Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.

htm
1 of 8 17.4.2007 14:15
STUDIJE I ISTRAIVANJA: KULTURALNI STUDIJI I TELEVIZIJA
Stuart Hall
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu*
UDK: 621.39:124
U istraivanju sredstava masovnih komunikacija uvrijeilo se proces komunikacije predstavaljati putem
krunoga toka ili petlje. Taj je model doivio kritike zbog svoje pravocrtnosti - poiljatelj / poruka /
primatelj - zbog usmjerenosti na razinu razmjene poruke te zbog nepostojanja promiljene ideje o
razliitim trenucima kao sloeno strukturiranim odnosima. Isto tako je, meutim, mogue, a i korisno,
razmiljati o tom procesu putem pojmova strukture proizvedene i odravane artikulacijom povezanih, ali
odijeljenih trenutaka - proizvodnje, cirkulacije, distribucije / potronje, reprodukcije. To bi znailo shvatiti
proces kao 'sloenu dominantnu strukturu', odravanu putem artikulacije povezanih praksi, od kojih
svaka, meutim, zadrava zasebnost i ima posebni modalitet, vlastite oblike i uvjete opstojnosti. Dodatna
je prednost ovoga drugoga pristupa, istovjetna onomu to ini kostur proizvodnje robe kako ga je ponudio
Mare u Osnovama kritike i u Kapitalu, ta to naglaenije istie kako se neprekinuti krug -
proizvodnja-distribucija-proizvodnja - moe odravati putem 'prijelaznih oblika'. Takoer istie posebnost
oblika u kojima se proizvod procesa 'pojavljuje' u svakom trenutku te time i ono to razlikuje diskurzivnu
'proizvodnju' od ostalih tipova proizvodnje u naem drutvu i u modernim medijskim sustavima.
'Predmet' tih praksi jesu znaenja i poruke u obliku znakova-posrednika posebne vrste, organiziranih,
poput svakoga drugog oblika komunikacije ili jezika, putem djelovanja kodova unutar sintagmatskog
lanca diskursa. Aparati, odnosi i prakse proizvodnje tako se pokazuju, u odreenom trenutku (trenutku
'proizvodnje / cirkuliranja') u obliku simbolikih sredstava uspostavljenih unutar pravila 'jezika'. Upravo u
takvu jezinom obliku zbiva se kruenje 'proizvoda'. Proces tako zahtijeva, na kraju proizvodnje, svoje
materijalne instrumente - svoja 'sredstva' - kao i svoj niz drutvenih (prozvodnih) odnosa - organizaciju i
kombinaciju praksi unutar medijskih aparata. Kruenje proizvoda odvija se upravo u diskurzivnom obliku,
a isto tako i njegova distribucija za razliitu publiku. Jednom zaokruen, diskurs mora biti preveden -
ponovno preuoblien - u drutvene prakse ako elimo da krug bude i dovren i uinkovit. Ako 'znaenje'
ostane nerazumljivo, ne moe doi do 'potronje'.
Ako znaenje nije izraeno u praksi, nema uinka. Vrijednost takva pristupa nalazi se u tome to, iako je
pri artikulaciji svaki trenutak potreban za cjelinu kruga, ni jedan zasebno ne moe u potpunosti zajamiti
sljedei trenutak u kojem e biti artikuliran. Budui da svaki ima svoj posebni modalitet i uvjete
opstojnosti, svaki moe sadravati svoj prekid ili poremeaj 'prijelaznih oblika', o ijoj neprekinutosti
ovisi tijek uinkovite proizvodnje (naime, 'reprodukcija').
Tako, unato naem nastojanju da nimalo ne ograniimo istraivanje 'slijedom samo onih indicija izniklih
iz analize sadraja' (Halloran, 1975), moramo prihvatiti da diskurzivni oblik poruke ima povlateni
poloaj u odnosu na komunikacijsku razmjenu (sa stajalita kruenja) te da su trenuci 'kodiranja' i
'dekodiranja', premda tek 'razmjerno samostalni' u odnosu na komunikacijske procese u cijelosti, ipak
utvreni trenuci. 'Puki' povijesni dogaaj ne moe, u takvu obliku, biti prenesen primjerice u televizijskim
vijestima. Dogaaji se tek mogu oznaavati unutar auralno-vizualnih oblika televizijskoga diskursa. U
trenutku kada povijesni dogaaj ulazi pod znak diskursa, postaje podlonim svim sloenim formalnim
'pravilima' pomou kojih jezik oznaava. Paradoksalno, dogaaj mora postati 'pria' prije no to moe
postati komunikacijski dogaaj. U tom trenutku formalna potpravila diskursa 'vladaju', naravno, bez
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
2 of 8 17.4.2007 14:15
iskljuivanja povijesnoga dogaaja tako oznaena, drutvenih odnosa u kojima pravila vrijede ili
drutvenih i politikih posljedica dogaaja oznaena na takav nain. 'Oblik poruke' nuan je 'pojavni
oblik' dogaaja prilikom njegova prijelaza od izvora do primatelja. Tako pretvorba u 'oblik poruke' (ili
nain simbolike razmjene) i iz njega nije sluajni 'trenutak', koji se moe prihvatiti ili odbaciti kako nam
drago. 'Oblik poruke' tono je utvren trenutak; premda se sastoji, na jednoj drugoj razini, od povrinskih
kretanja iskljuivo komunikacijskih sustava te zahtijeva, na drugoj razini, ukljuivanje u drutvene odnose
komunikacijskih procesa u cjelini, kojih je on tek dio.
Iz te openite perspektive moemo grubo okarakterizirati televizijske komunikacijske procese na sljedei
nain. Od institucionalnih struktura emitiranja, s njihovim praksama i proizvodnim mreama, njihovim
organiziranim odnosima i tehnikim infastrukturama, zahtijeva se proizvodnja emisija.

Koristei se analogijom iz Kapitala, to je 'proces rada' na diskurzivan nain. Proizvodnja, ovdje,
uspostavlja poruku. U odreenom smislu, dakle, krug zapoinje ovdje. Dakako, proizvodni proces nije
bez svojeg, diskurzivnog' vida: on je takoer neprekidno uokviren znaenjima i idejama: uporabljeno
znanje koje se tie proizvodnih rutina, povijesno odreene tehnike vjetine, profesionalne ideologije,
institucionalno znanje, odreenja i pretpostavke, pretpostavke o publici i tako dalje, sve to uokviruje
ustanovljenje emisije putem te proizvodne strukture. Nadalje, iako televizijske proizvodne strukture
raaju televizijski diskurs, one ne ine zatvoreni sustav. One privlae teme, naine obrade, programe,
dogaaje, osoblje, predodbe o publici, 'odreenja situacije' iz drugih izvora i drugih diskurzivnih
formacija unutar ire drutveno-kulturne i politike strukture koje su zasebni dio. Philip Elliott jezgrovito
je izrazio tu misao, unutar neto tradicionalnijega okvira, u svojem razmatranju kako publika moe biti
istodobno i 'izvor' i 'primatelj' televizijske poruke. Tako - da posudimo Marxove pojmove - kruenje i
recepcija doista su 'trenuci' televizijskoga proizvodnog procesa te su ponovno ukljueni, putem niza
iskrivljenih i strukturiranih 'povratnih infromacija' u sam proces proizvodnje. Potronja ili recepcija
televizijske poruke tako su i same 'trenutak' proizvodnoga procesa u irem smislu, premda onaj drugi
'prevladava' jer je 'kljuna toka za ostvarenje' poruke. Proizvodnja i recepcija televizijske poruke stoga
nisu istovjetne, ali su povezane: one su odvojeni trenuci unutar cjeline uobliene drutvenim odnosima
komunikacijskoga procesa kao takva.
U odreenom trenutku, meutim, strukture emitiranja moraju iznjedriti kodirane poruke u obliku
smislenoga diskursa. Institucionalno-drutveni odnosi proizvodnje moraju proi kroz diskurzivna pravila
jezika ne bi li se njihov proizvod 'ostvario'. To zainje dalji zasebni trenutak, u kojemu prevladavaju
oblikovna pravila jezika i diskursa. Prije no to ta poruka moe poluiti neki 'uinak' (ma kako ga
odredili), zadovoljiti 'potrebu' ili biti stavljena u neku 'slubu', mora se ponajprije usvojiti kao smisleni
diskurs te se smisleno dekodirati. Upravo taj niz dekodiranih znaenja 'ima neki uinak', utjecaj, on
zabavlja, pouava ili uvjerava, svojim iznimno sloenim perceptivnim, kognitivnim, emocionalnim,
ideolokim ili behavioralnim posljedicama. U 'odredljivu' trenutku stuktura upoljava kod i daje 'poruku':
u nekom drugom odredljivom trenutku >poruka<, budui da je dekodirana, dolazi u strukture drutvenih
praksi. Posve smo svjesni da se ovaj ponovni ulazak u prakse gledateljske recepcije i 'uporabe' ne moe
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
3 of 8 17.4.2007 14:15
shvatiti u pukim behavioristikim terminima. Tipini procesi uoeni u pozitivistikim istraivanjima na
pojedinanim elementima - uinci, uporabe, 'zadovoljenja' - i sami su uokvireni strukturama
razumijevanja, a osim toga, rezultat su drutvenih i ekonomskih odnosa koji uobliavaju njihovu
'realizaciju' na recepcijskom kraju lanca i koji doputaju da se znaenja oznaena u diskursu prenesu u
praksu ili svijest (ne bi li se dobila drutvena uporabna vrijednost ili politika uinkovitost).
Jasno je da ono to smo u dijagramu oznaili kao 'znaenjske strukture 1' i 'znaenjske strukture 2' ne
moraju biti iste. One ne sainjavaju 'neposrednu istovjetnost'. Kodovi kodiranja i dekodiranja ne moraju
biti u savrenoj simetriji. Stupnjevi simetrije - to jest, stupnjevi 'razumijevanja' i 'nesporazuma' u
komunikacijskoj razmjeni - ovise o stupnjevima simetrije / asimetrije (odnosima istovrijednosti)
utvrenima izmeu poloaja 'personifikacija' onoga koji kodira- poiljatelja i onoga koji dekodira-
primatelja. To sa svoje strane ovisi o stupnjevima istovjetnosti / neistovjetnosti izmeu kodova koji
savreno ili nesavreno prenose, ometaju ili sustavno iskrivljuju ono to se prenosi. Manjak podudarnosti
izmeu kodova u velikoj mjeri ovisi o strukturnim razlikama odnosa i poloaja izmeu emitenata i
publike, ali u vezi je i s asimetrijom izmeu kodova 'izvora' i 'primatelja' u trenutku pretvorbe u
diskurzivni oblik ili iz njega. Ono to se naziva 'iskrivljavanjima' ili 'nesporazumima' nastaje upravo zbog
manjka istovrijednosti izmeu dvije strane u komunikacijskoj razmjeni. Jo jednom, to ne odreuje
'relativnu autonomiju', nego 'determiniranost', ulaza i izlaza poruke u njezinim diskurzivnim trenucima.
Primjena te temeljne paradigme ve je poela mijenjati nae razumijevanje starijega termina, televizijski
'sadraj'. Tek poinjamo uviati kako bi to moglo preoblikovati i nae razumijevanje recepcije, 'itanja' i
odgovora publike. Poeci i zavreci ve su prije bili oglaeni u komunikacijskim istraivanjima, tako da
trebamo biti oprezni. Ipak se ini da postoje temelji za razmiljanje da se moda otvara nova i uzbudljiva
faza u takozvanom prouavanju publike, posve nove vrste. Na oba kraja komunikacijskoga lanca uporaba
semiotike paradigme navijeta rastjerivanje zaostataka biheviorizma, koji je toliko dugo progonio
prouavanje masovnih medija, posebno u pristupu sadraju. Premda znamo da televizijski program nije
stimulacija, poput kuckanja po koljenskoj aici, ini se da je tradicionalnim znanstvenicima gotovo
nemogue zamisliti komunikacijski proces, a da ne upadnu u neku od inaica ogranienoga biheviorizma.
Znamo, kako je zapazio Gerbner (1970), da predstavljanje nasilja na televizijskom ekranu >nije nasilje,
nego poruke o nasilju<: nastavljamo, meutim, prouavati pitanje nasilja, na primjer, kao da smo
nesposobni shvatiti tu epistemoloku razliku.
Televizijski je znak sloeni znak. Sam je sastavljen kombinacijom dvaju tipova diskursa, vizualnoga i
slunoga. Nadalje, to je ikoniki znak, prema Peirceovoj terminologiji, budui da >posjeduje neke od
svojstava stvari koju predstavlja<. Na toj je toci dolo do velike pomutnje te je postala mjestom estoke
rasprave u prouavanju vizualnoga jezika. Budui da vizualni diskurs pretvara trodimenzionalni svijet u
dvodimenzionalne ravnine, naravno da ne moe biti referentom ili pojmom koji oznaava. Pas na filmu
moe lajati, ali ne moe gristi! Zbilja postoji izvan jezika, ali je neprekidno posredovana jezikom i kroz
jezik: ono to moemo znati ili rei mora se proizvesti u diskursu i putem njega. Diskursivno 'znanje' nije
proizvod transparentnoga predstavljanja 'stvarnoga' u jeziku, nego je jezina artikulacija stvarnih odnosa i
uvjeta. Tako ne postoji razumljivi diskurs bez djelovanja koda. Ikoniki znakovi su, prema tome, isto tako
kodirani znakovi - ak i ako kodovi u tom sluaju djeluju razliito od onih kad su posrijedi drugi znakovi.
U jeziku ne postoji nulti stupanj. Naturalizam i 'realizam' - navodna vjernost predstavljanja stvari ili
pojma koji se predstavlja - rezultat je, uinak, odreenih posebnih jezinih artikulacija 'stvarnoga'. To je
rezultat diskurzivne prakse.
Postoje neki kodovi koji, naravno, mogu biti tako iroko rasprostranjeni u pojedinom jeziku, zajednici ili
kulturi, mogu biti naueni u tako ranoj dobi, da se priinjaju kao da nisu konstruirani - to je uinak
artikulacije izmeu znaka i referenta - nego kao da su 'prirodno' dati. Jednostavni vizualni znakovi
priinjaju se kao da su u tom smislu dosegnuli gotovo 'univerzalnost': premda dokazi govore da su ak i
prividno 'prirodni' vizualni kodovi kulturno specifini. Ipak, to ne znai da nema intervencije kodova;
nego, radije, da su kodovi na dubinskoj razini naturalizirani. Operacija naturalizacije kodova ne otkriva
transparentnost i 'prirodnost' jezika, nego dubinu i gotovo univerzalnost uporabnih kodova te priviknutost
na njih. Oni proizvode prividno 'prirodna' prepoznavanja. To ima (ideoloki) uinak sakrivanja praksi
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
4 of 8 17.4.2007 14:15
kodiranja koje su prisutne. Ne smijemo se, meutim, dati zavarati prividima. Naturalizirani kodovi,
zapravo, pokazuju stupanj priviknutosti dosegnut kada postoji temeljno poravnanje i recipronost -
postignuta istovrijednost - izmeu polova kodiranja i dekodiranja u razmjeni znaenja. Funkcioniranje
kodova na dekodirajuoj strani esto e poprimiti status naturaliziranih opaaja. To nas navodi na
pomisao da vizualni znak za 'kravu' zapravo jest ivotinja, krava (a ne da je tek predstavlja). Ali ako
razmiljamo o vizualnom predstavljanju krave u priruniku o stoarstvu - ili jo bolje, o lingvistikom
znaku 'krava' - vidjet emo da su oba, u razliitom stupnju, proizvoljna u odnosu na pojam ivotinje koju
predstavljaju. Artikulacija proizvoljnoga znaka - bilo vizualnoga ili verbalnoga - zajedno s pojmom
referenta nije proizvod prirode, nego konvencije, te konvencionalizam diskursa zahtijeva intervenciju,
potporu, kodova. Tako Eco (1970) smatra da ikoniki znakovi 'izgledaju poput objekata u stvarnom
svijetu zato to reproduciraju uvjete (to jest, kodove) percepcije kod gledatelja'. Ti 'uvjeti percepcije' su,
meutim, rezultat visoko kodiranoga, premda gotovo nesvjesnoga, niza operacija - dekodiranja. To vrijedi
podjednako za fotografsku ili televizijsku sliku, kao i za bilo koji drugi znak. Ikoniki su znakovi,
meutim, posebno podloni da ih se 'ita' kao prirodne jer su vizualni kodovi precepcije jako
rasprostranjeni i zato to je ovaj tip znaka manje proizvoljan od lingvistikoga: lingvistiki znak, 'krava',
ne posjeduje nijedno od svojstava predstavljene stvari, dok se za vizualni znak ini da posjeduje neka od
tih svojstava.
To nam moe pomoi pri pojanjavanju zbrke u tekuoj lingivistikoj teoriji i prilikom preciznog
odreivanja uporabe nekih kljunih termina u ovome lanku. Lingvistika teorija esto koristi
razlikovanje izmeu 'denotacije' i 'konotacije'. Naziv 'denotacija' naveliko je izjednaen s doslovnim
znaenjem znaka: budui da je to doslovno znaenje gotovo univerzalno prepoznato, posebno kada se
koristi vizualnim diskursom, 'denotacija' se esto mijea s doslovnom transkripcijom 'stvarnosti' u jeziku -
te tako i s 'prirodnim znakom', takvim koji je proizveden bez intervencije koda. 'Konotacija' se, s druge
strane, rabi tek da bi se referiralo na manje uvrena i stoga konvencionalnija i promjenljivija,
asocijativna znaenja, koja se oito mijenjaju od sluaja do sluaja te stoga moraju ovisiti o intervenciji
kodova.
Ne rabimo ovu razliku - denotacija / konotacija - na takav nain. Nae je stajalite da je to razlikovanje tek
analitiko. Korisno je, u analizi, moi primijeniti okvirno temeljno pravilo za razlikovanje onih vidova
znaka koji se ine shvaeni, u pojedinoj jezinoj zajednici u nekom razdoblju, kao njegovo 'doslovno'
znaenje (denotacija) od asocijativnih znaenja znaka koje je mogue proizvesti (konotacija). Analitiko
razlikovanje ne smije se zamijeniti s razlikovanjem u stvarnome svijetu. Bit e vrlo malo sluajeva u
kojima znakovi organizirani u diskurs oznaavaju samo svoje 'doslovno' (to jest, gotovo univerzalno
konsenzualno) znaenje. U stvarnom diskursu veina znakova spojit e i denotativne i konotativne vidove
(kako su odreeni prije). Moemo se, dakle, zapitati zato uope zadrati razlikovanje. To je uvelike
pitanje analitike vrijednosti. Upravo zato to znakovi naizgled zadobivaju svoju punu ideoloku
vrijednost - ine se otvorenima artikulaciji u irem ideolokom diskursu i znaenjima - na razini svojih
'asocijativnih' znaenja (to jest, na konotativnoj razini) - jer ovdje 'znaenja' nisu naizgled uvrena u
prirodnoj percepciji (to jest, nisu posve naturalizirana), a njihova se fluidnost znaenja i asocijacije moe
bolje iskoristiti i transformirati. Tako je konotativna razina znaka ona na kojoj se situacijske ideologije
mijenjaju i transformiraju znaenje. Na toj razini jasnije vidimo aktivnu intervenciju ideologija u diskursu
i na diskurs: ovdje, znak je otvoren novim naglascima te, prema Voloinovu (1973) potpuno ulazi u
nadmetanje oko znaenja - klasnu borbu u jeziku. To ne znai da je denotativno ili 'doslovno' znaenje
izvan ideologije. Zapravo bismo mogli rei da je njegova ideoloka vrijednost vrsto odreena - budui da
je postao tako potpuno univerzalan i 'prirodan'. Ti termini, 'denotacija' i 'konotacija', dakle, tek su korisni
analitiki alati za razlikovanje, u pojedinim kontekstima, ne izmeu prisutnosti / odsutnosti ideologije u
jeziku, nego izmeu razliitih razina na kojima se presijecaju ideologije i diskursi.
Razina konotacije vizualnoga znaka, njegove kontekstualne referencije i pozicioniranja u razliitim
diskursivnim poljima znaenja i asocijacije, toka je u kojoj se ve kodirani znakovi susreu s dubokim
semantikim kodovima kulture i poprimaju dodatne, aktivnije idoloke dimenzije. Moemo za primjer
uzeti oglaivaki diskurs. Ovdje, takoer, ne postoji 'isto denotativno', a zasigurno ne 'prirodno'
predstavljanje. Svaki vizualni znak pri oglaavanju konotira kvalitetu, situaciju, vrijednost ili
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
5 of 8 17.4.2007 14:15
pretpostavku, to je prisutno kao implikacija ili implicirano znaenje, ovisno o konotacijskom
pozicioniranju. U Barthesovu primjeru, demper uvijek oznaava 'topli odjevni predmet' (denotacija) i
tako aktivnost / vrijednost 'odravanja toplim'. Isto je tako mogue, na konotativnijim razinama, oznaiti
'dolazak zime' ili 'hladan dan'. U specijaliziranim potkodovima mode demper moe takoer konotirati
pomodni stil ili haute couture /visoku modu/ ili, s druge strane, neformalni stil odijevanja. Postavljen
naspram ispravne vizualne podloge te pozicioniran uz romantiki potkod, moe konotirati 'dugake
jesenske etnje umom'(Barthes, 1971). Kodovi tog poretka jasno utvruju odnose znaka sa irim svijetom
drutvenih ideologija. Ti su kodovi sredstva pomou kojih mo i ideologija mogu oznaavati u odreenim
diskursima. Oni usmjeravaju znakove na 'karte znaenja' kojima se klasificira svaka kultura; a te 'karte
drutvene stvarnosti' nose itav raspon drutvenih znaenja, praksi i navada, moi i interesa 'upisanih' u
njih. Konotativne razine oznaavanja, napominje Barthes u Elementima semiologije, >ostvaruju blisku
komunikaciju s kulturom, znanjem, povijeu te kroz njih, takorei, okolni svijet vri zauzee
lingvistikoga i semantikoga sustava. Oni su, ako hoete, fragmenti ideologije<.
Takozvana denotativna razina televizijskoga znaka uvrena je odreenim, vrlo sloenim (ali
ogranienim ili 'zatvorenim') kodovima. Ali njezina konotativna razina, premda takoer ograniena,
otvorenija je, podvrgnuta aktivnijim transformacijama, koje iskoritavaju njezine polisemike vrijednosti.
Svaki ve uspostavljeni znak potencijalno je pretvorljiv u vie od jedne konotativne konfiguracije.
Polisemija se ne smije, meutim, zamijeniti s pluralizmom. Konotativni kodovi nisu meusobno jednaki.
Svako drutvo / kultura tei, u raznim stupnjevima dovrenosti, nametnuti svoje klasifikacije drutvenoga,
kulturnoga i politikoga svijeta. Te sainjavaju dominantni drutveni poredak, premda nijedna nije
jednoznana ni neprijeporna. To pitanje >strukture diskursa dominantnog< kljuna je toka. Razliita
podruja drutvenoga ivota ine se ucrtanima na diskursivne domene, hijerarhijski organizirane u
dominantna ili preferirana. Novi, problematini ili uznemirujui dogaaji koji naruavaju naa oekivanja
i idu usprkos naim 'zdravorazumskim konstrukcijama', sve do naega 'zdravo za gotovo' uzeta
poznavanja drutvenih struktura, moraju se pripisati tim diskurzivnim domenama prije no to se moe rei
kako 'imaju smisla'. Najuobiajeniji je nain njihova 'kartografiranja' da se novo pripie nekom od
podruja postojeih 'karata problematine drutvene zbilje'. Kaemo dominantni, a ne 'determinirajui', jer
je uvijek mogue poredati, klasificirati, pripisivati i dekodirati neki dogaaj unutar vie od jednoga
'kartografiranja'. Kaemo 'prevladavajui' zato to postoje odreeni uzorci 'preferiranih itanja'; oba ta
imaju na sebi otisnut institucionalni / politiki / ideoloki poredak, te su i sami postali institucionalizirani.
Domene 'povlatenih znaenja' imaju u sebi usaen itav drutveni poredak kao niz znaenja, praksi i
vjerovanja: svakidanje poznavanje drutvenih struktura, 'kako stvari zapravo funkcioniraju u ovoj
kulturi', poredak moi i interesa kao i struktura legitimacija, ogranienja i sankcija. Tako, da bi se
razjasnio 'nesporazum' na konotativnoj razini, moramo se referirati, pomou kodova, na poretke
drutvenoga ivota, ekonomske i politike moi i ideologije. Nadalje, budui da su ta kartografiranja
'strukturirana u dominaciji', ali ne i zatvorena, komunikacijski proces ne sainjava samo neproblematino
pripisivanje svake vizualne stavke njezinoj datoj poziciji unutar niza predodreenih kodova, nego i
performativna pravila - pravila kompetencija i uporabe, uporabne logike - koja nastoje aktivno primijeniti
ili preferiraju jednu semantiku domenu naspram druge te iskljuuju stavke iz prikladnih znaenjskih
nizova ili ih u njih ukljuuju. Formalna semiologija takoer je preesto zanemarivala tu praksu
interpretativnoga rada, premda ona, zapravo, sainjava stvarne odnose televizijskih praksi emitiranja.
Govorei o dominantnim znaenjima, dakle, ne govorimo o jednostranu procesu koji kontrolira kako e
svi dogaaji biti oznaeni. Sastoji se od 'rada' nuna da nametne, osigura vjerodostojnost i iziskuje
legitimnost jednoga dekodiranja dogaaja unutar granica dominantnih definicija u kojima je konotativno
oznaen. Terni u Memorandumu na kolokviju Vijea Europe o razumijevanju televizije napominje:
Pod rijeju itanje ne podrazumijevamo samo sposobnost da se identificira i dekodira odreeni broj
znakova, nego i subjektivnu sposobnost da ih se postavi u stvaralake odnose, meusobno i s drugim
znakovima: sposobnost koja je sama po sebi uvjet za potpunu svijest o neijem posvemanjem okruenju
(Terni, 1973).
Ovdje stavljamo prigovor na pojam 'subjektivne sposobnosti', kao da je referent televizijskoga diskursa
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
6 of 8 17.4.2007 14:15
neka objektivna injenica, dokje interpretativna razina neka individualna i privatna stvar. ini sa da je
upravo suprotno na stvari. Televizijska praksa preuzima 'objektivnu' (to jest, sistemsku) odgovornost
upravo za odnose koje razliiti znaci ostvaruju jedni s drugima u bilo kojoj diskurzivnoj instanci, te tako
neprestano prerasporeuje, ograniuje i propisuje u koju se 'svijest o neijem posvemanjem okruenju' te
stavke rasporeuju.
To nas dovodi do pitanja nesporazuma. Televizijski producenti koji nalaze da njihova poruka 'nije bila
shvaena' esto se trse da izravnaju vorove u komunikacijskome lancu te time olakaju 'uinkovitost'
svoje komunikacije. Veina istraivanja koje prisvaja objektivnost 'analize poslovne politike' reproducira
taj administrativni cilj pokuavajui otkriti kolikog se dijela poruke publika sjea te poboljati raspon
razumijevanja. Nema dvojbe da postoje nesporazumi na doslovnoj razini. Gledatelj ne zna upotrijebljene
termine, ne moe slijediti sloenu logiku argumenta ili izvoda, nije upoznat s jezikom, nalazi da su
pojmovi strani ili teki ili je zavaran uvodnom pripovijeu. ea je briga emitenata to da je publika
propustila usvojiti znaenje koje su oni - emitenti - namjeravali. to ele rei jest da gledatelji ne djeluju
unutar 'dominantnog' ili 'preferiranog' koda. Njihov je ideal 'savreno transparentna komunikacija'.
Umjesto toga, moraju se suoiti sa 'sistematski iskrivljenom komunikacijom'.
Posljednjih su godina mimoilaenja toga tipa bila objanjavana kao 'selektivna percepcija'. To su vrata
kroz koja rezidualni pluralizam izbjegava prisile visoko strukturirana, asimetrinog i neistovjetnog
procesa. Naravno, uvijek e biti privatnih, individualnih i razliitih itanja. Ali 'selektivna percepcija'
gotovo nikada nije toliko selektivna, nasumina ili privatizirana kao to to sugerira termin. Uzorci
pokazuju, na presjeku pojedinanih inaica, vana grupiranja. Svaki novi pristup prouavanju publike
morat e stoga zapoeti kritikom teorije 'selektivne percepcije'.
Ve smo ustvrdili kako, budui da nema nune podudarnosti izmeu kodiranja i dekodiranja, ono prvo
moe >preferirati<, ali ne moe propisati ili jamiti drugo, koje ima vlastite uvjete opstanka. Osim ako
nisu posve iskrivljeni, kodiranje e uspostavljati neke od granica i parametara unutar kojih e djelovati
dekodiranje. Ako ne bi bilo granica, publika bi jednostavno mogla uitati u neku poruku bilo to. Nema
dvojbe da neki potpuni nesporazumi te vrste postoje. Ali veliki raspon mora sadravati neki stupanj
usklaenosti izmeu trenutaka kodiranja i dekodiranja, inae ne bismo uope mogli govoriti o uinkovitoj
komunikacijskoj razmjeni. To nije 'prirodno', nego je proizvod artikulacije izmeu dvaju izdvojenih
trenutaka. Prvi ne moe odrediti ni jamiti, u jednostavnu smislu, koji e dekodirajui kodovi biti
koriteni. Inae bi komunikacija bila savreni istovrijedni krug, a svaka bi poruka bila primjer 'savreno
transparentne komunikacije'. Moramo razmisliti, dakle, o razliitim artikulacijama u kojima se mogu
kombinirati kodiranje / dekodiranje. Ne bismo li to razradili, nudimo hipotetsku analizu nekih moguih
pozicija dekodiranja, da bismo osnaili zakljuak o 'nenunom podudaranju'.
Moemo prepoznati tri hipotetske pozicije iz kojih je mogu/ e konstruirati dekodiranje televizijskoga
diskursa. One se moraju empirijski iskuati i razraditi. Ali argument da dekodiranja ne slijede neizbjeno
iz kodiranja, da nisu istovjetna, osnauje argument o 'nenunom podudaranju'. Takoer pomae
dekonstrukciji zdravorazumskoga znaenja 'nesporazuma' u smislu teorije 'sustavno iskrivljene
komunikacije'.
Prva je hipotetska pozicija dominantno-hegemonijska pozicija. Kada gledatelj, na primjer, iz televizijskih
vijesti ili emisije o tekuim zbivanjima uzima konotativno znaenje izravno te dekodira poruku u smislu
referentnoga koda u kojem je bila kodirana, moemo rei kako gledatelj djeluje unutar dominatnoga
koda. To je idealno-tipini sluaj 'savreno transparentne komunikacije' - ili najblie to joj se 'zapravo'
moe doi. Unutar toga moemo razlikovati pozicije proiznikle iz profesionalnoga koda. To je pozicija
(proizvedena onime to bismo moda trebali odrediti kao djelovanje 'metakoda'), koju zauzimaju
profesionalni voditelji kada kodiraju poruku koja je ve bila oznaena u hegemonijskom nainu.
Profesionalni je kod 'razmjerno neovisan' o dominantnom kodu, po tome to primjenjuje vlastite kriterije i
transformacijske operacije, posebno one tehniko-praktine naravi. Profesionalni kod, meutim, djeluje
unutar 'hegemonije' dominantnoga koda. Doista, njegova je zadaa da reproducira dominantne definicije
upravo stavljajui u zagrade njihovu hegemonijsku kvalitetu te operiraju umjesto toga s izmjetenim
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
7 of 8 17.4.2007 14:15
profesionalnim kodiranjima koji istiu u prvi plan takva naizgled neutralno-tehnika pitanja kao to su
vizualna kvaliteta, novosti, vrijednosti prezentacije, televizijska kvaliteta, 'profesionalizam' i tako dalje.
Hegemonijske interpretacije, recimo, sjevernoirske politike, ileanskoga dravnog udara ili Zakona o
industrijskim odnosima, uglavnom stvaraju politike i vojne elite: osobit izbor prezentacijskih prigoda i
formata, izbor osoblja, izbor slika, postavljanje rasprava, izabiru se i spajaju putem djelovanja
profesionalnoga koda. Kako su televizijski profesionalci u stanju raditi s vlastitim 'razmjerno
autonomnim' kodovima, kao i djelovati na takav nain da reproduciraju (ne bez protuslovlja),
hegemonijsko oznaavanje dogaaja sloeno je pitanje koje se ne moe ovdje opirnije razraivati. Morat
emo se zadovoljiti zakljukom da su profesionalci povezani s elitama koje definiraju, ne samo putem
institucionalne pozicije samoga emitiranja kao 'ideolokoga aparata', nego takoer putem strukture
pristupa (to jest, sustavnoga 'vika pristupa' biranoga elitnoga osoblja i njihove 'definicije situacije' na
televiziji). Moe se ak rei da profesionalni kodovi slue da bi se reproducirale hegemonijske definicije
upravo time to ne djeluju otvoreno pristrano u dominantnome smjeru: ideoloka reprodukcija stoga se
dogaa nenamjerno, nesvjesno, 'iza leda'. Naravno, sukobi, protuslovlja, pa ak i nesporazumi redovito
nastaju izmeu dominantnih i profesionalnih oznaavanja, kao i njihovih oznaavajuih imbenika.
Drugu poziciju mogli bismo odrediti kao pregovaraki kod ili poziciju. Veina gledateljstva vjerojatno
razumije posve zadovoljavajue ono to je dominantno odreeno i profesionalno oznaeno. Dominantna
odreenja, meutim, hegemonijska su upravo zato to predstavljaju odreenja situacija i dogaaja koji
'dominiraju' (globalno). Dominantna odreenja povezuju dogaaje, neizravno ili izravno, s velikim
poopavanjima, s velikim sintagmatskim svjetonazorima: ona na probleme gledaju 'u globalu': veu
dogaaje s 'nacionalnim interesom' ili s geopolitikom razinom, ak i ako se te veze ostvaruju na
isprekidane, izokrenute ili zaudne naine. Odreenje je hegemonijskoga gledita (a) da unutar svojih
termina odreuje mentalni obzor, svijet, moguih znaenja, itavoga podruja odnosa u drutvu ili kulturi;
i (b) da sa sobom nosi peat legitimnosti - javlja se istodobno s onim to je 'normalno', 'neizbjeno', uzeto
'zdravo za gotovo', u vezi s drutvenim poretkom. Dekodiranje unutar pregovarake verzije sadri
mjeavinu prilagodbenih i oporbenjakih elemenata: priznaje legitimnost hegemonijskih odreenja da
ostvaruju velika oznaavanja (apstraktna), dok na ogranienijoj, situacijskoj (situiranoj) razini, donosi
samo svoja osnovna pravila - radi s iznimkama od pravila. Dodjeljuje povlatenu poziciju dominantnim
odreenjima dogaaja istovremeno rezervirajui pravo da ostvari neto prilagoeniju primjenu na 'lokalne
uvjete', svojim korporativnim pozicijama. Ta pregovaraka verzija dominantne ideologije tako je
proarana protuslovljima, premda su ona potpuno vidljiva tek u odreenim prilikama. Pregovaraki
kodovi djeluju putem onoga to bismo mogli nazvati posebnom ili situacijskom logikom: a ta je logika
poduprta svojim diferencijskim i nejednakim odnosom prema diskursima i logikama moi.
Najjednostavniji je primjer pregovarakoga koda onaj koji upravlja odgovorom radnika na pojam Zakona
o industrijskim odnosima koji ogranava pravo na trajk ili na argumente za zamrzavanje plaa. Na razini
'nacionalnih interesa' ekonomske debate, dekoder moe usvojiti hegemonijsku definiciju, slaui se da
>svi moramo sebi plaati manje ne bismo li se borili protiv inflacije<. To, meutim, moe imati malu ili
nikakvu vezu s njegovom / njezinom spremnou da ide u trajk za bolju plau i uvjete, ili da se usprotivi
Zakonu o industrijskim odnosima na razini pogona ili sindikata. Mislimo da velika veina takozvanih
'nesporazuma' nastaje iz protuslovlja i prekida izmeu hegemonijski-dominantnih kodiranja i
pregovarako-korporativnih dekodiranja. Upravo je to nepoklapanje izmeu razina ono to najee
izaziva elite koje definiraju i profesionalce da odrede 'komunikacijske neuspjehe'.
Naposljetku, mogue je da gledatelj bude savreno svjestan i doslovnih i konotativnih mijena ponuenih
diskursom, ali da dekodira poruku na globalno protivan nain. On/a detotalizira poruku u preferiranom
kodu ne bi li je iznova totalizirao unutar nekog alternativnog referentnoga okvira. To je sluaj s
gledateljem koji slua raspravu o potrebi ogranienja plaa, ali 'ita' svako spominjanje 'nacionalnoga
interesa' kao 'klasni interes'. On/a operira onim to moramo nazvati opozicijskim kodom. Jedan je od
najvanijih politikih trenutaka (oni se takoer podudaraju s kriznim tokama unutar institucija
emitiranja, iz oitih razloga) toka na kojoj dogaaji koji su normalno oznaeni i dekodirani na
pregovaraki nain poinju zadobivati opozicijsko itanje. Ovdje je zdruena 'politika oznaavanja' -
borba u diskursu.
Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu file:///D:/webliteratura/Hall/hall.htm
8 of 8 17.4.2007 14:15

*Ovaj je lanak izvadak iz teksta koji je kao radni materijal objavljen 1973. u birminghamskom Centru za
suvremene kulturalne studije (CCCS Stenciled Paper).

Prevela: Jelena esni

Bibliografija
Althusser, Louis, 1971, Ideological stage apparatuses, u Lenin and philosophy, and other essays, New
Left Books.
Barthles, Roland, 1967, Elements of Semiology, Cape.
Barthes, Roland, 1971, Rhetoric of the image, u W orking Papers in cultural studies 1, BCCCS,
University of Birmingham
Burgelin, O., 1968, Structural analysis and mass Communications, u Studies in broadcasting no. 6,
Nippon Hoso H y okai.
Eco, Umberto, 1970, >Articulations of the cinematic code< in Cinemantics, no. 1.
Gerbner, 1970, Violence in TV drama: a study of trends and symbolic functions, Annenberg School,
Universit y of Pennsylvania.
Habermas, >Systematically disorted Communications< in P. Dretzel (ur) Recent Sociology 2, 1970,
Collier-Macmillan.
Hall, Stuart, 1972, External/Internal dialectic in broadcasting, in Fourth Symposium on Broadcasting,
Department of extramural studies, Universit y of Manchester.
Halloran, 1975, Understanding television, u Screen Education, no 14 (Spring).
Terni, P., 1973, >Memorandum<, Council of Europe Colloquy on Understanding Television, University
of Leicester.
Voloinov, 1973, Marxism and The Philosophy of Language, The Seminar Press