. Za to je
vrijeme, ini se, i kit kojeg bijae pogodio svojim harpunom krenuo
na svoje putovanje, te nema sumnje da je triput oplovio kuglu
zemaljsku, dodirujui bokovima sve afrike obale, ali uzalud. Taj se
ovjek ponovno sastao s tim kitom i ubio ga. Velim vam, meni su
osobno poznata tri slina sluaja. U dva sam sluaja vidio ubijene
kitove, a u drugom sam susretu dapae bio prisutan kad su iz kitove
mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom sluaju od
tri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem,
nalazio u lovakom amcu, te sam pri konanom susretu s kitom
235

(poto je bio usmren) jasno prepoznao ispod njegova oka udan
veliki made to sam ga opazio i prije tri godine. Kaem: tri godine,
ali sam vrsto uvjeren da je proteklo vie vremena. To su, eto, tri
moja sluaja, a uo sam i za mnogo drugih, od ljudi kod kojih ne
postoje ba nikakvi razlozi da posumnjate u njihovu vjerodostojnost
i istinoljublje.
Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na uljeure vrlo
dobro poznata injenica o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni
pojma da je bilo nekoliko nezaboravnih, znaajnih primjera, da
su lovci u najrazliitijim dijelovima oceana i poslije mnogo vremena
prepoznali istog kita. A ti ga ljudi nisu nipoto prepoznali po nekim
tjelesnim osobinama po kojima bi se taj kit osobito isticao meu
ostalim kitovima, jer ma kako udan bio neki primjerak, ljudi bi
ubrzo dokrajili svaku njegovu udnovatost i posebnost, ubijajui ga
i pretapajui u neobino dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posve drugih
razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobro
poznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenali ih slavom
strave i stranih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija,
181
te su se
mnogi kitolovci, kad bi ga sluajno ugledali na oceanu kako se valja
i plovi u blizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto
pozdrave, dotiui se rukom svojih mornarskih eira, ne elei i ne
traei nikakva poblieg poznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji
sluajno poznaju nekoga slavnog ali napritog ovjeka, te ga, kad ga
sluajno susretnu na ulici, pozdravljaju samo kriom i to
nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu se nameu: boje se da zbog
takve svoje drskosti ne dobiju jo i po nosu.
Ali nije svaki od tih uvenih kitova uivao samo veliku
pojedinanu slavu moemo mirne due rei: sveoceansku slavu;
nije on bio samo slavan za ivota, kao to sada, poslije smrti,
besmrtno ivi u mornarskim priama, ve su mu takoer davali
prava, povlastice i asti posebnog imena, i svaki je imao svoje ime
ba kao i Kambiz
182
ili Cezar. Zar nije bilo tako, o Timor Tome,
slavni levijatane, ispresijecan mreotinama poput ledena brijega,
koji si tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih
183
istonih tjesnaca, i

181
Roman njemakog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o
razbojnicima, literarno bezvrijedan, ali silno popularan i preveden na sve svjetske
jezike. Prev.
182
Perzijski car u 6. stoljeu pr. Krista. Prev.
183
Timor, najvei od Malih Sundskih otoka. Prev.
236

iji su se mlazovi esto viali sve do palmama obraslog ala
Ombaya! Ne bjee li tako, o Jack Novozelananine, ti koji si bio
strah i trepet svih kitolovaca to su krstarili u blizini Zemlje
Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, o Morquane, kralju Japana, iji
se vodomet, kau, ponekad ocrtavao u obliku kao snijeg bijela kria
na nebeskoj modrini? Ne bjee li tako, Don Miguele, ti ileanska
uljeuro, ija su lea kao u stare kornjae bila iarana tajanstvenim
hijeroglifima? Prozaiki reeno, evo vam etiri slavna kita, koja su
dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kao
Marije
184
i Sulla
185
s onima koji prouavaju klasinu povijest.
No to i nije sve. Poto su Jack Novozelananin i Don Miguel
unitili mnoge lovake amce i njihove posade, smioni kapetani-
kitolovci poveli su za njima uporne hajke, te su ih najposlije pronali
i ubili, jer su krenuli na put imajui pred oima jedino taj cilj, ba
kao to je u svoje vrijeme kapetan Butler poveo svoju kaznenu
ekspediciju kroza ume Narragansetta imajui pred sobom samo cilj
da uhvati uvenog i stranog ratnika Annawona, vojskovou
indijanskoga kralja Filipa.
Ne znam gdje bih naao zgodnije mjesto od ovoga da
spomenem jo neto to meni izgleda vano da se objavi, kako bi se
u svakom pogledu potkrijepila razlonost i primjerenost itave te
prie o Bijelom kitu, a napose dogaaje s traginim svretkom, jer to
je jedan od onih obeshrabrujuih sluajeva gdje istinu valja isto tako
dokazivati kao i zablude. Veina ljudi s kopna tako je neupuena u
najobinija i kao na dlanu jasna udesa prirode, te ako ne upozorimo
na neke obine injenice, oni bi se jo mogli narugati Moby Dicku
kao neuvenoj izmiljotini, ili to bi zavrijedilo samo jo vie
prezira odgurnuti ga kao odvratnu i nepodnoljivu alegoriju.
Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite
predodbe o glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve
odreene i stvarne slike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko
su este. Jedan je od razloga u tome to se od pedesetak stvarnih
nedaa i smrtnih sluajeva, to se na moru dogode, kod kue javno
spomene samo jedan, a najee se i taj brzo zaboravi. Zar mislite da
onaj bijednik koji se ba ovog trenutka zapleo u harpunski konop,

184
Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovoa, porazio germanska
plemena Teutone i Cimbre, suparnik Sullin. Prev.
185
Lucius Cornelius Sulla (138.-78. pr. Krista), rimski dravnik i vojskovoa,
svrgnuo Marija i dao pogubiti njegove pristae; diktator i zakonodavac. Prev.
237

tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatan sada vue sa
sobom u dubinu zar mislite da e ime tog jadnika biti tiskano u
rubrici Umrli u novinama to ete ih sutra itati za doruka?
Nee, i to zato to je potanski promet izmeu nae zemlje i Nove
Gvineje veoma neredovit. Jeste li ikad uli o nekim, recimo,
redovitim izravnim ili neizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Rei
u vam jo i to da smo za vrijeme jednoga mog posebnog putovanja
po Pacifiku meu mnogim drugim brodovima susreli njih trideset,
od kojih je svaki zabiljeio barem jedan smrtni sluaj u traginom
sukobu s kitom, neki i vie, dok su tri broda izgubila itavu posadu
kojeg od svojih amaca. Budite tedljivi, ako Boga znate, kad palite
svoje svijee i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja koji potroite
nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!
Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodbe o tome
kako je kit golema i snana ivotinja, no ja sam ve znao doivjeti
da mi ljudi estitaju na mojoj bujnoj mati kad bih im ispriao neku
izuzetnu zgodu o toj kitovoj gorostasnosti i divljini, a da mi pritom
nije bilo ni nakraj pameti da se alim, ba kao ni Mojsiju kad je
pisao priu o deset zala egipatskih.
Nasreu, ono glavno to elim istaknuti moe se dokazati
svjedoenjima koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo:
Uljeura je pod izvjesnim okolnostima dovoljno jaka, vjeta i
svijesno pakosna, te moe s predumiljajem probiti, sasvim unititi i
potopiti i velik brod, i tovie uljeura je to zaista i uinila!
Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantucketanski
brod Essex, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana
ugledae kitov vodomet, te spustie amce i povedoe hajku za
jatom kitova. Ne proe dugo, i nekoliko je uljeura bilo ranjeno,
kadli odjednom jedan golemi kit pobjegne ispred lovakih amaca te
se udalji od jata i zaplovi pravo prema brodu. Nasrnuvi glavom u
korab, probui ga, pa se jedrenjak za manje od deset minuta
nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronaena ni jedna
cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio
posade u svojim amcima domogao kopna. Vrativi se najposlije
kui, kapetan Pollard jo je jedanput, dobivi zapovjednitvo nad
nekim drugim brodom, odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i
drugi put razbie njegov jedrenjak o neznane obalne hridi, i drugi
put njegov brod bijae potpuno uniten, i od tog se vremena kapetan
odrekao mora, te nije vie kuao sreu. Kapetan Pollard ivi jo i
238

danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je u vrijeme
brodoloma Essexa bio njegov prvi asnik, i proitao sam njegov
jasan i vjeran izvjetaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samo
nekoliko milja od samog mjesta nesree.
186

Drugo. Brod Union, takoer iz Nantucketa, bio je godine
1807. nedaleko od Azora na slian nain potopljen, samo to ne
raspolaem autentinim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i
tamo sluao kako kitolovci spominju tu nesreu.
Tree. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J....,
koji je u ono vrijeme zapovijedao jednom amerikom korvetom prve
klase, upravo je ruao u drutvu nekih kapetana kitolovaca na
jednom nantucketanskom brodu u luci Oahu na Havajskim otocima.
Razgovor se poveo o kitovima, a spomenuti zapovjednik uivao je u
tome da pravi skeptine primjedbe u pogledu udesne snage tih
nemani, u to su ga prisutni kitolovci svakako htjeli uvjeriti. On je,
na primjer, sasvim kategoriki poricao mogunost da bi kit mogao
tako otetiti njegovu vrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za
naprstak vode. Ali ekajte samo to je dalje bilo! Nekoliko tjedana
nakon toga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim
brodom put Valparaisa. Na putu ga je, meutim, zaustavila grdna

186
Ovo to navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: Svaka je injenica,
izgleda, potvrivala moj zakljuak da nita to je uljeura poduzela nije bilo sluajno.
U kratkom razmaku dvaput je nasrnula na brod, a oba puta tako proraunano da nam
to vie nakodi; to se vidjelo po tome to je oba puta nasrnula s pramca,
kombinirajui svoju brzinu s brzinom broda, ime je pojaala snagu tih dvaju
udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri koje je izvela. Njen je
izgled bio straan, pun srdbe i osvetnikog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz
svoga jata u koje je na brod bio zaplovio, i ve smo harpunima bili pogodili tri njena
druga, te se inilo da je njihova patnja jo vie potpirivala njenu elju za osvetom.
A na drugom mjestu opet veli: Svakako sam, po svemu to se zbilo pred mojim
oima, dobio dojam da je kit s proraunanom pakou izvrio svoju navalu, premda
se sada i ne mogu prisjetiti svih svojih dojmova to sam ih u onim trenucima stekao;
vrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka ispravna.
Evo to je mislio malo vremena poto je ostavio brod, usred mrkle noi, u
otvorenu amcu kad je ve oajavao da se nee moi domoi spasonosnog kopna:
Oceanska pomrina i uzburkani valovi, sve to nije bilo nita; strah da e nas neka
strana oluja progutati, ili da emo se razbiti o neke nevidljive hridine, uza sve ostale
jezive pomisli to iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je to jedva i dolazilo na
pamet, jer pogled na uniteni brod i pomisao na onu groznu sliku kita u osvetnikom
bijesu svega me proimahu, dok nije konano opet zadanilo.
A na str. 45. on govori o tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te ivotinje.
Biljeka pieva.
239

uljeura i zamolila ga za kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se
sastojao u tome to je ona tako snano tresnula o komodorov brod,
te je bre-bolje, dok mu je sva momad bila zaposlena na
sisaljkama, upeo da se to prije doepa najblie luke u kojoj bi se
mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisam
dodue praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelom
Providnosti. Nije li se Saul iz Tarza
187
u slinoj nevolji obratio od
bezbotva? Velim vam da uljeura ne zna za alu!
A sada u skrenuti vau pozornost na Langdorffova
Putovanja zbog neke neznatne okolnosti, koja je, meutim, za
pisca ove knjige posebno vana. Valja znati da je Langdorff bio
dodijeljen slavnoj istraivalakoj ekspediciji ruskog admirala
Krusensterna poetkom stoljea. Kapetan Langdorff zapoinje svoje
sedamnaesto poglavlje kako slijedi:
Trinaestoga svibnja na je brod bio spreman da otplovi, a
sutradan nali smo se ve na otvorenoj puini, na putu u Ohotsk
188
.
Vrijeme je bilo izvanredno vedro i lijepo, no tako neizdrljivo
hladno te smo se morali zaogrnuti svojim bundama. Nekoliko dana
imali smo samo malo vjetra, i tek poslije devetnaestoga zapuhao je
jak sjeverozapadnjak. Neobino velik kit, vei od naeg broda, leao
je gotovo na samoj povrini mora, ali ga nitko nije ni zamijetio sve
do asa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo to nije ve
naletio na njega. Nali smo se u stranoj i neposrednoj opasnosti, jer
je gorostasna neman, zgrbivi svoja lea, izdigla brod za najmanje
tri stope iz vode. Jarboli se zanjihae, a sva jedra splasnue, dok svi
mi koji bijasmo dolje potrasno na palubu, mislei da smo se
nasukali na greben, a tek onda primijetismo kako je gorostas
dostojanstveno i mirno ve krenuo dalje. Kapetan D'Wolf odmah je
pozvao ljude na sisaljke, da izvide je li brod od udara pretrpio kakve
tete, no na nau se veliku sreu pokazalo da brod nije ni najmanje
nastradao.
A kapetan D'Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda,
rodom je iz Nove Engleske; poslije mnogih i najneobinijih
pustolovina koje je doivio u svome pomorskom ivotu, sada ivi u
selu Dorchesteru, blizu Bostona, i ja se mogu ponositi time to sam
njegov neak. Osobito sam ga ispitivao o svemu to je u vezi s tim

187
Apostol Pavao. Prev.
188
Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. Prev.
240

poglavljem Langdorffove knjige, i on mi je potvrdio istinitost svake
pojedine rijei. To, meutim, nije bio velik brod nego ruska brodica,
sagraena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupio poto je prodao
svoj brod kojim bijae isplovio iz domae luke.
U onoj snanoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova
starog Dampiera
189
knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i
istinskih udesnih zgoda, naiao sam na neto tako nalik na ono to
sam maloprije citirao iz Langdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim
ovdje, ukoliko je potreban jo kakav vrst dokaz za moju tvrdnju.
Lionel se kanda nalazio ba na putu u John Ferdonando,
kako on zove dananji Juan Fernandez. Na naem putovanju
onamo, veli on, otprilike u etiri sata izjutra, kad smo bili
otprilike sto i pedeset milja udaljeni od amerikog kopna, na je
brod osjetio strahovit potres, te su se nai ljudi tako silno prestraili
da nisu znali ni gdje se nalaze ni to da misle, i svaki se od njih
poeo spremati, kao da je kucnuo posljednji as. A taj je udar bio
zaista tako neoekivan i estok te smo svi bili potpuno uvjereni da
se brod nasukao. No kad je sveopa zabuna i strava popustila,
bacismo olovnicu, ali uope nije dosegla dna... Od iznenadna
potresa topovi su poskoili u svojim leitima, a mnogi su mornari
izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis, koji je leao glavom
naslonjen o top, bio je baen iz kabine!
Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom,
pa tu svoju tvrdnju potkrepljuje injenicom to je bio nekako u to
vrijeme jak zemljotres opustoio neke predjele u panjolskoj. No ja
se ni najmanje ne bih udio da je u tami ranih jutarnjih sati taj
udarac ipak prouzrokovao neopaen kit koji je okomito izronio i
odozdo udario u brod.
Mogao bih tako nizati jo mnoge druge primjere, za koje sam
na bilo koji nain saznao, o velikoj snazi i pakosti to je uljeura
ponekad pokazuje. Zna se kako je vie nego jedanput ne samo
natjerala lovake amce u bijeg, te ih progonila sve do broda, nego
se dala i u potjeru za samim brodom, odolijevajui dugo vremena
harpunima i kopljima kojima su je s palube obasipali. O tome bi
vam posada engleskog broda Pusie Hall mogla svata ispriati. A
to se tie njene snage, mogu vam rei jo i to da se esto dogaalo

189
William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraivao Australiju i
juna mora, plovio oko svijeta, napisao nekoliko knjiga putopisa. Prev.
241

te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna to su bili zarinuti u
tijelo uljeure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz
vodu kao to konj vue kola. esto je bilo zapaeno da uljeura, kad
je jedanput pogoena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna
navaliti, ali ne u slijepom bijesu, nego s oitom namjerom da
potamani svoje progonitelje. Zna se da je za njenu ud vrlo znaajna
injenica to im na nju navale ona odmah razjapi svoja grdna
usta i dri ih tako otvorena i po nekoliko minuta. No sad se moram
zadovoljiti jo jednim, posljednjim, sluajem za ilustraciju svojih
navoda, vrlo vanim i znaajnim primjerom, po kojem ete
bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo to su udesni dogaaji u toj
knjizi potvreni bjelodanim injenicama iz naih dana, nego su ta
udesa (kao uostalom sva udesa) samo puka ponavljanja kroz
vjekove, pa tako milijunti put moemo rei sa Salamunom: Zaista
nita novo pod suncem.
U estom stoljeu kranske ere ivljae u Carigradu dravni
inovnik, kranin Prokopije,
190
za vlade cara Justinijana i njegova
vojskovoe Belizara. Kao to je mnogima poznato, on je napisao
povijest svoga vremena, u svakom pogledu veoma znaajno i
vrijedno djelo. Najbolji strunjaci uvijek ga smatrahu veoma
vjerodostojnim historiarom, koji nije nita preuveliavao, osim u
nekim pojedinostima, koje meutim nisu ni u kakvoj vezi s onim to
vam namjeravam spomenuti.
U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za
njegova slubovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj
Propontidi, to jest na dananjem Mramornome moru, ulovili golemu
morsku neman koja je u pedesetak posljednjih godina unitila
mnoge brodove u tim vodama. injenica, koja je tako stvarno i
povijesno dokazana, ne da se tako lako porei, za to, uostalom, i
nema nikakva razloga. Ne spominje se koje je zapravo vrste bila ta
neman, no kako je unitavala brodovlje, te jo sa nekih drugih
razloga, ta je neman po svoj prilici bila kit, i ja sam duboko
uvjeren uljeura. A rei u vam i po emu tako sudim. Dugo sam
vremena mislio da je uljeura bila posve nepoznata u Sredozemnom
moru kao i u susjednim dubokim vodama, to su sa njim povezane.

190
Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova
vojskovou, u ratovima protiv Vandala, Maura i Gota, napisao veliku Historiju
svoga vremena. Prev.
242

Ja sam, tovie, jo i sada uvjeren da ta mora nisu, a moda nikad i
nee biti, zbog prilika kakve su tamo, prikladna obitavalita za
kitove, koji obino ive u skupinama (plovama). No dalja su mi
istraivanja u posljednje vrijeme dokazala da je u dananje doba
zabiljeeno nekoliko pojedinanih sluajeva da se uljeura pojavila
u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojna izvora da je na
Barbarskoj obali
191
Davis, komodor britanske ratne mornarice, naao
kostur uljeure, a budui da ratni brod moe proi kroz Dardanele,
zato ne bi istim putem i uljeura mogla prijei iz Sredozemnoga u
Mramorno more?
Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi
ona udna tvar, takozvani okrijek,
192
kojim se hrane grenlandski ili
obini kitovi, no imam nekih razloga da vjerujem kako se hrana
uljeura lignji i sipe nalazi na dnu spomenutog mora, jer su
ovei primjerci, iako ne najvei te vrste, pronaeni i na njegovoj
povrini. Ako, dakle, pomno sredite i usporedite sve te podatke, te
malo o njima razmislite, lako ete razumjeti da je, prema ljudskom
shvaanju, ona Prokopijeva morska neman koja je pol stoljea
razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila
uljeura.

191
Mediteranska obala Maroka, Alira, Tunizije i Tripolitanije. Prev.
192
Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puevi i
raii, ljuskari skupine Entomostraca, koji u irokim slojevima plove po morskoj
puini. Prev.
243

46. NAGAANJA I SLUTNJE
Premda je Ahab izgarao u arkoj vatri svojih namjera, imajui
pred sobom, u svim svojim mislima i inima, samo konani cilj:
uhvatiti Moby Dicka, te je, ini se, bio spreman rtvovati svaki drugi
ljudski interes za tu jedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po
svojoj prirodi i po dugogodinjoj navici bio toliko srastao s
poduzetnim duhom i nainom ivota svih kitolovaca da usto nije
mogao odnemariti lov za vrijeme putovanja. U najmanju ruku, ako
nije bilo tako, bilo je i drugih i vanijih razloga koji su na nj
djelovali. Bilo bi moda, i uza svu Ahabovu monomaniju, suvie
smjelo ustvrditi da se njegova osvetnika mrnja u kojoj je progonio
Bijelog kita protezala i na sve ostale uljeure, te da je moda mislio
kako e mu se to prije pruiti prilika da se sukobi s onim kitom
kojega je progonio s tolikom mrnjom, to e bre i to vie ubijati
ostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir,
bilo je tu i drugih okolnosti, koje dodue nisu bile tako usko
povezane s divljinom njegove glavne strasti, ali su ipak mogle
djelovati na nj.
Da bi izvrio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno posluiti se
nekim oruem; a od svega orua kojeg se ovjek laa pod kapom
nebeskom ljudi e najlake zatajiti. Znao je, da navedemo samo
jedan primjer, koliko god je njegova superiornost upravo
magnetskom snagom u izvjesnom pogledu djelovala na Starbucka,
da tom superiornou ne moe potpuno zarobiti duu toga ovjeka,
kao to ni tjelesna nadmo ne ukljuuje u sebi ujedno i neku
intelektualnu prednost, jer intelektualne osebine stoje prema isto
spiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo
i njegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahab
magnetinom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao
da je usprkos svemu tome njegov prvi boman zazirao u dui od
potjere u koju se upustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao,
s najveom radou odustao od njegova plana ili ga, dapae,
pokuao i sprijeiti. Moe se dogoditi da proe jo dosta vremena
prije nego to im se ukae Bijeli kit. Za sve to vrijeme uvijek e
postojati opasnost da se Starbuck na mahove otvoreno pobuni i
ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupi neim
obinim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiho
244

ludilo najvie se oitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu
izvanrednom otroumlju i sposobnosti predvianja da zasad treba s
te hajke skinuti plat tajanstvenog bezbotva kojim je stvarno bila
sva proeta, da treba ublaiti stravu koja je lebdjela nad itavim tim
pothvatom (jer malo je ljudi kojih hrabrost moe odolijevati
neprekidnom razmiljanju, a bez i najmanje akcije) i, konano, da
njegovi ljudi, mornari i asnici, za dugih nonih straa na palubi
moraju na neto drugo misliti, na neto to im je blie i dohvatljivije
od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja druina veselo i zanosno
pozdravila njegove rijei kad im je priopio to od njih trai, ipak su
svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni doli, u biti manje-vie
prevrtljivi i nepouzdani jer ive pod promjenljivim nebom,
primajui sve osobine njegove nestalnosti pa ako je pred njima
kakav dalek i nejasan cilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun
obeanja, bilo je nuno da ih privremeno uposli i da im panju
skrene na neto drugo, njima blie i opipljivije, kako bi im se
sauvalo zdravo tijelo i jak duh za as konanog obrauna.
Nije Ahab smetnuo s uma jo jedno. U danima velikog
uzbuenja svijet s prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire,
ali takvi su dani prolazni. Naravi obinog smrtnika svojstvena je
pohlepa, miljae Ahab. Dopustimo da bi pomisao na Bijelog kita
mogla i rasplamsati srca moje divlje druine i oplemeniti ih
zanosnim osjeajem viteza-lutalice u asu kad zametnu borbu s
Moby Dickom ipak do toga asa treba zadovoljiti njihove
obinije i svagdanje apetite. Ta ni gordi, viteki kriari drevnih
vremena nisu se zadovoljavali time da putuju dvije tisue milja
daleko da se bore za sveti grob, ve su se usput bavili ubijanjem i
pljakom, rezanjem tuih novanih kesa i slinim asnim uzgrednim
zanimanjima. Da su ih prisiljavali da imaju pred oima jedino i
iskljuivo svoj konani romantini cilj, mnogi bi ga od njih bili s
gnuanjem odbacili. Neu ja svojim ljudima, miljae Ahab, oduzeti
svaku nadu u novac da, da, u novac! Sada im moda i nije toliko
stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se ne
ukae nada u zaradu novaca, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac
brzo sruio Ahaba.
A bijae tu jo neto zbog ega je Ahab bio na oprezu.
Vjerojatno je Ahab u svojoj neobuzdljivoj strasti, a moda i malo
prerano, otkrio glavnu, iako svoju osobnu, svrhu Pequodova
pohoda, pa je sada bio savreno svjestan toga da se tako izvrgao
245

opasnosti optube da je zloupotrijebio svoju vlast. Njegovi su mu
ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savreno
nekanjivo uskratiti svaku dalju poslunost, a kad bi im se ushtjelo,
mogli bi mu i silom oduzeti zapovjednitvo nad brodom. Bilo je
svakako potrebno da se Ahab ba svojski zatiti od i najmanjeg
traka sumnje da je zloupotrijebio slubene ovlasti, kao i od
posljedica koje bi iz toga mogle nastati. Ta se zatita mogla sastojati
samo u nadmonosti Ahabova mozga, srca i ruke, i u najbrinijem
proraunanom motrenju valjalo mu paziti na svaki i najmanji
utjecaj koji djeluje na njegove ljude.
Zbog svega toga, a moda i sa jo nekih drugih razloga, koji su
odve zakuasti a da bismo ih ovdje mogli rijeima izraziti, Ahabu
je bilo posve jasno da se mora i dalje pridravati prvobitnog i pravog
cilja Pequodova putovanja, drati se svih ustaljenih obiaja i
navika, i ne samo to nego da mora i samog sebe prisiliti da pred
svima pokae dobro poznati strastveni interes za njihovo zvanje
uope.
Bilo kako mu drago, sada se esto mogao uti njegov glas kako
dovikuje straama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno
paze i neka se oglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta
je budnost uskoro imala uspjeha.
246

47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAU
Bilo je oblano, sparno poslijepodne. Mornari su tromo
ljekarali po palubi, ili dokono zurili u more to se sivjelo kao olovo.
Queequeg i ja dadosmo se na lak posao da ispletemo jo jednu
takozvanu pletnjau
193
za na amac. Sve je bilo tiho i pritajeno,
itav prizor proet nekom slutnjom, a neka je tako opojna zaaranost
lebdjela u zraku te je svaki u muk utonuli mornar kanda uronio u
vlastitu nevidljivu duu.
Bijah Queequegu kao neki posluitelj ili pomaga dok smo se
bavili oko pletnjae. Dok sam ja uvlaio i provlaio potke mrlina
izmeu dugih strukova osnove, sluei se svojom rukom umjesto
unka, i dok je Queequeg, stojei postrance, svejednako zaticao svoj
teki hrastov ma meu niti i lijeno gledao u more, te bezbrino i ne
mislei ni na to, svaki struk privodio svojoj svrsi takva je udna
sanenost vladala po svem brodu i po svoj puini, prekidana samo
jednolinim, priguenim lupkanjem drvenog maa, te se inilo da je
to Razboj Vremena, a ja sam unak na tom razboju, unak to
nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale potke u osnovi
toga tkanja u jednolinom, uvijek istom i nepromjenljivom
treperenju, doputajui samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje
tkivo. Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja
pomislih svojom roenom rukom povlaim unak i tkam svoju
vlastitu sudbinu u tkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme
Queequegov nagli i nehatni ma gaa i zahvaa potke ponekad
iskosa, plotimice, snano i slabije, ve prema zamahu, stvarajui
raznolikou svojih zavrnih udaraca kontraste u konanom izgledu
nae pletnjae. Ma tog divljaka miljah povlai potke po
svojoj volji, te odluuje o konanom izgledu osnove taj laki,
nehatni ma zacijelo je sluaj, da, sluaj, slobodna volja i
neumitnost, iako nespojive, prepleui se djeluju zajedno. Ovo
sudbinsko tkanje ne moe se u svojoj osnovi izmijeniti, nego ga

193
Pletnjaa je neka vrsta rogoine, spletena od konopa, a slui za oblaganje
onih dijelova broda ili snasti kojima je potrebna zatita od udaraca, ili za oblaganje
otrih rubova, da se na njima konopi ne izderu, a moe se podmetati i ispod drvenih
brodskih bokobrana. Izrauje se u irokim vrpcama od strukova konopa provlaenjem
poprenog, tanjeg konopa, kroz uzdune, naizmjence ukrtene deblje konope.
Prev.
247

svaki novi titraj privodi blie tome njegovu neizmjenljivom i
konanom izgledu, a slobodna volja jo uvijek slobodna
potee svoj unak izmeu odreenih niti, dok sluaj, iako ucrtan
pravilnim crtama neizbjenosti, i u svojim prijekim putovima voen
slobodnom voljom, unato toj svojoj dvostrukoj omeenosti
sluaj ponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izrie svoju
posljednju rije.
*
I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh, uvi
neki glas, tako udan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi
klupko moje slobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese
meu oblake, odakle je taj glas dopirao kao na krilima. Tamo,
visoko gore, na krstacu, ugledao sam onoga ludog momka iz Gay
Heada, Tashtega. Tijelo mu udno teilo naprijed, a ruka ispruena
kao arobna palica, dok je u kratkim, iznenadnim razmacima i dalje
kriao. A znajte da su se moda toga istog asa po svim morima
razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na strai, smjetenih
isto tako visoko u zraku, ali malo ih je imalo takva plua kakva
imae Indijanac Tashtego, plua koja bi u te, ve od davnine znane
poklike unosila toliko divne zvunosti.
Lebdio je nad nama i, kao da leti, ibao divljim i pomamnim
pogledima po obzorju, te bi ovjek, gledajui ga, mogao pomisliti da
je to prorok ili vidovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujui
svojim neobuzdanim poklicima njihov dolazak.
Eno je, mlaz!
194
Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza!
U kojem je pravcu?
U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! itava kola,
mnotvo!
195

Nastade sveope uzbuenje i komeanje.
Uljeura mlaza, kao to otkucava sat, u jednomjernim i
jednolinim razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju uljeuru od

194
Mlazati u kitolovakom argonu znai da kit na svoje trcalo izbacuje
vodu. Evo ga, mlaza! uobiajeni je povik kojim strae s jarbola javljaju da su
ugledale kita. Takav mlaz ili vodomet dostie visinu od nekoliko metara, te se ve na
milje daleko moe vidjeti. U naem sluaju stoji Eno je, mlaza!, jer je posrijedi
uljeura. Prev.
195
Kitovi obino plivaju u plovama, takozvanim kolama, koje predvode
stari mujaci. Prev.
248

ostalih kitova.
Pokazuje repne peraje! zaori se Tashtegov glas, i kitova
nestade.
Bre, mali! viknu Ahab. Vrijeme! Vrijeme!
Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u
minutu tono, koje je doba dana.
Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako
je Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvi se u vjetar, zaronili,
gledali smo vjerujui da emo ih opet zapaziti ispred naeg pramca.
Uljeura ponekad pribjegava udnoj lukavosti, te kad glavom uroni
u jednom pravcu, ona se, sakrivena ispod povrine vode, brzo
okrene i hitro otpliva u suprotnom smjeru; no kao da u nje sada nije
bilo te prepredenosti, jer se ni po emu nije moglo naslutiti da je
uljeura koju je Tashtego ugledao bila ma ime uznemirena, ili da je
uope i zamijetila nau blizinu.
Za to je vrijeme jedan od brodara a to su oni mornari
kojima nije dodijeljeno nikakvo mjesto u lovakim amcima
zamijenio Tashtega na straarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola.
Oba mornara s prednjeg i krmenog jarbola spustili se na palubu,
koturi konopa stavljeni su na svoja mjesta, sohe bile iskrenute prema
moru, glavni kri vraen natrag, i tri amca bijahu uzdignuta preko
brodskog boka, kao tri pletene kotarice nad ponor. Izvan rubnjaka
mornari su, plamtei od uzbuenja, jednom nogom, u stavu
iekivanja, stali na razmu,
196
dok su se jednom rukom pridravali
popla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad
samo ekaju da skoe na palubu neprijateljske lae.
No u tom trenutku neoekivano odjeknue krikovi, i svi ljudi
svratie pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog
Ahaba, koji je bio okruen petoricom kao iz zraka iskrslih mranih
fantoma.

196
Obrub brodske ograde ili ograde na amcu. Prev.
249

48. PRVO SPUTANJE
Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnue na drugu stranu
palube i neujnim i brzim pokretima odrijeie koluture i konope
amca koji je ondje visio. Taj su amac uvijek smatrali priuvnim,
premda mu je struni naziv bio kapetanski, jer je visio na desnom
boku krmene palube. Spodoba koja je sada stajala na pramcu amca
bila je visoka uzrasta i crnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj
izvirivao izmeu elinih usana. Imae na sebi izguvan kineski
haljetak od crna pamunog sukna, kao u pogrebnika, i iroke hlae
od iste tmurne tkanine, a da bi ta crnina bila jo udnija, glava toj
spodobi bijae zavijena bijelom blistavom almom bujne kose to
joj ovijae i omatae glavu okolo naokolo. Pratioci one spodobe nisu
bili tako tamnoputi, u njih je boja koe bila tigrastouta, kao u onih
prastanovnika Manile koji su uveni sa svoje avolske lukavosti, te
ih estiti bijeli mornari smatraju plaenim uhodama i tajnim
povjerenicima samog avla na moru, njihova gospodara, iju su
poslovnicu zamiljali negdje drugdje.
Dok je sva posada jo u udu zurila u te strance, Ahab
podviknu onome starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio
njihov voa:
Sve spremno, Fedallah?
Spremno! zaita odgovor.
Sputajte amce, ujete li? opet zajea Ahabov glas.
sputajte kad vam velim!
Toliko je estoko grmio njegov glas, te svi, unato svome
velikom snebivanju, skoie na ogradu; koloturnici zatropotae i tri
amca pljusnue u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj
brzini, kakva se ne via ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca
kliznuli niz bok broda koji se valjao i poskakali u primaknute
amce.
Tek to su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme
pojavi se etvrti amac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je
Ahab uspravno stajao na krmi, dovikujui Starbucku, Stubbu i
Flasku da se odmaknu to dalje jedan od drugoga, pa da tako
zahvate to veu povrinu vode. No sve su oi opet bile uprte u
tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornari nisu posluali
zapovijed.
250

Kapetane Ahabe...! oglasi se Starbuck.
Razmaknite se! povika Ahab. to dalje jedan amac
od drugoga! Ti, Flask, vie u zavjetrinu!
Hou, hou, kapetane! veselo odviknu mali Flask, zvani
Okagaa, te potee veliko kormilo na drugu stranu. Malo
unatrag! podviknu svojim momcima. Evo tu! Tu je! Evo je,
mlaza, ba pred nama momci! Povucite! Samo naprijed!
Ne gledaj ti one ute momke prijeko, Archy!
Oh, ni brige me nije za njih, gosparu odvrati Archy.
Sve sam ja to ve prije znao. Nisam li ih uo u tivi? I nisam li ba
Cabacu govorio o njima? No, to veli, Cabaco? To su
prokrijumareni putnici, gosparu Flask!
Uprite, uprite, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite,
maliani moji! umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji
su pomalo ve poeli pokazivati znakove nemira. Zato ne lomite
svoje kime, djeaci moji? U to zurite? U one momke u etvrtom
amcu? Manite! To je samo deset ruku vie da nam pomognu, i ni
brige vas odakle dolaze. to ih vie, to bolje! Povuci, potegni! Ni
brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu tako loi drugovi! Tako,
tako, tako valja! To je zaveslaj to vrijedi i tisuu dukata! To je
zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatan pehar
ulja glavate uljeure, junaci moji! Trikrat hura, sinci, i ivi bili! S
mirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zato ne mlatnete malo
jae svojim veslima, vi lupei? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A
sad opet lake, lake! Tako valja, tako valja! Dugo i snano! K sebi!
Samo jae, jae! Ej, vi tamo, uste li, jae, jae! Vrazi vas izjeli,
lopue lupeke, ta vi spavate! Dosta hrkanja, pospanci! Zar ne
umijete jae? Upri, upri jae, jae! Uprite veslom, vrag vam kosti
odnio! Uprite nek sve puca, ma sve popucalo! Uprite i izbeite oi,
dabogda vam ispale! A sad, ovako!
I trgnuvi svoj otri no iz pojasa, nastavi:
No u zube, majin sine, no u zube svaki od vas, pa onda
veslajte! Ej, tako se vesla! To je veslanje! Sad ste ivnuli, zubi moji
elini! Naprijed, za njom, za njom, srebrna moja veslaca! Za
njom, klinci i mrlini!
Ovdje su nairoko iznesene Stubbove besjede to ih je odrao
svojim ljudima, jer je on obino na poneto udan nain s njima
razgovarao, a osobito u asovima kad im je utuvljivao u glavu
lanak vjere o veslanju. No nemojte po ovom primjeru njegove
251

glagoljivosti zakljuivati da ga je spopadao neki divlji bijes na
njegovu pastvu. Ni najmanje to je i bila njegova glavna
znaajka. Svojim je momcima znao govoriti najstranije stvari, a sve
to glasom tako bijesnim i aljivim u isti mah, a bijes kao da je imao
samo zainiti aljivost, te nijedan od veslaa nije mogao sluati
njegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih ila, a
ipak kao za alu. A i sam je pritom, izvalivi se itavim tijelom na
kormilo, zijevao i izgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled
na takva zapovjednika koji zijeva ve po svojoj oprenosti djelovao
na njegove ljude poput arolije. Stubb je osim toga bio od one vrste
udnih aljivaca kojih je veselost ponekad tako dvosmislena te su
njegovi podreeni i jo kako pazili da izvre njegove zapovijedi.
Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema
Stubbovu amcu, i kada su zatim, na asak-dva, oba amca klizila
jedan blizu drugog, Stubb podvikne prvom asniku:
Gospodine Starbuck! amac s lijeve, ahoj! Molim vas,
Starbuck, samo jednu rije!
Halo! odvrati Starbuck, ne okreui se ni za palac
ustranu, i svejednako potiui svoje ljude, izdajui zapovijedi tihim
ali ozbiljnim glasom, dok mu je ukoeno lice bilo okrenuto od
Stubba.
to vi, gospodine, mislite o tim utim momcima?
Nekako su ih prokrijumarili na brod prije naeg odlaska.
Uprite jae momci! (kazivae neto tie svojim ljudima, a zatim e
opet naglas: ) Vrlo neugodno, Stubb! Jae momci, jae! Ne brinite,
Stubb, ipak e se sve dobro zavriti! Neka vai ljudi samo vrsto
upru u vesla, pa dolo to mu drago! Veslajte, momci, veslajte! Bit
e punih baava ulja, a zato smo i doli ovamo, Stubb! Uprite
momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad na dunosti, je li tako?
Nae se dunosti poklapaju s naim probicima!
Da, da, to je i moje miljenje, ree Stubb samom sebi, kad su
se amci razili. Tek to sam ih ugledao, ve sam znao to je
posrijedi. Zato i jest Ahab tako esto odlazio u tivu na krmi, to je
naem Popari ve odavno bilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni.
A na dnu svega toga lei Bijeli kit! Pa, to emo, nema tu druge
pomoi! Dobro, dakle! Naprijed, momci, danas ne gonimo Bijelog
kita! Samo naprijed!
Pojava tih udnih stranaca u tako odsudnom asu kad su amce
sputali u more, nije bez razloga izazvala u nekih mornara neto
252

poput praznovjerne zbunjenosti. Nevjerojatno Archyjevo otkrie, o
kojem je on ve prije toga govorio nekim lanovima posade, to mu,
dakako, u ono vrijeme nitko nije vjerovao, u neku je ruku pripremilo
momad za taj dogaaj, pa mornari ba i nisu bili tako zaprepateni.
Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog naina na koji je Stubb
doekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali neku
zlokobnu slutnju, premda je sve to davalo jo dovoljno povoda za
svakojaka nagaanja o mranoj ulozi koju je Ahab ve od samog
poetka tu igrao. to se mene tie, ja sam potajno pomiljao na one
tajanstvene sjene koje sam vidio kako se u ranu zoru, onog dana kad
smo krenuli iz Nantucketa, uljaju na palubu Pequoda, a
pomiljao sam i na zagonetne nagovjetaje suludog i neshvatljivog
Elije.
Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zaao u podvjetrinu, te mu
asnici nisu vie uli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih
amaca, po emu se moglo razabrati kako valjani bijahu veslai koji
su ga vozili. Ti tigrastouti ljudi kao da su bili sve sam elik i kitove
usi; i poput pet tekih bata oni su se snanim zamasima jednomjerno
dizali i sputali i tjerali amac naprijed kao to parni stroj pokree
brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji je baratao harpunarskim
veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste mogli vidjeti kako mu se
snano golo tijelo isprsava visoko nad razmom amca i jasno
ocrtava na obzorju uzbibane puine, dok je na drugom kraju amca
stajao Ahab zabaena tijela, s jednom rukom ispruenom naprijed,
poput maevaoca, kao da eli usred te valjavice zadrati amac u
ravnotei; vidjelo se kako snano upravlja kormilom, kao to je to
ve tisuu puta prije inio pri sputanju amca prije nego to mu je
Bijeli kit otkinuo nogu. Odjednom ispruena ruka udno zamahne,
te se ukoi u toj kretnji, dok je njegovih pet veslaa u isti mah
uvuklo vesla. I tako i ljudi i amac ostadoe nepomini na puini.
Istog asa zaustavie se i ona tri amca, ratrkana u pozadini. Kitovi
su, nepravilno razmjeteni, uronili tjelesima u morsku modrinu, te se
nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreu, iako je Ahab, iz
vee blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.
Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! usklikne
Starbuck. A ti, Queequeg, ustaj!
Queequeg hitro skoi na trouglastu uzdignutu krinju na
pramcu, te stajae uspravno na svome mjestu, poudno zurei
razrogaenim oima prema mjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste
253

tako mogli i Starbucka vidjeti kako stoji na najizboenijem dijelu
krme, na svome, u visini razme uzdignutom mjestu, odravajui
spretno i hladnokrvno ravnoteu pri estokom ljuljanju i
poskakivanju amca, gledajui netremice u beskrajno modro povrje
morsko.
Malo podalje leao je i Flaskov amac u tiini kao bez daha,
njegov zapovjednik stajao je nehajno na vrhu uzdignute izboine
krme, zvane tvra, koja je za dvije stope bila via od ostale
krmene palube, kao mala, vrsta straarnica, ugraena u samu
kobilicu amca. To mjesto slui onome koji nadzire odmotavanje
harpunskog ueta. Tu gore nema mnogo vie mjesta negoli na dlanu
ovjeje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj platformi, bijae kao
da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo to nije sasvim potonuo.
No mali je Okagaa bio sitan i kratak, a u isti mah pun gordog
astoljublja, te mu je mjesto na tvri bilo jedva dosta visoko.
Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno
veslo, pa da se popnem?
Nato Daggoo, hvatajui se obadvjema za razmu amca, da ne
bi izgubio ravnoteu, odulja se ustro na krmu, te se onda uspravi,
da bi njegova ramena posluila kao platforma.
Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoete li se uspeti, gosparu?
Dakako da hou, lijepa hvala, drue. Samo alim to nisi za
pedeset stopa vii!
Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne
podnice, malo se sae, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi
njegovu ruku na svoju runjavu glavu, zamoli ga neka poskoi u asu
kad i on skokne, i tako u spretnom zamahu izdie ovjeuljka,
zdrava i itava, na svoja ramena. I tu je sad stajao Flask, a Daggoova
uvis ispruena ruka sluila mu kao oslon i uporite.
U mnogim prilikama poetnik se ne moe dosta nauditi s
kakvom spretnou i upravo nesvjesnom sigurnou kitolovci ostaju
u uspravnom poloaju u svom amcu, usprkos najburnijem moru,
kad sa svih strana zapljuskuje i moi val za valom. Jo mu je udnije
kad ga gleda u onom vrtoglavom stavu na tvri, i jo za takva
nevremena. Ali vidjeti malog Flaska, uzdignuta na plea divovskog
Daggooa, bilo je neto izvanredno. Taj je plemeniti crnac bio miran
i hladnokrvan, nekako ravnoduno, nehajno i barbarski velianstven,
i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savrenom skladu sa svakim
nasrtajem novog vala. Na tim je irokim crnim pleima plavokosi
254

Flask izgledao kao snjena pahuljica, i nosa je djelovao otmjenije
negoli jaha. Iako bi se zaista ivahni, buni, razmetljivi mali Flask
katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, Crneve
velianstvene grudi nisu se zbog toga nimalo jae nadimale. Tako
sam esto u ivotu gledao kako Strast i Tatina bijesno pustoe
Zemlju, ali ona zbog toga nije mijenjala ni svoje plime ni oseke, ni
svojih godinjih doba.
Stubb, meutim, drugi asnik, nije s tolikim uzbuenjem
gledao daljinu. Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od
straha; no da ih je i strah bio natjerao pod vodu, Stubb bi mirno,
kako mu ve bijae navada, zapalio svoju lulu, odluiv da puei
saeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je iza trake na eiru, gdje
ju je uvijek drao kao zataknuto pero. Napuni je, te palcem natisne
duhan; no tek to je upalio ibicu na otrom smirku svoje ruke, kadli
se Tashtego, njegov harpunar, ije su oi, kao dvije sjajne zvijezde,
gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja srui na klupu,
izvikujui mahnito i u ludoj hitnji:
Vesla u vodu i naprijed! Evo ih, dolaze!
U tom asu ovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni
slea: vidio bi samo umavku zelenkastobjeliaste vode, a nad njom
pramen titrave pare ili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao
raspren oblak na zapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom
poeo titrati i zujati kao da je nad usijanim eljeznim ploama. Ispod
toga uzbibanog i zatalasanog zraka, a djelomice pod prozirnim
slojem vode, plovili su kitovi prema nama. Gledajui tu bijelu paru
koja im je mlazala iz trcala, a koju si najprije ugledao, ovjek bi
pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jau ispred ela
svoje vojske.
Sve su etiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u
kovitlacu, uskomeali i zrak i voda; ali nikako da dosegne onu
uzavrelost mora i uzduha to je odmicala sve dalje i bre, kao masa
vodenih mjehuria i klopaca koja se na slapu planinske presrti rui u
ponore.
Uprite jae, djeaci moji! govorio je Starbuck, potiho ali
nadasve zbijeno, svojim ljudima, dok je oi upro preko pramca
amca, upeo ih ba ko dvije kompasne igle koje nepogreivo
pokazuju jedan smjer. Nije mnogo govorio svojim ljudima, niti su
mornari to njemu govorili: samo od vremena do vremena tiinu u
amcu prekidahu njegovi apati, izbaeni as otrim, zapovjednim,
255

as opet blagim, moleim glasom.
Buni mali Okagaa bijae sasvim drugaiji.
Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje
nebeske! Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbaama,
momci! Ako vam to uspije, prepisat u na vas svoje imanje Martha's
Vineyard, zajedno sa enom i djecom! Pribliite me, pribliite! O,
Gospode, poludjet u buljei ovako glupo! Pogledajte kako se more
uskopalo, pa sve umi, pa se bijeli!
I rekavi to, strgne kapu s glave i pone udarati njome po
nogama, a onda je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim
zatetura, te se svali na dnu krme kao mahnito prerijsko drijebe.
Pogledajte sada onog momka proguna Stubb filozofski
mirno, drei i dalje meu zubima lulu, koju jo nije pripalio, te
nastavi, kao da cijedi kap po kap iz svojih usta: Gledajte Flaska,
spopali ga njegovi napadaji, eh, ba ga dri, nego to! Napadaji? Da,
to je prava rije, napadaj! Veselo, samo veselo, maliani moji, a za
veeru bit e pudinga! Veselo, to nek nam je lozinka! Veslajte,
bebice, veslajte maliani moji, veslajte! Dobijesa, to ste tako
navalili? Polagano, samo polagano, ali vrsto, momci! Veslati, samo
veslati, i nita vie! Lomite kime, pregrizite noeve, i nita vie!
Samo polako, emu ta vraja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne da
vam se jetra kida i plua pucaju!
A ono to je nedokuivi Ahab dovikivao svojim tigrastoutim
veslaima bijahu takve rijei te je najbolje da ih i ne spominjemo,
jer, konano, mi ipak ivimo u krilu svete Evangelike crkve. Samo
bi poganski morski psi u divljim morima mogli sluati te rijei kada
je Ahab, olujna ela, zakrvavljenih oiju i zapjenjenih usta jurio za
svojim plijenom.
Sve to vrijeme amci svejednako odmicali naprijed. Flask
neprestano pravio primjedbe na raun kita, toga prokletog kita,
kako je nazivao imaginarnu neman koja, po njegovu miljenju, bez
prestanka svojom repinom golica i mui pramac njegova amca a
njegove su rijei bijahu kadikad tako uvjerljivo ive te su poneki od
njegovih ljudi ovda-onda straljivo pogledali unazad. No to je bilo
protiv svih pravila, jer veslai moraju biti slijepi za sve oko sebe,
nepomini, kao nabijeni na kolac, jer se od njih oduvijek zahtijevalo
da u tim odsudnim asovima imaju samo jedno ulo svoj sluh, i
samo jednu snagu snagu svojih ruku.
Bijae to prizor pun naizmjeninog i neprekidnog divljenja i
256

groze! Silni valovi svemonog mora, koji su se u zaglunoj tutnjavi
valjali uzdu osam bokova tih amaca, nalik na orijake kugle koje
se kotrljaju po nekoj beskrajnoj tratini; stravini trenuci kad amci
na mahove iskoe navrh vala te lebde kao na otrici noa koja prijeti
da ih rasijee upola; nagli spust u morske provalije i ponore;
greviti, gotovo beznadni napori da amac svlada strmovite uspone
svakoga novog vala i da se u hipu opet srui niz valovitu padinu
sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaa, dok su veslai
od uasa samo drhtali, a aroban pogled na bjelokosni Pequod to
se irom razapetih jedara natisnuo za svojim amcima kao divlja
kvoka za svojim piliima sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni
neiskusni vojnik koji iz zagrljaja svoje ene odlazi u ognjutinu
vatrenog krtenja, ni duh mrtva ovjeka koji u zagrobnom ivotu
prvi put susree neznani fantom iz onoga drugog svijeta nijedan
od njih nee osjetiti stravinijih i snanijih uzbuenja od onih to
proimaju ovjeka koji prvi put vesla kroz tajanstveni, pjenuavi
vrtlog to ga je uzvitlala glavata uljeura kad ljudi za njom diu
hajku.
Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa,
bivala sve jasnija i bljetavija zbog tmurnih oblaina kojima se
tamne sjene odraavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se vie mijeali,
nego se povijahu i nalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili,
reui svaki za sebe svoju bijelu brazdu. Sada su se amci jo vie
udaljivali jedan od drugoga, i Starbuck povede hajku na tri kita to
su jurila ravno podvjetar. Razapeli smo jedra, a vjetar, koji je sve
vie osvajao, zahvati na amac, pa pobrzasmo naprijed tako
strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedva stizali da brzo
zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoe iz raalja.
Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te
nigdje da vidi ni amca ni broda.
Veslajte, ljudi! psikne Starbuck, privlaei kotu
197
svoga
jedra. Imamo jo vremena da ubijemo ribu prije nego to se vihor
obori! Evo opet bijele vode! Hvataj! Veslaj!
as zatim razabrasmo po krikovima to su u kratkom razmaku
zaorili jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali amci
brzali, no tek to ti povici odjeknue, kadno Starbuck strelovito brzo

197
kota ili uzda, konop to dri zategnutu donju stranu jedra prema krmi.
Prev.
257

prosikta: Ustaj! i Queequeg, s harpunom u ruci, skoi na noge.
Iako nijedan od veslaa nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u
oi, ipak su po napetom izrazu lica svoga asnika, koji je sjedio u
dnu krme, shvatili da je sada kucnuo odsudni as. U isti mah ue
strano neko kotrljanje, kao gromotni trijesak, kao da se pedeset
slonova uskomealo na stelji. Za to je vrijeme amac i dalje prodirao
kroz sumaglicu i krio put naprijed, dok su svuda oko nas psikali i
siktali pjenuavi valovi, motajui se i izdiui kao uspravljeni
vratovi razgnjevljenih guja.
Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!
upuivao Starbuck.
Iz amca neto kratko zazuja Queequegovo izbaeno
eljezo. Onda se sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i
potres, dok s pramca neto potegnu, kao da je udario u greben, jedro
izdui i pade, a tik do nas zaprta mlaz uzavrele pare, pod nama se
neto uskomealo i zakoturalo, kao podzemni tutnji potresa. Mornari
samo to se ne utopie, odbaeni kud koji sred uzavrele bjeljavine
razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve se sklupa u jedno
razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malo okrznuo
izmae.
Iako se amac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo
nikakva kvara. Plivajui na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet
ubacismo u amac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo
sjedili sve do koljena u vodi to je pokrivala podnice i rebrenice, te
se naim oborenim pogledima priinjalo da se nalazimo u uzbibanoj
koraljnoj brodici koja je pred nas izronila s oceanskog dna.
Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi
svojim titovima, silina vihora gromovito grmjela, raljala se i
praskala oko nas kao bijel poar u preriji, u kojem smo gorjeli ne
izgarajui: besmrtni u samome drijelu smrti. Uzalud dozivasmo
ostale amce: prije bi mogao kroz visok dimnjak doviknuti neto
dolje uarenom ugljenu negoli se u toj buri i oluji sporazumjeti s
ostalim amcima. A za to su vrijeme oblaci, magluine i zapjenjeni
valovi sve vie tamnjeli to se no sputala dublje i rastezala svoje
sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da
paljkamo vodu iz svog amca. Vesla ve nisu sluila za pokretanje,
bijahu vie kao neki pojasi za spaavanje. Starbuck razreza vrpcu
nepromoive kutije sumpornjaa, te poslije mnogo uzaludnih
pokuaja naposljetku uspje upaliti fenjer. Nataknu ga na kopljau i
258

prui Queequegu, da bude stjegonoa naih izgubljenih nada. A ovaj
stajae i drae visoko tu besmislenu lu sveope nevolje. Stajae
ondje kao znak i znamen ovjeka bez vjere koji usred oaja
beznadno die stijeg nade.
Smoeni, prokvaeni i prozebli do kostiju, drui i oajavajui
zbog izgubljenih amaca i broda, podigosmo oi, u prvi osvit, kad
zora prosivje. Morem se jo prostirala magla, a utrnuli fenjer leao
zgnjeen na dnu amca. Odjednom Queequeg skoi na noge te
prisloni ruku do uha. Svi smo sad uli tiho kripanje uadi i jarbola,
razabrasmo kripu koju je dosad vjetar priguivao svojim olujnim
hujanjem. um je dolazio sve blie i blie, a kroz gustu maglu
nejasno se nazirali mutni obrisi neega glomaznog. Spopade nas
strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetku pomolio
pred naim oima, u udaljenosti koja ne bijae vea od duine
samoga broda.
I dok su nas valovi nosili, gledali smo na naputeni amac:
neko se vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese
pred pramac broda, kao treskolinu pod vodopad, i teki korab broda
prijee preko njega, te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne
pojavi iza brodske krme, valjajui se u zatalasanoj puzini. Ponovno
zaplivasmo prema njemu, a valovi nas bacie na nj; najposlije
bijasmo sretno povueni na brodsku palubu. Prije nego to je vihor
zahujao u neposrednoj blizini, ostali su amci napustili borbu s
kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je ve bio napustio svaku
nadu da e nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naiao
na kakav trag naeg brodoloma i propasti na neko veslo ili
kopljite.
259

49. IVOT NESLANA ALA
Ponekad dou tako neka udna vremena, naiu neki udni
asovi u toj smuenoj zbrci koju nazivamo ivot asovi kad nam
se cio svemir priinja kao neslana ala, premda vrlo nejasno
shvaamo u emu je ta ala, te nas sve jae obuzima osjeaj da se ta
ala zbija ba na na raun. Pa ipak, ni zbog ega ne oajavamo,
nita ne smatramo vrijednim raspravljanja. ovjek guta sve
dogaaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve tekoe, vidljive i nevidljive,
ma kako vornate i zakuaste bile kao to e noj deronja s
dobrom probavom lakomo pozobati puana zrna i kremenje. A to
se tie malih tekoa i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesrea i
opasnosti za ivot i dijelove tijela sve to, pa i sama smrt, njemu
se priinjaju kao neke uspjele ale i poalice, kao bezazleno i
dobronamjerno gurkanje pod rebra, veseli udarci kojima ga obasipa
nevidljivi i nedohvatni stari aljivac. To udno hirovito raspoloenje
o kojem govorim zaokupi ovjeka samo u trenucima velikog jada,
pojavljuje se kad je ovjek sav zaglibio u krutoj zbilji, te mu se onda
ono to mu je jo prije izgledalo zloguko i sudbonosno, priinja
samo kao neki sastavni dio sveope ale. Nigdje tako divno ne
uspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog oajnika
veseljaka kao usred opasnosti kitolova. Oima takva filozofa ja sam
sada gledao na cijelo to putovanje broda Pequod i na na glavni
cilj na hvatanje Bijelog kita.
Queequeg rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoe na
palubu te sam se jo tresao u kaputu da to prije ocijedim sa sebe
vodu Queequeg, vjerni prijatelju, zbivaju li se esto takve zgode?
Bez velikog uzbuenja, premda je bio ba tako promoen kao i
ja, objasni mi da se takve zgode esto zbivaju.
Gospar Stubbe obratih se dinom ovjeku koji je do vrata
zakopan u svoj kaput od votanog platna, tu na kii, mirno dimio
svoju lulu gospar Stubbe, ini mi se da rekoste kako je od svih
kitolovaca na koje ste ikad naili, na asnik, gospar Starbuck,
najoprezniji i najrazboritiji. Sudim, dakle, da je vrhunac kitolovake
opreznosti i mudrosti kad svoj amac potjera razapetim jedrom
podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno o bok kitu koji bjei.
Dakako, ba tako! I ja sam u najveoj oluji, blizu Cape
Horna, polazio amcem u lov, i to jo s broda koji je ve proputao
260

vodu.
Gosparu Flask rekoh obrativi se malom Okagai, koji je
stajao pored nas vi imate iskustva u tome, a ja ba nimalo.
Hoete li mi rei vrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za
svakog veslaa da lomi iju veslajui leima okrenut prema kitu,
ravno u ralje smrti?
emu tako krupne rijei? uzrati Flask. Da, to je
nepromjenljivo pravilo. Nipoto ne bih volio gledati svoje ljude
kako veslaju unatrag, licem okrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi
oni zurili u kita, kit bi onda i na njih bacio oko, upamti to!
Evo, tri nepristrana svjedoka razloila su mi cio sluaj, po
savjesti i po svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i
prevrtanje amaca, a s tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim
obine dogodovtine u takvu zanimanju, i budui da u
najsudbonosnijim asovima, kad se polazi na kita, mora na milost i
nemilost predati svoj ivot u ruke onoga koji kormilari a taj je isti
esto mahnitac koji u svome ludom zanosu lupa nogama po amcu,
pa ga ve time dovodi u opasnost da ga probui, te imajui na umu
da se propast naeg amca u spomenutoj naoj nesrei mora pripisati
Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru koji
nas je ve bio zahvatio i opasao sa svih strana a pritom ne
smijemo smetnuti s uma da je Starbuck bio uven u kitolovakom
svijetu sa svoje velike opreznosti, i jer ja sam pripadam posadi
amca toga neobino razboritog Starbucka i, naposljetku, zato to
sam se ve bio zapleo u tu vraku rabotu u pogledu naeg odnosa
prema Bijelom kitu imajui sve to na umu, kako rekoh, pomislim
da nee biti ba na odmet ako smjesta siem pod pramac i u kratkim
crtama sastavim svoju oporuku.
Queequeg rekoh doi sa mnom, bit e moj biljenik,
izvritelj oporuke i nasljednik.
Moda je udno to se ba mornari zapleu u tolike petljanije u
pogledu svojih oporuka i ostavtina, no zaista na svem svijetu nema
ljudi koji bi tako uivali u takvim poslovima kao ba oni. Eto sam se
etvrti put u svome pomorskom ivotu dao na taj posao, i poto sam
sve lijepo uredio i obavio kako valja, odahnuh, bi mi lake pri dui,
kao da mi je kamen pao sa srca. Uostalom, svi moji dani koji su mi
jo preostajali bit e mi ba tako lagodni kao oni dnevi koje je Lazar
proivio nakon svoga uskrsnua od mrtvih, svaki mjesec, ili tjedan,
ili koliko ve bude sve sama ista dobit. Ja sam samog sebe
261

preivio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj krinji.
Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh
koji iste savjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.
No dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativi rukave na koulji,
idemo u susret lijepoj zajednikoj smrti, zaronit emo u morske
dubine da ondje izginemo, a vrag odnio onoga koji ostane
posljednji!
262

50. AHABOV AMAC, NJEGOVA MOMAD I FEDALLAH
Tko bi se tome nadao, Flask! usklikne Stubb. Da sam
ja ovako sakat, nitko me ne bi natjerao u amac, osim moda ako bi
moja drvena gegalja bila potrebna da zaepi rupu u podnicama! Oh,
pravo je udo taj na starina! Pa ako emo pravo, sve to i nije ba
takvo udo odvrati Flask. Da mu je noga skresana o bedru, eh,
to bi onda bila druga pria. Onda bi bio nemoan, ali u njega je
jedno zdravo koljeno i jo dobar komad od drugoga, je li tako?
To ti ja ne znam, prijane, jer ga jo nikad ne vidjeh gdje klei!
*
Meu kitolovcima esto se raspravljalo o tome ima li kapetan
kitarke, s obzirom na neobinu vanost njegove osobe za sam ishod
i uspjeh itava putovanja, ima li pravo da u kritinim asovima
samog lova stavlja ivot na kocku. Tako su esto Timurovi
198
vojnici
suznih oiju zaklinjali svoga vou neka ne ugroava svoj dragocjeni
ivot srljajui na mjesta gdje se biju najljui bojevi.
No, u Ahabovu sluaju nije bilo tako. Budui da je ovjek koji
ima i obje noge, u asovima opasnosti samo epesavo bijedno
stvorenje, i budui da je kitolov pun velikih i neobinih opasnosti te
su lovci neprekidno izvrgnuti svakakvim pogibeljima je li onda u
takvim prilikama za bilo kojeg osakaenog ali razboritog ovjeka
uputno ukrcati se u lovaki amac i sudjelovati u samoj hajci?
Openito, dioniari Pequoda bez sumnje su mislili da takvo to
ba nije uputno.
Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kue ne
bi imali ba nita protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim
okolnostima hajke ue u amac, te da na samome mjestu moe
osobno davati svoje zapovijedi ali da kapetan Ahab ima svoj
vlastiti amac kojim zapovijeda kao predvodnik i osobno sudjeluje u
lovu, da povrh svega ima i svoje posebne ljude kao posadu za svoj
amac Ahab je vrlo dobro znao da s takvom irokogrudnou u
vlasnika Pequoda zacijelo ne moe raunati. Zato nije od njih ni

198
Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvaja velikog dijela june i zapadne
Azije. Prev.
263

traio poseban amac s posebnom posadom, te mu nije bilo ni nakraj
pameti da im samo i natukne tu svoju elju, nego se za sve to sam i
na svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkrie,
mornari nisu nita nasluivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te
ljudi zavrili sve pripreme oko opskrbe lovakih amaca, Ahab je
vlastitim rukama poeo izraivati ralje i palce
199
za onaj amac to
su ga smatrali rezervnim, a takoer je s najveom pomnjom djeljao
klinove to se prilikom odmotavanja harpunskog mrlina zatiu u
otvore za ralje da bi to tanko ue lake protjecalo. I kad su sve to
zamjeivali, a osobito njegovu brigu da mu se u amac ugrade
dvostruke podnice, da bi dno lake moglo izdrati pritisak njegove
kotane noge, i njegovu panju i trud kad je izraivao bedrobran
na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpuna naslanja
bedrom da bi imao to sigurniji potporanj pri gaanju i izbacivanju
svoga harpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga
gledali kako stoji na tome pramcu, prislanjajui svoje bedro o
svinutu motku da bi se uvjerio odgovara li visini njegova bedra, sve
neto dubei po drvu tesarskim dlijetom, popravljajui i dotjerujui
tu napravu sve je to, kako rekoh, mornare uvelike zanimalo i
poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svi te pojedine brine
Ahabove pripreme promatrali kao neto to je u vezi s njegovim
konanim ciljem s potjerom za Moby Dickom, jer je u to vrijeme
ve bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojim
smrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni
izdaleka nasluivali da bi taj amac imao i svoju posadu.
Sada poto su se pojavili njegovi sablasni veslai, iezla je
svaka sumnja, jer u kitolovca je svako, pa i najvee udo samo
kratka vijeka. Osim toga, tu i tamo takvi udnovati izopenici i
otpadnici svih moguih narodnosti iskrsavaju iz svakakvih zakutaka
i bunita svekolike nae Zemlje, da bi se onda ukrcali na ove
prognanike kitarice, a i sami ti brodovi spaavaju i primaju na
svoju palubu ta udna stvorenja to ih nalaze kako po morskoj
puini, plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih
brodova, ili se grevito dre za skrhano veslo, ili pak za bijedne
ostatke lovakih amaca i kanua, razbijenih japanskih dunka i

199
Palci su drveni klinovi (karmovi), zataknuti, ba kao i ralje, u razmu
amca, i to u blazinu (drveni jastui). Veslo se dri uz palac konopljenim vjeniem
(trop). Prev.
264

kojekakvih drugih krhotina pa kada bi se i sam Belzebub popeo
na brod i siao u kabinu da malo proavrlja s kapetanom, ni to ne bi
izazvalo neko osobito uzbuenje meu posadom.

Fedallah, Pars

Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslai
ubrzo nali svoje mjesto meu posadom, iako su od njih nekako
odudarali, onaj Fedallah s turbanom od kose oko glave ostao je
dokraja tajanstvena zagonetka. Odakle je dospio meu uljueni
svijet kao to je na, kako mu je uspjelo da se povee s Ahabovom
udnom sudbinom, i jo vie: da ima na nj neki utjecaj, a bogzna
nije li ga u mnogoemu sasvim zaoglavio? sve to nitko nije znao
265

i nitko nije mogao ostati ravnoduan glede Fedallaha. On je jedan od
onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji ive u
povoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i
onda samo nejasno i maglovito, a koja se bia, meutim, ponekad
javljaju sred nepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na
istonim otocima u onim odijeljenim, od praiskona
nepromjenljivim krajevima to su sve do naih modernih vremena
sauvali mnogo ta od one sablasne uroenike primitivnosti prvih
ljudi, kad je sjeanje na prvog ovjeka bilo u svima jo neto stvarno
i ivo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajui otkud se pojavio,
jedni druge gledali kao fantome, pitajui sunce i mjesec tko ih je
stvorio i zato su na svijetu kad su se dodue, kako se u Genezi
200

pria, aneli druili sa kerima obinih smrtnika, ali kad je i
neastivi, kako nadodaju nekanonski rabini,
201
udio za zemaljskom
ljubavi.

200
Geneza (grki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. Prev.
201
Rabi (hebrejski), uitelj, uenjak. Prev.
266

51. SABLASNI MLAZ
Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je Pequod pod skraenim
jedrima lagano prokrstario etiri razliita podruja kitova: azorsko,
kapverdsko, zatim podruje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred
uem rijeke La Plate) i Carrol, otvoreno oceansko podruje, juno
od Svete Helene.
Jedne noi za jasne mjeseine brod nam klizio vodama ovoga
potonjeg podruja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne
kovre, i u njihovu priguenom umu nismo osjeali usamljenost,
ve samo neku blagu srebrnu tiinu. Za takve tihe noi, daleko
ispred pramca, pod kojim je prtila i rasipavala se bijela pjena,
ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjeseinom inio se kao nebesko
privienje, kao neko bijelo i blistavo boanstvo, iskrslo iz mora.
Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noi u mjeseini on se
uspinjao na vrh glavnog jarbola i bdio na strai jednako pomno kao
da je bijeli dan. I premda su se nou viala itava jata kitova, od
stotine kitolovaca teko da bi se ijedan odvaio za njima u potjeru.
Lako je zamisliti s kolikim su uzbuenjem mornari pogledali starog
istonjaka gdje u to neuobiajeno vrijeme sjedi na visokom jarbolu
a bijela mu alma i mjesec dva druga na istom beskrajnom nebu.
No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenih jednolinih noi nije
pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tiine zaorio njegov
nezemaljski glas, najavljujui taj srebrnasti, mjeseinom obasjani
mlaz, svi usnuli mornari skoie na noge, kao da se kakav krilat duh
pojavio u jedrilju duh koji svojim zovom doziva na okup tu
gomilu smrtnika.
Eno je, mlaza!
Da je zajeala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jae
protrnuli, ali nisu osjeali stravu, ve prije radost. Iako je doao u
neuobiajeno vrijeme, Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako
zanosno uzbudljiv, te je gotovo svaki mornar na palubi nagonski
poelio da amci budu sputeni u more.
Hodajui gore-dolje po palubi brzim, irokim koracima, Ahab
dade zapovijed da se razapnu sve sljemenjae i vinjae i da se
potegnu sve lete.
202
Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A

202
Letenke i letenice, trokutna jedra to se razapinju izmeu jarbola. Prev.
267

onda, poto su se na sve jarbole popele strae, brod je punim jedrima
jedrio niz vjetar. Neki udan, uznosit vjetar s krme, to je tako
snano nadimao sva jedra, popuhivao palubom, koja se dizala,
sputala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se inilo da lebdi u
zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjen dvjema
razliitim silama jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, a
drugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se
te noi mogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu
dvije sile bore o prevlast. Dok je bat njegove prave noge ivo
odjekivao palubom, svaki je udar njegove mrtve noge odzvanjao
muklo, poput udarca o pokrov lijesa. Taj je starac stupao na ivot i
smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sve oi poput strelica ibale
na onu stranu, ipak se te noi srebrni mlaz nije vie pokazao. Svaki
je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.
Kad smo gotovo ve i zaboravili na taj pononi mlaz, gle!
nekoliko dana poslije toga, i u isto gluho doba noi, javie s jarbola
da su ga ponovno ugledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su
razapeli sva jedra da ga to prije dostignu nestade ga ba kao i
prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I tako se javljao i prkosio iz noi
u no, sve dok se nitko vie nije na njega osvrtao, osim da mu se
divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjeseine ili zvjezdanih noi,
kako bi se ve sluilo, nestajui za itav dan, dva ili tri, i kad god bi
se zatim opet pojavio, kao da je u sve veoj daljini od nas izranjao iz
mora, te se inilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekud mami i
odvlai za sobom u daljinu.
Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s
natprirodnou koja je, kako se inilo, u mnogom pogledu obavijala
Pequod, dakako da se nalo ljudi koji su prisezali da taj mlaz
ma gdje i ma kada se pojavio, ma u kojem razdoblju ili na ma kako
meusobno udaljenim zemljopisnim duljinama i irinama da taj
nedokuivi mlaz uvijek izbacuje jedan te isti kit, a taj kit da je Moby
Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjeaj udnog straha pred
tom nepostojanom pojavom koja nas izdajniki vabi sve dalje i
dalje, da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morska
neman mogla nasrnuti te nas upropastiti.
Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su jo
jae do izraaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su
mnogi i pored njene blage modrine nazirali neku avolsku aroliju.
Plovili smo tako dane i dane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da
268

se sva prostornost, u znak negodovanja zbog naeg osvetnikog
nauma, liavala ivota ispred naeg urni slinog pramca.
No najposlije, kad smo krenuli put istoka, zapoee puhati
vjetrovi koji nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet
bacali niz valove u tom podruju uzburkanog mora. Kotano
ozupani Pequod duboko se naklanjao pred vihorom i u svom
bijesu rilom probadao tamne valove, dok je pjena prskala i kao
srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada je naposljetku sva ona
oajna ivotna praznina nestala, ali je dala mjesta jo runijim
izgledima nego prije.
Tik pred naim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve
strane udne neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih
vrana-burnica. Svakog smo jutra viali itava jata tih ptica gdje
sjede visoko po konopima i letima na naim jarbolima, i bez obzira
na nau viku, dugo su vremena uporno ostajale u naoj vrvi, kao da
su na brod smatrale nekom naputenom podrtinom, olupinom,
osuenom na propast i stoga kao stvorenom za njih, beskunice. A
valjalo se i teko nadimalo, val za valom, buno i bez prestanka, to
crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kao da se
beskrajna dua Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima je
urodila.
Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom
Tormentoso,
203
kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani
prijevarnom tiinom koja nas je prije pratila, naosmo se odjednom
baeni na tu uzbjenjelu puinu, gdje se inilo da grene due,
pretvorene u ptice i ribe, kao osuenice, vjeno plove bez utoita i
sklonita, ili crnim svojim krilima udaraju mranim uzduhom bez
horizonta. A od vremena do vremena jo nam se uvijek ukazivao
onaj neujni, snjenobijeli, nepromjenljivi mlaz, kao da nas, izdiui
neprestano svoj lepravi vrutak prema nebu, sveudilj mami i zove.
U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo
neprekidno s preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje
zapovijedi, bio do krajnosti mrk i uzdrljiv, i sve se rjee obraao
svojim asnicima. U takvim opasnim asovima, poto je sve ispod
palube i iznad nje bilo osigurano, nije nam preostajalo nita drugo
nego dokono ekati da oluja mine. Tada bi i kapetan, kao i svi
lanovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju kotanu nogu

203
Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. Prev.
269

gurnuo u onu njenu buotinu, drei se jednom rukom vrsto jedne
uzde, te bi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu
povremeni zapusi snijega i susnjeice zaleivali i lijepili trepavice.
Mornari, koje su opasni valovi to su se razbijali nad pramcem,
otjerali s toga mjesta, stajali uz rubnjak na srednjoj palubi; da bi se
bolje uvao valova to su skakali, svaki se mornar opasao nekom
vrstom vjetrolovke ili burine, uvrene na ogradi, i u njoj se kretao
kao u nekom irokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ili nikako, i
nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od voska,
dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanost
demonskih valova.
Ljudi su i nou ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom:
svejednako se utke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab
stajae ukoeno, prkosei vihoru. A kad bi ve malaksao i snage ga
izdavale, ni onda nije traio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije
nikad mogao zaboraviti one slike koja mu se ukazala kad je jednom
u ponoi siao u kajitu, da provjeri stanje barometra, te starca naao
gdje zatvorenih oiju uspravljen sjedi na svojoj o podnice
privrenoj stolici, dok mu se kia i napol otopljena susnjeica
oluje, iz koje se as prije bio povukao, cijedila sa eira i kaputa koji
jo nije skinuo. Pred njim na stolu leala, jo savijena, jedna od onih
karata morskih struja i putova o kojima je ve bilo govora. U
njegovoj se grevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo
bilo uspravno, glava je bila zabaena, te su mu zatvorene oi bile
upravljene u prialo
204
to se njihalo zakvaeno o gredu na stropu.
Strani stare! pomisli Starbuck, i pritom ga podie neka
jeza, ak i u snu, usred ove strane oluje, pred oima ti
nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!

204
Kompas na kabini zove se prialo, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne
mora poi gore u kompasnu kuicu kod kormilara, moe u svako doba uvjeriti o
smjeru kojim brod plovi. Biljeka pieva.
270

52. ALBATROS
Jugoistono od Rta,
205
daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a
oko njih vrio bogati frin
206
za lovce na obine kitove, nejasno se s
pramca pomaljalo jedro Albatrosa. Kako se brod lagano
pribliavao, s moga visokog promatrakog mjesta na vrhu prednjeg
jarbola pruao mi se dobar vidik, i lijepo sam mogao gledati tu
pojavu, neto izvanrednu za poetnika u oceanskom kitolovu
kitaricu na moru to je davno isplovila iz domae luke.
Kao da su valovi bili istai, taj je brod pobijelio poput kostura
nasukana mora. Bokovi mu bili iarani mreotinama crvene hre,
dok mu svi krstaci
207
i konopi bijahu nalik na granje pokriveno
injem. Razapeo je samo donja jedra. Straan je bio pogled na ona tri
bradata straara na tri jarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima
divljih zvijeri, tako im je odjea bila izderana i iskrpana poslije etiri
godine krstarenja. Stojei u obruima prikovanim uz jarbole, njihali
su se i klatili nad bezdanim morem. A kad je taj brod polagano
klizio pored nae krme, nas estorica ljudi u zraku tako smo se jedni
drugima pribliili te smo gotovo mogli skoiti s jarbola jednog na
jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili su
gledajui nas blagim oima, ne izmijenivi ni rijei s naim
straama, dok su odozdo s kasara dopirali do nas uobiajeni
pozdravi.
O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?
No u asu kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak
i htio prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i
pade u more, i kad je nato vjetar opet jae zapuhao, uzalud je
kapetan nastojao da mu ujemo glas. Meutim je njegov brod ve
poveao razmak meu nama. Dok su mornari na Pequodu nekako
utke pokazali da su opazili tu nemilu zloguku zgodu, koja se
dogodila tek to se na drugom brodu spomenulo ime Bijelog kita,
Ahab je askom oklijevao, gotovo se inilo da bi rado spustio amac
i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemoguio vjetar to je
prijetio. No, iskoristivi povoljan smjer vjetra, dohvati svoje

205
Rt dobre nade. Prev.
206
rida, lovite riba. Prev.
207
kri, sljemeni kri
271

doglasalo i, znajui po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da e
doskora stii kui, poe mu glasno dovikivati:
O-oooj! Ovo je Pequod koji plovi oko svijeta! Recite
naima neka sva budua pisma alju na Pacifik! A ako za tri godine
jo ne stignemo kui, recite im da ih adresiraju na...
U taj se as spojie vodene brazde obaju brodova, i odmah, po
svojoj udnoj navadi, itava pljataove nedunih ribica, to su ve
nekoliko dana spokojno plivale uz na bok, prestraeno srnue
ustranu te se rasporedie od pramca do krme du bokova stranog
broda. I premda je Ahab i prije za svojih dugih putovanja zacijelo
ve esto vidio neto slino, ipak su mu, kao i svakome ovjeku s
nekom fiksnom idejom, i najbeznaajnije sitnice imale neko
znaenje.
Bjeite od mene, je li? procijedi Ahab kroza zube, zurei
u vodu.
Te rijei kanda nisu imale bogzna kakvo znaenje, no u samom
njegovu glasu podrhtavae duboka i beznadna tuga kakve taj
mahniti starac nikad prije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru,
koji je sve to vrijeme drao brod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te
mu zagrmje svojom starom lavovskom glasinom:
Hvataj kormilo! Dr' kurs oko svijeta!
Oko svijeta! Istina, u tim rijeima ima mnogo toga to budi
osjeaj gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo
kroz bezbrojne opasnosti i patnje, ba na isto mjesto odakle smo
zaplovili i gdje su oni koje smo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti,
bili itavo vrijeme pred nama.
Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodei prema
istoku, mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike,
udesnije i ljepe od svih Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi na
pohod bio pun obeanja. Ali u toj divljoj hajci za nedostinim
tajnama o kojima sanjamo, ili muno progonei demonsku utvaru
to kad-tad lebdi u mati svakog ovjeka u lovu za tim sablastima
oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespua, ili nas skrene
ostavljaju za sobom nasred puta.
272

53. GAM
(OBLAAJ)
208

Prividni razlog s kojeg Ahab nije poao na onu kitaricu o kojoj
smo govorili bijaeu tome to vjetar i more nagovjetavahu oluju.
Ali da te bojazni i nije bilo, moda ni onda ne bi poao na palubu
onog broda sudei po njegovu kasnijem dranju u slinim
zgodama ako bi doglasom dobio negativan odgovor na svoje
pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemu ba nita nije bilo do toga da
razgovara, ma samo i pet minuta, s nekim nepoznatim kapetanom,
osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti to ih je tako grevito i
predano traio. No sve bi to moda ostalo nedovoljno ocijenjeno kad
vam ne bismo rekli nekoliko rijei o osobitim obiajima i navikama
to vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, a
osobito na podruju istoga frina ili lovita.
Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj dravi
New York, ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te
se sluajno sretnu u takvoj negostoljubivoj pustoi, oni ni za ivu
glavu ne bi propustili da se meusobno pozdrave, da se naas
zaustave, da izmijene novosti i da moda malo sjednu, da se odmore
u drutvu. Zar nije onda jo mnogo prirodnije da i sred pustopoljina
na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nau negdje nakraj
svijeta, kod usamljenog Fanningova otoka,
209
ili daleko negdje kod
Gilbertskog otoja,
210
zar nije, rekoh, jo mnogo prirodnije da takva
dva broda u takvim prilikama ne samo izmijene uobiajena
pozdravna dozivanja nego da se jo vie priblie u prijateljskom i
drugarskom dodiru? A pogotovu bi to bilo prirodno kad su oba
broda iz iste luke, te se kapetani i asnici, a i mnogi od mornara,
meu sobom poznaju i, razumljivo, imaju svata priati o svemu
dragom iz zaviaja.
Za brod koji ve dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz
domovine, nosi moda neka pisma, a svakako e ljudima dati kakve

208
Gam oblaaj, pohod, posjet, pohodnja, obilazak, skup, sastanak,
engleski: gam Vidi autorovo tumaenje te rijei u samom tekstu ovog poglavlja.
Prev.
209
Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, juno od Havajskih otoka. Prev.
210
Otoci na Pacifiku, izmeu Australije i Havaja. Prev.
273

novine koje su barem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz
njihove poutjele i pohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj
brod koji je doplovio iz domovine, primit e najnovije vijesti moda
ba s onog lovita kamo se uputio, vijesti koje su za nj od najvee
vanosti. Sve bi to u neku ruku moglo vrijediti i za one kitarice koje
se susreu na samom podruju lova, a jednako su dugo odsutne iz
domae luke. Jer moda je jedan od ta dva broda ve primio potu
od nekoga treeg, sada ve daleko odmaklog broda, i moda je koje
od tih pisama upueno ljudima s broda s kojim se upravo susreo.
Osim toga, ljudi e izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo se
drugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreu ne samo s pravom
mornarskom srdanou, nego je meu njima i ona osobita
povezanost koja nastaje iz njihova zajednikog zvanja i zajednikog
dijeljenja tegoba i opasnosti.
Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni razliitost
zaviaja dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na
primjer Ameriani i Englezi, premda, da kaemo po istini, do takvih
sastanaka dolazi prilino rijetko, jer je broj engleskih kitarica malen,
a kad se takva dva broda i sastanu, onda izmeu dviju posada odvie
brzo zavlada neka sustezljivost, jer je Englez prilino utljiv i
nepristupaan, dok Yankee ne voli takve osobine ni kod koga
drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski se kitolovci ponekad
isprsavaju, pokazuju neku tobonju superiornost nad amerikim
kitolovcima kao stanovnici zemlje-matice, te duge i mrave
Nantucketance, zbog njihovih neobinih provincijalizama, smatraju
nekim pomorskim seljainama. No teko je rei na emu zapravo
zasnivaju engleski kitolovci tu svoju nadmo, ako se uzme u obzir
da Yankee u jednom danu ubijaju ukupno vie kitova nego svi
engleski kitolovci zajedno u deset godina. ini se, meutim, da je to
mala, neduna slabost engleskih kitolovaca, a Nantucketanac je i ne
uzima suvie k srcu, jer po svoj prilici zna da i sam ima slinih
malih slabosti.
I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem
kitarke imaju najvie razloga da budu druevne a takve i jesu.
Nasuprot tome, neki trgovaki brodovi, kad se nau nasred
Atlantika, vrlo e esto proi jedan pored drugoga a da ne izmijene
ak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave, ba kao dva kicoa na
Broadwayu, uivajui moda da za sve to vrijeme, prenemaui se,
kritiziraju opremu jedan drugome. A to se tie pripadnika ratne
274

mornarice, kad se sretnu na puini, oni izmjenjuju cio niz glupih
naklona i ceremonijalnih pozdrava, sve diui i sputajui neke
znakove i zastavice, da u svemu tome ne osjea ni daka tople
iskrenosti i bratske ljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su
pak udnovatoj hitnji da jedan od drugoga, tek to se ugledaju, bjee
ko ispred samog avla. Kad se dva gusara sluajno sretnu na moru,
njihov e prvi zov biti: Koliko glava? ba kao to kitolovci
dovikuju jedan drugom: Koliko baava? A tek to im onaj drugi
brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje strane nalaze
paklenski lopovi, koji ne vole suvie dugo gledati lopovsku slinost
jedni u drugih.
No, bacite samo pogled na dobre, potene, skromne,
gostoljubive, druevne i iskrene drugarske kitarke! to radi kitarka
kad na otvorenom moru susretne neki drugi kitolovaki brod, ako je
vrijeme iole povoljno? Ona uprilii gam, oblaaj, neto to je na
svim brodovima tako nepoznato te ni imena toga nisu nikad uli, a
jesu li ga sluajno uli, onda se samo posprdno smijuckaju i zbijaju
ale o trcalima i kuharima kitova tustila i niu kojekakve
sline uzreice. Bilo bi teko odgovoriti na pitanje zato sve posade
trgovakih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratne mornarice, pa
i sami mornari trgovaca robljem zato svi oni preziru kitolovce.
Jer, u sluaju gusara, pravo da vam kaem, volio bih znati u emu je
ta njihova naroita slava? Istina, ponekad se ta slava zavrava
neobino visoko ali samo na vjealima. A kad ovjeka uzdignu
na taj nain, nema taj nikakva temelja za svoje superiorno dranje.
Zakljuujem stoga da gusar, hvaliui se kako se visoko izdie iznad
kitolovaca, nema za tu tvrdnju nikakve vrste podloge.
Ali to je to gam? ovjeku bi se ukoio kaiprst od samog
traenja, gore-dolje po stupcima rjenika, a da ipak ne nae tu rije.
Dr Johnson
211
nije nikad dosegao toliku uenost; nema te rijei ni
arka Noaha Webstera.
212
Pa ipak se kakvih petnaest tisua
istokrvnih Yankeeja ve godine i godine neprestano slue tom
izraajnom rijeju. Svakako bi bilo potrebno da se ta rije definira i
uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga ueno definiram.
GAM (imenica): Drugarski susret dviju (ili vie) laa-kitarica,

211
Samuel Johnson (1709.-1784.), engleski knjievnik i leksikograf. Prev.
212
Ameriki leksikograf i novinar (1758.-1843.); sastavio prvi ameriki veliki
rjenik, koji se, upotpunjen, i danas objavljuje. Prev.
275

obino na podruju lovita, kad poslije uobiajene izmjene pozdrava
lanovi posade odlaze u amcima jedni drugima u pohode, dok
kapetani obaju brodova za to vrijeme ostaju na jednom, a oba prva
asnika na drugom brodu.
Ima jo neku sitnicu taj gam ili oblaaj koju ovdje treba
spomenuti. Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i
kitolov. Kad s gusarskoga ili ratnog broda, ili s lae trgovaca bijelim
robljem, kapetan polazi nekamo u svom amcu, uvijek sjedi na krmi
na udobnu, ponekad i pojastuenu sjeditu, a esto i sam kormilari
lijepim, malim, upravo kitniarski izraenim jarmom na kormilu,
jarmom to je ukraen veselim vrpcama i trakama. No kitolovaki
amac nema nikakva sjedita na krmi, niti sofu ili to slino, a uope
nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi kapetane
kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore u
bolesnikim trokolicama. A to se tie jarma, takva enskasta
napravica nije doputena na kitolovakom amcu; i zato, budui da
tada cjelokupna posada jednog amca mora napustiti brod, i jer se i
kormilar i harpuna takoer nalaze meu tim ljudima, onda tom
prigodom taj nii asnik i upravlja amcem, a kapetan, nemajui
mjesta da sjedi, mora za itave te vonje stajati uspravno kao
usamljen bor. I esto ete primijetiti kako kapetan, koji osjea da su
u njega uprte sve oi s oba broda, muku mui da se uspravno i
dostojanstveno odri na nogama. A to nije nimalo lako, jer mu za
leima stri glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka u
slabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog asa treska ga u koljena.
On je sprijeda i straga tako pritijenjen te se moe micati samo
ustranu, drei se vrsto na raskoraenim nogama, no nagla
ljuljavica lako e ga prevaliti, jer duljina podnica nema i
odgovarajuu irinu. Nainite kut jedino od dva kraka, i neete
uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oi itava svijeta
uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskreenih
nogu, da ga vide kako se ma ega rukom prihvaa da bi se drao na
nogama, te on, tovie, u znak svoje savrene gipkosti i vlasti nad
samim sobom, dri uglavnom za itavo to vrijeme ruke u depovima
hlaa, a kako su to obino dvije teke ruetine, moda mu ondje
slue kao utezi za odranje vlastite stabilnosti. Unato tome, bilo je
sluajeva, i to vrlo autentinih, kad je i kapetan, u najopasnijim
trenucima, kad bi zapljusnuo velik val, zgrabio za kosu najblieg
veslaa i grevito se za nju drao, ko sam avo.
276

54. PRIA S BRODA TOWN-HO
(kako je kazivana u Zlatnoj krmi)
Vode oko Rta dobre nade uvelike su nalik na kakvo poznato
etverokrako raskre na glavnoj cesti, gdje susreete vie putnika
nego na ma kojem drugom mjestu.
Malo vremena nakon susreta s Albatrosom susreli smo
Town-Ho
213
, takoer kitaricu koja se vraala u domovinu. Posada
se sastojala gotovo od samih Polineana. Za kratkog oblaaja
saznadosmo mnogo pouzdanih vijesti o Moby Dicku. U mnogih je
snano poraslo zanimanje za Bijelog kita, poto su uli priu s broda
Town-Ho, koja kao da je na tajanstven nain dovodila toga kita u
vezu s jednim takozvanim Bojim sudom to ponekad, kako vele,
snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraena udnim
pojedinostima, inila je, da tako kaemo, onu tajanstvenu stranu
tragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do
uiju kapetana Ahaba i njegovih asnika, jer je tajnoviti dio te prie
ostao i samom kapetanu Town-Hoa zauvijek tajna. Za nju su
znala samo tri bijelca, tri zdruena mornara s toga broda, koji su se
zakleli da e utjeti o tome, a jedan je od njih, kako se ini, ispriao
sve Tashtegu, zaklevi ga Bogom da uva tajnu, ali je Tashtego
sljedee noi u snu buncao i toliko odao, te kad se probudio, nije
mogao a da ne ispria i ostalo. Na mornare s Pequoda, koji su
saznali za tu priu, ta je tajna snano djelovala, te su bili proeti tako
neobinom obzirnou da su utjeli kao grob, pa tajna nije nikad
doprla dalje od Pequodova glavnog jarbola. Upleui tu mranu
nit prie u njeno mjesto u prii kazivanoj na samom brodu, itavu
ovu jezivu zgodu predajem evo na trajan spomen.
Dopustite mi taj hir da vam je ispriam ba onako kako sam je
neko kazivao u Limi nekim svojim dokonim panjolskim
prijateljima, uoi ne znam vie kojeg sveca, puei na verandi
Zlatne krme, verandi oploenoj zlatnim ploicama. Meu onom
vitekom gospodom nalazili se i mladi Don Pedro i Don Sebastian, s

213
Tako je glasio starinski zov straa s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se
povikom slue ribari jo i danas u lovu na goleme kornjae s otoka Galapagos.
Biljeka pieva.
277

kojima sam vezao prisnije prijateljstvo, pa otale i njihova prigodna
zapitkivanja, na koja sam morao odmah odgovarati. Evo prie.
*
Neke dvije godine prije nego to sam doznao za dogaaje o
kojima vam elim priati, gospodo, kitarica Town-Ho iz
Nantucketa krstarila je po ovome vaem Pacifiku, i to udaljena
svega nekoliko dana jedrenja prema zapadu od strehe ove valjane
Zlatne krme. Brod se nalazio neto sjevernije od ekvatora.
Jednog jutra, kad su ljudi, kao obino, prionuli uz brodsku sisaljku,
opazie da je u santini
214
vie vode nego inae, te pomislie,
gospodo, da je riba sabljarka probuila brod. No kako je kapetan s
nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj
irini eka neka osobita srea, on upravo stoga nije nikako htio
napustiti ono podruje. Buotina im se nije priinjala opasnom, a
nisu je mogli ni pronai, iako su je traili po itavu korabu to su
dublje mogli i koliko im je uzburkano more doputalo. Brod je
nastavio krstarenje, dok su mornari radili na sisaljkama, dugo i
nepromiljeno prekidajui posao. No nisu bili dobre sree, i poslije
nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena nego se i znatno
proirila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedra
zaplovio put najblie luke, izmeu otoka, kako bi ondje podigao i
popravio brod.
Iako je pred njima bio prilino dalek put, kapetan se nije bojao
bude li imao samo malo sree da bi mu brod na putu mogao
potonuti, jer su sisaljke bile vrlo dobre, a ljudi su se izmjenjivali
redom, te je njih trideset i est lako moglo odrati brod nad vodom,
sve ako bi se buotina i udvostruila. I zaista, kako je gotovo za
itava puta puhao povoljan vjetar, Town-Ho bi bez sumnje sretno
bio doplovio u luku bez i najmanjega daljeg kvara i nepogode, da se
asnik Radney iz Vineyarda nije ponio onako surovo i drsko, te
izazvao osvetniku mrnju jezernjaka Steelkilta iz Buffala, ovjeka
nagla i plahovita.
Jezernjak! Buffalo! Ta molim vas, to je to jezernjak i
gdje je Buffalo? upita Don Sebastian, pridiui se u svojoj
visaljki od rogoine.

214
Najnii dio trupa, gdje ostaje voda koju brod proputa. Prev.
278

Na istonoj obali naeg jezera Erie,
215
Don Sebastiane, ali,
molim vas, strpite se, pa ete odmah sve saznati.
Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s krinim
jedrima i na brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao
ma koji od vaih to iz drevne luke Callao
216
plove u daleku
Manilu,
217
taj jezernjak plovio po onom sa svih strana kopnom
zakrenom srcu nae Amerike, te se razvijao u atmosferi i pod
dojmovima onih gusarskih pria koje su tako usko povezane sa
ivotom velikog oceana. Jer ta naa meusobno povezana velika
slatkovodna mora Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan
po svojoj su veliini nalik na male oceane, odlikujui se
najuzvienijim znaajkama oceana, du svojih obala raznolikou
klime i svojih ljudi. U tim se jezerima nalaze itavi arhipelazi
romantinih otoka, ba kao to je to u polinezijskim vodama. Na
njihovim obalama obitavaju dvije velike protivnike nacije, ba kao
to je to i na Atlantiku. Ona tvore duge pomorske prilaze za nae
mnogobrojne kopnene kolonije koje su dole s Istoka, to se proteu
uzdu njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njih prijekim okom
mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordog Mackinawa.
218

Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjednikih brodova, a na
njihova se ala ponekad sputala divlja indijanska plemena, i crveno
obojena lica izvirkivala su iz krznenih wigwama. Na milje daleko
proteu se uzdu njihovih obala drevne neoskvrnute praume gdje se
u dugom nizu izdiu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva
iz gotskih rodovnika. Iste te ume nastavaju grabeljive zvijeri poput
afrikih, ali i svilodlake ivotinje koje daju krzna za odjeu tatarskih
vladara. U tim se jezerima odrazuju oploene metropole Buffalo
219
i
Cleveland
220
isto tako kao i sela Vinnebag.
221
Na njima na sva jedra
plove natovareni trgovaki brodovi i naoruane krstarice, vidi
ondje parobrod i drvene kanue. Po njihovim vodama ibaju oluje to
kidaju jarbole isto tako strano kao i po slanim morima. Znaju ta

215
Jedno od pet velikih jezera izmeu SAD-a i Kanade. Iz tog jezera rui se u
jezero Ontario slap Niagare. Prev.
216
Glavna luka Pera, 14 km udaljena od Lime. Prev.
217
Luka i glavni grad na Filipinima. Prev.
218
Utvrda na tjesnacu izmeu jezera Huron i Michigan. Prev.
219
Grad na obali jezera Erie. Prev.
220
Grad u Ohiju. Prev.
221
Ime jednoga sjeveroamerikog indijanskog plemena. Prev.
279

jezera to su brodolomi, i u nedogled kopna, premda usred
kontinenta, potopila su mnogi noni brod s itavom njegovom
vapijuom posadom. I tako, gospodo, iako ovjek s kopna, Steelkilt
je bio roen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustraiv kao i
bilo koji drugi. to se pak tie Radneyja, premda se moda u
mladosti valjao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim
morem, i premda je u daljem toku svog ivota plovio po naem
nesmiljenom Atlantiku i vaem nedokuivom Pacifiku, ipak je bio
gotovo isto tako osvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i
svaki mornar gortak to je istom doao iz onih krajeva gdje se
potee bode Bowie
222
s drkom od jelenje roine. Ipak je taj
Nantucketanac bio u neku ruku i dobroudan. A mornar-jezernjak,
onaj Steelkilt, premda avolske naravi, mogao se ipak umekati
nepokolebljivom vrstinom to je donekle ublaena obinom
pristojnou i ovjenim postupkom na koji ima pravo i posljednji
rob. Uz takav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i
posluan. Bilo kako mu drago, dotad se barem tako vladao. No
sudbina htjede te se Radney pomamio, a Steelkilt.... No ut ete,
gospodo, to je dalje bilo.
Dan-dva poto je Town-Ho zakrenuo pramcem prema onoj
luci na otoku, inilo se da se ona raspuklina opet poveala, no samo
toliko da je trebalo svaki dan sat vie raditi na sisaljkama. Treba,
naime, znati da neki kapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke
kad plove mirnim i pitomim oceanom kakav je, na primjer, na
Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenoj noi po svoj prilici moglo
dogoditi da asnik koji bi sluajno zanemario tu svoju dunost,
nikad vie ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajedno sa svim
svojim mornarima blago siao na dno. Nije ni u samotnim i divljim
vodama, daleko na zapadu od vaih obala, gospodo, uvijek
uobiajeno da brodovi putaju da im sisaljke klepeu u punom
zboru, ak i za dugih putovanja, samo ako je u blizini barem donekle
pristupana obala, ili se prua bilo kakva druga razumna mogunost
utoita. I samo kad se neki nabueni brod nae na irinama gdje
kopnu nema ni traga, tek onda se kapetan pone pomalo
uznemirivati.
Ba tako nekako bilo je i s brodom Town-Ho, jer kad su
otkrili da voda sve jae prodire u brod, onda je doista vie lanova

222
Bodeu slian no, nazvan po amerikom pioniru Bowieu. Prev.
280

posade poelo pokazivati znakove uznemirenosti, a osobito boman
Radney. Izdade on nalog da se razapnu sve sljemenjae i vrnjae i
da se sve jedrilje praa podvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao
razabrati, niti je bio kukavica ni plaljivac, niti je zbog sebe bio
naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni: bio je isto takav kao bilo
koje nepromiljeno i neustraivo stvorenje s kopna ili s mora kakvo,
gospodo, moete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stali zapaati tu
zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da je to
samo stoga to je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te veeri
sisaljkom crpli vodu, uvelike se oni alili, a sve na njegov raun,
stojei neprestano u vodi to im je brbotala oko nogu ista i
bistra, gospodo, kao ona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda
rasklokotala po palubi i u jednolinim mlazovima otjecala kroz
lakomice.
223

Kako vam je svima dobro znano, esto se na tom naem
konvencionalnom svijetu bilo na moru ili na kopnu dogaa da
osoba kojoj je dano da zapovijeda nad svojim blinjima, im osjeti
da joj se netko suprotstavlja svojom priroenom muevnou i
oiglednom superiornou, odmah prema tome ovjeku osjeti neku
nesavladivu odbojnost i ogorenost, te e ga, im joj se prui i
najmanja prilika, uniziti, poruiti kulu njegove gordosti i satrti je u
prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao,
svakako je Steelkilt bio snana i plemenita zvjerka, s glavom kao u
drevnog Rimljanina, sav obrastao gustom zlaanom bradom koja je
bila nalik na kienu abjliju
224
s usfrktalog dorata vaega posljednjeg
potkralja. U njega je bila mudra glavica, gospodo, junako srce i
divna dua, te bi taj Steelkilt zacijelo bio postao Karlo Veliki da se
kojim sluajem rodio kao sin oca Karla Velikoga. A Radney, asnik,
bio je ruan kao mazga, ali isto onako tvrd, uporan i pakostan. Nije
trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.
Videi kako se asnik pribliuje mjestu gdje se on, zajedno s
ostalim mornarima, upinjao iz petnih ila oko sisaljke, jezernjak se
pretvarao kao da ga i ne primjeuje, te je bez imalo straha nastavio
veselo peckati.
Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina!
au amo, pa da kuamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da

223
Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. Prev.
224
Konjski pokrovac po sedlu. Prev.
281

napunimo boce! Nego znate to u vam rei: ta e vodica progutati
sav novac prijana Rada, te bi za nj bilo najbolje da odvali
komadeku od toga naeg bka,
225
da otkine svoj dio broda i da ga
odvue kui. Evo to je posrijedi, drugovi: onaj je golemi jaglun,
ribak-sabljan, tek zapoeo posao, pa se sad vratio s itavom
druinom turpijaa i pilara,
226
i tko zna jo sa koliko drugih, i sad sva
bratija uze slono buit, rapat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se
ini da izvode neke vane popravke. Da sad naie prijan Rad, rekao
bih mu da askom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Unitit
e mu svu imovinu, velim vam! No on je prostoduna ljudina i velik
ljepotan! A kau, momci, da je sav svoj ostali imetak uloio u
ogledala! E, da mi je znati bi li jednom avlu poput mene dao model
svoje nosine!
Obnevidjeli dabogda! Zato ne crpite vodu? zagrmio je
Radney, a sve pretvarajui se kao da nije uo to su mornari
govorili. Na posao, i ne dangubite!
Evo, evo, gosparu, ve radimo! javi se Steelkilt, veselo
poput cvrka. Uprite, drugovi, samo ivo!
I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset mrkova.
Ljudi bacie eire, i ubrzo se razlijee hripanje i pitanje to se uje
kad se ljudska tjelesa napinju u najveem naporu.
Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od
sisaljke, sav usopljen, sjede na vitlo, uagrena lica, zakrvavljenih
oiju, briui s lica krupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to
bijes spopao Radneya da se kavi s ovjekom koji je tjelesno bio
tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se. Ushodavi se gordo po palubi,
asnik mu zapovjedi da pomete podnice, te da ispolcem
227
izgrne i
ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje nali zato to je
jednome prasetu bilo doputeno da se slobodno eta po palubi.
A valja vam, gospodo, znati da se ienje brodske palube na
moru smatra vanim kunim poslom, koji se obavlja svake veeri,
izuzevi u one dane kad bjesni oluja. Zna se za mnogo sluajeva
takva ienja jo i u posljednjim trenucima, kad je brod ve tonuo.
Takvi strogi obiaji, gospodo, vladaju na brodovima, i tolika je
priroena ljubav mornara prema istoi, te se mnogi zacijelo ne bi

225
Bak, crvotoan orah ili ljenik. Prev.
226
Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima
dug plosnat nastavak s otrim zubima poput dvostrano nazubljene pile. Prev.
227
Ispolac, lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz amca. Prev.
282

htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to je metlanje oduvijek
bio posao brodskih malih, ako ih je meu posadom bilo. Osim
toga, jai ljudi na brodu Town-Ho bili su razdijeljeni na smjene,
da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjaih meu
njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih
eta, te je prema tome morao biti oproten od svakoga prostog,
nemornarskog posla, kao to ni njegovi drugovi nisu morali
obavljati takve radove. Osobito istiem sve te okolnosti da bi vam
bilo jasno to je i kako je bilo meu njima dvojicom.
A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni neist
s palube morala je Steelkilta pecnuti kao alac, i bila je isto tako
teka uvreda kao da mu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom
koji se kao mornar ukrcao na kitaricu, bit e to posve jasno, a
Steelkilt je sve to, kao i tota drugo, vrlo dobro znao kad mu je
asnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostao nepomian na
mjestu, gledajui netremice u asnikove pakosne oi, utio je kako
se u njemu gomila barut, a plamen stijenjka paluca sve blie i
opasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve vie
obuzimala ona udna strpljivost i bezvoljnost to nikada nee da jo
jae rasplamtjeti jar u ovjeka ionako ve bijesna. Takva nevoljkost,
ukoliko se uope javlja, javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, ak
i onda kad ih kinje, i ta je neobina ustrpljivost, to bezimeno
privienje, ovladalo Steelkiltom.
Zato svojim obinim glasom, tek poneto malaksalim zbog
asovitog umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti
palubu, pa je i nee pomesti. A zatim, i ne spomenuvi neist koju je
ispolcem valjalo ukloniti, on pokaza na tri mladia koji su obino
radili taj posao, te nisu bili odreeni za rad kod sisaljke, a cijelog
dana nisu gotovo nita radili, ili su radili vrlo malo. No Radney nato
samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo i zapovjedno ponovi
svoje nareenje, te se s bavarskim batom u uzdignutoj ruci, to ga
je bio dohvatio s oblinjeg bureta, poe primicati jezernjaku, koji je
sveudilj sjedio na svome mjestu.
Onako ugrijan i uzbuen od naporna rada na crpaljkama, uza
svu svoju prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je
s mukom mogao otrpjeti i podnijeti bomanov postupak, no ipak,
zatomljujui bijes to je u njemu uzavreo, ostade uporno na svome
sjeditu sve dok mu razjareni Radney nije poeo zamahivati batom
tik pred nosom, bijesno se izdirui na nj da smjesta izvri njegovu
283

zapovijed.
Steelkilt se die te, polagano obilazei oko vitla, dok ga je
boman slijedio ustopu i prijetei vitlao svojim batom, odluno
ponovi da nee izvriti nareenje. No videi gdje njegova strpljivost
nema nikakva uspjeha, stranom i neizrecivom prijetnjom svoje
zgrene pesnice pokua opomenuti razbjenjela ovjeka, ali ni to
nije nita koristilo. I tako njih dvojica u krugu obioe polako oko
vitla, te jezernjak najposlije odlui da vie ne uzmie, svjestan da je
njegovu strpljenju doao kraj; zastade kod tambua te e svome
starjeini:
Gosparu Radney, neu vas posluati. Maknite bat, ili se
uvajte!
No asnik, koji je ve unaprijed bio osuen na propast, prikui
se jo blie jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu tekim
batom svega palac od jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak
najpogrdnijih psovki. Ne ustuknuvi ni za dlaku, Steelkilt uperi
pogled kao nesmiljen bode u njegove oi, steui grevito pest
svoje desnice, koju je jo uvijek skrivao iza lea, te ree svome
progonitelju da e ga na mjestu ubiti ako ga batom samo okrzne po
obrazu. No bogovi su, gospodo, ve unaprijed osudili onog
mahnitaa na smrt. Bat taknu obraz, a asniku se istog asa eljust
ve zarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega
mlaznu ko iz kita.
Prije no to je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt
snano potrese jednu od zapona
228
to su se gore visoko vezivale za
jarbole, na kojima su dva njegova druga Kanalca bili od strae.
Kanalci! uskliknu Don Pedro. U nae je luke
doplovilo ve mnogo kitarica, ali jo nikad ne usmo za te vae
Kanalce. Oprostite, ali recite nam prvo tko su i to su ti Kanalci?
Kanalci, Don Pedro, to su vam laari koji brodare po naem
velikom kanalu Erie. Za nj ste valjda uli?
Nisam, seor. U ovim naim stranama, u ovoj pospanoj i
toploj zemlji lijenosti i tradicije, malo se zna o vaem junakom
Sjeveru.
Uistinu? No onda, natoite mi jo jednu au, Don Pedro.

228
Zapone, odeblji katranirani konopi to slue za uvrivanje jarbola, a
proteu se od jarbola do palube. Prev.
284

Vaa je chicha
229
izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priu, rei u
vam tko su i to su nai Kanalci, jer e takvo izvjee jo bolje
osvijetliti moju priu.
Njihov ivot prolazi kanalom dugim tristo i ezdeset milja
230
,
gospodo, du itave drave New York, kroz mnoge i gusto naseljene
gradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane
movare i kroz bogata, obraena polja, uvena sa svoje
besprimjerne plodnosti, duz biljarskih dvorana i zabavita, kroz
tajanstvenost uma i planina, ispod rimskih lukova nad indijanskim
rijekama, kroza sunane i sjenovite predjele, pored sretnih ili
slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordih krajeva kojima protjee
divni Mohawk,
231
a napose uzdu mnogih kao snijeg bijelih crkvica,
kojima su krovita na tornjevima gotovo nalik na miljokaze! Kroza
sve to prolazi neprekidna bujica ivota venecijanski izopaena, esto
ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti,
232
gospodo: tu se die
cika i vika pogana, svuda ih moete nai, pred vratima, pod
otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao to je zapaeno da se,
po nekoj udnoj sluajnosti, gradski lupei uvijek nastanjuju oko
sudnice, tako isto, gospodo, ba na najsvetijim mjestima nalazimo
najvie grenika.
Ne prolazi li tamo redovnik? upita Don Pedro, aljivo
hinei zabrinutost i gledajui niz plazu,
233
punu svijeta.
Na je prijatelj sa sjevera sretan to inkvizicija gospe
Izabele
234
u Limi ve izumire nasmija se Don Sebastian.
Nastavite, seor!
Samo asak! Oprostite! uskliknu jedan iz druine. U
ime svih nas stanovnika Lime elim vam, gospodine mornaru, samo
kazati kako nije izmaklo naoj panji da ste, govorei o
izopaenosti, bili tako obzirni te ste se u svojoj usporedbi posluili
dalekom Venecijom, a ne naim gradom Limom. O, nije potrebno

229
Chicha (ia), alkoholno pie to se u Junoj Americi dobiva fermentacijom
kukuruza u zaeerenoj vodi. Prev.
230
Otprilike 586 km. Prev.
231
Rijeka u dravi New York, s prekrasnim vodopadima; utjee u Hudson.
Prev.
232
Ashanti (Aanti), nekadanja britanska kolonija u Zapadnoj Africi, dio Zlatne
Obale. Prev.
233
plaza, panjolski: trg. Prev.
234
Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), ena Ferdinanda Aragonskog,
ujedinila panjolsku, omoguila Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. Prev.
285

da se klanjate i da ste toboe iznenaeni. Ta i vama je zacijelo
poznata uzreica uzdu itave ove obale: Izopaen kao Lima!
uzreica koja je u skladu s vaim primjedbama: ima vie crkava
nego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve
izopaeno kao Lima. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u
svetom gradu blaenog evaneliste svetog Marka! Oisti ga, sveti
Dominie! Amo au! Hvala! Napunih je razom, a sad nastavite
svoju priu!
Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi
predstavljao sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao
i opak. Kao to je Marko Antonije
235
provodio dane i dane u amcu i
plovio du zelenih i cvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na
palubi i na oigled sviju ljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih
obraza i mekolji se lijeno na Bojem suncu. Ali tek to stupi na
obalu, sva se njegova enstvena mekunost raspline. Njegov ponosni
lupeki izgled i iroki klopavi eir, nakien arenim vrpcama,
nagovjeuju njegovu visoku vrijednost. On je strah i trepet
nasmijeenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojim brodom, a
ni u gradovima nisu poeljni njegovo garavo lice i njegova drska
razmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan
od tih Kanalaca uinio mi je veliku uslugu neka mu je velika
hvala, nikad mu to neu zaboraviti! U ovjeka nasilna esto e se
nai poneka osobina zbog koje mu se sve ostalo prata: isto e tako
esto nevoljniku koji je zapao u kripac, bratski pruiti svoju snanu
desnicu kao to e i opljakati kakva gavana. Ukratko, gospodo,
divljinu toga kanalskog ivota razabrat ete vrlo zorno po tome to
se u naem oporom i tekom kitolovakom zvanju esto zaposluju
ljudi koji su tamo zavrili kolu, te to kapetani-kitolovci ni prema
kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemaju
tako malo povjerenja kao prema njima, izuzevi moda sidneyske
pomorce. A to je udnije to za tisue naih seoskih djeaka i
mladia koji su roeni na obalama Velikog kanala, to pokusno,
ondje provedeno vrijeme jest jedino prijelazno stanje izmeu dvije
mogunosti: ili da mirno ekaju etvu na kakvu kranskome itnom
polju, ili da vratolomno zaplove divljim vodama.

235
Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov roak i pomaga u
graanskom ratu, zaljubio se u egipatsku kraljicu Kleopatru, nakon poraza kod
Aktiona poinio samoubojstvo. Prev.
286

Razumijem, razumijem! vatreno e Don Pedro,
prolijevajui kapljice chiche po svome srebrnastom oprnjaku.
ovjek ne mora putovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da
su ljudi na vaem trijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali
priajte nam dalje!
Prekinuo sam svoju priu na onome mjestu kad je jezernjak
potresao jednom od zapona. Tek to je to uinio, ve ga okruie tri
mlaa asnika i etiri harpunaa, te ga sruie na palubu. No,
kliznuvi niz zapone poput pogubnih kometa, Kanalci sunue usred
graje, nastojei da svog zemljaka odvuku prema katelu. Pritom im
pomagahu i ostali mornari, te se razvi sveopi mete, dok je valjani
kapetan, drei se podalje od svake opasnosti, s ostvama u ruci,
poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim asnicima da samo vrsto
poduhvate toga mahnitog lupea, te da ga dotjeraju na kasar. Ovda-
onda zalijetao se uz rub guve pa, gaajui svojim ostvama u
sredinu, pokuavao ubosti predmet svoje srdbe. No sa Steelkiltom i
njegovim razbijaima nije nitko mogao izii nakraj: njima uspije da
se popnu na kasar, gdje su bre-bolje okrenuli tri-etiri velike bave
u smjeru motovila, i tu su se ti Pariani mora
236
zabarikadirali.
Iziite odatle, vi gusari! zagrmje kapetan prijetei im
dvama pitoljama koje mu je kamarot donio iz kabine. Iziite,
ubojice!
Steelkilt skoi na barikadu te se proeta tamo-amo, uporno i
zadrto prkosei pitoljima, ali jasno objavljujui kapetanu da e se,
ako ga kapetan ustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojei se u
dui da bi se to i te kako moglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali
ipak zapovjednim glasom pozva pobunjenike da se smjesta vrate na
dunost.
Hoete li nam obeati da nas neete ni taknuti ako se
vratimo? upita ga kolovoa.
Smjesta da ste se vratili na dunost! Smjesta! Nita ja ne
obeavam, smjesta na posao! Zar hoete da nam brod potone kad u
tako opasnim asovima bjeite od posla? Na posao! i ponovno
die jedan pitolj.
Da brod potone? vikne Steelkilt. Da, da, neka potone!
Nijedan od nas nee ni rukom maknuti ako nam ne obeate da nas

236
Aluzija na Pariane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama.
Prev.
287

neete ni ibnuti! to velite na to, mornari? obrati se zatim
svojim drugovima. Kao odgovor odjeknu divlje klicanje.
Jezernjak je sada uvao strau na barikadi, ne putajui ni na
as kapetana iz vida, a ovda-onda izvikujui saete reenice, nalik
na ove: Nije naa krivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka
skloni bat! Ono je bio posao maloga, a ne moj! Trebalo je da me
otprije bolje poznaje! Rekoh mu da ne drai bika! Sve mi se ini da
sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisu li sjecalice tu pod
provom? Nego dajte samo ostve amo, drugovi! Gospoda mi,
kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu rije! to ste se toliko
zainatili? Zaboravite to je bilo, i mi emo svi na posao! Postupajte s
nama pristojno, i mi smo vai. Ali se ne damo bievati!
Vratite se na posao! Nita ne obeavam! Smjesta na posao,
velim vam!
Pazite! usklikne jezernjak diui ruku prema njemu.
Ima nas ovdje vie, a meu njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo
putovanje, je li tako? A kako i sami znate, kapetane, mi moemo
slobodno traiti da nas iskrcate im samo oborimo sidro, i zato ne
elimo nikakve kavge, jer to nam ne ide u raun. Mi smo za red i
mir, ali se ne damo bievati.
Na posao! zagrmje kapetan.
Steelkilt askom pogleda oko sebe, pa e ovako:
Rei u vam, kapetane, to je i kako je. Umjesto da vas
ubijemo i doemo na vjeala zbog takva dronjava nitkova, mi evo
neemo ni dirnuti u vas ukoliko vi ne udarite na nas. No sve dok ne
kaete rije da nas neete bievati, mi neemo ni prstom maknuti,
neemo na posao!
Dolje pod pramac, onda, mar dolje pod pramac, i tamo u
vas drati dok vam ne dojadi! Dolje!
Da idemo? zavikne kolovoa svojim ljudima. Veina ih
je bila protiv toga, no najposlije, pokoravajui se Steelkiltu, sioe
ispred njega u svoju mranu jazbinu i nestadoe ondje mumljajui
poput medvjeda u peini.
A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice,
kapetan i njegovi ljudi skoie na barikade, te odmah zalupie
poklopnim vratima. Stadoe na njih te poee glasno dozivati
kamerijera da im donese teki lokot od tambua. Zadignuvi malo
pokrov, kapetan prosikta neto kroz otvor, opet ga spusti i kljocnu
bravom nad pobunjenicima, kojih je bilo desetak, ostavljajui na
288

palubi dvadesetak ili neto vie ljudi koji su se dosad drali po
strani.
Svu no su svi asnici bili na strai, i na katelu i na kasaru, a
napose oko tambua i piraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi
buntovnici mogli prevaliti pregradu,
237
te kroz piraj izmiliti na
palubu. No mrani noni sati protekoe mirno, a mornari su sveudilj
teko rabotali, crpei vodu, te je na mahove lupa odjekivala cijelim
brodom u mranoj noi.
Kad je svanulo, kapetan poe na pramac i lupne o palubu, te
pozove zatvorenike da se.vrate na posao. No oni odbie uz dernjavu.
Spustie im tada vodu i dobacie nekoliko pregrti dvopeka. Nato
kapetan ponovno kljocnu kljuem, stavi ga u dep i vrati se na
kasar. Tako se to ponavljalo dvaput na dan tijekom tri dana, no
etvrtog jutra, kad je odjeknuo uobiajeni poziv, zau se prvo neko
prigueno komeanje i prepiranje, i iznenada etiri ovjeka skoie
van, izjavljujui da su spremni vratiti se na posao. Zaguljiv,
smradan zrak, gladovanje, a k tome moda jo i strah od konane
kazne prisilie ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabren time,
kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobaci
stranim izrazom neka zavee gubicu i neka se tornja onamo kamo i
spada. Petog se jutra jo trojica pobunjenika iskobeljae iz oajnih
ruku koje su ih silom nastojale zadrati, te skoie na palubu. Ostade
ih samo jo trojica.
Nee li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao?
bezduno se naruga kapetan.
Samo vi nas opet zakljuajte! doviknu Steelkilt.
Svakako, svakako! odvrati kapetan, i klju ponovno
kljocnu.
I tako se dogodilo gospodo, da je, razjaren otpadnitvom
sedmorice svojih donedavnih drugova, ogoren podrugljivim
glasom koji ga je as prije pozivao na predaju, i napol izludio od
duga tamnovanja u mranoj amotinji u kojoj samo to nije
presvisnuo od ljuta oaja, tada se dogodilo da je Steelkilt predloio
dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se inilo, mislili navlas
kao i on, da za idueg poziva na predaju provale iz svoje jazbine, te
oboruani svojih ubojnim noinama, dugim, svinutim tekim
sjecalicama sa dva drka, jurnu glavom bez obzira od pramca do

237
Nutrina broda razdijeljena pregradama u vie prostorija. Prev.
289

krme, da tako u avolskoj najezdi i bezizlaznu oaju pokuaju
zagospodariti brodom, ako bi to bilo mogue. Sam e to uiniti, ree
im on, bez obzira na to hoe li ga oni slijediti ili ne. To je posljednja
no koju e provesti u tome brlogu. No ona dvojica nisu se ni
najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako su na sve spremni, pa i
na najmahnitiji pothvat rijeju, ba na sve, osim na predaju.
Svaki je od njih ak htio biti prvi na palubi kad kucne as da provale
i jurnu naprijed. No, tome se njihov voa s istom estinom opirao,
traei to prvenstvo za sebe, i to tim vie to ona dvojica nikako da
jedan drugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi
u juriu, jer se ljestvama samo pojedinano moglo uspinjati. I tada
se, gospodo, zbila ona bijedna prijevara te dvojice poganih
izdajnika.
uvi za bjesomunu namjeru svoga voe, obojica njih kao da
su se svaki za se odjednom odluili na tu gadnu izdaju, naime da
kao prvi provali van, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od
one desetorice, predao, i tako stekao ma i najmanje pravo na milost.
No kad im je Steelkilt obznanio svoju neoborivu odluku da ih
predvodi i u tom posljednjem ludom pothvatu, oni na neki nain,
kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajednikog im lupetva,
udruie svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kad njihova
vou svlada san, oni u tri kratke reenice otkrie jedan drugome
svoju duu, konopima svezae spavaa i konopom mu zaepie usta,
te o ponoi udarie u viku da dozovu kapetana.
Mislei da je posrijedi ubojstvo i ve miriui krv u nonoj
tami, on sa svojim naoruanim asnicima i harpunarima pojuri na
katel. Za nekoliko minuta otvorie otvor, te ona dva izdajnika
ortaka stadoe potezati van svoga vou, koji se, vezanih ruku i nogu,
svejednako bacao i otimao, dok obojica uzee u isti mah isticati
svoje zasluge to su svladali ovjeka koji je bio vrsto naumio da
ubija. No sve njih povezae i odvukoe na palubu kao zaklanu
marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povjeae o pripone
krmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.
Prokleti bili! vikao je kapetan i bijesno pred njima
koraao gore-dolje. Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!
Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivi one
koji se bijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u
zavjeri, ree prvima kako mu je bila namjera da ih sve izbiuje. I
trebalo bi tako, poslije svega, i morao bi tako, jer to zahtijeva
290

pravda, no zasad, budui da su se navrijeme predali, pustit e ih da
prou samo s ukorom, te im ga i podijeli, onako po narodnu.
A to se vas tie, crkotine razbojnike obrati se onoj
trojici povjeanih na snasti vas sam nakanio rasjeckati i umijesim
za kazan!
I dohvativi konop, poe onu dvojicu izdajica svom snagom
mazati po leima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja,
a glave im beivotno klonule ustranu, onako kao to na slikama
prikazuju onu dvojicu razbojnika na kriu.
Zglob mi se na ruci uganuo od mlaenja! uskliknu
najposlije ali je jo preostalo za tebe, kooperni pjetliu, koji se
nisi htio predati! Odepite mu usta, pa da ujemo to ima rei u
svoju obranu!
Obnemoglom buntovniku naas zadrhtae zgrene eljusti, a
onda, muno okreui glavu, zausti siktavim glasom:
Evo to imam rei, i dobro to upamtite: ako me budete
bievali, ubit u vas!
Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! i kapetan
zamahne konopom da ga udari.
Bolje vam je, nemojte! prosikta jezernjak.
Ali kad moram! i konop ponovno uzmahnu unatrag, da
udari.
Steelkilt tad psiknu neto to nitko nije mogao uti doli
kapetan, i ovaj se, na najvee udo svih mornara, tre te ustuknu,
zatim dva-tri puta urno proe palubom, a onda odjednom odbaci
konop i ree:
Neu, pustite ga! Odveite ga! ujete li?
No u asu kad mlai asnici potrae da izvre tu zapovijed,
neki ovjek, blijed i zamotane glave, prie te ih zadra. Bijae to
Radney, prvi asnik. Otkad je dobio onaj udarac, leao je na svom
leaju, no jutros, uvi buku i graju na palubi, iskobeljao se sa svog
leita, te je sve do tog asa promatrao itav prizor. Usta su mu bila
tako izranjena te je jedva mogao govoriti, no smumlja neto kako je
on i nakan i kadar izvriti to ega se kapetan boji. I u tim rijeima
pograbi konop te se primae svome sputanom neprijatelju.
Kukavice! zasikta jezernjak.
Jesam, ali primi ovo od mene!
No ba kad ga je asnik htio udariti, buntovnik psiknu, i
uzdignuta se ruka ukoi. asak oklijevae, a zatim, ne krzmajui
291

vie nimalo, uini kako je i rekao, usprkos Steelkiltovoj prijetnji, ma
to ona znaila. Zatim su svoj trojici razrezali ue kojim su bili
vezani; svi su ljudi poslani na posao, a sisaljke to su ih posluivali
zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao i prije.
Tek to je toga dana pao mrak i smjena pola pod palubu, s
katela se zaori graja, a ona dvojica izdajica, drui i tresui se,
stadoe opsjedati vrata kabine: govorahu kako se vie ne usuuju
biti zajedno s ostalom momadi. Koliko god im prijetili, ukali ih i
nogom cakali, nita nije pomoglo, nikako da ih se rijee, te su ih
najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje, morali smjestiti u tivu,
da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostale posade nije
zapaao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, i to
ba na Steelkiltov poticaj, odluili sauvati savreni mir i poslunost
sve do kraja, te u masi napustiti brod tek to stignu u luku. No, da bi
se to prije taj put dokrajio, odluili su jo neto drugo a to je da
ne izvikuju vie svoj zov kad sluajno ugledaju kita. Jer, unato
injenici da je brod putao vodu i jo kojeime drugim bio ugroen,
Town-Ho je ipak uvao redovitu strau na svojim jarbolima, a
njegov kapetan bio svakog asa spreman spustiti svoje amce u
potjeru za kitom, ba kao prvog dana kad je njegov brod zaplovio. I
Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesniki leaj s lovakim
amcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnim
udarcem zauvijek zaepi razjapljene ralje morske nemani.
Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se
posluno vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok
sve ne bude gotovo) u pogledu vlastite osvete nad ovjekom koji ga
je ranio do dna srca. Pripadao je strai prvog asnika Radneya; a taj
je mahnitac, upravo kao da je elio da se to prije sukobi sa svojom
zlom sudbinom, i poslije onog kanjavanja, i usprkos izriitim
kapetanovim savjetima, uporno i dalje predvodio svoju nonu
strau. Na tome je, i na jo nekim okolnostima, Steelkilt planski
snovao svoju osvetu.
Radney imaae nimalo mornarsku naviku da nou sjedi na
ogradi gornje palube, naslanjajui se jednom rukom o razmu amca
koji je tu visio, neto iznad brodskog boka. Svima je bilo dobro
poznato da je u tom stavu znao ponekad i zadrijemati. Izmeu
amca i broda bio prilian razmak, a ispod toga umjelo more.
292

Steelkilt je proraunao da e njega zapasti idua smjena
238
na
kormilu u dva po ponoi, treeg dana od onog jutra kad su ga
njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme to je bio pod pramcem
on je u svojim slobodnim asovima sve neto sukao i vrlo pomno
pleo.
A to ti to plete? upitat e ga neki drug.
to misli: na to je nalik?
Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista udna.
Prilino udna, a? nato e jezernjak drei pletivo u
ispruenoj ruci. Ali mislim da e dobro sluiti. Nego, drue,
nemam dosta dretve: ima li ti togod?
Ali dretve ni u koga ni za lijek.
E, onda mi valja do prijana Rada i ustade te da e na
kasar.
Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoli? upita
jedan od mornara.
A zato ne? Zar misli da mi nee uiniti tu malu uslugu,
drue, pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena?
I ode asniku, zagleda mu se mirno u oi te ga zamoli za malo
dretve da popravi svoj leaj. Dade mu je, no nitko nije nikad vie
vidio ni dretve ni uzice, ali s veera, kad je jezernjak stavio na leaj
svoj mornarski kaput da mu poslui kao uzglavlje, umalo to mu se
iz depa ne otkotrlja eljezna, mreom opletena kugla. Dvadeset i
etiri sata nakon toga, kad je imao zauzeti mjesto uz nijemo kormilo
a blizu ovjeka koji je tako olako znao zadrijemati nad grobom
to uvijek zjapi ispod svakog mornara najposlije kucne odsudni
as, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio, zamiljao
je da ve pred sobom vidi asnika ispruena, ukruena i hladna, s
razmrskanim elom.
Ali neki luak, gospodo, spasio je onoga to je htio biti ubojica
i sauvao ga od krvavog djela to ga bijae zasnovao. No, ipak je
jezernjak bio osveen, potpuno i savreno, premda on sam nije
postao osvetnikom. Po nekom tajanstvenom udesu kao da se samo
nebo umijealo te izvrilo odmazdu koju je on naumio izvriti.
Bilo je to ba sutradan iza svitanja, prije nego to je sunce
granulo: dok su ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife,

238
Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena
strae svaka etiri. Prev.
293

koji je lijevao vodu u glavne ljebove, odjednom podviknu: Eno se
valja, eno se valja! Isuse, kakva li kita! Bijae to Moby Dick.
Moby Dick! usklikne Don Sebastian. O sveti
Dominie! Zar i kitovi imaju krtenje, gospodine mornaru? Koga vi
to zovete Moby Dick?
Neobino bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu
neman, Don Sebastiane! No to bi bila i suvie duga pria.
Priajte, priajte! povikae svi mladi panjolci, saletjevi
me sa svih strana.
Ne, ne, gospodo, nije mogue! Sad vam ne mogu ispriati!
Dajte mi da malo odahnem, gospodo!
Chicha, chicha! povika Don Pedro. Na junaki
prijatelj kao da je problijedio! Napunite njegovu praznu au!
Nije potrebno, gospodo: samo asak, i ja u nastaviti.
Dakle, gospodo, opazivi Bijelog kita u daljini od jedno
pedeset jarda od broda, a smetnuvi s uma dogovor svih lanova
posade, ovjek s Tenerifa u svom je prvom uzbuenju sasvim
nesvjesno uskliknuo iza glasa im je opazio onu grdosiju, koju su
mrke strae na trima jarbolima dakako ve neto prije ugledale, ali
se nisu oglasile. Sada nastade veliko komeanje i uzbuenje. Bijeli
kit! Bijeli kit! povikae kapetan, asnici i harpunai svi u isti mah,
nimalo zastraeni kojekakvim glasinama, a svi noeni eljom da se
doepaju te tako uvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak
momad, kunui i psujui, ispod oka zirkala u stravinu ljepotu te
mlijenobijele grdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo
pomaljalo te goleme mase to se valjala, blistala i svjetlucala kao
iv opal u modrini jutarnjeg mora. udna i kobna neizbjenost
proima, gospodo, cio tok ovih zbivanja, kao da je sve to bilo jo
prije postanka svijeta na rovau vremena zabiljeeno i unaprijed
odreeno i dosueno. Buntovnik bijae asnikov pramanik, i kad bi
hajka pristizala plijenu, njegova je dunost bila da sjedi do njega, i
dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je po njegovoj
zapovijedi morao poputati i uvlaiti ue. Znajte i to da je asnikov
amac ubrzo pretekao ostale, poto su sva etiri bila sputena u
more, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uivanjem
podvriskivao kao ba Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije
nekoliko snanih zaveslaja, harpuna njihova amca pogodi kita, i
Radney, s kopljem u ruci, skoi na pramac. On je u lovu uvijek bio
kao pomaman. I sad je prigueno urlao neka ga primaknu najviem
294

dijelu kitove leine. I njegov ga je pramanik ivo i bodro prigonio
sve blie i blie kroz blistavu pjenu kojoj se prskavo bjelasanje
slijevalo s onom drugom bjeloom, kitovom. Iznenada amac tresnu
kao o neki podvodni greben, nae se i izbaci asnika koji je stajao na
pramcu. Istog asa kad je asnik pao na kliska kitova lea, amac
poskoi, odbaen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz bok
nemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na asove se
nejasno vidio u toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i oaju
bori i otima da bi izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu
zamlijei i zavrtai silan vilmn,
239
te srnuv uokrug, zahvati plivaa
u svoje ralje, iknu sa svojim plijenom u visinu, a zatim naglavce
opet sunu pod vodu i nesta u dubini.
Za to je vrijeme jezernjak, tek to je osjetio prvi udar o dno
amca, poputao ue, da amac izvue iz kovitljanja strahotnog vira,
i mirno je samo gledao, preturajui svoje misli. No kad je amac
iznenadnim stranim trzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo
tre i strelovitim potezom noa presijee ue i kit je bio
slobodan. Malo zatim Moby Dick opet iskrsnu iz valova, nedaleko
od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene koulje meu zubima to su
smodili i samljeli nesretnika. Sva etiri amca ponovno zametnue
hajku, no kit lukavo izmicae, te se konano netragom izgubi.
Town-Ho se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg ala,
gdje nije bilo civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka,
mornari, osim njih petorice-estorice, ostavie brod i namjerice
odoe u palmovu umu, ne bi li uspjeli (a i jesu uspjeli) uroenicima
ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu
240
i da dignu jedra put neke druge
luke.
Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega aku
ljudi, kapetan dozva u pomo otoane, da pomognu pri munom
poslu da se brod polegne na bok i da se okrpaju buotine i
raspukline. aica je bijelaca bila i dan i no primorana na toliku
budnost prema svojim opasnim saveznicima, i tolikim su se krajnjim
naporom zamuili oko toga tako tegotnog posla da su bili potpuno
iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spreman za
plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako tekim brodom krenuti na
put. Posavjetovao se sa svojim asnicima, usidrio brod to je mogao

239
Veliki vir. Prev.
240
Dva amca poprenom gredom pretvorena u jedan. Prev.
295

dalje od obale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i
spremna za paljbu, i dovukao i porazmjestio mukete
241
po kasaru,
pa opomenuvi uroenike neka se ne pribliuju ako im je ivot mio,
povede jednog uroenika sa sobom, ukrca se u svoj najbolji lovaki
amac, razape jedro, te s vjetrom u krmu zaplovi put Tahitija, koji je
bio udajen pet stotina milja, da ondje nae ljude za pojaanje svoje
posade.
Jedrili su tako i etvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se
zaustavio uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da
mu se ukloni, no uroeniki amac krenu ravno prema njemu, te ne
potraje dugo kad ga stade dozivati Steelkiltov glas, pozivajui ga da
spusti jedro, jer da e mu inae potopiti amac. Kapetan tre pitolj.
Stojei jednom nogom na jednome, a drugom nogom na drugome
pramcu svojih spojenih amaca, jezernjak mu se smijao u brk,
uvjeravajui kapetana da e ga, ako pitolj samo kljocne, sahraniti
u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.
to hoe od mene? kliknu kapetan.
Kamo plovite i koja vam je namjera? upita ga Steelkilt.
Steelkilt, odgovorite! I samo nikakvih lai!
Plovim na Tahiti, da potraim druge ljude.
Vrlo dobro. Pustite me na svoj amac. Dolazim u
miroljubivoj namjeri.
I rekavi to skoi s kanua, dopliva do amca, prebaci se preko
prislona i sueli se s kapetanom.
Prekriite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite
za mnom: Kunem se da u, im Steelkilt ode, otploviti do onog
tamo otoka i ostati ondje est dana! Ako ne uradim kako rekoh,
strijela me nebeska namjestu ubila!
Dobar uenik! nasmija se jezernjak. Adios, seor! i
skoivi u more, zapliva natrag k svojim drugovima.
Drei kapetanov amac sveudilj pod okom dok nije bio
izvuen na kopno i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt
razape jedro zajedri nizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijae i
naumio. Tu ga poslui srea; dva su broda imala upravo krenuti u
Francusku, a nekim sretnim sluajem nedostajalo im je ba onoliko
ljudi koliko je na pomorac predvodio. Svi se ukrcae i tako
zauvijek izmaknue svom dojakonjem kapetanu, ukoliko ih je on

241
Starinske puke. Prev.
296

uope namjeravao predati vlastima.
Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova, stie amac, i
kapetanu valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahiana koji su
barem donekle bili upueni u mornarski posao. Unajmivi malu
uroeniku kunu, s tim se ljudima vrati na svoj brod, i poto tu
nae sve u redu, nastavi krstarenje.
Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na
otoku Nantucketu udovica asnika Radneya sveudilj odlazi na obalu
mora, koje nee da joj izrui mrtvo tijelo njena mua, i u svojim
snima jo uvijek gleda stranog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...
*
Jeste li zavrili svoju priu? upita Don Sebastian mirnim
glasom.
Jesam, Don Sebastiane.
Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po dui i svojoj
savjesti je li ta pria u biti svojoj istinita? Tako je udesna! Potjee li
iz vjerodostojna izvora? Ne zamjerite to vam tako dodijavam.
Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru,
jer vas ne samo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da
nam kaete ivu istinu! prihvati itavo drutvo s najveim
zanimanjem.
Gospodo, ima li u Zlatnoj krmi primjerak Svetoga
pisma?
Nema odvrati Don Sebastian ali imam tu u blizini
znanca, vrijedna i potena sveenika, koji e mi ga zaas nabaviti.
Idem da ga pribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?
Hoete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i
sveenika?
Premda kod nas u Limi danas nema vie autodafea
242
ree
jedan iz drutva svome prijatelju ipak me strah da bi na prijatelj
pomorac mogao imati jo i nekih neugodnosti s nadbiskupijom!
Stanimo blie ovamo u prisjenu! emu da stojimo tako nasred
mjeseine?
Oprostite, Don Sebastiane, to tako potrah za vama, no ja
bih vas molio da nam pribavite najvee Evanelje, koje moete

242
Auto da fe (panjolski i portug., prema lat. actus fidei = vjerski in, vjerski
sud), spaljivanje krivovjernika koje je inkvizicija osudila na smrt. Prev.
297

nai!
*
Evo sveenika, nosi Evanelje ree Don Sebastian
ozbiljnim glasom, vraajui se s nekom osobom visoka rasta i
dostojanstvena izgleda.
Dopustite mi da skinem eir. A sad, asni oe, stupite blie
na svjetlost i pruite mi Evanelje, kako bih mogao poloiti ruku na
nj!
Tako mi nebesa i asti moje, pria koju vam kazivah,
gospodo, u biti je i sutini svojoj iva istina. Sve je tako kao to
rekoh, jer sam svojim roenim nogama hodao po palubi onog broda,
jer sam poznavao posadu i jer sam se poslije Radneyjeve pogibije
vidio i razgovarao sa Steelkiltom!
298

55. O NEPODOBNIM CRTEIMA TO PRIKAZUJU KITA
Domalo u vam naslikati, koliko god je to mogue bez platna i
boja, neto nalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje
oima kitolovca, i to onda kad je kit privezan uz bok kitarice te se
po njemu moe posve lijepo hodati. Stoga moda i nee biti
naodmet da prije toga mimogred spomenem i one udne slike kita,
raene po mati, kojima sve do dana dananjeg ovjek s kopna
iskreno vjeruje. Ve je vrijeme da razbijemo zablude to u tom
pogledu vladaju u svijetu, te da dokaemo kako su sve te slike kita
pogrene.
Lako je mogue da emo na najstarije tragove tih umjetnikih
zabluda naii u starih hinduskih, egipatskih i grkih skulptora.
Oduvijek, ve od onih vremena kad je mata prevladavala u
umjetnikom stvaranju, a bez mnogo obzira na stvarnost i
prirodnost, kad su na mramorom obloenim zidovima hramova, na
podnojima kipova, na titovima, medaljonima, peharima i
komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu od ljusaka,
nalik na Saladinov,
243
i sa ljemom kao u svetog Jurja odonda pa
nadalje vladala je slina umjetnika sloboda ne samo na popularnim
slikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim
prikazivanjima te ivotinje.
Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokuaj takva
portreta, moe nai u uvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji.
Brahmani vjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te
stare pagode prikazani svi zanati i umijea, sva ljudska djelatnost
koja se samo moe zamisliti, i sve to mnogo stoljea prije nego to
je stvarno nastalo. I zato i nije nikakvo udo to je i nae plemenito
kitolovako umijee tu nagovijeteno. Spomenuti hinduski kit nalazi
se u posebnom odjeljku na zidu gdje prikazuje inkarnaciju
boanstva Vinu u obliju levijatana, poznata pod imenom Mace
Avatar. I premda je ta skulptura napol ovjek, a napol kit, te se vidi
samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivo prikazan. Vie je
nalik na anakondu
244
kojoj se repina stanjuje u ilj nego na iroke

243
Saladin (12. stoljee), osvaja Jeruzalema i junak u borbi protiv kriara,
potonji sultan egipatski i sirijski. Prev.
244
Junoamerika zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. Prev.
299

plohe velianstvene repne peraje pravoga kita.
No, poite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe to
ga je izradio veliki kranski slikar Guido,
245
ni on nije nita sretnije
ruke od onoga pretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje
kako Perzej oslobaa Andromedu od morske nemani ili kita. Gdje li
je Guido samo smogao model za takvu udnu ivotinju? Ni
Hogarth
246
sa slikom Perzej se sputa na zemlju nije imao vie
sree. Golema Hogarthova neman pluta na povrini te jedva da tone
za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstu sjedita s
baldahinom, a razjapljene nazubljene eljusti, u kojima se valjaju
valovi, nalik su na Vrata Izdajica, koja iz Temze vodenim putem
vode u Tower. Tu su onda jo kitovi-pretee starog kota
Sibbalda,
247
pak Jonin kit, kako je prikazan na otiscima starih biblija
i na bakrorezima drevnih molitvenika. to da kaemo o njima? A to
se tie knjigovekog kita koji se poput loze ovija oko napetih ueta
sputenih sidara kako ga knjigovee prikazuju na pozlaenim
uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga to je vrlo slikovito, no
sasvim izmiljeno stvorenje, po mom miljenju puka imitacija figura
na antiknim vazama. Premda ga openito zovu dupinom, ja tu
knjigoveku ribu smatram pokuajem da se nacrta kit, jer je to i bila
svrha prvoga takva crtea. Tim se amblemom prvi poeo sluiti neki
stari talijanski nakladnik
248
oko 15. stoljea, za procvata knjige i
znanosti, a u onim danima, pa sve do relativno jo novijeg doba,
openito se smatralo da je dupin neka vrsta levijatana.
Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga nai ete tu
i tamo vrlo udne i neobine pokuaje da se prikae kit, te moete
vidjeti kako iz njegove nepresune glave brizgaju i mlazaju
svakovrsna trcanja i vodoskoci, vrua i hladna izvor-voda, Saratoga
i Baden-Baden.
249
Na naslovnoj strani prvog izdanja Napretka
znanosti nai ete nekoliko udesnih kitova.
No pustimo na stranu sve te nestrune pokuaje, pa pogledajmo

245
Guido Reni (1575.-1642), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim
sentimentalnim nainom slikanja ( Evo ovjeka) vrio jak utjecaj. Prev.
246
William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: otro karakterizirao
ondanji drutveni poredak ( portret bludnice, putujue glumice u staji). Prev.
247
Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i
prirodoslovac. Prev.
248
Bijae to Aldo Manuzio stariji (umro 1515). Prev.
249
Pisac misli na ljekovitu vodu iz amerikog ljeilita Saratoga i njemakog
ljeilita Baden-Baden. Prev.
300

slike levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i
znanstveno prikazati kita. U staroj Harrisovoj
250
zbirci putopisa ima i
nekoliko bakroreza to prikazuju kitove, a izvaeni su iz neke
holandske putopisne knjige iz godine 1671, s oznakom Kitolovaki
pohod do Spitsberga na brodu 'Jona u Kitu', vlasnik Peter Peterson
iz Frizije. Na jednoj od tih slika kitovi, nalik na goleme klade, lee
izmeu ledenih breuljaka, a sjeverni medvjedi etkaju im se po
leima. Na drugoj nekoj slici nalazi se neoprostiva pogreka: ondje
kit ima okomito poloenu repnu peraju.
Zatim postoji jo omana knjiga velikog formata koju je
napisao neki kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod
naslovom Putovanje oko Cape Horna na Juno more u svrhu
proirenja lova na uljeure. U toj se knjizi nalazi skica koja je
toboe Slika Physetera ili uljeure glavate, nainjena prema
jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksike obale u kolovozu
1793. i dovuenu na brodsku palubu. Nimalo ne sumnjam da je
kapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare.
Spomenut u samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru
prema veliini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvoen prozor,
otprilike pet stopa visok. O, hrabri moj kapetane, zato nisi pustio da
na taj prozor proviruje jo i Jonina glava!
No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mlade nisu bez
tih nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu
Goldsmithovu ivu prirodu. U skraenom londonskom izdanju iz
godine 1807. nai ete slike tobonjeg kita i narvala. Ne bih
htio da budem neukusan, no taj je kit vie nalik na zaklano prase
negoli na koju drugu ivotinju, a to se tie narvala, treba ga samo
letimice pogledati pa da se ovjek pone snebivati od uda kako se u
naem devetnaestom stoljeu takav hipogrif
251
moe imalo
inteligentnijim acima podmetnuti kao neto prirodno i istinito.
Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacpdea,
veliki prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o
kitovima u kojoj se nalaze mnoge slike razliitih vrsta levijatana.
Sve su te slike ne samo netone nego je i reprodukcija Mysticetusa
ili grenlandskog kita (a to e rei obinog kita) takva te je sam

250
James Harris (1709.-80.), engleski uenjak. Prev.
251
Bajoslovna ivotinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i
krilima). Prev.
301

Scoresby, ovjek izvanredno velikog iskustva u toj vrsti kitova,
izjavio da u itavoj prirodi ne postoji ivotinja koja bi bila ma i nalik
na onu sliku.
No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo uenjak
Frdric Cuvier
252
, brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836.
objavio je Prirodopis kitova u kojem nam pokazuje neto to on
zove slikom uljeure glavate. Prije nego to nekom Nantucketancu
pokaete tu sliku, bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz
odstup iz Nantucketa. U jednu rije, glavata uljeura Frdrica
Cuviera nije nikakva glavata uljeura, nego obina bundeva. On
dodue nije imao nikad prigode sudjelovati u nekom kitolovakom
pohodu (veini tih ljudi nikad se ona i ne prua), ali ipak sam
Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Moda ju je dobio isto onako
kao to je i njegov ueni prethodnik na istom strunom podruju,
Desmarest
253
, doao do jednoga od svojih autentinih udovita, to
jest s kineskih crtea. A to ta kineska eljad radi sa svojim
kiicama i kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim
neobinim vazama i zdjelicama.
A to da kaemo o kitovima slikaranim na cimerima to vise
nad duanskim vratima uljara? To su obino kitovi la Richard
III
254
, s grbom kao u deve i veoma krvoloni, koji za zajutrak smau
tri-etiri mornarska sendvia, to jest progutaju toliko lovakih
amaca dupkom punih mornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u
morima krvi i modrine.

252
Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio Rjenik
prirodnih znanosti. Prev.
253
Anselme Gatan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog.
Prev.
254
Engleski kralj Richard (Riard) III (1452.-1485.) bijae grbav i nakazan.
Prev.
Grob Richarda III pronaen je u rujnu 2012. ispod parkiralita u Leicesteru u
Engleskoj. Posmrtnim ostacima se potvruje da je patio od skolioze kime. M.
302


Kralj Richard III, slika nepoznatog slikara, krajem 16. stoljea. Podignuto desno rame
bio je vidljiv znak deformacije Richardove kraljenice.

No zapravo se i ne bismo smjeli previe uditi tim mnogim
zabunama i zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo!
Veina naunih i strunih crtea raena je prema nasukanim
kitovima, a nemone te trupine nalik su na ive kitove ba toliko
koliko i slika brodske olupine na gorde jedrenjake s vitim jarbolima
i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojoj veliini stajali kao
model slikarima, dok jo nijedan ivi levijatan nije izronio iz mora
da poslui kao model. iva kita u svoj njegovoj veliajnosti i
dostojanstvu moete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima.
Kad plovi na povrini, njegova se golema tjelesina ne vidi, ba kao
to je to i kod linijskog broda poslije porinua u more. Nema te
ljudske snage koja bi ga mogla izvui iz morskih valova a da pritom
ne okrnji snane mu obline i uznosite valovitosti. A da i ne
govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici izmeu oblika mladog kita koji
jo sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaa. tovie, kad se i
takvo kitovo mladune izvue na palubu, njegovo je mlado tijelo
303

tako udno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam
vrag ne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.
No, moda e tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu
nasukana kita mogla dobiti neka jasna predodba o njegovu pravom
obliku. Ni govora! Jer jedna od prilino udnih osobina levijatana
upravo je ta da se po njegovu kosturu samo nejasno moe naslutiti
oblik njegova tijela. Iako se po kosturu Jeremyja Benthama
255
, koji
sada visi kao kandelabar u biblioteci jednog od izvritelja njegove
oporuke, moe dobiti prilino jasna slika o nekom glavatom
utilitaristikom starom gospodinu sa svim ostalim glavnim
osobinama Jeremyja Benthama, ipak promatrajui ralanjene
kosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doi ni do
kakva slina zakljuka. I zaista, kako kae veliki Hunter
256
, sam
kostur kitov odnosi se prema ivom kitu kao kukac prema ahuri
koja ga tako oblo zamata. Ta se udna osobina naroito jasno zapaa
u strukturi glave, no o tome bit e jo govora na drugome mjestu u
ovoj knjizi. Dolazi do izraaja i u prednjim perajama, koje gotovo
sasvim odgovaraju kostima ljudske ruke bez palaca. Ta peraja ima
etiri prava, koata prsta, kaiprst, srednjak, prstenjak i mali prst.
No svi su presvueni naslagom mesa, kao ljudski prsti nekom
rukavicom aknjaom. Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio,
alio se jednom veseli Stubb, ipak se ne moe rei da ne postupa s
nama u rukavicama.
Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zakljuiti da je
veliki levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu to ga nijedan
slikar nikad ni dovijeka nee naslikati. Istina, jedan e mu portret
biti sliniji nego neki drugi, ali nijedan nee savreno biti njegova
slika i prilika. I stoga ne postoji nikakva mogunost da nekako
saznamo na to je kit zaista nalik. Pa ako elite dobiti barem
priblinu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da i sami
postanete kitolovac, ali u tom sluaju prijeti vam nemala opasnost
da vam kit razbije amac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po
mom miljenju, bit e najbolje da se okanite odve velike
radoznalosti u pogledu toga levijatana.

255
Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma,
ui da se individualna korist poklapa sa socijalnom, i zato je cilj udorednog
djelovanja: to vee blagostanje to veeg broja ljudi. Prev.
256
John Hunter (1728.-1793.), uveni londonski kirurg, profesor anatomije i
mornariki lijenik. Spomenut i na poetku 32. poglavlja. Prev.
304

56. O MANJE POGRENIM SLIKAMA KITOVA I O
PRAVI LNO PRI KAZANI M PRI ZORI MA I Z LOVA NA KI TOVE
U vezi s nakaznim slikama kitova, sada me obuzima velika
elja da govorim o jo nakaradnijim priama to ih nalazite u nekim
knjigama, i starim i novijim, osobito kod Plinija, Purchasa,
Hakluyta, Harrisa, Cuviera i drugih. No ja prelazim preko svega
toga.
Meni su poznata samo etiri crtea velike glavate uljeure:
Colnettov, Hugginsov, Cuvierov i Bealov. U prolom poglavlju
govorili smo o Colnettu i Cuvieru. Hugginsov je crte mnogo bolji
od njihovih, no Bealov je ponajbolji. Svi su Bealovi crtei kita
dobri, izuzevi onaj srednji u onoj slici triju kitova u raznim
poloajima na poetku njegova drugog poglavlja. Slika na naslovnoj
strani koja prikazuje lovake amce u najezdi na kitove, iako je bez
sumnje sraunata na to da izazove skepsu nekih salonskih ljudi, ipak
u biti djeluje savreno ispravno i prirodno. Nekoliko uljeura kod J.
Rossa Brownea prilino je vjerno nacrtano, ali su loe gravirane, no
to nije njegova krivnja.
Najbolje skice obinog kita nai emo kod Scoresbyja, ali su
odvie malene, te ne mogu izazvati pravi dojam. On, meutim, ima
samo jednu sliku to prikazuje prizor iz lova na kitove, i to je velika
teta, jer samo po takvim prizorima, ako su dobro naslikani, moete
dobiti barem priblino stvarnu predodbu o ivom kitu kakva ga
vide njegovi ivi lovci.
No sve u svemu, daleko najbolji, premda u nekim
pojedinostima ne ba najvjerniji prikazi kitova i kitolovakih prizora
to ih uope moete nai jesu dva velika francuska bakroreza, dobro
izraena, i to prema slikama nekog Garneryja. Prikazuju napade na
glavatu uljeuru i na obinog kita. Na prvom je bakrorezu prikazana
u svoj veliajnosti i snazi silna uljeura, koja je upravo izronila iz
oceanskih dubina, izdiui visoko na svojoj leini strane olupine
razbijena amca. Na jednom dijelu nerazbijenog pramca, to kao da
se njie, traei ravnoteu na hrptu nemani, ukazuje vam se vesla,
napol prekriven slapom kitova bjesomuna mlazanja, koji samo to
nije skoio kao s neke litice. Zbivanje je na toj slici prikazano
izvanredno uvjerljivo i istinito. Valjak s kojeg se napol odmotalo
ue, pluta po zabjelasanim valovima, kopljita iz amca poispadalih
305

harpuna trzaju se kao zabodena u valove, oko kita vire glave
plivaa, s licima iznakaenim od uasa, dok se u mranoj i olujnoj
pozadini vidi brod kako punim jedrima juri na poprite. U crteu
samog kita moglo bi se nai velikih anatomskih grjeaka, no
pustimo to, jer ja, ma kako se i trudio, ne bih nikada mogao nacrtati
neto tako dobro.
Na drugom bakrorezu amac upravo nastoji prikuiti se
rakucima i brumboljcima iaranu boku velikog kita, koji brza kroz
uzbibano more, vukui svoju vogastu, algama obloenu crnu grbinu
to je nalik na mahovinom obrasle patagonske hridine. Njegovi
vodoskoci brizgaju ravno uvis, gusti i crni kao aa, te bi po
sukljanju toga crnog dima pomislio da se u tom golemom buragu
dolje kuha krepka i obilna veera. Ptice burnice kljuckaju raie i
ploskue i druge morske slastice i kolaie to ih ponekad obini kit
vue sa sobom na svojim kunim leima. A za sve to vrijeme
levijatan debelih labrnja valja se puinom, ostavljajui za sobom
brda bijele umavke, te se amac ljulja i poskakuje na toj
uzbibanosti, kao un kad se nae u blizini lopata oceanskog
parobroda. Tako je sprijeda, sve uskomeano u kovitlacu, ali straga,
u divnom umjetnikom kontrastu, zrcalna ravnina morske puine,
brod zaduenih jedara, klonuo i bez snage, i beivotna masa mrtvog
kita kao osvojena tvra, s istaknutom zastavom pobjednika, koja
lijeno lepra s kopljita harpuna zarinuta u njegovo usahlo trcalo.
Ne znam tko je, odnosno tko je bio slikar Garnery. Ali dajem
glavu da je bio ili praktiki upuen u predmet svoga slikanja, ili je
pak imao savrenu pomo kakva iskusna kitolovca. Francuzi su prvi
u slikanju ivota akcije. Poite i pogledajte slike svih europskih
galerija, pa ete se uvjeriti da nigdje neete nai kako s platna s
tolikom silinom bije vreli dah ivota, kao u onim slavnim
dvoranama u Versaillesu
257
, gdje promatra sebi kri put kroza
slavna bojita Francuske, gdje na svakome mau kanda plamsaju
odbljesci sjevernog svjetla i gdje redom prolaze kraljevi i carevi pod
orujem, kao vojska okrunjenih kentaura. Znatno mjesto u toj
galeriji zauzimaju i oni Garneryjevi prikazi kitolova.
Priroena sposobnost Francuza da shvaaju slikovitost stvari,

257
U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se uvena Galerie de l'Empire
(Galerija Carstva), koja se sastoji od 14 dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810.
(Napoleonski ratovi). Prev.
306

kao da se odrazuje i u uljenim slikama i bakrorezima o njihovim
kitolovakim pothvatima. Nemajui ni desetog dijela onog iskustva
to ga imaju Englezi, a ni tisueg dijela iskustva Amerikanaca, oni
su unato tome i jednima i drugima dali jedine potpune slike koje
mogu pruiti pravu predodbu onog duha kojim je proet lov na
kitove. Treba naime znati da su engleski i ameriki crtai kitova,
ini se, sasvim zadovoljni da mehaniki prikau samo vanjtinu, kao
na primjer bezizraajni profil kita, to po osebujnosti efekta znai
ba toliko koliko i profil piramide. Pa i sam Scoresby, doista
glasoviti kitolovac, poto nam je dao krutu sliku grenlandskog kita u
svoj njegovoj duljini, pa tri-etiri vrlo fino izraene minijature
narvala i pliskavica, prua nam niz klasino izraenih aklja,
noeva, sjecalica i ostvi, i s mikroskopskim marom jednog
Leeuwenhoeka
258
prikazuje promrzlim gledaocima devedeset i est
faksimila poveanih snjenih kristala s Arktika. Ne kanim
omalovaavati junakog putnika (i ja ga potujem kao veterana!), no
u tako vanoj stvari svakako je propust to nije za svaki pojedini
kristal pribavio i slubenu potvrdu kakva grenlandskog suda.
Osim tih dvaju lijepih Garneryjevih bakroreza, postoje jo dva
druga francuska spomena vrijedna bakroreza to ih je izradio
umjetnik koji se potpisuje H. Durand. Jedna od tih slika, premda
ne slui ovom naem izlaganju, ipak zasluuje da se s nekih drugih
razloga ovdje spomene. Prikazuje tih podnevni prizor meu malim
otocima na Pacifiku: uz obalu jednog od malih otoka usidrila se
francuska kitarica, i mornari za utihe u maloj drazi lijeno krcaju
vodu; mlohava jedra i duguljasto palmino lie u pozadini stapaju se
i slijevaju u jedno u potpunom zatiju. Dojam je to jai to su tu
ujedno prikazani i otvrdli, neustraivi mornari u neobinom obiaju
orijentalnog poinka. Druga je slika sama protivnost prvoj:
jedrenjak, zaustavljen nasred mora, u jeku krvave rabote, s
grenlandskim kitom uz bok. Brod je pristao uz neman kao uz kakav
dok (mornari upravo prionuli na komadanje), a jedan se amac hitro
otiskuje s toga mjesta uurbane poslenosti da zametne hajku na
druge kitove koji se naziru u daljini. Harpuni i koplja poredani
nadohvat ruke, tri mornara upravo zatiu jarbol u trastan
259
dok se

258
Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao
mikroskop, otkrio neizmjerno mala krvna tjeleca, spermatozoe, infuzorije i dr.
Prev.
259
Trag jarbola buotina u pasmu amca u koju se zatie jarbol. Prev.
307

amac, iznenada zapljusnut valom, jednom svojom polovicom
izdie iz mora, poput konja koji se propinje. S palube suklja gust
dim iz kotlova u kojima se vari kitovo tustilo, suklja poput dima
iznad seoske kovanice, a tamo se u privjetrini oburilo, i raste
tmasta oblaina to u sebi nosi kie i oluje, i kao da uzbuene
mornare tjera i podbada na sve veu hitnju.
308

57. O KI TOVI MA NASLI KANI M, I ZREZANI M OD KOSTI ,
DRVETA I ELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU, O
KI TOVI MA U PLANI NAMA I U ZVI J EZDAMA
Moda ste, sputajui se od Tower Hilla prema londonskim
dokovima, vidjeli kakva kljasta prosjaka (kotvaa
260
, kako pomorci
vele) gdje pred sobom dri obojenu drvenu plou na kojoj je
naslikan prizor kako je on izgubio nogu. Na njoj vidite tri kita i tri
amca. Jedan od amaca drobi se u eljustima golema kita (treba
vjerovati da se u tom amcu nalazi i nestala noga jo u svojoj
prvobitnoj cjelovitosti). U ovih posljednjih deset godina, rekoe mi,
taj je ovjek pokazivao tu sliku i svoju sakatu nogu sumnjiavu
svijetu. No sad je dolo vrijeme da bude opravdan. Ta tri njegova
kita nisu ni bolja ni loija od ma kojega drugog kita to je ipak
objavljen u Wappingu
261
, i njegov je patrljak bio isto tako
vjerodostojan kao i svaki drugi patrljak s krevina na zapadu. No,
iako zauvijek prikovan uza svoj kusatak, bijedni taj kitolovac nije
bio govorljivac
262
, te je oborena pogleda skrueno samo zurio u svoju
amputiranu nogu.
Du obala svekolikog Pacifika, a isto tako u Nantucketu, New
Bedfordu i Sag Harboru, moete naii na sline crtee kitova i
prizora iz kitolova koje sami ribari urezuju u uljeurine usi ili ipke
od riblje kosti za enske steznike ipke od usi grenlandskih
kitova te u druge rezbarske proizvode, kako kitolovci zovu sve
one nebrojene domiljato izdjelane stvarice to ih oni sami spretno
i vjeto rezbare i prave od toga sirovog materijala u asovima
odmora i dokolice za svojih oceanskih putovanja. Poneki od njih
imaju posebne male krinje s alatom, nalik na zubarske potreptine,
posebno udeene za rezbarski posao. Uglavnom reu i rezuckaju
jedino svojim mornarskim kljocama, i tim gotovo svemoguim
mornarskim oruem oni e vam po mornarskom ukusu istokariti sve
to zaelite.

260
Rije nainjena prema kotva (malo sidro to slui uglavnom u rijenoj
plovidbi). Kotva bi bio prosjak koji obilazi luku i dokove (engleski kedger).
Prev.
261
Londonska etvrt. Prev.
262
Igra rijeima stump (panj, patrlj, kusatak) i stump-speech (govor bez
priprave, improvizirani govor, izborni govor). Prev.
309

Kad ovjek dugo ivi daleko od kranskog svijeta i
civilizacije, vraa se u ono prvotno stanje u kakvo ga je Bog stvorio
i stavio, a to e rei divljatvo. Pravi je kitolovac isto takav divljak
kao i neki Irokez. I ja sam divljak koji priznaje samo kralja kanibala,
a svakog sam trenutka spreman da se i protiv njega pobunim.
A treba znati da je jedna od osobitih vrlina u divljaka da u
dokonim asovima uz domae ognjite pokazuju upravo udesnu
strpljivost za runi umjetniki rad. Starinski havajski topuz ili
plosnato koplje, isprorezivani i nareskani arama, znak su pobjede
ljudske ustrajnosti ba kao i kakav latinski leksikon. Ta je udovita
iskrivuljenost i zamrena arovitost na drvetu izvedena samo s
pomou krhotine neke morske koljke ili kukove zubne krbine, a
zahtijevala je godine i godine naporna i ustrajna rada.
to vrijedi za havajskog divljaka, vrijedi i za bijelog divljaka
pomorca. S istom onom divnom strpljivou, istom onom kukovom
krbom, istim svojim obinim mornarskim noem on e vam na
komadiu kosti izrezbariti skulpturu koja dodue nee biti tako
umjetniki izraena kao tit grkog divljaka Ahila, ali e ipak biti
prepuna vijuga, barbarskog duha i sadraja kao i bakrorezi divnoga
starog njemakog divljaka Albrechta Drera.
263

Drvenih kitova, ili kitova izrezanih u profilu, u crnim
daicama plemenitoga ratnog drveta s Junog mora, esto nalazimo
na katelima od prove amerikih laa-kitarica. Neke su od tih
rezbarija izraene veoma savjesno i tono.
Na nekim starim ladanjskim kuama s visokim zabatima vidjet
ete mjedenih kitova kako se objeeni za rep umjesto zvekira
klate na ulaznim vratima. Ako je vratar pospanac, bolje e posluiti
zvekir u obliku kita s glavom kao nakovanj. No ti kitovi-alke obino
se ba ne odlikuju ispravnim oblicima svoga tijela. Na tornjevima
nekih starinskih crkava vidjet ete limenih kitova umjesto vjetrulje.
Ti su, meutim, tako visoko izdignuti, i osim toga okrueni tolikim
upozorenjima Ne diraj, te ih nikako ne moete razgledati izbliza i
utvrditi njihovu vrijednost.
U stjenovitim predjelima, gdje se podno surih strmaca gomila
kamenje poruenih hridina, porazbacano kojekuda po rudini u
fantastinim grupacijama, esto ete pronai oblija nalik na

263
Njemaki slikar i grafiar (1441.-1528.). Najznamenijiti su njegovi ciklusi
drvoreza: Adam i Eva, Muka Kristova, ivot Gospin, Vitez, Smrt i avo. Prev.
310

okamenjene levijatane, napol utonule u travurinu to se u vjetrovite
dane povija oko njih poput zelenih valova.
I u planinskim krajevima, gdje putnika neprestano okruuju
amfiteatralni visovi, tu i tamo ete s kakva zgodnijeg mjesta gdje se
prua otvoren vidik, na mahove ugledati profil ponekog kita to se
ocrtava na valovitom slijedu gorskih prijevoja. No, treba biti pravi
kitolovac, pa uoiti te pojave. I ne samo to: eli li se ovjek vratiti
da ih ponovno ugleda, mora biti sasvim siguran u putu i nai posve
isto sjecite zemljopisne duljine i irine svoga prvog stajalita, jer se
vidici pruaju tako nasumce i toliko su varavi da bi ponovno
pronalaenje prvotnog vidika postalo muno i tegobno kao neko
ponovno otkrie. Slino je s otocima Solomunskim
264
, to su jo
uvijek zagonetkom, iako je Mendaa sa svojim ipkastim nabranim
ovratnikom jednom ve stupao po njima, a stari ih Figueroa
265

zabiljeio u svom djelu.
Proeti istinskim zanosom za ovaj predmet, ne moete a da i na
zvjezdanom nebu ne tragate za divovskim kitovima i amcima to ih
progone, kao to su i istonjaki narodi, usplamtjeli od ratnikih
misli, u oblacima nazirali itave vojske u jeku bitke. Tako sam i ja
na sjeveru zametnuo hajku na levijatana, gonei ga i progonei oko
Pola, slijedei putanje blistavih toaka to mi ga prve ukazae. Pod
zvijezdama to su se osule svodom antarktikog neba ukrcao sam se
na brod Argu
266
da sudjelujem u potjeri za zvjezdanim Cetusom,
izvan dosega Hidre i Letee ribe.
267

O, da mi je zajahati tog Ribaka, da mu u ralje utisnem sidra
ratnog broda kao vale, a snopovima harpuna kao ostrugama da ga
bodem i podbadam, i da se vinem do najvieg neba, pa da vidim da
li to nebo iz bajki, sa svim svojim bezbrojnim atorima i svodovima,
doista lei razapeto, onkraj dosega oiju mene smrtnika!

264
Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni panjolski pomorac Mendaa (1541.-
1595.). Prev.
265
Cristbal Surez de Figueroa, panjolski pjesnik i didaktini pisac iz 16.
stoljea, autor jedne vrste enciklopedije. Prev.
266
Brod Argo, na kojem su Argonauti (Argoplovci), starogrki junaci, plovili u
Kolhidu po zlatno runo. Prev.
267
Imena zvijea. Prev.
311

58. OKRI J EK
Udarivi od Crozetskih otoka na sjeveroistok, zaplovismo
livadama okrijeka, kroz naslage one sitne ute tvari kojom se obini
kit uglavnom hrani. Okruivae nas na milje i milje naokolo,
valovito se njiui, te nam se priinjalo da jedrimo bezgraninim
poljima dozrela zlatnog klasja.
Sutradan vidjesmo mnogo kitova kako bez ikakva straha od
lae kitarke, kakva bijae Pequod, razjapljenih usta, lijeno
promiu kroz okrijek to se hvatao za resaste usi onih udesnih
rebrenica njihovih eljusti, dok se voda cijedila i otjecala niz debele
im labrnje.
Kao to kosci na uranku rame uz rame polagano odmiu,
zamahujui svojim britkim kosama po visokoj, vlanoj travi
pitalina, tako su sada plovile i te nemani uz udan itav um,
ostavljajui za sobom nebrojene otkose modrine po utome moru
268
.
Meutim, samo taj um to su ga stvarali brazdei poljima
okrijeka podsjeao je na kosce. Gledani s vrha jarbola, a osobito u
trenucima kad bi askom zastali, oni su svojim crnim trupinama
nalikovali na beivotne mrke hridine vie nego na ita drugo. I kao
to stranac na prostranim lovitima indijskih prauma i ne znajui
prolazi pored humaka polijegalih slonova, smatrajui da su to gole
crne izboine tla, tako se esto dogaa i onome koji se prvi put nae
pred tim levijatanima mora. A kad ih najposlije i prepozna, teko e
moi zamisliti da su te goleme tjelesine iva bia s istim onim
prirodnim nagonima ivota koji proimaju psa ili konja.
I zaista, u tom pogledu jedva ete bilo koje stvorenje iz
morskih dubina promatrati s istim onim osjeajem kao kad gledate
kopnene ivotinje. Iako su neki stari prirodoslovci ustvrdili da sve
vrste kopnenih ivotinja imaju prototip u moru, i premda u tome,
gledamo li openito, moe biti i neke istine, ipak kad malo poblie
razmotrimo pojedine vrste ivotinja moe li nam, na primjer,

268
Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom Brazilske prudine, nije
ispravno nazvan tim imenom kao to se, naprotiv, Newfoudlanske prudine s
pravom tako nazivaju zbog mnogih prudova i pliina u onim morskim predjelima
ve nosi to ime samo stoga to se tu u velikim prostranstvima proteu na livade nalik
naslage okrijeka, koje plutaju na tim zemljopisnim irinama, gdje kitolovci esto
polaze u lov na obine kitove. Biljeka pieva.
312

ocean pokazati ma i jednu ribu koja bi svojim znaajkama
odgovarala pronicavoj naravi psa? S njime bi se, s nekih sasvim
opih slinih svojstava, mogao unekoliko usporediti samo odvratni
morski pas.
Premda su ljudi s kopna oduvijek pomiljali na stanovnike
mora s osjeajem neke neizrecive odbojnosti; iako znamo da je more
vjena terra incognita, te je i Kolumbo brodio iznad bezbrojnih
neznanih svjetova da bi otkrio tek neznatni zapadni svijet; mada su
se najstranije od svih smrtonosnih nesrea od pamtivijeka dogaale
na morima unitavajui bez razlike na desetke i stotine tisua onih
koji su se posvetili pomorstvu; premda e samo i asak razmiljanja
dostajati da nas poui ma koliko se slabani ovjek ponosio
svojim znanjem i iskustvom, i ma koliko se razvila ta znanost i
iskustvo u primamljivoj budunosti kako e more ipak, dok je
svijeta i vijeka, napadati i ubijati ovjeka i u treskoline razbijati i
najveliajnije i najvre fregate to ih ovjek moe sagraditi;
unato svemu tome, od neprestana ponavljanja svih tih snanih
dojmova, ovjek je izgubio pred morem onaj osjeaj potpunog
strahopotovanja to ga prvobitno proimae.
Prva laa o kojoj smo itali plutala je po oceanu, koji je
osvetnikom okrutnou dostojnom jednog Portugalca prekrio
itavu zemlju, ne ostavljajui na ivotu ni jednu jedinu udovicu. Taj
se isti ocean i danas jo talasa. Isti taj ocean i lani je razbijao i
potapao brodove. O, bezumni smrtnici, Noin potop sveudilj traje,
voda jo uvijek prekriva dvije treine nae divne zemlje!
U emu se razlikuje more od kopna, te udesa kopna nisu u isti
mah i udesa mora? Natprirodna je strava obuzela stare Hebreje kad
se usplamtjela zemlja pod nogama Koraha
269
i njegovih drugova
razjapila i zauvijek ih progutala, a danas ne proe dan a da se na
tono isti nain ne rastvara uskipjelo more i ne prodire brodove sa
svom posadom.
No, more ne bjesni s tolikom dumanskom silinom samo protiv
ovjeka, koji je njegov protivnik, nego i protiv svoje roene djece.
Okrutnije od onoga perzijskog domaina koji je pobio svoje goste,
more ne tedi ni vlastite potomke, zaete u njegovu krilu. Poput
bijesne tigrice koja, jurei po dungli, davi svoju vlastitu

269
Korah (ili Kore), voa starih Izraeliana (prema Bibliji) koji se pobunio
protiv Mojsija, te je njega i njegove pristae progutala zemlja. Prev.
313

mladunad, more baca i najvee kitove o hridine i ostavlja ih ondje
bokom o bok pored podrtina razbijena broda. More ne zna za milost,
i svemono je u svojoj silini. Frkui i propinjui se poput
pobjenjela ata koji je u boju izgubio svoga jahaa, neukrotivo more
pustoi svu kuglu zemaljsku.
Promatrajte samo podmuklost mora: kako njegova najopasnija
stvorenja klize ispod vode, ponajvie nevidljiva, izdajniki pritajena
ispod najljupkijih preljeva modrine! Pogledajte sotonsku blistavost i
ljepotu mnogih njegovih najokrutnijih pustahija kao i fino oblije
mnogih vrsta kukova! Razmislite jo jedanput o sveopem
kanibalizmu to vlada morem: sve te ivotinje vrebaju jedne druge i
vode neprekidan rat otkad je svijeta i vijeka!
Pomislite na sve to, a onda se vratite na ovaj zeleni, mirni i
spokojni svijet: promotrite oboje, more i kopno, a onda recite ne
nalazite li neku slinost u samom sebi? Jer kao to taj grozni ocean
opasuje zeleno kopno, tako i u ovjejoj dui lei jedan Tahiti,
osamljen otok, pun spokojstva i radosti, ali zajaen strahotama tek
upol saznana ivota. Bog te uvao! Ne otiskuj se s tog otoka, jer ti se
moe dogoditi da se nikad vie na nj ne vrati!
314

59. HOBOTNI CA
Plovei lagano kroz te livade okrijeka Pequod je neprestano
odmicao u sjeveroistonom pravcu, prema otoku Javi, a lagaan
povjetarac tjerao mu kobilicu, pa su se usred te tiine tri njegova vita
i iljata jarbola sanjivo njihala u blagom arlijanju, ba ko tri gipke
palme na kakvoj ravnici. A u dugim razmacima, u srebrnoj noi,
mogao se svejednako vidjeti onaj usamljeni zamamni mlaz.
No jednog jutra, punog prozrane modrine, kad je gotovo
natprirodna tiina legla na more, ali ne i posvemanja utiha; kad se
dugaki glatki odsjaj sunca na vodi inio kao zlatan prst to nalae
utnju; kad su valii prigueno aputali u svome veselom potrku
u toj dubokoj zamrlosti vidljive sfere, Daggoo je s vrha glavnog
jarbola opazio udnu neku sablast.
U daljini se ukazala nekakva glomazna bijela masa, to je
tromo rasla nad povrjem izranjajui sve vie, i zatim, izdigavi se
nad morsku plavet zablistala najposlije pred naim pramcem, kao da
se snjena lavina pred nas odronila. Sijevajui iskriavom bjelinom
polako utonu te se zgasi. I opet se die, bjelasajui se u tiini. To
kao da nije kit, pa ipak nije li to Moby Dick? pomisli Daggoo.
Bijela sablast ponovno zaroni, ali kad se iznova pojavila, crnac se
oglasi britkim vriskom to svakog tre iz njegova drijema:
Eno ga! Opet! Promie se ravno ispred nas! Bijeli kit! Bijeli
kit!
uvi to, mornari se sletjee oko kria, kao to se pele za
rojenja slegnu na granje. Gologlav na sunanoj pripeci, Ahab stajao
na pramcu, jedna mu ruka zabaena unatrag, spremna da kormilaru
domahne zapovijedi, i netremice gledae onamo kamo je s visine
jarbola pokazivala nepomino naprijed ispruena Daggoova ruka.
Je li onaj usamljeni i tihi mlaz to se povremeno javljao
postupno djelovao na Ahaba, te je sada bio spreman da pomisao na
tu mrtvu tiinu dovede u vezu s onom prvanjom pojavom kita kojeg
je progonio, ili je moda bio nemoan da svlada svoju strast bilo
kako mu drago, no tek to je jasno razabrao onu bijelu slotu, ve je
ustro i odluno dao znak da se amci spuste u more.
etiri su amca u tili as pljusnula u vodu, i svi su s Ahabovim
amcem na elu snano prionuli uz vesla, u susret svome plijenu.
Sablast brzo nesta, i dok smo uzdignutih vesala ekali da opet izroni
315

gle! na istom onom mjestu gdje je utonula, ponovno se polagano
die. Gotovo i ne mislei vie na Moby Dicka, svi smo sada zurili u
jedan od najudesnijih fenomena to ga je tajanstveno more ikad
razotkrilo pogledu smrtnika. Golema gnjecava, ljigava masa,
stotinjak metara duga i iroka, blistavo-mlijene boje, plutala
ispruena na povrini, a bezbrojne duge prianjaljke irile se od
njezina sredita, prepletale se, grile, trzale i uklupavale kao
uznemireno gnijezdo anakonda, slijepo hvatajui i poseui za
svime to im bijae nadohvat. To divovsko strailo kao da nije imalo
ni lica ni oblija, nikakva znaka to bi odavao neko osjeanje ili
nagon: plutalo je tu na valovima neko natprirodno, bezoblino, kao
od samog sluaja stvoreno privienje ivota.
I kad je te nemani, uz priguen um nekog sisanja, opet nestalo,
Starbuck, netremice gledajui u uzburkanu povrinu gdje je utonula,
mahnito uskliknu:
Gotovo bih volio da sam vidio Moby Dicka te se pobio s
njim nego to sam vidio tebe, bijela avetinjo!
to bjee ono? upita Flask.
Divovska hobotnica, koju je, kako vele, vidjelo samo malo
kitolovaca koji su se vratili kui da o njoj priaju.
No Ahab ne ree ni rijei, nego okrenu svoj amac i vrati se na
brod, a za njim, utke, krenue i ostali.
Ma kakve bile praznovjerice to ih lovci uljeura openito
dovode u vezu s tom pojavom, jedno je sigurno: tako se rijetko
prua mogunost da je ovjek ma i letimino vidi te se ta okolnost
smatra nekim zlogukim znamenjem. Ona se pojavljuje u tako
iznimno rijetkim prilikama, i premda svi bez razlike tvrde da je to
najvei ivotinjski stvor oceana, vrlo ih je malo koji imaju ma i
priblian pojam o tome kako ta ivotinja uistinu izgleda. Unato
tome, vjeruju da ona slui kao jedina hrana glavatim uljeurama.
Druge vrste kitova, naime, nalaze svoju hranu na morskoj povrini,
te ih ovjek moe vidjeti kada se hrane, a uljeure utauju glad
iskljuivo pod vodom, u nepoznatim dubinama, te se samo moe
nagaati ime se zapravo hrane. Ponekad, kad su im progonitelji
blizu, one e izbljuvati neto za to se misli da su poistrgane
prianjaljke hobotnice, a poneki su od tih, tako na povrinu izbaenih
krakova dvadeset do trideset stopa dugaki. Vjeruje se da grdosija
kojoj pripadaju te hvataljke ivi pripijena njima uz morsko dno, i da
uljeura, za razliku od drugih vrsta kitova, ima zube te je moe
316

napadati i razdirati.
Ipak imamo razloga misliti kako je veliki kraken
270
biskupa
Pontoppidana zapravo hobotnica. Prema biskupovu opisu, kako se
naizmjence die iz vode i opet zaranja, i po jo nekim drugim
pojedinostima o kojima nas on izvjeuje, kraken se savreno
podudara s hobotnicom. No ipak bi trebalo podosta oduzeti u
pogledu gorostasnog obujma to ga on pripisuje toj ivotinji.
Neki prirodoslovci koji su neto nauli o toj tajanstvenoj
ivotinji, uvrstili su je meu sipe, meu koje bi po nekim vanjskim
svojim obiljejima i spadala, ali samo kao Anak u plemenu.
271


270
Krakeni su prema opisu danskog knjievnika biskupa Erika Pontoppidana
(1698.-1764.) bajoslovno velike morske ivotinje, nalik na male otoke. Pontoppidan
je zacijelo u svojim pretjeranim opisima pomiljao na velehobotnice to se na dnu
mora, ili plutajui na povrini, nalaze blizu obala vedske, Irske, Islanda i Japana, a
ponajee blizu Newfoudlanda, a pripadaju kalamarima slinu rodu Architheutis,
od kojih su najvei 7 m dugi, s prianjaljkama 15 m dugim. Prev.
271
Anak (plural Enakim) div iz biblije (etvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34).
Prev.
317

60. MRLI N
S obzirom na kitolovaki prizor to emo ga ubrzo ovdje
prikazati, a i radi boljeg razumijevanja slinih prizora prikazanih na
drugim mjestima, moram ovdje rei nekoliko rijei o maginom a
ponekad tako stranom harpunskom mrlinu.
Uzica koju su kitolovci prvobitno upotrebljavali bila je sukana
od najbolje kudjelje, lagano prokaena katranom, ali ne omazivana
katranskom paklinom
272
, kao to se to radilo s obinim konopima.
Dok naime kudjelja obinom upotrebom katrana postaje gipkijom u
rukama uara, i takav je konop mnogo podesniji mornarima za
obinu brodsku upotrebu konop za harpunski mrlin ne samo to
bi se time odvie ukrutio, te se ne bi mogao zbijeno namotavati,
nego katran, osim toga, kako su to ve mnogi mornari poeli uviati,
ne ini konop openito ni trajnijim ni otpornijim, ve mu daje samo
izvjesnu kompaktnost i sjaj.
Posljednjih je godina u amerikih kitolovaca manila ili
manilsko
273
vlakno gotovo sasvim zamijenilo konoplju u izradi
mrlina, jer iako nije tako trajno kao kudjelja, ipak je vre i
kudikamo pruivije i rastegljivije, a ja u jo nadodati budui da
u svemu vlada neka estetika da je i mnogo ljepe i nekako bolje
pristaje uz lovaki amac nego uzica od obine konoplje. Konoplja
je nalik na neku tamnoputu i tamnokosu Indijanku, a manila nalikuje
na kakvu zlatokosu erkeskinju.
Harpunski mrlin nije deblji od desetak milimetara, te na prvi
pogled ne biste povjerovali da je tako vrst kao to zapravo jest.
Pokusom se dokazalo da svaka od pedeset niti njegove pree moe
izdrati teret od stotinu i dvadeset funti, tako da e itav mrlin
podnijeti pritisak od priblino tri tone. Po duljini mrlin za uljeure
mjeri neto vie od dvjesto hvati. Prema krmi je mrlin spiralno
omotan u abrici ili bubnju, ali ne zavojito poput crvolike cijevi u
lambika ili retorte, nego vrsto stegnut, naslagan kao kolutovi sira, i
koncentrine spirale, bez upljina, osim one u sredini, oko

272
Omazivali su brodsku oputu paklinom ili crnilom, dobivenim od
mjeavine prorijeena katrana, ae i kuhane morske vode. Prev.
273
Vlakno manila dobiva se od stabla Musa textilis koje raste na
Filipinima, u Indiji, na Antilima i na Novoj Kaledoniji. Prev.
318

zamiljene osi naslaganih sireva. Budui da bi i najmanja
krivudavost ili zapetljavanje prilikom odmotavanja neminovno
zahvatilo neiju ruku, nogu, ili itavo tijelo, to se namatanje mrlina
u bubanj vri nadasve pomno. Neki harpunai provode cijelo jutro u
tom poslu, namatajui mrlin, diui ga visoko na jarbol i provlaei
preko jednog kolotura prema bubnju, kako bi prilikom namatanja
izbjegli svako nabiranje ili zapletanje.
U engleskim amcima umjesto jednim slue se dvama
bubnjevima, namatajui mrlin istodobno u oba bubnja. Prednost je u
tome to su ti bubnji-blizanci maleni, te se mogu bolje namjestiti u
amcu i nisu tako teki, dok je ameriki bubanj, kojemu promjer
iznosi gotovo tri stope, prema tome i mnogo dublji, te je esto vrlo
glomazan i uvelike optereuje amac, kojem su podnice samo pol
palca debele. Podnice su lovakog amca kao tanak led koji moe
podnijeti pravilno porazmjeten teret, ali e prsnuti pod
koncentriranim optereenjem. Kad je ameriki bubanj presvuen
navlakom od votanog platna, lovaki amac, kad kree u susret
kitu, priinja se kao da mu nosi na dar velik svadbeni kola.
Oba su kraja mrlina slobodna su, nii se kraj zavrava u petlji,
izvijajui se sa dna bubnja uz bok i visei slobodno ustranu. Takav
smjetaj donjeg kraja mrlina potreban je sa dva razloga. Prvo: da bi
se olakalo njegovo privezivanje uz drugi mrlin najblieg amca, u
sluaju da pogoeni kit roni tako duboko te bi do kraja odmotao
mrlin o koji je privren harpun. U toj prilici poteu kita as s
jednoga, as s drugog amca, kao to pivski vr ide od ruke do ruke,
premda se prvi amac, s kojeg je baen harpun, uvijek nalazi u
blizini drugoga, da priskoi upomo bude li potrebno. Drugo: takav
smjetaj donjeg kraja mrlina potreban je radi sigurnosti uope, jer
kad bi taj donji kraj bilo kako bio privezan uz amac, te kad bi onda
kit sve do kraja istegao ue, i to jo prije nego to bi, kako se veli,
okom trenuo, kao to se to ponekad zaista i dogaa on bi zacijelo
povukao amac za sobom u morski bezdan, te onda ne bi bilo vie
zdura ni telala koji bi taj amac ikad pronaao.
Prije nego to se amac spusti u more, kad se zametne hajka,
uzimaju gornji kraj mrlina te ga od bubnja povuku na krmu, omotaju
oko drvenog palca, opet ga povuku svom duinom amca do
pramca, polaui ga na ralje ili ruke svakoga pojedinog vesla, da
veslau za veslanja udara o rune zglobove, provuku ga uz rubnjak
posjedalih veslaa do uljebine na krajnjem vrhu prove, gdje
319

drven paljak
274
ili krmno pero, veliko kolik obini mosur, prijei da
mrlin puzne. Iz tih ljebova mrlin izviruje, objeen niz pramac,
poput girlande, te ponovno ulazi u amac, pa se u duljini od desetak-
dvadesetak hvati omata oko pramanog sanduka (te se taj dio
mrlina i zove sandunica), i tada mrlin protjee rubnjakom malo
dalje prema krmi, gdje se privezuje uz krai konop to ga zovu
priveznicom, uz koju je najposlije privren sam harpun, ali
prethodno ta priveznica prolazi jo mnoge tajanstvene zavijutke, i
bilo bi suvie dugotrajno i dosadno da i to nabrajamo.
I tako harpunski mrlin zahvaa itav amac svojim zamrenim
opletima i prepletima u svim smjerovima. Svi su veslai upleteni u
te opasne vijuge, te se neupuenu ovjeku s kopna priinja da su ti
ljudi kao neki indijski ongleri koji od zabave prepleu svoje udove
najljuim zmijama. Nema smrtnika koji bi prvi put mogao sjediti na
takvu mjestu, usred tih zamrenih spletova, a da veslajui iz petnih
ila ne pomisli kako bi svakog trenutka, u njemu nepoznatu asu,
harpun mogao poletjeti i staviti u pogon sve to strano izvijanje
nalik na munje a on bi tada samo trnuo i premirao u ledenim
srsima. Ali navika navika stvara prava udesa! Boljih dosjetaka,
bunije veselosti, veselijih ala i duhovitijih odgovora zacijelo niste
sluali za svojim stolom od mahagonija, kao to ete uti sjedei na
pol palca bijele cedrovine u lovakom amcu, usred njegovih
smrtonosnih oma i konop, i kao to je onih est graana iz Calaisa
ilo pred kralja Edwarda,
275
tako i ta estorica veslaa u lovakom
amcu, tako rei s konopom oko vrata, sa svakim zaveslajem dolaze
sve blie i blie raljama smrti.
Ako sada malo promislite, moda e vam biti jasno kako se
dogaaju one mnoge nesree u lovu na kitove nesree od kojih se
samo kadikad neka zabiljei kako je ovog ili onog ovjeka mrlin
izbacio iz amca te je nestao. Jer kad harpun odleti, a mrlin,
odmatajui se, stane frcati i zvijukati, ljudi koji onda sjede u amcu,
kao da sjede usred piskova i pitanja parnog stroja u punom pogonu,
kad se o vas okrzava svaki uskovitlani kota, svaka ruica i poluga. I

274
Paljak, palac, drven klin. Prev.
275
Engleski kralj Edward III (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A
kada su branitelji ve umirali od glada, obeao im je da e se njegova vojska povui
ako est graana, s omom oko vrata, dou u njegov tabor, te da s njima ini to ga
volja. (Pria dalje kazuje da su ona estorica, s omom oko vrata, zaista doli pred
Edwarda, no da ih je kraljica onda pomilovala.) Prev.
320

jo gore: budui da ovjek u tom kovitlanju smrtnih opasnosti ne
moe sjediti mirno i nepomino, jer se amac ljulja i njie kao zipka,
i ljuljavica ga baca as na ovu, as na onu stranu, iznenada, bez i
najmanje prethodne opomene, on samo prilagoivanjem, jainom
volje i brzinom svakog i najmanjeg pokreta moe izbjei zlom
udesu, izbjei da postane Mazepa
276
i da bude odvuen u nepovrat, u
bezdan, gdje ga ni sunce, koje svuda dopire, nikad vie ne bi
pronalo.
I kao to je duboka tiina, koja samo prividno vlada i ve sama
po sebi nagovijeta oluju, moda stranija od same oluje, jer je tiina
zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja, s gromovima i
grmljavinom; ba kao to naoko bezazlena puka u sebi skriva barut,
tane i eksploziju tako i blagi mir mrlina, to se spokojno vijuga
meu veslaima, prije nego to se ne trzne i pokrene taj prividni
mir zapravo skriva najstraniju od svih jezivih opasnosti u cijelom
pothvatu. No emu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim
mrlinima. Svi se raaju s omom oko vrata, ali tek onda kad im se
smrt blii, neoekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene,
himbene i svuda nazone opasnosti i pogibli ivota. No mudar
ovjek nee u srcu osjetiti ni truna vie straha kad sjedi u lovakom
amcu nego to ga osjea sjedei uveer pred blagom vatrom svog
ognjita, sa araem kraj sebe umjesto harpune.

276
Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov
ataman. Doao je kao mladi na dvor poljskoga kralja Kazimira u Varavu. Tu se
zapleo u neke ljubavne pustolovine, a prevareni mu dao ga je iz osvete privezati na
konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinu meu Kozake. Proslavio se svojom
hrabrou i postao kozaki hetman. Poslije se borio na strani veda. U literaturi su
Mazepin lik obradili Pukin i Byron. Prev.
321

61. STUBB UBI J A KI TA
Dok je za Starbucka pojava hobotnice bila neko zloguko
znamenje, za Queequega je ona znaila neto sasvim drugo.
Kada vidjeti hobotnicu ree divljak brusei svoj harpun o
pramac uvis povuenog amca onda brzo vidjeti i uljeuru.
Sutradan ujutro sve je bilo neobino tiho, omara polegla
morem, a posada na Pequodu, kako nije imala nikakva posla,
jedva je mogla odoljeti zamamnom drijemu u koji je arobna ta
tiina svakog uljuljavala. Jer dio Indijskog oceana kojim smo sada
plovili nije bio, kakono kitari vele, ivahan. Treba spomenuti da
su se tu rjee pojavljivali dupini, tuljani, letee ribe i drugi ivahni
obitavaoci ivljih voda, rjee negoli u blizini Rio de la Plate ili
morskih prostranstava oko peruanskih obala.
Ja sam drao strau na pramanom jarbolu, te sam se,
ramenima naslonjen o olabavljelo najgornje jedro, njihao amo-tamo
po toj kao zaaranoj prozranosti. Ni najjaa volja nije tome mogla
odoljeti, i u toj sanjivoj zanesenosti svijest mi se rasplinjavala; i
dua mi se najposlije tre iz tijela, dok se ono, moje tijelo,
svejednako zibalo, kao to se i svako klatno dalje njie iako je ve
nestalo sile koja ga je pokrenula.
Prije nego to sam potpuno utonuo u zaborav, opazio sam kako
su oba mornara na glavnom i krmenom jarbolu ve zadrijemala, te
smo se naposljetku sva trojica kao bez ivota njihali na nastavku, a
na svaki na njihaj kormilar bi tamo dolje ispod nas saneno kimnuo
glavom. I valovi su kimali svojim nehajnim krestama, dok je u
beskrajne zaarane puine istok kimao zapadu, a sunce se smijeilo
nad svime.
Odjednom mi se priini kao da se pred mojim sklopljenim
oima rasprskavaju neki mjehurii, i ruke mi se kao dva kripa
uhvatie sartij. Neka me milostiva sila spasila, te se trgnuh i dooh
k svijesti. I gle! niti etrdeset hvati od nas, tamo u zavjetrini,
gorostasna se uljeura valjala u vodi, kao prevrnuti korab fregate, a
golema joj se ljeskava leina, zagasite boje kao mrka put
Etiopljanina, bljeskala i caklila kao zrcalo. No, mekoljei se lijeno
u morskom koritu, a ovda-onda mirno izbacujui svoj magliasti
mlaz, taj kit bijae kao dostojanstven graanin to pui svoju lulu za
topla popodneva. Ali ta ti je lula, bijedni ribae, bila i posljednja!
322

Kao na dodir arobnom palicom nekog maga, usnuli brod i svi
njegovi spavai iznenada oivjee, i vie od dvadesetak glasova sa
svih strana broda, zajedno sa ona tri glasa odozgo, zaori uobiajenim
poklikom, dok je velja riba polagano i odmjereno mlazala uvis
svoje bijele vodoskoke.
Svi amci u more! Polja!
277
uskliknu Ahab, i zatim
izvrivi vlastitu zapovijed vrati kormilo jo prije nego to je
kormilar dospio prihvatiti bicu.
Iznenadni povici posade zacijelo su uzbunili kita, i prije nego
to su amci pljusnuli u vodu, on velianstvenim zaokretom
zabrazdi u zavjetrinu, ali nepokolebljivo mirno, jedva burkajui
vodu, te Ahab mislei da moda kit i nije nita opazio
zapovjedi da se ni veslom ne zapljusne i da se samo apatom
razgovara. Sjedei tako na rubnjacima svojih amaca, kao Indijanci
iz Ontarija, veslali smo tiho ali urno dalje. Utiha nam nije
doputala da razapnemo jedra. as zatim poto smo tako zaklizili u
potjeru, repina nemani sunu etrdeset stopa okomito uzrak, a onda je
nestade poput kule koju je zemlja progutala.
Eno repne peraje! zaori se krik, a nato Stubb bre-bolje
izvadi ibice i pripali lulu, jer je to bio trenutak kad je ovjek mogao
odahnuti. Nakon nekog vremena kit se ponovno pomoli, sada ispred
puaeva amca i mnogo blie njemu nego ostalima, te je Stubb
raunao da e njega zapasti as da ubije kita. Sad je bilo oito da je
kit najposlije opazio da ga progone. Sva je daljnja utnja bila
nepotrebna. Uz buan tropot prionusmo na vesla. I svejednako
puei, Stubb je podbadao svoje ljude za navalu.
Da, ribak se sad sav izmijenio. Osjeajui smrtonosnu opasnost
kretao se s glavom vani,
278
izdigavi taj dio tijela ukoso iz pjene
koju je mahnito uskomeao.
Naprijed, momci, naprijed, samo naprijed! Bez urbe! Samo

277
Zapovijed da se pramac okrene u vjetar. Prev.
278
Vidjet emo na drugom mjestu kako je lagana tvar to ispunjava golemu
glavurdu uljeure. Iako se ini da je to najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu
najlake dri nad vodom. Lako je izdie u zrak, i nuno to ini kad sue sa svom
brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako je irok, a ostali dio tijela tako se
unjasto stanjuje u pravcu repa, te bi se s pravom moglo rei da se uljeura, kad prua
glavu nakoso iz vode, iz troma galiota zdepasta kljuna pretvara u otrokljunu
korablju, nalik na newyorke pilotske brodove. Biljeka pieva. (Galiot je
holandski teretni ili ribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sona jedra.
Prev.)
323

s mirom i polako, ali za njim. Za njim, poput munje, tako! vikao
je Stubb, a iz usta mu, dok je govorio, kuljao dim. Za njim sada,
dugim i snanim zaveslajima, Tashtego. Pognaj ga, Tash, mileni
moj, pognaj ga! Budite mirni i hladni, kao krastavci, da ba tako!
Samo za njim mirno i polako, kao grozna smrt i iskeeni avoli,
podignite mrtve iz njihovih grobova, momci, tako! Za njim!
Vu-hu! Va-hi! jeao je odgovor Indijanca s Gay Heada,
koji je iza glasa uzdizao svoj stari ratniki poklik nebu pod oblake, i
kao da je i protiv volje svaki od veslaa u tom napetom asu
prilegao uz veslo iz sve snage, pratei predvodniki zaveslaj
zanesenog Indijanca.
No na njegove divlje uzvike odjeknue isto tako bijesni povici:
Ki-hi! Ki-hi! izdirao se Daggoo, zabacujui tijelo na
svom sjeditu naprijed i nazad poput pomamna tigra u kavezu.
Ka-la! Ku-lu! zavijao Queequeg mljaui usnama kao
da je pred njim peeni zubatac. I tako su amci, uz divlje
podcikivanje, snanim zamasima vesala rezali valove. Stubb je,
meutim, zadrao svoje mjesto na elu, svejednako hrabrei svoje
ljude za nasrtaj i neprestano odbijajui dimove. Ljudi su poput
oajnika prianjali uz vesla i naprezali se dok najposlije nije
odjeknuo eljno oekivani zov:
Ustaj, Tashtego! Hitni! Harpun je baen. Veslaj
unatrag!
Svi veslai zaveslae krmom, a u isto vrijeme neto zazuja,
vrue i siktavo, iznad runih zglobova svakog ovjeka. Bjee to
tajanstveni harpunski mrlin. as prije Stubb je ustro posegnuo za
njim i brzo ga dvaput omotao oko paljka, a od ubrzanih okretaja
uzice die se plavkast dim i stopi se s gustim dimovima to ih je on
odbijao iz svoje lule. I kako se mrlin silno brzo odmatao oko paljka,
prolazio je prije i kroz Stubbove ake, gulei mu kou na dlanovima,
jer je zatitno platno, kojim se u takvim prilikama pokriju dlanovi,
sluajno otpuzlo. I njemu bjee kao da stie otrice dvosjekla maa
to mu ga neprijatelj svom silom pokuava istrgnuti iz ruke.
Namoi mrlin! Namoi mrlin! dovikivao je Stubb
veslau koji je sjedio kraj bubnja, te ovaj eirom zagrabi morske
vode pa je izlije u bubanj, na mrlin.
279
Mrlin se jo dalje odmatao

279
Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno
potreban, moemo navesti injenicu da su na starim holandskim kitarkama
324

dok se najposlije nije dovoljno istegao. amac je sada jurio kroz
uzavrelu vodu kao morski pas kad juri svom brzinom. Stubb i
Tashtego izmijenie svoja mjesta s pramca na krmu i obratno
a to je sred one ljuljavice zaista bio teak pothvat.
Konop je sada bio nategnut i napet u svoj duljini, kao ica na
harfi, te bi ovjek pomislio da amac ima dvije kobilice jednu to
ree brazdu po moru, a drugu to sijee zrak dok onako juri,
utirui sebi put kroz oba suprotna elementa. Oko pramca poskakivao
neprekidan vodoskok, a ija
280
se sukala kao beskonani vir, i pri
najmanjem pokretu amca, kad bi ovjek ma i prstom maknuo,
amac se naginjao vibrirajui i kripei. I tako su jurili, a svaki se
ovjek svom snagom drao svog sjedita, da ne bude zbaen u
uspjenjelu vodu, dok se visoki Tashtego posve sagnuo pod kormilo,
kako bi postavio to nie svoje teite. Ispred njihovih oiju kao da
su prosunuli svi atlantski i pacifiki oceani, dok kit u bijegu
najposlije ne posusta.
Uvlai, uvlai! vikao je Stubb svome pramaniku, a svi
ljudi, gledajui preko ramena, zaveslae prema njemu, dok je neman
svejednako povlaila amac za sobom. Pristavi ubrzo uz njen bok,
Stubb se vrsto uprije koljenom uz bedrobran, te poe udarati u
ribu koja je uzmicala. Na njegovu zapovijed, amac je odmicao iz
stranog vrtloga to ga je kit oko sebe kovitlao, i vraao se za novi
napad.
Crveni su mlazovi sad izbijali iz bokova nemani kao potoci niz
gorske strmine. Izmuena se tjelesina sada nije vie valjala u vodi,
nego u krvi, koja je kuhala i kipjela na stotine metara u njihovoj
brazdi. Sunane zrake to su ukoso padale na to grimizno jezero
usred mora, bacale su odsjaj na lice svakoga pojedinog ovjeka, te
se jedan drugome priinjahu rumeni poput Indijanaca. Sve to
vrijeme brizgali su samrtni mlazovi bijele pare iz kitova trcala, a
teki dahtaji iz usta uzbuenog voe amca. Izvlaei poslije svakog
uboda svoje iskrivljeno (o konop privreno) koplje iz kitova tijela,
Stubb bi ga svaki put brzim pokretima opet izravnavao na razmi
amca, te ga uvijek nanovo zarivao u kita.
Pritegni! pritegni! vikao je pramaniku, dok je

upotrebljavali konopljene tarae te njima moili mrlin, a na mnogim je brodovima u
tu svrhu bila prireena mala drvena vjedrica ili ispolac. No najbolje e vam u tom
sluaju posluiti eir. Biljeka pieva.
280
Brazda, trag ili puzina to ostaje za brodom. Prev.
325

jenjavao bijes kita na umoru. Blie, blie!
I amac se sasvim prikui kitu uz bok. Stubb se nae daleko
nad pramac, lagano zabode svoje dugo, otro koplje kitu u tijelo, te
onda njime poe polagano i oprezno pokretati, kao da paljivo trai
zlatan sat to ga je kit moda progutao, a sve bojei se da ga ne bi
otetio prije nego to ga izvue. No zlatan sat to ga je traio bijae
duboko u nutrini skrivena sr kitova ivota. I sad ju je napipao: jer
prenuvi se iz predsmrtnog mrtvila u ono neopisivo to se zove
posljednji trzaji, neman se strahovito tre u svojoj krvi i preplavi
samu sebe gustim kropcima mahnito uskovitlane pjene, tako da je
ugroeni amac naglo legao na krmu i samo s mukom sebi prokrio
put iz toga sumanutog sumraka u bistri zrak dana.
A onda, trzajui se sve slabije, kit jo jednom isplovi na
vidjelo, valjajui se i zaranjajui s boka na bok, grevito irei i
steui otvor trcala, uz otro pitanje u predsmrtnom hropcu.
Najposlije u uzbibani zrak iknu mlaz za mlazom zgruane krvi kao
talog rumena vina, i ti su crveni vodoskoci padali natrag na njegove
nepokretne bokove i slijevali se u more. Kitu bjee prepuklo srce!
Mrtav je, gosparu Stubbe! ree Daggoo.
Da, obje su se lule ugasile! doeka Stubb, pa izvadivi
svoju iz usta, prosu nad vodom hladan pepeo, i askom se
zamiljeno zagleda u grdnu tjelesinu koju je dotukao.
326

62. KOPLJ E
Valja rei koju o upadici to je opisana u prolom poglavlju.
Prema ustaljenom obiaju kitolova, u amcu koji se otisne od
broda, predvodnik ili kitov krvnik povremeno zauzima mjesto
kormilara, dok harpuna, zvan takoer kitov veza, vesla tik do
njega prvim ili takozvanim harpunakim veslom. Potrebna je
snana, miiava ruka koja e baciti prvo eljezo na ribaka, jer
poesto biva te u takozvanom dugom potezu teko orue valja
baciti na razdaljinu od dvadeset do trideset stopa. No ma kako se
hajka otezala i bila zamorna, od harpunaa se trai da sve to vrijeme
vesla svojim veslom iz sve snage tovie, od njega oekuju da
slui kao primjer nadljudske izdrljivosti i upornosti ostalim
veslaima, i to ne samo nevjerojatnim veslanjem nego i gromkim i
neustraivim uzvikivanjem.
to zapravo znai vikati iz svega grla i pritom izvijati tijelo u
krajnjem naporu svih snaga, shvatit e samo onaj tko je to ve sam
pokuao. to se mene tie, nikako ne uspijevam gromko vikati a u
isti mah napinjati sve svoje miie.
Veslajui dakle i podvikujui tako, a leima okrenut grdosiji,
iscrpljeni harpuna odjednom uje poticajni poklik: Ustaj i po
njoj! On sad mora uvui i privrstiti veslo, okrenuti se napol oko
svoje osi, dohvatiti i vrsto zgrabiti harpun s paljka, pa ga sa ono
malo preostale snage pokua sjuriti u kita. Nije stoga nikakvo udo
to u cjelokupnom kitolovu, od pedeset zrelih prilika za pogodak,
nema ni pet uspjenih; nije nikakvo udo to tolike nesretne
harpunae dozlaboga psuju i proklinju; nije udo to mnogim
harpunaima u amcu u pravom smislu rijei popucaju krvne ile;
nije udo to poneki kitolovac izbiva od kue i po etiri godine za
etiri bave ulja; nije udo to za mnoge vlasnike kitarice kitolov
znai pasivan posao jer ba od harpunaa zavisi uspjeh samog
putovanja a otkud harpunau snage i zamaha u posljednjem i
najodsudnijem asu, kad ga prije toga tako teko zapregnu da mu
ponestaje daha?
A onda, kad je hitac uspjean, u onome drugom odlunom
asu, to jest kad kit potegne i pone juriti predvodnik i harpuna
poinju takoer juriti, jedan prema pramcu, a drugi prema krmi, i to
uz opasnost za se i za sve ostale. U tom trenutku oni izmjenjuju
327

svoja mjesta, i predvodnik, glavni zapovjednik malog amca, staje
na svoje pravo mjesto na pramac.
Ja, meutim, nimalo ne marim ako netko u tom pogledu
zastupa opreno stanovite, no sve je to ludo i nepotrebno. Harpuna
bi ve od samog poetka pa do kraja morao stajati na pramcu, on bi
morao zadati oba udarca i harpunom i kopljem, i nitko ne bi smio od
njega zahtijevati da vesla, osim u prilikama kad je to jasno svakom
pomorcu. Znam da bi takav poredak mogao prouzroiti mali zastoj u
brzini hajke, no mene je dugogodinje iskustvo mnogih kitara
razliitih narodnosti uvjerilo kako do veine neuspjeha u lovu ne
dolazi nipoto zbog silne brzine, nego zbog iscrpljenosti harpunaa.
Da se osigura najvei uspjeh gaanja, svi bi harpunai ovoga
svijeta morali skakati na noge odmoreno i ivo, a ne premoreni i
napol satrti.
328

63. PALJ AK
Iz debla rastu grane, a iz grana iblje. I tako iz bujnog sadraja
niu poglavlja.
Paljak, o kojem smo prije govorili, zasluuje da bude napose
spomenut. To je raljasta motka udna oblika, otprilike dvije stope
duga, usaena okomito u razmu desnog boka amca, blizu pramca,
te slui kao potporanj za drveno kopljite harpuna, kojemu drugi
metalni, iljati dio izviruje s pramca. U tom se poloaju oruje
odmah nae pri ruci harpunau, koji ga u tren oka dohvati, kao to
e neki gortak u hipu posegnuti za svojom pukom na zidu. Obino
u tim raljama lee dva harpuna u pripremi, koji se zovu prvo i
drugo gvoe.
No oba su ta harpuna, svaki svojom petljom, privrena o isti
mrlin, i to zato da se oba bace, ako je to mogue, jedan za drugim,
na istog kita, kako bi barem jedan harpun ostao u kitu, ako se drugi
sluajno otkine kad kit pone potezati. Tako se udvostruuju izgledi
u raunu vjerojatnosti. No vrlo esto biva da se kit smjesta trgne,
grevito potegne i pojuri naprijed tek to ga pogodi prvi harpun, te
harpuna, pa bio on brz kao munja, ne dospijeva vie na nj hitnuti
drugo gvoe. Upravo zato to je i drugi harpun privren za
mrlin, koji se brzo odmotava, to se oruje mora navrijeme baciti iz
amca, ma kako i ma kamo, jer bi inae itavoj posadi prijetila
najvea opasnost. U takvim ga sluajevima obino gurnu u vodu.
Omoguuju to i rezervni bubnji s mrlinom, o kojima smo ve prije
govorili. Ali taj je opasni posao esto praen najteim i
najsudbonosnijim nesreama.
Osim toga treba znati da u asu kad se drugi harpun baci u
more, to gvoe ili eljezo postaje neki treperavi britki strah to
se hirovito bacaka izmeu amca i kita, zapleui ili trgajui mrline,
izazivajui strahovitu zbrku i mete u svim smjerovima. A u veini
sluajeva nije ni mogue da se taj harpun uvue prije nego to je kit
ulovljen i ubijen.
Zamislite samo to biva u sluaju kad se etiri amca upletu u
borbu sa neobino jakim, upornim i lukavim kitom, te kad osim tih
njegovih osobina i zbog tisuu drugih kojekakvih sluajnosti to
prate tako opasan pothvat, osam do deset takvih odrijeenih drugih
gvoa pluta oko njega, jer u svakom je amcu, dakako, vie
329

harpuna povezanih uz mrlin, za sluaj da prvi promai. Sve su te
pojedinosti ovdje vjerno prikazane, jer e posluiti da osvijetle
nekoliko vrlo vanih, premda zamrenih mjesta u prizorima koji e
se kasnije opisati.
330

64. STUBBOVA VEERA
Stubbov je kit ubijen neto podalje od broda. Na moru bila
utiha, i zato se, povezavi tri amca u jedan niz, dadosmo na munu
rabotu da teglimo svoj plijen do Pequoda. I sada, kad smo nas
osamnaestorica sa svojih trideset i est ruku i stotinu i osamdeset
palaca i ostalih prstiju polako, sat za satom, povlaili tu nepokretnu,
mrtvu tjelesninu, inilo se kao da se, osim u dugim razmacima,
uope i nije pomicala. To je prualo jasnu sliku o golemosti te
grdosije koju smo vukli morem. Na velikom kineskom kanalu Hang-
Ho, ili kako ga ve nazivaju u Kitaju, etiri-pet radnika, sve
hodajui obalom, teglit e teko natovarenu i zdepastu dunku jednu
milju na sat, a mi smo svoj grdni brod tako sporo pomicali kao da je
krcat olova.
Spustio se mrak. Tri fenjera to se ljuljahu u Pequodovoj
snasti mutnim nam svojim svjetlom pokazivahu put, a kad
doveslasmo blie, vidjesmo Ahaba kako sputa jednu od vie
svjetiljaka niz rubnjak. Poto je naas prazno, bezizraajno pogledao
dovuenog kita, izniza uobiajene zapovijedi za osiguranje preko
noi, prui fenjer nekome mornaru i poe u svoju kabinu, odakle se
sve do jutra nije vie pojavio.
Iako je kapetan Ahab upravljajui lovom i dovlaenjem kita bio
izvrio svoj, da tako kaem, uobiajeni posao, sada, poto je
ivotinja bila mrtva, spopalo ga kanda nekakvo nejasno
nezadovoljstvo, ili nestrpljenje, ili oaj, kao da ga pogled na toga
ubijenog kita podsjea kako Moby Dicka tek treba unititi. Pa kad bi
mu i tisuu kitova dovukli na palubu, to ga ni za dlaku ne bi privelo
blie njegovu velikome luakom cilju.
Ubrzo biste pomislili po tropotu i buci na palubi Pequoda
kako se posada sprema baciti sidra u morske dubine, jer su mornari
poeli po palubi povlaiti teke lance i sputati ih uza zveket kroza
drijela na brodu. No tim e verigama to su zveketale oni zakvaiti
divovsko truplo, a ne brod. Glave privrene uz krmu, a s repnom
perajom uz pramac, kit sad lei svojom crnom trupinom tik do
trupine broda, i gledano kroz nonu tamu to je zastirala penune i
sve jedrilje visoke snasti, to dvoje laa i kit kao da su dva
divovska bika u jarmu, od kojih jedan stoji na nogama, a drugi
331

poiva.
281

Ako je mrki Ahab sada utio kao zaliven, barem koliko se to na
palubi moglo primijetiti, njegov je drugi asnik, Stubb, sav sjao od
pobjednikog ponosa, pokazujui neobinu no dobroudnu
uzbuenost. Toliko se bio uzvrpoljio te mu je i kruti Starbuck,
njegov pretpostavljeni asnik, privremeno preutno predao svu vlast
i upravljanje svim poslovima na palubi. Toj Stubbovoj ivahnosti
pripomogla je jo neka malenkost, kako se to ubrzo i pokazalo.
Stubb je bio sladokusac: on je i suvie volio kitovinu kao slastan
zalogaj.
Hou reanj kitovine prije nego to legnem! Ej, Daggoo!
Odmah da si siao i odrezao komad s uzine!
Ovdje treba rei da ti divlji ribari, premda ne obiavaju odmah
poslije dobivene bitke naplaivati od neprijatelja ratnu odtetu, kako
se to posvuda radi prema nekom ve ustaljenom vojnikom pravilu
(ili to barem ine prije nego to su unovili svoju est koja im
pripada nakon dovrenog putovanja) ipak ete tu i tamo nai
ponekog Nantucketanca oblaporna na onaj komad od uljeure to ga
je Stubb bio oznaio, a koji se odrezuje od donjeg kraja uilj izrasla
tijela.
Oko ponoi reanj mesa bijae odrezan i peen. Na svjetlu
dviju svjetiljaka, u kojima je gorjelo kitovo ulje, Stubb se svojski
naklopio na svoj odrezak kitovine, iznesen na vitao kao na gozbeni
stol. No Stubb te noi nije bio jedini koji se gostio kitovinom. Na
tisue morskih pasa vrvjelo je oko ubijenog levijatana i obilno se
gostilo njegovim tustilom, a njihovo se mljaskanje mijealo sa
Stubbovim vakanjem. Ono nekoliko spavaa, dolje na leajima,
esto se budilo iza sna od otrog pljeskanja: to morski psi mlatarahu
repovima o brodsku trupinu na svega nekoliko centimetara od

281
Ovdje bismo mogli spomenuti jo jednu malenkost. Kita moete najvre i
najsigurnije zakvaiti o njegove lopate ili repinu kada je ve dovuen uz bok broda,
a kako je taj dio tijela zbog svoje kompaktnosti relativno mnogo tei od svih ostalih
(osim, moda, njegove bone peraje), on odmah, i u mrtva kita, utone pod povrinu,
te ga s amca ne moete dohvatiti rukama i vezati lancem. No ta se tekoa vrlo
vjeto svladava: pripremi se maleno, jako ue, s malim drvenim plovkom na kraju i s
jednim utegom po sredini, a s drugim krajem privreno o sam brod, i spretnim
baratanjem taj se plovak provue ispod trupine kita na drugu stranu, da ue sada
obuhvaa kitovo tijelo, a lanac ve eka da bude privren o to ue i povuen oko
najueg dijela kitova repa, na toki gdje se spaja s repnom perajom. Biljeka
pieva.
332

spavaeva srca. Naginjui se nad bok broda mogli ste ih vidjeti (kao
to ste ih prije uli) kako se valjaju u zloslutnoj crnoj vodi i izvru
na lea, otkidajui okrugle komadine kitova mesa, velike kao
ljudska glava. Ta osobita vjetina morskih pasa svima se ini
udnovatom. Kako im uspijeva da sa te naoko nepristupane
povrine izdubu tako simetrine zalogaje, ostaje dio sveope
zagonetke prirode. Trag to ga tako ostavljaju na kitovu tijelu moe
se najbolje usporediti s rupom to je tesar dube za vijak.
Premda ete usred paklenskog dima i strahota pomorske bitke
vidjeti morske pse kako eznutljivo zirkaju prema brodskoj palubi
(kao gladni psi to se vrte oko stola na kojem se sijee sirovo meso),
spremni da progutaju svaku dobaenu im crkotinu, i premda, dok
hrabri mesari na palubi, kao na stolu, pozlaenim i ukraenim
noevima jedan do drugoga ljudoderski reu ivo meso, a kuci
ispod stola svojim kao draguljima iskienim raljama svaajui se
odrezuju komade mrtva mesa; i premda je ta rabota, kako god je
okrenuli i s kojega god je gledita promatrali, uvijek ista, a to e
rei: jednako odvratan i razbojniki posao na obje strane; iako ti
morski psi redovito prate sve brodove trgovaca robljem kad prelaze
Atlantik, kreui se uporno uz njihove bokove, da se nau ako
ustreba odstraniti kakav otpadak ili pristojno sahraniti kojega
mrtvoga roba, te iako bi se mogao navesti jo pokoji slian primjer o
tome kako, gdje i kada morski psi upriliuju nadasve vesele
drutvene sastanke i sveanosti ipak ih nikad i nigdje neete nai
u tolikom broju na okupu, ni razdraganije ni veselije, nego kad su
okupljeni oko uginule uljeure, privezane uz bok kitarice na
debelome moru. Ako jo nikad niste bili svjedokom takva prizora,
onda odbacite sve svoje predodbe o strahotama pakla i sotonskih
orgija.
Zasad Stubb jo nije opazio mrmorenje s gozbe to je trajala u
njegovoj neposrednoj blizini, kao to ni morski psi nisu primjeivali
njegovo sladokusno mljaskanje.
Kuharu, kuharu! Pa gdje je samo taj stari Gruda?
uskliknu raskreivi noge, kao da hoe jo vre zasjesti za svoju
veeru, a onda, sunuvi svojom viljukom u zdjelu, kao da zabada
koplje u kita, otee: Ovamo kuharu! Dii sidro i zajedri ovamo!
Stari crnac, nimalo oduevljen to su ga prije vremena i u tako
neobian sat digli iz njegove tople postelje, dogega se iz svoga
333

foguna,
282
hramljui, jer, kao mnoge stare crnce, i njega su boljela
koljena, koja nije mogao tako pomno trljati kao svoje tave i lonce.
283

Taj stari Gruda, kako su ga svi nazivali, doe klatei se, epajui i
potapajui se maama, to su bile zdepasta oblika, nainjene od
ispravljenih eljeznih obrua. Taj stari Ebanovac doe klimajui i
potom, oekujui zapovijed, stade mirno nasuprot Stubbove trpeze.
Odupirui se objema rukama o svoj dvokraki tap, prignu svoja
pogrbljena lea jo dublje, i u isti mah malko naheri glavu, kako bi
to bolje uo.
Kuharu doeka ga Stubb, prinosei brzom kretnjom
prilino crven zalogaj k ustima ne ini li se tebi da je to meso
prepeeno? Previe si ga mlatio, kuharu, suvie je mekano. Zar ti
nisam uvijek govorio da dobar kitovski odrezak mora biti tvrd? I
morski su psi prionuli uz njegove bokove, zar ne vidi da i oni vie
vole tvrdo meso! to li samo bue! Idi, kuharu, i reci im koju: reci
im da su dobro doli i da im elimo dobar tek, ako grabe umjereno,
pomalo, ali neka se vladaju pristojno. Grom me ubio, ako razabirem
i vlastite rijei! Idi, kuharu, i prenesi im moju poruku! Evo, uzmi
ovaj fenjer pa zaista dohvati jedan sa svog stola a sad idi pa
im odri prodiku.
Stari Gruda srdito dohvati svjetiljku te othrama preko palube
do ograde, a zatim, sputajui fenjer nad more da bi to bolje mogao
promotriti svoju pastvu, a drugom rukom sveano zamahujui
maama, i, sagnuv se daleko nad bok, poe se, mrmljajui, obraati
morskim psima, dok je Stubb, prikravi mu se polako iza lea,
prislukivao to je govorio.
ivotinje, prijatelji! Ja imati nareenje rei vama: priepite
labrnje, prokleta buka morati prestati! uti vi mene? Dosta toga
prokletog mljaskanja gubicama! Massa
284
Stubb rei, vi moi
nakrkati proklete burage do nosa, ali, sto mu gromova, ta prokleta
buka morati prestati!
Kuharu prekide ga na tome mjestu Stubb, tapnuvi ga
neoekivano po ramenu. Kuharu, munja te smjerila! Pa ti ne
smije kleti kada dri propovijed! Nije to put i nain, tako se ne

282
Brodska kuhinja. Prev.
283
I opet igra rijeima knee-pans (aice na koljenima, koljenske aice) i pans
(tave). Prev.
284
U crnakom govoru: gospodin, gospodar (od engleske rijei master).
Prev.
334

obraaju grenici!
Nego kako? Vi onda sami propovijedati! ljutnu se kuhar,
te se okrenu da ode.
O ne, kuharu, samo ti lijepo nastavi!
Pa dobro, onda. Predraga brao ivotinje...
Tako valja! uslikne Stubb povlaujui. Polaskaj im,
pokuaj tako.
I stari Gruda nastavi:
Vi biti morski psi, i svi morski psi biti jako, jako prodrljivi,
ali ja vama rei, dragi prijatelji, vi morati prestati to prokleto
udaranje repovima. Kako vi mene uti ako ne prestanete s tom
vrajom guvom i deranjem?
Kuharu! uskliknu Stubb, zgrabivi ga za iju.
Zabranjujem te kletve? Govori s njima otmjeno, gospodski!
I propovijed se nastavi:
Ja vas, dragi moji prodrljivi prijatelji, ne grditi zbog toga,
to je vaa priroda, i tu ne biti pomoi. Ali vi obuzdati vau grenu
prirodu, to biti glavno! Vi biti kukovi, sigurno, ali zato ne
obuzdati kuka u sebi i biti aneli? Jer svi aneli ne biti nita drugo
nego kukovi koji se dobro vladaju! A sad pazite, brao, pokuati
biti dobri i pristojni kad uzimati svoju porciju od kita! Ne trgati
jedan drugom, kaem vam, iz gubice! Svaki od vas imati pravo na
svoj zalogaj! A tako mi Gospoda, nitko od vas nemati pravo na kita,
jer kit pripadati ljudima od broda! Znam, neki od vas imati velike
gubice, mnogo vee od drugih. Ali i oni s velikom gubicom imati
male trbuhe. Velika gubica ne mora sve poderati: neka trgati
komade i dati malim kukima, koji sebi u toj guvi ne mogu
pomoi!
Tako valja, stari Gruda! uzvikivae Stubb. To je bilo
pravo kranski! Nastavi!
Nemati smisla nastaviti, Massa Stubb, jer te proklete psine
nastaviti klati i derati! One ne uti ni jednu rije. Nemati smisla
propovijedati tim prokletim deronjama koji ne prestati dok ne
natrpati svoje trbe, a njihove trbe nemati dna! A kad natrpati trbe,
onda vie ne sluati, jer onda tonuti duboko, duboko u more, ii brzo
spavati, na koralje, i ne moi sluati ni sada ni u sve vijeke vjekova!
Due mi, rekao bih da si u pravu, Grudo! I stoga im lijepo
daj svoj blagoslov, a ja u natrag k svojoj veeri!
Nato Gruda izdigne obje ruke nad tim ribljim skotom, pa
335

otegne kriavo to ga grlo nosi:
ujte, vraja brao, diite paklensku galamu i derite do
mile volje, a onda crknite!
A sad, kuharu ree Stubb, sjedajui opet za svoju veeru
na vitlu stani gdje si prije stajao, tu, ravno ispred mene, i dobro
sluaj to u ti rei!
Ja dobro sluati! odvrati Gruda saginjui se naprijed i
odupirui se o svoje mae.
No, dakle poe Stubb, posluujui se obilno da se
vratimo na kitov odrezak. Prije svega, koliko ti je godina, kuharu?
Kakvu vezu imati to s kitovim peenjem? tvrdoglavo e
stari crnac.
uti! Koliko ti je godina, kuharu?
Kau, oko devedeset proguna stari mrzovoljno.
Skoro e, dakle, proslaviti svoj stoti roendan, kuharu, a
jo nisi nauio kako valja prirediti kitove odreske? ree Stubb i
proguta komadinu mesa, kao da je taj zalogaj nastavak njegova
pitanja. A gdje si se rodio, kuharu?
U tivi dereglije
285
na Roanokeu.
286

Roen na deregliji! Krasno! No ja te pitam u kojoj si se
zemlji rodio, kuharu!
Zar ja ne rei u roanokeskom kraju? uzviknu crnac
otrim glasom.
Ne, nisi rekao, kuharu. No rei u ti to sam ti naumio
kazati. Treba da se vrati kui i da se ponovno rodi, jer jo ne zna
kako se kuhaju i peku odresci kitovine!
Vrag me odnio ako jo pei kitove odreske! zarea srdito
i okrenu se da ode.
Natrag, kuharu! Ovamo! I dodaj mi te mae! Tako, uzmi
ovaj odrezak, pa mi reci: misli li da je prireen kako valja! Uzmi
kad ti velim! i prui mu meso to ga je zahvatio maama. Uzmi
i kuaj!
Obliznuvi meso svojim velikim usnama, stari crnac procijedi
kroza zube:
Nikad bolji odrezak ja okusiti: soan, vrlo soan!

285
Rijeno plovilo, slui za prijevoz tereta, bez svojega je pogona, ravna dna,
uzvodno se tegli; teglenica
286
Rijeka u SAD-u (duga 720km, protjee kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu).
Prev.
336

Kuharu upita ga Stubb, posluivi se jo jednom:
Pripada li nekoj crkvi?
Bio sam jedno u nekoj, u Cape-Townu odvrati starac
mrzovoljno.
I ti si jedanput za svega ivota u Cape Townu bio u svetoj
crkvi, pa si sigurno sluao veleasnog pastora kako propovijeda
svojoj brai u Kristu, je li tako, kuharu? Pa ipak ima obraza da mi u
brk lane takvu grdnu la, a? ree Stubb. to misli, kamo e
ti doi, kuharu?
to prije u postelju! promrsi ovaj namjeravajui ve da
ide.
Stoj! Zaustavi! Pitao sam te kamo e poslije smrti? Strano
pitanje! No, kuharu, kako glasi tvoj odgovor?
Kada stari crnac ii s ovog svijeta odvrati crnac
polagano, potpuno izmijenivi izgled i dranje on nikamo sam
ii, nego po njega doi sveti aneli i odnijeti ga sa sobom!
Doi po tebe? Kako? U etveroprenoj koiji, kao po svetog
Iliju? I kamo e s tobom?
Onamo gore odgovori Gruda diui svoje mae ravno
nad glavom i drei ih vrlo sveano.
Ti onda, kuharu, oekuje da e ravno u ko naega
glavnog jarbola kad umre? A nije li tebi znano da je sve hladnije
to se vie uspinje? I ti bi ba navrh glavnog jarbola, a?
To ja ne rei odvrati Gruda opet uvrijeeno.
Rekao si, onamo gore, je li tako? A sad pogledaj i sam kamo
to upire svojim maama! Ili moda misli da e se prounjati kroz
neku rupu u nebo, kuharu? Ne, ne, kuharu! Gore moe samo
redovitim putem, uz pripone, vrzu po vrzu! Muno je to penjanje, ali
drugaije ne ide! A nitko od nas nije jo dospio u nebo. Spusti svoje
mae, kuharu, i sluaj moja nareenja! Jesi li uo? Dri kapu u
jednoj ruci, a drugu stavi na srce dok ti ja neto nareujem! to? Zar
je tu tvoje srce? Pa to ti je trbuina! Navie, navie! Tako! Tako je u
redu! A sad dri ruku tako i sasluaj!
Na zapovijed! na to e stari crnac, drei ruke kako mu je
bilo nareeno, uzalud vrckajui sijedom glavom ne bi li mu kako
uspjelo da mu oba uha u isti mah dou naprijed.
Eto, kuharu, taj tvoj kitov odrezak bio je tako loe prireen
te sam ga uklonio to sam mogao bre! Eto i sam vidi. I kad bude
ubudue spremao peenku od kitovine, za moj privatni stol, tu na
337

vitlu, rei u ti kako je nee prepei. Dri meso u ruci, a komad
eravice u drugoj, a onda na tanjur s peenkom, pa na stol! Jesi li
razumio? A sutra, kad budemo rasplaivali kita, ti gledaj da
odsijee okrajke prednjih peraja, pa da ih stavi u salamuru, a
okrajke s repine mariniraj. Tako, a sad moe ii!
No Gruda nije odmaknuo ni tri koraka kadli ponovno zau
poziv.
Kuharu, za ponone strae ispei e mi kotlete za veeru,
jesi li me razumio? A sad odjedri! Oj, stani! Nakloni se prije nego
to ode! Stoj! Zaustavi se jo jednom! Ne zaboravi: za doruak
ufte od kitovih peraja!
Bog dao, kit jesti njega, mjesto on jesti kita! Due mi, on
vei pas od najljueg morskog psa! promrmlja starac dok je
odlazio hramljui. S tom pobonom i mudrom napomenom poe u
svoj rana.
338

65. KI TOVI NA KAO J ELO
Da se ovjek hrani mesom ivotinje koja puni gorivom njegovu
svjetiljku, da se, kao to je to Stubb radio, gosti njenim mesom, a
pritom mu, da tako kaemo, ta ivotinja jo i sama svijetli, to je tako
udno i neobino te je potrebno malo zai u povijest i filozofiju toga
obiaja.
Povijesna je injenica da su u Francuskoj jo prije tri stoljea
jezik grenlandskog kita smatrali osobitom poslasticom i plaali za nj
velike svote. Znamo i to da je u doba Henrika VIII
287
neki dvorski
kuhar dobio lijepu nagradu to mu je uspjelo prirediti izvrstan umak
to bi ga jeli uz meso od morske svinje, peene na ranju, koja
ivotinja, kako se valjda jo sjeate, takoer ide u porodicu kitova.
Meso morske svinje smatra se uostalom jo i danas vrlo dobrim
mesom. Meso se isjecka i smota u loptu veliine biljarske kugle,
dobro se zasmoi kojekakvim mirodijama, te je onda po ukusu nalik
na ufte od kornjaina mesa ili teletine. Stari redovnici iz
Dunfermlinea
288
neobino su voljeli tu vrstu jela. Imali su veliku
koncesiju krune na morske svinje.
Istina je da bi, barem meu kitolovcima, svi smatrali kitovo
meso poslasticom kad ga ne bi bilo tako mnogo; ali sjesti za stol,
pred patetu od mesa gotovo sto stopa dugu, zacijelo oduzima tek.
Danas samo oni pomorci koji nemaju predrasuda, kao na primjer
Stubb, jedu kuhanu ili peenu kitovinu, no Eskimi nisu takvi
izbirai. Svi znamo kako se oni gotovo iskljuivo hrane kitovim
mesom, te imaju izvrsne zalihe starog najfinijeg ribljeg ulja.
Zogranda, jedan od njihovih najuvenijih lijenika, preporuuje za
djecu krike vorvanja kao osobito sonu i zdravu hranu. To me sjea
nekih Engleza koje su davno jednom kitolovci sluajno ostavili na
Grenlandu pa su se ti ljudi nekoliko mjeseci hranili iskljuivo
ostacima pljesniva kitova mesa to je ostavljeno na obali poto su
bili iscijeeni uljeviti sastavni dijelovi. Holandski kitolovci zovu te
otpatke fritulama, a na to su zaista i nalik, jer su smei i prhki, a
po mirisu podsjeaju na netom iz penice izvaene uljevue ili
utipke starih amsterdamskih domaica. Izgledaju tako primamljivo

287
Engleski kralj (1491.-1547.). Prev.
288
Drevni grad u kotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. Prev.
339

i ukusno te e i najprobirljiviji stranac samo teko odoljeti a da ne
zagrize.
Ima jo neto zbog ega podcjenjuju kitovinu kao hranu
uljuena svijeta, a to je njena prevelika masnoa. Kit je kao neka
prvom nagradom nagraena voluina mora: predebeo a da bude
slastan. Pogledajte mu samo grbinu, koja bi bila isto tako fino jelo
kao i bivolja (koju smatraju poslasticom) da nije takva vrsta
piramida masti. No sam vorvanj, koji je tako njean i mlijean kao
hladetinasto meso kokosova oraha u treem mjesecu njegova
razvoja, ipak je odve mastan a da bi mogao zamijeniti maslac. No
unato tome, neki kitolovci namau u nj togod drugo i onda jedu.
Za dugih asova prilikom pretapanja mornari obiavaju umakati
svoj dvopek u goleme lonce te ga putaju da se malo procvrlji. Tako
sam i ja mnogo puta slasno veerao.
Mozak mlade uljeure cijene kao poslasticu. Lubanju raskole
sjekirom, a onda izvade one dvije meke bjeliaste pole, savreno
nalik na dva velika pudinga, pomijeaju ih s branom i ispeku u
neku nadasve slasnu jestvinu, koja je po ukusu nalik na telei mozak
to ga neki gurmani osobito vole. A svi znaju kako neki od tih
gurmana koji poesto jedu telei mozak naposljetku i sami dobiju
malo mozga, tako te znaju razlikovati svoju glavu od telee, a to,
zaista, zahtijeva mnogo otroumnosti. I ba to je razlog te jedan od
najtugaljivijih prizora to ih moete vidjeti imate upravo onda kad
ugledate epikurejca pored telee glave pametna pogleda. Ta glava
gleda u nj s izvjesnim prijekorom i kao da mu govori: Et tu
Brute!
289

Ljudima s kopna nije zato toliko mrska sama pomisao na
peenu kitovinu to bi im moda bila premasna, nego, kako se ini, s
onoga drugog, prije spomenutog razloga, to jest, da bi ovjek mogao
poveerati komad mesa od one iste ivotinje koju je malo prije ubio
na moru a da mu ona pritom jo i svijetli svojim uljem. No nema
sumnje da je ovjek koji je prvi zaklao vola bio smatran ubojicom,
te su ga moda i objesili; da su mu sudili volovi, onda bi posve
sigurno bio objeen; uostalom, taj je ovjek i zasluio smrt ako
ubojica to zasluuje. Poite u subotu uveer u trnicu pa pogledajte
one gomile ivih dvonoaca kako zure u dugi niz zaklanih

289
I ti, Brute? (lat.), navodno posljednje rijei to ih je diktator Cezar uputio
svome prijatelju Brutu, koji je sudjelovao u zavjeri protiv njega. Prev.
340

etveronoaca. Ne bi li na taj prizor i kanibalu porasle zazubice?
Kanibali? A tko nije kanibal? Ja vam kaem da e biti manji grijeh
onog uroenika s otoka Fidi koji je u rasol stavio kakva mrava
misionara i pohranio ga u svom podrumu da mu se nae za sluaj da
pritisne glad da, da, manja e biti krivnja toga brinog kanibala s
otoka Fidi, kad svane Sudnji dan, od zla i krivice tvoje, uljueni i
prosvijeeni sladokue koji tovi guske dok se ne ugue u svom
salu eda bi se ti mogao nakrkati njihovih oteklih jetara u pt-de-
foie-gras.
290

A Stubb jede kitovinu pri svjetlu kitova ulja, nije li tako?
Strahota nad strahotama je li? No ti, uljueni i prosvijeeni
sladokue, pogledaj malo na drak noa kojim ree goveu
peenku od ega li je nainjen taj drak od ega ako ne od
kosti brata onog vola kojega ti upravo jede? A ime aka svoje
zube poto si se naderao debele guetine? Badrljicom te iste
utovljene guske! A kakvim li je perom tajnik Drutva za suzbijanje
muenja gusaka slubeno ispisivao svoje okrunice? Tek je prolog
ili pretprolog mjeseca to Drutvo donijelo odluku da e odsad,
doputati samo upotrebu elinih pera.

290
Pateta od guje jetre. Prev.
341

66. POKOLJ MORSKI H PASA
Kad kitolovci na Junome moru dotuku uljeuru pa je nakon
dugog i munog tegljenja dovuku kasno nou uz bok broda, onda
obino ne zaponu odmah komadanje. To je, naime, mukotrpan
posao, ne moe se brzo zavriti i zahtijeva da svi do jednoga u
njemu sudjeluju. Stoga obino uberu sva jedra, kormilo privrste u
zavjetrinu, a ljude poalju pod pramac, da odspavaju dok ne svane
dan. Jedino se kod sidra postavi straa, to jest svakog se sata dvojica
po dvojica izmjenjuju, tako da itava posada u smjenama izlazi na
palubu, da pazi je li sve u redu.
No ponekad, a pogotovu na Pacifiku oko ekvatora, takve
priprave i mjere opreznosti nisu dostatne, jer se morske psine u
tolikim oporima sjate oko privezane kitove leine, te od nje
ostavljene tako, recimo, est sati, ne bi ujutro preostalo mnogo vie
od kostura. Na gotovo svim drugim dijelovima oceana, gdje se
morski psi ne jate u tolikom broju, njihova se zaudna halapljivost
moe uvelike smanjiti kad ih mornari otrim kitarskim lopatama
ponu snano mlatiti, no takav postupak gdjekad e samo jo
podjariti njihovu bjesomunu prodrljivost. Ali nije bilo tako s
morskim psima to su se vrzli oko Pequoda, premda bi se
neupuenu ovjeku koji bi se te noi nagnuo nad rubnjak broda
zacijelo priinjalo da je itavo more naokolo kakav golem sir, a
morski psi crvi u njemu.
Ipak, poto je Stubb poveerao i postavio strau da uva sidro,
a na palubu doli Queequeg i jedan mornar, meu morskim psima
nastade prilino komeanje, jer njih dvojica odmah spustie niz bok
broda podmostak i tri svjetiljke, da su se dugi mlazovi svjetla
prosipali po mranoj puini. Njih dvojica sioe na ta svoja lazila ili
skele i poee straan pokolj meu morskim psima, gaajui ih
svojim dugim kitarskim lopatama,
291
zabadajui otar elik duboko u
njihove lubanje, koje kanda jedine bijahu izvor snage i ivota. No u

291
Kitarske lopate kojima se mornari slue pri komadanju kita nainjene su od
najboljeg elika i nisu vee od ispruena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na
vrtlarski alat, po kojemu su i dobile ime, samo to su sa strane sasvim plosnate, a
gornji im je kraj mnogo ui negoli donji. To je oruje uvijek najotrije nabrueno, a
bruse ga ponekad i za vrijeme same upotrebe, ba kao britvu. U tu je lopatu, kao
drak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa dug kolac. Biljeka pieva.
342

zapjenjenu kovitlacu tih opora koji su nasrtali i divlje se valjali,
kopljanici nisu ba svakim udarom pogaali svoj cilj, pa je to
izazivalo nove oblike nevjerojatne prodrljivosti tih nasrtljivaca.
Morski psi nisu samo jedni drugima okrutno trgali razderane utrobe
nego su, savijajui se poput luka, pregrizali i svoju vlastitu, te se
inilo da tu krvavu utrobu uvlae u sebe na usta i opet je izbacuju
kroz razjapljene rane. A ni to jo nije bilo sve. I uginule psine i
njihove sablasti jo su bile opasne. Kao da se u samim njihovim
kostima i zglobovima pritajila neka nepobjediva ivotna snaga,
generika ili panteistika, kad se ivot u njima ve bio ugasio.
Ubijen i izvuen na palubu da mu se odere koa, jedan od morskih
pasa umalo to nije odgrizao ruku jadnome Queequegu, kad je
pokuao zaklopiti mrtvu vilicu njegovih ubojitih ralja.
Queequeg ne brinuti kakav bog nainiti kuka ree
Queequeg, od ljuta bola maui rukom gore-dolje bog fidijanski
ili nantucketanski, ali bog koji stvoriti kuka morao biti prokleti
Indijanac!
343

67. KOMADANJ E
Bilo je to jedne subote uveer, a u nedjelju o, kakva je to
bila nedjelja! Zanimanje kitolovaca takvo je da nijedan ne svetkuje
nedjelje. Bjelokosni Pequod kao da je bio pretvoren u klaonicu, a
svaki mornar u mesara. inilo se kao da bogovima mora prinosimo
rtvu od deset tisua crvenih volova.
Najprije dovukoe goleme mesarske vjealice, koje, meu
drugim isto tako tekim predmetima, imaju i itav snop zeleno
obojenih greda i kolotura to ih nijedan ovjek ne bi mogao podii
i taj golemi grozd podigoe na glavni jarbol, a onda ga privrstie
o donji kraj jarbola, najotpornije mjesto na itavoj palubi. Ue
debelo i vrsto poput gumine
292
provukoe kroz te zamrene naprave
sve do motovila, a donji teki kolotur prebacie povrh kita, dok su
nekoliko stotina funti teku vorvanjsku kuku privrstili o taj
kolotur.
I tada oba asnika, Starbuck i Stubb, oboruani svojim
dugakim lopatama, stojei na tim lazilima, poee urezivati rupu u
kitovo tijelo, i to ba povrh prednje peraje koja im je bila najblia: u
tu je buotinu onda valjalo zarinuti kuku. Poto je taj posao zavren,
zarezae iroku polukrunu brazdu oko te buotine, zarinue kuku,
te vei dio posade, koja se zbila u gusto klupko oko motovila, poe
uz divlju graju potezati. Mahom se brod nagnu ustranu, a svaki
drveni klin u njemu zakripi, poput eljeznih avala stare kuerine
kad grune studen vjetar i cio brod dre i stenje, upirui svoje
prestravljene jarbole u nebo. Sve se vie naginje prema kitu, a na
svaki teg motovila odgovara udar valova, dok se najposlije ne zauje
neki iznenadan prasak, te se brod zaljulja, uspravi i odmakne od
kita, i pobjedonosno se pomoli kolotur, vukui za sobom prvu u
polukrugu otkinutu komadinu kitova tustila. Kako naslaga tustila
omata kitovo tijelo ba kao kora naranu, ona se otkida od tijela ba
tako kao to se i kora narane ponekad u spiralnim zavojima ljuti
od ploda. Ljudi oko motovila neprestano upiru svom snagom, i tako
se kitova tjelesina svejednako okree oko sebe u vodi, a budui da
se tustilo guli u jednolinoj traci uzdu crte, koja se zove rez, a
koju su Starbuck i Stubb svojim lopatama ili oljaama urezivali,

292
Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. Prev.
344

ono se istom brzinom kojom se otkida s tijela, dizalo gore, dok nije
doseglo do koa na glavnom jarbolu. Ljudi oko motovila prestadoe
onda raditi, i za nekoliko trenutaka ta se silna masa, s koje je kapala
krv, njihala amo-tamo, kao da se sputa s nebeskih visina, te se
svatko morao pripaziti i skoiti ustranu da ga ne zahvati, ne vrezne
po glavi i naglavce ne sjuri u more.
Jedan od prisutnih harpunaa prie sad sa svojim dugim otrim
orujem, zvanim kitarski ma, i zatim saekavi zgodnu priliku,
spretnim zahvatom zareza veliku rupu u donji dio mase koja se
njihala. Za tu se rupu privrstila kuka s drugog koloturnika, da bi se
tustilo moglo vrsto prihvatiti i pridrati, jer je to bilo potrebno za
ono to je imalo doi. Zatim onaj vjeti ovjek s maem, doviknuvi
svima da se uvaju, jo jednom znalaki zarinu svoj ma u krvavu
gromadu, te je u nekoliko zamanih i oajnih udaraca sa strane
sasvim prepolovi, tako da se dugaka gornja komadina, zvana
ponjava, sada slobodno zibala i mogla spustiti na palubu, dok se
donji krai komad jo vrsto drao. Ljudi oko motovila ponovno
udarie u graju i pjesmu, i dok je jedan kolotur poeo guliti i
povlaiti dugi trak tustila s kitove trupine, drugi se polako sputao
ustranu, i tako prva komadina tustila pade kroz veliko grotlo
293
u
tivu, u posebnu praznu prostoriju, zvanu komarda (komora za
tustilo). U toj sumranoj komori vjete su i brze ruke svijale i
smotavale dugu ponjavu tustila kao da je gomila ivih, sklupanih
zmijurina.
I tako se posao nastavljao. Koloturi su u isti mah dizali i
sputali tustilo na palubu, okretao se i kit i motovilo, mornari kod
motovila pjevali, gospoda u komardi motali ponjavu, asnici
urezivali rez, brod stenjao a svi mornari ovda-onda slono
izbacivali sone kletve, ne bi li ublaili sveopi mete.

293
Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u tivu. Prev.
345

68. PONJ AVA
Posvetio sam mnogo panje tome munom i zamrenom
predmetu, kitovoj koi. O tome sam se na moru prepirao s iskusnim
kitolovcima, a na kopnu s uenim prirodoslovcima. Moje prvotno
miljenje nije se promijenilo, no to je samo jedno miljenje i nita
vie.
A to je zapravo kitova koa i gdje se ona nalazi? Ve znate to
je kitovo tustilo. To je tustilo donekle nalik na vrstu, kompaktnu
govedinu, samo je vlaknastije, elastinije i gue, a debljina mu je
od desetak do petnaestak ina.
Ma kako se u prvi mah inilo besmisleno govoriti o koi kad se
radi o neem takve vrstoe i debljine, no zapravo nema argumenata
protiv takva miljenja, jer na kitovu tijelu neete nai nikakve druge
prevlake doli toga istog tustila a to je u ivotinje ona izvanjska
prevlaka, ako je samo dovoljno vrsta i gusta, ako ne koa? Istina, s
tjelesine uginula ali neoteena kita moete rukom ostrugati
neizmjerno tanku i providnu tvar, nalik na najtanje tkivo elatine,
meku i gipku poput svile, ali samo prije nego to se osui, jer onda
se stee i zgusne, te postaje prilino kruta i krhka. Imam vie takvih
sasuenih komadia to mi slue kao znak u mojim knjigama o
kitovima. To je tkivo, kao to sam spomenuo, prozirno, a kad sam
ga stavljao na tiskana slova, ponekad sam zamiljao da ima svojstvo
poveavanja. Svakako, ovjek osjea neko zadovoljstvo kad ita o
kitovima, da se tako izrazimo, kroz njihove vlastite naoale. Evo to
bih htio rei: tu istu neizmjerno tananu elatinsku tvar koja,
priznajem, prekriva itavo kitovo tijelo, treba smatrati, da tako
kaem, koom same koe, a ne koom ivotinje, jer bi bilo upravo
smijeno tvrditi da je koa grdosijskoga kita tanja i njenija od koe
novoroeneta. Ali dosta o tome.
Uzmemo li da je tustilo kitova koa, onda ta koa, kao to biva
kod vrlo velikih uljeura, daje sto baava ulja, a kad zamislimo da to
ulje po svojoj koliini, odnosno, bolje rei, po svome obujmu,
iscijeeno, iznosi samo tri etvrtine od cjelokupnoga kitova plata,
onda iz svega toga moemo dobiti priblinu sliku o goIemosti te
ive mase, od koje samo jedan dio njene prevlake daje itavo malo
jezero tekuine. Uzmemo li da deset baava ide u tonu, doi emo
do rezultata da od svega tri etvrtine mase od koje se sastoji kitova
346

koa, dobivamo deset tona neto teine!
Vidljiva povrina uljeurine tjelesine, dok je iva, jedno je od
mnogih udesa kojima nas ona zadivljuje. Ta je povrina gotovo
uvijek sva ispresijecana bezbrojnim krivuljavim brazdama, u gustom
nizu, te je nalik na najfinije talijanske rezbarije. No te brazde kao da
nisu urezane na onoj prije spomenutoj elatinastoj prevlaci, nego
nam se ini da ih gledamo kroz tu providnu mrenu, i da su utisnute
na samom tijelu. A ni to jo nije sve. Oku koje dobro gleda, u nekim
sluajevima ti linearni tragovi, ba kao i na pravim rezbarijama,
samo su podloga za jo neke, posve druge crtee, kakvi su
hijeroglifski znakovi, to jest ako one tajanstvene znakove na
zidovima piramida nazivate hijeroglifima, onda je to pravi izraz i za
taj sluaj. Dobro upamtivi hijeroglife na tijelu neke uljeure, silno
sam se iznenadio kad sam vidio slikariju koja je prikazivala stara
indijanska slova urezana na uvenim hijeroglifskim bastionima na
obalama Gornjeg Mississippija. Poput misterioznih znamenja na
onim peinama, ostat e i te tajanstvene are na kitovima zauvijek
neodgonetljive. Ta me aluzija na indijanske peine podsjea na
neto drugo. Osim mnogih drugih udnih pojava koje emo opaziti
na kitovoj vanjtini, uljeura poesto pokazuje svoju leinu, a jo
vie istie svoje bokove: s tih je dijelova njezina tijela gotovo
sasvim nestalo one pravilne ispruganosti, pod mnogobrojnim,
grubim i sasvim nasumce povuenim brazgotinama. Rekao bih da su
one peine na morskoj obali Nove Engleske za koje Agassiz
294
misli
da nose tragove estokih sudara s velikim plutajuim ledenim
bregovima rekao bih da su one peine u tom pogledu uvelike
nalik na uljeure. Meni se, naime, takoer ini da su one brazgotine
na njihovu tijelu nastale borbenim sukobima s drugim kitovima, jer
sam ih ponajee zapazio u velikih, potpuno razvijenih mujaka.
Jo samo rije-dvije o kitovu tustilu ili koi. Ve smo rekli da
se guli s kitova tijela u dugim komadima koji se zovu ponjave.
Kao mnogi pomorski izrazi, i taj je vrlo dobro i prikladno izabran,
jer kit je uistinu umotan u svoje tustilo kao da se umotao pravom
ponjavom ili poplunom, ili jo bolje kao da je preko glave
navukao indijanski poncho, kojim pokriva itavo tijelo. I upravo
stoga to mu je tijelo tako udobno presvueno, kit se osjea ugodno
pri svakom vremenu, u svim morima, dobima i irinama. to bi bilo,

294
J.L.R. Agassiz (1807.-1873.), vicarski znanstvenik. Prev.
347

na primjer, s grenladskim kitom u onim studenim vodama sjevera,
punim leda, kad ne bi bio zaogrnut svojim udobnim ogrtaem?
Istina, nalazimo i drugih riba koje se u tim arktikim vodama
osjeaju savreno dobro, ali to su, treba naglasiti, ribe hladne krvi i
bez plua, ribe u kojih su ak i trbusi hladnjae stvorenja koja se
griju u zavjetrini ledenjaka, kao to bi putnik sred zime uivao uz
vatru u svratitu. Kit, meutim, ba kao i ovjek, ima toplu krv i die
pluima. Smrzne li mu se krv, on umire. Kako li je, dakle, udno,
ukoliko nam to ne bude prethodno objanjeno, da se ta neman, kojoj
je tjelesna toplina isto tako potrebna kao i ovjeku kako li je
udno toje nalazimo zagnjurenu itava ivota do eljusti u tim
arktikim vodama, gdje pomorce koji padnu u more nalaze ponekad,
nekoliko mjeseci kasnije, smrznute, kako stoje u uspravnom stavu,
usred ledenih poljana, kao to se nalaze i muice ulijepljene u
jantaru! A to jo vie iznenauje kad se zna, kako je pokusima
ustanovljeno da je krv polarnog kita toplija od krvi crnca s Bornea
usred ljeta!
ini mi se da nam se tu pruaju rijetki primjeri snane
vitalnosti, prednosti jakih zidina i unutarnjeg prostranstva. O
ovjee, divi se kitu i ugledaj se u nj! Ne daj da ti se smrzne krv kad
si opkoljen snijegom i ledom! ivi i ti usred ovog svijeta kao da mu
ne pripada! Na ekvatoru sauvaj svoju hladnou, a na polu neka krv
tvoja vri i kljua. Poput goleme kupole Svetog Petra i poput
golemog kita, o ovjee, u svako doba sauvaj ravnomjernu svoju
toplinu!
O, kako li je lako, ali i beznadno, pouavati o tako divnim
stvarima! Jer malo je gordih graevina to su nadsvoene
velianstvenom kupolom kao crkva Svetog Petra, i neznatan je broj
ivih bia to su nalik na divovskog ribaka!
348

69. POGREB
Uvuci lance! Putaj mrcinu prema krmi!
Veliki su koloturnici izvrili svoj posao. Oguljena bijela
tjelesina, odrubljene glave, bjelasa se kao mramorni nadgrobni
spomenik. Iako je izmijenila boju, obujam joj se vidljivo nije
smanjio. Jo je uvijek silna i golema. Polagano pluta sve dalje i
dalje, a more je oko nje umno i uskomeano nezasitnim morskim
psima, i zrakom se lome krikovi bezbrojnih grabeljivih burnica
kojima se kljunovi, poput mnoine neuljudnih bodea, zabadaju u
kita. Bijeli fantom bez glave pluta i neprestano se odmie od broda, i
to koji hvat dalje, opori morskih psina umnoavaju se na kvadrat,
a zagluna graja pomamnih ptiurina die se na kub. Taj sam jezivi
prizor sate i sate gledao s broda, koji se gotovo i nije micao s mjesta.
Pod vedrim i blagim azurnim nebom, sred tihe smirenosti sanjiva,
tek laganim povjetarcem namrekana mora, ta silna gromada smrti
plovi i pluta sve dalje, dok se ne izgubi u nedoglednom beskraju.
Vrlo je alostan i vrlo podrugljiv taj pogreb! Morski strvinari,
svi u dubokoj crnini, jastrebae, svi propisno u crno odjeveni ili crno
iarani. Za njegova ivota malo bi tko od njih kitu priskoio u
pomo, mislim da mu je njihova pomo sluajno ustrebala: ali na
dau, evo, sletjee pobono sa svih strana. O, strana li leinarstva
na tome naem svijetu, te mu ni najgordiji levijatan ne moe izbjei.
No time jo nije sve svreno. Koliko god to tijelo bilo
oskvrnjeno, osvetnika ga sablast nadivljuje i dalje lebdi nad njim,
da strai i plai sve koji mu se priblie. Ugleda li ga izdaleka neki
straljiv ratni brod ili moda neki lutajui istraivaki brodi, kad
udaljenost zamagljuju crna ptija jata, ipak se jo nazire ona bijela
gomila to se ljeska na suncu, a bijela se pjena uspinje visoko na nju
i neiji e uzdrhtali prsti zabiljeiti u brodski dnevnik Na
tome mjestu ugroavaju brod pliine, prudovi i grebeni! uvaj
se! I moda e jo mnogo godina brodovi izbjegavati to mjesto,
zaobilazei ga, kao to budalaste ovce skau preko prazna prostora,
jer je njihov ovan predvodnik neko na tome mjestu preskoio preko
podmetnutog tapa. Eto vam vaeg zakona obiaja, eto vam vae
korisnosti tradicije! To vam je povijest vaih tvrdoglavih ostataka
preivjelih i zastarjelih vjerovanja, to se nikad nisu zasnivala na
realnom zbivanju na zemlji, a jo se ni do danas nisu rasplinula u
349

zraku! Eto vam ortodoksnosti!
I dok je tako za ivota tjelesina gorostasnog kita bila pravi uas
za sve njegove dumane, poslije smrti njegov duh postaje nemona
strava za cio jedan svijet.
Vjeruje li u sablasti, prijatelju? Ima sablasti drukijih od one u
Cock Laneu
295
, i ljudi mudriji od doktora Johnsona vjeruju u njih.

295
uveni sudski sluaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke
ubijene ene izigravala je njenu sablast, ne bi li putem duha prebacila krivnju na
njena supruga. Prev.
350

70. SFI NGA
Trebalo je da spomenem kako kitu odrube glavu prije nego to
mu sasvim oderu kou. Odsijecanje glave uljeuri znanstveni je
anatomski pothvat, kojim se iskusni kitarski kirurzi veoma ponose, i
to ne bez razloga.
Imajte na umu da kit nema niega to bi se moglo nazvati
vratom; naprotiv, ondje gdje nam se priinja da mu je glava srasla s
tijelom, tu je on ba najdeblji. Ne smijete zaboraviti ni to da kirurg
mora operirati odozgo, na udaljenosti od osam do deset stopa od
svog pacijenta, koji je gotovo sasvim pokriven neprozirnim,
nemirnim, a esto uzburkanim i olujnim morem. Sjetite se i toga
kako mu valja zasjei po nekoliko stopa duboko u meso, i to pod
spomenutim nepovoljnim okolnostima, te da pri,toj, tako rei
podvodnoj operaciji nema nikakve mogunosti da samo i naas
priviri u tako nainjenu zasjeklinu, koja se uvijek nanovo skuplja; ne
smije nipoto zasjei niti i najmanje povrijediti oblinje, zabranjene
dijelove, nego presjei kimu na stanovitom kritinom mjestu gdje
ona ulazi u lubanju. Zar da se onda ovjek ne udi to se Stubb
hvalio kako mu je potrebno samo deset minuta da uljeuri odrubi
glavu?
Tek to je glava odsjeena, putaju je dolje prema krmi, gdje je
onda privrste uetom, sve dok sva koa nije oderana s kitova tijela.
Kad je to uinjeno, povuku je na palubu, ako je posrijedi glava
malog kita, pa se onda tamo radi s njom sve to je potrebno. No s
velikim, do pune veliine izraslim levijatanom to nije mogue, jer je
uljeurina glavetina velika kao treina itave tjelesine, te je ne biste
mogli sasvim izdii ni onim golemim koloturnicima koji se nalaze
na kitarskim brodovima, i takav bi pokuaj bio sasvim uzaludan, ba
kao kad biste pokuali na draguljarskoj tezulji odvagnuti golemoga
holandskog arana.
Poto je Pequodovu kitu glava bila odrubljena i koa
oderana, povukoe glavurdu uz bok broda da je gotovo do polovice
izvirivala iz vode, te je veim dijelom plutala u svom prirodnom
elementu. I tako ju je brod, koji se strmo nagnuo prema njoj,
pridravao pomou snane zapone jarbolnog debla, dok su svi
krievi na toj strani strili poput malih ekrka povrh vode, i ona je,
kapljui krvavim kapljama, visjela o Pequodovu boku kao glava
351

diva Holoferna o pojasu Juditinu.
296

Kad su dovrili taj posao, podne bijae ba prepolovilo, i
mornari pooe dolje, da ruaju. Na palubi, maloas jo tako bunoj
a sada opustjeloj, zavlada tiina. Napeta, bakrenasta tiina, nalik na
golem ut lotos, sve je vie i vie razastirala po puini svoje neujne
neizmjerne latice.
Proe tako neko vrijeme kadli usred te tiine izie Ahab sam iz
svoje kabine. Proeta malo po kasaru, stade da pogleda more, zatim
poe prema tekim lancima plutae, dohvati Stubbovu dugu oljau
koja je tu ostala poslije kitova smaknua i zarinuvi je u donji dio
poluobjeene gromade, podboi se o vrh drka kao na taku i stade
tako, nagnuv se naprijed, oiju pozorno uprtih u tu glavu.
Glavurda je ta bila crna i zakukuljena, i visei tu usred tako
napete tiine bila je nalik na sfingu u pustinji.
Govori, golema i asna glavo mrmljao je Ahab ti koja,
iako si bezbrada, ipak tu i tamo izgleda obrasla mahovinom,
govori, mona glavo, odaj nam tajnu koja se pritajila u tebi! Od svih
ronaca ti si zaranjala najdublje. Ta glava, u koju sad pripie sunce,
kretala se meu temeljima ovoga svijeta! Tamo gdje hra izjeda
davno zaboravljena imena i brodove, a neizreene nade i sidra trunu,
gdje se ubojita fregata, naa Zemlja, nakrcala kostiju milijuna
utopljenika, tamo, u tome stranom podmorskom kraju, tvoje je
najugodnije obitavalite. Ti si se sputala onamo kamo nikad ne
dopiru ni ronilaka zvona ni gnjurci, i poivala si pokraj mnogih
mrtvih mornara, dok bi mnoge besane majke i ivote svoje dale da
mognu lei ondje. Vidjela si kako zagrljeni ljubavnici skau s broda
u plamenu i kako tonu jedno uz drugo i nestaju u pobjednikim
valovima, vjerni jedno drugome kad se inilo da ih je nebo
iznevjerilo. Vidjela si kako o ponoi gusari bacaju u more le muki
ubijena bomana, koji je sate i sate propadao u jo dublju tamu
nezasitne utrobe, dok su njegove nekanjene ubojice plovile sve
dalje, a u njihovoj blizini otre munje razbijale brod na kojem vjeran
mu plovi u susret eljno rairenim rukama svoje supruge! O glavo,
nagledala si se dosta svega da bi se i planeti mogli rasprsnuti, a
Abraham vjerom prevrnuti, pa ipak ne zbori ni rijei!
Brod na vidiku! odjeknu pobjedonosan glas navrh

296
idovska junakinja koja je, prema biblijskoj prii, ubila asirskog vojskovou
Holoferna odrubivi mu glavu, i spasila tako svoj rodni grad Betuliju. Prev.
352

glavnog jarbola.
Uistinu? Pa to je divno! uskliknu Ahab, mahom se
uspravi, a s ela mu nesta olujnih oblaka. Taj zov, tako vedar i
pun ivota, a nakon ove mrtve tiine, mogao bi vratiti na pravi put i
boljeg ovjeka od mene! A gdje je brod?
Tri zrake
297
nadesno od pramca, kapetane! I lahor nam sa
sobom donosi!
Sve ljepe i ljepe, ovjee! Volio bih da mi sveti Pavao
doplovi u susret, da mi donese malo svoga vjetra u tu utihu! Kako li
si neizrecivo slina, o prirodo, ljudskoj dui, i u svemu sva povezana
s njom! Ni najmanji atom ne ivi i ne kree se u materiji a da u dui
ovjejoj ne bi imao svoju sliku i priliku!

297
Crte koje oznauju smjerove na vjetrulji kompasa. itav krug (360) ima 32
zrake, pa prema tome jedna zraka iznosi jedanaest stupnjeva i etvrt. Prev.
353

71. PRIA S BRODA J EROBOAM
Rukom o ruku nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio
bre nego brod, te se Pequod uskoro stade valjati.
Naskoro je dalekozorom, a po obliku stranevih amaca i po
straama u koevima, utvreno da je posrijedi kitarica. No, kako se
brod odvie drao privjetrine, te je samo brzao naprijed, oigledno
plovei prema nekom drugom lovitu, Pequod se nije mogao
nadati da e ga dostii. I zato je bio izvjeen signal, da se vidi to e
onaj brod odgovoriti.
Treba rei da, slino kao u ratnoj mornarici, i amerika flota
kitarki ima svoje privatne signale. Svi ti signali zabiljeeni su u
jednoj knjizi zajedno s imenima dotinih brodova, i svaki je kapetan
ima. Tako je omogueno da kapetani brodova-kitarica na moru
posve lako prepoznaju jedan drugog i na velike udaljenosti.
Na Pequodov je signal strani brod najposlije odgovorio
svojim, te se pokazalo da je to Jeroboam iz Nantucketa. Stadoe
praati
298
krieve, i brod hitro skrene u zavjetrinu Pequoda te
spusti u more amac, koji se ubrzo primae naem brodu, no kad je
na Starbuckovu zapovijed sputen slaz
299
da bi kapetanu koji je
dolazio u posjet uinio pristup lakim, on, sjedei na krmi svog
amca, stane odmahivati rukom, u znak da je to sasvim nepotrebno.
Razabralo se da na Jeroboamu vlada neka opaka poast, te se
kapetan Mayhew boji da ne zarazi Pequodovu posadu. Jer,
premda su on i posada amca ostali poteeni od zaraze, i premda je
zaraeni brod bio udaljen na pol pukometa, a izmeu njega i nas
talasalo se nezarazivo more i strujao svje i nepokvaren zrak, ipak se
savjesno pridravao karantenskih pravila s kopna, odluno
odbijajui da doe u izravni dodir s Pequodom.
To meutim nije onemoguilo svaki dodir. Drei se svojim
amcem nekoliko metara podalje od broda, posada je pomou vesala
uspijevala ostati usporedo s Pequodom, koji je s razapetom
donjom velekonjaom
300
muno sjekao svoj put kroz more, jer ga je

298
Potezati krieve da bi jedra dola nadvjetar. Prev.
299
Stube to se s broda sputaju u more. Prev.
300
Velika donja konjaa, po veliini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu.
Prev.
354

za to vrijeme ve bio zapasao jai vjetar, i premda se amac
ponekad, zahvaen valom, i udaljivao neto naprijed, opet bi ga
vjeto doveslali u prijanji poloaj. I tako se vodio razgovor,
isprekidan samo pogdjekad takvim i slinim hirovima valova, te su
se obje posade ve nekako uspijevale sporazumjeti, iako im se
isprijeila jo jedna smetnja posve druge prirode.
U amcu s Jeroboama veslao ovjek neobina izgleda, ak i
za pojmove divljega kitolovakog ivota, gdje individualne znaajke
ine svaku cjelinu. Bio to omalen ovjek mladakog izgleda, lica
osuta pjegama i vrlo bujne ute kose. Kaput mu bio dugih skutova,
kabalistiki skrojen od sukna izblijedjele orahove boje, predugaki
rukavi bili mu zavraeni preko zapea. Iz oiju mu sijevala vatra
dubokog, odlunog i fanatinog ludila.
Tek to smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu:
To je on! To je on! Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su
nam momci s Town-Hoa govorili!
Stubb je tu ciljao na neobine glasine koje su se pronosile o
brodu Jeroboam i o jednome lanu njegove posade, i to jo
stanovito vrijeme prije nego to je Pequod doao u dodir s
brodom Town-Ho. Prema tom prianju i onome to se jo
naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigao neku udnu mo nad
svim ljudima s Jeroboama. Evo to se o tom ovjeku prialo:
Prvobitno je bio odgojen u luckastom drutvu shakera
301
u
Neskyeuni, gdje je doao na glas kao velik prorok. Za njihovih
suludih tajnih sastanaka on je vie puta silazio s neba kroz neka
poklopna vrata, objavljujui da e ubrzo otvoriti sedmu boicu,
302

koju je nosio u depu svog prsluka, a koja je, kako se mislilo,
umjesto baruta sadravala laudanum.
303
Spopao ga je bio neki
apostolski hir, te se iz Neskyeune preselio u Nantucket, gdje se
lukavou kakva je svojstvena luacima isticao staloenom i
trezvenom vanjtinom, te se najposlije ponudio kapetanu
Jeroboama da krene kao mornar poetnik tim brodom u kitolov.
Primie ga, no tek to je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo
ludilo izbi opet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanelom

301
Shakeri (prema engleskoj rijei shake, drhtati, tresti se) lanovi neke
spiritualistike sekte u SAD-u, nastale 1747. u Manchesteru. Prev.
302
Aluzija na Apokalipsu, XVI. Prev.
303
Laudanum smolasti sok nekog bilja to se neko upotrebljavao kao
melem. Prev.
355

Gabrijelom, te je zapovjedio kapetanu da skoi u more. Objavio je
manifest u kojem se proglaava osloboditeljem sviju otoka na moru,
glavnim namjesnikom svekolike Oceanije
304
. Nepokolebljiva
ozbiljnost u kojoj je sve to objavio, mutna i drska igra njegove
besane i uzbuene mate, i sve natprirodne strahote pravog ludila,
sve se to udruilo da toga Gabrijela u oima veeg dijela priprostih i
neukih mornara zaodjene nekim velom svetosti. Oni su ga se ak i
bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovu jer
je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu,
nevjerniku, ne bi nita bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti
toga ove; no, obavijeten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u
prvoj prikladnoj luci, arkaneo odmah raskine sve peate i odepi
sve boice, izjavljujui da e brod i svi mornari neizbjeno propasti
ako se izvri kapetanova namjera. Tako je snaan bio utjecaj to ga
je imao na svoje sljedbenike meu mornarima te su naposljetku svi
kao jedan poli kapetanu i izjavili da e svi napustiti brod ako
Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustati od svoje
zamisli. Ljudi nisu doputali ni to da tko loe postupa s Gabrijelom,
ma to on govorio i radio, te je luak na brodu uivao potpunu
slobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkaneo malo ili
nimalo mario za kapetana i asnike, a otkako se na brodu pojavila
poast, uzobijestio se vie nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako
ju je nazivao, izbila po njegovoj zapovijedi, te da e prestati jedino
onda kad se to njemu bude svidjelo. Mornari, veinom ubogi avoli,
puzali su pred njim, neki mu laskanjem podilazili, a kadikad mu se,
pokoravajui se njegovim zapovijedima, i klanjali, kao pred nekim
boanstvom. Sve se to moda ini nevjerojatnim, no ma kako
udesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatika ni izdaleka nas ne
zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgranine samoobmane koliko
u pogledu bezgranine moi kojom obmanjuju i opinjaju toliko
drugih. No vrijeme je da se vratimo Pequodu.
Ne bojim se ja nikakve poasti, ovjee ree Ahab
odozgo s ograde kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga
amca. Doite na brod!
No sada Gabrijel skoi na noge:
Mislite na groznice, na utu i unu, uvajte se strane
morije!

304
Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija). Prev.
356

Gabrijele, Gabrijele! vikne kapetan Mayhew. Ili e...
No u tom asu golem val zahvati amac, ponese ga i baci ga
daleko naprijed, njegov um zaglui svaku daljnju rije.
Vidje li Bijelog kita? dovikne Ahab kad je val vratio
amac do broda.
Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! uvaj se
strane repine!
I opet ti velim, Gabrijele, da e...
No amac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade
nijedna rije, dok se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih
hunih valova, koji su se kao po nekom hiru morske puine razbijali
uokrug. Za to se vrijeme uljeurina objeena glavurda estoko
njihala, te ste mogli Gabrijela vidjeti kako je pogleda u kudikamo
veem zaprepatenju nego to to prilii jednom arkanelu.
Kad i ta upadica sretno proe, kapetan Mayhew rasprede neku
mranu priu o Moby Dicku, koju meutim u vie navrata prekidae
Gabrijel kad god bi se spomenulo njegovo ime, a prekidae ju i
mahnito more, koje kao da je bilo u savezu s luakom.
Po toj se prii moglo razabrati da je Jeroboam, malo
vremena poto je krenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim
brodom, te je njegova posada dobila pouzdane obavijesti o
postojanju Moby Dicka i o strahovitim nesreama to ih je taj kit
prouzroio. Gabrijel je poudno sluao sve te vijesti, a onda sveano
opominjao kapetana da se ne upusti u borbu s Bijelim kitom,
ukoliko bi brod sluajno naiao na tu neman, proglaujui Bijelog
kita u svom blebetavom bezumlju niim manjim nego utjelovljenim
Bogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu
ili dvije nakon toga s vrhova svojih jarbola zaista ugledali Moby
Dicka, prvi asnik Macey sav se rasplamtio od elje da ga napadne,
te ni sam kapetan nije bio nesklon da mu to omogui, pa je tako
Macey, usprkos svim Gabrijelovim prijetnjama i nagovijetanjima,
uspio privoljeti petoricu ljudi da se ukrcaju u njegov amac. S tim
ljudima on krene, i nakon naporna veslanja i mnogih bezuspjenih
nasrtaja napokon uspije da jedan harpun vrsto zabije. A za to je
vrijeme Gabrijel, uspevi se na vrh glavnog jarbola, mahnito
zamahivao jednom rukom i sipao odatle proroanstva o skoranjoj
propasti tih bogohulnih napadaa na njegovo boanstvo. I dok je
asnik Macey stajao na pramcu svoga amca, divlje izvikujui nad
kitom svom bezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za
357

svoje pripremljeno koplje ului zgodnu priliku gle! iroka bijela
sjena izdie se iz mora, a od njena je hitra i mahnita gibanja
veslaima privremeno zastao dah. as zatim nesretni asnik, u
kojem je sve kipjelo od bijesne ivotne snage, odletje u zrak i pade u
irokom luku u more na udaljenosti od pedesetak jarda. Ni najmanja
treskolina nije bila otkrhnuta od amca, a nijednom veslau ni vlas
nije pala s glave, ali asnika je zauvijek nestalo.
Zgodno napomenuti da se u lovu na uljeure najee dogaaju
takve kobne nesree. Ponekad nema nikakve tete, osim to poneki
ovjek nastrada na spomenuti nain. ee biva da se pramac, ili
mjesto na kojem harpuna stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i
cjepotina. No najudnija je od svega okolnost da se u mnogim
sluajevima na tijelu, ako se pronae, ne mogu zapaziti ni najmanji
tragovi nasilja: ovjek je naprosto mrtav.
Oni s broda tono su pratili itavu nesreu i Maceyjevu
propast. Viui prodorno iza glasa Boica! Boica! Gabrijel
dozivae natrag prestravljenu momad s amca da odustane od
daljeg progona kita. Taj strani dogaaj samo je jo pojaao
arkanelov utjecaj. Njegove su lakovjerne pristae naime vjerovale
da ga je bio tono pretkazao, a ne openitim proroanstvom, kao to
je to mogao uiniti i svaki drugi imajui mogunost da pogodi jedan
od mnogih sluajeva to su ga prilike doputale. Postao je bezimeni
strah i trepet itava broda.
Kad je Mayhew zavrio svoju priu, Ahab mu je poeo stavljati
takva pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li
moda poi u lov na Moby Dicka, ako mu se prui prilika. Ahab
odgovori: Da! Na to Gabrijel smjesta opet skoi na noge, te
upilji svoj pogled u starog pomorca, uprije prstom dolje i estoko
viknu:
Sjeti se onoga mrtvog bogohulnika i pogledaj tu dolje!
uvaj se da ne zavri kao i bogohulnik!
Ahab se mirno okrenu ustranu i ree Mayhewu:
Kapetane, upravo sam se sjetio nae potanske vree. Ima
tamo pismo za jednog od tvojih asnika, ako se ne varam. Starbuck,
pregledaj potansku vreu!
Svaka kitarica uzima sa sobom prilian broj pisama za razliite
brodove, a predaja pote naslovnicima ovisi o pukom sluaju hoe li
kitarka naii na njih na etiri oceana. Veina tih pisama nikad i ne
stie na svoj cilj, a mnoga se uruuju tek poslije dvije, tri ili vie
358

godina.
Starbuck se uskoro vrati nosei u ruci neko pismo. Bilo je jako
izguvano, vlano i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni,
jer je ve dugo lealo u nekom mranom pretincu u kajiti. I sama
Smrt mogla je biti izruiteljica takva pisma.
Zar ne moe proitati? usklikne Ahab. Daj ovamo,
ovjee! Da, da, ta je rkarija ve sasvim izblijedjela. to to pie?
I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi drak jedne
oljae
305
, zasijee ga po donjem kraju svojim noem, da u taj
procijep zadjene pismo i tako ga doturi u amac a da se ovaj pritom
ne prikui blie brodu.
Za to je vrijeme Ahab, drei jo uvijek pismo, gunao:
Gospodin Har... da, gospodin Harry... da, da, to je djetinjasti
rukopis neke ene... njegove ene... okladio bih se... Gle!...
Gospodin Harry Macey, na brodu Jeroboam... Pa to je za
Maceyja! A on je mrtav!
Jadni momak! Jadni momak! I jo k tome od njegove ene!
uzdahnu Mayhew. No, dajte mi ga ovamo!
Ne, ne, samo ga zadri! dovikne Gabrijel Ahabu. I ti
e naskoro poi istim putem!
Munja te oinula! krikne Ahab. Kapetane Mayhew,
malo blie, da ga dohvatite!
I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na
motki i prui ga prema amcu. No u isti as veslai u napetom
iekivanju prestadoe veslati, te amac zakrene malo prema
brodskoj krmi, a pismo sluajno, kao da je zaarano, doe nadohvat
Gabrijelove pomamne ruke. On ga zaas dohvati, izvue no,
natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod. Ono pade do Ahabovih
nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovima neka zaveslaju, i
tako se buntovni amac brzo udalji od Pequoda.
I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao
oko kitove kabanice, tota udnovato poelo se nagovijetati u
vezi s tim neobinim dogaajem.

305
Ostan, bodilo
359

72. MAJ MUNSKA UZI CA
Pri bunom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se
posada ustrala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje.
Nema zastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja
posvravati na svakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedau
koji nastoji opisati te prizore. I zato se i mi moramo vratiti malo
unatrag. Ve smo rekli da je veliku kuku valjalo najprije zarinuti u
onu buotinu to su je dva bomana svojim oljaama isjekli u
tustilu. No kako je bilo mogue da se tako teka i glomazna
gromada kao to je taj ekljun provue u tu rasjeklinu? To je izvrio
moj najbolji prijatelj Queequeg, ija je harpunaka dunost bila da
se u tu svrhu spusti grdosiji na leinu. No u mnogo je sluajeva
potrebno da harpuna ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i
odguljivanje tustila ne bude sasvim zavreno. Treba imati na umu da
se kit veim dijelom nalazi pod vodom, osim onog dijela s kojeg se
upravo odrezuje. Tu dolje, dakle, desetak stopa ispod razine palube,
gacka jadni harpuna naokolo, napol na kitu, napol u vodi, kako se
golema masa ispod njegovih nogu okree kao mlinsko kolo koje
tjeraju gaenjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao u kostimu
kotskog branina
306
u koulji i arapama to mu je, tako se
barem meni inilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao
meni pruala tako zgodna prilika da ga promatra, kao to e se
odmah vidjeti.
Kao prednjak tog divljaka, a to e rei da sam baratao
pramanim veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna dunost da
pazim na nj dok se on vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo
ste ve vidjeli Talijana orguljaa gdje dugakom uzicom dri
majmuna koji plee. Upravo tako sam ja sa strmoga brodskog boka
pridravao Queequega, tamo dolje u vodi, privezana za dugu uzicu
to je kitolovci struno nazivaju majmunska uzica, a to je bila
privrena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.
To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i
aljiv. Jer prije nego to nastavimo, treba rei da je majmunova
uzica na oba kraja bila privrena, i to za Queequegov iroki
platneni pojas i za moj uski koni opasa. I tako smo nas dvojica

306
kotski Highlander nosi dokoljenice i kratku suknju. Prev.
360

postali nerazdvojivi u zlu i u dobru, dokle god smo tako bili
meusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo u nepovrat, onda
su obiaj i ast zahtijevali da ne presijeem uzicu, ve treba da me
ona povue njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena
sijamska veza. Queequeg bijae moj nerazdvojivi brat, te nikako
nisam mogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica
od konoplje.
Smatrao sam se tako vrsto, upravo natprirodnom silom vezan
te mi se u tim asovima, dok sam paljivo promatrao svaki njegov
pokret, inilo da je moja osobnost utonula u neko dioniko drutvo
dvojice: da je moja slobodna volja smrtno ranjena i da najmanja
pogreka ili nezgoda moga druga moe i mene, nekriva i neduna,
povui u propast i sigurnu smrt. Ja sam u tome vidio neku vrstu
bezvlaa Providnosti, jer njena nepristrana pravinost ne bi nikada
dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve dalje razmiljajui o
tome i dok sam ga podjednako morao potezati za konop, da ga u
asu nesmotrenosti kitova trupina ne prignjei uz bok broda sve
razmiljajui o tome poeo sam uviati da se ta moja situacija u
svemu poklapa s poloajem u kojem se nalazi svako ivo bie, samo
to ta sijamska povezanost, u veini sluajeva, uglavnom ne ovisi
samo o jednom partneru, nego o vie njih. Ako vaa banka ode pod
steaj, propadoste i vi, a ako vam ljekarnik, zabunom, poalje otrov
u pilulama, odoste Bogu na raun. Istina, mogli biste rei da ovjek
koji je nadasve oprezan moe izbjei takvim i brojnim drugim
nedaama u ivotu. No ma kako oprezno ja baratao Queequegovom
majmunskom uzicom, on bi je kadikad tako potegnuo te umalo
to nisam naglavce poletio u more. A takoer mi je svejednako bilo
na umu da sam ja to god radio drao u rukama samo jedan
kraj toga konopa!
307

Ve sam vam natuknuo kako sam poesto jadnog Queequega
izvlaio izmeu kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog
neprestanog valjanja i ljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila
jedina opasnost koja je ugroavala njegovo tijelo da bude
prignjeeno. Neuplaene sinonjim pokoljem meu njima, morske je

307
Majmunsku uzicu imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na Pequodu
tako upotrebljavala da nije samo majmun nego i njegov voditelj bio njome vezan.
Tu poboljanu upotrebu uveo je nitko drugi nego sam Stubba, da bi tako najveim
opasnostima izvrgnutom harpunaru pruio to jae jamstvo da e njegov voditelj
vjerno i budno na njega paziti. Biljeka pieva.
361

pse sada nanovo i jo ivlje izazivala krv koja je poela tei iz mrtve
tjelesine, i prodrljive su nemani vrvjele oko nje, vrvjele ba kao
pele u konici.
I upravo usred tih ps stajao je Queequeg, koji ih je esto
svojim ustrim nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da
nije izazvana takvim plijenom kakav je mrtav kit; a dok ima
kitovine, morski pas, koji inae razdire i dere sve, rijetko e kada
dotai ovjeka.
No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se ovjek uva kad se goste i
aste, i kad slave takav krvav pir. I zato ne samo to sam s pomou
majmunske uzice kadikad potezao jadnog momka iz preopasne
blizine ralja ponekog osobito divljana morskog psa, ve je
Queequegu bila dana jo jedna zatita. Stojei na gredi postrance
objeenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano su izmahivali svojim
otrim oljaama, te ih preko njegove glave zabadali u morske
psine, tamanei ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Taj je njihov
postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebian i promiljen, te
priznajem da su to inili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali u
njihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na
injenicu to su i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni
zakrvavljenom vodom, njihove su neoprezne oljae bile blie tome
da njemu odsijeku nogu negoli kuku rep.
A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, daui i maui svojim
tekim eljeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao
svoj ivot u ruke svojim bogovima.
Da, da, drue i brate moj blizane, motala se meni misao po
glavi dok sam tako pritezao i poputao uzicu kad god bi je
zapljusnuo val: pa to najposlije? Zar nisi ti tona slika i prilika svih
nas u tome svijetu kitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i
bezdanim dubinama, na kojem dae nije li to ivot? Ti morski
psi tvoji su dumani, te otrice tvoji su prijatelji. E, pa izmeu
morskih pasa i oljaa u lijepoj si kai i lijepoj pogibli, mome!
Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj eka, Queequeg! Jer sada,
kad se iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih oiju,
naposljetku po lancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te
je i protiv volje sav drhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavi ga
saalno, prui mu no, to mislite to mu je pruio? Vrueg
konjaka? O ne! On mu prui, o, svemogui Bogo! prui mu vr
362

mlana umbira
308
s vodom!
umbir? Miriem li ja to umbir? sumnjiavo e Stubb,
te stupi blie. Da, oito je umbir i zaviri u vr to ga
Queequeg jo nije okusio, a onda, poto je asak ostao kao zapanjen,
polako pristupi zabezeknutom kamarijeru, te e mu polagano, sve
rije po rije: umbir! umbir! A ne biste li, gospodine Poparo,
bili tako dobri te mi rastumaili kakva je korist od umbira?
umbir! Zar ti, Poparo, kani umbir upotrijebiti kao gorivo, da
njime podjari vatru u tom naem kanibalu koji se sav trese?
umbir! A to je dobijesa umbir? Morski ugljen? Drvo, da pali
vatru? Luciferova ibica? Kresivo? Barut, to li?
to je dobijesa umbir, pitam te ja, te se usuuje time ponudti
ovoga naeg jadnog Queequega?
Sve mi se ini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste
Trezvenjako drutvo nadovee naglo i prie k Starbucku, koji je
upravo dolazio s pramca. Ne biste li i vi pogledali u taj pehar?
Prinjuite malo ako vam je po volji! Pa sve pazei na izraz
asnikova lica, dometnu: Gospodine Starbuck, na se kamarijer
drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudi naem Queequegu,
koji je ovog asa doao pravo s kitove grbae! Je li kamarijer
ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bi
mogao uskrisiti napol utopljena ovjeka?
Bit e da nije odvrati Starbuck; zaista je to bijedna
kapljica!
Da, da, kamarijeru vikne Stubb mi emo ti ve
pokazati to znai trovati naeg harpunaa! S naeg broda da nestane
tih ljekarnikih napitaka! Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si
nae ivote, pa bi sada da svi pocrkamo, da onda lijepo smota sve
osigurnine u dep, je li?
Nisam ja kriv! usklikne Popara. Tetka Samilost
donijela je umbir na brod i naredila mi da harpunaima nipoto ne
toim estokih pia, ve samo umbirovu vodicu, da, ba tako ree!
umbirovu vodicu! Evo ti, na, lopove umbirski! A sad
bje' do svojih pretinaca i pronai neto bolje! Mislim da nisam
poinio nita zlo, gospodine Starbuck! Kapetanova izriita zapovijed

308
Engleski ginger, latinski zungiber, umbir, iner, indijska biljka koje
podanak slui kao mirodija. Prev.
363

glasi: vr groga
309
za harpunaa koji dolazi s kita!
U redu odvrati Starbuck. Samo ga nemojte opet tui,
nego...
O, kad ja nekoga opauim, to nikad ne boli, osim kad
raspalim po kitu, ili po neem od te vrste, a to je eljade samo
puzavac. to ono rekoste?
Samo to da zajedno s njime poete dolje, da pronaete ono
to mislite da je potrebno.
Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu,
a u drugoj limenku za aj. U boci je bilo neko estoko pie, i on je
odmah dade Queequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je
dareljivo poklonjena valovima.

309
Pie od ruma s vruom vodom i eerom. Prev.
364

73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBINOG KITA
Njihov razgovor
Valja imati na umu da je sve to vrijeme s Pequodova boka
visjela golema uljeurina glavurda. No moramo je jo neko vrijeme
pustiti ondje, dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo vie
panje. Jer ovog je asa neto druge vanije, te sada ne moemo za
nju uiniti nita drugo doli traiti milost nebesa da koloturi izdre.
Tijekom noi i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u
more, to se tu i tamo utjelo od naplava okrijeka, koje su bile
neobini znaci blizine obinih kitova, vrste levijatana za kojeg
nikako nismo mogli misliti da se ba u to doba tu negdje pritajio.
No, iako su svi mornari odreda prezirali lov na takve manje vrijedne
ivotinje, a Pequod nije ni imao zadatak da ih lovi, te premda je
brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tih ivotinja a da ni
jedanput amci nisu bili sputeni u more ipak je sada, poto je
ve jedna uljeura bila dovuena uz bok broda, te joj ve bila i glava
odrubljena, na sveope uenje izdana zapovijed da se taj dan
zametne hajka za obinim kitom, ako se ukae zgodna prilika.
I zaista nije trebalo dugo ekati. U zavjetrini su opaeni visoki
mlazovi, i dva amca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da
krenu u potjeru za kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda,
najposlije su gotovo sasvim iezli s vidika strae na jarbolima. No
odjednom ugledae u daljini itavo brdo uzburkana, bijela mora, i
ubrzo nam s visine stie vijest da su se jedan ili oba amca
usidrila na kitu. Nije prolo dugo te smo opet ugledali amce kako
ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila pribliila
brodu te se inilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa
oko sebe velik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda,
te je nestade, kao da je zaronila ispod kobilice.
Rei mrlin! doviknue s broda veslaima, a naas se
inilo da e se oba amca razmrskati o brod. No kako su imali jo
dosta mrlina na svojim bubnjevima, a kit nije odvie brzo ronio, oni
i dalje brzo otputahu mrlin, a u isto vrijeme prionue svom snagom
uz vesla da to bre odmaknu od broda. Nekoliko je trenutaka ta
borba bila veoma kritina, jer dok su istodobno poputali mrlin u
jednu stranu, a sve veslajui protivnim smjerom, prijetila je opasnost
365

da ih to natezanje i povlaenje ne povue pod vodu. No bilo im je
dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojski prionue na vesla
te zaista uspjee u naumu, i istog asa naglo, kao kad sijevne munja,
zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, a odmah
zatim uz fijuk zazvida pred pramcem, trgnu, pa se zatee, a kaplje
prsnue s njega i prosue se kao staklene krhotine po vodi, dok se
tamo podalje ponovno pojavio kit. amci su sad bili opet slobodni i
mogli su poletjeti. No ranjeni i izmueni kit sve je vie usporavao
svoju brzinu, te nasumce mijenjajui pravac zakrenu oko krme,
teglei za sobom oba amca, tako da su oni zaplovili u krugu oko
broda.
Za to su vrijeme sve vie uvlaili svoje mrline dok se oba
amca nisu sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s
jedne, a Flask s druge strane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i
ta se borba vodila sve u kruenju oko Pequoda, dok su morski psi,
koji su u velikim oporima dotad salijetali uljeurino truplo, sada
mahnito srtali za tragom svjee krvi, pomamno pijui iz svakoga
novog mlaza, kao edni Izraelci iz svakoga novog izvora to je pod
udarcem arobne Mojsijeve palice izbijao iz peine.
Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza straan trzaj i hropac
tjelesina se, mrtva, izvali na lea.
Dok su dva predvodnika vezivali vrste gumine o repne peraje i
na kojekakve druge naine pripremali kita da bi ga dovukli do
broda, oni razvedoe razgovor.
Da mi je znati to stari namjerava s tom gomilom smrdljiva
sala ree Stubb, ne bez nekog gaenja pri pomisli to mora da se
bavi takvim neplemenitim levijatanom.
Namjerava? zaudi se Flask, motajui na pramcu neke
dijelove preostalog konopa. Pa zar ne znate da se brod koji je na
svom desnom boku izvukao uljeurinu glavurdu a u isto vrijeme o
lijevi bok izvjesio glavu obinog kita, nikako ne moe prevrnuti?
Zar vi to, Stubbe, jo nikad niste uli?
A zato se ne bi mogao prevrnuti?
Ne znam, ali sam uo kako je ona smolasta avetinja, onaj
Fedallah to govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska uda i
arolije. No sve mi se ini da e on naposljetku, da bi sauvao brod,
tako zaarati na korab te e propasti. Stubbe, meni se taj ovjek ba
nimalo ne svia! Zar niste opazili kako mu je onjak izrezan kao u
zmije otrovnice?
366

Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se
jedne mrkle noi dogodi te ga naem naslonjena o rubnjak broda, a
u blizini ne bude ive due pogledaj dolje, Flask i onda
objema rukama udnom gestom pokae u more sredit u ga,
svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je to sam avo, samo to se
preruio. Vjeruje li u itavu onu bajku kako je Fedallah bio
sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kaem ti! A ne vidi mu
repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit e da ga nosi smotana u depu.
Grom ga ubio, ba mi sada pade na um: uvijek on trai kudjelje da
ispuni vrhove svojih izama!
Spava obuven, nije li tako? Nema ni rana, pa sam ga nou
viao kako lei na vijencu konopa.
Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on
smota, razumije li, pa je ugura u sredinu vijenca.
A kakvi su to posli izmeu njega i starog?
Bit e neko pogaanje ili trgovina, kako mi se ini.
Ali kakva trgovina?
Pa zna, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se
avo prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a moda i duu ili
neto od te vrste, a za uzvrat e mu uruiti Moby Dicka.
Kojeta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao?
Ne znam, Flask, no avo je udan i lukav svat, to ti velim!
Priaju kako je neko doepirio na zapovjedniki brod, zafrknuvi
svojim vrakim repom elegantno kao pravi gospodin, i upitao je li
gazda kod kue. Bio je zaista kod kue i upitao vraga to eli. A
vrag postrugne papcima i ree: Hou toga i toga. A emu?
To te se ne tie! razbjesni se avo. Potreban mi je da se njime
posluim! A ti uzmi to ti treba! ree mu stari I tako mi
svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljeti prije nego
to ga se rijeio. Progutat u toga kita u jednom zalogaju ako nije
istina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed,
pa da odvuemo trupinu uz bok broda.
ini mi se da se sjeam takve jedne prie na to e Flask,
kad su oba amca najposlije polako klizila naprijed, vukui svoj
teret prema brodu. Sjeam se, ali ne znam vie odakle.
Tri panjolca, u pustolovinama one trojice krvolonih
soldaina? Jesi li u toj knjizi itao, Flask? Zacijelo jesi.
Nisam, jo nikad nisam itao takve knjige, samo sam uo za
nju. No recite mi, Stubb, je li avo, o kojem ste malo prije govorili
367

onaj isti koji se sada nalazi na Pequodu?
A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar
vrag nije vjean? Tko je iv ikad uo da avo moe umrijeti? Jesi li
ikad vidio koga u koroti za vragom? A ako avo ima klju te moe u
zapovjednikovu kajitu, zar onda ne vjeruje da bi i kroz bukaportu
mogao otpuznuti u tivu? No, to sad kae, gospodine Flask?
to mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu?
Vidi li tamo glavni jarbol? i rukom pokae na brod.
No dakle, to je brojka 1, a pokraj nje moe nanizati sve obrue s
naeg broda, da poslue kao nitice, pa sve to zajedno ne bi
dostajalo da oznai ni poetak njegove dobi, kao to ni svi bavari
ovog svijeta ne bi nasmagati dovoljno obrua za dovoljan broj
nitica.
ujte, Stubbe, meni se ini da malo pretjerujete kad kaete
da biste Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pruila prilika.
No koje vam koristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu
njegove dobi uope ne bi bilo mjesta za toliko nitica, kako to malo
prije rekoste, te vjeno ivi? to bi onda koristilo da ga malo turnete
u more, to vi meni recite?
Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijan malo
namoi!
No on bi se opet odunjao na brod!
E, pa onda nanovo s njim pod vodu!
A to onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo
zagnjuri, da vas povue pod vodu i udavi, to onda, e?
To bih volio vidjeti! Iarao bih mu lice takvim modricama te
se zadugo ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi
on na dnu santine, gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po
palubi. Prokleti avo, Flask! Valjda ne misli da ga se ja bojim? Tko
se njega jo boji, osim starog zapovjednika, koji se ne usuuje
uhvatiti ga i okovati lisiinama, kako bi i zasluio, ve ga puta da
vrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji je s njim uinio
ugovor to ga obavezuje da e mu na aru pei sve one to ih on,
avo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!
Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba?
Mislim li? Jo malo, pa e doznati, Flask! No ja sada kanim
malo bolje pripaziti na nj, te ako vidim to sumnjivo, ja u njega za
iju, pa mu skresati u lice: Sluaj, Belzebube, okani se toga, a
bude li se otimao i ritao, tako mi Boga, ja u rukom u njegov dep, i
368

pograbiti ga za repinu, navui je na motovilo i tako u mu je natezati
i vui te e mu ostati samo kusast patrljak, a onda, kad vidi kako
sam ga udesio, sve mi se ini, odgmizat e odatle ak i bez toga
jadnog zadovoljstva da osjea vlastiti rep meu nogama!
A to ete s tom repinom, Stubbe?
S repinom? Prodat u je, kad doem doma, kao volovski
bi, nego to?
A vjerujete li u sve to to govorite, i sve to ste govorili,
Stubbe?
Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda!
Sad im s broda poee dovikivati da kita priveu uz lijevi bok,
gdje su lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje
kita, ve priredili.
Nisam li vam rekao? nato e Flask. Da, da, uskoro
ete vidjeti ovu glavu obinog kita objeenu nasuprot onoj
uljeurinoj!
Ne proe dugo, i Flaskove se rijei potvrdie. Poto je
Pequod prije bio nagnut prema uljeurinoj glavi, sada se zbog
ravnotee obiju glavetina opet izravnao, ali, a to e vam sada biti
posve jasno, ipak je jadno stenjao i kripao. I tako, kad na jednoj
strani izvue uvis Lockeovu
310
glavu, otkotrljat ete se na tu stranu, a
kad s druge strane povuete gore Kantovu
311
glavu, onda dolazite
opet u ravnoteu, samo to se na takvoj filozofskoj ljuljaki ne
osjeate ba najbolje. Tako i neki umovi neprestano udeavaju svoj
amac i trae ravnoteu. O, vi ludaine, bacite sve te preteke terete
u more, pa ete opet zaploviti uspravno i lako.
Kad se tjelesina obinog kita dovue uz bok broda, poduzima
se sve ono to i prilikom dovlaenja uljeure, samo to se glava
uljeure odrubljuje itava, dok se s glave obinog kita najprije
odsijeku usne i jezik, pa se zajedno sa svim onim dobro znanim
crnim kostima i usima, posebno izvuku na palubu. Ti se dijelovi kita
zovu kruna. Na naem brodu sada nisu tako uinili. Trupla obaju
kitova bila su stavljena uz krmu, te je Pequod, optereen tim
dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi par
prenatovarenih bisaga.

310
John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osniva empirijske filozofije:
sve svoje spoznaje stjeemo iskustvom. Prev.
311
Immanuel Kant (1724.-1804.), njemaki filozof, osniva kriticizma.
Prev.
369

Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu obinog
kita, kadikad pogledajui s njenih duboko zasjeenih mreotina na
zamrene crte vlastite ruke. Ahab je sluajno tamo zastao te se
Pars
312
nalazio u njegovoj sjeni: Parsova sjena, ukoliko je nje uope
bilo, izgledala kao da se samo smijeala s Ahabovom i nju
produljivala. A posada je i dalje radila i muku muila, i mornari su
priprosto i neuko objanjavali sve to se oko njih zbivalo, te meu
sobom dobacivali fantastina tumaenja.

312
Pars U izvorniku Parsee, Parsi (potomci sljedbenika mazdaizma u
Indiji, oko 100.000 pripadnika), Perzijanac ili Zoroastrijanac. U knjizi je to Fedallah.
M.
370

74. ULJEURINA GLAVA
Usporedba
Tu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj
druge. Pristupimo blie i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih.
Od velianstvenoga roda ponajveih levijatana daleko su
najvanije uljeure i obini kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi
redovito polaze u lov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih
poznatih vrsta velje ribe, i kako se vanjtinom razlikuju najvema
po glavama a takve dvije glave upravo sada vise s oba
Pequodova boka to vam je lako uiniti nekoliko koraka preko
palube od jedne do druge: gdje ete, volio bih znati, nai bolju
prigodu za prouavanje praktine cetologije negoli ba ovdje?
U prvi mah upada vam u oi opreka izmeu tih dviju glava.
Istina, obje su neobino glomazne, no dok se kod uljeurine glave
oituje neka matematika simetrija, ona glavi obinog kita, naalost,
nedostaje. Uljeurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajui
je, ovjek joj i nehotice, u pogledu opeg dostojanstva, priznaje
silnu nadmo. U naem je sluaju ta dostojanstvenost jo pojaana
bijelosivkastim mrljama na tjemenu, kao od soli i papra, a to rjeito
govori o njenoj poodmakloj dobi i velikom iskustvu. Ukratko, to je,
kakono kitolovci struno kau, sjedoglavi kit.
A sad da ustanovimo po emu se te dvije glave najmanje
razlikuju: to su dva najvanija organa, oko i uho. Sasvim straga, po
strani glave, i sasvim dolje, blizu kuta to ga ine kitove eljusti, ako
pomno traite, opazit ete naposljetku oko bez trepavica, koje e
vam se priinjati kao oko u mlada drebeta, nerazmjerno maleno
prema golemosti glave. Po tome udnom postranom smjetaju
kitova oka jasno je da on nikada ne moe vidjeti predmet koji se
nalazi pravo pred njim, ba kao ni onaj otraga. Ukratko, poloaj
kitova oka odgovara poloaju ljudskog uha, te ete lako zamisliti
kako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavi uima,
gledali na predmete. Onda biste se uvjerili da raspolaete
vidokrugom od ciglih trideset stupnjeva ispred osi vaeg
postraninog vida, a otprilike isto toliko iza te osi. I kad bi u pol
bijela dana va najljui neprijatelj s uzdignutim bodeom jurnuo
ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, ba kao ni onda kad bi vam se
371

priuljao iza lea. Ukratko, imali biste, da tako kaem, dvoja lea, a
u isto vrijeme dva ela (odnosno dva lica), jer to ini ljudsko lice
ako ne njegov pogled, njegove oi?
tovie, dok su u veine ivotinja kojih se ba u ovom trenutku
mogu prisjetiti, oi tako smjetene te se njihova vidna snaga stapa u
jedno, tako da se u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne
dvije, to se pri udnom poloaju stvarno odijeljenih kitovih oiju,
izmeu njih die mnogo kubinih stopa njihove silne glavurde, nalik
na planinu to se izdie izmeu dva jezera u dolini. To, dakako,
mora vidne dojmove to ih prima svaki organ zasebno, potpuno
luiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s druge strane
drugu, dok se pred njim neizbjeno prostire savrena pomrina i
nitavilo. ovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne straarske
kuice koja ima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru.
No, u kita su ta dva okvira odjelito ugraena: to su dva sasvim
razliita prozora, kroz koja mu se prua samo nejasan vidik. Tu
udnu osobinu kitovih oiju moraju kitolovci uvijek imati na umu, a
i itatelj treba da se toga sjeti pri nekim daljim prizorima.
Mogao bi tkogod staviti vrlo udno i nezgodno pitanje u vezi s
kitovim organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se
zadovoljiti time da samo upozorim na jednu injenicu. Dokle god
su, na svjetlu, oi u ovjeka otvorene, njegovo je gledanje sasvim
nesvjesno, to jest, on ne moe a da ne vidi sasvim svaki predmet to
se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo: iako moemo jednim
jedinim, neodreenim pogledom obuhvatiti itav niz predmeta,
sasvim je nemogue da u isti mah pozorno i potpuno istraujemo
dva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti lee
jedan uz drugoga i sve ako se meusobno dodiruju. Ali zatim
odijelite jedan predmet od drugoga, zaokruujui svaki od njih
krugom posvemanje tame, onda, ako hoete da jedan od tih
predmeta primite u svoju svijest, onaj e drugi privremeno biti
potpuno iskljuen iz vae svijesti. A kako je to kod kita? Istina, kod
njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegov mozak
bolje i otroumnije, shvaa li i kombinira li bre nego ljudski
mozak, da u istom trenutku moe dva predmeta to su sasvim
oprena i lee u suprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno
uoiti? Ako je zbilja tako, onda je to neto tako izvanredno i osobito
kao kad bi ovjek istodobno mogao izlagati dva sasvim razliita
372

Euklidova
313
problema. I, ako pravo razmislimo, u toj usporedbi
nema nikakve nesuvislosti.
Moda je to samo pusti hir, no uvijek mi se inilo kao da ono
divlje mahnitanje to spopada neke kitove kad ih tri ili etiri amca
u isti mah napadaju, njihova plahost i sklonost udnom strahu,
svojstvena takvim kitovima kao da sve to proizlazi iz
bespomone smetenosti volje, koju im zacijelo ulijeva podijeljena i
dijametralno oprena snaga njihova vida.
No i kitovo je uho ba isto tako udno kao i njegovo oko. Ako
ste potpuno neupueni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate traiti
taj organ po tim dvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho
uope nema uke, a u samu njegovu rupicu jedva e vam uspjeti
prodrijeti s badrljicom gujeg pera tako je udesno siuno. Uho
lei neto iza oka. Promatrajui njihova uha, opazit emo tu bitnu
razliku izmeu uljeurina uha i uha obinog kita: dok uljeurino ima
vanjski otvor, uho ovoga obinog kita potpuno je presvueno
membranom, te je izvana savreno neprimjetljivo.
Zar nije neobino to grdosija kao to je kit gleda svijet tako
majunim oicama, a grmljavinu slua na uha koja su manja od
zejih? No, da su oi u kita goleme kao lea u Herschelovu
314

teleskopu, a ui kao portali katedrala, bi li on stoga dalje vidio ili
otrije uo? Nipoto! A zato vi onda pokuavate proiriti svoj
misaoni svijet? Radije ga istanajte!
A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da
obrnemo uljeurinu glavu i da je okrenemo na tjeme; po ljestvama
popet emo se na vrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne
bi bila sasvim odrubljena od tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u
ruci, sii u Mamutsku spilju u Kentuckyju, to jest u golemu spilju
uljeurine trbuine. No zadrimo se tu kod ovog zuba, pa se malo
ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kako li su ta usta divna i
ista! Od poda pa do stropa podstavljena, ili, bolje rei, tapecirana
blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svileno ruho
nevjestinsko!
Ali sad iziimo i pogledajmo tu stranu donju eljust, koja

313
Grki matematiar, ivio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu
geometriju u djelu Elementi, na kojem se osniva naa klasina, tzv. euklidska
geometrija. Prev.
314
Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njemaki astronom, konstruirao
u ono vrijeme najvei teleskop. Prev.
373

nalii na dug i uzan poklopac divovske burmutice, sa arkama s
kraja, umjesto sa strane. Ako podignete poklopac, da vam bude
povrh glave, pa vidite nizove zuba, priinjat e vam se da vidite pred
sobom strane reetke za sputanje, a to su, jao, zaista i postali za
mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti iljci s jezivom silinom
zaklopili. No jo je stranije promatrati te zube kad duboko ispod
morske povrine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi s
ovjeenom divovskom eljusti, dugom petnaestak stopa, koja se
otomboljila ravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini,
sablasno nalik na kosnik
315
. Ta velja riba nije mrtva, nego samo
klonula duhom, ili moda malo ozlovoljena kao stari hipohondar, a
usto tako ljena te su joj arke na eljusti popustile, pa kad je, tako
nedostojnu, vide njene posestrime, zastidjet e se zbog nje i zaeljeti
joj gr i ukoenje eljusti.
Iskusan strunjak moe lako rastvoriti tu donju eljust, i
veinom je otkidaju i izvlae na palubu, da bi se ondje povadili ti
bjelokosni zubi, od kojih se dobiva tvrda riblja kost. Od te kosti
kitolovci izrauju svakovrsne stvarice: palice, ipke za kiobrane,
biala i drugo.
Ta se eljust dugo i muno potee dok se ne dovue na palubu,
kao da je sidro, a kad doe odreen as, nekoliko dana poslije
ostalog posla, Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izueni
zubari, prionu da povade zube. Otrom lopatom za ereenje
Queequeg isijee zuberinu, a onda se eljusti objese o klinove, pa se
odozgo pomou koloturnika izvlae zubi kao to volovi u
Michiganu izvlae staro hrastovo panje po divljoj krevini. Obino
ima etrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali ni
jedan nije istrunuo, niti je po naem uzoru plombiran. eljust
se zatim ispili u ploe, koje se slau u hrpu poput dasaka za gradnju.

315
Kosi jarbol na pramcu. Prev.
374

75. GLAVA OBINOG KITA
Usporedba
Prijeimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo
glavu obinog kita.
Kao to bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu
uljeurinu mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a
osobito sprijeda, gdje je tako iroko zaobljena, tako glava obinog
kita, na prvi pogled, svojom neelegantnou prilino nalikuje na
gigantsku cipelu sa iljatim vrkom. Prije dvjesto godina neki je
holandski putnik oblik te glave usporedio s postolarskim kalupom. I
u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno ona baka iz bajke s
cijelim rojem djece ona i sve njezino potomstvo.
No kad se blie primiete toj glavetini, ona poprima
najrazliitije izglede, ve prema tome s koje ju strane gledate.
Stanete li navrh nje i gledate u otvore trcala, koji su urezani u
obliku slova f, priinjat e vam se itava glava kao divovski
violonelo, a oni otvori kao pukotine glasnjae. A kad uprete pogled
u onu udnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu te mase
u onu zelenu, koljicama obraslu stvar to je Grenlanani zovu
krunom, a kitolovci u junim morima klobukom kada dakle
uprete pogled jedino u to, pomislit ete da je ta glava kakav golem
hrastov panj, sa ptijim gnijezdom na mjestu gdje se rava. Zacijelo
ete tako pomisliti promatrajui te ive rakuce to se gnijezde na
tom klobuku; no ako je i vau matu pogodio drugi struni izraz
kruna, onda ete pomisliti da je ta mona grdosija okrunjeni
morski kralj za koga je i nainjena ta zelena kruna na tako udnovat
nain. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suvie mrzovoljan
stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samo oputenu
vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pui! Po tesarskoj mjeri ima tu
puenja i mrgoenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u
dubinu! Puenje i mrgoenje koje e vam donijeti pet stotina i vie
galona ulja!
Prava teta to su u toga kita zeje usne, a rasjeklina je dugaka
oko jedne stope. Valjda mu je majka, u vanom razdoblju, plovila
uzdu peruanske obale kad su potresi uzrokovali raspucavanje
obale. Preko tih usana, kao po klizavu pragu, sputamo se sada u
375

njegova usta. asti mi, da sam u Mackinawu, pomislio bih da sam
uao u indijanski wigwam. Boe mili, je li to put kojim je poao
Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok, i die se u prilino otru
kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjaa, dok nam ta
svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje udesne, napol
uspravne, sabljasta oblika ronate ploe usi, otprilike tristo sa
svake strane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice to smo ih ve na
drugome mjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raijani su u
ronata vlakna kroz koja kit cijedi vodu, i u njihovim zamrenim
spletovima zaustavlja malu ribu kad za vrijeme hranjenja,
razjapljenih usta, plovi kroz nepregledna mora okrijeka. Na
sredinjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane, ima nekih
udnovatih znakova, zarezotina, zavoja, upljina i brazda, po kojima
neki kitolovci izraunavaju starost ivotinje, kao to se po prstenima
izraunava starost hrasta. Premda sigurnost takva naina
proraunavanja nije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji mirie
na vjerojatnost. Svakako moramo, u sluaju da vjerujemo u tonost
takva preraunavanja, obinom kitu priznati kudikamo vei broj
godina nego to bismo to na prvi pogled povjerovali.
U drevna vremena kao da su vladala najneobinija miljenja u
pogledu tih rebrenica. Neki ih Purchasov
316
putnik naziva
udesnim zaliscima u kitovoj usnoj upljini
317
, drugi opet
svinjskim ekinjama, a trei, neki ovo u Hakluytovim izdanjima,
slui se ovim biranim rijeima: Ima tu oko dvjesto i pedeset peraja,
izraslih na svakoj strani njegove gornje eljusti, to se u luku svijaju
nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih ust.
Kako je svakom poznato, od tih se svinjskih ekinja,
peraja, zalisaka, rebrenica, ili kako god elite, izrauju za
nae gospoe ipke na steznicima i drugi slini predmeti. No u tom
pogledu potranja ovog materijala ve je odavna u opadanju.
Najvie je ta riblja kost bila na cijeni u doba kraljice Ane,

316
Englezi Samuel Purchas i Richard Hakluyt objavili su kompilacije i zbirke
putopisa, istiui napose pothvate svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete.
Prev.
317
To nas podsjea na injenicu da obini kit zaista ima nekakve zaliske, ili
bolje rei, brkove, koji se sastoje od nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na
gornjem dijelu njegove donje eljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad ti uperci daju
njegovu inae sveanom izgledu neko pustahijsko obiljeje. Biljeka pieva.
376

kad je posvuda vladala moda krinoline
318
. I kao to su se neko dine
gospe veselo kretale, tako rei u samim raljama kitovim, tako i
dandanas, kad udari pljusak, traimo zatitu pod tim istim raljama,
jer kiobran je ator razapet pod tim istim ribljim kostima.
No sada naas zaboravite sve to rekosmo o tim rebrenicama
i zaliscima, pa stojei usred usta obinog kita, ponovno pogledajte
malo oko sebe. Videi sve te ronate kolonade tako sustavno
stavljene unaokolo, zar vam se ne ini da stojite usred golemih
haarlemskih orgulja
319
i da zurite u one tisue svirala? Do tih orgulja
stupamo po najfinijem turskom ilimu po jeziku koji je tako rei
slijepljen uza samo dno tih golemih usta. Taj je jezik neobino tust i
mekan, te se vrlo lako dogodi da se pri povlaenju na palubu
raspukne. Koliko se na prvi pogled moe prosuditi, taj jezik pred
nama dobar je estbavenjak, to jest dat e nam oko est
baava ulja.
Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga to sam u
poetku rekao kako izmeu uljeurine glave i glave obinog kita
postoji velika razlika. Hajde da ponovimo: u glavi obinog kita
neemo nai velik izvor vorvanja, a nikakvih bjelokosnih zuba,
nikakvu dugaku tanku vilicu donje eljusti, kao u uljeure. U nje
pak neemo nai one ronate ploe usi, niti golemu donju usnu, a
jedva emo naii na neto to je nalik na jezik. Zatim: obini kit ima
dvije vanjske nosnice-trcala, a uljeura samo jedno.
Bacimo sada jo posljednji pogled na one dvije velianstveno
zakukuljene glave, dok jo lee tako jedna pored druge, jer jedna e
od njih uskoro potonuti u more, bez opomene, a i druga e ubrzo za
njom.
Jesmo li upamtili oblik i izraz te uljeurine glave? Sve je to
ostalo nepromijenjeno kako je izgledalo u asu umiranja, samo to
su neke od tih dugih bora i mreotina kao splasnule i nestale s ela. I
meni se ini da se na to iroko njeno elo slegla neka prerijska tiina
i smirenost, roena iz neke filozofske ravnodunosti prema smrti.
Ali pogledajmo sad izraz one druge glave. Pogledajmo tu udovinu
donju usnu, pritisnutu sluajno uz bok broda, kao da eli vrsto
stegnuti vilice. Ne ini li se kao da itava ta glava govori o nekoj

318
iroka naborana suknja, rairena krugom od ice, riblje kosti ili bambusa,
tako da dobije oblik zvona (18. stoljee i prva polovina 19. stoljea). Prev.
319
U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se uvene orgulje, koje
imaju 5.000 cijevi (svirala) i 64 registra. Prev.
377

uasno zbiljskoj odlunosti s kojom valja smrti gledati u oi? Po
mom je sudu taj obini kit bio stoik, a onaj glava Platonov
sljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama moda prigrlio
Spinozinu nauku
320
.

320
Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist.
Prev.
378

76. ZI DODER
Prije nego to, zasad, ostavimo uljeurinu glavurdu, elio bih
vam, kao razumnu fiziologu, samo jo skrenuti pozornost na elo te
glavurde i na svu zbijenost toga ela. Htio bih da ga malo
razmotrite, s jedinom namjerom da sebi stvorite nepretjeranu,
stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelo u njemu slegla.
Ovo je neto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ili zauvijek
ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstranijih ali zato ipak ne
manje istinitih dogaaja to ih povijest pamti.
Kad uljeura pliva u obinu poloaju, opaate kako joj je elo
prema vodi kao neka gotovo okomita ploha, opaate da se donji dio
ela znatno zaobljuje unazad, kao da time stvara vie mjesta za
podugaku udubinu, u koju se uklapa donja eljust nalik na donji,
popreni kri jedra, opaate kako su joj usta smjetena posve ispod
glave, ba kao kad bi se vaa usta nalazila sasvim ispod brade. Osim
toga vidite da kit nema nikakva vanjskog nosa, a ono malo to ga
ima njegovo trcalo nalazi se navrh glave; opaate da su mu
oi i ui smjetene postrance, udaljene od ela gotovo za jednu
treinu njegove cjelokupne duine. Oito ste sada shvatili da je
cijelo elo uljeurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili
ma kakve osjetljive izboine. Nadalje treba znati da se samo pri
kraju donjega, unatrag zaobljenog dijela ela nalazi slab trag nekih
kostiju, a tek dvadeset stopa podalje od ela naii ete na potpuno
uoblienu lubanju. I tako je ta golema beskosna masa nalik na
nekakav jastuk. I konano, kako ete odmah vidjeti, ona je
djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stoga potrebno upoznati
se s prirodom onog tkiva to tako neprobojno zatiuje svu tu
prividnu mekoputnost. U nekom prijanjem poglavlju opisao sam
vam kako tustilo omata kitovo tijelo kao to kora omata naranu.
Upravo je tako i s glavom, samo s tom razlikom to je taj omot, iako
ne tako debeo, ipak tako vlaknast i ilav da ga ovjek koji ga nije
imao pod rukama, ne moe zapravo ocijeniti. Od njega e se
nemono odbijati najotriji harpun, najljue koplje, baeno
najsnanijom ljudskom rukom. To je upravo tako kao da je elo
uljeure poploeno samim konjskim kopitima. Sumnjam da to elo
ma to osjea.
Jo neto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva velika,
379

teko nakrcana broda nau stisnuta i zgnjeena jedan pokraj drugoga
u luci, to li e onda mornari uiniti? Na onome mjestu gdje se
brodovi dodiruju nee staviti nita tvrdo, kao to je eljezo ili drvo.
O ne! Oni e to mjesto osigurati velikom okruglom strunjaom od
kudjelje ili pluta, to je omotana najdebljom i najilavijom
volovskom koom, i ta e pouzdano i bez tete odolijevati svakom
pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i eljezne motke. To ve
samo po sebi dovoljno jasno upuuje na ono na to smjeram. Osim
toga, uvijek sam nagaao ovako: budui da obina riba ima organ
zvan riblji mjehur, koji se po volji moe napuhavati i stezati, a
uljeura, barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s
obzirom na inae neprotumaiv nain kako ona zaroni glavom pod
vodu, a onda opet izroni i plovi s glavom visoko uzdignutom iznad
vode, te uzimajui u obzir niim ometanu elastinost ovoja, a
pomiljajui i na jedinstvenu nutrinu njene glave uvijek sam,
velim, nagaao da to tajanstveno sae nalik na plune mjehurie ima
neku dosad nepoznatu i nesluenu vezu s vanjskim zrakom, te je
sposobno da se uzduhom nadima i stee. Ako je zaista tako,
zamislite neodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i
najneopipljivijim od svih elemenata.
A sad pazite. Da dade zamah i nepogrenu udarnu snagu tome
neosjetnom, neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari to je
unutra, iza toga zida pliva itavo brdo ivotnosti, koju valja mjeriti
kubinom mjerom kao to se mjeri nagomilano drvo; a sve je to
podvrgnuto jednoj volji, kao u najsitnijem kukcu. I stoga, kad vam
poslije stanem priati u kakvim se sve osobinama i okolnostima
pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmem opisivati i neke od
njenih manjih razbijakih pothvata, vjerujem da ete se odrei svih
svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da ni
obrvom ne uzvinete, ak i to da je uljeura probila prolaz kroz
Dariensku prevlaku
321
i tako spojila Atlantski s Pacifikim oceanom.
Jer ako ne vjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac
i sentimentalac. No ivu e Istinu sagledati samo giganti-
dadevnjaci. Kako li je tu mala mogunost za provincijalce! to se
zbilo slabanom mladiu koji je strgao veo s lica strane boice u

321
U zatonu Karipskog mora u Kolumbiji, u Junoj Americi. U blizini je doista
1915. dovreno probijanje kanala (Panamski kanal). Prev.
380

Saisu?
322


322
Sais, sjedite sveenike mudrosti u starom Egiptu, s hramom boice Neith,
koje kip imae velom prekrito lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera Das
verschleierte Bild zu Sais(1795), prema kojoj je mladia koji je skinuo veo snala
smrt. Prev.
381

77. VELI KA HEIDELBERKA BAVA
Sada je na redu ispranjivanje spremnice. No ako to ovjek
eli valjano shvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u
unutarnju strukturu tijela na kojem se vri operacija.
Gledajui na uljeurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli
bismo je pomou kose plohe razdijeliti u dva zaobljena piramidna
klina,
323
od kojih je donji dio kotana struktura koja tvori lubanju i
eljust, dok je gornji dio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu
prednji kraj ini, okomito, vidljivo elo uljeure. Horizontalnim
rezom moete gornji klin razdijeliti u dva gotovo jednaka dijela,
to su ve prirodno podijeljeni jednim unutarnjim zidom koji se
sastoji od nekakve debele, ilave tvari.
Donji, podijeljeni dio, nazvan lundra, podsjea na golemo
sae, ispunjeno uljem, na sae nastalo prepletanjem onih deset tisua
stanica od vrstih, pruivih bijelih vlakana kroz njegovu
unutranjost. Gornji je dio poznat pod imenom spremnica, a
moete je smatrati uljeurinom velikom heidelberkom bavom.
324

I kao to je ta uvena bava po svojoj prednjoj strani ukraena
tajanstvenom rezbarijom, tako je i kitovo divovsko elo iarano
bezbrojnim udesnim crtarijama, kao simbolinim ukrasom njegove
orijake bave. I kao to su tu heidelberku bavu uvijek punili
ponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i uljeurina spremnica
sadrava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve
cijenjeni vorvanj u njegovu najiem, bistrom i najmirisnijem
stanju. Ta se skupocjena tvar, niim pomijeana, inae ne nalazi ni u
kojem drugom dijelu uljeurina tijela. Za ivota velje ribe vorvanj
je uvijek tekuina, ali kad uljeura ugine, ta se tvar ubrzo poinje
zgunjavati tek to doe u dodir sa zrakom, te iri prekrasne
kristalne izdanke, ba kao to se na vodenoj povrini stvara prvi

323
Izraz piramidni klin nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz isto
nautike matematike, te meni nije poznata nikakva prijanja njezina definicija.
Zaobljen piramidni klin vrsto je tijelo koje se razlikuje od obina klina, kojem vrak
nastaje zbog kosog poloaja jedne strane, a ne zbog suavanja obiju strana.
Biljeka pieva.
324
Heidelberka bava uva se u posebnom podrumu starog dvorca u
njemakom gradu Heidelbergu. Ta je bava nainjena 1751., duga je 10 m, promjer
joj je 7 m, a u nju moe stati 236.000 boca vina. Prev.
382

njeni i jo sasvim krhki led. Iz spremnice jedne velike uljeure
dobit emo obino oko pet stotina galona spermaceta iliti vorvanja,
iako se mnogo od te uljevite tvari gubi s razliitih neuklonjivih
uzroka: mnogo se prospe, istee i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da
se pokupi koliko je mogue.
Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom
heidelberka bava iznutra obloena, no zacijelo se ta tvar ni
izdaleka ne moe mjeriti s onim svilastim tkanjem biseraste boje
nalik na podstavu fine bundice, tkanjem kojim je presvuena itava
unutranjost spremnice.
Zacijelo ste ve uoili injenicu da uljeurina heidelberka
bava zaprema itavu duinu gornjeg dijela njene glave, pa kao to
ve znate da ta glava zaprema jednu treinu itava tijela, i uzmemo
li da ta ivotinja moe dosei duinu od osamdeset stopa, onda
dubina te bave iznosi vie od dvadeset i est stopa, ako se, po
duljini, objesi uz bok broda.
A kako prilikom odrubljivanja uljeurine glave operater radi
posve blizu ba onoga mjesta gdje e mornari uskoro probiti ulaz u
spremnicu, on mora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim
ili preuranjenim udarcem provalio u ono svetite i tako upropastio
tekuinu neprocjenjive vrijednosti. I zato se taj odsjeeni kraj glave
tek sasvim pri kraju izvlai iz vode i dri u tom poloaju pomou
golemih mesarskih kolotura, kojih konopi tvore nerazmrsiv splet na
tom dijelu broda.
I poto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da
prisustvujete udesnoj i, u ovom osobitom sluaju, nadasve opasnoj
raboti odepljivanja uljeurine heidelberke bave.
383

78. BUNAR I KABLOVI
Okretan kao maka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajui
svoj uspravni poloaj, potra ravno po istaknutom kraju glavnog
kria do onog dijela koji se nadvio ba iznad izvuene bave.
Ponio je sa sobom tanak konop to ga mornari zovu bi, a to se
sastoji samo od dva dijela koji prolaze jolaom.
325
Privrstivi
kolotur o kri, uze mahati jednim krajem ueta dok ga jedan mornar
na palubi vrsto ne uhvati. Tad, aku za akom, Indijanac po drugom
kraju proletje zrakom dolje te vjeto prispje navrh kitove glave. Tu
povie svih ostalih svojih drugova kojima ivahno dovikuje stoji
nalik na mujezina koji s visoke munare poziva pravovjerne na
klanjanje. I poto su mu dodali otru bradvu s kratkom dralicom,
on revno trai prikladno mjesto gdje da probije bavu. Pri tom
poslu postupa vrlo oprezno, kao ovjek koji u staroj straari trai
skriveno blago, kuckajui paljivo po zidovima ne bi li kako otkrio
gdje je uzidano zlato. Poto je naao pravo mjesto, oni s palube ve
su za to vrijeme na jednom kraju biaprivezali vrst, eljeznim
obruem okovan kabao nalik na bunarsko vjedro, dok drugi kraj,
zategnut preko palube, oprezno pridravaju dva-tri mornara. Ti ljudi
sada poteu taj konop sve dok abar ne doe nadohvat Indijancu,
komu je ve neki drugi mornar pruio ba dugaku motku.
Privrstivi abar o motku, Tashtego sputa abar u bavu sve
dok sasvim ne iezne. Zatim dovikne neto onima koji dre jedan
kraj bia, i gle abar opet polagano izranja, brboui kao
svjee mlijeko u mljekariinoj muzlici. Oprezno sputenu i do vrha
punu posudu prihvaa za to odreen mornar pa je prazni u veliko
bure. I tako se abar istim putem die i sputa dok duboki bunar do
temelja ne iscrpu. to se taj posao vie primicao kraju, Tashtego je
svoju dugu motku morao sve snanije i sve dublje zaranjati u
bavu, te je motka ulazila i do dvadeset stopa duboko.
Pequodovi su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i ve je
nekoliko baava bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se
sasvim neoekivano dogodi neobina nesrea. Je li taj divlji
Indijanac Tashtego bio tako nesmotren i smion te je naas propustio
da se jednom rukom dri za konop velikog koloturnika koji je

325
Jednolijebni kolotur. Prev.
384

podravao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajao bilo tako
izdajniki klisko, ili je moda sam neastivi elio da se sve to zbude,
ne iznosei za to svoje razloge kako se to upravo zbilo ne moe
se tono rei, tek u asu kad je osamnaesti ili devetnaesti abar pri
crpljenju izranjao, jadni se Tashtego o Boe! sunovrati
naglavce u tu veliku heidelberku bavu, ba kao vraeno drugo
vjedro na pravom bunaru te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj
jezivo zagrgotao!
ovjek u moru!
326
klikne Daggoo, koji se od svih prvi
pribrao. Povucite abar ovamo!
I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje
prihvatite na kliskom konopu, a ljudi ga povukoe na vrh goleme
glave, gotovo jo prije nego to je Tashtego mogao dospjeti na njeno
dno. A unutra, u golemoj glavi, nasta strano komeanje. Svi se
nadvili nad rubnjak i pogledali dolje gdje se maloas beivotna
glava sad njihala i udarala upravo ispod povrine vode, kao da ju je
ba u taj as obuzela neka vana misao. No, bjee to samo borba
kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasna
dubina u koju je utonuo.
U tom trenutku, dok je Daggoo stojei na kitovoj glavi
razmrsivao bi koji se bio nekako otetio na velikim otrim
koloturnicima, odjednom se zau otro praskanje, i na neizrecivi
uas svih prisutnih iupa se jedna od dviju golemih kuka o koje
glava bijae privrena, i grdna se masa uza strahovit trzaj pokrenu
ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potrese ba kao da je
udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio itav teret
kao da je svakog asa imala popustiti, a to je bilo jo vjerojatnije jer
se golema glava silno ljuljala.
Sii! Sii! dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se
jednom rukom drao za teki koloturnik, tako da bi i dalje visio u
zraku sve kad bi se glava i otkinula. Poto je crnac razmrsio kvar na
biu, gurao je abar u taj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani
harpuna prihvatio i tako se izvukao.
Sto mu gromova, ovjee! viknu Stubb. Zar nabija
patronu? Pusti to! Makni se! Kako e mu pomoi bacajui mu na
glavu taj eljezom okovani abar! Mii se odatle!
Dalje od kolotura! zajea neiji glas kao prasak rakete.

326
Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more. Prev.
385

Gotovo u istom trenutku stropota se silna masa u more uz
gromovit tutanj, kao da se potporna peina Niagare survala u vrtlog.
Nenadano osloboena brodska trupina zaljulja se tako snano da se
pokazala bakarna oplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz
maglu rasprsnutih valova tek s mukom mogli razabrati Daggooa,
koji se nemono ljuljao as nad palubom, as nad morem, dok je
jadni Tashtego, iv zakopan, nezadrivo sve dublje tonuo na morsko
dno! No tek to je zasljepljujua para postala malko prozirnija,
naas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim maem u ruci: lebdi lik
brodskom ogradom, a as zatim glasan mi pljusak objavi da je moj
hrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnue do rubnjaka, i
trenutak za trenutkom svako je oko prekpalo svaki i najmanji val,
no nigdje traga ni jadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad
nekolicina mornara poskakae u amac to bijae uz bok, te se
malko otisnue od broda.
He-he! odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je jo
lebdio na svome sada ve smirenom promatralitu iznad nas.
Pogledavi vie ustranu, vidjesmo jednu ruku koja je strila iz
modrih valova. Bila je to udna slika: kao da neija ruka razmie
travu povrh groba.
Obojica! Obojica! Evo obojice! ponovno se oglasi
Daggoo, zaori se njegov radostan poklik, a as zatim ugledasmo
Queequega kako srano zamahuje jednom rukom, dok drugom dri
Indijanevu kosu. Uvukoe ih u spremljen amac i brzo podigoe na
palubu. No, trebalo je dosta vremena dok se Tashtego oporavio, a ni
Queequeg nije bio ba suvie bodar.
I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo
spaavanja? Evo kako: ronio je za golemom glavom koja je
polagano tonula, zatim ju je svojim otrim maem pri dnu zarezao
postrance, tako da je ondje prorezao povelik raspor, odbacio je tada
ma te zavukao svoju ruku koliko je mogao unutra, i to gore, i tako
izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam je rekao da je
najprije napipao njegovu nogu, no znajui vrlo dobro da tako nije
smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je
nogu natrag, pa je vjeto gurajui i povlaei obrnuo Indijanca, tako
da se on pri iduem pokuaju pojavio na valjan stari nain s
glavom naprijed. A to se tie glavurde, ona se ponijela bolje nego
se moglo oekivati.
I tako, zahvaljujui Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj
386

primaljskoj spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno
roenje sretno uspjelo,
327
unato zaprekama koje su bile nadasve
neugodne i naoko beznadne. To je pouka koje nikad ne bismo smjeli
zaboraviti. Vjetinu primaljstva trebalo bi pouavati usporedo s
maevanjem, boksom, jahanjem i veslanjem.
Znam da e se ova udnovata pustolovina ovjeka iz Gay
Heada ponekim ljudima s kopna initi nevjerojatnom, iako su i sami
zacijelo ve vidjeli ili uli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar.
To, uostalom, esto biva, i to sa manje opravdanja nego to je bilo
kod Indijanca kad se uzme u obzir osobita klizavost ograde na
uljeurinu zdencu.
No moda e tko otroumno navaljivati: Pa kako to?
Mislimo da je glava uljeure, nainjena od poroznih stanica, najlaki
i naplutastiji dio njena tijela? A ti sve neto pria kako je utonula u
elementu kojemu je specifina teina vea od njezine. E, sad smo te
ulovili!
O, nipoto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u kripac! Jer u asu,
kad je jadni Tash pao u bavu, ta je spremnica bila gotovo
ispranjena, i sva ona laka tvar vorvanj ve izvaena, tako da
je preostalo malo ta osim gustog, ilavog bunarskog zida duplo
spojene zbijene tvari, kao to sam ve prije spomenuo koji je tei
od morske vode, pa moe potonuti kao komad olova. No glavurda
nije ba tako naglo tonula, jer su se tome opirali njeni drugi dijelovi,
mnogo laki, i stoga se sputala u dubinu sasvim polagano, pruajui
Queequegu potenu priliku da svoj okretni primaljski zahvat, da se
tako izrazimo, izvri u trku. Jest, bio je to pravi poroaj na brzinu.
A da je Tashtego naao smrt u toj glavi, bilo bi to neobino
raskono umiranje, zastrto i prigueno snjenom bjelinom mirisnog
vorvanja, i on bi se naao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred
otajstvene odaje kitova svetita. Poznat je samo jedan sluaj jo
slaeg umiranja a to je smrt nekog skupljaa meda iz Ohija, koji
je, traei meda.u velikoj duplji nekoga upljeg drveta, naiao na
toliko izdano skladite meda da je, nagnuvi se preduboko, upao u
nj, tako da je umro balzamiran. to mislite, koliko ih je tako palo
u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?

327
U originalu igra rijeima deliverance (osloboenje) i delivery (poroaj).
Prev.
387

79. PRERI J A
Tko bi htio pomno prouiti crte lica, ili opipom istraiti
izboine na glavi toga levijatana, taj bi se latio posla na koji se
nijedan fiziognomiar ili frenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi
nam se pothvat inio gotovo isto tako koristan kao to bi za
Lavatera
328
bilo da mora ispitati nabore na Gibraltarskoj stijeni; ili
Gallu
329
da se ima ljestvama popeti i istraiti kupolu Panteona. Ipak
u onom svome slavnom djelu
330
Lavater ne prouava samo razliita
ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgled konj, ptic, zmij i
rib, te se podrobno bavi promjenljivou izraza po kojima se
razlikuju. A ni Gall ni njegov uenik Spurzheim nisu propustili da
donekle prikau frenoloke karakteristike i ostalih stvorenja osim
ovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se
proslavim nekim pionirskim radom, ja u u primjeni tih dviju
poluznanosti s obzirom na kita uiniti to znam i umijem. Laam se
svakog pokuaja, a postiem to mogu.
U fiziognomskom pogledu uljeura je iznimno stvorenje. Nema
pravoga nosa. A budui da je nos najupadljiviji dio lica, i jer moda
najvema oblikuje i uvjetuje njihov zajedniki izraz, to bi se moda
moglo initi da posvemanji nedostatak nosa kao vanjske izrasline
mora uvelike utjecati na uljeurin izraz lica. Jer kao to se vjeruje da
su u vrtlarskom krajoliku neki tornji, kupola, kip ili kakva kula
gotovo nuni za upotpunjavanje scene, tako nijedno lice ne moe
biti fiziognomski izraajno bez svoga izdignutog upljega nosnog
zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu
331
mramornom Zeusu i kakva li
alosna ostatka! No Levijatan je tako divovskih razmjera i tako
velianstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak to nagruje
isklesanog Zeusa njega nipoto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da
jo poveava njegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo

328
Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), vicarski pisac, uven po svojim
istraivanjima i pokuajima da na temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski
karakter. Prev.
329
Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemaki uenjak i osniva frenologije,
teorije koja tvrdi da oblik lubanje pokazuje duhovna svojstva. Prev.
330
Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje ovjeka i ovjekoljublja,
Prev.
331
Fidija (u 5. stoljeu prije Krista), slavni kipar starih Grka. Prev.
388

neskladna. Veslajui u amcu prilikom toga svog fiziognomskog
putovanja oko njegove goleme glave, vaem udivljenju za nj nee
barem nikad smetati pomisao kako bi ga tko mogao povui za nos.
Pogubna misao koja se tako esto namee ak i onda kad promatrate
najvelianstvenijega kraljevskog ezlonou na njegovu prijestolju.
U fiziognomskom smislu kit nam se moda ukazuje u svom
najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu
sprijeda. Taj je pogled velianstven.
Neko zamiljeno, lijepo ljudsko elo nalik je na istok kad se
budi u zoru. Namrekano elo bivola koji poiva na pai ima u sebi
neto velianstveno. elo slona koji kroz gorske klance i gudure
vue teke topove odraava veliajnost. Tajanstveno elo, ljudsko ili
ivotinjsko, nalik je na onaj veliki zlatni peat na poveljama
njemakih careva, a znai: Bog izvreno danas mojom rukom.
Ali u veine stvorova, pa i u samog ovjeka, elo je vrlo esto samo
krajiak planinske zemlje, proplanak koji se protee du snjene
granice. Jer malo ima ela koja se poput Shakespeareova ili
Melanchthonova
332
izdiu tako visoko i sputaju tako duboko da su
im oi kao bistra, vjena, nepomuena gorska jezera, a nad njima, u
eonim borama, kao da otkrivate razgranate tragove misli to se
sputaju s visina da se ondje napoje otkrivate ih kao to planinski
lovci po snijegu otkrivaju tragove jelena. No, u gorostasnoj uljeuri
ta uzviena, gorda i boanska dostojanstvenost, sadrana u tome
elu, tako je neizmjerno uveliana, te gledajui ga ovako sprijeda,
osjeate boanstvo i strahovitu snagu silnije negoli pri promatranju
bilo kojega drugog objekta ive prirode. Jer ne vidite nita
pojedinano, nijedna crta ili znaajka nisu posebno istaknute, ni nos,
ni oi, ni uha, ni usta, ni lice (nita takvo uljeura i nema) ne
vidite nita doli irokog svoda ela, izbrazdanog zagonetkama, ela
koje nijemo prijeti propau amcima, brodovima i ljudima. A to
udesno elo nita ne gubi ni onda kad je gledano sa strane, samo
to vas tako ne zaokuplja svojom veliajnou. Gledajui ga u
profilu, sasvim ete jasno po sredini razabrati onu horizontalnu
polukrunu udubinu koju Lavater na ovjejem elu smatra znakom
genijalnosti.
Kako? Zar genijalnost u uljeure? Je li uljeura ikad napisala

332
Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov
prijatelj i suradnik. Prev.
389

kakvu knjigu ili odrala govor? Nije, ali njena se genijalnost oituje
u tome to ne ini nita posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito
oituje u njenoj utnji, kao u sfinge. A ta me utnja podsjea na to
kako bi drevni istoni narodi, da su je poznavali, u svojoj naivnoj i
arolijama proetoj mati uljeuru zacijelo bili uinili svojim
boanstvom. Oni oboavaju i nilskog krokodila, zato to nema
jezika, a ni uljeura nema jezika, odnosno taj je jezik u nje tako
malen da ga uope ne moe ispruiti. Ako jednom u budunosti neki
visoko obrazovan i pjesniki nastrojen narod poeli vratiti veselim
proljetnim antikim bogovima njihova iskonska prava, i ive ih i
istinite ustoliiti na danas egocentrinom nebu, na danas samotnom
breuljku, tada budite sigurni da e uljeura, uzdignuta do visokoga
Zeusova prijestolja, vladati njime.
Champollion
333
je odgonetnuo zapetljane granitne hijeroglife,
ali nema tog Champolliona koji bi odgonetnuo Egipat na licu ma
kojeg ovjeka ili ma kojega ivog bia. Fiziognomika je, poput
svake druge ljudske znanosti, samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir
William Jones,
334
koji je itao na trideset jezika, nije uspio proitati
dublje i finije misli na licu sasvim priprosta seljaka, kako se onda
smije neuki Ismael ponadati da e proitati stranu kaldejtinu s
uljeurina ela? Ja samo stavljam to elo pred vas. A vi itajte ako
moete.

333
Jean Francois Champollion (1790-1832), francuski znanstvenik, osniva
egiptologije, odgonetnuo hijeroglife. Prev.
334
uveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske,
ruske, indijske i arapske knjievnosti. Prev.
390

80. J EZGRA
Ako je uljeura u fiziognomskom smislu Sfinga, za frenologa je
njezin mozak bez sumnje kvadratura kruga.
335

U potpuno izrasle ivotinje lubanja je najmanje dvadeset stopa
dugaka. Istavite donju eljust, i postrani je pogled na lubanju nalik
na postranini pogled na blago ukoenu plohu koja poiva na ravnoj
podlozi. No u ivotu kao to smo na drugom mjestu vidjeli ta
je nakoso poloena ploha uglasto pokrivena silnom gomilom
lundre i vorvanja, te gotovo oblikuje kocku. Vii kraj lubanje
zaobljen je u krater, gdje poiva taj dio mase, dok se ispod dugakog
poda toga kratera nalazi jo jedna izdubina, koja je malokad dulja od
deset ina i isto toliko duboka: tu se nalazi aica mozga toga
udovita. Od ela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa,
skriven iza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim
utvrdama u Quebecu. Skriven je u njemu kao kutija s
dragocjenostima, tako te sam poznavao neke kitolovce koji su
najodlunije poricali da uljeura ima ma kakav drugi mozak osim
ono neto opipljivo to je samo nalik na mozak, a tvori kubne metre
vorvanjske spremnice. Budui da ta tvar lei smotana u udnim
zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaanju kanda vie u skladu
s pomilju na njenu opu snagu, da taj tajanstveni dio uljeurine
glavure smatraju sjeditem njene inteligencije.
Jasno je, dakle, da nam u frenolokom pogledu glavurda toga
levijatana, dok je iv, prua sasvim pogrenu predodbu, jer ne
moete ni vidjeti ni napipati nikakva znaka njegova pravog mozga.
Kit poput svih monih bia pokazuje obinom svijetu posve lano
lice.
Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s lea
pogledate njen stranji kraj, koji je uzdignutiji, zaudit ete se
velikoj slinosti s ovjejom lubanjom, ako je promatrate u tom
istom poloaju i sa te toke gledita. I zaista, stavite li tu obrnutu
lubanju (smanjenu na veliinu ovjeje lubanje) u niz meu
nekoliko ovjejih lubanja, vi ete je i nehotice pomijeati s
ostalima, neete vidjeti razlike, a razabirui neke udubine na njezinu

335
Kvadratura; pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga:
nerjeiv problem. Prev.
391

tjemenu, rei ete kao kakav frenolog: Taj ovjek nema
samopotovanja i nita mu nije sveto. A prema tim negativnim
tvrdnjama, i sve u vezi s injenicom da je ta glavurda zaista
izvanredno golema i snana, moi ete sebi stvoriti najispravniju,
iako ne ba najlaskaviju predodbu o tome u emu je najee bit
veliine i moi.
Ukoliko pak smatrate da se uporeivanjem dimenzija kitov
mozak ne moe adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu
misao. Promotrite li pomno kraljenicu ma kojeg etveronoca,
neobino ete se zauditi kako su kraljeci slini ogrlici nanizanih
zakrljalih lubanja, te kako svaki pojedini pokazuje rudimentarnu
slinost s pravom lubanjom. Postoji jedno njemako shvaanje da su
kraljeci nepotpuno razvijene lubanje. No tu udnovatu vanjsku
slinost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Na to me
jednom upozorio neki moj egzotini prijatelj na kosturu nekog
neprijatelja koga bijae ubio i ijim je kraljecima oploio, kao
nekom vrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga una. ini mi se da
su frenolozi uinili teak propust to svoja istraivanja nisu proirili
od malog mozga i kroz hrptenini kanal. Vjerujem, naime, da se
ovjekov karakter uvelike odrazuje u njegovoj kraljenici. Vie bih
volio da svakom od vas, ma tko on bio, opipam kraljenicu negoli
lubanju. U ovjeka s krhkom hrptenjaom ne bije junako ni
plemenito srce. Radujem se svojoj kraljenici, kao jakoj i smionoj
kopljai onog stijega to sam ga istakao pred lice svijeta.
Primijenite ovu kimenu granu frenologije na uljeuru. Njena
se lubanjska duplja nastavlja na prvi hrptenjaki kraljeak, i u tom
kraljeku dno hrpteninog kanala iroko je deset ina, visina kanala
iznosi osam ina, trokutasta je oblika s osnovicom odozdo. Budui
da prolazi kroz ostale kraljeke, kanal se prema kraju suzuje, no
znatnim je dijelom velikog obujma. Dakako, i kanal je ispunjen
gotovo istom udnom, vlaknastom tvari modinom ba kao i
sam mozak, te je s njim izravno povezan. A jo je vanija injenica
da modina kao nastavak mozga, kad izlazi iz lubanje, u duini od
mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak. Zar u svim tim
okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovu modinu
promotrimo i prikaemo sa frenolokog stanovita? Jer gledana s tog
stanovita, udesna relativna siunost uljeurina mozga vie je nego
nadomjetena relativno silno razvijenom modinom njene
hrptenjae.
392

No, preputam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se
samo jo naas zadrao na kraljeninoj teoriji, i to u vezi s
uljeurinom grbom. Ta se velebna grba, ako se ne varam, izdie nad
jednim od veih kraljeaka, te prema tome u neku ruku tvori
njegovo izvanjsko izboeno obiljeje. Prema tome njezinu
relativnom smjetaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvao
uljeurinim organom jaine i neukrotivosti. A da je ta grdna neman
neukrotiva, imat ete uskoro prilike doznati.
393

81. PEQUODOV SUSRET S DJ EVI COM
U odreeno vrijeme, kako je sudbina odluila, susreli smo se s
brodom Jungfrau, Djevicom, kojim je zapovijedao kapetan
Derick De Deer, iz Bremena.
Neko najmoniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanani i
Nijemci, danas su gotovo meu posljednjima, no tu i tamo, u vrlo
velikim razmacima zemljopisnih irina i duljina, jo ete ovdje-
ondje opaziti njihov stijeg na Pacifiku.
Brod Jungfrau kao da nam je iz nekih razloga svakako
nastojao doi u pohode. Jo prilino daleko od Pequoda zakrenuo
je prema nama. Spustili su amac u more i zaveslali prema naem
brodu, a njihov je kapetan ve nestrpljivo stajao na pramcu, umjesto
dolje na krmi.
to li to dri u ruci? klikne Starbuck, pokazujui u neki
predmet kojim nam je Nijemac domahivao. Pa to nije mogue!
Uljenka!
Ne, ne, nije to javi se Stubb. To je lonac za kavu,
Starbuck! Dolazi nam vabo skuhati kavu! Zar ne vidite veliku
limenku pokraj njega? U njoj dri kipuu vodu. O, taj nam je vabo
ba dobro doao.
Kojeta! vikne Flask. To je uljenka za svjetiljku i
posuda za ulje. Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjaenje.
Ma kako se inilo udnim da kitarica na samom podruju
lovita uzajmljuje ulja, i koliko god ta injenica opovrgava staru
poslovicu o noenju ugljena u Newcastle
336
, ipak se to ponekad
zbilja dogaa, i nema sumnje da je u tom sluaju kapetan Derick De
Deer dolazio po ulje, kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.
Tek to se uspeo na palubu, Ahab mu napreac prie, i ne
marei za to to je Nijemac drao u ruci, smjesta s njime probesjedi
o svome, ali Nijemac, natucajui engleski, brzo objasni kako mu
nije ba nita poznato o Bijelom kitu, te odmah svrnu razgovor na
svoju uljenku i posudu za ulje, napominjui kako mu se svake noi
valja u potpunoj tami uvui u svoj rana, jer je potroio i posljednju
kap ulja to ga je ponio iz Bremena, a jo mu se nije pruila prilika
da ulovi ma i leteu ribu, da naknadi manjak. I zavri svoju izjavu

336
Iz Newcastlea se neko u velikim koliinama izvozio ugljen. Prev.
394

nagovjetajui. kako je njegov brod zaista, kako to kitolovci struno
kau, ist, to jest prazan, te da je prema tome u punom smislu
rijei zasluio ime Jungfrau, a to znai Djevica.
Namirivi svoje potrebe, Derick je otiao, ali prije nego to je
amcem pristao uz bok svoga broda, jarbolni straari obaju brodova
oglasie gotovo u isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako
elio zametnuti hajku da mu se nije dalo ekati dok dobiveno ulje
otpremi na brod, nego smjesta obrnu svoj amac te uze pravac
prema ivim divovskim uljenkama.
Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov amac, kao i ostala
tri njemaka amca to su se uskoro poslije njega otisnuli od broda,
bijahu daleko ispred Pequodovih amaca. Bilo je tamo osam
kitova, a to je jato srednje veliine. Svjesni opasnosti koja im prijeti,
plivali su s velikom brzinom ravno pred vjetar, trljajui se bokovima
kao sprega od istog broja zauzdanih konja. Za sobom su ostavljali
veliku iroku brazdu koja se neprestano odmatala na moru, poput
duga i iroka pergamentnog svitka.
Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara
kiturina, mujak s golemom grbinom, koji je, sudei po sporu
odmicanju i po neobinoj i ukastoj kori koja ga je omatala, kanda
bolovao od utice, ili od neke druge boljke. Je li taj kit pripadao
onima ispred nas, bilo je vrlo dvojbeno, jer obino takve
levijatanske starine nisu nimalo druevne. No bilo kako mu drago,
taj se kit drao njihove brazde, iako je to usporavalo njegovu brzinu,
jer su mu se bijele kreste zapjenuanih valova svom irinom
razbijale i rasprskavale o iroku njuku, kao to se val uzdigne kad
se sukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i
muan, izbijao kao u priguenu naviranju, koje se rasipalo u
iskidanim izljevima, to su praeni udnovatim unutarnjim gibanjem
u njemu koje kao da je izlazilo na njegov drugi, podvodni kraj,
stvarajui za njim komeanje vode.
Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublaavanje?
vikne Stubb. Sve se bojim da ga boli eludac! Gospode, kad
samo pomislim da ima itav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u
njemu mahnito slavlje! Ej, momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi to
puu s krme, za koje sam ikad uo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji
tako krivuda? Zacijelo je izgubio kormilo!
Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu
s teretom poplaenih konja na palubi te se trese i valja svojim
395

putem, tako se i taj stari kit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu,
te se gdjekad izvrtao na bolne bokove i pokazivao osakaeni patrljak
desne peraje, koji bijae uzrok to je tako vijugao po svojoj putanji.
Teko bi bilo rei je li u borbi izgubio tu peraju, ili je tako osakaen
doao na svijet.
Strpi se samo jo asak, starkeljo, pa u ti dobaciti zavoj za
ranjenu ruku! surovo klikne Flask, pokazujui na harpunski mrlin
kraj sebe.
Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! dovikne mu
Starbuck. Uprite jae, momci, ili e pasti Nijemcu u ake!
Svi se suparniki amci zajedniki usmjerili u istoj namjeri ba
prema toj veljoj ribi, jer nije samo bila najvea, pa stoga i
najvrednija, nego je taj kit bio i najblii, dok su ostali odmicali tako
brzo te se inilo kako bi se svaka hajka za njima zasad morala
izjaloviti. U tom trenutku Pequodovi lovci sunue pored onih triju
njemakih amaca koji su posljednji bili sputeni u more; zbog
velike prednosti u poetku, Derickov je amac jo vodio, premda su
mu se njegovi strani suparnici svakim asom sve vie pribliavali.
Bojali su se samo toga da bi on, ve tako blizu svome cilju, mogao
baciti harpun prije nego to bi ga oni uspjeli dostigi i prestii. A
sam Derick kao da je u to vrsto vjerovao, jer je ostalim amcima
ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.
Pseto pogano i nezahvalno! vikao je Starbuck. Ruga
mi se i izaziva me tom svojom prosjakom krabicom koju sam mu
napunio nema ni pet minuta! a onda e onim njemu svojstvenim
napregnutim aptom: Povucite, hrtovi moji! Za njim!
Ej, ljudi dovikivao je Stubb svojoj momadi znate li
to? Mojoj se savjesti protivi da pobjesnim, ama volio bih progutati
toga podlog vabu! Uprite! Zar da vas taj lupe tue? Je li vam
draga rakija? Ej, dakle, bavu prepeke za ponajboljeg meu vama!
Naprijed, neka prskaju ile! Zar baciste sidro te se ne miemo s
mjesta? Due mi, trava raste na dnu ove ajke: tako mi Gospoda,
jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismo pogodili! Pogledajte
onog vabu! Ukratko: hoete li rigati vatru ili neete?
O, pogledajte kako li se samo pjeni! izdirao se Flask
poskakujui amo-tamo. Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na
govedinu, lei kao klada! O, momci, hajde, poskoite! A za veeru
bit e utipaka i ostriga, peenih koljki i svjea peciva! Hajde,
hajde, poskoite, dat e nam sto baava ulja! Zar da ga sada
396

izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog vabu, oh! Zar neete
potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li trulei! Zar vam
vie nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisue dolara, ljudi,
banka, da, itava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde,
hajde! A to to sad radi taj vabo?
U tom se asu Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i
velike limenke ispred amaca koji su se pribliavali, imajui moda
pred oima dvostruki cilj: da otea svojim suparnicima
napredovanje i da u isti mah ekonomino povea brzinu svoga
amca uslijed nadiranja valova s krme.
Podmukli vapski galiot! kriknu Stubb. Zaveslajte,
momci, pa da poletimo ko pedeset tisua ratnih galija na kojima
brode sve sami crveni avoli! Ej, Tashtego, a to ti veli? Jesi li mi ti
ovo koji e prekinuti svoju kraljnicu na dvadeset i dva komada, a
sve u ast starog Gay-Heada? No, to kae?
Kaem, upri i raspali, kao avo! vrisnu Indijanac.
Bijesni i razjareni izazovom njemakog kapetana,
Pequodova tri amca potegoe sad gotovo usporedo, i tako
poredani sve su mu se vie pribliavali. Dok su se sva tri
predvodnika pribliavajui se plijenu drala vedro, nehajno i
junaki, tri su asnika ponosno stajala, podvikujui od vremena do
vremana svome veslau na krmi: Eno je gdje sada klizi! ivio
jasenov vjetar!
337
Dolje sa vabom! Zaplovi preko njega!
No poetni Derickov razmak bio je tako veliko te bi unato
njihovim junakim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla
pravedna kazna: neka rakovica
338
uhvatila se lopate na veslu srednjeg
veslaa. Dok se taj nespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a
pritom Derickov amac umalo to se nije prevrnuo, te je kapetan kao
izbezumljen grmio i sijevao na svoje ljude Starbuck, Stubb i
Flask vjeto su iskoristili tu priliku. Uz vrisak srnue smrtonosno
naprijed te ukoso zaobioe Nijemevu krmu. Jo samo asak, i sva
su se etiri amca nala dijagonalno poredana neposredno u kitovoj
brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.
Bio je to straan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo.
Kit je sad plovio pruene glave, mlazajui ispred sebe neprekinutim
i munim mlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom

337
Vesla su nainjena od jasenovine. Prev.
338
Japanska golema rakovica s ispruenim kracima velika je i do 5 m. Prev
397

u smrtnom strahu udarao ustranu. Tako je zanosei se sad na ovu,
sad na onu stranu, posrtao na svom krivudavom bijegu, i gotovo
svaki put kad bi razbio jedan val, grevito bi zaranjao pod vodu, ili
bi se izvrnuo ustranu, lomatajui prema nebu svojom jedinom
perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljena krila, koja je
prestraeno i isprekidano kruila zrakom i uzalud nastojala
izmaknuti razbojnikim jastrebima. No ptica ima glas i ona e
svojim tunim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga
golemog i nijemog morskog udovita bijae sputana i opinjena u
njemu; ono nije imalo glasa do hroptava itanja njegova trcala, te
mu je to davalo neizrecivo jadan i tuan izgled, dok je u divovskoj
trupini, u stranim eljustima i svemonoj repini bilo jo dovoljno
snage da zastrai i najodvanijeg ovjeka koji bi ga alio.
Videi sada gdje e za koji as Pequodovi ljudi pretei
njegov amac te mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odlui da
nasreu baci harpun na tako neobinu veliku udaljenost, jer je znao
da e mu ve idueg asa izmaknuti posljednja prilika.
No tek to je njegov harpuna ustao da udari, kadli sva tri tigra
Queequeg, Tashtego i Daggoo instinktivno skoie na noge i,
poredani dijagonalno, svi u isti mah uperie svoja koplja; baena
preko glave njemakog harpunaa, njihova se tri nantucketanska
eljeza zarinue u kita. Zasljepljujui oblak pjene i bijelog bijesa!
Kit u prvom bijesu sa tolikom snagom pojuri naprijed te sva tri
amca u neobuzdanom naletu udarie Nijemca u bok, da su i Derick
i njegov zapanjeni harpuna izletjeli iz svog amca, a suparniki
amci kliznue preko njih.
Ne bojte se, maslojee! viknu Stubb, pogledavi ih usput
kad je projurio pokraj njih poput munje. Odmah e doi po vas
da vas izbave! Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom
nekoliko pasa, bernardinaca, koji, kako znate, spasavaju zalutale
putnike! Hura! Tako se plovi! Svaki brodi, zraka sunca! Hura! Sad
promiemo ko tri limena kotlia privezana o rep pomahnitalog
kuguara!
339
To me podsjea na tilbury,
340
kad u nj upregne slona, pa
juri poljanom da bice frcaju! Ej, momci, al' postoji opasnost da i
sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, ba je tako ovjeku pri

339
Kuguar, planinski lav (lat.: Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz
porodice maaka, ivi u Americi. Prev.
340
Mala koija na dva kotaa. Prev.
398

dui kad odlazi u pakao, sve jurei nizbrdo beskrajnom nagnutom
ravnicom! Hura! Taj kit vozi potu Vjenosti!
Ali neman nije dugo jurila. Zau se iznenada hropac, i kit
buno zaroni. Stade kripa triju mrlina, koji su se sukali oko svojih
palaca tolikom snagom te se inilo da e zarezati duboke
ljebove, a harpunai, bojei se da e se zbog toga naglog ronjenja
ubrzo mrlini sasvim odmotati, uprijee svu snagu i sve znanje da
malo zadre bubnjeve koji su se puili, dok najposlije, zbog okomita
napona odozdo na olovom obloene palce na pramcu, odakle su
tri ueta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalo
to ne dooe pod vodu, dok su sve tri krme visoko strale u zrak. A
kako je kit ubrzo prestao roniti, amci ostadoe neko vrijeme u tom
stavu, sve u strahu da se ne utroi suvie mrlina, iako je poloaj bio
kritian. Premda su tako amci bivali vueni u vodu i propadali, to,
kako ga nazivaju, pridravanje, to potezanje otrim ekljunom,
potezanje ivog mesa s lea, esto tako izmui kita da izranja te se
suprotstavlja otrom koplju svojih dumana. No, i bez obzira na
opasnost samog pothvata, moglo bi se posumnjati je li taj nain
uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjeni kit postaje sve
iscrpljeniji to se dulje nalazi pod vodom. Valja naime znati da je s
obzirom na veliku povrinu, koja u potpuno izrasle uljeure iznosi
neto manje od 2000 etvornih stopa, tlak vode neobino velik. Svi
znamo kakav zaudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo
podnositi, tovie i ovdje, na povrju, na zraku a koliki je onda
teret na grbai kita, kojeg pritie stup oceana od dvjesto hvati! To u
najmanju ruku odgovara tlaku od pedeset atmosfera. Neki je
kitolovac izraunao da to odgovara teini od dvadeset ratnih
brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelom
posadom.
Dok su ta tri amca leala na lagano uzbibanoj puini,
gledajui dolje na njenu vjenu plavu hladovinu, ni krik se nije uo,
ni jecaj, ak ni najmanje nabiranje ili pak mjehuri da bi prsnuo iz
dubine. Zar bi onda ovjek s kopna mogao samo i pomisliti da se
ispod sve te tiine i blagosti gri i trza u samrtnoj borbi najstranija
morska neman? Nisi vidio ni osam ina okomitog mrlina na
pramcima. Zar se inilo vjerojatnim da je o tri takva tanka konopa
bio objeen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji se navija
svakih osam dana? Objeen? O to? O tri krhka amca. Je li to ono
bie o kojem se neko klikujui govorilo: Moe li naikati
399

njegovu kou ekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni ma ni
koplje, ni strijela ni oklop ne mogu mu nita; njemu je eljezo kao
pljeva, a elik kao trulo drvo; sulice ga nee potjerati, njemu su
ubojne sprave kao slama, i smije se baenom koplju!
341
Je li to ono
bie? To da je on? Jao, rijei se prorokove ne ispunie, jer unato
snazi od tisuu bedara u repini, taj je levijatan turio glavu ispod
itavih morskih bregova, da se skloni ispred Pequodovih osti!
Kad su sunane zrake toga popodneva ve ukoso padale po
puini, sjene to su ih tri amca bacala ispod povrine vjerojatno
bijahu tako duge i iroke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove
vojske. Tko bi mogao rei kako li su stravino izgledale u oima
nasmrt ranjenoga kita te tri crne uzbibane avetinje koje su lebdjele
nad njegovom glavom?
Pozor, ljudi! Mie se! viknu Starbuck, kad tri mrlina
odjednom trznue u vodi, tono prenosei do njih gore, kao
magnetinom icom, trzaje kitova ivota i smrti, tako da ih je osjetio
svaki vesla na svom sjeditu. as zatim popusti napon na tri
pramca, i amci poskoie uvis kao neka malena ledena santa, s koje
je gusti opor bijelih medvjeda otjeran u more.
Uvlai! Uvlai! uzvikao se Starbuck. Sad e izroniti!
Mrlini, koje as prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada
su u irokim brzim zavojima letjeli cijedei se natrag u amac, i
uskoro se kit probi kroz vodu za dvije brodske duine ispred svojih
hajkaa.
Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje
iscrpljen. U mnogih suhozemnih ivotinja postoje stanoviti zaklopci
ili ustave u njihovim ilama, koji se mahom zatvaraju kad su
ranjene, i krv je, barem donekle, zaustavljena u nekim pravcima. U
kita nije tako, jer je jedna od njegovih osobitosti da je u njega
sasvim nevalvularna
342
struktura krvnih ila, te i od tako malenog
uboda kao to je ubod iljka harpuna odmah zapone smrtonosno
krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je to pojaano jo i
velikim pritiskom vode duboko ispod povrine, njegov ivot istjee
u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni su
rezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te moe jo dugo

341
Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. Prev.
342
Valvula (lat.), ventil, ustava; nevalvularan organizam bez takva ventila.
Prev.
400

krvariti, kao to e za vrijeme sue jo dugo tei rijeka koja izvire iz
vrela negdje daleko u nevidljivim planinama.
Pa i sada kada amci nasrnue na kita, veslajui uz veliku
opasnost preko njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajui
koplja u njega, okruivali su ih mlazovi krvi iz novih rana
mlazovi koji su neprestano izbijali, dok je pravo trcalo na kitovoj
glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svoj stravini pljusak.
No iz toga posljednjeg oduka nije jo iktala krv, jer dotad nijedan
ivotni dio tijela nije bio ozlijeen. Njegov ivot tim se
znaajnim imenom naziva to mjesto bio je jo netaknut.
Kad su ga sada amci jo tjenje opkolili, sav se gornji dio
njegova trupa pruao pogledima napadaa kao i drugi dijelovi
tjelesine, koji obino ostaju sakriveni pod vodom. Vidjele se i
njegove oi ili, bolje rei mjesta gdje su oi neko bile. Kao to
nekakve udnovate hrpe izraslina izbijaju u kvrgastim dupljama i
najplemenitijeg posjeenog hrasta, tako su iz upljina u kojima su se
nekad nalazile kitove oi sada izbijale slijepe gomoljike, da je
pogled na njih izazivao uasnu samilost. No, tu nije bilo milosra.
Jer unato oronuloj starosti, unato onoj nemonoj jedinoj peraji i
slijepim oima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio
vesele svatove i ostale zgode to usreuju ljude, a isto tako da bi
sjajem ispunio dostojanstvene crkve, u kojima se propovijeda
bezuvjetna blagost i ljubav sviju prema svima.
Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujui jedan dio
nekakve udnovate pepeljaste otekline ili izrasline, u veliini
bushela
343
, a izrasle pri dnu slabina!
Lijepa bubuljica! usklikne Flask. Da ga samo jednom
bocnem ondje.
Nemoj, ostavi! viknu Starbuck. Nije to ovdje
potrebno! No, ovjeni je Starbuck zakasnio. U asu kad je Flask
zarinuo svoje koplje, mlaz gnoja briznu iz strane rane, i kit u
nepodnoljivoj boli i smrtnoj stravi stade izbacivati mlazove guste
krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepo oinu amac repinom te
zapljuti kiom krvi po ljudima svih triju posada, koji su ve
pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov amac, otetivi
pramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je ve tako iscrpljen od
gubitka krvi da se samo bespomono odvaljao od amca to ga je

343
Bushel, mjera za zapremninu, engleski vagan = 36.37 litara Prev.
401

razbio, leao je izvaljen na boinu, teko dahtao, nemono udarao
svojom okljatrenom perajom, a zatim se vie puta polagano
okrenuo oko sebe, poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvi uzgor
bijelu tajnovitost svog trbuha, prui se poput goleme klade i uginu.
Bio je vrlo turoban taj posljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka
nevidljiva ruka malo-pomalo oduzimala vodu snanom vodoskoku,
te bi uz napol uguene otune hropce mlaz bivao sve slabiji i manji
takav je bio i posljednji dugi samrtni mlaz kitov.
Dok su sve tri posade ekale da im se priblii brod, na trupini
se ubrzo poeli pokazivati znaci da e potonuti s netaknutim svojim
blagom. Po Starbuckovu nareenju, smjesta su na razliitim
tokama osigurali amce konopima, te ne proe dugo, a svaki se
amac pretvorio u bovu. Utonuli kit bio je uetima pridravan na
nekoliko ina ispod njih. Kad se brod pribliio, uzesmo kita tegliti
dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su ga privrstili najjaim
sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da e potonuti ne budu li
ga umjetno zadrali na povrini.
Tek to smo poeli komadanje i zasjekli ga svojim oljaama,
naosmo cijeli, hrom izgrieni harpun koji se bio ulegao u meso
nie one otekline koju smo prije opisali. No, esto nalazimo krnjatke
harpuna u trupinama uhvaenih kitova, a meso je na tim mjestima
sasvim zdravo i zaraslo, i nema nikakve otekline. I zato je s nekih
drugih uzroka morala nastati ona gnojna rana koju smo prije
spomenuli. No, jo je udnije bilo to smo nedaleko od harpuna
nali kameni iljak koplja oko kojeg je meso bilo sasvim zaraslo.
Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Moda ga je bacio neki
Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego to je Amerika
bila otkrivena?
Ne moe se rei kakvih bi se jo sve uda moglo pronai
prekapajui po toj golemoj zbirci. No, valjalo je obustaviti sva
daljnja pronalaenja i otkria, jer se brod kao jo nikad dotad
nakosio i polegao ustranu, kako je kitova trupina sve jae potezala
brod k sebi, tonui sve dublje, polako ali nezaustavno. No ipak je
Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do kraja istrajao, i to doista
tako uporno i odluno, te kad je brodu ve prijetila opasnost da se
prevrne, jo je grevito drao i nije isputao plijena. A kad je dana
zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance
i konope da ih nikakvom silom nije bilo mogue skinuti s bitava o
koje bijahu privrene. A za to je vrijeme na Pequodu sve bilo
402

nahero. Kad bi ovjek htio prijei na drugu stranu palube, bilo je to
kao da se penje po strmu krovu kakve kue sa iljatim zabatima.
Brod je stenjao i uzdisao. Mnoge su intarzije po rubnjaku i u
kajitama iskoile iz svog okvira zbog neprirodnog iskretanja.
Uzalud su nastojali da lance pralicama
344
i eljeznim motkama
odignu i otkvae s bitava: kit je sada ve toliko utonuo da se njihovi
uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da su svakim
asom nove tone teine dodavane gomili koja je tonula, i brod samo
to se nije prevrnuo.
Podr', podr' samo jo malo, hoe li? vikao je Stubb
prema trupini. to si toliko vraki navalila da zagnjuri! Sto mu
gromova, ljudi, valja da se prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne
vrijedi odizati lance! Ustranu s tim vaim pralicama! Ne pomae!
Jedan od vas bre-bolje po molitvenik i noi, pa da presijeemo
veliki lanac!
Noi? Aha, evo! kliknu Queequeg, pa dohvati teku
tesarsku sjekiru, nae se kroza slapnicu
345
i poe udarati elik o
eljezo najdebljim sidrenim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre
vrcnule na sve strane, a silna napetost dovri ostalo uz uasan
prasak: odjednom prsnue sve veze, brod se uspravi, a mrcina
potonu.
Vrlo je udno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno
usmrena uljeura nezaustavljivo potone, ali jo se nijedan kitolovac
nije time poblie pozabavio. Obino pluta uginula uljeura s
velikom lakoom, a pritom joj je bok ili trbuina jako uzdignuta nad
povrinom. Kad bi tako tonuli samo kitovi koji su stari, mravi
stvorenja, kojima je dotuilo ivjeti, kitovi kojima su splasnule
naslage tustila, a kosti im teke i nemone od kostobolje , onda
biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrok to tonu,
njihova neobina specifina teina i nedostatak spomenute tvari koja
ih dri na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i
ivotne snage, prepuni ivotne radosti i proeti snagom za junake
pothvate i te mlade i ilave delije, usprkos svojim debelim
platevima svjeeg tustila, kad poginu nasilnom smru u cvatu svoje
mladosti, ponekad potonu.

344
Drvene motke za okretanje runom snagom. Prev.
345
Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku, kojih se vrataca otvaraju samo
van, te kad val preplavi palubu, voda moe kroz njih istei. Prev.
403

No ipak valja rei da e ta sudbina rjee snai uljeure negoli
bilo koju vrstu ostalih kitova. Na jednu uljeuru koja tako potone
dolazi dvadeset obinih kitova. Uzrok tome lei bez sumnje u
injenici to obini kit ima vie kostiju. Ve su same njegove
aluzine
346
katkad tee od jedne tone, a taj teret uope ne pritie
uljeuru. No ima sluajeva kad se nakon nekoliko sati ili dana
potonuli kit ponovno die i pluta na povrini jo sigurnije negoli za
ivota. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvaraju plinovi, i
kit se napue do prekomjerne veliine, pretvori se u neku vrstu
ivotinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod
sobom. U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit
daje znakove da e potonuti, odmah privrste za nj plutae s dugim
konopima, pa kad tjelesina zae pod vodu, znaju gdje e je traiti
kad opet izroni na povrinu.
Uskoro poto je naa uljeura potonula, javljale su strae s
Pequodovih jarbola da Djevica opet sputa svoje amce u more,
premda je jedini kit koji je u daljini mlazao bio peraja koji
pripada onoj vrsti kitova to se zbog njihove silne brzine plivanja ne
mogu uloviti. No perajaev je mlaz toliko slian uljeurinu
brizganju da ga nevjeti kitolovci esto zamjenjuju. Prema tome
Derick je sada sa svojom druinom jurio za kitom kojemu se ovjek
ne moe pribliiti. Djevica je razapela sva svoja jedra i kliznula za
etiri svoja neiskusna amca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko
u zavjetrini, jo uvijek u lovu, hrabre i pune nade.
Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo perajaa i
mnogo takvih Dericka!

346
Usi. Prev.
404

82. AST I SLAVA KITOLOVA
Ima stanovitih pothvata u kojima je brian nered jedina prava
metoda.
to se vie zadubljujem u probleme kitolova, istraujui i sam
njegov postanak, sve to vie na mene djeluje njegova velika estitost
i starina, a pogotovu kad za tih istraivanja nailazim na svu silu
polubogova, heroja i proroka sviju vrsta koji su svaki na svoj nain
pridonijeli njegovu upoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na
samu pomisao kako i ja, premda samo u podreenom svojstvu,
pripadam tako slavnom bratstvu.
Zeusov sin, dini Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vjenu slavu
naeg zanimanja budi reeno da prvi kit na kojeg je navalila naa
bratovtina nije bio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteko
doba naeg zvanja, kad smo se laali oruja samo zato da
priskoimo u pomo. nevoljnima, a ne da punimo ljudima uljenke.
Svakom je znana ona pria o Perzeju i Andromedi: ljupka kraljevna
Andromeda bijae pripeta za hrid na morskoj obali, i ba u asu kad
se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustraivi Perzej, knez
svih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i
uze je za enu. To je bio divan artistiki pothvat kako bi ga
dandanas samo malo koji harpuna mogao izvesti, pogotovu to je
Levijatana usmrtio jednim jedinim udarcem. I neka nitko ne
posumnja u istinitost te davne prie, jer su u starodrevnoj Joppi, u
dananoj Jaffi, na obali Sirije, stoljea i stoljea u jednom od
poganskih hramova uvali golemi kostur nekog kita koji je po
legendama toga grada kao i po tvrenju svih njegovih stanovnika
identian s kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su
Rimljani zauzeli Joppu, pobjedonosno ponijee taj kostur u Italiju. A
najudnovatija i upadljiva u toj prii jest injenica to se Jona na
svoju plovidbu ukrcao ba u Joppi.
Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slina uvena
pria o svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista
posredno iz nje i izvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio kit, jer se u
mnogim starim ljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. Nalik si na
lava vodenoga i na morskoga zmaja, veli prorok Ezekijel, po emu
se jasno vidi da je pritom mislio na kita, a u nekim se prijevodima
Biblije i spominje upravo ta rije. Osim toga, slava junakoga
405

svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvao na borbu kakva
obinog kopnenog gmaza umjesto to je zametnuo borbu s golemom
nemani iz morskih dubina. Svaki ovjek moe ubiti zmiju, ali samo
jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junako srce da se
odvano uhvate ukotac s kitom.
Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan
taj prizor, jer premda je ta ivotinja s kojom se sukobio taj srani
kitolovac iz starine prikazana nejasno u obliku adaje, i premda se
borba zbiva na kopnu te je svetac zajahao konja, ipak treba imati na
umu veliko neznanje onog doba i injenicu da umjetnici nisu
poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati na umu da je kit svetog
Jurja, ba kao i u Perzejevu sluaju, mogao dogmizati iz mora na
obalu, a ivotinja to ju je sveti Juraj jahao mogla je biti velik tuljan
ili mor. Ako vam je sve to na umu, nee vam se initi
nevjerojatnim da se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s
pradavnim slikama tog prizora, i uvidjet ete da takozvana adaja
nije nita drugo do levijatan glavom. Stavimo li tu legendu pred
nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi je snai ona ista sudbina koja je
snala filistejskog kumira po imenu Dagon, koji je bio riba, zvijer i
ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetni koveg Izraelaca,
otpala mu konjska glava i ape, te ostade samo riblji trup.
347
I tako je
jedan od naega dinog bratstva jedan od prvih kitolovaca
ujedno i zatitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunai s
potpunim pravom morali postati lanovi slavnog Reda Sv. Jurja. I
zato neka nijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo
nijedan, usuujem se kazati, nije nikad imao nikakve veze s
kitovima, kao njihov veliki zatitnik) ne pogleda s prezirom na
kojeg Nantucketanca, jer mi, unato svojim vunenim haljetcima i
nakatranjenim hlaama, imamo vee pravo da nosimo odlije Sv.
Jurja negoli oni.
Bi li Herakla trebalo uvrstiti u nae redove, o tome sam dugo
razmiljao i dugo nisam doao do konanog zakljuka, jer iako je
prema grkoj mitologiji toga Crocketta ili Carsona
348
staroga vijeka
toga junakog izvritelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te
ga izbljuvao, ipak ostaje nerijeeno pitanje da li ga sama ta injenica

347
U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6.) Prev.
348
David Crockett (1786.-1836.), uveni ameriki borac graniar, lovac i
politika figura iz Tennesseeja, ubijen u teksakoj obrani Alama. Cristopher Carson
(1809.-1868.), ameriki borac graniar i istraiva amerikog Zapada. Prev.
406

ini kitolovcem. Nigdje se ne spominje da je on zaista harpunirao
velju ribu, ukoliko to nije uinio iznutra. Njega bismo
meutim mogli nazvati nehotinim kitolovcem, jer je kit njega
ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga traim da i on bude
jedan od naih.
I najbolji proturjeni autoriteti smatraju da je ta grka legenda o
Heraklu i kitu proizala iz jo starije hebrejske legende o Joni i kitu,
i obratno; svakako su obje prie veoma sline. Pa ako svojatam
poluboga Herakla kao lana naeg bratstva, zato da ne bude tako i s
prorokom Jonom?
No, ne obuhvaaju itav spisak naeg reda samo junaci, sveci,
polubogovi i proroci. Jo nismo ni spomenuli ime velikog metra
naega reda! Jer poput gordih kraljeva davnih vremena, i nae
bratstvo vue lozu nita manje ve od samih velikih bogova. Sada
treba spomenuti i onu divnu istonjaku priu iz Shastera, svete
knjige hunduizma priu o svemonom bogu Vinu, koji je jedno
od triju lica hinduskog boanstva, priu po kojoj je taj isti
boanstveni Vinu na Gospodar Vinu koji je po svojoj prvoj
zemaljskoj inkarnaciji izluio kita od svih ostalih ivotinja i uinio
ga svetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam
Shaster, odluio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta
ponovno stvori taj na svijet stvorio je boga Vinu da upravlja
tim djelom. No ini se da je za to ponovno stvaranje svijeta bilo
prethodno potrebno da Vinu proui one tajanstvene knjige, zvane
Vede, koje su kanda sadravale neto kao praktine pouke i savjete
za mlade arhitekte. A te su Vede poivale na dnu morskom, i zato se
Vinu utjelovio u kitu, zaronio do najveih dubina i iznio te svete
knjige. Nije li, dakle, taj Vinu bio kitolovac, ba kao to se ovjek
koji jae konja zove konjanik?
Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Vinu! Evo velianstvenog
imenika lanova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovakog moe na
elo popisa svojih lanova staviti tako slavna imena?
407

83. J ONA U POVI J ESNOM OSVJ ETLJ ENJ U
U prijanjem smo poglavlju spomenuli priu o Joni i kitu. Ipak
neki Nantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priu. No bilo je i
nekoliko skeptinih Grka i Rimljana koji su, izdvajajui se od
pravovjernih pogana svoga doba, sumnjali u istinitost prie o
Heraklu i kitu, kao i prie o Arionu i Dupinu.
349
No ta tradicija nije
zbog te njihove sumnje postala ni vie ni manje vjerojatna.
Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag Harbora
posumnjao u vjerodostojnost te hebrejske prie bijae ovaj: on je
imao jednu od onih udnih, starinskih Biblija, ukraenu neobinim i
neuvjerljivim bakrorezima. Jedna od tih slika prikazivala je Jonina
kita sa dva trcala u glavi a na tu osobinu nailazimo samo u
stanovite vrste levijatana (u obinog kita i njegovih podvrsta), i ba
za njega ribari govore da bi se i emikom udavio, jer mu je
drijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb ve unaprijed
smiljen odgovor. Nije potrebno, natuknut e biskup, da vjerujemo
kako je Jona pokopan u kitovoj trbuini, nego treba zamisliti kako se
prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To se
tumaenje dobriine biskupa ini dovoljno razloitim, jer, istina je, u
usta obinog kita stalo bi nekoliko kartakih stolova i svi bi se
kartai mogli ondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi
se zavaliti u jedan od njegovih upljih zuba, no, ako promislimo,
obini kit nema zuba.
Drugi razlog s kojeg je Sag Harbor (jer tako su svi zvali toga
starkelju) tvrdio da ne moe vjerovati u istinitost te prorokove
pustolovine bijae taj to mu nikako nije bilo jasno kako su na
utamnienog proroka djelovali kitovi eluani sokovi. No ovaj
prigovor takoer otpada, jer neki njemaki egzeget
350
dri da je Jona
po svoj prilici naao utoite u plutajuoj tjelesini uginula kita
ba kao to su francuski vojnici za vrijeme rata u Rusiji svoje

349
Arion, grki pjeva i glazbenik, osniva ditirambnih korova iz kojih je
nastala grka tragedija, ivio je u 6. st. pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato
obdaren, kao pobjednik na pjevakom natjecanju vraao iz Italije, mornari ga
naumie ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoi u more, a spasi ga jedan od dupina koji
su dohrlili do broda i sluali njegov pjev. Arion uzjae dupina i sretno stigne natrag u
Korint. Prev.
350
Tuma Biblije. Prev.
408

uginule konje pretvarali u atore u koje bi se onda potrbuke
zavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije
objanjavaju da se Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je
pobjegao iz Jaffe, spasio na nekakvu drugom brodu koji je upravo
prolazio, a kojemu je pulena bila izraena u obliku kitove glave, na
to bih ja nadovezao jo i to kako se taj brod moda zvao Kit, kao
to danas ima brodova koji su krteni imenom Morski pas,
Galeb ili Orao. Ima i podosta uenih egzegeta to tvrde da je kit
koji se spominje u knjizi proroka Jone, samo nekakav pojas za
spaavanje, zrakom napuhana vrea do koje je Jona doplivao i tako
izmakao smrti u moru. I tako su siromaka Sag Harbora sa svih
strana satjerali u kripac, pobijajui svaku njegovu tvrdnju i sumnju.
Ali jo ga je neto drugo podravalo u njegovoj nevjerici, a to je,
ako se ne varam, bilo ovo: kit je Jonu progutao negdje na
Sredozemnome moru, a nakon tri dana izbacio ga iz svoje nutrine
blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjesta ima mnogo vie od
tri dana putovanja od najblie toke mediteranske obale. Kako je to
bilo mogue?
Nije li, meutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao
iskrcati proroka na kopno, nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s
njim oploviti Rt dobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz
itavo Sredozemno more i put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga
mora. Na takvu je putovanju valjalo oploviti cijelu Afriku u tri dana,
a da i ne govorimo o vodama Tigrisa blizu Ninive, koje su odve
plitke a da bi bilo koji kit u njima mogao plivati. Osim toga, da je
Jona ve u ono doba oplovio Rt dobre nade, to bi oduzelo slavu
otkria Bartolomeju Diazu,
351
slavnom otkrivau velikog Rta, i
moderna bi povijest bila natjerana u la.
No svi ti smijeni razlozi starog Sag Harbora samo su
pokazivali glupu oholost njegova razuma a to treba pokuditi
pogotovu kada se zna da je bio gotovo sasvim neuk, te je napabirio
samo ono malo znanja to ga bijae stekao od sunca i mora. Sve to,
rekoh, pokazuje samo njegovu ludu, bezbonu oholost i naprasitu i
avolsku pobunu prema veleasnom sveenstvu. Neki je portugalski
katoliki sveenik naime, ba tu pomisao da je Jona putovao u
Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao dolinim uvodom u samo ono

351
Bartholomeu Diaz (1450 - 1500), portugalski pomorac koji je godine 1486.
dopro dalje od Rta Dobre Nade. Prev.
409

veliko udo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, i
neobino prosvijeeni Turci i danas jo pobono vjeruju u povijesnu
istinitost te prie o Joni. A prije kakva tri stoljea neki je engleski
putnik pisao u starim Harrisovim Putovanjima o nekoj turskoj
damiji, sagraenoj u poast proroka Jone, u kojoj je bila udesna
svjetiljka to je gorjela bez i jedne kapi ulja.
410

84. GAANJE KOPLJEM
Da bi se lake i bre okretale, osovine kola podmazuju se, a u
gotovo istu svrhu poneki kitari slino postupaju i sa svojim
amcima: nauljuju dno. Nema sumnje da taj postupak niti moe
uditi niti pak biti od neke velike koristi. Kako se voda i ulje
odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to je svrha toga
podmazivanja da amac lake i bre klizi po vodi. Queequeg je
vrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra,
uskoro poto nam je nestao iz vida njemaki brod Jungfrau ili
Djevica, s naroitom se panjom prihvatio toga posla. Puzao je
ispod dna svoga amca, to je visio nad brodskim bokom, i utirao
ulje, kao da marljivo nastoji da iz elave kobilice amca naraste
kosa. inilo se da radi pokoravajui se nekom osobitom
predosjeanju. Dogaaji su pokazali da je bio u pravu.
Oko podneva pokazae nam se kitovi, no tek to je brod
zaplovio prema njima, zamaknue i udarie u bijeg, kao Kleopatrine
galije nakon bitke kod Aktiona.
352

amci su unato tome nastavili hajku, a predvodio ih je Stubb.
Uz veliki napor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun,
ali ranjena neman nije zaronila, ve je nastavila svoj horizontalni
bijeg jo bre. Harpunski se mrlin u toj neprekidnoj napetosti morao
prije ili kasnije neizostavno iupati. Trebalo je kita u bijegu
usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeli izgubiti. No kit je tako brzo i
bijesno plovio te amcu nije bilo mogue da se primakne njemu uz
bok. to je, dakle, preostalo?
Od svih udesnih vjetina i izuma, majstorija, domiljatosti i
bezbrojnih prepredenih doskoica kojima se stari i iskusni kitolovci
tako esto moraju sluiti, nijedna ne nadmauje ono divno baratanje
kopljem nazvano gaanje kopljem. Nema te maevalake
vjetine, ni sabljom, ni maem, koja bi se mogla s time mjeriti. Tom
se vjetinom kitolovac slui samo onda kad se kakav stari, okorjeli
kit dao u nepovratan bijeg. To je znaajan i slavan pothvat, zbog

352
Kod Aktiona (Grka) dolo je do odsudne pomorske bitke izmeu
Oktavijana i Antonija (godine 31. pr. Krista), koju je Antonije zametnuo po nagovoru
svoje ljubavnice, egipatske kraljice Kleopatre. Tek to je Oktavijan prodro u redove
Antonijevih brodova, Kleopatra je pobjegla sa svojim brodovljem to ga je drala iza
bojne linije. Prev.
411

izvanredne udaljenosti na koju se dugako koplje mora tono baciti,
a iz amca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza. Kopljaa
zajedno s otricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a puno je tanja
od kopljae na harpunu, a i nainjena je od lake grae: borovine. O
drak je privrena tanka uzica, zvana poteg, koja je podugaka,
jer se njome koplje poslije hitca opet potee k ruci.
Prije nego to nastavimo, vano je spomenuti da se i harpunom
moe gaati isto kao i kopljem, samo to se to malo kada ini, a kad
se i baci, vrlo rijetko uspije, jer je harpun krai i tei od koplja, i to
uvelike smeta bacau. I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj
plijen, pa se tek onda odvae na gaanje kopljem.
A sad pogledajte Stubba, ovjeka koji je zbog svoje vesele i
promiljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim
asovima bio osobito podesan da se istakne u gaanju kopljem.
Pogledajte ga samo! Stoji uspravno na nemirnom pramcu amca to
juri. Kit koji tegli njegov amac, zavijen pjenom, nalazi se kakvih
etrdeset stopa pred njim. Baratajui vjeto kopljem, omjeri dva-tri
puta pogledom po duljini, da se uvjeri je li ga tono izravnao, i, sve
zvidei, prebire drugom rukom smotak potega kako bi njegov
slobodni kraj vrsto zadrao u aci, ostavljajui ostatak
nepreprijeen. Tada, drei cijelo koplje ispred sredine svog pojasa,
uperi ga na kita i niani, stiui mu akom donji kraj, a podiui
prednji, sve dok se oruje ne uspravi, divno uravnoteeno na
njegovu dlanu, petnaest stopa u visini. U tom asu podsjea vas na
onglera koji balansira neku dugaku motku na svojoj bradi. A u
sljedeem trenutku, neopisivo brzim pokretom, blistavi elik u
velianstvenom luku presvodi zapjenuani razmak i zarije se u
jezgru kitova ivota. I namjesto bjeliaste pare, iz kitova trcala
iknu crveni mlaz krvi.
Odepismo bure! bukne Stubb. Danas je dravni
blagdan: iz svih vodoskoka mora pljutati vino! Eh, volio bih da je
to stari whisky iz Orleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka
Monongahela! Tebe bih onda, Tashtego, sokole, postavio s
gostarom ispod mlaza. I svi bismo se naokolo ponapili! Due mi,
skuhali bismo pun u samu njegovu trcalu, i iz toga ivog vra
nasrkali se vatrene tekuine!
I sve tako, u ali i u smijehu, vjeti se hitci ponavljaju i koplje
se opet vraa u ruku svoga gospodara, poput hrta, drana vjetom
rukom. Dolazi posljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski
412

mrlin poputa. Koplja, spustivi se na krmu, skrsti ruke i nijemo
gleda kako grdosija umire.
413

85. VODOMET
est tisua godina a nitko ne zna koliko milijuna stoljea
prije toga! gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po
svim beskrajnim morima svijeta, zalijevajui i prskajui vrtove
dubine, kao iz kanti za zalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko
minulih stoljea tisue su kitolovaca dolazile u neposrednu blizinu
tih kitovih vodometa te promatrale izbliza igru i prskanje bijelih
mlazova i unato svemu tome ipak je sve do ovoga
blagoslovljenog asa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest
sekunda poslije podne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao
nerijeen problem jesu li ti kitovi vodometi zaista voda ili samo
para, a to je svakako vano.
Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa jo nekoliko
zanimljivih problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme
perajara posebnim ureajem svojih krga prima zrak uglavnom u
elementu u kojem pliva i gdje ga uvijek ima, pa bi prema tome sle
ili bakalar mogli ivjeti pod vodom i sto godina a da ni jedanput ne
izrone glavom iznad povrine. No u kita je unutarnji sastav drukiji,
kit ima prava plua, ba kao i ovjek, i moe ivjeti samo diui ist
zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba da periodiki posjeuju
gornji svijet. No kit nikada ne moe disati na usta, jer kad pliva
normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod povrine
vode, i to je jo vanije, dunik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima.
Ne, on die samo kroz oduak, a taj mu se nalazi navrh glave.
I stoga mislim da ne grijeim kad kaem da je disanje ivotna
nunost za svaki ivi stvor, utoliko vie to pri disanju izvlai iz
zraka stanovite elemente, koji, doavi u dodir sa krvlju, daju toj
krvi u isti mah ivotnost, ivotni princip, sam ivot. Kada tako
kaem, mislim da ne grijeim, premda sam se pri toj tvrdnji posluio
moda ponekim suvinim znanstvenim izrazom. Kad bi, dakle,
ovjeja krv mogla biti jednim udisajem zasiena, ovjek bi i
zaepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a to
znai da bi mogao ivjeti i bez disanja. Ma kako se to inilo udnim,
savreno je tako i u kita, koji po cio sat i vie boravi pod vodom
(kad poiva na morskom dnu) a da pritom ne udahne ni malo zraka,
jer, kako znate, on nema nikakvih krga. Kako je to mogue?
Izmeu rebara i s obje strane hrptenjae ima itav labirint cjevastih
414

sudova koji su u asu kad kit zaroni sasvim nabrekli od oksidirane
krvi. I stoga kit itav sat ili vie, tisue hvati u moru, nosi sa sobom
rezervni viak vitalnosti, ba kao to deva u pustinji, gdje nema ni
kapi vode, nosi sa sobom zalihu pia u svoja etiri rezervna eluca.
Spomenuti labirint anatomska je injenica o kojoj nema rasprave, a
da je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita,
to je meni jo jasnije kad pomislim na inae neobjanjivu upornost s
kojom levijatan dolazi na povrinu, da se ispue, kako kitolovci
kau. Evo to mislim: kad uljeura ispliva na povrinu, nesmetana i
neprogonjena, ostat e na zraku tono onoliko vremena koliko svaki
put ostaje prilikom svojih ostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da
ostaje jedanaest minuta i da za to vrijeme sedamdeset puta izbaci
svoj mlaz, to jest da sedamdeset puta udahne, i tada, kad
ponovno izroni, ostat e na zraku tono na minutu sve dok opet ne
udahne sedamdeset puta. No ako ju ovjek prestrai nakon nekoliko
njenih udisaja, te ona mora zaroniti uvijek e nanovo izroniti da
nadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navri svoju
potpunu mjeru od sedamdeset udisaja, ona e ostati pod vodom
onoliko vremena koliko obino ve ostaje. Upamtite, kako god je
kod raznih kitova taj broj razliit, on je postojan. A zato bi se kit
tako strogo pridravao toga svog ispuhavanja ako ne stoga to
mora napuniti svoje rezervoare zrakom prije nego to konano
zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljive potrebe da
izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim sluajnostima i nesreama
prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mree kojima bi kita mogli
uloviti kad plovi do tisue hvati duboko ispod suncem obasjane
puine. Upamti, love, da ti nije tvoja vjetina omoguila pobjedu
nad kitom, nego njegova prirodna potreba da izranja na povrinu!
ovjek mora neprestano disati a jedan njegov disaj moe
mu posluiti samo za dva-tri otkucaja srca, i zato to god on
radio, bio on budan, ili spavao mora disati ili umrijeti. No
uljeura die samo tijekom jedne sedmine svoga vremena, moemo
rei samo jedan dan u tjednu.
Rekosmo ve da kit die kroza trcalo, no kad bismo s
potpunim pravom toj tvrdnji mogli dodati jo i to da je mlaz
izbaena zraka pomijean s vodom, onda bismo ujedno doznali i
razlog zato mu je njuh sasvim zakrljao, jer jedini njegov organ
koji je barem donekle nalik na nos, to je njegovo trcalo, a kako je
taj organ toliko optereen sa dva elementa vodom i zrakom ne
415

moe se oekivati da ima jo i sposobnost njuha. No budui da je
kitov bijeli mlaz to ga izbacuje iz trcala bio on voda ili para
jo nerijeena tajna,
353
mi u tom smislu ne moemo nita ustvrditi
apsolutno sigurno. Jedno je meutim sasvim sigurno, kit nema
njuha. A i to e mu njuh? U moru nema ni rua, ni ljubica, ni
kolonjske vodice.
Budui da kitov dunik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u
trcalo, a taj dugaki prokop nalik na veliki kanal Erie ima u
sebi nekakve ustave, koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadre zrak
u tijelu, a u isti mah sprijee prodiranje vode ta je neman ujedno i
nijema, ukoliko je ne elite uvrijediti i ustvrditi da, kad onako
udnovato klopoe, govori kroz nos. Ali, pitam vas: to bi nam kit i
imao rei? Rijetko sam kad upoznao velika i umna ovjeka koji je
imao to kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen da neto muca, da
bi se nekako prehranio. O, sva je srea to ljudi umiju tako dobro
sluati!
Uljeurin kanal trcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i
izbacuje zrak, a poloen je du nekoliko stopa horizontalno, ispod
gornje povrine glave, i vie na jednu stranu, te je prema tome udno
nalik na plinske cijevi koje se u gradovima provlae s jedne strane
plonika, ukopane u zemlju. A opet nam se namee pitanje nije li ta
plinska cijev ujedno i vodovodna cijev, drugim rijeima: je li mlaz
koji uljeura izbacuje samo para, dakle izdisani zrak, ili je taj
izbaeni mlaz pomijean s vodom koja je ula na usta i sada je opet
putena kroza trcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana
s kanalom trcala, ali nipoto nije dokazano da taj kanal slui svrsi
da izbacuje vodu kroza trcalo, za to bi se najvea potreba ukazala
samo onda kad bi kit, hranei se, sluajno gutao i vodu. Ali se
uljeurina hrana nalazi duboko ispod povrine vode, i tu ne bi mogla
mlazati sve kad bi i htjela. Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza
sa satom u ruci, u asovima kad je nitko ne uznemiruje, vidjet ete
kako postoji savren sklad izmeu vremenskih razmaka njenih
mlazova i njena disanja.
No emu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno to misli!
Vidio si kita kako mlaza, pa nam sada reci to je taj mlaz. Ili moda
ne umije razlikovati vodu od zraka? Gospodine dragi, u ivotu nije

353
Njemaki zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su
bijeli mlazovi to ih kit izbacuje kroza trcalo, zgusnuta para. Prev.
416

tako lako objasniti i utvrditi ba ono najednostavnije. Uvidio sam da
su te najjednostavnije stvari obino i najzamrenije. A to se tie
kitova mlaza, mogu vam rei samo toliko da neete ni onda savreno
jasno znati od ega se sastoji, sve ako i prtao po vama.
Srednji je dio njegove jezgre zastrt snjenoblistavom
maglicom, pa kako ete onda znati prti li s njega voda kad se kitova
tjelesina, kad god joj se pribliite da biste to bolje vidjeli trcalo,
uvijek valja i baca, te sa svih strana zapljuskuje voda? A kad biste u
tom trenutku pomislili da ste zaista ugledali nekakve kapljice na
njegovu trcalu, kako ete znati nije li to para koja se zgusnula u
kapi? Ili, kako ete znati nisu li to one iste kapljice koje su zaostale
u pukotini trcala to je izdubeno navrh kitove glave? Jer i onda kad
pliva kroz podnevnu tiinu uspavane puine, s uzdignutom grbom
koju je osuilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi
kao neko malo korito s vodom, kao to ete za sunane pripeke
ponekad na peini ugledati udubljenje ispunjeno kinicom.
Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odve radoznao i
nastojao prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu nita
koristilo da ba i zaviri u nj i prisloni na nj lice. ovjek ne moe s
vrem u ruci poi na taj izvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad
ve doe u laki dodir s vanjskim, magliastim pramenjem mlaza,
kako to esto i biva, jetka mokrina tog isparivanja oprljit e mu
kou. Poznavao sam ovjeka koji je doav u jo blii dodir s tim
mlazom, ne znam da li radi nekakva znanstvenog istraivanja ili s
nekih drugih razloga oprljio kou na licu i na rukama. Kitolovci
zato vjeruju da je taj mlaz otrovan, pa mu se nastoje ukloniti. Jo
neto: uo sam i ja u to pomalo i vjerujem da ovjek obnevidi
kad mu taj mlaz udari ravno u oi. I meni se ini da je za istraivaa
najpametnije okaniti toga smrtonosnog mlaza.
Iako ne moemo nita dokazati ni utvrditi, ipak moemo
postaviti nekakvu hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije
nita drugo nego magla, zgusnuta para. Do tog sam zakljuka, uz jo
neke druge razloge, doao razmiljajui o uzvienoj gordosti koja
proima uljeuru. Ja je, naime, ne smatram obinim i jednostavnim
stvorenjem, jer je neoboriva injenica da je nikad ne nailazimo u
pliinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove. Ona je i velika i
dubokoumna. A vrsto sam uvjeren da se s glava svih velikih i
dubokoumnih bia, kao to su Platon, Piron, avo, Jupiter, Dante
itd., uvijek die i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima
417

kad zaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o
Vjenosti, iz nekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba
opazio kako se ondje odrazuje udno treperenje neke maglice u
zraku iznad moje glave. Drim da e za tu pretpostavku kao jo
jedan dokaz posluiti i to to mi je, kad sam se zadubio u misli, kosa
bila neprestano vlana, a prije toga popio sam est zdjelica vrueg
aja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, indrom pokrivenim krovom
moje potkrovnice.
I tako se plemenito uzdie na pojam o silnoj maglovitoj
nemani kad je gledamo gdje sveano plovi sred tiine tropskog
mora. Njena golema blaga glava, natkrivena baldahinom od pare,
zadubljena je u neobjanjiva razmatranja, a ona para kako ete je
koji put ugledati, ukraena je dugom, kao da su sama nebesa stavila
svoj peat na njene misli. Jer duga, kao to znate, ne protee svoj luk
po vedru nebu, ve osvjetljava samo paru. I tako kroz debelu maglu
mranih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosja boansko shvaanje
te moju maglutinu obasja nebeskom zrakom.
I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi
poriu; no, sumnjali ili poricali, nae se i ponetko u koga ima i
intuicije. Sumnje u sve zemaljsko, a shvaanje poneega nebeskog
to je onaj savez koji ne stvara ni vjernika ni nevjernika, ve
ovjeka koji na obojicu gleda jednakim oima.
418

86. REPI NA
Drugi su pjesnici ve izrekli pohvale blagim oima antilopa i
krasnom perju ptice koja nikad ne slijee.
354
Ja, manje uzvien i
manje nebeski, opijevam kitovu repinu.
Raunajui da se repna peraja jedne goleme uljeure poinje na
mjestu gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona
samom svojom gornjom povrinom obuhvaa prostor od najmanje
pedeset etvornih stopa. Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u
dva iroka, vrsta, plosnata ogranka ili lopate, koje se postupno
stanjuju dok ne dosegnu tankou manju od jednoga palca. U
voritu se te dvije lopate dijelom poklapaju, a onda razilaze i
raljaju, svaka na svoju stranu, poput rairenih krila, ostavljajui
izmeu sebe iroku prazninu. Nema toga ivog stvora u kojeg bi se
linije ljepote savrenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih
lopata. U sasvim izrasla ribaka irom ispruena repna peraja
nadmait e i dvadeset stopa.
Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno
salivenih ilavih tetiva, no zareete li u nj, opazit ete da se sastoji
od triju sasvim jasno vidljivih naslaga: gornje, srednje i donje.
Vlakna gornje i donje naslage duguljasta su i vodoravno poloena,
dok su ona u sredini okratka i ukri prepletena s vanjskom
naslagom. Ta tropletna graa daje toj repini snagu ba koliko i sve
ostalo. ovjek koji prouava zidine starih Rimljana naii e na
udnu usporedbu u srednjem sloju onih divnih graevina starine u
tankim slojevima crepova koji se naizmjence provlae izmeu
slojeva kamena, to je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj vrstoi
toga zida.
No, kao da mu ta silna snaga, usredotoena u samoj tako
ilavoj i pruivoj repini, nije dovoljna itava je levijatanova
tjelesina isprepletena nitima i potkama miinih ila i vlakanaca to
se provlae na oba boka, sputajui se sve do samih lopata, gdje
su neprimjetljivo srasle s ostalim tkivom i tako repnoj peraji daju jo
veu silu, te se ini da se u repini slegla u jednoj toki sva ona
neizmjerna kitova snaga. Kad bi materiju moglo snai unitenje,

354
Neko se vjerovalo da rajske ptice (rajice) nikad ne slijeu i da nemaju
nogu. Prev.
419

dogodilo bi se to posredovanjem te repine.
Ali ta udesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje dra kitove
gipkosti, gdje je djeaka nestanost proeta titanskom snagom. Ba
naprotiv, ta snaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava
snaga nikad ne unakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih esto stvara.
U svakoj gordoj ljepoti snaga krije u sebi neku arobnu mo.
Uklonite s Heraklova mramornog kipa one povezane tetive koje kao
da e se rasprsnuti, i nestat e sve ari. Kad je poboni Eckermann
355

skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvog tijela, zadivila su
ga snana prsa toga ovjeka, koja su bila nalik na rimski slavoluk.
Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca u
ljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenjenim, hermafroditskim
slikama nekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale
boansku ljubav Boga Sina, i gdje je u njima najuspjenije
prikazana, nema u njima ivotne snage, i dolazi do izraaja vie
negativna, enstvena pokornost i strpljivost, a ta svojstva, prema
opem shvaanju, i tvore bitne vrline njegova propovijedanja.
Tako je otmjena gipkost toga kitova organa, o kojem sada
govorimo, da se svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom
gracioznou, svejedno savija li se ta repna peraja u nestanoj igri,
ili u trenucima opasnosti i borbe, ili se trzala u bijesu, ili udarala oko
sebe u ma kakvu raspoloenju. Ni najzamamnije kretnje vilinskih
bijelih ruku ne pokazuju nam toliko drai koliko elastino previjanje
i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnom slui peterostrukoj
svrsi: prvo kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo kao
buzdovan u bitci, tree kao sredstvo za opipavanje, etvrto za
ibanje, peto za ronjenje.
Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno
poloena, slui sasvim drugaije nego sve ostale morske ivotinje: ta
se repina nikad ne uvija. U ovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak
inferiornosti. Repina je kitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje.
On je poput svitka uvue poda se, a zatim je naglo izbaci unatrag, i
stoga nam se i ini da neman poskakuje i da se bacaka kad bijesno
odmie. Bone peraje slue joj samo kao kormilo.
Drugo: Dosta je znaajno da se uljeure u meusobnoj borbi
tuku glavom i eljustima, dok u sukobu s ovjekom udaraju prezirno
samo repom. Kad uljeura eli udariti kakav amac, ona brzo uvue

355
Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goethov tajnik. Prev.
420

svoje lopate, a udarac dolazi samo u asu kad se one opet isprue.
Kad se to dogodi nesmetano u zraku, a repina uz to pogodi ravno u
cilj, takvu udarcu ne moe nita odoljeti. Ni rebra mornara ni rebra
amca ne mogu izdrati. Spasit ete se jedino tako da izbjegnete
udarcu. No kada taj udarac dolazi postrance kroz vodu koja mu
smeta, onda zbog lakoe kitarskog amca i elastinosti njegove
grae, nee doi ni do kakve vee nesree, osim to se slome samo
dvije-tri daske, ili pukne koje rebro. Kitolovci tako esto primaju
takve udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju aljivim djejim
zadirkivanjem, te jedan od mornara bre-bolje svue kaput, i rupa je
zaepljena.
Tree: Ne mogu dokazati, no meni se ini da su kitova osjetila
opipa smjetena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome
jednaka jedino tankoutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost oituje
osobito onda kad uljeura djevojaki blago i njeno svojom repnom
perajom polagano i sanjivo gladi morsku povrinu, sva uzdrhtala i
osjetljiva, te kao da bi mogla napipati i same zaliske kakva mornara,
no onda jao mornaru, njegovim zaliscima i svemu! Koliko li
njenosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imala sposobnosti
hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona, koji je
posjeivao cvjetne trgove i, klanjajui se duboko, darivao djevojke
kiticama cvijea, a zatim ih milovao oko pasa. Ima vie razloga
zbog kojih je prava teta to kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer
znam za jo jednog slona, koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto
zafrknuo surlu te izvadio sulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u
tijelo.
etvrto: Kad se neopaeno primaknete kitu koji poiva nasred
mirne puine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, nai ete ga
kako se voljko ispruio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu
teinu, nestano se igra i poskakuje po oceanu, kao makica oko
ognjita. No, i u igri se vidi njegova snaga. iroke lopate repne
peraje diu se visoko u zrak i tada, kad udare po morskoj povrini,
na milje se daleko uje priguena tutnjava. Gotovo biste pomislili da
je ispaljen veliki top, a kada jo opazite kako mu iz trcala na
drugom kraju izbija bjeliasto pramenje magle, pomislit ete da je to
dim to suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.
Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi puinom,
nalazi daleko ispod razine njegove leine, to je nikad ne moemo
vidjeti, jer je zagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti,
421

itava se njegova repina i jo trideset stopa njegove trupine baci
okomito uvis, ostane asak tako podrhtavajui, a onda sune u
dubinu. Izuzevi velianstveni prodor o kojem e jo biti
govora na drugome mjestu taj je kitov skok moda najdivniji
prizor u svem ivotinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanih dubina,
gigantska repina kao da grevito posee za neim na najviem nebu.
U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako prua svoje od boli
zgrene goleme aporke iz mora paklenog ognja. No gledajui takve
prizore sve ovisi, na kraju krajeva, o vaem raspoloenju: ako ste
danteovski raspoloeni, ukazat e vam se avoli, a snae li vas
raspoloenje proroka Izaije, saletjet e vas sami arkaneli. Jedanput
sam, na strai na jarbolu, kad je upravo svanulo i zora purpurnim
sjajem zalila i nebo i more, ugledao na istoku veliko jato kitova koji
su plovili u pravcu sunca, te su naas zajedniki podigli uzdrhtale
repne peraje. I meni se u tom trenutku inilo da jo nitko iv nije
vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojim bogovima,
pa ni u Perziji, koja je domovina oboavatelja vatre. Kao to je
neko Ptolomej Filopater
356
dao svoje svjedoanstvo o afrikom
slonu, tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema
pobonijeg stvorenja nego to je kit. Naime, prema kazivanju kralja
Jube
357
, vojniki su slonovi u stara vremena esto pozdravljali
izlazak sunca dizanjem surle, a sred najdublje tiine.
Sluajna usporedba, u ovom poglavlju, izmeu kita i slona s
obzirom na repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednai
ta dva posve oprena organa izjednauje, a jo manje obje ivotinje
kojima pripadaju. Jer, kao to je i najvei slon prema kitu mali psi,
tako je i slonova surla prema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova
stabljiica. I najstraniji udarac slonove surle nalik je na tapanje
laganom lepezom kad se usporedi s neizmjernim lomom i treskom
uljeurinih tekih lopata, koje su esto jedan za drugim itave
amce, zajedno s veslaima i sa svim veslima bacale u zrak, upravo
kao to indijski ongler baca uvis svoje lopte.
358


356
Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). Prev.
357
Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovou
Gaja Skribonija Kurija kad se taj iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli
slonovi numidijskog kralja. Prev.
358
Iako je svaka usporedba izmeu kitova i slonova tijela zapravo smijena, jer
je slon prema kitu ono to je malo psetance prema slonu, ipak postoje stanovite udne
slinosti, kao to je, izmeu ostaloga, i samo brizganje. Poznato je kako slonovi esto
422

to dulje promatram tu silnu repinu, to vie alim to je ne
mogu dolino opisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju
kretnjama koje su, premda bi resile ak i ljudsku ruku, ipak sasvim
neobjanjive. U velikih jata te su mistine geste gdjekad tako
izrazite te sam sluao gdje neki kitolovci izjavljuju kako imaju vezu
sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i da se tako kitovi doista
vjeto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se dio kitove
tjelesine pokree, baca i pregiba tako udno i neshvatljvo te se i
najistaknutiji lovci udom ude. I stoga, ma kako ja analizirao i
razglabao tu repnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod kou: ne
poznajem je i nikad je neu posve upoznati. No budui da ne
poznajem ni njegovu repinu, kako da upoznam njegovu glavu, i jo
vie kako shvatiti lice, kad ga uope nema? Ti e mi, ovjee,
vidjeti samo stranje dijelove, rep kao da nam kit govori ali
mi lica nee sagledati. No ja mu ne mogu ni poleinu dobro
raspoznati, a to god on nagovijetao o svom licu, ja ponovno
tvrdim da ga uope nema.

uvlae vodu ili prainu, pa je onda, uzdignute surle, u mlazovima izbacuju.
Biljeka pieva.
423

87. VELI KA ARMADA
Dugi uski poluotok Malacca, to se prua jugoistono od
Burme, tvori najjuniji dio Azije. Od tog poluotoka proteu se u
neprekidnom nizu dugi otoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa jo
mnogim drugim otocima ine neku vrstu lukobrana i bedema to po
duljini vee Aziju s Australijom i ograuje Indijski ocean od onog
podruja koje je nagusto posijano bezbrojnim arhipelazima. Taj je
bedem na vie mjesta presjeen prolazima da bi brodovi i kitovi
mogli lake prolaziti, pa se meu njima istiu tjesnaci Sunda i
Malacca. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolaze
tjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.
Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i protee se posred
toga otokog bedema, utvren i zatien strmim zelenim
predbrejem poznatim meu pomorcima kao Java Head. Taj je
tjesnac uvelike nalik na dvere kroz koje se ulazi u nekakvo golemo,
zidinama ograeno carstvo. S obzirom na neiscrpljivo bogatstvo,
obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata, ime obiluju one
tisue otoka toga istonog mora, ini se kao da je priroda nastojala
oteati pristup tome blagu samim geografskim smjetajem, da ga,
premda bezuspjeno, sauva od zapadnog svijeta, koji gramzi za
svime. Obale tjesnaca Sunda nisu naikane tvravama poput onih
koje uvaju ulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti
istonjaci nisu kao Danci i ne trae da im se iskae poast
sputanjem stijega na svim onim brodovima koji ve stoljea i
stoljea u dugim povorkama, danju i nou, prolaze izmeu otoka
Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarima Istoka. No
premda se odriu takvih ceremonija, nipoto se ne odriu svojih
prava na mnogo solidniji danak.
Od pamtivijeka su malajski gusarski proa
359
u duboko
zaklonjenim dragama i ostrvcima Sumatre vrebali u zasjedi i onda
jurili za brodovima na prolazu tjesnacem, te otricom koplja traili
da im se plati danak. No premda je, poslije nekoliko ponovljenih
krvavih kanjavanja to su ih poduzimale europske krstarice,

359
Proa je malajski ili papuanski amac koji se zapravo sastoji od 2-3 amca.
Glavnom su amcu s jedne ili s obiju strana prekama privreni pomoni amci, te
se time postie vea stabilnost. (Rije potjee od malajske prau.) Prev.
424

smjelost tih gusara poneto suzbijena, ipak smo i u novije doba
ponekad uli za engleske i amerike brodove koji su u tim vodama
bez milosti bili napadani i pljakani.
S povoljnim, svjeim povjetarcem Pequod se primicao tome
tjesnacu. Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more, i
odande, krstarei put sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i
tamo posjeuju uljeure, proi du filipinskih obala i tako se
pribliiti dalekim obalama japanskim, kad je u onim vodama kitolov
u punom jeku. Tako bi Pequod na svome krstarenju proao
gotovo svim poznatim lovitima uljeura na svijetu prije nego to se
na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu. Ahab
je, naime, sa sigurnou raunao kako e ondje, premda mu sve
dosad srea nije bila sklona, moi Moby Dicka izazvati na borbu, u
vodama u koje je on esto dolazio, i u doba kad je bilo
najvjerojatnije da e se onamo navratiti.
No kako je to mogue? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje
doticao kopna? Zar su njegovi ljudi gasili e zrakom? Ta nema
sumnje, negdje e morati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek
sunce krui svojom putanjom, a utrkujui se u tom vatrenom krugu,
nita mu ne manjka, jer sve to mu treba nosi sa sobom. Tako i
Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok su drugi brodovi nakrcani
robom koju treba prevesti u tue luke, kitarka koja plovi oko svijeta
ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njeno oruje i
njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je u
bavama itavo jezero pitke vode. Optereena je samo korisnim
stvarima, u njoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona
nosi sa sobom pitke vode koja e dostati za godine bistre, divne,
stare vode iz Nantucketa, koju e Nantucketanci i poslije
trogodinjeg putovanja radije piti negoli slanu tekuinu iz
peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek juer napunili svoje
bave. I tako, dok drugi brodovi mogu otii iz New Yorka u Kinu i
vratiti se natrag, pristajui u itavu nizu luka, kitarka za to vrijeme
nije moda ugledala ni mrviak kopna, a ljudi od posade nisu vidjeli
ovjeka do lutajuih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim
ljudima javili vijest da je doao drugi potop, oni bi vam zacijelo
odgovorili: Dobro, momci, arka je tu!
Neto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini
Sundskog tjesnaca, bilo je uhvaeno ve toliko uljeura da su
kitolovci sve okolno podruje smatrali izvrsnim lovitem, i stoga
425

smo straama na naim jarbolima sve ee dovikivali da budno
paze to se Pequod vie pribliavao Java Headu. Premda su se s
desne strane broda ve nazirale litice, zasjenjene zelenim palmama,
a ljudi rairenih nosnica udisali zrak to je donosio miris svjeeg
cimeta jo nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kad smo izgubili
gotovo svaku nadu da emo tu naii na lovinu, a brod umalo to nije
uao u tjesnac, odjednom se odozgo zau uobiajeni veseli poklik, i
uskoro zatim pozdravi nas neobian i velianstven prizor.
No moramo ve unaprijed spomenuti da uljeure zbog
razmahana lova i mnogih kitarica to ih odskora neumorno progone
na sva etiri oceana, sada ne plove vie u malim skupinama kao
prije, nego se esto susreu u golemim jatima, ponekad tako velikim
i brojnim da bi ovjek gotovo pomislio kako su se itava plemena
uljeura sveano zaklela na zdruenje i savez za uzajamnu pomo i
zatitu. S obzirom na to skupljanje uljeura u tako velikim
karavanama, spomenut u injenicu da ete esto i na najboljim
lovitima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedan
jedini mlaz, a onda vas iznenada doekuju kanda tisue i tisue njih.
S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje,
protezao se u polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova,
zauzimajui pol obzorja i blistajui na podnevnoj sunanoj
svjetlosti. Dok se okomiti dvostruki mlazovi obinog kita na svom
ovrku raljaju u dvije grane kao svinuti ogranci vrbe, jednostruki
naprijed nagnuti uljeurin mlaz stvara debeo vijugav pramen bijele
sumaglice to se neprestano die i sputa u zavjetrinu.
Gledani s Pequodove palube, kad bi brod mahom kliznuo
navrh visoka vala, to mnotvo mlazova pare to su pojedinano
vijugali u zrak kroz modrikaste koprene treperava zraka, podsjealo
je na tisue veselih dimnjaka kakva gusto naseljena grada to ga u
blago jesenje jutro otkriva konjanik s nekog breuljka. Kao to
vojska u maru, kad se pribliuje mranom brdskom klancu,
pospjeuje hod da bi to prije za sobom ostavila opasan prolaz i
ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sad to
golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalo
uvlaei krila polukruga, ali je svejednako plovilo u vrstoj
polukrunoj formaciji.
Razapevi sva jedra, Pequod se natisnuo za kitovima.
Harpunai se laali svog oruja i glasno podcikivali s pramca svojih
jo ovjeenih amaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da
426

e se to silno mnotvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razii po
Istonome moru i dopustiti hvatanje nemalog broja svojih lanova.
A tko zna ne plovi li u toj velikoj karavani i sam Moby Dick, kao
oboavani bijeli slon u kakvoj krunidbenoj povorci u Sijamu? I tako
razapevi sva jedra, plovili smo naprijed, gonei levijatane ispred
sebe, kadli se odjednom zau Tashtegov glas gdje buno svraa
pozornost na neto u naoj brazdi.
Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slina slika u
pozadini. Kao da su se pojedinani pramenovi dizali i padali, nalik
na kitove mlazove, samo to nisu tako potpuno brizgali i opet
nestajali, nego su neprestano lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve
iezavali. Ahab dohvati dalekozor i usmjeri ga u onom pravcu,
zatim se naglo okrenu u svojoj buotini i viknu:
Hitro, gore! Povucite kablie s vodom i namoite jedra!
Malajci su nam za petama!
360

Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza
podbreja dok Pequod jo dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali
u divlju potjeru za nama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok
je brzi Pequod, ponovno zahvaen povoljnim vjetrom, i sam jurio
u potjeri za svojim plijenom, bilo je vrlo uljudno od tih tamnoputih
filantropa to su pomagali da pospjei svoju brzinu, i bili su za nj
samo kao bi i ostruge. Takve su se misli, ini se, vrzle Ahabu po
glavi dok je s dalekozorom pod rukom hodao gore-dolje po palubi i
gledao as na nemani koje je on progonio, as opet na krvoedne
gusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu
strmen s obje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i
mislio kako kroz ta vrata vodi put kojim e stii do cilja svoje
mrnje i osvete, kad je vidio kako jedri kroz te dvere, u isti mah
gonilac i sam gonjen u hajci na ivot i smrt, i to od nesmiljenih
pirata i neovjenih poganskih avola koji su ga gonili paklenskim
kletvama kad su sve te misli prohujale njegovim mozgom, Ahabu
se elo smrknu i namrti u dubokim borama, kao crni obalni prud
to su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplaviti tvrdu
stijenu to se vrsto dri.
No, malo su koga od te smjele momadi uznemiravale takve
misli, i kad je Pequod najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta

360
Jedra su porozna i proputaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoe da
bi se to vie ukrutila i bolje nosila. Prev
427

Kakadu na obali Sumatre, ostavljajui sve vie i vie gusare za
sobom, i tako zaplovio irokim vodama onda kao da u harpunaa
bijae vea alost to su kitovi bri od njihova broda negoli njihova
radost to je brod bri od malajskih progonitelja. Brod je jo plovio
brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu, te im
se brod primicao sve blie. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima je
nareeno da skoe u amce. Ali tek to je golemo jato po nekom
udesnom instinktu, koji je priroen uljeuri osjetilo da su tri
kolumbe sjeknule valove njima za leima, iako su bile jo milju
daleko od njih kadli se opet stadoe okupljati, zbijajui se u guste
redove i bataljune, te su im mlazovi bili nalik na blistavu liniju
nataknutih bajuneta, liniju koja se kree podvostruivi brzinu.
U samoj koulji i gaama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko
sati veslanja htjedosmo ve odustati od hajke, kadli meu kitovima
nastade sveope komeanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da
su kitovi naposljetku zapali u ono udnovato stanje zbunjenosti i
kolebljive neodlunosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kau
da je kit prestraen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i
stalno odmicali razbie se u golemu zabunu i mete. I poput slonova
kralja Pora u borbi s Aleksandrom Velikim, kitovi kao da su
pomahnitali od prepasti. Posvuda se vrpoljili u velikim, nepravilnim
krugovima, plovei besciljno amo-tamo, a po njihovim naglim i
gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bili pomahnitali od
strave. To se, meutim, jo jasnije razabiralo po nekolicini koji su,
sasvim obamrli i ukoeni od straha, nemono plutali po puini, ba
kao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje
usred pae nasru tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako
pretjeranu zaprepatenost. No ta je povremena plahost svojstvena
svim ivotinjama koje ive u skupinama. Bivoli lavlje grive na
Divljem zapadu, koji ive u stadima od nekoliko desetaka tisua,
bjeali su ispred jednog jedincatog konjanika. Imajte na umu da e i
sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru, stijenjeni u parketu
kazalita, pri prvom pokliku Vatra! pojuriti glavom bez obzira
prema izlazima, u gomilama, gazei bezobzirno svakoga tko im
padne pod noge, udarajui nemilosrdno oko sebe i gurajui jedni
druge u smrt. Bit e, dakle, najbolje da se ne udite previe tim tako
udnovato uzbuenim kitovima, jer nema te ludosti meu
ivotinjama koju ljudi ne bi beskrajno nadmaili svojom
mahnitou.
428

Premda su mnogi kitovi, kako ve rekosmo, bili strahovito
uzbueni, ipak moramo napomenuti da jato kao cjelina nije ni
napredovalo ni uzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome
mjestu. Kako ve biva u takvim sluajevima, amci su krenuli svaki
na svoju stranu, veslajui svaki prema nekom usamljenom kitu od
onih koji bijahu na rubu jata. Nakon neke tri minute Queequeg je
bacio svoj harpun, a pogoena velika riba, zapljusnuvi nam lica
zasljepljujuom pjenom, udari u divlji bijeg, povukavi i nas sa
sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nije nimalo
neobino da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premda
se uvijek s time manje ili vie rauna, ipak je takav trenutak jedan
od najopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vue sve
dublje i dublje u onu mahnitu gomilu, vi se opratate sa smotrenim
ivotom i tonete u vrtlog mahnitosti.
Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom
silinom brzine zbacio sa sebe elinu pijavicu koja mu se pripila uz
tijelo. Na je amac utirao bijelu, duboku brazdu u puinu, a sa svih
nas strana, dok je trajala ta jurnjava, ugroavale pomahnitale
nemani, pritiskujui nas kao to ledene gromade pritiskaju brod u
oluji; nastojali smo se nekako provui kroz te izukrtane kanale i
tjesnace, ne znajui asa kada e nas zatvoriti i smlaviti.
Ali je neustraivi Queequeg sigurnom rukom upravljao
kormilom, as odmiui vjeto od jednog udovita koje nam se
isprijeilo na putu, as opet izbjegavajui sudar s nekim drugim koji
bi nam svoje grdosijske lopate upravo nadvio nad glavu, dok je
opet sve to vrijeme Starbuck stajao uspravno na pramcu, s kopljem u
ruci, bodui kratkim zamasima kitove koje je mogao dohvatiti, jer
mu je nedostajalo vremena za duboke ubode. Ni veslai nisu
poivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bez ikakve koristi.
Oni su uglavnom obavljali izvikivaki dio posla: S puta,
komodore! doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu
izronio pred nama te se asak inilo da e nas i potopiti. Dolje s
repinom! derao se neki drugi mornar na neman koja se sasvim
blizu ograde naeg amca kanda hladila svojim repom kao lepezom.
U svakome lovakom amcu ima po nekoliko naprava, zvanih
druggs ili griplja
361
, a prvi su ih nainili nantucketanski Indijanci.
Dva se debela drvena kvadrata iste veliine pribiju vrsto jedan na

361
Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. Prev.
429

drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave privrsti
podugaak mrlin, kojemu se na drugom kraju naini petlja, da biste
u svako doba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom
kitolovci obino slue pri hvatanju prestraenih kitova, jer ih onda
ima vie nego to ih moete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze
svakog dana na uljeure, pa kad im se ve prui prilika, onda ih
hvataju to vie mogu. Ali kako ih ne mogu poubijati sve
najedanput, moraju im podrezati krila i utisnuti svoj znak da bi
ih poslije mogli bez urbe i u miru dokrajiti. I stoga u takvim
prilikama dolazi griplja na red. Na je amac imao tri takve naprave.
Prve dvije bile su uspjeno baene, te smo vidjeli kako kitovi
teturajui jure, ometani silnim postranim otporom naprave koju su
vukli za sobom. Nemani su bile poput zloinaca to za sobom vuku
lanac s kuglom. No u asu kad je trebalo baciti i treu glomaznu
drvenu napravu u more, ona zape o jedno sjedite, razbi ga i ponese,
a vesla se stropota na dno amca. S obiju strana na pukotine u
daskama navrije more u amac, ali mi bre-bolje tutnusmo u
raspukline dvoje-troje gae i dvije-tri koulje umjesto klokuna
362
, i
tako privremeno sprijeismo dalje prodiranje vode.
Bilo bi gotovo nemogue baciti te harpune s gripljom da nije
kit koji nas je teglio u jato sve vie usporavao brzinu. Osim toga, to
smo odlazili dalje od sredita komeanja, uasna zbrka kao da je
jenjavala. A kada se harpun najposlije otkinuo, a kit koji nas je
vukao nestao, mi smo zamahom njegova valovita pokreta otklizili
meu dva kita u samome srcu onog jata, ba kao da smo se s gorske
brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smo uli
tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je
nismo osjeali. Na toj je sredinjoj ravni morska povrina bila
stiana i glatka kao svila sjajna, kako pomorci kau a tako ju
je uravnila i usjajila fina tekuina koju izluuje kit u najspokojnijem
raspoloenju. Nalazili smo se sada sred one zaarane tiine koja je,
kau, pritajena u srcu svakog komeanja. Tek u uzburkanoj daljini
vidjeli smo mete izvanjih koncentrinih krugova i manja jata
kitova, do desetak u svakome, kako hitro krue, poput mnogostrukih
konjskih sprega u krugu arene, a tako nagusto poredani te bi neki
cirkuski div-jaha mogao lako stajati na onima u sredini, i sve tako
stojei na njihovim leima juriti naokolo. Gomila tih kitova koji su

362
ep kojim se zavranjuje rupa u amcu. Prev.
430

poivali bijae tako velika, i taj krug oko nas tako vrst, da zasad
nije postojala nikakva mogunost bijega. Trebalo je traiti pukotine
u tome ivom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je
propustio samo zato da nas zarobi. Dok smo se drali sredine toga
jezera, posjetile bi nas ovda-onda male, pitome enke sa svojim
mladima, majke i djeca te zbunjene vojske.
S obzirom na povremene velike razmake izmeu pojedinih
vanjskih krugova koji su rotirali i velikog prostora to su ga
zauzimala pojedina jata plovei u tim krugovima, cjelokupna
povrina po kojoj se rasprostrla ta golema vojska mogla je iznositi
dvije-tri etvorne milje. Bilo kako mu drago premda se ovjek u
takvim prilikama i u to doba lako mogao prevariti, s naega se
niskog amca inilo da se nepregledni mlazovi niu sve do obzorja.
Spominjem te okolnosti jer te enke i njihova mladunad kao da su
hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velike
rasprostranjenosti jata do tog asa jo nisu saznali za pravi razlog
sveopeg zastoja, ili su moda bili jo tako mladi, bezazleni i u
svakom pogledu neiskusni sad svejedno kako i zato, no ti manji
kitovi, koji su ovda-onda s ruba jezera posjeivali na umireni
amac, pokazivali su takvu udesnu neustraivost i povjerljivost, ili
tihu i zaudnu stravu, da se ovjek zaista morao diviti. Poput kunih
pasa, te bi se ivotinje primicale sve do samih valnica
363
naih
amaca i dodirivale ih, te se gotovo inilo da ih je nekakva arobna
sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapao po elu, a Starbuck
ih golicao kopljem po leima, ali, bojei se posljedica, zasad se
ustezao da ga zabode.
No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod
povrine tih udesnih ivotnih zbivanja, jedan drugi, jo udesniji
ivot. Bibajui se pod svodovima valova, plutale su spodobe enki
koje su dojile svoje mlade i onih za koje se inilo, sudei po
nabreklu pasu, da e naskoro postati majke. Jezero, kako spomenuh,
bijae do znatne dubine vrlo prozirno. I kao to ljudska dojenad,
kada sie, gleda mirnim i vrstim pogledom nekud drugamo od
majine dojke, te se ini da u isti mah ivi dvojakim ivotom, jer
dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duevno
gosti nezemaljskim uspomenama tako su kanda i ti mladi kitovi
zurili prema nama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u

363
Obrub ispod same razme na amcu. Prev.
431

njihovim oima, koje tek progledae, samo komadi morske trave.
Plovei na boku uza svoje mlade, i majke su nas gledale mirnim
oima. Jedno od tih mladih koje je, sudei po stanovitim znacima,
tek dan prije dolo na svijet, nije bilo dulje od kakvih etrnaest
stopa, a u pasu nije imalo vie od est stopa. Bilo je prilino ivahno
i pustopano, iako se inilo da se jedva oporavilo od bolna skvrena
poloaja to ga je donedavno zauzimalo u majinu tijelu, gdje
mladune, s repom zavrnutim preko glave, ekajui na konani
skok, lei svinuto poput tatarskog luka. Njene bone peraje i lopate
repa jo su zadrale smeurani i zgreni izgled uha novoroeneta
koje je upravo stiglo iz daleka kraja.
Mrlin! Mrlin! viknu Queequeg, gledajui preko rubnjaka.
On pogoen, on pogoen! Od koga biti mrlin? Tko njega
pogoditi? Dva kita, jedan veliki, jedan mali!
Ta to je tebi, ovjee? usklikne Starbuck.
Pogledati ovdje! odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje.
Kao to esto biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko
stotina hvati mrlina pa zaronio te opet isplivao na povrinu, vue za
sobom to tanko, oputeno ue, koje se onda die vijugavo i u
spiralama tako je sada i Starbuck vidio pupkovinu kojom kao da
je mladune svejednako bilo priraslo uza svoju mater. Za mnogih i
brzih promjena sretnih i nesretnih sluajnosti lova dogaa se i to da
se ta prirodna, od matere osloboena uzica preplete s konopljenom,
te se pritom uhvati i mladune.
Priroda kao da je tu, u tome zaaranom ribnjaku, pred naim
oima razastrla neke od svojih najnjenijih tajna. Vidjeli smo
ljubavni ivot mladih levijatana u morskoj dubini.
364

I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepatenost i strava, u
samom sreditu ta su se nedokuiva stvorenja slobodno i bez ikakva
straha predavala radostima mirnog ivota, veselila se i milovala.

364
Uljeurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, protee se, za razliku
od veine ostalih riba, kroza sva godinja doba. Bremenitost traje otprilike devet
mjeseci, a onda dolazi na svijet samo jedno mlado, premda je bilo sluajeva da je
enka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula, jer uljeura ima dvije sise,
izrasle u udnom poloaju s obiju strana zadnjice, ali se same mlijene lijezde nalaze
nad tim mjestom. Kad kitolovevo koplje sluajno preree te osjetljive organe enke
koja doji, mlazovi majina mlijeka i krvi nadaleko e omastiti morsku ovrinu. To je
mlijeko vrlo slatko i sono, ljudi su ga kuali i kau da bi dobro prijalo pomijeano s
jagodama. Kad se kitovi ispune uzajamnim potovanjem, oni se pozdravljaju i
ophode na ljudski nain. Biljeka pieva.
432

Upravo tako se i ja, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem
tihoj radosti i zabavi, i dok teki planeti neprolaznih patnja krue
oko mene, iznad mene i poda mnom, ja se kupam u vjenoj blagosti
i radosti.
Dok smo jo tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u
daljini pokazivahu da su ljudi u drugim amcima nastavili gripljom
obiljeavati kitove na rubu golemog jata, a moda su za to vrijeme
ve i zametnuli borbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo
dovoljno mjesta i za napadanje i za povlaenje. No pogled na
razbjenjele, gripljom obiljeene kitove, koji su bezglavo jurili amo-
tamo po krugovima, nije bio nita prema onome to smo na koncu
ugledali. Katkada je obiaj da harpunom pogoena kita, koji je
preko mjere snaan i brz, nastoje osakatiti, da mu tako rei prereu
potkoljenine tetive, to jest da mu rasijeku snano miije na repini.
To se ini tako da se baci oljaa ili otra lopata s kratkom
dralicom, o koju je privren mrlin, da bi je ovjek mogao povui
natrag. Jedan od kitova kojega su, kako poslije doznadosmo, tako
ranili, ali samo lake, jer ga nisu dobro pogodili, otkinuo se od
amca i odvukao sa sobom polovicu harpunskog mrlina, i sada se,
mahnit od stranih bolova, probijao izmeu obrua kitova koji su se
valjali oko njega, probijao se kao jedini preostali konjanik, oajnik
Arnold, u bitki kod Saratoge, irei strah i trepet kuda god bi
prolazio.
365

No ma kako strana bila njegova rana, i ma kako bio grozan
onaj prizor udnovata strava koju je ranjeni kit irio meu svojim
drugovima imala je neki drugi uzrok, koji nam je spoetka, zbog
udaljenosti koja nas je dijelila, bio nerazumljiv. Naposljetku
opazismo da se kit zapleo o svoj harpunski mrlin (u kitolovu se
esto deavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dok mu je oljaa
ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopa, na kojem je bilo
privreno to oruje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao oko
repine, koja je trzajui i poteui izvukla oljau. I tako je od ljuta
bola pomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujui svojom
repinom, na kojoj se sada klatila ona oljaa ili otra lopata, vitlajui
je oko sebe te ranjavajui i ubijajui njome svoje drugove.
Ta je jeziva injenica itavo jato kanda prenula iz mrtvila koje

365
Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poraen britanski
general John Burgoyne. Prev.
433

ga je bilo prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su
tvorili rub jezera oko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan
na drugoga, kao izbaeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine,
a zatim se i samo jezero poelo dizati i komeati, te nestade onih
branih lonica i pjestovalita ispod morske povrine. Obrui kitova
sve se vie stezali, i kitovi su nadirali u sve zbijenijim gomilama.
Nestade one duge tiine. ulo se prigueno brujanje to je dolazilo
sve blie, i itava se vojska kitova poe valjati prema svom sreditu,
kao da e samu sebe nagomilati na zajedniko brdo, kako to s
proljea biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbuck i
Queequeg odmah zamijenie mjesta i Starbuck sjede na krmu.
Na vesla! Na vesla! zasikta Starbuck i zgrabi kormilo.
epajte vesla i drite due! Jae, ljudi, jae! Queequeg, makni onog
kita! Ubodi ga, udri po njemu! Uprite, ljudi, jae! Ne bojte se tih
grbaa! Oeite ih tako da nas pamte! Oeite, otale!
amac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio meu dvije
crne tjelesine koje su izmeu sebe ostavljale samo uzane Dardanele,
no prilegnuvi svom snagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno,
na istinu; veslajui i dalje iz sve snage, ogledali smo se ve za
drugim izlazima. Poto se jo mnogo puta samo za dlaku razminulo
te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro u jedan od onih
spomenutih vanjskih krugova to su ih sada nasumce presijecali
poneki kitovi, svi silovito nastojei da se dohvate sredita. Sretan
spas bio je plaen sitnicom: samo gubitkom Queequegova eira.
Dok je stajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su
pokraj njega promicali, zrani mu je vir to ga je uzvitlala jedna
repina nad njegovom glavom strgnuo eir i bacio ga u more.
Ma kako bila burna i bezglava ta sveopa uzbuna kitova, ipak
se ubrzo razrijeila u neto to bijae kao sreen pokret, jer kad su se
sklupali u jednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i
zaplovili jo bre nego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no
nai su se amci jo drali iroko uskopanih brazda, te smo ubijali
one zaostale, gripljom
366
oznaene nemani, a morali smo dovui do
broda i onu uljeuru u koju je Flask zabo svoj znak. Takav je znak
kopljaa sa zastavicom, a svaki amac nosi sa sobom dva-tri takva

366
Griplja, gripja, gripija znak (obino daica) koji pliva i konopom je
vezan za sidro (ovdje kita) da se, ako sidro zapne, moe izvui. (dalmatinska rije)
M.
434

znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kita kad potjera za
drugima jo traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu slue kao
putokaz da bi lovci nakon hajke to lake nali svoj plijen, a osim
toga oznauju i prvenstveno pravo na vlasnitvo kad bi se sluajno
pribliili amci kakve druge kitarice.
Taj na lov mogao bi posluiti kao znaajan primjer za onu
mudru izreku naih lovaca to vie kitova, to manje riba. Od
svih onih koje smo gripljom oznaili uhvatili smo samo jednoga,
dok je ostalima uspjelo pobjei, ali samo privremeno, da ih, kako
emo poslije uti, ubije druga posada, a ne Pequodova.
435

88. KOLE I KOLNICI
U prolom smo poglavlju priali o golemoj vojsci ili jatu
uljeura te smo ujedno objasnili vjerojatan razlog zato dolazi do
toga silnog okupljanja.
Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se
kitovi esto pojavljuju u manjim odvojenim jatima, njih dvadeset do
pedeset u jednome. Takva su jata poznata pod imenom kole, a
uglavnom ih ima dvije vrste: kole u kojima se nalaze gotovo samo
enke, i kole kojima pripadaju sve sami mladi i bodri mujaci ili
bikovi, kako obino zovu te mlade kitove.
Nad takvom enskom kolom uvijek bdi po jedan kavalir,
odrastao do potpune veliine, ali jo mlad mujak, koji na najmanji
znak opasnosti pokazuje svoju udvornost time to zaostaje u
pozadini i, tako rei tvori zalaznicu da bi osigurao uzmak svojih
dama. Zapravo je taj gentleman pravi istonjaki raskalaenjak koji
plovi po tome vodenom svijetu okruen svim utjehama i radostima
harema. Razlika izmeu tog Osmanlije i njegovih konkubina osobito
je upadljiva, jer je taj mujak uvijek najveih levijatanskih razmjera,
dok su njegove enke, pa i one koje su najrazvijenije, tri puta manje
od srednje razvijenog mujaka. One su, razmjerno, zaista veoma
njene, te se usuujem rei da oko struka ne premauju pol tuceta
jardi. Ipak, ne moe se porei da, ukupno uzevi, imaju nasljedno
pravo na embonpoint, to jest na ire oblike.
Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim
gospodarem polazi na bezbrina tumaranja. Kao sav ostali otmjen i
besposlen svijet, neprestano su dokono u potrazi za sve novim
razonodama. Nai ete ih u ekvatorijalnoj zoni, kad su panjaci
okrijeka u punom cvatu, poto su se netom povratili iz sjevernih
mora, gdje su moda proveli ljeto, izbjegavi tako pasju vruinu i
pustu omaru najvee ljetne ege. Proepirivi se malo po
ekvatorskoj promenadi, kreu na istok, da ih ne zatekne zimska
sezona, i tako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj
temperaturi.
A kad na gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja
opazi neto iole neobino i sumnjivo, budnim okom jo
ljubomornije uva tu svoju zanimljivu zajednicu. Bane li kakav
mlad i bez razloga samosvjestan levijatan pred njih, u namjeri da se
436

povjerljivo prikljui kojoj od mladih enki, da samo vidite pau s
kakvim li e bijesom planuti i otjerati drznika! Krasno li bi bilo kad
bi se takvim razuzdanim mladiima dopustilo da naruavaju svetost
domaeg ognjita! Pa ipak paa, ma to inio, nee moi obraniti
svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija
367
, jer, jao!
sve ribe imaju zajedniku postelju.
I ba kao to su ene i na kopnu uzrok najstranijih dvoboja
izmeu suparnikih oboavatelja, isto tako dolazi ponekad i meu
kitovima do borbe na ivot i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim
dugim donjim eljustima, zaklapajui ih ponekad i steui, borei se
za prvenstvo, kao to i jeleni u borbi prepleu svoje rogove. esto se
ulove kitovi s dubokim rasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili
u takvim borbama, s izbrazdanim glavama, polomljenim zubima,
rastrganim perajama, a u nekim sluajevima i s iskrivljenim ili
iaenim eljustima.
Ako napada na domae ognjite pobjegne odmah poslije
prvog nasrtaja razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno
promatrati toga gospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali
opet meu svoju druinu i tu se neko vrijeme razmee i uiva, dok
se jo u uzbudljivoj blizini nalazi i mladi Lotario epiri se poput
pobonog Salamuna, koji se usrdno molio okruen tisuom svojih
inoa. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribari e rijetko kad
zametnuti hajku za takvim svemonim sultanom, jer te delije tako
rasipno troe svoju snagu da je u njih malo masnoe. A to se tie
njihova poroda, sinova i keri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili
se pak zadovoljiti majinom pomoi, jer poput nekih drugih
neizbirljivih ljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam
paa-ribak, koliko god voli lonicu, ne mari za pjestovalita. I
budui da voli lutati po svijetu, ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje
god stigne. No onda doe vrijeme kad mladaki ar jenjava, kad s
godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijeva svoj sveani odmor
ukratko, kad zasienog Turina obuzme malaksalost, tada se ljubav
prema djevojkama nadomjeta vruom eljom za smirenim i
kreposnim ivotom. Na Osmanlija ulazi u one godine ivota kad ga
zaokupi nemo, kajanje i elja za udorednim ivotom, pa se tada

367
Lothario je licemjerni razvratnik iz Lijepe pokajnice, igrokaza koji je
napisao engleski pisac Nicholas Rowe (1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako
samo krepostan brak moe biti sretan. I u Don Quijoteu (I, 33-35) nalazi se
osvaja po imenu Lotario. Prev.
437

odrie svoga harema, rasputa ga, te postaje uzoran mrzovoljni
starac, koji plovi posve sam uzdu svih meridijana i paralela,
provodei dane u molitvi i opominjui sve mlade levijatane neka se
okane svojih ljubavnih tatina i zabluda.
I kao to ribari takav harem kitova zovu kolom, tako je i onaj
gospodar i paa poznat pod strunim nazivom kolnik. I stoga je
premda ne ba sasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to
kominije, da kolnik, poto sam izui kolu, polazi u svijet da
nauava kako je sve ono to je nauio isprazno i ludo. Njegov
naslov kolnik ini se da potjee od imena kola, koje je bilo
nadjenuto njegovu haremu, no neki nasluuju da je ovjek koji je
kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao kolnikom, bez sumnje
studirao Vidocqove
368
memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je
seoski uo bio taj uveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve
je tajne nauke upuivao neke od svojih uenika.
Takav odvojen i usamljen nain ivota kakvim ive kitovi
kolnici kad ih osvoje godine karakteristian je za sve ostarjele
glavae. Gotovo svaki samac, kako zovu levijatane koji
pojedinano plove morima, obino je starac. Poput prepotovanog i
bradatog Daniela Boonea
369
eli ostati uvijek sam, u drutvu same
Prirode. On je uzima za enu sred vodene pustinje, i ona mu je
zaista najbolja druga, premda uva tako mnogo tmurnih tajna.
Prije spomenute kole, kojima pripadaju samo mladi i snani
mujaci, uvelike se razlikuju od haremskih kola. Znaajno je za te
mlade enke da su neobino plaljive, a mladi su mujaci, zvani
bikovi etrdesetaci
370
, najratoborniji meu svim levijatanima, i
opasnost sukoba s tim mladiima upravo je poslovina. Od njih su
jo opasniji samo oni udnovati prosijedi sivonje s kojima se
ponekad susreete, a koji e s vama zametnuti borbu na ivot i smrt,
poput tolikih mrzovoljnih avola to su ozlojeeni mukama
kostobolje.
kole u kojima se okupljaju bikovi etrdesetaci mnogo su
vee od haremskih kola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni
su borbenosti, nestanosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i

368
Francois-Eugne Vidocq (1775.-1858.), uveni francuski varalica i lupe, a
poslije ef parikog kriminalnog redarstva, ali naposljetku otputen, jer je i tu
provodio svoju metriju. I on je napisao svoje memoare. Prev.
369
Jedan od najslavnijih amerikih pionira i lovaca (1735-1820). Prev.
370
Kitovi od kojih se dobiva etrdeset baava ulja. Prev.
438

razuzdano da im se nijedan agent nikakva osiguravajueg drutva ne
bi usudio osigurati ivot, kao ni kakvu mladom razbijau iz Yalea ili
Harvarda
371
. No ubrzo se ti vjetrogonje i besposliari okanjuju pusta
ludovanja, a na pragu svoje zrelosti udaraju svaki na svoju stranu, u
potrazi za smirenjem, a to e rei otiskuju se u svijet da bi se
uvukli u kakav harem.
Ima jo jedna razlika izmeu mukih i enskih kola, koja je jo
znaajnija od one spolne. Kad harpuna pogodi mlada bika jao
njemu, jadniku! svi e ga drugovi napustiti i razbjeati se kud
koji. No kad harpun pogodi kakvu enku iz harema, saletjet e je
njene drugarice sa svih strana, sa svim znacima uzbuenja, pa e se
katkad zadrati uz nju tako blizu i tako dugo dok i same ne padnu
rtvom.

371
Dva uvena sveuilita u SAD-u Prev.
439

89. RAZLIKA IZMEU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE
U pretprolom smo poglavlju govorili o znakovima i njihovim
kopljaama, no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije
objasnimo zakone i uredbe kitolova. A spomenuti znak moemo
smatrati velikim simbolom i obiljejem cjelokupnog kitolovstva.
esto se dogaa, kad vie brodova krstari na istom podruju, da
jednog kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a
konano ga ubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom
dolazi do kojekakvih nepredvidljivih sluajnosti, koje su sve usko
povezane s takvom zgodom. Na primjer, poslije zamorne i opasne
hajke, tjelesina ubijenog kita moe zbog velike oluje raskinuti sve
konope i lance kojima je vezana uz brod, pa otplutati u zavjetrinu, a
onda vam nabasa kakva druga kitarka koja e je, kad se bura stia i
more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti za ivot i alat.
Tako bi meu kitolovcima esto dolazilo do najneugodnijih i
najljuih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni
koji vrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez
prigovora u svim moguim sluajevima.
Holanani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovaki
kodeks, potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u
holandskom senatu godine 1695. No premda ni jedna druga drava
nije nikad imala pisana zakona o kitolovu, ameriki su kitolovci za
te stvari sami bili zakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili
itav zakonski sustav, koji po svojoj jezgrovitoj jasnoi nadmauje i
same Justinijanove Pandekte
372
i pravilnike Kineskog drutva za
suzbijanje upletanja u poslove drugih naroda. I ti su zakoni tako
saeti da bi ih ovjek mogao lako urezati u novi kraljice Ane ili u
harpunski iljak i nositi oko vrata.
1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio.
2. Slobodna riba postaje vlasnitvo onog broda koji je prvi
ulovi.
No, loa je strana tako majstorski saetih zakona ba u njihovoj
divnoj kratkoi, koja zahtijeva debelu knjiurinu kojekakvih
tumaenja i obrazloenja.

372
Pandekte dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I.
(483.-565.). Prev.
440

Prije svega: to je zapravo ulovljena riba? iva ili mrtva, riba
je, po strunom shvaanju, ulovljena kad je privezana uz amac ili
brod na kojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i
tegliti, svejedno da li s pomou katarke, vesla, gumine ili mrlina,
telegrafske ice ili niti pauine. Isto se tako smatra da je riba
ulovljena i onda kad je u nju zaboden znak, ili kakav drugi
ope priznati biljeg kao simbol vlasnitva, i to za sve vrijeme dok
posada amca ili broda ima mogunost da je privue do broda, ili
pokazuje namjeru da to uini.
To su struni komentari, no kitolovci se esto slue drugim
tumaenjima, koja se sastoje od tekih rijei i jo teih udaraca,
otvaraju akaki Coke-upon-Littelton
373
. Istina, meu pravinijim i
asnijim kitolovcima dolazi uvijek do nagodbe, pogotovu u onim
osobitim sluajevima kad bi traenje prava na posjed kita kojega je
prije lovila i ubila druga stranka, znailo povredu najosnovnijih
moralnih naela. No bilo je i manje savjesnih kitolovaca.
Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom suditu
udna rasprava o neovlatenom prisvajanju kita. Tuitelji su izjavili
kako su poslije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i poto
im je naposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo
odbaciti svoje mrline nego tovie napustiti i svoj amac, jer im je
prijetila opasnost po ivote. Meutim su se tueni (posada nekakva
drugog broda) prikuili onom kitu, dotukli ga, prigrabili i na oigled
tuitelja privukli do broda i vezali. Kad su tuitelji traili da im se
izrui lovina, kapetan tuene stranke samo im je podrugljivo
zvrcnuo prstima u brk, opjevao kienim rijeima svoje junako
djelo, uvjeravajui ih da e zadrati ne samo kita nego i harpune, pa
i njihov amac, jer su sve to nali zakvaeno za tjelesinu nemani u
asu kad su ubili kita. Nato je podignuta tuba za povratak kita,
mrlina, harpuna i amca.
Optuene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord
Ellenborough bio je sudac. Duhoviti je Erskine za obrane
objanjavao poloaj svoga klijenta, aludirajui na neki nedavni
sluaj preljuba, sluaj u kojem je neki gospodin, poto mu nije
uspjelo da svoju enu vrati s grenog puta, najposlije ostavio svoju
druicu na moru ivota, no u kasnijim je godinama poalio taj svoj

373
Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes to ga je godine 1628.
napisao engleski pravnik sir Edward Coke. Prev.
441

in i sudbenim putem traio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv
takva vraanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujui da je onaj
gentleman dodue prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je
naposljetku napustio samo zbog njezine pokvarenosti dakle ipak
napustio, i tako je ona postala slobodna riba.
I zato, poto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio
harpunom, dama je tako postala njegovim vlasnitvom, zajedno sa
svim harpunima koji su moda u nju bili zabodeni.
U spomenutom sluaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri
kita i dame uzajamno objanjavaju.
Poto je sasluao ta razlaganja, a isto tako i tumaenja protivne
stranke, ueni je sudac vrlo odrjeito izjavio slijedee: amac
pripada tuiteljima, jer su ga napustili samo u asu kad im je ivot
bio ugroen, no kit, oko kojeg se vodila ta parnica, kao sav mrlin i
svi harpuni iskljuivo su vlasnitvo optuenih; kit zato to je bio
slobodna riba u asu kad su ga tueni ubili, a harpuni i mrlin stoga
to su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnosei ih, pa je zato
svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budui da
su tueni konano uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemu
pronaene stvari.
Obian se ovjek moda i nee moi pomiriti s osudom
veleuenog suda, no ako dublje pronikne u samu bit toga problema,
uvidjet e da je ta odluka donesena na temelju onih dvaju prije
navedenih zakona kitolova, koje je lord Ellenborough tu primijenio i
po potrebi uskladio s tim sluajem. I ja tvrdim da su ta dva zakona
koja se odnose na ulovljenu i slobodnu ribu bitni temelj
svakoga ljudskog zakonoznanstva, te e se sa mnom morati sloiti
svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unato
zakuastoj zamrenosti svoje strukture, hram Zakona i Pravde kao i
hram Filestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga
podravaju.
Zar nije openito poznata izreka Posjed je polovina prava?
Ne znai li to da se ne pita kako je netko doao u posjed? No esto
je posjed i itavo pravo. to li su miice i due ruskih kmetova i
robova Republike doli ulovljenih riba, kojih je posjedovanje ve
sam zakon? to je gramzljivu posjedniku posljednji novi ucviljene
udovice do ulovljene ribe? to je mramorna palaa neprokazanog
lupea s firmom kao znakom nad vratima, ako nije ulovljena
riba? to je ona nerazmjerno velika svota koju bezduni lihvar
442

Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma to ga je dao
nevoljniku koji samo to nije skapao od gladi, zajedno sa svojom
obitelju? Nita drugo do ulovljena riba! to je onih 100.000 funti
to ih je nadbiskup Duospas ubrao u ime spasenja dua od stotine
tisua iznurenih i pogruenih radnika (koji bi zacijelo doli u raj i
onda kad ne bi ni novia platili za spas svoje due) to je drugo
ta okrugla svota od 100.000 doli ulovljena riba? to su
naslijeena sela i itavi gradovi tupoglavih vojvoda? Nita drugo
nego ulovljene ribe! to je stranom harpunaru Johnu Bullu
374

sirota Irska? Samo ulovljena riba! to je onom apostolskom
kopljaniku Bratu Jonatanu
375
pokrajina Texas
376
? Ulovljena riba!
Zar nije prema tome svaki posjed ujedno i zakon?
No ako se doktrina o ulovljenoj ribi dade tako lako
primijeniti na sve to to smo spomenuli, u jo veoj mjeri vrijedi to i
za srodnu doktrinu o slobodnoj ribi. Ona se moe primijeniti u
meunarodnim i sveopim razmjerima.
Zar nije Amerika godine 1492. bila slobodna riba, u koju je
Kolumbo zarinuo panjolski stijeg da bi je oznaio kao plijen
svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? to je Poljska bila
ruskom caru? A to Grka Turcima? to je Indija Engleskoj? to e
najposlije i Meksiko postati za Sjedinjene Drave Amerike? Sve su
to slobodne ribe!
Zar nisu i sva Prava ovjeka i Univerzalne Slobode samo
slobodne ribe? Zar nisu sva ljudska osjeanja i miljenja
slobodne ribe? Zar nije i naelo religijskog vjerovanja u ovjeku
samo slobodna riba? Zar nisu i sve misli velikih mislilaca u
ustima slatkorjeivih i blagoglagoljivih nametljivaca samo
slobodne ribe? Zar nije i sama kugla zemaljska samo jedna
slobodna riba? A to li si mi ti, dragi itatelju, ako ne slobodna
i ulovljena riba u isti mah?

374
John Bull, simbolino ime za engleski narod ili za tipinog Engleza.
Prev.
375
Brat Jonatan, aljiv nadimak priiven Sjeveroamerikancima. Prev.
376
Texas, isprva meksika pokrajina, nakon dugogodinjih politikih
makinacija i krvavih borba godine 1845. pripojena SAD-u Prev.
443

90. GLAVE I LI REPOVI
De balena vero sufficit, si rex
habeat caput, et regina caudam.
(Bracton, 3, 3)
Te latinske rijei iz engleskog Zakonika, zajedno sa
kontekstom, znae da od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu
engleskih obala, kralj, kao poasni Veliki harpunar, mora dobiti
glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjerni darak u znak ponizna
potovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanje jabuke: dvije
polovice i drugo nita ne preostaje. Budui da je taj zakon i dan
danas u Engleskoj jo na snazi, iako u poneto izmijenjenu obliku, i
kako u mnogom smislu stoji u udnoj suprotnosti s onim openitim
zakonom o ulovljenoj i slobodnoj ribi, mi smo taj problem
obradili u posebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnou
koja je i upravu engleskih eljeznica prisilila da o svome troku dri
posebna salonska kola za Njihova Kraljevska Velianstva. U dokaz
tome da je spomenuti zakon jo na snazi, ispriat u vam najprije
zgodu koja se dogodila nema ni dvije godine.
Neki ribarski potenjaine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge
od Pet Luka
377
poslije mune hajke ulovie lijepa kita kojega bijahu
ugledali na puini, daleko od obale. No, treba znati da Cinque Ports
stoje djelomino ili tako nekako pod jurisdikcijom neke vrste
opinskog policajca ili pandura, zvanog Lord Nadzornik. Kako mu
je tu slubu povjerio izravno sam kralj, mislim da svi uzgredni
kraljevski prihodi s podruja Cinque Ports idu u blagajnu toga
Nadzornika. Neki su povjesniari nazvali tu slubu sinekurom. Ali
nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kako zaposlen,
varanjem namiui svoje prihode, koji su njegovi upravo po toj
sposobnosti varanja.
Kad su, dakle, ti siromani, od sunca preplanuli ribari,

377
Cinque Ports (Pet Luka), ime kojim se od vremena Vilima Osvajaa (1027-
1087) obuhvaa pet engleskih luka to lee nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney,
Hythe, Dover i Sandwich. U tim je lukama nastajala jaka engleska mornarica. To su,
zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje su poslije izgraene, bila uporita u
ratovima protiv Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravo od sedam luka.)
Tih Pet Luka uivahu neko posebne povlastice u naknadu za pomo u pomorskoj
obrani Engleske. Prev.
444

bosonogi, sa visoko zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama,
uspjeli tekom mukom izvui svoga masnog kita na suho i sigurno
mjesto, i kad su se ve ponadali kako e od skupocjenih usi i od ulja
dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, te od oekivanog udjela
zamiljali kako sa svojim enama sru izvrstan aj, a sa svojim
starim drugovima dobrano poteu iz punih pivskih vreva
pojavio se meu njima veleuen ovjek i dobra kranska dua s
primjerkom Blackstonea
378
pod rukom. Poloio je knjigu na kitovu
glavu i rekao:
Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, ulovljena riba, i ja je
zapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!
Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopotovanja, koje je
tako znaajno za sve Engleze, i ne znajui to da kau, stadoe
ekati po glavi, pogledajui tuno as u kita, as u stranca. No time
se poloaj nije popravio, niti se smekalo tvrdo srce veleuenoga
gentlemana s Blackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku
se jedan izmeu njih, poto se dugo ekao po glavi ne bi li se
dosjetio kakvu pametnu rjeenju osmjeli te upita:
A molim vas, gosparu, a tko je to Lord Nadzornik?
Vojvoda!
Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom!
Njegov je kit!
Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti,
a neto smo i uloili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo
Vojvoda! A mi od svoje muke nita doli uljeva?
Njegov je kit!
Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno
uzimati da se prehrani?
Njegov je kit!
Svojom esti od tog kita htio sam pomoi svojoj staroj,
bolesnoj majci.
Njegov je kit!
Ne bi li se Vojvoda moda zadovoljio etvrtinom ili
polovicom?
Njegov je kit!
Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od

378
William Blackstone (1723-1780), uveni engleski pravnik. Prev.
445

Wellingtona
379
primio sav novac. Neki sveenik potenjak iz onog
mjesta, koji je osjetio kako je taj udarac morao teko pogoditi
nesretne ribare, uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi,
molei ga da bi blagoizvolio preispitati sluaj siromanih ribara. Na
tu se usrdnu molbu svemoni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su
pisma objavljena) da je on to ve uinio i novac u redu primio, te da
bi bio veoma zahvalan veleasnom gospodinu ako se ubudue
veleasni gospodin ne bi vie paao u tue poslove.
Je li to onaj stari ratnik koji, stojei na uglovima triju
kraljevina, objeruke otima milostinju prosjacima?
Odmah emo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita
temeljilo na povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba
ispitati na kakvu se naelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekli smo
ve kakav je zakon u tom smislu postojao. No Plowden nam
obrazlae taj zakon. Plowden kae da tako ulovljeni kit pripada
kralju i kraljici, i to zbog njegove neobine vrijednosti. A i za
najuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasan argument,
koji je morao odluiti u takvim stvarima.
No zato da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi
meni objasnite, vi pravnici!
Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom suditu,
William Prynne, ovako pie u svojoj raspravi o Kraljiinu zlatu,
ili blagu za kraljiino ruho: Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo
kitovih usi za njezino ruho.To je bilo pisano u doba kad su crnu
gipku kost grenlandskoga ili obinog kita jo uvelike upotrebljavali
za pravljenje steznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi,
jer se one nalaze u kitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako
pronicava pravnika kao to je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda.
No, je li kraljica nekakva morska vila da joj treba repna peraja? Ili
se moda u toj zakonskoj odredbi krije neko alegorino znaenje?
Dvije su ribe to ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim
ribama: to su kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko
vlasnitvo, te od njihove prodaje dobiveni novac tvori uz neka
ogranienja deseti dio redovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za
kakva drugog autora koji se bavio tim predmetom, no sudei po onoj
prvoj odredbi, ini se da se i jesetra raspolovljuje na slian nain kao

379
Vojvoda od Wellingtona (1769-1852), slavni engleski vojskovoa i
pobjednik u mnogim bitkama. Prev.
446

i kit, da kralj naime dobiva vrlo zbijenu i elastinu glavu kojom se
odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj obiaj, simbolino gledano, zasniva
moda na aljivoj pretpostavci da izmeu kralja i te riblje glave
postoji neka slinost. I tako, ini se, ima stanovite razloitosti u
svemu, ak i u zakonima.
447

91. PEQUODOV SUSRET S RUINIM PUPOLJKOM
Nismo mogli kopati i traiti grumenje ambre
u trbuini ovog levijatana, jer je to spreavao
smrad koji se oko njega irio.
Sir. T. Browne
Tjedan-dva nakon opisane hajke, kad je na brod polagano
klizio sanjivom i magliastom podnevnom puinom, pokazalo se da
su mnogi nosovi na Pequodovoj palubi bili budniji straari od ona
tri para oiju navrh jarbola. Osjealo se kako se morem iri udnovat
i nimalo ugodan vonj.
Eh, ba bih se okladio javi se Stubb da tu negdje
plutaju neki od kitova koje smo nedavno pokakljali gripljom! Znao
sam da e se kadli-tadli izvrnuti nauznak!
Ubrzo se rastupie one maglovite koprene pred nama i
polegoe ustranu, a u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim
ubranim jedrima znali da mu uz bok lei uhvaeni kit. Kad priosmo
blie, stranac izvjesi na vrhu jarbola francusku trobojku, a po
vitlanju crnih oblaka morskih jastrebova koji su kruili, lebdjeli ili s
visoka nasrtali, bijae jasno da je taj kit crkotina, kako ribari vele,
a to e rei kit koji je uginuo prirodnom smru, nesmetan i
neprogonjen, i onda plutao po puini kao niije vlasnitvo. Lako je
zamisliti kako je ogavan morao biti vonj to ga je ta masa irila oko
sebe, gori negoli smrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala
kuga, i ivi nisu mogli sahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah
tako straan te ih nikakva pohlepa ne bi mogla sklonuti da priveu
takva kita uz bok svome brodu. No ima ih koji e to ipak uiniti,
iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno od takvih ribaka vrlo loe
kakvoe i da po mirisu nimalo ne podsjea na ruino.
Dolazei sve blie, noeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli
smo da je Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio
jo manje nalik na mirisnu kiticu cvijea negoli onaj prvi. I doista se
pokazalo da je to bio jedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se
sue i sparuuju te najposlije uginu od neke eluane bolesti ili loe
probave, ostavljajui svoja trupla, to plutaju ko iscijeene mjeine,
u kojima nema nita nalik na ulje. No poslije emo vidjeti kako
nijedan iskusan kitolovac nee odvrnuti nos pred takvim ribakom,
ma koliko inae izbjegavao crkotine.
448

Pequod se za to vrijeme bio toliko pribliio stranom brodu te
je Stubb prisezao kako prepoznaje svoju oljau koja se bila zaplela
u mrlin, omotana oko repine jednog od tih kitova.
Gle, finih li ribica za te strvinare! podsmijavao se
Francuzu, stojei na pramcu. Znam da su ti francuski abari pravi
sirotani u kitolovu, koji e se ponekad otisnuti od broda tek to
ugledaju pjenu vala razbijena o stijenu, mislei da su ugledali
uljeurin mlaz! Da, da, kadikad e odjedriti iz svoje luke sa tivom
punom sanduka lojanica i kutija usekaa, jer ve unaprijed znaju
kako sve ono ulje koje e dobiti nee dostajati da samo namoe
stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo! No pogledajte
samo tog abara koji se zadovoljava naim ostacima, tim naim
ogripljanim kitovima, i sav je sretan to moe strugati suhe kosti one
druge dragocjene ribetine! Ubogi avo! Nego ujte, da zaredamo
neijim eirom naokolo pa da abaru udijelimo malo ulja, Boga
radi! Jer sve to e istisnuti iz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za
svjetlo u tamnici, ak ni u eliji na smrt osuenoga! A to se tie
onoga drugog kita, eh, okladio bih se da u iz naa tri jarbola
istijetiti vie ulja nego to e oni iscijediti iz onog svenja kostiju.
Ali, promislim li pravo, moda bi u njemu pronali neto to je
mnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru!
380
Ba bih volio
znati je li se na prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako
ispipamo! Ja u bogme pokuati!
I rekavi to, uputi se na kasar.
Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad
Pequod bio, htio ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i
nije imao kud, ako ne bi ponovno odnekle zapuhnuo vjetri. Doavi
iz kajite, Stubb pozva posadu svoga amca, i momci se otisnue od
broda put strane kitarke. Dok su veslali onamo, Stubb opazi kako je,
svojstveno francuskom ukusu punom mate, gornji dio kljuna na
pramanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike, zeleno obojene, a
umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni iljci, koji su ovdje-ondje
provirkivali, a sve se to zavravalo u simetrino prolistaloj gomoljici
jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaenim slovima
ispisano Bouton de Rose Ruin pupoljak, i tako je glasilo

380
Ambra, vrsta unog ili mokranog kamenja uljeure glavate; pluta i po
povrini u tropskim morima, ali se obino nalazi u utrobi uljeure. Ambra se nalazi u
sitnim grumenima, ali i u velikim komadima do 50 kg, najee blizu Madagaskara,
Japana, Surinama i Jave. Prev.
449

romantino ime te mirisave lae.
Premda Stubb nije znao to znai rije Bouton, ipak je
razumio znaenje Rose, a po obliku okruglaste polene jasno je
mogao razabrati to je posrijedi.
Ruin pupoljak od drveta, je li? usklikne Stubb i stavi
ruku na nos. Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!
Da bi doao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je
amcem oko pramca i na desnu stranu, pa sve do crkotine, jer je
samo tako mogao zapodjeti razgovor.
Kad je doao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom
svejednako jednom rukom zaepljivao nos:
O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamo meu vama ijedan
pupoljak koji govori engleski?
Ima! odvrati mu neki ovjek s Guernseya,
381
koji se bio
nalaktio na rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni
boman.
E, onda mi recite, Ruin pupolje, jeste li gdje vidjeli
Bijelog kita?
Kakva kita?
Bijelog! Glavaa! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli?
Nisam nikad ni uo za takva kita! Cachalot blanche!
382

Bijela uljeura! Ne, nisam uo!
E, onda zasad zbogom, odmah u se vratiti!
Zatim brzo zaveslaju natrag na Pequod, a kad Stubb vidje
Ahaba kako se naginje nad ogradu kasara, ekajui da mu boman
javi to je doznao, prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu:
Nisu ga vidjeli, kapetane, nisu, gosparu!
Nato se Ahab povue, a Stubb se vrati do Francuza.
Vidio je kako je ovjek iz Guernseya, koji se upravo bio s
pomou lanca spustio na kita, i ve ga oljaom uzeo zarezivati,
zastao i poeo da zabrauje lice i nos nekakvim rupcem.
Ej, vi, to vam je s nosom? Da ga niste razbili? upita ga
Stubb.
Volio bih da sam ga razbio, ili da uope nemam nosa!
odgovori ovjek iz Guernseya, kojemu kao da se posao, to ga se

381
Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljea ivjelo
je na tom otoku jo mnogo Francuza. Prev.
382
Cachalot blanche (francuski), bijela uljeura. Prev.
450

sada prihvaao, ba nimalo nije milio. Ali zato vi zaipate
383
svoj
nos?
O, nita. U mene je nos od voska, pa ga moram malo
priuvati. Divan dan, je li? A zrak tako zasien miomirisom sa
cvjetnjaka! Dobacite nam kitu cvijea, Ruin pupolje!
A to vi zapravo traite tu, do sto avola? zagrmje ovjek
s Guernseya, zapadajui iznenada u vatru.
O samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava rije! Zato
ne stavljate kitove na led dok na njima radite? Ali alu nastranu:
znate li, Ruin pupolje, da je besmislica to ste naumili da iz takvih
ribaka cijedite ulje? A iz karkae onoga sparuenog neete istijetiti
ni unce ulja!
To je i meni samom predobro poznato, ali evo, taj na
kapetan nee nikako to shvatiti, jer njemu je to prvo putovanje, a
prije je bio tvorniar kolonjske vodice. Ali doite gore i recite mu;
moda e povjerovati vama, kad ve nee meni! Tako bih se barem
oslobodio ove smrdljive rabote!
Kako god elite, dragi prijatelju! otpovrnu Stubb, i as
zatim ve se penjao na palubu, a tu mu se ukaza udnovat prizor.
Mornari s kitnjastim kapama od crvene vunene pree upravo se
spremali prirediti koloture s pomou kojih e potezati kitove iz
vode. No ljudi su radili polako, a govorili brzo i mnogo, i kao da im
sav taj posao ba nikako nije bio po volji. Nosovi im strili uvis kao
batuni od fIoka. Svaki as bi po nekoliko njih odbacilo posao, te bi
se bre-bolje uspinjali na jarbole, da se nadiu malo svjeeg zraka.
Jedni, mislei da e dobiti kugu, svaki as prinosili pod nos kuinu,
namoenu u paklinu, dok bi drugi, skresavi kamie nakratko, udno
udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijae u nosu.
Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kia povika i kletava
to su prtale iz kapetanove kajite, koja se nalazila na kasaru na
krmi, i kad je pogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako
proviruje iza odkrinutih vrata. Bio to napaeni ranarnik, koji se
povukao u kapetanovu kajitu (u njegov kabinet, kako je on
nazivao tu kabinu) da se zatiti od toga kunog zadaha, poto je cio
dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv toga posla. No, ipak nije
mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije na mornare itave
bujice pogrda i rijei kojima ih je zaklinjao da se okane te rabote.

383
Zaipati zaepiti M.
451

Vidjevi sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio
ovjeku iz Guernseya, s kojim je malo proavrljao i za to vrijeme
razabrao kako taj boman prezire svog kapetana kao puku oholu
neznalicu koji im je zamijesio tu kau te ih sve uvalio u tu smrdljivu
i neunosnu rabotu. Zapitkujui oprezno o svemu i svaemu, Stubb je
ubrzo saznao kako ovjek iz Guernseya nita i ne sluti o nekakvoj
ambri. I stoga je i on mudro utio o tome, ali je inae sasvim
slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta su dvojica ubrzo
smislila kako e nasamariti kapetana i ujedno mu se malo narugati a
da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema toj njihovoj
lukavoj zamisli trebalo je da ovjek iz Guernseya u svojstvu tumaa
kae kapetanu sve to mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi od
toga njihova gosta, kao da on tumai samo Stubbovo miljenje, dok
bi Stubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i
besmislice, kakve god bi mu samo dolazile na pamet.
Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova rtva. Bijae
to omalen, crnomanjast ovjek, po izgledu i suvie njean za
pomorskog kapetana. Imao je dodue duge zaliske i brkove, a na
prsniku od crvena baruna blistali privjesci na satnom lancu. ovjek
iz Guernseya uljudno predstavi Stubba tome gentlemanu, i boman
se ve spoetka tako vladao kao da sudjeluje u tom razgovoru samo
kao tuma.
to da mu najprije kaem? upita boman.
Pa recite mu na to e Stubb netremice gledajui u onaj
barunasti prsluk, satni lanac i visuljke pa recite mu, jest, jest,
moete mu odmah sprve rei da mi se on ini kao nekakva bebica,
premda se ba ne smatram pozvanim da o tome sudim.
Monsieur, odepi boman na francuskom, svome
kapetanu gost kae da su njegovi ba juer razgovarali s ljudima
s nekakva broda na kojem su kapetan, prvi boman i estorica od
posade umrli od groznice, zaraeni od kita crkotine to ga bijahu
dovukli uz bok svoga broda.
Nato se kapetan tre: sav je gorio od elje da sazna to vie o
tome nesretnom sluaju.
to sad? upita ovjek iz Guernseya Stubba.
Pa, kad ve tako mirno guta to mu kaem, recite mu da sam
ga dobro promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati
laom kitaricom, nita sposobniji od kakva majmuna. Zaista,
isporuite mu od mene da je glupan.
452

Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparueni
kit prava smrtna opasnost, dakle jo opasniji od crkotine. Da, da,
Monsieur, upravo nas zaklinje, ako cijenimo svoje ivote, da se
oslobodimo tih riba.
Tek to bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim
glasom stade nareivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i
da ljudi odmah prereu sve konope s pomou kojih su kitovi bili
vezani.
A to sad? upita boman kad se kapetan vratio.
Ne znam, brajane, ekajte da vidim. Da, zbilja, moete mu
rei jo i to, zaista, recite mu da sam ga namagario, a (posljednje
rijei izgovori sasvim tiho i sam sebi) jo nekoga.
Kae, Monsieur, da je neobino sretan to nam je mogao biti
na neku korist.
uvi to, kapetan sveano izjavi kako su mu oni (to jest on i
boman) veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu,
da isprazne koju bocu bordoa.
384

Poziva vas na au vina izjavi tuma.
Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se
protivi mojim naelima da pijem s ovjekom kojemu sam podvalio.
Bez ale, recite mu da se moram vratiti na brod.
Kae, Monsieur, kako mu je u naelu da ne pije, no ako
Monsieur eli poivjeti jo koju godinicu i u zdravlju se nauiti
svoga vina, onda neka Monsieur spusti sva etiri amca, da potegnu
brod podalje od kitova, jer se kitovi po toj tiini nee ni maknuti s
mjesta.
Za to je vrijeme Stubb bio ve pokraj slaza i upravo se spremao
da sie u svoj amac, te dovikivao ovjeku iz Guernseya da e im on
pomoi koliko god mogne, pa kako sluajno u amcu ima dugu
cimu, vrlo e im rado manjeg od ona dva kita uzeti u tegalj.
385
I
dok su francuski amci na sva vesla potezali brod na jednu stranu,
Stubb je blagonaklono vukao svoj plijen u suprotnom smjeru,
namjerno privezavi kita neobino dugim konopom, da Francuzu to
jasnije predoi opasnost od zaraze koja svima prijeti.
Ubrzo zaigra vjetri, a Stubb naoko skrenu svojim amcem od
kita, da Francuzu pokae kako je konano prepustio tjelesinu njenoj

384
Bordeaux, grad u Francuskoj i po njemu nazvano uveno vino. Prev.
385
Vui, tegliti. Prev.
453

sudbini. Poto je Ruin pupoljak uskoro povukao svoje amce na
palubu, poe sve vie odmicati i nestajati u daljini, dok je Pequod
kliznuo izmeu njega i Stubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do
plutajue tjelesine dovikujui ljudima na palubi to je naumio, te
prionu uz posao da iskoristi plod svoje lukavtine. Dohvatio je svoju
otru oljau i poeo sjei tjelesinu, malo podalje od prednje peraje.
ovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopa nekakav rov, i kada
je naposljetku njegova oljaa muklo zveknula o mrava rebra,
bijae kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, da iskapa
crepovlje i lonce, zakopane u masnu englesku ilovau. Svi su
njegovi ljudi bili silno uzbueni, spremno pomaui svom
zapovjedniku, a oi im se poudno krijesile kao u kopaa zlata.
A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i
zaranjale u vodu, burljajui zagnjurenom glavom po vodi, kriale i
kretale i borile se meu sobom. Stubb je kanda ve pomalo bio
razoaran, pogotovu kad ga je neizdrljivi smrad sve jae stao guiti,
no odjednom iz samog izvora toga kunog zapaha prostruja slab
daak miomirisa, koji se provlaio kroz pramenje tekog vonja, ali je
ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao to voda jedne rijeke utjee u
drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak ne izmijeaju.
Evo je! Evo je! vikao je Stubb ushieno, udarivi o neto
kruto na to je naiao u toj udnovatoj spilji. Kesa! Puna kesa!
Odbacio je oljau, zarinuo obje ruke te izvukao pregrt neega
to je bilo nalik na suh windsorski sapun
386
ili stari sir boje ukaste i
pepeljastosive, tokast, veoma mastan i ugodan, a moglo se zarezati
i kidati meu prstima. A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju
ljekarnici plaaju jednu zlatnu gineju
387
po unci. Izvukao je kakvih
est punih pregrti, no jo vie bijae izgubljeno u moru. Izvukli bi
moda jo veu koliinu da nije nestrpljivi Ahab dovikivao Stubbu
neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati na brod, jer e
Pequod inae krenuti bez njih.

386
Mirisav sapun smee boje. Prev.
387
Engleski zlatnik od 21 ilinga. Prev.
454

92. SI VA AMBRA
Valja znati da je ta siva ambra vrlo udnovata tvar i tako vaan
trgovaki artikl te su godine 1791. o tome sasluali nekog kapetana
Coffina, rodom iz Nantucketa, i to u suditu engleskoga Donjeg
doma, jer u ono doba, pa sve donedavno, za uenjake bijae problem
odakle ambergris i sama ambra.
388
Naime, premda je engleska
rije ambergris samo francuska sloenica za sivu ambru, ipak su
to dvije sasvim razline tvari. Iako ambru kadikad nalazimo na
morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivu ambru
moemo nai samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna,
krhka i bezmirisna tvar od koje se izrauju cigarnici, kamii za lule,
brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i votana, i tako
prodorno mirie te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa,
finih svijea, praka za kosu i raznih pomada. Turci je
upotrebljavaju u kuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje
pale, kao to katolici u crkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki
trgovci vinom stavit e mrviak sive ambre u crveniku, da bi joj dali
poseban miris.
Tko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda
naslauju mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva
bolesna kita? No ipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok to
uljeura oboli na elucu, dok drugi opet zastupaju miljenje da je
siva ambra samo posljedica te eluane boljetice. Teko je rei kako
bismo mogli izlijeiti uljeuru od te bolesti; mogli bismo joj jedino
sasuti u drijelo itave tovare pilula za ienje, koliko bi stalo u tri-
etiri amca, te se onda otisnuti i odmaknuti od nevolje, kao to
radnik bjei od minirane stijene.
Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri naao
nekakve okrugle kotane ploice, te isprva mislio da su to dugmeta
ribarskih hlaa, ali se poslije pokazalo da su to samo koice
hobotnice to su tako bile balzamirane.
Zar nita ne znai to se takva nepokvarljiva jedrina mirisave

388
Ambergris (engleski), ambre gris (francuski) siva ambra, uljeurina
ambra. Vidi biljeku na poetku prethodnog poglavlja. Meutim rije ambra (ambar
ili amber) u naem jeziku ima dvojako znaenje, pa obuhvaa i jantar (ilibar), koji
nije ni u kakvoj vezi s ambrom koju nalazimo u uljeurinoj utrobi. A engleski
amber znai samo ilibar. Rije dolazi od arapske 'anbar'. Prev.
455

sive ambre pronalazi u samom srcu trulei? Sjeti se rijei svetog
Pavla upuenih Korinanima: Sije se u raspadljivosti, a ustaje u
neraspadljivosti, sije se u sramoti, a uskrava u slavi.
389
Dozovi u
pamet i rijei Paracelsusove,
390
kako nastaje nadasve mirisavi
moak! I ne zaboravi udnovatu injenicu da je od svih smrdei
kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.
Htio sam zavriti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti
miran a da prije toga ne opovrgnem klevetu koju tako esto iznose
protiv kitolovaca, a koja bi se, u sukladnosti s nekim pogrenim
miljenjima, mogla prema onom to smo rekli o kitovima onog
Francuza, smatrati neizravno dokazanom. Na drugome mjestu u
ovoj knjizi ve je opovrgnuta klevetnika izmiljotina kako je
kitolovaki poziv gadan i prljav posao. Treba, naime, pobiti neto
drugo: natucanje i ukanje da svi kitovi zaudaraju. Da vidimo kako
je nastala ta crna ljaga.
Sudim da to pogreno miljenje potjee jo iz onih vremena
kad su prve kitarice s Grenlanda stizale u London, prije vie od
dvjesto godina. U ono doba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili
kitovo tustilo za samog putovanja, kako su to uvijek inili ribari s
junih mora. Ne, oni su svjee tustilo razrezivali u sitne komadie,
trpali ih kroz epnicu u veliku burad i tako otpremali u svoju luku.
Drugaije se nije moglo, jer je sezona u tim ledenim predjelima vrlo
kratka, a i velike su oluje spreavale svaki drugi postupak. A kakve
su bile posljedice? Kad bi otvarali tive i istovarivali ta kitovska
groblja u grenlandskom skladitu, sve bi zavonjalo kao na grobitu
kakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polau temelje za
kakvo rodilite.
Djelomino nagaam da je ta zlobna kleveta na raun
kitolovaca moda isto tako nastala u vezi s onim holandskim
naseljem koje je neko postojalo na grenlandskoj obali, a zvalo se
Schmerenburgh ili Smeerenberg. Posljednjim se imenom slui i

389
Prva poslanica Korinanima, XV, 42-43. Prev.
390
Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim
(1493.-1541.), njemaki lijenik koji je na osnovi puke medicine stvarao novu
medicinu. Meu njegovim bezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o moku, u kojoj
analizira osobine te tvari. Kinezi su ve nekoliko tisua godina znali za moak
(mous, bizam), onu miriljivu mast koja se dobiva od mokovca. Korulanin Marco
Polo (1254.-1324.), prvi europski istraiva Istone Azije, prvi je u svojim
putopisima opisao mokovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako mujak izluuje
moak u trbunoj kesici za vrijeme parenja. Prev.
456

ueni Fogo von Slack u svome znaajnom djelu O mirisima, koje
su smatrali glavnim prirunikom za ta pitanja. Kao to se vidi ve po
samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg - brdo), to naselje
bijae osnovano da bi holandski kitolovci imali neko mjesto gdje su
mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otpremati kui, u
Holandiju, da ga ondje vare. Tu je bila sva sila topionica, kotlova
za tustilo i spremita za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu
se zacijelo nisu irili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo
je sasvim drugaije. Posada takva broda ne utroi za topljenje tustila
ni pedeset dana na svom putovanju, koje traje moda i etiri godine,
a ulje koje je spremljeno u bavama gotovo i nema nikakva mirisa.
A istina je da ni ivi ni ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi
znaju kako treba postupati s tim tjelesinama; isto tako, nije mogue
kitolovca prepoznati po mirisu, kao to su ljudi u srednjem vijeku
tvrdili da idova mogu njuhom otkriti. Ta kit i ne moe inako nego
da odie svjeinom, kad je obino tako snaan i zdrav, jer se toliko
giba i kree, i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda, dodue,
izrijetka na zraku. Kaem vam da uljeurina repina, kad zavitla
zrakom, upravo mirie, kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj
dami, namirisana mokom, zauti pokraj vas u toplu salonu. A s
ime da usporedim miris uljeure, kad je tako golema? Zar taj dah
nije nalik na miris onoga uvenog slona u kojega su kljove bile
ukraene draguljima, a koji je sav odisao po smirni
391
onog slona
to su ga graani nekakva grada u Indiji izveli pred Aleksandra
Velikog, da mu iskau ast?

391
Smirna ili mirha (latinski myrrha) mirisava smola nekakva drveta s
Istoka. Prev.
457

93. I ZOPENI K
Svega nekoliko dana poslije naeg susreta s Francuzom,
dogodilo se neto vrlo znaajno jednome od najbeznaajnijih u
Pequodovoj posadi: tuan dogaaj to je urodio time da je nad
ljudima, koji su esto bili tako razuzdano veseli, odonda neprestano
lebdjela prijetnja nekakva ivog proroanstva o zloj sudbini koja bi i
njih jednog dana mogla snai.
Na kitaricama se svi lanovi posade ne ukrcavaju u amce.
Nekoliko je mornara u priuvi, a zovu ih uvarima, i njihova je
dunost da se brinu o brodu kad su amci u potjeri za kitom. Ti su
straari obino ba tako hrabri momci kao i u posadi lovakih
amaca. No ako se na brodu nae poneko slabano, nespretno ili
straljivo eljade, njega e onda zacijelo ubrojiti u straare. Tako
je bilo i na Pequodu s onim malim crncem koji je imao nadimak
Pippin, ali su ga, skraeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip! Ve ste
uli za nj, a zacijelo se jo sjeate njegova sjetnoivahna tamburina
za one sablasne ponoi.
Pip i Popara bijahu po svojoj vanjtini nalik na dva konjica,
vranca i bijelca, to su, jednaka rasta i jaine, iako razliite boje,
upregnuta u ista neobina kola. No dok je nesretni Popara bio po
prirodi tupoglav i mlitave pameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv,
bijae okretan, vedar i sjajan, sav proet onom toplom, iskrenom,
srdanom vedrinom i blistavou tono je svojstvena njegovoj rasi,
koja se svakom blagdanu i sveanosti raduje jednostavnije i
neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilo
najmilije kad bi kalendar imao tristo ezdeset i pet samih narodnih
blagdana i Novih godina. A ti, itatelju, nemoj mi se podsmjehivati
to velim da je taj mali crnac bio sjajan, jer i sama crnoa ima svoj
sjaj i blistavilo. Pogledaj samo kako se sja ebanovina u kraljevskim
odajama. No Pip je volio ivot, svu sigurnost mirna ivota, te je
posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti i strahota, u koji se
nekako protiv volje zapleo, nadasve tuno priguio njegovu vedrinu
i potamnio mu sjaj, premda, kako e se ubrzo vidjeti, onome to je
privremeno bilo u njemu tako prigueno, bijae predodreeno i
sueno da se alosno obavije udnim neprirodnim plamenom, koji
ga je prividno deseterostruko jae osvjetljivao negoli prirodno
svjetlo njegova rodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je neko
458

oivljavao glazbene veselice na zelenim livadama i za skladnih
veernjih sutona svojim vedrim i zvonkim smijehom pretvarao
itavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljen zvjezdanim
zvoniima. Tako je nekako i s draguljima: premda e dijamantni
privjesak najjaeg sjaja objeen o vrat plavih ilica ivo blistati,
ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovu
najizraajnijem sjaju, postavit e ga nasuprot tamne pozadine i tada
ga osvijetliti, ali ne sunanom svjetlou, ve svjetlou kakva
umjetnog izvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno velianstveni
plameni odsjaji, onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio
boanstveni simbol kristalnih nebesa, slii kakvu dragulju to je
ukraden iz krune Kralja paklenoga. No, vratimo se naoj prii.
Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov
stranji vesla tako iaio ruku da je za neko vrijeme bio posve
sakat, pa je privremeno na njegovo mjesto odreen Pip.
Za prve vonje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj
put sretno izmakao bliem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilino
asno izvukao, premda ga je Stubb, koji ga za lova nije isputao iz
vida, poslije opominjao kako treba iznad svega potaknuti svoju
sranost, jer bi mu esto mogla ustrebati.
Pri drugom sputanju, amac je klizio za kitom, i kad je baeni
harpun pogodio ribu, ona se kao obino zatrzala, te se tad sluajno
dogodilo da je trzaj zahvatio ba pod samo sjedite jadnog Pipa.
Iznenaen i prestravljen, Pip s veslom u ruci izletje iz amca, i to
tako da ga je dio oputena mrlina zahvatio po prsima, a on mu se
odupro, dok ga mrlin nije obmotao i najposlije ga povukao u more.
U istom je trenutku ranjeni kit pomamno pojurio naprijed, a mrlin se
brzo napeo, te se jadni Pip najednom naao sam u pjeni pritijenjen
uz amac, nemilosrdno povuen mrlinom koji ga je nekoliko puta
obavio oko tijela i vrata.
Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovakog ara.
Prezirao je Pipa kao kukavicu. Trgnuo je no iz korica i stavio
otricu na mrlin, pa, okrenuv se Stubbu, uskliknuo: Da
presijeem? A pritom kao da je ve pomodrjelo lice jadnog Pipa,
koji se guio, jasno vapilo: Presijeci, za ime Boje! Sve je prolo
u hipu, itava zgoda zbila se u manje od pol minute.
Da ga avo...! Presijeci! zaurla Stubb, i tako je bio kit
izgubljen, a Pip spaen.
Tek to se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljutie po
459

njemu povici i psovke. Stubb je mirno saekao da se slegne ta
neslubena bujica, a onda obinim glasom, kao poslovan ovjek, i
sve napol u ali, uze Pipa slubeno prekoravati, a kad dokona, poe
ga, poslubeno, obasipati dobrim savjetima. Evo to mu je
uglavnom rekao: Nemoj nikada skakati s amca, Pip, osim...
no sve ostalo bilo je sasvim neodreeno, kao to su obino svi, pa i
najbolji savjeti. Dri se amca! to je prava lozinka svih
kitolovaca, ali ima sluajeva kad lozinka Skai! jo vie vrijedi. A
kad je Stubb primijetio da su njegovi savjeti odve irokogrudni, te
bi Pip ubudue mogao pokazati i suvie sklonosti za skakanje iz
amca, okani se daljeg savjetovanja i zavri svoja razlaganja
odreitom zapovijeu:
Dri se amca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skoi, ja te
vie ne vadim! Upamti to! Zbog takvih kao to si ti ne moemo
gubiti kitove, jer bismo za jednog kita dobili trideset puta vie nego
to bi nam platili za tebe u Alabami!
392
Utuvi to u glavu, i da mi
nikad vie nisi skoio iz amca!
Time je Stubb moda indirektno natuknuo kako je ovjek,
premda voli svoga blinjega, ipak samo ivotinja koja voli novac, pa
se ta njegova sklonost i suvie esto ukrtava s njegovom
plemenitou.
No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskoio. Dogodilo se
to ko i onda, zbilo se ba kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin
nije zahvatio, i kad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na puini, kao
zaboravljeni koveg kakva putnika komu se uri! I jao! Stubb se
drao rijei! Bijae vedar, krasan dan. Tiina legla na blistavu
puinu koja se, svjea i glatka, protezala naokolo sve do obzorja,
kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoe. Zibala se crna
Pipova glava kao sveanj crnih mornarskih uzlova. No ovaj se put
ne die no da presijee mrlin kad je mali crnac tako neoekivano
pao u more. Stubbova lea bila su nesmiljeno okrenuta prema
njemu, a ranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute izmeu Stubba i
Pipa protezala se ve itava milja beskrajnog oceana. Tu nasred
debelog mora jadni je Pip okretao svoju kudravu, kovrastu crnu
glavu prema suncu, drugome osamljenom izopeniku, iako
najuzvienijem i najsjajnijem.

392
Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata izmeu sjevernih i junih
drava 1865. Prev.
460

Za mirna vremena iskusnu plivau nije teko plivati na
otvorenu moru. ovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u
mekoj koiji s lakim oprugama. Ali strana je ona samoa, strana i
neizdrljiva. Biti sam samcat, u stranoj koncentraciji, sred takva
bezduna beskraja o Boe, nema rijei koje bi to opisale!
Promatrajte samo mornare kad se sred mrtve tiine kupaju na
otvorenu moru, i vidjet ete kako se dre svoga broda, plivaju oko
njega.
No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini?
Nije, ili mu barem ne bijae takva namjera. Jer brazdom koja je
ostajala iza njega plovila su jo dva amca, i on je bez sumnje
vjerovao da e vrlo brzo doi do Pipa i spasiti ga, premda, ruku na
srce, kitolovci ba i nisu u svim slinim zgodama tako obazrivi
prema veslaima koji od straha zapadnu u takvu pogibao, a takve se
zgode esto dogaaju. Gotovo svi kitolovci igou kukavicu
nemilosrdnim prezirom, ba kao u ratnoj mornarici i u vojsci.
Ali evo to se dogodilo: sa oba amca, a da nisu ni opazili Pipa,
odjednom ugledae nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenue i
pojurie za njima, dok je Stubbov amac za to vrijeme ve toliko
odmakao i svi se njegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko
Pipa sve oajnije irilo unedogled. Naposljetku ga je pukim
sluajem spasio sam na brod, i od toga je asa mali crnac lunjao po
palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorili da je enuo pameu.
More je podrugljivo odralo na povrju njegovo smrtno tijelo, ali je
utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga uguilo posve. ini se
da ga je povuklo u udesne pradubine, gdje neznane sjene i oblici
praiskonskog ivota lunjaju amo-tamo pred beutnim oima, gdje
krtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano
blago, i u toj radosnoj, bezdunoj i uvijek mladakoj vjenosti Pip je
gledao kako bezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod
beskrajnoga oceanskog svoda grade i diu svoje goleme svjetove.
Gledao je nogu Boju na podnoniku razboja, i o tome govorio, i
zato su ga nazvali ludim. Nesmisao luda ovjeka ima svoj nebeski
smisao, i naputajui sve zemaljske mudrosti ovjek se najposlije
vraa k nebeskoj misli, koja je u oima zemaljske mudrosti luda i
mahnita, i bilo dobro ili zlo, ovjek se tad osjea slobodan,
ravnoduan, kao to je i njegov Bog.
Na kraju, nemojte Stubba suditi suvie strogo. Takve se nevolje
esto dogaaju meu kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti
461

vidjet ete kakva je usamljenost i naputenost mene snala.
462

94. TIJETENJE AKAMA
Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba
dovuen uz Pequodov bok, gdje su u redu posvravani svi oni
radovi razrezivanja i izvlaenja na palubu o kojima smo ve prije
opirno govorili, pa je i heidelberka bava ili spremnica bila
ispranjena.
Dok su neki izvravali taj posljednji posao, drugi su odnosili
vee kace, tek to bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je dolo
vrijeme, sav taj spermacet pomno se preraivao prije nego to bi
dospio utopionicu, o kojoj emo uskoro imati prilike uti neto
vie.
Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa
jo nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih
kako se udno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo jo
plivali u tekuem dijelu. Na se posao sastojao u tome da je
gnjeimo i mijesimo sve dok se opet sva ne pretvori u tekuinu.
Slatka i masna rabota! I stoga se ne smijemo uditi to je vorvanj u
staro doba bio tako traeno kozmetiko sredstvo. Vorvanj tako
sjajno isti i tako umekava! Poto sam nekoliko minuta drao ruke
u njemu, prsti mi postali kao jegulje i poeli se, da tako kaem,
zmijoliko uvijati i migoljiti.
Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod
modrinom vedra neba, odmarao sam se od tegotnog posla za
koloturnikom. Brod je tiho plovio, splasnutih jedara. I dok sam
umakao ruke u te meke, njene kuglice to su se gotovo uas i
obilno drobile pod mojim prstima, isputajui sve svoje obilje kao
zrelo groe vino, i dok sam udisao netaknutu svjeinu toga mirisa
koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica uvjeravam vas da
sam se tada osjeao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim
zaboravio onu nau stranu zakletvu. U toj neopisivoj mekoi i
mirisnoj svjeini vorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i
posljednji trag te zakletve. Gotovo sam povjerovao u onu
praznovjericu i bajku staroga Paracelsusa kako spermacet ima to
neobino svojstvo da ublauje vatru bijesa. Dok sam se kupao u toj
blaenoj kupelji, osjeao sam se boanski osloboen od svih
neprijateljstava, razdraenosti i svake zlobe.
Gnjei, gnjei, gnjei! itavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve
463

dok se gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnjeio sam, sve dok me
nije zahvatila neka udnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne
znajui to radim, stiskao ruke svojih drugova, mislei da su one
njene kuglice. Taj je rad u meni izazivao tako svesilne osjeaje
prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam neprekidno stezao njihove
ruke, gledajui im ganutljivo u oi, kao da im elim kazati: O
drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu, utolimo
svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne,
ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo
mlijeko i vorvanj dobrote!
O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije
mnogih i dugotrajnih iskustava, doao sam do spoznaje da ovjek
mora naposljetku smanjiti svoje elje, ili ih barem odvratiti od
nedostiive sree: njegov ideal sree ne smije leati u nedokuivim
sferama umovanja ili matanja, nego u onom to je blisko, u eni, u
srcu, u svakidanjici, u postelji, stolu, sedlu, ognjitu i zaviaju.
Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijeka mijeati te
spremnice. U nonim svojim vizijama gledao sam duge redove
anela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik up vorvanja.
*
Kad ve govorimo o vorvanju, trebalo bi neto rei i o tvarima
koje su s njim u vezi, pri pripremanju uljeure za tvorniku preradu.
Najprije dolaze takozvani bjelai to ih dobivamo od onog
dijela uljeure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada
repnih peraja. To su ilavi komadi, izukrtani tvrdim tetivama
snop miiavih ila komadi u kojima ipak ima jo malo ulja.
Poto s kita oderu bjelae, najprije ih rasijeku u pravokutne
prenosive komadine, a tek ih onda nose na sitno sjeckanje. Ti su
bjelai nalik na blokove berkshirskog mramora.
Kolai s groicama tako nazivaju komade mesa koji su
tu i tamo prirasli uz masnu ponjavu i koji esto uvelike utjeu na
samu masnou. Na pogled su neobino svjei, teni i lijepi. Kao to
im ve ime kae, neobino su ivih i arenih boja, prugaste bijele i
zlaane podloge, iarani mrljama najtamnijega grimiza i purpura. To
su groice od rubina na limunu. Ma koliko se inilo ludo, vjerujte
mi, teko je ovjeku da ne zagrize u takav kola. Priznajem da sam
se jednom prilikom odunjao iza prednjeg jarbola i ondje ga kuao.
464

Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotlet odrezan s butine
kralja Luja Debelog,
393
uzimajui da su ga ubili odmah nakon
svretka bogate lovne sezone, ba prvog dana lovostaje, i da se ta
bogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskim
vinogradima.
Postoji jo nekakva nadasve udnovata tvar koja se dobiva za
tog posla, no i sam uviam da bi bilo vrlo teko kad bismo je htjeli
tono opisati. Kitolovci je zovu kidljiva prea. Osebujno ime, ali
priroda te grae upravo je takva. Ta je tvar neobino gnjecava i
vlaknasta, a obino se nalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima
su mornari dulje vremena mijesili vorvanj i onda ga pretakali u
bave. To su, po mom sudu, udesno tanke, poraskidane membrane,
koje su bile prirasle uz unutranje stijenke spremnice.
Kreljut, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom slue
samo lovci obinih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci
uljeura. Oznauje crnu, ljepljivu tvar koju ribari struu s lea
obinog ili grenlandskog kita, pa su tom tvari izlijepljene palube
svih onih kitarica koje polaze u lov na tu neplemenitu vrstu
levijatana.
aporci. Tu rije, iako nije izravno uzeta iz rjenika
kitolovaca, ali kako su je oni usvojili, moramo spomenuti.
Kitolovev aporak kratka je, vrsta traka ilave tvari, izrezane iz
uiljenog kraja levijatanove repne peraje. Taj aporak ima
prosjenu debljinu od jednog palca, a velik je otprilike kolik eljezni
dio na motiki. Postrance vuen preko zauljene palube, djeluje poput
konog otiraa, te svojim neshvatljivim glaenjem kao nekom
arolijom odnosi svu neistou.
No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi
najbolje da.siete u prostoriju za tustilo, da se opirno porazgovorite
s ljudima koji ondje rade. Ve smo spomenuli kako su na tom
mjestu u tivi spremali ponjave tustila, poto su ih ogulili s
uljeurine tjelesine i izvukli na palubu. A kada doe vrijeme da se
sve to razree na komade, taj je prostor mjesto strahota za svakog
novaka, a pogotovu nou. S jedne strane, koja je osvijetljena
tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto, gdje e ljudi
raditi. Silaze obino po dvojica: ovjek s kopljem i ostvama i njegov
drug s otrom lopatom, koju zovu i oljaa. To je koplje nalik na

393
Francuski kralj Louis VI Debeli (1081-1137). Prev.
465

brodsku aklju, a ostve na mornarsku kljuku. ovjek ostvama
zabode u jednu ponjavu tustila, pa je pridrava da ne klizi kako se
brod ljulja i naginje. Za to vrijeme ovjek s lopatom stoji na samoj
ponjavi i okomito je sijee u komade za konja
394
. Ta je lopata
naotrena kao britva, a ovjek koji njome barata bosonog je, te e
ponjava pod njim katkad neizbjeno kliznuti as na jednu, as na
drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Ne smijete se, dakle,
uditi ako njome ponekad odsijee sebi ili svome drugu koji noni
prst. Noni su prsti velika rijetkost meu veteranima u tome poslu.

394
Objanjenje u tekstu na kraju sljedeeg poglavlja. Prev.
466

95. MANTI J A
Da ste stupili na palubu Pequoda u vrijeme razudbe kita i
povrljali do blizu motovila, posigurno znam da biste u najveoj
radoznalosti gledali u vrlo udnovat i zagonetan predmet koji je
leao du izljevka u zavjetrini. Ni onaj udesni zdenac u kitovoj
glavurdi, ni golemost njegove izvaene donje eljusti, pa ni sama
bajoslovna njegova simetrina repina nita vas ne bi toliko
iznenadilo koliko ma i letimian pogled na onaj nerazjanjivi unj,
vii od kakva itelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnoja veim
od jedne stope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine.
Uistinu i jest kumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih
vremena. Slian je idolu kakav je naen u skrovitim lugovima
judejske kneginje ili kraljice Maahe, koju je potonji kralj Asa
svrgnuo jer se klanjala tome idolu: I on svrgnu Maahu s vlasti, jer
je nainila idola u lugu; i Asa izlomi idola i saee ga na potoku
Kedronn kao to nam to maglovito spominje poglavlje Prve
knjige o Kraljevima.
395

Pogledajte mornara kojeg zovu reza, a koji sada prilazi i uz
pomo dvojice drugova prti na lea grandissimusa, kako kitolovci
zovu taj unj, pa zgrbljenih ramena posre dalje, kao grenadir koji
nosi mrtva druga s bojita. Stavivi ga na kateo, on nastavlja da
valjkasto skidati njegovu tamnu navlaku kao afriki lovac kou s
udava. Zatim kou posuvrauje poput nogavica od hlaa, pa je
natee da joj promjer postane gotovo dvostruk, i naposljetku je
dobro ispruenu vjea o sartije da se sui. Uskoro je skidaju i
skrauju s kraja za tri stope; zarezavi tri otvora za ruke i za glavu s
drugog kraja, reza je navlai na sebe. Reza sada stoji pred vama
odjeven u slubeno ruho svoga zvanja. Ve samo to ruho,
uobiajeno u njegovu staleu od pamtivijeka, zatitit e ga pri
udnom obavljanju njegove slube.
Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one
duguljaste trake tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na

395
Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muke snage i plodnosti. U
Judeji, i u mnogim drugim krajevima Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen.
Kralj Asa (929.-873. prije Krista) progonio je pristae toga kulta i borio se protiv
idolopoklonstva. Prev.
467

udnom drvenom konju to je krajem usaen u brodski rubnjak, a
isjeckano tustilo pada u veliku bavu pod njim, brzo kao listovi
papira sa stola zanesena govornika. Odjeven u sveanu crninu,
stojei na istaknutu uzvienju, zadubljen u listove Biblije kakav li
bi kandidat za nadbiskupa bio taj reza, kakav divan papa!
396


396
Listovi biblije, listovi biblije! Tako asnik neprestano dovikuje rezau:
tim ga rijeima opominje neka pripazi da mu krike budu to tanje, jer e se tako
posao varenja ubrzati, vie ulja dobiti, a i sama kakvoa ulja moda e biti bolja.
Biljeka pieva.
468

96. TOPI ONI CA
Za ameriku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni
dignuti amci, nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva
potpuno ureena broda, svojim vrlo solidnim zdanjem udno
odudara od hrastovine i konopa: kao da su s kopna dovukli na
palubu kakvu ciglanu.
Topionica je smjetena izmeu prednjega i glavnog jarbola, na
najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobino
jake, kadre izdrati teret solidne grae od opeka i krea, iroke deset
na osam, a visoke pet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu
palubu, ali su sa svih strana dobro utvreni tekim eljeznim
kukama, privrenim dolje za drvene grede. Sa strane je topionica
ograena drvetom, a odozgo pokrivena velikim, nakoso sputenim
pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet emo dva velika kotla, a u
svaki moe stati po nekoliko baava. Kad kotlovi nisu u uporabi,
odravaju ih u uzornoj istoi. Ponekad ih uglauju masnikom
397
i
pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Za vrijeme none
strae poneki e se okorjeli, stari mornari zavui u te kotlove i
smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni ienjem,
po jedan ovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih eljeznih
usnica vode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za
dubokoumna matematika razmiljanja. Ba u lijevom kotlu
Pequoda prvi put sam opazio znaajnu injenicu, sve marljivo
struui oko sebe svojim pjeskovitim sapunom injenicu da u
geometriji sva tijela koja krue po cikloidi
398
, na primjer moj sapun,
padaju na dno u istom vremenskom razmaku sa bilo koje toke.
Izvue li se loite s prednje strane talionice, vidi se s te strane
goli zid, kroz koji prolaze dva eljezna drijela pei, ba ispod
samih kotlova. Na tim se drijelima nalaze teka eljezna vrata.
Veliki jar od vatre ne moe se iriti po palubi, jer je itava drvena
ograda obloena plitkim rezervoarom, u koji se, straga, kroz
nekakav tunel nadolijeva voda, kad god se ona ispari iz rezervoara.

397
Masnik ili steatit (engleski soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta
milovke. Prev.
398
Cikloida ili tokanica krivulja to je u obliku niskog luka opisuje
stanovita toka nekog kruga koji se kotrljanjem, bez klizanja, kree ravnom linijom.
Prev.
469

Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno iz stranjeg
zida. A sad da se malo vratimo.
Bilo je oko devet sati uveer kad su Pequodovu topionicu
prvi put na tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo
povjereno da nadgleda taj posao.
Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru! Nije
bilo teko, jer je stolar za itava putovanja trpao strugotine u te pei.
Treba spomenuti i to da se vatra u topionici neko vrijeme mora loiti
drvima. Poslije se drvo ne upotrebljava, osim zato da bi gorivo to
prije i to jae gorjelo. Poto je mast iscijeena, oni prhki i
smeurani komadi tustila koji se zovu ostaci ili varci, sadre
jo znatne koliine uljevite masnoe. I ti varci slue kao gorivo.
Poput kakva debelog muenika koji gori kao iva baklja, ili
ovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomjeta
gorivo te izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti
dim! Taj dim naime strano gui, a mora ga udisati, i ne samo to,
ve u njemu mora neko vrijeme i ivjeti. Ima neizrecivo okrutan
hinduski zadah, poput dima to se teko povija oko pogrebnih
lomaa. Vonja poput lijevog krila na Sudnji dan
399
, i podsjea te na
pakao.
O ponoi je topionica bila ve u punom pogonu. Kostur smo
ve bili bacili u more i razapeli jedra. Vjetar je osvjeavao, a na
oceanu sastavila se gusta, divlja tama. No taj su mrak razdirali
bijesni plamenovi koji su tu i tamo probijali kroz aave ljuke i
osvjetljivali i najvii konop brodske snasti, kao ona uvena grka
vatra
400
. Brod u plamenu plovi morem kao da nemilosrdno hrli za
nekim osvetnikim pothvatom. Tako su katranom i sumporom
natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa
401
, izlijeui iz
svojih pononih luka, s velikim vatrenim zastorima umjesto jedrilja
nasrtali na turske fregate i obavijali ih poarom.
Poto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u
ognjitu. Na tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih

399
Prema biblijskoj prii, grenici e na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane.
Prev.
400
Lako upaljiva eksplozivna mjeavina sumpora, kuine, smole sa eenim
vapnom i zemnim uljem. Gori i na vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome
brodove. Prvi put se spominje godine 360. za Konstantina Velikog. Po svoj prilici
potjee iz Kine. Prev.
401
Odvani grki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. Prev.
470

harpunaa, koji su na svim kitaricama uvijek i loai. Golemim
ravastim motkama bacali su velike komade tustila koje je cvialo u
uzavrele kotlove, ili bi arkali vatru, sve dok zmijoliki plamenovi ne
bi izbijali kroz vrata prijetei njihovim nogama. Dim je sukljao u
zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brod valjao i naginjao sad
naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavrelo ulje
nestrpljivo bacalo, kao da ne moe saekati da im prsne u lice.
Nasuprot vatrenim drijelima topionice, s kraja prostranog podnoja
ognjita, nalazio se vitao, koji je mornarima od strae sluio kao
poivaljka. Tu bi lijegali kad ne bi bili niim drugim zaposleni,
piljili bi u vatreni ar dok im se oi ne bi gotovo ispekle u glavi. U
hirovitom plamsanju razbuktalog ognja ocrtavala se aom i znojem
ogaravljena lica s raskutranim bradama i sa zubima koji se
bjelasaju i odudaraju svojim barbarskim sjajem.
Dok su jedni drugima priali svoje bezbone pustolovine i sve
te jezive prie kazivali s nehajnom veselou; dok se njihov
prostaki grohot uzdizao i razlijegao oko njih kao to su na mahove
plameni jezici lizali iz pei; dok su tu i tamo harpunai mahnito
lomatali svojim vilama i crpaljkama ispred pei; dok je vjetar i dalje
zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjao pramcem i
nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnu
tminu mora i noi, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome
drijelu i opako ih ispljuckivao na sve strane Pequod je, krcat
divljaka i pun vatre, saiui mrtvu tjelesinu i jurei kroz tu crninu
mraka, bio kao utjelovljena slika i prilika due svoga sumanutog
zapovjednika.
Tako mi se inilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge
sate, upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to
vrijeme tamom, jo sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost
drugih. Kako su mi neprestano lebdjele pred oima te avolske
spodobe, izvijajui se dijelom iz dima, a dijelom iz plamena, taj je
prizor u mojoj mati stvarao slina privienja tek to me poeo
svladavati drijem, kako to uvijek biva kad sam na kormilu na
pononoj strai
A te mi se noi dogodilo neto osobito udno to ni poslije
nisam nikad mogao sebi protumaiti. Trgnuvi se iz kratkotrajna
drijemea bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Drak
kormila, nainjen od kitove eljusti, udarao me u rebra kako sam se
na nj bio naslonio, dok mi je u uima brujao priguen um i lepet
471

jedara koja su upravo poela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su
mi oi otvorene i da nesvjesno pokuavam prstima jo jae rastvoriti
vjee. No unato svemu tome, nisam vidio pred sobom kompasa da
po njemu upravljam brodom, premda mi se inilo da sam as prije
pogledao u kartu pri mirnom svjetlu kompasne svjetiljke. Preda
mnom kao da se vijala sama mrana magla, koju bi ovda-onda
razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjeaj da taj
streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije
upravljen prema nekoj luci, nego da bjei od svih luka i ostavlja ih
iza sebe. I mnome sasvim ovlada nekakav udan ali jak osjeaj kao
da je smrt blizu. Grevito dohvatih drak na kormilu, ali mi se luda
misao usadila u mozak da je to svrailo ili taj drak nekako, kao
nekom arolijom, okrenut. Boe, to se to dogaa sa mnom,
pomislih. Gle, za ovo nekoliko asaka to sam drijemao, ja sam se
okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leima okrenut prema
pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji as da
sprijeim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici
izvrnulo. O, kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i
zahvalan to sam zbacio sa sebe tu nonu moru i umaknuo kobnoj
nesrei!
O, ovjee, ne gledaj odve dugo u sjaj rasplamsale vatre!
Nemoj nikada sanjariti kad stoji za kormilom! A kompasu nikad ne
okrei lea! Prihvati vrstom rukom kormilo tek to samo malo
trzne! Ne vjeruj sjaju umjetne vatre kad crvenim arom ara
sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Ve sutra, kad grane sunce,
nebo e se razvedriti, a ona ista lica, koja su se tako avolski cerila u
odsjevu krvavog ognja, prikazat e ti se u jutarnjoj svjetlosti u posve
drugom ili barem njenijem vidu. Slavno nae zlatno i sretno sunce,
jedino istinsko svjetilo jer sva su druga svjetila pusta la i
obmana!
Sunce nam ne skriva Dismal Swamp
402
u Virginiji, ni prokletu
rimsku Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva
od mnogo milijuna milja pustoi i nevolje pod mjesecom. Ne skriva
ni ocean, koji je mrana strana nae zemlje i pokriva dvije treine
njene povrine. I stoga smrtnik u komu ima vie radosti i veselja

402
Tuna movara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba
prostirala na 64 km duine i 40 km irine, ali je danas dobrim dijelom isuena i
obraena. I rimska je Campagna danas plodna. Prev.
472

nego bola i jada ne moe biti iskren, on je neiskren ili nerazvijen.
Isto je tako i s knjigama. Najiskreniji od svih ljudi bio je ovjek
patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu Izreke Salamunove, a
Propovjednik
403
kaljeni je elik bola. Sve je tatina. Sve. Taj
svojeglavi svijet jo nije nauio cijeniti nekransku mudrost
Salamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi
kroz groblje, a radije govori o kazalitu nego o paklu te Cowpera,
Younga, Pascala i Rousseaua
404
naziva aicom bolesnih jadnika i za
itava svoga lakoumnog ivota sudi da je samo Rabelais
405
mudar i
zato veseo taj ovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploe, i
zajedno s velianstvenim Salamunom skidati sa njih zelenu, vlanu
plijesan.
Pa i Salamun kae: ovjek koji skree s puta razbora, poivat
e (dakle jo za ivota!) u zboru mrtvih.
406
I stoga se ne predaj sav
vatri, jer e te izmijeniti, umrtviti, kao to je i mene onda umrtvila.
Ima jedna mudrost koja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost.
No u srcima nekih ljudi ugnijezdio se ketskilski
407
orao, koji moe
ponirati i u najmranije gudure i opet se uzdii i nestati u sunanim
beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure one su u
planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi
visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one
vinule.

403
Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. Prev.
404
William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, pretea engleske
romantike. Edward Young (1683.-1765.), engleski pjesnik, pjevao o smrti i o ivotu
onkraj groba. Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematiar i filozof; protivnik
isusovaca. Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), slavni francuski knjievnik i
drutveni reformator koji je propovijedao povratak prirodi i tvrdio da je ovjek po
prirodi dobar, samo ga je drutvo pokvarilo. Njegovim se djelima nadahnjivao s jedne
strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. Prev.
405
Francois Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljea. Prev.
406
Izreke Salamunove, XXI, 16. Prev.
407
Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleghenskih planina, s vrhovima
iznad 4000 m. Prev.
473

97. SVJ ETI LJ KA
Da ste od Pequodove topionice poli do katela, gdje su
spavali oni koji nisu imali dunost da budu na strai, zacijelo biste
naas pomislili da ste stupili u neko rasvijetljeno svetite u kojem
poivaju kanonizirani kraljevi i savjetnici. Leali mornari u svojim
hrastovim trouglastim grobnicama ili niama, nijemi kao mramorni
kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo im zaklopljene oi.
Za mornare trgovakih brodova ulje je vea rijetkost nego
kraljiino mlijeko. Njihova je obiajna sudbina da se odijevaju u
mraku, da jedu u mraku i da kroz tminu posru do svoje slamnjae.
No kitolovac, kao to trai hranu za svjetlo, tako i ivi sred svjetla.
Od svoga leaja naini Aladinovu svjetiljku i u nju lijee, te i usred
najmranije noi gori vjena svjetlost u crnoj trupini brodskoj.
Pogledaj s kojim mirom kitar nosi itavu rukovet svjetiljaka
esto samo stare boce i boice do bakrenog hladnjaka topionice,
da ih tu napuni, kao vreve piva iz bave. Najee pali ulje, u
njegovu nepreraenom i stoga nepokvarenom stanju tekuinu
kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni za astronomske naprave. To je
ulje blago i sono, kao rani travanjski maslac. Kitolovac ide u lov,
sam trai i namie to ulje, eli biti siguran da je svjee i
nepokvareno, kao to putnik u preriji sam sebi lovi divlja za hranu.
474

98. SPREMANJE ULJA I VELIKO IENJ E
Ve smo opisali kako s jarbola ve izdaleka najavljuju velikog
levijatana, kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga
ubijaju po udolinama morskih prostranstava, odvlae ga uz bok
broda i glavu mu skidaju. Govorili smo vam kako njegov veliki
podstavljeni ogrta pripada onom koji ga je usmrtio, kao to je
krvnik neko imao pravo na odjeu smaknute rtve. uli ste kako
rasjeena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kako vorvanj, ulje
i kost ostaju poteeni od vatre, ba kao adrah, Meah i
Abednego
408
. A sada nam jo preostaje zavriti posljednje poglavlje
ovog opisa, i prikazati ne, nego opjevati! romantino
pretakanje ulja u bave i spremanje u tivu, gdje se levijatan
ponovno vraa u svoje rodne dubine, plovei kao i prije ispod
morske povrine; ali jao! da nikad vie ne izroni iz vode, da nikad
vie ne mlaza!
Dok je ulje jo toplo, lijevaju ga, poput vrueg puna, u
estorke
409
, i dok se brod moda valja i posre u mrkloj noi, mornari
guraju te goleme bave, obru ih s kraja na kraj, a gdjekad takva
velika bava opasno klizne preko kliske palube kao da se odronio
brijeg. Naposljetku sve bave stoje na svom mjestu, i onda svi
nabijaju obrue: kuc, kuc! maljicom po potuku
410
, svi udaraju i
kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio
411
postaje bavar.
Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bavu i sve
ohlaeno, onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla to
vode u utrobu broda, i bave se putaju na svoj konani poinak.
Kad zavre taj posao, mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i
zatvaraju ih hermetiki, kao da zaziuju vrata nekakve izbe.
To je moda najznaajniji dogaaj u lovu na uljeure. Danas
mlazovi krvi i ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom
mjestu broda, na kasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine

408
idovi adrah, Meah i Abednego kako se kazuje u Knjizi proroka
Danijela (III, 12-30) nisu se klanjali idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora
(Nabuhodonozora), pa su baeni u pe da izgore, ali su ostali ivi i itavi. Prev.
409
Bava od 6 akova mjera za tekuinu (56,589 litara). Prev.
410
Drvo kao klin to ga bavar mee na obru, pa udara u njega maljicom kad
nabija i pokuckuje obru. Prev.
411
Po slubenoj dunosti. Prev.
475

uljeurine glave, svuda naokolo lee hrom pokrivene bave, kao na
dvoritu kakve pivovare, rubnjaci su aavi od dima iz topionice,
mornari se vrzmaju po palubi omateni uljem, itav brod kao da se
pretvorio u jednoga jedincatog golemog levijatana, a silna buka
zagluuje svu posadu.
No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naulite ui
na tome istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one
kitolovake amce i topionicu na palubi, da se vozite na kakvu
spokojnu trgovakom brodu kojim upravlja zapovjednik koji osobito
strogo pazi na red i istou. Nerafinirano spermacetsko ulje ima
svojstvo da sve isti. Stoga paluba nije nikad tako bijela kao nakon
posla to ga kitolovci zovu uljarskom rabotom. Osim toga, od
pepela spaljenih kitovih varaka pravi se nekakva smjesa koja
skida svaku prilijepljenu mrvicu to je jo negdje zaostala. Ljudi s
velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju ga punim
abrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj istoi. iste
se od ae etkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se isti i sklanja
i sav pribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov isti i strue i
ponovno stavlja na topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema
skrivena. Nigdje vie nijedne bave, a svi konopi lijepo smotani u
kutove gdje se ne vide. I kad se zajednikim marnim nastojanjem
gotovo sve posade najposlije zavri sav taj posao, onda se sami
mornari okrenu prari i dotjerivati od glave do pete. Naposljetku
izlaze na istu palubu, svjei i svi zaareni kao mladoenje koji su
istom doli iz najubavije Holandije.
Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica
poetaju palubom i bezbrino avrljaju o salonima, kanapeima,
sagovima i skupocjenim tkanjima, pa sve smiljaju kako bi prekrili
palubu, kako bi i samo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da
im se za mjeseine servira aj na verandi katela. Samo i natuknuti
tim namirisanim mornarima neto o vorvanju, kostima ili kitovu
tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i ne znaju to te rijei
znae! Otale, i dodajte nam ubruse!
No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri ovjeka i
netremice zure u daljinu nee li ugledati druge kitove. Ako ih ulove,
neizostavno e opet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih
barem malim masnim mrljama. Da, da, esto se dogodi da nakon
najteeg neprekidnog rada koji ne zna za no ni odmor, nakon muke
od devedeset i est sati, tek to se vrate svojim amcima, gdje su im
476

natekli zglobovi od veslanja itava dana du ekvatoru, i tek to stanu
na palubu odmah ponu potezati teke lance, okretati glomazni
vitao, i rezati i sjei jest, tako je to te se posve oznojeni
ponovno gue u dimu i dvostrukom aru ekvatorskog sunca i
ekvatorske vruine iz topionice. Nerijetko se dogaa da nakon svega
toga rada, kad su napokon poli oistiti i dotjerati svoj brod, da bude
bez ikakve mrlje, kao kakva mljekarnica o, koliko se puta dogodi
da jadnici ba u asu kad zakopavaju svoje iste koulje, opet
zauju otegnuti zov Evo je, mlaz! te skau i jure prema
amcima, da nanovo zametnu hajku za drugim ribakom i da sva ta
rabota zapone iznova! O, prijatelji, to znai ubijati ovjeka! Ali
takav je ivot. Jer tek to smo mi bijedni smrtnici nakon duge muke
iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenu kap
vorvanja te saprali sa sebe svu prljavtinu i neistou i privikli se da
ivimo u istom svetitu due kadno ve zaujemo kako jei
znani zov Evo je, mlaza! i u daljini ve bjelasa sablasni mlaz, i
mi ve diemo jedra i ponovno kreemo u borbu protiv jednoga
novog svijeta, i ponovno prolazimo kroza stara iskustva ranijeg
ivota.
O, metempsihozo!
412
O, Pitagoro
413
, koji si u suncem obasjanoj
Grkoj umro prije dvije tisue godina i bio tako dobar, mudar i blag!
Za svoga prolog putovanja plovio sam s tobom du peruanske
obale, i lud kakav jesam uio tebe, priprosta novaka, kako se
upleu dva konopa!

412
Seljenje due nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budistikom
vjerovanju). Prev.
413
Pitagora (oko 582.-500. prije Krista), grki filozof, matematiar i vjerski
reformator. Prev.
477

99. DUKAT
Ve smo rekli kako se Ahab obiavao etati po kasaru izmeu
kompasnog stalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se
pripovjedi te nismo stigli spomenuti kako bi za te etnje utonuo u
duboke misli i prije svakog zaokreta zastao i nekako se udno
zagledao u bilo koji predmet pred sobom. Kad bi stao pred
kompasnim stalkom, zurio bi u onu otru iglu, a pogled bi mu
sijevnuo kao sulica, vrsto usmjeren svome cilju. I nastavivi etnju
zaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan
pogled, uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu
prikovanu vrstou, samo to se u njemu odraavala nekakva divlja
udnja, ako ne i uzdanje.
No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika,
Ahabu kao da su iznova, kao nikad prije, privukle panju one udne
figure i natpisi urezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put poinje
sebi na neki suludi nain tumaiti njihovo skriveno znaenje. A u
svim stvarima lei neki skriveni smisao, jer bi inae bile bezvrijedne
i besmislene, i itav svijet ne bi bio nita drugo do pusta
bezvrijednost, prazan simbol koji ne slui ni za to nego da se, kao
to to ine s breuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, da se njime
zatrpaju movare u Mlijenoj stazi.
Taj je dublon ili dukat bio od najistijeg, djevianskog zlata,
iskovanog negdje u srcu veliajnih gudura, odakle se na istok i na
zapad preko zlatnog pijeska rue izvorne vode vie nego jednog
Paktola.
414
Premda je taj dukat bio prikovan usred zahralih
eljeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova, ipak je sauvao ist i
netaknut sjaj iz Quita.
415
Mada je bio izloen usred divlje posade, i
premda bi duge crne noi pogodovale svakome tko bi mu se
pribliio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se naao na istome
mjestu na kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime,
ostavljen postrani i posveen cilju koji je izazivao strahopotovanje.
Ma kako ti mornari bili pohlepni, svi do jednog potovali su ga kao

414
Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, uvena sa svoga zlatonosnog pijeska.
Prev.
415
Quito, glavni grad junoamerike republike Ecuador. Dublon, nekadanji
panjolski krupni zlatnik, a kasnije zlatnik kovan u razliitim zemljama Iberoamerike.
Prev.
478

nekakav simbol, talisman Bijeloga kita. Za dosadne none strae
razgovarali su ponekad o tom dukatu i u udu se pitali tko e ga
izmeu njih naposljetku dobiti, i hoe li taj jo toliko poivjeti da ga
i potroi.
Ti plemeniti zlatnici junoamerikih republika nalik su na
medalje sunca i spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima
palma, alpak,
416
vulkan, sunanih ploa i zvijezda, ekliptika i
rogova obilja i bogatih razvijenih stjegova, a sve je to urezano u
raskonom izobilju te se ini da to dragocjeno zlato premauje
prijanju vrijednost i slavu izlazei iz te fantastine kovnice, tako
panjolski poetine.
Taj je dukat na Pequodu bio najsjajniji primjer za sve to
smo naveli. Na krajnjem rubu bile su ispisane rijei Republica del
Ecuador: Quito. Blistavi taj kovani novac dolazio je iz drave to
lei u sredini svijeta, na samom ekvatoru, po kojem je i dobila ime, a
to je smjetena posred Anda, pod nepromjenljivim podnebljem koje
ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao da proviruju tri vrhunca Anda: na
jednom se izvija plamen, na drugome stremi uvis nekakva kula, a na
treem kukurie pijetao, dok se nad svime protee dio zodijaka,
417

obiljeen svojim poznatim kabalistikim znakovima, a zaglavni
kamen toga svoda tvori sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zvijea
Vage.
Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga
promatrali.
Ima neto sebino u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u
svemu to je visoko i velianstveno. Gle, i ta tri planinska vrha
gorda su i ponosna kao Lucifer. Ta tvrda kula to je Ahab, vulkan
to je Ahab, a i ta hrabra, neustraiva i pobjedonosna ptica i to
je Ahab! Sve je to Ahab! I taj okrugli zlatnik samo je slika jo
okruglijeg globusa u kojem se, kao u arobnjakovu zrcalu, odrazuje
tajanstveno Ja svakog ovjeka. Velike muke i mala korist onima koji
od svijeta trae razjanjenje kad svijet ne moe ni sam sebe
objasniti. Sad mi se ini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Ali

416
Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preiva velik koliko jelen, s finim dugim
runom. Slui se za prenoenje tereta, meso mu je jestivo, a od njegove vune prave se
izvrsne tkanine. Prev.
417
Zodijak ili ivotinjski krug nebeska zona ili pojas kojemu kroza
sredite prolazi ekliptika; obuhvaa dvanaest znakova, kua ili zvijea kojima
prolazi Sunce na svojoj prividnoj godinjoj stazi. Prev.
479

gle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A est mjeseci prije isplovilo je
iz bure jednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u
oluju! Pa neka bude! U bolu se ovjek raa da u patnji provede svoj
vijek i u mukama da umre. Pa neka bude! Ovdje je vrsta graa za
bol, vrsta i teko savitljiva. Neka bude tako!
Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, ve su aporci
samoga avla ostavili na njemu svoj trag od sino gunao
Starbuck, sam za sebe, oslonjen o rubnjak. Starac se dri kao da
ita strane Baltazarove rijei.
418
Nisam nikad izbliza pogledao taj
dukat. Gle, starac odlazi dolje u svoju kajitu: hajde da proitam.
Izmeu triju monih gorskih vrhova to dotiu nebo i to su gotovo
nalik na Trojstvo prostire se mrana dolina, kao neki blijedi
zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okruuje, a iznad sve te
nae tame sunce Pravde jo blista svjetlom i nadom. A kad obaramo
oi, mrana nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad
pogledamo u visinu, Sunce nam dolazi u susret, da nas razveseli.
Ali, jao! to gordo Sunce nije stalno, i kad o ponoi eznemo da nam
prui traak slatke utjehe, uzalud ga trae nai pogledi! Taj zlatnik
govori rijei mudre, blage i istinite, ali ipak tune. Neu gledati vie
u njega, da ne bih svrnuo s puta Istine!
Evo starog Mogula razgovarao Stubb sam sa sobom,
pokraj topionice. ini se da je odgonetnuo to ondje pie. A evo
i Starbuck odlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet
hvati. I sve stoga to su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na
Negro Hillu ili u Corlaer's Hooku, ne bih ga tako dugo gledao prije
nego to bih ga potroio. Hm! Po mome jadnom i beznaajnom
miljenju, sve je to veoma udno. I prije sam za svojih putovanja
vidio dublona: starih panjolskih, peruanskih, ileanskih,
bolivijanskih i popayanskih, i svu silu moidora, zlatnih pistola,
cekina i fijorina.
419
A sad odjednom, to je tako udesno na tome

418
Baltazar (Belacar), posljednji kralj Babilonski (umro 539. prije Krista), koji
je, kad se narugao Jehovi prema prii iz Starog zavjeta na zidu ugledao
plamenim slovima na kaldejskom jeziku ispisanu poruku Mene tekel ufarsin, pa
iste noi bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V, 25.) Prev.
419
Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao vanu ulogu u ratovima za
nezavisnost. Moidor je stari zlatni novac portugalski i brazilski. (Rije je kratica od
portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac.) Pistola je stari zlatni novac francuski i
panjolski. U izvorniku za rije fijorin stoji joe; tako se u engleskom slangu zove
novac od etiri pensa. (Nazvan je po imenu Josepha Humea, na iji je poticaj kovan
1836.) Prev.
480

dublonu iz Ecuadora? Tako mi Golkonde, ipak u ga pogledati!
420

Oho! Pa to su nebeska znamenja i udesa! Pa to je ono to stari
Bowdich u svome djelu Epitome naziva zodijakom, a tako se to
zove i u mome almanahu! Donijet u svoj godinjak, a kako sam
uo da i avla moe istjerati iz pakla Dabollovom aritmetikom,
pokuat u te udne znakove i zafrkae odgonetnuti s pomou
kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa da vidimo! Eh, tu su,
svi po redu ivi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa onda Blizanci. Tu
su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! A Sunce se
obre sve izmeu njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa preko
praga izmeu dvije od tih dvanaest kua to su sve povezane u
krugu. Ej knjigo, sve su to budalatine! Vi knjige morale biste biti
na svome mjestu! Dajete nam samo rijei i gole i krute injenice, a
na nama je da onda u njih udahnjujemo smisao! To je moje malo
iskustvo s tim massachusettskim kalendarom, s Bowdichevom
navigacijom i s Dabollovom aritmetikom. Znamenja i udesa, eh?
Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema nita udesno, a u
udesima nita znamenito. Mora tu negdje biti nekakav klju! Oho!
Samo asak! Tako mi Zeusa, pronaao sam! Pazi, zlatnie, tvoj
zodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad u ti proitati.
Hajde, knjigo, da ponemo: tu je Aries ili Ovan, puteni mujak,
uzrok naega ivota; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas
udari rogovima; zatim Gemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo
se da postanemo kreposni, a gle ve dolazi Cancer ili Rak te nas
vue natrag. I dok se udaljujemo od kreposti, na putu nam se
isprijei Leo Lav, koji rie, divlje grize i strano udara svojom
apom. Mi bjeimo i onda pozdravljamo Virgo Djevicu! To je
naa prva ljubav, enimo se i mislimo kako emo sada biti sretni, ali
jao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreu te izmjeri da je
nedostaje. I dok se jo alostimo gle, iznenada skaemo, osjetivi
ubod s lea: to nas je ugrizao korpion. Lijeimo ranu, kadno nas sa
svih strana obaspu strelice, jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama
ale. Tek to smo izvukli strelice, evo opet uda i pokore:
Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas, pa odletimo
naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelim potopom,

420
Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruevine drevnoga grada
Golkonde, gdje dekanski sultani bijahu nagomilali basnoslovno blago, koje je u
knjievnosti predmet estih aluzija. Prev.
481

pa smo mokri do kosti, opuzli kao mii. I na kraju, tu su Pisces ili
Ribe, tonemo u san, odlazimo na poinak! Gle, pa to je prava
pravcata propovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to
prolazi Sunce svake godine, i svake se godine nanovo pomalja, ivo
i veselo. I kao to se ono veselo kree i vrti usred svih tih jada i
nevolja, gore u visini, tako se i Stubb veselo vrti ovdje u nizini.
Veselo, da, to je prava rije! Zbogom, zlatnie! Jo samo asak, jer
evo dolazi Okagaa! Sakrit u se tu iza topionice, da ujem to li e
on rei. Evo, ve je pred njim. Odmah e on guknuti. Da, da, ve
poinje.
Ne vidim nita do okrugle stvarice od zlata, koja e pripasti
onome tko prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zato svi
zure u tu stvaricu! Istina, vrijedi esnaest dolara, pa kako jedna
cigara stoji dva centa, to znai devet stotina i ezdeset cigara. Meni
se ne pui iz smrdljivih lula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih
ima devet stotina i ezdeset komada! I ja, Flask, naumio sam zaraditi
tu nagradu! Popet u se na jarbol! Je li to pametno ili ludo? Ako je
zbilja pametno, a ono se nekako ini da je ludo; ako je pak zaista
ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bjeimo sad, jer evo dolazi na
starina s otoka Mana! Zacijelo je bio koija u kakva pogrebnika
prije nego to se otisnuo na more. Ide ustranu i staje pred dublon.
Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se: ondje
je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraa! to treba to da
znai? Pst! ape neto, a glas mu tropoe kao istroen mlinac
za kavu! Naulimo ui da ujemo!
Ako nam je sueno, da ugledamo Bijelog kita, onda e se to
zbiti u onaj mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova.
Prouavao sam ja te znakove i znam im smisao. Ona mi je vjetica u
Kopenhagenu sve to protumaila. Davno je to bilo prije etrdeset
ljeta! I sad se pita u kojem e znaku onda stajati sunce! U znaku
potkove, jer se nalazi ba nasuprot zlatniku. A koji je znak kao
potkova? Znak je to Lava koji rie i razdire! Eh, jadna naa stara
brodino! Umorna mi se glava trese kad samo i pomislim na te!
No ima tu i drugo tumaenje, iako je tekst isti! Ljudi su
razliiti, a svi ive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi
Queequeg! Sav je istetoviran, sav iaran, eto ga poput znakova u
zodijaku. to kae taj kanibal? Tako mi ivota, on usporeuje
znakove! Gleda u svoje bedro i kao da misli da mu je sunce u bedru,
u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onako kako babe u nekome
482

zabaenom selu tumae lijeniku astronomiju. I, bogami, kao da je
naao neto u blizini svojih bedara valjda Sagittariusa ili
Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on to bi s tim dublonom; misli
valjda da je taj zlatnik dugme to je otpalo sa hlaa kakva kralja!
A sad bre opet ukraj! Dolazi ona avolja sablast Fedallah! Rep
je valjda smotao i sakrio kao obino, a u papue tutnuo kuine. to
se krije u tome njegovu pogledu? Aha, samo pravi neki znak pred
onim znamenjem i duboko se klanja, jer je na novcu ugledao Sunce!
On je oboavatelj vatre, posigurno. Oho! Zar jo netko? Sve ih je
vie! Evo dolazi Pip jadni djeak! Volio bih da je umro, ili da je
mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onim nezemaljskim
licem suluda ovjeka! I on je promatrao sve te tumae, pa i mene, i
sad, gle, dolazi da bi ih itao. Da se maknemo da ujemo to e
rei! Sluajmo samo!
Gledam, gleda, gleda; gledamo, gledate, gledaju.
Due mi, momak ui Murrayevu
421
gramatiku! Obrazuje se,
siromah! Ali to to govori?... Pst!
Gledam, gleda, gleda; gledamo, gledate, gledaju. Pa on to
ui naizust. Pst! I opet!
Gledam, gleda, gleda; gledamo, gledate, gledaju. Zaista
smijeno.
Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami imii, a ja sam gavran,
osobito kad stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kva-
kvakva! Zar nisam gavran? A gdje je strailo? Eno ga ondje: dvije
kosti provuene kroza stare nogavice, a druge dvije proviruju kroz
rukave na pohabanu kaputu!
Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak!
Mogao bih poi da se objesim! Zasad e biti najbolje da se klonim
Pipova drutva. S ostalima nije teko, jer imaju zdrav razum. A on je
suvie aknut za moje zdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje
mrmlja.
Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga
istrgnu! Istrgnite sebi pupak, pa da vidimo to e biti od vas! A ipak,
ostane li tu, zao je to znak, jer kad je neto prikovano uz jarbol, onda
je to znak da e sve otii k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit
prikovat e te uz jarbol! To je bor! Moj je otac posjekao bor u staroj

421
Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatiar, roen u Americi.
Prev.
483

domaji Tollandu i naao u njemu zarastao srebrn prsten, vjenani
prsten tkozna kakva davno umrlog crnca. Kako je prsten dospio
onamo? Tako e pitati i Sudnjeg dana kad upecaju na stari jarbol s
tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljuturama kao hrapavom
korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji krtac
uskoro e te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Bog obilazi
svjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej,
Jenny, ispeci nam taj kola od sijerka!
484

100. NOGA I RUKA
Pequod iz Nantucketa nailazi na brod
Samuel Enderby iz Londona
O-oj, ti na brodu! Jesi li vidio Bijeloga kita?
Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji
nam je prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je
stajao u svom izdignutom zapovjednikom amcu, s doglasalom na
ustima. Strani kapetan koji se nehajno opruio na pramcu svoga
amca mogao je jasno razabrati Ahabovu umjetnu, kotanu nogu.
Bio je to krupan ovjek osmagla lica, dobroudna i simpatina
izgleda; moglo mu je biti oko ezdeset godina. irok haljetak od
modra mornarskog sukna leprao mu oko tijela u bogatim naborima.
Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskoj
dolami.
Jesi li vidio Bijeloga kita?
A vidi li ti ovo, a? i podie snjenobijelu ruku nainjenu
od kitove kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata,
ruku koju je dotad skrivao pod irokim naborima svoga haljetka.
Veslai, u moj amac! viknu Ahab zapovjednim glasom,
udarajui veslima pokraj sebe. Svi ovamo, i sputaj!
Nije prola ni minuta, i Ahab se, ne iziavi iz svog amca,
nae sa svojim veslaima na puini, a nekoliko asaka zatim amac
pristade uz bok stranog broda. No tad se pojavila udna tekoa.
Kako je bio uzbuen, Ahab je zaboravio da se jo nikad otkako je
izgubio nogu, nije popeo na strani brod na otvorenu moru, ve samo
na svoj, i to s pomou nekakve vrlo spretne i domiljato nainjene
naprave koja bijae osobitost Pequoda: nijedan drugi brod nije ju
mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije ba lako ni za koga da
se sa amca na otvorenu moru popne na brod, osim za one koji su
tome ve vini, kao kitolovci, jer veliki valovi as izdignu amac
sve do rubnjaka, a as ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do
kolumbe. Kako je imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije
bilo one praktine naprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo
izjednaen s nespretnim ovjekom s kopna; zbunjeno je gledao u
visoki i nesigurni rubnjak stranoga broda te imao malo nade da e se
uspeti.
485

Moda smo ve prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek
razljutio i ozlojedio kad bi se pred njim isprijeila bilo kakva
neugodnost koja neizravno proizlazi iz njegove nesree. Sve je to
sada bilo jo pojaano, jer su ga gledala dva asnika sa stranoga
broda, koji su se nagnuli nad rubnjak, a pored jakovljice
okomitih ljestava od uvrenih preaka i prema njemu gurali par
ukusno ukraenih viskova.
422
Oni naime u prvi mah nisu ni pomislili
na to da je ovjek koji ima samo jednu nogu i previe sakat a da bi
se mogao posluiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je
neprilika potrajala samo asak, jer je strani kapetan odmah uoio to
je i kako je, te povikao:
Vidim, ve vidim! Maknite to! Hitro, momci, sputajte
koloturnik!
Bila je prava srea to su ti ljudi prije dan-dva imali uljeuru uz
bok svog broda, te su ueta i koloturnici jo bili uzdignuti, a na
njima privrena velika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i
oiena. Brzo su spustili kuku, i Ahab, koji je odmah shvatio to
mu je initi, turi svoje jedino bedro u pregib kuke (bilo je to kao da
sjedi na kraku sidra ili na ravastoj grani kakve jabuke), dovikne im
uobiajenu zapovijed, pa se vrsto prihvati te i sam uzme pomagati
u dizanju svoje vlastite teine, poteui rukom povrh ruke teklac
423

koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoe preko visokoga brodskog
rubnjaka i blago ga spustie na glavu vitla. Drugi kapetan prie sa
srdano ispruenom svojom kotanom rukom da mu zaeli
dobrodolicu, a Ahab isprui svoju kotanu nogu i ukrsti je s
kotanom rukom (kao dva jagluna kad se dohvate svojim sabljama),
te zare kao morski konj:
Ej, prijane, pruimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku,
a drugi nogu: ruku koja nikad vie nee stisnuti, i nogu koja nikad
nee potrati! A gdje si vidio Bijeloga kita? I bjee li davno?
Bijeloga kita? upita Englez i umjetnom rukom pokaza
prema istoku, a pogled mu njome kliznu kao kroz ispruen
dalekozor. Ondje ga vidjeh, na ekvatoru, za lanjske sezone.
I odnese ti ruku, je li? upita Ahab te se oprije o
kapetanovo rame i spusti se s vitla na palubu.

422
Viskovi, ueta objeena uza same ljestve, da bi se ovjek mogao pridravati
prilikom penjanja. Prev.
423
Slobodni kraj ueta na koloturu. Prev.
486

Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a?
Hajde kazuj mi svoju priu na to e Ahab.
Pripovijedaj kako je bilo!
Prvi put u ivotu krstario sam oko ekvatora zapone
Englez. U to vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog
dana spustimo amac da se damo u potjeru za jatom od etiri-pet
kitova. Moj se amac dohvati jednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski
konjic: jurio je sve uokrug, te su moji momci mogli drati amac u
ravnotei samo tako to su svojim krmama posjedali o samu vanjsku
valnicu amca. Odjednom se provali more, a iz dubine sune uvis
grdan velik kit, mlijenobijele glave i grbine, i sav iaran brazdama i
ogrebotinama.
To je bio on! On! usklikne Ahab i mahom othukne
suzdravani dah.
A blizu desne peraje naikan je harpunima!
Da, da, mojim harpunima, mojim eljezom! klicao je
Ahab uzbueno. Ali hajde nastavi!
A ti me onda nemoj prekidati preuze Englez dobroduno.
Elem, taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav
zapjenjen u svoje jato te poe bijesno gristi moj zapeti mrlin.
Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga
uhvaenog druga; stari trik, znam ja to.
Kako se zapravo dogodilo nastavi jednoruki kapetan
ne znam ti rei, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se ue
splelo oko zuba. Nismo to u onom trenutku opazili, te kad smo
zatim poeli potezati mrlin, mi ti, brajko, udarismo u njegovu
grbinu, umjesto u drugog kita, koji je odmaglio uvjetar, ostavljajui
za sobom iroku brazdu. Videi to je i kako je i razabravi kakav je
to kit najljepi i najvei to sam ga ikada vidio, moj gospodine!
odluih da ga se doepam, ma kako on bjesnio. Kako sam mislio
da bi se onaj nesretni mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub o
koji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vraji kad poteu
mrlin) videi sve to, skoim u amac svoga prvog asnika,
gospodina Mountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti
predstavim gospodina Mountoppa!) skoim dakle u Mountoppov
amac, koji se nalazio uz bok s mojim, dohvatim najblii harpun, i
ravno u onoga velikog pradjeda! Ali, oslobodi Boe! Odjednom
zatim obnevidjeh, bijah slijep na oba oka, kao imi, moj
gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, a kitova se repina izdigla
487

visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramorni zvonik. Sad ve nije
imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam traio harpun pipajui u pol
bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskih
dragulja dok sam tako, velim, traio drugi harpun da ga hitnem,
svali se na nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presijee amac na
dvije polovice, ostavljajui oba dijela u cjepotinama. Bijela se
grbina vrati kroz polomljenu olupinu kao da je sve samo iverje, i mi
poispadasmo kud koji Da bih izmakao stranim udarcima, vrsto se
uhvatih kopljae na harpunu koji bijae zarinut u onu tjelesinu, i
neko sam se vrijeme tako drao pripijen kao pijavica. Ali tada
nahrupi val, otkide me, i u istom asu kit, odmaknuvi dobrano
naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a otrica onog prokletog
drugog harpuna bi povuena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I
pokaza rukom na mjesto ispod ramena.) Da, ba ovdje, i povue me
dolje u pakleni oganj! Nasreu je eljezo zaderalo ruku od ramena
pa do runog zgloba, i onda se otkinulo, a ja isplivao opet na
povrinu. A ovaj e ti gospodin ispriati kako se zavrilo. (Da,
zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavim doktora Bungera,
brodskog ranarnika! Dragi Bungeru, dopusti da ti predstavim
kapetana!) A sad, Bungeru, mladiu, ispriaj nam kako je dalje bilo!
Lijenik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to
vrijeme stajao u njihovoj blizini, a ni po emu osobitu ne bismo
mogli razabrati kakav je poloaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo
neobino oblo, ali spokojno. Imao je na sebi nekakav izlizani
haljetak od modre vune ili koulju, to li, i zakrpane hlae. Panju je
naizmjence obraao uarskom trnu
424
to ga je drao u jednoj ruci, i
kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritiki pogledao i u kotanu
ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegov
zapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se
odazva molbi svoga kapetana.
Bila je to strana rana zapoe ranarnik sa kitarskog broda
i po mom je savjetu kapetan Boomer naeg starog Sammyja...
Moj se brod, naime, zove Samuel Enderby ubaci
jednoruki kapetan okrenuv se Ahabu. Nastavi samo, mladiu!
... naeg Sammyja usmjerio put sjeverozapada, da bismo
se uklonili nesmiljenoj vruini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo,

424
Trn je izraen od tvrda drveta, a slui za otvaranje strukova konopa.
Prev.
488

iako sam inio sve to sam mogao i itave noi prosjedio uza nj i
strogo pazio na njegovu dijetu...
O, vrlo strogo! javi se pacijent, a onda mahom promijeni
glas: Svake je noi sa mnom ispijao vrui grog od ruma, da ve
nije umio svezati povoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno
pijan, tjerao bi me u postelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu no je
sjedio uza me i strogo pazio na moju dijetu! O, divan je uvar i
strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger! (Ej, Bunger, lupeu, smij
se! Zato se ne nasmije? Ta zna da si divan veseli lupe!) Ali
samo nastavi, mladiu! I moram rei da bih volio umrijeti kao tvoj
pacijent nego da me ma tko drugi izlijei!
Zacijelo ste ve i sami opazili, potovani gospodine, da je
moj kapetan ponekad velik aljivac ree dobroudni doktor
Bunger, s nepomuenim mirom i naklonivi se lako Ahabu. To
vam je aljivina, i esto nam se zna duhovito narugati. No i ja vam
mogu rei, onako en passant,
425
kako Francuzi kau, da sam ja, Jack
Bunger, bivi lan veleasnog anglikanskog sveenstva, strogi i
potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi...
Vode! uskliknu kapetan. Istina je, on vam nikad ne
pije vode! To mu je kao neka bolest. Tek to vidi kap pitke vode,
ve ga spopada njegova hidrofobija.
426
Ali proslijedi samo, nastavi
priu o ruci, mladiu!
Zaista mogu rei nastavi ranarnik hladnokrvno kao to
sam vam ve rekao prije ove aljive upadice kapetana Boomera, da
je, usprkos svim mojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore.
Vjerujte mi, bila je to najjezivija rana koju je ikad vidio kakav
kirurg, dulja od dvije stope i nekoliko ina! Mjerio sam je uzicom
od dubinomjera! Ukratko, rana se upalila i pocrnjela. Znao sam to
prijeti, a tako je i bilo. No s izradom te kotane ruke nemam nikakve
veze! Izraena je protiv svih pravila! I uarskim trnom pokae u
kapetanovu umjetnu ruku. To je kapetanovo djelo, a ne moje! On
je naem tesaru dao nalog da mu je tako naini, pa i onaj malj na
kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao to je jednom
pokuao i moj. Katkad pobjesni kao sam avo. Vidite li ovu
udubinu, gospodine? ree najposlije, te skide eir, razmaknu
kosu i pokaza na uvalicu u obliku ake, na kojoj, meutim, ne

425
Usput. Prev.
426
Strah od vode. Prev.
489

bijae ni najmanjeg traga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti
da je to nekakva zarasla rana. Vidite li to? Moj e vam kapetan
rei tko mi je tako ulupio glavu! On to najbolje zna!
Ne, ja nita ne znam ree kapetan jer to zna samo
njegova majka, koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni
lupeu! Ima li jo koji ovakav Bunger pod kapom nebeskom koji
plovi morem? U salamuru bi tebe trebalo, kad umre, da te
uuvamo za budue narataje, lopuo.
A to bi s Bijelim kitom? uzviknu Ahab, koji je sve dotad
sa jedva pritajenom nestrpljivou pratio komedijanje te dvojice
Engleza.
Oh! uskliknu jednoruki kapetan. Evo to je bilo: poto
je zaronio, neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda jo
nisam znao kakav je to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad
smo se vratili na ekvator, usmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu,
i onda sam znao da je to on!
Jesi li jo kada naiao na nj?
Jesam, dvaput!
Ali ga nisi mogao epati?
Nisam ni elio pokuati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta to
bih, jadan, da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne
grize toliko koliko je brz da proguta.
Onda mu pruite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag
desnicu! prekide ih Bunger. A znate li, gospodo
dostojanstveno e Bunger, naklonivi se jednome pa onda drugome
kapetanu znate li da su kitovi probavni organi Bojom
providnou tako sazdani te on ne moe potpuno probaviti ni jednu
jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobro poznato. I
tako je ono to vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegova
nesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i
jednu ljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo,
prestraio! Ali katkad je poput starog onglera, moga nekadanjeg
pacijenta na Cejlonu. ovjek se producirao i opsjenjivao da guta
noeve, kadli mu se jedanput jedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade
mu u elucu itavu godinu ili jo dulje. Dadoh mu neko sredstvo za
povraanje, i no mu je, vidite li, sve malo-pomalo, iziao van. Niti
je on mogao probaviti no, niti je no mogao srasti s njegovim
tjelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga, ako se
pourite i zaista elite uloiti jednu ruku da biste drugu mogli
490

pristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaa. Samo, velim, dajte
kitu to prije priliku da se susretnete, i to je sve!
Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere odvrati engleski kapetan.
Neka kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukije,
jer ga nisam poznavao; ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog
kita. Samo sam jedanput radi njega spustio amce u more, i ne
kanim vie. Znam da bi se ovjek proslavio kad bi ga ubio, kao to
znam da je u njemu dragocjenog vorvanja i tustila za itav brodski
tovar, ali znaj: bit e najbolje da ga pustimo na miru! Ne misli li i ti
tako, kapetane? i pogleda u Ahabovu kotanu nogu.
Jest, jest, tako je, no ipak e biti ulovljen. Jer ono to je
najbolje ostaviti na miru, uvijek je tako vraki privlano. Pravi je
magnet taj Moby Dick! A kad si ga zadnji put vidio? I u kojem
pravcu?
Spas dui mojoj i prokletstvo neastivom! uskliknu
Hunger, obilazei pogureno oko Ahaba i udno ga onjukujui, ba
kao pas. Ovom je ovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer!
Bilo mu udara da podnice odzvanjaju. Ej, gosparu!
I u tim rijeima izvadi iz depa lancetu i priblii se Ahabovoj
ruci.
Otale! zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka.
Svi u amac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick?
Boe mili! snebivao se engleski kapetan, kome je bilo
postavljeno pitanje. Ta to se dogodilo? Mislim da je krenuo put
istoka! A onda apnu Fedallahu: Zar je va kapetan lud?
No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde
i spusti se u amac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati ue
koloturnika, povue ga k sebi i naredi mornarima da ga spuste.
Sljedeeg trenutka stajao je na krmi svoga amca, a njegovi
Manilci prionue uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan
pozdravljao: Ahab stajae leima okrenut stranom brodu, ukoenim
pogledom zurei u svoj brod. Stajao je uspravno u svom amcu dok
nisu pristali uz bok Pequoda.
491

101. PEHAR
Prije nego to engleski brod iezne u daljini, rei emo jo da
je dolazio iz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu
Enderbyju, trgovcu iz spomenutoga grada, utemeljitelju slavne
kitolovake kue Enderby i sinovi, kue koja po mome skromnom
miljenju pomorca-kitolovca ne zaostaje mnogo po svojoj pravoj
povijesnoj zanimljivosti za udruenim kraljevskim kuama
Tudora i Bourbona. Koliko je godina to veliko poduzee kitolovaca
postojalo ve prije 1775., ne moe se jasno razabrati iz mojih
mnogih kitolovakih knjiga i dokumenata. No te godine (1775.)
opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lov na
uljeure, dok su ve nekoliko desetaka godina prije njih (sve do
1726.) nai hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali
s velikim brodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i
junom Atlantiku i nikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno
napomenuto da su Nantucketanci bili prvi meu svim pomorcima
koji su veliku uljeuru ubijali civilizirano harpunom od elika, i
da su pol stoljea bili jedini koji su se sluili tim orujem.
Godine 1778. lijep brod Amelia, opremljen za posebnu svrhu
i samo o troku monih Enderbyja, junaki je oplovio Cape Horn i
meu brodovima drugih naroda bio prvi koji je na velikom Junom
moru spustio svoj lovaki amac. To je putovanje imalo mnogo
uspjeha i sree, i kad se Amelia vratila u svoju luku, sa tivom
prepunom dragocjenog vorvanja, za njenim su se primjerom poveli
mnogi drugi engleski i ameriki brodovi, i tako su bili otvoreni i
veliki frinovi ili lovita na Pacifiku. No neumorna kua Enderby
nije se zadovoljila tim uspjehom, ve se odmah spremala na nove
pothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to
zna samo njihova majka potakli su britansku vladu da pod
njihovim vodstvom, a djelomice, ini mi se, i o njihovu troku,
otpreme ratni slup
427
po imenu Rattler na kitolovaku istraivaku
ekspediciju na Juno more. Pod zapovjednitvom nekog kapetana
britanske mornarice Rattler je izveo izvanredno putovanje,
428
koje

427
Korveta. Prev.
428
U izvorniku je tu teko prevedljiva igra rijeima Rattler (buka, egrta) i
rattling (buan, ali i - izvanredan). Prev.
492

je donijelo stanovitih koristi, premda ne znamo sasvim tono koliko
i kakvih. No to jo nije sve. Tvrtka Enderby otpremila je godine
1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenje dalekim
japanskim vodama. Ta laa, koja se s pravom zvala Sirena, izvela
je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se
putovanju ima zahvaliti to je veliko japansko lovite postalo
poznato svim pomorcima. Brodom Sirena na tom je putovanju
zapovijedao neki kapetan Coffin iz Nantucketa.
I stoga ast i slava Enderbyjima, kojih poduzee, ako se ne
varam, i danas jo postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo ve
odavna zaplovio onim velikim Junim morem onkraj groba.
Brod koji je nosio njegovo ime bijae dostojan te poasti, jer je
bio vrlo brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina.
Uspeo sam se jedanput na njegovu palubu o ponoi, negdje blizu
patagonske obale, i tamo sam, pod pramcem, ispio mnoge ae
flipa.
429
Nikad neu zaboraviti taj oblaaj! Svi su bili divni momci,
svaki pojedini lan posade. Neka ih Bog poivi, a kad doe vrijeme,
Bog im dao laku smrt! Taj fini oblaaj to sam ga doivio
davno, davno prije nego to je Ahab stupio svojom kotanom nogom
na palubu toga broda podsjea me na srdanu saksonsku
gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj duobrinik zauvijek
zaboravi, a avo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. Flip?
Rekoh li da smo pili flip? Da, da, i flipovali smo, to jest salijevali
ga u se po deset galona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko
obala Patagonije bjesne vjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici
moradoe na jarbole, da skrate gornja jedra. A bili smo tako
nakresani da smo se morali meusobno potezati konopima uvis, a
onda smo, ubirui jedra, upletali i svoje koulje i kapute, te smo tako
ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastraujui primjer svima
pijanim mornarima. No, jarboli se nisu polomili, niti ih je more
odnijelo, i malo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako
trijezni te smo se ponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena
divlje prtala kroz tambu na katelu, te nam je pie postalo neto
suvie slankasto i vodnjikavo.
Govedina je bila fina, ilava ali sona. Rekoe da je meso
bivolje, drugi su opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam

429
Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pia; pije se vru i zaslaen, a
katkad i pomijean sa umanjkom. Prev.
493

kakvo je bilo. Imali smo i valjuke, malene ali izdane, sve
podjednake, okruglaste i neunitive. Meni se inilo kao da ih mogu
osjetiti i provaljkati u elucu iako sam ih ve progutao. Kad bi se
ovjek suvie sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnosti da mu izlete
na usta kao biljarske kugle. Kruh no, drukije i nije moglo biti, a
osim toga, bio je to kruh protiv korbuta:
430
da ne duljim, u kruhu
bijae njihova jedina svjea hrana. No katel ionako nije bio ba
svijetao, pa se ovjek mogao vrlo lako povui u kakav mraan
zakutak da se ondje kruha nauije. Sve u svemu, od jabuke
431
do
ruda kormila, od pramca do krme, imajui u vidu i dimenzije
kuharevih kotlova, ukljuujui u njih i njegov vlastiti, to jest
njegovu trbuinu sav taj Samuel Enderby bijae divan brod: tu
se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svi
mornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na eiru pa do podave
na izmi, to jest od glave do pete.
A zato li Samuel Enderby i jo neki drugi engleski
brodovlasnici za koje znam, bijahu, premda ne ba svi, tako slavno
gostoljubivi! Kako to da su njihovi ljudi tako dareljivo dijelili s
vama govedinu, kruh, au, alu, te im nikad nije bilo dosta jela,
pia i smijeha? Objasnit u vam, i vjerujte mi da to obilje vedrog
raspoloenja koje vlada na engleskim kitarkama, prua dosta grae
za povijesna istraivanja. A ja u tom smislu nisam krtario, nego
sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi se
to inilo potrebno.
Pretee engleskih kitolovaca bili su Holanani, Zelanani i
Danci; od njih su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas
upotrebljavaju u kitolovstvu. A preuzeli su, tovie, i njihove stare
obiaje u obilju jela i pia. Na engleskim trgovakim brodovima
obino se krtari, i posada je slabo hranjena, dok na engleskim
kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobro raspoloenje na kitarskim
brodovima, prema tome, neto su osobito i iznimno; posebni su
tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a jo e o njima biti govora.
Za svojih istraivanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu

430
Skorbut je oboljenje organizma zbog pomanjkanja svjee i zelene hrane,
osobito esta za dugih pomorskih putovanja. Melville podrugljivo govori o
antiskorbutnom kruhu, jer je u njemu bilo crva dakle svjeeg mesa, koje je
mornarima nedostajalo. Prev.
431
Jabuka je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice, kroz
koju prolaze zastavne uzice. Prev.
494

staru nizozemsku knjiurinu, te sam po njezinoj pljesnivoi i
kitovskom vonju odmah naslutio da se u toj knjizi pria o
kitolovcima. Knjiga se zvala Dan Coopman, po emu sam stvorio
zakljuak da su to vjerojatno izvanredno dragocjeni memoari kakva
kitolovca-bavara iz Amsterdama,
432
budui da svaka kitarka mora
imati svoga bavara. To je moje miljenje bilo potkrijepljeno kad
sam vidio da je tu knjigu napisao neki Fitz Swackhammer. Ali moj
prijatelj doktor Snodhead, vrlo uen ovjek, profesor
donjoholandskog i visokonjemakog jezika u koledu Santa Claus i
St. Potts,
433
komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu
platio sanduiem svijea nainjenih od vorvanja taj me doktor
Snodhead uvjeravao, tek to je zavirio u tu knjigu, da Dan
Coopman ne znai Bavar, nego Trgovac. Ukratko, u toj se
staroj i uenoj nizozemskoj knjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a
izmeu ostaloga ima i zanimljiv prikaz kitolova. A u poglavlju pod
naslovom Smeer, to znai salo ili mast, naao sam iscrpan popis
svega onog ime se pune smonice i tive onih 180 jedrenjaka
holandskoga kitolovakog brodovlja. Iz tog popisa, to ga je preveo
doktor Snodhead, vadim sljedee podatke:
400.000 funta govedine
60.000 funta frizijske svinjetine
150.000 funta bakalara
550.000 funta dvopeka
72.000 funta mekog kruha
2.800 bavica maslaca
20.000 funta texelskog i leydenskog sira
144.000 funta sira (po svoj prilici loije vrste)
550.000 ankera
434
borovike
10.800 baava piva
Veina je statistikih podataka vrlo dosadna i suha za
itanja; ali nije tako u ovom sluaju, gdje se na itatelja izlijevaju
itavi badnjevi, kace i bave ljute borovike i kojekakve druge
slasne okrepe.

432
U engleskom cooper znai bavar. Prev.
433
Ime uzeto u aljivom tonu. Prev.
434
Mjera za tekuine: 45 lit. Prev.
495

Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim
probavljanjem svega tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme
uzgred sinulo mnogo dubokoumnih misli to bijahu kao naruene za
transcendentalnu i platonsku primjenu. Pritom sam sastavljao jo i
neke svoje statistike nadopune koje se odnose na vjerojatne
koliine bakalara i ostalog to su pojeli pojedini nizozemski
harpunai u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga.
Ponajprije, ini se udnim potroak onolike koliine maslaca i
texelskog i leydenskog sira. Toliku potronju pripisujem prirodnoj
masnoi tog ivea: takva bijae potreba u zvanju tih ljudi, koji su
plovili za svojim plijenom po ledenim polarnim vodama, sve do
eskimskih obala, gdje uroeniki ivalj nazdravlja podiui i
ispijajui pune vreve kitova ulja!
Koliine piva takoer su vrlo velike: 10.800 baava! No kako
se u lov na kitove u tim polarnim krajevima moe ii samo za
kratkih ljetnih mjeseci, pa se itavo krstarenje tih holandskih kitarica
moralo obaviti u tri mjeseca, ukljuivi ovamo i kratko putovanje do
Spitsberkog mora i natrag, a raunajui da je na svakom od tih 180
jedrenjaka njihova brodovlja bilo po 30 ljudi, to u svemu bijae
5.400 mornara, i prema tome, dolaze tono po dvije bave na svakog
ovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajui onih 550 ankera
borovike. init e se poneto nevjerojatnim da su ti pivski i
boroviki harpunai, onako pijani kako ih ve moemo zamisliti, bili
takva vrsta ljudi koja e stajati uspravno na pramcu amca i
uspjeno gaati kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gaali, a i
pogaali! No sve se to zbivalo tamo na dalekom Sjeveru, i tu
injenicu ne smijemo nikad zaboraviti. U onome podneblju pivo
krijepi i pomae organizmu. Nai bi harpunai na Junome moru,
oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na strai na vrhu jarbola,
ili bi u amcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i New
Bedford mogli nastati teki gubici.
No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari
holandski kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro
ivjeti, i kako engleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i
nisu pustili da propadnu onako valjani obiaji, jer, kako oni kau,
kad ve krstari praznim brodom, a nita bolje od svijeta ne moe
dobiti, onda od njega barem uzmi dobar ruak. A uz ruak se
ispranjuje i pehar.
496

102. ARRESI TSKA SJ ENI CA
Opisujui uljeure dosad sam uglavnom govorio o udesima
njene vanjtine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg
ustroja. No elimo li upoznati uljeuru savreno i u tanine, moram
je pred vama i dalje razodijevati, i poto odrijeim vrpce njene
odjee, skinem podvezice i svuem joj arape te razrijeim sve
petlje i kuke sa zglobova njenih najprikrivenijih kostiju, valja mi je
pred vas staviti u njezinu konanom obliju, a to e rei ogoljelu do
samog kostura.
A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki vesla i
kitolovac, moe tvrditi da poznaje kitovu unutranjost? Da se nije
moda tvoj ueni Stubb popeo na glavu vitla i odrao anatomsko
predavanje o kitovima, izdiui pritom poneko uljeurino rebro s
pomou koloturnika, a sve radi to zornije obuke? Objasni nam to,
Ismaele! Zar je mogue u svrhu istraivanja poloiti na palubu
potpuno izrasla kita, kao to kuhar iznosi na stol peena odojka? Ne,
to uistinu nije mogue! Dosad si bio vjerodostojan svjedok i tuma,
Ismaele, ali pazi kako posee za povlasticom koja je samo Jonina!
Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o
oplatama, o sljemenjai, pragovima i podupiraima, od kojih se
sastoji i kostur levijatanske graevine, a vjerojatno i lojarnice,
mljekarnice i sirane u njegovoj unutranjosti.
Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo
dublje pod kou odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuena
prilika da izvrim na njemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam
posadi broda na kojem su jednom zgodom na palubu izvukli
uljeurino mladune, da mu uzmu kesu ili torbu kako bi od nje
nainili korice za aklje harpuna i za iljke svojih kopalja. Zar
mislite da sam propustio tu priliku te se nisam posluio svojom
sjekiricom i noem da razbijem peat i proitam popis svega onog
to to mladune u sebi skriva?
A to se tie moga tonog poznavanja levijatanskih kostiju, u
njihovu divovskom i potpunom razvitku, mogu vam rei da za to
rijetko znanje imam zahvaliti svome davnanjem kraljevskom
497

prijatelju Tranquou, kralju od Tranquea, jednog od Arresita.
435
Kad
sam naime prije mnogo godina bio na Tranqueu (sluio sam u ono
doba na trgovakom brodu Alirski dahija), bijah pozvan da
provedem dio arresitskih blagdana s gospodarom Tranquea u
njegovoj osamljenoj, palmama okruenoj nastambi u Pupelli, uskoj
dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kako
su pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.
Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih
osobina pokazivao i veliku ljubav za uroenike rukotvorine svake
vrste, pa je u Pupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepih
predmeta koje su njegovi podanici izraivali, uglavnom rezbarija
najudesnijih oblika, izrezbarenih koljaka, sedefom ukraenih
sulica, skupocjenih vesala i amaca od mirisava drveta. A sve je to
bilo razmjeteno izmeu svakojakih drugih udesa prirode to su ih
na njegovo alo doplavili silni morski valovi, kao udesima
natovareni podanici koji donose svoj danak.
A najglavnije od tih udesa bijae golema uljeura koja je
nakon neobino dugog nevremena naena nasukana na obali, s
glavom uz jednu kokosovu palmu, na kojoj je kitnjasta kronja nalik
na perjanicu bila kao uljeurin zelen mlaz. Kad je zub vremena
naposljetku s njene goleme tjelesine svukao debeli plat, a sunce
sasuilo sve kosti, paljivo su kostur odvukli u onu dolinu, gdje se
sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnih palma.
Rebra su joj okiena trofejima, po kraljecima su udnim
hijeroglifima ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su sveenici
odravali vjeni miomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave
ponovno izdizao magliasti mlaz, dok je strana donja eljust,
objeena o granje, jezivo podrhtavala nad svim vjernicima, kao onaj
ma tono je, visei o jednoj jedinoj dlaci, toliko uplaio Damokla.
436

Bio je to aroban prizor. Drvee se zelenjelo poput mahovine u
Ledenoj dolini, stabla se izdizala visoko i velianstveno, nabrekla
jedrinom ivotnog soka, a pod njima se marna zemlja, poput

435
Otona skupina Arresites, koja ide u Maralske otoke, a najblia je
Karolinskim otocima. Prev.
436
Miljenik na dvoru sirakukog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr.
Krista). Hvalio Dionizijevu sreu, a Dionizije mu priredio kneevsku gozbu, no nad
glavom mu objesio goli ma, o jednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu pokae kakva je
srea vlastodraca. Odatle izreka Damoklov ma (lebdi mu nad glavom), to znai
da ovjek ivi u neprestanoj opasnosti mada je prividno siguran i sretan. Prev.
498

tkalakog stana, prekrila raskonim sagom, u kojem vitice povijua
tvore ice i potke, a ivo cvijee likove. Sve je to titralo nepresahlim
ivotom svako drvo sa svim svojim bujnim granama, svaki grm,
svaki struk lepezaste paprati, svaka travka a zrakom brujale
daleke poruke. Kroz ipke od lia promicalo veliko sunce poput
tkalakog unka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkale,
nevidljivi tkale, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? ija li
je palaa u kojoj e se prostrijeti tvoj predivni sag? emu taj
neprestani trud? Govori, tkale! Spusti naas ruke da progovorim s
tobom samo jednu jedinu rije! Ali odgovora nema, unak dalje
klizi, s razboja tee lik za likom, a bujni sag, brz kao bujica, nestaje
u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj umi i um razboja bruji, i glas
smrtnika ne moe doprijeti do njega. A i nas, koji gledamo u taj
razboj, zagluuje neprestani njegov bruj, i samo kad se odmaknemo,
razumjet emo sve one tisue glasova koji nam kroza nj
progovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom
se zuju gube nae rijei. Ali izvan zidina te se rijei jasno uju,
prodiru na otvorena okna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O,
smrtnie, uvaj se i budi na oprezu! Jer usprkos umu i tropotu
velikoga svjetskog razboja, i tvoja najskrivenija misao moe se
sluajno uti izdaleka.
I usred zelenila toga ivotvornog razdoblja u arresitskom luku
ljekario u dokolici velik, bijel, oboavani kostur, kao neki gigantski
besposliar! Pa ipak, kako su se te nezaustavno zelene ice i potke
prepletale i zujale oko njega, inilo se da je taj silni dokoliar onaj
vjeti tka, sav zapleten u zelene vitice povijua, tka koji iz dana u
dan tka sve svjeije i bujnije zelenilo, a sam je samo kostur: smrt u
zagrljaju ivota, ivot protkan smru. Grozna Smrt sjedinjena je s
mladim Bogom, ivotom, i raa krasne potomke kovravih glava.
Kad sam s kraljem Tranquom doao da razgledam toga
udesnog kita i kad sam vidio da mu je glava oltar, i da se diu
oblaci umjetnog dima odande odakle je neko brizgao pravi mlaz,
nisam mogao a da kralju ne izrazim svoje uenje to takvo svetite
pokazuje kao nekakvu rijetku zanimljivost. Kralj se nasmijao. No
jo sam se vie snebivao kada sam saznao kako bi se sveenici
zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amo-
tamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjaica i povijua,
prodro kroz rebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pree u ruci,
hodao i prolazio njegovim zavojima, hladovitim hodnicima i
499

sjenicima. No moga je konca naskoro nestalo, pa sam krenuo natrag,
dok nisam prispio do otvora kroz koji sam i uao. Unutra nije bilo
ive due; nije ondje bilo niega do kostiju.
Odsjekoh zelenu granu da mi poslui kao mjerilo i ponovno
sioh pod svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opazie me
sveenici kako mjerim visinu posljednjeg rebra.
Ej, to je to? podviknue. Usuuje se mjeriti naeg
Boga? To je samo nae pravo!
Pa neka bude, sveenici! Koliko je, onda, dug taj va Bog?
Na to se odmah ljuto posvadie meu sobom, a sve zbog nekoliko
stopa i ina. Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima,
razlijegao se odjek po kitovoj glavurdi, a ja uoih dobru priliku te
ubrzo dovrih svoja mjerenja.
Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem
pred vas. No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao
proizvoljno i na laku ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedoenja o
tim kosturima i njihovi prikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti
tonost svake moje tvrdnje. uo sam da ima i levijatanski muzej, u
Engleskoj, u Hullu, u jednoj od mnogih luka te zemlje: u muzeju
uvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita perajaa i drugih ribaka.
Takoer mi rekoe da u Manchesteru, u New Hampshireu, imaju
primjerak kita primjerak to ga njegovi vlasnici zovu jedinim
savrenim uzorkom grenlandskog ili rijenog kita u Sjedinjenim
Dravama. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton
Constableu, u grofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur
uljeure glavate, koji je malih razmjera te se nikako ne moe
usporediti s onom potpuno izraslom grdosijom koja je vlasnitvo
moga prijatelja, kralja Tranqua.
U oba su sluaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti
kosturi, njihovi vlasnici traili za sebe i prisvojili ih sa slinih
razloga: kralj Tranquo svoga zato to ga je elio imati, a Sir Clifford
svoga jer ga je more doplavilo na obalu njegova vlastelinstva. Sir
Clifford dao je kostur svoga ribaka preparirati i rastaviti sve
zglobove, te ga moete otvarati i zatvarati kao pretince velike
komode i proi kroza sve udubine i upljine, rairiti mu rebra poput
gigantske lepeze i zibati se povazdan na njegovoj eljusti, kao na
ljuljaki. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, a
podvornik e voditi budue posjetitelje i pokazivati im pojedine
dijelove kostura, sve zveckajui snopom kljueva. Sir Clifford
500

namjerava naplaivati dva pensa za razgledavanje tihe galerije
kraljeaka, tri pensa za sluanje jeke u lubanji, a est pensa za
jedinstven pogled koji se prua s vrha grdosijine glave.
Dimenzije kostura koje u vam sada priopiti prepisane su
doslovce s moje desne ruke, gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog
moga tadanjeg divljeg lutanja svijetom bio jedini siguran nain da
sauvam te dragocjene statistike podatke. No kako nisam
raspolagao sa previe prostora, a kako sam opet elio da ostali
dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana za pjesmu koju sam
upravo smiljao barem oni dijelovi koji su ostali netetovirani
nisam se muio s inima, jer takve sitnice kao to su ini i ne treba
uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne ivotinje kao
to je kit.
501

103. DI MENZI J E KI TOVA KOSTURA
Htio bih vam prije svega dati poseban i toan raun u pogledu
tjelesine ivog levijatana, kojega emo kostur ovdje ukratko opisati.
Takav raun moe dobro posluiti.
Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se
djelomino temelji na proraunu kapetana Scoresbyja da je
najvei primjerak grenlandskog kita dug ezdeset stopa, a teak oko
sedamdeset tona prema toj, kako rekoh, mojoj pomnoj
kalkulaciji, najvea uljeura, dugaka izmeu osamdeset i pet i
devedeset stopa, opsega neto manjeg od etrdeset stopa na
najdebljem mjestu, teit e barem devedeset tona. Raunajui da
teina tridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi velja
riba bila znatno tea negoli cjelokupno stanovnitvo jednog sela od
tisuu i sto dua.
Ne ini li vam se da bi takav levijatan, po miljenju ovjeka s
kopna, morao imati mozak teak kolik dva vola, da bi se mogao
kretati?
Kad sam vam u razliitim prilikama ve opisao lubanju,
trcalo, eljust, zube, repinu, elo, peraje i nekoliko drugih dijelova
uljeurina tijela, red je da vam nabacim ono to je najzanimljivije na
njezinu glomaznom istom kosturu. No kako golema lubanja
zauzima tako velik dio itava kostura i kako je ona njegov
najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju nee o njoj nita vie
iznositi ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadrite u
pameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inae neete dobiti pravu sliku
cjelokupne strukture koju sada elimo izbliza pogledati.
Kostur uljeure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u
duinu, tako da je za ivota zacijelo bila duga kojih devedeset stopa,
jer je kostur u usporedbi sa ivom tjelesinom otprilike za jednu
petinu manji. Od te duine lubanja i donja eljust zaprema nekih
dvadeset stopa, pa prema tome na kimenu kost otpada pedeset
stopa. Du jedne treine te kosti izrastao je okrugli divovski rebreni
ko koji je neko obuhvaao i zatiivao ribakove unutarnje ivotne
organe.
Mene je taj golemi bjelokosni grudni ko s hrptenjaom, koja
se protezala u dugoj liniji, uvelike podsjeao na korab brodine koju
su tek zapoeli graditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak
502

golih pramanih rebara, a kobilica je privremeno jo samo dugaak
red nesastavljenih greda.
Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da ponemo s
potiljka, gotovo est stopa dugaka, druga, trea i etvrta i to dalje,
to razmjerno vea, dok ne dodete do petog para, po sredini, onih
najveih rebara, koja su duga osam stopa i nekoliko palaca. Od tog
mjesta nadalje rebra su sve manja, dok deseti i posljednji par nije
dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je u razmjeru s duljinom.
Srednja su rebra najvie svinuta u luk. U nekih plemena na
Arresitskim otocima takva rebra slue kao brvna preko rjeica i
potoka.
Promatrajui ta rebra ne mogu a da se opet ne zaudim
injenici, ve toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur ba
nikako nije slika kitova potpunog tjelesnog oblika. Najvea rebra
kostura u Tranqueu, ona sredinja, zauzimala su ono mjesto na
veljoj ribi koje je za njena ivota bilo najvie. Dakle, najvei
promjer ive tjelesine u te uljeure morao je iznositi najmanje
ezdeset stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osam
stopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veliine onog mjesta
kitove tjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjau sve je
jednom bilo omotano tonama debelih naslaga mesa, miia, krvi i
utrobe. Pa onda, umjesto irokih peraja, vidio sam tu samo kao
nekakve krnjatke, a umjesto mone i velianstvene ali beskosne
repine sad je bila praznina!
Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojaljiv
ovjek koji nije putovao pokuao upoznati udesnog kita jedino
zurei u njegov stanjeni mrtvi kostur ispruen u tom tihom lugu! Ne,
tako, o ne! Samo u srcu najivljih opasnosti, samo usred kovitlaca
zapjenjene vode koja vri i prti pod udarcima njegove bijesne
repine, samo na puini beskrajnoga i bezdanog mora, moe se
vjerno i ivo shvatiti kakav je kit u svoj svojoj cjelovitosti.
A to se tie kraljnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad
bismo s pomou dizalice naslagali u visinu kraljeak na kraljeak.
Teak i dug posao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustoboena
kraljenica bila nalik na Pompejev stup.
437

Ima u svemu etrdeset i nekoliko kraljeaka, koji u kosturu

437
Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. stoljeu) u ast rimskom
caru Dioklecijanu. Prev.
503

nisu meusobno vrsto povezani. Nalik su na veliko ispupeno
kamenje kakva gotskog tornja koje tvori solidne redove tekog
zdanja. Najvei kraljeak, jedan od onih iz sredine, irok je neto
manje od tri stope, a dulji od etiri stope. Najmanji kraljeak na
onome mjestu gdje se hrptenjaa gubi u repini, ima u promjeru samo
dva palca i nalik je na bijelu biljarsku kuglu. Rekoe mi da je bilo
jo manjih kraljeaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani,
sveeniki sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju pekula. I tako
vidimo da se hrptenjaa i najveega ivog stvora smanjuje, da
najposlije postane obina djeja igraka.
504

104. FOSI LNI KI TOVI
Svojom gigantskom tjelesinom kit nam prua veoma pogodnu
temu, o kojoj se moemo dovoljno raspriati te nadugo i nairoko
raspredati. Uz najbolju volju ne moete ga obuhvatiti. S pravom bi
se o njemu moralo pisati samo u omanim svescima najveeg
formata. I ne spominjui ponovno hvatove razmaka od njegova
trcala do repine, kao ni stope obujma njegova struka, podsjeam
vas samo na one goleme svitke njegovih crijeva to lee u njemu
poput brodskih konopa i lanaca smotanih pod pajolima
438
kakva
ratnog broda.
Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me
obvezuje da dokaem kako sam potanko upuen u taj predmet, te ne
smijem zaboraviti ni njegovih najsitnijih estica, moram ga svega
ralaniti i odmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam
ve uglavnom sve njegove sadanje navike i anatomska obiljeja, i
sad mi jo preostaje da ga uzveliam u arheolokom, fosilnom i
antidiluvijalnom pogledu. Kad bismo se takvim rijeima posluili u
razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvoj drugoj ivotinji osim
levijatana zvualo bi kao hvalisavo blebetanje. Ali kad je
posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan to u tome
pothvatu teturam pod teretom najzamrenijih i najteih rijei to ih
ima u rjeniku. A rei u ovdje i to da sam se u tim svojim
raspravama, kadgod mi je zatrebalo, neprestano sluio jednim
izdanjem velikog formata Johnsonova leksikona, koji sam kupio
posebno u tu svrhu, jer mi se uinilo da je taj uveni leksikograf,
kao ovjek neobino snane grae, bio najpogodniji da sastavi
leksikon to bi najbolje mogao posluiti autoru koji, poput mene,
pie o kitovima.
Zacijelo ste ve uli kako se stil ponekih pisaca uzdie ili
opada kad piu o nekoj temi, ma kako ona bila obina. Kako da
onda piem kad mi je tema levijatan? Moja slova i nehotice rastu,
doseu oblik i veliinu plakatnih slova. Dajte mi pero iz kondorova
krila, dajte mi krater Vezuva da mi bude tintarnica, i drite me za
ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatana umara i ini
malodunim zbog dalekosenih prostranstava koje treba zahvatiti,

438
Tavan u najdonjem dijelu skladita. Prev.
505

ubrajajui ovamo itav niz znanosti, sve narataje kitova, ljudi i
mastodonata, izumrlih, ivih i buduih, sa svekolikim krajolicima
zemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne iskljuujui ni njegova
predgraa. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzviena tema!
Gigantska tema pretvara i nas u gigante. Kad elimo napisati snanu
knjigu, mora i tema biti snana. Nitko ne moe napisati veliku i
znaajnu knjigu o buhi, premda su mnogi i to ve pokuali.
Prije nego to prijeem na temu o fosilnim kitovima,
predoavam svoje svjedodbe geologa, te izjavljujem da sam u
najrazliitijim zgodama bio zidar, ali i poznati kopa jaraka,
prokopa i zdenaca, peinjaka, podruma i atrnja svake vrste. Ovim
uvodom elim takoer svratiti itateljevu pozornost na sljedeu
injenicu: one divovske ivotinje kojih su fosili naeni u ranijim
geolokim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, no kasniji
ostaci, to potjeu iz tercijara,
439
kao da tvore sastavne dijelove, ili
barem prekinute karike u lancu koji se protee od tih prapovijesnih
ivotinja i onih za koje se u prii veli da su im se potomci spasili u
Noinu kovegu. Svi fosilni kitovi koji su dosad pronaeni pripadaju
tercijarnom periodu, koji dolazi prije najmlae geoloke formacije.
440

I premda ni jedan od tih fosila ne odgovara nijednoj vrsti danas
poznatih kitova, pokazuju ipak dovoljno openitih slinosti, te ih
moemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.
U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci
fosilnih kitova koji su ivjeli jo davno prije Adama, pronaeni su
komadi njihovih kostiju i kostura, oko podnoja Alpa, u Lombardiji,
Francuskoj, Engleskoj, kotskoj i u sjeveroamerikim dravama
Louisiani, Mississippiju i Alabami. U zanimljivije takve iskopine
ide i dio lubanje koji je pronaen u ulici Dauphine u Parizu godine
1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno u palau Tuileries, a
takoer su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su u Napoleonovo
vrijeme ondje gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostaci
kostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.
No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u
cijelosti sauvan golemi kostur jedne izumrle nemani, naen godine

439
Geoloka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i
mastodont). Prev.
440
Najmlaa geoloka formacija, kvarter, dijeli se u diluvijsko i aluvijsko
doba, kad se pojavljuje praovjek (neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed
itd. Prev.
506

1842. na plantai suca Creagha u Alabami. Poboni robovi iz
susjedstva, zahvaeni strahopotovanjem, smatrali su ga kostima
jednoga od palih anela. Alabamski su uenjaci izjavili da su to
ostaci orijakog gmaza, te su mu nadjenuli ime Basilosaur. Jedan
ogledni dio tih kostiju poslan je preko mora engleskom anatomu
Owenu, pa se pokazalo da je taj tobonji gmaz zapravo bio kit,
premda je pripadao vrsti koja je ve davno izumrla. To je jo jedna
znaajna ilustracija injenice koju sam esto isticao, naime da
kostur kita prua malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima
bi se moglo zakljuiti kako je izgledala tjelesina te ive nemani. I
tako je Owen tu neman iz Zeuglodonta u svom izvjeu londonskom
Geolokom Drutvu proglasio jednim od onih neobinih stvorova
koji su tijekom mnogih promjena to su se dogaale na povrini
nae Zemlje, sasvim iezli.
Kada stojim meu svim tim divovskim kosturima, lubanjama,
kljovama, eljustima, rebrima i kraljecima, koji su svi barem
donekle nalik jedni na druge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva
zajednika obiljeja s onim nestalim prapovijesnim levijatanima,
njihovim tajanstvenim precima, onda mi se ini kao da me neki
sveopi potop nosi na svojim valovima u ono udesno doba za koje
bi se moglo rei da bijae izvan svakog vremena, jer Vrijeme je
poelo tek onda kad se pojavio ovjek. Oko mene se tad mrae sive
maglutine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vjenosti
kada su ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja
ivot tropskih krajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije
bilo vidjeti ni pedlja nastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao
kitu, i on, kralj svega ivota, ostavljao je svoje bijele brazde,
uskopane po morima, gdje se danas izdiu Ande i Himalaja. Tko e
pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan moe podiiti? Iz rana koje
je zadavao Ahabov harpun toila se starija krv od one u ilama
drevnih faraona. Metuzalem
441
je nedoraslo ae, i ja gledam oko
sebe neu li moda ugledati Sema,
442
da mu stegnem ruku. Jeza me
hvata pri pomisli na to predbiblijsko bivstvovanje bez poetka i
postanja, bivstvovanje kita, koji e, jer ivi od iskona, ivjeti u sve
vijeke, poto se budu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.

441
Po biblijskoj prii praotac Noin. ivio 969 godina, pa prema tome u
prenesenom smislu metuzalem znai: vrlo star ovjek. Prev.
442
Po Starom zavjetu Noin sin, praotac Semit. Prev.
507

No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u
predadamskim geolokim formacijama nae Zemlje, te u laporu i
vapnencu utisnuo drevni trag svoga tijela, nego i na egipatskim
spomenicima, koji po svojoj starosti imaju gotovo ve fosilni
karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. U jednoj odaji velikog
hrama u Dendri
443
otkriven je prije pedesetak godina na gigantskom
stropu uklesan i bojama iskien planisferij
444
na kojem sve vrvi od
kentaur, adaj i dupin sve nalik na bajoslovne figure naeg
zodijaka. I meu njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom
planiglobu stoljea i stoljea prije nego to se car Salamun zipkao u
svojoj kolijevci.
Ne smije se propustiti jo jedno udno svjedoanstvo o starosti
kita koje se odnosi na okamenjene iskopine iz njegove
postdiluvijalne stvarnosti, a kako ga je priopio preasni Ivan Leo,
445

s drevni afriki putnik:
Nedaleko od ala morskog stajae njihov veliki hram. Grede
su mu i stupovi izdjeljani od kitovih kostiju, jer more esto
izbacivae na njihove obale mrtve kitove. I vjerovae prosti puk da
neka tajna mo po Bojoj volji bdi nad njihovim hramom, te nijedan
kit ne moe proi pokraj njihovijeh obala, jer Smrt na njega u moru
eka, put da mu sprijei. No istina bijae u tome to se s obiju strana
njihova hrama velje peine u more pruahu na dvije milje daleko, i
kitovi se sami ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu
tome uvahu jedno kitovo rebro neobine duljine i klanjahu se kao
pred udom nebeskim. Luk toga rebra na najviem vrhu ne mogae
ispruenom rukom dosegnuti ni ovjek koji jae na devi. To je
rebro, kako kau, bilo ondje stotinu godina prije nego to ga ja
vidjeh. Njihovi povjesniari tvrde da je Prorok, koji propovijedae o
dolasku Muhamedovu, proizaao iz toga hrama, a neki u prevelikoj
smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu, na podnoje
hramsko.
I u tom afrikom hramu ja te sad, itatelju, ostavljam, a ako si

443
Grad starih Egipana (Tantarer, grki Tentyris) na obali Nila. Danas
ruevine, meu kojima se istie hram egipatske boice ljubavi Hator, s prastarim
reljefima i natpisima. Prev.
444
Prikazivanje Zemljine kugle na plohe (zemljopisna karta, planiglob).
Prev.
445
Leo Africanus (Alhasan ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac,
proputovao sjevernu Afriku i zapadnu Aziju; umro oko godine 1526. Prev.
508

iz Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho e se i predano pokloniti.
509

105. SMANJUJE LI SE KITU VELIINA I PRI J ETI LI MU
I STREBLJ ENJ E?
Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vjenosti u nae vode,
ipak bismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih
narataja promijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih
predaka.
No ne samo to su istraivanja pokazala kako su dananji kitovi
vei od onih kojih su fosilni ostaci naeni u tercijarnom sustavu
(koji obuhvaa jasno odreeni geoloki period prije ovjeka), nego
neki kitovi, naeni u tom razdoblju, nadmauju veliinom i kitove iz
jo ranijih razdoblja.
Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave ovjeka
najvei je onaj okamenjeni kostur naen u Alabami, kako smo to
spomenuli u prolom poglavlju, a koji ima duljinu neto manju od
sedamdeset stopa, dok smo se ve prije bili uvjerili da je kostur
velikih uljeura, kakve danas lovimo, i dulji od sedamdeset i dvije
stope. A uo sam od vjerodostojnih kitolovaca da su ve uspjeli
uloviti uljeure koje su bile duge i do stotinu stopa.
No zar nije mogue da su se ti dananji kitovi, koji po veliini
nadmauju sve one druge iz ranijih geolokih perioda, izrodili i
degenerirali od Adamovih vremena naovamo?
510


Tunel ispod Temze sredinom 19. stoljea

Mogli bismo zaista doi do takva zakljuka kad bismo
povjerovali izvjetajima gospode kao to su Plinije
446
i uope
prirodoslovci prolih vjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima
kojih je tjelesina zauzimala povrinu od nekoliko jutara, a
Aldrovandus
447
opet o nekakvim drugim veljim ribama koje su, po
njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugake ba kao kakve
uarije ili Temzini tuneli!
448
tovie, i u doba Banksa
449
i
Solandera,
450
koji su bili Cookovi suvremenici, nailazimo na nekog
lana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi u
islandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smeurane trbuine) bili

446
Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski uenjak, napisao
veliku enciklopediju Historia naturalis. Prev.
447
Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. Prev.
448
Gradnja tunela ispod Temze u Londonu zapoela je 1798. i opet oko 1805.,
ali nije bila uspjena. Izmeu 1823. i 1848. uspjeno je izgraen tunel izmeu
Rotherhithea i Wappinga, po planu slavnog engleskog inenjera I.K.Brunela. Tunel
vodi 23 m duboko ispod razine ulica, dug je 396 m (800 stopa duina ispod Temze),
visok 6 m i irok 11 m. M.
449
Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraiva australskih obala.
Prev.
450
Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraivao koralje. Prev.
511

dugi stotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo tristo i ezdeset stopa! A
francuski prirodoslovac Lacpde
451
u svome pomno izraenom
djelu o kitovima tvrdi, na samom poetku svoje knjige (str. 3), da je
pravi ili obini kit dugaak stotinu metara, dakle tristo dvadeset i
osam stopa! I to je djelo bilo objavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.
A ima li kitolovca koji e povjerovati tim priama? Ne. Kit je
ba toliki koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo
li se jednom na drugom svijetu, ja kitolovac (bolji nego to je on
bio), rei u mu to hrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako
egipatske mumije, koje su bile sahranjene tisue godina prije nego
to se Plinije i rodio ne ide mi u glavu kako te mumije u svojim
sarkofazima nisu ni kolik kakav dananji graanin Kentuckyja u
svojim arapama i cipelama. I ona goveda i druge svakovrsne
ivotinje, isklesane u najstarijim kamenim ploama Egipta i
Ninive,
452
takoer jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blago
smithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamo
nadmauje i najdeblje faraonske krave. Imajui sve to na umu,
moram najodlunije pobijati tvrdnju da su se od svih ivotinja ba
kitovi, i to samo oni, degenerirali.
Jo bi neto trebalo istraiti o emu manje poznati
Nantucketanci esto raspravljaju. S obzirom na budne oi straara
na jarbolima kitarica, koje danas prodiru ve i kroz Behringov
tjesnac i zaviruju i u najskrivenije kutie i zakutke svijeta, a tisue
kopalja i harpuna neprestano zuje zrakom du svih svjetskih ala
namee se sporno pitanje hoe li levijatani moi dugo odolijevati
tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na ivot i smrt, i nee li
najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s puine naih mora, te
nee li i posljednji kit, poput posljednjeg ovjeka, zadimiti svoju
posljednju lulu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima?
Usporedimo li jata kitova-pleaa sa stadima grbatih bizona,
koja su jo prije nepunih etrdeset godina u desecima tisua
prolazila prerijama Illinoisa i Missourija i vijorei eljeznom grivom
te sijevajui pogledima mrko promatrala ljudska naselja uz obale
rijeka, gdje vam danas udvorni pretrci prodaju zemljite za dolar po
kvadratnom palcu usporedimo li jedne s drugima, vidjet emo da

451
Bernard Germain Etienne de la Ville, grof od Lacpdea (1756.-1825.),
francuski dravnik i zoolog. Prev.
452
Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko 2000., a
razoren oko god. 600. prije Krista), uven s vanih iskopina. Prev.
512

nam taj primjer nepobitno pokazuje kako se kit ne moe spasiti od
brzog i posvemanjeg unitenja.
Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je jo
nedavno, prije manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u
Illinoisu bio vei od ukupnog stanovnitva dananjeg Londona, a
danas u onom kraju nije preostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak,
i premda je oboruana ljudska ruka skrivila to udesno istrebljenje
ipak levijatanima ne prijeti takav neslavan svretak, i to zbog
potpuno razliita naina lova. etrdeset ljudi na jednom kitarskom
brodu, koji etrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari u potjeri za
uljeurama, bit e neobino sretni i hvalit e Boga ako za to vrijeme
uspiju kui dopremiti ulja od ciglih etrdeset veljih riba. A u
danima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg
zapada, kada je taj daleki zapad (kojega smiraji jo raaju sunca) bio
divlji i netaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci,
jaui na konjima umjesto plovei brodom, potamanio ne etrdeset,
ve etrdeset tisua i vie bizona. injenica je to koja se, ako treba,
moe i statistiki dokazati.
Ako pravo promislimo, vidjet emo kako zapravo nije nikakav
argumenat, koji bi govorio o postupnom unitavanju uljeura, to to
su, na primjer, levijatani (potkraj prolog stoljea) plovili u manjim
jatima, pa su ih lovci ee susretali nego danas, te prema tome ni
kitolovaki pohodi nisu bili tako dugi, ali su zato bili mnogo
unosniji. Jer ti kitovi, kako smo ve na drugom mjestu spomenuli,
sada se nastoje to bolje zatititi, krstare po morima u nepreglednim
karavanama, te su nekadanji samci, parovi, male druine i kole u
novije vrijeme ujedinjeni u velike mone vojske, koje nastupaju
samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve. A
ini se da je isto tako pogrean zakljuak da pomalo nestaje i onih
kitova od kojih se dobiva takozvana riblja kost da ih nestaje
zato to ih sada ne love onoliko ondje gdje ih prije bijae mntogo. Ti
se kitovi samo povlae iz svojih obitavalita podno istaknutih
podbreja u druga takva obitavalita, pa ako neku obalu ne
oivljavaju vie njihovi vodoskoci, onda budite sigurni da je neki
drugi udaljeniji al bio tek nedavno iznenaen tom neobinom
pojavom.
Osim toga: to se tie tih posljednjih levijatana, treba
spomenuti i to da imaju dvije jake tvrave koje e, po svoj ljudskoj
vjerojatnosti, ostati neosvojive. I kao to bi se stanovnici snjene
513

vicarske u odsudnim asovima neprijateljske najezde povukli u
svoje planine, tako i kitovi, od kojih dobivamo riblju kost, uzmiu
sa svojih morskih savana,
453
istina i proplanaka u svoje polarne
citadele, te ive ondje zatieni i obranjeni svojim staklenim
zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni iza gigantskih
bijelih utvrenja, u zaaranom krugu vjenog Prosinca, i prkose
svim navalama nas obinih smrtnika.
Kako na pedeset harpuniranih koatih kitova otpada moda
po jedna harpunirana uljeura, neki su mudrijai s katela stvorili
zakljuak da je takvo tamanjenje prilino prorijedilo redove tih
grdosija. Premda su sami Amerikanci u posljednje vrijeme na
sjeverozapadnim obalama ubijali u godini oko 13.000 takvih kitova,
ipak ima miljenja koja odbijaju ak i tu okolnost, kao malen i
nikakav suprotan dokaz o tome.
Razumljivo je to ljudi s nekom nevjericom doekuju izvjetaj
o rasprostranjenosti najveeg stvora na zemlji i to strahuju za
njegovu budunost ali to da kaemo na ono to biljei Harto,
povjesniar Goe,
454
koji nam pria kako je sijamski kralj u jednom
lovakom pothvatu ulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima
ima kao goveda u drugim podnebljima? I kako nema sumnje da su
se ti slonovi, koje su u tako velikom broju tisue i tisue godina
hvatali i Semiramida, i Por, i Hanibal
455
i redom tako svi ostali
vladari Istoka, ipak u velikom broju odrali, to je vea vjerojatnost
da e i gigantski kitovi odoljeti svim naim hajkama, jer njihovi su
panjaci dvaput vei negoli sva Azija, obje Amerike, Europa i
Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno.
456

Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo ive, po svoj
prilici sto i vie godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju
nalazi na okupu po nekoliko do potpune snage doraslih narataja. A
to to znai, moemo najbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore

453
Travne stepe u tropskim krajevima. Prev.
454
Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. Prev.
455
Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je ivjela u 12. stoljeu
prije Krista. Por, vladar u Pendabu, u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao
one krajeve. Hanibal, glavni vojskovoa Kartage (3. st pr. Krista). Prev.
456
Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i
bombama, te je pomor mnogo vei nego u prolim stoljeima. U dvadeset i pet
godina u poetku 20. stoljea ubijeno je oko 200.000 obinih kitova i uljeura. U
najnovije vrijeme kitolov je reguliran meunarodnom konvencijom, uvedena je
kontrola lova, te je kit (s pravnog gledita) najzatienija ivotinja. Prev.
514

sva groblja i grobita, mogile i grobnice, pa da ustanu iz grobova svi
mukarci, ene i djeca, svi mrtvi koji su unatrag sedamdeset i pet
godina bili na ivotu, i da se te silne vojske pokojnika pridrue
ivom puanstvu nae zemlje.
I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda
smrt i te kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio
morem prije nego to su se kontinenti poeli probijati iz vode,
plovio je nad dananjim Tuilerijama i Windsorskom palaom i nad
Kremljem. Za vrijeme potopa kit prezre Noinu lau. A kad bi svijet i
opet trebao biti preplavljen, kao Holandija, da se oslobodi svojih
takora, vjekovjeni bi levijatan opet preivio i s vrha pomamnih
valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bi dalje bacao svoje
bijele mlazove i prkosio nebesima.
515

106. AHABOVA NOGA
Kadno se Ahab navrat-nanos pourio da ostavi engleski brod
Samuel Enderby, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala
nezgoda. Udario je tako estoko o klupu svoga amca da mu je
pritom naprsla bijela kotana noga. Poto je stigao na palubu i
umjetnom nogom stao u buotinu u podnici, okrenuo se tako bijesno
kormilaru s nekim prenim nalogom (kao obino, bilo je to neto o
njegovu nesigurnom kormilarenju), te se ve napukla kost jo jae
rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se inilo da e
mu moi jo posluiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.
I zaista bijae malo udno to je Ahab, uza svu svoju potpunu i
ludu nemarnost, ponekad ipak obraao neto vie panje toj mrtvoj
kosti na kojoj je djelomino stajao. Jer malo prije nego to je
Pequod krenuo iz Nantucketa, naoe ga ispruena na podu i
onesvijetena. S nepoznata i naizgled neobjanjiva i neshvatljiva
uzroka umjetna se noga bila tako snano izmakla da je prepukla kao
kolac, te mu se cjepotina zabila u slabine. I tek je nakon krajnjih
tekoa ta strana i bolna rana posve iscijeljela.
I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um kako
su, naime, sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica
prijanjih bolova, i njemu se inilo kako posve jasno razabire i
shvaa da ba kao to se i najljua guja plodi i mnoi isto kao i
milopojni slavuji usred gaja, isto se tako i svaka srea i nedaa
obnavlja i raa plodom sebi jednake. I ne samo jednake, pomisli
Ahab, jer poeci i plodovi Bola seu dalje negoli poeci i plodovi
Radosti. I ne obazirui se na kanonska nauavanja po kojima se
neke zemaljske radosti to nam ih prua ovaj svijet ne nastavljaju na
drugom svijetu, nego se, naprotiv, jadno zavravaju u beznadnom
oaju pakla, dok e se mnoge patnje, koje su greni smrtnici
zaslueno pretrpjeli, nastaviti u ivotu onkraj groba i da e biti jo
bolnije i jo gore bez obzira, dakle, na takvo nauavanje, ini se
da u tome ipak, ako se dublje razmotri, ima nesklada i nerazmjera.
Jer dok se i u najveoj zemaljskoj srei skriva neka jadna
neznatnost, miljae Ahab, dotle na dnu svih duevnih boli lei neko
tajanstveno znaenje i, u nekih smrtnika, arkaneoska
velianstvenost; marljiva istraivanja o bolima ne opovrgavaju taj
jasni zakljuak. Traimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov
516

trag do prvog zaetka, dolazimo najposlije do samog postanja
bogova. I usprkos svem radosnom sjaju suneva zlata, i usprkos
blagim titrajima mjeseeva srebra, moramo ipak doi do konane
spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni. Neizbrisivi peat tuge
to je od poroda udaren na elo svakog smrtnika, samo je peat tuge
onoga koji ga je utisnuo.
Ovdje smo i ne znajui odali tajnu koju je moda, na pravome
mjestu, trebalo jo prije otkriti. Kao i mnogo to drugo oko Ahaba,
nekima se oduvijek inilo tajanstvenim i neobjanjivim zato se on
tako skrivao i prije i poslije odlaska Pequoda, zato se skrivao
pred svima kao Dalaj-lama,
457
i zato je u onom razdoblju kanda
traio nijemo utoite, sred mramornog vijea smrti. Ono to je
kapetan Peleg iznio kao razlog tome, pokazalo se posve netono,
premda je, ukoliko se ticalo Ahabove tajanstvene linosti, svako
otkrie, umjesto da unese svjetlosti objanjenja, samo jo
poveavalo mranu tajanstvenost. No naposljetku je sve izilo na
vidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu stranu njegovu
nesreu, zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima
skrivao. Povrh toga, ba je ta njegova nedaa u krugu njegovih
znanaca na kopnu, koji se sve vie stezao, labavio i bivao manji u
krugu tih malobrojnih znanaca, koji su sa ne znam kakva razloga
ipak smjeli ponekad do njega, izazvala neku tajanstvenu stravu, i oni
su izmiljali neke sablasne bajke, zainjene praznovjernim
kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dato, nije nimalo mario. I
stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mah
osjeali i neko strahopotovanje, preutno suglasili i sporazumjeli da
to zatakaju pred svijetom, ako samo bude mogue, pa je prolo
dosta vremena dok se meu Pequodovom posadom nije najposlije
proulo kakva je nesrea snala Ahaba.
Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov ivot upletale
neke nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo
puke izmiljotine bilo kako bilo, Ahab je poslije te nove nesree
s nogom smjesta sve poduzeo da doskoi toj nevolji: pozvao je
tesara.
I kad je taj mornar doao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah
prione da naini novu nogu, a svojim asnicima dade upute kako
tesaru treba staviti na raspolaganje sve kosti od eljusti uljeura, da

457
Vrhovni budistiki sveenik u Tibetu. Prev.
517

bi od svih komada, to su se za putovanja nagomilali u tivi, mogao
izabrati najbolju i najvru grau. Zatim zapovjedi tesaru da taj
posao jo iste noi mora svriti, i nainiti i spojne dijelove, bez
obzira na one koji su ostali sauvani na razbijenoj nozi. Povrh toga, i
brodskoj je kovanici pod pramcem, koja privremeno bijae u
zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospjei, kovau je
zapovjeeno da smjesta skuje svu potrebnu elinu opremu.
518

107. TESAR
Zasjedni kao sultan meu Saturnovim mjesecima
458
i promotri
ovjeka kao jedinku, u apstraktnom smislu. I on e se tebi ukazati
kao udo, kao uzvienost, i kao bol. A pogleda li s te visine na
itavo ovjeanstvo kao cjelinu, ini ti se veim dijelom samo kao
pusta gomila suvinih duplikata, i suvremenih i naslijeenih. Ali,
premda je bio nadasve priprost i daleko od toga da poslui kao
primjer za velikog apstraktnog ovjeka, Pequodov tesar nije bio
nikakav duplikat. I stoga e, evo, osobno izii pred vas.
Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji slue na kitarkama,
bio je on za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktian i
iskusan u svim onim mnogobrojnim poslovima i dunostima to
imaju ma kakve veze s njegovim zanimanjem, jer tesarstvo je ono
prvobitno razgranato deblo iz kojeg su se razvili svi ostali obrti u
kojima se manje-vie radi s drvetom kao pomonom graom. No taj
je tesar s Pequoda bio ne samo vjet svemu tome poslu to ga
spomenusmo nego je ujedno umio posvravati tisuu onih
bezimenih radova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim
brodovima to tri do etiri godine plove po neciviliziranim i dalekim
morima. Da i ne govorimo o njegovim sposobnostima u izvravanju
redovitih dunosti, kao to su popravljanje napuklih ili ulupljenih
amaca, popravci oko slomljenih krieva na jarbolima,
preinaivanje odvie zdepasto izdjeljanih lopata na pojedinim
veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novih
drvenih avala u podnice i jo tota drugo to ide u njegovo
zanimanje taj je ovjek osim toga bio spretan i nenadmaan
majstor za sve vrste posve oprenih vjetina, i korisnih i hirovitih.
Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim
ulogama bijae njegova tesarska klupa strunica glomazna, teka
ploa s mnogim drvenim i eljeznim kripovima u svim veliinama.
Ta je klupa bila u svako doba vrsto vezana poprijeko iza topionice,
osim u one dane kad bi brodu uz bok bila privezana kitova tjelesina.
Dogodi se te je klin o koji se konop vee predebeo, pa nikako
da ue u svoju rupu a na ga tesar samo gurne u jedan od svojih

458
Planet Saturn ima 62 satelita, veinom otkriveni krajem 20., poetkom 21.
stoljea. Prev.
519

svagda spremnih kripova, i zaas ostrue koliko treba. Doluta s
kopna na palubu udna nekakva ptica arena perja, i mornari je
uhvate a tesar ve bre-bolje od glatkih ipaka kitove usi, i od
preaka od uljeurine kosti, sastavlja za nju kavez, nalik na pagodu.
Iai li neki vesla runi zglob tesar e mu skuhati sredstvo za
ublaivanje boli. Stubb je umirao od elje da na lopatici svakoga
njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! ta vesla ve
stre izmeu stegaa na velikome drvenom kripu, a tesar simetrino
nadopunjuje zvijee. Neki se mornar zainatio, hoe naunice od
kosti morskog psa i ve mu tesar bui ui. Nekoga drugog boli
zub; tesar vadi klijeta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu
pozivajui ga da sjedne. Jadan se momak neukrotivo gri i previja, a
operacija jo nije dovrena. Tesar odvrne veliki krip i samo mu
rukom pokae kako da u nj namjesti eljust, ako mu eli izvui
bolesni zub.
I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskoio, jednako
ravnoduan prema svemu i bez potovanja prema iemu. Zubi su za
nj bili komadii bjelokosti, glave koloturi s jarbolnih koeva, a
ljudi eh, ljudi naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa
budui da je na tako irokom polju bio tako svestrano umjean, uz
onu njegovu ivahnu okretnost, reklo bi se da je i neobino iva
duha i razbora. Ali nije bilo ba sasvim tako. Nita ga nije toliko
obiljeavalo koliko neka bezlina tupoglavost. Kaem bezlina, jer
se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kanda stapala
s onom opom tupou koja se odrazuje u svem vidljivom ivotu
toga svijeta to nas okruuje i to bez stanke i predaha djeluje na
bezbroj naina, vjeno gord i beutan, te ne mari za te, pa ma ti
kopao temelje i za katedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom
ovjeku bila je ujedno neka beutnost prema svemu i svakome,
premda bi ponekad osebujno izbila u nekoj ukoenoj starakoj
pretpotopnoj i sipljivoj aljivosti, protkanoj nekom zastarjelom
dosjetljivou, kakvom su sigurno i mornari na Noinoj korabi kratili
vrijeme za none strae na katelu. Je li taj stari tesar bio stoga takve
udi to je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, toliko se valjao
amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine
459
nego je, tovie,
s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka to su mu moda

459
Smisao reenice temelji se na engleskoj poslovici: a rolling stone gathers no
moss, kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu. Prev.
520

neko pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljiva
cjelovitost, neduan kao novoroene, a ivio je bez unaprijed
odreenog odnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo
biste rekli da je nedunost u toga ovjeka uvjetovana nekom
nerazumnou, jer se inilo da svoje mnogobrojne posle i
svakovrsna zanimanja ne ini posredstvom razuma ili instinkta, niti
naunosti i izvjebanosti, ili pak mijeajui jedno s drugim, nego
vie uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bio je pravi
radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se ve davno
pretoio u pokrete njegovih prstiju. Bio je ba kao jedna od onih
udnih vrlo korisnih sheffieldskih naprava,
460
ali sastavljenih po
naelu multum in parvo
461
to su vanjtinom, iako podebelom,
nalik na obian depni noi, ali koji ima ne samo nekoliko otrica
razliite veliine nego i svakakve odvijae, izvojce, pincete, ila,
pera, ravnala, pile za nokte i buila. Kad bi ga, dakle, njegovi
gospodari htjeli upotrijebiti kao odvija, morali bi samo potegnuti iz
njega dotinu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut, a kad bi se htjeli
njime posluiti kao pincetom okrenuli bi ga naglavce, i eto ti
tipaljki!
Taj je svemu vjeti tesar zaista bio, kako smo ve natuknuli,
samo neki stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo
prave ljudske due, ipak je imao u sebi neto tankoutno to je
unekoliko, iako nejednako, nadomjetalo duu. No to je to zapravo
bilo kap ive u njegovoj krvi, amonijev karbonat, to li tko bi
znao? Ali eto, postojalo je i postoji ve punih ezdeset godina ili jo
vie. I ta neobjanjiva domiljata snaga u njemu odraavala se u
njegovim neprestanim monolozima: provodio je gotovo sve vrijeme
u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bio nalik na
nerazumni bruj kotaa, koji svejednako neto zuji i sam sa sobom
razgovara; ili, tonije, njegovo je tijelo bilo poput straarske kuice,
pred kojom on stoji kao straar, i neprestano sam sa sobom
razgovara, da bi ostao budan.

460
Sheffield, grad u Engleskoj, poznat sa svoje noarske i finomehaniarske
industrije. Prev.
461
Latinski: mnogo u malome. Prev.
521

108. AHAB I TESAR
Na palubi za vrijeme druge none strae
(Tesar stoji za svojom strunicom i pri svjetlosti dvaju fenjera
marno zarezuje i pili po kotanoj tuli, koja je vrsto zadjenuta u
kripu. Oko strunice rasulo se kotano iverje, s otpacima koe,
strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda se vide crveni
plamenovi iz kovanice, gdje je kova prionuo na posao.)
Vrag odnio i pilu i koinu! Gdje mekou traim, tvrdoa se
opire, a pod prstima se meko uvija to bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je
nama sueno koji pilom struemo po starim kostima. Da vidimo
hoe li ova biti tvrda. Gle, gle, ta je ve bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz
te kosti die se praina (kie) i ne d (kie), ba mi ne d da
progovorim! Eto, to ovjeka eka kad uzme u ruke takvu mrtvu
starudiju. Zasijeci u ivo stablo i pili, pa nee biti te puste praine!
Rei ivu kost, pa ni truna praine (kie). Ovamo te, kovaino stara,
daj prihvati, pa da dovrimo tu ipku i kopu; ja sam zaas gotov.
Sva je srea (kie) to tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati
ovakvu koljenicu nije nita tee nego nainiti pritku za grah. Ali bih
ipak htio da je valjano nainim. Eh, da je vremena, nainio bih mu
sada noicu (kie) finiju od bilo koje to je ikada strugala po
salonskom podu pred nekom damom. S tom se nogom ne bi mogle
usporediti one jaree to sam ih viao po izlozima. A onda, one
upijaju vodu i, naravno, postaju reumatine, te ih valja lijeiti (kie)
i oblozima i lijekovima, kao ivu nogu. A sada, prije nego to je
otpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako
treba. Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta.
U dobar as evo ga, ve dolazi, a nije li on, bit e sigurno tko
drugi.
AHAB (pribliavajui se):
(Za svega tog prizora tesar ponekad kie)
No, to je, stvaratelju ljudskih udova?
Doli ste upravo navrijeme , gosparu. Ako vam je po volji,
kapetane, oznaio bih duinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!
Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd', dakle,
na posao! Gle, dobra li kripa u tebe, tesaru! Daj da mu jednom
522

vidim zahvat. Tako, tako, tiplje poneto.
Oh, gosparu! Taj krip kosti lomi, uvajte se!
Ne boj se, svia mi se dobar zahvat. Volim da u tome
mlakom i mlitavom svijetu osjetim neto to moe vrsto stegnuti,
ovjee! A to na Prometej
462
htjedoh rei, na kova? to on
radi?
Mislim da sad kuje vijak za kopu, gosparu!
E, pa neka kuje! To je saveznitvo; on izrauje miini dio!
estoka crvena vatra bije mu s ognjita!
Da, gosparu, za ovakvu vrstu finog rada treba mu usijanost
do bjeline.
Jest, jest, treba mu. Sad vidim kako su mudre besjede kad
rekoe da je onaj stari Grk Prometej, koji je stvarao ljude, bio kova
i da je ta svoja stvorenja oivljavao vatrenim dahom, jer ono to je
stvoreno od vatre, to vatri i pripada. I stoga je vjerojatno da ima
pakla. Gle kako gar leti! Zacijelo je to ostatak onoga od ega je Grk
stvarao Afrikance! Tesaru, kad kova zavri svoj posao, reci mu
neka naini par elinih ramena, jer se na brodu nalazi neki
pokuarac koji se pogrbio pod pretekim teretom.
to to, gosparu?
Ne, ne, poekaj! Kako se na Prometej ve dao na takve
posle, naredit u mu da naini itava ovjeka, onakva kakva ga ja
zamiljam. Prije svega, da mjeri pedeset stopa od glave do pete, a
grudi da su u njega kao tunel ispod Temze, noge da putaju korijen,
da stoji vrsto na jednome mjestu! Tri stope da je opseg runih mu
zglobova, da srca uope nema, a elo da je skovano od mjedi! U
glavi etvrt jutra bistra mozga! Pa onda bismo li mu uope stavili
oi u glavu, da bi mogao vidjeti taj na svijet? Ne, ve samo vidnik
navrh glave, da mu osvijetli nutrinu. A sad idi, zapovijed mu odnesi!
Rad bih znati (kazuje tesar za se) kakve su to besjede i kome
on to govori? Da ostanem gdje i jesam?
udna li mi graditeljstva (nastavlja Ahab) graditi slijepe
kupole! Svjetla treba! Svjetiljka mi je potrebna!
Ah, to mislite, gosparu! Evo, dvije imam, jedna mi je dosta!
A to si mi tu vidjelicu pruio pod nos, kao ulovljenu tatu,
ej, reci, ovjee! Svjetlom ravno pod nos, to je gore nego u prsa

462
Po grkoj prii junak koji je oteo vatru s neba i donio je ovjeanstvu; zato
ga je Zeus prikovao uza stijenu, gdje mu je jastreb kljuvao jetru. Prev.
523

uperen pitolj!
Miljah, gosparu, da razgovarate s tesarom!
Tesarom? Zar je to ali ne; lijep ti je posao, i nadasve
gospodstven, tesaru! Ili bi ti vie volio raditi s ilovaom?
to rekoste? Zar s ilovaom? Pa to je zemlja, blato! Neka se,
gosparu, njome kopai zabavljaju!
Ma to si se toliko uskihao, bezboni stare?
Iz kostiju se die prilina praina, gosparu!
Onda barem upamti; ne daj se poslije smrti pokopati ba
pred nosom ivih ljudi!
to rekoste, gosparu? Ah! Da, da, pogaam, gosparu! O,
Boe!
Sluaj to u ti rei, tesaru! Ti posigurno sudi da si dobar
radnik i vjet svome poslu, je li tako? A ti mi onda reci hoe li ti
rabota biti tako vrsna i valjana, te kad stavim tu nogu na sebe, neu
li na tome istom mjestu osjeati i drugu nogu, to jest, tesaru, moju
izgubljenu nogu, mislim, nogu od krvi i mesa. Ne bi li ti mogao
potjerati toga starog Adama?
O, gosparu, sada donekle nasluujem, poinjem poneto
shvaati. Da, da, gosparu, o tim stvarima uo sam kojeta udno:
kako ovjek koji je izgubio ruku ili nogu nikad ne gubi posvema
osjeaj svoga starog uda, te na onome mjestu kadto ipak osjea sve
kao prije. Smijem li vas ponizno upitati, gosparu, je li to doista
tako?
Da, ba je tako, ovjee! Sluaj, stavi svoju ivu nogu na to
mjesto gdje je nekad moja stajala! Tako! Ovdje je sada za oko samo
jedna noga, ali za duu su dvije, i gdje ti osjea strujanje ivota,
tono ondje, tono udlaku, osjeam ga i ja. Zar to nije zagonetka?
Zamreno je to, vrlo zamreno, gosparu!
Sad tiho, i uj to u ti rei! Ni sada ne moe pouzdano
znati ne stoji li na tom istom mjestu gdje ti upravo stoji, neto
sasvim cjelovito, ivo a nevidljivo. Stoji tu nevidljivo, ma i ti bio na
tom istom mjestu, stoji unato tebi! I stoga, kada si i sasvim sam, zar
te nije strah pred nekim koji prislukuje? Pst! Tiho, ne govori! Jer
ako ja jo osjeam ljutu bol u izmrcvarenoj i otrgnutoj nozi koja se
ve davno raspala, zato onda ne bi i ti, tesaru, mogao osjeati, i bez
tijela, uasne muke pakla u vjenosti? Ha!
Milostivi Boe! Uistinu, gosparu, ako je tako, morat u
nanovo preraunati. Mislim, gosparu, da je nisam nainio
524

premalenom.
Sluaj, glupani ne bi nikad smjeli stvarati zakljuke! Koliko
ti jo treba da dovri tu nogu?
Otprilike jednu uru, gosparu!
A ti se onda pouri pa mi je donesi! (Sprema se da poe.) O,
ivote! Evo me, ovdje stojim, gord kao grko boanstvo, a ipak
moram tome glupanu biti zahvalan to e mi istesati nogu da
uzmognem hodati! Da je stoput proklet taj ljudski splet i mrea
uzajamnog dugovanja, to ne moe bez svojih knjiga i rauna! Da
toga nema, bio bih slobodan kao ptica u zraku, a ovako dunik
sam u knjizi itava svijeta. U mene su tako silna bogatstva da bih se
mogao natjecati i s najbogatijim pretorijancima
463
pri drabi
Rimskoga Carstva (koje bijae i svjetsko), pa ipak sam dunik ak i
za meso jezika kojim se hvalim. Nebesa! Uzet u sud za taljenje, pa
da se u njega stalim do malog, neznatnog kraljeka! Jest, tako!
TESAR (nastavljajui svoj posao):
Da, da, tako je to! Stubb ga od svih nas najbolje zna, a Stubb
svagda govori kako je taj ovjek udan. Samo jedna rijeca, a sve ti
kae: udan. udan je, veli Stubb, udan je udan, udan! A i
Starbucku neprestano trubi u ui udan je, gosparu udan,
neobino udan. Evo, tu je sad i njegova noga! Da, njegov drug u
spavanju, ako emo pravo. Da, da, tapina od kitove eljusti njegova
je ena! A to mu je noga; stajat e na njoj! to ono ree s jednom
nogom na tri mjesta stoji, a sva tri mjesta u paklu kako ono bi?
Oh! Ne udim se vie to me tako podrugljivo gledao. Kau da sam
ponekad malo luckast, ali to je samo od sluaja do sluaja. Zatim,
ovjek malen, star i slab poput mene ne bi nikad smio zagaziti u
duboke vode s visokim kapetanima to su izrasli kao aplje. More ti
odmah doe do grla, i eto velike jagme za amcima za spaavanje. A
tu je, evo, apljina noga, a bome je i duga i vitka! Veini ljudi
dostaje par nogu za itav ivot, valjda stoga to se njima slue
umjereno i bez hitnje, kao to dobrostiva stara dama postupa sa
svojim starim debeljukastim zaprenim konjima. Ali Ahab, oh, on
je estok voza. Eto, jednu je nogu gurnuo u smrt, a drugu osakatio
za ivot, pa sada troi kotane na gomile. Ej, amo te, kovaino, daj

463
Tjelesna straa rimskih careva. Potkraj Rimskog Carstva pretorijanci su
postavljali i skidali careve. Prev.
525

uvranji te vijke prije nego to naie aneo Sudnjeg dana pozivajui
svojom trubom sve noge, prave ili lane, kao to pivarski koijai
obilaze gradom i skupljaju prazne pivske bave da ih poslije opet
napune. Divne li noge! Ba je kao prava, iva noga, istrugana da je
milina. A sutra e na njoj stajati, i njome osvajati vrhunce! E, vidi,
vidi, umalo to ne zaboravih okruglu ploicu, izbruenu, bjelokosnu,
na kojoj stari biljei zemljopisnu irinu. Tako, tako, dlijeto, pila i
sad mirgl!
526

109. AHAB I STARBUCK U KAJ I TI
Sutradan su po starom obiaju isisavali vodu iz broda, i gle, ta
je voda bila prilino masna od ulja. Bave u tivi kao da su dobrano
bile napukle. Ljudi se uznemirili, i Starbuck poe dolje u kajitu, da
obavijesti kapetana o tome nemilom dogaaju.
464

Pequod se s jugozapada pribliavao Formozi i otocima
Bashee
465
, izmeu kojih se nalazi jedan od tropskih prolaza iz
Kineskog mora u Pacifik. I Starbuck nae Ahaba kako sjedi za
velikom pomorskom kartom istonih arhipelaga i jo jednom
specijalnom kartom, na kojoj su bile oznaene razvedene istone
obale japanskih otoka Nipon, Macima i ikoku
466
. Svojom kao snijeg
bijelom, novom kotanom nogom odupirao se o nogu stolia koji je
bio vijcima privren o podnice, a u ruci je drao dug mornarski
no s izvuenom srpolikom otricom. udni je starac bio leima
okrenut vratima od hodnika, te je namrtena lica opet potezao po
karti one svoje stare putanje i smjerove.
Tko je? oglasi se Ahab, ali se nije ni osvrnuo kad je
zauo bat neijih nogu. Natrag na palubu! Van!
Kapetan se Ahab vara, to sam ja! Bave u tivi proputaju
ulje, kapetane! Moramo izvui kolabru,
467
pa iznijeti bave odande!
Bave iznijeti? Sada, kad se pribliavamo obalama Japana?
Sada da izgubimo cio tjedan dana prtljanjem oko ono neto malo
starih obrua?
Ili to, kapetane, ili izgubiti u jednom danu vie ulja nego to
emo ga nacijediti za itavu godinu. Zaista nam se isplati spasiti ono
radi ega smo prevalili ve dvadeset tisua milja!
Tako je to, tako je to, samo ako ga dobijemo!
Ja sam govorio o ulju u tivi, gosparu.
Ali ja ne govorim o ulju niti mislim na nj. Idi! Ostavi ga

464
Kitolovci koji imaju na brodu vee koliine ulja obiavaju dvaput na tjedan
spustiti u tivu cijev i staviti bave pod morsku vodu, da se ne rasue. Voda se poslije
u nekoliko navrata opet izbacuje pomou sisaljki. Po masnoi vode kitolovci odmah
znaju proputaju li bave ulje i prijeti li skupocjenom tovaru kakva opasnost.
Biljeka pieva.
465
Bashee Islands (otoci Bai), sedam otoka u Kineskom moru.
466
Niphon, Matsmai, Sikoke. M.
467
Jak kolotur. Prev.
527

neka tee! I ja sam sm naprsnut! Da, da, pukotine u pukotinama!
Ne samo da su u meni sve bave napukle nego je naprsnut i brod u
kojem te oteene bave lee! A to je daleko vea nevolja od
Pequodove, ovjee! Ta ja ne mogu zavranjiti sve duboke
buotine na svom tijelu, jer tko e ih nai u duboko natovarenom
trupu? A kad bi i naao buotine, tko da ih zavranji u huku olujnog
ivota! Starbuck, ne putam kalorne, ne dam bave van!
A to e rei brodovlasnici, kapetane?
Pusti ih neka stoje na obali u Nantucketu, neka dree i
nadvikuju tajfune! Zar je to Ahabova briga? Brodovlasnici pa
to? Podjedno mi trubi i pjeva o tim krtim brodovlasnicima, kao
da su oni moja savjest! Ali upamti, pravi i jedini vlasnik, bilo ega,
jest onaj tko time zapovijeda! I znaj jo i to sva je moja savjest
saeta u kolumbi toga broda! Na palubu!
Kapetane Ahab! izusti asnik zacrvenjevi se, pa stupi
jo dublje u kabinu u nekoj tako opreznoj drskosti, punoj
potovanja, te se gotovo inilo da ne samo na svaki nain eli izbjei
da se ona ma i najmanje izvana oituje, nego kao da ni u svojoj
unutranjosti nije ni upol bio u nju siguran. ovjek umniji i bolji
od mene moda bi tebi oprostio ono to mlaemu nikad ne bi
oprostio, mlaemu, a i sretnijem, nego to si ti, Ahabe!
Grom i pakao! Ti li se usuuje mene kritizirati? Na palubu!
Ne, gosparu, jo ne! Samo se usuujem moliti vas, gosparu,
da se suzdrite! Zar je uistinu nemogue da se nas dvojica bolje
razumijemo, bolje nego dosad, kapetane Ahab?
Ahab dohvati nabijen muket sa stalka (sastavni dio pokustva
u kajitama veine brodova koji plove Junim morem), uperi ga u
Starbucka i povikne:
Jedan je Bog koji je gospodar nad itavim svijetom, i samo
je jedan kapetan koji gospodari Pequodom! Natrag na palubu!
asniku iz oiju udarale munje, a obrazi mu se arili od bijesa i
gorine, te bi naas gotovo pomislio da se iz ubojite cijevi zbilja
sasula na nj smrtonosna vatra. No svladavi svoj gnjev, on upola
mirno poe, a na pragu naas zastade i ree:
Sasuo si psovke na me, ali me nisi uvrijedio, kapetane! No
ja ti stoga ne velim: uvaj se Starbucka, jer bi mi se u brk nasmijao,
nego, Ahabe, uvaj se Ahaba, uvaj se samoga sebe, stare!
Sve se vie junai taj moj Starbuck, ali se ipak pokorava i
slua! gunao Ahab kad Starbucka nestade. to mi je to
528

dobacio neka se Ahab uva Ahaba? Ima neto, da, ima neto u tim
rijeima! A onda se nesvjesno uzme potapati o puku, hodajui
po maloj kajiti gore-dolje, a lice mu postade mirno i hladno kao
elina obrazina. No zamalo se taj elik stali, elo oivje, i on vrati
muket u stalak i poe na palubu.
Valjan si ti momak, Starbuck, momak od oka! doapnu
asniku, a onda e posadi iz sveg grla: Smotaj vrhovnjae i krati
prednje i stranje sljemenjae! Praaj veliki deblenjak! Isprazni
glavnu tivu!
Moda bi bilo izlino nagaati zato je Ahab ipak posluao
Starbucka. Moda je to bio odbljesak priroena potovanja, a moda
je to zahtijevala taktika, te u tim prilikama nije htio pokazati ni
najmanji znak otvorenog nezadovoljstva, ma i privremenog, prema
svome prvom asniku. Bilo kako mu drago, ljudi su izvrili njegove
zapovijedi, i koloturnici bijahu izvueni.
529

110. QUEEQUEG U MRTVAKOM SANDUKU
Pretragom je utvreno da su bave koje su posljednje sputene
u tivu bile sasvim netaknute, te da je kvar morao biti negdje dublje.
Kako je vrijeme bilo lijepo, prodirali su sve dublje i dublje, budei
iza sna nizove golemih baava sa dna broda i izvlaei te divovske
krtice iz crne ponoi gore na danje svjetlo. Prodirali su tako duboko
i najdonje su bave bile naizgled tako stare, rastoene i vogaste, te si
gotovo mislio da e sada ugledati koju od etvrtastih pljesnivih
baava s novcem kapetana Noe, oblijepljenih plakatima kojima je
uzalud upozoravao nevjerniki stari svijet na predstojei potop.
Dizale se na palubu bava za bavom vode, kruha i mesa, golemi
snopovi duica i svenjevi eljeznih obrua, dok je naposljetku sva
paluba bila pretrpana i zakrena, te je bilo teko njome proi, i
prazna je trupina odzvanjala jekom od bata nogu, kao da ljudi
hodaju nad pustim katakombama, a brod se valjao i ljuljao poput
zrakom ispunjena demiona. Naoj brodini otealo tjeme, kao to
studentu prazna eluca otea glava puna Aristotela. Dobro po nau
brodinu to nas u te dane nije pohodio tajfun!
I ba se u to vrijeme moj jadni poganski drug i vjerni pobratim
Queequeg razbolje od groznice, te umalo to se ne otisnu u beskrajni
kraj, na put u vjeni nepovrat.
Treba ovom prilikom naglasiti da nijedan kitolovac ne ivi od
sinekure; svako promaknue nosi sa sobom i veih opasnosti, i dok
ne postane kapetan, svako je promaknue povezano sa sve teim
dunostima. Tako je bilo i s jadnim Queequegom, koji je morao kao
harpuna ne samo prkositi svim strahotama ivoga kita nego se
kako smo ve vidjeli penjao na grbinu mrtve kitove tjelesine
usred prkosna bijesa upornih valova, a naposljetku je sada morao
sii u tamnu utrobu broda i muno se preznojavajui itav dan u toj
podzemnoj tamnici postojano valjati i pomicati najtee bave, i
brinuti se za njihov smjetaj. Ukratko, harpunai su na kitarkama
ujedno i ljudi od tive, kako to na brodu vele.
Jadni moj Queequeg! Kad je brod bio upol ispranjen, trebali
ste zaviriti kroz bukaportu i pogledati kako taj tetovirani divljak,
ondje dolje, gol do pasa, jer je na sebi imao samo nekakve vunene
gae, gmie u studenoj mokrini i gnjecavu mulju, poput
zelenopjegava gutera na dnu kakva studenca. A za nj, jadnog
530

poganina, to je i bio studenac ili kao neka ledenica. Tu je, ma kako
vam se to inilo udnim, unato vlastitoj vrelini i znoju, navukao na
se stranu prehladu, to se pretvorila u groznicu, koja ga najposlije,
poto je nekoliko dana trpio, svali u visaljku, kad se ve nalazio na
pragu smrti. Kako li je propadao i nestajao u onim danima koji su
sumorno prolazili, te ostadoe samo kosti i smeurana tetovirana
koa. No dok se sve na njemu tanjilo i rasplinjavalo, a jabune kosti
sve jae izbijale, njegove su se oi sve vie irile i zaobljivale, i sjale
nekom udovitom mekoom gledajui u vas blago iz dubine bolesti,
te bijahu dva udesna svjedoanstva onoga besmrtnog zdravlja u
njemu koje ne bi moglo umrijeti ili oslabiti. I kao to se krugovi koji
se stvaraju na povrini vode sve vie ire to se vie gube i nestaju u
daljini, tako su se i njegove oi sve jae zaobljivale, kao neki
krugovi Vjenosti. I kad biste sjedili do uzglavlja toga divljaka koji
je nestajao, obuzimala bi vas neka neodreena jeza, jer biste mu na
licu vidjeli takve udne stvari kakve su promatrali oni koji bijahu
svjedoci Zaratustrine
468
smrti. Jer ono to je doista najudesnije i
najstranije u ljudskom ivotu, o tome nijedna usta nisu jo nikad
nita zaustila, nijedna knjiga progovorila. Jer neposredna blizina
neizbjene Smrti, koja sve izravnava i izjednauje, svima doarava
posljednje objavljenje, koje bi mogao opisati samo netko iz carstva
Smrti. Ni jedan od starih Kaldejaca ili Grka nije na samrti imao
plemenitije i uzvienije misli od ovih, kojih ste tajanstvene sjene
sada gledali kako se tiho i spokojno sputaju niza stanjene obraze
jadnoga Queequega, koji je mirno poivao u svojoj visaljki to se
blago njihala, i kao da su mu morski vali priguenim umom pjevali
posljednju uspavanku, a oceanska nevidljiva plima dizala ga sve
vie i vie prema nebesima koja su mu dosuena.
Svi su od posade izgubili i posljednju nadu da e bolesnik
ozdraviti, a to je sam Queequeg mislio o svojoj sudbini, to se
najbolje oitovalo u udnovatoj usluzi koju je za se zatraio. Jednog
jutra, kad se jo nije bilo pravo ni razdanilo, pozva k sebi jednog
mornara, primi ga za ruku, te mu stade govoriti kako je sluajno
vidio u Nantucketu nekakve male amce od crna drveta, nalik na
ratne unove na njegovu rodnom otoku, te kako se propitao i saznao

468
Zoroaster (ivio u 10. st. pr. Krista), osniva iranske mazdaistike, izrazito
dualistike religije. (Dualizam: filozofski nazor koji u svemu nalazi dva suprotna
principa, duh-tvar, dua-tijelo, dobro-zlo, itd.) Naela Zaratustrine vjere sabrana su u
knjizi Zend-Avesta. Prev.
531

da svakog kitolovca koga snae smrt u Nantucketu, stavljaju u takav
crni koveg, pa se to i njemu svidjelo, jer je slino bivalo s
pokojnicima u njegovu zaviaju, gdje bi svakoga mrtvog ratnika
balzamirali i onda poloili u njegov vlastiti kanu i putali da ga
valovi ponesu do zvjezdanih arhipelaga, jer oni ne samo to vjeruju
kako su sve zvijezde otoci, nego da se tamo u nedoglednoj daljini,
onkraj svih naih vidljivih obzorja, njihova neizmjerna morska
povrja spajaju s beskrajem modrih nebesa, stvarajui tako one
bijele obalne vale koje vidimo na Mlijenoj Stazi. I jo mu ree
kako ga obuzima jeza na samu pomisao da bi i njega po starome
mornarskom obiaju mogli sahraniti uivena u visaljku i baciti ga
kao neto runo i nepotrebno u more, za hranu prodrljivim
morskim psima. Ne, ne, samo to ne! On eli kanu poput onih u
Nantucketu, to vie to je i on kitolovac, te se i njemu sviaju ti mali
mrtvaki unovi, jer su poput kitolovakih amaca bez kobilice,
premda je takvima tee upravljati, te mnogi zastranjuju u dubinu
mranih vjekova.
Kad se na kasaru saznalo za tu udnu elju, tesar je odmah
dobio nalog da uini sve po Queequegovoj elji, ma kako hirovita
bila. U tivi je bilo neto staroga tamnog drveta poput lijesa; za
jedne prijanje duge plovidbe to drvo bijae nasjeeno u netaknutim
praumama na Lakadivskom otoju, i od tih tamnih dasaka morao je
tesar nainiti Queequegu lijes. Tek to je primio tu zapovijed,
odmah posee za svojim mjerilom i smjesta se uputi pod pramac te
mirno, beutno tono, kako mu bijae svojstveno, uze bolesnika
mjeriti uzdu i poprijeko, zacrtavajui kredom znakove na
Queequegovu tijelu kako god je pomicao ravnalo.
Kuku jadniku, gdje mu sada valja umrijeti! zavajka
mornar s Long Islanda.
Tesar prie svojoj strunici, pa da mu posao to lake i bre
poe od ruke, odmah na stolnu plou prenese i oznai netom uzete
mjere za lijes, te prenese zarezavi po dva rovaa na njegovim
krajevima. Poto je to zavrio, namjesti svoje daske i alat, te se dade
na posao.
Kad je zakucao posljednje avle i privrstio pokrov, uprti lijes
na rame te poe pitati je li ve kucnuo as da sanduk poslui svojoj
svrsi.
No kad Queequeg dou napol prijekorne, a napol aljive povike
mornara, koji su tesara s lijesom tjerali s palube, na zaprepatenje
532

svih prisutnih zatrai da mu tu stvar donesu pod pramac. Nitko mu
to nije htio odbiti, jer su svi znali da su od svih ljudi neki smrtnici
najuporniji tirani, i da onda i tome nevoljniku moraju uiniti sve na
volju, to prije to e se domalo ta volja zauvijek ugasiti.
Nagnuvi se iz svoje visaljke, Queequeg je dugo i paljivo
promatrao lijes. Zatim zamoli da mu donesu njegov harpun, a kad
mu ga dadoe, skide s njega drvenu kopljau, a elinu otricu
poloi u mrtvaki sanduk, uz jednu od lopatica sa svoga amca. Na
njegovu elju, u lijes nanizae dvopeka, uz rub, uz svu du. Do
uzglavlja smjestie bocu pitke vode, a do nogu vreicu strugotine iz
tive. Komad jedrenine smotae u klupko da mu poslui kao
uzglavlje. Queequeg ih nato stade zaklinjati da ga poloe u njegovo
posljednje poivalite, kako bi se uvjerio hoe li se ondje moi
udobno smjestiti i mirno poivati. Leao je tako nekoliko minuta
nepomino, a zatim zamoli jednog mornara da mu iz njegove
mornarske vree donese njegova malog boga Yoju. Prekrienih ruku
na grudima i s Yojom meu njima, zatrai da spuste pokrov na lijes,
ili kako on ree da zatvore bukaportu. Taj poklopac bijae
kratkim remenjem privren za sanduk. Tu je sad, u svom lijesu,
leao Queequeg ispruen, nepomian i mirna lica. Rarmai (a to e
rei: dobro je, udobno je) promrmlja Queequeg naposljetku te im
rukom dade znak da ga opet poloe u visaljku.
Ali prije nego to su dospjeli to uiniti, priblii mu se Pip, koji
se sve to vrijeme onuda skrivao, te ga tiho jecajui primi za ruku,
dok je u drugoj drao svoj tamburin.
Jadni lutalica! Zar e uvijek tumarati, nikad nai ni mira ni
poinka? A kamo si se sada uputio? No ako te struje sluajno nanesu
na ala prekrasnih Antila, kojima bijeli lokvanji obale miluju, hoe
li mi uiniti uslugu? Potrai nekog Pipa, koga je ve davno nestalo
(mislim da se nalazi na onim dalekim Antilima), pa ako ga nae,
utjei ga: zacijelo je ve jako tuan, jer, gle, zaboravio je svoj
tamburin, a ja sam ga naao. Tram-tam-tam, tam-taratam! A sad,
Queequeg, umri s mirom, a ja u ti svirati posmrtnu koranicu!
uo sam uzme Starbuck aptati, zurei kroz otvor pod
pramac uo sam kako su sasvim priprosti i neuki ljudi u jakoj
groznici govorili starim jezicima, a kad su drugi nastojali otkriti tu
zagonetku i tajnu, uvijek bi se pokazalo da su u zaboravljenom
djetinjstvu tih ljudi neki uenjaci govorili tim jezikom, a oni su ih
sluali. I tako, po mom najdubljem uvjerenju, i jadni Pip u svome
533

bezazlenom bezumlju objavljuje neka nebeska svjedoanstva o
naoj nebeskoj domaji. Zar je gdje drugdje mogao uti i nauiti
takve besjede? Prisluhnite! Tie, tie, evo, opet je prozborio, ali su
mu sada rijei jo neobinije!
U dvored se stavite! Uinimo ga generalom! Aj, gdje mu je
harpun? Poloite mu na prsa harpun! Tam-taratam-tam-tam! Hura!
Oh, kad bi mu sada kakav hrabar pijetao sletio na glavu i
kukuriknuo! Znajte, Queequeg umire kao junak! Junak je Queequeg,
dobro to upamtite! Junak, velim, junak, junaina! Ali kukavni Pip
umrije bijedno kao sinja kukavica, umrije drui; dolje s njim! uj
me, ako nae Pipa, obznani diljem svih Antila da je bjegunac,
kukavica, sinja kukavica! Reci im kako je bijednik skoio s amca u
more! Kad bi Pip tu umirao, nikad ga ne bih uinio generalom, niti
udarao u tamburin njemu u poast! Ne, ne, nikad! Neka se stide sve
kukavice, stid ih bilo! U more s njima, i neka se podave kao Pip,
koji je skoio sa svoje brodice! Sram ih bilo! Bruka i sramota!
Za to je vrijeme Queequeg leao sasvim mirno, zatvorenih
oiju, kao da sanja. Odvedoe Pipa, a bolesnika poloie opet na
njegov leaj.
Sada, poto je prividno izvrio sve pripreme za smrt i poto se
uvjerio da e u lijesu moi udobno poivati, Queequeg se iznenada
poe oporavljati, te se ubrzo pokazalo da mu tesarov crni sanduk
nije ni od kakve potrebe, i kad neki stadoe izraavati ugodno
iznenaenje, on im uglavnom ree samo toliko kako se ba u
najkritinijem asu prisjetio da ga na kopnu eka jo neka dunost
na koju prije odlaska nije stigao: sad je eto preumio, predomislio se,
zasad jo ne moe umrijeti. Nato ga upitae je li njemu dano da po
miloj volji raspolae svojim ivotom i moe li odluivati o tome
hoe li umrijeti ili nee, a on im odgovori da to dato ovisi samo o
njemu. Ukratko, Queequeg je zamiljao i vjerovao da ovjeka koji je
vrsto odluio ivjeti, ne moe ubiti nekakva bolest, nego samo kit,
ili silina olujnog mora, ili neka strana, neukrotiva i nerazumna
razorna sila.
Izmeu primitivnih divljaka i civiliziranih ljudi ima jedna bitna
razlika: dok je bolesniku iz civiliziranog drutva potrebno i est i
vie mjeseci da prizdravi i ozdravi, bolesni primitivni divljaci mogu
se gotovo za dan-dva napol oporaviti. I tako se ubrzo mome dobrom
Queequegu vrati snaga, te poto je nekoliko dokonih dana prosjedio
na sidrenom vitlu (i sve to vrijeme jeo kao vuk), iznenada je skoio,
534

rairio i noge i ruke, dobro se protegnuo i malo zijevnuo, a zatim se
vinuo na pramac svoga amca, izdignuta iznad palube, i zamahujui
svojim harpunom proglasio se opet sposobnim za borbu.
Spopala ga neka pusta hirovitost, te je otada svoj lijes
upotrebljavao kao mornarski koveg. Ispraznio je svoju mornarsku
vreu i svu odjeu poslagao u nj. Mnoge je sate slobodnog vremena
provodio uz taj lijes, urezujui u pokrov svakojake slike i are, i kao
da se pritom trudio da sa svoga tetoviranog tijela prenese na drvo
barem jedan dio onih zamrenih znakova i znamenja. A one crtarije
na njegovoj koi izradio je neki pokojni prorok i vidovnjak s
njegova otoka, rec koji je tim hijeroglifima ispisao na njegovu
tijelu itavu teoriju o nebeskom i zemaljskom sustavu i tajanstvenu
raspravu o umijeu kako se dolazi do Istine, i tako je sam Queequeg
tim svojim iaranim tijelom bio nalik na zagonetku koju bi valjalo
rijeiti, nalik na udesno djelo u jednom svesku, kojemu tajne
meutim ni on sam nije mogao odgonetnuti, premda mu je srce
kucalo odmah ispod tih tajna. I tako je tim tajnama bilo sueno da se
razvrgnu i raspre u nepovrat, kao i sam ivi pergament na kojem su
bile ispisane, te ostanu nerijeene. I kao da je pomisao na to nagnala
Ahaba da bijesno usklikne, kad se jednog jutra okrenuo za
Queequegom da ga promotri:
Proklete bile te sotonske kunje kojima nas bogovi mue i
iskuavaju!
535

111. PACI FI K
Klizei pokraj otoja Bashee napokon uplovismo u veliko
Juno more. Da to nisam morao uiniti s nekih drugih razloga, sad
bih s usrdnom zahvalnou pozdravio svoj dragi Pacifik, jer se
naposljetku ispunie moji mladaki snovi. Taj se vedri ocean bibao
preda mnom i prostirao se u svojoj modrini na tisue milja put
istoka.
Ima oko tog mora neka nepoznata slatka tajna, a njegovi blagi
valovi kao da vam ulijevaju strah, apui o nekom duhu koji se
pritajio u njemu, kao to nam pria i valovit humak, izvor tolikih
bajki, nad grobom svetog Ivana Evanelista u Efezu. I pravo je da se
po tim morskim panjacima i nedoglednim prerijama, na tim
grobljima svih etiriju kontinenata, valovi diu i padaju u
neprekidnoj plimi i oseci, jer tu milijuni i milijuni pomijeanih sjena
i duhova, potonulih snova, ludih matanja i tlapnja sve ono to
ljudskim jezikom zovemo ivot i dua, lei jo uvijek snivajui i
sanjarei, trzajui se nemirno poput usnulih ljudi na istom logu: i
samo taj njihov nemir izaziva vjeno talasanje povrine.
Svaki sanjar-lutalica, tek to je jednom vidio taj spokojni
Pacifik mora zauvijek zavoljeti taj ocean. To je more sredite svih
voda ovoga svijeta, a Indijski i Atlantski ocean samo su njegovi
rukavi. Isti ti valovi koji oplakuju gatove novosagraenih
kalifornijskih gradova, koje su tek nedavno utemeljili ljudi najmlae
ljudske rase, udaraju i o beskrajne, opustjele ali jo uvijek gorde
granice azijskih zemalja, starijih od Abrahama, dok se izmeu njih
proteu mlijene staze koraljnih otoka: niske, nepregledne i
nepoznate otone skupine i nepristupni japanski otoci. Tako ovaj
misteriozni boanstveni Pacifik obvija itavu kuglu Zemaljsku. Sve
obale spaja u jedan jedinstveni svoj zaljev, i kao da su njegove
plime i oseke otkucaji Zemljina srca. Uzdignut tim vjenim
valovima, ovjek ne moe a da ne prizna zavodljivog boga,
sagibajui svoju glavu pred Panom
469
.
No Ahabove su misli malo marile za Pana. Stajao je on
nepomino kao eljezni kip na uobiajenu mjestu, na kasaru, blizu
sartija krmenog jarbola, i nesvjesno jednom nosnicom udisao

469
Grki bog pastira i prirode. Prev.
536

sladunjavi miris moka koji je dopirao s ostrvlja Bashee (gdje su
rascvjetanim lugovima zacijelo u tim trenucima prolazili njeni
ljubavnici), dok je drugom udisao slani dah voda to ih je upravo
sjeknuo pramcem svoga broda onih voda kojima ipak zacijelo
negdje u ovaj as plovi mrski Bijeli kit. Naavi se naposljetku na
tome moru i krstarei sve blie prema svome konanom cilju, prema
lovitima du japanskih obala, starac je sve jae osjeao svrhu svoga
pohoda. Njegove se usne stisnue poput krajeva na kripu, a na elu
mu nabreknue ile poput nabujalih potoka. Pa i onda kad bi spavao
lomili bi se ispod palube odjeci njegovih sumanutih krikova: Svi na
kasar! Iz Bijelog kita brizgaju mlazovi guste krvi!
537

112. KOVA
Kova Perth, starina uljevitih ruku, sav nagaren, nije natrag
pod palubu vratio prenosivu kovanicu poto je skovao one sastavne
dijelove za Ahabovu nogu, nego ju je ostavio na palubi, privrenu
grlinom uz teke bitve u blizini prednjeg jarbola, jer su ljetni dani
bili i blagi i prohladno svjei na onim zemljopisnim irinama, a znao
je da e ga svi uskoro salijetati da im posvrava mnoge i svakojake
poslove: doi e mu harpunai, veslai i kormilari da im preuredi
kakvu sitnicu, izmijeni togod ili popravi neto na njihovu
mnogovrsnu oruju ili oruu. Poesto bi stajao okruen mornarima
koji su svi nestrpljivo ekali da na njih doe red, drei u rukama
vesla, aklje, harpune i koplja, pazei budnim pogledima na svaku
kretnju njegovih garavih i znojnih ruku dok je radio svoj posao.
Usprkos tome, eki toga starca bijae strpljiv, i strpljiva je ruka
njime upravljala i razmahivala. Nije se kova bunio niti se tuio ili
gunao. Radio je tiho, odmjereno i sveano mirno. Pogrbivi ionako
povijena lea, jo bi jae prianjao uza svoj muni rad, kao da je i
sam ivot samo teka tlaka, a teki i udarci njegova ekia teki i
otkucaji njegova srca. A tako je i bilo. Jadnik!
udne kretnje u toga starog ovjeka, neko osobito, istina
neznatno ali naoko muno zanoenje u hodu, izazvalo je na poetku
putovanja radoznalost u mornara. Kako su ga neprestano zapitkivali
i zadirkivali, napokon je na nesreu popustio i sve im o sebi
ispriao, i stoga su danas svi na brodu znali za sramotnu povijest
njegove tune sudbine.
Usred jedne studene zimske noi vraao se iz susjednog
gradia kui, poto se vlastitom krivnjom bio preko mjere zadrao i
okasnio. Idui cestom kova je u polusvijesti osjetio kako ga
obuzima smrtna iznemoglost, te je potraio sklonita pod nekom
rasklimanom, napol sruenom suom. Posljedica je bila gubitak
prstiju na objema nogama Poslije tog otkria malo-pomalo izioe
na vidjelo prva etiri ina sree, a onda dugi i jo nezavreni peti in
tune drame njegova ivota.
Bio je ve star ovjek, koga je sa zakanjenjem, kad je bio blizu
ezdesete, snalo ono to se u nizu ivotnih jada i nevolja naziva
propau. Bio je majstor uven sa svoje vjetine i umijea, te je
uvijek imao pune ruke posla. Imao je kuu i vrt, mlaahnu enu,
538

koja ga je voljela, i troje djece, zdrave i rumene. Svake bi nedjelje
polazio u lijepu crkvicu, koja je leala u gaju. Ali jedne noi provali
mu bezduan razbojnik u kuu, lukavo preruen i pod okriljem
mraka, i potpuno ga opljaka. A jo stranije bilo je njegovo
priznanje da je on sam doveo tog provalnika u svoju kuu. Bijae to
kao u onoj prii o duhu iz boce. Tek to je izvadio onaj kobni ep,
izletje prokleti dumanin i odmah mu poe zatirati i kuu i kuite.
Kova je radionicu iz opreznosti i nadasve mudrih i ekonomskih
razloga smjestio u prizemlju, ali je u nju vodio poseban ulaz, tako te
je mlada, zdrava i sretna ena, bez nemira i tuge, ak s izvjesnim
zadovoljstvom, uvijek sluala kako odzvanjaju snani udarci ekia
u mladim rukama njena postarijeg mua: ta je jeka, priguena
debelim podovima i zidovima, dopirala k njoj u djeju sobu i
proimala joj srce osjeajem tihe sree, i tako su eljezne uspavanke
ponosnog Rada uljuljkivale kovaevu djecu u san.
Oh, nevoljo nad nevoljama! Oh, Smrti, zato neki put ne doe
navrijeme ? Da si primila k sebi staroga kovaa kad ga ivot jo nije
bio sasvim upropastio, u dui mlade udovice sauvala bi se bolna ali
draga uspomena, a njegova bi se siroad u kasnijim godinama s
ljubavlju i s potovanjem spominjala svoga estitog oca koji je sve
njih ostavio pristojno opskrbljene. Ali Smrt je poela ponekog
valjanog starijeg brata, o ijoj je dnevnoj zaradi iskljuivo ovisio
opstanak neke obitelji, a toga vie nego beskorisnog starca putala
da stoji po strani, dok ga gadna gnusoba ivota ne smodi, da bi ga
onda to lake pokosila.
Je li potrebno da nastavimo priu do kraja? Bat ekia u
prizemlju bivao iz dana u dan sve slabiji i sve je rjee odjekivao,
dok je ena prozebla sjedila uz prozor i oima bez suza grozniavo
gledala rasplakana lica svoje djece. Nestalo je huke, a kovanica se
zatrpala garom. Prodana je kua, majka ode pod visoku travu
crkvenog groblja, a za njom i oboje djece, jedno za drugim. I starac
bez doma i obitelji otetura u svijet, kao lutalica u crno zavijen.
Njegovu bol nitko nije potivao, a njegova je sijeda glava bila na
ruglo zlatnim uvojcima.
Smrt kao da bijae jedino to se moglo poeljeti u takvu ivotu.
Ali Smrt je samo zastranjenje u podruju Neistraenog, samo prvi
pozdrav mogunostima neizmjerne Daljine, Divljine, Voda,
Beskraja, i stoga pogledu onih ljudi koji eznu za smru a u sebi
osjeaju neki unutarnji zazor prema samoubojstvu njima Ocean,
539

kojem se svi utjeu i koji sve prima, zamamljivo prua beskraj
nezamislivih strahota, ali i arobne pustolovine novog ivota. Iz srca
beskrajnih Pacifika dozivaju ih tisue sirena: Doi ovamo, patnie
slomljena srca! Ovdje se ivi drugim ivotom a da se prije toga ne
mora platiti raun smrti! Ovdje ima izvanzemaljskih udesa,
dohvatnih: ne mora umirati da bi ih dostigao. Doi amo, sahrani
sam sebe u ivot koji tvome kopnenom svijetu, to je podjednako
mrzak koliko i mrzi, prua vie zaborava negoli smrt! Doi amo!
Podigni svoj vlastiti kamen na grobitu, doi k nama, doi da ti
naemo drugu i da te oenimo!
Oslukujui te glasove s istoka i zapada, kad je zora svitala i za
veernjih sutona, kovaeva se dua odazvala i odgovorila: Evo me,
dolazim! I tako je Perth otiao u kitolovce.
540

113. KOVANICA
upave brade, zastrt pregaom od ekinjave koe morskoga
psa, stajao Perth oko podne izmeu svoje kovanice i nakovnja to
bijae zabijen u panj, okovan eljezom. Jednom je rukom drao
iljak od koplja u eravici, a drugom mijeh, kadno se pojavi Ahab,
nosei konu vreicu hraste boje. Mrki Ahab zastade malo podalje
od kovanice, a Perth naposljetku izvue eljezo iz vatre, stavi ga na
nakovanj i poe udarati ekiem po njemu, te iz crvene mase
poletjee krupne iskre, od kojih poneka vrcnu sve do Ahaba.
Ej, Perth, jesu li to tvoje burnice? Uvijek lete tvojim
tragom! Kao krilate glasnice dobra znamenja, ali ne za svakoga. No
pogledaj ovamo, izgaraju! A ti ivi meu njima bez opeklina.
Ne, nee me opei, kapetane Ahabe, jer ja sam sav opren
odvrati Perth, naslanjajui se askom o svoj eki. Ja sam ve
proao kroz vatru! Teko e brazgotinu opei.
Dobro, dobro, dosta o tom! Tvoj mi prepukli glas zvui
suvie blago, i razborito u svojoj boli. Nisam ni sam u raju pa ne
podnosim tugu i sjetu u drugih, koji nisu ludi. Trebalo bi prvo da
poludi, kovaino! Ej, reci: zato jo nisi poludio? Kako moe sve
to izdrati a da ne ene pameu? Zar te nebesa toliko mrze pa ti ne
uzimaju pamet? A to ti to kuje?
Zavarujem iljak s nekakva starog koplja, gosparu; bio je
ve krnj i napukao.
A moe li ga, kovau, opet uravnati, nakon tvrde rabote
koju je proao?
Mislim da mogu, gosparu!
Pa ti kao da moe izgladiti i uravnati gotovo svaku
pukotinu i av, ma kako bila kovina tvrda, kovau?
Mogu, gosparu, izgladiti svaku boru i brazgotinu, osim
jedne!
A ti pogledaj ovamo! usklikne Ahab, te uzbueno stupi
blie i obje ruke stavi kovau na ramena. To pogledaj, to, moe
li izgladiti boru poput ove, kovaino? i jednom rukom prijee
preko izbrazdana ela. Kad bi to mogao, ja bih s drage volje
poloio glavu na tvoj nakovanj, pa da osjetim tvoj najtei eki
meu svojim oima! Odgovori! Moe li izgladiti ovu boru!
Oh, to je ona jedna, gosparu! Zar ne rekoh, svaku boru i
541

brazgotinu osim jedne?
Da, da, kovau, to je ona jedna, da, ovjee, i ta je
neizgladiva. Jer premda je vidi jedino na mom tijelu, ona mi se
zasjekla do u kost na lubanji, koja je sva isjeena brazdama i
brazgotinama. Ali skloni te djeje igrake! Za danas je dosta tih
kuka i iljaka! Pogledaj ovamo! I on die uvis konu veicu i
zvecnu njome kao da su u njoj sami zlatnici. elim da mi skuje
harpun, Perth, harpun to ga ni tisue samih avola nee slomiti,
neto to e ostati usaeno u kitu kao kost vlastite mu bone peraje!
Evo ti grae! ree i baci vreicu na nakovanj. To su, kovau,
skupljeni krnjaci avala iz elinih potkova vilovitih konja!
Krnjaci potkova, gosparu? Tvrde i krue tvari jo ne opipa
ruka nijednog kovaa, kapetane Ahab!
Znam, stare, znam! Ti e se avli zavariti kao tutkalo s
istaljenih kostiju ubojice! Sad brzo, iskuj mi harpun! Ali najprije
iskuj dvanaest ipki za nj, a tada ih spleti i zasui pa ih svih dvanaest
skuj skupa poput ica u debelom uetu za vuu, kuj ih kao to uar
sue strukove! Hitro! Ja u vatru poticati!
Kad najposlije tih dvanaest ipki bijae gotovo, Ahab svaku
pojedinu iskua savijajui ih svojom rukom oko velika i teka
eljezna klina. Ova je napukla! ree i odbaci posljednju.
Skuj mi ovu iznova!
Perth uini tako. Upravo se spremao da svih dvanaest zavari u
jedno, kadno ga Ahab uhvati za ruku i ree da e on svoje eljezo
sam skovati. I tada pravilno diui, poe udarati po nakovnju, dok
mu je Perth dodavao usijane ipke, jednu za drugom. Od snanog
puhanja mijeha iz kovanice dizao se silan ravan plamen. U tom
trenutku Pars tiho proe pokraj njih, te se duboko pokloni pred
vatrom, kao da zaziva prokletstvo ili blagoslov na to djelo, no tek
to Ahab podie pogled, odunja se ustranu.
A to li se taj snop ibica ovud mota? promrmlja Stubb,
koji je s katela promatrao taj prizor. Taj Pars nanjui vatru kao
to nanjui stijenjak, a i sam smrdi po njoj kao vru upalja
muketa!
Napokon i posljednji udarac tresnu o dovreni usad, a kad ga je
Perth, da ga okali, tutnuo u abar pun vode, toje stajao do njega,
usijano eljezo zapiti, a vrela para zapahnu Ahabovo nadvijeno
lice.
Ej, Perth, zar hoe i meni udariti svoj ig? i lice mu se
542

askom skvri od bola. Jesam li zato skovao to eljezo da sm
budem njime oigosan, ej?
Ne dao Bog! Ali se neega drugog bojim, kapetane Ahabe.
Nije li taj harpun namijenjen Bijelom kitu?
Dakako, bijelom dumaninu! No sad samo treba nainiti
harpunski iljak, a to je, ovjee, tvoj posao! Evo ti mojih britava od
najboljeg elika. Uzmi, pa da aklje budu britke ko iglice inja na
Ledenom moru!
Stari je kova neko vrijeme zurio u te britve, kao da mu se
nikako nije dalo da ih upotrijebi.
Uzmi, ovjee, meni ih ne treba, jer niti u se brijati, niti
veerati, niti moliti, sve dok... Ali ovamo, na posao!
elik je zamalo dobio oblik strelice, i Perth ga je zavario na
usad. Ocal je ubrzo zailjio eljezni vrak. A kad ga je kova
naumio posljednji put usijati prije nego to e ga kaliti, zamoli
Ahaba da mu primakne abar s vodom.
Ne, ne! Ne vodu za to! elim da to bude pravo kaljenje
nasmrt! Oooj! Tashtego! Queequeg! Daggoo! to vi velite, pogani?
Hoete li mi dati svoje krvi koliko je potrebno da se njome pokrije
ovaj iljak? upita ih dignuvi eljezo.
Tri mrke glave kimnue, u znak da pristaju. Tri uboda u
pogansko meso, i eline aklje za Bijelog kita bijahu prekaljene.
Ego non baptizo te in nomine patris, sed in nomine
diaboli!
470
povika Ahab u divljem zanosu, kad je zlokobno
eljezo eui gutalo krv krtenja.
Ahab zatim poe prebirati po motkama iz potpalublja, te izabra
jednu od hikorijeva drveta
471
s koje jo ne bijae oljutena kora, i na
nju nataknu eljezni usad sa elinim iljkom. Zatim odmota klupko
novog konopa, uze od njega nekoliko hvati i natee ga oko vitla do
velike napetosti. Pritisnuvi ga nogom, dok ue nije zazujalo poput
strune na harfi, Ahab se revno nae nada nj, pa kad vidje da se
nijedan struk nije odsukao, uskliknu:
Dobro je! A sad zaveimo!
Na jednom su kraju raspleli ue i tanke strukove omotali oko
eljeznog usada, a zatim vrsto uvranjili kopljau. S donjeg su kraja
privrstili konop po sredini kopljae i vrsto ga vezali uz drvo

470
Latinski: Ne krstim te u ime Oca, nego u ime avla. Prev.
471
Hickory bijeli ameriki orah, tvrdo i ilavo drvo. Prev.
543

ispreplevi ga preom. Tako su kopljaa, ue i iljak tvorili
neraskidivu cjelinu, poput onih triju boica Usuda. Ahab dohvati
svoj harpun i ode, mrk i gord, a bat njegove kotane noge i kopljae
od hikorijeva drveta odzvanjahu muklo po podnicama palube. A
prije nego to je uao u kajitu, uo se slabaan, neprirodan, zvuk,
glas napol aljiv i podrugljiv a u isti mah nadasve alostan. O, Pipe!
Tvoj alosni, gorki smijeh, tvoje pusto ali ipak nemirno oko, sve
tvoje neobine ludorije, nisu se ba bez nekog smisla povezale sa
crnom tragedijom toga tunog i sjetnog broda te joj se rugale!
544

114. POZLATAR
Prodirui sve dalje i dalje, Pequod je dopro i do samog srca
japanskih lovita, te se ubrzo sav posvetio kitolovu. Poesto su za
blaga i lijepa vremena prosjedili u svojim amcima po dvanaest,
petnaest, osamnaest, pa i dvadeset sati uzastopce, te veslajui i
jedrei, ili lopaticama pokreui svoje amce, gonili i lovili kitove,
ili bi opet kakvih ezdeset ili sedamdeset minuta spokojno ekali a
ponovno izrone, premda ba i nisu imali mnogo sree u svojim
naporima.
U tim trenucima, kad pod blagim suncem, po cio dan na puini,
namrekanoj sitnim valiima, sjedi u svom amcu od brezovine,
laganu kao canoe, pa ti se ini da si i sam dio onih blagih malih
valova to se priljubljuju uz valnicu kao maii oko ognjita kad
zadovoljno predu u tim asovima sanjive tiine, kad zaneseno
promatra velianstvenu krasotu i sjajnu povrinu smirenog oceana,
zaboravlja na tigrovsko srce koje bije u tebi, te se nevoljko
prisjea kako se ispod tih barunastih apa kriju nesmiljene pande.
U tim asovima kitolovca u njegovu amcu obuzima neki
sinovski povjerljiv osjeaj prema moru, kao da se nalazi na kopnu. I
ini mu se ono kao zemlja iarana cvijeem. U daljini proviruju
samo vrci jarbola njegova broda, koji kao da kri sebi put ne
kroz burne valove, nego kroz visoku travu uzbibane prerije, kao kad
doseljeniki konji na Zapadu skrivena tijela odmiu kroz udesnu
zelen, a iznad nje proviruju samo njihove nauljene ui.
U nedogled se provlae djevianske udoline, blagi obronci
plavetnih breuljaka, a povrh njih razlijeva se mrmorenje i tiina, te
biste se gotovo zakleli da u toj osami i tiini spavaju djeca, posustala
od igre, u arobnom mjesecu svibnju, kad se po umama bere
cvijee. I sve se to stapa s vaim nadasve tajanstvenim
raspoloenjem, tako da se mata i zbilja, susrevi se na pol puta,
prepleu i oblikuju u jedinstvenu cjelinu.
Ti su blagi prizori naposljetku djelovali, ma samo i privremeno,
i na Ahaba. No premda se inilo da ti tajanstveni zlatni kljuevi
rastvaraju tajnu zlatnu riznicu u njemu, ipak se od njegova daha
gasio sjaj tome zlatu.
O, travnjaci i proplanci, oh, vjeno proljetni beskrajni krajolici
ljudske due! U vama iako su vas dugo palile strane sue
545

zemaljskog ivota u vama se ljudi jo mogu valjukati, kao mladi
konji po mladoj jutarnjoj djetelini, da barem za kratak as osjete
svjeu rosu vaega besmrtnog ivota! Dao Bog da te blaene tiine
potraju! Ali areno tkanje ivota protkano je i nitima i potkama:
oluje razdiru tiine, poslije svake utihe crni se oluja. U naem se
ivotu nita ne nadovezuje pravilnim slijedom, niti napreduje
odmjereno i postupno, prema posljednjem poinku: od nesvjesne
zaaranosti u djetinjstvu, preko djeakih nepromiljenih vjerovanja,
kroza sumnje mladosti (opa sudbina), pa onda skepticizma i
nevjerovanja, najposlije, u muevnoj dobi, stiemo do promiljenog
spokojstva onoga vjenog Ako. I krug se ponavlja: postajemo opet
djeca, pa djeaci, pa zreli ljudi, a ono Ako vjeno ostaje. Gdje li se
nalazi konana luka u kojoj se vie ne diu sidra? U kakvu
zaaranom eteru lebdi svijet u kojem ni najumorniji nee nikad
sustati? Gdje se skriva otac nahoeta? Nae su due nalik na onu
siroad nevjenanih majki koje umiru u porodu. Tajna naeg
oinstva lei u njihovim grobovima, i onamo nam je poi da
saznamo tu tajnu.
Toga istog dana i Starbuck je sa svog amca gledao u to
rastaljeno zlato puine, te mrmljao ispod glasa:
O, ari neizmjerivi kakvih nikad ne vidje ni jedan dragi u
oima svoje drage! Ne govorite mi o otrim raljama tih morskih
pasa, ni o strahotama toga vaeg kanibalstva! Pustite neka
vjerovanje pobijedi stvarnost, neka mata pobijedi sjeanje! Ponirem
pogledom u dubinu i vjerujem!
I Stubb poskoi poput ribe kojoj se ljuske blistaju u tome istom
zlatnom svjetlu.
Ja sam Stubb, a Stubb ima svoju povijest; no Stubb ovdje
prisie da je uvijek bio veseljak!
546

115. PEQUODOV SUSRET S NEENJOM
Vesele nam je zvuke i prizore donio vjetar nekoliko tjedana
poslije onog dana kadno je Ahab skovao sebi harpun.
Bio to nantucketanski brod Neenja, upravo je smjestio i
posljednju bavu ulja i zatvorio do vrha krcati tovarni prostor. Sada
je brod, blagdanski opremljen, plovio lijepo i veselo, premda
poneto tato i slavodobitno, izmeu mnogih nadaleko ratrkanih
brodova, jer je kao prvi usmjerio svoj pramac kui.
Mornari koji su bili na strai u koevima triju jarbola zakitili
svoje mornarske eire dugim, uskim crvenim trakama. S krme bio
objeen lovaki amac spreman za sputanje, a s pramca visjele
eljusti kita kojega su posljednjeg ubili. Po itavoj su snasti sa svake
strane leprali znakovi, stjegovi i zastavice u svim bojama. S obje
strane svakog koa bila izdignuta po jedna bava vorvanja, a na
najviim krievima takoer se njihale fuije, napunjene tom istom
skupocjenom tekuinom. O jabuku glavnog jarbola bio objeen
mjedeni fenjer.
Kako smo poslije saznali, Neenja je na tome svom
putovanju imao neobino mnogo uspjeha, a to je bilo utoliko
udnovatije to se mnogi drugi brodovi koji su krstarili istim
vodama, za sve to vrijeme nisu domogli ni jedne jedine uljeure.
Posada je morala uklanjati ne samo pune bave mesa i kruha da
naini mjesta mnogo vrednijem vorvanju, nego je kapetan s
brodovima koje je susretao mijenjao razliitu robu za njihove bave,
i te su sada bile poredane i privezane uzdu obodnice i smjetene u
njegovoj kajiti i u kabinama njegovih asnika. I sam stol u salonu
bio je sasjeen u cjepotine za gorivo, pa je kapetan sa svojim
asnicima bio primoran sve obroke uzimati sa irokog dna jedne
bave od ulja, okrenute i postavljene nasred poda. Pod pramcem su
mornari kudjeljom i katranom zaepljivali svoje sanduke i punili ih
vorvanjem, a neki su aljivci govorili kako je kuhar privrstio
poklopac na najvei kotao i do vrha ga napunio, kako je kamarijer
napunio svoj rezervni lonac za kavu, kako su harpunai izvadili
kopljae iz svojih harpuna pa napunili uplji usad, ukratko da je
sve bilo ispunjeno vorvanjem, osim depova na kapetanovim
hlaama, koje je sauvao da u njih tura ruke, u znak savrenog
zadovoljstva.
547

Kako se taj veseli brod kojemu se srea nasmijala pribliavao
Pequodu, sve je jae s katela odzvanjalo prigueno divljako
udaranje u goleme bubnjeve, a kad je doplovio jo blie, vidjelo se
kako se na palubi sjatila gomila mornara oko velikih kotlova
topionice, presvuenih opnom, kako kitolovci nazivaju trbunu
mjeinu crne ribe,
472
pa pesnicama bubnjaju po tim bubnjevima i
diu zaglunu buku i graju. Na kasaru plesali asnici i harpunai s
djevojkama maslinaste puti koje su s njima pobjegle s polinezijskih
otoka, dok su u okienom amcu, koji je bio izdignut i vrsto
privezan izmeu pramanog i glavnog jarbola, tri Crnca s Long
Islanda bijelim, blistavim gudalima od kitove kosti pomamno
upravljali tom veselom sarabandom. U isto su vrijeme neki drugi
prionuli oko zida topionice, iz koje su bili izvaeni kotlovi. S
tolikim su divljim bijesom i urnebesom udarali pijucima i hitali u
more buku i opeke, koje im sada bijahu suvine, te bi gotovo rekao
da rue prokletu Bastilju
473
.
Gospodar i upravlja cijelog tog prizora, kapetan, stajao na
povienu mjestu kasara odakle je pogledom mogao obuhvatiti itavu
pozornicu na kojoj se odigravalo to mahnitanje, te se inilo da je sve
to prireeno samo njemu za zabavu.
A i Ahab je stajao na svom kasaru, rutav, raupan, garav i
mrk, pa kad su dva broda klizila jedan pokraj drugog jedan pun
radosti i veselja zbog onog to je prolo, a drugi pun tjeskobe i
slutnje pred onim to tek ima doi dva kapetana bijahu kao
personifikacija onog raspoloenja koje je vladalo na njihovim
brodovima.
Doi k nama, doi nama! veselo je dovikivao kapetan
Neenje i uvis dizao bocu i au.
Vidje li Bijelog kita? procijedi Ahab u odgovor.
Ne, nisam ga vidio, samo sam uo za nj! Ali ne vjerujem
nita tim brbljarijama o njemu! odvrati drugi kapetan veseo i
raspoloen.
Na brod nam doi!

472
Engleski ribarski naziv (black fish) za losos u doba kad u svadbenom ruhu
polazi na putovanje, jer za vrijeme mrijetenja te ribe potamne, te im ljuske postanu
mjestimice gotovo crne. Prev.
473
Parika tvrava, sagraena u 14. stoljeu, u kojoj su za vrijeme apsolutizma
bez presude zatvarali politiki osumnjiene osobe, a esto ih u njoj i smicali. U
poetku Francuske revolucije ogorene su mase osvojile i razorile Bastilju. Prev.
548

Kod tebe je avolski veselo! Plovi samo dalje! Jesi li
izgubio to ljudi!
Nije ni spomena vrijedno: samo dva otoana, to je sve! Ali
hodi k nama, starino, doi nam na brod! Brzo u rasprit' crnu
oblainu s tvoga ela. Doi, hoe li? Veselo je ovdje: brod pun, a
smjer kui!
udnovato kako je luak prijatelj svakome, smrsi Ahab za
sebe, a onda e naglas:
Brod ti je, veli, krcat, i plovi kui. Eh, a moj je prazan, i
bjei od kue. Nai se puti razilaze! I stoga ti podi kamo si usmjerio,
a ja u na svoju stranu! Naprijed, ljudi, razapnite sva jedra, i uvjetar!
I tako, dok je jedan brod veselo sukao puinom, pred vjetrom,
drugi se uporno borio protiv vjetra: dva se broda razioe. Dok su
Pequodovi ljudi zamiljeno i tuno gledali za Neenjom koji je
sve bre odmicao, ljudi s Neenje nisu marili za njihove poglede,
jer su i suvie bili zaokupljeni svojim slavljem i veseljem. I kad se
Ahab naslonio o gornji dio plosnate krme i gledao za brodom koji je
plovei kui nestajao u daljini, segnu u dep te izvue malu boicu s
pijeskom, i svrnuvi pogled s broda na boicu, kao da je vezivao
dvije misli u jedno, jer ta je boica bila napunjena zemljom s obale u
Nantucketu.
549

116. KI T NA UMORU
I u ivotu esto biva, nalazimo li se s prave strane, da nas
zapahne dah povoljna vjetra koji nosi izabrane miljenike sudbine
kad plove tik uz nas, i premda smo jo as prije bili posve
nepokretni, odjednom radosno osjetimo kako se naa zaduena jedra
pune. Tako je kanda bilo i s Pequodom, jer se ve sutradan nakon
susreta s veselim Neenjom pred nama pojavie kitovi, te smo ih
ubili etiri, od kojih je jedan pao od Ahabove ruke.
Bilo kasno poslijepodne, i sunce ve sjedalo, kad je baeno i
posljednje koplje u toj krvavoj raboti. Lebdei u arobnom sutonu
mora i neba, sunce i velja riba zajedno su tiho umirali. U blagom i
sjetnom tome smiraju kao da je zrak bio proet tako usrdnim
molbama i molitvama te bi rekao da se iz daljine, iz zelenih i
dubokih samostanskih prodola na Filipinskom otoju panjolski uh
s kopna obijesno prevratio u morski lahor i poao na oceansku
puinu pun tih veernjih himna.
Ahab se opet smirio, ali u jo dubljoj sumornosti. Zaveslao je
unatrag i sjedei u amcu koji se sada nije micao pozorno je pratio
posljednje trzaje kita na umoru. Taj udni samrtni prizor da se
okrene suncu i tako izdie prua vam svaka uljeura prije nego
to se konano smiri. I taj udni prizor, promatran za tako blage
veeri, ispunjavae Ahaba nekim udnim, dotad nepoznatim
osjeajem.
Vrti se i prevre, a najposlije se zagleda u sunce. Kako li je
polagan, a ipak kako nepokolebljiv taj posljednji zamirui pokret
glavom, ta posljednja poast, iskazana suncu! I kit oboava sunce,
on najvei, najvjerniji i najplemenitiji vazal sunca! O, kad bi
moje oi mogle sagledati ono to je on sad sagledao! I gle, tu, gdje
se sve oko njega prua more, izvan svakog amora ljudskih radosti
ili patnja, u ovim istim nepristranim vodama, gdje nema nikakva
kamena za ploe s predajama, gdje su kroz duge vjekove kitajskog
carstva valovi umjeli a da im nitko nije nita kazivao, niti su oni
progovarali, poput zvijezda to blistaju nad nepoznatim izvorima
Nigera i tu ivi stvorovi u asu svoje smrti diu poglede prema
suncu, i tu ivot umire okreui se u nadi suncu... I gle, tek to
ugine, smrt okree njegovo mrtvo tijelo, i kit gleda na drugu stranu...
O ti, tamna indijska polovico prirode, koja si sebi od potonulih
550

kostura i kostiju sagradila zasebno prijestolje negdje u srcu ovih
neplodnih voda! Premda si kraljica, ipak si nevjerna, te mi
pokazuje svoje pravo lice tek kad razgovara sa mnom u huku
razbjenjela tajfuna koji lomi, davi i ubija, i za vrijeme alosnih
pogreba, kad se more smiri i zavlada tiina. I ta tvoja velja uljeura
koja je u asu svoje smrti okrenula glavu prema suncu, a onda je
opet odvrnula, ipak me neemu nauila!
O, trostruko zapasana i okovana snana tjelesino! O, mlaze
vitki koji duginim bojama brizga u visinu! Uzalud ti duga, uzalud
prti! Zaludu ti trud da dosegne sunce izvor ivota, koje stvara
sve ivo, ali mrtvo nikad vie ne uskrsava! No ipak me ti, mrka i
mrana polovico prirode, nadahnjuje vjerom, koja je dodue
mranija ali i gordija u isti mah! Sve ono bezimeno i neizrecivo to
tu ispod mene struji i protjee, i dah bia to su neko udisala i
izdisala, sad je voda koja me dri na povrju!
Da si mi zdravo, dovijeka zdravo, o more, u ijim vjenim
plimama i osekama divlje burnice nalaze svoj jedini poinak!
Zemlja me rodila, ali me more othranilo! Brijeg i dolina bili su mi
kao roditelji, ali valovi su moja braa po mlijeku!
551

117. NA STRAI KRAJ MRTVIH TJELESINA
etiri kita koja su te veeri bila ubijena poginue podalje jedan
od drugoga: jedan daleko u privjetrini, drugi neto blie u zavjetrini,
trei pred pramcem, a etvrti straga. Posljednje tri tjelesine
dovukoe do broda jo prije nego to se unoalo, ali onu koja je
plutala daleko u privjetrini, nisu mogli dopremiti prije svanua.
amac, s posadom koja je ubila toga kita, svu je no proveo uz bok
kitu: bio je to Ahabov amac.
Koplje sa znakom bilo je zabodeno uspravno u kitovo
trcalo, a fenjer koji je visio koplju na vrhu prosipao tmurnu drhtavu
svjetlost po crnoj, blistavoj leini i jo dalje po pononim valima to
su uginulom kitu blago oplakivali iroke boine, kao kad more blago
zalijeva kakav al.
Ahab i svi njegovi ljudi kao da su pali u san, i samo je Pars,
koji se skutrio u pramcu, bio budan i gledao kako oko mrtve
tjelesine sablasno poigravaju morski psi, koji su repnim perajama
udarali o tanke trenice amca, nainjena od lake cedrovine. Zrakom
se prolamali udni glasovi, kao da su stenjale sablasti nad Mrtvim
morem, sablasti prokletnika iz Gomore.
474

Trgnuv se iza sna, Ahab se nae licem u lice s Parsom.
Zaogrnuti nonom tamom bijahu ba kao posljednji ljudi u
sveopem potopu.
Opet sam ono isto usnio! ree Ahab.
Mrtvaka kola, je li? Ne rekoh li ti, stare, da ti nije sueno
da te voze na mrtvakim kolima niti da poiva u lijesu?
Ta zar su se ikad vozili na mrtvakim kolima oni koji umiru
na moru?
Ali ti rekoh, stare, prije nego to te na ovom putovanju
moe smrt snai, na moru e svakako vidjeti dvoja mrtvaka kola:
prva nee biti nainjena ljudskom rukom, a druga e biti od vidljiva
drveta to raste u Americi.
Da, da, udnu mi sliku doarava, Parse: mrtvaka kola s
lelujavom perjanicom na oceanu, a valovi su grobari! Ha, ha! Takva

474
Biblijska pria kazuje kako su ondje gdje je sada Mrtvo more neko bili
gradovi Sodoma i Gomora, na koje je Bog, zbog opaine njihovih itelja, pustio s
neba sumpor i oganj te ih zatro i svu okolicu njihovu. Prev.
552

nam se slika nee tako skoro ukazati!
Vjerovao ili ne, ne moe umrijeti, stare, prije nego to
ugleda tu sliku!
A to ono ree o sebi?
Premda je meni poi tek pred kraj, ipak u prije tebe, kao
tvoj peljar!
A poe li prije mene, ako se to ikada dogodi, prije nego to
bih ja mogao za tobom, mora se jo jedanput javiti, da mi pokae
put. Zar nije tako? Pa dobro, kad bih ja sve to to ti govori i
povjerovao, oh, moj peljaru, tada bih imao dvostruko jamstvo da u
ubiti Moby Dicka i nadivjeti ga!
Evo ti onda jo jedno jamstvo, stare odvrati Pars, a oi
mu sijevnue kao krijesnice u mraku: tebe moe ubiti samo
konoplja!
Misli: vjeala? Eh, onda sam besmrtan, na kopnu i na
moru! Ahab prasnu u podrugljiv smijeh. Besmrtan na kopnu i
na moru!
Obojica zautjee, kao da su jedna dua i jedno tijelo.
Zabijeljela zora, a dremovni ljudi poustajae sa dna amca, i jo
prije podneva mrtvi je kit bio dovuen do broda.
553

118. KVADRANT
Pribliavala se ekvatorska sezona kitolova, i svakog dana kad
bi Ahab iziao iz kajite i pogledao gore, paljivi bi kormilar sav
ivnuo i upadljivo marno prionuo uz kormilo, dok bi mornari, svi
kao jedan, hitro poletjeli do praa, pa stali i zaagrenih oiju
netremice gledali u prikovani zlatnik, jedva ekajui zapovijed da
usmjere brod prema ekvatoru. U neko doba najposlije primie tako
eljkovanu zapovijed. Podne samo to nije prepolovilo. Ahab sjedio
na pramcu svoga visoko izdignutog amca i upravo se dao na
mjerenje Suneve visine, da bi po tome, kao to je svaki dan
obiavao, odredio zemljopisnu irinu na kojoj se brod nalazi.
Na onome Japanskom moru ljetni su dani nalik na poplavu od
blistava svjetla. arko sunce nad Japanom pripie kao arite
beskrajne lee staklenog oceana. Nebo se sja kao pokost, nigdje
oblaka, a obzorje kao da se leluja. Ta nepromjenljiva, sjajna
svjetlost nepodnoljiva je kao i blistavilo Bojeg prijestola. Ba
dobro to je Ahabov kvadrant
475
bio provien obojenim staklom,
kroz koje je mogao gledati u sunanu vatru. Nekoliko je asaka
ostao u tom poloaju, njiui se ravnomjerno kako se i brod ljulja, i
svejednako je pred oima drao onu napravu, nalik na astroloki
476

instrument, ekajui ba na onaj as kada e mu sunce doi tono na
meridijan. I dok je sva njegova panja bila usredotoena na
mjerenje, Pars je ispod njega kleao na palubi, a lice mu, poput
Ahabova, bilo uzdignuto prema istome Suncu, samo to su mu vjee
napol skrivale oi, a divlje mu lice bilo obuzeto zemaljskom
beutnou. Naposljetku je Ahab uspio izmjeriti to je elio, pa je
olovkom na svojoj kotanoj nozi ubrzo izraunao tonu zemljopisnu
irinu na kojoj se brod u tom asu nalazio. Zatim, zapavi naas u
sanjarenje, opet die pogled k Suncu i promrmlja kao za sebe: O,
znamene morski, moni i Svevinji Peljaru! Kazuje mi istinski gdje
se nalazim, ali moe li mi samo i natuknuti gdje u poslije biti? U
tvojoj moi nije da mi otkrije tajnu gdje netko drugi, osim mene,
sada ivi? Gdje je Moby Dick? U ovom trenutku ti ga sigurno vidi.

475
Starinska sprava za mjerenje visine nebeskih tijela nad horizontom, pretea
modernog sekstanta. Prev.
476
Astrologija povezuje dogaaje na Zemlji s pojavama u svemiru. Prev.
554

A moje oi gledaju u tvoje oko, koje ga ba sada gleda! Da, u oko,
koje sada jednako gleda stvari neznane, s onu stranu obzora!
A onda promotri svoj kvadrant, opipavajui sve redom one
mnoge kabalistike sprave, te se i opet zamisli i proguna:
Glupost! Besmislena djeja igraka dostojanstvenih i gordih
admirala, komodora i kapetana! Sav se svijet divi tebi, tvojoj vjetini
i moi, a kad tamo, moe jedino oznaiti onu jednu jedincatu
bijednu toku na kojoj se ba nalazi, onu kukavnu toku na tome
velikom planetu, i ruku koja te dri: to je sve to zna, i nita vie!
Ne moe rei ni to gdje e sutra u podne biti neka kap vode ili
zrnce pijeska: a ipak u svojoj nemoi vrijea Sunce! O, znanosti!
Prokleta bila ta tvoja luda igraka, proklete bile sve naprave pomou
kojih ovjek ustremljuje svoje poglede visoko u nebesa, te ga
svjetlost zasljepljuje, kao to su i moje starake oi gotovo
obnevidjele gledajui u to svemono svjetlo! O, Sunce, ljudske su
oi po prirodi poloene u ravnini s obzorjem na zemlji, i nisu
usaene navrh glave: Bog kanda nije htio da se ovjek pogledom
vine do neba! Proklet bio, kvadrante!
I tresnuvi njime o palubu nastavi: Neu da me vie vodi po
mome zemnom putu! Kompas i priblina mjerenja logom
477
pokazat
e mi put po morskoj puini i mjesto na kojem se nalazim! Tako i
nikako drukije!
I starac se s uzdignutog amca spusti na palubu. Gazim te
nogama, kukavna stvarico koja si tako ludo upirala u nebo: gazim
te nogama, lomim te i unitavam!
I dok je mahniti starac tako govorio te zdravom i umjetnom
nogom bijesno gazio po svome razmrskanom kvadrantu, na
nepominu Parsovu licu zatitra slavodobitan osmijeh, koji kao da je
bio namijenjen Ahabu, i izraz fatalistikog oaja, koji se u njemu
samome kidao. Neopaeno ustade i tiho se odulja, dok se mornari
stadoe okupljati na katelu, preneraeni i prestravljeni kad vidjee
lice svoga zapovjednika.
Ahab je neko vrijeme uzbueno hodao gore-dolje po palubi, a
najposlije zavika:
Na prae! Otpadaj od vjetra!
478

Krievi se zaas usmjerie drugim smjerom, i kad se brod

477
Sprava za mjerenje brzine broda. Prev.
478
Da se brod krmom okrene vjetru. Prev.
555

naglo poeo okretati, njegova su tri vitka jarbola, koja kao da su
srasla s palubom, u laganom nagibu drala u ravnotei snanu
trupinu, te bijahu kao tri Horacija
479
na leima jednoga jedinog
bojnog konja.
Starbuck stajao izmeu eljusti
480
kosnika, te promatrao
prkosno kretanje broda, i Ahaba, koji se uzvrpoljio po palubi.
esto sam sjedio pred snanom vatrom ugljena i gledao
kako se ari i izgara dok naposljetku ne ostane samo prah i pepeo. I
od tebe, stare, oceanski putnie, i od sve tvoje divlje ivotne vatre
preostat e najposlije samo aica pepela!
Da, da javi se Stubb ali pepeo od morskog ugljena!
481

Ne zaboravite, gosparu Starbuck, od morskog ugljena, a ne od
vaega obinog drvenog ugljena! Nego, znate, uo sam Ahaba kako
bunca: Netko mi je u ove stare ruke tutnuo te karte i zakleo se da
moram ja igrati, a ne drugi! Odnio me vrag ako nisi u pravu,
Ahabe! Budi hrabar, izbaci svoj adut i umri!

479
Po rimskoj legendi tri brata Rimljanina koji su za kralja Tula Hostilija
nadvladali trojicu albanskih bojovnika iz plemena Kurijacij i Rimu podinili grad
Alba Longa. Prev.
480
Stupii, zvani apostoli, u koje se usauje kosnik na pramcu. Prev.
481
Kameni ugljen prevozio se iz Newcastlea brodovima. Prev.
556

119. SVI J EE
Najtoplija podneblja hrane najljue pande: bengalski se tigar
pritajio u gutiku vjenog zelenila mirisave praume; nebo
najblistavijeg sjaja nosi u njedrima najubojnije zmije; nad
raskonom Kubom esto bjesni tornado, koji nikad ne pustoi
umjerenim sjevernim krajevima. Tako se i sred blistava sjaja
Japanskoga mora razmahuje najstranija od svih oluja tajfun. Iz
vedra neba bez oblaka tajfun se ponekad rui kao razorna bomba
nad tihim i usnulim gradom.
U predveerje toga dana na Pequodu bijahu razdrta sva jedra
i brod se opustoenih jarbola i krieva borio protiv tajfuna to se
oborio na nj ravno s pramca. Kad se sasvim smrailo, sastavilo se
more s nebom, prolamala se grmljavina i udarali trijesovi na sve
strane, osvjetljujui gole jarbole, na kojima su leprale krpe
razderanih jedara, preostalih nakon prvoga bjesomunog zamaha
kojim je vihor udario.
Starbuck stajao na kasaru i drao se za konop pripona, i svaki
put kad bi sijevnula munja pogledao bi gore, da vidi ima li kakve
nove tete u raskidanoj snasti. Stubb i Flask izdavali naredbe da
ljudi to vie izdignu i osiguraju amce, ali svi ti napori kao da
bijahu uzalud. Premda je Ahabov amac na kasaru, u privjetrini, bio
podignut na sohama sve do vrha podizaa, val ga bijae zahvatio,
tresnuo njime ustranu te mu ulupio dno na krmi, pa se kroza nj
cijedila voda kao kroz reeto.
Na zlo se to okrenulo, a bit e jo i gore, gosparu Starbuck!
ree Stubb, sve gledajui u olupinu. Hoe more, hoe da ima
svoj put, a sam Stubb ne moe se boriti protiv njega! Val, znate,
gosparu Starbuck, val dolazi izdaleka, sve se valja i kotura oko
cijelog svijeta, pa onda iz zatrke skoi hop! i po vama! A ja, to
mi preostaje nego da ga doekam tu na palubi? Ali ni brige vas, sve
je to ala, samo ala! To se more samo ali, kako ono veli stara
pjesma.
I zapjeva:
ale to su! Kakvi vali!
To se ribak samo ali,
repom vrcka lupe mali!
557

Kakve prie, kakvi vali slano more to se ali!
Pjena prti, more vrije?
To se ribak samo smije,
kad u grog svoj ruma lije!
Kakve prie, kakvi vali slano more to se ali!
Prsnu brod, Smrt morem ruje?
Kit se samo oblizuje,
grog svoj pije, nit' ne uje!
Kakve prie, kakvi vali slano more to se ali!
Dosta te pjesme, Stubbe! usklikne Starbuck. Pusti
neka tajfun pjeva, neka prebire po strunama naih pripona kao da
udara u harfu! Ima li zaista junako srce, onda uti!
Ali u meni ne bije srce junako, nikad ne rekoh da sam
junaina. Ja sam kukavica, sinja kukavica, a pjevam da svladam
strah! I znate li to u vam po dui rei? Nita na svijetu ne moe
zaustaviti moju pjesmu, izim da mi grlo prereu! Kladim se da u i
na smrtnom asu zapjevati, slava Bogu.
Luae! Gledaj na moje oi, kad nema svojih roenih da
vidi!
Pa kako to? Zar vi bolje vidite od mene u mrkloj noi, ma
kako lud ja i bio?
Pogledaj! povika Starbuck i uhvati Stubba za rame,
pokazujui drugom rukom u privjetrinu. Ne opaa li da oluja
dolazi s istoka, odonud kamo se Ahab sprema u potjeru za Moby
Dickom? Ta ba je tim smjerom udario Ahab danas o podne! A sad
pogledaj mu amac! Na kojem je mjestu razbijen? Na krmi, ovjee!
Na krmi, gdje obino stoji! Krma je probuena, ovjee! A sad skai
u more i pjevaj, ako ti se pjeva!
Ne ide mi u glavu to vi to meni govorite! Pa to je s
vjetrom?
Da, da, oko Rta dobre nade vodi najkrai put u Nantucket
odjednom razveze Starbuck kao sam za sebe, i ne odgovarajui na
Stubbovo pitanje. Taj olujni vihor, to evo udara po nama da nas
slomi i podavi, mogli bismo lako pretvoriti u povoljan vjetar kojim
bismo doplovili kui. Onamo u privjetrini sve se crni od tekih
slutnja i prokletstava, ali tamo u zavjetrini, u pravcu rodnog kraja,
558

vidim kako se neto svijetli, a nisu munje!
U tom asu, kad se opet ugasila sablasna svjetlost munje koja
bi ovda-onda sijevnula i proparala pomrinu, zau se pored njega
neiji glas, a gotovo u istom asu prolomi se tutanj kao plotun
grmljavine nad njihovim glavama.
Tko je tu?
Grom i pakao! promrsi Ahab i stade tapkati naprijed, da
nae svoju buotinu kraj rubnjaka. No onda se brzo snae i sve
jasno razabra, kad trijesovi ponovno zastrijelie i osvijetlie put.
Kao to su vrhovi tornjeva i zvonika na kopnu zatieni
gromobranima koji provode opasnu munjinu u zemlju, tako i neki
brodovi imaju sline vodove kroz koje ona prolazi u vodu. No taj
vodi mora doprijeti poduboko pod povrinu, a kraj mu ne smije
dodirivati trup broda. Kad bi bio vrsto pribijen na tome mjestu,
moglo bi lako doi do svakakvih smetnja. Mogao bi se, na primjer,
zaplesti u jedrilje, te vie ili manje ometati brod pri manevriranju.
Stoga su donji dijelovi brodskih gromobrana nainjeni u obliku
dugih i tankih karika, koje ne vise stalno preko ograde nego lee na
palubi, da bi ih mornari lake mogli dii na vanjska puta, ili u asu
potrebe baciti u more.
Gromobrane! Gromobrane! dovikivao posadi Starbuck,
koji se mahom dosjetio opasnosti kad su gromovi praskali, munje
sijevale i sablasne se svjetlosti osipale oko Ahaba. Jeste li
gromobrane bacili pod vodu? Odmah ih bacite s pramca i s krme!
Samo brzo!
Ne diraj u to! prodera se Ahab. Mi emo poteno,
premda smo slabiji! Pomoi u drage volje da se namjeste
gromobrani na vrhovima Himalaje i Anda, pa da cijeli svijet bude
zatien od ubojnih trijesova koji nad nama sijevaju i u nas gaaju!
No sami za sebe neemo traiti nikakve zatite! I zato ruke k sebi!
Pogledaj gore! uskliknu Starbuck. Vatra svetog Elma!
Jarbolac!
482

Na vrcima svih krieva palucali blijedi plameni jezici, a sa
svakog od triju troiljnih gromobrana izbijala po tri tanka plamena
jezika, bijela i sablasna, i sva su tri jarbola tiho plaminjala u tome
sumporastom zraku, kao tri gigantske votanice na oltaru.

482
Jarbolac ili vatra svetog Elma, elektrina pojava, obino na vrcima
predmeta, osobito na jarbolima i krievima, za oluje. Prev.
559


Vatra sv. Elma

Prokleti amac! avo ga odnio! viknu Stubb u tom
trenutku kad se silan val izlio po palubi i zahvatio njegov mali
amac, pa mu razma prignjeila ruku kad je poao da ga vrsto
privee. Ne bilo ga! No kad se natrake uljao po palubi i
ugledao sablasnu vatru, uskliknu promijenjenim glasom: Vatro
svetog Elma! Smiluj nam se svima!
Kletve su za mornare neto svakidanje, kunu oni za vrijeme
sanjivih tiina kao i sred najstranijih oluja, sipaju najgre kletve i
560

psovke kad se penju po najviim krievima jarbola, a more pod
njima kipi i vri. Ali jo nikad nisam uo ni najbezazleniju psovku
kad je Boji plameni prst prijetio brodu, kad je njegov Mene tekel
ufarsin
483
sablasno sijevao po sartijama i svim cimama.
Dok je ta blijeda vatra plamsala visoko nad njihovim glavama,
prestravljeni mornari jedva da su progovorili koju rije; sjatili se na
katelu u zbijenu gomilu i razrogaenih oiju zurili u blijedo
svjetlucanje u mraku koje je bljeskalo kao nekakvo daleko zvijee.
U toj je sablasnoj svjetlosti golemi crnac Daggoo izgledao triput
vei nego to je zbilja bio, nalik na crnu oblainu, na tmoru u kojoj
se ta oluja zametnula. U razjapljenim ustima caklili se Tashtegu
otri zubi kao derai u razvaljenim raljama krvolona morskog psa i
bjeljeli se sablasno, te bi rekao da je i sa njih odsijevala vatra svetog
Elma, dok su are, utetovirane na Queequegovu tijelu, u tom
vrhunaravnom svjetlu, gorjele satanskim modrim plamenom.
Kad se ugasie ta bijela svjetla na jarbolima, nestade i te slike u
crnoj pomrini, i Pequodova se paluba i svaka dua na njoj
ponovno zagrnula mrtvakim platem. asak-dva kasnije, kad je
poao naprijed, Starbuck se sukobi s nekom spodobom. Bio to
Stubb.
A to sad misli, ovjee? Maloas sam uo tvoj uzvik, no
glas ti nije zvuao tako veselo kao tvoja pjesma!
Nije, nije! Zaklinjao sam vatru svetog Elma da nam se
smiluje, i nadam se da e mi rijei biti usliane. A nije li moda sveti
Elmo samo prema onima milostiv kojima se od straha odulji lice?
Nema li on trbuinu da mu se potrese od smijeha? I gledajte,
gosparu Starbuck... ali mrak je, ne moete nita vidjeti, i zato ujte:
meni se ini da je ona vatra na vrcima jarbola neko sretno
znamenje, jer su jarboli privreni o dno tive, koja e uskoro biti
do vrha ispunjena vorvanjem, i tako e sva ta masnoa proeti
jarbole, kao to se sokovi iz zemlje diu u stablu, i tako e naa tri
drveta postati tri svijee, salivene od vorvanja! Eto, tako ja tumaim
znamenje koje se nama ukazalo!
U tom asu Starbuck poe raspoznavati Stubbovo lice, koje
odnekle bijae osvijetljeno, i svrnuv oima gore prema jarbolima,
uskliknu:
Pogledaj onamo!

483
Vidi napomene ispod teksta u poglavlju 99. Prev.
561

S vrha triju jarbola opet izbijali plamenovi, jo sablasnije i
bljee nego prije.
Vatro svetog Elma, smiluj nam se! ponovno zavapi
Stubb.
Do podnoja glavnog jarbola, ba ispod zlatnika i onog bijelog
plama, kleao Pars pred Ahabom, ali je glavu okrenuo od njega. Nad
njima neki mornari upravo privrivali jarbolni kri, pa kad je
svjetlost opet zasinula, zateeni svjetlou poee se zbijati zajedno i
nemono se njihati na jedrilju, kao sklupan roj omamljenih osa to
se objesio o vrh grane na voki. Drugi opet u raznim poloajima
bijahu kao zaarani i prikovani uz palubu, nalik na kosture u
Herkulanumu
484
uspravne, u hodu ili u trku; ali svi mornari na
palubi uprli oi gore.
Da, da, ljudi, samo dobro gledajte i upamtite! dovikivae
im Ahab. Bijeli nam plamen pokazuje put do Bijelog kita!
Pruite mi taj tamo vodi od velejarbola
485
, jer elim mu osjetiti bilo
kako bije uz moje vlastito! Tako! Krv protiv vatre!
A onda se okrenu, vrsto u lijevoj ruci drei posljednji uvoj, i
stavi Parsu nogu na lea. Zabaci glavu i zamahnu desnicom, stojei
uspravno pred tim uzdignutim trojstvom triju plamenova.
O prejasni due preiste vatre, kojem sam se negda na tim
vodama klanjao kao Perzijanac, dok me za toga tajanstvenog ina
nisi obiljeio plamenim svojim igom, te se oiljak jo i danas vidi!
Poznajem te sada, prejasni due, i znam kako te valja oboavati:
prkosom, ljutim prkosom! Tebi se ne mili ni ljubav, ni
strahopotovanje, a na mrnju ne zna drugo do ubijati, i sve ubija!
Nije neustraiva luda onaj koji ti se sada suprotstavlja! Priznajem
tvoju nijemu i posvudanju snagu, ali do posljednjeg daha vulkana
koji je u meni, ivot e se otimati toj snazi i protiviti se tvome
bezuvjetnom i pristranom gospodstvu nada mnom. Usred
utjelovljenja bezlinog evo ti na biljezi stoji linost! Premda sam
samo toka, i odakle god ja doao i ma kamo polazio, ipak za itava
moga zemnog vijeka ivi ta kraljevska linost u meni, osjea prava
koja joj pripadaju! No borba je bol, a mrnja pusti jad i patnja i
stoga, ukai mi se, u najponiznijem obliku ljubavi, i past u na
koljena i cjelivati te! A u svom najviem obliku, o due, javi se

484
Rimski grad, zasut god. 79. za provale Vezuva. Prev.
485
ica gromobrana s glavnog jarbola. Prev.
562

samo kao vrhunaravna mo! Premda moe u svemirski beskraj slati
flote krcatih svjetova, ima tu unutri neto to ostaje beutno. O,
prejasni due, od svoje si me vatre stvorio, i kao pravo dijete ognja,
u dahu svom uzvraam ti vatru!
(Nebom isprekidano trzaju i sijevaju munje, a novi plameni
jezici, po tri na svakom od triju jarbola, plamte jae i triput vei
nego to su bili Ahab poput svih ostalih sklapa oi i desnom ih
rukom grevito pritiskuje.)
Priznajem tvoju nijemu i posvudanju snagu ne rekoh li
tako? Nitko mi ne istre ovu ispovijed, niti u sada ispustiti uvoja iz
ruke! Moe me i oslijepiti, ali u ipak napipati svoj put. Saei me
moe, ali u ipak ostati pepeo. Udostoji se primiti poast koju ti
iskazuju ove bijedne oi, i ruke koje ih skrivaju. Ja je ne bih
prihvatio. Trijes prodire mojom lubanjom, bol ljuti pee u oima,
uniteni mi mozak kao da se otkinuo te se kotrlja stazom koja ga
zbunjuje! Ma bio ja i zavezanih oiju, ipak u s tobom govoriti. Iako
si svjetlost, iz mraka dolazi, a ja sam mrak proizaao iz svjetlosti
to od tebe dolazi! Munje su prestale, ne sijeva vie. Otvorite se, oi:
vidite li, ili ste obnevidjele? Evo, plamenovi plamte! O, due, veliki,
plemeniti, sad u pjevati slavu svoga roda! Ti si samo moj strani
otac; svoje dobre majke ne poznajem, i ne znam, Okrutnie, to si
od nje uinio. To je moja zagonetka, ali je tvoja vea. Ne zna kako
si nastao, i zato se naziva nezaetim; ne zna za svoj poetak, i
stoga se naziva praiskonskim. O, svemoni due, ja znam o sebi to
to ti ne zna o sebi. Iza tebe lei neto to se ne da razliti ni
rasplinuti, o prejasni due, i pred tim je tvoja vjenost samo vrijeme,
a stvaralaka mo, puka besvjesna rabota! Kroza te, kroz tvoje
plamsanje, nejasno vide moje sagane oi. O vatro, nahoe bez
postojbine, pustinjae praiskonski, i ti nosi u sebi svoju nepriopivu
tajnu i neodgonetljivu zagonetku, svoju nepodijeljenu bol! A ja s
gordim ponosom i bolnom tjeskobom u dui itam u knjizi moga
praoca! Poskoi! Skoi do neba i dotakni ga! S tobom u skoiti, s
tobom sagorjeti! O, da mi se s tobom staliti u jedno bie! Prkosim
tebi, ali u tome prkosu samo se tebi klanjam i samo tebe
oboavam!
amac! amac! povika Starbuck. Pogledaj svoj
amac, stare!
Ahabov harpun, skovan u vatri Perthove kovanice, ostao je
vrsto zadjenut u svojim raljama, te je strio s pramca Ahabova
563

lovakog amca, no val koji mu je razbio dno odnio je kone korice
iljka, i s ljutoga eljeza ravao se sada jezik vodoravna, bijela i
raljasta plamena. I dok je taj vatreni jezik tiho palucao poput gujina
jezika, Starbuck zgrabi Ahaba za ruku:
Sam Bog je protiv tebe, stare! Okani se svoje namjere! Pod
nesretnom smo zvijezdom krenuli na plovidbu, pod nesretnom
zvijezdom produujemo put! Okrenimo, pusti da praam krieve
dok je jo vrijeme, stare, pa da nas vjetar povede kui, na bolju
plovidbu od ove!
Prestravljena momad, tek to je ula Starbuckove rijei,
mahom poletje do praa, premda je oluja bila poraskidala i odnijela
sva jedra. U tom trenutku kao da su se sve misli tih ljudi sjedinile s
onom namisli uplaenog Starbucka, te se iz njihovih grudi izvi
malne buntovniki krik. No u isti as zvecnu ica gromobrana to ju
je Ahab tresnuo o palubu, i tek to bi okom trepnuo, Ahab pograbi
gorui harpun, i poe njime zamahivati kao zubljom i prijetiti
grdnim kletvama da e probosti prvog mornara koji se dotakne ma
kakva konopa. asom ostadoe kao skamenjeni, a onda jo jae
protrnue, te se odmaknue podalje od dohvata plamenog koplja.
Ahab meuto prozbori:
Vee vas zakletva da ete ubiti Bijelog kita, kao to i mene
vee. A stari se Ahab zakleo svim svojim srcem, svom duom,
tijelom i ivotom svojim! A da biste znali kako snano to srce bije u
njegovim grudima, gledajte jednim dahom ugasit u plamen koji
vas plai!
I rekavi to, snano puhne te utrnu gorui jezik.
Kao to ljudi za oluje koja huji dolinom bjee od kakva
samotna, divovskog brijesta, koji je sa svoje veliine i jakosti samo
jo opasniji jer e ga munja lake oinuti, tako se i mornari,
uplaeni, razbjeae na posljednje Ahabove rijei.
564

120. NA PALUBI PRED SMJ ENU PRVE NONE STRAE
(Ahab stoji kod kormila, Starbuck mu prilazi.)
Treba spustiti vrni kri velejarbola, gosparu! Prae
poputaju. A stojnice u zavjetrini napol su rastrgane. Hou li ga
spustiti, gosparu?
Ni govora! Privei ga! Da su mi prna jedra,
486
i njih bih
razapeo!
Gosparu, ako Boga znate, gosparu!
Jo neto?
Sidra poputaju, gosparu! Da ih potegnem na palubu?
Ne sputaj nita, i nita ne potei! Samo vrsto veri i
pritegni! Vjetar raste, ali jo nije dosegao moju visoravan! Samo
brzo uini to ti rekoh! Tako mi jarbola i kolumbe, valjda misli da
sam pogrbljeni laar na kakvoj jadnoj rijenoj laici! Vrni kri
velejarbola da spustim? Ne dam! Sljeme i jest nainjeno za najjau
oluju. I ovo moje sljeme, to jest moja glava, plovi sred oblaina. Da
napustim igru? Ne, ne, samo kukavci i straljivci sklanjaju svoje
glave kad ih vihor zaoglavi! Ej, pusta li veselja tamo gore! Smatrao
bih to divotom kad ne bih znao da su grevi u trbuhu buna bolest.
Oh, gucnite koju ljekariju, gucnite!

486
Krina se jedra sa strane produuju prnim jedrima. Prev.
565

121. PONO NA KATELU
(Stubb i Flask na rubnjaku privezuju i osiguravaju sidra.)
Ne, Stubbe, meni to nikako neete utuviti u glavu to
maloprije rekoste, ma kako bijesno sad i udarali po tom zaporu. A
jo ste mi nedavno govorili ba protivno! Da, da, ne rekoste li mi
jednom da bi svaki brod kojim Ahab zapovijeda morao plaati veu
osigurninu od ostalih, kao da mu je tiva krcata bavama baruta, a
pod pramcem da su mu puni sanduci samih igica! Ne rekoste li ba
tako?
Pa, recimo da jesam! to onda? Odonda se i moje tijelo
izmijenilo, pa zato ne bih onda mogao izmijeniti svoje miljenje?
Uzmimo da nam tiva i jest sve do bukaporte nagruhana barutom i
igicama: kako bi se, dobijesa, te igice mogle tu razgorjeti dok
valovi po nama prskaju i more nas preplavljuje! U tebe je,
dragoviu, lijepa ria kosa, pa ipak se ne bi mogla uas rasplamsati.
Potresi se malo, jer sad si poput Aquariusa iliti Vodenjaka, dragi
Flask: iz ovratnika na tvome kaputu moglo bi se nacijediti i napuniti
nekoliko vreva. Je li ti sad jasno? Za takav izvanredan rizik imaju
pomorska osiguravajua drutva i posebna jamstva. Sve su ti to oko
nas kao nekakvi hidranti, dragi Flask! Sluaj, da ti i drugo objasnim.
Samo najprije makni nogu sa sidrenog kopca, da mognem provui
cimu! Sluaj: zar nije sasvim svejedno dri li za oluje u ruci lanac
od jarbolnog gromobrana ili stoji kraj jarbola koji uope nema
gromobrana? Zar ne shvaa, tvrda glavo, da se ovjeku koji dri
gromobran ne moe nita dogoditi ukoliko ne udari najprije grom u
sam jarbol? I to onda trabunja? Od sto brodova jedva jedan ima
gromobran, pa tako nije ni Ahabu niti ikome od nas, barem po
mome skromnom miljenju, prijetila vea opasnost negoli posadama
onih deset tisua brodova koji upravo sada plove oceanom! Ej,
Okagao, ti kao da bi svakome ivom eljadetu koje se eta po tome
bijelom svijetu zataknuo malen munjovod za eir, gromobrani
nalik na perjanicu u asnika narodne garde, a munjovodu kraj da se
vue za eljadetom kao neka earpa! Pamet u glavu, Flask! Nije to
tako teko! Samo pokuaj! Tko ima ma i pol oka da vidi, mogao bi
imati i pameti da misli!
Ne razumijem se ja u to, Stubbe, ali mi se ponekad ini kao
566

da i nije ba tako lako!
Dato, kad je ovjek prokisao i prozebao, nije mu lako biti
razborit. To je injenica. Evo, i ja sam sada namoen kao spuva.
Ali pustimo to! Uzmi onaj konop i provuci! Dok vezujemo ta dva
sidra, Flask, meni je kao da ih nikad vie neemo spustiti, i sve mi
se ini kao da ivu ovjeku veemo ruke na leima! I jo kakve
ruke, ruetine, snane i dobre. Valjalo bi imati eljezne pesnice, eh?
Volio bih znati, Flask, nije li i naa Zemlja negdje usidrena. Ako
jest, eh, onda su u nje ba dugi lanci! Hajde, jo ovaj uzao, pa smo
gotovi! Tako! Eh, ljepota ti je ovakva sijavica na palubi, ljepota koja
dolazi odmah iza krasote to je osjea kad se kopna dohvati! Ej,
hoe li mi izaeti skute na kaputu? Hvala! Zna, momci se smiju
odjei to je ljudi nose na kopnu. No meni se ini da je kaput s
lastinim repom ba od velike koristi na moru, i trebalo bi ga nositi, a
pogotovu za nevremena: pole mu se suzuju dolje, pa voda samo
protjee i curi, kao kroza lijeb. Tako ti je i s dvorogim eirima, to
su ba kao amac, a u sredini im poput zabata izdignuta glava, s
ugnjetcima sa strane kao sa ljebovima: curi voda sa zabata i otjee
onim podstrenicama ili ljebovima. Ja ti odsele ne nosim vie ni
mornarskog haljetka ni mornarskog nepromoivog eira, ve samo
frak s posuvraenim polama i dvorogi eir, ba kao grobar! Ej, ode!
Odnese mi vjetar eir! Boe, boe, zar vjetrovi, koji s neba dolaze,
mogu zaista biti tako neuljudni? Pusta li nevremena, gadne li noi!
567

122. PONO U SNASTI , UZ MUNJ E I GRMLJ AVI NU
(Na kriu glavnog jarbola Tashtego privruje nove pripone.)
Hm, hm! Dosta te grmljavine! Dosta je i previe te grmljavine
odozgo! Koja korist od grmljavine? Hm, Hm! Ne elimo vie
grmljavine! Mi bismo ruma! au nam ruma dajte! Hm, hm!
568

123. MUKETA
Dok je tajfun mahnitom snagom valjao brod, kormilo od kitove
eljusti grevito bi ponekad trznulo i bacilo kormilara na pod,
premda je to udno kormilo bilo vezano i osigurano jakim cimama.
No ti konopi nisu bili zategnuti, jer i treba se rudo slobodno okree.
Po takvu ljutu nevremenu, kad je brod samo orahova ljuska
koju vihor baca amo-tamo, esto se dogaa te se magnetske igle
kompasa povremeno kao lude okreu oko svoje osi. Tako je bilo i na
Pequodu: kormilar nije mogao a da gotovo pri svakom udaru ne
opazi vijoglavu igru igle, koja se katkad silnom brzinom vrtjela, i
nema ovjeka koji ne bi, gledajui to, osjetio nekakvo udno
uzbuenje.
Nekoliko sati po ponoi tajfun je toliko jenjao te su nakon
mnogo natezanja i zamornih pokuaja Starbuck i Stubb, koji su
stajali jedan na pramcu, a drugi na krmi, najposlije uspjeli poskidati
preostale krpe prenjae
487
na kosniku i sljemenjae sa sljemenih
krieva, pa je vjetar zanosio te dronjke u zavjetrinu, vitlajui ih kao
albatrosu perje koje vjetar nosi kad zahvati tu olujnu pticu u letu.
Poto su razapeli nova jedra i na krmi sonjau, brod je
ponovno doao uvjetar, i kormilar je lake mogao usmjeravati korab
kad su mu opet dali kurs, zasad istok-jugoistok, jer dok oluja nije
iskalila svoj bijes, uzimao je pravac kako je umio i dospijevao. I dok
se kormilar trudio da to bolje usmjeri brod odreenim pravcem,
svejednako gledajui u kompas, gle dobra li znaka! vjetar kao
da je zapasao krmu i puhao sve povoljnije!
Odmah uzee praati krieve,
488
ivo i veselo, sve pjevajui
Kad vjetar dune, praaj penune! Sa-ja! Sa-ja!
489
radosni to se
vrijeme razgalilo te rasprilo maloprijanje crne slutnje.
Prema zapovijedi svoga kapetana da mu smjesta javi svaku
promjenu vremena u bilo koje doba dana ili noi, Starbuck se odmah
tek to je okrenuo krieve s jedrima uputio dolje u kajitu,
premda mrk u licu, da Ahabu javi kako se vrijeme okrenulo na bolje.

487
Prenjaa je trokutno jedro na kosniku (kosom jarbolu na pramcu). Prev.
488
Praati krieve, okrenuti ih tono poprijeko (obino unakrst pri krmenom
vjetru). Prev.
489
Sa-ja! povik mornara (nalik na ho-ruk) kad zajedno neto poteu.
Prev.
569

Prije nego to e pokucati, zastade asak pred vratima i poe se
ogledati. Fenjer se irokim zamasima njihao amo-tamo: gorio je
mirkavo, svjetlomrcajui i bacajui drhtave sjeke na zakraunana
vrata starog kapetana. Ta su vrata bila nainjena od tanka drveta, s
privrenim kapcima umjesto zavjese na gornjem dijelu. U tom
osamljenom prostoru pod palubom vladala je neka osobita tiina,
koja se osjeala kao priguen bruj, premda je sa svih strana bila
okruena tutnjavom elementa. Pred Starbuckovim oima sinue
nabijene mukete, poredane po zidnom stalku, privrenu uz
pregradu. Starbuck je bio ovjek poten i ispravan, ali tek to je
ugledao mukete, u njegovu srcu poput iskre sinu grena misao. No
njegova je savjest bila tako mirna i ista te u prvi mah ni sam nije
bio svjestan kakva mu se to misao zavrgla u glavi.
Jedanput umalo to nije zapucao u me promrsi Starbuck.
Da, da, tu je jo ona ista muketa to je bijae uperio u me,
muketa s okovanim kundakom. Da je dirnem, podignem. Kako li je
udno to sad sav drem ja, koji sam u toj svojoj ruci toliko puta
drao smrtonosno koplje! Je li nabijena? Da vidim! Dakako, barut!
Zlo je to, zlo! Bilo bi najbolje da ga prospem, ali samo asak!
moram najprije svladati crne misli to me truju. Drat u hrabro i
bez straha muketu u rukama dok se ne slegnu te misli koje mi se
vrzu po glavi! Doao sam javiti kako je okrenuo povoljan vjetar.
Povoljan? Povoljan za kletu sudbinu koja nam nosi propast i smrt
povoljan za Moby Dicka! Da, povoljan vjetar jedino za toga
prokletog kita. Uperio je luak u me ovu istu cijev koju evo drim
svojim roenim rukama. Drim u ruci ono isto ubojno oruje kojim
je mene htio ubiti! Postrijeljao bi on i svu posadu a da ni okom ne bi
trepnuo! Zar nije i sam rekao da ni pred najveom olujom nee
uvui jedra? Zar nije razmrskao svoj divni kvadrant? I sada pipa oko
sebe i trai svoj put po tim opasnim vodama, a ispomae se jadnim
logom, koji ga tako lako moe prevariti i obmanuti! Zar se usred
bijesa tajfuna nije zakleo da svoj brod nee zatititi gromobranima?
Treba li zbilja pustiti tome poludjelom starcu na volju da svu
momad povue sa sobom u bezdan? Zaista, ako brod nastrada,
postat e taj starac okorjeli ubojica koji namjerice ubija trideset ljudi
i vie, a tako mi Boga, moja mi dua govori da e brod biti uniten
bude li onako kako Ahab eli! Ako bi ga dakle sada nestalo, spasio
bih njegovu duu od tog zloina! uj! Zar on to u snu neto mrmlja i
mrsi neke rijei? Da, tu, ba na tome mjestu sada spava. Spava? Da,
570

ali jo ivi, i brzo e se opet prenuti oda sna! A kad si budan, ne
mogu ti se oprijeti, stare! Zaludu je sav moj napor da te urazumim,
da te savjetujem, da ublaim tvoju nesmiljenu gordost. Ti me i ne
slua, i s prijekim prezirom odbacuje moju dobronamjernost!
Nosi se jednom jedinom eljom da ti se svi pokore i slijepo sluaju
tvoje zapovijedi! Govori kako su svi mornari poloili zavjet, tvoj
zavjet. Govori da je svaki od nas Ahab! Ne dao Bog da je tako!
Zar tu nema drugog puta ni zakonitog izlaza? Da ga kao svoga
sunja dovedemo kui? O, ta samo lud ovjek mogao bi se ponadati
da skri njegovu snagu, da ga iva svlada! Ali da ga i sa zemljom
sastave, da mu veu i ruke i noge i da ga lancima prikuju o podnice,
bio bi straniji od tigra u kavezu. Ne bih ga mogao takva gledati,
njegov bi mi urlik probijao ui, nikad mi vie mira ni poinka.
Obezumio bih od nesna, a naem putovanju jo dugo nema kraja.
to onda preostaje? Kopno je stotine milja udaljeno, a opasne obale
Japana najblie. Stojim tu, samac i nemoan na debelom moru, a
itav jedan kontinent i dva oceana isprijeili se izmeu mene i
zakona. Da, da, ba tako. Bi li nebo bilo ubojica kad bi gromom
oinulo ovjeka na spavanju i saeglo ga u prah i pepeo, ovjeka
koji smilja umorstvo? A bih li ja bio ubojica kad bih ... i u tim
rijeima Starbuck polako i kriom, sve gledajui ustranu, pritisnu
cijev mukete o vrata.
U toj ravnini njie se Ahabova visaljka, i tu mu je glava. Ako
samo okinem, Starbuck e moi opet zagrliti svoju enu i dijete. O,
Mary, Mary! O, sine, sinko moj! No ako te probudim a ne ubijem,
stare, tko zna u kojem li e morskom bezdanu strunuti Starbuckove
kosti, zajedno s kosturima itave posade, prije negoli mine ovaj
tjedan? O, gdje si sad, o, Boe? Da zadim sad, da skreem? Smijem
li? i proslijedi naglas:
Vjetar je pao i okrenuo na drugu stranu, gosparu. Stavio sam
novu prenjau i sljemenjae. Brod plovi danim pravcem.
Zakreni kormilo! Sasvim! O, Moby Dick, napokon sam te
spopao za srce! Te su rijei napreac dopirale iz stareve kajite, i
kao da je Starbuckov glas naas trgnuo Ahaba oda sna koji ga je
poput more muio i guio.
Puka, koja je jo svejednako bila uperena u vrata, trznu se kao
u ruci pripita ovjeka, a Starbuck kao da se borio s nekim anelom.
No onda se okrene, stavi smrtonosnu cijev na stalak i ode.
Stubbe, stari spava kao top. Sii k njemu, probudi ga, pa ga
571

izvijesti. Moram posvravati jo neke poslove na palubi. Ve zna
to e mu rei!
572

124. KOMPASNA I GLA
Ni sutradan se more jo nije stialo, valovi se dizali i nadolazili
kao bregovi, valjali se i ruili na Pequodovu bijelu, umnu brazdu
i pritiskali brod svojim divovskim dlanovima. Jak i uporan vjetar
udio tako te bijae kao da su i nebo i zrak velika naduta jedra, i kao
da cio svijet juri noen pustim vihorom. U jarkoj jutarnjoj rasvjeti
nisi vidio sunca: mogao si samo nasluivati da je na onome mjestu
odakle se prosipalo obilje britkih mu zraka. Svud unaokolo gorio i
plamtio blistav sjaj poput dragulja u kruni babilonskih careva i
carica. More odsijevalo kao zlato to se tali, pa kljua i vri, te iz
njega biju mlazovi svjetla i vreline.
Ahab dugo stajao sam i utio kao zaaran. Svaki put kad bi
nemirni brod pramcem zaronio podno golema vala, svrnuo bi pogled
na blistave zrake sunca to se prosipahu sprijeda, a kad bi brod
zagnjurio krmom u dubinu, okrenuo bi se i zagledao u ute sunane
trake koje su se prepletale s ravnom brazdom to je ostajala za
krmom.
Ah, ah, lao moja, zaista si kao Suneva koija na moru! Oj
narodi koji se nalazite ispred moga pramca! Sunce vam donosim
svima! U zapreg stanite, valovi! Redajte se jedan za drugim! Gle,
kako more tjeram i usmjeravam!
No tad se naglo trgnu, kao da se neem dosjetio, te sunu
naprijed do kormilara i promuklim glasom upita kojim smjerom
plovi brod.
Istok-jugoistok, gosparu odgovori uplaeni kormilar.
Lae! grmnu Ahab i udari ga pesnicom. Put istoka,
veli, u ovaj as, sa suncem u krmu?
Nato se svi zgranue i poniknue, preneraeni, jer zaudo nitko
nije dotad primijetio to je Ahab taj as opazio, a moda ba stoga
to je bilo i suvie oito i jasno kao na dlanu.
Ahab zaviri u kompasni stalak, a uzdignuta ruka klonu mu uz
tijelo tek to je letimice pogledao vjetrulju.
490
Zatetura, te se naas
inilo da e pasti. Iza njega stajao Starbuck i gledao. Zaista! Obje su
igle pokazivale prema istoku, a Pequod je nezaustavno plovio put

490
Vjetrulja, sastavni dio kompasa, okrugla ploica razdijeljena u 32 dijela
(zrake) ili na 360 stupnjeva. Slui za odmjerivanje smjera i kursa. Prev.
573

zapada!
Ali prije nego to se vijest o toj sablasnoj pojavi mogla proiriti
meu posadom, starac prasnu u grohotan smijeh, promukao i tvrd:
Znam to se dogodilo! esto tako biva! Oluja je noas.
okrenula igle na naem kompasu, Starbuck, i to je sve! Mislim da si
ve uo za takve pojave?
Jesam, ali se to jo nikad nije dogodilo na mom brodu,
gosparu! odvrati asnik, sav blijed i prestravljen.
Ovom prilikom treba rei da su se takve pojave dogaale vie
nego jedanput na brodovima za estoka nevremena na otvorenu
moru. Magnetizam kompasnih igala, kao to svi znate, identian je s
elektricitetom kojim je nabijen zrak za oluje, pa takve pojave nisu
nikakvo udo. Kad gromovi dobro prodrmaju kakav brod, te je snast
oteena i poneki krievi pokidani, onda se esto pokvare i
kompasne igle, pa izgube svoju magnetsku snagu i ne vrijede vie
od pletaih igala kakve starice. No kompasna igla koja je tako
oteena zauvijek gubi svoja magnetska svojstva. Kad se pokvari
igla na busoli, onda i sve ostale igle koje se nalaze na brodu postaju
bezvrijedne, gdje god se nalazile, pa bile usaene i na dnu broda, na
samome pasmu.
Starac je zamiljeno stajao pred kompasom i promatrao
preokrenute igle. Zatim isprui ruku i odmjeri toan poloaj Sunca,
pa kad se uvjerio da su se igle zaista iskrenule, gromkim glasom
izda sve potrebne zapovijedi kako da se usmjeri brod. Ponovno su
praali krieve, i Pequod opet sjeknu puinu svojim neustraivim
pramcem, borei se s onim vjetrom o kojem su mornari dojako
mislili da im je saveznik.
Starbuck nije odavao to je mislio o svemu tome, nego je mirno
i sabrano izdavao potrebne zapovijedi, dok su i Stubb i Flask, koji
kanda u tom asu bijahu donekle istog miljenja kao i on, pristajali
na sve, bez ijedne rijei prigovora. Mornari, od kojih su neki
priguenim glasom rogoborili, plaili se vie Ahaba negoli svoje
kobne sudbine. No na poganske harpunae sve to nije imalo nikakva
utjecaja; bijahu ravnoduni, kao to su i dosele u slinim prilikama
ostajali sasvim mirni. Ukoliko je uope na njih neto djelovalo, onda
je to bila samo magnetska sila Ahabova nepokolebljivog srca; ta je
proimala itavo im bie.
Neko se vrijeme Ahab etao po palubi, zanesen svojim mislima
i sanjama. No kad mu se sluajno omae kotana noga, spazi
574

razmrskane bakrene cijevi svoga kvadranta kojim je juer tresnuo o
pod.
O kukave, bijedna slabotinjo, hvalisavi promatrau neba! O
vajni peljaru svemonog Sunca! Juer sam te razbio i slomio, a
danas umalo to kompas nije mene unitio! Da, da, ali je Ahab jo
uvijek gospodar nad magnetom!
Starbuck, daj mi koplje bez drka, eki i najmanju
jedrarsku iglu! Samo brzo!
Moda je to to je sada namjeravao uiniti dolazilo iz pobude
da ponovno ohrabri svoje ljude, pokazujui im svoju spretnost i
domiljatost, svoju nadmonost nad povampirenom kompasnom
iglom. No starac je u isto vrijeme vrlo dobro znao da se u krajnjoj
nudi moe, dodue, broditi s pomou kompasa s preokrenutom
iglom, ali da je takvo kormilarenje nespretno i teko, i da je u isti
mah trebalo misliti i na praznovjerne mornare, kojima se ta udna
pojava priinjala kao neko zlokobno znamenje.
Ljudi! oslovi mirno i sabrano svoje mornare kad mu je
asnik donio to je traio. Junaci moji, gromovi su poremetili
Ahabovu iglu, ali od tog komada elika Ahab moe nainiti novu
iglu, koja e biti isto tako dobra kao i svaka druga!
Mornari se u udu i zbunjeni zgledali kad su uli te rijei.
Pokorno su i sa strahopotovanjem ustupali i ekali na magije i
arolije koje bi se sad mogle dogoditi. Ali Starbuck okrenu glavu na
drugu stranu.
Ahab jednim udarcem ekia odlupi elini vrh koplja, koje
dade bomanu, da mu ga pridri okomito a da eljezo pritom ne
dodirne poda. Poto je nekoliko puta udario po vrhu eljezne ipke,
stavi na nju otupljenu iglu i dvaput-triput kucnu po njoj njenije,
dok je asnik svejednako drao to eljezo u istom pravcu. Nato
nekoliko puta udno pokrenu rukom, a bilo bi teko rei je li to
trebalo radi samog magnetiziranja ili je tom kretnjom htio jo jae
djelovati na uznemirene mornare. Najposlije zatrai malo
jedrenca
491
, ode do kompasnog stalka, izvadi obje pokvarene igle te
objesi jedrarsku iglu u horizontalan poloaj nad jednom od dviju
vjetrulja. Isprva se elina igla okretala u krugu, trzajui i
podrhtavajui na vrcima, no naposljetku se smiri i ustali. I tada
Ahab, koji je samo ekao na taj trenutak, odstupi od kompasa, pa

491
Jedrenac, konac za ivanje jedara. Prev.
575

ispruenom rukom pokaza na nj i uskliknu:
A sad se sami uvjerite da Ahab moe nainiti svoj vlastiti
magnet! Sunce stoji na istoku, a kompas to i potvruje!
Jedan se za drugim prikui i zaviri, jer su svi bili tako priprosti
i neuki te su se na svoje oi morali uvjeriti da je zbilja tako. I jedan
za drugim opet se oduljae.
Ahabu u oima odsijevao prezir i plamtjela pobjednika svijest.
Mogli ste tada vidjeti starca u svoj njegovoj sudbonosnoj gordosti.
576

125. LOG I MRLI N
Dok je Pequod hitao u susret svojoj kobi na tome svom
dugotrajnom putovanju, rijetko je kad bio u upotrebi log i mrlin.
Pouzdavajui se u neke druge sprave po kojima se odreuje poloaj
broda, neki trgovaki brodovi, i mnoge kitarke, pogotovu za
krstarenja, sasvim zanemaruju da kadikad bace log, premda u isto
vrijeme, i to iz pukog obiaja, biljee na ploici smjer i prosjenu
brzinu. Tako je bilo i na Pequodu. Drveni mosur s namotanim
mrlinom i za nj privreni log visjeli su dugo netaknuti, na
nutarnjoj strani ograde na krmi. More i kia moili tu spravu, suio
ju vjetar i sunce, svi se elementi ujedinili da otete tu napravu to je
ondje visjela nepotrebna i nikome od koristi. Ali nekoliko sati nakon
nezgode s magnetskom iglom, Ahabu se prohtje, kad mu pogled
sluajno pade na onaj drveni mosur, da se njime poslui, jer se sjetio
da kvadranta vie nema i da se zakleo kako e se pri odreivanju
poloaja i brzine broda sluiti samo jo logom i mrlinom. Brod se
uporno propinjao, a po krmi valovi buno zapljuskivali.
Ej, vi na pramcu! Da bacimo log!
Priu dva mornara: zlatokosi uroenik s Tahitija i sijedi
otoanin s Mana.
Jedan od vas neka uzme mosur! Bacit u log!
Pooe sve do nakraj krme, u zavjetrinu, gdje je paluba pod
silinom vjetra i valova duboko zaranjala u umavku bijesno
zadihane puine.
ovjek s Mana dohvati mosur, visoko ga izdigne, drei ga za
obje ruke osovine oko koje je mrlin bio namotan s objeenim
trokutastim logom, i tako doeka Ahaba.
Ahab je stajao pred njim i odmotavao tridesetak-etrdesetak
zavoja mrlina, da bi od toga nainio klupko koje e najprije baciti u
more, kadno se ovjek s Mana osmjeli i prozbori, sve gledajui
pomno i njega i mrlin.
Gosparu, mrlin samo to nije pukao, ne vjerujem da e
izdrati, napol je strunuo od kie i sunca.
Nemaj straha, izdrat e! I tebe su kie sapirale i vruine
egle, stari moj gosparu, pa eto te jo iva i zdrava! Dri se! Ili,
bolje rei, ne dri ti sebe, ve ivot tebe dri!
Drim mosur, gosparu! Vaa volja, kapetane! Uz ovu moju
577

sijedu kosu nije se vrijedno prepirati, osobito s viim od sebe, koji
nee nikada da popusti.
to ree? Gle, gle, ti kao da si neki skrpljeni profesor na
granitnom Koledu Kraljice Prirode, samo to si odvie posluan. A
gdje si roen?
Na malom stjenovitom otoku Manu, gosparu.
Divno! Tako si zahvatio itav svijet.
Ne znam to mislite, gosparu, ali sam odande rodom.
Na otoku Manu, je li? Dobro je, u redu. ovjek s Mana,
492

roen na Manu, neko samostalnu otoku, a sada raseljen, daleko od
Mana, to ga je prevario, tko?
493
Dii mosur! Sve glave koje
zapitkuju najposlije udaraju o crni beutni zid. Dii! Tako.
Bacie log u more; mrlin se brzo odmatao, opruio i zategnuo,
a u isti se as mosur poeo brzo okretati. I tako su valovi potezali
log, a od jakih se trzaja mrlina stari mornar udnovato njihao.
Dri vrsto!
troc! I napeti mrlin popusti i poe se u kolutima sukati po
podnicama palube, jer se otkinuo log koji ga je povlaio.
Razbio sam kvadrant, grom mi preokrenuo igle na kompasu,
a sada mi mahnito more odnese log! Ali Ahab moe sve naknaditi i
popraviti. Povuci mrlin, Tahitane, a ti ovjee s otoka Mana,
namotaj ga na mosur! I pobrinite se da vam tesar naini novi log, a
vi nadostavite mrlin! Na posao!
Eto, ode starac kao da se nita nije dogodilo. A meni je kao
da je kugla Zemaljska odletjela sa svoje osovine. Vuci, vuci,
Tahitane! Uvuci mrlin! Odletio mrlin u more itav, zazujao kao da
je strijela proletjela, a sad se vraa prekinut, polako se izvlai! Ej,
to je, Pipe? Jesi li to doao da nam pomogne?
Pip? Koga vi to zovete Pip? Pip je davno skoio s lovakog
amca u more! Pipa nema, nestalo ga! Ej, ribari, da vidim niste li ga
vi moda upecali! Teko vuete taj mrlin, ini mi se da potee.
Gurni ga, Tahitane! Gurni ga, ne treba nam ovdje kukavaca! Oho!
Eno ondje upravo ruka proviruje iz mora! Sjekiru amo, sjekiru!
Odsijecite mu ruku! Ne primamo ovdje nikakvih kukavaca!
Gosparu, gosparu, kapetane Ahabe! Pip pokuava uspeti se u na
amac!

492
Igra rijeima, jer engleski man znai ovjek. Prev.
493
Man od 1765. pripada Engleskoj. Prev.
578

Miruj, lupeu ludi! poviknu ovjek s Mana i zgrabi ga za
ruku. Gubi se s kasara!
Uvijek vea budala psuje manju! smrsi Ahab i stupi
blie. Ne diraj mi svetinjaka! to ree, djeae, gdje je Pip?
Na krmi, gosparu, na krmi! Pogledajte, eno tamo!
A tko si ti, djeae? Ne vidim svog odraza u praznim
zjenama tvojih oiju! O, Gospode, koji stvori ovjeka kroz ije se
oi, kao kroza sito, prosijava besmrtna dua! Tko si ti djeae?
Ja sam brodski zvonar i objavljiva! Bim, bam, bum! Pip!
Pip! Pip! Sto funti nagrade onom tko pronae Pipa! Visina: pet
stopa! Izgled: kukavice! Po tome ete ga najbolje prepoznati! Bim,
bam, bum! Tko je vidio Pipa, sinju kukavicu?
Nad visinama vjenog snijega i leda nema toplih srdaca! O
nebesa, hladna i gorda, svrnite pogledom dolje. Stvoriste to dijete,
jadno i nevoljno, a onda ga napustiste, vi, razuzdani tvorci!
Ovamote, djeae, odsad neka Ahabova kajita bude Pipov dom, sve
do Ahabove smrti! U srce me dira, o djeae, i strune naih srdaca
prepleu se ivo i neraskidivo! Hajde, siimo!
to je to? To je barun kukove koe ree djeak,
gledajui pomno i opipavajui Ahabovu ruku. O, da je jadni Pip
prije osjetio takvu mekotu, moda se nikad ne bi izgubio. To je
meko i vrsto u isti mah, kao potpora za slabane i nevoljne! O
gosparu, zovnite Pertha da stali i skuje te dvije ruke, crnu i bijelu, jer
ja je nikad neu vie ispustiti.
O djeae, ni ja ne putam vie tvoju ruku! Pustio bih je
samo u asu kad bi prijetila opasnost da te povuem u bezdan koji je
straniji nego to je ovaj na ivot na ovom svijetu! Poimo u moju
kajitu. Pogledajte, vi, koji vjerujete u savrenu dobrotu Boju,
pogledajte izopaenost i zlou ljudsku! Pogledajte kako sveznajui
bogovi zaboravljaju na ovjeka patnika, i kako je ovjek, premda je
lud i ne zna to ini, ipak proet blagim osjeajima ljubavi i
zahvalnosti! Hajdemo! Ponosim se vie to drim tvoju malu crnu
ruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!
Evo, idu dva luaka! promrmlja ovjek s Mana. Jedan
lud od puste siline, drugi sulud od puste slabosti! Ali evo kraja
istrula mrlina, napio se mora, cijedi se i kaplje! Da ga nadostavim, je
li? Mnim, najbolje e biti da uzmemo novi mrlin! Govorit u o tom s
gosparom Stubbom!
579

126. PLOVAK ZA SPAAVANJ E
Pequod usmjerio na jugoistok, ravnajui se po Ahabovoj
magnetskoj igli, dok su napredovanje mjerili samo po logu i mrlinu.
Jedrili su put ekvatora. Dugo su plovili pustim vodama ne
otkrivajui nikakva broda na vidiku, a uskoro ih zahvatie i pasatni
vjetrovi, te je brod klizio po jednolino blagim valovima. Sve je to
stvaralo neku udnu tiinu toje nagovijetala dogaaje pune strave i
oaja.
Kad se brod najposlije pribliavao, da tako kaem, podruju
ekvatorijalnih lovita, sred duboke pomrine koja prethodi
praskozorju, i kad je upravo prolazio pored gomilice peinastih
otoka, mornari koji su s Flaskom na elu uvali strau zaue neko
sablasno zapomaganje, tako jezivo i natprirodno kao prigueni
krikovi i samrtni hropci sve one iz grobova poustajale nevine djeice
koju je kralj Herod
494
dao pomoriti. Svi se prenue i trgnue iz svoga
snatrenja i asom ostadoe kao prikovani na mjestu gdje je tko
stajao, sjedio ili se naslanjao: oslukivahu kao skamenjeni, nalik na
onaj bronani kip rimskog sunja, dok je jauk trajao. Mornari,
krteni i uljueni, rekoe da su to sirene
495
, te su drhtali od straha,
dok poganski harpunai ostadoe sasvim mirni. No ovjek s Mana,
ijim se sjedinama vjetri poigravao, najstariji pomorac u toj
druini, izjavi da su ti jezivi glasovi koje su uli, oajni povici ljudi
koji su tog asa nali smrt u morskim valovima.
Ahab, koji je za to vrijeme leao dolje u svojoj visaljki, saznao
je za to u osvit dana, kad se popeo na palubu: Flask mu je tad sve
ispriao i natuknuo da sve to nije bez vraga. Ahab se hladno nasmija
i objasni tu pojavu.
Izmeu onih grebena kraj kojih je brod proao nalazila se
sklonita velikih opora tuljana. Neki mladi tuljani koji su izgubili
svoje majke, ili majke koje su izgubile svoje mlade, zacijelo su
izronili negdje blizu broda, te nas pratili, izvijajui svoje oajne
krikove koji tako sablasno podsjeaju na oajno stenjanje i

494
Herod, idovski kralj koji je, prema prii evanelista Matije, dao pogubiti
Ivana Krstitelja, a poslije roenja Isusova naredio pokolj sve novoroene djece po
itavoj Galileji, bojei se Isusa kao suparnika, jer je postojalo proroanstvo prema
kojem bi Isus morao postati idovskim kraljem. Prev.
495
Po prii morske vile, napol djevojke, napol ribe. Prev.
580

zapomaganje ljudskih bia. A to je jo vie uzbudilo neke mornare,
jer je veina bila praznovjerna i proeta nekim naroitim osjeajem
prema tuljanima, koji ne samo to se, u nevolji, glasaju udnim
glasovima, nalik na ljudski vrisak, nego i po svojim okruglim
glavama i izrazom lica podsjeaju na ovjeka, pogotovu u asu kad
se nenadano pomole iz vode s jedne i druge strane broda. U nekim
prilikama, na moru, mornari su se ve esto prevarili, smatrajui
tuljane ljudima.
No crne su se slutnje mornara ispunile toga jutra kad je zao
udes snaao jednog izmeu njihovih drugova. Tek to je sunce
granulo, taj je mornar skoio sa svoje visaljke da zamijeni straara u
kou, pa se odmah popeo na prveni jarbol! Je li bio jo sanljiv jer
mornari se esto penju na jarbole ne istreptavi jo san iz oiju ne
bih mogao rei, ali bilo kako mu drago, tek to je stao na konu
plou, kadno se razlijee vrisak vrisak i potom bu i pljus! Kad
mornari pogledae gore, nekakav fantom sunu zrakom, a kad
svrnue oi dolje, gomila se mjehuria rasprska u malenu krugu i
bijeli se klobuci pokazae na modroj puini.
Odmah su bacili u more bovu za spaavanje nekakvu
duguljastu bavu koja je uvijek visjela s krme, te je trebalo samo
pritisnuti na vjeto nainjenu oprugu. No iz vode se ne die niija
ruka da dohvati bovu. Sunce je ve sasvim bilo rasuilo to drvo,
duice na bavi rasklimane i napukle, te se upljina se polako punila
morem, a suho drvo edno upijalo vodu. I ta eljeznim obruima
okovana bova poe naglo tonuti, poe za mornarom, da mu se na
morskome dnu nae kao posljednje tvrdo uzglavlje.
I tako je morski bezdan progutao prvog ovjeka s Pequoda
koji je nastojao s visine jarbola ugledati Bijelog kita u njegovu
prebivalitu. No u tom trenutku malo tko bi samo i pomislio na
takvu sluajnost. Ta se nesrea nije kosnula mornara kao lo
predznak, jer je nisu smatrali nekim zlosretnim znamenjem onoga
to e tek doi, nego samo ispunjenjem zla koje su im oni zloguki
glasi u cik zore navijestili. Rekoe da sada znaju to su im oni
strani krikovi najavljivali prije svanua. A starina s otoka Mana i
opet potrese glavom.
Valjalo je sada nadomjestiti izgubljeni plovak za spaavanje, i
Starbuck primi naredbu da uini sve to je potrebno. Ali kako nisu
mogli nai nijedne dovoljno lagane bave, a svi bili tako uzbueni,
jer se primicao odluni as, te prianjali samo uz one poslove koji su
581

se izravno ticali samog lova, krma bi zacijelo ostala bez novog
plovka da nije bilo Queequega, koji im je neto natucao o svome
lijesu.
Lijes kao plovak za spaavanje? kliknu Starbuck i tre se.
udno, prilino udno, rekao bih! javi se i Stubb.
Moglo bi nam dobro posluiti! doeka Flask. Na bi
ga tesar lako mogao preurediti.
Nema druge, donesi ga na palubu! ree Starbuck poslije
melankoline stanke. Ej, tesaru, prepravi ga! A to si razrogaio
oi? Prepravi lijes! Zar ne razumije to ti govorim! Prepravi ga!
I pokrov da zabijem, gosparu? I zamahnu rukom kao da
mu je eki u ruci i kao da zakucava avle.
Dakako!
I da zauperim upljine, gosparu? I mahnu rukom kao da
uperilom zatiskuje pukotine.
Dato!
I da ga osmolim, gosparu? I ruka mu poe zrakom kao da
dri tiganj s paklinom.
Odlazi! to si sad uzeo nabrajati! Od mrtvake krinje
naini plovak za spaavanje, to, i nita vie! Stubbe, Flask, za mnom
na pramac!
Tesar odlazi ljut. U cijelosti podnosi posao, ali se ne pomiruje u
pojedinostima, te u sebi govori:
Ba mi se nikako ne mili taj posao. Kapetanu Ahabu izdjelao
sam nogu, i on njome hoda, gospodstveno kao pravi gospar, a onda
sam Queequegu istesao krinju za put u vjenost, ali on ni da legne,
a kamoli da umre! Sav moj trud s tim lijepim lijesom ba ni za to!
A sad od lijesa da im nainim plovak za spaavanje! To ti je kao da
prekraja stari kaput! Ne volim ja takvo krparenje, nikako. Nije to
dostojno ovjeka kao to sam ja! Takav je krpe za djetie kakva
kotlokrpe. Drugo su oni, a drugo smo mi! Meni se mile samo
djevianski isti i matematiki jasni poslovi, koji ponu s poetka,
posrijedi im sredina, a s kraja svretak! Nisam ja krpo opanar, ija
se rabota zavrava u sredini, a poinje s kraja. To su stare babe
navikle da se bave krparenjem! Gospode, kako li samo sve babe
luduju za kotlokrpama! Poznavao sam babu od ezdeset i pet i vie
koja je pobjegla s nekim mladim elavcem, ali zna se, bio je
kotlokrpa! I stoga, kad sam ivio na kopnu, u Vineyardu, mrzilo me
raditi za babe-udovice, jer moglo je jednoj od njih prhnuti u glavu
582

da sa mnom pobjegne. Ali sada nema vie bijelih kapica pustog
enskinja! Olgo! Oko mene sve sami bijeli klobuci pjenuavih
valova! A sad da vidimo! Treba zakucati pokrov, osmoliti pukotine,
pa namazati katranom i objesiti o krmu! Da su taj posao dali kakvu
praznovjernom starkelji-tesaru, eh, taj bi radije pristao da ga objese
o jarbol nego to bi pristao na takav posao! No ja se ne bojim, jer
sam od vrste grae, od kvrgave ivoline s Aroostooka!
496
Lijes na
krmi! Zakuskuniti brod mrtvakom krinjom i tako ploviti! Pa
dobro, moe i tako. Mi tesari i stolari izraujemo i brane postelje i
kartake stolove, isto tako dobro kao i lijesove i mrtvaka kola.
Radimo za mjesenu plau, po komadu ili po pogodbi, te ne pitamo
zato ovako, a ne onako, ukoliko nije kakav trpe ili krpe, jer za
takvu rabotu ne marimo, te se nje i ne prihvaamo, ako je ikako
mogue! A sad na posao s voljom i s ljubavlju! Ta je bova za mene i
za... da vidimo koliko nas ima! Ni sam vie ne znam! Svejedno!
Privrstit u trideset ueta, svako od tri stope, na sve etir strane
toga lijesa! Pa kad nam korab jednog dana poe na dno, eh, lude li
onda strke kad se trideset momaka pone tui i otimati za taj jedan
lijes! Bit e guve kakva se ne vidi svakog dana! Amote ekiu,
uperilo, amo, paklino i katrane crni! Da dokonamo posao!

496
U izvorniku: hemlock, nekakva ilava omorika. Aroostook je rijeka u
saveznoj dravi Maine. Prev.
583

127. NA PALUBI
(Lijes je postavljen na dva sanduka za konope, izmeu
strunice i grotla. Tesaruperi pukotine i upa prstoveti kuine iz
klupka koje dri u njedrima. Ahab se polagano penje iz kajite na
palubu, a uje kako Pip ide za njim.)
Vrati se, djeae, eto me odmah natrag! Odlazi. Ni ova mi
ruka nije tako u skladu s mojim raspoloenjem kao taj djeak. Gle,
gle, pa to je kao srednja laa u crkvi! to se tu zbiva?
Bova za spaavanje, gosparu. Dobio sam nalog od gospara
Starbucka. O, pripazite, gosparu! Bukaporta je otvorena.
Hvala, ovjee! Pred tvojim lijesom razjapila se grobnica!
Gosparu? Mislite li to na bukaportu? Da, da, u pravu ste, ba
kao grobnica!
Nisi li ti tvorac nogu? Pogledaj nije li ovaj badrljak iz tvoje
radionice?
Jest, gosparu! A dre li spone jo dobro?
Pa, prilino! No ti kao da si u isti mah i pogrebnik?
Eto, napravio sam ovo da bude lijes za Queequega, a sada
mi naredie da od lijesa nainim neto drugo!
A reci ti meni nisi li ti pusti lupe bezvjerac koji svuda gura
svoj nos, zabadalo koje jednog dana pravi umjetne noge, drugog
dana lijes za tu nogu, a treeg dana od toga lijesa izrauje bovu za
spaavanje? Ti se, poput bogova, ne dri nikakvih naela, i u sve se
paa i sve izrauje.
Ali bez ikakvih zlih namjera, gosparu: radim da neto
uradim.
Da, da, ba kao bogovi! Nego uj, zar nikad ne pjeva kad
izrauje lijes? Titani
497
su svejednako pjevuili buei kratere za
svoje vulkane, a i grobari u drami pjevue drei lopatu u ruci.
498
A
ti, zar, nikad?
Pjevam li pjevam, gosparu? Pa meni ba i nije do pjesme, a
grobar mora pjevati to mu lopata ne odzvanja svirkom, gosparu! A
pod mojim maljem bruji, pjev odzvanja, posluhnite samo!
To je stoga to je pokrov kao glasnjaa na guslama, pa

497
Po grkoj prii divovi, djeca Urana i Geje. Prev.
498
Aluzija na prizor iz Hamleta. Prev.
584

odzvanja, a sve odzvanja to je uplje! Pa ipak, tesaru, kad u lijesu
lei mrtvac, i onda odzvanja! Jesi li ikad prihvatio nosila kad su lijes
unosili u groblje, pa uo kako je zveknulo kad bi lijes sluajno
udario u vrata?
Vjere mi, gosparu, ja...
Vjera? to je to?
Pa, vjere mi, to je, onako, kako da kaem, samo uzreica, i
nita vie, gosparu!
Hm, hm, nastavi!
Htjedoh samo rei da...
Jesi li ti dudov svilac, to li, da vlastitim nitima prede i tka
mrtvaki pokrov? Pogledaj svoja njedra! Hajde na posao da to prije
zavri, da ne gledam vie tu mrtvanicu!
(Tesar, za sebe.)
Gle odlazi na kasar. Samo to se iznenada pojavi, i ve ga
nema! Ba kao i nevrijeme u tropskim vodama. Rekoe mi da
ekvator prolazi po sredini otoka Albemarle
499
, u skupini otoja
Galpagos. ini mi se, stare, da i tebe sijee ekvator, ravno po
sredini! Uvijek si na ekvatoru, plamti i raspaljuje druge! Opet
gleda ovamo! Hajde, kuino, da zavrimo brzo svoj posao, a ti,
ekiu, kuckaj i udaraj! Tako, hitro i vjeto! Kao stari glazbenik koji
vjeto kucka po cimbalu!
(Ahab, za sebe)
udne li slike, udna li glasa! Eh, stara una kucka i totre po
upljem drvetu! Sad bih mogao zavidjeti i slijepcu i gluhaku! Gle,
lijes je poloen na dva bubnja koja su puna konopa. Opasan je
aljivac taj stari. Tak-tak. Tako se tau i tako izbijaju asovi
ljudskog ia! O, kako li su nestvarne stvari materije! Stvarne su
zapravo samo misli, kojih ne moe odmjeriti! Evo, tu pred mojim
oima nalazi se strani simbol okrutne smrti, a sa dva-tri udarca
ekiem pretvorit e se u znamenje spasa i posljednje nade onih
kojima se ivot nalazi u smrtnoj opasnosti! Bova za spaavanje,
nainjena od lijesa! Moemo li jo dalje izvoditi tu misao? Moe li
biti da je lijes u nekom duhovnom smislu naposljetku samo nekakav
uvar besmrtnosti? O tome mi valja jo razmisliti! Ali ne! Ve sam
tako duboko zagazio u mrak s ove strane zemlje te mi se ona druga,
po naoj teoriji svijetla strana, sada priinja kao neka neizvjesna

499
Sada se zove Isabela Prev.
585

polutama! Ej, tesaru, zar to prokleto lupanje i nabijanje nee nikad
prestati? Idem pod palubu, ali kad se vratim, da nisam vidio nita
vie od te mrtvake rabote! A sada, Pipe, sad emo se o svemu
porazgovoriti! Ti me hrani tako mudrim besjedama i mislima! Ti
kao da iz neznanih svjetova crpe mudrosti i znanja.
586

128. PEQUODOV SUSRET S RAHELOM
Sutradan ugledae velik brod Rahelu, koji je plovio ravno
prema Pequodu i kojem svi krievi bijahu naikani mornarima.
Pequod je sve to vrijeme brzao naprijed. No kad je strani brod na
svojim napuhanim jedrima doao blie, ponosna jedra mahom
splasnue kao izdueni mjehuri zapjenjene vode, i sav ivot na
brodu uas zamrije.
Zle vijesti! Brod nam nosi zle vijesti! proguna starac s
otoka Mana. No prije nego to se kapetan stranog broda, stojei u
svom amcu, s doglasalom u ruci, mogao javiti, zau se Ahabov
glas:
Jesi li vidio Bijelog kita?
Jesam, juer! A jeste li vi nali kakav zalutali amac?
Ahab je jedva mogao utoliti svoje radosno uzbuenje kad je
nijeno odgovorio na to neoekivano pitanje. I as zatim sigurno bi
poao na taj brod da strani kapetan nije zaustavio svoj i odmah se
spustio niz jakovljicu. Nekoliko snanih zamaha veslima, i aklja se
zakvai za kariku sidrenog lanca, te kapetan skoi na palubu. Ahab
je u njemu odmah prepoznao znanca iz Nantucketa, ali ipak ne
bijae nikakva prigodnog pozdravljanja.
A gdje je bio? Nije ubijen! Nije ubijen! povika Ahab
prilazei. Kazuj kako je bilo!
Iz prianja se razabralo da se sve zbilo u kasne popodnevne
sate prologa dana, kad su tri lovaka amca sa stranoga broda
nabasala na itavo jato kitova; amci se otisli u potjeru i tako
odmakli etiri-pet milja od broda. I dok se u privjetrini nastavljala
ljuta hajka, iznenada se iz modre vode pomolila bijela grbina i
glavurda Moby Dicka, i to malo dalje u zavjetrini. Nato se s broda
otisnu i etvrti, priuvni amac u more, da i taj poe u potjeru.
Poslije kratke ali otre hajke u privjetrini (taj etvrti amac bijae
najbri) inilo se da je ta posada najposlije uspjela harpunirati bijelu
grdosiju, ukoliko se straar na jarbolu, koji je poslije o tom priao,
nije prevario. Na velikoj je udaljenosti vidio kako se amac
smanjuje do crne toke, i kako je zatim iknuo uvis bijeli mlaz vode;
nakon toga nije vidio nita vie, pa su po tome zakljuili da je
ranjeni kit, zajedno sa svojim progoniteljima, koji su harpunskim
mrlinom bili vezani uza nj, pobjegao u nepoznatom pravcu, kako se
587

to ee dogaa. Meu kitolovcima zavladala uznemirenost, ali
nipoto uzbuna i zabrinutost, barem ne tada. Na brodu izvjesili
znakove da se amac vrati, a onda se spustila no. Bilo je prijeko
potrebno da brod prihvati ostala tri amca, daleko u privjetrini, prije
nego poe u potragu za etvrtim, u posve suprotnom smjeru. I tako
je taj amac sve do ponoi bio preputen svojoj sudbini, a brod se
jo vie udaljio od njega. Kad je posada ostalih triju amaca
napokon sretno stigla na palubu, razapeli su sva jedra, razapeli i
najmanje prsno jedro i sve preke, i brod je zajedrio za izgubljenim
amcem. U topionici zapalili veliku vatru da bi brodolomcima
posluila kao svjetionik, a polovina posade uspela se na krieve i
pripone te upirala oi u tamnu puinu. Kad je brod stigao do mjesta
gdje su mislili da su posljednji put vidjeli brodicu, brod je stao, te su
sputeni svi amci, da prokrstare puinom. Nakon bezuspjena
traganja brod krenuo dalje, pa se onda ponovno zaustavio, te su i
opet spustili amce u more, i tako se nastavljalo sve dok nije
svanulo, ali izgubljenom amcu ne bijae traga.
Tek to je strani kapetan ispriao tu nesreu, odmah im priopi
zato je doao na njihov brod. Htio je da i Pequod sudjeluje u toj
potrazi, da na udaljenosti od etiri do pet milja plovi usporedo s
Rahelom i da tako ujedinjenim snagama pretrae puinu.
Okladio bih se doapnu Stubb Flasku da se u onom
izgubljenom amcu nalazi eljade koje je navuklo na se kapetanov
najbolji paradni kaput, moda ak i sa satom u depu, jer ovjeku je,
kako se vidi, ba mnogo stalo do toga da ga pronae! Tko je ikad
uo da dva milosrdna broda pou u potragu za izgubljenim amcem,
i to sada kad je lov u jeku! Pogledaj samo, Flask, kako li je blijed,
pogruen i oronuo! Ne, ne, taj ovjek ne trai ni kaputa, ni sata,
ve...
Sin moj, moj roeni sin, nalazi se meu njima! Ako Boga
znate, molim vas, Bogom vas kunem i zaklinjem vapio je strani
kapetan svoju usrdnu molbu, ali je Ahab utio, krut i hladan kao led.
Dopustite mi da na etrdeset i osam sati unajmim va brod, platit
u vam, dobro u vam platiti, ako nema druge, samo na etrdeset i
osam sati, samo na to kratko vrijeme! Morate, morate, oh, vi to
morate uiniti, i vi ete to uiniti!
Njegov sin! usklikne Stubb. O, sina je izgubio!
Zaboravi to rekoh o jaketi i satu! A to veli Ahab? Moramo spasiti
tog djeaka!
588

Noas se utopio, zajedno sa svima ostalima javi se stari
mornar s otoka Mana, koji je stajao iza njih. uo sam, ba kao
to ste svi uli, kako su strano zavijali duhovi tih utopljenika!
Kako se domala pokazalo, bila je nesrea Rahele u poetku
jo i tunija: ne samo da se meu izgubljenom posadom onog amca
nalazio jedan od kapetanovih sinova, nego se u jednoj od drugih
brodica to ih tmurne zgode lova bijahu udaljile od broda, u isto
vrijeme nalazio i njegov drugi sin, i tako se nesretni otac neko
vrijeme kolebao u najstranijoj dvoumici. U tom je odsudnom asu
prvi asnik presjekao vor i odluio onako kako je obiaj kod
kitolovaca u takvim prilikama: kad je vie rasprenih amaca u
opasnosti, valja spasiti najprije veinu. Kapetan je s nepoznata
razloga, koji valja traiti u njegovoj naravi, preutio sve to, pa ga je
tek Ahabova ledena utnja natjerala da spomene onoga djeaka koga
jo uvijek nisu nali. Taj je mali bio jo pravo dijete od dvanaest
godina. Njegov ga je otac, kao ozbiljan i hrabar Nantucketanac
staroga kova, u svojoj prevelikoj roditeljskoj ljubavi, htio jo zarana
upoznati sa svim opasnostima i ljepotama toga zvanja kojemu su on
i svi njegovi od davnine pripadali. I zaista se esto dogaa da
nantucketanski kapetani alju svoje mlaahne sinove u svijet na
putovanje od tri-etiri godine, a pod zapovjednitvom kojega drugog
kapetana, jer ele da na prve dojmove i prva iskustva to e ih stei
njihovi sinovi, budui kitolovci, ne bi tetno utjecala prirodna ali tu
suvina oinska pristranost niti pak pretjerana briga ili strah.
Stranac se sveudilj trudio da skloni i umeka Ahaba, ali je ovaj
ostajao tvrd i uporan kao nakovanj na koji pada udar za udarom a da
se pritom i ne zaljulja i ne pomakne s mjesta.
Neu otii sve dok mi ne obeate da ete mi pomoi! ree
stranac. Uinite ono to biste htjeli da i ja uinim vama u slinoj
prilici. Jer i vi imate sina, kapetane Ahab, premda je jo nejako
dijete pod majinim okriljem, dijete koje slatko sanja kraj toplog
ognjita, vaa nada i utjeha pod stare dane! Da, da, ve vidim,
smekali ste se i pristajete! Potrite, ljudi, da praate!
Natrag! kriknu Ahab. Ni jedne prae da niste dotakli!
A onda nadoda, naglaujui svaku rije: Kapetane Gardiner,
ne pristajem! Ionako sam ve previe vremena izgubio zbog vas!
Ostajte zbogom! Bog vam pomogao, a meni neka oprosti, ali ja
moram dalje! Starbuck! Pogledajte na kompasni sat! Za tri minute
da nema vie stranca na brodu! Na jedra! Istim smjerom!
589

Okrenu lice i naglo sie u svoju kajitu, ne marei vie za
kapetana, koji je kao ukopan stajao na mjestu i zurio za njim oajna
pogleda, ne shvaajui zato je Ahab tako bez objanjenja odbio
njegovu usrdnu molbu. No onda se Gardiner tre i bez rijei pohita
prema ogradi, te skoi, ili, bolje rei, srui se u svoj amac i domalo
se vrati na svoj brod.
Dva broda raskrstie svoje brazde. Jo se dugo vidio strani brod
kako bordia, brodei za svakom crnom mrljom koja bi se pojavila
na puini. Praao je krieve as na jednu, as na drugu stranu,
izdizao se sad navrh vala, sad opet tonuo, a neprestano mu jarboli
bili naikani mornarima, kao tri visoka trenjeva stabla, na kojima,
u kronjama djeaci beru zrele plodove.
Ali po onom kako se brod ovda-onda okretao i zastajkivao na
svome tunom putu, razabiralo se kako je ta laa, sva uplakana od
morske pjene, jo svejednako bez utjehe. Bijae to Rahela to plae
za djecom koje nema.
500


500
U Starom zavjetu (prva knjiga Mojsijeva, gl. 35.) pripovijeda se kako je
Rahela, ki Labanova a ena Jakovljeva, tek pod starost rodila sinove Josipa i
Benjamina. Prev.
590

129. U KAJ I TI
(Ahab se sprema da izie na palubu.
Pip ga hvata za ruku: i on bi s njim.)
Velim ti, djeae, sad ne moe s Ahabom. Ali se blii as
kada te Ahab ne bi elio otjerati od sebe, a ipak bi elio da nisi uza
nj. U tebi, jadni djeae, ima neto to lijei moju boljeticu. Da, da,
osjeam to. Slino se slinim lijei, i u ovoj naoj hajci moja me
bolest snai i krijepi kao najjae zdravlje. Tu dolje zasad ostaj, gdje
e te paziti i dvoriti kao da si kapetan glavom. Da, da, djeae, tu
e sjediti na mome zavrtnjima uvrenom sjedalu, te e i sam biti
zavrtanj u njemu.
Ne, ne, nipoto! U vas tijelo nije cjelovito, gosparu, pa
pustite da vam ja, jadan posluim umjesto izgubljene noge! Stanite
na me, gazite me, gosparu! Ne traim nita vie, samo da budem dio
vas samoga!
O, usprkos milijunima nitavaca i hulja, zbog ovoga
vjerujem u tvrdu vjernost ovjeka, Crnca, ovjeka sumanuta! No i za
njega se kanda moe rei da bol lijei bol, jer zdrava se mis u
njemu opet zaela i ludost mu odgoni i razbija!
Rekoe mi, gosparu, kako je Stubb jednom ostavio malog
jadnog Pipa, ije se kosti sada na morskom dnu bjelasaju, ma kako
mu crna koa neko bila! A ja vas nikad neu napustiti kao to je
njega jadnika napustio Stubb! Ja moram s vama, gosparu!
Ako bude jo govorio tako, Ahab e se pokolebati. Velim
ti, ne moe sa mnom!
O, gosparu, gosparu dobri!
Bude li tako jadikovao, zadavit u te! uvaj se, jer je i
Ahab lud i mahnit! Ti svako malo osluhni, pa e uti bat moje
kotane noge po palubi gdje odzvanja, i znat e da sam tu! A sad
idem! Ruku mi daj! Vjeran si, djeae, kao obodnica kruga svome
sreditu! Tako! Gospod te zauvijek blagoslovio i uvao! i kada
kucne kobni as, dogodilo se to mu drago, Bog neka te zauvijek
spasi!
(Ahab odlazi; Pip stupi korak blie.)
Taj as jo tu stajae, a sad ja na njegovu mjestu stojim, uzduh
isti diem, ali sam. Podnosio bih sad i jadnog Pipa da je tu, ali Pipa
591

nema! Pip! Pip! Bim! bam! bum! Tko je vidio Pipa? Zacijelo je tu
gore. Da vidimo mogu li se vrata otvoriti. to? Ni kljua, ni zasuna,
ni prijevornice, a ipak ih ne mogu otvoriti? To mora da je arolija,
jer mi ree da ostanem tu! Da, da, i jo ree da je ovo privreno
sjedalo moje. Pa dobro, tu u sjesti, pred poprenom gredom
krmenicom, ba po sredini broda, sa svom kolumbom i sva tri vita
jarbola pred sobom! Tu su ponekad, kako priaju stari pomorci,
sjedili za stolom slavni admirali na svojim crnim ratnim brodovima
sa sedamdeset i etiri topa, i primali svoje kapetane i porunike!
Oho! to je to? Epolete! Epolete! Sve se natiskuju epolete! Neka
krui vr, Messieurs! Drago mi je to ste doli, napunite ae,
Messieurs! Eh, udna li osjeaja kad malo Crne kao domain prima
bijelu gospodu, sve u ruhu stajaem, izvezenu zlatnim gajtanima!
Messieurs, ne vidjeste li nekog Pipa, Crne od pet stopa, po izgledu
jadnika i kukavca? Jednom zgodom taj mali skoio s lovakog
amca! Recite mi jeste li ga gdjegod vidjeli! Niste? No, ne smeta,
napunite ae, da pijemo ne u zdravlje, ve na sramotu svih sinjih
kukavica! Neu spominjati nikakvih imena. Stid ih bilo. Stavite po
jednu nogu na stol. Neka se stide sve kukavice! Tiho, tiho! Nad
glavom ujem bat noge bjelokosne! O, gosparu! Gosparu! Tuga me
bije kad hodate nad mojom glavom! Ali tu sam i tu u ostati, ma
brod naletio na greben i ovaj probio podnice, i otrige mi dole u
pohode!
592

130. EIR
Poto je Ahab prokrstario ve sva lovita, sada kao da je
naposljetku kucnuo as da svoga ljutog neprijatelja satjera u kripac,
da ga ulovi i ubije, sa mnogo vie vjerojatnosti, jer se napokon
nalazio posve blizu one zemljopisne irine i duljine gdje mu je
dumanin zadao tu njegovu teku ranu. Sada, poto je razgovarao s
ljudima onog broda koji se dan prije sukobio s Moby Dickom, i
poto se u razgovoru s mornarima mnogih drugih brodova uvjerio da
ta neman demonski ravnoduno unitava svoje progonitelje, bez
obzira na to navaljuju li na nju ili ne navaljuju sad je u oima
toga starca sijevala neka vatra u koju je slab ovjek jedva mogao
pogledati. Kao to polarna zvijezda u dugim arktikim noima, koje
traju est mjeseci, nikad ne trne, ve neumitno blista svojim hladnim
sjajem, tako je sad sjao i lebdio Ahabov cilj u neprestanoj pononoj
tami pred sumornim oima njegovih mornara. Taj je cilj tako
ovladao svima te su bili prisiljeni da sve svoje slutnje i sumnje,
bojazni i strepnje zatome u dubini svoje due i ne odaju ni
najmanjeg znaka.
U tim danima na koje su budui dogaaji ve bacali svoje
zlosutne sjene, u tim danima punim slutnje zamirae svaka
izvjetaena ili prirodna radost. Stubb se nije ni trudio da izazove
smijeh, kao to ni Starbuck nije vie mario da prikrije osmijeh to je
lebdio oko njegovih usana. Kao da su se sve radosti i boli, nade i
strepnje smljele i satrle u najsitniji prah i prainu u okovanoj stupi
Ahabove eljezne due. Ljudi su poput strojeva nijemo promicali
palubom, uvijek svjesni da ih posvuda prate Ahabovi despotski
pogledi.
No da ste Ahaba mogli pomno promatrati u asovima potajne
iskrenosti, kad je mislio da je sam i da ga prati pogled samo jednog
ovjeka, onda biste vidjeli kako te iste oi, kojih se tako plaila
itava posada, zaplaeno poniu pred nedokuivim Parsovim
pogledom, ili barem kako taj pogled nekako neobjanjivo djeluje na
Ahaba. Mravi je Fedallah sada poeo bivati jo udnovatijim,
obuzimala ga udna drhtavica i neoekivano ga proimala hladna
jeza, te su svi u njega pogledali nekako sumnjivo, u nedoumici ne
znajui je li on zaista smrtnik od krvi i mesa, ili je samo drhtava
sjena koja lazi po palubi, sjena nekakva nevidljiva tijela. I ta je sjena
593

uvijek bila prisutna. Jer za Fedallaha nikad se nije pouzdano znalo
silazi li barem nou pod palubu da se odmori i otpoine. Sate bi i
sate stajao tako nepomian: nikad da se samo i nasloni a kamoli da
sjedne, i njegove mrke, iznurene, a ipak ive oi kao da su jasno
govorile: Mi stojimo na strai, bez sna i bez poinka.
A u koje god bi doba dana ili noi mornari doli na palubu,
ugledali bi pred sobom Ahaba kako stoji ili u svojoj uobiajenoj
buotini, ili kako ravnomjernim korakom eta tono odreenim
pravcem, od glavnog do krmenog jarbola, ili pak sa eirom
namaknutim na oi stoji nasred tambua, sa zdravom nogom na
gornjoj stepenici, kao da e sad zakoraiti na palubu. Stajao je tako
sve te dane i noi, nepomino i ne silazei u kajitu da prilegne, te
mornari nisu nikad znali jesu li mu oi pod onim irokim obodom
sklopljene ili pak budno prate kretanje prisutnih. Stoji tako, a sati se
toe, ali on ne mari za noni hlad i vlagu, i kapi rose cijede se s
ukruena eira i kabanice. Vlagu koja mu se nou upijala u odijelo
sasuilo bi na njemu sutradan sunce, i tako je dan na dan i no na
no provodio na palubi i nije vie ni silazio u kajitu: to god bi mu
odande trebalo, po to bi nekoga slao onamo.
I jeo je pod vedrim nebom, to jest samo svoja dva obroka:
doruak i ruak, a veere ni da okusi. Ni brade nije podrezivao, pa
mu je rasla tamna i zamrena, poput iupana korijenja izvaljena
stabla to jo vegetira iako je kronja ve uvenula. No premda je sve
svoje vrijeme provodio na strai na palubi, a i Pars neprekidno bdio
neumoran i tajanstven, ipak ta dvojica nisu kanda nikad meu
sobom razgovarala, osim nakon dugih stanki, kad je to bilo potrebno
s kakva nevana razloga. Iako se inilo da ih potajno zdruuje neka
mona arolija, ipak izvana, posadi punoj potovanja, bijahu kao
dva suprotna i golemom daljinom rastavljena pola. Ukoliko bi po
danu i izmijenili nekoliko rijei, po noi bi obojica zanijemjela kao
zaliveni, pa ni slovca da prozbore. Stoje sate i sate pod zvjezdanim
nebom, u mrtvoj tiini. Ahab u tambuu, Pars kod glavnog jarbola,
daleko jedan od drugoga, ali ipak piljei jedan u drugoga, i kao da
Ahab u Parsu nazire svoju ispruenu sjenu, a Pars u Ahabu vidi
svoje naputeno tijelo.
No ipak, kako se svakog dana, svakog sata i svakog asa
obraao podinjenima izdajui im zapovijedi, Ahab u biti bijae
kanda neovisan gospodar, a Pars samo njegov rob. Ali uza sve to
inilo se da su obojica zapregnuta u isti jaram i da ih naprijed goni
594

neki nevidljivi tiranin, goni njih dvojicu, slabu sjenu i vrsto tijelo
uz koje se sjena prilijepila. Bio taj Pars kakav mu drago, ipak je
itavu okosnicu i rebra inio jaki Ahab.
Tek to bi se prvi blijedi trak zore pojavio, odjeknuo bi Ahabov
metalni glas: Straa na jarbole! i po cio dan, sve do smiraja i
sumraja, i jo dugo poslije, odzvanjao bi taj isti glas kad god bi
kormilar udarao u zvono. Vidite li to? Motrite otro! Otro!
No tri-etiri dana nakon susreta s tunom Rahelom koja je
traila svoju djecu, i poto jo nigdje nije bio opaen nijedan mlaz,
sumanuti starac kao da je posumnjao u vjernost svoje posade,
odnosno u najmanju ruku u pouzdanost svih svojih momaka, osim
svojih poganskih harpunaa, te je kanda ak sumnjao ne zatvaraju li
moda i sami njegovi asnici Stubb i Flask hotice svoje oi pred
onim za im on tako udi. No ako je zaista i sumnjao, ipak nije
govorio o tome, premda im je to znao natuknuti svojim dranjem.
Ja u prvi ugledati kita! ree Ahab. Jest, sam Ahab
mora da dobije zlatnik!
I svojim rukama oplete jedan ko burinom
501
i naredi jednome
mornaru da se popne na velejarbol i da na vrhu privrsti jolau
502
.
Zatim prihvati provueni teklac s oba kraja. Za jedan kraj privrsti
koaru, dok je za drugi pripremio klin, da ga privrsti o razmu
obodnice. I tada, drei jo uvijek jedan kraj ueta u rukama i stojei
kraj klina, preletje oima po svojim ljudima, promotrivi sve
jednoga po jednog, i zaustavljajui pogled dugo na Daggoou,
Tashtegu i Queequegu, ali izbjegavajui Fedallaha. Zagledavi se s
povjerenjem u svoga prvog asnika, ree:
Dohvati konop, gosparu, u tvoje ga ruke stavljam, Starbuck!
I rekavi to smjesti se u ko i zapovjedi da ga povuku gore na
njegovo sjedite. Starbuck je na kraju osigurao ue, i nakon toga
ostao uza nj. Tako je Ahab, drei se jednom rukom vrnog
nastavka
503
, gledao u daljinu, milje i milje naprijed i natrag, nadesno
i nalijevo, jer je s te velike visine mogao obuhvatiti itavo obzorje.
Kad neki mornar radi visoko u snasti, gdje nema pravog
uporita za noge, pa kad ga tako pomou jolae izvuku navrh
jarbola, onaj slobodni kraj ueta, omotan oko kakve bitve ili klina,

501
Vrsta ueta na brodu. Prev.
502
Vrsta koloturnika. Prev.
503
Produetak jarbola. Prev.
595

predaje se na posebno uvanje jednome od ljudi na brodu. Jer u
takvu zamrenu spletu opute i vrvi
504
ne moe se uvijek nepogreivo
razlikovati s palube koji se kraj odnosi na koje ue, a kako se na
palubi svakih nekoliko minuta ti krajevi konopa razvezuju, to bi se
lako moglo dogoditi da se kobnom pomutnjom razvee i taj konop, i
tako bi onaj ovjek gore, da ga ne uva posebna straa to stoji kraj
njegova ueta, proletio zrakom i pljusnuo u more. I stoga Ahabov
postupak nije bio nimalo neobian. No udno je bilo samo to to je
ba Starbucka izabrao za svoga uvara, upravo njega koji se bio
usudio protusloviti mu i oprijeti se njegovim odlukama, a uz to
jednoga od onih na koje je pomalo sumnjao da im ba nije previe
stalo do njegova cilja. Bilo je udno to je ba toga ovjeka odabrao
za svoga uvara, i svoj ivot na milost i nemilost povjerio upravo
onome u koga se nije sasvim pouzdavao.
Nije prolo ni deset minuta to su Ahaba prvi put izdigli na
njegovo visoko sjedite, kadli jedan od onih crvenokljunih grabljivih
morskih sokola koji po tim geografskim irinama tako esto salijeu
kitarske brodove i uznemiruju mornare na jarbolima, poe klikui i
pitei strelovito i krivudavo kruiti Ahabu oko glave. Zatim se vinu
oko tisuu stopa u visinu, te se opet stade sputati u spiralama i
ponovno zakrui Ahabu oko glave.
No Ahab je ukoena pogleda zurio u daleko i zamagljeno
obzorje te nije ni opazio grabljivice, a niti bi se tko drugi osvrtao na
to da se sluajno naao u blizini, jer takvi prizori nisu rijetkost na
brodovima. Ali tih je dana svaki mornar u svakoj sitnici vidio neto
znaajno, i sve mu je na neto slutilo.
uvajte eir, gosparu! odjednom zavika mornar
Sicilijanac, koji je drao strau na krmenom jarbolu i stajao iza
Ahaba premda poneto nie od njega, te je njih dvojicu razdvajala
samo uska ali duboka provalija.
No uto se ve spustilo suro krilo i zastrlo starcu oi: kukast
kljun kljucnu mu po glavi, i crni soko zaklikta te sa svojim plijenom
u pandama sunu uvis i die se nebu pod oblake.

504
Sva ueta kojima su oputani i pripeti jarboli, sohe, krievi, kosnik itd., a koja
ne prolaze kroz kolute, zovu se oputa. Sva pomina ueta, koja su provuena kroz
koloturnike, a koja za vrijeme kretanja jedrilja teku po kolutima, nazivamo vrv.
Prev.
596

Oko Tarkvinija
505
triput je kruio orao, odnio mu kapu s glave i
opet je vratio, a Tanaquila, Tarkvinijeva ena, ree na to da e joj
mu postati rimski kralj. Ali samo zbog injenice to je orao vratio
kapu, smatrao se taj predznak dobrim znamenjem. Ahabov eir nije
nikad vraen: morski je soko odletio sa svojim plijenom daleko
naprijed pred pramcem, dok ga nije sasvim nestalo. A u tom asu
vidje se neka nejasna mrljica kako s one silne visine pada u more.

505
Tarquinius Priscus (616.-578. pr. Krista), peti rimski kralj. Njegovu enu
Tanaquilu smatrali su proroicom. Prev.
597

131. PEQUOD SUSREE RADOST
Uporni je Pequod svejednako plovio, burni valovi i dani
prolazili, a ona mrtvaka bova za spaavanje sveudilj se lako njihala,
kadno se u daljini pojavi brod, tunom ironijom okrten imenom
Radost. Poto se brod pribliio, svi su pogledi bili uprti u njegove
debele grede, zvane statve, koje na nekim kitarkama prelaze preko
kasara u visini od osam do deset stopa, a slue da pridravaju
rezervne, neopremljene i oteene amce.
Na tim smo gredama vidjeli polomljena bijela rebra i slomljene
daske nekadanjeg amca i kroz tu smo olupinu gledali kao kroz
oljuten i raskliman konjski kostur kojemu se izblijedjele kosti
sablasno bjelasaju.
Jesi li vidio Bijeloga kita?
Pogledaj samo! odvrati kapetan upalih obraza, koji je
stajao naslonjen o razmu, te doglasalom pokaza na razbijeni amac.
Jesi li ga ubio?
Jo nije skovan harpun koji e njega ubiti! odgovori
stranac i turoban pogled svrnu na visaljku to se zaokruila na
palubi. Toj su visaljki mornari u tiini zaivali krajeve.
Nije skovan? usklikne Ahab i dohvati Perthov harpun s
njegova leaja. Vidi li ovo, ti iz Nantucketa? U ovoj ruci drim
njegovu smrt! U krvi i munjini kalio se ovaj elik, i kunem se duom
i tijelom da u ovo ljuto eljezo triput zarinuti u najosjetljivije i
najbolnije mjesto iza njegove peraje, gdjeno kuca bilo njegova
ivota!
Onda neka ti Gospod bude na pomoi, stare! Vidi li ovo?
i pokaza na visaljku. Sahraniti mogu samo jednoga od
petorice valjanih momaka, koji su jo juer bili zdravi i veseli, ali
mrtvi prije nego to se unoalo. I samo toga jednog mogu sahraniti,
jer drugi su bili sahranjeni prije nego to su umrli! Brod tvoj plovi
nad njihovim grobom!
A zatim se okrenu, te e svojim ljudima:
Jeste li zavrili? Stavite dasku na ogradu! Poloite tijelo na
dasku! Tako, a sad... O, Gospode i uzdignutih ruku prie mrtvom
tijelu neka uskrsnue i ivot...
Jedra uvjetar! Usmjeri naprijed! grmnu Ahab, i njegov
glas prosijee zrak, kao da je grom nebo proparao.
598

Ali ma kako se naglo Pequod okrenuo, ipak ga je zaprsnuo i
dohvatio pljuskac kad je mrtvo tijelo pljusnulo i zaronilo u more:
osuo se prsak po korabu, prsak sablasnog krtenja.
Kad je Ahabov brod kliznuo podalje od Radosti, ukaza se na
krmi mrtvaki plovak za spaavanje.
Hej, ljudi, pogledajte onamo! zaori zlosutan glas iz
pravca njegove brazde. Hej, vi stranci, zaludu vam je bjeati
ispred naega tunog pogreba: okrenuli ste nam krmu da nam
pokaete svoj lijes!
599

132. SI MFONI J A
Vedro se nebo modrilo kao elik. U tome azurnom plavetnilu
stapalo se nebo s morem, i obzorje se gubilo, te bi ga jedva mogao i
nazrijeti, samo je sanljivi uzduh bio prozraan i blag, kao pogled
ene, a more, nabreklo od snage i jedrine, disalo dugim, vrstim
zamasima svojih uzbibanih valova, snano kao Samsonove
506
grudi u
snu.
Tu i tamo u visini leprala krilaca, bijela poput snijega krilaca
sitnih, neokaljanih ptica: bijahu to njene misli enske atmosfere; a
dolje, u modrim dubinama, prolazili golemi levijatani, morski psi i
sabljari: bijahu to prkosne, buntovne i krvnike namisli mukog
mora.
Premda je postojao taj unutarnji kontrast, izvana se ta razlinost
oitovala samo u sjenama i odrazima, te su more i atmosfera ipak
bili jedno. Samo su se, da tako kaemo, po rodu razlikovali.
Visoko gore, poput veliajnog cara i kralja, sunce kao da je
vjenavalo gordo more s blagom i prozranom atmosferom. A na
crti to opasuje obzorje, blago i plaljivo treptanje, kakvo se
najee opaa ovdje na ekvatoru, oznaavalo je strasno, drhtavo
povjerenje, ljubavnu strepnju, u kojoj jadna nevjesta poklanja svoja
njedra.
Ahab vrst i neumoran stajao u blistavoj vedrini mladog jutra,
stajao kao prikovan, lica bolno izborana i namrtena, divlje odluan
i uporan, a oi mu se arile poput eravice, zapretane ispod pepela
ohladnjela ognjita. Stojei tako die isprepucalu obrazinu svoga
starakog lica i zagleda se u prekrasno djevojako elo nebesko.
O, besmrtna mladosti i nevinosti nebeskog plavetnila!
Nevidljiva krilata bia to veselo lepeu posvuda oko nas! O slatko i
mazno djetinjstvo zraka i nebesa! Nimalo niste marili za
nerazmrsivo klupko bola koje se grilo u srcu starog Ahaba! Tako
sam i ja gledao malu Miriam i Martu, vile nasmijanih oiju, kako
bezbrino skakuu oko svoga starog oca i kako se igraju vijencem
oprljene kose koja raste na rubu ugaena vulkana njegova mozga.
Iziav polako ispod tambua, Ahab prijee preko palube na
drugu stranu, te se zagleda u more: vidje kako sjena u vodi tone sve

506
Samson jakota o kojem se pripovijeda u Bibliji. Prev.
600

dublje i dublje to se vie trudi da pogledom dokui bezdano dno.
Ali blagovonje onoga zaaranog zraka kao da je naas ublailo rak-
ranu to mu je izjedala srce i rastakala duu. Taj blag i mio lahor, to
radosno nebo, najposlije ga zahvatie i pomilovae. Kruti svijet,
maehinska zemlja koja ga je tako dugo bila okrutnou, sada kao
da je ovila svoje ruke oko njegova prkosnog vrata, te kao da nad
njim roni suze radosnice, kao nad ovjekom koji dodue tvrdoglavo
luta po bespuima, ali ga jo ipak moe privinuti na svoje grudi,
spasiti ga i blagosloviti. Ispod Ahabova zguvana eira kanu suza u
more i moda cio Pacifik nije u tom asu krio u sebi veeg blaga do
te kapi emera i bola.
Starbuck je vidio starca, vidio kako se teko naslanja na
ogradu, i njegovo je vjerno srce u tom asu kanda ulo neizmjerno
bolno jecanje to se izvijalo iz sredita te radosne vedrine naokolo.
Pazei da ga se ne dotakne i da sam ostane nezapaen, ipak mu se
priblii i stade do njega.
Ahab se okrenu.
Starbuck!
Gosparu?
O, Starbuck! Blag vjetri pirka oko nas, a nad nama je nebo
tako vedro i spokojno. Bijae ba takav dan, upravo tako divan kao
dananji, kad sam ubio svoga prvog kita, ja, djeak-harpuna od
osamnaest ljeta! Davno je to bilo, etrdeset je odonda ljeta!
etrdeset dugih godina neprestanog kitolova. etrdeset ljeta
oskudice, opasnosti, nevremena i oluja! Punih etrdeset godina na
nesmiljenom moru. Ve je etrdeset godina to je Ahab napustio
mirno kopno, etrdeset godina ratuje protiv jezivih morskih
bezdana. Da, da, od tih etrdeset ljeta nisam ni tri godine proveo na
kraju. Kad se samo sjetim toga ivota kojim sam ja ivio, oajnog
samovanja i zajaene usamljenosti u kojoj kapetan mora ivovati, a
koja proputa samo poneki traak i daak miline sa zelenog kopna!
O, teka li i preteka tereta, o, pusta li robovanja i tlake kapetana
koji zapovijedaju brodom! Kad se samo sjetim svega toga, onda mi
postaje jasno da sam sav taj jad i emer samo nasluivao i da ga tek
sada osjeam u svoj njegovoj beznadnosti! etrdeset godina hranio
sam se tvrdim i slanim zalogajima, ba kakva je bila i duevna mi
hrana! Dok je i najvei siromah ondje, na kraju, mogao svakog dana
ubirati zrelih plodova sa stabla i pojesti kriku svjeeg kruha, dotle
sam ja lomio i griskao korice pljesnive galete! Mora i oceani dijelili
601

su me od mlade ene s kojom sam se vjenao kada sam ve bio
prevalio pedesetu, a sutradan sam otplovio prema Cape Hornu,
ostavivi gotovo netaknutu branu postelju! ena? Moja ena? Bolje
rei udovica kojoj mu jo ivi! Uinih jadnu djevojku udovicom
kad je uzeh za enu, Starbuck! S kojim li je pomamnim bijesom i
ludom mahnitou Ahab sputao u more svoj amac, tisuu puta, i
uvijek drhtao kao u ognjici i izgarao u vatri uzbuenja, u ludoj hajci
za svojim plijenom, i bio vie nalik na demona nego na ovjeka! Da,
da, kako li je glup bio etrdeset godina, kako li je lud bio Ahab,
kakva jadna stara luda! emu hajke, borbe i nadmetanja? emu taj
napor, trud i upinjanje, te moja ruka umalo to nije usahla drei
kormilo, gaajui harpunom, udarajui kopljem? Da li se Ahab time
obogatio, je li stoga postao bolji? O, pogledaj, Starbuck! Zar nije
nepravedno i okrutno to je Usud htio da mi strana neman odnese
jednu nogu, meni koji sam se ve toliko pogrbio pod pretekim
teretom? Makni mi s ela upave sjedine to mi padaju na oi, jer ne
vidim dobro, te bi tko mogao jo pomisliti da plaem! Takve su
sjedine mogle izrasti samo iz pepela! Jesam li zbilja tako star, tako
strano star, Starbuck? Osjeam samrtnu slabost i iznemoglost i kao
da teturam i glavinjam, nalik na Adama koji pogrbljen posre pod
bremenom mnogih stoljea to prohujae od propasti raja
zemaljskog. O Boe, veliki, milostivi Boe, daj da mi srce svisne i
mozak prsne! O, koje li sprdnje, rugla i rugobe to je moja kosa
pobijeljela! Zar sam se dovoljno nauio zemaljskih radosti i slasti da
sam sada sjedinama ovjenan i da izgledam i da se osjeam tako
nepodnoljivo starim? O, prii, Starbuck, prii blie! Pusti da se
zagledam u oi ovjeka, jer je to bolje nego gledati u more ili u
nebo, bolje nego gledati u Boga! Tako mi zelenila roenih poljana,
tako mi vatre na domaem ognjitu, to je, o ovjee, arobno
ogledalo! U tvom oku odrazuje se slika moje ene i moga djeteta!
Ostaj na brodu, Starbuck, ostaj na brodu kada igom sudbine
oigosani Ahab zametne hajku za Moby Dickom! Neu da dijeli
moju sudbinu, ne, samo to ne! Neu da te nestane, jer u tvojim
oima sja slika moga doma!
O, moj kapetane, kapetane, plemeniti stare u ijim grudima
bije hrabro srce! Zar se ba moramo hvatati ukotac s tom prokletom
ribetinom? Doi sa mnom! Bjeat emo iz tih smrtonosnih voda, i
kui se vratiti! I Starbuck ima enu i dijete, darove svoje mladosti,
kao to su i tebi ena i dijete darovi tvoje ljubavlju proete starosti!
602

Bjeimo, bjeimo, Ahabe! Daj da jo ovog asa zabrodimo drugim
smjerom! O, moj kapetane, kako li bi brod veselo sukao puinom, a
jedra se njegova ponosno nadimala od puste elje da to prije
ugledamo stari na, dobri Nantucket! Mislim, gosparu, da i tamo u
Nantucketu ima isto ovakvih blagih i vedrih dana.
Da, ima ih. I ja sam ih proivljavao, u ljetna jutra! Da, da,
sad mu je vrijeme da iza ruka malo prodrijema, a zatim se sinak
budi, bacaka se i vrcka, sjeda na postelju, a njegova mu majka pria
o meni, o meni starcu-kanibalu koji plovi puinom dalekih mora, ali
e se opet vratiti i njihati ga na svojim koljenima!
Eh, takva, ba takva je i moja Mary! Obeala mi da e moga
sinia svakog jutra odnijeti gore na breuljak, da prvi ugleda kako
se na dalekom obzorju bjelasaju jedra oeva broda! Da, da, dosta je
bilo, neemo vie! Kui se sad vratimo, u Nantucket! Hajde,
kapetane, proraunaj kurs, pa da pramac usmjerimo put zaviaja!
Sinak tvoj ve eka na prozoru, a moj na breuljku!
No Ahab odvrati pogled. Strese se kao ogoljela voka i zbaci sa
sebe posljednji sagnjio i smeuran plod.
to je to bezimeno, nedokuivo, neto nadzemaljsko to se
nada mnom stee i gri, i kao okrutna ruka nevidljiva gospodara i
despota vlada nada mnom, te unato svoj ljubavi i prirodnim
enjama, ekam i vrebam, u svako doba, spreman na borbu,
spreman da u ludoj smjelosti uinim ono na to se po svojoj prirodi
nikad ne bih usudio, niti bi mi srce dopustilo da uinim! O, Ahabe,
Ahabe, jesam li to ja, Gospode, koji die i upravlja ovom mojom
rukom, ili tko je to? No ako se veliko Sunce ne pokree svojom
vlastitom snagom, ako je samo sluga neba, a ni jedna se zvijezda ne
mie s mjesta ako je ne pokrenu neke nevidljive sile, kako je onda
mogue da to malo ljudsko srce bije, da taj jadni ljudski mozak
misli, ukoliko sm Bog ne pokree to srce, ne pokree taj mozak i
ne pokree taj ivot, sm Bog, a ne ja? Tako mi nebesa, ovjee, mi
se na tom svijetu vrtimo poput vitla na palubi, a Sudbina je poluga! I
sve to vrijeme nebo se modro osmjehuje nad bezdanim morem.
Pogledaj tu tunu s dugim perajama! Tko li je naui da progoni i
hvata tu sitniju ribu morsku lastavicu? Kamo dospijevaju ubojice,
ovjee? Tko li e suditi i presuditi kad i samog suca odvlae pred
sud? No blag povjetarac arlija i lahori, nebo se smijei blagom
modrinom, a zrak sada miri slatkim dahom netom pokoenih dalekih
livada! Tamo su negdje na padinama Anda pokosili travu na livadi,
603

Starbuck, i kosci sad poivaju i spavaju na svjeem sijenu, na
unaviljenim otkosima. Spavaju? Eh, da, ma kako marno kosili i u
plastove sadijevali, najposlije emo svi spavati pod ledinom.
Spavati? Da, da, Starbuck, spavat emo i hrati kao odbaene kose i
srpovi, zaboravljeni lani na strnitu!
Ali se asnik nekamo tiho oduljao, od oaja blijed kao mrtvac.
Ahab prijee preko palube, pa se s druge strane broda zagleda u
puinu, no asom protrne i zadrhta kad ugleda u vodi odblijesak
neijih oiju koje su ga gledale. Fedallah stajao nepomian,
naslonjen na istu ogradu.
604

133. PRVI DAN HAJ KE
Kad je te noi, za druge strae, stari kao to je ponekad
obiavao stupio na palubu i polazio prema svojoj buotini,
odjednom se trgnu te divlje die glavu, udiui morski zrak, kao to
pametan brodski pas uzbueno njuka sve oko sebe kad se brod
pribliava kakvu barbarskom otoku: Ahab ree da se po svoj prilici
negdje u blizini nalazi kit. Zamalo su i svi ostali mornari na strai
mogli osjetiti onaj udni vonj koji se ponekad osjea ve onda kad
uljeura plovi jo na velikoj udaljenosti od broda. I nitko se od
mornara nije nimalo udio kad je Ahab naredio poto je pogledao
kompasnu iglu i bacio pogled na vjetrenicu
507
, te izraunao to je
tonije mogao odakle dopire taj miris da se izmijeni pravac kojim
brod plovi i da se skrate jedra.
Kad je svanulo, pokazalo se da su mu zapovijedi bile sasvim na
mjestu, jer se na puini ukazala odulja kao ulje glatka povrina to
se protezala ispred broda, a to je sa svojim namrekanim rubovima
bila nalik na onu metalnu glatkou usred mora koja se pojavljuje
prije plime ili oseke ili na uu kakve duboke i brze rijeke.
Straa na jarbole! Svi na palubu!
Daggoo je trima polugama, kao toljagama, stao udarati i
bubnjati po krovu katela, te je ta tutnjava i grmljavina budila
mornare kao zvuci truba na Sudnji dan, jer su u tili as istrali iz
potpalublja, neodjeveni, nosei odijeu u rukama.
Vidite li to? viknu Ahab, okrenuvi lice prema nebu.
Nema jo nita! Nita, gosparu! odjekivali glasovi s
vrhova triju jarbola.
Razapni vrnjae i sljemenjae, i sva letna jedra! Poto su
jedra bila razapeta, Ahab podie uvoj na konopu to je sluio da
njega njime podiu na vrh velejarbola, i poslije nekoliko asaka ve
su ga dizali. Ali tek to je prevalio dvije treine svoga zranog puta i
pozorno pred sobom promotrio kroz vodoravnu prazninu izmeu
konog i gornjeg jedra, najedanput se poput galebova krika razlijee
njegov glas:
Eno ga gdje mlaza! Tamo mlaza! Grbina mu kao snjeni

507
Plamenac, rukavac, zastavica na vrhu jarbola koja oznauje smjer vjetra.
Prev.
605

humak! To je Moby Dick!
Usplamtjeli i zagrijani poklikom koji su kanda istodobno
prihvatila sva tri straara, ljudi pojurie palubom te se poee verati
po snasti da to prije ugledaju slavnog kita kojega su ve tako dugo
progonili. Uto su i Ahaba ve izdigli na njegovo visoko sjedite, za
nekoliko stopa iznad ostalih straarskih mjesta. Tashtego je stajao na
rejama konog nastavka, te je Indijaneva glava bila u istoj razini s
Ahabovim petama. Iz te visine mogao se vidjeti kit na udaljenosti od
nekoliko milja pred pramcem: na svaki udar mora zabljesnula bi
visoka grbina, a tihi je mlaz ravnomjerno ikao uvis. Praznovjernim
mornarima bijae kao da su to oni isti beumni mlazovi koje su
gledali u mjeseinom obasjanim noima kad su plovili Atlantikom i
Indijskim oceanom.
Zar nitko od vas prije mene ne ugleda njegova mlaza?
dovikivao Ahab straarima i ostalim mornarima koji su se oko njega
penjali po brodskoj snasti.
Vidjeh ga gotovo istog asa kad i vi, gosparu, i odmah sam
se oglasio! ree Tashtego.
Nisi ga vidio istog asa, ne, i zlatnik pripada meni! Sudbina
ga je meni dosudila! Nitko drugi osim mene nije mogao prvi
ugledati Bijelog kita! Eno ga gdje mlaza! Eno ga gdje mlaza! I opet!
Eno tamo! vikao Ahab, a otegnuti mu krikovi podrhtavali prema
trajanju pojedinih mlazova. Sad e zaroniti! Sputaj letna jedra!
Uberi vrnjae i sljemenjae! Tri amca, spremna! Starbuck, ne
zaboravi, ti ostaje! Tebi preputam brod! Kormilaru, prihvati!
508

Tako, a sad dri! Eno, hoe da zaroni! Ne, ne, samo udara repnom
perajom oko sebe. amci, spremni? Sputaj! Sputaj me, Starbuck,
bre, bre! I Ahab zrakom kliznu dolje na palubu.
Pliva ravno u zavjetrinu, gosparu! podviknu Stubb.
Zamie nadesno! Jo nije mogao ugledati na brod!
uti, ovjee! Pripravni za prae! Vraaj kormilo! Praaj! U
amce!
Ubrzo svi amci, osim Starbuckova, pljusnue u more, i zaas
se razapee jedra, a lopatice hitro zaveslae, uskopae puinu
kratkim, snanim zaveslajima, u zavjetrinu, s Ahabom na elu.
Fedallahove oi sablasno zasvijetlie odbljeskom smrti, usta mu se

508
Zapovijed da se pramac okrene vjetru. Suprotna zapovijed glasi: otpadaj!
Prev.
606

iskrivie u stranom gru.
Kao tihe koljke Nautilusa
509
laki su pramci sjekli puinu, ali su
se samo polagano primicali dumanskoj nemani. to su joj se vie
pribliavali, ocean bivao sve tii i ravniji, kao da je prostro sag po
svojim valovima: mirno se sterao kao iroko polje u podnevnom
suncu. Najposlije zadihani hajka doe tako blizu svojoj prividno
bezazlenoj rtvi te se itava grbina, koja se caklila i bjelasala, jasno
raspoznavala kako klizi puinom kao osamljen kakav otok, optoen
pjenuavim zelenilom ustreptalih valia. Ahab je vidio duboko
urezane bore koje su se verugale po lako ispupenom elu. Daleko
pred tim snjenobijelim golemim elom, na mekom sagu vode,
sterala se bijela ljeskava sjena, praena skladnom igrom valia. A
straga, modre se vode slijevale i mijeale u nemirnoj uvali ravne
brazde, kojoj su na rubovima skakali i poigravali blistavi mjehuri to
su se brzo rasprskavali na dodir lakih noica stotina raskliktalih
ptica koje su se naizmjence sputale i uzlijetale i rasipale po moru
svoje lako perje. I kao to iz obojena trupa kakve galije stri vita
kopljaa, tako je i Bijelom kitu iz leine virila tanka prepukla motka
nedavno zabodenog koplja, a ovda-onda poneka od onih ptica koje
su u gustim jatima nad grdosijom kruile poput lebdeeg baldahina,
spustila bi se na tu kopljau i njihala se tiho i saneno, dok bi joj
dugo repno perje potitravalo kao zastavica.
Neka draest i milina, neka krepkost i slatkoa odmora u brzini,
zaodijevala kita to je klizio puinom. Ni onda kad je Jupiter, u liku
bijela bika, ugrabio Europu i s njome odmicao morem, dok se ona
drala njegovih draesnih rogova, a on iskosa, zaljubljenim oima,
pogldao ljepojku i bajnim povrjem brzo plovio ravno prema
branom leaju na Kreti
510
ni sm Jupiter, Bog nad svim
bogovima, nije po svojoj draesti nadmaio velianstvenoga Bijelog
kita kad je onako boanski klizio puinom.
Sa svih strana milovali ga njeni vali i zaostajali onda za njim
eznutljivo i daleko, a on plovio dalje, gord, veliajan, oaravajui
sve one koji su ga gledali. Koje udo to se nalo lovaca koji su se
usudili zametnuti hajku i uhvatiti se s njim ukotac, zaneseni i
obmanuti svom tom blagou i milinom, ali su se ubrzo kobno

509
Nautilus vrsta koljkaa iz roda Cephalopoda. Prev.
510
Grka pria kazuje kako se Europa, ki kralja fenikoga, s drugama igrala na
obali, pa doao Zeus u obliju bika, ugrabio je te s njome preko mora umaknuo na
Kretu. Prev.
607

uvjerili kako je sav taj tobonji mir samo ruho kojim se zaodjela
strana oluja. Ali ti, mirna, zanosno mirna velja ribo, svejedno
plovi i vara oko koje te prvi put gleda, mirno plovi i ne mari za
sve one rtve koje si prije toga zaarala i unitila.
Tako je kroz blage tiine tropskoga mora, izmeu valova to od
pusta zanosa nisu kanda ni zapljuskivali, dostojanstveno plovio
Moby Dick, sveudilj kratei pogledu svu strahotu svoje zaronjene
tjelesine i potpuno sakrivajui razjapljenu grozotu svojih eljusti.
No ubrzo se poe iz vode izdizati prednji dio njegove trupine, i
naas se itava mramorna tjelesina zgrbi u visoku luku, poput
Prirodnog mosta
511
u Virginiji, i prijetei mahnuv repnom perajom
po zraku kao zastavom, veliko se botvo tako pokaza ljudskom oku,
a onda zaroni i nestade. Bijele morske ptice jo su dugo kruile nad
uzburkanim vrtlogom to ga je ostavio za sobom, sputale se nad
samo povrje i eznutljivo i u dvoumici leprale svojim krilima.
Uzdignutih vesala i na dno poloenih lopatica, s jedrima
nasumce preputenim strujama vjetra, tri su amca sada tiho i
pritajeno klizila, ekajui da se Moby Dick opet pojavi.
itav jedan sat! ree Ahab, koji je stajao kao ukopan na
krmi svoga amca. Pogled mu se otimao u daljine, povrh mjesta
ispod kojeg je ribaka nestalo, lutao u modrine i pusta prostranstva u
zavjetrini. No to je potrajalo samo asak, a onda je opet zaagrenih
oiju zvjerao na sve strane, kao da e obuhvatiti itavo vodeno
obzorje. Vjetar opet potee, more se ganu, usplahiri, zatalasa.
Ptice! Ptice! uskliknu Tashtego.
U dugom nizu, kao to lete aplje, letjele ptice prema Ahabovu
amcu, pa kad mu dooe nadomak, poee leprati nad vodom i
neprestano kruiti i izvijati radosne krikove, pune oekivanja.
Njihove su oi otrije od ljudskog pogleda. Ahab nije mogao jo
nita razabrati u moru. A onda najedanput, kad se dublje zagledao u
vodu, opazi u pustoj dubini neku bijelu ivu mrlju, ne veu od bijele
lasice, vidje kako se udesnom brzinom die i postaje sve vea, a
onda se obrnu, i tada su se jasno razabrala dva duga, svinuta niza
bijelih i blistavih zuba koji su sve vie izranjali iz morske dubine.
Bijahu to razjapljena usta Moby Dicka i svedene mu eljusti, dok
mu se zasjenjena tjelesina jo gubila u morskoj modrini. Bjelasale se

511
Rije je o prirodnom mostu od vapnenca u saveznoj dravi Zapadnoj
Virginiji. (Taj je most 215 stopa visok i 90 stopa dug.) Prev.
608

ralje i zjapile ispod amca, kao irom otvorena grobnica od bijela
mramora. Ahab naglo povue kormilo ustranu, da svoj amac
makne iz dohvata toga stranog privienja. Zatim naredi Fedallahu
da zauzme njegovo mjesto, a sam poe na pramac, dohvati Perthov
harpun i zapovjedi ljudima da pograbe vesla i da budu spremni na
krmi.
Ahab je, naime, tim okretanjem amca namjeravao u pravi as
usmjeriti pramac prema kitovoj glavi dok se ona nalazila jo pod
vodom. No kao da se dosjetio toj lukavtini, Moby Dick, u lukavosti
i prepredenosti koju mu svi pripisivahu, kliznu ustranu te svom
duinom svoje izbrazdene glavurde sunu pod amac.
amac se strese i zatreperi svakom trenicom i svakim rebrom,
a kit lee poleice, poput kuka kad bi da zagrize, te oprezno i
polako, kao kuajui, dohvati sav pramac meu zube, tako te je
njegova duga, uska i svedena donja vilica strila visoko u zrak, a
jedan mu se zub zabuio u ralje za vesla. Modrikasta i
bisernobjeliasta nutrina te donje eljusti dosezala do kakvih pet-
est palaca Ahabu iznad glave i znatno ga jo nadvisivala. U tom se
stavu Bijeli kit poigravao krhkim amcem kao okrutna maka
miem. Fedallah sve to samo gledao, mirna oka i skrtenih ruku, ali
obojeni lanovi posade pobrzae jedan preko drugoga da se to prije
doepaju krme i krajnjeg ruba na njoj.
I dok su se obje elastine valnice savijale, kit kao da se na taj
avolski nain poigravao tom na smrt osuenom brodicom, a kako
mu je tijelo za to vrijeme bilo zaronjeno ispod amca, s pramca ga
nitko nije mogao gaati, jer pramac, da tako kaemo, bijae ve
gotovo sav kitu u raljama. Dok su ostali amci i nehotice zastali, kao
u oekivanju onoga stranog to e se u taj as dogoditi pred
njihovim oima, a to oni nikako ne mogu sprijeiti, u tom
odsudnom asu Ahab, lud od bijesa i oaja to mu je mrski
dumanin tako nadohvat, a on iv i bespomoan u njegovim
stranim raljama koje je toliko mrzio, dohvati golim rukama kost
goleme vilice i potee divljom snagom ne bi li kako istrgnuo amac
iz smrtonosnih klijeta. I dok se tako uzalud upinjao i muio, eljust
kliznu iz njegova dohvata, a krhke valnice popustie i prsnue:
strane su eljusti puznule blie krmi, stegle se i kao divovske kakve
kare presjekle amac, te istom pod vodom pustile da s obiju strana
na povrinu izrone zdrobljene olupine pregriena amca. Kad su
cjepotine iskoile iz vode, ljudi se na krmi pridravahu razbijenih
609

dijelova valnice, te se prihvatie svojih vesala da se izvuku iz toga
stranog kruga smrti i zatora.

Moby Dick je kruio oko razbijenog amca.

Prije nego to je amac bio zdrobljen, Ahab je odmah uoio
610

opasnost koja im prijeti, i to po naglom izdizanju kitove glave i po
lukavim njegovim pokretima. Pri takvoj jednoj kretnji, kad je
greviti stisak kitovih zuba naas popustio, golim je rukama
posljednji put pokuao osloboditi amac. Ali kako je amac kliznuo
samo jo dublje u kitove ralje i pritom se izvrnuo ustranu, jer su
eljusti popustile, Ahab, koji se nagnuo naprijed, odletje u more.
Ostavivi plijen, Moby Dick je okruen pjenom leao sada
neto podalje od mjesta brodoloma, izdizao svoju duguljastu bijelu
glavurdu okomito uvis i opet je zaranjao pod valove, a vretenasta
mu se tjelesina neprestano sporo okretala. Kad bi se njegovo golemo
bijelo, dubokim borama izbrazdano elo izdiglo iz vode i sijevnulo
do dvadeset ili vie stopa u visinu, zapljutali bi vali s obiju strana,
bacajui osvetniki prsak jo vie u zrak.
512
Tako se za oluje na
Kanalu napol pritajeni valovi odbijaju od podnoja Eddystonea
513

samo zato da mu slavodobitno prekriju vrh svojom umavkom i
pjenom.
Moby Dick ubrzo je doao u svoj vodoravni poloaj i poeo
naglo kruiti oko razbijenog amca, odbacujui uskopane valove
ustranu i zapljuskujui osvetnikim zamasima, kao da se sprema na
drugi, jo smrtonosniji udarac. Pogledajui na razmrskani amac,
uljeura kao da je padala u sve vei bijes, kao to su, prema prianju
u knjizi o Makabejcima, Antiohovi
514
slonovi poeli mahnitati u
divljoj jarosti kad su ugledali krv groa i crvenog duda. Za to je
vrijeme Ahab, napol zaduen u umavki koja se dizala pod silnim
udarcima kitove repine kako onako sakat nije mogao plivati
ipak uspijevao odrati na povrini usred toga stranog kovitlanja.
Glava nemonog Ahaba nazirala se kao mjehuri to je odskakivao
na valovima i to je svakog asa mogao prsnuti. Fedallah ga motrio
hladno i bez radoznalosti, skutren negdje pri vrhu razmrskane krme
prepolovljenog amca, a ostali lanovi posade, koji su se grevito
drali olupine pramca to je plutala na drugoj strani, nisu mogli

512
Ta je kretnja svojstvena uljeuri, a naziv joj (gaanje kopljem) dolazi
odatle to se ta kretnja moe usporediti s onim odmjeravanjem koplja u ruci prije
nego to e ga lovac baciti, a koje smo prije opisali. Tom kretnjom kit najbolje uouje
sve to ga okruuje. Biljeka pieva.
513
Peine blizu Plymoutha. Prev.
514
Antioh IV Epifan (vladao oko 174.-164. pr. Krista), sirijski kralj protiv
kojeg su se Izraelci pobunili i borili pod vodstvom brae Makabejaca. Knjiga o
Makabejcima zapravo su dvije knjige iz Starog zavjeta u kojima se govori o borbi
Makabejaca. Prev.
611

pritei u pomo svome kapetanu, jer se i sami jedva jedvice drahu
nad vodom. Gledajui Bijelog kita, koji je poput planeta kruio u
sve uim krugovima oko njih, bijahu kao obamrli od straha, jer se
inilo da bi svakog asa mogao vodoravno na njih nasrnuti. I
premda su se ostali, neoteeni amci njihali tu na valovima u
neposrednoj blizini, ipak se nisu usudili zai u taj kovitlac i navaliti,
jer je to mogao biti signal za Moby Dicka da dotue brodolomce
koji su sada lebdjeli izmeu ivota i smrti, te bi posigurno poginuli
ne samo Ahab i njegova posada nego i sami spasavatelji. Izbuljenih
oiju od puste strave, drahu se dakle, izvan ruba toga jezivog,
smrtonosnog kovitlaca, kojemu sredite sada bijae Ahabova glava.
Sve su to otpoetka promatrali mornari s jarbola na brodu, te
sada potegoe krieve, i brod zaplovi na mjesto nesree. Sad se brod
ve toliko pribliio te je Ahab, koji se borio s valovima, mogao
doviknuti:
Zaplovite... ali ga istog trenutka zapljusnu jedan od
valova koje je Moby Dick pod sobom kopao, te ga naas preplavi i
prekri. No Ahab se branio i otimao iz sve snage, a jedan ga val
izdie visoko; u tom je asu Ahab uspio u dva krika izbaciti svoju
zapovijed:
Zaplovite na kita! Otjerajte ga!
Pequodov se pramac usmjeri tim pravcem, probi zaarani
krug i najposlije otjera neman iz blizine njezinih rtava. Kad je
Moby Dick zlovoljno zaplovio na suprotnu stranu, brodice poletjee
da spase brodolomce.
Ahaba povukli u Stubbov amac. Oi mu bile zakrvavljene i
gotovo obnevidjele, a po dubokim brazdama na njegovu licu stinula
se sol. Preduga i grevita napetost naposljetku popusti, i nemo
ovlada njegovim tijelom, te je leao na dnu Stubbove brodice,
skren i slomljen, poput ovjeka koga su pregazila itava stada
slonova. Iz dubine njegovih prsiju izvijali se bezimeni bolni krikovi,
poput samotnih jauka iz crnih provalija.
No ta krajnja iznemoglost i iscrpljenost bijae samo trenutana.
Jaki ljudi gorda srca zgusnu i savladaju u jednom jedinom asu sve
boli koje polako rastau due slabia kroz itav ivot. I tako ta gorda
srca, iako svaki put pate kratkotrajno ali ivo, ipak, ako to bogovi
odrede, zgrnu u ivotu itavo stoljee bola, sastavljena od intenziteta
pojedinih asaka, jer takve plemenite prirode u sebi obuhvaaju
itav obujam niih dua, mnotvo sitnih ivota, zgusnutih u jedno.
612

Je li harpun spaen? promrsi Ahab i napol se pridie,
podboiv se jednom rukom.
Da, gosparu, nije ni bio baen! Eno ga! ree Stubb, te mu
ga pokaza.
Stavi ga tu preda me! Je li tko od naih nestao?
Jedan, dva, tri, etiri, pet: pet ih je bilo, gosparu, a pet ih je i
sada.
Dobro je. Pridri me, mome! Hou da stanem! Tako, sad
ga vidim! Eno ga, eno ga tamo, plovi u zavjetrinu! Kakva li mlaza!
Ruke k sebi, meni ne treba niije pomoi. U Ahabovim ilama i
kostima opet struji vjena krv! Razapnite sva jedra! Na vesla!
Vraaj kormilo!
esto se dogaa da koji drugi amac primi brodolomce s
razbijenog amca, te onda svi zajedniki prionu uz vesla i nastave
potjeru udvojenom snagom. Tako je bilo i sada. Ali ojaana snaga
amca nije se mogla mjeriti s usplamtjelom silinom kita, koji kao da
je utrostruio brzinu svake svoje peraje, te plivao tako strelovito da
je odmah svima bilo jasno, nastavi li se tako, hajka e se produiti u
beskraj, da ne kaemo u beznae. Nema te posade koja bi u tim
prilikama mogla izdrati napore neprekidnog veslanja, jer se takav
krajnji napon svih snaga moe izdrati samo kratko vrijeme. I kako
to ve biva, sad je sam brod zamijenio hajkae u amcima, i stoga su
svi amci veslali prema Pequodu. Mornari povukoe amce na
sohe, poto su ve prije izvukli na palubu olupine razbijene brodice.
Razapeta jedra poee nositi, uz glavna razapee i pomona jedra, i
tako je Pequod, naikan jedriljem, nalik na dvostruka krila
albatrosa, jedrio zavjetrinom, za brazdom Moby Dicka. Svako malo,
u dobro znanim vremenskim razmacima, javljale strae sa
promatralita na jarbolima kad god bi se u daljini ukazali bijeli,
blistavi vodoskoci, a kad bi odjeknuo zov mornara, javljajui kako
je kit netom zaronio, Ahab bi okrenuo etati po palubi s kompasnom
urom u ruci, i kad bi minula posljednja sekunda onog sata to ga je
Moby Dick provodio pod vodom, odjeknuo bi Ahabov glas:
Tko e sada zaraditi zlatnik s jarbola? Jeste li ugledali Moby
Dicka? A kad bi odgovor glasio Nismo, gosparu!, odmah bi
naredio da ga povuku gore na njegovo sjedite na jarbolu. I tako je
proao taj dan: Ahab je ili bio nepomian gore na svom jarbolu, ili je
nemirno mjerio palubu etajui njome tamoamo.
I dok je tako, sa eirom namaknutim na oi, tumarao gore-
613

dolje, ni s kim ne bi progovorio ni rijei, samo to bi ovda-onda
zazvao svoje ljude ili podviknuo kakvu zapovijed, da ovo jedro jo
jae povuku, ili da ono drugo jo vie raire. Pri svakom zaokretu
prolazio je kraj svoga razbijenog amca to ga bijahu naopake
poloili na kasar, sa smrskanim pramcem i razbijenom krmom.
Najposlije zastade pred tom olupinom. I kao to se preko ve
natutena neba ponekad povlae nove tmaste oblaine, tako se sad
starevo natmureno lice jo vie smrklo.
Stubb vidje kako zastajkuje. Pomisli kako je to zgoda da se
pohvali svojom nepokolebljivom hrabrou, ne iz tatine nego da ga
njegov kapetan upamti kao odvana i smjela momka, pa je sad
pristupio i gledajui u taj bijedni olupak uskliknuo:
Magarac izbjegava kalj, bode ga u gubicu, gosparu! Ha,
ha!
Ej, bezduna li stvora koji se moe smijati gledajui
pokrhanu brodicu! O, ovjee, ovjee, kad ne bih znao da si hrabar
i nesmiljen poput vatre, okladio bih se da si kukavac! Pred
brodskom olupinom ovjek bi morao zatomiti svaki uzdisaj i svaki
podsmijeh!
Jest, kapetane javi se Starbuck i pristupi blie. Tuan
je to i svean prizor, i znamenje, i to loe znamenje!
Znamenje? Znamenje? Ej, pusta li rjenika! Kad bogovi ele
da neto objave ovjeku, oni e nai pravu rije i u pravi as, bez
okolianja, izbacit e mu istinu ravno u lice, i nee klimati glavom
niti e se posluiti traljavim babljim naklapanjem! Otale, i da vas ne
vidim vie! Vas ste dvojica kao dva suprotna pola jedne te iste
stvari: Starbuck je nalije Stubba, a Stubb je Starbuckovo nalije, i
vas ste dvojica itavo ovjeanstvo, dok Ahab stoji samac ovjek na
tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa niti su mu ljudi ni
bogovi susjedi! Studen me ledi, tresem se... Ej, to je sad! Ej, vi
gore, vidite li ga? Oglasite se na svaki njegov mlaz, sve ako izbacio
i deset mlazova u jednoj sekundi!
Dan gasnuo, zamirao, i samo je na obzorju zadnji sijevak u
smiraje utao rubom pozlaena ruha. Zapasalo sumraje, tama se
brzo sastavljala, ali su strae na jarbolima ostale neizmijenjene na
svojim mjestima.
Ne vidimo vie mlaza, gosparu, mrak se hvata! zau se
glas s jarbola.
Kojim je smjerom krenuo, kad ste ga zadnji put vidjeli?
614

Kao i prije, gosparu, plovio je zavjetrinom!
Dobro je! Sad e sporije ploviti kad se no uhvatila. Dolje
sljemenjae, sputaj letna jedra, Starbuck! Ne trebamo ga stii prije
zore. Sad putuje svojom putanjom i malo e popostati. Ej, kormilo
uvjetar! A vi odozgo, siite na palubu! Stubbe, izmijeni strau na
velejarbolu, i neka ostane dok ne svane! A onda e prilazei
zlatniku na jarbolu: Moj je dublon, jer ja sam ga i zasluio. Ali
neka ostane tu dok ne ubijemo Bijelog kita! I tko ga prvi ugleda
onog dana kad harpune zarinemo kitu u grbinu, njegov neka bude
zlatnik! A ako ga ja opet prvi ugledam, razdijelit u meu vas deset
puta toliko koliko vrijedi to zlato! A sad, na posao! Starbuck,
preuzmi zapovjednitvo nad palubom!
I rekavi to, opet zae pod tambu, namaknu eir jo dublje na
oi i prostaja tako sve do zore, nepomino na svome mjestu: samo bi
se ovda-onda malo uspravio, da vidi je li se no ve presvratila, je li
na izmaku.
615

134. DRUGI DAN HAJ KE
Tek to je zadanilo, nove strae zauzee svoja mjesta na
jarbolima.
Vidite li ga? zazva Ahab, poto je malo priekao da se
bolje rasvane.
Ne vidim nita, gosparu!
Svi na palubu, pa neka se razapnu jedra! Ribak odmie bre
nego to sam mislio. Razapnite vrnjae i sljemenjae! Trebalo je da
svu no budu razapete! Ali ne mari, bila je to mala poivka prije
hajke!
Valja usput napomenuti kako kitolovci na Junome moru esto
ovako uporno progone kakvu uljeuru, cio dan i svu no, bez stanke
i predaha. Tako su vjeti, iskusni i samopouzdani neki od tih
nantucketanskih zapovjednika, tako su od prirode nadareni, te e
vam ponekad ve po onome gdje je kit posljednji put vien prilino
tono unaprijed rei ne samo kojim e smjerom i u koje vrijeme
ploviti nego e proraunati i njegovu prosjenu brzinu. U takvim
sluajevima ti su kitolovci nalik na pilota koji je izgubio iz svog
vidokruga obalu, ali tono zna u kojem se pravcu kopno protee, pa
eli da se uskoro ponovno uputi tim smjerom, samo s druge strane.
Ti kitolovci poput pilota stoje za svojim kompasom i odreuju smjer
ravnajui se po rtu to ga u tom asu vide, da bi poslije to sigurnije
zaplovili prema dalekom i sada jo nevidljivom predbreju do kojeg
su naumili. Tako isto ini i kitolovac kad stoji za kompasom a
progoni kita. Jer poto je nekoliko sati pri danjem svjetlu progonio
grdosiju i paljivo biljeio njezino kretanje, kad se umraa i kad
neman isezne ispred njegovih oiju, kitolovcu ne smeta mrklica, i
on e lukavo odrediti kurs kojim se uljeura kree, kao to e i pilot
tono proraunati u kojem smjeru lei ona nevidljiva obala. Vjet i
iskusan kitolovac moe se isto tako sigurno pouzdati u onu brazdu
povuenu po nestalnoj i promjenljivoj vodi kao u brazdu iskopanu
na kopnu. I kao to je moni metalni levijatan modernih eljeznica
poznat u svakome svom pokretu, te ljudi sa satom u ruci mogu
ustanoviti njegovu brzinu kao i lijenik djetetu bilo i mogu
sasvim spokojno rei da e taj i taj vlak stii u to i to vrijeme na to i
to mjesto, tako i Nantucketanci poprilici proraunavaju vrijeme i
mjesto toga levijatana morskih dubina, izvodei svoje zakljuke na
616

temelju brzine njegova kretanja. Govore u sebi kako e njihov kit za
toliko i toliko sati prevaliti dvjesto milja i nai se otprilike na toj i
toj zemljopisnoj irini i duljini. A da ga njegov raun dovede cilju,
potrebno je da more i vjetar budu saveznici toga kitolovca, jer inae
sva njegova otroumnost i umjenost nee donijeti ploda: kakve li
koristi to vjet pomorac sasvim pouzdano zna da se nalazi, recimo,
devedeset i tri milje daleko od svoje luke, kad mu brod miruje na
puini, i ni daka vjetra niotkud? Iz toga bi se dalo mnogo toga
zakljuiti to isto tako vrijedi i za kitolovake hajke.
Brod je jurio, ostavljajui za sobom brazdu nalik na onu koju
e iskopati promaeno topovsko tane to poput lemea ruje zemlju.
Sto mu gromova! zagraja Stubb. Od ove brzine paluba
ti kanda izmie ispod nogu, i zebe te oko srca! Ta brodina i ja dva
smo hrabra druga! Ha, ha! Moete me, brao, poleice u more
baciti, jer moja je kima, tristo mu jada, ba ko brodska kobilica!
Ha, ha! Letimo ko strijele, ne ostavljamo praine za sobom!
Eno mlaza! Mlaza ravno pred nama! otegnu se zov strae
s jarbola.
Eto, eto! prihvati Stubb. Znao sam, sad nam ne moe
utei! Mlazaj, mlazaj, mlazom duu izmlazao! Oj, ribae, za tobom
je avo zametnuo hajku! Mlazao ti koliko te volja, napuhao tjelesinu
i plune svoje duhaljke, Ahab e ti pustiti krv, ko mlinar kad svojom
ustavom zajazuje rijeku!
A Stubb je govorio iz due gotovo itave posade. Od te mahnite
hajke svima je uzavrela krv kao od starog vina. Ne samo da su
zaboravljene strepnje i strah to su ga neki osjeali od Ahaba nego je
potpuno rasprena svaka malodunost i svako kolebanje sve se to
u njima rasprilo, ba kao to se prerijski zeevi raspre pred
bizonom. Usud ih svojom rukom epao za duu: opasnost minulog
dana, jeziva neizvjesnost prole noi i luda poletnost u kojoj je
njihov brod, sa svim jedrima uvjetar, gonio dumana u bijegu, sve je
to vitlalo njihova srca u divljem zanosu. Vjetar koji im je silno
napuhavao jedra, te se nadimahu ko kakve goleme bijele trbuine,
tjerao je brod neodoljivim, nevidljivim rukama i u svojoj silini
bijae kao simbol neke skrivene nevidljive snage koja je sve njih
uinila poslunim robovima u toj bezumnoj hajci.
Njih trideset bijahu kao jedan ovjek, jer kao to je jedan brod
nosio sve njih, premda nije bio nainjen od jednog komada nego se
sastojao od razliite grae, od hrastovine, javorovine i borovine, od
617

eljeza, pakline i kudjelje, ipak je sve to sraslo u jedno, u trupinu
koja je sada sjekla more i srljala naprijed, upravljana i drana u
ravnotei kolumbom tako isto i svi ti razliiti karakteri posade,
neustraiva sranost jednoga, maloduna bojaljivost drugoga, svi
grijesi i krivnje, sve te razlike bijahu staljene u cjelovitu
jedinstvenost, a sve opet bijae usmjereno prema istome kobnom
cilju to im ga pokazivae Ahab, njihov jedini gospodar i njihova
kolumba.
Snast oivjela, vrhovi jarbola bili nalik na plamove kronje,
naikane ljudskim rukama i nogama. Neki se jednom rukom drali
za kri, a drugom uzbueno zamahivali, drugi pak, sjedei daleko na
rubu uzbibanih krieva, zaklanjali oi od blijeska prejarkog sunca, i
sve se to granje treslo, sve kripalo pod teretom tih plodova, tih
smrtnika to bijahu sazreli da ih njihov usud ubere. Oh, a oni se jo
trsili i upinjali sve svoje snage da u tome modrom beskraju ugledaju
i pronau onoga koji e ih unititi!
Zato se ne javljate kad ga vidite? povika Ahab, poto je
poslije prvog zova nekoliko minuta uzalud ekao da se ponovno
oglase. Povucite me gore, ljudi! Prevarili ste se: Moby Dick ne
izbacuje samo jedan mlaz, pa da se onda povue!
Ahab je imao pravo: ljudi su u svojoj gorljivosti i uzbuenju
vidjeli neto drugo i pogreno pomislili da je to kitov mlaz. Ubrzo je
ta zabuna svima postala jasna. Tek to su Ahaba povukli na njegovo
visoko sjedite, a burina bila privrena za bitvu na palubi, kadno
se iz njegova grla izvi glas koji kao da bijae znak nekom orkestru
da zagrmi, te se zrak prolamao kao od puanih plotuna to biju
jedan za drugim. Iz trideset plua, kao iz trideset konih mjehova,
izvijao se pobjedniki poklik, jer se mnogo blie od mjesta gdje je
brizgao tobonji kitov mlaz, milju i pol pred pramcem, ukazao sam
Moby Dick. Ali nije sad javljao svoju blizinu ponosnim i prkosnim
mlazovima, onim staloenim brizgovima svoje tajanstvene fontane
koja mu izbija i prti iz glave: javljao se sada svojim velianstvenim
i udesnim skokom. Uljeura skae u visinu huno i strelovito brzo
iz morskog bezdana, hita se itavom svojom tjelesinom u prozranu
modrinu i die sa sobom itav brijeg uskipjele umavke, bijele i
blistave. Tako obiljeava svoje mjesto, vidljivo na sedam milja
daleko. U takvim asovima rastrgani vali to se viju i padaju od nje
izgledaju kao njena griva. Taj skok esto znai prkosan izazov.
Eno skae! Eno skae! razlijegali se poklici kad je Bijeli
618

kit u junakom prkosu poput lososa skakao prema nebu. Kad se tako
izdigao iz modrine mora i njegovo se tijelo isticalo na rubu jo
tamnijeg nebeskog plavetnila, silan prsak to ga je dizao oko sebe u
prvi se mah iskrio i blistao poput blistave bjeline ledenjaka koja
zasljepljuje, a zatim se bijela svjetlost malo-pomalo gasila i
blijedjela, te se najposlije pretvorila u suru sumaglicu, nalik na
sivkasto pramenje magle to se krade i povija dolinom prije nego to
e kia prosipiti.
Posljednji se put propinje prema suncu, Moby Dick!
uzviknu Ahab. Kucnuo je tvoj as, i ruka ve stee harpun koji ti
je namijenjen! amce u more! Svi u amce! Samo jedan ostat e na
prvenom jarbolu!
Ljudi nisu marili za dosadne vrze na priponama,
515
nego su
poput zvijezda u prosutku slijetali na palubu po zaputkama i drugim
konopima, dok su Ahaba neto polaganije no ipak hitro i ustro
spustili s njegova promatrakog mjesta.
Sputaj! zavika tek to je stigao do svog amca, rezervne
brodice koju su opremili minulog popodneva. Starbuck, tebi
predajem brod! Dri se podalje od naih amaca, ali ipak da nam se
nae u nevolji! Svi amci u more!
Moby Dick kao da im je naumio zatjerati strah u kosti time to
e prvi navaliti. Okrenuo se i sada plovio ravno njima u susret.
Ahabov se amac nalazio u sredini, i starac je sve podvikujui
hrabrio svoje ljude i govorio im kako e glavom u glavu, to jest
da e zaveslati ravno grdosiji u elo! To se dogaa dosta esto, jer
do neke granice kit ne moe opaziti svoje protivnike kako mu se
primiu, jer da su mu oi po strani. Ali prije nego to su se dohvatili
te granice, i dok je jo jasno razabirao sva tri amca ba kao i tri
brodska jarbola, Moby Dick je bijesno jurio i u tili as nasrnuo
meu amce: razjapljenih je ralja kao mahnit ibao repinom oko
sebe, izazivajui stranu borbu na sve strane. Ne obazirui se na
ljuto eljezo koje su sa svih strana bacali na njega, on je kanda
namjerio samo jedno: unititi i smrskati svaku od dasaka od kojih su
amci sagraeni. No posada je u amcima neko vrijeme uspijevala
izmicati njegovim bijesnim nasrtajima, ponekad samo za debljinu

515
Ljestve od konopa po kojima se mornari penju na snast i po kojima se
odozgor sputaju. To su kratki mrlini, vezani vrznim uzlovima, i odatle im ime.
Prev.
619

daske, zakreui as u jednu, as u drugu stranu, kao iskusni konji
na bojnom polju, dok su Ahabovi nadljudski krikovi parali zrak i
zagluno nadvikivali sve ostale glasove.
No naposljetku se Bijeli kit u svome zamrenom kruenju i
okretanju tako spleo i zavezao u nerazmrsive spletove triju mrlina
kojima bijahu vezani harpuni, zabodeni u njegovo tijelo, da su
konopi bivali sve krai i sve jae potezali tri amca prema
harpunima usaenim u njega. Kit zaplovi malo ustranu, kao da eli
prikupiti snage za novi i jo straniji nasrtaj, a Ahab iskoristi tu
priliku da odmota neto mrlina i da ponovno potee i izvlai, u nadi
da e tako barem donekle razmrsiti prepletene konope. I dok on
tako, odjednom mu se ukaza neto to bijae stranije i od kukovih
razjapljenih ralja.
Poispadali harpuni i koplja zaboli se kao izvojci u ispremotane
i sklupane konope i mrline, i metalni iljci i aklje stravino
bljeskali i uza sablastan fijuk letjeli zrakom ravno prema pramcu
Ahabova amca. Bila je tu samo jedna mogunost, samo jedan izlaz.
Zgrabivi brodski no, Ahab odluno zamahnu i presijee sve ono
to je njegov amac dralo privezanim uz kita, i dovede svoje
plovilo u ravnoteu. U tom trenutku Bijeli kit nasrnu na preostale
spletove konopa i s neodoljivom snagom povue Stubbov i Flaskov
amac, koji bijahu najvie zapleteni povue ih prema svojoj
repini, te ih tresnu jedan o drugi kao dvije ljuske kojima val mlata o
obalu. Zatim zaroni, i u hipu ga nestade u uskipjelu vrtlogu, u kojem
se neko vrijeme kovitlahu mirisne cjepotine cedrovine, nalik na
zrnca mukatnog oraia baena u vr uskipjela puna.
Dok je vir kovitlao u svome krugu ljude tih dviju posada, koji
su se nastojali uhvatiti za mrlinske bubnjeve to se svejednako
okretahu, za vesla i ostalo drvlje koje je plutalo po valovima, i dok
se mali Flask poput prazne zaepljene boce koprcao i klizio po
dasci, ritajui se nogama naokolo i diui ih uvis da bi izmaknuo
kukovim raljama, a Stubb iz svega glasa dozivao u pomo ne bi li
ga tko uo i izvukao, i dok je sve to vrijeme Ahabov presjeeni
mrlin omoguavao da njegov amac slobodno plovi po zapjenjenoj
vodi i da spaava koga stigne u tome bijesnom kovitlacu
svakojakih opasnosti, nevidljive cime kao da su Ahabov amac,
dotad nedirnut, podigle u visine: najednom iskoi Bijeli kit iz vode,
sunu poput strijele okomito uvis te udari glavurdom u dno Ahabove
brodice da je poletjela u zrak i zatim, prevrnuvi se nekoliko puta,
620

pljusnula natrag u more, sa dnom izvrnutim uzgor, tako te su se
Ahab i njegovi ljudi kobeljali i izlazili ispod nje kao tuljani iz kakve
peine na obali.
U prvi as, kad je izronio na povrinu, kit zaplovi malo podalje
od sredita strave i uasa to ih je izazvao, te je sada leao ledima
okrenut prema mjestu nesree; neko je vrijeme lagano zapljuskivao
perajama po vodi s jedne i s druge strane, i kad god bi napipao
kakvo izgubljeno veslo, cjepotinu ili ma kako malu treskolinu, brzo
bi zamahnuo svojom repinom i ibnuo njome u tom pravcu. No
ubrzo mu kanda bijae dosta, kao da se osjeao zadovoljnim to je
tako temeljito obavio svoj posao, te ponovno zasijee svojom
izbrazdanom glavurdom zatalasanu povrinu, vukui za sobom
zamrene konope, te usmjeri u zavjetrinu, mirno i bez urbe, nalik
na putnika koji putuje razborito i odmjerena koraka.
Kao i prije, brod je i sada pozorno pratio sve to se pred njim
zbiva, te ponovno zabrodi da spasi brodolomce. Spustivi amac u
more, mornari uzee izvlaiti iz mora svoje drugove, mrlinske
bubnjeve, vesla i sve ostalo to im je dolo nadohvat. Naposljetku
svi brodolomci sretno dospjee na palubu, a tu su naslagali i spaene
predmete. Poneki je od posade uganuo plee, iaio ruku ili
gleanj, tu i tamo koja modrica, ali nita krupno. Bijae svinutih
harpuna i kopalja, nerazmrsivih spletova mrlina, slomljenih vesala i
dasaka: svega je toga dodue bilo, ali sve u svemu kao da nitko nije
tee nastradao. Kao to su dan prije nali Fedallaha, tako sada
naoe i Ahaba gdje se grevito dri olupine svoga raskrhanog
amca i gdje prilino udobno plovi, a nije bio ni tako iscrpljen kao
za svoje prve nesree.
No kad mu pomogoe da se popne na palubu, svi su pogledi
bili upereni u njega: nije mogao stajati na nogama, nego se napol
objesio o rame Starbucku, koji mu je prvi priskoio u pomo.
Njegova bijela kotana noga bijae razmrskana, te je preostao samo
malen, otar badrljak.
Da, da, Starbuck, katkad godi i razgaljuje duu kad moe
tako otpoinuti malo, pa ovjek i ne pita na koga se naslanja! Kamo
sree da se stari Ahab ee tako naslanjao!
eljezna spona nije izdrala, kapetane ree tesar, koji im
se pribliio. Vjere mi, mnogo sam se trudio da mi posao bude to
bolji!
Nadam se, kapetane, da niste slomili nikakvu kost?
621

priupita Stubb iskreno zabrinut.
Jesam, Stubbe, sve je polomljeno i smrskano! Vidi li? Ali
usprkos slomljenoj kosti, starcu Ahabu nije se nita dogodilo! No
meni ni jedna iva kost moga kostura nije vanija od one mrtve koju
sam izgubio. Nema toga Bijelog kita, nema tog ovjeka ni avla koji
bi mogao okrnjiti duu starog Ahaba! Zar moe ijedan visak
dohvatiti tu dubinu ili neki jarbol doprijeti do te visine? Ej, vi gore!
Kojim je smjerom krenuo?
U zavjetrinu, gosparu!
Vraaj kormilo podvjetar! Razapnite jedra! Opremite
preostale rezervne amce! Starbuck, pogledaj je li sva posada na
okupu!
Dopusti mi, kapetane, da te najprije ispratim do rubnjaka.
Ah, to li me sad ljuto pee ta tretina! Prokleta da je moja
kob koja mene, kapetana s nepobjedivom duom, veza uz druga koji
je takva slabotinja!
Gosparu?
Mislim na svoje tijelo, ovjee, a ne na tebe! Daj mi togod
da se potapim! Mogu se posluiti i onim polomljenim kopljem!
Pogledaj jesu li na broju svi ljudi! Doista ga jo nisam vidio!
Nebesa, pa to ne moe biti! On da je nestao? Brzo, sazovi sve ljude!
Stareva je slutnja bila opravdana. Izvrili su smotru posade, ali
Parsa nije bilo.
Pars! uskliknu Stubb. Zacijelo se zapleo...
Kuga te izjela i morija odnijela! Bjeite, potecite, poletite na
sve strane, gore, u tivu, u kajitu, pod pramac, naite ga, naite ga!
Nije mogue da je nestao!
Ali se jedan za drugim vratie da mu jave kako je Parsa nestalo,
nigdje mu traga.
Jest, gosparu proslijedi Stubb zacijelo se zapleo u va
mrlin! Sve mi se ini da sam ga vidio kako ga je va mrlin potegao
dolje!
Moj mrlin! Moj mrlin! I njega vie nema, zbilja ga nema?
Nestao? to znai ta mala rije? Kakvo li to posmrtno zvono udara
te stari Ahab drhti drhtavicom kao da je zvonik crkveni? I harpun
nestao! Potraite u toj ropotariji! Naoste li ga, ljuto eljezo,
iskovano za Bijelog kita? Oh, zaboravih, ne traite vie! Da, lude li
moje glave! Ta ovom sam rukom bacio harpun, i sada stri iz
goleme grbine! Ej, uprite oi, priklijetite kita svojim pogledom! A
622

sad brzo amci da su spravni, vesla spremite, harpune amo!
Razapnite vrnjae! Praaj! Sva jedra uvjetar! Kormilaru, vrsto dri
kolo kormila i ne tedi snage! Ma i deset puta oplovio Zemlju, ma
kroz nju i brodom morao proi, najposlije u ga ipak uloviti i
smlaviti!
O, Gospode! Samo naas se ukai, o, Gospode! uskliknu
Starbuck. O, stare, nikada ga nee uloviti! U ime Kristovo,
okani se toga, avolja je to ludost, i jo gore od toga! Dva ve dana
traje hajka, dva ve dana samo krhotine oko nas! I nogu na kojoj si
stajao opet je odnio ispod tebe! Nestalo je i zlokobne tvoje sjene...
dobri dusi i aneli hrle k tebi sa svih strana i opominju te: to bi jo
htio? Zar da se borimo i nosimo s tom razbojnikom nemani dok i
posljednjega od nas ne utopi u svome smrtonosnom vrtlogu? Zar da
nas sve do jednoga odvue sa sobom u bezdan i u pakao da nas
sjuri? O, lude li bezbonosti i mahnita prkosa nastavljati hajku!
Starbuck, u posljednje me vrijeme neka blagost privlai k
tebi, sve od onog asa kad smo jedan drugome u oima vidjeli ono...
sjea se i dobro zna to mislim! Ali kad govorim o tom kitu, neka
tvoje lice bude nijemo i mirno kao isprueni dlan ove ruke! Znaj,
ovjee, i pamti da Ahab zauvijek ostaje Ahab, mornar! Sve nam je
to sudba tako dosudila, nae su nam uloge dane jo milijardu godina
prije nego to se ovaj ocean razlio kuglom Zemljinom! Luae!
Usud odreuje, a ja izvrujem, radim po njegovoj zapovijedi! I pazi,
ja sam ti starjeina, mora sluati moje zapovijedi... Ovamo,
mornari! Pred sobom vidite starca, oborena i slomljena: potapa se
drhtavim kopljem i jedva se vue na jednoj nozi! To je Ahab,
njegovo tijelo, ali je Ahabova dua poput stonoge, kree se na
stotinu nogu! Osjeam se napet, napol isukan, poput onih ueta to u
oluji tegle razbijene brodove. Osjeam se tako, a valjda sam i nalik
na nemonu karkau. Ali prije nego to puknem i potonem, ut e se
trijes i lomljava. I sve dok vam taj prasak ui ne zaglui, znajte da
Ahabovo ue jo tegli svojoj svrsi! Zar vjerujete, ljudi, u znamenja?
Eh, onda prasnite u grohotan smijeh, i pljeite, traite da se opet
pokau, jer znajte, sve to tone, dvaput na povrje izlazi, te se i trei
put pojavi prije nego to zauvijek potone! I Moby Dicka eka ta
sudbina, i s njime e tako biti: dva se dana redom javljao, a sutra e
se trei put pokazati. Jo e jednom izroniti, ali posljednji put, da
baci svoj posljednji mlaz! Ej, ljudi, jeste li junaci?
Ko neustraiva vatra! podviknu Stubb.
623

I isto tako beutni promrmlja Ahab.
A kad su se ljudi otputili na pramac, Ahab nastavi za se: Eh,
znamenja, pusta znamenja! A juer sam isto tako govorio Starbucku
kraj svoga razmrskanog amca! O, sa koliko rjeitosti i uvjerljivosti
nastojim drugima iz due iupati ono to se u mojoj tako vrsto
ukotvilo! Pars, moj Pars, nestao, nestao? Valjalo mu poi prvom, no
ipak je trebalo da se javi prije nego to ja odem... Kako je to?
Zagonetka je tu koju ne bi razmrsili svi pravnici, pa da im jo u
pomo dou i dusi cijele ete sudaca: ko kljun sokolov kljuje mi
mozak. Pa ipak, rijeit u ja nju, razmrsit u ja tu zagonetku!
U smiraje, kad se sutonilo, kit se jo vidio daleko u zavjetrini.
Opet su ubrali jedra, i sve bijae ko i minule noi, samo to su
udarci ekia i zvrjanje i bruj tocila odzvanjali sve dok nije zora
zabijeljela, a ljudi pri svjetlosti fenjera neumorno radili da opreme
amce i naotre oruje za sutranji dan. Za to je vrijeme i tesar
nainio Ahabu novu nogu od razbijene kobilice s njegova amca.
Ahab s natuenim eirom stajao u tambuu ko i prole noi, a
pritajeni mu pogled, eljan sunca, od vremena do vremena svraao
na sat. Bio je okrenut prema istoku i ekao da sunce grane.
624

135. TREI DAN HAJ KE
Svanulo tree jutro, krasno i puno svjeine, te jo jednom doe
odmjena za samotnog nonika, straara na vrhu prvenog jarbola, a
mornara koji su danju uvali strau bijae sva sila, te je svaki jarbol i
gotovo svaki kri bio naikan glavama.
Vidite li ga? zaviknu Ahab; ali kit jo nije bio na vidiku.
No zacijelo mu vidite brazdu, a to je glavno! Nju valja
slijediti. Kormilaru, dri kolo kormila vrsto ko i dosad!
A onda e za se: Divna li dana opet! Da je ovog asa stvoren
svijet, a nainjen da bude ljetnikovac samim anelima, i ovo da
bude prvi dan ljetovanja, ljepeg dana ne bih mogao ni zamisliti!
Ima tu neeg o emu bi valjalo razmisliti, kad bi Ahab imao
vremena za razmiljanje, ali Ahab nikad ne razmilja: on samo
osjea, osjea i uti, a to je vraki muno za obina smrtnika, jer
misliti to je smjelost. Samo Bog uiva to pravo i povlasticu!
Razmiljanje jest, ili bi trebalo da bude hladna uravnoteenost i
smirenost: nae jadno ljudsko srce i previe udara, i bijedni mozak
ljudski i previe bije a da bi to mogao. Pa ipak mi se ponekad
priinjalo da je moj mozak vrlo miran, ledeno miran, i da ova stara
lubanja puca poput ae u kojoj se sadraj sledio pa razbija staklo.
Ipak kosa jo raste na toj glavi, raste i sad, i toplina je hrani. Ali ne,
to je samo ona obina trava to posvuda raste, probija iz prosjeklina
u grenlandskom ledu i nie u pukotinama lave vezuvske! A divlji ju
vjetar mrsi, i ona iba oko mene, ko to razdrte krpe iskidanih jedara
biuju brod u oluji, brod na kojem se dre. Podmukao vjetar to je
prije zacijelo propuhao kroz tamnike hodnike i elije i prozraio
bolnike dvorane, te sad ovuda pue, nevin kao janje! Dosta, dosta,
okuen je! Da sam vjetar, ne bih vie puhao po toj zemlji, tako
opakoj i bijednoj! U spilju bih se kakvu uvukao i ondje skutrio! Pa
ipak je vjetar neto plemenito i junako! Tko ga je ikad pobijedio? U
svakoj bitki njegov je posljednji i najei udarac! Uzmi koplje i
navali na nj, i proi e kroza nj! Ha, Ha! Bijedna li kukavca od
vjetra to bije golorukog, a ne prima ni jednoga jedinog udarca! ak
je i Ahab hrabriji i plemenitiji od njega! E, da vjetar ima tijelo! Ali
sve ono to najljue jedi smrtnika i vrijea, a tijela nema, a ipak
tjelesnom se snagom na nj obara! Lukavtina je to, velika
prepredenost i zloba! A ipak, ponavljam i kunem se, ima u vjetru
625

neto uzvieno i blagotvorno. Barem u ovim toplim pasatnim
vjetrovima to struje kroz prozranu modrinu u snanim ali blagim
zamasima, te ostaju na svojoj putanji i ne verugaju, nimalo nalik na
te struje morske to na puini svoj tok i pravac mijenjaju, nimalo
nalik na gorde Mississippije to kopnom hrle i vrludaju i zakreu i
nestaju u neznano! I tako mi vjenih polova, ti isti pasatni vjetrovi
to pokreu moj dobri brod, ti isti vjetrovi, ili neto nalik na njih, a
isto tako snano i nepromjenljivo, tjeraju naprijed i brod moje due!
Da vidimo!
Ej, vi gore! glasno e Ahab strai. Jeste li to
ugledali?
Nita, gosparu!
Nita! A skoro e ve i podne prepoloviti! Zar e zlatnik
prosjaiti? ekati da mu se smilujete? Pogledajte kako je sunce
poskoilo! Uistinu, bit e da je tako, brod je pretekao kita! Zabrzali
smo! I sad on mene goni, a ne ja njega! Loe je to, morao sam
predvidjeti, luda li mene! Ta on vue teret svih naih mrlina i
harpuna! Noas sam ga dostigao. Spremni za prelet krozvjetar!
516
Svi
dolje s jarbol osim straa! Na prae!
Brod je dotad plovio s vjetrom u krmu, pa kad je sada preletom
udario suprotnim smjerom, Pequod je zagazio u bijelu umavku
svoje vlastite brazde.
Sada plovi uvjetar, ravno u razjapljene ralje! promrsi
Starbuck samom sebi, veui velike deblene prae o kljunu
517
na
rubnjaku. Neka nam Bog bude na pomoi, no meni se ve ledi
modina u kostima i osjeam kako mi je sve tijelo ve ovlaeno. Sve
mi se ini da grijeim protiv Gospoda kad se Ahabu pokoravam!
Povucite me gore! uzviknu Ahab, prilazei koari od
konoplje. Jo samo malo, pa emo ga ugledati!
Da, gosparu doeka Starbuck i smjesta izvri starevu
zapovijed, te se Ahab ponovno njihao u visini.
Proe dobar sat to se otegao u itavu vjenost. Kao da je i
samo vrijeme prestalo disati od prenapeta iekivanja. No
naposljetku Ahab opet ugleda kitov vodomet, tri zrake uvjetar od
pramca, te viknu, a u isti as odjeknue tri gromka krika s vrhova
triju jarbola.

516
Brod vri prelet krozvjetar kad pramac okree vjetru. Prev.
517
Kljuna vrsta male bitve za vezanje konopa. Prev.
626

Po trei put idem ti u susret, bijela grdosijo, elom u elo!
Ej, dolje na palubi, jae praajte! Sva jedra uvjetar! Jo je odve
daleko a da bismo mogli spustiti amce, Starbuck! Jedra pljeskaju!
Uzmi bat i stani uz kormilara, da malo pripazi na nj!
A onda e za se: Tako, tako, Moby Dick pobrzao, uri se,
valja i meni dolje na palubu! Ali ima vremena da jo jedanput s ove
visine oima obuhvatim svu irinu mora! Znan je to vidik, star i
prastar, a ipak tako mlad, tako nov! I sve je isto, ba kao i onog dana
kad sam kao djeak gledao taj beskraj stojei na pjeanim
breuljcima rodnog mi Nantucketa! Sve kao onda, navlas isto! to je
Noa vidio, to i ja gledam! U zavjetrini kao da se more pokrenulo i
blago namrekalo. Divnih li prostranstava u zavjetrini! Zacijelo
nekamo vode, nekamo gdje nije obino kopno, u neto sjajnije nego
to su palme.
518
Zavjetrina! A ba tim smjerom plovi Bijeli kit! I
stoga u pogled usmjeriti uvjetar: ba ne godi, ali je u ovaj as
korisnije. Pratam se s tobom, zbogom, stari jarbole! Gle, to je to?
Neto se zeleni? Gle, iz tvojih pukotina proviruje sitna mahovina!
Ali na Ahabovu glavu vrijeme jo nije zelen-mrlju utisnulo! I to je
sva razlika u starosti izmeu nas smrtnika i mrtvih stvari! Da,
jarbole stari, obojica starimo, ali su nam korabi zdravi te dre nije
li tako, moja brodino? Jest, jedne noge nema, i to je sve. Svega mi,
to je mrtvo drvo u svakom pogledu u prednosti pred mojim ivim
tijelom. Ne mogu se s njime mjeriti. Vidio sam brodove od mrtva
drveta gdje nadivljuju ljude nainjene od najivotnije grae
ivotom punih roditelja. A to li mi je ono rekao? Da e kao moj
peljar ploviti preda mnom i da u ga ponovno vidjeti? Ali gdje? Zar
e me u bezdanu morskom sluiti oi kad jednom siem niz one
beskrajne dubine? A svu no sam brodio protivnim pravcem od
onoga mjesta gdje je njega nestalo. Jest, jest, kao toliki drugi, i ti si o
sebi zgoljnu i okrutnu istinu kazivao, o, Parse, ali kad si Ahabu
gatao sudbinu, nikad je nisi pogodio. Zbogom, jarbole stari, i dobro
mi pazi na Bijelog kita dok mene tu nema! Sutra emo razgovarati
ne, jo noas emo pripovijedati svoje, kad Bijelog kita dotuena
uz brod sveemo.
Dade zapovijed, a ljudi ga stadoe sputati, sigurnom rukom i
oprezno, dok je on svejednako pogledao oko sebe, silazei kroz

518
U izvorniku igra rijeima palmy (palmovit, pun palmi, ali i pobjedniki,
sretan, razdragan, sjajan) i palm (palma). Prev.
627

raspuklu modrinu na palubu.
Kada doe as, i kad su se mornari spremali da spuste amce u
more, Ahab, koji je ve stajao na krmi svoje brodice, kao da je
askom oklijevao. Mahnu rukom svome prvom asniku, koji je
stajao na palubi i pridravao podigae soha; mahnu rukom i naredi
mu da prieka.
Starbuck! viknu Ahab.
Gosparu? ozva se asnik.
Po trei put brod moje due kree na to putovanje, Starbuck!
Tvoja volja, kapetane!
Ima brodova, Starbuck, koji se otisnu s kraja, ali se nikad
vie ne vraaju u svoju luku!
Tvoje su rijei, gosparu, gorka istina!
Ima ljudi koji umiru u oseki, neki u pliini, drugi u plimi...
A ja se sad osjeam ko golem val to se ispeo i sav uspjenio. Star
sam ovjek, Starbuck, porukuj se sa mnom, ovjee!
Gledajui se u oi, stegoe jedan drugome ruku. U
Starbuckovim oima pojavie se suze.
O, gosparu, moj kapetane, srce plemenito! Ne idi, ne idi!
Gle, suze mi navrle na oi, a ja nisam kukavac i nikad ne plaem!
Neka ti je znana moja bol to te ne mogu razuvjeriti!
amac u more! kriknu Ahab i odmaknu asnikovu ruku.
Preuzmi zapovijed nad posadom!
Tek to bi okom trenuo, i amac je ve zaveslao ispod krme
Pequoda.
Morski psi! Morski psi! izvijao se glas iz okna
kapetanove kajite. O, gosparu, vrati se, moj gosparu!
No Ahab nije nita uo, jer je njegov glas zagluio sve ostale, i
amac poskoi i poigra na valovima.
A onaj je glas govorio istinu, jer tek to se amac otisnuo od
broda, kadno sa svih strana povrvjee morski psi, te se inilo da
izbijaju iz tamnih dubina ispod brodske trupine. Svaki put kad bi
vesla zaronila, zvocali bi svojim stranim raljama i zagrizali u
lopatice na veslima; tako su pratili amac i neprestano grizli. Nije to
nimalo neobina pojava u tim vodama koje obiluju njima; te morske
psine kao da slijede brodove, ba ko supovi, orluine strvinari, to na
Istoku krue nad stjegovima vojske koja polazi u boj. No to bijahu
prvi morski psi koje su ljudi s Pequoda opazili otkako su prvi put
ugledali Bijelog kita. Bilo stoga to ih je privlaila Ahabova posada,
628

koja se sastojala od samih tigrastoutih barbara, pa joj meso bilo
mirisnije i slasnije za ukus onih nemani a poznato je da i to ima
utjecaja bilo pak s kakva drugog razloga, morski su psi kanda
slijedili samo taj amac, dok druge nisu uznemirivali.
O srce od prekaljena elika! mrmljao Starbuck, zagledavi se
preko brodskog boka i pratei oima amac to je nestajao. Zar jo
uvijek gordo odjekuje kraj tog prizora? Zar ima smjelosti spustiti
kolumbu usred opora prodrljivih morskih pasa koji te slijede
razjapljenih ralja u toj bjesomunoj hajki, i to jo danas,
pogibeljnoga treeg dana? Jer kad se tri dana sliju i stale u jednu
hajku bez prekida i predaha, onda budi siguran da ti je prvi dan
jutro, drugi podne, a trei veer i kraj toga pothvata, ma kakav taj
kraj bio! O, Gospode, to me to proima te sam miran kao smrt, a
ipak sav u iekivanju od kojeg me jeza hvata? Budui dogaaji
titraju mi pred oima kao prazni obrisi i drhtavi kosturi, a sva je
prolost nekako potamnjela. O Mary, eno moja, tvoj lik ostaje iza
mene u blijedoj aureoli! Siniu, samo ti jo oi, ini mi se, mogu
vidjeti, oi to su postale neobino modre! A sve zamrene ivotne
tajne raspleu se i postaju tako jasne. No nad svime tmasti se oblaci
nadvijaju... Blii li se to kraj mome putovanju? Noge su mi slabe i
klecaju, ko u sustala putnika koji je vazdan hodio. Osluhni, bije li ti
jo srce. Trgni se, Starbuck, pokreni se, govori glasno! Ej, strao na
jarbolu, vidi li mi sina na breuljku gdje eka i mae ruicom? Lud
sam, ba lud.
Zatim e glasno strai:
Ej, vi gore! Pazite dobro na amce! Motrite kita! Ej
ponovno! Otjerajte toga morskog sokola! Zar ne vidite da trga
plamenac? I rukom pokaza na crveni stijeg koji se vijorio na
jabuci glavnog jarbola. A onda e za sebe: Ha! Die se, odletje, a u
pandama mu stijeg. Gdje si sada, stare, gdje si, Ahabe, vidi li
ovo? Strava, strava!
amci jo ne bijahu daleko odmakli kad Ahab, po signalu s
jarbola po ruci to je pokazivala dolje saznade da je kit
ponovno zaronio. No kako je htio da u asu kad se kit opet pojavi na
puini, bude blizu njega, zakrenu svojim amcem malo ustranu od
broda, dok je sva posada nijemo gledala kako valovi udaraju u
pramac, kako se propinju i razbijaju.
Ej, vali, zabijajte samo svoje klinove u moj pramac, zakivajte
ih od iljka do glavice! Zaludu vam trud, jer sanduk taj nema
629

pokrova! Za mene nema ni lijesa ni mrtvakih kola, jer mene samo
konoplja moe ubiti! Ha, ha!
Odjednom se uzbiba voda oko njih, nabreknu u irokim
kolutima to su se brzo dizali i opet splanjavali, kao da se propinju
oko utonula ledenjaka koji naglo izranja. Zau se potmula orljava
poput priguene podzemne tutnjave, i svima zastade dah kad ukoso
iz mora sunu grdosija u svoj svojoj duljini, sva prepletena mrlinima i
naikana harpunima i kopljima: obavijena tankim velom magle,
askom je lebdjela u zraku to je sav treperio odbljescima duginih
boja, i onda pljuskom zaroni opet u dubinu. Voda prsnu tridesetak
stopa uvis i za trenutak bljesnu poput bezbrojnih vodoskoka, pa se
zatim razletje u kropcu pahuljica, a puina unaokrug uzavre poput
svjeeg mlijeka, uskipje oko kitove trupine koja se bjelasala
mramornim sjajem.
Na vesla! kriknu Ahab svojim ljudima, i amci srnue
naprijed i prijeoe u navalu. No Moby Dick kao da je bio obuzet
bijesom svih zloduha i palih anela, jer su ga igale rane od harpuna
koje su mu tek juer zarinuli u tijelo. Dugi uzlovi mrlina isprepletali
se na iroku mu bijelu elu, na koi koja se prozrano caklila, i kao
da su se mrsili u neraspletive vorove kad je glavurdom jurnuo
naprijed i svojom repinom, ko kakvom golemom mlatilicom, ibao
more to je uzavrelo i zaumjelo izmeu amaca: tako je bijela
grdosija jo jednom rasprila amce, odbacila ih daleko jedan od
drugoga, a iz amaca poispadali svi harpuni i koplja. U vrhu se
ulupili pramci na amcima obojice asnika, i samo je Ahabov amac
ostao gotovo bez ikakve tete.
Dok su Daggoo i Queequeg nastojali zaepiti raspukline i
zaustaviti vodu koja je prodirala, kit je plovio dalje, a onda se opet
okrenuo, te jurei pored njih otkrio cijelu svoju boinu. A u tom se
trenutku razlijee prodoran krik. Ugledae napol rastrgano Parsovo
tijelo, koje bijae vezano na kitovu grbinu. Mrlin, koji se nou jo
vie omotao kitu oko trupine, drao Parsa svega razapeta i sapeta.
Crne krpe njegove rastrgane odjee vijale se oko mrtvoga tijela, a
razrogaene oi buljile pravo u starog Ahaba.
Ahabu ispade harpun iz ruke.
Prevari me, prevari me luda! zapita Ahab i duboko
predahnu. Da, da, Parse, opet te ugledah, odlazi prije mene! To
su, dakle, mrtvaka kola koja si mi prorekao! No ja te drim za
rije! Gdje su druga mrtvaka kola? asnici, idite na brod! Vaa dva
630

amca nisu vie od koristi! Ako moete, popravite ih, pa se vratite u
dobar as! Ne mognete li, ne mari, dovoljno je da Ahab umre...
Stojte, mornari! Tko samo zakorai da skoi iz moga amca, harpun
mu ne gine! Vi ste samo moje ruke i noge, i stoga se morate
pokoriti! Gdje je kit? Je li opet zaronio?
No Ahab nije pogledao u daljinu, ve samo oko amca, te nije
vidio kita, koji kanda bijae naumio pobjei s mrtvacem na sebi, i
kao da je to razbojite bilo samo jedna postaja na njegovu putu u
zavjetrinu, jer je Moby Dick sada opet odmicao naprijed i gotovo
ve prestigao brod, koji je sve dotad plovio u suprotnom smjeru od
njega, premda se naas zaustavio. Kit je plovio najveom brzinom, i
kao da mu je taj as bilo samo do toga da proslijedi svojim putem po
morskom prostranstvu.
O, Ahabe! zavapi Starbuck. Ni sada jo nije prekasno,
ni sada, u dan trei i posljednji, nije kasno da se vrati, da ga se
okani! Zar ne vidi da te Moby Dick ne trai i da te izbjegava? Ti si
taj koji ga trai i ludo izaziva!
Razapevi jedro, samotni amac brzo zamae u zavjetrinu,
noen vjetrom i tjeran veslima. Najposlije, kad je Ahab klizio pored
broda tako blizu da je mogao razabrati lice Starbucku, koji se
oslonio na rubnjak, on ga zazva te mu naredi da skrene brod i
zaplovi za njim, ali ne preblizu, nego u primjerenoj udaljenosti.
Svrnuvi pogledom gore, vidje Tashtega, Queequega i Daggooa
kako se hitro uspinju na tri jarbola, dok su se veslai njihali u ona
dva probijena i upravo izdignuta amca, te marljivo popravljali
nastalu tetu. Zirkajui kroz otvorene slapnice
519
, dok je amac brzo
sukao du broda, ugledao je Stubba, a as zatim i Flaska, kako se
vrzu i motljaju oko snopova novih harpuna i kopalja. I dok je gledao
sve to i sluao kako eki udara po trenicama ulupljenih amaca, u
njegovoj je dui odzvanjao bat drugih ekia koji su mu zabijali
avle u srce. No mahom se prenu i pribra, pa kad je zatim opazio da
je plamenca, onoga malog stijega, nestalo s vrha velejarbola,
doviknu Tashtegu, koji se upravo bio uzverao na vrh, neka sie,
neka potrai drugu zastavicu, malj i avle, pa nek je opet pribije.
Je li Bijeli kit bio izmoren i sustao od trodnevne hajke, ili mu je

519
Slapnice su, kako je ve spomenuto, etverouglasti otvori na rubnjaku
(brodskoj ogradi) kojima se vrataca otvaraju samo van, te kad val zalije palubu, voda
moe kroz njih istei. Prev.
631

u kretanju smetao zamreni splet konopa na grbini te mu najposlije
dotuio, ili se u njemu sada probudila neka zloba i pakost tko bi
znao? no svakako je usporio brzinu, ili se barem tako priinjalo
ljudima u amcu, koji mu se ponovno sve bre primicao, premda,
ako emo pravo, kit sada i nije toliko odmakao koliko prvi put. I dok
je Ahab klizio preko valova, nemilosni su ga morski psi sveudilj
pratili, i tako su uporno nasrtali i zubima zagrizali vesla da su se
lopatice na njima glodale i krnjile, ostavljajui za sobom iverje i
krhatke gotovo pri svakom zaveslaju.
Ne marite za njih, jer ti su zubi samo novi karmovi
520
za
vaa vesla! Uprite, kukove su ralje bolje poivalite negoli
popustljiva voda!
Ali nakon svakog ugriza, gosparu, tanke ple postaju sve
manje!
Dostajat e! Izdrat e! Samo vi ljudski prionite! No tko zna
promrmlja aptom plove li te psine na gozbu, da se naderu
kitovine, ili Ahaba? Ali vi samo uprite, veslajte! Ve smo nadomak
grdosiji! Dri rudo kormila, a vi me pustite da proem!
Kad to ree, dvojica ga veslaa poduhvate i pomognu mu da
doe na pramac amca koji je svejednako plovio.
Kad je brodica naposljetku dola kitu izrebar i hrlila usporedo s
njime, inilo se da neman i ne mari za svoje dumane, kao to
ponekad biva, i Ahab se naao usred guste magle to je izbijala iz
trcala i kuljala i povijala se oko goleme grbine toga usamljenog
brda, toga Monadnocka
521
. Bio je tako blizu bijeloj nemani da je sada
pognuo lea i ispruio obje ruke da bi odrao ravnoteu, a onda
zamahnu i satjera svoje ljuto eljezo uz jo ljuu kletvu u tu tjelesinu
koju je mrzio tako divljakom mrnjom. I kad ubojni elik i kletva
utonue do drka, kao u dubok kakav glib, Moby Dick se zgri od
bola i izvrnuvi se porebarke, naglo tresnu brodicu a da nije na njoj
slomio ni jedne trenice niti rebra. Zbilo se to tako neoekivano i
brzo te bi Ahab zacijelo i drugi put odletio u more da se nije tako
vrsto drao visoke valnice. Ali su u more pala tri veslaa, koji nisu

520
Ralje - viljuke utaknute u razmu amca; slue kao nosai i oslonita vesala
pri veslanju. Reenici ti su zubi samo novi karmovi smisao je: bolje ete se
odupirati, zahvaati, bre ploviti. Prev.
521
Monadnock je usamljeno brdo u ravnici jugozapadnog dijela savezne drave
New Hampshire, i po tome: brdo koje se izdie u ravnom okoliu. (Rije dolazi iz
jezika sjeveroamerikih Indijanaca, u kojih znai: istaknut vis.) Prev.
632

znali kada e Ahab baciti svoj harpun, i prema tome nisu bili
spremni na posljedice. Dvojica su se as zatim uspjela uhvatiti za
amac, da se izdignu na nadolom valu i da opet uskoe, dok je trei
nemono zaostao za krmom, ali se drao na vodi i plivao.
Gotovo u isti mah Bijeli kit neobino snano i brzo sunu kroz
uskopane valove. No kad je Ahab doviknuo kormilaru da otpusti
mrlin, a svojim ljudima da se okrenu na sjeditima eda bi tako
povukli amac do cilja, nepouzdani konop osjeti taj dvostruki napon
i potezanje, te prsnu i ibnu zrakom.
to se to u meni kida i lomi? Neka ila poputa...! No ve je
dobro. Na vesla, na vesla i ravno na nj!
Osjetivi estoki zamah brodice koja je sjekla valove, kit se
obrnu da joj suprotstavi svoje elo, ali dok se tako okretao, uoio je
crnu trupinu broda koji se pribliavao, i tada kao da je u njemu
gledao izvor i uzrok te hajke i nevolje, ili se moda predomislio te u
toj brodini nazirao veeg i gordijeg protivnika nego to mu bijae
ona brodica, odjedanput promijeni smjer i zaplovi ravno prema
pramcu, dok je svojim eljustima burljao uzavrelu bjeljavinu to je
oko njega prskala na sve strane.
Ahab zatetura i akom se poe udarati po elu.
Obnevidjeh, oslijepih! O, ruke! Pruite mi se da mognem
nai svoj put! Je li to no zapasala?
Kit! Brod! povikae zaprepateni veslai.
Na vesla! Na vesla! Ustremi se prema svojim bezdanima,
nagni se, o more, da Ahab, dok ne bude zauvijek prekasno, jo
jednom, posljednji put, doe do cilja! Vidim: brod! Brod! Na vesla,
ljudi! Zar neete spasiti moj brod?
I dok su veslai upinjali iz sve snage da potjeraju amac kroz
valove to su bijesno nasrtali, slomi se pramana statva koju je kit
jo prije otetio, te gotovo u isti as doe na razinu valova, i nije
vie mogao ploviti. Mornari su do pasa gazili po vodi i muili se
svakojako da zabrtve rupu i izbace vodu koja je mlazom prodirala.
A gore na brodu, navrh velejarbola, Tashtegu je, kad je asak
zagledao to se zbiva, zastao eki u aci, ukoila mu se ruka, a
crvena se zastava ovila oko njega i napol ga prekrila, kao platem, te
onda zaleprala i zavijorila ustranu, otkinula se od njega kao
njegovo vlastito srce to bjei, dok su Starbuck i Stubb stajali dolje
kraj kosnika, te u isti as kad i Tashtego ugledali neman koja je
jurila ravno prema brodu.
633

Kit! Bijeli kit! Kormilo uvjetar! Kormilo uvjetar! O,
svemoni, dobri dusi, stojte uza me, budite mi na pomo! Ne dajte
da Starbuck, mora li ve umrijeti, ne dajte da umre kao slabana
ena koja gubi svijest! Kormilo uvjetar, kad vam velim! Zar ne
vidite razjapljene ralje? Zar je to kraj mojim usrdnim molitvama?
Zar da tako zavri ovjek koji te itava ivota vjerno sluio, o,
Gospode? O, Ahabe, gledaj svoje djelo! Okreni kolo, kormilaru!
Evo, ve skree na nas! Nesmiljenom glavurdom nasre na ovjeka,
komu je dunost da ne izmakne! Gospode, budi mi na pomoi, stoj
uza me!
Ne uza me, ve poda mnom stoj, ma tko ti bio to e sad
pomoi Stubbu, jer ni Stubb se ne mie odavde! Smijem ti se,
grdosijo koja na me kesi svoje zube! Tko je uvijek pomagao
Stubbu i drao ga budnim, tko drugi nego samo Stubbovo oko to
nije nikad ni trepnulo? A sada Stubb, jadni Stubb, ide na poinak, ali
e leaj biti mek i premek: kamo sree da je napunjen golim
suharjem! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesi svoje zube! Ej,
Sunce, Mjesee i Zvijezde! Ubijate ovjeka od koga boljeg neete
lako nai, najboljeg koji je ikad ispustio duu! No usprkos svemu,
ipak bih se htio s tobom kucnuti, kad bi mi samo pruio au! Oj,
kite golemi, koji na me kesi svoje zube, skoro e tu biti gutljaja!
Zato ne bjei, Ahabe! A ja sad skidam halietak, izuvam postole,
neka Stubb umre u gaama! Traljave li smrti, pljesnive i preslane!
Eh, trenje, trenje! Da je treanja! Ej, Flask, da mi je samo jednu
crvenu trenju prije smrti!
Treanja? A ja bih samo da smo ondje gdje trenje zru!
Nadam se, Stubbe, da je jadna moja majka primila ono moje esti,
jer ako nije, slabo e to dobiti, ta nae se putovanje blii kraju!
Gotovo se svi mornari natisli na pramac, ostavili posao. U
rukama nesvjesno jo dre ekie, lopatke, koplja i harpune, onako
kako su pojurili s razliita rada. Prestravljeni zure u kita to
glavurdu njie tamo-amo, u gotovoj odluci, i pred sobom prti
pjenom u veliku luku. U itavu mu izgledu i dranju osveta se
odraava, brza odmazda i vjena zloba. I prkosno prezirui sve to
smrtnici mogu nainiti, nasrnu strahovito te vrstim zidoderom
svoje bijele glavurde udari u desnu stranu pramca tako silno da su
ljudi zateturali, a sve se jarbolje potreslo i zakripalo. Neki popadae
licem po palubi, a tamo gore glave harpunaa na bikovskim
vratovima zaklimatae poput izglavljenih jabuka na vrcima jarbola.
634

uli su kako kroz raspukli brod hukom i umom provaljuje more i
navire u tekim mlazovima, kao to se gorske bujice u neprekidnu
slapu rue niz vododerine.
Brod! Druga mrtvaka kola! kriknu Ahab iz svoga
amca.
Mrtvaka kola od amerikog drveta!
Kit zaroni pod brod i kliznu du kolumbe, no onda se pod
vodom obrnu i sunu opet na povrinu, daleko od pramca, ali posve
blizu Ahabovu amcu. Tu je neko vrijeme mirno poivao.
Okreem lea suncu. to je, Tashtego, ne ujem ti ekia?
O, moja tri vita i nepobjediva jarbola! Kolumbo moja neslomljiva i
trupino koja i samom Bogu prkosi! O, vrsta moja palubo, kormilo
gordo, prame nebu usmjeren! O, brode moj, slavan do smrti! Zar
morate sada umrijeti svi vi, a bez mene? Zar se meni krati posljednja
poast i utjeha to je sudbina prua svakom i najbjednijem kapetanu
iji brod tone? Smrt u osami, nakon ivota u osami! Sad osjeam
jasno: sva mi veliina proizlazi iz najveeg bola. Udrite sa svih
strana, o, vali moga ivota, sahranite prolost moju, svalite se na me
svemonim svojim slapom u asu smrti moje! No tebi u susret
hrlim, svezatorni levijatane, tebi, koji sve unitava, ali ne
pobjeuje. Do posljednjeg daha ukotac se s tobom hvatam! Iz srca
pakla udaram na te. Posljednji dah svoj izdiem i huem u tebe u
svesilnoj mrnji! Nek svi ljesovi i sva nosila nestanu u zajednikoj
jami! I zato to mene ni lijes ni odar nee, ja u tebe, o prokleti kite,
iako sam za te vezan i s tobom zdruen, raznijeti sad na komade,
sada dok hajka jo traje! Evo, iz moje ruke posljednje koplje pada!
Poletje harpun, a pogoeni kit pojuri naprijed. Mrlin se
odsukivao strahovito brzo, zujao i zvrao kroza ljebove i najposlije
se zapleo. Ahab se sae da ga razmrsi, pa u tome i uspje, ali mu se
pritom mrlin oplete oko vrata i stee, kao to oma osmanlijskog
krvnika davi svoju rtvu, te je istog asa bio baen iz amca u more,
bez rijei, bez krika, prije nego to je .posada shvatila to se zbiva.
U iduem trenutku odskoi petlja mrlina s prazna bubnja, obori
jednog veslaa, te pljusnu po vodi i nestade u dubini.
asak su ljudi stajali obezglavljeni i kao ukopani, a zatim se
obrnue i povikae:
Brod! Gospode, gdje je brod?
Ubrzo kao kroz maglu nazrijee fantom nagnuta broda,
privienje to se rasplinjavalo poput fatamorgane, i samo su jo
635

strili iz vode vrhovi triju jarbola, a trojica poganskih harpunaa
zaluenou, vjernou ili predanou sudbini prikovana za ona
neko uzviena mjesta i dalje drahu strau kruei pogledom po
puini. Koncentrini krugovi zahvatie i usamljeni amac, svu
posadu, svako veslo koje je plutalo, i svaku kopljau, zavrtjee i
zakovitlae sve ivo i neivo i odvukoe u vrtlog u kojem je nestao i
posljednji iver s Pequoda.
Za posljednjeg komeanja vode nad glavom Indijanca koji je
uvao strau na glavnom jarbolu, i dok se jo vidio samo pedalj-dva
vrnog nastavka i na njemu duga lelujava traka zastave, koja se
podrugljivo vijala nad opasnim valovima to su je gotovo dodirivali,
u tom asu proviri crvena ruka koja je drala bat i zamahivala
posljednjom snagom da zabije stijeg na kopljau. Morski sokol koji
je, kao rugajui se, kruio oko vrha jarbola, sletjevi sa svojih
zvjezdanih visina, a sve kljujui po zastavi i ometajui Tashtega pri
radu, sluajno zape nemirnim irokim krilom izmeu drveta i
ekia. Tashtego, kao da je pod vodom osjetio eterini srh, pritisnu
ekiem u samrtnu gru, a glasnik neba kriknu arkaneoskim
krikom i gordo uzdignute glave, zaogrnuv svoje bijelo tijelo
kraljevskim grimiznim platem Ahabove zastave, potonu zajedno s
njegovim brodom, koji, poput Sotone, nije htio sii na dno pakla a
da sa sobom ne povue u dubine i dijelak iva neba kojim je zakitio
i okrunio vrh svoga najvieg jarbola.
Male ptice burnice zakruie nad jo razjapljenim virom,
bacajui svoje krikove u nebeske modrine, a zloslutni val to se
propinjao uokolo i pjenio uzavrelom bjelinom, razbi se o strmeni
vrtloga i sve se sastavi u jedno, sve utihnu, razastrije se beskrajni
vodeni plat, i more se opet talasalo ko i prije pet tisua ljeta.
636

EPI LOG
Drama je svrena. emu da se nastavlja? Jer je jedan
preivio brodolom? Dogodilo se i sudbina je htjela da ja budem
Ahabov kormilar kad je nestalo Parsa, te sam i zauzeo njegovo
mjesto i sudbonosnoga treeg dana bio baen iz amca u more s
onom dvojicom mornara koji su se nekako uspjelili ukrcati u amac,
dok sam ja ostao za krmom. Tako sam plovio na rubu onoga
stranog zbivanja, te sve vidio i gledao, kadli me dohvatie
posljednji oslabljeni valovi vrtloga koji je i mene vukao k sebi, ali
polako. I kad sam se naao u onome smrtonosnom krugu, uzavrele
se vode bijahu ve smirile, i samo je jo bijela umavka prtala
povrjem. Plovio sam uokolo i primicao se onome crnom mjehuru,
sreditu onog kruga to se polako okretao i suavao, te sam se vrtio
ko neki drugi Iksion.
522
Kad sam tako doao do samog sredita, crni
mjehur prsnu. Lijes, koji je bio pretvoren u plovak za spaavanje,
osloboen svojih spona, iskoi u svoj silini iz vode i nae se meni
nadohvat. Uhvatio sam se za taj plovak, za taj lijes, te sam cio dan i
no bez pravca plutao po mekoj i pogrebnoj puini. Morski psi
brzali u mojoj blizini i klizili pored mene, neopasni, kao da su im
ralje lokotom zatvorene. Divlji morski sokolovi letjeli mi nad
glavom, kao da su im grabljivi kljunovi bili spremljeni u korice.
Sutradan naiao neki jedrenjak pa me spasio. Bijae to Rahela
koja je, krstarei u potrazi za svojom izgubljenom djecom, samo
nala jedno neznano siroe.

522
Grka pria kazuje kako je Iksion napastovao Junonu, pa je za kaznu u
podzemnom svijetu privezan za kota koji se neprestano okree. Prev.
637

POGOVOR
MOBY DICK VIEZNANA SIMBOLIKA
Moby Dick, to iznimno i izvanredno djelo svjetske knjievnosti,
zauzima u amerikoj kulturi priblino ono mjesto to ga u drugim,
starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi od
Homerovih do Miltonova. Objavljena god. 1851., ta se knjiga
pojavila u vrijeme kad je u prozi veih europskih zemalja ve
zavladao realizam. Amerika knjievnost nastajala je u zemlji koja
se razvijala drugaije nego bilo koje drutvo Staroga svijeta. Njezino
graanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te jo nije
poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni
teret ranijih epoha. S jedne strane Amerika stoga nije jo bila zrela
za realizam, a s druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu
tradiciju, koja se u istom obliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono
jak, obrazovan, a ujedno pun svjesnih ivotnih iskustava, Herman
Melville (1819.-1891.) uobliio je svoj stvaralaki poriv na nadasve
originalan nain.
Prije Moby Dicka bijae napisao ve pet proznih djela, mahom
autobiografskih u nekima svoje doivljaje opisuje izravno, s
ponekim dodatkom iz mate, a u drugima pak alegorijski transponira
svoja duhovna traganja. U prva pripadaju Typee (1846.) i Omoo
(1847.), knjige o doivljajima odbjegloga mladog mornara meu
prijaznim ljudoderima na Markeskim otocima, te meu
uroenicima na Tahitiju, zatim Redburn (1849.) i White-Jacket
(Bijeli kaput, 1850.), o surovom ivotu na amerikim brodovima,
trgovakom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastini
putopis u maniri 18. stoljea, Mardi (1849.).
Sin imune obitelji koja je doivjela steaj, Melville se ogledao
kao trgovaki pomonik, poljoprivrednik, uitelj, a zatim kao
mornar. Nakon jednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu,
proveo je osamnaest mjeseci na kitolovcu Acushnet kojim je
doplovio do junopacifikih otoka (i odande pobjegao).
Tridesetjednogodinji autor, vidimo po tekstu, oito je otpoeo
Moby Dicka u namjeri da napie pustolovno-pomorsku pripovijest u
kojoj e autobiografski podaci biti potisnuti matovitim, dijelom i
kominim prikazom sudbine pripovjedaa Ishmaela (imenjaka
638

biblijskog razbatinjenoga izopenika) i njegova prijatelja, hrabrog,
dobrodunog Queequega s Polinezijskog otoja. Oni se nalaze u
sreditu svih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova
ukrcavanja na Pequod. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter
knjige. Ljudi i zbivanja dobivaju vieznanu simboliku o kojoj se u
tekstu otvoreno raspreda, u nizu poglavlja izlau se, neovisno o
likovima i radnji, sva ljudska znanja o kitovima i njihovoj
znanstvenoj podjeli na tipove, njihovoj anatomiji, nainu ivota, o
lovu na kitove i oruu koje se pritom upotrebljava, o preradi ulova u
gospodarske svrhe i njegovoj praktikoj upotrebi, pa ak o
umjetnikom predoavanju kitova. Ti uvelike tehniki opisi u
literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju cetolokim
poglavljima ponekad su i zamorni, ali su pisani tako nadahnuto,
a po simbolikim znaenjima i metafizikim implikacijama to ih
autor (bolje rei, pripovjeda) nalazi u tim injeninim prikazima,
oni su neotuiv, nuan dio knjige. Zajedno s pripovijeu i s onim
mnotvom raznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor
uvodi u djelo, cetoloki podaci izgrauju zagonetnu vieslojnost
cjelokupnog smisla toga djela.
Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge
analogije izmeu kitolova i ivota dio su samog prianja, a ne neka
naknadno pridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku
starih puritanaca, europskih naseljenika na sjevernom dijelu istone
obale novog kontinenta, koji su u 17. stoljeu kolonizirali podanici
engleske krune. Puritanci, ti radikalni protestanti, sljedbenici
Calvina, vjerovali su da Priroda, kao i pojedinani dogaaji i pojave
u njoj, sadrava znaenja to ih Bog priopuje ovjeku kao uputu za
ponaanje na ovome svijetu. ovjek, meutim, u tragu Adama, jest
palo i greno bie. Samo pojedinci, koji promatrajui same sebe i
svoj ivot mogu zakljuiti da djeluju u skladu s Bojom voljom,
mogu se nadati Bojoj milosti koja e ih potedjeti od vjenog
prokletstva. To strogo i mrano uenje jedva da je to ostavljalo
ljudskoj volji, ali je, prividno paradoksalno, bilo neobino poticajno.
Ono je izvor individualnom aktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad
se teoloka baza razrijedila i liberalizirala, te potpuno ustupila
mjesto gospodarskoj praksi, ostali znaajkom amerikog pogleda na
svijet.
Moe li se kapetan Ahab, u gru svoga osvetnikog prkosa,
shvatiti kao takav, univerzaliziran ameriki pojedinac? Bori li se on
639

protiv opepriznatog, kranskog Boga ili ba protiv demonske,
ovjekovoj dui suprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih
naela ili oporba izmeu dva naela u ovjeku samom? A to je
zapravo sama uljeura, zvana Moby Dick?
U razgranjenoj kritikoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na
to pitanje odgovaralo se na najrazliitije naine. Ne smije se,
meutim, zaboraviti da ta knjiga, pjesnika, vizionarska,
metafizika, nije puka alegorija u kojoj su pria, likovi i zbivanja
privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadraj koji treba
dokuiti pomou nekog intelektualnog kljua. Ne, Moby Dick nije
tek vidljiv znak za neku openitiju predodbu ili neku pojavu. On je
doista bijeli kit, ivotinja o kojoj govori predaja mnogih narataja
moreplovaca iz itavoga svijeta od Francuske do Tihog oceana.
Bez obzira na asocijacije kozmike, moralne, biblijske, koje se
nadaju dok u knjizi pratimo njen stalni, sredinji gigantski sukob,
treba je itati sa svijeu o mitu, koji praktiku, stjecalaku, pa ako
hoemo i filistarsku jagmu za dobiti, o kojoj nalazimo kominih
stranica na vie mjesta u knjizi, smjetava u bitne antropoloke
znaajke to ih mijeana posada, sastavljena od ljudi iz svih zemalja,
boja, rasa, na Pequodu, te jasna, u svojoj geometrijskoj izrazitosti
pomalo smijena hijerarhija na brodu i lovakim amcima uvijek
iznova naglaavaju. Tolerancija, odsustnost svakog rasizma,
povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerene volje
to su konstante ove udesne knjige, koja gazi sve predrasude i
svoga vremena i kasnijih epoha u idejnom ozraju Amerike.
Vanost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom
elementu u ljudskoj naravi, oituje se u mnogim prizorima
zaklinjanja, obeanja, proricanja, trenutaka sveanih a barbarskih
obreda, kao to je kaljenje ocjeli harpuna natapanjem iljka u
ljudsku krv. Takve scene, u kojima je katkad prisutna sva Ahabova
arolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednim likom, kao to
je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potjeu izravno
od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear vaniji su izvori
Melvilleu od bilo kojega proznog pripovjedakog djela. Neznaboci
i bijelci-krani podjednako slue kao posrednici za dvojbene
stavove i sumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih
podreenih. Ti su stavovi uvjetovani ponegdje osobnim
temperamentom (kao u uzoru viestruke interpretacije poglavlju
o ekvadorskom dukatu), ali u Moby Dicku ne moemo govoriti o
640

psiholokim analizama ili o iznijansiranom slikanju pojedinane
osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simbolikog uinka, bilo da se
radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na pletnjai,
funkcioniranje mrlina ili majmunske uzice, ili oblik i dijelovi
uljeurine glave, ili patoloka dragocjenost poput sive ambre, ili
zbivanja s kvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim eirom.
To vrijedi i za prirodne pojave poput vatre sv. Elma
523
, za jurnjavu s
gusarima i skupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s
neobinim brodovima, od kojih svaki drugaije izaziva usporedbu s
Pequodom, njegovom sudbinom i neizvjesnou oko njegova
putovanja.
Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije,
renesansne tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna,
pomorska pria u koju su ukomponirane i propovijed neumoljiva
duebrinika i melodramska masovna predstava i vrludavo
mornarsko prepriavanje i jednostavne puke dosjetke. Moda je to
djelo u biti proirena parabola vjersko-moralistikog karaktera, ali je
isto tako gotska povijest o tajnoj krivici i udesima to je prate,
studija o etnikim razlikama, blasfemina parodija na vjerske
obiaje (krtenje u ime avla, propovijed morskim psima),
romantika varijacija Cervantesove parodije vitekih naela sa
svojevrsnim uzoritim junacima. Ponajvie, ali nipoto iskljuivo, to
je djelo enciklopedija jedne grane znanja, jasno i intelektualno
strukturirana propedeutika jedne teke i nezahvalne profesije. Po tim
injenino-sistematskim elementima pribliava se drugim,
kominim remek-djelima u kojima je esto pedantna raznolikost
pristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju.
Uz epsku tradiciju Homera i Camesovih odvanih moreplovaca u
Luzitancima, tu su dakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega
detaljima, mijeanjem stilova, opim, uzvienim tonom,
objavljenjima Biblija. Kao pisac pomorskih pustolovina Melville
vue lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera, prema svojim
nastavljaima, Stevensonu, Conradu, pa ak na znatno nioj
razini Jacku Londonu, ali misterij koji prati i moda dijelom
uzrokuje radnju, podsjea na Melvilleova neto starijeg
suvremenika, Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu,

523
Jarbolac ili vatra svetog Elma, elektrina pojava, obino na vrcima
predmeta, osobito na jarbolima i krievima, za oluje .Vidi napomenu 482.
641

na pogubnu e za uspjehom jednako potjeu iz romantiki
interpretiranog Shakespearea kao iz Byronova Manfreda i Kaina.
Ova je knjiga enciklopedika, dakle, ne samo koliinom
informacija i opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne
oblasti gospodarstva, etikih iskuenja, tragalake mate; ona je to i
upotrebom konvencija iz itave lepeze anrova i tradicija pisane
knjievnosti koja, kako to primjeujemo u Melvillea, poinje od
vremena usmene predaje mita. Raskoan, raspjevan, a opet
precizan jezik Melvilleova izvornika potjee od putopisa
renesansnih otkrivaa, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcija
crkvenih retoriara koji su u 17. stoljeu stoljeu prije
graanskog romana nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj
domovini pisali su se u prethodnim naratajima romani o indijanskoj
granici i o bitkama iz prolih ratova: James Fenimore Cooper, autor
Posljednjeg Mohikanca, bio je omiljen i u Europi. Realizam,
meutim, Amerika jo nije imala. Melvilleovi suvremenici Poe i
Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumaenjima, na
transcendiranju fizike zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s
njom usporedna.
Ni sam Melville, ipak, nee vie ponoviti pothvat kakav je bio
stvaranje Moby Dicka, ravnoteom literarnih komponenata,
suvislom vezom praktinog i metafizikog, senzualnog i misaonog.
Idua njegova, jednako omana knjiga, Pierre (1852.), polazei
naizgled od jedne obiteljske situacije, preambiciozno eli izraziti
kozmiki nesklad; taj nesklad ostaje i u samom literarnom
ostvarenju. Dugaka religiozna pjesma Clarel (1856.) ne postie
simboliku univerzalnost ostaje tek djelomino itkim skupom
ideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je
bogoborac, poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.)
viesmislen je, ali svaki prizor negira pozitivne zakljuke
prethodnih. Unutranju koherenciju imaju samo kraa djela
njegove odulje simbolike prozne pripovijesti: od sasvim kafkinske
parabole o velegradskoj alijenaciji u Pisaru Bartelbyju(Bartelby the
Scrivener, 1856.) preko uznemirujue dijalektike crnako-bjelakih
odnosa uoi Graanskog rata u Benitu Cerenu(1856.) do jasno
razraenih polova u nerazrjeivoj moralnoj dilemi izmeu
podanike discipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, zavrenu
tik pred smrt.
642

*
Melvilleov se ivot nakon velikih putovanja to su rezultirala
nizom znaajnih knjievnih plodova, bar izvanjski inio vrlo
neuzbudljivim. Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspjeno,
voditi svoju farmu, suraivao je u asopisima, a za vrijeme
Graanskog rata uzalud je nastojao dobiti in u mornarici; ali neke
njegove pjesme iz tog razdoblja i danas su uvrtene u najnovije
antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenik upravitelja
carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najblii od
velikih amerikih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne
takoer neko vrijeme radio u carinarnici, stekavi na tom poslu vie
poticaja za svoje knjievno djelo.
*
Melvilleova najbolja djela trae od itatelja da posumnja u
povrinsku neosporivost drutvenih poluistina. Misaone
pretpostavke njegove ikonoklastike vizije svijeta u kojemu je Bog
nemoan ili zlonamjeran veoma su teke. Melville je i prebogat i
neujednaen. Za razliku od Poea, koji je u Europi rano popularan, od
jasnijeg, u biti jednako nemirnog Nathaniela Hawthornea, kojega su
od samog poetka priznavali i ekskluzivni britanski kritiari,
Melville ostaje gotovo nepoznat do prije osamdesetak godina!
Misaoni svijet Melvilleov treba, meutim, prvenstveno
usporediti s kalvinistikim precima, koje smo spomenuli i s
njegovim suvremenicima Emersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica,
kao i manje znaajni, njima bliski sudionici takozvanog
transcendentalistikog pokreta, bili su optimisti, uvjereni u konani i
bitni sklad izmeu ovjeka, Boga i prirode, u oduhovljenost prirode
kao posrednika izmeu ovjeka i Boga i njezine uloge nositelja
simbolikih znaenja. Optimist je bio i Walt Whitman, novatorski
pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskog
kozmosa s kojim se on, pjesnik, poistovjeuje. Za razliku od te
trojice Melville je gledao mranije ali dublje ili, ako hoemo,
jae se izdizao nad povrinskim: ... u srcima nekih ljudi ugnijezdio
se orao ketskilskog gorja, koji moe ponirati i u najmranije gudure
i opet se uzdii i nestati u sunanim beskrajima. No i onda kad
ponire zauvijek u te gudure one su u planinama, i tako se orao, i
kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama
643

u dolini, ma kako se visoko one vinule.
To je, dakle, pesimizam ovjeka koji stvari razmatra u
meusobnim omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetniki
sklad izvanredne kompozicije i otvorenost nikad zakljuenih
razmatranja o samoj temi prema novim spoznajama. Poglavlje
Bjelina kita najfilozofskiji je tekst u amerikoj pripovjedakoj
knjievnosti. Moda je ba zbog svoje izvorne misaone smjelosti
Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca u amerikoj
knjievnosti, unato injenino-opisnom balastu, s jedne strane, i
negiranju svih oekivanih anrovskih dosljednosti, s druge.
*
Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim
ekscentrinim autorom, a njegova se djela nisu prouavala. Oko
1920. kritika je poela otkrivati neiscrpna znaenja njegovih djela
napose u Moby Dicku, i u brojnim drugim tekstovima. U
Hrvatskoj dosad nije pobudio osobito analitiko zanimanje, ali je
mnogoznani Bijeli kit prepoznat kao jedan od velikih simbola to
ih je proizvela amerika knjievnost.
Ivo Vidan, 1999.
644

Copyright
Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

15/10/2013

645