Professional Documents
Culture Documents
ALA
I tako sam se, nakon mnogo godina, iznenada opet naao u zaviaju. Stajao sam na glavnom trgu
(preko kojeg sam kao dijete, kao djeak i kao mladi bezbroj puta preao) i nisam se uope osjeao
dirnut; naprotiv, razmiljao sam o tome kako ovaj ravni trg, nad ijim krovovima stri toranj
vijenice (slian vojniku pod starinskim ljemom), izgleda kao veliko kasarnsko vjebalite i kako je
vojnika prolost ovog junomoravskog grada, nekadanjeg bedema protiv najezdi Turaka i Maara,
utisnula u njegovo lice neku neizbrisivu odvratnu crtu.
Mnogo godina nita me nije vuklo u rodni grad; postao sam ravnoduan prema njemu, govorio sam
sam sebi, i to mi je izgledalo prirodno. Ta ne ivim u njemu ve petnaest godina, ostalo mi je svega
nekoliko poznanika i drugova (koje bolje da izbjegavam), majka mi je tu sahranjena u tuoj grobnici,
o kojoj se ne brinem. Ipak, varao sam se ono to sam nazivao ravnodunou bila je zapravo
mrnja; povod za nju bio mi je neuhvatljiv, jer sam u rodnom gradu doivljavao dobre i loe stvari
kao u svim drugim mjestima, ali mrnja je bila tu. Postao sam je svjestan upravo u vezi s ovim
putovanjem ono radi ega sam doputovao ovamo mogao sam, na kraju krajeva, obaviti i u Pragu,
ali je odjednom poela neodoljivo da me privlai prilika koja mi se pruila da svoju namjeru
provedem u djelo upravo u rodnom gradu. Razlog taj cinini i vulgarni zadatak s podsmijehom me
je oslobaao sumnje da se vraam ovamo zbog sentimentalnog aljenja za izgubljenim vremenom.
Jo jednom sam letimice obuhvatio pogledom nelijepi trg, a onda sam mu s prezirom okrenuo lea i
krenuo ulicom prema hotelu u kojem sam rezervirao prenoite. Portir mi je pruio klju s drvenom
krukom i rekao kratko: Drugi kat. Soba je bila neprivlana krevet pored zida, u sredini stol sa
samo jednom stolicom, pored kreveta kitnjast toaletni stoli od mahagonija s ogledalom, pored vrata
malecni otueni umivaonik. Spustio sam torbu na stol i otvorio prozor s pogledom na dvorite i kue
koje su okretale hotelu svoja gola, prljava lea. Zatvorio sam prozor, navukao zavjese i priao
umivaoniku koji je imao dvije slavine, jednu oznaenu crveno a drugu plavo; pokuao sam da ih
otvorim i iz obje je potekla hladna voda. Pogledao sam stol; taj bi jo kakotako mogao da proe, bilo
je mjesta za bocu i dvije aice, nevolja je bila u tome to je za stolom mogao da sjedi samo jedan
ovjek, jer u prostoriji nije bilo druge stolice. Privukao sam stol uz krevet i pokuao tako sjesti, ali
krevet je bio prenizak, a stol previsok; krevet je pod mojom teinom, osim toga, toliko utonuo da mi
je smjesta bilo jasno da ne samo da nee moi posluiti za sjedenje nego da e i funkciju postelje
vriti vrlo sumnjivo. Oslonio sam se rukama na krevet a zatim legao, podiui paljivo obje noge
uvis da ne uprljam (sve u svemu istu) posteljinu. Leaj je utonuo tako da sam leao kao u viseoj
mrei ili u preuskom grobu; bilo je nemogue zamisliti da na tom krevetu lei pored mene jo netko.
Sjeo sam na stolicu, zagledao se u istanjene zavjese i zamislio se. U tom trenutku zauli su se na
hodniku koraci i glasovi; bilo ih je dvoje, mukarac i ena, razgovarali su i mogla se razumjeti svaka
njihova rije. Govorili su o nekom Petru koji je pobjegao od kue, i o nekoj teti Klari koja je glupa i
previe mazi djeaka. Nakon toga se ulo kljocanje kljua u bravi, otvaranje vrata i nastavak
razgovora iz susjedne sobe. uli su se enini uzdasi (da, uli su se ak i uzdasi!) i kako mukarac
preuzima na sebe da s tom Klarom konano jednom poteno raspravi stvar.
Ustao sam i donio odluku; jo sam oprao nad umivaonikom ruke, obrisao ih runikom i otiao iz
hotela, iako u poetku uope nisam znao kamo idem. Znao sam samo da u, ako ne elim dovesti u
pitanje uspjeh itavog putovanja (putovanja prilino dugog i napornog) samo zbog nepogodnosti
hotelske sobe, morati da se makar i protiv volje obratim s povjerljivom molbom nekom
ovdanjem znancu. Pustio sam da mi kroz misli brzo prodefiliraju stara, poznata lica iz mladosti i sve
sam istog asa odbacivao, ve zbog toga to bi me povjerljivost traene usluge obavezivala na
mukotrpno premoivanje dugih godina koje su prole od posljednjeg vienja a za to nisam imao
nimalo volje. Konano sam se ipak sjetio da negdje ovdje vjerojatno ivi ovjek, doseljenik, kome
sam prije nekoliko godina preko veze naao zaposlenje i koji e, koliko ga poznajem, vrlo rado
iskoristiti priliku da mi se odui za uslugu.
Bio je to udan tip, istovremeno i bojaljivo moralan i neobino nemiran i nestalan. Koliko sam znao,
ena ga je piije nekoliko godina napustila iz jednostavnog razloga to je ivio svuda, samo ne s njom
i njihovim sinom. Sad sam strepio samo od toga da se nije ponovo oenio, jer bi to kompliciralo
ispunjenje moje molbe. Krenuo sam urno prema bolnici.
Ovdanja je bolnica kompleks zgrada i paviljona razbacanih po prostranom parku. Uao sam u malu,
neuglednu kuicu pored ulaza i zamolio vratara, koji je sjedio za stolom, da mi da vezu s
virusologijom; gurnuo je telefon prema meni i rekao: Nula dva. Okrenuo sam nula dva i saznao da
je doktor Kostka iziao prije nekoliko sekundi i da je vjerojatno na putu prema izlazu. Sjeo sam na
klupu pored vrata da mi ne promakne, promatrao mukarce koji su se tuda motali u plavobijelim
prugastim bolnikim ogrtaima, i konano sam ga ugledao: koraao je zamiljeno, visok, mrav,
simpatino neupadljiv, da, bio je to on.
Ustao sam s klupe i krenuo ravno prema njemu kao da elim da se sudarimo. Pogledao me je ljutito,
ali me je istog asa prepoznao i rairio ruke. inilo mi se da u njegovu iznenaenju ima istinskog
veselja, i obradovala me je neposrednost s kojom me je pozdravio.
Objasnio sam mu da sam doputovao prije nepun sat radi nekog sasvim beznaajnog posla koji e mi
oduzeti dandva, i on se obradovao i zaudio to sam prvo potraio njega. Odjednom mi je bilo
neugodno to nisam doao bez osobnog interesa, naprosto radi njega samog, i to je i pitanje koje sam
mu odmah postavio (veselo sam ga upitao da li se ponovo oenio) samo po formi prijateljsko, a
zapravo proraunato i praktino. Rekao mi je (na moje veliko zadovoljstvo) da je jo uvijek sam.
Kazao sam da ima mnogo toga to treba da kaemo jedan drugom. Suglasio se i sa aljenjem dodao
da, na alost, ima svega neto vie od sat vremena, jer se mora vratiti u bolnicu, a uveer odlazi iz
grada autobusom. Vi ne stanujete ovdje? zgranuo sam se. Odgovorio mi je da stanuje u gradu,
da ima garsonijeru u novogradnji, ali da se ovjek sam ne osjea dobro. Tako sam saznao da
Kostka u jednom drugom gradu, oko dvadeset kilometara daleko, ima zarunicu, uiteljicu, koja ak
posjeduje dvosoban stan.
Hoete li se s vremenom preseliti k njoj? upitao sam ga. Odgovorio mi je da bi u drugom mjestu
teko mogao nai tako zanimljiv posao kakav sam mu ja pomogao da nae, a da bi, s druge strane,
njegova zarunica teko dobila zaposlenje ovdje. Poeo sam sasvim iskreno da psujem
inertnost nae birokracije koja nije u stanju da izie u susret muu i eni da mogu ivjeti zajedno.
Smirite se, Ludvik rekao mi je sa simpatinim snebivanjem nije uope tako strano. Potroim,
dodue, neto novaca za vonju, gubim i vrijeme, ali zato nitko ne dira u moju samou, slobodan sam.
Zato vam je toliko potrebna sloboda? upitao sam ga. A zato je potrebna vama?
uzvratio mi je pitanjem.
Da lovim ene odgovorio sam. Meni sloboda nije potrebna zbog ena, ve zbog mene
osobno rekao je i nastavio: Znate ta, svratite naasak k meni, prije nego to otputujem.
Nita drugo nisam ni elio.
Izili smo nakon toga iz bolnikog kruga i brzo doli do skupine novogradnji koje su stajale
neskladno usaene jedna pored druge u neporavnato, prano zemljite (bez travnjaka, bez plonika,
bez prilazne ceste), kao neka tuna kulisa na kraju grada, odvajajui ga od prazne ravnice i dalekih
polja. Uli smo na jedna vrata, penjali se uskim stepenitem (lift nije radio) i zaustavili se na treem
katu, gdje sam na vratima ugledao posjetnicu s doktorovim imenom.
Kad smo kroz predsoblje uli u sobu, bio sam vie nego zadovoljan u uglu je stajao irok i udoban
kau prekriven crvenom dekom sa arama. Osim kaua u sobi sam ugledao stoli, fotelju, veliku
biblioteku, gramofon i radio.
Izrazio sam se pohvalno o sobi i upitao Kostku kakva mu je kupaonica. Nita raskono rekao
je, zadovoljan mojim interesiranjem, i pozvao me u predsoblje iz kojeg su vodila vrata u kupaonicu,
malenu, ali sasvim zgodnu, s kadom, tuem i umivaonikom. Kad sam ugledao ovaj va prekrasni
stan, palo mi je neto na pamet rekao sam. to radite sutra poslije podne i uveer? Na alost
ispriavao se skrueno sutra radim prekovremeno, vratit u se kui tek oko sedam.
Jeste li slobodni uveer? Uveer u vjerojatno biti slobodan odgovorio sam a da li biste
mogli da mi za sutra poslije podne ustupite va stan?
Pitanje ga je iznenadilo, ali je odmah (kao da se bojao da ne pomislim kako to nerado ini) rekao:
Vrlo rado u ga podijeliti s vama. Kao da namjerno ne eli odgonetavati razloge moje molbe,
nastavio je: Ako imate potekoa sa smjetajem, moete i noas spavati ovdje. Ja u se vratiti tek
ujutro, zapravo se uope neu vraati, ve u ii ravno u bolnicu. Ne, nije potrebno. Smjestio sam
se u hotelu. Samo, hotelska soba nije nimalo ugodna, a elio bih da sutra po podne budem u ugodnijoj
sredini. Naravno, ne sam.
Da rekao je Kostka obarajui pogled tako sam i mislio. Nakon nekoliko trenutaka rekao je:
Drago mi je to vam mogu ponuditi neto dobro a zatim dodao: Naravno, ako je to za vas
zaista dobro.
Nakon toga smo sjeli za stol (Kostka je skuhao kavu) i neko vrijeme smo razgovarali (sjedio sam na
kauu i sa zadovoljstvom ustanovio da je vrst, da ne propada i ne kripi). Konano je Kostka rekao
da se ve mora vratiti u bolnicu, i pokuao na brzinu da me uputi u neke tajne kuanstva: slavinu
iznad kade u kupaonici treba vrsto pritegnuti, topla voda, suprotno svim obiajima, tee iz slavine
oznaene slovom S, utika za provodnik gramofona skriven je pod kauem, u ormariu se nalazi tek
naeta boca votke. Zatim mi je dao kolut sa dva kljua i pokazao mi koji je klju od kune vee, a
koji od stana. U toku svog ivota, koji mi je pruio anse da spavam u mnogo raznih postelja i sjedim
za mnogim stolovima, izgradio sam poseban kult kljueva, pa sam i Kostkine kljueve gurnuo u dep
s tihom radou.
Na rastanku Kostka je izrazio elju da mi njegova garsonijera prui neto zaista divno.
Da rekao sam mu omoguit e mi da izvedem jedno divno razaranje. Zar smatrate da
razaranje moe biti divno? upitao je Kostka, a ja sam se u sebi nasmijao, jer sam ga kroz ovo
pitanje (izreeno mirno, ali zamiljeno kao borbeno) ponovo ugledao onakvog kakav je bio kad sam
se s njim upoznao prije vie od petnaest godina. Volio sam ga i istovremeno mi je izgledao smijean,
i kao takvom sam mu i odgovorio: Znam da ste utljiv radnik na vjenom bojem gradilitu i da ne
volite sluati o razaranju, ali to da radim; ja nisam zidar gospodnji. Uostalom, ako ti boji zidari
podiu graevine s ravnim zidovima, naa razaranja teko da im mogu nakoditi. Meni se, meutim,
ini da umjesto zidova svuda vidim samo kulise. A razaranje kulisa stvar je dobra i pravedna.
Opet smo se nali na istom mjestu gdje smo se posljednji put (tamo negdje prije devet godina) razili;
nae neslaganje imalo je u tom trenutku prilino neodreen oblik, jer smo njegovu konkretnu osnovu
dobro znali i nismo morali ponavljati. Trebalo je da ponovimo samo to da se nismo izmijenili, da se
jo uvijek razlikujemo jedan od drugog kao i prije. (Ovdje treba da napomenem da sam kod Kostke
volio tu razliku i da sam upravo zbog toga s njim rado debatirao, jer mi je to davalo priliku da uvijek
ponovo utvrdim to sam zapravo i to mislim.) Da me ne bi drao u neizvjesnosti, odgovorio mi je:
To to ste rekli lijepo zvui. Ali recite mi, kad ste ve takav skeptik, otkud vam sigurnost da ste
kadri da razlikujete kulisu od zida?
Zar niste nikad posumnjali da su iluzije, kojima se rugate, zaista samo iluzije? A to ako se varate?
to ako su to vrijednosti, a vi unitavate vrijednosti? Nakon toga je rekao.
Omalovaena vrijednost i demaskirana iluzija imaju, naime, podjednako izmuena tijela, sline su i
nije nita lake nego ih zamijeniti.
Pratio sam Kostku kroz grad do bolnice, igrao sam se kljuevima u depu i osjeao se ugodno u
drutvu starog poznanika koji je bio spreman, uvijek i na svakom mjestu, da me uvjerava u svoje
istine, ak i etajui po neravnom, neureenom zemljitu oko novog naselja. Kostka je, naravno, znao
da je pred nama jo itavo sutranje vee i zato je nakon kratkog vremena preao s filozofiranja na
svakodnevne brige. Morao sam ga ponovo uvjeriti da u ga sutra u sedam sati, kad se vrati, ekati u
stanu (nije imao drugih kljueva), pitao me je da li mi zaista vie nita nije potrebno. Preao sam
dlanom preko lica i rekao da bi trebalo jo samo da odem u brijanicu, jer sam ve strano zarastao.
Odlino rekao je Kostka udesit u vam to protekcijom.
Prepustio sam se njegovoj brizi i pustio da me odvede u jednu malu brijanicu u kojoj su se ispred tri
ogledala irile tri velike okretae stolice. Na dvije od njih sjedili su mukarci zabaenih glava i sa
sapunicom na licu. Iznad njih naginjale su se dvije ene u bijelim ogrtaima. Kostka je pristupio
jednoj od njih i neto joj apnuo; ena je obrisala britvu o runik i pozvala nekog iz prostorije iza
radnje. Izila je djevojka u bijelom ogrtau i nastavila da radi oko gospodina u naslonjau, a ena s
kojom je govorio Kostka poklonila mi se i pokretom me ruke pozvala da sjednem na praznu stolicu.
Rukovao sam se s Kostkom i sjeo, naslonivi glavu na tvrdi jastui. Protekle godine uinile su da
nerado promatram vlastito lice i zbog toga sam izbjegavao ogledalo, skrenuo pogled uvis i pustio ga
da luta po bijelom, mrljama prekrivenom stropu.
Nastavio sam da gledam u strop i kada sam na vratu osjetio prste koji su mi za ovratnik koulje
zaticali bijeli ubrus. ena se izmaknula i uo sam samo kretanje britve po konom remenu za otrenje.
Utonuo sam u neku slatku nepominost, punu ugodne ravnodunosti.
Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam na licu prste, vlane i kliske, kako mi rastiru po koi sapunsku
kremu, i postajao svjestan udne i smijene injenice da me neka tua ena, do koje mi nije stalo i
kojoj nije stalo do mene, njeno miluje. ena je poela da rastire sapunicu etkom, i obuzeo me je
osjeaj da ne sjedim nego da naprosto lebdim u bijelom, mrljama ispunjenom prostoru u koji sam
upirao pogled. Zatim sam zamislio (jer misli ni u asovima odmora ne prestaju sa svojim igrama) da
sam kao bespomona rtva predan eni koja brusi britvu, na milost i nemilost. Kako mi se tijelo
rastvaralo u prostoru, a osjeao sam samo prste na licu, nije bilo teko zamisliti da njene njene ruke
dre (okreu, miluju) moju glavu kao da uope nije povezana s tijelom, nego sama, tako da e otra
britva, koja eka na stoliu s priborom, tu divnu samostalnost glave samo dovriti.
Onda je dodir prestao, uo sam kako ena izmie, kako istinski uzima britvu u ruku, i rekao sebi
(misli su nastavljale svoju igru) da moram vidjeti kako izgleda bie koje je dralo (podizalo) moju
glavu, taj moj njeni ubojica. Otrgao sam pogled od stropa i pogledao u ogledalo. Pretrnuo sam: igra
kojom sam se zabavljao dobila je iznenada neke udne elemente realnosti. Uinilo mi se, naime, da
enu koja se naginjala iznad mene u ogledalu poznajem.
Jednom rukom pridravala mi je uho, drugom je paljivo strugala sapunicu s mog lica.
Promatrao sam je i slinost koju sam maloas s uasom otkrio poela je postepeno da se rasplinjava i
gubi. Zatim se nagnula iznad umivaonika, sa dva prsta skinula s otrice grudu sapunice, uspravila se i
mirno okrenula stolicu. U tom trenutku pogledi su nam se sreli i opet mi se uinilo da je to ona! Lice
joj je, istina, bilo neto drukije, kao lice starije sestre, bila je ve prosijeda, uvenula, pomalo
propala... ali prolo je ve petnaest godina otkako sam je posljednji put vidio! To vrijeme navuklo je
na njeno pravo lice lanu masku, ali to je, sreom, maska sa dva otvora kroj koje me opet mogu
pogledati njene istinske i prave oi, onakve kakve sam ih poznavao.
Ali nakon toga tragovi su se opet zameli u brijanicu je stupila nova muterija, sjela iza mojih
lea na stolicu i ekala da doe na red. Ubrzo se taj ovjek upustio u razgovor sa enom koja me je
brijala; priao je neto o lijepom ljetu i kupalitu koje se podie iza grada. ena je odgovarala
(pratio sam vie njen glas nego rijei, uostalom sasvim beznaajne) i ustanovio sam da mi je taj glas
nepoznat; zvuao je sigurno, leerno, samouvjereno, gotovo grubo. Bio je to potpuno tui glas.
Umivala mi je lice, pritisnula je dlanovima moje obraze i ja sam (usprkos glasu) poeo opet da
vjerujem da je to ona, da nakon petnaest godina ponovo osjeam njene dlanove na svom licu, da me
opet miluje, miluje dugo i njeno; potpuno sam zaboravio da to nije milovanje, nego umivanje. Njen
strani glas neprestano je uz to neto odgovarao onom brbljavom tipu, ali ja nisam htio vjerovati glasu,
htio sam vjerovati rukama, htio sam je poznati po rukama. Pokuao sam da prema mjeri njenosti u
njihovim dodirima odgonetnem je li to ona i je li me prepoznala.
Uzela je runik i obrisala mi lice. Brbljavi se tip glasno cerekao vicu koji je sam ispriao, a ja sam
primijetio da se ena koja me je brijala ne smije, da, prema tome, ne vodi mnogo rauna o onome to
joj on govori. To me je uzbudilo, u tome sam vidio dokaz da me je poznala i da samo prikriva svoje
uzbuenje. Odluio sam da joj se obratim im ustanem sa stolice. Skinula je s mene runik. Ustao
sam. Izvukao sam iz malog depa na kaputu novanicu od pet kruna.
ekao sam da nam se pogledi ponovo sretnu, da je mogu osloviti po imenu (onaj tip je neprestano
neto priao), ali ona je nezainteresirano okrenula glavu, uzela novac brzo i poslovno, tako da sam se
odjednom osjetio kao budala koja je povjerovala varljivim privienjima, i izgubio svaku odvanost
da joj se obratim.
Iziao sam iz radnje udno nezadovoljan; znao sam samo da nita ne znam i da je to vrlo grubo, tako
izgubiti sigurnost u identitet nekada toliko voljenog lica.
Nije, naravno, bilo teko doznati istinu. urio sam se u hotel (uzgred sam na ploniku s druge strane
ulice ugledao starog prijatelja iz mladosti, primasa narodne kapele, Jaroslava, ali sam brzo skrenuo
pogled kao da bjeim pred nametljivom i bunom glazbom). Iz hotela sam preko telefona nazvao
Kostku; jo je bio u bolnici.
Molim vas, ona ena kojoj ste me odveli da me obrije, je li to Lucija ebetkova?
Sada ima drugo prezime, ali to je ona. Zar je poznajete? rekao je Kostka.
Poznavao sam je nekad, strano davno odgovorio sam. Nisam uope otiao na veeru, iziao
sam iz hotela (ve je padao mrak) i lutao naokolo.
II
Danas u rano otii na spavanje, ne znam, dodue, da li u zaspati, ali rano u lei, Pavel je po podne
otputovao u Bratislavu, a ja sutra rano ujutro letim avionom u Brno i dalje autobusom, Zdenka e
ostati dva dana sama kod kue, to joj nee smetati, do naeg drutva nije joj mnogo stalo, bolje
reeno nije joj stalo do mog drutva, Pavela oboava, Pavel je njen prvi oboavani mukarac, on zna
kako treba s njom, kao to je znao sa svim enama, i sa mnom je znao kako treba i jo uvijek zna,
ovog tjedna opet se ponaao kao nekad davno, milovao me po licu i obeavao da e svratiti po mene
u junu Moravsku kad krene nazad iz Bratislave, treba, kae, opet jednom da porazgovaramo o
svemu, uvia valjda i sam da dalje ovako vie ne ide, eli moda da se vrati ono to je nekad bilo
meu nama, ali zato se toga sjetio upravo sada, kad sam upoznala Ludvika? Strepim od toga, ali ne
smijem biti tuna, ne smijem, neka se tuga nikad ne spoji s mojim imenom, ta je Fuikova reenica
moje geslo, nimalo mi ne smeta to to geslo vie nije u modi, moda sam i glupa, ali oni koji mi to
govore takoer su glupi, i oni imaju svoja gesla i parole, apsurdnost, otuenje, ne znam zato bi
trebalo da svoju glupost mijenjam za njihovu, neu da svoj ivot prebijem napola, hou da to bude
jedan moj ivot, jedan od poetka do kraja, zato mi se toliko svidio Ludvik, zato to, kad sam s njim,
ne moram mijenjati svoje ideale i ukus, on je obian, jednostajasan, a to je ono to volim, to sam la.
se toga kakva sam, drukija ne mogu sam bila i ostajem, do osamnaeste godine znala sam samo za
samostansku klauzuru, zatim tuberkuloza, dvije godine u sanatoriju, slijedee dvije godine trebalo je
nadoknaivati izgubljene studije, nisam znala za ples, samo za uredan stan sreenih plzenjskih
graana, uenje i uenje, stvarni ivot bio je iza sedam zidova; kad sam etrdeset devete dola u
Prag, to je bilo pravo udo, srea koju nikad neu zaboraviti, zato i Pavela nikada neu moi izbrisati
iz due, iako ga vie ne volim, iako me je razoarao, ne mogu, Pavel je moja mladost, Prag, fakultet,
studentski dom i u prvom redu Fuikov ansambl pjesama i igara, danas vie nitko ne zna to je znaio
za nas, ondje sam upoznala Pavela, pjevao je tenor a ja alt, nastupali smo na stotinama koncerata i
priredbi, pjevali smo sovjetske pjesme, nae pjesme izgradnje i, naravno, narodne pjesme, te smo
pjevali najradije, tada sam toliko zavoljela moravske pjesme da sam se ja, iz Plznja, osjeala kao
Moravka, postale su lajtmotiv mog ivota, stapaju se s tim vremenom, s mojom mladou, s Pavelom,
svaki put zazvue kad treba da mi izie sunce, zvue mi i u ovim danima.
Kako sam se zbliila s Pavelom, to danas vie nikome ne bih mogla ispriati, lii na priicu iz
itanke, bila je godinjica osloboenja, velike manifestacije na Staromjeskom trgu, ondje je bio i na
ansambl, svuda smo ili zajedno, aica ljudi meu desetinama tisua, a na tribini su bili dravnici,
nai i strani, bilo je mnogo govora i mnogo aplauza, zatim je priao mikrofonu i Togliatti i odrao na
talijanskom kratak govor, trg je kao i uvijek odgovorio uzvicima, pljeskom, skandiranjem. U toj
ogromnoj uskomeanoj masi naao se Pavel sluajno pored mene i ula sam kako i sam neto vie,
neto drugo, neto svoje, pogledala sam mu usta i shvatila sam da pjeva, vie je vikao nego pjevao,
htio je da ujemo i da mu se prikljuimo, pjevao je talijansku revolucionarnu koranicu, bila je u
naem repertoaru, bila je tada vrlo popularna, Avanti popolo, a la riscossa, bandiera rossa, bandiera
rossa...
To je bio pravi Pavel, nikad mu nije bilo dovoljno da juria samo na razum, htio je da zahvati i
osjeaje, inilo mi se da je to prekrasno, pozdraviti na prakom trgu talijanskog radnikog vou
talijanskom revolucionarnom pjesmom, eznula sam da dirnemo Togliattija, ja sam bila unaprijed
dirnuta, zato sam se iz sve snage prikljuila Pavelu, prikljuivali su se i ostali, postepeno se
prikljuio itav na ansambl, ali na trgu je vladala silna buka, a nas je bilo aica, bilo nas je
pedeset, a njih najmanje pedeset tisua, premo je bila strahovita, bila je to oajnika borba, itavu
prvu strofu mislili smo da emo podlei, da nau pjesmu nitko nee uti, ali dogodilo se udo,
postepeno nam se prikljuivalo sve vie glasova, ljudi su poeli shvaati i pjesma se polako
probijala kroz galamu na trgu kao leptir iz gigantske bune ahure. Konano je taj leptir, ta pjesma,
bar nekoliko njenih posljednjih taktova, doletio do tribine, a mi smo napeto gledali lice prosijedog
Talijana i bili smo sretni kad nam se uinilo da pokretom ruke reagira na pjesmu, ja sam ak bila
sigurna, iako iz daljine nisam mogla vidjeti, da su mu u oima zablistale suze.
U tom oduevljenju i uzbuenju, ni sama ne znam kako, iznenada sam uhvatila Pavela za ruku, Pavel
je odgovorio na moj stisak, a kada je na trgu zavladala tiina i mikrofonu pristupio netko drugi, bojala
sam se da ne pusti moju ruku, nije je pustio, drali smo se i dalje za ruke, a kad se masa razila, etali
smo tako nekoliko sati po rascvjetalom Pragu.
Sedam godina kasnije, kad je Zdenki ve bilo pet godina, to neu nikad zaboraviti, rekao mi je nismo
se uzeli iz ljubavi, nego iz partijske discipline, znam da je to rekao u ljutnji, da je to la, znam da me
je Pavel oenio iz ljubavi i da se tek kasnije promijenio, ali ipak je strano da je mogao neto takvo
da mi kae, ta upravo on je uvijek dokazivao da je ljubav danas drukija, da ne znai bijeg od ljudi,
nego podrku u borbi, tako smo je i proivljavali, u podne nismo imali vremena ni da ruamo, pojeli
smo u sekretarijatu Saveza omladine po suhu zemiku i onda se opet po itav dan nismo vidjeli,
oekivala sam ga obino oko ponoi kad se vraao s beskonanih estosatnih i osmosatnih sastanaka,
u slobodno vrijeme prepisivala sam mu na stroju referate koje je drao na svim moguim
konferencijama i seminarima, strano mu je bilo stalo do njih, to znam samo ja koliko mu je bilo stalo
do uspjeha njegovih politikih istupanja, sto puta je ponavljao u svojim govorima da se novi ovjek
razlikuje od starog po tome to u svom ivotu rui suprotnosti izmeu javnog i privatnog, da mi sada
nakon toliko godina predbaci da su se u ono doba drugovi mijeali u njegove privatne stvari.
Ili smo zajedno gotovo dvije godine i ve sam postajala pomalo nestrpljiva, u tome nema niega
udnog, nijedna ena nee se zadovoljiti obinim studentskim zabavljanjem, Pavel se s njim
zadovoljavao, navikao je na udobnost koju mu je prualo, svaki je mukarac u izvjesnoj mjeri sebian
i na eni je da brani sebe i svoju ensku misiju, Pavel je to, na alost, shvaao manje nego drugovi iz
ansambla, u prvom redu nekoliko mojih prijateljica, dogovorile su se s ostalima i konano su pozvali
Pavela pred komitet, nemam pojma ta su mu ondje rekli, nikad o tome nismo razgovarali, ali
vjerojatno ga nisu mazili, jer tada je vladao strog moral, sve je to, naravno, bilo pretjerano, ali
moda je ipak tolje pretjerivati s moralom, nego s nemoralom kao danas. Pavel me je dugo
izbjegavao, mislila sam da sam sve pokvarila, bila sam oajna, htjela sam da se ubijem, ali onda je
doao k meni, koljena su mi se tresla, molio me je za oproten je i donio mi kao poklon privjesak sa
slikom Kremlja, to mi je najdraa uspomena, uvijek ga nosim, ne samo kao uspomenu na Pavela nego
kao neto vie, raplakala sam se od sree, za etrnaest dana bila je svadba, prisustvovao je itav
ansambl, trajala je gotovo dvadeset etiri sata, pjevalo se i plesalo, a ja sam rekla Pavelu da emo,
ako izdamo jedno drugo, izdati sve ove koji s nama slave, izdat emo i manifestacije na
Staromjeskom trgu i Togliattija, danas mi je to smijeno, koliko toga smo kasnije, zapravo, izdali...
Razmiljam o tome to u sutra obui, najbolje ruiastu vestu i ukavac, u tome najbolje izgledam,
nisam vie vitka kao nekad, ali svejedno, kao naknadu za bore imam moda neku drugu ar, koju nema
mlada djevojka, ar proivljene sudbine, za Jindru sigurno, jadnik, jo uvijek ga vidim razoaranog
to letim rano ujutro, a on mora putovati sam, sretan je kad moe biti sa mnom, voli da se producira
kao svaki devetnaestogodinjak, sa mnom bi vozio sigurno sto trideset na sat da mu se divim, ruan
momak, uostalom uzoran tehniar i ofer, redaktori vole da ga vode na teren, na manje reportae,
uostalom, to smeta, ugodno je kad ovjek zna da je nekom drag, u posljednje vrijeme na radiju me
mnogo ne vole, kau da sam cjepidlaka, fanatik, dogmatik, partijski pas uvar i to znam to sve ne,
samo to se ja nikad neu stidjeti toga to volim Partiju i to njoj rtvujem sve svoje slobodno
vrijeme. A to mi je na kraju krajeva ostalo od ivota? Pavel ima druge ene, vie me i ne
interesiraju, kerka oboava oca, posao mi je ve deset godina beznadno jednolian, reportae,
razgovori, savjetovanja o izvrenju planova, o stoarstvu, muzi mlijeka, kuanstvo mi je isto tako
beznadno, samo.
Partija se nikad nije ogrijeila o mene, a ja se nisam ogrijeila o nju, ak ni u onim asovima kad su
se gotovo svi spremali da je napuste, kad su pedeset este izali na vidjelo Staljinovi zloini, ljudi su
naprosto poludjeli, pljuvali su na sve, tampa navodno lae, nacionalizirana trgovina ne fukcionira,
kultura nazaduje, na selima nije trebalo organizirati zadruge, u Sovjetskom Savezu nema slobode, a
najgore je bilo to da su tako govorili komunisti na vlastitim sastancima, i Pavel je tako govorio, i
opet su mu svi pljeskali, Pavelu su uvijek svi pljeskali, aplaudiraju mu od djetinjstva, jedinac,
njegova majka spava s njegovom fotografijom pod jastukom, udo od djeteta, ali samo prosjean
mukarac, ne pui, ne pije, ali bez aplauza ne moe da ivi, to je njegov alkohol i nikotin, i tako je
opet bio sretan to moe dirati ljude u srce, govorio je o stranim sudskim ubojstvima s takvim
osjeajem da ljudi samo to nisu plakali, osjeala sam koliko je sretan u svom ogorenju, i mrzila
sam ga.
Partija je, na sreu, tresnula histerike po prstima, uutjeli su, uutio je i Pavel, mjesto docenta na
katedri marksizma bilo je isuvie udobno da bi ga stavio na kocku, ali neto je ostalo u zraku,
zametak apatije, nepovjerenja, sumnjiavosti, zametak koji tiho i tajno buja, nisam znala to da se
poduzme protiv toga, samo sam se jo vie nego do tada privila uz Partiju, kao da je Partija ivo
bie, ovjek, i to posebne vrste, vie ena nego mukarac, mudra ena s kojom mogu u povjerenju
razgovarati kad vie nemam s kim da progovorim, ne samo s Pavelom, ni drugi me mnogo ne vole, to
se jasno pokazalo kada je trebalo rjeavati onu munu aferu, jedan na urednik, oenjen ovjek, imao
je odnose s jednom naom tehniarkom, mladom djevojkom, slobodnom, neodgovornom i cininom, a
ena tog urednika se u oaju obratila za pomo naem komitetu, diskutirali smo o tom sluaju mnogo
sati, pozivali smo redom na razgovor suprugu, tehniarku i svjedoke iz njihova ureda, nastojali smo
da sluaj rasvijetlimo sa svih strana i da budemo pravedni, urednik je dobio partijski ukor, tehniarka
opomenu i oboje su morali pred komitetom obeati da e se razii. Na alost, rijei su rijei,
izgovorili su ih samo da nam zamau oi i sastajali su se i dalje, ali u lai su kratke noge, brza smo
saznali za to i ja sam bila za najstrou kaznu, predloila sam da urednika iskljuimo iz Partije zbog
svjesnog varanja i podvaljivanja Partiji, ta kakav je to komunist koji lae Partiji, ja mrzim la, ali
moj prijedlog nije usvojen, urednik je samo ukoren, a tehniarka je morala napustiti slubu na radiju.
Tada su mi se propisno osvetili, napravili su od mene vukodlaka, betiju, prava kampanja, poeli su
njukati po mom privatnom ivotu, to je bila moja Ahilova peta, ena ne moe ivjeti bez osjeaja,
tada ne bi bila ena, zato da to krijem, kad ljubavi nisam imala kod kue, traila sam je na drugoj
strani, traila sam je ionako uzalud, jednom su na mene ispalili tu granatu na otvorenom sastanku, da
sam licemjer, da progonim ljude to navodno razaraju brakove, hou da ih iskljuujem, unitavam, a
sama varam svog mua gdje god stignem, tako su rekli na sastanku, iza lea su mi govorili jo i gore
stvari, za javnost sam svetica, a privatno kurva, kao da nisu u stanju da shvate da sam ja, upravo zato
to znam to je to nesretan brak, tako stroga prema drugima, ne iz mrnje, nego iz ljubavi prema
ljubavi, iz ljubavi prema njihovu domu, njihovoj djeci, zato to elim da im pomognem, ta imam i ja
dijete i dom i strepim nad njima!
Pa sad, moda su i u pravu, moda sam zaista zla ena, a ljudima treba ostaviti slobodu i nitko nema
prava da se uplie u njihove privatne stvari, moda smo zaista itav ovaj na svijet krivo postavili,
moda sam odvratni komesar koji govori o stvarima koje ga se ne tiu, ali takva sam i ne mogu da
radim drukije nego to osjeam, sad je ve kasno, uvijek sam mislila da je ljudsko bie nedjeljivo,
da je samo malograanin podijeljen na javno bie i privatno bie, to je moj kredo, po tome sam se
uvijek ravnala, pa i sada.
Da sam moda bila zla, to mogu bez muke priznati, mrzim te mlade cure, te ivotinjice, okrutne u
svojoj mladosti, bez atoma solidarnosti prema starijoj eni, bit e i njima jednom trideset, i trideset
pet, i etrdeset godina, samo neka mi nitko ne govori da ga je voljela, zar takva djevojka zna to je
ljubav, legne sa svakim prvo vee, nema morala, nema stida, do dna due vrijea me svatko tko me
usporedi s takvim curama, i to samo zbog toga to sam kao udata doivjela nekoliko avantura sa
drugim mukarcima. Ja sam za razliku od njih uvijek traila ljubav, i ako sam se prevarila i nisam je
nala ondje gdje sam je traila, okretala sam se s jezom i odlazila, odlazila na drugu stranu, iako
znam kako bi bilo jednostavno zaboraviti mladalaki san o ljubavi, zaboraviti ga, prijei granicu i
nai se u carstvu udne slobode u kojem nema stida, ni ustruavanja, ni morala, u carstvu udne
odvratne slobode u kojem je sve doputeno, u kojem treba samo sluati kako u ovjeku pulsira seks,
ta zvijer.
Ali ja znam i to da bih, kad bih prekoraila tu granicu, izgubila svoje vlastito ja, postala bih netko
drugi, uope ne znam tko, i uasavam se toga, te strane promjene, i zato traim ljubav, oajniki
traim ljubav u koju bih mogla stupiti ovakva kakva sam jo uvijek, sa svojim starim snovima i
idealima, zato to ne elim da mi se ivot prelomi napola, hou da ostane itav od poetka do kraja, i
zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala, Ludvik, Ludvik ...
Bilo je zapravo, strano smijeno kad sam prvi put stupila u njegov kabinet, nije me naroito ni
zainteresirao, bez ustruavanja sam istresla kakve su mi informacije potrebne, kako zamiljam tu
radio-seriju, ali kad smo se upustili u razgovor, odjednom sam osjetila kako se zapleem, lupam,
kako govorim gluposti, a kad je primijetio da sam u neprilici, odmah je skrenuo razgovor na obine
stvari, pitao je da li sam udata, da li imam djece, kamo idem na godinji odmor, a rekao je i da
izgledam mlada i da sam lijepa, htio je da me oslobodi treme, bilo je to lijepo od njega, upoznala
sam ve toliko hvalisavaca koji znaju samo da se prave vani, iako nisu znali ni desetinu onoga to je
on znao, Pavel bi govorio samo o sebi, i bilo je smijeno upravo to to sam kod njega bila itav sat, a
o njegovu sam poslu znala koliko i prije, kod kue sam pokuala da skrpim reportau, ali mi nije ilo
od ruke, moda mi je to ak bilo i drago, to mi posao ne ide, bar sam imala izgovor da mu
telefoniram, da li bi htio proitati to sam napisala. Sastali smo se u kavani, moja nesretna reportaa
imala je etiri stranice, proitao ju je, galantno se nasmijeio i rekao da je odlina, od samog poetka
mi je davao na znanje da ga zanimam kao ena, a ne kao redaktor, nisam znala treba li to da me veseli
ili vrijea, ali bio je tako drag, razumjeli smo jedno drugo, nije bio od onih intelektualaca iz
staklenika, takve ne trpim, imao je za sobom bogat ivot, radio je i u rudniku, rekla sam mu da upravo
takve ljude volim, ljude s biografijom Maksima Gorkog, ali najvie me je dirnulo to je iz june
Moravske, to je ak svirao u narodnom orkestru, nisam mogla vjerovati vlastitim uima, ula sam
lajtmotiv svog ivota, vidjela sam kako mi se iz daljine vraa mladost i osjeala sam kako se
uspostavlja njegova vlast nada mnom.
Pitao me je to radim itave dane, priala sam mu, a on mi je rekao, jo ujem njegov glas, pola u
ali a pola saaljivo, loe ivite, gospoo Helena, i izjavio je kako to treba izmijeniti, da treba da
ponem ivjeti drukije, da treba malo vie da mislim na ivotne radosti. Rekla sam mu da nemam
nita protiv toga, da sam uvijek bila pristalica radosti, da me nita toliko ne odbija kao danas
moderni pesimizam i sumornost, ali on mi je rekao da nije vano ega sam pristalica, da su pristalice
radosti obino sami najtuniji ljudi, on, kakvu ste istinu rekli, htjela sam da viknem, a onda je rekao
direktno, bez uvijanja, da e sutradan doi po mene u etiri sata pred radiostanicu, da emo se izvesti
nekamo u prirodu, izvan Praga. Opirala sam se, ta ja sam udata ena, ne mogu tek tako ii sa stranim
muakrcem u umu, a Ludvik je na to odgovorio alom, da nije nikakav mukarac, ve uenjak, ali se
nato rastuio, rastuio!
Primijetila sam to i obuzela me je vruina od sree to me eli, i da me eli jo vie kad mu
napomenem da sam udata, jer mu tako izmiem, a ovjek eli najvie ono to mu izmie, upijala sam
eljno tu tugu s njegova lica i u tom sam trenutku shvatila da je u mene zaljubljen.
Sutradan umila je s jedne strane Vltava, s druge strane uzdizala se okomita uma, bilo je romantino,
volim romantiku, ponaala sam se moda malo luckasto, moda neprilino za majku
dvanaestogodinje kerke, smijala sam se, skakutala, uhvatila sam ga za ruku i prisilila da tri sa
mnom, zastali smo, srce mi je udaralo, stajali smo licem u lice tijesno jedno uz drugo, a Ludvik se
malo nagnuo i samo me dodirnuo usnama, odmah sam mu se istrgla i opet ga uhvatila za ruku, pa smo
trali komad puta, imam laku sranu manu i srce mi pone lupati pri najmanjem naporu, dovoljno je
da ustrim stepenicama na prvi kat, i zato sam ubrzo usporila korak, dah mi se pomalo smirivao i
iznenada sam tiho, tiho zapjevala prve taktove svoje najdrae pjesme Ej, sjalo je sunace na baticu
nau ... a kad sam osjetila da me razumije, zapjevala sam glasno, nisam se stidjela, osjeala sam
kako s mene padaju godine, brige, razoaranja, tisue sivih ljuica, a nakon toga smo sjedili u maloj
gostionici u Zbraslavu, jeli smo kruh i safalade, sve je bilo sasvim obino i jednostavno, neljubazan
gostioniar, prljavi stolnjaci, a ipak je to bio divan doivljaj, pitala sam Ludvika da li zna da za tri
dana putujem u Moravsku radi reportae o Putu kraljeva. U koji grad, upitao me je, i kad sam mu
odgovorila, rekao mi je da se ondje rodio, opet stjecaj okolnosti od kojeg mi se zavrtjelo u glavi, a
Ludvik je rekao da e uzeti dopust i poi sa mnom.
Uplaila sam se, sjetila sam se Pavela, one iskrice nade koju je zapalio, nisam cinina prema svom
braku, spremna sam da uinim sve da ga spasim, bar radi Zdenkice, ali zato da laem, u prvom redu
radi sebe, radi svega onog to je bilo, radi uspomene na mladost, ali nisam nala snage da Ludviku
kaem ne, nisam nala snage, sad je kocka baena, Zdenka spava, ja se plaim, a Ludvik je ve u
Moravskoj i sutra e me ekati na autobusnoj stanici.
Da, lutao sam bez cilja. Zastao sam na mostu na Moravi i zagledao se niz njen tok. Kako je runa ta
Morava (rijeka smee boje, kao da njom ne tee voda, nego glina) i kako su sumorne njene obale
ulica od pet jednokatnih graanskih kua, meusobno razdvojenih tako da stoje svaka za sebe,
nastrano i sirovo; moda je trebalo da budu zaetak keja, rugla koje nikad nije ostvareno. Dvije od
ovih kua ukraene su aneliima od keramike i ornamentima od tukature, danas, naravno, ve
izlomljenim i oteenim anelak je bez krila, a kroz ornamente proviruju opeke tako da su izgubile
povezanost. Tu ulica sumornih kua zavrava, iza njih su samo eljezni stupovi dalekovoda, trava, na
njoj nekoliko odlutalih gusaka, zatim polja, bez horizonta, polja koja se proteu u nita, polja u
kojima se gubi tekua glina rijeke Morave.
Gradovi posjeduju neobino, dobro poznato svojstvo da se ogledaju jedan u drugom, i ja sam u ovom
pejzau (znao sam ga iz mladosti, ali tada mi nije govorio nita) odjednom vidio Ostravu, taj rudarski
grad slian ogromnom improviziranom prenoitu, pun naputenih kua i prljavih ulica koje vode u
prazninu. Bio sam zateen; stajao sam tu na mostu kao ovjek izloen mitraljeskoj vatri. Nisam vie
htio gledati sivu ulicu sa pet usamljenih kua, jer nisam htio misliti na Ostravu. Zato sam se okrenuo
nalijevo krug i poao obalom uz rijeku.
Tu je vodila staza obrubljena s jedne strane gustim drvoredom topola uska aleja za etanje.
Desno od nje sputala se do rijeke strma obala obrasla travom i korovom, a neto dalje, s druge
strane rijeke, vidjela su se skladita, radionice i vie malih tvornica; iijevo od staze prostiralo se
gradsko smetljite, a iza njega polja, izbodena eljeznim konstrukcijama stupova dalekovoda. etao
sam iznad svega toga uskom stazom aleje, kao da koraam po dugakom brvnu iznad vode a itav
taj predio izgledao mi je kao razljevena voda, vjerojatno zato to je iz njega izbijala hladnoa, a
moda i zbog toga to sam iao alejom kao da bih se s nje mogao sruiti u dubinu. Postajao sam
svjestan da je ta neobina sablasnost predjela samo odraz onoga ega se nakon susreta s Lucijom
nisam htio sjeati; kao da su se potisnute uspomene preselile u sve to sam vidio oko sebe, u pusta
polja, dvorita i skladita, u mutnu rijeku i onu svuda prisutnu hladnou koja je sjedinjavala itav taj
prizor. Shvatio sam da od uspomena neu pobjei, da su me opkolile.
O tome kako sam doivio prvi brodolom u ivotu (i njegovim grubim posredovanjem dospio do
Lucije) ne bi bilo teko priati leernim tonom i ak i pomalo aljivo. Za sve je bila kriva moja
nezgodna sklonost glupim alama i Marketin nezgodni nedostatak smisla za humor.
Markta je bila od onih ena koje sve shvaaju ozbiljno (ova njena osobina bila je u savrenu skladu
s duhom vremena) i kojima je usud podario vjeru kao jednu od najizrazitijih vrlina.
Ovim nikako ne elim da eufemistiki nabacujem da je bila priglupa; to nikako. Bila je prilino
talentirana i bistra, a uostalom i tako mlada (bila je bruco i imala svega dvadeset godina) da je
naivno povjerenje spadalo prije u njene drai nego nedostatke, utoliko prije to je bilo uokvireno u
neospornu fiziku privlanost. Svi na fakultetu voljeli smo Marktu i svi smo manjevie pokuavali
da je osvojimo, to nam (bar nekima od nas) nije smetalo da na njen raun izvodimo i razne,
uglavnom dobronamjerne ale.
ala je, meutim, bila nespojiva s Marketom, a s duhom vremena jo manje. Bila je to prva godina
poslije veljae etrdeset osme; poinjao je novi ivot, zaista sasvim drukiji, a lice toga novog
ivota, kako mi je ostalo u sjeanju, bilo je ledeno ozbiljno; ozbiljnost tog lica bila je utoliko udnija
to nije bilo natmureno, nego razvueno u osmijeh. Da, te godine proglaavale su sebe za
najradosnije od svih, i svatko tko se nije radovao bio je automatski osumnjien da ga pobjeda
radnike klase ne veseli ili da je indivtdualistiki okrenut svojoj unutranjoj tuzi, to nije bila nita
manja krivica.
Tada me nisu muile nikakve naroite unutranje tuge, naprotiv, imao sam mnogo smisla za alu, ali
se ipak ne bi moglo rei da sam pred radosnim licem vremena prolazio bez zamjerke.
Moje su ale bile previe neozbiljne, a radost vremena nije trpjela zajedljivost i ironiju, bila je to,
kako sam rekao, ozbiljna radost koja se ponosila titulom historijski optimizam pobjednike klase,
radost asketska i sveana, ukratko Radost.
Sjeam se kako smo tada na Fakultetu bili organizirani u takozvane studijske kruoke koji su se esto
sastajali radi javne kritike i samokritike svih lanova, iz ega su kasnije izvlaili ocjenu i
karakteristiku za svakoga. Kao svaki komunist imao sam tada mnogo zaduenja (radio sam na
istaknutom mjestu u Savezu studenata) i, kako nisam bio ni lo student, takva karakteristika za mene
nikad nije mogla ispasti negativno. Ipak, iza reenica priznanja, kojima se opisivala moja aktivnost,
moj pravilan odnos prema dravi i radu i poznavanje marksizma, dolazila je obino i konstatacija da
se nisam oslobodio ostataka individualizma. Ovakva zamjerka nije morala biti opasna jer je bio
dobar obiaj da se i u najbolje karakteristike unosi poneka kritika primjedba, da se ponekom
zamjeri malo zanimanja za revolucionarne teorije, drugom opet hladan odnos prema ljudima,
treem slaba budnost i oprez, pa ak i nepravilan odnos prema enama.
Naravno, u asu kad bi prestali da postoje sami za sebe, kad bi se dodala neka dalja zamjerka ili kad
bi ovjek dospio u neki konflikt ili postao objekt sumnji ili napada, takvi ostaci individualizma ili
nepravilni odnosi prema enama mogli su se pretvoriti u klicu propasti.
udna fatalnost bila je u tome to je takvu klicu propasti nosio u svom personalnom dosjeu svatko,
da, svatko od nas.
Ponekad sam se (vie iz sporta nego iz istinske bojazni) branio od te optube i zahtijevao od kolega
da mi objasne po emu sam individualist. Nisu imali naroito konkretnih dokaza; govorili su: Zato
to se tako dri. Kako se drim? pitao sam. Stalno se tako udno osmjehuje. Pa to?
Radujem se! Ne, ti se osmjehuje kao da neto krije u sebi.
Kad su drugovi ocijenili da su moje dranje i osmijeh intelektualistiki (jo jedna pogrdna rije iz tih
vremena), konano sam im povjerovao jer nisam mogao sebi predoiti (bilo je to naprosto izvan
dosega moje smjelosti) da se svi ostali varaju, da se vara sama Revolucija, duh vremena, a da sam
ja, pojedinac, u pravu. Poeo sam pomalo da kontroliram svoj osmijeh, i ubrzo sam osjetio Tcako se
u meni otvara pukotina izmeu onoga to sam bio i onoga to sam (u skladu s duhom vremena) morao
i nastojao da budem.
A to sam onda u stvarnosti bio? Na ovo pitanje elim odgovoriti sasvim poteno bio sam ovjek
s nekoliko lica.
Tih lica bilo je sve vie. Oko mjesec dana prije praznika poeo sam da se zbliavam s Marketom
(bila je student prve, ja druge godine) i nastojao sam da joj imponiram na onaj isti glupi nain na koji
to dvadesetogodinji mladii pokuavaju oduvijek stavio sam masku; pravio sam se stariji (duhom
i iskustvom) nego to sam bio; pretvarao sam se da se drim daleko od svega, da promatram svijet s
visine i da preko vlastite koe nosim drugu, nevidljivu i neprobojnu. Nasluivao sam (uostalom,
sasvim ispravno) da je ala razumljiv izraz distanciranja, a kako sam se uvijek rado alio, s
Marketom sam to inio naroito uporno, izvjetaeno, ak pretjerano.
A to sam bio zapravo? Moram da ponovim: ovjek s nekoliko lica.
Bio sam ozbiljan, oduevljen i pravovjeran na sastancima; zajedljiv i podbada meu najbliim
prijateljima; cinian i grevito duhovit s Marketom; a kad sam bio sam (i mislio na Marketu), bio sam
bespomoan i ustreptao kao uenik.
Nije li ovo posljednje lice bilo ono pravo?
Ne. Sva lica bila su prava: nisam kao licemjeri imao jedno pravo i vie lanih lica. Imao sam
nekoliko lica zato to sam bio mlad i nisam ni sam znao to sam i to bih elio biti. (Ipak,
disproporcija izmeu svih ovih lica me je plaila; nisam se u potpunosti srodio ni s jednim od njih i
kretao sam se kamo su ona htjela, nespretno i sljepaki.) Psiholoki i fizioloki mehanizam ljubavi
tako je sloen da se u izvjesnom periodu ivota mlad mukarac mora koncentrirati gotovo iskljuivo
na to da kolikotoliko ovlada njim, i tako gubi iz vida sam sadraj ljubavi enu koju voli (slino
kao to mlad violinist ne moe uivati u sadraju skladbe sve dok ne savlada tehniku bar toliko da pri
sviranju ne mora na nju misliti). Ono to sam rekao o svojoj akoj ustreptalosti dok sam mislio na
Marketu, treba da dopunim time da to nije toliko izviralo iz zaljubljenosti koliko iz nespretnosti i
nesigurnosti kojih sam teinu osjeao i koje su gospodarile mojim osjeajima i mislima mnogo vie
nego Marketa.
Teinu te zbunjenosti i nespretnosti savladavao sam tako da sam se pred Marketom kooperio:
nastojao sam da se ne slaem s njenim nazorima ili da im se ak rugam, to nije bilo naroito teko
jer je ta djevojka uza svu svoju bistrinu (i svoju ljepotu koja je kao svaka ljepota sugerirala
okolini nepristupanost) bila lakovjerna i prostoduna; nikad nije znala zaviriti iza stvari, vidjela je
samo njen vanjski izgled; odlino je znala botaniku, ali se dogaalo da ne shvati dobru anegdotu koju
bi joj ispriao neki kolega; putala je da je ponesu sva oduevljenja vremena, ali kao svjedok
izvoenja neke politike akcije u duhu principa da cilj opravdava sredstvo postajala je podjednako
nematovita kao pred isprianom anegdotom.
Zbog toga su drugovi ocijenili da je potrebno da svoje oduevljenje ojaa poznavanjem strategije i
taktike revolucionarnog pokreta i odluili da za vrijeme praznika pohaa etrnaestodnevni partijski
teaj.
Taj mi je teaj doao prilino nezgodno jer sam planirao da u upravo za tih etrnaest dana biti s
Marketom sam u Pragu i nae odnose (koji su se do tada sastojali od etnji, razgovora i nekoliko
poljubaca) dovesti do neeg konkretnog. Osim tih etrnaest dana drugog vremena nisam imao
(slijedea etiri tjedna trebalo je da provedem na radnoj akciji na selu, a posljednjih etrnaest dana
kod majke u Moravskoj), tako da sam bio bolesno ljubomoran to Marketa ne dijeli moju alost, to
se ne ljuti na teaj, nego mu se, kako mi je rekla, ak veseli.
S teaja (koji se odravao u nekom dvorcu u srednjoj ekoj) poslala mi je pismo koje je bilo njena
slika i prilika: puno iskrene suglasnosti sa svim to je doivljavala. Sve joj se svialo, i etvrt sata
jutarnje fiskulture, referati, diskusije i pjesme koje su ondje pjevali. Pisala mi je da na teaju vlada
zdrav duh, dodavi i neka svoja razmiljanja o tome kako na revoluciju u zapadnim zemljama
neemo dugo ekati.
Kad se sve zajedno uzme, slagao sam se zapravo sa svim to je Marketa tvrdila, u brzu revoluciju u
Zapadnoj Evropi takoer sam vjerovao. Samo s jednim se nisam mogao pomiriti da bude
zadovoljna i sretna dok ja za njom eznem. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, okiram i
zbunim) napisao-.Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. ivio Trocki!
Ludovik.
Na moju provokativnu razglednicu Markta je odgovorila kartom s kratkim i konvencionalnim
tekstom, a na moja slijedea pisma, koja sam joj u toku praznika pisao, nije odgovarala. Bio sam
negdje u umavi, skupljao sam sijeno sa studentskom brigadom i Marketina utnja jako me je
alostila. Pisao sam joj gotovo svaki dan pisma puna moleive i melankoline zaljubljenosti; molio
sam je da se bar u toku posljednjih etrnaest dana jo vidimo, bio sam spreman da uope ne putujem
kui, da ne vidim usamljenu majku, da za Marktom poem bilo kamo. Ne samo zato to sam bio u
nju zaljubljen nego, prije svega, zbog toga to je bila jedina ena na mom horizontu, a situacija
mladia bez djevojke izgledala mi je nepodnoljiva. Markta, meutim, nije odgovarala na moja
pisma.
Nisam shvaao to se dogaa. U kolovozu sam se vratio u Prag i uspjelo mi je da je naem kod kue.
Poli smo na uobiajenu etnju du Vltave i na otok na Carsku Livadu (tuni proplanak s topolama
i praznim igralitima). Marketa je tvrdila da se izmeu nas nita nije promijenilo, a tako se i drala,
ali upravo ta grevita nepromijenjenost (isti poljupci, isti razgovori, isti osmijesi) strahovito me je
deprimirala. Kad sam zamolio Marketu da se naemo sutradan, rekla je da joj telefoniram, pa emo
se dogovoriti.
Nazvao sam je; tui enski glas me je obavijestio da je Marketa otputovala iz Praga.
Bio sam nesretan kao to samo moe biti nesretan dvadesetogodinji mladi kad ostane bez ene,
mladi jo uglavnom bojaljiv, koji je fiziku ljubav upoznao svega nekoliko puta, na brzinu i loe, a
ne moe da je izbije iz misli. Dani su mi bili neizdrljivo dugi i prazni; nisam mogao itati, nisam
mogao raditi, iao sam tri puta dnevno u kino, s jedne poslijepodnevne predstave na drugu a zatim
odmah na veernju, samo da nekako ubijem vrijeme, samo da nekako nadjaam mukli sovin huk koji
je bez prestanka odjekivao u meni. Ja, za koga je Marketa (zahvaljujui mom upornom pretvaranju)
vjerovala da je sit ena, nisam imao hrabrosti da oslovim ni jednu od djevojaka koje sam promatrao
na ulici, djevojaka kojih su mi lijepe noge ranjavale duu.
S radou sam zbog toga pozdravio dolazak rujna s kojim je opet poinjala kola, a nekoliko dana
prije toga i moj rad u Savezu studenata, gdje me je ekao vlastiti ured i mnogo raznih poslova.
Odmah drugog dana pozvali su me telefonom u partijski sekretarijat. Od tog trenutka nadalje sjeam
se dobro svake pojedinosti. Bio je sunan dan, iziao sam iz zgrade Saveza studenata i osjetio kako
me tuga, koja je ispunjavala itave moje praznike, postepeno naputa.
Mukarac, sreom, pored intimnih strasti poznaje i strast javnog djelovanja i bio sam sretan to me
ova strast ponovo obuzima; iao sam u sekretarijat s ugodnim osjeajem radoznalosti.
Pozvonio sam i vrata mi je otvorio predsjednik komiteta, visok mladi uskog lica, svijetle kose i
ledeno plavih oiju. ast radu! rekao sam a on ast radu mi je bez pozdrava saopio: Idi u
zadnju sobu, ekaju te. U posljednjoj prostoriji sekretarijata ekala su me tri lana studentskog
partijskog komiteta. Rekli su mi da sjednem. Sjeo sam, svjestan da to to se dogaa ne sluti na dobro.
Sva trojica drugova, koje sam dobro poznavao i s kojima sam navikao da slobodno priam i
zabavljam se, drali su se nepristupano. Govorili su mi, dodue, ti (kako je to bilo uobiajeno meu
drugovima), ali to vie nije bilo prijateljsko ti, nego slubeno i prijetee ti. (Od tog vremena, moram
rei, imam averziju prema oslovljavanju ti; u sutini, to bi trebalo da bude znak bliskosti i
povjerenja, ali ako su ljudi koji se tako oslovljavaju meusobno strani, to ti dobiva smjesta suprotan
smisao, postaje izraz grubosti.
Svijet u kome bi svi ljudi govorili jedan drugome ti ne bi bio svijet opeg prijateljstva, nego svijet
sveope neuljudnosti.)
Sjedio sam tako ispred trojice studenata koji su mi, govorei ti, postavili prvo pitanje: da li poznajem
Marketu. Rekao sam da je poznajem. Pitali su me da li sam se s njom dopisivao.
Rekao sam da jesam. Pitali su me da li se sjeam to sam joj pisao. Rekao sam da se ne sjeam, ali
mi se u tom trenutku razglednica s provokativnim tekstom pojavila pred oima i poeo sam da
nasluujem o emu se radi. Ne moe se sjetiti? pitali su me. Ne, rekao sam. A to je tebi pisala
Marketa? Slegnuo sam ramenima da im dam na znanje da se radi o intimnim stvarima o kojima ne
mogu govoriti. Je li ti pisala neto o teaju? pitali su. Jest, pisala je, rekao sam. A to ti je pisala? Da
joj se svia, odgovorio sam. I jo? Da su referati dobri, da je kolektiv dobar, odgovorio sam. Je li ti
pisala da na teaju vlada zdrav duh? Jest, rekao sam, ini mi se da je napisala neto takvo. Je li ti
pisala kako shvaa snagu optimizma? pitali su dalje. Da, rekao sam. A to ti misli o optimizmu?
pitali su. O optimizmu? ta bi trebalo da mislim? pitao sam. Smatra li sebe za optimistu? pitali su
dalje. Smatram, rekao sam neodluno. Volim alu, veseo sam ovjek, pokuavao sam da ublaim ton
sasluanja.
I nihilist moe da bude veseo, rekao je jedan od njih, moe, recimo, da se smije ljudima koji pate. I
cinik moe da bude veseo, nastavio je. Smatra li da se socijalizam moe izgraditi bez optimizma?
upitao je drugi. Ne, rekao sam. Znai, ti nisi za izgradnju socijalizma kod nas, rekao je trei. Otkud
sad to? branio sam se. Zato to je za tebe optimizam opijum za narod, napadali su. Kako to, opijum za
narod? branio sam se i dalje. Ne izvlai se, to si napisao.
Mara je pisao da je religija opijum za narod, za tebe je opijum na optimizam! To si napisao Marketi.
Interesiralo bi me to bi na to rekli nai radnici i udarnici, koji prebacuju planove, kad bi uli da je
njihov optimizam opijum, nastavio je odmah drugi. Trei je dodao: za trockista je graditeljski
optimizam, naravno, opijum. A ti si trockist. Zaboga, kako ste nadoli na takvo neto? branio sam se.
Jesi li to napisao ili nisi? Moda sam neto slino u ali i napisao, prola su dva mjeseca, ne sjeam
se vie. Moemo te i podsjetiti, rekli su i proitali moju razglednicu: Optimizam je opijum za narod!
Zdrav duh zaudara na glupost. ivio Trocki! Ludvik. U skuenoj prostoriji partijskog sekretarijata
reenice su zvuale tako strano da sam ih se na trenutak uplaio. Osjeao sam da posjeduju ubitanu
mo, da im se neu moi oduprijeti. Drugovi, ta to je trebalo da bude ala, rekao sam i shvatio da mi
nitko nee vjerovati. Je li vam to smijeno? upitao je jedan od drugova ostalu dvojicu. Obojica su
odmahnula glavom. Trebalo bi da poznajete Marketu! rekao sam. Poznajemo je, odgovorili su. E pa
vidite, rekao sam, Marketa sve shvaa ozbiljno, a mi smo na njen raun uvijek pravili viceve i
nastojali da je okiramo. To je zaista interesantno, rekao je jedan od drugova, prema tvojim kasnijim
pismima ne bi se reklo da Marketu ne uzima ozbiljno. Zar ste itali sva moja pisma Marketi? I tako,
budui da Marketa sve shvaa ozbiljno, uzeo je rije drugi, ti si na njen raun, pravio viceve. Samo
nam jo reci to je to to ona tako ozbiljno shvaa? Moda Partija, optimizam, disciplina, je li to? I
sve to to ona shvaa ozbiljno tebi je smijeno. Drugovi, shvatite, rekao sam, ta ja se vie uope ne
sjeam kako sam to napisao, pisao sam na brzinu, nekoliko reenica, ale radi, nisam ni mislio na ono
to piem, da sam mislio neto loe, ne bih pisao na partijsku kolu! Sasvim je svejedno kako si
pisao. Brzo ili polako, na koljenu ili na stolu, mogao si napisati samo ono to je u tebi. Nita drugo
nisi mogao napisati. Da si malo vie razmiljao, moda to ne bi napisao. Ovako si bar napisao bez
pretvaranja. Sad bar znamo to si i kakav si. Znamo da ima vie lica, jedno za Partiju, a drugo za
ostale. Osjeao sam da je moja obrana ostala bez ikakvih argumenata. Jo nekoliko puta sam ponovio
one ve poznate da je to bila samo ala, da su to rijei bez dubljeg smisla, da sam bio tako
raspoloen i slino. Odbili su me. Rekli su da sam te svoje reenice napisao na otvorenu razglednicu,
da ih je svatko mogao proitati, da su te rijei imale objektivno djelovanje jer im nisam dodao
nikakvo objanjenje u vezi sa svojim trenutnim raspoloenjem. Zatim su me upitali ta sam sve itao
od Trockog. Rekao sam: nita. Pitali su me od koga sam posuivao te knjige. Rekao sam: ni od koga.
Pitali su me s kojim sam se trockistima sastajao. Rekao sam da ne poznajem ni jednog. Saopili su mi
da sam od ovog trenutka suspendiran sa svih funkcija u Savezu studenata i zahtijevali da im odmah
predam kljueve prostorija. Bili su mi u depu i dao sam ih. Zatim su mi rekli da e s partijske strane
moj sluaj rijeiti moja osnovna organizacija na Prirodoslovnomatematikom fakultetu.
Ustali su gledajui mimo mene. Rekao sam ast radu i otiao.
Onda sam se sjetio da u sobi u Savezu studenata imam mnogo vlastitih stvari. Nisam nikada imao
mnogo smisla za red i tako sam u ladici pisaeg stola osim raznih osobnih papira drao i arape, a u
ormaru meu spisima i napola pojeden kola koji mi je poslala majka od kue.
Prije nekoliko trenutaka predao sam klju u sekretarijatu, ali vratar u prizemlju me je poznavao i dao
mi rezervni klju koji je visio na drvenoj ploi meu ostalim kljuevima. Sjeam se svega do
najmanjih pojedinosti. Klju od moje sobe bio je vezan debelim konopcem za daicu na kojoj je
bijelom bojom bio napisan broj moje sobe. Otkljuao sam sobu i sjeo za pisai stol; otvorio sam
ladicu i poeo izvlaiti svoje stvari. inio sam to polako i bez nervoze, nastojei da u tim asovima
relativnog mira razmislim o svemu to se sa mnom dogodilo i to treba da poduzmem. Nije dugo
trajalo i otvorila su se vrata, a na vratima su se pojavila opet ona trojica drugova iz sekretarijata.
Sada se vie nisu drali hladno i zatvoreno. Bili su glasni i ljutiti, a naroito najmanji od njih,
referent za kadrove u Komitetu. Nasrnuo je na mene da objasnim kako sam se usudio ui. S kakvim
pravom. Pitao je hou li da pozove miliciju. Zato preturam po stolu? Rekao sam da sam doao po
kola i arape. Rekao mi je da vie nemam nikakvog prava dolaziti, makar imao i pun ormar arapa.
Priao je ladici i razgledao papir po papir, biljenicu po biljenicu. Bile su to zaista sve samo moje
osobne stvari, tako da mi je konano dopustio da ih pod njegovim nadzorom sloim u koveg. Ubacio
sam u koveg i arape, zguvane i prljave, i kola koji je stajao u ormaru na zamaenu papiru
prekrivenu mrvicama.
Kontrolirali su svaki moj pokret. Otiao sam s kovegom iz sobe, a kadrovski mi je referent umjesto
pozdrava rekao neka se vie ne pojavljujem.
im sam se naao izvan dohvata drugova iz Komiteta i nesavladive logike njihova sasluavanja,
vratio mi se osjeaj da sam nevin, da u mojim izjavama nije bilo nieg zlog i da treba da potraim
nekoga tko dobro poznaje Marketu i kome se mogu povjeriti, nekoga tko e shvatiti da je itava afera
zapravo smijena. Naao sam jednog studenta s naeg Fakulteta, komunista, i kad sam mu sve ispriao
rekao mi je da su u Komitetu svi bigotni, da ne znaju za alu i da on, poznavajui Marketu, moe
sasvim lijepo da zamisli o emu se radilo. Uostalom, najbolje da potraim Zamaneka, koji e ove
godine biti partijski predsjednik na Fakultetu, a dobro poznaje i Marketu i mene.
Da e Zemanek biti predsjednik organizacije, nisam znao i inilo mi se da je to odlina vijest, jer
sam ga zaista dobro poznavao i ak sam bio siguran da me simpatizira, s obzirom na moje slovako
podrijetlo. Zemanek je, naime, rado pjevao slovake pjesme; u to vrijeme bilo je vrlo moderno
pjevati narodne pjesme, i to pjevati ih ne kolski, nego s rukom nad glavom, pomalo sirovim glasom
drei si pri tom kao pravi narodski ovjek kojeg je majka rodila pod cimbalom na seoskom plesu.
Ja sam na Prirodoslovnomatematikom fakultetu bio zapravo jedini pravi moravski Slovak, to mi je
donosilo izvjesne privilegije; prilikom svake proslave, bilo poslije raznih sastanaka, sveanosti ili o
Prvom maju, drugovi su me nagovarali da uzmem klarinet i sa jo dvatri muziara amatera, kojih je
bilo meu kolegama, imitiram slovaku kapelu. Tako smo (s klarinetom, violinom i kontrabasom) ili
dvije godine i u prvomajskoj povorci, a Zemanek, koji je bio lijep momak i rado se producirao, iao
je s nama, obuen u posuenu narodnu nonju, i plesao i pjevao s rukom iznad glave. Ovaj roeni
Praanin, koji nikad nije bio u Slovakoj, plesao je s uivanjem narodnog uhaja i ja sam mu
uvijek bio naklonjen jer sam bio sretan to je muzika mog zaviaja, koji je uvijek bio Eldorado
narodne umjetnosti, tako popularna i voljena.
Zemanek je, osim toga, poznavao Marketu, to je bila druga prednost. Prilikom raznih studentskih
skupova esto smo bili sve troje zajedno. Jednom sam (bilo je na okupu vee studentsko drutvo)
poeo priati o tome kako u umavi ive plemena patuljaka, i potkrepljivao to citatima iz nekog
navodnog znanstvenog rada u kome je bilo obraeno itavo ovo znaajno pitanje. Marketa se udila
kako za to nikad nije ula. Rekao sam da nije ni udo: buroaska je znanost svjesno tajila postojanje
patuljaka, jer su kapitalisti trgovali patuljcima kao robljem.
Ali o tome bi trebalo pisati! uzviknula je Marketa. Zato se o tome ne pie? Ta to bi bio argument
protiv kapitalista!
Moda se o tome ne pie zato, rekao sam zamiljeno, to je itava stvar pomalo delikatna i
sablanjiva: patuljci su, naime, posjedovali sasvim izuzetne ljubavne sposobnosti, to je upravo i bio
razlog zato su bili toliko traeni i zato ih je biva Republika tajno izvozila za debele devize,
najvie u Francusku, gdje su ih unajmljivale postarije kapitalistike dame kao sluge, da bi ih u
stvarnosti sasvim drukije iskoritavale.
Kolege su s mukom suzdravale smijeh, koji je izazivala ne toliko posebna duhovitost moje
izmiljotine koliko napeti izraz Marketina lica, uvijek spremnog da plane za neto (ili protiv neega).
Grizli su usne da Marketi ne pokvare veselje, a neki od njih (u prvom redu Zemanek) ak su mi se
prikljuili, potvrujui moj izvjetaj o patuljcima.
Kad je Marketa upitala kako ti patuljci zapravo izgledaju, Zemanek je, dobro se sjeam, ozbiljna lica
rekao da je profesor echura, kojeg Marketa i sve kolege imaju ast povremeno viati za katedrom
na Fakultetu, po podrijetlu patuljak, ne zna da li po oba roditelja ili samo po jednom. Zemaneku je,
navodno, priao docent Hule da je za vrijeme nekih praznika boravio u istom hotelu s branim parom
echura, i da oboje zajedno nemaju puna tri metra.
Jednog dana uao je ujutro u njihovu sobu ne slutei da supruzi jo spavaju i ostao zapanjen: leali su
u jednom krevetu i to ne jedno pored drugog, nego jedno nie drugog, profesor echura skupljen na
donjoj, a gospoa echura na gornjoj polovici kreveta.
Da, potvrdio sam, iz toga slijedi da je ne samo profesor echura nego i njegova ena izvan svake
sumnje podrijetlom od umavskih patuljaka jer je spavanje u nizu atavistika navika svih tamonjih
patuljaka, kojih kolibe, uostalom, nikad nemaju tlocrt u obliku kruga ili kvadrata nego u obliku veoma
izduenog pravokutnika, jer su ne samo supruzi nego itave obitelji spavale u obliku dugog lanca,
jedno za drugim.
Kad sam se onog mranog dana sjetio ovog naeg naklapanja, uinilo mi se da iz njega zrai slaba
svjetlost nade. Zemanek, koji e dobiti zadatak da rijei moj sluaj, zna moj stil u ali, a poznaje i
Marketu, pa e shvatiti da je dopisnica koju sam napisao bila samo aljivo provociranje djevojke
koju smo svi pokuavali osvojiti i (moda upravo zbog toga) nastojali i da omalovaimo. Iskoristim
sam zato prvu priliku da mu ispriam kakvu sam neugodnost doivio; Zemanek me je paljivo
sasluao, nabrao elo i rekao da e vidjeti.
U meuvremenu sam ivio u provizoriju; iao sam kao i prije na predavanja i ekao. esto su me
pozivali pred razne partijske komisije koje su nastojale uglavnom da utvrde pripadam li nekoj
trockistikoj grupi; nastojao sam im dokazati da sve u svemu ak i ne znam tano to je to trockizam;
hvatao sam svaki pogled drugova koji su me sasluavali i traio u njima povjerenje. Ponekad sam ga
ak i naao i nauio sam da takav pogled dugo nosim u sebi, da ga uvam i da iz njega strpljivo
kreem iskre nade.
Marketa me je izbjegavala. Shvatio sam da "Je razlog afera oko moje razglednice i, povrijeen u
svom ponosu, nisam htio nita da je pitam. Jednog dana me je, meutim, sama zaustavila u hodniku
Fakulteta. Htjela bih da o neemu razgovaram s tobom rekla je.
Tako smo opet poslije nekoliko mjeseci izili da zajedno proetamo; bila je ve jesen, oboje smo bili
u dugim montgomerijima, da, dugim, dobrano ispod koljena, kako se u to vrijeme (vrlo neelegantno
vrijeme) nosilo. Padala je sitna, sitna kiica, a drvee na obali bilo je bez lia i crno. Marketa mi je
priala kako se sve odigralo: kad je za vrijeme praznika bila na teaju, iznenada su je pozvali
drugovi iz rukovodstva i upitali je prima li kakvu potu; odgovorila je da prima. Pitali su od koga.
Rekla je da joj pie mama. Zar nitko vie? Ponekad neki kolega, rekla je. Moe li nam rei koji?
pitali su je. Spomenula je mene. A to ti pie drug Jahn? Slegla je ramenima, jer nije imala volje da
citira rijei s moje razglednice. Jesi li i ti njemu pisala? pitali su. Pisala sam, odgovorila je. O emu
si mu pisala? pitali su. Pa tako, rekla je, o teaju i uope. Tebi se svia na teaju? ispitivali su dalje.
Da, veoma, odgovorila je.
I pisala si mu da ti se svia? pitali su. Da, pisala sam, odgovorila im je. A to on? pitali su.
On? odgovorila je neodluno Marketa, on je malo udan, trebalo bi da ga poznajete.
Poznajemo ga, rekli su, i elimo da znamo to ti je pisao. Moe li nam pokazati tu njegovu
razglednicu?
Ne ljuti se na mene rekla mi je Marketa morala sam je pokazati.
Ne mora se ispriavati rekao sam Marketi i tako su znali sadraj prije nego to su te
pozvali na razgovor; da nisu znali, ne bi te ni pozvali.
Ja se uope ne ispriavam, niti se stidim to sam dala da je proitaju, ne smije to tako tumaiti.
lan si Partije i Partija ima pravo da zna tko si i kako misli ogradila se Marketa i zatim mi rekla
da se zgrozila nad onim to sam joj napisao, kad svi znamo da je Trocki najvei neprijatelj svega za
to se borimo i radi ega ivimo.
Zar je imalo smisla da Marketi bilo to objanjavam? Zamolio sam je da nastavi i da mi kae to je
bilo dalje.
Marketa je rekla da su proitali razglednicu i ostali zapanjeni. Pitali su je to kae na to. Rekla je da
je to grozno. Pitali su je zato nije sama dola da im to pokae. Slegla je ramenima.
Pitali su je zar ne zna to je to budnost. Oborila je glavu. Pitali su je zar ne zna koliko Partija ima
neprijatelja. Rekla im je da zna, ali da nije vjerovala da bi drug Jahn... Pitali su je da li me dobro
poznaje. Pitali su je kakav sam. Rekla je da sam udan. Da ponekad misli da sam vrst komunist, ali
da odmah zatim kaem neto to komunist nikad ne bi izgovorio. to, na primjer, pitali su je. Rekla je
da se nieg konkretnog ne sjea, ali da mi nita nije sveto. Rekli su da je to ve iz same razglednice
oigledno. Rekla im je da se sa mnom esto prepirala o mnogim stvarima, kao i to da drukije
govorim na sastancima, a drukije kad sam s njom. Na sastancima sam pun oduevljenja, dok se s
njom samo alim i sve uzimam olako. Pitali su je da li smatra da ovjek kao ja moe biti lan Partije.
Slegla je ramenima. Pitali su je da li bi Partija mogla izgraditi socijalizam kad bi njeni lanovi
izjavljivali da je optimizam opijum za narod. Rekla je da takva Partija ne bi nikad izgradila
socijalizam. Rekli su da je to dovoljno.
Neka zasada nikome nita ne govori, jer ele da pripaze to u pisati dalje. Rekla im je da vie ne
eli da me vidi. Odgovorili su da to ne bi bilo pravilno, da bi, naprotiv, trebalo da mi pie, da izie
na vidjelo sve to krijem u sebi.
I ti si im nakon toga pokazivala moja pisma? upitao sam Marketu, crvenei do dubine due pri
uspomeni na vlastite ljubavne izjave.
to sam mogla raditi? rekla je Marketa. Ali nakon svega toga zaista ti vie nisam mogla
pisati. Neu valjda pisati nekome samo zato da sluim kao mamac! Poslala sam ti jo razglednicu i
gotovo. Nisam htjela da se viam s tobom jer ti nisam smjela nita rei, a bojala sam se da me neto
ne upita. Morala bih ti lagati u oi, a ne volim lagati.
Upitao sam Marketu to ju je onda natjeralo da se danas sa mnom nae.
Odgovorila mi je da je to uinila zbog druga Zemaneka. Sreo ju je nakon praznika u hodniku na
Fakultetu i odveo je u jednu malu prostoriju u kojoj je bio sekretarijat partijske organizacije
Prirodoslovnomatematikog fakulteta. Rekao joj je da je dobio obavjetenja o tome da sam joj na
teaj poslao razglednicu s antipartijskim parolama, i upitao je kakve su to reenice bile. Rekla mu je.
Pitao je to na to kae. Rekla mu je da to osuuje. Rekao joj je da je to pravilno i upitao da li jo ide
sa mnom. Nije znala to da kae i odgovorila je neodreeno. Saopio joj je da je o njoj s teaja stigla
na Fakultet vrlo pozitivna karakteristika i da partijska organizacija rauna na nju. Rekla je da joj je to
drago. Rekao je da ne eli da se mijea u njen privatni ivot, ali da smatra da se ljudi poznaju i po
tome s kim se sastaju, kakvo drutvo sebi biraju i da joj se ne bi pisalo kao plus kad bi izabrala
upravo mene.
Ovo se Marketi, prema njenim rijeima, tek nakon nekoliko tjedana sleglo u glavi. Ve nekoliko
mjeseci nije ila sa mnom, tako da je Zemanekova sugestija zapravo bila nepotrebna, ali ju je upravo
ta sugestija natjerala da pone razmiljati o tome nije li okrutno i moralno nedopustivo tjerati nekoga
da se razie, sa svojim drugom samo zato to je ovaj pogrijeio, i nije li bilo nepravedno i to to se
sama ve prije toga sa mnom razila. Posjetila je druga koji je za vrijeme praznika rukovodio teajem
i upitala ga da li jo uvijek vrijedi zabrana da sa mnom razgovara o svemu to se odigralo oko one
razglednice. Kad je saznala da vie nema razloga da se bilo to krije, zaustavila me je i pozvala na
razgovor.
Sad mi, dakle, povjerava ono to je pritie i mun da, pogrijeila je kad je donijela odluku da se
vie ne via sa mnom. Nijedan ovjek nije izgubljen, ak i kad poini najtee greke.
Sjetila se, navodno, i Alekseja Tolstoja, koji je bio bjelogardijac i emigrant, a ipak je na kraju postao
veliki socijalistiki pisac. Sjetila se i sovjetskog filma Sud asti (filma tada veoma popularnog u
partijskim krugovima) u kome neki sovjetski lijenik uenjak izvjetava o svom pronalasku prije
inozemnu nego domau javnost, to opasno mirie na kosmopolitizam i izdaju; Marketa je dirnuto
evocirala kraj filma: uenjaku sudi sud asti sastavljen od njegovih kolega, ali ena, koja ga voli, ne
naputa osuenog supruga, ve nastoji da mu ulije nove snage kako bi ispravio nainjenu greku.
I ti si tako odluila da me ne naputa rekao sam.
Da rekla je Marketa i uhvatila me za ruku.
Reci mi, Marketa, molim te, smatra li da sam se teko ogrijeio?
Mislim da jesi odgovorila je Marketa.
A to misli da li treba da ostanem u Partiji ili ne?
Mislim, Ludvik, da ne.
Znao sam da bih, kad bih stupio u igru u koju se Marketa, kako se inilo, potpuno uivjela i iji je
patos proivljavala itavom svojom duom, lako postigao sve ono to sam prije nekoliko mjeseci
uzalud pokuavao. Tjerana spasiteljskim patosom kao brod parom predala bi mi se sada, sigurno, i
tijelom. Naravno, pod jednim uvjetom da e njeno spasiteljstvo biti zaista potpuno zadovoljeno; a
da bi bilo zadovoljeno, objekt spas (na alost, ja osobno!) treba da prizna svoju teku, najteu greku.
Samo, ja to nisam mogao. Davno eljeni cilj
Marketino tijelo bio je sasvim blizu, a ipak nisam mogao po tu cijenu da ga uzmem jer nisam
bio u stanju da priznam svoju krivicu i da se pomirim s nepodnoljivom osudom. Isto tako, nisam
mogao uti kako netko, tko bi trebalo da mi bude blizak, tu krivicu i tu osudu prihvaa.
Nisam se sloio s Marketom, odbio sam je i izgubio sam je, ali je li istina da sam se osjeao nevin?
Tano je da sam bio sve vie uvjeren da je itava afera smijena, ali sam istovremeno (a to mi se
danas nakon mnogo proteklih godina ini najmunije i najkarakteristinije) poinjao da one tri
reenice na razglednici gledam oima onih koji su me sasluavali; poeo sam da se uasavam tih
reenica i plaio sam se da one pod maskom ale otkrivaju moda neto vrlo znaajno o meni, naime,
da se nikad nisam potpuno saivio s Partijom, da nikad nisam bio pravi proleterski revolucionar,
nego da sam se prikljuio revolucionarima prostom (!) odlukom (proletersku revolucionarnost
nismo, naime, osjeali kao stvar, da tako kaem, odluke nego kao stvar sutine; ovjek ili jest
revolucionar, i sjedinjuje se s pokretom u jedno zajedniko tijelo, misli njegovom glavom i osjea
njegovim srcem, ili to nije, i tada mu ne preostaje drugo nego da to eli da bude; u tom je sluaju,
meutim, i stalno kriv to to nije: kriv je to je poseban, drukiji, to nije stopljen s Partijom).
Kada se danas sjeam svoga tadanjeg stava, namee mi se kao analogija neizmjerna mo kranstva,
koje vjerniku sugerira njegovu osnovnu i neprekidnu grenost; i ja sam stajao (svi smo tako stajali)
licem u lice s Revolucijom i njenom Partijom neprestano oborene glave, tako da sam se postepeno
mirio s tim da moje reenice, iako zamiljene kao ala, ipak predstavljaju ogreenje, i kroz misli
poelo je da mi se odvija samokritiko preispitivanje: govorio sam sebi da mi te reenice nisu samo
tek tako pale na pamet, da su mi ve i ranije (po svemu sudei s pravom) drugovi predbacivali
ostatke individualizma i intelektualizma; govorio sam sebi da sam se suvie samodopadljivo
poeo ponositi svojim obrazovanjem, studentskim statusom i budunou intelektualca i da bi moj
otac, radnik, koji je za vrijeme rata umro u koncentracionom logoru, teko mogao razumjeti moj
cinizam; predbacivao sam sebi da je njegova radnika misao u meni, na alost, po svoj prilici mrtva;
prekoravao sam sebe za sve mogue i mirio se i s nunou neke kazne; opirao sam se samo jednom:
da budem izbaen iz Partije i na taj nain igosan kao njen neprijatelj; ivjeti kao igosani neprijatelj
onoga za to sam se opredijelio jo kao djeak i do ega mi je zaista stalo izgledalo mi je uasno.
Takvu samokritiku, koja je istovremeno bila i moleiva obrana, izgovorio sam u sebi sto puta,
najmanje deset puta pred raznim komisijama i odborima i konano na odlunom plenarnom sastanku
naeg Fakulteta, na kome je o meni i mojoj krivici Zemanek podnio uvodni referat (uvjerljiv,
briljantan, nezaboravan) i u ime Komiteta predloio da budem iskljuen iz Partije.
Nakon mog samokritikog istupanja diskusija se razvijala na moju tetu; nitko se nije zauzeo za mene
i konano su svi (bilo ih je oko sto, a meu njima bili su i moji nastavnici i najblie kolege), da, svi
do posljednjeg digli ruke odobravajui ne samo moje iskljuenje iz Partije ve i (to uope nisam
oekivao) prisilno udaljavanje s Fakulteta. Iste noi poslije sastanka sjeo sam u vlak i otputovao
kui, ali mi kua nije mogla pruiti nikakvu utjehu, ve i zbog toga to se nekoliko dana nisam
usuivao rei majci, koja se ponosila sinom studentom, to mi se dogodilo. Zato je odmah sutradan
svratio po mene Jaroslav, drug iz gimnazije i narodnog orkestra u kome sam kao srednjokolac
svirao, sretan to me je naao kod kue: prekosutra se eni i moram mu biti svjedok. Starom drugu to
nisam mogao odbiti i nije mi preostalo drugo nego da svoj pad proslavim svadbenim veseljem.
Jaroslav je, pored svega, bio i okorjeli slovaki patriot i folklorist, tako da je i vlastito vjenanje
zloupotrijebio za zadovoljenje svojih narodnjakih strasti: aranirao je svadbu prema starim
narodnim obiajima. Bili su tu svatovi u nonjama, narodni orkestar, stari svat sa svojim kitnjastim
govorima, prenoenje nevjeste preko praga, pjesma i ukratko itav cjelodnevni ceremonijal,
rekonstruiran oigledno vie prema knjigama o narodnim obiajima nego prema ivom sjeanju.
Primijetio sam, meutim, neto udno: prijatelj Jaroslav, novopeeni rukovodilac vrlo uspjenog
ansambla narodnih pjesama i plesova, pridravao se, dodue, svih moguih starih obiaja, ali
vodei rauna o svojoj karijeri i pokoravajui se ateistikim parolama nije sa svatovima otiao u
crkvu, iako je tradicionalna narodna svadba bez upnika i bojeg blagoslova naprosto nezamisliva.
Pustio je starog svata da izgovara sve narodne obredne tekstove, ali je iz njih briljivo izbacio sve
biblijske motive, iako upravo oni daju narodnim svadbenim govorima onu posebnu slikovitost. Tuga,
koja me je spreavala da se prikljuim pijanom svadbenom veselju, uinila je da u izvoenju tih
narodnih obreda osjetim zadah kloroforma i da ispod prividne spontanosti nazrem potku lai.
Kada me je kasnije Jaroslav pozvao da u znak sentimentalnog sjeanja na svoje nekadanje
sudjelovanje u orkestru uzmem klarinet i sjednem meu ostale svirae, odbio sam. Pred oima mi se
pojavila slika kako sam u posljednje dvije godine svirao u prvomajskoj povorci i kako je Praanin
Zemanek u narodnoj nonji plesao pored mene, irio ruke i pjevao. Nisam mogao uzeti klarinet u ruke
i osjeao sam kako mi se sve to folklorno podvriskivanje iz dna due gadi, gadi, gadi...
Uklonjen sa studija, izgubio sam pravo na odgodu sluenja vojnog roka i tako sam samo ekao
jesensku regrutaciju; ekanje sam ispunio sa dvije duge radne akcije najprije sam radio na
popravku ceste negdje pored Gottwaldova, a potkraj ljeta prijavio sam se na sezonski rad u Frutu,
poduzeu za preradu voa. Konano je stigla jesen i jednog jutra (nakon besanoga nonog putovanja
vlakom) dolutao sam do kasarne u nepoznatom runom predgrau Ostrave.
Stajao sam na krugu kasarne s drugim mladiima pozvanim u istu jedinicu; nismo se poznavali; u sjeni
ovog poetnog uzajamnog nepoznavanja na licima drugih uvijek se otro istiu grube i tue crte, i
tako je bilo i ovog puta. Jedino to nas je ljudski povezivalo bila je neizvjesna budunost, o emu
smo meusobno izmjenjivali kratka nagaanja. Neki su tvrdili da smo rasporeeni u crne, drugi su
opet to negirali, dok trei uope nisu znali to to znai. Ja sam znao i sa zebnjom sam sluao takve
pretpostavke.
Zatim je po nas doao jedan podoficir i odveo nas u jednu od zgrada; nagrnuli smo kao stado u hodnik
i hodnikom u jednu veu prostoriju, itavu oblijepljenu ogromnim zidnim parolama, fotografijama i
nevjetim crteima. Na zidu u proelju isticao se velik natpis IZGRAUJEMO SOCIJALIZAM,
sastavljen od slova izrezanih iz crvenog papira. Pod tim natpisom stajala je stolica a pored nje sitan
mrav stari. Podoficir je pokazao na jednog od nas, i taj je morao sjesti na stolicu. Stari mu je
vezao oko vrata bijeli ubrus a zatim iz torbe koja je stajala naslonjena na nogu stolice, izvukao stroj
za ianje i ustremio se njime na mladievu kosu.
Na brijakoj stolici poinjala je tekua vrpca koja je trebalo da nas pretvori u vojnike; sa stolice na
kojoj smo ostavili kosu otpremali su nas u susjednu prostoriju, gdje smo se morali svui potpuno
dogola, zapakirati odjeu u papirnatu vreu, vezati je konopcem i predati na prozori. Goli i oiani
do koe ili smo zatim kroz hodnik u slijedeu prostoriju, u kojoj smo dobili dugake none koulje; u
nonim kouljama ili smo dalje i primili vojnike cipele cokule; u cokulama i nonim kouljama
marirali smo preko dvorita u drugu zgradu, gdje su nam dali koulje, rublje, obojke, opasa i
uniformu (na bluzama su bili crni rombovi!); konano smo stigli u posljednju zgradu, gdje nas je
podoficir glasno prozivao, rasporeivao u odjeljenja i svakom pokazao sobu i leaj.
Tako je svaki od nas munjevito lien vlastite volje i postao neto to je izvana liilo na stvar
(dodijeljenu, poslanu, klasificiranu, rasporeenu stvar), a iznutra na ovjeka (izmuenog,
uvrijeenog, uplaenog). Istog smo dana jo i postrojeni, zatim odvedeni na veeru i spavanje; ujutro
su nas probudili i odveli u rudnik. U rudniku su nas prema odjeljenjima rasporedili u radne grupe i
snabdjeli alatom (builicom, lopatom, svjetiljkama) kojim nitko od nas nije znao rukovati. Zatim nas
je kavez rudnikog lifta odvezao pod zemlju.
Kad smo izili iz okna, bolio nas je svaki mii u tijelu. Doekali su nas podoficiri, postrojili i
ponovo odveli u kasarnu. Ruali smo i poslije podne imali smo strojnu obuku, nakon obuke ienje,
politiki odgoj, obavezno pjevanje; umjesto privatnog ivota prostorija sa dvadeset kreveta. I tako je
to ilo iz dana u dan.
Stvarnost u kojoj smo se nali izgledala mi je u toku prvih dana potpuno neprozirna; bezline,
prinudne funkcije koje smo obavljali zamijenile su sve nae ljudske manifestacije. Ova neprozirnost
bila je, naravno, samo relativna, prouzrokovana ne samo stvarnim okolnostima nego i nepriuenou
ula (kao kad se sa svjetlosti stupi u mranu prostoriju). Postepeno je poela da postaje prozirnija i u
tom sumraku stvarnosti poinjalo je da se na ljudima zapaa ono ljudsko. Moram, naravno, priznati
da sam bio jedan od posljednjih koji su prilagodili svoj vid izmijenjenim uvjetima osvijetljenosti.
Bilo je to zbog toga to sam itavim svojim biem odbijao da se pomirim sa svojom sudbinom.
Vojnici sa crnim oznakama, meu kojima sam se naao, imali su samo strojnu obuku, bez oruja, i
radili su u rudnicima. Za svoj rad bili su plaeni (u tom pogledu stajali su bolje nego drugi vojnici),
ali je to za mene bila slaba utjeha kad bih pomislio da su to iskljuivo ljudi kojima mlada
socijalistika republika nee da povjeri oruje, jer ih smatra za neprijatelje. Samo po sebi je
razumljivo da je to imalo za posljedicu grublje ophoenje starjeina, praeno prijeteom opasnou
da se sluba u kadru moe otegnuti i due od obavezne dvije godine. Ja sam se najvie uasavao
proste injenice da sam se naao meu onima koje sam smatrao za krvne neprijatelje i da su me meu
njih uputili (definitivno, neopozivo, da me prati itavog ivota) moji vlastiti drugovi. Prvo vrijeme
meu crnima proveo sam tako kao uporni usamljenik; nisam se htio saivjeti s neprijateljima, nisam
se elio aklimatizirati meu njima. S izlascima je u to vrijeme stvar stajala vrlo loe (na izlazak
vojnik nije imao pravo, odobravan mu je samo kao nagrada, to je praktino znailo da je mogao
izai iz kasarne jednom u etrnaest dana u subotu), ali ja sam te dane, dok su ostali vojnici u
gomilama juriali na krme i djevojke, najradije provodio sam; ispruio bih se na krevet u kasarni i
nastojao neto itati ili ak uiti (matematiaru su za rad, uostalom, dovoljni olovka i papir) i
ustrajavao u svojoj neprilagoenosti. Vjerovao sam da imam samo jedan zadatak na nastavim
borbu za svoju politiku ast, za svoje pravo da ne budem neprijatelj, za svoje pravo da se
izvuem odavde.
Posjetio sam nekoliko puta politruka jedinice i nastojao da ga uvjerim kako sam meu crne dospio
grekom; kako sam iz Partije iskljuen zbog intelektualizma i cinizma, a ne kao neprijatelj
socijalizma; ponovo sam objanjavao (po koji put!) smijenu povijest razglednice, priu koja vie
uope nije bila smijena, ve je u vezi s mojim crnim oznakama postajala sve sumnjivija, kao da u
njoj postoji neto to skrivam. Istini za volju, moram rei da me je politruk strpljivo sasluao i
pokazao gotovo neoekivano razumijevanje za moju tenju za rehabilitacijom. Zaista je nakon toga
postavio nekome gore (kakva neuhvatljiva definicija mjesta!) pitanje u vezi sa mnom, ali me je
konano pozvao i rekao s iskrenom gorinom: Zato si me varao? Saznao sam da si trockist!
Poeo sam shvaati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje linosti, koja je pohranjena
negdje gdje se s najvieg mjesta odluuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko
ne bila slina meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da
nije ona kriva to mi nije slina, nego da sam ja kriv to nisam slian njoj; da je ta neslinost moj kri
koji ne mogu stresti ni na koga, kojeg moram sam nositi.
Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju neslinost: biti i dalje ono za to je odlueno da
nisam.
Prolo je oko etrnaest dana dok se nisam koliko-toliko navikao na naporni rad u rudniku, na dranje
teke builice ije mi je podrhtavanje treptjelo u tijelu sve do slijedeeg jutra. Ipak, radio sam
poteno i gotovo pomamno: htio sam da mi radni uinak bude udarniki, i ubrzo mi je to poelo
polaziti za rukom.
U tome, na alost, nitko nije vidio izraz moje svijesti. Za svoj rad svi smo bili plaeni (odbijali su
nam, dodue, za stan i hranu, ali smo ipak dobivali dosta na ruke!) i zato su i mnogi drugi, bez obzira
na politiko uvjerenje, radili sa mnogo ara kako bi iz tih izgubljenih godina izvukli bar nekakvu
korist.
Iako su nas svi smatrali za ogorene neprijatelje reima, u kasarnama su odravani svi oblici javnog
ivota uobiajeni u socijalistikim kolektivima; mi, neprijatelji reima, organizirali smo pod
nadzorom politruka desetominutne konferencije, odravali smo svakodnevno politike diskusije,
morali smo se brinuti o panoima na koje smo lijepili fotografije socijalistikih dravnika i ispisivali
parole o sretnoj budunosti. U poetku sam se gotovo demonstrativno javljao za sve ove poslove. Ni
u tome, meutim, nitko nije vidio znak moje svijesti, javljali su se i drugi kad su htjeli da ih komandir
zapazi i odobri im izlaz. Ovu politiku aktivnost nitko od vojnika nije shvaao kao politiku
aktivnost, nego kao besadrajnu pantomimu kojom treba zadovoljiti one koji nas dre u aci.
Tako sam shvatio da je i taj moj prkos uzaludan i da svoju neslinost primjeujem samo ja osobno,
dok je za druge nevidljiva.
Meu podoficirima kojima smo bili izrueni na milost i nemilost bio je i jedan crnokosi Slovak,
desetar, koji se od ostalih razlikovao umjerenou i potpunim nedostatkom sadizma.
Bio je omiljen meu nama iako su neki od nas zlobno govorili da njegova dobrota izvire iz gluposti.
Podoficiri su, naravno, za razliku od nas posjedovali oruje i s vremena na vrijeme odlazili na vjebe
u gaanju. Nakon jedne takve vjebe crnokosi desetar vratio se pun ponosa jer je na gaanju postigao
najbolji rezultat i ocjenu. Mnogi su mu od nas odmah buno estitali (napola srdano, napola s
podsmijehom), a desetar se samo crvenio.
Sluajno sam jednog dana ostao s njim nasamo i, da razgovor ne bi zapeo, upitao sam ga:
Kako uspijevate tako dobro gaati?
Desetar me je ispitivaki pogledao a zatim rekao:
Imam posebnu metodu koja mi pomae. Zamislim da ne nianim u metu od lima, nego u
imperijalista. I to me tako razbjesni da uvijek pogodim.
Htio sam ga upitati kako zamilja takvog imperijalista (kakvi su mu nos, kosa, oi, eir), ali je
pretekao moje pitanje dodavi ozbiljnim glasom, zamiljeno: Nikako mi nije jasno zato mi svi
estitate. Ta kad bi izbio rat, ja bih se borio protiv vas!
Kad sam to uo iz usta tog dobriine, koji nije bio u stanju ni da podvikne na nas i kojeg su zbog toga
kasnije premjestili u drugu jedinicu, shvatio sam da mi je nit koja me je povezivala s Partijom i
drugovima beznadno iskliznula iz ruke. Naao sam se izvan svoga ivotnog puta.
Da, svi su konci bili pokidani.
Pokidane su moje studije, sudjelovanje u pokretu, rad, odnosi s prijateljima, pokidani su ljubav i
traenje ljubavi, pokidan je jednostavno reeno itav tok ivota ispunjen nekim smislom. Nije
mi preostalo nita, samo vrijeme. Zato sam se s njim upoznao tako intimno kao nikad prije toga. To
vie nije bilo vrijeme s kakvim sam se sretao ranije, vrijeme pretopljeno u rad, ljubav, razna htijenja
i nastojanja, vrijeme koje sam prihvaao ne primjeujui ga jer je bilo nenametljivo i skrivalo se
decentno iza moje aktivnosti. Sada je k meni dolo obnaeno, samo u svom, u svom sutinskom i
pravom liku i prisililo me da ga nazovem njegovim pravim imenom (jer sad sam proivljavao samo
vrijeme, puko prazno vrijeme), da na njega ni na trenutak ne zaboravljam, da na njega stalno mislim i
neprestano osjeam njegovu teinu.
Kad svira glazba, ujemo melodiju, zaboravljajui da je to samo jedan od likova vremena; kad
orkestar utihne, ujemo vrijeme; samo vrijeme. ivio sam u pauzi. Naravno, ne u orkestralnoj
generalnoj pauzi (ije je trajanje strogo odreeno znakom), nego u pauzi bez oznaenog kraja.
Nismo mogli (kao to su to radili vojnici u svim drugim jedinicama) odsijecati centimetar po
centimetar krojakog metra da vidimo kako nam se dan po dan skrauje dvogodinji rok crne su u
vojsci mogli drati koliko im se prohtije. etrdesetogodinji Ambroz iz druge ete bio je tu ve
etvrtu godinu.
Gorko je bilo biti tada u vojsci, a imati kod kue enu ili zarunicu; znailo je to neprestano i
uzaludno u dui straariti nad njihovom egzistencijom, u dui uvati njihovu sudbonosnu stabilnost.
Znailo je to i neprestano iekivati njihov povremeni dolazak i neprestano strepjeti da komandir ne
uskrati izlazak za taj dan i da ena uzalud ne doe pred vrata kasarne. Meu crnima se s crnim
humorom prialo kako oficiri doekuju ove nezadovoljene vojnike ene, kako im pristupaju i
anju plodove enje namijenjene vojnicima koje su zadrali u kasarnama.
Ipak, onima koji su imali kod kue enu vukla se kroz pauzu nit, moda tanka, bolno tanka i slabana
nit, ali ipak nit. Nisam imao takvu nit s Marketom sam prekinuo sve veze, a ukoliko su mi i stizala
neka pisma, bila su to pisma od majke... to? Zar i to nije nit?
Ne, to nije nit; dom, ukoliko je to samo roditeljski dom, nije nit; to je prolost. Pisma koje piu
roditelji poruke su s kopna od kojeg se udaljava; takvo pismo te ak samo podsjea na tvoju
izopenost, budei uspomenu na luku iz koje si isplovio pod uvjetima stvorenim tako poteno, s toliko
portvovanja; da, govori takvo pismo, luka je jo uvijek tu, jo postoji, sigurna i lijepa u svojoj
nekadanjosti, ali put, put je izgubljen!
Tako sam se pomalo privikavao na to da je moj ivot izgubio kontinuitet, da mi je izmakao iz ruku i
da mi ne preostaje nita drugo nego da konano i u sebi ponem postajati ono u to su me stvarno i
neopozivo svrstali. Tako se moj vid postepeno privikavao na sumrak stvarnosti i poeo sam da
primjeujem ljude oko sebe; kasnije nego ostali, ali na sreu ne tako kasno da se potpuno otuim od
njih.
Iz tog sumraka prvi je izronio (kao to i sada izronjava prvi iz sumraka mog sjeanja) Honza, mladi
iz Brna (govorio je nekim gotovo nerazumljivim periferijskim narjejem) koji je dospio meu crne
zbog toga to je premlatio esenbeovca*. Istukao ga je poto se s njim, inae drugom iz graanske
kole, zbog neega posvaao, ali to sud nije dao da mu se objasni i Honza je odsjedio pola godine u
zatvoru i iz zatvora doao ravno k nama. Bio je kvalificirani monter i bilo mu je oigledno potpuno
svejedno da li e opet raditi kao monter ili bilo to drugo; ni do ega mu nije bilo naroito stalo i
prema budunosti se odnosio s ravnodunou koja je bila samo odraz njegove drske i bezbrine
slobode.
Po tom dragocjenom osjeaju slobode mogao se s Honzom mjeriti samo Bedfich, najvei udak u
naoj dvadesetokrevetnoj sobi. Stigao je meu nas tek dva mjeseca nakon redovne rujanske
regrutacije jer je prvobitno bio upuen u jednu pjeadijsku jedinicu, u kojoj je tvrdokorno odbijao da
uzme u ruke oruje jer se to protivilo njegovu posebnom i neobino strogom vjerskom uvjerenju; nisu
znali to da rade s njim, naroito kada su uhvatili njegova pisma adresirana na Trumana i Staljina. U
ovim pismima patetiki je pozivao oba dravnika da u ime socijalistikog bratstva raspuste sve
armije. Naavi se u neprilici, u poetku su mu ak dopustili da sudjeluje u strojnoj obuci, tako da je
meu ostalim vojnicima jedini bio bez oruja i komande o desno rame i k nozi izvodio
perfektno, ali praznih ruku. Uestvovao je i na prvim politikim satovima i vatreno se javljao za
rije, drei vatrene govore protiv imperijalistikih ratnih hukaa. Kad je, meutim, na vlastitu
inicijativu izradio i u kasarni izvjesio plakat s pozivom na odbacivanje oruja, vojni ga je tuilac
optuio za izdaju. Slavni je sud bio tako zbunjen njegovim mirotvorakim proglasima da ga je
najprije poslao na psihijatrijski pregled, a zatim, nakon dueg vijeanja, oslobodio optube i poslao
meu nas.
Bedfich je zbog toga bio sretan, i to je bilo najneobinije: bio je jedini koji se sam izborio za crne
rombove i bio sretan to ih nosi. Zato se i osjeao slobodnim, iako se njegova sloboda nije
manifestirala drskou kao kod Honze, nego upravo obratno, mirnom discipliniranou i spokojnom
radinou.
Svi ostali bili su u mnogo veoj mjeri obuzeti brigama i tjeskobama: tridesetogodinji Maar Varga
iz june Slovake koji se, nemajui nacionalnih predrasuda, borio za vrijeme rata u nekoliko armija i
proao kroz nekoliko zarobijenitava s obje strane fronta; riokosi Petran, iji je brat pobjegao preko
granice i pri tome ubio vojnika graniara; priprosti Josef, sin bogatog seljaka iz nekog sela pored
Labe, previe naviknut na plava prostranstva u kojima lepra eva, tako da ga je pakleno podzemlje
rovova i potkopa guilo i ispunjavalo uasom, dvadesetogodinji Stana, nepopravljivi frajer sa
ikova, o kome je sudbonosno miljenje napisao mjesni narodni odbor zbog toga to se, navodno,
napio u prvomajskoj povorci i zatim namjerno mokrio na rubu plonika naoigled oduevljenih
graana; Pavel Pekny, student prava, koji je u veljakim danima demonstrirao sa aicom kolega
protiv komunista, brzo je shvatio da sam pripadao taboru onih koji su ga nakon veljae otjerali s
Fakulteta, i bio je jedini koji je zlobno izraavao zadovoljstvo to sam se naao gdje i on.
Mogao bih se sjetiti i drugih vojnika s kojima sam tada dijelio sudbinu, ali hou da se drim samo
onog to je bitno: najvie sam volio Honzu. Sjeam se jednog od naih prvih razgovora; bilo je to za
vrijeme kratkog odmora u potkopu kad smo se vaui uinu nali jedan pored drugog i kad me
je Honza lupio dlanom po koljenu rekavi: Je li ti, gluhonijemi, zato si zapravo ovdje? Bio
sam tada zaista gluhonijem (okrenut svojim vjeitim unutranjim samoobranama) i pokuao sam da
mu ukratko objasnim (rijeima kojih sam izvjetaenost i biranost smjesta i sam neprijatno osjetio)
kako sam dospio meu crne i zato u stvari ne spadam meu njih. Budalo, a zar mi spadamo?
rekao mi je. Htio sam da mu ponovo objasnim svoje nazore (traio sam prigodnije rijei), ali je
Honza, progutavi posljednji zalogaj, polako dodao: Da's tako visok kol'ko si glup, od sunca bi ti
progorila lubanja. Iz te reenice veselo se cerio plebejski duh periferije i iznenada sam se zastidio
toga to neprestano malograanski cmizdrim za izgubljenim privilegijima, a svoja uvjerenj a bio sam
izgradio upravo na borbi protiv privilegija i malograantine.
U toku vremena veoma sam se zbliio s Honzom (Honza me je potivao zbog toga to sam znao
napamet brzo rjeavati komplicirane raune pri obraunu nadnica i tako nekoliko puta sprijeio da
nas nasanjkaju); jednom mi se narugao to kao idiot ostajem u kasarni dok drugi izlaze i izvukao me s
itavom klapom u grad. Dobro se sjeam tog izlaska bila je to povea klapa, nas osam, bili su s
nama Stefia, Varga i neki enek, nesvreni student Akademije primijenjene umjetnosti iz druge ete
(dospio je meu crne zbog toga to je na Akademiji tvrdokorno slikao kubistike slike i zato je sada,
da tu i tamo postigne neto za sebe, ukraavao zidove vojnikih soba velikim crteima husitskih
ratnika s helebardama i mlatilima). Nije bilo velikog izbora kamo da se ide: u centar Ostrave pristup
nam je bio zabranjen, odobravan nam je izlazak samo u neke gradske etvrti i u njima samo u
odreene lokale. Otili smo u najblie predgrae i imali smo sree, jer se tu, u bivem Sokolskom
domu, na koji se nije odnosila zabrana, odravao ples. Na ulazu smo platili upravo simbolinu svotu
za ulaznice i nagrnuli unutra. U velikoj sali bilo je mnogo stolova i mnogo stolica, ali malo ljudi, sve
u svemu desetak djevojaka i tridesetak mukaraca od kojih su dobra polovica bili vojnici iz oblinje
artiljerijske kasarne. im su nas ugledali, uozbiljili su se i gotovo smo na koi osjeali kako nas
promatraju i prebrojavaju. Sjeli smo za dug prazan stol i naruili bocu votke, ali je neprijazna
posluiteljica strogo izjavila da je toenje alkoholnih pia zabranjeno, pa je Honza naruio osam
limunada. Nakon toga je od svakog uzeo novanicu i za nekoliko se trenutaka vratio sa tri boce ruma,
koji smo zatim ispod stola dolili u limunadu.
Radili smo to s najveom moguom opreznou jer smo vidjeli da artiljerci budno prate svaki na
pokret, i znali smo da se ne bi ustruavali da nas prijave kako nedoputeno konzumiramo alkohol.
Naoruane jedinice gajile su, naime, prema nama duboko neprijateljstvo: pored toga to su u nama
vidjeli sumnjive elemente, ubojice, zloince i neprijatelje spremne (u duhu tadanje pijunske
literature) da u svako doba hladnokrvno pobiju njihove nevine obitelji, zavidjeli su nam (to je moda
bio vaniji razlog) to imamo novaca i to uvijek moemo troiti pet puta vie nego oni.
U tome je, naime, bila neobinost nae situacije: znali smo samo za teak rad i umor, svakih etrnaest
dana iali su nas do koe da nam kosa ne ulijeva nepotrebno samopouzdanje, bili smo izopenici
koje u ivotu vie nikakvo dobro ne eka, ali imali smo novaca. Ne naroito mnogo, ali za vojnika sa
dva izlaska iz kasarne mjeseno bio je to pravi imetak, koji mu je omoguavao da se u toku tih
nekoliko sati slobode (na tih nekoliko odobrenih mjesta) ponaa kao bogata i tako nadoknadi
kroninu bespomonost ostalih dugih dana.
Dok je na podiju loa limena glazba svirala naizmjenino valcere i polke i na parketu se okretalo
nekoliko parova, mi smo mirno sjedili, promatrali djevojke i pili limunadu iji nas je okus, proet
alkoholom, ve tada uzvisivao iznad svih ostalih koji su sjedili u sali; bili smo odlino raspoloeni;
osjeao sam kako mi opojni osjeaj pripadanja veselom drutvu udara u glavu, osjeaj drugarstva, za
koji nisam znao od vremena kad sam s Jaroslavom i ostalima svirao u narodnom orkestru. Honza je u
meuvremenu smislio plan kako da artiljercima ispred nosa odvuemo to vie djevojaka. Plan je bio
izvrstan upravo zbog toga to je bio jednostavan, i smjesta smo otpoeli s akcijom. Najenerginije se
bacio na djelo enek, a kako je volio da se pravi vaan i izvodi komedije, izvravao je svoj zadatak
na nae zadovoljstvo to je mogao upadljivi je: zamolio je za ples jednu debelo naminkanu crnokosu
djevojku a zatim je doveo za na stol. Natoio je sebi i njoj limunadu s rumom i rekao znaajno:
Dakle, vrijedi! Crnokosa je klimnula glavom i kucnula se s njim. U tom trenutku naiao je mladi u
artiljerijskoj uniformi sa dvije desetarske pruge na epoletama, zastao pored crnokose i obratio se
eneku to je mogao grubljim glasom:
Doputa? Naravno, prijatelju, samo naprijed rekao je enek. Dok je crnokosa skakutala u
idiotskom ritmu polke s agresivnim desetarom, Honza je pozvao taksi. Za deset minuta taksi je stigao
i enek je zauzeo poloaj kraj izlaza iz sale; crnokosa je zavrila ples, ispriala se desetaru da mora
u nunik i nekoliko trenutaka nakon toga ulo se kako automobil odlazi.
Nakon eneka postigao je uspjeh stari Ambroz iz druge ete, koji je pronaao neku postariju djevojku
jadnog izgleda (to nije smetalo artiljercima da se oajniki vrte oko nje); za deset minuta taksi je bio
tu i Ambroz se s djevojkom i Vargom koji je tvrdio da nijedna djevojka s njim i tako nee poi
odvezao za enekom u ugovorenu gostionicu na drugom kraju Ostrave. Dvojici od nas uspjelo je
nakon toga odvui jo jednu djevojku, tako da smo u sokolskoj sali ostali jo samo trojica Stana,
Honza i ja. Artiljerci su nas promatrali to dalje to zloslutnije, jer su poeli nasluivati vezu izmeu
smanjivanja broja nae grupe i nestanka tri ene iz njihova lovita. Nastojali smo da se drimo kao da
ni o emu nemamo pojma, ali smo osjeali da je tunjava u zraku. Sad samo jo jedan taksi za
asno povlaenje rekao sam i alostivo promatrao jednu plavuu s kojom sam u poetku uspio
jednom plesati, ali koju nisam imao hrabrosti pozvati da poe sa mnom; nadao sam se da u to uiniti
prilikom slijedeeg plesa, ali su je artiljerci tako uvali da nisam mogao stii do nje.
Nita se vie ne moe uiniti rekao je Honza i ustao s namjerom da telefonira. Dok je iao kroz
salu, artiljerci su jedan za drugim ustajali i okupili se oko njega. Tunjava samo to nije poela i
meni i Stani nije preostalo nita drugo nego da se dignemo od stola i poemo za ugroenim drugom.
Grupa artiljeraca opkolila je utke Honzu, ali se meu njih iznenada probio pripiti kaplar (po svoj
prilici imao je i on bocu pod stolom) i prekinuo prijeteu utnju: poeo je drati propovijed o tome
kako mu je otac za Prve republike bio nezaposlen i da on vie nema ivaca gledati kako se tu razmeu
neki burzuj i s crnim oznakama, da nema ivaca i neka ga drugovi sprijee da ovome ovdje (mislio je
Honzu) ne sastavi jednu preko zuba. Honza je utio, a kada je kaplar u svom govoru nainio stanku,
upitao je sasvim pristojno to drugovi artiljerci ele od njega. Da se to prije kupite odavde, rekli su
artiljerci, a Honza je odgovorio da se upravo spremamo, da je poao da pozove taksi. U tom trenutku
uinilo mi se da e kaplar dobiti napad: kakvo je to sranje, derao se visokim glasom, to je sranje, mi
teglimo kao stoka, ne putaju nas van, kost smo i koa, nemamo prebijene pare, a oni, ti kapitalisti, ti
diverzanti, te hulje mi se tu vozikaju taksijem, e to nee, makar ih ovim rukama morao zadaviti,
taksijem se odavde nee odvesti!
U svau su se umijeali gotovo svi; oko uniformiranih nagrnuli su civili i osoblje Doma, koje se
plailo incidenta. U tom trenutku ugledao sam svoju plavuu; ostala je sama za stolom i, ne elei da
sudjeluje u svai, ustala je i pola prema nuniku. Neprimjetno sam se izvukao iz gomile i presreo je
u predvorju pored izlaza, gdje su bile garderobe i nunici. Osim garderobijerke nije bilo ni ive due.
Upao sam u situaciju kao nepliva u vodu i, odluan ili neodluan, morao sam djelovati. Posegnuo
sam u dep, izvukao nekoliko zguvanih stotinjarki i rekao: Neete s nama? Bit e veselije nego
ovdje! Pogledala je u novac i slegla ramenima. Rekao sam da u je priekati napolju i ona je
kimnula glavom, ula u nunik i nakon nekoliko trenutaka izila, ve u kaputu. Osmjehnula mi se i
izjavila da se na meni odmah vidi da sam drukiji od ostalih. Bilo mi je prilino drago to to ujem,
uzeo sam je pod ruku i poveo na drugu stranu ulice, iza ugla, odakle smo zatim promatrali kad e se
pred ulazom u Sokolski dom osvijetljen jednom jedinom aruljom pojaviti Honza i Stliia.
Plavua me je upitala da li sam student i, kad sam potvrdio, povjerila mi je kako su joj juer ukrali u
garderobi, u tvornici, novac koji nije bio njen, nego od poduzea, i da je oajna jer bi je zbog toga
mogli poslati na sud. Upitala me je da li bih joj mogao posuditi koju stotku.
Izvukao sam iz depa i dao joj dvije zguvane novanice od po sto kruna.
Nismo dugo ekali i oba moja druga izila su s kapama i u injelima. Zazvidao sam, ali su u tom
trenutku iz Doma istrala jo tri vojnika (bez kapa i bez injela) i jurnuli za njima. uo sam prijeteu
intonaciju pitanja kojih rijei nisam razumio, ali kojih sam smisao naslutio: traili su moju plavuu.
Konano je jedan od njih skoio na Honzu i poela je tunjava.
Potrao sam prema njima. Stana se borio s jednim artiljercem, ali Honza s dvojicom. Bili su ga ve
gotovo oborili na zemlju, ali sam, na sreu, stigao u pravo vrijeme i poeo da udaram akama jednog
od njih. Artiljerci su raunali na brojanu premo i, u trenutku kad su se snage izjednaile, izgubili su
poetni zalet. Kad se jedan od njih pod Staiiinim udarcima sruio na zemlju i poeo da zapomae,
iskoristili smo zabunu i brzo napustili hojite.
Plavua nas je posluno ekala iza ugla. Kad su je moji drugovi ugledali, obuzelo ih je buno
oduevljenje, rekli su da sam glavni, htjeli su da me izljube i ja sam nakon dugog vremena prvi put
bio iskreno i radosno sretan. Honza je izvukao ispod injela punu bocu ruma (do danas ne shvaam
kako mu je uspjelo da je sauva za vrijeme tunjave) i podigao je uvis. Bili smo u najboljem
timungu, samo nismo znali kamo da krenemo: iz jednog su nas lokala izbacili, u druge nam je bio
zabranjen pristup, razbjenjeli suparnici onemoguili su nam da pozovemo taksi, a i na ulici je nau
egzistenciju ugroavala kaznena ekspedicija koju su jo mogli organizirati. Brzo smo se udaljili
uskom ulicom, ili smo jedno vrijeme izmeu kua, zatim je s jedne strane ostao samo dug zid, a s
druge strane plotovi. Iza jednog plota ugledali smo kola i uz njih neki poljoprivredni stroj s limenim
sjedalom. Pravi prijesto rekao sam i Honza je posadio plavuu na sjedalo, koje je bilo upravo
oko metar iznad zemlje. Boca je ila iz ruke u ruku, pili smo svi etvoro, plavua je ubrzo vodila
glavnu rije i okladila se s Honzom: Evo da mi nee posuditi stotku!
Honza je bio galantan, tutnuo joj stotinjarku i djevojka je as nakon toga raskopala kaput i zadigla
suknju, a slijedeeg trenutka sama skinula gaice. Uhvatila me je za ruku i privukla sebi, ali ja sam
imao tremu, istrgao sam se i gurnuo k njoj Stanu, koji nije nimalo oklijevao i odluno stupio meu
njene noge. Ostali su zajedno svega dvadesetak sekundi; htio sam zatim dati prednost Honzi (zbog
toga to sam se htio ponaati kao domain i zbog toga to sam jo uvijek imao tremu), ali plavua je
ovog trenutka bila odlunija, snano me je privukla sebi, i kad sam nakon uzbudljivih dodira ve bio
spreman da se s njom konano spojim, apnula mi je njeno u uho: Ta ja sam ovdje radi tebe,
budalice. Nakon toga poela je da uzdie tako da sam odjednom zaista imao osjeaj da je to
njena djevojka koja me voli i koju volim, ona je uzdisala i uzdisala, a ja nisam prestajao, dok
odjednom nisam uo Honzin glas kako izgovara neto strahovito vulgarno, i onda sam postao svjestan
da to nije djevojka koju volim i naglo sam odstupio, ne svrivi, tako da se plavua gotovo uplaila i
rekla: Jesi li poludio? Ali Honza je ve bio kraj nje i glasno se uzdisanje nastavilo.
Vratili smo se tog dana u kasarnu tek oko dva sata poslije ponoi. U pola pet ve smo morali ustati i
ii na nedjeljnu dobrovoljnu smjenu za koju je na komandir ubirao premije, a mi dobivali subotnje
izlaske. Bili smo neispavani, tijela su nam bila puna alkohola, i iako smo se u sumraku potkopa
kretali kao mjeseari, sjeao sam se protekle veeri s radou.
etrnaest dana kasnije bilo je gore; Honzi je izlaz bio zabranjen zbog nekog incidenta, a ja sam iziao
s dvojicom mladia iz druge ete koje sam samo povrno poznavao. Ili smo gotovo nasigurno za
izvjesnom enskom koju su zbog neprirodne visine nazivali Bandera. Bila je runa, ali se tu nita nije
moglo uiniti jer je krug ena do kojih smo mogli doi bio vrlo ogranien, naroito zbog naih
vremenskih mogunosti. Neophodnost da se slobodno vrijeme (tako kratko i tako rijetko) iskoristi po
svaku cijenu tjerala je vojnike na to da daju prednost sigurnom pred podnoljivim. U toku vremena
uspostavljena je meusobnim prenoenjem informacija mrea (makar i slabana) takvih manjevie
sigurnih (naravno jedva podnosivih) ena i data na ope uivanje.
Bandera je bila iz te ope mree; to mi nimalo nije smetalo. Kad su se mladii alili na raun njene
abnormalne visine i valjda pedeset puta ponovili vic da moramo ponijeti ciglu da na nju stanemo kad
se prijee na stvar, bile su mi te grube i dosadne ale na neki poseban nain ugodne i izazivale u meni
bjesomunu elju za enom, za bilo kakvom enom; to manje individualiziranom, to manje
produhovljenom, to bolje; jo bolje ako je to bilo kakva ena.
Kad sam popio malo vie, bijesna elja za enom isparila je iz mene im sam ugledao djevojku zvanu
Bandera. Sve mi se uinilo neukusno i uzaludno i zato to nije bilo ni Honze, ni Stane, nikoga koga
volim, svladao me je sutradan strahovit mamurluk koji je u svoju skepsu obuhvatio i doivljaj od
prije etrnaest dana, tako da sam se zakleo da vie nikad neu uzeti ni djevojku na sjedalu
poljoprivrednog stroja ni pijanu Bandera ...
Da se nisu u meni probudili neki moralni principi? Besmislica, bilo je to naprosto gaenje. Ali zato
gaenje kad sam svega nekoliko sati prije toga osjeao bjesomunu elju za enom, pri emu je
zlobna pomamnost te elje bila upravo u tome to mi je bilo sasvim svejedno tko e biti ta ena? Bio
sam moda osjetljiviji nego drugi i gadile su mi se prostitutke? Besmislica; svladao me je bol.
Bol zbog jasno sagledane spoznaje da ova situacija nije neto izuzetno, neto to sam izabrao zbog
preobilja, avanturizma, nezadrive elje da upoznam i prozivim sve, uzvieno i prosto, nego da je
postala osnovno, karakteristino i uobiajeno stanje u mom sadanjem ivotu. Da je njim tano
ogranien krug mojih mogunosti, da je njim precizno ocrtan horizont ljubavnog ivota koji mi od
sada pripada. Da ova situacija nije izraz moje slobode (kako bih je shvatio da sam se u njoj naao
godinu dana ranije), nego da je izraz moje determinacije, ogranienja, osuenosti. I osjetio sam strah.
Strah od toga alosnog horizonta, strah od te sudbine. Osjeao sam kako mi se dua uvlai u sebe,
kako se poinje povlaiti pred svim tim i istovremeno sam s uasom ustanovio da iz tog okruenja
nema kamo da se povue.
Ovu tugu zbog alosnog ljubavnog horizonta upoznali su (ili bar nesvjesno osjeali) gotovo svi meu
nama. Bedfich (autor mirovnih manifesta) branio se od nje analitikim poniranjem u dubine svoje
due, u kojima je oito prebivao njegov mistini Bog; u erotskoj sferi ovom pobonom poniranju u
sebe odgovaralo je samozadovoljenje, koje je prakticirao redovito i gotovo ritualno. Ostali su se
branili sa mnogo vie samozavaravanja: cinine ekspedicije za prostitutkama dopunjavali su
najsentimentalnijim romantizmom. Neki su kod kue imali ljubav koju su ovdje koncentriranim
sjeanjem uglaali do najblistavijeg sjaja, po neki su vjerovali u trajnu vjernost i u vjerno ekanje,
drugi su opet u tajnosti sebi sugerirali kako djevojke i koje su ulovili pijane u krmi gaje prema njima
sveta osjeanja. Stanu je dva puta posjetila jedna djevojka iz Praga, s kojom je imao neto prije
vojske (i koju oigledno nije naroito ozbiljno shvaao) i odmah je bio tako meko kuhan da je
odluio u skladu sa svojom smuenom prirodom da se odmah s njom vjena. Rekao nam je,
dodue, da to radi samo zato da enidbom dobije dva dana dopusta, ali ja sam odmah prozreo da je to
samo izgovor koji je trebalo da zvui cinino. Bilo je to prvih dana oujka kad mu je komandir zaista
odobrio dva dana dopusta i Stana je preko subote i nedjelje otputovao u Prag da se oeni. Vrlo se
dobro sjeam toga jer je dan njegove svadbe bio i za mene posebno znaajan.
Dobio sam dozvolu za izlazak i, kako sam se poslije zadnjeg izlaska provedenog s Banderom osjeao
tuno, izbjegao sam drutvo i otiao sam. Sjeo sam u lokalni vlak, zapravo stari uskotrani tramvaj
koji je povezivao udaljene etvrti Ostrave, i pustio da me vozi. Nasumce sam iziao iz tramvaja i
ponovo nasumce sjeo u tramvaj druge linije; itava ta beskrajna ostravska periferija, u kojoj se u
udnovatom skladu mijeaju tvornice s prirodom, polja sa smetljitima, umice s barakama, stambene
zgrade sa seoskim zdanjima, na poseban nain me je privlaila i uzbuivala. Ponovo sam iziao od
tramvaja i krenuo pjeice na dugu etnju.
Gotovo strastveno upijao sam u sebe divni pejza i nastojao da odgonetnem njegov duh; nastojao sam
da naem rijei za ono to je predjelu sloenom iz tako raznorodnih elemenata davalo sklad i
poredak. Iao sam pored idiline seoske kuice obrasle brljanom i palo mi je na pamet da je njoj tu
mjesto upravo zbog toga to se nikako ne slae ni sa zaputenim stambenim zgradama koje se uzdiu u
njenoj blizini ni sa silhuetama rudnikih tornjeva, dimnjaka i pei koje ine njenu pozadinu. Prolazio
sam pored niskih, bijednih baraka koje su stajale kao neko naselje usred naselja, i vidio pored njih
vilu, dodue prljavu i sivu, ali okruenu vrtom i eljeznom ogradom. U kutu vrta rasla je velika
alosna vrba, kao neto to je zalutalo u ovaj kraj ali je ipak, govorio sam sebi, moda upravo zato
tu i spadala. Bio sam uzbuen svim ovim sitnim otkriima nepripadanja, ne samo zbog toga to sam u
njima vidio zajedniki znaaj itavog pejzaa ve prije svega zato to sam u njima vidio sliku svoje
vlastite sudbine, svoga vlastitog progonstva u taj grad. Vie od svega to projiciranje mog vlastitog
sluaja u realnost itavog mjesta prualo mi je stanovito smirenje. Shvaao sam da mi tu nije mjesto,
isto kao to tu nije bilo mjesto alosnoj vrbi i kuici s brljanom, kao to tu nije bilo mjesto kratkim
ulicama koje vode u prazninu i nikamo, ulicama sloenim od kuica koje kao da su tu stigle svaka s
druge strane, tu mi nije bilo mjesto, kao to tu nije bilo mjesto u tipinom seoskom predjelu
odvratnom etverokutu niskih baraka, i postajao sam svjestan da upravo zato to mi tu nikako nije
mjesto, moram tu biti, u tom mjestu nepripadanja, u mjestu koje je stezalo u bezobzirni zagrljaj sve
to je jedno drugom tue.
Zatim sam se naao u dugoj ulici zvanoj Peterkovice, nekadanjem selu, koje je danas postalo jedno
od bliih ostravskih predgraa. Zastao sam pored velike jednokatne zgrade na ijem je uglu bio
vertikalno uvren natpis: KINO. Palo mi je na pamet pitanje, sasvim beznaajno, kakvo moe
postaviti samo jedan nasumce lutajui eta: kako to da pored rijei KINO nema i imena kina?
Gledao sam naokolo, ali na zgradi, koja uostalom ni po emu nije podsjeala na kino, nije bilo
nikakva drugog natpisa. Izmeu zgrade i susjedne kue bio je oko dva metra irok prostor, kao uska
ulica; krenuo sam tuda i uao u dvorite. Tek tu se moglo primijetiti da zgrada ima i stranji prizemni
trakt na ijim su zidovima visili stakleni ormarii s plakatima i fotografijama iz filmova. Priao sam
blie, ali ni tu nisam naao ime kina; osvrnuo sam se i iza iane ograde u susjednom dvoritu
ugledao djevojicu. Upitao sam je kako se kino zove; djewjica me je iznenaeno pogledala i rekla
da ne zna. Pomirio sam se s tim da kino nema imena; u tom ostravskom progonstvu kina nemaju ak ni
imena.
Ponovo sam, bez ikakve odreene namjere, priao zastakljenim ormariima i tek tada sam primijetio
da je film, reklamiran plakatom i dvjema fotografijama, sovjetski film Sud asti.
Bio je to upravo onaj film u kojeg je junakinji nala uzor Marke ta kad joj se prohtjelo da u mom
ivotu odigra slavnu ulogu spasiteljice, film na kojeg su se stroe strane pozivali drugovi dok su
vodili protiv mene partijsku istragu. Sve to zgadilo mi je taj film tako da vie nisam htio ni da ujem
za njega, ali, gle, ni ovdje u Ostravi nisam mogao izmai njegovu prijeteem prstu... Pa to, ako nam
se ne svia podignuti prst, dovoljno je da mu okrenemo lea. Tako sam i uinio i krenuo iz dvorita
ponovo na ulicu.
I tada sam prvi put vidio Luciju.
Ila je ravno prema meni; ulazila je u dvorite kina. Zato nisam proao pored nje i produio dalje?
Je li to bila posljedica posebne besciljnosti moje etnje? Je li posebna kasnopopodnevna
osvijetljenost dvorita uinila da sam se zadrao jo nekoliko trenutaka i nisam iziao na ulicu? Ili je
na to utjecala Lucijina pojava? Ali ta pojava bila je sasvim obina, iako je kasnije upravo to to je
bila obina djelovalo na mene i privlailo me. Kako to da me je zapanjila i zaustavila odmah na prvi
pogled? Zar takvih obinih djevojaka nisam na ostravskim ulicama sretao mnogo? Ili je to obino
bilo tako neobino? Ne znam. Sigurno je samo to da sam zastao i gledao za djevojkom; izala je bez
urbe, laganim korakom, prila zastakljenom ormariu i promatrala fotografije iz Suda asti. Zatim
se polako otrgla od njih i kroz otvorena vrata ula u malo predvorje s blagajnom. Da, sad nasluujem,
bila je to moda upravo ta neobina Lucijina sporost koja me je privukla, sporost iz koje kao da je
zraila potpuna uvjerenost da nema kamo da se uri i da je beskorisno pruati za neim nestrpljivo
ruke. Da, moda me je zaista ta sporost puna tuge prinudila da iz daljine slijedim djevojku, da pratim
kako prilazi blagajni, kako trai sitan novac, uzima kartu, zaviruje u salu, a zatim se okree i izlazi na
dvorite.
Nisam skidao pogled s nje. Stajala je leima okrenuta meni gledajui preko ograde gdje su se,
ograeni drvenim plotovima, pruali vrtovi i seoske kuice sve do horizonta koji je zatvarao smei
obris otvorenog kopa rudnika. (Nikad neu zaboraviti to dvorite, sjeam se svake pojedinosti,
sjeam se iane ograde koja je razdvajala dvorite kina od susjednog dvorita, u kojem je na
stepenicama to su vodile u kuu plakala djevojica, sjeam se da su te stepenice bile sa strana
ograene zidom, na ijem su ravnom dijelu stajala dva prazna lonca za cvijee i sivi lavor; sjeam se
i sunca, zaaenog, kako se sputalo prema horizontu nad rudnikom.) Bilo je deset do est, to je
znailo da je do poetka predstave ostalo jo deset minuta. Lucija se okrenula i polako krenula preko
dvorita na ulicu. Poao sam za njom; iza mene se zatvorila slika ostravskog sela i ponovo pojavila
gradska ulica. Pedeset koraka dalje nalazio se mali trg, briljivo ureen, s nekoliko klupa i malim
parkom, iza kojeg se nazirala pseudogotska graevina od crvenih opeka. Pratio sam Luciju; sjela je
na klupu, sporost je nije ni na trenutak naputala, gotovo bi se moglo rei da je ak i sjedila sporo;
nije se osvrtala, nije se micala, sjedila je kao to se sjedi dok se eka na operaciju ili neto to
ovjeka toliko apsorbira da se ne osvre naokolo, nego okree pogled u sebe. Moda mi je upravo ta
okolnost omoguila da etkam naokolo i promatram je a da toga ne postane svjesna.
Cesto se govori o ljubavi na prvi pogled; isuvie sam dobro svjestan toga da ljubav uvijek tei da
sama od sebe napravi legendu i povratno od svog poetka stvara mit; zato neu tvrditi da se radilo o
tako nagloj ljubavi. Neke vidovitosti u svemu tome je ipak bilo: pravu sutinu Lucijina bia ili da
budem sasvim precizan sutinu onoga to e Lucija za mene postati shvatio sam, osjetio, uvidio
naglo i odmah; Luci ja mi je donijela samu sebe kao to se ljudima podnose otjelovljene istine.
Promatrao sam je, primijetio sam da joj je kosa provincijskom trajnom ondulacijom pretvorena u
bezoblinu masu kovrica, zapazio sam ogrta smee boje, jadan i iznoen pa moda i prekratak;
gledao sam njeno neupadljivo lijepo, lijepo neupadljivo lice; osjeao sam da tu djevojku krase mir,
jednostavnost i skromnost i da su upravo to vrijednosti koje su mi potrebne; inilo mi se da smo
jedno drugom sasvim bliski da obadvoje posjedujemo (iako se ne poznajemo) tajanstveni dar
prirodnosti. inilo mi se da je dovoljno da toj djevojci priem, da joj se obratim i da e se u trenutku
kad mi (konano) pogleda u lice morati nasmijeiti, kao da se iznenada pred njom pojavio brat koga
nekoliko godina nije vidjela.
Onda je Lucija podigla glavu pogledala je uvis, na toranj sa satom (i ovaj njen pokret zauvijek mi
je urezan u sjeanje, pokret djevojke koja ne nosi sat na ruci i koja automatski uvijek sjeda tako da je
okrenuta prema satu). Ustala je i pola prema kinu; htio sam joj prii; nije mi nedostajala hrabrost, ali
mi je iznenada ponestalo rijei. Grudi su mi, dodue, bile pune osjeaja, ali nisam bio u stanju ni
jedan slog da sastavim. Idui za djevojkom, ponovo sam se naao u malom predvorju s blagajnom, iz
kojeg se mogla vidjeti sala, prazna i hladna.
Praznina gledalita uvijek na neki nain odbija i Lucija je zastala i u neprilici se osvrnula. U tom
trenutku ulo je u predvorje nekoliko ljudi i nagrnulo prema blagajni. Prestigao sam ih i kupio kartu
za omraeni film.
Djevojka je ula u gledalite: poao sam za njom, u polupraznoj sali brojevi na ulaznicama izgubili
su svaki smisao i svatko je mogao sjesti gdje eli. Uao sam u isti red kao i Lucija i sjeo pored nje.
Odjeknula je tretava muzika s istroene ploe, gledalite je utonulo u tamu i na platnu su se pojavile
reklame.
Lucija je morala znati da vojnik s crnim oznakama nije sluajno sjeo pored nje, sigurno me je
primijetila i osjeala moju prisutnost, moda utoliko vie to sam ja bio koncentriran iskljuivo na
nju. Nisam uope primjeivao to se dogaa na platnu (kakva smijena osveta radovao sam se to
film, na koji su se moralisti u vezi sa mnom pozivali, tee preda mnom na platnu, a ja mu ne
posveujem ni najmanju panju).
Konano je film zavrio, svjetla su se upalila, aica gledalaca ustajala je sa svojih mjesta.
Ustala je i Lucija. Podigla je smei ogrta, koji je drala sloen u krilu, i gurnula ruku u rukav. Brzo
sam stavio kapu da ne vidi moju oianu glavu i bez rijei joj pridrao ogrta.
Kratko me je pogledala, bez rijei, moda je samo neprimjetno kimnula glavom, ali nisam znao da li
taj pokret znai zahvaljivanje ili nema nikakva znaenja. Zatim je sitnim koracima izila iz reda. Brzo
sam obukao svoj zeleni injel (bio mi je dug i vjerojatno mi je loe stajao) i poao za njom. Oslovio
sam je jo u gledalitu kina.
Imao sam osjeaj kao da sam se u toku dva sata, dok sam sjedio pored nje i mislio na nju, podeavao
na njenu valnu duinu: odjednom sam znao s njom razgovarati, kao da je ve odavno poznajem.
Nisam otpoeo razgovor nikakvom alom ni paradoksom, kako sam obiavao, ve sam bio sasvim
prirodan. I sam sam bio time iznenaen jer sam do tada, optereen izvjetaenou, uvijek
zamuckivao pred djevojkama.
Upitao sam je gdje stanuje, to radi, ide li esto u kino. Rekao sam joj da radim u rudniku, da je
posao teak, da rijetko dobivam izlaz. Priala mi je da radi u tvornici, stanuje u internatu, da u
jedanaest mora biti u sobi, da u kino odlazi esto jer ne voli plesove. Rekao sam joj da bih rado iao
s njom u kino kad jednom bude slobodna. Odgovorila je da vie voli da ide sama. Upitao sam je da li
je to zato to joj se ini da je ivot tuan.
Potvrdila je. Ni moj nije veseo, rekao sam.
Nita ne zbliava ljude bre (dodue, esto samo prividno i varljivo) kao tuno, melankolino
razumijevanje. Ta atmosfera smirenog sauea, koja uspavljuje sve strepnje i zabrane i podjednako
je razumljiva i prostoj i prefinjenoj dui, i neukom i obrazovanom, sigurno je najjednostavnija
metoda za zbliavanje, a uz to i vrlo dragocjena. Potrebno je, naime, odbaciti kultivirano
suzdravanje due, kultivirane geste i mimiku i biti jednostavan; ne znam kako mi je (iznenada, bez
pripreme) uspjelo da to postignem, kako je to moglo uspjeti meni koji je sljepaki trapao za svojim
umjetnim likovima; ne znam; gledao sam na to kao na neoekivani poklon i udesno osloboenje.
Priali smo tako o sebi, o najobinijim stvarima; nae ispovijedi bile su kratke i konkretne.
Stigli smo do internata i tu smo jo neko vrijeme stajali; svjetiljka je bacala svjetlost na Luciju i ja
sam gledao u njen smei ogrta i milovao je, ni po licu ni po kosi, nego po izlizanoj tkanini toga
skromnog ogrtaa.
Sjeam se jo i toga da se svjetiljka njihala, da su pored nas uz neugodan glasni smijeh prolazile
mlade djevojke i otvarale vrata internata, sjeam se i kako sam gledao uvis du zida te zgrade u kojoj
je Lucija stanovala, sivog i golog zida s prozorima bez vijenaca. Sjeam se i Lucijina lica koje je (u
usporeenju s licima drugih djevojaka koje sam vidio u slinim situacijama) bilo vrlo mirno, gotovo
nepokretno, slino licu uenice koja stoji pred ploom i posluno odgovara, bez otpora i izmotavanja,
samo ono to zna, ne borei se ni za ocjenu ni za pohvalu.
Dogovorili smo se da Luciji javim dopisnicom kad e mi ponovo biti odobren izlaz i da se tada
naemo. Pozdravili smo se (bez poljupca i dodira) i ja sam se udaljio. Poslije nekoliko koraka
okrenuo sam se i vidio je kako stoji na vratima, ne otkljuava, kako stoji i gleda za mnom. Tek tada,
kad sam se rastao od nje, odbacila je svoju suzdrljivost, i njen pogled, do tog trenutka plah, dugo me
je pratio. Zatim je podigla ruku kao netko tko nikad nikome nije mahao i ne zna mahati, zna samo to
da se pri rastanku mae i zato se nespretno odluio na taj pokret. Zastao sam i takoer joj mahnuo;
gledali smo se tako, iz daljine, ponovo sam krenuo i ponovo stao (Lucija je stalno pokretala ruku) i
tako sam pomalo odlazio dok konano nisam zaao za ugao i izgubio je iz vida.
Od te veeri u meni se sve promijenilo; bio sam opet nastanjen; nisam vie predstavljao samo
alosnu prazninu u kojoj su se, kao otpaci u opustoenoj sobi, progonila predbacivanja, aljenja i
optuivanja. Soba u meni naglo je oiena i netko se uselio u nju. Sat koji je u njoj mjesecima visio
na zidu nepominih kazaljki iznenada je poeo da kuca. To je bilo od ogromnog znaaja: vrijeme,
koje je do tada teklo kao ravnoduna rijeka od niega nikamo (ivio sam u pauzi), bez ikakve
artikulacije, bez ikakva takta, poelo je opet dobiati ljudsko oblije, ralanjivati se i odbrojavati.
Poeo sam se boriti za izlaske iz kasarne i pojedini dani pretvarali su se u preke ljestvica kojima
sam se penjao ka Luciji.
Nikad vie u ivotu nisam nijednoj eni posvetio toliko misli, toliko utljive upornosti kao njoj (za to,
uostalom, vie nikad nisam imao ni toliko vremena). Niti jednoj eni nisam nikada bio tolika
zahvalan.
Zahvalan? Za to? Lucija me je prije svega istrgla iz kruga onog alosnog horizonta koji nas je sve
opkoljavao. I tek oenjeni Stana se, naravno, na svoj nain probio iz ovog kruga sada je kod kue,
u Pragu, imao ljubljenu enu, mogao je na nju misliti, mogao je slikati daleku budunost svog braka,
mogao se tjeiti time da je voljen. Nije mu se, meutim, moglo zavidjeti. Aktom enidbe pokrenuo je
svoju sudbinu, a ve u trenutku kad je sjeo u vlak na povratku u Ostravu izgubio je svaku mogunost
da utjee na nju. Tako su tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom dosipali u njegovo poetno spokoj
stvo sve vie i vie nemira, sve vie i vie bespomone brige za ono to se u Pragu dogaa s
njegovim vlastitim ivotom od kojeg je bio odvojen i koji mu je bio nepristupaan.
I ja sam susretom s Lucijom pokrenuo svoju sudbinu, ali je nisam gubio iz vidokruga. Sretao sam se s
Lucijom rijetko, ali ipak gotovo redovno, i znao sam da je u stanju da me eka etrnaest dana i due a
da se nakon tog prekida sretnemo kao da smo se rastali juer.
Ali Lucija me nije samo oslobodila mranog raspoloenja prouzrokovanog beznadnou ostravskih
ljubavnih avantura. U to sam vrijeme, dodue, ve znao da sam izgubio bitku, da crne oznake neu
zamijeniti drugima, znao sam da nema nikakva smisla da se otuujem od ljudi s kojima treba da ivim
zajedno dvije ili vie godina, da nema smisla da neprestano reklamiram svoje pravo na zacrtani
ivotni put (iju sam privilegiranost ve poinjao shvaati), ali je ova promjena stava bila ipak
iskljuivo stvar razuma i volje i nije mogla da me oslobodi unutranjeg plaa nad izgubljenom
sudbinom. Ovaj unutranji pla Lucija je na udesan nain zaustavila. Bilo mi je dovoljno da je
osjetim pored sebe s itavim toplim krugom njena ivota, u kome problemi kosmopolitizma i
internacionalizma, budnost i stav prema klasnom neprijatelju, sporovi oko definicije diktature
proletarijata, politika sa svojom strategijom i taktikom i kadrovska politika nisu igrali apsolutno
nikakvu ulogu.
Na ovim brigama (tako tipinim za jedno doba da e njihova terminologija ubrzo postati
nerazumljiva) doivio sam brodolom, a upravo na njima sam inzistirao. Mogao sam pred raznim
komisijama navoditi na desetine razloga zato sam postao komunist, ali ono to me je u pokretu
naroito oaravalo, ak opijalo, bio je volan povijesti u ijoj sam se blizini (stvarno ili samo
prividno) bio naao. Tada smo, naime, istinski odluivali o sudbinama ljudi i stvari, i to posebno na
visokim kolama: meu profesorima bilo je tada malo komunista i tako su u prvim godinama visokim
kolama upravljali studenti komunisti praktino sami, donosei odluke o tome tko moe, a tko ne
moe biti nastavnik, o reformi nastave i o nastavnim planovima. Opijenost u kojoj smo ivjeli obino
se naziva opijenost vlau, ali (uz malo dobre volje) mogao bih izabrati i manje otre rijei: bili smo
opijeni povijeu; bili smo opijeni time to smo uzjahali na njena lea i osjeali je pod sobom. Sve
to se, zaista, u najveem broju sluajeva razvilo u odvratnu tenju za vlau, ali (kako je sve ljudsko
obino dvostrano) u svemu tome (moda najvie kod nas mladih) bilo je i sasvim idealistikih iluzija
da s nama poinje ona epoha ovjeanstva u kojoj ovjek (nijedan ovjek) nee ostati izvan
povijesti, ni pod petom povijesti, nego e njome upravljati i stvarati je.
Bio sam uvjeren da izvan kruga oko volana povijesti (koji sam, opijen, dodirivao) nema ivota, da
postoji samo ivotarenje, dosada, progonstvo, Sibir. I sad sam odjednom (nakon pola godine Sibira)
ugledao sasvim novu i neoekivanu mogunost ivota. Preda mnom se otvorila zaboravljena livada
obinog ivota skrivena ispod krila povijesti, a na njoj je stajala siromana, jadna, a ipak ljubavi
dostojna ena Lucija.
to je Lucija znala o tim velikim krilima povijesti? Jedva da je ponekad ula njihov um; o povijesti
nije znala nita; ivjela je pod njom; nije teila za njom, bila joj je strana; nije znala nita o velikim i
efemernim brigama, ivjela je za brige male i vjene. I ja sam bio iznenada osloboen; inilo mi se
da je dola po mene da me odvede u svoj sivi raj; a korak, koji mi je trenutak prije toga izgledao
uasan, korak kojim je trebalo da istupim iz povijesti, bio je za mene odjednom korak olakanja i
sree. Lucija me je bojaljivo drala za lakat, a ja sam pustio da me vodi...
Lucija je bila moj siva vodilja. Ali tko je Lucija, prema stvarnim injenicama, uope bila?
Imala je devetnaest godina, ali u stvarnosti je, vjerojatno, bila mnogo starija, kao to ve bivaju
starije ene kojih je ivot bio teak i koje su iz djetinjstva naglavake izbaene ravno u ivotnu
stvarnost. Rekla je da je podrijetlom iz Cheba, da je zavrila devetogodinju kolu i zatim otila na
zanat. O svom domu nerado je govorila i, ako ga je uope spominjala, bilo je to na moje inzistiranje.
Kod kue nije bila sretna. Moji me nisu voljeli govorila je i navodila razne dokaze: majka se
po drugi put udala, ouh je pio i runo se ponaao prema njoj, jednom su je osumnjiili da je utajila
neki novac, tukli su je. Kad je nesklad prevrio mjeru, Lucija je iskoristila priliku i otila u Ostravu.
ivjela je tu ve godinu dana; ima prijateljice, ali vie voli da izlazi sama, prijateljice odlaze na ples
i dovode u internat mladie, a ona to nee. Ozbiljna je, radije ide u kino.
Da, opisala je sebe kao ozbiljnu i povezivala je tu osobinu s odlaskom u kino; najvie je voljela
ratne filmove, koji su u to vrijeme bili esto na repertoaru; moda zato to su bili napeti, ali
vjerojatnije zbog toga to je u njima bilo koncentrirano mnogo patnje koja je u Luciji izazivala
osjeaje tuge i saaljenja, osjeaje koji su je po njenu uvjerenju uzdizali i uvrivali u
ozbiljnosti koju je kod sebe voljela. Jednom mi je priala kako je gledala
vrlo lijep film bio je to Dovenkov Miurin. Veoma joj se svidio i za to je navodila tri
razloga: u filmu je, prvo, dobro prikazano koliko je priroda lijepa; drugo, uvijek je veoma voljela
cvijee; tree, ovjek koji ne voli drvee ne moe biti dobar ovjek.
Ne bi, naravno, bilo ispravno pomisliti da me je kod Luci je privlaila samo egzotinost njene
jednostavnosti. Luciji ni jednostavnost ni nepotpuno obrazovanje nisu smetali da me razumije. To se
razumijevanje nije osnivalo ni na znanju ni na iskustvu ni na sposobnosti da se stvar prodiskutira i
razmotri, nego na dirljivoj panji s kojom me je sluala.
Sjeam se jednog ljetnog dana. Dobio sam izlaz prije nego to je Lucija izila iz tvornice, pa sam
ponio knjigu, sjeo na zidanu ogradu i itao. S itanjem sam uope stajao loe, imao sam malo
vremena a i slabe veze sa znancima u Pragu, ali sam jo kao regrut stavio u koveg tri knjige stihova
koje sam stalno itao i u kojima sam nalazio utjehu: bile su to pjesme Frantieka Halasa.
Te su knjige odigrale posebnu ulogu u mom ivotu, posebnu ve zbog toga to nisam mnogo itao
poeziju i to su to bile jedine knjige stihova koje sam istinski zavolio. Dobio sam ih u vrijeme kad
sam ve bio iskljuen iz Partije; Halasovo ime postalo je tada ponovo slavno upravo zbog toga to je
vodei ideolog tog vremena optuio nedavno preminulog pjesnika za morbidnost, skepticizam,
egzistencijalizam i za sve to je u to vrijeme zvualo kao politika anatema. (Knjiga u kojoj je iznio
svoje nazore na eku poeziju i Halasa izila je tada u masovnom izdanju i obavezno je proraivana
na sastancima tisua omladinskih kruoka.) ovjek u trenucima nesree trai utjehu u tome to svoju
tugu sjedinjuje s tugom drugih; iako u tome ima neeg smijenog, priznat u: traio sam Halasove
stihove zbog toga to sam htio da se upoznam s nekim tko je takoer bio ekskomuniciran. Htio sam da
ustanovim je li moj vlastiti mentalitet zaista slian mentalitetu ekskomuniciranog; htio sam da iskuam
da li mi tuga, za koju je onaj moni ideolog izjavljivao da je nezdrava i tetna, moe bar svojim
poznatim zvukom pruiti neku radost (u svojoj situaciji teko sam mogao traiti radost u radosti).
Prije odlaska u Ostravu posudio sam sve tri knjige od jednoga kolskog druga, poklonika lijepe
knjievnosti, i konano nekako izmolio da ne trai da mu ih vratim. Tako su me ti stihovi svuda
pratili.
Kad me je tog dana Lucija nala na ugovorenom mjestu s knjigom u ruci, upitala me je to itam.
Pokazao sam joj otvorenu knjigu. Pa to su pjesmice rekla je zaueno. udi se to itam
pjesmice? Slegla je ramenima i rekla: Zato? ali mislim da se zaista zaudila jer su za nju
pjesme bile vjerojatno povezane s pojmom djeje literature. etali smo udnim ostravskim ljetom
punim ai, crnim ljetom nad kojim su umjesto bijelih oblaia plovile crne koare s ugljenom na
dugim iarama. Primijetio sam da knjiga u mojoj ruci neprestano privlai Luciju. Kad smo doli do
rijetkog gaja pod Petrvaldom i sjeli, otvorio sam knjigu i upitao: Zanima te? Klimnula je
glavom.
Nikome prije toga i nikome poslije toga nisam nikada itao stihove; u sebi imam odlian osigura,
stid, koji me spreava da se suvie otvaram pred ljudima, da pred drugima iznosim svoje osjeaje, a
kad itam stihove, ini mi se kao da ne samo govorim o svojim osjeajima nego kao da o njima
govorim stojei na jednoj nozi. Izvjesna neprirodnost koja lei u samim principima ritma i rime
zbunila bi me kad bih morao da im se prepustim drukije nego sam sa sobom.
Ali Lucija je posjedovala arobnu mo (nitko drugi poslije nje nije takvu posjedovao) da svlada ovaj
osigura i da me oslobodi tereta suzdravanja. Pred njom sam sebi mogao sve dopustiti: i iskrenost, i
osjeaj, i patos.
I tako sam itao:
Tijelo je tvoje suhi klas naputen od zrnja to klijati nee tijelo je tvoje kao suhi klas Tijelo je tvoje
svitak od svile enjom ispisano do posljednje bore tijelo je tvoje ko svitak od svile
Tijelo je tvoje spaljeno nebo vrebaju u tkivu smrt mu spi tijelo je tvoje ko spaljeno nebo Previe
tiho je tijelo tvoje pla njegov treperi u mojim kapcima tako je tiho tijelo tvoje.
Obgrlio sam Luciju preko ramena (pokrivenih tankim platnom haljine s cvjetiima), osjeao sam ih
pod prstima i podlegao mislima, koje su se nametale, da se stihovi to ih itam (ta otegnuta litanija)
odnose upravo na tugu Lucijina tijela, tihog smirenog tijela osuenog na smrt. itao sam joj i druge
pjesme, pa i onu koja mi do danas doarava njenu sliku i koja zavrava trostihom:
Rijeima kasnim ne vjerujem vjerujem utnji iznad ljepote iznad sveg je razumijevanja slavlje.
Odjednom sam pod prstima osjetio kako se Lucijino rame trese, da Lucija plae.
Zato je zaplakala? Zbog tih stihova? Ili moda zbog neizrecive tuge koja je izbijala iz melodije
rijei i boje moga glasa? Moda ju je povukla sveana nerazumljivost pjesama i to uzdizanje ju je
dirnulo do suza? Ili su stihovi u njoj naprosto otkljuali tajanstvenu bravu tako da se nagomilani teret
odjednom prekinuo?
Ne znam. Lucija me je kao dijete zagrlila oko vrata, priljubivi lice uza znojem natopljenu tkaninu
zelene uniforme koja mi je stezala grudi, i plakala, plakala, plakala.
Koliko su mi puta u toku posljednjih godina razne ene predbacivale (samo zato to nisam bio u
stanju da uzvratim njihove osjeaje) da sam uobraen. To je besmislica, uope nisam uobraen, ali
iskreno reeno, samome mi je ao to od vremena kada sam stvarno odrastao nisam mogao
uspostaviti prave odnose niti s jednom enom, to nijednu enu nisam, jednostavno reeno, volio.
Nisam siguran da znam uzrok ovog neuspjeha, ne znam je li on naprosto u nekom uroenom
nedostatku mog srca ili proistjee iz moje biografije. Ne elim biti patetian, ali tako je: veoma esto
vraa mi se u sjeanje sala u kojoj stotina ljudi podie ruku i tako donosi nareenje da moj ivot bude
slomljen; tih stotinu ljudi nije slutilo da e doi pedeset esta godina i da e otpoeti postepena
promjena situacije. Nita slino nisu mogli slutiti i raunali su na to da e moje izopenje biti
doivotno. Ne iz saaljenja nad samim sobom, nego iz neke pakosne svojeglavosti, koja je pratilja
razmiljanja; esto sam mislio o ovoj situaciji i pokuavao si predstaviti to bi se, na primjer,
dogodilo da sam umjesto za iskljuenje iz Partije predloen, recimo, za vjeanje. Nisam nikad mogao
doi do drugog zakljuka nego da bi i u tom sluaju svi podigli ruke, naroito ako bi opa korist od
tog vjeanja bila u uvodnom referatu piavilno obrazloena. Od tog vremena, kad god sretnem
mukarce koji bi mogli biti moji prijatelji ili ene koje bi mi mogle biti ljubavnice, prenosim ih u
duhu u ono doba i u onu salu i pitam se bi li podigli ruku; do sada nitko nije proao na tom ispitu: svi
su podizali ruku, na isti nain kao to su je podigli (rado ili bezvoljno, iz vjere ili iz straha) ondanji
moji prijatelji i znanci. A priznajte: teko je ivjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas poalju u
progonstvo ili smrt, teko je imati povjerenja u njih, teko je voljeti ih.
Moda je podvrgavanje ljudi s kojima sam dolazio u dodir tako tekom imaginarnom ispitu bilo s
moje strane nepotrebno surov postupak, jer je bilo vrlo vjerojatno da bi u mojoj blizini proivjeli
manjevie miran ivot bez pravog dobra i pravog zla i da nikad ne bi proli kroz pravu salu u kojoj se
podiu ruke. Moda e netko ak rei da je moj stav imao jednu jedinu svrhu: da se u moralnoj
samodopadljivosti uzdignem iznad ostalih. Optuba za umiljenost ne bi, meutim, bila pravedna;
osobno, dodue, nisam nikad podigao ruku da nekog unitim, ali sam dobro znao da je to prilino
problematina zasluga, jer mi je na vrijeme oduzeto pravo da podiem ruku. Dugo sam nastojao da
uvjerim samog sebe bar u to da u slinoj situaciji ne bih podigao ruku, ali ipak sam toliko poten da
sam se na kraju morao nasmijati samom sebi: ja jedini ne bih podigao ruku? Ja jedini znam to je
pravedno? Ah, ne, nisam u sebi naao nikakvu garanciju da bih bio bolji od drugih; ali to iz toga
treba da proistekne to bi moglo utjecati na moj odnos prema drugima? Svijest o vlastitoj slabosti ne
moe me nikako pomiriti sa slabou drugih. Iz dna due mi se gadi kada ljudi gaje jedni prema
drugima bratske osjeaje zato to su uzajamno utvrdili da ih povezuje ista niskost. Ne eznem za
takvim ljigavim bratstvom.
Kako sam onda mogao tada voljeti Luciju? Razmiljanja o kojima sam maloas govorio na sreu su
kasnijeg datuma, tako da sam Luciju (u mladenako doba, kada sam se vie bunio nego razmiljao)
mogao prihvatiti jo istog srca i bez sumnjienja, kao poklon; poklon s neba (prijaznog sivog neba).
Bilo je to moje sretno doba, moda najsretnije u ivotu; bio sam iscrpljen, prebijen, izjeban, ali
mojom se duom iz dana u dan irio sve plaviji i plavlji mir.
Smijeno je to: kad bi ene, koje mi danas zamjeraju da sam uobraen i koje me sumnjie da veinu
ljudi smatram za budale, poznavale Luciju, nazvale bi je s podsmijehom glupaom i ne bi mogle
shvatiti da sam je volio. A ja sam je volio tako da uope nisam podnosio pomisao da bih se s njom
nekad mogao razii. Nikad o tome, dodue, nisam s Lucijom razgovarao, ali sam sasvim ozbiljno
ivio u uvjerenju da u se njome jednom oeniti. ak i ako mi je ponekad palo na pamet da bi to bila
neravnopravna veza, ta nejednakost vie me je primamljivala nego odbijala.
Trebalo bi da za tih nekoliko sretnih mjeseci budem zahvalan i naem tadanjem komandiru;
podoficiri su progonili koliko su mogli, traili su trun je u pregibima uniforme, rasturali nam krevete
im bi primijetili neku neravninu ali komandir je bio pristojan. Bio je to stariji ovjek,
prekomandirali su ga k nama iz pjeadijskog puka i govorilo se da su ga time degradirali. Bio je,
prema tome, i on oteen i moda ga je to u dui mirilo s nama. Zahtijevao je, razumljivo, red,
disciplinu i tu i tamo poneku dobrovoljnu nedjeljnu smjenu (da bi mogao pretpostavljene izvijestiti o
politikoj aktivnosti), ali nas nikad nije nepotrebno progonio i uglavnom bez potekoa nam
odobravao subotnje izlaske. ini mi se da sam se tog ljeta mogao viati s Lucijom ak tri puta
mjeseno.
U danima kad sam bio bez nje, pisao sam joj; napisao sam joj bezbroj pisama, razglednica i
dopisnica. Danas vie ne mogu sebi dobro ni predoiti O emu sam joj pisao i kako. Volio bih
proitati ta svoja pisma, a istovremeno mi je drago to to ne mogu; ovjek ima veliku prednost to se
ne moe sresti sam sa sobom u mlaem izdanju; bojim se da bih sam sebi bio odvratan i da bih
poderao ak i priu o sebi jer bih shvatio da je svjedoanstvo, koje o sebi ovdje podnosim, previe
natopljeno mojim dananjim stavom, mojim dananjim pogledima. Ali koje sjeanje ne predstavlja
istovremeno (i bezobzirno) i premazi van je starih slika novim bojama? Koje sjeanje ne predstavlja
istovremeno ekspoziciju dvaju lica, onog prisutnog i onog nekadanjeg? Kakav sam zaista bio bez
posredovanja dananjih uspomena to vie nitko nee nikad ustanoviti. Ali uostalom da se
vratim na stvar i nije tako vano kakva su moja pisma bila; htio sam samo spomenuti to da sam ih
Luciji napisao mnogo, a Lucija meni niti jedno.
Nisam nikako mogao privoljeti je da mi pie; moda sam je vlastitim pismima na neki nain uutkao;
moda joj se inilo da nema o emu da mi pie, da e praviti gramatike greke; moda se stidjela
svog nevjetog rukopisa, koji sam znao samo s potpisa na osobnoj karti.
Nije bilo u mojoj moi da joj objasnim da su mi upravo ta njena nevjetina i neznanje dragi, ne zbog
toga to cijenim primitivizam zbog primitivizma, nego zato to sam u njima vidio znak njene
nedirnutosti koji mi daje nadu da u se u Luciju urezati dublje, neizbrisivije.
Lucija mi je samo plaljivo zahvaljivala za pisma i brzo je poela da ezne za tim da mi za njih
neim uzvrati; kako nije htjela da mi pie, izabrala je umjesto pisama cvijee. Prvi put je to bilo
ovako: lutali smo kroz rijetku umicu i Lucija se odjednom sagnula, ubrala neki cvijet (neka mi bude
oproteno to ne znam kako se zvao; imao je sitne ljubiaste latice i tanku stabljiku) i pruila mi ga.
To me je obradovalo i nimalo nije zbunilo. Ali kad me je prilikom slijedeeg sastanka doekala s
itavim buketom, bilo me je pomalo stid.
Bile su mi dvadeset dvije godine i grevito sam nastojao izbjei svemu to bi me moglo prikazati kao
feminiziranog ili nedoraslog; bilo me je stid da nosim ulicom cvijee, nisam volio da ga kupujem, jo
manje od nekog dobivao. Zbunjen, napomenuo sam Luciji da cvijee donose mukarci enama, a ne
ene mukarcima, ali kad sam osjetio da e zaplakati, brzo sam rekao da mi se svia i uzeo sam
buket.
Tu se nita nije moglo uiniti. Cvijee me je od tog dana ekalo na svakom naem sastanku i konano
sam se pomirio s time, jer me je razoruala spontanost tog dara i jer sam znao koliko je Luciji bilo
stalo do ovakvog naina izraavanja svojih osjeaja. Moda je to bilo zbog toga to nije znala da ih
izrazi rijeima, to joj je nedostajala rjeitost i u cvijeu je vidjela izvjestan nain govora; ne moda
u smislu nategnute simbolike starinskih cvjetnih poruka, ve vie u nekom jo starijem, nejasnijem,
instinktivnijem, predjezinom smislu. Moda je Lucija, uvijek vie utljiva nego govorljiva,
instinktivno eznula za onim nijemim stadijem ovjeka, kada nije bilo rijei i kad su se ljudi
meusobno sporazumijevali s pomou sitnih gesta: pokazali prstom drvo, nasmijeili se, dodirnuli
jedan drugoga...
Bez obzira na to da li sam shvaao ili nisam shvaao sutinu Lucijina darivanja, ono me je konano
dirnulo i probudilo u meni elju da i ja njoj neto poklonim. Lucija je, sve u svemu, imala tri haljine
koje je nosila naizmjenino tako da su se nai sastanci nizali u nekom trotaktnom ritmu. Volio sam sve
te tri haljine, upravo zbog toga to su bile iznoene i ne naroito ukusne; volio sam ih kao i njen
smei ogrta (kratak i izlizanih rukava) koji sam pomilovao prije nego Lucijino lice. A ipak sam
odluio da Luciji kupim haljinu, lijepu haljinu, mnogo haljina. Novaca sam imao dovoljno, nisam htio
tedjeti, a prestao sam troiti po kavanama. I tako sam jednog dana odveo Luciju u robnu kuu koja je
prodavala konfekciju.
Lucija je najprije pomislila da smo uli samo da razgledamo stvari i promatramo ljude koji su kao
rijeka kuljali uz i niza stepenite. Na drugom katu stao sam pored dugih sipki na kojima su visile
haljine, a Lucija, kada je primijetila kako ih radoznalo promatram, prila je i poela komentirati neke
od njih. Ova je lijepa rekla je i pokazala na jednu, ukraenu paljivo iscrtanim crvenim
cvjetiima. Bilo je tu, iskreno reeno, malo lijepih haljina, ali tu i tamo mogla se vidjeti i poneka
sasvim zgodna. Izvukao sam jednu haljinu i pozvao prodavaa:
Da li bi gospoica ovu mogla probati? Lucija bi se moda bila usprotivila, ali pred stranim
ovjekom, prodavaem, nije imala hrabrosti, i tako se nala u kabini a da ni sama nije znala kako.
Nakon izvjesnog vremena odgurnuo sam zavjesu i pogledao Luciju; iako haljina koju je probala nije
nipoto bila neki ekskluzivni model, ostao sam zapanjen: njen kolikotoliko moderni kroj pretvorio je
Luciju u potpuno novo bie. Smijem li pogledati? uo sam iza sebe prodavaa koji je smjesta i
Luciju i haljinu obasuo pravom bujicom komplimenata.
Zatim je pogledao u mene, moje oznake i upitao (iako je unaprijed mogao biti siguran u potvrdan
odgovor) da li sam kod politikih. Potvrdio sam glavom. Namignuo je, nasmijao se i rekao: Imam
neke stvarice i bolje kvalitete; elite li pogledati? i za trenutak se pred nama pojavilo nekoliko
ljetnih i jedna ekskluzivna veernja haljina. Lucija je probala jednu za drugom, sve su joj dobro
stajale, u svakoj je bila drukija, a u onoj veernjoj haljini uope je nisam mogao prepoznati.
vorne take u razvitku ljubavi nisu uvijek prouzrokovane dramatinim dogaajima, ve najee
okolnostima sasvim neupadljivim na prvi pogled. U razvitku moje ljubavi prema Luciji takvu su
ulogu odigrale haljine. Sve do tada Lucija je za mene bila sve mogue: dijete, izvor nade, izvor
utjehe, lijek i bijeg od samog sebe, bila je za mene doslovno sve sve osim ene. Naa ljubav u
fizikom smislu nije premaila granicu poljubaca. Uostalom, i nain na koji je Lucija ljubila bio je
djeji (zaljubio sam se u te duge, ali nevine poljupce zatvorenim ustima, suhim ustima koja uzajamno
se milujui njeno prebrojavaju svoje meke nabore).
Ukratko sve do tada osjeao sam prema njoj njenost, nikako strast; na odsutnost strasti bio sam
tako navikao da je ak nisam bio ni svjestan; moj odnos prema Luciji inio mi se tako lijep da mi
uope nije palo na pamet da u svemu tome neto nedostaje. Sve je bilo harmonijski suglasno: Lucija
njene samostanski sive haljine i moj samostanski nevini odnos prema njoj. U trenutku kad je
Lucija obukla drukiju haljinu, ovo ravnoteno stanje bilo je iznenada poremeeno; Lucija je izmakla
mojim predodbama o njoj. Shvatio sam da su pred njom i druge mogunosti i da osim lika
provincijske djevojke ive u njoj i drugi likovi. Odjednom sam je ugledao kao lijepu enu pravilnih
tjelesnih proporcija, koje se noge primamljivo ocrtavaju pod dobro skrojenom suknjom, enu koje
neupadljivost smjesta nestaje im obue haljinu izrazitih boja i dobrog kroja. Bio sam potpuno
omamljen tim iznenada otkrivenim tijelom.
Lucija je stanovala u internatu u sobi s jo tri djevojke; posjeti u internatu bili su doputeni samo dva
puta tjedno, i to samo po tri sata, od pet do osam, pri emu se posjetilac morao upisati u knjigu kod
vratara, predati legitimaciju i pri odlasku se opet javiti. Osim toga, sve tri djevojke s kojima je
Lucija dijelila sobu imale su mladie (po jednog ili vie) i sve su imale potrebu da se s njima sastanu
u intimnosti internatske sobe tako da su se vjeito svaale, mrzile i predbacivale jedna drugoj svaku
minutu za koju bi se osjeale oteene. Sve je to bilo tako neugodno (ako ne i odvratno) da nikad
nisam ni pokuao da posjetim Luciju u njenu domu. Znao sam, meutim, i to da e otprilike za mjesec
dana sve tri djevojke otputovati na trotjedni dobrovoljni rad na selo. Rekao sam Luciji da bih htio da
to iskoristimo i da se za to vrijeme sastajemo kod nje. Izgleda da to nije eljela; rastuila se i rekla da
vie voli da seta sa mnom. eznem za tim da budem s njom negdje gdje nas nitko i nita nee smetati i
gdje emo se moi koncentrirati samo na sebe, rekao sam i dodao da elim i da vidim kako ivi.
Lucija mi se nije znala oduprijeti i do danas se sjeam koliko sam bio uzbuen kad se konano
suglasila s mojim prijedlogom.
Bio sam u Ostravi ve gotovo godinu dana i u poetku nepodnoljiv ivot u vojsci postao je za to
vrijeme neto sasvim normalno i obino; bio je, dodue, neprijatan i naporan, ali ipak mi je
uspijevalo da u svemu tome ivim, naem nekoliko drugova i ak i da budem sretan. Bilo je to divno
ljeto (drvee je bilo aavo, ali mi je ipak izgledalo prekrasno zeleno kad sam ga gledao oima
osloboenim rudnike tame), ali, kako se to ve dogaa, u svakoj srei uvijek se krije i klica nesree.
Tuni dogaaji te jeseni imali su svoj zaetak u tom zelenocrnom ljetu.
Poelo je sa Stanom. Oenio se u oujku i ve za nekoliko mjeseci poele su mu stizati vijesti kako
mu se ena vucara po barovima; postao je uznemiren, pisao je eni pismo za pismom i odgovori koje
je dobivao bili su umirujui. Nakon toga (napolju je ve otoplilo) posjetila ga je u Ostravi majka;
proveo je s njom itavu subotu i vratio se u kasarnu blijed i utljiv. Najprije nije nita htio rei jer ga
je bilo stid, ali se sutradan povjerio Honzi a zatim i ostalima, tako da su ubrzo svi saznali sve. Kad je
Stana ustanovio da svi znaju, poeo je govoriti otvoreno, svakodnevno i gotovo neprestano, da mu se
ena kurva i da e otii u Prag i zavrnuti joj vrat.
Odmah je otiao do komandira i zatraio dva dana dopusta, ali komandir je oklijevao da mu ih odobri
jer su upravo u to vrijeme poele iz rudnika i kasarne stizati albe na Stanu zbog raznih postupaka,
posljedica njegove ljutnje i razdraenosti. Stana je nakon toga zamolio za dopust od dvadeset etiri
sata, i komandir se smilovao i pustio ga. Stana je otputovao i vie ga nikad nismo vidjeli. to se s
njim dogodilo, znam samo iz prie.
Doputovao je u Prag, naao enu (nazivam je enom, a bila je to devetnaestogodinja djevojka) i ona
mu je bez izmotavanja (moda i sa zadovoljstvom) sve priznala; poeo je da je tue, branila se,
pokuao je da je udavi i konano je udario bocom po glavi; djevojka se sruila na pod i ostala
nepokretna. Stana se smjesta otrijeznio, uplaio i pobjegao: naao je nekako neku kolibu u Krunim
gorama i tu ivio u strahu iekujui kad e ga pronai i objesiti zbog ubojstva. Pronali su ga tek
nakon dva mjeseca, ali mu nisu sudili zbog ubojstva, nego zbog dezertiranja. Njegova ena se, naime,
brzo nakon njegova odlaska osvijestila i, ne raunajui kvrgu na glavi, prola bez ikakvih posljedica.
Dok je sjedio u vojnom zatvoru, razvela se od njega i danas je supruga jednoga poznatog prakog
glumca kojeg ponekad idem gledati samo radi uspomene na starog druga, koji je tako tuno zavrio.
Poslije vojske ostao je da radi u rudniku, prilikom jedne nesree na radu izgubio je nogu i nakon loe
izvedene amputacije umro.
To ensko, koje se danas navodno posebno istie u boemskim krugovima, nije donijelo nevolju samo
Stani, nego i svima nama. Bar nam je tako izgledalo, iako je teko ustanoviti je li izmeu skandala sa
Staninim nestankom i kontrole iz ministarstva koja je ubrzo nakon toga stigla u nae kasarne zaista
postojala (kako su svi vjerovali) neka uzrona veza. Bilo kako bilo, na je komandir bio smijenjen i
na njegovo je mjesto doao jedan mlad oficir (mogao je imati najvie dvadeset pet godina) i s
njegovim dolaskom sve se izmijenilo.
Rekao sam da je imao oko dvadeset pet godina, ali je izgledao jo mlai, izgledao je kao djeak;
zbog toga je jo vie nastojao da mu nastup bude to efektniji i da ulijeva potovanje.
Prialo se o njemu da svoje nastupe uvjebava pred ogledalom i ui napamet. Nije vikao, govorio je
suho i s najveim mirom nam davao na znanje da nas sve smatra za zloince:
Znam da biste me najradije vidjeli kako visim reklo nam je to dijete prilikom svog prvog nastupa
samo to ete, ako netko treba da visi, to ete biti vi, a ne ja.
Ubrzo je dolo do novih sukoba U sjeanje mi se urezao najvie sluaj s enekom, moda zato to
nam je izgledao posebno zabavan. Ne mogu da se suzdrim i da ga ne spomenem. Za godinu dana
koliko je bio u vojsci, enek je izradio mnogo velikih zidnih slikarija koje su kod prethodnog
komandira uvijek nailazile na priznanje. enek je, kako sam ve priao, slikao najradije iku i
husitske ratnike; da bi razveselio drugove, svoje slike je esto dopunjavao nagim enama koje su,
kako je objanjavao komandiru, simboliki predstavljale Slobodu i Domovinu. I novi komandir htio
je da iskoristi enekov talent, pozvao ga je i zatraio da naslika neto i u prostoriji u kojoj su
odravani satovi politikog odgoja. Tom prilikom mu je rekao neka ovog puta zaboravi iku i vie
se usmjeri kao sadanjosti, da bi na slici trebalo da se vidi Crvena armija, njena tijesna
povezanost s naom radnikom klasom i posebno njena zasluga za pobjedu socijalizma u veljai.
enek je rekao: Razumijem! i bacio se na posao; nekoliko dana crtao je na podu na velikim
komadima bijela papira, koje je nakon toga cavliima uvrstio na eoni zid prostorije. Kad smo prvi
put ugledali sliku (visoku metar i po i iroku najmanje osam metara), ostali smo bez daha: u sredini
je, u herojskoj pozi, stajao toplo obueni sovjetski vojnik, s automatom i u krznenoj kapi s
poklopcima za ui, a oko njega u krugu motalo se osam nagih ena. Dvije su stajale pored njega,
koketno ga gledajui, dok ih je on obgrlio oko ramena i raskalaeno se smijao; ostale enske stajale
su naokolo, gledale ga, pruale prema njemu ruke ili naprosto samo stajale (jedna je ak leala),
izlaui svoje lijepe oblike.
enek je stao pred sliku (ekali smo da doe politruk i bili smo sami u prostoriji) i odrao nam
otprilike ovakvo predavanje: dakle, ova ovdje, tu desno od seranta, to je Alena, momci, to je bila
prva cura koju sam imao, upecala me je kad sam imao esnaest godina, a inae je ena oficira tako ^a
jj je tu pravo mjesto. Naslikao sam je onako kako je izgledala onda, danas je sigurno ve prilino
propala, ali u to se vrijeme odlino drala i naroito je kukove, kako vidite, imala dobre (pokazao ih
je prstom). Kako je odostrag bila mnogo ljepa, naslikao sam je jo jednom ovdje (otiao je do kraja
slike i prstom pokazao nagu enu koja je, okrenuvi stranjicu sali, kao nekamo odlazila). Njenu
kraljevsku stranjicu vidite moda malo uveanu, ali to je upravo ono to nam se svia. Ja sam tada
bio skroz-naskroz blesav, dobro se sjeam koliko je voljela da je tuku po toj stranjici, a ja, budala,
nikako to nisam mogao shvatiti. Jednom, bio je Uskrs, ona je neprestano mljela da ne zaboravim
ponijeti pletenicu*, a kad sam doao, rekla je: e sad istui curicu, istui curicu, dobit e obojeno
jaje; ja sam je simbolino udario preko suknje, a ona na to zar je to neki udarac, zadigni lijepo curici
suknju, pa sam morao da joj dignem suknju, svuem gaice, ali sam je, budala, i dalje samo onako
simbolino pljeskao, a ona se naljutila i vrisnula hoe li poteno udariti ili nee, idiote! Bio sam
jednostavno, blesav. Zato je ova (pokazao je enu s lijeve strane seranta), Lojzka, koju sam imao
kad sam ve bio iskusniji, imala malene grudi (pokazao je), dugake noge (pokazao je) i vrlo lijepo
lice (i to je pokazao), a bili smo na istoj godini studija. Ovo je na model iz kole, nju znam napamet
i dvadeset drugih momaka takoer je zna napamet jer je uvijek stajala usred razreda i na njoj smo
uili slikati ljudsko tijelo, ali je nitko od nas nije ni dotakao, majica ju je uvijek ekala pred kolom
i odmah vodila kui; ona nam se, neka joj bog oprosti, pokazivala samo asno i poteno, drugovi
dragi.
Ova ovdje, meutim, bila je prava kurva, gospodo, (pokazao je enu koja se protezala na nekom
stiliziranom kamenu) priite blie (prili smo), vidite li ovu taku na trbuhu? To je oiljak od
cigarete, i to joj je navodno uinila neka ljubomorna enska s kojom je imala odnose, jer ova je
dama, gospodo, sjedila na dvije stolice, za nju je seks bio kao harmonika, gospodo, u taj bi seks stalo
sve na svijetu, stali bismo i svi mi ovdje, komplet kakvi jesmo, s naim suprugama, djevojkama, s
naom djecom i pradjedovima ...
enek je bio oigledno stigao do najboljeg dijela svog predavanja, ali u tom je trenutku uao u
prostoriju politruk te smo morali sjesti. Politruk se ve bio navikao na enekove slikari je jo za
vrijeme starog komandira i nije obratio panju ni na tu najnoviju sliku, ve je poeo naglas itati neku
brouru u kojoj su bile podrobno razraene razlike izmeu socijalistike i kapitalistike armije. U
nama je jo uvijek odzvanjalo enekovo izlaganje i tako smo se svi prepustili slatkom sanjarenju
dok se u prostoriji nije iznenada pojavio djeak komandir.
Bio je oigledno doao s namjerom da kontrolira nastavu, ali prije nego to je stigao da primi
politrukov raport i izda nareenje da se produi s predavanjem umalo se nije sruio od pogleda na
sliku u proelju; prekinuo je politrukovo izlaganje i navalio na eneka da objasni to ta slika
predstavlja. enek je skoio, stao ispred slike i izrecitirao kao navijen: Ova slika alegorijski
prikazuje ulogu Crvene armije u borbi naeg naroda; ovdje je (pokazao je seranta) prikazana Crvena
armija; pored nje je simboliki prikazana (pokazao je enu oficira) radnika klasa, a s druge strane
(pokazao je kolegicu sa studija) simbol Veljae. Ovdje su, zatim (pokazivao je redom ostale dame)
simboli slobode, pobjede, jednakosti; ovdje se vidi (pokazao je enu oficira okrenutu leima)
buroazija kako odlazi s pozornice povijesti.
enek je zavrio svoje izlaganje, a komandir je izjavio da slika znai uvredu za Crvenu armiju i da je
treba smjesta ukloniti, dok e enek sa svoje strane povui odreene konsekvence.
Upitao sam se (upola glasa) zato. Komandir me je uo i upitao imam li to napomenuti.
Ustao sam i rekao da se meni slika svia. Komandir je odgovorio da u to bez daljnjeg vjeruje, jer je
to slika za onaniste. Rekao mu da je i Mvslbek slikao Slobodu u liku nage ene, a da je Ale rijeku
Jizeru nacrtao ak kao tri nage ene; tako su slikali majstori svih vremena.
Djeak komandir me je nesigurno pogledao i ponovio nareenje da se slika smjesta ukloni.
Meutim, moda nam je zaista uspjelo da ga zbunimo, jer nije kaznio eneka; ipak, zamrzio ga je, a i
mene zajedno s njim. enek je ubrzo disciplinski kanjen, a odmah zatim i ja.
Bilo je to ovako: naa je eta radila na jednom udaljenom kraju kasarne pijucima i lopatama; lijeni
desetar nije nas naroito paljivo nadziravao, tako da smo se esto uputali u razgovor, oslonjeni o
svoj alat, i nismo ni primijetili da nam se pribliio djeak komandir i da nas promatra. Postali smo
toga svjesni tek kad smo uli njegov strogi glas: Vojnik Jahn, k meni! Energino sam zgrabio
lopatu i krenuo da stanem mirno preda nj. Tako vi zamiljate rad? upitao me je. Vie se zaista
ne sjeam to sam mu odgovorio, ali sigurno nisam bio drzak jer zaista nisam imao namjeru da
oteavam sebi ivot u kasarni i da iz ista mira nahukam protiv sebe ovjeka koji je imao apsolutnu
vlast nada mnom. Nakon mog sasvim beznaajnog i vie zbunjenog odgovora njegov je pogled,
meutim, otvrdnuo, a onda mi je naglo priao, munjevito me uhvatio za ruku i zavrnuo je perfektno
nauenim dijudicuzahvatom. Zatim me je oborio i drao nepominog na tlu (nisam se branio, samo
sam se udio). Je li ti dosta? rekao je glasno, tako da ga svi izdaleka uju. Odgovorio sam da
mi je dosta. Naredio mi je da ustanem, a zatim pred postrojenom etom izjavio: Vojnika Jahna
kanjavam sa dva dana zatvora. Ne zbog toga to se prema meni drsko ponaao.
Njegovu drskost, kako ste vidjeli, suzbio sam vlastitim rukama. Odsjedit e dva dana zbog
zabuavanja, a vama u slijedei put slino zapapriti. Nakon toga se okrenuo i razmetljivo udaljio.
Tada prema njemu nisam mogao nita osjeati osim mrnje, a mrnja baca preotru svjetlost, pod
kojom predmeti gube svoju plastinost. Komandira sam smatrao naprosto osvetoljubivim i
podmuklim takorom, ali danas u njemu vidim prije svega ovjeka koji je bio mlad i pokuavao da
glumi. Mladi ljudi nisu krivi to glume; nespremni su baeni u gotov svijet i moraju se ponaati kao
spremni. Zato brzo prihvaaju oblike, uzore i primjere koji im se sviaju, koji im pristaju, koji im
odgovaraju i glume.
I na komandir bio je tako nespreman postavljen pred nau jedinicu koju uope nije bio u stanju
razumjeti; znao je, meutim, da se snae jer su mu knjige koje je itao i razgovori koje je sluao
pruili ve gotovu masku za analogne situacije: hladnokrvni junak krimia, mladi eljeznih ivaca
koji kroti bandu zloinaca, ni govora o patetici, samo ledeni mir, efektan suhi humor, samopouzdanje
i vjera u snagu vlastitih miica. to je vie bio svjestan da mu je pojava djeaka, to se sa vie
fanatizma uivljavao u ulogu elinog natovjeka, to se sa vie ara pred nama producirao.
Ali zar sam se s takvim nezrelim glumcem tada prvi put sreo? Kad su me u sekretarijatu sasluavali
zbog razglednice, imao sam neto vie od dvadeset godina, a moji istraitelji godinu ili dvije vie. I
oni su, prije svega, bili djeaci koji su svoja nespremna lica prekrili maskom koja im se inila
najpogodnija, maskom asketski tvrdog revolucionara. A Marketa?
Zar nije donijela odluku da igra ulogu spasiteljice, ulogu ak preuzetu iz loeg sezonskog filma? A to
da kaem za Zemaneka, odjednom nadahnutog sentimentalnim patosom moralnosti? Zar to nije bila
gluma? A ja? Zar nisam igrao ak nekoliko uloga u koje sam naizmjenino smueno uskakao dok me
nisu uhvatili?
Mladost je uasna; to je pozornica po kojoj u visokim koturnama i u naj razlici ti j im kostimima
hodaju djeca (navodno: nevina djeca!) i izgovaraju nauene rijei koje tek napola razumiju, ali
kojima su fanatiki odana. I povijest je strana, jer se tako esto pretvara u igralite za nezrele:
igralite nezrelog Nerona, igralite nezrelog Napoleona, igralite fanatizirane mase djece kojih se
imitirane strasti i primitivno postavljene uloge neoekivano pretvaraju u katastrofalno stvarnu
stvarnost.
Kad razmiljam o tome, u mislima mi se rui sav utvreni poredak vrijednosti i osjeam duboku
mrnju prema mladosti i obratno, neko paradoksalno pratanje svim zloincima u povijesti, u
ijem zloinstvu vidim odjednom samo stranu samovolju nezrelosti.
I kad se ve sjeam svih nezrelih, u mislima mi se uvijek pojavi Aleksej; i on je igrao svoju veliku
ulogu, koja je premaivala njegov razum i iskustvo. Imao je neto zajedniko s komandirom: i on je
izgledao mlai nego to je bio, ali njegova je mladost (za razliku od komandira) bila neprivlana
mravo tijelo, kratkovidne oi pod debelim staklom naoala, bubuljiavo (uvijek pubertetsko) lice.
Bio je pitomac pjeadijske oficirske kole, ali je iznenada lien ina i premjeten meu nas. Otpoeli
su, naime, uveni politiki procesi i u mnogim dvoranama (partijskim, sudskim, policijskim)
neprestano su se podizale ruke, liavajui optuene povjerenja, asti i slobode; Aleksej je bio sin
visokog funkcionera, komunista, nedavno uhapenog.
Pojavio se jednog dana meu nama i dodijeljen mu je Stanin opustjeli krevet. Promatrao nas je slino
kao to sam u poetku i ja gledao svoje novo drutvo. Drao se zatvoreno i kad su ostali ustanovili da
je lan Partije (jo nije bio iskljuen), poeli su paziti to govore.
Kad je Aleksej u meni prepoznao biveg lana Partije, postao je prema meni malo otvoreniji;
povjerio mi je da mora po svaku cijenu izdrati to veliko iskuenje koje mu je ivot donio i nikad ne
izdati Partiju. Zatim mi je proitao pjesmu koju je napisao (iako, navodno, prije toga nikad nije pisao
pjesme) kad je saznao da e biti premjeten meu nas. Bili su u njoj i ovakvi stihovi:
Moete me, drugovi, proglasiti za psa i pljuvati, ja u takav, kao pas popljuvan vjerno u stroju s vama
stajati.
Razumio sam ga, jer sam se i sam prije godinu dana tako osjeao. Danas me je sve to mnogo manje
boljelo moja vodilja u svakidanjicu, Lucija, odvela me je iz sredine u kojoj su se tako patili i
oajavali razni Alekseji.
Za itavo vrijeme dok je djeak komandir uvodio u naoj jedinici novi poredak, mislio sam samo na
to da li e mi uspjeti da dobijem izlaz; Lucijine su drugarice otputovale na radnu akciju, a ja ve
mjesec dana nisam kroio iz kasarne; komandir je dobro zapamtio moje lice i ime, a to je ono najgore
to se ovjeku moe dogoditi u vojsci. Gdje je god stigao, davao mi je na znanje da je svaki trenutak
moga ivota zavisan o njegovoj volji. S izlazima stvar je i inae stajala loe; odmah u poetku
saopio nam je da e izlaz dobivati samo oni koji budu redovno sudjelovali u nedjeljnim
dobrovoljnim smjenama; stoga smo sudjelovali svi. Bio je to bijedan ivot, iz mjeseca u mjesec svaki
dan u jami, a kad bi netko ak i dobio subotom izlaz do dva nou, iao je na nedjeljni rad neispavan i
motao se po oknu kao mjesear.
I ja sam poeo odlaziti na nedjeljni rad, ali to mi, naravno, nije bila nikakva garancija da u dobiti
izlaz, jer je loe namjeten krevet ili bilo kakav sitni prekraj mogao lako obezvrijediti sve nedjeljne
zasluge.
Vlast i samoljublje se, meutim, ne manifestiraju samo okrutnou, ve (iako rijetko) i milosrem.
Djeaku komandiru po svoj je prilici dobro inilo da se nakon vie tjedana pokae i milostiv, i ja
sam u posljednji as, dva dana prije povratka Lucij inih drugarica, dobio dozvolu za izlazak iz
kasarne.
Bio sam uzbuen dok me je u portirnici internata starica u naoalima upisivala u registar posjetilaca,
Jkad mi je konano dopustila da poem stepenitem na etvrti kat i kad sam pokucao na vrata na
samom kraju dugog hodnika. Vrata su se otvorila, ali je Lucija ostala skrivena iza njih tako da sam
vidio samo praznu sobu, koja na prvi pogled uope nije liila na internatsku spavaonicu. Uinilo mi
se da sam se naao u prostoriji pripremljenoj za neki vjerski obred: na stolu je blistao buket zlatnih
narcisa, pored prozora uzdizala su se dva velika fikusa, a sve u sobi (stol, kreveti, pod, slike) bilo je
okieno zelenim granicama (asparagusa, kako sam kasnije ustanovio), kao da se oekuje dolazak
Isusa Krista na magarcu.
Privukao sam Luci ju k sebi (neprestano se skrivala iza otvorenih vrata) i poljubio je. Bila je u crnoj
veernjoj haljini i cipelicama s visokim potpeticama koje sam joj kupio istog dana kada i haljinu.
Stajala je meu svim tim sveanim zelenilom kao sveenica.
Zatvorili smo za sobom vrata i tek tada sam postao svjestan da se zaista nalazim u obinoj
internatskoj sobi i da pod tim zelenim dekorom nema niega osim etiri eljezna kreveta, etiri
dotrajala nona ormaria, stola i tri stolice. Ali to nije moglo umanjiti osjeaj oduevljenja koji me
je obuzeo u trenutku kada je Lucija otvorila vrata; nakon mjesec dana dobio sam nekoliko sati
slobode, ali ne samo to: prvi put nakon godinu dana naao sam se u maloj prostoriji. Zapljusnuo me
je opojni dah intimnosti i estina tog daha gotovo me oborila.
Prilikom svih dosadanjih etnji s Lucijom otvoreni prostor neprestano me je podsjeao na kasarnu i
moju gorku sudbinu; svuda prisutni slobodni zrak vezao me je nevidljivim konopcima za vrata na
kojima je pisalo Sluimo narodu. inilo mi se da nigdje nema mjesta gdje bih na trenutak mogao
prestati da sluim narodu; punu godinu dana nisam bio u maloj privatnoj sobi.
Odjednom sam se naao u potpuno novoj situaciji; inilo mi se da u tri sata biti apsolutno slobodan;
mogao sam, na primjer, bez straha zbaciti sa sebe (suprotno svim vojnim propisima) ne samo kapu i
opasa nego i bluzu i hlae, cipele, sve, i mogao sam eventualno, ako mi se svidi, tu odjeu i tresnuti
o zemlju i zgaziti; smio sam raditi to mi padne na pamet i nitko me nije mogao vidjeti. U sobi je,
osim toga, bilo ugodno toplo i ta toplina i sloboda udarile su mi u glavu kao alkohol; uhvatio sam
Luciju, zagrlio je, ljubio i odnio na zelenilom okienu postelju. Te granice na postelji (pokrivenoj
jeftinim sivim pokrivaem) posebno su me uzbuivale. Nisam ih mogao drukije protumaiti nego
kao svadbene simbole; pomislio sam (i to me je dirnulo) kako kroz Lucijinu jednostavnost
podsvjesno izbijaju prastari narodni obiaji, kao elja da se rastane sa svojim djevianstvom uz
sveani ritual.
Tek nakon nekoliko trenutaka postao sam svjestan da Lucija, iako mi uzvraa poljupce i zagrljaje,
ipak u svemu pokazuje izvjesnu suzdrljivost. Njena su usta, iako su me eljno ljubila, ipak ostala
zatvorena; privijala se uza me itavim tijelom, ali kad sam joj zavukao ruku pod haljinu da osjetim
pod prstima njeno tijelo, otrgla se. Shvatio sam da je spontanost, kojoj sam se blaeno i slijepo htio
prepustiti zajedno s njom, jednostrana; sjeam se da sam u tom trenutku (bilo je to moda svega pet
minuta nakon mog dolaska u Lucijinu sobu) osjetio kako mi se u oima skupljaju suze razoaranja.
Sjedili smo jedno uz drugo (gnjeei pod sobom jadne zelene granice) i poeli priati o neemu.
Nakon izvjesnog vremena (razgovor je bio sasvim obian) ponovo sam pokuao da zagrlim Luciju,
ali se nije dala; zapoela je borba, ali odjednom mi je sinulo da to nije lijepa ljubavna borba, nego
rvanje koje nau vezu punu njenosti pretvara u neto runo, jer se Lucija branila istinski, odluno,
gotovo oajno; bila je to prava borba, a ne ljubavna igra, i zato sam se brzo povukao.
Nastojao sam da Luciju uvjerim rijeima; raspriao sam se; govorio sam vjerojatno o tome koliko je
volim i kako ljubav trai da se ljudi potpuno predaju jedno drugom. Sigurno nisam govorio nita
originalno (ta ni moj cilj nije bio nimalo originalan), ali bez obzira na otrcanost argumentacija je bila
neoboriva i Lucija nije ni pokuala da je obori. Umjesto toga samo je utjela ili govorila: Molim
te, ne, molim te, ne! ili Ne danas, ne danas ... pokuavajui istovremeno (dirljivo nevjesto)
prevesti razgovor na druge teme.
Ponovo sam nasrnuo na nju; ta ona ne spada u one djevojke koje ovjeka najprije nadrae, a onda ga
ismiju; ta nije bezosjeajna i zla ... opet sam je zagrlio i opet je poela kratka i sumorna borba koja
me je (opet) ispunila osjeajem da inim neto runo, jer je bila gruba i u njoj nije bilo ni najmanjeg
traga ljubavi. U tim trenucima kao da je zaboravljala da se pored nje nalazim ja, kao da sam se
pretvarao u nekog potpuno stranog.
Prekinuo sam napad i odjednom mi se uinilo da shvaam zato mi se Lucija opire; gospode, kako to
nisam odmah shvatio? Ta Lucija je jo dijete, sigurno se boji ljubavi, nevina je, plai se, plai se
nepoznatog. Smjesta sam odluio da iz svojih postupaka izbacim nasrtljivost koja je moda plai, da
budem njean, blag, da uinim da se ljubavni in nimalo ne razlikuje od naih uobiajenih milovanja,
da bude samo jedna od njenosti. Prestao sam navaljivati i poeo se maziti. Ljubio sam je i milovao
(trajalo je to uasno dugo i odjednom je prestalo da me raduje, jer je milovanje bilo samo varka i
sredstvo), mazio sam se tako s Lucijom (neiskreno i smiljeno) i nastojao sam da je uz put
neprimjetno poloim na krevet. To mi je ak i uspjelo; milovao sam joj grudi (tome se Lucija nije
nikad opirala); govorio sam joj kako elim da milujem itavo njeno tijelo, jer to tijelo je ona, hou da
budem njean prema njoj cijeloj; zatim mi je uspjelo i da joj malo podignem suknju i da je poljubim
desetak, dvadesetak centimetara iznad koljena, ali dalje nisam stigao. Kad sam pokuao da
pomaknem glavu dalje prema Lucijinu krilu, uplaeno se trgla i skoila s kreveta. Pogledao sam je i
na njenu licu vidio neku grevitu napetost, izraz koji jo nikad nisam primijetio.
Lucija, Lucija, je li te stid zato to je u sobi svjetlo? eli li mrak? upitao sam je, a ona se uhvatila za
moje pitanje kao utopljenik za slamku i potvrdila da se stidi zbog svjetlosti. Otiao sam do prozora
da spustim rolete, ali Lucija je rekla: Ne, nemoj! Ne sputaj rolete! Zato? upitao sam.
Bojim se rekla je. ega se boji, mraka ili svjetlosti? upitao sam.
Nije odgovorila, zaplakala je.
Njen me otpor nimalo nije ganuo, izgledao mi je besmislen, nepotreban, nepravedan; muio me je,
nisam ga mogao shvatiti. Upitao sam je da li^e brani zato to je nevina, da li se plai bolova koje e
joj to nanijeti. Na svako takvo pitanje posluno je odgovarala potvrdno, jer je u njemu vidjela
argument za sebe. Objanjavao sam joj kako je to divno to je djevojka i to e sve upoznati upravo
sa mnom, ovjekom koji je voli. Zar se ne veseli to e po pravom biti moja ena? Rekla je
da, veseli se tome. Ponovo sam je zagrlio, ali se i dalje branila.
Jedva sam svladavao bijes. Zato se opire? Molim te, drugi put, ja hou, ali drugi put,
slijedei put, sada ne rekla je. A zato ne danas? Danas ne odgovorila je Ali zato?
Molim te, danas ne. Ali kada? Dobro zna da je ovo posljednja prilika da budemo sami
zajedno, preksutra se vraaju tvoje drugarice. Gdje emo onda biti sami? Ti e ve neto pronai
rekla je. Dobro sloio sam se ja u neto pronai, ali mi obeaj da e tamo poi sa
mnom, jer teko da e to biti tako ugodna soba kao ova tvoja.
Ne smeta rekla je ne smeta, poi u kamo god bude htio. U redu, samo mi obeaj da e
tada biti moja, da se nee opirati. Da, rekla je.
Obeava? Da.
Shvatio sam da je obeanje jedino to tog dana mogu dobiti od Lucije. Bilo je to malo, ali ipak neto.
Nastojao sam da potisnem neraspoloenje i ostatak vremena proveli smo razgovarajui. Kad sam
odlazio, otresao sam s uniforme granice asparagusa, pomilovao Luciju po obrazu i rekao da neu
misliti ni na to drugo osim na na slijedei sastanak i nisam lagao.
Nekoliko dana poslije sastanka s Lucijom (bio je kian jesenski dan) vraali smo se poslije rada u
stroju u kasarnu; cesta je bila puna rupa, sada pretvorenih u duboke lokve. Bili smo uprskani blatom,
umorni, mokri i eljni odmora. Veina za posljednjih mjesec dana nije imala niti jednu slobodnu
nedjelju. Ali djeak komandir naredio je da nas postroje odmah poslije ruka i obavijestio nas da je
za vrijeme popodnevne inspekcije naih soba ustanovio da su neuredne. Zatim nas je predao
podoficirima i naredio im da nam za kaznu produe strojevu obuku za dva sata.
Kako smo bili vojnici bez oruja, naa strojeva i borbena obuka bila je bez ikakva smisla; nije imala
nikakve druge svrhe osim da nam upropasti vrijeme. Sjeam se kako smo jednom za vlade djeaka
komandira morali itavo poslijepodne prenositi teke daske s jednog kraja kasarne na drugi, a sutra
opet natrag, i da smo se tako vjebali u prenoenju dasaka punih deset dana. Takvo prenoenje bilo je
praktino sve to smo poslije smjene u rudniku radili u krugu kasarne. Ovog puta nismo prenosili
daske, nego vlastita tijela: okretali smo ih nalijevo krug, nadesno i nalijevo, bacali smo ih na zemlju i
ponovo podizali, trali smo s njima tamo i ovamo, vukli smo ih po zemlji. Prola su tako tri sata
obuke, pojavio se komandir i izdao podoficirima nareenje da nas vode na fiskulturu.
Iza zgrade kasarne nalazilo se malo igralite na kome se mogao igrati nogomet, ali gdje se moglo i
vjebati i trati. Podoficiri su odluili da trimo tafetu. U eti je bilo devet odjeljenja po deset
vojnika, dakle devet desetolanih tafeta. Podoficiri su eljeli da nas dobro zamore, ali su osim toga,
jer su i sami bili mladii od osamnaestdevetnaest godina, htjeli i da se natjeu s nama i da nam
dokau koliko su bolji od nas; tako su i sami izveli protiv nas vlastitu momad sastavljenu od deset
narednika i desetara.
Potrajalo je prilino dugo dok su nam objasnili to ele i dok smo mi to shvatili. Prvih deset
takmiara trebalo je da tri od jednog kraja igralita prema drugom; tu je trebalo da stoji spreman
drugi red takmiara, sa zadatkom da tri tamo odakle su prvi stigli, i gdje ih je oekivao trei red
takmiara, i tako dalje. Prebrojavali su nas s velikim elanom i upuivali na suprotne strane igralita.
Poslije rada u oknu i strojeve obuke bili smo potpuno izmrcvareni i hvatao nas je bijes od same
pomisli da jo treba da trimo. Dvojici najbliih drugova povjerio sam sasvim primitivnu ideju da
svi trimo to je mogue sporije! Ideja je odmah prihvaena, prenijeta od usta do usta i premorena
masa vojnika iznenada je poela da se smireno njie od pritajenog smijeha.
Konano smo se nali svaki na svom mjestu spremni za poetak trke koja je ve prema samoj zamisli
bila ista besmislica: iako je trebalo da trimo u uniformi i tekim cokulama, morali smo da
kleknemo za start; iako je trebalo da predajemo tafetu na neuven nain takmiar koji je primao
tafetu trao je u suprotnom smjeru. drali smo u rukama prave tafetne palice, a start je dat
pucnjem iz pravog pitolja. Narednik u desetoj stazi (prvi takmiar podoficirske momadi) krenuo je
iz sve snage, a mi smo se podigli sa zemlje (bio sam u prvom redu trkaa) i krenuli laganim kasom
naprijed. Ve nakon prvih dvadeset metara s mukom smo suzdravali smijeh jer se narednik ve
primicao drugoj strani igralita dok smo mi, jedva koji metar od starta, u nevjerojatno ravnom stroju
kaskali dahui i simulirajui krajnji napor. Vojnici okupljeni na oba kraja igralita poeli su glasno
navijati: Tempo, tempo, tempo ... Na polovici staze pored nas u suprotnom je smjeru protrao
drugi takmiar podoficirske tafete iji je cilj bila linija s koje smo krenuli. Konano smo stigli do
drugog kraja igralita i predali palice; u tom trenutku iza naih lea startao je sa tafetom u ruci trei
podoficir.
Danas se sjeam te tafete kao posljednje velike smotre mojih crnih drugova. Momci su pokazali
izvanrednu inventivnost: Honza je trei epao, svi su ga urnebesno bodrili i on je zaista (uz buran
aplauz) predao palicu kao junak dana dva koraka ispred ostalih. Ciganin Matlo sruio se za vrijeme
trke na zemlju valjda osam puta. enek je trao podiui koljena gotovo do brade ( to je sigurno bilo
napornije od najbreg sprinta). Nitko nije izdao igru, ni disciplinirani i smireni autor mirovnih
manifesta Bedfich, koji je ozbiljno i dostojanstveno trao laganim tempom s ostalima, ni seljaki sin
Jozef, ni Povel Pekny, koji me nije volio, ni stari Ambroz, koji je trao tekim korakom, uspravan, s
rukama na leima, ni rii Petraft, cvilei visokim glasom, ni Maar Varga, koji je trei vikao:
Hura!; nitko nije pokvario ovu izvanrednu i jednostavnu inscenaciju koja je djelovala tako da smo
mi, stojei naokolo, pucali od smijeha.
Onda smo primijetili kako se igralitu pribliava djeak komandir. Jedan od desetara ga je ugledao i
poao njemu da raportira. Kapetan ga je sasluao i stao na rub igralita da promatra nau trku.
Podoficiri (kojih je tafeta ve odavno pobjedonosno stigla na cilj) postali su nervozni i poeli da
viu:
Bre! Maknite se! Pruite noge!, ali njihovo je poticanje bilo zagueno naim bunim navijanjem.
Podoficiri nisu znali to da ine, razmiljali su da li da skrate trku, trkarali su naokolo, dogovarali
se, gledali iskosa u komandira, ali komandir ih nije ni pogledao i samo je ledeno promatrao trku.
Konano je krenuo i posljednji red naih takmiara; u toj je grupi bio i Aleksej. Strahovito me je
interesiralo kako e trati i nisam se prevario: htio je da nam pokvari igru. Startao je svom snagom i
nakon dvadeset metara imao je bar pet metara prednosti. Ali onda se dogodilo neto neobino:
njegov tempo postajao je sve sporiji i prednost je ostala ista. Odmah sam shvatio da Aleksej ne moe
pokvariti igru ni kada bi to htio ta bio je to slabaan djeak kome su ve nakon dva dana htjeline
htjeli morali dati laki posao jer nije imao ni snage u miicama ni daha! U trenutku kad sam to shvatio
uinilo mi se da upravo njegovo tranje predstavlja krunu itave sprdaine; Aleksej se trudio koliko
je mogao, ali se ipak nije nimalo razlikovao od momaka koji su istim tempom zabuavali pet koraka
iza njega; i podoficiri i komandir mora da su bili uvjereni kako je Aleksejev nagli start samo sastavni
dio komedije kao i Honzino epanje, Matouovi padovi i nae navijanje. Aleksej je trao stisnutih
aka kao i oni iza njega koji su simulirali teki napor i glasno dahtali, samo to je Aleksej osjeao
istinski bol u slabinama i svladavao ga s najveim naporom, tako da mu je niz lice tekao pravi znoj.
Kad su stigli do polovine igralita, Aleksej je jo vie usporio tempo i red polako treih fakina
postepeno ga je sustizao; kad je bio trideset metara od cilja, prestigli su ga, na dvadeset metara od
cilja prestao je trati i do cilja je doao vukui noge i drei se rukom za slabine.
Nakon zavrene trke komandir je naredio zbor. Upitao je zato smo trali tako sporo. Bili smo
umorni, drue kapetane. Traio je da svi koji su bili umorni podignu ruku. Podigli smo ruke.
Paljivo sam promatrao Aleksej a (stajao je u redu ispred mene); on jedini nije podigao ruku.
Komandir to nije primijetio. Dobro rekao je znai svi. Ne ulo se iz stroja. Tko
nije bio umoran? Ja rekao je Aleksej.
Vi niste? zaudio se komandir. Kako to da niste bili umorni?
Nisam bio umoran jer sam komunist odgovorio je Aleksej. Te rijei eta je popratila
priguenim smijehom. Vi ste onaj koji je posljednji stigao na cilj? upitao je komandir.
Da rekao je Aleksej. A niste bili umorni? pitao je dalje komandir. Ne rekao je
Aleksej. Ako niste bili umorni, znai da ste namjerno sabotirali vjebu. Kanjavam vas sa
etrnaest dana zatvora zbog pokuaja pobune. Ostali su bili umorni, znai imaju opravdanje.
Kako rezultati koje postiete u rudniku nisu naroiti, oigledno vas umaraju izlasci. U interesu
zdravlja itavoj eti zabranjujem izlaz u grad dva mjeseca.
Razgovarao sam s Aleksej em prije nego to je otiao u zatvor. Predbacio mi je da se ne drim kao
komunist i upitao me, gledajui me strogo, da li sam za socijalizam ili protiv njega.
Odgovorio sam da sam za socijalizam, ali da je ovdje, u kasarnama crnih, to potpuno nevano jer se
tu ljudi dijele drukije nego napolju: ovdje su na jednoj strani oni koji su izgubili vlastitu sudbinu, a
na drugoj oni koji im sudbinu dre u aci i rade s njom to hoe. Aleksej se, meutim, nije sloio sa
mnom: granina linija izmeu socijalizma i reakcije vodi svuda, i naa kasarna nije nita drugo nego
sredstvo za obranu od neprijatelja socijalizma. Upitao sam ga kako to djeak komandir brani
socijalizam od njegovih neprijatelja kad upravo njega, Alekseja, alje na etrnaest dana u zatvor i
uope postupa s ljudima tako da od njih stvara na j zagrieni je neprijatelje socijalizma. Aleksej je
priznao da mu se komandir ne svia. Kad sam mu rekao i to da kada bi granina linija izmeu
socijalizma i reakcije bila odluujua i ovdje u kasarni, on, Aleksej, ne bi mogao tu biti, odgovorio
mi je estoko da je tu s punim pravom.
Moj je otac uhapen zbog pijunae. Zna li to to znai? Kako Partija moe imati povjerenja u
mene? Partija je duna da mi ne vjeruje!
Zatim sam razgovarao s Honzom; alio sam (mislei na Luciju) to neemo dva mjeseca izii iz
kasarne. Budalo rekao mi je to se boji! Ii e se vie nego ikada!
Veselo sabotiranje tafetne trke ojaalo je kod mojih drugova osjeaj solidarnosti i potaklo ih na
posebnu aktivnost. Honza je okupio neko mala vijee koje je ubrzano poelo prouavati mogunosti
za tajno izlaenje iz kasarne. Za dva dana sve je bilo pripremljeno; organiziran je tajni fond za uplate;
potplaena su dva podoficira iz nae zgrade; pronaeno je pogodno mjesto i tu neprimjetno
prosjeena bodljikava ica; mjesto se nalazilo na kraju kasarskog kruga gdje se jo nalazila samo
ambulanta i gdje su prve seoske kuice bile udaljene od ograde svega pet metara. U najblioj kuici
stanovao je jedan rudar kojeg smo poznavali iz okna i drugovi su se brzo dogovorili s njim da ne
zakljuava vratnice na ogradi. Trebalo je da se vojnik koji je htio da pobjegne u grad neprimjetno
priblii icanoj ogradi kasarne, brzo provue i pretri pet metara; im bi se naao iza vratnica, bio je
izvan opasnosti trebalo je samo da proe kroz kuu i da izie s druge strane na ulicu.
Odlazak je, prema tome, bio relativno bezopasan, ali je bilo neophodno osiguranje da se sa svim tim
ne pretjera; kad bi istog dana iz kasarne tajno iziao suvie veliki broj vojnika, njihova bi se
odsutnost mogla vrlo lako otkriti. Zato je Honzino spontano stvoreno vijee moralo organizirati
itavu stvar i ustanoviti redoslijed izlazaka iz kasarne.
Na alost, itav Honzin pothvat propao je prije nego to je na mene doao red. Komandir je jedne
noi osobno izvrio obilazak spavaonica i ustanovio da su tri vojnika odsutna. Pozvao je na
odgovornost podoficira (starjeinu sobe) koji nije prijavio njihovu odsutnost i, kao da ide nasigurno,
upitao koliko je za to dobio. Podoficir je podlegao dojmu da komandir sve zna i nije ni pokuao da
porie. Pozvan je Honza i na suoenju podoficir je posvjedoio da je od njega primio novac.
Djeak komandir nas je tako matirao. Podoficira, Honzu i trojicu vojnika koji su te noi izili bez
dozvole poslao je pred vojni sud. (Nisam stigao ni da se pozdravim sa svojim najboljim drugom, sve
se odigralo munjevitom brzinom u toku jutra dok smo bili u rudniku; tek mnogo kasnije sam saznao da
su svi kanjeni i da je Honza dobio godinu dana zatvora.) etu je pred strojem obavijestio da se
period zabrane izlaska produava za jo dva mjeseca i da se uvodi disciplinski reim predvien za
kanjenike jedinice. Zatraio je da se na uglovima postave straarski tornjevi s reflektorima i da mu
se dodijele vodii pasa koji e uvati kasarnu sa svojim vujacima.
Komandirova akcija bila je tako iznenadna i uspjena da smo svi imali dojam da je Honzu netko
odao. Ne bi se moglo rei da je u crnim jedinicama dounitvo naroito cvjetalo; svi smo slono
izraavali najvei prezir prema takvoj djelatnosti, ali svi smo znali da je kao mogunost uvijek
prisutno, jer je svakako predstavljalo najefikasnije sredstvo koje nam je stajalo na raspolaganju da
popravimo uvjete ivota, vratimo se bre kui, dobijemo dobru karakteristiku i osiguramo kakvutakvu
budunost. Suprotstavljali smo se (bar velika veina) ovom najdubljem padu, ali se nismo mogli
suprotstaviti iskuenju da previe olako sumnjiimo druge.
I ovog je puta sumnja brzo uhvatila korijen i pretvarala se kao lavina u ope uvjerenje (iako se
komandirova akcija mogla, naravno, i drukije objasniti), koncentrirajui se s bezuvjetnom
sigurnou na Alekseja. Upravo u to doba odbrojavao je posljednje dane zatvora; iao je, razumljivo,
svaki dan s nama u rudnik i provodio je itavo radno vrijeme s nama u oknu, i svi su tvrdili da je
imao mnogo prilike da (svojini piclovskim uima) nauje neto o Honzinu pothvatu.
Jadnom studentu s naoalama poele su se dogaati najgore stvari: voa grupe (jedan od nas) poeo
ga je opet rasporeivati na najtea radna mjesta, redovno mu je nestajao alat to mu je odbijano
od plae morao je sluati svakojake aluzije i uvrede i podositi stotine sitnih pakosti. Na drveni zid
iznad njegova kreveta napisao je netko crnom kolomau: OPREZ, TAKOR.
Nekoliko dana poto je patrola odvela Honzu i ostala etiri krivca, provirio sam, kasno poslije
podne, u sobu nae grupe; bila je prazna, samo je Aleksej stajao nagnut iznad svog kreveta i
namjetao ga. Upitao sam ga zato sada namjeta krevet. Odgovorio je da mu momci po nekoliko puta
dnevno rasturaju leaj. Rekao sam mu da su svi uvjereni da je on otkucao Honzu. Protestirao je
gotovo plaui da ni o emu nije imao pojma i da nikad nikoga ne bi odao. Zato tvrdi da ne bi
odao? upitao sam. Ti smatra da si na strani komandira.
Iz toga logiki proizlazi da si spreman i da pijunira za njega. Nisam na strani komandira!
Komandir je saboter! rekao je isprekidanim glasom. Zatim mi je povjerio do kakvog je zakljuka
doao nakon dugog razmiljanja dok je sjedio u eliji: formacije crnih vojnika Partija je stvorila za
ljude kojima za sada ne moe povjeriti oruje, ali koje eli preodgojiti.
Klasni neprijatelj, meutim, ne spava i eli da po svaku cijenu onemogui uspjeno odvijanje procesa
tog odgoja; eli da se bjesomuna mrnja crnih prema komunizmu odri, jer rauna na njih kao na
rezervu kontrarevolucije. To to djeak komandir postupa tako da kod sviju izaziva samo gnjev
predstavlja oito dio toga paklenog plana. Prema njegovim rijeima, ja nisam mogao ni da zamislim
gdje se sve nalaze neprijatelji Partije. Komandir je sigurno neprijateljski agent. On, Aleksej, zna to
mu je dunost, i napisao je opiran izvjetaj o komandirovoj djelatnosti. To me je zaudilo. to
kae? to si napisao? Kome si to poslao? Odgovorio mi je da je prijavu protiv komandira poslao
Partiji.
Izili smo zajedno iz kasarne. Upitao me je zar se ne plaim da se s njim pojavim pred drugovima.
Rekao sam mu da je budala kad moe neto takvo da pita, a dvostruka budala ako misli da e njegovo
pismo stii onome kome je upueno. Odgovorio mi je da je komunist i da u svim okolnostima mora
djelovati tako da se kasnije toga ne stidi. Ponovo mi je napomenuo da sam i ja komunist (iako
iskljuen iz Partije) i da bi trebalo da se drukije ponaam. Mi smo kao komunisti odgovorni za
sve to se ovdje dogaa. Takva tvrdnja bila je upravo smijena, ali sam mu odgovorio sasvim
ozbiljno da se odgovornost ne moe ni zamisliti bez slobode.
Njegov je odgovor bio da se osjea dovoljno slobodan da moe djelovati kao komunist, da mora i da
e dokazati da je komunist. Dok je to govorio, brada mu je podrhtavala; i danas, nakon toliko godina,
izlazi mi pred oi taj trenutak, ali sada znam, mnogo bolje nego tada, da je Aleksej imao tek neto
vie od dvadeset godina, da je bio tek mladi, jo djeak, i da je sudbina landarala na njemu kao
divovska odjea na patuljku.
Sjeam se da me je ubrzo nakon razgovora s Aleksej em upitao enek (upravo onako kako je to
predvidio Aleksej) o emu, kog vraga, imam da razgovaram s tim takorom. Rekao sam mu da je
Aleksej vol, a ne takor i ispriao mu sve o tubi protiv komandira. To na eneka nije nainilo
nikakav dojam. Ne znam je li vol rekao je ali da je takor, znam sigurno.
Onaj tko je u stanju da se javno odrekne vlastitog aleta, za mene je gori od takora. Nisam ga
shvatio, i on se zaudio da to ne znam; sam politruk pokazao im je novine, nekoliko mjeseci stare, u
kojima je objavljena Aleksejeva izjava da se odrie svog oca koji je izdao i popljuvao ono najsvetije
za to njegov sin zna.
Istog dana pred veer na straarskim tornjevima (izgraenim u toku posljednjih dana) prvi put su se
upalili reflektori osvjetljavajui zamraeni logor; pored iane ograde patrolirali su vodii s psima.
Spopala me je strahovita enja Luci ja je bila daleko i znao sam da je neu vidjeti puna dva
mjeseca. Napisao sam joj te veeri dugo pismo; pisao sam joj da je dugo neu vidjeti, da nam ne
doputaju da iziemo iz kasarne i koliko alim to mi je uskratila ono za im sam eznuo i to bi mi u
sjeanju pomoglo da izdrim te tune nedjelje.
Sutradan, poto sam bacio pismo u sandui, vjebali smo na dvoritu obavezno nalijevo krug,
naprijed mar i lezi. Izvodio sam odreene radnje potpuno automatski i gotovo nisam obraao panju
na desetara koji je komandirao ni na svoje drugove koji su marirali i padali na zemlju. Nisam
obraao panju ni na okolicu: sa tri strane kasarne, a etvrte iana ograda pored koje je, s druge
strane, vodio put. Povremeno bi netko proao du ice, ponekad bi i zastao (veinom djeca, sama ili s
roditeljima koji su im objanjavali da su iza ice vojnici i da vjebaju). Sve to se za mene pretvorilo
u mrtvu kulisu, u sliku na zidu (sve to se nalazilo iza ice bila je slika na zidu; (zato sam pogledao
prema ogradi tek kad je netko upola glasa dobacio: to si zinula, mako?
Tek tada sam je ugledao. Bila je to Lucija. Stajala je iza ograde u svom smeem ogrtau, onom
starom i iznoenom (pomislio sam kako smo prilikom ljetnje kupovine zaboravili da e ljeto proi i
nastupiti hladni dani) i u crnim modernim cipelicama s visokim potpeticama (takoer moj poklon)
koje uope nisu ile uz izlizani ogrta. Stajala je nepomino pored ice i gledala u nas. Vojnici su
komentirali njenu udno strpljivu pojavu sa sve vie zainteresiranosti i unosili u svoje primjedbe sve
seksualno oajanje ljudi dranih u prisilnom celibatu. I podoficir je primijetio dekoncentriranost
vojnika i ubrzo ustanovio i njen uzrok. Vjerojatno ga je ljutila vlastita bespomonost nije mogao
otjerati djevojku od ice; iza ice bilo je carstvo relativno slobode u kome nisu vrijedila njegova
nareenja. Zaprijetio je vojnicima da prestanu s primjedbama, pojaao glas i ubrzao tempo obuke.
Lucija se povremeno pokrenula, ponekad ak potpuno izgubila iz mog vidokruga, ali se opet vraala
na mjesto s kog me mogla vidjeti. Konano je strojeva obuka zavrena, ali nisam mogao da joj se
pribliim jer su nas odmah odveli na sat politikog odgoja; sluali smo niz reenica o taboru mira i
imperijalistima i tek nakon sat vremena mogao sam izii (ve je padao mrak) i pogledati je li Lucija
jo pored ograde; bila je, i potrao sam prema njoj.
Zamolila me je da se ne ljutim na nju, da me voli, da joj je teko to sam zbog nje tuan.
Rekao sam da ne znam kad u se opet sastati s njom. Odgovorila je da to nije vano, da e ona
dolaziti ovamo. (Pored nas u tom trenutku prola je grupa vojnika i dobacivala neto vulgarno.)
Upitao sam zar joj nee smetati vojnika dobacivanja. Rekla je da nee, jer me voli. Pruila mi je
kroz icu ruu (odjeknula je truba, zvali su nas u stroj); poljubili smo se kroz ianu ogradu.
Lucija je dolazila i stajala iza ograde kasarne gotovo iz dana u dan dok sam radio u jutarnjoj smjeni i
popodnevne sate provodio u kasarni; iz dana u dan dobijao sam po cvijet (jednom mi ih je prilikom
pregleda kovega narednik sve pobacao na pod) i izmijenjao s Lucijom poneku reenicu (reenice
sasvim stereotipne, jer zapravo nismo imali to jedno drugom da kaemo; nismo izmjenjivali misli ni
vijesti, samo smo jedno drugo uvjeravali u jednu, mnogo puta izgovorenu istinu); uza sve to nisam
prestajao da joj gotovo svakodnevno piem; bilo je to doba nae najintenzivnije ljubavi. Reflektori
na straarskim tornjevima, lave pasa u predveerje, napuhani momi koji je svim tim komandirao,
sve to nije nalazilo mnogo mjesta u mojim mislima koje su se koncentrirale samo na Lucijin dolazak.
Bio sam u toj kasarni, uvanoj psima, i u rudnikom oknu, u kome sam se naslanjao na vibrirajuu
builicu, zapravo veoma sretan. Bio sam sretan i pun samopouzdanja jer sam u Luciji posjedovao
bogatstvo koje nije imao nitko od mojih drugova, pa ak nitko od komandira; bio sam voljen, bio sam
voljen javno i demonstrativno. Iako Lucija za moje drugove nije predstavljala ideal ene, iako je
svoju ljubav pokazivala kako su zakljuili na prilino udan nain, ipak je to bila ljubav ene, i
to je izazivalo uenje, nostalgiju i zavist.
to smo due bili odsjeeni od svijeta i ena, to se vie govorilo o enama, do najsitnijih pojedinosti,
do svih detalja. Spominjani su simboli materinstva, crtane (olovkom na papiru, pijukom na glini,
prstom na pijesku) linije grudi i stranjica, vodile su se otre diskusije oko toga koja od neprisutnih i
spominjanih ena ima privlaniji oblik stranjice; precizno su evocirani uzdasi i rijei izgovorene u
najintimnijim situacijama; sve je to detaljno opisivano i prilikom svakog ponavljanja dopunjavano
neprestano novim nijansama. I meni su, razumljivo, postavljana pitanja i drugovi su bili posebno
zainteresirani za moja iskustva zato to su djevojku o kojoj je trebalo da govorim svakodnevno
viali, te su sebi mogli sve dobro predoiti i spojiti njen stvarni lik s mojim prianjem. Nisam to
mogao drugovima uskratiti, nisam mogao drugo nego da im priam; i tako sam im priao kako izgleda
Lucija gola, iako je takvu nikad nisam vidio, i o milovanjima koja nisam nikad doivio; pred mojim
oima odjednom se pojavila precizna i detaljna slika njene tihe strasti.
Kako je bilo kad sam je prvi put imao?
Priajui o tome vidio sam to kao najstvarniju stvarnost: bilo je to u njenoj sobici u internatu;
svlaila se preda mnom posluno, odano, a ipak s nekim suzdravanjem, ta bila je to djevojka sa sela,
a ja sam bio prvi mukarac koji ju je vidio golu. A mene je do ludila uzbuivala upravo ta odanost
pomijeana s oklijevanjem; kad sam joj priao, skupila se i pokrila rukama krilo ...
Zato uvijek nosi crne cipele s visokim potpeticama?
Priao sam da sam ih kupio zato da u njima seta preda mnom gola; stidjela se, ali je radila sve to
sam zahtijevao od nje; ja sam uvijek ostajao obuen to sam mogao due, a ona je etala gola u tim
cipelicama (to mi se strano svialo, da ona bude gola, a ja obuen!), otila do ormara u kome je bilo
vino, i gola mi nasula au ...
I tako su Luciju, kad je dolazila do ograde, pratile ne samo moje oi nego i oi bar deset mojih
drugova koji su tano znali kako ona ljubi, to pri tome govori i kako uzdie, koji su uvijek znaajno
konstatirali da je opet u crnim cipelama s visokim potpeticama i koji su je zamiljali kako u njima
hoda gola po internatskoj sobici.
Svaki od mojih drugova imao je uspomenu na neku enu i mogao je ovako dijeliti s ostalima, ali samo
ja sam imao mogunost da im osim prie ponudim i pogled na tu enu; samo moja ena bila je
stvarna, iva i prisutna. Drugarska solidarnost, koja me je natjerala da paljivo slikam golu Luciju i
njeno milovanje, uinila je da moja enja za Lucijom postane bolno stvarna. Prostake primjedbe
drugova koji su komentirali Lucijine dolaske nisu mi nimalo smetale; nitko od drugova nije mi time
oduzimao Luciju (od sviju pa i od mene uvala ju je iana ograda sa psima) naprotiv, svi su mi je
davali, svi su samo pootravali njenu uzbuujuu sliku, svi su je slikali zajedno sa mnom i davali joj
sve pomamniju privlanost; prepustio sam se drugovima, a svi zajedno prepustili smo se enji za
Lucijom. Kad sam prilazio ogradi iza koje je stajala, osjeao sam kako se tresem; od same elje
nisam mogao ni da govorim; nisam bio u stanju da shvatim kako sam mogao da s njom idem pola
godine kao bojaljivi srednjokolac i da u njoj ne vidim enu; bio sam spreman da dam sve za jedno
jedino fiziko spajanje s njom.
Ovim ne elim rei da je moj odnos prema njoj postao suroviji, siromaniji, da je izgubio njenost.
Ne, rekao bih, to je bilo jedini put u mom ivotu da sam proivljavao totalnu enju za enom kojom
je bilo obuhvaeno sve to je u meni: i tijelo i dua, i strast i njenost, enja i pomamna vitalnost,
elja za prostotom i enja za utjehom, enja za trenutkom zanosa i vjeitim posjedovanjem. Bio sam
potpuno obuzet, do krajnosti napet, sav koncentriran, i danas u godinama kad elje poinju da
blijede sjeam se tih trenutaka kao izgubljena raja (udnog raja oko kojeg je obilazio straar sa
psom i u kojem je desetar urlao komande).
Odluio sam da uinim sve da se nekako naem s Lucijom izvan kasarne; imao sam njeno obeanje
da mi se slijedei put nee opirati i da e se sa mnom nai gdje god budem htio.
To mi je obeanje mnogo puta potvrdila prilikom naih kratkih razgovora kroz icu. Bilo je, prema
tome, dovoljno odluiti se na opasnu akciju.
Sve sam prostudirao veoma brzo. Honza je ostavio iza sebe taan plan bijega, koji komandir nije
otkrio. Ograda je ostala neprimjetno prosjeena, a dogovor s rudarom koji je stanovao pored kasarne
nije bio poniten, bilo je dovoljno obnoviti ga. Straarsko osiguranje kasarne bilo je, naravno,
savreno i izlazak je za dana bio nemogu. Straari sa psima obilazili su kasarnu i nou a svijetlili su
i reflektori, no bilo je to, oigledno, vie radi vanjskog efekta i za zadovoljstvo komandira nego zbog
toga to je netko ozbiljno pomiljao da bismo mogli pobjei; otkriveni bijeg znailo je vojni sud, a to
je bio prevelik rizik. Upravo zbog toga, rekao sam sebi, bijeg bi mogao uspjeti.
Preostao je samo jedan problem nai za sebe i Luciju zgodno utoite koje, po mogunosti, ne bi
bilo suvie daleko od kasarne. Rudari koji su stanovali u blizini kasarne radili su veinom s nama u
istom oknu, i tako mi je ubrzo uspjelo da se s jednim (pedesetogodinjim udovcem) dogovorim da mi
ustupi stan (stajalo me je to svega tri stotine u tadanjem novcu). Kua u kojoj je stanovao (siva
jednokatna zgrada) mogla se vidjeti iz kasarne; pokazao sam je Luciji dok smo razgovarali kraj
ograde i objasnio joj svoj plan. Nije se obradovala, nagovarala me je da se radi nje ne izlaem
opasnosti i pristala je konano samo zato to nije znala da mi se suprotstavi.
Konano je doao ugovoreni dan. Poeo je dosta udno. Odmah nakon povratka iz rudnika djeak
komandir naredio je da se postrojimo i odrao nam jedan od svojih estih govora.
Obino nam je prijetio ratom koji naravno tek to nije izbio i mjerama koje e drava poduzeti da
onemogui reakcionare (pod kojima je prvenstveno podrazumijevao nas). Ovog puta zainio je svoj
govor novim mislima: klasni se neprijatelj navodno uvukao ak i u samu komunistiku partiju; ali
neka pijuni i izdajnici znaju da e se s prikrivenim neprijateljima postupati sto puta gore nego s
onima koji ne skrivaju svoje nazore, jer je zamaskirani neprijatelj ugavi pas. A jedan od njih
nalazi se meu nama nastavio je djeak komandir i naredio da djeak Aleksej istupi pred stroj.
Zatim je izvukao iz depa neke papire i gurnuo mu ih pod nos. Poznaje ovo pismo? Poznajem
rekao je Aleksej. Ti si ugavo pseto, a osim toga si i obini cinkaro i hulja. Samo to pasji
glas ne dopire do neba. I pred njegovim je oima poderao pismo.
Imam za tebe jo jedno pismo rekao je i pruio je Aleksej u otvorenu kovertu. itaj naglas!
Aleksej je izvukao papir iz koverte, preletio ga pogledom i utio. itaj! ponovio je
komandir. Aleksej je utio. Nee itati? upitao je ponovo komandir i kad Aleksej ni nakon
toga nije progovorio, dreknuo je: Lezi! Aleksej se sruio na blatnu zemlju. Djeak komandir
stajao je neko vrijeme nad njim i svi smo znali da nakon toga ne moe doi nita drugo nego di'se,
lezi, di'se, lezi i da e Aleksej morati padati i dizati se, padati i dizati se. Komandir, meutim, nije
nastavio s komandama, udaljio se od Aleksej a i poeo polako obilaziti prvi red vojnika; kontrolirao
je pogledom je li oprema u redu, stigao do zaelja (trajalo je to nekoliko minuta) i onda se opet
polako vratio do leeeg vojnika. Tako, a sada itaj rekao je i, zaista, Aleksej je podigao
blatom umazanu bradu, ispruio desnu ruku u kojoj je itavo vrijeme guvao pismo i leei poeo da
ita: Obavjetavamo vas da ste petnaestog rujna tisuu devet stotina pedeset prve iskljueni iz
Komunistike partije ehoslovake. Za Oblasni komitet... Nakon toga komandir je vratio Alekseja u
stroj, predao nas desetaru i poela je strojeva obuka. Nakon strojeve dola je politika, a oko pola
sedam (bio je ve mrak) Lucija je stajala kod ograde; priao sam joj i ona mi je samo pokretom glave
dala do znanja da je sve u redu, i otila. Zatim je bila veera, poveerje i otili smo na poinak.
ekao sam stanovito vrijeme leei u krevetu da zaspi desetar starjeina sobe. Zatim sam obuo
cokule i takav, kakav sam bio, u nonoj koulji i dugim bijelim gaama iziao iz sobe. Proao sam
kroz hodnik i naao se na dvoritu; u nonoj odjei bilo mi je hladno. Mjesto gdje sam namjeravao da
se provuem kroz ogradu nalazilo se iza ambulante, to je bila odlina stvar jer bih, ako bi me netko
sreo, mogao tvrditi da mi je zlo i da sam poao da probudim lijenika.
Nisam, meutim, nikoga sreo; obiao sam ambulantu i sakrio se u sjenu, priljubljen uza zid; reflektor
je lijepo bacao svjetlost na jedno mjesto (straar na tornju oigledno je prestao shvaati svoj zadatak
suvie ozbiljno) i dio kruga preko koga je trebalo da prijeem bio je u tami; sretno sam stigao do
ambulante i do njena zida, i sada se radilo jo samo o tome da ne nabasam na straara koji je sa
svojim vujakom itavu no patrolirao pored ograde; vladala je potpuna tiina (opasna tiina koja mi
je oteavala orijentaciju). Stajao sam tako oko deset minuta, dok nisam zauo lave psa; bilo je to
negdje otraga, na drugom kraju kasarne. Odbio sam se od zida i potrao do (svega pet metara
udaljene) iane ograde koja je nakon Honzine akcije bila neto izdignuta od zemlje. Legao sam i
oprezno se provukao; vie nije bilo oklijevanja; pet koraka i bio sam pored drvenog plota rudareve
kuice; sve je bilo u redu: vratnice su bile otvorene i naao sam se u malom dvoritu ispred prizemne
kuice iji je jedan prozor (iza sputene rolete) bio osvijetljen. Kucnuo sam i nakon nekoliko
trenutaka pojavio se na vratima krupan ovjek i pozvao me buno da uem. (Gotovo sam se uplaio te
bunosti jer nisam mogao zaboraviti da sam svega pet metara daleko od kasarne.) Vrata su vodila
ravno u sobu: zastao sam na pragu, zapanjen oko stola (na kome je stajala otvorena boca) sjedilo
je jo pet drugih mukaraca, pijui; kad su me ugledali, nasmijali su se mojoj odjei; tvrdili su da
sam u samoj nonoj koulji sigurno promrzao i odmah su mi nasuli aicu. Kuao sam, bio je to
razrijeen pirit; natjerali su me da aicu ispijem na eks; kaljao sam, i to ih je ponovo natjeralo da
se drugarski nasmiju, a zatim su mi ponudili stolicu. Pitali su me kako mi je uspjelo
prebacivanje preko granice, ponovo su se zagledali u moju kominu odjeu i smijali mi se,
nazivajui me gaama u emigraciji. Sve su to bili rudari, u dobi izmeu trideset i etrdeset godina,
i po svemu sudei tu su se ee skupljali; pili su, ali nisu bili pijani; nakon prvog iznenaenja (u
kome je bilo i dosta straha) njihova bezbrina prisutnost poela je da me oslobaa napetosti. Pustio
sam da mi natoe jo jednu aicu onog neobino jakog i neprijatnog pia. Vlasnik kue otiao je u
meuvremenu u susjednu sobu i vratio se s tamnim mukim odijelom. Hoe li ti biti dobro?
upitao je. Vidio sam da je rudar bar deset centimetara vii od mene i mnogo deblji, ali sam
odgovorio: Mora biti dobro. Obukao sam hlae preko dugih gaa, ali su stajale loe morao
sam ih pridravati rukom da mi ne spadnu. Ima li netko remen? upitao je domain. Remena
nitko nije imao Bar komad konopca rekao sam. Konopac se ubrzo naao i, stegnute, hlae su
kakotako stajale. Zatim sam obukao sako i momci su zakljuili (nije mi jasno zato) da izgledam kao
Charlie Chaplin, da mi je potreban jo samo cilindar i tap. Htio sam da ih razveselim i stao sam
sastavivi pete i rairivi stopala. Tamne hlae padale su preko cokula; momcima se to svidjelo i
jednoglasno su tvrdili da e danas za mene svaka ena uiniti sve to mi proita iz oiju. Natoili su
mi treu aicu pirita i ispratili me. Mukarac mi je rekao da mogu pokucati na prozor u bilo koje
doba noi, kad budem htio da se opet presvuem.
Izaao sam na mranu, slabo osvijetljenu ulicu. Trebalo mi je bar deset minuta da izdaleka obiem
itavu kasarnu i doem do ulice u kojoj me je ekala Lucija. Da stignem onamo, trebalo je da proem
pored osvijetljenih vrata nae kasarne; osjetio sam kako me hvata strah, ali se pokazalo da za to nije
bilo nikakva razloga: civilno odijelo titilo me je savreno i vojnik ispred vrata, iako me je
pogledao, nije me prepoznao; tako da sam bez smetnji stigao do ugovorene kue. Otvorio sam vrata
(osvijetljena samo usamljenom ulinom svjetiljkom) i krenuo prema sjeanju (nikad nisam bio u toj
kui i sve sam znao samo prema rudarevu opisu); stepenitem lijevo, prvi kat, prva vrata prema
stepenitu. Pokucao sam. ulo se okretanje kljua u bravi i otvorila mi je Lucija.
Zagrlio sam je (dola je oko est sati, kada je vlasnik stana odlazio u nonu smjenu, i od tada me je tu
ekala); upitala me je da li sam pio; rekao sam da jesam i ispriao joj kako je protekao moj bijeg iz
kasarne. Rekla mi je kako se itavo vrijeme tresla od straha da mi se neto ne dogodi. (U tom sam
trenutku postao svjestan da se zaista sva trese.) Ispriao sam joj koliko sam eznuo za sastankom s
njom; drao sam je u zagrljaju i osjeao kako sve jae i jae drhti. to ti je? upitao sam.
Nita odgovorila je. Zato drhti? Bojala sam se za tebe rekla je i lako mi se izvila iz
ruku.
Pogledao sam naokolo. Bila je to sobica sa samo najnunijim namjetajem: stol, stolica, krevet
(namjeten sa ne ba istom posteljinom); iznad kreveta visila je neka sveta sliica; kraj suprotnog
zida stajao je ormar, a na njemu staklenke s ukuhanim voem (jedina malo intimnija stvar u toj sobi),
a nad svim tim gorjela je na stropu arulja, gola, bez sjenila, neprijatno bljetei u oi i otro
osvjetljavajui moju figuru ije sam alosne kominosti u tom trenutku bio bolno svjestan: ogromni
sako, konopcem pritegnute hlae, ispod kojih proviruju crne kapice cokula, a iznad svega na nulu
svjee oiana lubanja koja je pod svjetlom arulje blistala kao blijed pun mjesec.
Lucija, zaboga, oprosti to ovako izgledam rekao sam i ponovo joj poeo objanjavati zato
sam se morao tako obui. Lucija me je uvjeravala da to uope nije vano, ali ja sam (s alkoholom
stimuliranom spontanou) izjavio da ne mogu tako stajati pred njom i brzo izbacio sa sebe sako i
hlae; pod odijelom je, meutim, bila nona koulja i uasne vojnike duge gae, to je bila odjea
jo komini ja od one koja me je do prije nekoliko trenutaka pokrivala. Naao sam prekida i ugasio
svjetlo, ali nije bilo tame koja bi me oslobodila jer je sobu kroz prozor osvjetljavala ulina
svjetiljka. Strah da ne budem smijean bio je jai od stida, pa sam brzo zbacio sa sebe i koulju i
gae i stajao pred Lucijom gol. Zagrlio sam je.
(Ponovo sam osjetio kako se trese.) Rekao sam da se svue, da odbaci sve to nas dijeli.
Milovao sam je po itavu tijelu i bez prestanka ponavljao svoju molbu, ali Lucija je rekla neka malo
priekam, da ne moe, da ne moe odmah, da ne moe tako brzo.
Uzeo sam je za ruku i sjeli smo na krevet. Poloio sam joj glavu u krilo i nekoliko trenutaka leao
nepomino; u tom asu postao sam svjestan sve neprikladnosti svoje golotinje (slabo osvijetljene
prljavim svjetlom uline svjetiljke); pomislio sam kako je sve ispalo upravo suprotno od onoga o
emu sam matao nije gola djevojka posluivala obuena mukarca, ve je gol mukarac leao u
krilu odjevene ene; izgledao sam sam sebi kao goli Isus skinut s kria u rukama tugujue Marije i
istog asa uplaio sam se tog usporeenja jer nisam doao traiti utjehu i saaljenje, nego neto
sasvim drugo i poeo sam ponovo navaljivati na Luciju, ljubiti je (po licu i haljini), pokuavajui
istovremeno da je neprimjetno raskopam.
Nisam, meutim, postigao nita; Lucija se ponovo izvila i udaljila; potpuno sam izgubio prvobitni
elan, nestrpljivost ispunjanu povjerenjem, sve moje rezerve rijei i dodira bile su odjednom
iscrpljene. Ostao sam leei na krevetu gol, ispruen i nepomian, a Lucija je sjedila iznad mene i
milovala me svojim hrapavim rukama po obrazu. A u meni je polako kljuao bijes; nabrajao sam u
mislima Luci j i sve to sam rtvovao i stavio na kocku da se danas sastanem s njom; nabrajao sam (u
mislima) sve kazne koje bi mi dananji izlet mogao donijeti. Bilo je to ipak samo povrno predbaci
van je (zato sam ih Luciji utei i povjeravao).
Stvarni izvor gnjeva bio je mnogo dublji (to od stida ne bih nikome povjerio): mislio sam na svoj
jad, sumorni jad izgubljene mladosti, jad beskrajnih tjedana seksualne gladi, poniavajui beskraj
nezadovoljene enje; sjetio sam se bezuspjenog osvajanja Markete, odvratne plavue na etelici,
ponovo uzaludnog osvajanja Lucije; dolo mi je da glasno zaplaem, da se alim zato me u svemu
tretiraju kao odraslog, kao odraslog sude, iskljuuju, proglaavaju trockistom, kao odraslog alju u
rudnik, a samo u ljubavi nemam prava da budem odrastao i moram gutati svu gorinu nezrelosti?
Mrzio sam Luciju, mrzio sam je utoliko vie to sam znao da me voli, to je zbog toga njen otpor bio
besmislen, neshvatljiv i nepotreban i dovodio me do bjesnila. I tako sam poslije pola sata uvrijeene
utnje ponovo nasrnuo na nju.
Bacio sam se na nju; upotrijebio sam svu svoju snagu, uspjelo mi je da joj podignem suknju,
rastrgnem grudnjak, stegnem akom dojku, ali Lucija se branila sa sve vie estine i (pokretana istom
slijepom silom kao ja) konano se obranila, skoila s kreveta i stala pored ormara.
Zato se tako brani? vikao sam na nju. Nije znala da mi odgovori, govorila je neto o tome da
se ne ljutim, da joj oprostim, ali nije rekla nita razumno, nita to bi mi objasnilo njeno ponaanje.
Zato se brani? Zar ne zna koliko te volim? Ti si potpuno luda! vikao sam. Otjeraj me
onda rekla je, jo uvijek pribijena uz ormar. Otjerat u te, zaista u te otjerati, zato to me ne
voli, to od mene pravi budalu! Vikao sam i zaprijetio, odluno i ultimativno da bude moja
ili da mi vie nikad ne izie pred oi.
Ponovo sam joj priao i zagrlio je. Vie se nije opirala, sada je leala u mom naruju kao potpuno
beivotan stvor. Zar ti je toliko stalo do tog djevianstva, za koga ga uva?
utjela je. Zato uti? Ti me ne voli rekla je. Ja tebe ne volim? Ne voli me.
Ja sam mislila da me voli . ..
Briznula je u pla.
Klekao sam pred nju, ljubio joj noge, preklinjao je. Ali ona je samo plakala i ponavljala da je ne
volim.
Odjednom me je spopao nesavladiv bijes. Uinilo mi se da mi je na put stala neka natprirodna sila i
da mi neprestano otima iz ruku ono za to ivim, za im eznem, to mi pripada; da je to ona ista sila
koja mi je oduzela Partiju, drugove i fakultet, koja mi neprestano sve uzima, uvijek iz ista mira i bez
ikakva povoda. Shvatio sam da ta natprirodna sila nastupa opet protiv mene, kroz Luciju, i mrzio sam
Luciju kao sredstvo te nadljudske sile. Pljusnuo sam je jer mi se uinilo da to uope nije Lucija,
ve ta neprijateljska sila: urlao sam da je mrzim, da vie neu da je vidim, da nikad vie neu da je
vidim, da vie nikad, dok sam iv, neu da je vidim ...
Bacio sam joj u ruke njen smei ogrta (leao je prebaen preko stolice) i viknuo na nju neka se gubi.
Obukla je ogrta i otila.
Legao sam na krevet s prazninom u dui; htio sam je pozvati da se vrati, jer sam poeo eznuti za
njom jo u trenutku kad sam je tjerao. Znao sam da je tisuu puta bolje biti s Lucijom, obuenom i
suzdr-Ijivom, nego biti bez Lucije; ostati bez Lucije znailo je ostati potpuno naputen.
Sve sam to znao, a ipak je nisam pozvao da se vrati.
Dugo sam leao u krevetu u iznajmljenoj sobi jer nisam mogao da zamislim da se u tom raspoloenju
sretnem s ljudima, da se pojavim u kuici pored kasarne, alim s rudarima i da im odgovaram na
vesela i bestidna pitanja.
Bilo je ve kasno doba noi kad sam se digao i otiao. Svjetiljka je osvjetljavala kuu kad sam
zatvarao vrata. Obiao sam kasarnu, pokucao na prozor kuice (vie nije bio osvijetljen), priekao
oko tri minute, svukao odijelo u prisutnosti pospanog rudara, odgovorio neto neodreeno na njegovo
pitanje o uspjehu pothvata i krenuo (opet u nonoj koulji i gaama) prema kasarni. Bio sam oajan i
sve mi je bilo svejedno. Uope nisam pazio na to gdje se nalazi straar sa psom, bilo mi je svejedno
kamo je uperen reflektor. Provukao sam se kroz icu i mirno poao prema zgradi u kojoj je bila moja
soba. Iao sam pored zida ambulante kad sam uo uzvik Stoj! Stao sam. Netko me je osvijetlio
depnom baterijom. uo sam rezanje psa. to radite ovdje?
Povraam, drue vodnie odgovorio sam oslanjajui se rukom o zid.
Dobro, dobro, nastavite rekao je vodnik i nastavio da seta sa svojim psom.
Nakon ove posljednje reenice nainio sam stanku, povukao crtu kojom dijelim svoje uspomene na
pojedina poglavlja. Nisam siguran aa li s pravom, jer se lanac dogaaja koji su brzo slijedili jedan
za drugim nije prekinuo nakon mog susreta s vodnikom, nego su stvari dostigle kulminaciju tek
slijedeeg jutra.
Do kreveta sam te noi stigao bez daljnjih komplikacija (desetar je imao tvrd san), ali sam uzalud
pokuavao zaspati tako da sam bio sretan kad je neprijatni glas deurnog (koji je urlao
Ustajanje!; prekinuo teku no. Uskoio sam u cokule i otrao u kupaonicu da se ispljuskam
hladnom vodom i malo osvjeim. Kad sam se vratio, ugledao sam poluobuene drugove kako se
okupljeni oko Aleksejeva kreveta prigueno cerekaju. Odmah mi je bilo jasno o emu se radi:
Aleksej (leei potrbuke, s glavom u jastuku, pokriven dekom) spavao je kao klada. Odmah sam se
sjetio Frante Petraeka iz tree ete koji je ponekad, kad bi se naljutio na etnog starjeinu, imao
obiaj da se ujutro pretvara kako spava tako tvrdo da su redom po trojica pretpostavljenih morali
dolaziti i drmusati ga, svi uzalud; konano su morali da ga zajedno s krevetom iznesu na dvorite i tek
kad bi ga zalili vatrogasnom trcaljkom, poeo bi lijeno trljati oi. Kod Alekseja se, meutim, nije
moglo ni pomiljati na neki revolt i njegov tvrdi san nije mogao biti nita drugo nego posljedica
fizike slabosti. Iz hodnika je u sobu uao desetar (starjeina nae sobe) nosei u rukama veliki lonac
pun vode; iza njega ilo je nekoliko vojnika koji su ga oito nagovorili na ovu prastaru glupu alu s
vodom koja tako savreno godi podoficirskom mozgu svih vremena i pod svim reimima.
Ta me je dirljiva sloga izmeu ljudstva i podoficira (kojeg je inae tako preziralo) razbjesnjela;
razbjesnjelo me je to je zajednika mrnja prema Alekseju odjednom izbrisala sve stare meusobne
raune. Jueranje komandirove rijei o Alekseju kao potkazivau svi su oigledno protumaili kao
potvrdu vlastite sumnje i iznenada osjetili kako ih nosi val vrele suglasnosti s komandirovim
postupkom. Uostalom, zar nije mnogo udobnije podravati monog komunista u mrnji prema
nemonom nego biti na strani nemonog u mrnji prema monom? U glavi mi je tutnjalo od
zasljepljujueg gnjeva na sve naokolo, na tu sposobnost da se bez razmiljanja vjeruje svakoj
optubi, na tu okrutnost kojom ele vratiti slomljeno samopouzdanje i prestigao sam desetara i
njegovu klapu. Priao sam krevetu i viknuo to sam mogao glasnije: Aleksej, ustaj, budalo!
U tom trenutku netko iza mene zavrnuo mi je ruku i prisilio me da pokleknem. Okrenuo sam se i vidio
da je to Pavel Pekny. to nam kvari zabavu, boljane*? zasiktao je. Otrgao sam se i opalio mu
zaunicu. Sigurno bismo se potukli da nas ostali nisu brzo umirili jer su se plaili da se Aleksej prije
vremena ne probudi. Ali desetar s loncem ve je bio stigao, stao iznad Alekseja, zaurlao:
Ustajanje! i istovremeno ga zalio vodom koje je u loncu bilo bar deset litara.
Dogodila se, meutim, udna stvar Aleksej je ostao da lei kao da se nita nije dogodilo.
Desetar je neko vrijeme zbunjeno stajao, a onda dreknuo:
Vojnice! Di'se! Vojnik je, meutim, i dalje nepomino leao. Desetar se sagnuo i prodrmao ga
(deka je bila potpuno mokra, mokar je bio i krevet s plahtom, voda je tekla na pod). Uspjelo mu je da
okrene Aleksejevo tijelo na drugu stranu, tako da smo mu ugledali lice: bilo je izmueno, blijedo,
nepomino.
Desetar je vrisnuo: Doktora! Nitko se nije pokrenuo, svi su samo zurili u Alekseja u mokroj
nonoj koulji, i desetar je ponovo viknuo: Doktora! pokazavi pri tom u jednog vojnika, koji
je odmah otrao.
(Aleksej je leao nepokretno, izgledao je sitniji i mraviji nego ikad, mnogo mlai, kao dijete, samo
su mu usne bile vrsto stisnute to se ne via kod djece, i voda je kapala s njega. Netko je rekao:
Pada kia ...).
Zatim je doao lijenik, uhvatio Alekseja za zglob ruke i rekao: Pa da. Svukao je mokru deku
tako da je leao pred nama u itavoj svojoj (maloj) duini, u dugim mokrim bijelim gaama, iz kojih
su provirivala bosa stopala. Doktor se osvrnuo naokolo i uzeo s nonog stolia dvije limene kutijice;
pogledao je u njih (bile su prazne) i rekao: Ovo bi bilo dovoljno za dvojicu. Zatim je uzeo
plahtu s najblieg kreveta i pokrio Alekseja.
Sve nas je to zadralo tako da smo morali na brzinu dorukovati i za manje od jednog sata ve smo se
sputali pod zemlju. Doao je i kraj smjene, zatim strojeva obuka, politiki sat, obavezno pjevanje,
ienje, veera i spavanje, a ja sam mislio samo na to da je moj najbolji drug Honza otiao (vie ga
nikad nisam vidio, samo sam uo da je nakon odsluenog roka pobjegao preko granice u Austriju), da
Stane nema, da nema vie ni Alekseja; primio je svoju veliku ulogu slijepo i hrabro i nije bio kriv to
odjednom vie nije znao dalje da je igra, to nije znao da pokorno i strpljivo stoji kao popljuvani pas
i dalje u stroju, to vie nije imao snage; on mi nije bio drug, bila mi je strana zadrtost njegove vjere,
ali po sudbini bio mi je od sviju najblii. inilo mi se kao da je odlazei u smrt htio da i meni oita
lekciju, kao da je htio da mi porui da u trenutku kad Partija ukloni ovjeka iz svoje sredine, on nema
vie za to da ivi. Odjednom sam se osjetio krivim to ga nisam volio, jer sad je bio nepovratno
mrtav, a ja za njega nisam nikada nita uinio, iako sam samo ja mogao za njega tu neto uiniti.
Nisam, meutim, izgubio samo Alekseja i nepovratnu priliku da spasim ovjeka; danas kad na sve to
gledam iz daljine, znam da sam upravo tada izgubio i topli, prijateljski osjeaj solidarnosti prema
svojim crnim drugovima, a time i posljednju mogunost da vratim u ivot svoje teko nagrizeno
povjerenje u ljude. Poeo sam sumnjati u vrijednost nae solidarnosti, iznuene stjecajem okolnosti i
instinktom samoodranja koji nas je zbijao u spasonosni opor.
Postajao sam svjestan da je na crni kolektiv jednako kadar da uniti ovjeka (da ga poalje u
progonstvo ili u smrt) kao i kolektiv onih koji su jednoduno podizali ruke, kao moda svaki drugi
ljudski kolektiv ...
U tim je danima sve u meni bila pustinja; bio sam pustinja u pustinji i eznuo sam za tim da pozovem
Luciju. Odjednom vie uope nisam mogao shvatiti zato sam tako sumanuto udio za njenim tijelom;
inilo mi se, tada, da ona moda uope nije ena od krvi i mesa, ve samo prozirni stup topline koji
koraa kroz carstvo beskrajne hladnoe, stup topline koji se sve vie udaljava od mene, koji sam
otjerao od sebe.
Doao je i slijedei dan, a ja, nakon smjene u rudniku, za vrijeme strojeve obuke nisam odvajao
pogled od ograde iekujui da li e doi; ali pored iane ograde za to je vrijeme zastala samo neka
starica da nas pokae jednom balavom djetetu. Zato sam uveer napisao pismo, dugo i alosno, i
molio Luciju da opet doe, da je moram vidjeti, da nikad nita neu zahtijevati od nje, samo da bude
tu, da je vidim i znam da je sa mnom, da postoji, da uope postoji...
Kao da nam se ruga, vrijeme se naglo popravilo, nebo se razvedrilo, listopad je bio prekrasan.
Lie na drveu prelijevalo se u svim bojama i priroda (bijedna ostravska priroda) proslavljala je u
ludom zanosu jesenski rastanak. Mogao sam to smatrati samo kao ironiju, jer na moja oajnika
pisma nije stizao nikakav odgovor i pored ice su zastajali (pod izazovnim suncem) samo uasno tui
ljudi. Nakon nekih etrnaest dana jedno od mojih pisama vratilo se s precrtanom adresom;
ljubiastom olovkom bilo je dopisano: adresat odselio.
Obuzeo me je uas. Od posljednjeg sastanka s Lucij om tisuu puta u mislima sam ponovio sve to
sam joj onda rekao i to je ona rekla meni, sto puta sam proklinjao samog sebe i sto puta se
opravdavao, sto puta sam bio siguran da sam Luciju zauvijek otjerao i sto puta sam se tjeio da e me
ona ipak shvatiti i da e mi oprostiti. Ali biljeka na omotnici zvuala je kao smrtna presuda.
Nisam vie mogao savladati nemir i odmah sam sutradan izvrio luaki pothvat. Kaem luaki,
iako zapravo nije bio nimalo opasniji od posljednjeg bijega iz kasarne, tako da sam mu epitet luaki
vjerojatno dao naknadno, vie zbog toga to nije uspio, nego to je bio opasan. Znao sam da je istu
stvar Honza prije mene izveo nekoliko puta kad se ljetos bio spetljao s nekom Bugarkom koje je mu
prije podne bio na poslu. Uinio sam sve kao on: doao sam ujutro s ostalima na rad, uzeo marku,
svjetiljku, uprljao lice au i zatim se neprimjetno izgubio; otrao sam u Lucijin internat i raspitao se
kod vratarice. Saznao sam da je Luci ja otprilike prije etrnaest dana otila s kovegom u koji je
spakovala svu svoju imovinu; nitko nije znao kamo je otila, nikome nita nije rekla. Uplaio sam se
da joj se neto nije dogodilo, ali vratarica me je samo pogledala i odmahnula rukom: Hajte, molim
vas, te cure uvijek tako rade. Dou, odu, nikome nita ne kau. Otiao sam do njena poduzea i
raspitao se u personalnom odjelu, ali nisam saznao nita novo. Lutao sam zatim po Ostravi i kad je
radno vrijeme isteklo, vratio se u rudnik s namjerom da se umijeam meu drugove kad iziu iz jame;
meutim, svi detalji ove Honzine metode nisu mi oigledno bili poznati jer se sve otkrilo. Nakon
etrnaest dana naao sam se pred vojnim sudom i dobio deset mjeseci zatvora zbog dezerterstva.
Da, upravo tada, u trenutku kada sam izgubio Luciju, poeo je zapravo onaj dugi period beznaa i
praznine kojeg mi je sliku na trenutak doarao sumorni periferijski pejza u mom rodnom gradu. Da,
sve je poelo od tog trenutka: u toku onih deset mjeseci, dok sam leao u zatvoru, umrla mi je majka i
nisam mogao ak ni da prisustvujem pogrebu. Zatim sam se vratio u Ostravu meu crne i sluio jo
punu godinu dana. Tada sam potpisao obavezu da u nakon vojske ostati na radu u rudniku jo tri
godine, jer su se pronijele vijesti da e oni koji ne potpiu time produiti sebi boravak u kasarni za
jo koju godinu. Tako sam kao civil radio u oknu jo tri godine.
Ne volim se toga sjeati, ne volim govoriti o tome i, uzgred reeno, odvratno mi je kad ujem kako se
oni koje je, slino meni, pokret u koji su vjerovali tada odbacio danas hvale svojom sudbinom. Da,
zaista, nekad sam se i ja hvalisao svojom izagnanikom sudbinom, ali bio je to lani ponos. Morao
sam, nakon izvjesnog vremena, sam sebe nemilosrdno upozoriti da meu crne nisam dospio zato to
sam bio hrabar, to sam se borio, to sam svoje ideje suprotstavio drugim idejama; ne, mom padu nije
prethodila nikakva asna drama, bio sam vie objekt nego subjekt u itavom tom sluaju i zato (ako
ne elim patnju, tugu ili ak uzaludnost proglasiti za posebne vrijednosti) nemam uope ime da se
pohvalim.
Luci ja? Ah, da: nisam je vidio punih petnaest godina i dugo nisam nita ak ni uo o njoj.
Tek nakon izlaska iz vojske saznao sam da je negdje u zapadnoj ekoj. Ali tada vie nisam imao
namjeru da je traim.
Vidim seoski put kako vijuga kroz polja. Vidim glinu, izbrazdanu uskim kotaima seljakih kola.
Vidim i mee pored tog puta, travom obrasle mee, tako zelene da ne mogu da se suzdrim a da ne
pomilujem rukom njihove meke strane.
Ravnica oko mene ispresijecana je poljima, nema prostranih zadrunih kompleksa. Kako? Zar taj
predio kroz koji idem nije iz dananjeg vremena? Kakav je to uope predio?
Idem dalje i preda mnom se pojavljuje ipkov grm. Pun sitnih blijedih rua. Zastajem i sretan sam.
Sjedam pod grm u travu, nekoliko trenutaka zatim lijeem.
Osjeam kako mi lea dodiruju travnatu zemlju. Milujem zemlju leima. Nosim je na leima i molim
neka slobodno bude teka i neka me pritisne svom svojom teinom.
Onda ujem topot kopita. Iz daljine se die oblak praine. Pribliava se i istovremeno postaje
prozirniji, rjei. Iz oblaka izbijaju konjanici. Na konjima jau mladii u bijelim uniformama.
to se vie primiu, neujednaenost njihovih uniformi postaje sve primjetnija. Neki nose do grla
zakopane koporane na kojima svjetluca zlatna dugmad, nekima su koporani zakopani, neki su
mladii samo u bijelim kouljama. Jedni nose kape, drugi su gologlavi. Oh, ne, to nije vojska, to su
dezerteri, bjegunci, razbojnici! To je naa konjica! Ustao sam da ih doekam.
Prvi od konjanika izvukao je sablju i podigao je uvis. Jahai su se zaustavili.
Mladi s isukanom sabljom nagnuo se uz vrat konja i zagledao se u mene.
Da, to sam ja govorim.
Kralj! govori zaueno mladi. Prepoznajem te.
Oborio sam glavu, sretan to me prepoznaju. Jau ovuda ve toliko stoljea i ipak me prepoznaju.
Kako ivi, kralju? pita jaha.
Strah me je, prijatelji rekao sam.
Progone te?
Ne, ali bilo bi mi lake da me progone. Neto se sprema protiv mene. Ne poznajem ljude oko
sebe. Uem u kuu, a u kui su druge sobe, druga ena, sve je drukije. Pomislim da sam se prevario,
istrim napolje, ali izvana, to je zaista moja kua! Izvana moja, iznutra tua. I tako je kamo god
krenem. Dogaa se neto ega se bojim, prijatelji.
Mladi me pita: Nisi zaboravio da jae? Tek tada primjeujem da pored njegova konja stoji
osedlan konj bez jahaa. Mladi mi pokazuje konja. Uvlaim nogu u stremen i uzjahujem. Konj se
uznemireno trza, ali ja se vrsto drim u sedlu i s uivanjem steem koljenima njegov hrbat. Mladi
izvlai iz depa crvenu maramu i prua mi je: Vei je preko lica da te ne poznaju! Vezujem
maramu i odjednom sam slijep. Konj e te voditi ujem mladiev glas.
Jahai su krenuli kasom. Osjeam s obje strane blizinu jahaa koji me prate. Dodirujem stegnima
njihova stegna i ujem rzanje njihovih konja. Jaemo tako itav sat, tijelo uz tijelo.
Zatim se zaustavljamo. Isti muki glas ponovo mi se obraa:
Stigli smo, kralju.
Kamo smo stigli? pitam.
Zar ne uje kako umi velika rijeka? Stojimo na obali Dunava. Ovdje si siguran, kralju!
Da kaem osjeam da sam siguran. Htio bih skinuti maramu.
Ne smije, kralju, jo ne. Oi ti uope nisu potrebne. Oi bi te samo varale.
I
Ali ja hou da vidim Dunav, to je moja rijeka, rijeka majka, hou da je vidim!
- Oi ti za to nisu potrebne, kralju. Sve u ti opisati. Tako e biti jo mnogo ljepe. Oko nas je
unedogled ravnica. Panjaci. Tu i tamo pokoji bun, tu i tamo poneki drveni stup, eram nad bunarom.
A mi smo u travi kraj obale. Malo ispred nas trava ve prelazi u pijesak, jer je korito rijeke ovdje
pjeskovito. Ali sad sjai s konja kralju!
Sjahali smo i sjeli na zemlju.
Momci loe vatru ujem glas onog ovjeka sunce se ve stapa s dalekim obzorom i ubrzo e
biti hladno.
Htio bih vidjeti Vlastu progovaram odjednom.
Vidjet e je.
Gdje je?
Nedaleko odavde. Odjahat e k njoj. Tvoj e te konj odvesti k njoj.
Skoio sam i zamolio da mi dopusti da odmah krenem, ali muka mi se ruka spustila na rame i
pritisnula me o zemlju. Sjedi, kralju! Treba da se odmori i okrijepi. U meuvremenu, priat u ti
o njoj.
Priaj, gdje je?
Jedan sat jahanja odavde nalazi se jedna koliba s krovom od indre. Ograena je drvenom
ogradom.
Da, da potvrujem i osjeam slatku teinu na srcu sve je od drva. Tako i treba da bude.
Neu da u toj kuici bude i jedan jedini eljezni klin!
Da nastavlja glas ograda je od drvenih letvica, obraenih tako grubo da se moe razaznati
prvobitni oblik grana.
Sve stvari od drveta lie ili na maku ili na psa kaem. To su vie bia nego stvari. Volim
taj drveni svijet. Samo u njemu se osjeam kod kue.
Iza ograde rastu suncokreti, zvonii i zumbuli, a raste tu i stari jablan. Vlasta sad upravo stoji na
pragu kuice.
Kako je obuena?
Ima na sebi lanenu suknju, malo prljavu jer se upravo vraa iz staje. U ruci nosi drven vr za
vodu. Bosa je. Ali je lijepa, jer je mlada.
Siromana je kaem siromana je to djevojka.
Da, ali je ipak kraljica. I zato to je kraljica mora se skrivati. Ni ti ne smije k njoj da je ne oda.
Smije k njoj samo pod krinkom. Konj e te odvesti k njoj.
Prianje tog ovjeka bilo je tako lijepo da me je obuzela slatka omamljenost. Leao sam u travi,
sluao glas, taj glas je postajao sve tii i uo se samo um vode i pucketanje vatre. Bilo je tako lijepo
da sam se bojao da otvorim oi. Ali nije bilo druge. Znao sam da je vrijeme i da ih moram otvoriti.
Leao sam na tri strunjae poloene preko uglaanog drveta. Ne volim uglaano drvo. Ni ipke od
savijena eljeza, na kojima stoji kau, ne volim. Iznad mene sa stropa visi ruiasta staklena kugla sa
tri bijele pruge koje se ovijaju oko nje. Ne volim ni tu kuglu. Ni vitrinu s druge strane iza ijeg je
stakla izloeno mnogo druge nepotrebne staklenine. Od drva je samo crni harmonij u uglu. Samo
njega volim u ovoj sobi. Ostao mi je od oca. Otac je umro prije godinu dana.
Ustao sam s kaua. Nisam imao osjeaj da sam se odmorio. Bio je petak poslije podne, dva dana
prije Puta kraljeva, koji se odravao u nedjelju. Sve je lealo na mojim leima. Sve to se tie
folklora u naoj oblasti padne, naime, uvijek na moja lea. etrnaest dana nisam se poteno naspavao
od silnih briga, jurnjave, svaa, nabavki.
Onda je ula u sobu Vlasta. esto kaem sebi da bi trebalo da se malo udeblja. Debeljukaste su ene
obino dobroudne. Vlasta je mrava i na licu ima ve mnogo sitnih bora. Upitala me jesam li se
sjetio da na povratku iz kole svratim u praonicu po rublje. Zaboravio sam. To sam i mislila
rekla je i upitala me da li u danas ostati jednom konano kod kue. Morao sam joj rei da neu. Jo
malo pa u morati u grad na sastanak. U Oblasni komitet. Obeao si da e danas uiti s
Vladimirom. Slegao sam ramenima. A tko e biti na tom sastan-
Poeo sam da nabrajam uesnike i Vlasta me je prekinula: I Honzlikova? Aha rekao sam.
Vlasta me je pogledala uvrijeeno. Znao sam da se zlo pie. Honzlikova je bila na loem glasu, za nju
se znalo da je spavala s mnogima. Vlasta me nije sumnjiila da moda i ja imam neto s gospoom
Honzlikovom, ali ju je ljutilo kad bih je spomenuo. Prezirala je sastanke na kojima je sudjelovala i
Honzlikova. O tome se s njom nije dalo govoriti i zato sam smatrao da je bolje da se to prije
izgubim iz kue.
Na sastanku smo razmatrali posljednje pripreme za Put kraljeva. Situacija je bila grozna.
Narodni odbor poeo je da tedi na nama. Jo prije nekoliko godina potpomagao je folklorne
sveanosti velikim sumama novca. Danas moramo mi potpomagati Narodni odbor.
Savez omladine vie niim ne privlai omladinu, povjerite odravanje Puta kraljeva njemu, bit e
privlaniji! Sredstva prikupljena za vrijeme Puta kraljeva nekad su se upotrebljavala za financiranje
drugih, manje unosnih folklornih pothvata, ovog puta neka pripadnu Savezu omladine, koji e ih
upotrijebiti po svom nahoenju! Traili smo od SNBa da za vrijeme Puta kraljeva zatvori cestu za
saobraaj, i upravo danas smo dobili negativan odgovor. Ne moe se, navodno, zbog Puta kraljeva
ometati saobraaj. A kako e izgledati Put kraljeva ako automobili budu plaili konje? Same brige.
Sastanak je zavrio tek oko osam sati. Na trgu sam vidio Ludvika. Iao je plonikom s druge strane
ulice, suprotnim smjerom. Gotovo sam se uplaio. to radi ovdje? Onda sam uhvatio njegov pogled
koji je nekoliko sekundi poivao na meni i brzo skrenuo na drugu stranu. Pravio se da me ne vidi.
Stari drugovi. Osam godina u istoj klapi! A pravi se da me nije primijetio!
Ludvik, to je bila prva pukotina u mom ivotu. Sad sam se ve pomalo navikao na to da moj ivot nije
ba vrsta zgrada. Bio sam nedavno u Pragu i svratio u jedno od onih malih kazalita koja su poela
poput gljiva nicati ezdesetih godina i brzo stekla popularnost, jer su njima rukovodili mladi ljudi, u
studentskom duhu. Davao se komad bez naroite radnje, ali zainjen duhovitim pjesmicama i dobrim
dezom. Odjednom, iz ista mira, svirai u orkestru stavili su na glave eire s perima kakvi se kod
nas nose uz narodnu nonju i poeli oponaati seosku kapelu. Podvriskivali su, potcikivali, oponaali
pokrete iz narodnih plesova i ono nae tipino podizanje ruku. Trajalo je to svega nekoliko minuta,
ali publika samo to se nije valjala od smijeha. Nisam mogao vjerovati vlastitim oima. Jo prije pet
godina nitko se ne bi usudio da od nas pravi cirkus. I nitko se tome ne bi ni nasmijao. A sad smo
smijeni. Kako to da smo odjednom postali smijeni?
I Vladimir. Taj mi je u toku posljednjih nedjelja poteno zasolio. Oblasni narodni odbor dao je mig
Savezu omladine da ljetos njega izabere za kralja. Izbor sina za kralja znaio je od davnine odavanje
priznanja ocu. Ljetos su htjeli da tu ast odaju meni. Htjeli su da me preko sina nagrade za sve to
sam uinio za narodnu umjetnost. Ali Vladimir se opirao. Izgovarao se na sve mogue naine. Rekao
je da eli da u nedjelju ide u Brno na mototrke. Na kraju je ak tvrdio da se boji konja, i konano je
kazao da nee igrati kralja po naredbi odozgo. Da nee protekciju.
Koliko sam se puta ve alostio zbog toga. Kao da je htio da iz svog ivota ukloni sve to bi moglo
da ga podsjea na mene i moj ivot. Nikad nije htio sudjelovati u djejem ansamblu pjesama i
plesova koji je na moju inicijativu organiziran pri naem ansamblu. Ve tada se izgovarao. Navodno,
nema dara za muziku. A znam da sasvim dobro svira gitaru i sastaje se s drugovima da zajedno
pjevaju neke amerike pjesmice.
Vladimir, naravno, ima tek petnaest godina. I voli me. Njean je to djeak. Prije nekoliko dana dugo
smo nasamo razgovarali i moda me je shvatio.
Dobro se toga sjeam. Sjedio sam na okretaem stocu, Vladimir preko puta mene na kauu.
Laktom sam se naslanjao na zatvoreni poklopac harmonija, voljenog instrumenta. Sluao sam ga od
djetinjstva. Otac je svakodnevno svirao na njemu. Najvie narodne pjesme u jednostavnoj
harmonizaciji. Kao da sluam daleki ubor izvora. Kad bi Vladimir to htio shvatiti! Kad bi to htio
shvatiti!
Svi narodi imaju svoju narodnu umjetnost, ali je najee mogu bez tekoa odvojiti od svoje ope
kulture. Mi to ne moemo. Kultura svih zapadnoevropskih naroda razvijala se kontinuirano, bar tamo
od srednjeg vijeka. Debussv se mogao pozvati na rokoko glazbu Couperina i Rameaua. Couperin i
Rameau na srednjovjekovne trubadure. Max Reger se moe pozvati na Bacha, Bach na stare njemake
polifoniare. Thomas Mann moe mirno posegnuti nekoliko stoljea unatrag do srednjovjekovnog
Fausta.
eki je narod u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu gotovo prestao da egzistira. U devetnaestom
se stoljeu zapravo ponovo rodio. Bio je dijete meu starim evropskim narodima. Imao je, dodue,
svoju prolost, veliku kulturnu batinu, ali ona je od njega bila odijeljena jazom irokim dvije stotine
godina, u toku kojih eki nije govorilo ni plemstvo ni graanstvo. eki se jezik povukao iz gradova
na selo i pripadao je samo nepismenima.
Ni meu njima nije, meutim, prestao da dalje stvara svoju kulturu. Kulturu skromnu i potpuno
skrivenu od oiju Evrope. Kulturu pjesama, bajki, tradicionalnih obreda, poslovica i zagonetki. Ipak,
to je bilo jedino usko brvno prebaeno preko dvjestogodinje provalije.
Jedino brvno, jedini mosti. Jedini korijen neprekinute tradicije. I tako su se oni, koji su na pragu
devetnaestog stoljea poeli stvarati novu eku literaturu i muziku, nadovezali upravo na njega. Zato
su prvi eki pjesnici i muziari tako esto skupljali narodne bajke i pjesme.
Zato su njihovi prvi pjesniki i muziki pokuaji bili esto samo parafraze narodne poezije i narodnih
melodija.
Vladimire, kad bi ti to shvatio. Tvoj tata nije samo aavo zaljubljen u folklor. Moda je pomalo i
zaljubljen, ali kroz to cilja dublje. On u narodnoj umjetnosti osjea strujanje sokova bez kojih bi
eka kultura uvenula. Zaljubljen je u ubor te struje.
Ta se ljubav rodila za vrijeme rata. Htjeli su nam dokazati da nemamo prava na postojanje, da smo
Nijemci koji govore slavenskim jezikom. Morali smo sami sebe uvjeravati da smo postojali i da
postojimo. Svi smo tada tragali za onim skrivenim strujama. Ad fontes. I najvei modernisti. Halas i
Holan, Martinu i Emil Filla. Svi su se pokorno vraali narodnoj umjetnosti.
Tada je uhvatilo i mene. Svirao sam kontrabas u malom studentskom orkestru. Ljubav prema muzici
razvio je u meni otac i svirao sam sve gudake instrumente. Jednom je doao k meni doktor Blaha,
predsjednik Slovakog kluba, s prijedlogom da oivimo seosku kapelu. Da je to naa patriotska
dunost. Da pokaemo da smo Slaveni. Da imamo vlastitu, staru, narodnu kulturu.
Tko je tada mogao neto takvo odbiti? Poao sam i svirao u kapeli violinu.
Budili smo narodne pjesme iz mrtvog sna. U toku devetnaestog stoljea rodoljubni sakupljai narodne
umjetnosti zapisali su, u posljednji as, mnoge narodne pjesme. Civilizacija je poela brzo istiskivati
folklor, i tako su na prijelomu stoljea iznikla drutva folklorista s ciljem da narodnu umjetnost vrate
iz pjesmarica u ivot. Najprije u gradovima, zatim na selu. A naroito u naem kraju. Ponovo se
organiziraju tradicionalne narodne sveanosti, Put kraljeva, potpomae se rad narodnih orkestara.
Bio je to velik napor, ali bi vjerojatno ostao bez rezultata. Civilizacija je sahranjivala narodnu
umjetnost bre nego to su folkloristi bili u stanju da je oivljavaju. Tek nam je rat ulio nove snage.
Kad se radi o glavi, ak i to donosi izvjesne prednosti. Ondje gdje je vidio samo neprozirnu ljusku,
ovjek poinje nazirati jezgru. Bio je rat, radilo se O opstanku naroda. uli smo narodne pjesme i
odjednom smo shvatili da su one temelj svih temelja. Ja sam im posvetio ivot. Kroz njih se
ukljuujem u tokove koji hue daleko u dubini. Ja sam val u tom toku. Ja sam istovremeno i val i
rijeka. I tako se osjeam dobro.
Za vrijeme rata sve smo dublje proivljavali. Bila je posljednja godina okupacije kad smo u naem
mjestu organizirali Put kraljeva. U gradiu je bila kasarna i na plonicima meu gledaocima tiskali su
se njemaki oficiri. Na se put pretvorio u demonstraciju. arena druina bodrih momaka na konjima,
sa sabljama. Nepobjediva eka konjica. Glasonoe iz daleke povijesti. Svi su esi tada to shvatili, i
oi su im plamsale. Imao sam tada petnaest godina i izabrali su me za kralja. Jahao sam izmeu
dvojice paeva, prekrivena lica. I bio sam ponosan.
I otac mi je bio ponosan, znao je da su me izabrali za kralja njemu u ast. Bio je seoski uitelj,
rodoljub, svi su ga voljeli.
Vjerujem, Vladimire, da svaka stvar ima svoj smisao. Vjerujem da su ljudske sudbine meusobno
povezane lancem mudrosti. U tome to su ljetos za kralja izabrali tebe vidim neko znamenje. Ponosan
sam) kao prije dvadeset godina. Jo ponosniji. Zato to Preko tebe ele da odaju priznanje meni. A ja
to primanje shvaam ozbiljno, zato da to poriem 2elim da ti predam svoje kraljevstvo. I elim da
ga od fnene primi.
]vfoda me je shvatio. Obeao mi je da e prihvatiti izbor za kralja. Da e jahati.
Kad bi htio shvatiti koliko je sve to zanimljivo. Ne mogu ni zamisliti neto zanimljivije. Ni napetije.
Na primjer, ovo. Povjesniari glazbe dugo su tvrdili da sve evropske narodne pjesme potjeu iz
baroka U dvorskim kapelama svirali su i pjevali seoski muziari i 1Z plemikih dvoraca prenosili
muziku kulturu u narod. Iz toga slijedi da narodna pjesma uope ne predstavlja originalnu umjetniku
manifestaciju. Izvedena je iz komponirane muzike.
Narodne pjesme iz ekih krajeva zaista su u rodu s komponiranom baroknom glazbom. Ali to je
prije nastalo? Koko ili jaje? Ne znam zato bi dunik bila upravo i samo narodna pjesma.
Slid svejedno, bez obzira kako stvari stajale u ekoj, pjesme koje se pjevaju u junoj Moravskoj ne
rfiogu se nikako, ni uz najvee nastojanje, pripisati utjecaju komponirane glazbe. To nam je bilo
jasno na prvi pogled. Uzmimo, recimo, s gledita tonaliteta.
Komponirana barokna glazba bila je pisana u duru i molu. Nae se pjesme, meutim, pjevaju u
tonalitetima o kojima kapele u plemikim dvorcima nisu ni sanjale.
Recimo u lidijskom. To je onaj s povienom kvartom. Meni uvijek doarava sliku pradavnih
pastoralnih idila. Vidim poganskog Pana i ujem njegovu frulu. Evo: Barokna i klasina glazba
fanatino su potivale sreenost velike septime. Znale su put do tonike samo preko discipliniranog
osjetljivog tona. Uasavale su se male septime koja se pribliava odozdo tonici velikom sekundom. A
ja kod naih narodnih pjesama najvie volim upravo tu malu septimu, bez obzira zvui li aiolski,
dorski ili miksolidijski. Zbog njene melankolije i zamiljenosti. I zato to odbija da ludo uri k
osnovnom tonu, kojim sve zavrava, pjesma i ivot:
Ima, meutim, i pjesama u tako neobinim tonalitetima da se ne mogu svrstati ni pod jedan od
takozvanih crkvenih tonaliteta. Stojim nad njima potpuno zapanjen.
Moravske su pjesme tonalno nezamislivo raznorodne. Njihova kompozicija zna biti tajanstvena.
Ponu u molu, zavre u duru, kolebaju se izmeu nekoliko tonaliteta. Cesto, kad treba da ih
harmoniziram, uope ne znam kako da shvatim njihov tonalitet.
Isto tako kao to su raznovrsne tonalno, raznovrsne su i ritmiki. Naroito one uz koje se ne plee,
one otegnute. Bartok je za njih naao rije parlando. Njihov se ritam, zapravo, uope ne moe zapisati
naim notnim sistemom. Mogu to rei i drukije. S gledita naeg notnog sistema svi narodni pjevai
pjevaju svoje pjesme ritmiki netano i loe.
Kako to objasniti? Leo Janaek je tvrdio da je ta sloenost i neuhvatljivost ritma posljedica
razliitih trenutnih raspoloenja pjevaa. Prema njemu, ritam ovih pjesama zavisi o tome gdje se
pjevaju, kada se pjevaju, u kakvu se raspoloenju pjevaju. Narodni pjeva, govorio je Janaek,
reagira svojom pjesmom na boju cvijea, atmosferske prilike i prostor.
Ali nije li to moda suvie poetino objanjenje? Ve u toku prve godine na Fakultetu docent nam je
opisao jedan eksperiment. Pustio je da nekoliko interpretatora pjeva nezavisno jedan od drugog istu
narodnu pjesmu, jednu od onih ritmiki neuhvatljivih. Mjerenjem uz pomo preciznih elektronskih
instrumenata ustanovljeno je da su svi pjevali ritmiki potpuno skladno.
Ritmika sloenost pjesme nije, prema tome, rezultat netanosti, nesavrenosti ili raspoloenja
pjevaa. Ona ima svoje tajanstvene zakone. Kod nekih tipova moravskih plesnih napjeva, na primjer,
druga je polovica takta uvijek za djeli sekunde dua od prve. Ali kako zabiljeiti u notama ovu
ritmiku sloenost? Metriki sistem komponirane glazbe poiva na simetriji.
Cijela se nota dijeli na dvije polovinke, polovinke na dvije etvrtinke takt se dijeli na dva, tri,
etiri jednako duga dijela. Ali to uraditi s taktom koji se dijeli na dva dijela nejednakog trajanja?
Danas je najvei problem kako uope zapisati u note originalni ritam moravskih melodija.
Ali jo je tvri orah to odakle uope potjee to sloeno ritmiko miljenje? Jedan je istraiva iznio
teoriju da su se ove otegnute pjesme nekad pjevale dok se jahalo na konjima. U njihovu udnu ritmu
ostali su utisnuti konjski kas i pokret jahaa. Drugi su smatrali da se pramodel ovih melodija s jo
vie vjerojatnosti moe traiti u sporom, gipkom koraku kojim je omladina u predveerje etkala
selom. Trei opet u laganom ritmikom pokretu kojim se kosi trava ...
Sve su to, moda, samo pretpostavke, ali jedno je sasvim sigurno. Nae se pjesme ne mogu
povezivati s baroknom muzikom. eke, moda. Moda. Nae sigurno ne. Naa se domovina, dodue,
sastoji od tri zemlje eke, Moravske i Slovake, ali granice narodne kulture dijele je na dva
dijela: na eku sa zapadnom Moravskom i na Slovaku s istonom Moravskom, gdje je moj zaviaj.
U ekoj je nivo civilizacije bio vii, kontakt izmeu grada i sela te seljaka i zamka bio je blii. I u
istonim krajevima zemlje bilo je zamaka i dvoraca, ali je selo svojim primitivizmom bilo odvojeno
od njih. Seljaci nisu svirali ni u kakvim dvorskim kapelama. Uostalom, ovdje, u zoni kulturnog
utjecaja Maarske, funkciju ekih dvorskih kapela obavljali su ciganski orkestri. Oni grofovima i
barunima nisu svirali menuete i sarabande talijanske kole. Svirali su svoje ardae i dumke, a to su
isto tako bile narodne melodije, samo malo preinaene sentimentalnom i ornamentalnom ciganskom
interpretacijom.
Pod ovakvim uvjetima kod nas su se mogle odrati narodne pjesme iz najstarijih vremena. U tome
lei i objanjenje njihove beskonane raznovrsnosti. Potjeu iz raznih razdoblja svoje duge i spore
povijesti. I tako, dok stoji licem u lice s itavom naom muzikom kulturom, osjea se kao da pred
tobom igra ena iz Tisuu i jedne noi i postepeno odbacuje sa sebe veo po veo.
Gle. Prvi veo. Od grube tkanine s otiskanim trivijalnim ornamentima. To su najmlae pjesme nastale
u toku posljednjih pedesetsedamdeset godina. Dolazile su sa zapada, iz eke.
Donosile su ih putujue limene glazbe. Uitelji su u kolama uili djecu da ih pjevaju. To su
uglavnom pjesme u duru, uobiajenog zapadnoevropskog tipa, samo malo prilagoene naoj ritmici.
I drugi veo. Taj je ve mnogo areniji. To su pjesme maarskog podrijetla. Pratile su prodiranje
maarskog jezika u slavenske oblasti Maarske. U devetnaestom stoljeu ciganski orkestri irili su ih
po itavoj Maarskoj. Nema toga tko ih ne zna. ardai i romance s karakteristinim sinkopiranim
ritmom u kadenci.
Kad plesaica odbaci ovaj veo, pojavljuje se slijedei. Gle, to su ve pjesme ovdanjeg slavenskog
stanovnitva iz osamnaestog i sedamnaestog stoljea.
Jo je ljepi, meutim, etvrti veo. To su jo starije pjesme. Njihova starost see do etrnaestog
stoljea. Tada su k nama kroz karpatske klance dolazili s istoka i jugoistoka Vlasi.
Stoari. Njihove pastirske i hajduke pjesme ne znaju nita o akordima i harmoniji.
Zamiljene su samo melodijski u sistemima arhainih tonaliteta. Svirale i frule davale su poseban
peat njihovoj melodici.
A kad padne i ovaj veo, pod njim vie nema nikakvog. Igraica plee potpuno gola. To su one
najstarije pjesme. Njihovo podrijetlo vue se iz pradavnih poganskih vremena. Baziraju se na
najstarijim sistemima muzikog izraavanja. Na sistemu od etiri tona, tetrakordalnom sistemu.
Pjesme sjenokoe, etelake pjesme. Pjesme najtjenje povezane s obredima patrijarhalnog sela.
Bela Bartok je pokazao da su pjesme iz ovog posljednjeg sloja sve meusobno sline, bez obzira jesu
li slovake, junomoravske, maarske ili hrvatske. Kad ovjek sebi u mislima predoi ovo
geografsko podruje, pojavi mu se pred oima prva velika slavenska drava iz devetog stoljea,
Velika Moravska. Njene su granice zbrisane prije tisuu godina, ali su u najstarijem sloju narodnih
pjesama ostale otisnute do danas!
Narodna pjesma, ili narodni obred, to je tunel pod povijeu u kojem je ostalo sauvano mnogo od
onoga to su na povrini odavno unitili ratovi, revolucije i bezobzirna civilizacija.
To je tunel kroz koji vidim daleko u prolost. Vidim Rastislava i Svatopluka, prve moravske
knezove. Vidim svijet Starih Slavena.
Ali zato govorim samo o slavenskom svijetu? I to vrijeme imalo je svoj internacionalizam!
Razbijali smo dugo glavu nad zagonetnim tekstom jedne narodne pjesme. U njoj se pjeva o hmelj u u
nekoj sasvim nejasnoj vezi s kolima i kozom. Netko jae na kozi, a netko se u kolima vozi. A uz to se
hvali hmelj da od djevojaka pravi ene. Ni narodni pjevai koji su pjevali tu pjesmu nisu razumjeli
njen tekst. Inercija prastare tradicije sauvala je u pjesmi sklop rijei koji je ve odavno izgubio
smisao. Na kraju smo doli do jedinog mogueg objanjenja: starogrke Dionizijeve sveanosti. Satir
na jarcu i bog koji dri tirsos, obavijen hmeljom.
Antika! Naprosto nisam mogao povjerovati u to! Kasnije sam na sveuilitu sluao povijest muzikog
izraavanja. Glazbena struktura naih najstarijih narodnih pjesama zaista se podudara sa strukturom
antike muzike. Lidijski, frigijski i dorski tetrakord. Silazno shvaanje ljestvice, u kojem se za
osnovni smatra najvii, a ne najnii ton, to je kao princip usvojeno tek od trenutka kada su udarene
osnove harmonije. Nae najstarije pjesme pripadaju, prema tome, onoj istoj epohi muzikog stvaranja
u kojoj su nastale pjesme pjevane u staroj Grkoj. U njima je antiko doba sauvano do naih dana.
Moravski slikar Uprka pozvao je jednom, negdje poetkom ovog stoljea, kipara Rodina da posjeti
Moravsku. Odveo ga je da vidi Put kraljeva. Rodin je, navodno, bio sav izvan sebe od oduevljenja
tom ljepotom i uzviknuo: Ta to je Helada! O Rodinovim skulpturama ovdje nitko ne zna nita, ali
za tu njegovu izjavu znaju i djeca. Svi u njoj, meutim, vide samo izraz divljenja. Ali ja znam da je
tim rijeima Rodin htio rei neto sasvim odreeno.
Danas, za vrijeme veere, stalno sam vidio pred sobom Ludvikove oi kako okreu pogled. I osjeao
sam da mi je zbog toga jo vie stalo do Vlade. ak sam se odjednom uplaio da mu nisam
posveivao dovoljno panje. Pitao sam se da li mi je uspjelo da ga ponekad uvedem u moj svijet.
Poslije veere Vlasta je ostala u kuhinji, a Vladimir i ja otili smo u sobu. Pokuao sam da mu priam
o pjesmama. Kako je to zanimljivo! Koliko je napeto! Nikako mi, meutim, nije ilo od ruke. Sam
sam sebi sliio na uitelja. Bojao sam se da ne budem dosadan. Vladimir je, naravno, sjedio, utio i
pravio se da slua. Dobar je on. Uvijek je bio dobar prema meni. Ali znam li ja to se kuha u
njegovoj glavi?
Kad sam ga dovoljno nagnjavio svojim priama, zavirila je u sobu Vlasta i rekla da je vrijeme za
spavanje. to da se radi, ona je dua kue, njen kalendar i sat. Njenim se odlukama ne moemo
opirati. Idi, sine, laku no!
Ostavio sam ga u sobi u kojoj je stajao harmonij. On tu spava na kauu s nogama od poniklanih
cijevi. Ja spavam u spavaoj sobi, u branom krevetu pored Vlaste. Jo neu poi na poinak. Loe
bih spavao. Dugo bih se prevrtao po krevetu, itavo vrijeme u strahu da u probuditi Vlastu. Izii u
jo na trenutak u vrt. No je topla i vide se zvijezde. Vrt oko stare prizemne kue u kojoj ivimo pun
je tipinih seoskih mirisa. Pod velikom krukom stoji klupa. Napravio ju je otac mog oca. Od grubo
tesana drva. Dvije daske i etiri kolca.
Prokleti Ludvik! Zato se pojavio upravo danas? Bojim se da je to neki lo znak. Moj najstariji drug!
Upravo na ovoj klupi toliko smo puta kao djeaci sjedili zajedno. Volio sam ga. Jo od prvog razreda
gimnazije, kada sam ga upoznao. Imao je u jednom prstu vie nego mi u itavom tijelu, ali nikad se
zbog toga nije pravio vaan. Nije se osvrtao ni na uitelje ni na kolu i uivao je u svemu to je bilo u
suprotnosti sa kolskim propisima.
Zato smo se upravo nas dvojica onako sprijateljili? U tome mora da su vile imale svoje prste.
Obadvojica smo bili napola siroad. Moja je majka umrla kad sam se rodio. Ludviku su, kada mu je
bilo trinaest godina, odveli oca u koncentracioni logor i nikad ga vie nije vidio.
Zato su Nijemci uhapsili starog Jahna nitko tano nije znao. Neki su s osmijehom tvrdili da je to bilo
zbog raznih sumnjivih poslova i verca. Radio je kao zidarski palir kod njemake firme i kojekakvim
makinacijama nabavljao potroake karte. Ludvik je tvrdio da ih je davao nekoj idovskoj obitelji
koja je gladovala. Tko zna. Ti se idovi vie nikad nisu vratili da to posvjedoe.
Ludvik je bio stariji sin, tada ve i jedini jer mu je mlai brat umro. Nakon hapenja oca, majka i sin
ostali su sami. ivjeli su u velikoj bijedi. Pohaanje gimnazije zahtijevalo je novac, i ve se inilo
da e Ludvik morati napustiti kolu. Spas je stigao u dvanaesti sat.
Spas koji je Ludvik mrzio. Otac mu je imao sestru koja se jo davno prije rata dobro udala za
bogatog graevnog poduzetnika. S bratom zidarem prekinula je sve veze, ali kad su ga zatvorili, njeno
se patriotsko srce probudilo. Ponudila je Ludvikovoj majci da preuzme na sebe brigu za njena sina.
Sama je imala samo jednu priglupu kerku i Ludvik je svojim talentom izazivao kod nje zavist. Ne
samo da su ga materijalno potpomagali ve su ga poeli svakodnevno pozivati k sebi. Na rukove, na
veere. Predstavljali su ga gradskoj kremi koja se kod njih sastajala. Ludvik je morao izraavati
zahvalnost jer je od njihove potpore zavisilo njegovo kolovanje.
On ih je, sa svoje strane, volio kao vodu u cipeli. Zvali su se Koutecky i to je ime za nas od tog
vremena postalo sinonim za sve naduvene ljude. Graevni poduzetnik Koutecky bio je mecena.
Nakupovao je gomilu slika od pejzaista koji su slikali na kraj. Onih koji su imali ime. Bili su to
kieri, da te bog sauva! Gospoa Koutecky znala je, navodno, da stane pred neku sliku i da
oduevljeno uzdie: Oh, kakvu taj ima dubinu! Sudili su o slikama iskljuivo prema tome kakvu su
dubinu imale.
Gospoa Koutecky poprijeko je gledala svoju ogoricu. Zamjerala je bratu da nije znao da se oeni.
Ni nakon njegova hapenja nije promijenila odnos prema njoj. Topovske cijevi svog dobroinstva
usmjerila je iskljuivo na samog Ludvika. Vidjela je u njemu potomka svoje krvi i eznula je za tim
da od njega naini vlastitog sina. Postojanje ogorice smatrala je za alosnu greku prirode. Nikad je
nije pozvala k sebi. Ludvik je sve to znao i kripao zubima.
On je volio svoju majku. Mnogo puta htio je da se odupre, ali majka ga je uvijek sa suzama zaklinjala
da bude pametan i Kouteckyma izrazi dunu zahvalnost.
Zbog svega toga Ludvik je utoliko radije dolazio k nama. Bili smo kao blizanci. Otac ga je volio
gotovo vie nego mene. Veselilo ga je to Ludvik guta njegove knjige i poznaje svaku u njegovoj
biblioteci. Kad sam poeo da sviram u studentskom dezu, Ludvik je htio da i on sudjeluje u tome.
Kupio je neki jeftin klarinet i za kratko vrijeme nauio na njemu sasvim pristojno svirati. Nakon toga
zajedno smo svirali u dezu, a kad je doao doktor Blaha i apelirao na nae rodoljublje, zajedno smo
preli u narodni orkestar.
Pred kraj rata kerka Kouteckyh se udala. Stara Koutecka odluila je da od svadbe napravi paradu.
Iza nevjeste i mladoenje trebalo je da ide pet drubenica, svaka u pratnji jednog mladia. Tu dunost
nametnula je i Ludviku, a kao damu dodijelila mu jedanaestogodinju kerku mjesnog apotekara.
Ludvik je izgubio svaki smisao za humor. Bilo ga je pred nama stid to mora da igra ludu na
bogatakoj svadbi. Htio je da ga smatraju za odraslog i od sramote bio je kao ispljuskan kad je morao
ponuditi ruku jedanaestogodinjem curetu. Bjesnio je to ga Koutecky izlau kao konkretan primjer
svog dobroinstva. Bjesnio je to je nakon obreda morao poljubiti kri. Uveer je pobjegao sa
svadbene gozbe i doao za nama u stranju salu u kavani. Svirali smo, pili i pravili viceve na njegov
raun. Naljutio se i izjavio da mrzi malograane. Zatim je opsovao crkveni obred i rekao da pljuje na
crkvu, da e istupiti iz nje.
Njegove rijei nismo ozbiljno shvatili, ali Ludvik je to zaista uinio nekoliko dana nakon svretka
rata. Tim svojim postupkom strahovito je rasrdio obitelj Koutecky. To mu nije nimalo smetalo. S
veseljem se raziao s njima. Poeo je simpatizirati komuniste. Odlazio je na predavanja koja su
organizirali. Kupovao je knjiice koje su izdavali. Na je kraj bio odluno katoliki, a gimnazija
naroito. Za Ludvikove komunistike nazore nismo imali naroito mnogo razumijevanja. Ipak smo
bili spremni da mu to oprostimo kao zanimljivu nastranost.
Priznavali smo njegove privilegije.
etrdeset sedme godine smo maturirali. Istog je dana Ludvik u ast svoje zrelosti ispunio u oblasnom
sekretarijatu pristupnicu u Partiju. U jesen smo krenuli u svijet. Ludvik je otputovao na studije u Prag.
Ja u Brno. Obojica smo ostavili kod kue po jedno naputeno bie. Ludvik majku, a ja oca. Brno je,
na sreu, od naeg gradia udaljeno svega dva sata putovanja vlakom. Subotom i nedjeljom odlazio
sam kui. Radi oca i radi orkestra. Ludvika poslije mature nisam vidio punu godinu dana.
Nastupila je etrdeset osma godina. itav se ivot okrenuo naglavce. Kad se Ludvik za vrijeme
praznika opet pojavio u naem drutvu, doekali smo ga zbunjeno. Nitko od nas nije bio komunist. U
veljakom prevratu vidjeli smo poetak diktature. Ludvik je donio klarinet, ali mu nije bio potreban.
itavu smo no proveli debatirajui.
Da li su ve tada otpoele nesuglasice meu nama? Mislim da nisu. Ludvik me je te noi gotovo
potpuno pridobio. Izbjegavao je koliko je mogao diskusije o politici i govorio je samo o naem
drutvu. Da bi trebalo da ciljeve naeg rada postavimo ire nego do sada. Kakvog ima smisla,
govorio je, samo oivljavati izgubljenu prolost? Onaj tko se osvre natrag zavrit e kao Lotova
ena.
A to treba da radimo, vikali smo na njega.
Zna se, odgovarao je, nasljee narodne umjetnosti moramo uvati, ali to nije dovoljno.
Nastupilo je novo doba. Naem se radu otvaraju iroki horizonti. Iz ope muzike kulture treba
istisnuti treskavce i lagere, ki bez duha kojim su malograani hranili narod. Na njihovo mjesto
treba da doe prava, originalna narodna umjetnost, iz koje treba razviti suvremeni umjetniki izraz.
udno. To to je Ludvik govorio bila je stara utopija najkonzervativnijih moravskih patriota.
Oni su se uvijek bunili protiv bezbone pokvarenosti gradske kulture. U melodijama arlstona uli su
sviralu neastivog. Ali to nije vano. Ludvikove rijei bile su nam utoliko razumljivije.
Njegova daljnja razmatranja zvuala su, uostalom, originalnije. Govorio je o dezu. Dez je izrastao
iz crnake narodne muzike i osvojio je itav zapadni svijet. Ostavimo, govorio je, po strani injenicu
da je dez postepeno pretvaran u trgovaku robu. Nama to moe posluiti kao stimulativan dokaz
kakvu udotvornu mo posjeduje narodna glazba. Iz nje moe izrasti opi muziki stil epohe.
Sluali smo Ludvika i u nama se divljenje mijealo s otporom. Razdraivala nas je njegova sigurnost.
Drao se kao to su se tada drali svi komunisti. Kao da je sa samom budunou sklopio tajni
ugovor koji ga opunomouje da nastupa u njeno ime. Bio nam je nesimpatian moda i zato to je
odjednom postao drukiji nego to smo ga poznavali. Za nas je uvijek bio drug i aljivina. Sada je
govorio patetino i nije se klonio krupnih rijei. Bio nam je, naravno, odvratan i zbog toga to je s
takvom sigurnou i bez imalo oklijevanja povezivao sudbinu naeg orkestra sa sudbinom
Komunistike partije, iako nitko od nas nije bio komunist.
Ali, s druge strane, njegove su nas rijei privlaile. Njegove misli odgovarale su naim najtajnijim
snovima. One su naoj grupi davale povijesnu ulogu. Previe su laskale naoj ljubavi prema
moravskoj pjesmi da bismo mogli da ih odbijemo. A ja osobno to nisam mogao iz jo jednog razloga.
Volio sam Ludvika. A volio sam i oca koji je slao u pakao sve komuniste. Ludvikove su rijei
stvarale most preko te provalije.
U mislima ga nazivam Lovcem na takore.* Tako je i bilo. Zasvirao je na svoju frulu i mi smo svi
nagrnuli za njim. Ondje gdje su mu ideje bile samo nabaene, priskakali smo mu u pomo.
Sjeam se svojih vlastitih razmiljanja. Govorio sam o evropskoj glazbi i njenu razvoju od vremena
baroka. Nakon epohe impresionizma bila je ve umorna sama od sebe. Iscrpla je gotovo sve rezerve
ideja, kako za sonate i simfonije, tako i za lagere. Zbog toga je dez djelovao na nju kao udo. Iz
njegova tisugodinjeg korijenja poela je edno da sie nove sokove. Dez nije blagotvorno
djelovao samo na evropske kavane i plesne dvorane. Djelovao je udotvorno i na Stravinskog,
Honeggera, Milhauda, Martinua, koji su otvorili svoje skladbe njegovim ritmovima. Ali panja! U
isto vrijeme, tanije desetak godina ranije, evropskoj glazbi dala je transfuziju iste i svjee krvi
istonoevropska narodna glazba. Iz nje su crpli mladi Stravinski, Janaek, Bartok i Enescu!
Istonoevropsku narodnu glazbu i dez postavio je u paralelu sam razvoj evropske glazbe. Njihov
udio u formiranju moderne ozbiljne muzike dvadesetog stoljea bio je ravnopravan. Samo s muzikom
irokih narodnih slojeva bilo je drukije. U njoj narodna glazba istone Evrope praktino nije nala
odraza. Tu je potpuno suvereno vladao dez. I tu, prema tome, poinje na zadatak. Hic Rhodus, hic
salta!
Da, tako je, uvjeravali smo jedan drugog: u korijenima nae narodne glazbe krije se ista snaga kao i u
korijenima deza. Dez posjeduje svoju sasvim posebnu melodiku, u kojoj se jo uvijek osjea
prvobitna estotonska ljestvica starih crnakih napjeva. Ali i naa narodna pjesma posjeduje
karakteristinu melodiku, tonalno ak mnogo raznovrsniju. Dez ima originalnu ritmiku, ija je
arobna sloenost izrasla na tisugodinjoj kulturi afrikih bubnjara i tamtamista. Ali i naa je muzika
ritmiki neto sasvim posebno. Konano, dez se razvio na principu improvizacije. Ali i udesni
sklad narodnih sviraa, koji nikad nisu vidjeli note, poiva na improvizaciji.
Od deza nas je odvajalo samo jedno. Dez se brzo razvija i mijenja. Njegov je stil u pokretu.
Kakav brz uspon od primitivnih njuorleanskih poetaka, preko hotdeza, swinga do
cooldeza i dalje. Njuorleanski dez nije ni sanjao o harmonijama koje nalaze primjenu u
dananjem dezu. Naa je narodna glazba nepomina uspavana princeza iz minulih stoljea.
Mora se probuditi. Mora se stopiti s dananjim ivotom i razvijati se zajedno s njim. Razvijati se kao
dez da ne prestane biti ono to jest; da ne izgubi svoju melodiku i ritmiku, a da pronalazi stalno
nove i nove stilske faze. I da govori o naem, dvadesetom stoljeu. Da postane njegovo muziko
ogledalo. To nije nimalo lako. To je strahovito teak zadatak. Zadatak koji se moe izvriti samo u
socijalizmu.
Kakve to ima veze sa socijalizmom, protestirali smo.
Objasnio nam je i to. Staro selo ivjelo je kolektivnim ivotom. Zajedniki obredi ispunjavali su
itavu godinu. Narodna umjetnost ivjela je samo unutar ovih obiaja. Romantiari su zamiljali kako
djevojku, dok kosi travu, iznenada obuzima inspiracija i pjesma izbija iz nje kao voda iz stijene. Ali
narodna pjesma nastaje drukije nego pisana poezija. Pjesnik stvara da bi izrazio samog sebe, svoju
individualnost i svoju osobitost. Kroz narodnu pjesmu ovjek se nije izdvajao, nego sjedinjavao s
drugima. Narodna pjesma nastajala je kao stalagmit, svaka kap obavijala ju je novim motivima i
novim varijantama. Predavana je od pokoljenja pokoljenju i svatko tko ju je pjevao dodao joj je
neto novo. Svaka pjesma imala je mnogo autora i svi su skromno nestajali iza svog djela. Nijedna
narodna pjesma nije postojala tek sama za sebe. Svaka je imala svoju funkciju. Postojale su pjesme
koje se pjevaju na svadbama, pjesme koje se pjevaju za vrijeme etve, pjesme koje se pjevaju za
mesojeda, na sijelima, boine pjesme, kosidbene pjesme, pogrebne pjesme. Ni ljubavne se pjesme
nisu pjevale izvan utvrenih obreda. Veernje seoske promenade, pjevanje pod prozorima djevojaka,
udvaranje, sve je imalo svoj kolektivni ritual i u tom ritualu pjesme su imale svoje odreeno mjesto.
Kapitalizam je razbio taj stari kolektivni ivot. Narodna umjetnost izgubila je tako svoje tlo, smisao
postojanja, funkciju. Pokuaji da se uskrsne morali su ostati uzaludni dok su postojali drutveni
odnosi u kojima je ovjek ivio odvojen od ljudi, sam za sebe. Socijalizam e osloboditi ljude
njihove usamljenosti. Ljudi e ponovo ivjeti kolektivno. Povezivat e ih zajedniki interesi. Njihov
privatni ivot stopit e se s javnim. Ljudi e ponovo biti sjedinjeni desecima zajednikih obreda,
stvorit e se nove kolektivne navike. Neke e biti preuzete iz prolosti. etvene sveanosti, karnevali,
priredbe s plesom, radne navike. Bit e stvorene i neke nove. Prvomajske sveanosti, mitinzi,
proslave osloboenja, sastanci. Svagdje e tu narodna umjetnost nai svoje mjesto. Tu e se razvijati,
mijenjati i obnavljati. Shvaamo li to konano?
Pred oima mi se pojavio dan kada su za drvee u naim ulicama bili privezani vojniki konji.
Nekoliko dana prije toga Crvena armija osvojila je na grad. Obukli smo sveane nonje i otili u
park da sviramo. Pili smo i svirali nekoliko sati bez prestanka. Ruski su nam vojnici odgovarali
svojim pjesmama. Ja sam tada govorio sam sebi kako nastaje nova epoha. Epoha Slavena. Kao
Rimljani i Germani, i mi smo nasljednici antike kulture. Za razliku od njih, prospavali smo i
prodrijemali mnogo stoljea. Ali zato smo se dobro naspavali! Svjei smo.
Mi smo na redu. Mi smo na redu!
Isti taj osjeaj ponovo mi se vratio. Neprestano sam iznova razmiljao o tome. Korijeni su deza u
Africi, stablo u Americi. Naa glazba ima svoje ive korijene u umjetnosti evropske antike. Mi smo
uvari starog i dragocjenog blaga. Sve to bilo je tako savreno logino. Misao se vezivala na misao.
Slaveni donose revoluciju. S njom novi kolektivizam i novo bratstvo. S njom i novu umjetnost koja e
ivjeti u ljudima i s ljudima, kao nekada stare seoske pjesme.
Velika misija, koju nam je povjerila povijest, nama, djeacima iz narodnog orkestra, bila je
istovremno i nevjerojatna i nevjerojatno logina.
Brzo se pokazalo da se to nevjerojatno poinje zaista ostvarivati. Nitko nikada za nau narodnu
umjetnost nije uinio toliko koliko komunistika vlada. U osnivanje novih ansambla uloila je
ogromna financijska sredstva. Narodna muzika, gusle i cimbal odzvanjali su iz svih radiostanica.
Moravske i slovake narodne pjesme odjekivale su na visokim kolama, prvomajskim paradama,
omladinskim zborovima i priredbama. Dez je ne samo nestao s povrine zemlje nego je postao
simbol zapadnjakog kapitalizma i dekadencije. Omladina je prestala plesati tango i bugivugi i
umjesto toga na plesovima i veseljima hvatalo se u kolo.
Komunistika je partija nastojala stvoriti novi stil ivota. Da bude kao u Sovjetskom Savezu.
Oslanjala se na slavnu Staljinovu definiciju nove umjetnosti: socijalistiki sadraj u narodnoj formi.
Naoj muzici, plesu, poeziji tu narodnu formu mogla je dati samo narodna umjetnost.
Naa kapela plovila je na najviim valovima ove politike. Ubrzo je postala poznata u itavoj zemlji.
Popunjena je plesaima i pjevaima i tako se pretvorila u veliki ansambl koji je nastupao na
stotinama pozornica i svake godine putovao na gostovanje u inozemstvo. I nije pjevao samo baladu o
Janu koji je ubio svoju dragu, nego i nove pjesme, koje je ansambl sam stvarao. Recimo onu Dobro
je, dobro je to nema gospode ili pjesmu o Staljinu, o preoranim meama, o zadrunoj etvi. Nae
pjesme vie nisu bile samo sjeanja na stara vremena. ivjele su. Pripadale povijesti dananjeg
vremena. Pratile je.
Komunistika nas je partija vatreno pomagala. Zato su se i nae politike ograde brzo ruile.
Ja sam pristupio sam Partiji odmah u poetku etrdeset devete godine, a ostali su me prijatelji iz
ansambla slijedili.
Tada smo, meutim, jo bili prijatelji. Kad je meu nas pala prva sjena?
Naravno da znam. Savreno dobro znam. Bilo je to na mojoj svadbi.
Studirao sam violinu na Visokoj muzikoj koli u Brnu i sluao na sveuilitu predavanja iz teorije
muzike. Trea godina studija donijela mi je brige i nervozu. Ocu, samom kod kue, bilo je sve tee.
Preivio je izljev krvi u mozak. Na kraju je sve sretno prolo, ali je od tog vremena morao dobro
paziti na sebe. Neprestano sam mislio na to kako ivi sam i da mi, kad bi mu se neto dogodilo, ne bi
mogao ni brzojav poslati. Svake subote odlazio sam u strahu kui, a u ponedjeljak ujutro vraao sam
se u Brno ispunjen novim strepnjama. Konano je doao dan kada tu strepnju vie nisam mogao
izdrati. Muila me je u ponedjeljak, u utorak jo vie i u srijedu sam nabacao svoje stvari u koveg,
platio gazdarici i rekao da se vie neu vratiti.
Do danas se sjeam kako sam se tada sa stanice vraao kui. Do naeg sela, u neposrednoj blizini
grada, ide se kroz polja. Bila je jesen, pred sumrak. Puhao je vjetar i na polju su djeaci putali
prema nebu na dugim konopcima zmajeve od papira. I meni je jednom otac napravio zmaja. Otiao je
sa mnom u polje, bacio zmaja uvis i potrao da otpor zraka podigne papirno tijelo zmaja prema nebu.
Mene to nije naroito zabavljalo. Otac se zabavljao vie. Ali mene je tog dana to posebno dirnulo i
ubrzao sam korak. Sinula mi je pomisao da je otac putao zmajeve u zrak za majkom.
Od svojih najmlaih dana pa do danas zamiljam, naime, da je majka na nebu. Ne, u Boga ve
odavno ne vjerujem, ne vjerujem ni u vjeni ivot i sline stvari. To o emu govorim nema veze s
vjerom. To su predodbe. Te su predodbe svuda oko mene i ispunjavaju moju samou. Ne znam
zato bi trebalo da ih se odreknem. Bez njih bih bio siromaniji. Vlasta mi predbacuje da sam
sanjalica. Ne vidim, navodno, stvari kakve jesu. Ne, ja stvari vidim kakve jesu, ali osim vidljivih
vidim i one nevidljive. Izmiljene predodbe ne postoje samo tako, ni zbog ega. Postoje razlozi zbog
kojih su potrebne. One imaju svoj dom u nama. I obratno, upravo one ine od naih domova domove.
Za majku sam saznao kad ve odavno nije bila meu ivima. Zato nikada nisam plakao za njom.
Vie sam se tjeio time da mi je majka mlada i lijepa i da je na nebu. Nitko od djece, mojih vrnjaka,
nije imao tako mladu majku kao to je bila moja.
Volim da zamiljam svetog Petra kako sjedi na stolici pored prozora kroz koji se vidi dolje zemlja.
Moja majka esto prilazi tom prozoru. Petar uvijek sve ini za nju jer je lijepa.
Doputa joj da gleda. I mama nas vidi. Mene i oca.
Majino lice nije nikad bilo tuno. Naprotiv. Dok nas je promatrala kroz prozor na Petrovoj
vratarnici uvijek nam se smijeila. Tko ivi u vjenosti, ne trpi od enje. Nije nestrpljiv. Zna da
ljudski ivot traje sekundu i da je na susret blizu. Ali dok sam ivio u Brnu, ostavljajui oca samog,
inilo mi se da je majino lice tuno, da mi predbacuje. A htio sam da ivim u ljubavi s majkom.
urio sam kui i gledao zmajeve kako se uzdiu prema nebu, kako lebde pod njegovim svodom. Bio
sam sretan. Nisam alio nita od onoga to sam napustio. Naravno, volio sam svoju violinu. Volio
sam i teoriju muzike. Ali nisam udio za karijerom. Ni najstrmija ivotna staza nije mi mogla
nadoknaditi radost povratka kui, spoznaju da u ponovo biti u krugu onoga ime sam obdaren pri
roenju: pejzaa rodnog kraja, intimnosti nekoliko zidova, majke, oca. Vraao sam se kui s velikim
olakanjem.
Kada sam obavijestio oca da se vie neu vratiti u Brno, strano se naljutio. Nije htio da zbog njega
kvarim sebi ivot. Konano sam morao da mu toboe priznam da su me izbacili iz kole zbog slabog
uspjeha. Nekako je povjerovao u to i ljutio se na mene jo vie. To me nije previe muilo.
Uostalom, nisam se vratio kui da ljenarim. I dalje sam svirao kao prima u kapeli naeg ansambla.
Na muzikoj koli dobio sam mjesto uitelja violine. Mogao sam se posvetiti onome to volim.
Meu to to volim spadala je i Vlasta. ivjela je u susjednom selu koje je danas kao, uostalom, i
moje jedno od predgraa naeg grada. Plesala je u naem ansamblu. Upoznao sam je u vrijeme
dok sam studirao u Brnu, i bio sam sretan to sam se poslije povratka mogao gotovo svakodnevno s
njom viati. Prava zaljubljenost dola je neto kasnije i iznenada, kada je jednom na pokusu pala
tako nezgodno da je slomila nogu.
Odnio sam je u naruju do kola hitne pomoi. Osjeao sam na rukama njeno tijelo, vitko i slabo.
Odjednom sam s uenjem postao svjestan da sam visok metar devedeset i teak sto kilograma, da
bih mogao da obaram hrastove, a da je ona lagana i slabana. Zagrcnuo sam se od saaljenja i pri tom
se osjeao tako da sam elio da taj trenutak nikad ne proe. Da traje dugo. Da prome sve to e
meu nama biti.
Bio je to trenutak vidovitosti. U ozlijeenoj Vlasti ugledao sam iznenada drugu, mnogo poznatiju
linost. Kako mi to ve davno nije palo na pamet? Ta Vlasta je bila sirota djevojka, linost iz
toliko narodnih pjesama! Sirota djevojka koja od sveg blaga ima samo svoje potenje, sirota
djevojka koju mue, sirota djevojka u bijednim haljinama, sirota djevojka sirotica.
Nije, naravno, bilo ba doslovno tako. Vlasta je imala roditelje i uope nisu bili siromani. Ali
upravo zato to su bili bogati seljaci novo vrijeme poelo je da ih pribija uza zid. Vlasta je dolazila u
ansambl esto sa suzama u oima. Odreivali su im visoke poreze. Njena su oca proglasili za kulaka.
Oduzeli su mu traktor i poljoprivredne strojeve. Prijetili su mu hapenjem. Saaljevao sam je i tjeio
samog sebe mislima kako u je uzeti u zatitu. Nju, sirotu djevojku.
Od trenutka kad sam je vidio u takvu svjetlu, svjetlu narodne pjesme, osjeao sam se kao da ponovo
proivljavam ve tisuu puta proivljenu ljubav. Kao da je itam iz nekih prastarih nota. Kao da
narodne pjesme govore upravo o meni. Preputen ovoj struji melodija snivao sam o svadbi i ekao je
s nestrpljenjem.
Dva dana prije svadbe iznenada je doputovao Ludvik. Burno sam ga doekao. Odmah sam mu
saopio veliku vijest o mojoj enidbi i izjavio da kao moj najdrai drug mora da mi bude kum.
Obeao mi je to. I doao je.
Drugovi iz ansambla priredili su mi pravu moravsku svadbu. Odmah izjutra skupili su se svi pred
mojom kuom, u nonjama, s glazbom. Pedesetogodinji Vondraek, cimbalist u ansamblu, bio je
najstariji u druini. Pripala mu je uloga starog svata. Moj je otac najprije sve poastio ljivovicom,
kruhom i slaninom. Stari je svat nakon toga zapovjedio da se svi umire, i zvunim glasom izrecitirao:
Visoko uvaena gospodo i gospe, u ovaj dom sam vas s posebnim razlogom pozvao: ovdje prisutni
ovjek mladi nalog mi je dao, da u dom asni oca Vlaste djeve korak usmjerimo i kerku mu
plemenitu ko nevjestu dovedemo.
Stari svat, najstariji u druini, naelnik je, dua, reiser itavog obreda. Tako je oduvijek bilo.
Tako je ve tisuu godina. Mladoenja nikad nije bio subjekt svadbe. Bio je njen objekt. Nije se
enio. enili su ga. Svadba ga je dohvatila i on je plivao na njoj kao na velikom valu. On nije
djelovao, nije govorio. Za njega je djelovao i govorio stari svat. Nije to, meutim, bio ni stari svat.
Bila je to dugogodinja tradicija koja je prenoena s ovjeka na ovjeka i povlaila ga svojom
slatkom strujom. U toj struji svatko je postajao slian svakome, postajao je dio ovjeanstva.
I tako smo pod vodstvom starog svata krenuli u susjedno selo. Ili smo preko polja i drugovi su u
hodu svirali. Pred Vlastinom kuom ve nas je oekivala gomila ljudi u narodnim nonjama s
nevjestine strane. Stari je svat recitirao: Mi umorni putnici pokorno molimo da u va dom ovaj asni
u miru stupimo jer gladni smo i edni.
Iz gomile ljudi koji su stajali pred vratnicama istupio je stariji mukarac u nonji. Ako ste dobri
ljudi, dobro nam doli rekao je i pozvao nas da uemo. utke smo nagrnuli u kuu.
Bili smo, kako nas je predstavio stari svat, samo umorni putnici i zato nismo odmah odali nae prave
namjere. Stariji mukarac u nonji, govornik s nevjestine strane, prvi nas je pozvao: Ako vam je
to na srcu, ako vas neto mui, govorite!
Tada je stari svat poeo da govori, u poetku nejasno i uvijeno, a onaj mukarac u nonji odgovarao
mu je na slian nain. Tek nakon dueg zaobilaenja stari je svat konano objasnio zato smo doli.
Nakon toga mu je mukarac u nonji postavio ova pitanja: Pitat u vas, prijatelju, zato mladi ovu
djevu za suprugu uzet eli?
Da li cvijeu ili vou se veseli?
A stari svat je odgovorio:
To stvar poznata je svima, cvijet ljepotom i mirisom srce raduje.
Ali cvijet odlazi a voe dolazi, i zato mi nevjestu ne radi cvijea, ve radi voa elimo, jer voa se
dobrom rodu uvijek veselimo.
Jo su neko vrijeme tako pitali i odgovarali, dok nevjestin govornik nije zavrio: Pozovimo onda
nevjestu, neka kae pristaje li ili ne. Otiao je u susjednu prostoriju i nakon nekoliko trenutaka
vratio se, vodei za ruku enu u nonji. Bila je mrava, visoka, koata, a lice joj je bilo prekriveno
maramom. Evo vae nevjeste.
Ali stari je svat vrtio glavom, a svi smo mi glasnim Zagorom izraavali svoje negodovanje.
ovjek nas
je neko vrijeme nagovarao, ali je konano morao maskiranu enu odvesti natrag u sobu. Tek tada nam
je doveo Vlastu. Bila je u crnim izmicama, crvenom prsluku i arenoj suknjici. Na glavi je nosila
vijenac. Izgledala je prekrasno. Spojio nam je ruke.
Zatim se mukarac u nonji obratio nevjestinoj majci i uzviknuo planim glasom: O, majice!
Na te njegove rijei nevjesta mi se istrgla iz ruke, klekla na zemlju pred svoju majku i oborila glavu.
Govornik je nastavio:
Majko mila, oprosti mi ako kad uvrijedih tebe! Majko mila, molim prosti, ako kad uvrijedih tebe!
Majko mila, preklinjem te, i pokorno molim tebe! Majko mila, oprosti mi ako kad uvrijedih tebe!
Bili smo samo nijemi glumci kojima je nametnut davno spjevan tekst. A tekst je bio prekrasan,
zanosio je ovjeka, i sve je to bila istina. Onda je opet zasvirala glazba i krenuli smo u grad. Obred
je odran u gradskoj vijenici, i tu su nam takoer svirali. Zatim je bio ruak. Poslije ruka otili smo
u slovaku klijet. Sviralo se i plesalo.
Uveer su drubenice skinule Vlasti s glave vijenac od rumarina i sveano ga predale meni.
Rasputenu kosu splele su u pletenicu, obavile oko glave i povezale maramom. To je bio obred koji
je simbolizirao pretvaranje djevojke u enu. Vlasta, naravno, ve odavno nije bila nevina i, prema
tome, nije imala pravo na simbolini vijenac. Meni to nije izgledalo vano. U jednom viem smislu,
mnogo vanijem, ona je izgubila djevianstvo upravo i tek kada su mi drubenice predale njen
vijenac.
Boe, kako to da me uspomena na vjeni od rumarina sada dira vie nego sjeanje na nae prve
asove ljubavi, vie nego Vlastina stvarna djevianska krv? Ne znam, ali tako je. ene su pjevale
pjesme o tome kako voda odnosi taj vjeni, a valovi mu raspleu crvene vrpce. Bilo mi je da
zaplaem. Bio sam pijan. Vidio sam kako taj vjeni pliva, kako ga potok predaje rjeici, rjeica
rijeci, rijeka Dunavu, a Dunav moru. Vidio sam vijenac i njegov put bez povratka. Upravo ta
nepovratnost djelovala je na mene. Sve osnovne stvari u ivotu nepovratne su. Da bi ovjek bio
ovjek, mora proi kroz tu nepovratnost potpuno svjestan.
Ispiti je do dna. Ne smije varati. Ne smije se pretvarati da je ne vidi. Moderni ovjek vara.
Nastoji da obie sve meae i da se to jeftinije provue kroz ivot do smrti. ovjek je iz naroda
poteniji. Ponire do dna svake bitne stvari. Kad je runik na kome je Vlasta leala ostao okrvavljen,
nisam ni slutio da sam se sreo s nepovratnou. U ovom asu, meutim, nisam nikako mogao pobjei
od nje. ene su pjevale pjesme o rastanku: priekaj, priekaj, mili moj dragi, treba od majice
oprotaj da traim, priekaj, priekaj, kola zaustavi, treba i s taticom ja da se pozdravim, priekaj,
priekaj, ne tjeraj konja,, jer za mnom tuguje sestrica moja, ostajte zbogom, drugarice moje, dolo je
vrijeme da nas razdvoje.
Spustila se no i svatovi su nas ispratili do nae kue. Tu smo zastali, i Vlastini drugovi i drugarice
otpjevali su nam pjesmu s porukom da u novom domu lijepo postupamo sa sirotom djevojkom, da su
je u njenu domu svi voljeli, da je volimo i mi.
Otvorio sam vrata. Vlasta se zaustavila na pragu i jo jednom pogledala prijatelje, okupljene pred
kuom. Tada je netko od njih zapjevao jo jednu, posljednju pjesmu: Kad je na prag stala, jo je
izgledala lijepa kao rua, a kad prag je prola, uvenula smjesta djevojica mala.
Onda su se za nama zatvorila vrata i ostali smo sami. Vlasta je imala dvadeset godina, ja neto vie.
Ja sam, meutim, mislio na to kako je prela prag i kako e od tog maginog trenutka njena ljepota
venuti i padati s nje kao lie s drveta. Gledao sam to nestajanje ljepote.
Nestajanje koje je otpoelo. I upravo zbog toga beskonano sam je volio. Mislio sam na to da vie
nije samo cvijet, da je u tom asu u njoj ve prisutan i budui trenutak stvaranja ploda. U svemu tome
vidio sam nesalomljivi poredak, poredak kojega sam i ja dio i s kojim se slaem.
U tim asovima mislio sam i na Vladimira, koga tada jo nisam znao i o ijem liku uope nisam imao
predodbu. Ipak sam mislio na njega i kroz njega gledao dalje, u budunost njegove djece. Zatim sam
s Vlastom legao u krevet namjeten debelim perinama i inilo mi se da nas je u svoj meki zagrljaj
primila sama mudra beskonanost ljudskog roda.
to mi je Ludvik uinio naao na svadbi? Sve u svemu nita. Usta su mu bila zaleena, ponaao se
udno. Kad smo poslije podne svirali i plesali, drugovi su mu nudili da uzme klarinet. Odbio je.
Ubrzo nakon toga je otiao. Na sreu, meni se u glavi sve pomijealo tako da tome nisam posveivao
naroitu panju. Sutradan sam ustanovio da je njegov odlazak bio jedna mala mrlja na jueranjem
danu. Alkohol koji mi se razlagao u krvi poveao je tu mrlju do sasvim pristojnih dimenzija. A Vlasta
jo vie nego alkohol. Ona nikad nije voljela Ludvika. ene instinktivno razvrstavaju drugove svog
mua u nekodljive i opasne. Vlasta je uvrstila Ludvika u ovu drugu kategoriju i uvijek joj je bilo
drago to ivi u Pragu.
Kad sam joj rekao da sam pozvao Ludvika da nam bude kum, nije se naroito obradovala.
Sutradan poslije svadbe iskoristila je priliku da me upozori na njegovo jueranje dranje.
itavo se vrijeme, navodno, ponaao kao da mu svi idemo na ivce. Uobraen je, napuhan, nosom
samo to ne para oblake.
Ali istog dana uveer Ludvik je sam doao da nas obie. Donio je Vlasti neke poklone i ispriao se.
Molio nas je da mu oprostimo to juer nije bio ni za to. Ispriao nam je to mu se dogodilo. Izbacili
su ga iz Partije i s Fakulteta. Ne zna to e dalje biti s njim. Nisam mogao vjerovati uima i nisam
znao to da mu kaem. Ludvik, uostalom, i nije htio da ga netko saaljeva i brzo je skrenuo razgovor
na druge stvari. Trebalo je da na ansambl za etrnaest dana otputuje na veliku turneju po inozemstvu.
Mi, provincijalci, s nestrpljenjem smo oekivali taj as. Ludvik je to znao i poeo je da se raspituje o
naem putovanju. Odmah sam se sjetio koliko je Ludvik od djetinjstva eznuo za putovanjem po
svijetu, a sada je postao svjestan da mu je to moda zauvijek onemogueno. Ljude igosane zbog
politikih greaka tada, i mnogo godina poslije toga, nisu putali u inozemstvo. Znao sam da smo se
nali svaki na drugoj strani i nastojao sam da to nekako zatakam. Nisam mogao da mu priam o
naem gostovanju, jer bih time osvijetlio nenadani ponor koji je zinuo izmeu naih sudbina. Htio
sam da taj ponor prekrijem tamom i bojao sam se svake rijei kojom bih mogao postii suprotno. Ali
svaka rije koju sam izgovorio imala je upravo takav uinak. Svaka reenica koja se makar i
posredno odnosila na na ivot potvrivala je da smo se razili na razliite strane. Da su pred nama
druge mogunosti, drukija budunost. Da nas ivot nosi svakog u drugom smjeru. Nastojao sam da
govorim samo o obinim i beznaajnim stvarima kroz koje nae otuenje nee doi do izraaja. Ali to
je bilo jo gore. Beznaajnost razgovora bila je muna i situacija je ubrzo postala nesnoljiva.
Ludvik se uskoro oprostio i otiao. Prijavio se za radnu akciju negdje izvan naeg grada, a ja sam s
ansamblom otputovao u inozemstvo. Nakon toga nisam ga vidio nekoliko godina. Dok je bio u vojsci,
napisao sam mu jedno ili dva pisma. Kad bih poslao pismo, u meni je uvijek ostajao isti osjeaj
nespokojstva kao iza naeg posljednjeg razgovora. Nisam bio kadar da se suoim s Ludvikovim
padom. Bilo me je stid to moj ivot tee uspjeno. inilo mi se nepodnosivo da s visine svog
zadovoljstva aljem Ludviku rijei poticaja ili sauea. Lake mi je bilo pretvarati se da se izmeu
nas nita nije promijenilo. U pismima sam mu opisivao to radimo, to ima novo u ansamblu, kakav je
novi cimbalist i to smo sve doivjeli na gostovanju. Pravio sam se kao da je moj svijet i dalje na
zajedniki svijet. I osjeao sam se nelagodno zbog tog pretvaranja.
Onda je jednog dana ocu stigla smrtovnica. Umrla je Ludvikova majka. Nitko od nas nije znao da je
bolesna. Kad je Ludvik nestao iz naeg vidokruga, nestala je i ona. Drao sam obavijest u ruci i
postao svjestan svoje nepanje prema ljudima koji su se nali makar i malo po strani mog ivotnog
puta. Mog uspjenog ivota. Osjeao sam se krivim, iako, zapravo, nita nisam uinio. A onda sam
primijetio neto to me je zapanjilo. Na smrtovnici su u ime obitelji bili potpisani supruzi Koutecky.
O Ludviku ni spomena.
Doao je dan sahrane. Od jutra sam s tremom pomiljao na mogui susret s Ludvikom. Ali Ludvik
nije doao. Iza lijesa je ilo svega nekoliko ljudi. Pitao sam Koutecke gdje je Ludvik.
Slegli su ramenima i rekli da ne znaju. Pratnja se zaustavila pred velikom grobnicom s tekom
mramornom ploom i bijelim kipom anela.
Bogatoj obitelji graevnog poduzetnika oduzeto je sve, tako da je sad ivjela samo od male penzije.
Ostala joj je jo samo ta velika obiteljska grobnica s bijelim anelom. Sve sam to znao, ali nisam
shvaao zato u nju sputaju lijes. Tek kasnije sam saznao da je Ludvik tada bio u zatvoru.
Njegova je majka bila jedini ovjek u naem gradu koji je to znao. Krila je od svih. ivjela je u
potpunoj samoi, muena boleu koja ju je najprije otjerala u bolnicu, a zatim u grob.
Kad je umrla, u Kouteckyma se ponovo razgorio plamen rodbinske ljubavi. Prihvatili su mrtvo tijelo
nevoljene snahe i proglasili ga za svoje. Konano im se pruila prilika da se osvete nezahvalnom
neaku. Ukrali su mu majku. Prekrili su je tekom mramornom ploom nad kojom stoji bijeli aneo
kovrave kose, s palminom granicom u ruci. Taj mi je aneo stalno izlazio pred oi. Kovravi
aneo s lanom granicom mira. Uzdizao se nad upropatenim ivotom druga kome su ukrali i tijela
mrtvih roditelja. Aneo krae.
Vlasta ne voli nikakvu ekstravaganciju. Sjediti bez ikakva razloga nou u vrtu na klupi je
ekstravagantno. uo sam kako energino kuca na prozorsko okno. Kroz prozor sam vidio tamni, strogi
obris enske figure u spavaici. Ja sam posluan ovjek. Nisam kadar da se oduprem slabijima. I zato
to sam visok metar devedeset i mogu jednom rukom podii vreu od sto kilograma, u ivotu jo
nisam naiao ni na koga kome bih se mogao suprotstaviti.
Zato sam uao u kuu i legao pored Vlaste. Da ne leimo bez rijei, spomenuo sam kako sam danas
vidio Ludvika. Pa ta? rekla je s naglaenom ravnodunou. Uzaludan posao. Ne ide joj kroz
grlo. Ni dandanas ne moe da ga smisli. Uostalom, nije imala na to da se ali. Od naeg vjenanja
imala je svega jednom priliku da ga vidi. To je bilo pedeset este godine. A tada ni pred sobom
nisam mogao sakriti ponor koji nas je razdvajao.
Ludvik je tada bio ve odsluio vojsku, odleao zatvor i odradio nekoliko godina u rudniku.
Htio je da nastavi studije u Pragu i doputovao je u na grad da sredi neke policijske formalnosti.
Ponovo sam se plaio susreta s njim. Nisam se, meutim, sreo sa slomljenom sjenom od ovjeka.
Naprotiv. Ludvik je bio drukiji nego to sam ga znao. Bio je oporiji, muevniji, a moda i smireniji.
Nije ni po emu izazivao sauee. inilo mi se da emo lako premostiti ponor kojeg sam se toliko
bojao. Da to prije poveemo niti, pozvao sam ga na pokus nae kapele. Nekako sam vjerovao da je
to jo uvijek njegova kapela, da nije vano to imamo drugog cimbalista, drugog kontraa, drugog
klarinetista i to sam od stare druine ostao samo ja. Vrijeme prolazi, ali to nam ne moe oduzeti ono
to je nae. Vano je da smo upisani u to juree vrijeme.
Ludvik je sjeo na stolicu pored cimbalista i samo sluao kako probamo. Najprije smo svirali nae
najmilije melodije, one koje smo svirali jo kao gimnazijalci. Zatim neke nove, koje smo otkrili u
zabaenim planinskim selima. Konano smo stigli i do pjesama do kojih smo najvie drali. To nisu
bile prave narodne pjesme, ve pjesme koje smo sami skladali u duhu narodne umjetnosti. Pjevali
smo pjesme o meama koje treba preorati da bi od mnogo malih privatnih parcela nastalo veliko
zadruno dobro, pjesme o siromasima koji danas vie nisu robovi, nego gospodari na svojoj zemlji,
pjesmu o traktoristu koji vrijedno radi u traktorskoj stanici. Bile su to pjesmice kojih se melodije ni
po emu nisu razlikovale od originalnih narodnih tvorevina, a ije su rijei bile suvremenije od
novina. Meu njima nam je najdraa bila pjesma o Fuiku, heroju koga su za vrijeme okupacije
muili nacisti i o kome sada narod pjesme pjeva.
Ludvik je sjedio na stolici i promatrao kako palice u rukama cimbalista hitro skakuu po strunama.
Svakog asa dolijevao je iz boce vino u malu aicu. Promatrao sam ga preko kobilice violine. Bio
je zamiljen i nijednom nije podigao glavu.
Onda su u salu poele ulaziti jedna za drugom nae supruge, to je bio znak da e se pokus brzo
zavriti. Pozvao sam Ludvika da poe sa mnom. Vlasta nam je spremila veeru, a zatim otila na
poinak, ostavljajui nas nasamo. Ludvik je priao o svemu i svaemu, ali ja sam osjeao da je tako
govori jiv samo zato da ne mora govoriti o onome to sam ja htio. Ali kako sam mogao da, sastavi se
sa svojim najboljim drugom, utke prijeem preko onoga to je naa najvea zajednika imovina?
Zato sam prekinuo Ludvikovo beznaajno naklapanje. to kae za nae pjesme? Ludvik mi je bez
oklijevanja odgovorio da mu se sviaju. Ja, meutim, nisam dopustio da se izvue samo jeftinom
uljudnou. Pitao sam ga dalje. to kae za nove pjesme koje smo sami skladali?
Ludvik nije pokazivao volje za raspravljanje, ali ja sam ga uvlaio korak po korak, dok se konano
nije raspriao. Onih nekoliko starih narodnih pjesama, te su zaista prekrasne. Ali inae mu se na
repertoar ne svia. Suvie smo se prilagodili ukusu publike. Nije nikakvo udo. Istupamo pred
irokom javnou i elimo da se svidimo. I zato s naih pjesama skidamo sve to je na njima osobito.
Oduzimamo im njihov specifini ritam i prilagoavamo ga konvencionalnoj ritmici. Biramo pjesme iz
najmlaeg kronolokog sloja, svakojake ardae i poskoice, jer su najpristupanije i
najdopadljivije.
Oponirao sam. Mi smo tek na poetku puta. elimo da se narodna pjesma to vie proiri.
Zato se moramo malo i prilagoditi ukusu ire publike. Najvanije od svega jest da smo ve stvorili
suvremeni folklor, nove narodne pjesme, koje govore o naem dananjem ivotu.
Nije se suglasio. Upravo te nove pjesme najvie su mu parale ui. Kakva bijedna imitacija!
Kakav fal!
I danas se rastuim kad se toga sjetim. Tko nam je prijetio da emo skonati kao Lotova ena ako se
budemo samo osvrtali? Tko je fantazirao o tome da e se iz narodnog melosa roditi novi stil epohe?
Tko nas je pozivao da narodnu glazbu pokrenemo s mjesta i da je prisilimo da koraa rame uz rame s
dananjicom?
To je bila utopija, rekao je Ludvik.
Kako sad to, utopija? Te pjesme su tu! Postoje!
Narugao mi se. Pjevate ih vi u ansamblu. Pokai mi jednog jedinog ovjeka izvan ansambla koji ih
pjeva! Pokai mi jednog jedinog zadrugara koji bi sam, sebi na veselje, zapjevao neku od tih vaih
pjesama o zadrugama! Iskrivila bi mu se usta koliko su neprirodne i izvjetaene!
Ti propagandni tekstovi pristaju toj kvazinarodnoj glazbi kao loe priiven ovratnik!
Kvazimoravska pjesma o Fuiku! Kakva besmislica! Praki novinar! Kakve on veze ima s
moravskom Slovakom?
Napomenuo sam da Fuik pripada svima i da valjda i mi imamo pravo da o njemu pjevamo na svoj
nain.
Zar o njemu pjevate na na nain? Pjevate prema receptu agitpropa, a ne na na nain! Sjeti se samo
teksta te pjesme! I emu uope pjesma o Fuiku? Zar se samo on borio kao ilegalac?
Samo su njega muili?
Ali on je najpoznatiji od svih!
Naravno! Propagandni aparat eli da u galeriji mrtvih heroja naini red. eli da meu herojima ima
glavnog heroja, da bi ga mogao propisno iskititi u propagandne svrhe.
emu taj podsmijeh? Svako vrijeme ima svoje simbole!
Dobro, ali zanimljivo je upravo to tko je pretvoren u simbol! Stotine ljudi drali su se tada
podjednako odvano, a zaboravljeni su. A izginuli su i poznati ljudi. Politiari, pisci, uenjaci,
umjetnici. Od njih nisu stvoreni simboli. U sekretarijatima i kolama ne vise njihove fotografije iako
su stvarali i inili velika djela. Samo to upravo ta djela smetaju. Teko ih je podesiti, podrezati,
filtrirati. Djela su u propagandnoj galeriji heroja samo na smetnju.
Reportau s vjeala nije napisao nitko od njih!
Tano! to da se radi s herojem koji uti? to da se radi s herojem koji posljednje asove ivota ne
iskoristi za teatralna istupanja, za davanje pedagokih lekcija? Fuik, iako ni po emu nije bio slavan,
smatrao je za beskonano vano da saopi svijetu to u zatvoru misli, osjea, proivljava, to ima da
mu kae i preporui. Sve je to pisao na papirie i stavljao na kocku ivote drugih ljudi koji su ih
krijumarili iz zatvora i uvali. Kako je samo visoko cijenio svoje vlastite misli i osjeaje! Koliko je
cijenio samog sebe!
To vie nisam bio kadar podnijeti. Fuik je, dakle, bio naprosto umiljen, zaljubljen u samog sebe?
Ali Ludvika vie nitko ne bi mogao zaustaviti. Ne, umiljenost nije bila glavni poticaj koji ga je
tjerao da pie. Glavni poticaj bila je njegova slabost. Biti hrabar u samoi, bez svjedoka, bez
nagrade u obliku divljenja, sam pred sobom, za to je potrebna velika odvanost, velika duhovna
snaga. Fuiku je bila potrebna pomo publike. U samoi je stvarao sebi bar fiktivnu publiku. Osjeao
je potrebu da ga gledaju! Potrebu za pljeskom koji e mu uliti snage! Bar fiktivnim pljeskom! Potrebu
da zatvor pretvori u pozornicu i da svoju sudbinu uini podnoljivom time to e je ne samo
proivjeti nego i odigrati, odglumiti! to e se ogledati u ljepoti vlastitih rijei i gesta!
Bio sam pripremljen na Ludvikovu tugu. I na ogorenje. Nisam, meutim, raunao na takvu zlobu, na
takvu ironinu mrnju. to mu je skrivio muenik Fuik? Vrijednost ovjeka za mene se ogleda u
vjernosti. Znam da je Ludvik nepravedno k njen. Ali utoliko gore! Njegova promjena nazora zato je
suvie prozirno motivirana. Zar ovjek moe u potpunosti izmijeniti svoj ivotni stav samo zato to ga
je netko uvrijedio?
Sve sam to rekao Ludviku u lice. Ali tada se opet dogodilo neto neoekivano. Ludvik mi vie nije
odgovarao. Kao da je gnjevna groznica koja ga je drala odjednom minula. Gledao me je ispitivaki,
a zatim potpuno mirnim i tihim glasom rekao neka se ne ljutim. Da se moda i vara. Rekao je to tako
udno i hladno da se jasno vidjelo kako to ne misli ozbiljno. Nisam htio da se na razgovor zavri
takvom neiskrenou. Pored sveg ogorenja, jo uvijek me je drala prvobitna elja. Htio sam nai
zajedniki jezik s Ludvikom i obnoviti staro prijateljstvo. Iako smo se tako otro sukobili, ipak sam
se nadao da emo negdje na kraju duge svae opet doi na onaj zajedniki teren na kojem smo se
nekad tako dobro osjeali, na kojem emo opet moi lijepo zajedno ivjeti. Ali uzalud sam
pokuavao da produim razgovor. Ludvik se ispriavao rekavi kako ima obiaj da pretjeruje i da je,
na alost, opet dopustio da ga misli odvuku kamo ne treba. Molio me je neka zaboravim sve to je
priao.
Da zaboravim? Zato da zaboravim tako znaajan razgovor? Zar ne bi bilo bolje da ga nastavimo?
Tek sutradan naslutio sam pravi smisao te molbe. Ludvik je kod nas spavao i dorukovao. Poslije
doruka ostalo nam je jo pola sata vremena za razgovor. Priao mi je o tome koliko napora mora
ulagati da ishodi odobrenje za nastavak studija. Kakav ceh sada plaa za ono iskljuenje iz Partije.
Kako nitko nema povjerenja u njega. Da e mu samo uz pomo nekoliko prijatelja koji ga poznaju jo
iz predveljakih vremena moda nekako uspjeti da se upie na fakultet. Zatim je priao o nekim
svojim znancima koji se nalaze u istoj situaciji, o tome kako ih svuda prate i kako se paljivo biljei
svaka njihova izjava. Kako ljude iz njihove okoline neprestano podvrgavaju ispitivanjima i kako im
neko zlonamjerno ili nepromiljeno svjedoenje moe upropastiti ivot za slijedeih nekoliko godina.
Zatim je skrenuo razgovor opet na neku sasvim beznaajnu temu, a kad smo se rastajali, rekao mi je
da mu je drago to me je vidio i ponovo me zamolio da zaboravim sve ono o emu je sino govorio.
Meusobna veza izmeu ove molbe i napomena o sudbini njegovih znanaca bila je i suvie jasna. Od
nje mi se smrklo pred oima. Ludvik nije htio govoriti sa mnom jer se uplaio!
Bojao se da na razgovor nee ostati naa tajna! Bojao se da u ga prijaviti! Uplaio se mene!
To je bilo uasno. I opet sasvim neoekivano. Ponor izmeu nas bio je mnogo dublji nego to sam
slutio. Bio je tako dubok da nije doputao ni da zavrimo razgovor!
Vlasta ve spava. Jadnica, ponekad sasvim tiho hre. Svi u kui ve spavaju. A ja leim krupan,
krupan, velik, i mislim na svoju nemo. Tada sam je tako strahovito osjetio. Ranije sam s puno
samouvjerenosti pretpostavljao da je sve u mojim rukama. Ludviku nisam nikad nita uinio naao.
Zato se uz malo dobre volje ne bismo mogli ponovo zbliiti?
Pokazalo se da to nije u mojim rukama. Ni nae otuenje ni nae zblienje nije bilo u mojim rukama.
Tada sam se jo nadao da je u rukama vremena. Vrijeme je prolazilo. Od naeg posljednjeg susreta
prolo je ve devet godina. Ludvik je u meuvremenu zavrio studije, dobio odlino mjesto, postao
strunjak za oblast koja ga interesira. Iz daljine pratim njegovu sudbinu. Pratim je s ljubavlju. Nikad
neu moi smatrati Ludvika ni za neprijatelja ni za ovjeka koji mi je stran. On je moj prijatelj, ali
ukleti prijatelj. Kao da se ponavlja pria u kojoj se prineva nevjesta pretvara u zmiju ili abu. U
priama se uvijek sve dobro svrava zahvaljujui prinevoj vjernosti i strpljivosti.
Vrijeme mi, meutim, ne vraa ukletog druga. U toku proteklih devet godina uo sam nekoliko puta da
je boravio u naem gradu. Nikad nije svratio k meni. Danas sam ga vidio i izbjegao je susret sa
mnom. Prokleti Ludvik!
Sve je poelo upravo u vrijeme kada smo posljednji put razgovarali. Iz godine u godinu osjeao sam
kako me izvana neto stee, a iznutra izjeda nespokojstvo. Zamora je bilo sve vie, a radosti i uspjeha
sve manje i manje. Ansambl je svake godine putovao na gostovanja u inozemstvo, ali poziva je
postepeno bivalo sve manje i danas nas vie ne zovu gotovo nikamo.
Neprestano radimo, sa sve vie upornosti, ali oko nas vlada tiina. Stojim u praznoj sali i ini mi se
da je upravo Ludvik naredio da budem sam. Na usamljenost ne osuuju ovjeka neprijatelji, nego
prijatelji.
Od tog vremena sve ee bjeim na poljski put omeen malim poljima. Na poljski put gdje na mei
raste usamljeni ipkov grm. Tu se sreem s posljednjima koji su mi vjerni. Tu je dezerter sa svojim
momcima. Tu je svira skitnica. Tu je iza horizonta drvena kuica i u njemu Vlasta sirota
djevojka.
Dezerter me naziva kraljem i obeava da e mi uvijek pruiti zatitu. Dovoljno je samo da stanem
kraj ipkova grma. Tu emo se uvijek nai.
Bilo bi tako jednostavno nai mir u svijetu iluzija. Ja sam, meutim, uvijek nastojao da ivim
istovremeno u oba svijeta i da ne naputam jednog radi drugog. Ne smijem napustiti svijet svarnosti
iako u njemu samo gubim. Konano e moda biti dovoljno ako mi uspije ono jedino, ono posljednje:
da predam svoj ivot kao jasan i razumljiv zavjet jednom jedinom ovjeku koji e ga shvatiti i
ponijeti dalje. Prije toga ne smijem otii s dezerterom na Dunav.
Taj jedini ovjek na kojeg mislim, koji je moja jedina nada nakon svih poraza, razdvojen je od mene
zidom i spava. Prekosutra e uzjahati na vrana konja. Lice e mu biti sakriveno vrpcama. Nazivat e
ga kraljem. Idi, sine! Ja tonem u san. Nazivat e te mojim imenom.
Spavat u. elim da te u snu vidim na konju.
Spavao sam dugo i sasvim dobro; uspomene kojima sam se sino (do kasno u no) prepustio nisu, i
pored sve moje gorine, imale utjecaja na ritam moga fizikog ivota, dresiranog strogim ivotnim
reimom kojem sam se podvrgao kada mi je nakon navrene tridesete godine dola pomisao da nisam
poteen sveope sudbine starenja. Probudio sam se tek poslije osam sati, nisam se sjeao
nikakvih snova, ni lijepih ni runih, glava me nije boljela, samo nisam imao volje da ustanem. Ovome
se nisam opirao jer od prije izvjesnog vremena odbijam da u ljenarenju vidim lou naviku, ve ga
shvaam kao dobar znak produene mladosti.
Tako sam ostao da leim; san je izmeu mene i jueranjeg susreta podigao kao neki zid, valobran iza
kojeg sam se (bar trenutano) osjeao siguran. Neu rei da je tog jutra Lucija nestala iz moje
svijesti, ve da se opet vratila u svoju nekadanju apstraktnost.
U svoju apstraktnost? Da; kada je Lucija onako tajanstveno i bezobzirno nestala iz Ostrave, nisam u
poetku imao praktino nikakve mogunosti da za njom tragam. A kako su godine prolazile (poslije
mog izlaska iz vojske), postepeno sam gubio elju za takvim traganjem. Sam sebi sam govorio da bi
Lucija, ma koliko da sam je volio, makar bila i jedina na svijetu, ipak bila nezamisliva bez situacije u
kojoj smo se upoznali i zavoljeli. inilo mi se da ljudi ine greku kad apstrahiraju voljeno bie od
svih okolnosti pod kojima su ga sreli i u kojima ono ivi, kad nastoje da ga intenzivnom unutranjom
koncentracijom oiste od svega to nije ono samo, dakle i od dogaaja koje su zajedno proziv jeli i
koji ine okvir njihove ljubavi.
Ta ne volim kod ene ono to ona predstavlja sama sebi i za sebe, ve ono ime se obraa meni, to
predstavlja za mene. Volim je kao linost u naoj zajednikoj prii. to predstavlja linost Hamleta
bez Elsinorskog zamka, bez Ofelije, bez svih konkretnih situacija kroz koje prolazi, to bi bila bez
teksta svoje uloge, to bi predstavljala izolirana od svega toga? Od nje ne bi ostalo nita osim prazne,
nijeme iluzije. I Lucija bi bez ostravskih predgraa, rua pruenih kroz bodljikavu icu, iznoenih
haljina, bez mojih vlastitih beskonanih tjedana i otegnute beznadnosti, vjerojatno prestala da bude
ona Lucija koju sam volio.
Da, tako sam to shvaao, tako sam to sebi tumaio i zato sam se, kako su godine prolazile, gotovo
poinjao bojati da je ponovo ne sretnem, jer sam znao da bismo se sreli na mjestu gdje Lucija vie ne
bi bila Lucija i gdje ne bismo imali ime povezati prekinute niti. Ovim, naravno, ne elim rei kako
sam prestao da je volim, da sam je zaboravio, da je izblijedjela u mom sjeanju; naprotiv, ostala je
neprestano u meni u obliku tihe nostalgije. eznuo sam za njom kao to se ezne za neim to je
zauvijek izgubljeno.
I upravo zato to je za mene postala neto definitivno izgubljeno (neto to kao prolost stalno ivi a
kao sadanjost je mrtvo) Lucija je postepeno u mojim mislima gubila svoju tjelesnost, materijalnost,
konkretnost i sve vie i vie se pretvarala u neto kao legendu, mit ispisan na pergamentu i u metalnoj
krinjici uzidan u temelje mog ivota.
Moda se upravo zato i moglo dogoditi ono sasvim nevjerojatno da sjedei u brijakoj fotelji ne
budem siguran u njen lik. Zato se i moglo dogoditi da me slijedeeg jutra (omamljenog pauzom sna)
obuzme osjeaj da jueranji susret nije bio stvaran, da se moda i on odigrao u carstvu legende,
arolije ili bajke. Ako me je u petak uveer Lucijina stvarna prisutnost zahvatila i naglo odbacila
unatrag u daleku prolost, u vrijeme u kojem je vladala, ovog sam se subotnjeg jutra samo mirnog
srca (dobro ispavan) pitao: zato sam je sreo? zar sluaj s Lucijom treba da ima jo neki nastavak?
to znai taj susret i to eli da mi kae?
Zar sluajevi, osim to se dogaaju, to postoje, neto i govore? Vjerojatno nije potrebno da
naglaavam da sam skroznaskroz racionalan ovjek. Ali u meni je moda ipak ostalo neto od
iracionalnog praznovjerja, na primjer upravo to udno uvjerenje da sve to mi se dogodilo u ivotu,
to sam doivio, ima neki vii smisao, neto znai; da ivot svojim vlastitim tokom govori neto o
sebi, da nam postepeno odaje neke svoje tajne, da stoji pred nama kao rebus kojega smisao treba
odgonetnuti, da su sluajevi koje doivljavamo mitologija tog ivota i da je u toj mitologiji klju
istine i tajne. Da li mi se to samo privida? Moda, ak i vrlo vjerojatno, ali ne mogu se osloboditi
potrebe da neprestano odgonetavam vlastiti ivot (kao da je u njemu zaista skriven neki smisao,
znaenje, istina), ne mogu se osloboditi te potrebe ak i kad ne bi bila nita vie od potrebe za nekom
igrom (kao to je rjeavanje rebusa takoer igra).
Leao sam tako na kriputavu hotelskom krevetu i putao da mi kroz glavu struje misli o Luciji, sada
ve opet pretvorenoj u samu ideju, u znak pitanja. Hotelski je krevet zaista, kako sam to u prethodnoj
reenici naznaio, kripao, i kad sam ponovo postao svjestan te njegove osobine, u mislima mi se,
naglo i ometajui njihov tok, pojavila Helena. Kao da je to kripanje kreveta bilo glas koji me
opominje na dunost, uzdahnuo sam, spustio noge na pod, sjeo na rub kreveta, protegnuo se, proao
prstima kroz kosu, pogledao kroz prozor nebo i ustao. Jueranji susret s Lucij om, iako
dematerijaliziran sutradan, ipak je apsorbirao i priguio moje zanimanje za Helenu, zanimanje tako
intenzivno jo prije nekoliko dana.
U tom trenutku od njega je ostala samo svijest o zanimanju; zanimanje prevedeno na jezik sjeanja;
osjeaj obaveze prema izgubljenom zanimanju o kojem me je razum uvjeravao da e se ponovo
vratiti u svom punom intenzitetu.
Priao sam umivaoniku, zbacio gornji dio pidame i pustio vodu da tee najjaim mlazom; gurnuo
sam ruke pod vodu i gotovo u urbi ispljuskao se po vratu, ramenima, grudima; zatim sam se istrljao
runikom; htio sam da mi procirkulira krv. Odjednom sam se, naime, uplaio; uplaio sam se svoje
ravnodunosti prema Heleninu dolasku, uplaio sam se da tom ravnodunou (trenutnom
ravnodunou) ne pokvarim priliku koja mi se jednom pruila i tko zna da li e mi se ikad vie
pruiti. Odluio sam da poteno dorukujem i da poslije doruka popijem jednu votku.
Siao sam u kavanu, ali u njoj sam naao samo umu stolica, alosno okrenutih nogama uvis i sloenih
na neprostrte stolove, i jednu babu u prljavoj pregai koja se motala izmeu njih.
Otiao sam u recepciju hotela i upitao vratara, koji je sjedio iza pulta uvaljen u tapeciranu fotelju
potpuno nezainteresiran za sve, da li mogu u hotelu dorukovati. Ne pokrenuvi se, odgovorio mi je
da osoblje kavane ima danas slobodan dan. Iziao sam na ulicu. Vrijeme je bilo lijepo, na nebu su
lebdjeli rasuti oblaii a blag povjetarac podizao je prainu s plonika.
urio sam prema trgu. Pred mesnicom stajale su ene u dugakom repu; bilo ih je starih i sasvim
mladih, drale su u rukama torbe i mree, ekale su strpljivo i tupo da dou na red u prodavaonici.
Meu pjeacima koji su etali ili urili ulicama panju su mi na trenutak privukli oni koji su u rukama
kao minijaturne baklje drali kornete s crvenom kapicom sladoleda. Onda sam se naao na trgu, pred
irokom jednokatnom zgradom sa dva tornjia sa strane na krovu. U prizemlju su bila etiri izloga, a
iznad svakoga od njih okrugla staklena reklama; na jednoj su bila naslikana tri mukarca u narodnim
nonjama kako se dre oko ramena, otvorenih usta, na drugoj mukarac i ena (takoer u nonjama),
na treoj suncokret a na etvrtoj bure vina.
To je bilo samoposluivanje. Uao sam u lokal. Bila je to velika prostorija s poploanim podom i
stoliima na visokim nogama pored kojih su stajali ljudi, jeli sendvie i pili kavu ili pivo.
Nisam imao volje da tu dorukujem. Od prvih trenutaka tog jutra gradio sam u sebi predodbu
izdanog doruka s jajima, slaninom i aicom alkohola koji bi mi vratio izgubljenu vitalnost.
Sjetio sam se da malo dalje, na drugom trgu s parkom i Kuginim stupom, postoji jo jedan restoran.
Nije bio nimalo privlaan, ali meni je bilo dovoljno da ima stolove i stolice i jednog konobara od
kojeg bih mogao iznuditi ono to elim.
Proao sam pored Kugina stupa; postolje je dralo sveca, svetac je drao oblak, oblak je drao
anela, aneo je drao slijedei oblak, a na tom oblaku sjedio je opet aneo, posljednji: bilo je jutro;
ove oigledne injenice postao sam ponovo svjestan kad sam se zagledao u Kugin stup, tu dirljivu
piramidu svetaca, oblaka i anela koji su tu, isklesani od tekog kamena, predstavljali nebo i njegovu
visinu dok je pravo nebo bilo blijedomodro (jutarnje) i oajno daleko od ovoga pranog komadia
zemlje.
Proao sam kroz park s njegovanim travnjacima i klupama (ali ipak dovoljno gol da ne naruava
atmosferu prazne pranjavosti) i spustio ruku na kvaku vrata koja su vodila u restoran. Bila su
zakljuana. Poeo sam shvaati da e doruak za kojim sam eznuo ostati samo san, i to me je plailo
jer sam s djejom upornou u bogatom doruku gledao odluni uvjet da dan bude uspjean. Bilo mi
je jasno da se u kotarskim centrima ne vodi rauna o udacima koji ele dorukovati sjedei i da se u
njima gostionice otvaraju mnogo kasnije.
Nisam ni pokuavao da dalje traim, okrenuo sam se i poao kroz park suprotnim smjerom.
Ponovo sam poeo susretati ljude koji su u rukama nosili kornete s ruiastom kapicom, i ponovo sam
pomislio kako ti korneti lie na baklje i kako u toj usporedbi moda ima i nekog smisla, jer te baklje
nisu baklje, nego travestije baklji, a ono to tako sveano nose u sebi, ona ruiasta iskra uitka, to
nije nikakav uitak, nego travestija uitka, to se po svoj prilici odnosi i na neizbjenu travestiranost
svih baklji i uitaka u ovom pranom malom gradu. Ipak sam rekao sebi da u, ako krenem suprotno
struji tih liuih svjetlonoa, po svoj prilici stii do neke slastiarne u kojoj e se nai stoli i
stolica, a moda i crna kava i neka zakuska.
Nisam stigao do slastiarne, nego do mljenog restorana; pred njim je stajao dug rep ljudi koji su
ekali na kakao ili na mlijeko s pecivom. I tu su bili postavljeni stolii na visokim nogama kraj kojih
su ljudi pili i jeli, a u stranjoj prostoriji bilo je i stolova sa stolicama, samo to su bili svi zauzeti.
Stao sam u rep i nakon tri minuta ekanja i postepenog pomicanja dobio sam au kakaoa i dva
peciva. Na visokom stolu na kojem je stajalo est praznih aa naao sam jedno nepoljeveno mjesto i
spustio tu svoju au.
Pojeo sam kupljeno alosnom brzinom i nakon manje od tri minute bio sam ponovo na ulici; bilo je
devet sati; imao sam jo puna dva sata vremena. Helena je tog jutra otputovala prvim avionom iz
Praga i trebalo je da u Brnu uhvati autobus koji stie ovamo oko jedanaest sati.
Znao sam da e mi ova dva sata proi ni u emu, da e biti potpuno prazni.
Mogao sam, naravno, poi i pogledati poznata mjesta iz mladosti, mogao sam sentimentalno zamiljen
zastati pred kuom u kojoj sam se rodio, u kojoj je moja majka ivjela do svojih posljednjih dana.
esto mislim na nju, ali ovdje, u gradu u kojem su njeni bijedni ostaci zazidani pod tuim mramorom,
i uspomene na nju kao da bi bile zatrovane; s njima bi se pomijeali osjeaji nekadanje
bespomonosti i otrovna gorina a to ne elim.
Tako mi nije preostalo nita drugo nego da na trgu sjednem na klupu, nakon nekoliko trenutaka
ustanem, proetam ispred izloga trgovina, razgledam naslove knjiga u knjiari, da bih konano doao
na spasonosnu misao da u trafici kupim Rude pravo, ponovo sjednem na klupu, preletim oima
neprivlane natpise, proitam u inozemnoj rubrici dvije malo interesantnije vijesti, pa opet ustanem s
klupe, sloim Rude pravo i itavo ga bacim u koaru za otpatke, polako odetam do crkve, stanem
pred njom, podignem pogled uvis prema njenim tornjevima, popnem se uz iroko stepenite i uem u
predvorje hrama i dalje u crkvu, plaljivo, da se ljudi bez potrebe ne zgraaju to se pridolica nije
prekriio, to dolazi samo da proeta, kao u park ili na opustjeli korzo.
Kad se u crkvi skupilo neto vie ljudi, poeo sam se meu njima osjeati kao uljez koji ne zna gdje
treba da stane, kako da obori glavu ili sklopi ruke, i zato sam ponovo iziao, pogledao na sat i
ustanovio da je preostalo vrijeme jo uvijek dugo. Nastojao sam svoje misli usmjeriti ka Heleni, htio
sam misliti na nju i tako nekako iskoristiti duge trenutke, ali ta misao nikako nije htjela da se razvija,
nije htjela da se makne s mjesta, i najvie to je mogla bilo je da mi doara Heleninu vizuelnu
pojavu. To je, uostalom, poznata stvar: kad mukarac eka enu, s mukom nalazi u sebi snage da
razmilja o njoj i ne preostaje mu nita drugo nego da hoda goredolje (mirno ili nemirno) pred
njenom ukoenom slikom.
I tako sam hodao. Nasuprot crkvi, pred starom zgradom vijenice (danas Mjesnog narodnog odbora)
primijetio sam desetak praznih djejih kolica. Nisam odmah mogao objasniti tu pojavu. Onda je neki
mlad ovjek sav zadihan dogurao jo jedna kolica, ena (pomalo nervozna) koja je ila s njim izvukla
je iz kolica svitak bijelog platna s ipkama (u kojem se nesumnjivo nalazilo dijete), nakon ega su
obadvoje urno uli u vijenicu. Svjestan da treba da ubijem jo sat i pol vremena, krenuo sam za
njima.
Ve na samom irokom stepenitu naiao sam na grupice besposlenih ljudi koje su, kako sam se
penjao, postajale sve gue. Najvie ljudi bilo je u hodniku na prvom katu, a stepenite koje je vodilo
dalje bilo je opet prazno. Dogaaj radi kojeg su se ti ljudi okupili trebao je, oito, da se odigra na
prvom katu, po svemu sudei u prostoriji u koju se iz hodnika ulazilo kroz irom otvorena vrata, sada
ispunjena prilinom gomilom promatraa. Progurao sam se izmeu njih i naao se u jednoj maloj
dvorani s nekoliko redova stolica na kojima su ve sjedili ljudi kao da oekuju neku predstavu. U dnu
dvorane nalazio se podij, na njemu dug stol prekriven crvenom tkaninom, na stolu vaza s velikim
buketom, na zidu iza podija dekorativno nabrana dravna zastava; ispred podija, oko tri metra ispred
prvog reda gledalita, stajalo je u polukrugu osam stolica okrenutih prema podiju; u pozadini na
drugom kraju sale stajao je mali harmonij s otvorenom klavijaturom, a ispred njega sjedio je jedan
stariji gospodin u naoalama, oborene elave glave.
U gledalitu je bilo jo nekoliko slobodnih stolica, pa sam sjeo na jednu od njih. Dugo se nita nije
dogaalo, ali se gledaoci oito nisu dosaivali, naginjali su se jedan prema drugom, doaptavali se i
vidjelo se da su puni iekivanja. U meuvremenu dvoranu su ispunili oni koji su stajali u grupicama
na hodniku, zauzevi preostale slobodne stolice i slobodni prostor do zida.
Onda je konano otpoelo oekivano zbivanje: iza podija su se otvorila vrata i na njima se pojavila
jedna gospoa u smeem kostimu i naoalama na dugom, tankom nosu; pogledala je u salu i podigla
desnu ruku. Ljudi oko mene prekinuli su razgovor. Spomenuta se dama nakon toga okrenula prema
prostoriji iz koje je dola kao da nekome daje znak ili neto govori, ali se odmah vratila i stala
leima uza zid. U tom trenutku primijetio sam na njenu licu (iako sam je vidio iz profila) svean,
ukoen osmijeh. Sve je oito bilo savreno sinkronizirano jer su tano u trenutku namjetanja
osmijeha odjeknuli iza mojih lea zvui harmonija.
Nekoliko sekundi nakon toga pojavila se na vratima kod podijuma mlada plavokosa ena, rumena
lica, bogato poeljana i naminkana, sva ispreplaena i zbunjena, s bijelim paketom novoroeneta u
naruju. Dama u naoalama, da joj ne smeta, priljubila se jo vie uza zid, a njen je osmijeh trebao da
potakne mladu enu da proe s djetetom naprijed. ena je ila, nesigurnim koracima, steui dijete;
iza nje se pojavila jo jedna ena s djetetom u naruju i za njom (gujim redom) itava kolona.
Neprestano sam promatrao onu prvu; najprije je gledala nekamo pod strop, a onda je oborila pogled
koji se oito sreo s pogledom nekoga u gledalitu, to ju je izbacilo iz ravnotee tako da je brzo
skrenula pogled i nasmijala se; taj osmijeh (jasno se mogao vidjeti napor koji je morala uloiti u
njega) brzo se izgubio i poslije njega su ostala samo grevito stisnuta usta. Sve se to odigralo na
njenu licu za svega nekoliko sekundi (prela je svega petest metara od vrata). Kako se kretala
isuvie ravno i nije na vrijeme skrenula prema stolicama razmjetenim u polukrug, dama u naoalama
morala se brzo odlijepiti od zida (lice joj se zbog toga malo zamrailo), brzo je stigla, blago
dodirnula rukom i tako joj pokazala smjer kojim treba da ide. ena je naglo smanjila brzinu i obila
polukrug stolica, praena ostalim enama s djecom. Bilo ih je ukupno osam. Konano su prole
propisanu stazu i stale svaka ispred jedne stolice, leima okrenute publici. ena u smeem kostimu
pokazala je rukom prema zemlji; ene su postepeno poele da shvaaju to treba da znai taj pokret, i
(jo uvijek okrenute leima publici) jedna za drugom sjedale, stalno drei djecu u naruju.
S lica dame u naoalama nestalo je sjenke zabrinutosti, ponovo se nasmijeila i prila vratima koja su
vodila u stranju prostoriju. Zastala je pred njima na trenutak i opet se, nainivi nekoliko brzih
koraka, vratila u salu i priljubila uza zid. Na vratima se pojavio mukarac, dvadesetih godina, u crnu
odijelu i bijeloj koulji koje mu se ovratnik, pritegnut arenom kravatom, usijecao u vrat. Iza njega je
ilo jo sedam mukaraca razliite starosti, veinom u tamnim odijelima i sveanim bijelim
kouljama. Obili su stolice na kojima su sjedile ene s djecom i zaustavili se. U tom trenutku
nekolicina njih poela je da pokazuje znakove uznemirenosti i da se osvre naokolo, kao da neto
trae. Dama u naoalama (na koje se licu smjesta pojavio ve poznati izraz zabrinutosti) odmah je
dotrala, a kad joj je jedan od mukaraca neto doapnuo, kimnula je glavom i zbunjeni mukarci
brzo su promijenili mjesta.
Dama u smeem kostimu brzo je ponovo namjestila osmijeh i otila do vrata kraj podija.
Ovog puta nije trebala da daje nikakve znake. Kroz vrata je prodefilirala nova kolona, i moram rei
da je to bila kolona mnogo discipliniranija i strunija, koja je marirala bez snebivanja i s gotovo
profesionalnom elegancijom. Kolona je bila sastavljena od djece, otprilike desetogodinjaka; ili su
jedno za drugim naizmjenino djeaci i djevojice; djeaci su bili u dugim tamnoplavim hlaama,
bijelim kouljama i s crvenim maramama vezanim oko vrata tako da im jedan vrh bude na leima, a
druga dva naprijed vezana u vor, djevojice u tamnoplavim suknjicama, bijelim bluzicama i takoer
s crvenim maramama oko vrata; svi su nosili u rukama bukete rua. Marirali su, kako sam ve rekao,
sigurno i samouvjereno, ali ne kao prethodne kolone u polukrugu oko stolica, nego ravno ispred
podija. Stali su i okrenuli se nalijevo prema enama s djecom i sali tako da se red protezao ispred
itava podija.
Prolo je jo nekoliko sekundi i na vratima kraj podija ponovo se pojavila figura, ovog puta bez
ikakve pratnje, i krenula ravno na podij, za onaj dugaki stol prekriven crvenom tkaninom. Bio je to
mukarac srednjih godina, potpuno gole glave. Iao je dostojanstveno, uspravno, obuen u crno
odijelo, u ruci drei mapu s crvenim koricama; kad je stigao do sredine stola, zaustavio se i okrenuo
licem prema publici, pozdravivi je istovremeno laganim naklonom. Lice mu je bilo iroko i
mlohavo, a oko vrata je imao crvenoplavobijelu traku na ijim je krajevima visila velika zlatna
medalja. Stajala mu je otprilike na mjestu gdje se nalazi eludac i, u trenutku kad se naklonio,
nekoliko puta se zaklatila nad stolom.
U tom trenutku iznenada je poeo (ne traei rije) glasno govoriti jedan od onih djeaka koji su
stajali ispred podija. Rekao je neto o tome kako je kao dolo proljee, kako se mame i tate raduju i
kako se raduje itava zemlja. Govorio je neko vrijeme sve u tom duhu, a onda ga je prekinula jedna
od djevojica rekavi neto slino, neto bez odreenog smisla, ali opet ponavljajui rijei mama,
tata i proljee, pa ak i nekoliko puta rije rua. Nju je prekinuo drugi djeak, ovog opet jedna
djevojica, ali se ne bi moglo rei da je zvualo kao svaa jer su svi tvrdili priblino isto. Jedan od
djeaka je, na primjer, izjavio da dijete predstavlja mir. Za razliku, djevojica koja je govorila
odmah iza njega rekla je da je dijete cvijet. Sva su se djeca konano sloila upravo u ovoj tvrdnji,
ponovila je jednoglasno jo jednom i zakoraila naprijed, pruajui ruke u kojima su drala cvijee.
Kako ih je bilo osam, koliko i ena koje su sjedile u polukrugu na stolicama, svaka ena dobila je po
buket. Djeca su se zatim vratila pred podij i od tog se trenutka vie nisu ula.
Zato je mukarac, koji je stajao na podiju iznad njih, otvorio crvenu mapu i poeo iz nje itati.
I on je govorio o proljeu, o cvijeu i mamama i tatama, ali je govorio i o ljubavi i o tome kako
ljubav donosi plodove. Nakon toga njegov se rjenik poeo brzo mijenjati i u njemu su se poeli
pojavljivati izrazi kao dunost, odgovornost, drava, graanin, odjednom vie nije govorio o
mamama i tatama, nego o majkama i oevima, nabrajajui to im (oevima i majkama) drava sve
prua, zbog ega su oni duni da dravi odgoje uzorne podanike. Onda je objavio da e to svi ovdje
prisutni roditelji sveano potvrditi svojim potpisom i pokazao na stol gdje je leala debela knjiga
uvezena u kou.
Dama u smeem stala je nakon toga iza majke koja je sjedila na kraju polukruga, dotakla joj rame,
majka se okrenula, a dama joj je uzela iz ruku dijete. Majka je ustala i pristupila stolu.
Mukarac s trakom oko vrata otvorio je knjigu i pruio majci pero. Majka se potpisala i vratila na
svoje mjesto gdje joj je dama u smeem opet vratila dijete. Onda je stolu pristupio suprug i potpisao
se. Dama u smeem kostimu prihvatila je dijete slijedee majke i poslala je k stolu; nakon nje
potpisao se njen suprug, zatim opet majka, pa suprug i tako sve do posljednjeg para. Onda su opet
odjeknuli zvui harmonija i ljudi koji su sjedili oko mene u gledalitu nagrnuli su prema majkama i
oevima steui im ruke. Poao sam za njima (kao da i ja elim s nekim da se rukujem) kad me je
odjednom mukarac s trobojkom oko vrata oslovio imenom i upitao me da li ga se sjeam.
Nisam ga se sjeao iako sam ga promatrao itavo vrijeme dok je govorio. Da ne bih morao
odgovoriti negativno na pomalo neugodno pitanje, odglumio sam iznenaenje i upitao ga kako je.
Rekao je: sasvim dobro, i u tom trenutku iznenada sam ga prepoznao: naravno, bio je to Kovalik, drug
iz gimnazije, poznao sam njegove crte koje su na ugojenu licu bile kao razljevene. Kovalik je,
uostalom, spadao meu najneupadljivije od mojih drugova, nije bio ni dobar ni hulja, ni drutven ni
povuen, uio je osrednje jednostavno, bio je neupadljiv.
Tada mu je iznad ela strala kosa koje vie nije bilo imao sam, prema tome, nekoliko isprika to
ga nisam odmah prepoznao.
Upitao me je to tu radim, da sluajno meu majkama ili oevima nemam nekog od rodbine.
Rekao sam mu da nemam nikog od rodbine, da sam doao iz iste radoznalosti. Zadovoljno se
nasmijao i poeo da mi objanjava kako je Mjesni narodni odbor mnogo uinio na tome da se
graanski obredi odvijaju to sveanije i dostojanstvenije, i dodao, skromno, ali s ponosom, da je on
kao referent za graanske poslove takoer za to zasluan i da je ak pohvaljen od strane kotarskih
vlasti. Upitao sam ga je li to to se upraro odigralo bilo krtenje. Rekao mi je da nije bilo krtenje,
nego pozdrav novim graanima na ulasku u ivot. Bio je oito sretan to ima kome da to pria.
Objasnio mi je da postoje dvije meusobne rivalske institucije: katolika crkva sa svojim obredima
koji imaju tisuljetnu tradiciju, a nasuprot njoj graanske ustanove koje su dune da ove tisuljetne
obrede istisnu svojim novim obredima. Rekao je da e se ljudi prestati krstiti i vjenavati u crkvi tek
kad i graanski obredi budu imali istu dostojanstvenost i ljepotu kao i crkveni obredi.
Rekao sam mu da to nee biti laka stvar. Suglasio se i dodao da je sretan to oni, referenti za
graanske poslove, sada konano dobivaju stanovitu podrku i od naih umjetnika koji su, izgleda,
ve postali svjesni kakav je to astan zadatak dati naem narodu istinski socijalistike pogrebe,
svadbe i krtenja (odmah se popravio i rekao pozdrave na ulasku u ivot). Stihovi koje su tog dana
recitirali pioniri, rekao je, zaista su prekrasni. Potvrdio sam i upitao ga ne bi li moda bilo efikasnije,
ako se radi o odvikavanju ljudi od crkvenih obreda, dati svima pravo i mogunost da se oslobode
bilo kakvih obreda. Upitao sam ga ne smatra li on da je upravo otpor prema ceremonijama i
obredima karakteristika modernoga ovjeka, i ne bi li trebalo, ako se ve neto stimulira, stimulirati
moda upravo taj otpor.
Odgovorio mi je da ljudi nikad ne bi dopustili da im netko oduzme njihove svadbe i pogrebe.
A da bi i s naeg gledita (naglasio je rije naeg, kao da eli da mi da na znanje kako je i on
nekoliko godina nakon pobjede socijalizma pristupio Komunistikoj partiji) bilo teta ne iskoristiti te
obrede za vre povezivanje naroda s naom ideologijom i dravom.
Upitao sam starog kolskog druga to radi s ljudima koji odbiju da sudjeluju u ovakvu obredu, ako
takvih uope ima. Odgovorio mi je da takvih ljudi, naravno, ima jer svi jo nisu poeli misliti po
novome. Ukoliko ne pristupe, dobivaju i dalje pozivnice, tako da na kraju veinom popuste i dou,
makar i sa sedam, pa i etrnaest dana zakanjenja. Upitao sam ga je li sudjelovanje u obredu
obavezno.
Odgovorio mi je s osmijehom da nije, ali da zavisno
O sudjelovanju u obradu Narodni odbor ocjenjuje svijest graana i njihov odnos prema dravi, ega
svaki graanin konano postane svjestan i doe.
Rekao sam Kovaliku da je, prema tome, Narodni odbor podjednako strog prema svojim vjernicima
kao crkva prema svojim. Kovalik se nasmijao i rekao kako se tu nita ne moe uiniti. Onda me je
pozvao da malo posjedim s njim u kancelariji. Rekao sam mu da, na alost, nemam mnogo vremena
jer treba da nekog doekam na autobusnoj stanici. Upitao me je da li sam se vidio s nekim od
momaka (mislio je na nae kolske drugove). Nisam, na alost, rekao sam mu, i da mi je upravo zato
drago to sam vidio bar njega, dodavi da u, kad budem imao potrebu da krstim dijete, doi da ga
potraim. Nasmijao se i udario me akom po ramenu. Rukovali smo se i opet sam iziao na trg,
svjestan da je do dolaska autobusa ostalo svega jo etvrt sata.
etvrt sata nije dugo vrijeme. Preao sam preko trga, doao do brijanice, povirio u nju kroz izlog
(iako sam znao da Luci ja ne moe biti unutra, da e biti tek poslije podne), a onda sam samo hodao
goredolje po autobusnom kolodvoru i zamiljao Helenu: njeno lice sakriveno pod slojem tamnog
pudera, njenu riu (oito obojenu) kosu, njenu figuru, ni priblino vitku, ali ipak s ouvanim
osnovnim odnosom proporcija koji je neophodan da enu gledamo kao enu, zamiljao sam sve ono
to je kod nje predstavljalo nadraljivu granicu primamljivog i odbojnog i njen glas, jai nego to
bi moglo biti prijatno, i njenu mimiku koja je svojom pretjeranou odavala nestrpljivo nastojanje da
se jo uvijek svia mukarcima.
Vidio sam Helenu svega tri puta u ivotu, to je nedovoljno da bih mogao tano reproducirati njen lik
u mislima. Svaki put kad sam htio da ga dozovem, neka od njenih crta toliko mi se nametnula da se
Helena u mojim predodbama neprestano pretvarala u svoju karikaturu. Ma koliko moja mo
predoivanja bila neprecizna, ini mi se da je upravo u tim skicama uhvatila neto za Helenu bitno,
neto to se krilo pod njenim vanjskim izgledom.
Ovog puta nisam nikako mogao da se oslobodim predodbe o nekoj posebnoj slabosti Helenine
tjelesne konstrukcije, nekoj mekoi koja bi trebalo da bude karakteristina ne samo za njene godine,
njeno materinstvo, nego prije svega za neku psihiku ili erotiku podanost, bezuspjeno skrivanu
samouvjerenim nainom govora i istupanja, za neku erotiku
predanost na milost i nemilost. Je li u tome zaista bilo neega svojstvenog Helfeni ili se time vie
manifestirao moj osobni odnos prema njoj? Tko zna. Trebalo je da autobus svakog asa stigne, a ja
sam elio da Helenu vidim upravo onakvu kakva je bila u mojim predodbama. Sakrio sam se u veu
jedne od kua na trgu oko autobusnog kolodvora s namjerom da je neko vrijeme promatram kako se
bespomono osvre i kako joj dolazi misao da je uzalud doputovala i da me ovdje nee nai.
Veliki ekspresni autobus s prikolicom zaustavio se na trgu i meu prvim putnicima izila je Helena.
Imala je na sebi modri ukavac, ogrta talijanske proizvodje, koji se mogao kupiti samo za devize u
specijalnim prodavaonicama Tuzexa i koji je onima koji su ga nosili davao mladenakosportski
izgled. I Helena je (s podignutim ovratnikom i stegnutim pojasom) u njemu izgledala izvrsno.
Osvrnula se, nainila nekoliko koraka da vidi dio trga koji je zaklanjao autobus, ali nije ostala
neodluno na mjestu, nego se bez oklijevanja okrenula i pola prema hotelu u kojem sam se bio
smjestio i gdje je i nju ekala rezervirana soba.
Ponovo sam se uvjerio da mi moja mata doarava samo deformiranu Helenu (to mene ponekad
nadrauje, ali Helenu dovodi esto ak do sfera neukusnog i gotovo odvratnog).
Helena je, na sreu, uvijek bila ljepa u stvarnosti nego u mojim predodbama, to se potvrdilo i
ovog puta kad sam je vidio s lea kako na visokim potpeticama koraa prema hotelu. Poao sam za
njom.
Ve je stajala u recepciji, naslonjena laktom na pult za kojim je neljubazni slubenik zapisivao njeno
ime u knjigu. Diktirala mu je svoje ime slovo po slovo: Helena Zemanek, Zemanek ... Stajao sam
iza nje i sluao njene generalije. Kad je slubenik u recepciji zapisao sve to je bilo potrebno,
Helena ga je upitala: Je li u ovom hotelu uzeo sobu drug Jahn? Slubenik je promrmljao da
nije. Priao sam Heleni i poloio joj ruku na rame.
Sve to se odigravalo izmeu mene i Helene bilo je dio detaljno smiljenog plana. Ni Helena sigurno
nije stupila u vezu sa mnom bez ikakvih namjera, ali njene namjere jedva da su prelazile stupanj
normalne enske udnje koja eli sauvati svoju spontanost, svoju sentimentalnu poetinost i koja zato
ne nastoji da unaprijed reira i aranira dogaaje. Ali zato sam ja od samog poetka postupao kao
briljiv araner avanture koju treba da doivim, i nisam preputao sluajnoj inspiraciji ni izbor rijei
i prijedloga ni, recimo, izbor prostorije u kojoj sam elio da ostanem nasamo s Helenom. uvao sam
se i najmanjeg rizika kako ne bih propustio priliku koja mi se pruila i do koje mi je bilo veoma
stalo, ne zato to je Helena bila naroito mlada, naroito privlana ili naroito lijepa, ve samo i
jedino zbog toga to se zvala onako kako se zvala, to je njen mu bio ovjek kojeg sam toliko mrzio.
Kad su jednog dana u naem institutu javili da e k meni doi neka drugarica Zemanek s radiostanice
i da treba da joj dam informacije o naim istraivanjima, odmah sam se sjetio nekadanjeg kolege s
fakulteta, ali sam smatrao da je podudarnost prezimena samo igra sluaja. Ako mi je i bilo neugodno
to je alju k meni, bilo je to iz sasvim drugih razloga.
U naem institutu postalo je ve ustaljena navika da sve novinare alju upravo k meni i da uvijek
mene alju da u ime instituta drim predavanja kada to od nas trae razne obrazovne organizacije. U
ovoj prividnoj poasti krije se neto dosta tuno za mene s vlastitim znanstvenim radom otpoeo
sam gotovo deset godina kasnije nego ostali moji kolege (ta s punih trideset godina bio sam jo
student!). Nekoliko godina nastojao sam svim snagama nadoknaditi ovaj gubitak, ali sam onda shvatio
da bi bilo besmisleno utroiti preostalu polovicu ivota u nasilno (i vjerojatno uzaludno) dostizanje
izgubljenih godina, pa sam odustao. To je odustajanje, na sreu, sadralo i izvjesnu odtetu: to sam
manje jurio za uspjehom u vlastitoj uskoj specijalnosti, prualo mi se vie mogunosti da sebi
priutim zadovoljstvo da kroz svoju struku promatram druge oblasti znanosti, ivot ovjeka, svijet, i
tako uivam u (jednoj od najveih) radosti razmiljanju i kombiniranju. Kolege, meutim, dobro
znaju da takva razmiljanja, iako pruaju osobno zadovoljstvo, malo znae za karijeru suvremenog
uenjaka, koja zahtijeva da ovjek oduevljeno kopa u svojoj specijalnosti ili pod specijalnosti kao
slijepa krtica i ne trati vrijeme oajavajui to gubi iz vida horizonte. Zato mi kolege zbog moje
rezignacije napola zavide, a napola me preziru, to mi s finom ironijom daju do znanja nazivajui me
filozofom naeg instituta i aljui mi novinarke s radija.
Moda iz ovih razloga, a sigurno i zato to su u velikoj veini plitki, drski i frazeri, ne volim
novinare. To to Helena nije bila redaktor u novinama, nego na radiju, samo je povealo moju
averziju. Za novine, naime, u mojim oima postoji jedna velika olakotna okolnost nisu bune.
Njihova je nezanimljivost tiha, ne namee se; moemo ih odloiti, baciti u koaru za otpatke ili ak u
klozet. Za nezanimljivost radija nema te olakotne okolnosti progoni nas u kavanama, restoranima,
ak i u vlakovima, pa i za vrijeme posjeta kod ljudi koji ne znaju ivjeti bez neprekidnog punjenja
uiju.
Odbijao me je i nain kako je Helena govorila. Bilo mi je jasno da je svoj feljton pripremila
unaprijed, prije nego to je i dola u na institut, i da sada trai samo nekoliko konkretnih podataka i
primjera kojima e popuniti uobiajene fraze; ti su joj podaci bili potrebniji od mene. Nastojao sam
svim silama da joj taj posao to vie oteam; izraavao sam se namjerno komplicirano i
nerazumljivo, pokuavajui da iskrenem sve nazore s kojima je dola. Kad bi zaprijetila opasnost da
e me ipak razumjeti, nastojao sam da joj izmaknem na taj nain to sam prelazio na osobne stvari;
rekao sam kako joj ria kosa dobro pristaje (iako sam mislio upravo suprotno), pitao sam je da li joj
se svia posao na radiju i to voli da ita. Duboko ispod ovog razgovora razmiljao sam o drugim
stvarima i doao na pomisao da podudarnost imena ne mora biti samo sluajna. Ova redaktorica,
puna fraza, buna konjukturna, izgledala mi je kao pravi par za ovjeka kojeg sam takoer znao kao
punog fraza, bunog i konjukturnog. Upitao sam zato leernim tonom gotovo koketne konverzacije to
je njen gospodin suprug. Pokazalo se da je trag bio dobar, a s nekoliko slijedeih pitanja potpuno sam
indentificirao Pavela Zemaneka. Ne mogu, naravno, rei da mi je ve tada palo na pamet da se s njom
zbliim na ovaj nain, do ega je poslije dolo. Naprotiv, otpor koji sam osjeao prilikom njena
dolaska nakon ove konstatacije samo se poveao. U prvom trenutku poeo sam traiti ispriku za
prekid razgovora s nepoeljnom redaktoricom, nain da je poaljem nekom drugom naem suradniku;
pomislio sam i na to kako bi divno bilo kad bih ovu enu punu osmijeha i arma mogao izbaciti iz
sobe, i alio sam to je to nemogue.
Ali upravo u trenutku kada mi je sve dolo do grla, Helena se, stimulirala mojim intimnim pitanjima i
primjedbama (kojih potpuno ispitivaki karakter nije mogla otkriti), odala s nekoliko potpuno
prirodnih enskih pokreta i moja je mrnja iznenada dobila novu boju: u Heleni sam iza paravana
redaktorskih manira ugledao enu, konkretnu enu koja moe djelovati kao ena. Najprije sam, cerei
se u sebi, pomislio kako je Zemanek i zasluio takvu enu, enu koja ve sama po sebi sigurno
predstavlja nemalu kaznu, ali ubrzo sam se morao ispraviti: prezriva ocjena, u koju sam tako brzo
htio povjerovati, bila je previe subjektivna, ak previe eljena; ova je ena nekad sigurno bila
sasvim lijepa i nije bilo nikakva razloga za pretpostavku da je Pavel Zemanek do dandanas ne koristi
s apetitom kao enu. Nastavio sam razgovor u lakom tonu a da niim nisam pokazao o emu
razmiljam. Neto me je tjeralo da i dalje otkrivam redaktoricu koja je sjedila nasuprot meni,
prvenstveno u enskom pogledu, i ova je tenja automatski regulirala smjer razgovora.
ena svojim posredovanjem moe mrnji dati neke osobine karakteristine za simpatiju na primjer
radoznalost, elju za blizinom, tenju za prekoraenjem praga intimnosti. Padao sam u neki udan
trans: zamiljao sam Zemaneka, Helenu i itav svijet (tui svijet) i s posebnim uivanjem sam u sebi
njegovao mrnju (paljivu, gotovo njenu mrnju) prema Heleninu liku, mrnju prema rioj kosi,
mrnju prema plavim oima, mrnju prema kratkim najeenim trepavicama, mrnju prema okruglom
licu, mrnju prema poudno poluotvorenim usnama, mrnju prema dva gornja rastavljena sjekutia,
mrnju prema zreloj zaokrugljenosti tijela.
Promatrao sam je kao to se gleda ena koju volimo; promatrao sam je kao da elim da sve to urezem
u sjeanje, a u nastojanju da sluajno ne primijeti koliko je moje interesiranje stimulirano mrnjom,
birao sam sve lake i umilnije rijei, to je na Helenu djelovalo tako da je postajala sve enstvenija.
Morao sam misliti na to kako njena usta, grudi, oi, kosa pripadaju Zemaneku i sva ta njegova dobra
uzimao sam u duhu u svoje ruke, vagao, mjerio, kuao, ispitivao da li se moe smrviti rukom ili
razbiti udarcem o zid, a onda sam opet paljivo gledao, pokuavajui da je vidim Zemanekovim, a
onda svojim oima.
Moda je kroz moju glavu projurila i pomisao, sasvim nepraktina i platonska, da bi bilo mogue ovu
enu sputati s vrhova nae laskave konverzacije sve nie i nie, sve do konanog cilja kreveta.
Ali bila je to samo pomisao, jedna od onih koje kao iskra prolete kroz svijest i onda se ugase. Helena
je izjavila da mi zahvaljuje za informacije koje sam joj dao, i da ne eli da me dalje zadrava.
Rastali smo se i bio sam sretan to je otila. udni trans je minuo, osjeao sam prema njoj opet samo
istu nesimpatiju i bilo mi je krivo to sam se prema toj eni nekoliko trenutaka ranije odnosio s
takvim zanimanjem i ljubaznou (makar i samo prividnim).
Na susret sigurno bi bio ostao bez nastavka da nekoliko dana nakon toga Helena nije sama
telefonirala i zatraila da se naemo. Moda joj je zaista bilo potrebno da korigiram tekst njena
feljtona, ali meni se u tom trenutku uinilo da je to samo izgovor i da je ton kojim sa mnom govori
blii onom intimno lakom nego onom ozbiljnom dijelu naeg nedavnog razgovora. Prihvatio sam taj
ton brzo i bez razmiljanja i vie od njega nisam odstupio. Sastali smo se u kavani i tu sam oito
provokativno izbjegavao sve to se odnosilo na Helenin feljton; bez ustruavanja sam bagatelizirao
njene redaktorske preokupacije; vidio sam da je time pomalo izbacujem iz ravnotee, ali sam znao da
upravo ti asovi znae poetak moje vlasti nad njom. Pozvao sam je da poe sa mnom u etnju izvan
Praga. Protestirala je i izgovarala se da je udata. Niim me nije mogla vie razveseliti. Drao sam se
neko vrijeme ove njene primjedbe, meni tako dragocjene; poigravao sam se njom; vraao sam se na
nju; alio se na tu temu. Konano je bila sretna to moe skrenuti razgovor na druge stvari time to e
se brzo suglasiti s mojim prijedlogom. Nakon toga sve se odvijalo tano prema planu.
Stvorio sam ga snagama petnaestogodinje mrnje i osjetio sam gotovo neshvatljivu sigurnost da e
uspjeti i u potpunosti se ispuniti.
I plan se odvijao zaista uspjeno. Uzeo sam Helenin neseser i otpratio je u njenu sobu koja je, uzgred
budi reeno, bila podjednako runa kao i moja. ak je i Helena, koja je imala naroitu sposobnost da
stvari naziva ljepima nego to jesu, morala to priznati. Rekao sam neka se ne uznemirava zbog toga,
da emo se ve nekako snai. Uputila mi je neobino znaajan pogled.
Onda je rekla da eli da se umije, a ja sam rekao da je to u redu i da u je ekati u predvorju hotela.
Kad je sila u predvorje (pod raskopanim ukavcem imala je crnu suknju i ruiastu vestu), mogao
sam se ponovo uvjeriti kako se zna obui. Pozvao sam je da poemo na ruak u Narodni dom, da je to
lo restoran, ali ipak najbolji u gradu. Odgovorila mi je da ne moe drukije nego da mi se, kao
ovdanjem ovjeku, u potpunosti prepusti i da mi se nee ni u emu suprotstavljati. (Izgledalo je kao
da nastoji da bira rijei tako da zvue pomalo dvosmisleno; to nastojanje bilo je smijeno i radovalo
me je.) Ili smo onim istim putem kojim sam jutros sam iao uzaludno traei estit doruak, i Helena
je jo nekoliko puta naglasila kako joj je drago to e upoznati moj rodni grad. Ali, iako je u njemu
bila zaista prvi put, nije gledala naokolo, nije pitala to je u ovoj, a to u onoj zgradi, nije se uope
drala kao posjetilac koji je prvi put doao u nepoznato mjesto. Razmiljao sam je li ta
nezainteresiranost posljedica izvjesnog optereenja due koja zato ne moe osjeati uobiajenu
radoznalost prema okolnom svijetu ili, prije, toga to se Helena koncentrira u potpunosti na mene i za
ostalo nema snage; elio sam da je istina ovo drugo.
Zatim smo proli pored Kugina stupa; svetac je drao oblak, oblak anela, aneo drugi oblak, drugi
oblak drugog anela; nebo je bilo modrije nego jutros; Helena je skinula ukavac, prebacila ga
preko ruke i rekla da je vruina; vruina je samo pojaala nametljivi dojam prasne praznine;
skulptura je strala u sredini trga kao komad odlomljena neba koji ne moe da se vrati natrag; u tom
trenutku rekao sam sebi da smo i nas dvoje baeni na ovaj udni pusti trg s parkom i restoranom; da
smo tu nepovratno srueni; da smo i nas dvoje od neega odlomljeni; da uzalud pokuavamo
oponaati nebesa i visine, jer nam nitko ne vjeruje; da se i nae misli i rijei uzalud penju u visine
kad su nam djela niska kao sama ova zemlja.
Da, uhvatio me je jak osjeaj vlastite niskosti; iznenadila me je; ali jo sam vie bio iznenaen tim
to se te niskosti ne uasavam, nego to je ak prihvaam s nekim zadovoljstvom, da ne kaem s
radou ili s olakanjem, i to je to zadovoljstvo u meni pojaano uvjerenjem da se ena, koja koraa
pored mene, rukovodi u ove sumnjive popodnevne sate motivima koji su tek neto malo uzvieniji od
mojih.
Narodni dom bio je ve otvoren i, kako je bilo tek etvrt do dvanaest, sala restorana bila je prazna.
Stolovi su bili postavljeni; nasuprot svakoj stolici stajao je tanjur za juhu, pokriven papirnatim
ubrusom, a na ubrusu pribor za jelo. Nije bilo nigdje nikoga. Sjeli smo za jedan stol, podigli pribor i
ubruse, poloili ih pored tanjura i ekali. Nekoliko minuta kasnije pojavio se na vratima kuhinje
konobar, bacio umoran pogled na salu i okrenuo se da ponovo ode u kuhinju.
Ober! viknuo sam.
Konobar se okrenuo i nainio nekoliko koraka prema naem stolu. elite? upitao je kad se
naao na oko pet metara od nas. Da ruamo rekao sam. Tek u dvanaest odgovorio je i
okrenuo se da se opet vrati u kuhinju. Ober! pozvao sam ga ponovo.
Okrenuo se. Molim vas morao sam vikati jer je stajao daleko od nas imate li votku?
Ne, nema votke. A to imate? Imali bismo odgovorio mi je iz daljine raenu rakiju ili
rum. Slab izvor viknuo sam ali donesite nam dvije raene.
Nisam vas ni pitao da li pijete raenu rekao sam Heleni.
Helena se nasmijala.
Ne, nisam navikla na raenu.
Ne smeta rekao sam navii ete se. U Moravskoj ste, a raena je ovdje najpopularnija vrsta
rakije.
Sjajno! obradovala se Helena. Tako najvie volim, volim one sasvim obine gostionice u
koje zalaze oferi i monteri, i gdje se mogu dobiti sasvim obina jela i pia.
Moda ste navikli da dolijevate rum u pivo?
Ni to nisam rekla je Helena.
Ali volite takav puki ambijent.
Da rekla je. Ne podnosim otmjene lokale, gdje se oko ovjeka mota deset gostioniara, gdje
posluuju iz deset tanjura ...
Zna se, nema nita bolje od krme, pune dima i smrada, u kojoj konobar nee ni da pogleda gosta.
A prije svega, nema nita bolje od raene rakije. To je bilo moje studentsko pie. Nisam imao para
za bolji alkohol.
Ja volim i ona najobinija jela, recimo valjuke od krumpira, kobasice s lukom, nema za mene
nita bolje ...
Toliko sam ve iskvaren nepovjerenjem da kada mi netko (ena, u prvom redu) povjerava to voli, a
to ne voli, ne mogu to shvatiti ozbiljno ili, bolje reeno, primam to samo kao svjedoanstvo o
izgraenoj pozi. Nisam ni na trenutak povjerovao da bi Heleni moglo biti ugodnije u prljavim i loe
provjetravanim lokalima (kojih u naoj zemlji ima vie nego dovoljno) nego u istim i dobro
provjetrenim restoranima, ili da joj vie prijaju jeftin alkohol i prosta jela nego birani specijaliteti.
Njena izjava nije ipak bila bezvrijedna za mene jer je odavala sklonost prema jednoj tano odreenoj
pozi, pozi ve godinama preivjeloj i demodiranoj, pozi iz godina kada je revolucionarni snobizam
zahtijevao oduevljavanje svim to je obino, narodno, svakodnevno, sirovo, kao i
preziranje svega to je prekultivirano, fino, to je zaudaralo na kinderstube i sumnjivo
podsjealo na smokinge i uglaeno ponaanje. U ovoj Heleninoj pozi prepoznao sam doba moje
mladosti, a u samoj Heleni vidio sam, u prvom redu, Zemanekovu enu. Moja jutronja rastresenost
brzo je nestajala i poinjao sam se koncentrirati.
Konobar nam je na tanjuriu donio dvije aice raene rakije, spustio ih na stol, a pored njih poloio
list papira na kojem je pisaim strojem (kroz ve gotovo istroeni indigo) bio neitljivim,
razljevenim slovima otkucan jelovnik.
Podigao sam aicu. Onda da se kucnemo za raenu, za nau obinu raenu.
Nasmijala se. Kucnuli smo se, a ona je rekla:
Uvijek sam eznula za mukarcem koji bi bio jednostavan i neposredan. Neizvjetaen.
Jasan.
Popili smo po gutljaj.
Takvih ima malo rekao sam.
Ima ih rekla je Helena. Vi ste takav.
Sasvim sigurno nisam odgovorio sam.
Jeste.
Ponovo sam ostao zapanjen nevjerojatnom ljudskom sposobnou za mijenjanje stvarnosti prema
eljama i idealima, ali nisam oklijevao da prihvatim Heleninu interpretaciju svoje vlastite linosti.
Tko zna. Moda rekao sam. Obian i jasan. Ali to to znai obian i jasan? Sve je u tome da
ovjek bude onakav kakav jest, da se ne stidi eljeti ono to eli, eznuti za onim za im ezne. Ljudi
su obino robovi propisa. Netko im je rekao da treba da budu takvi i takvi, i oni nastoje da budu takvi
i obino do smrti ne saznaju tko su i to su bili. Na taj nain postaju nitko i nita, djeluju podvojeno,
nejasno, zbunjeno. ovjek prije svega mora imati hrabrosti da bude ono to jest. Od samog poetka
vam, Helena, govorim da mi se sviate i da udim za vama, iako ste udata ena. Ne mogu to da kaem
drukije, a ne mogu da ne kaem.
To to sam izgovorio bilo je pomalo muno (iako Helena, koja je poslije mojih rijei oborila glavu,
nije to tako primila), ali je bilo neophodno. Stjecanje kontrole nad enskim rezoniranjem ima, naime,
svoja strogo odreena pravila; onaj tko odlui da enu nagovara, da je uvjerava razumnim
argumentima i slino, teko da e neto postii. Kudikamo je pametnije odrediti osnovnu
autostilizaciju ene (osnovne principe kojima se rukovodi, ideale, uvjerenja) i nastojati da se
(pomou sofizma, alogine demagogije itd.) eljena odluka ene dovede u sklad s ovom
autostilizacijom. Helena se, na primjer, oduevljavala jednostavnou,
neizvjetaenou, jasnoom. Ovi su njeni ideali bez svake sumnje proistekli iz nekadanjeg
revolucionarnog puritanstva i bili su povezani s predodbom istog,
neiskvarenog, principijelnog i moralno vrstog ovjeka. Ali kako svijet Heleninih principa nije bio
zasnovan na razmiljanju (sistemu nazora), nego (kao u veine ljudi), samo na aloginim sugestijama,
nije bilo nita jednostavnije nego pomou jednostavne demagogije spojiti predodbu jasnog
ovjeka upravo sa sasvim nepuritanskim, nemoralnim, preljubnikim prijedlogom, i na taj nain
sprijeiti da u toku slijedeih sati eljeno (tj. preljubniko) Helenino ponaanja doe u neurotiki
konflikt s njenim intimnim idealima. Mukarac moe od ene zahtijevati bilo to, ali ako ne eli da
postupa kao grubijan, mora joj omoguiti da djeluje u skladu s onim ime ona u dubini due zavarava
samu sebe.
U meuvremenu su u restoran nagrnuli ljudi i ubrzo su gotovo svi stolovi bili zauzeti.
Konobar je iziao iz kuhinje i poeo obilaziti stolove raspitujui se to kome treba da donese.
Pruio sam Heleni jelovnik. Rekla je da se sigurno bolje razumijem u moravsku kuhinju i vratila mi
ga.
Nije, naravno, bilo uope potrebno razumjeti se u moravsku kuhinju, jer je jelovnik bio isti kao u
svim restoranima te vrste i sadrao bijedan izbor stereotipnih jela meu kojima je teko neto izabrati
budui da su sva jednako neprimamljiva. Gledao sam (razoarano) u komad neisto ispisanog papira,
a konobar je stajao nada mnom, nestrpljivo oekujui narudbu.
Samo trenutak rekao sam.
Htjeli ste ruati jo prije etvrt sata, a jo niste izabrali prekorio me je konobar i udaljio se.
Na nau sreu, ubrzo je opet doao i tako smo ipak dobili mogunost da naruimo panjolske
ptice*, jo jednu turu raene i sodavodu. Alkohol je povoljno djelovao na Helenu tako da je izjavila
da je ivot lijep i pored svih nedostataka kojih moda jo ima. Uostalom, samo od ljudi zavisi kako
e sebi urediti ivot. Pokuavajui da savaem ilavi odrezak s kiselim krastavcima, izjavio sam
(punih usta) da se ovaj restoran zaista pretvara u ugodno mjesto dok tako sjedim s njom.
Helenino lice bilo je rumeno (oito zaslugom raene), i to je podvlailo njegovu zaobljenost i
oduzimalo mu privlanost; ja sam mu to (sigurno takoer zaslugom raene) velikoduno opratao i
zlurado rekao sam sebi kako je sudbina zaista bila milostiva to je Helenu uinila bar toliko
privlanom koliko jest, jer bih sigurno nastojao da je osvojim i da je runa, grbava ili epava.
Helena je (s mukom vaui odrezak) izjavila kako je divno (rado je upotrebljavala rije
divno) to sjedimo tu zajedno u nepoznatom gradu, o kojem je uvijek sanjala dok je radila u
ansamblu i pjevala pjesme iz ovog kraja. Onda je rekla kako je to vjerojatno runo to joj je tako
lijepo sa mnom, ali da tu ona ne moe nita, da je to protiv njenih nazora, ali jae od njene volje, jae
od nje, da je naprosto tako. Nato sam joj odgovorio da je najbjednije stidjeti se svojih vlastitih
osjeaja. Onda sam pozvao konobara da platim.
Kad smo izili iz restorana, ponovo smo se nali pred Kuginim stupom. Izgledao mi je smijean.
Pokazao sam ga Heleni. Pogledajte, Helena, kamo se penju oni sveci. Kako se guraju gore! Kako
ele u nebo! A nebo ih uope ne gleda! Nebo o njima nema pojma, o tim krilatim provincijalcima!
To je istina rekla je Helena, u kojoj je svje zrak potpomogao djelovanje alkohola.
Zato uope tu stoje, ti kipovi svetaca, zato to ne maknu i ne postave neto to e slaviti ivot, a ne
neku mistiku! Nije, meutim, jo bila sasvim izgubila kontrolu nad sobom, tako da je dodala
pitanje: Ili moda lupam? Lupam gluposti? Ne lupam?
Ne lupate, Helena, potpuno ste u pravu, ivot je lijep i to nikada neemo proslaviti kako bi
trebalo!
Da rekla je Helena neka pria tko to hoe, ivot je prekrasan, ja nikad nisam voljela
pesimiste, iako bih i ja imala pravo da se alim, ne alim se, zato da se alim, recite, zato da se
alim kad u ivotu moe doi i ovakav dan; sve je divno: nepoznati grad, a ja tu, s vama ...
Pustio sam Helenu neka pria i samo sam povremeno, kad bi nainila stanku, ubacivao pokoju rije
da je podrim u njenim govorancijama. Ubrzo smo se nali pred novogradnjom u kojoj je stanovao
Kostka.
Gdje smo to stigli? upitala je Helena.
Znate to rekao sam javni lokali ovdje ne vrijede nita. U ovoj kui imam svoj mali privatni
lokal. Doite.
Kamo me to vodite? protestirala je Helena ulazei za mnom u kuu.
U pravu privatnu slovaku krmu. Jeste li ikada bili u takvom lokalu?
Nisam odgovorila je Helena.
Otkljuao sam vrata na treem katu i uli smo u Kostkinu garsonijeru.
Ovo nije nikakva krma, ovo je obian stan rekla je Helena kad je ula i zavirila iz predsoblja
u sobu.
Nije obian stan; obian bi stan bio kad biste u njemu stanovali vi ili ja. Neobinost ovog stana je
u tome to nije ni va ni moj; nigdje nema ni vaeg ni mog rublja, ni vaih ni mojih uspomena, ni
mirisa vaeg ni mirisa mog doma. Ovo je tui stan i upravo zbog toga je za nas dvoje ist, zato se u
njemu moemo osjeati slobodni.
Uspjelo mi je, mislim, da sastavim izvanredan pledoaje u obranu principa posuivanja stanova, ali
moja je rjeitost bila sve u svemu suvina. Helena se nije nimalo uznemirila zbog toga to sam je
doveo u tui stan i nije joj bio potreban nikakav komentar. Naprotiv, inilo se da je od trenutka kada
je prekoraila prag odluila da s koketiranja (pri kojem se govori dvosmisleno i sve pretvara u igru)
prijee na dranje koje ima jedan jedini smisao i znaenje i koje stvara iluziju da vie nije igra, nego
sam ivot. Stala je usred Kostkine sobe, okrenula se, pogledala u mene, a ja sam u njenu pogledu
vidio da samo eka da joj priem, da je zagrlim i poljubim. U trenutku kad se tako osvrnula bila je
tano ona Helena koju sam gledao u mati: bespomona i nezatiena Helena.
Priao sam joj; podigla je lice prema meni; umjesto poljupca (tako oekivanog) nasmijao sam se i
prstima podigao na ramenima njen ukavac. Shvatila je i raskopala ga. Odnio sam ga na vjealicu u
predsoblje. Ne, u tom trenutku, kada je sve bilo spremno (moja elja i njena pripravnost), nisam se
htio uriti i riskirati da u brzini moda propustim neto od svega onoga to sam htio dobiti. Poveo
sam sasvim beznaajan razgovor; pozvao sam je da sjedne, priao o raznim detaljima u Kostkinu
stanu, otvorio ormari u kojem je stajala boca s votkom na koju me je sam Kostka juer upozorio i
zagledao se u nju, glumei iznenaenje. Otepio sam bocu, postavio na stol dvije aice i natoio.
Napit u se rekla je.
Napit emo se oboje rekao sam (iako sam znao da se neu napiti, da se ne elim napiti, jer sve
elim sauvati u jasnom sjeanju).
Nije se nasmijala; drala se ozbiljno; otpila je gutljaj votke i rekla: Znate, Ludvik, bila bih strano
nesretna kad biste pomislili da sam kao sve druge ene kojima je dosadno i koje zbog toga tre za
avanturama. Nisam naivna, znam, sigurna sam da ste upoznali mnogo ena i da su vas ene same
nauile da ih uzimate olako. Ali ja bih bila nesretna ...
I ja bih bio nesretan rekao sam kad biste bili ena kao druge ene i uzimali olako svaku
ljubavnu avanturu koju doivite izvan braka. Kad biste bili takvi, na susret ne bi za mene imao
nikakva smisla.
Zaista? rekla je Helena.
Zaista, Helena. Tano ste rekli, imao sam mnogo ena i nauile su me da ih bez straha i bezbrino
mijenjam, ali susret s vama za mene je neto sasvim drugo.
I to ne kaete tek tako?
Ne. Kad sam vas prvi put sreo, odmah sam shvatio da ve godinama, godinama ekam upravo na
vas.
Znam da niste frazer. Vi to ne biste govorili kad tako ne biste i osjeali.
Ne, ne bih govorio, ne znam da pred enama glumim osjeaje, to je stvar koju me nikad nisu
nauile. I zato vam ne laem, Helena, iako znam da zvui nevjerojatno: kad sam vas upoznao, odmah
sam shvatio da sam upravo na vas ekao godinama. Da sam na vas ekao iako vas nisam poznavao. I
da sada morate biti moji. Da je to neizbjeno, kao sudbina.
Gospode boe rekla je Helena i sklopila oi; na licu su joj se pojavile crvene pjege, moda od
alkohola, moda od uzbuenja i sad je jo vie bila na Helena iz mojih snova: bespomona, izruena
na milost i nemilost.
Kad biste samo znali, Ludvik, sa mnom je bilo isto tako. Znala sam od prvog trenutka da ovaj
susret s vama nije nikakav flert, i upravo zbog toga sam se toliko plaila, jer sam udata ena i znam
da je ovo s vama istinito, da ste vi moja istina i da se tome neu moi oduprijeti.
Da, i vi ste moja istina, Helena rekao sam. Sjedila je na kauu, iroko otvorenih oiju koje su
me gledale a da me nisu promatrale, a ja sam sjedio na stolici, okrenut njoj, i eljno je promatrao.
Poloio sam joj ruke na koljena i polako zadizao suknju dok se nije pojavio rub arapa i podvezice
koje su na Heleninim ve prilino debelim nogama djelovale nekako jadno i tuno. A Helena je
sjedila ne reagirajui na moj dodir nijednim pokretom, nijednim pogledom.
Kad biste sve znali...
Kad bih znao to?
O meni. Kako ivim. Kako sam ivjela.
Kako ste ivjeli? Oporo se osmjehnula.
Odjednom sam se uplaio da Helena ne prijee na banalne metode nevjernih supruga, da se ne pone
aliti na svoj brak i da mi tako ne oduzme neto do ega mi je bilo posebno stalo, i to upravo u
trenutku kad je ve postalo moj plijen. Samo mi, zaboga, nemojte rei kako ivite u nesretnom
braku, kako vas mu ne razumije ...
Nisam to htjela kazati rekla je Helena pomalo zbunjena mojim napadom iako ...
Iako to upravo sada mislite. Svaka ena pone to misliti kad se nae nasamo s drugim mukarcem,
i upravo tu poinje la, a vi elite da sauvate istinu, Helena. Siguran sam da ste voljeli svog mua,
vi niste ena koja bi se udala bez ljubavi.
Nisam rekla je tiho Helena.
A tko je, zapravo, va suprug? upitao sam. Slegla je ramenima i nasmijala se.
Suprug.
Koliko ga dugo poznajete?
U braku sam trinaest godina, a znamo se due.
Dakle jo iz vremena kad ste studirali?
Da. Kad sam bila na prvoj godini. Pokuala je spustiti zadignutu suknju, ali ja sam je uhvatio za
ruke i sprijeio u tome.
A on, gdje ste se upoznali? pitao sam dalje.
U ansamblu.
U ansamblu? Va suprug je pjevao u ansamblu?
Da, pjevao je. Kao i svi mi.
I tako ste se upoznali u ansamblu... To je zaista prekrasan ambijent za ljubav.
Jest.
Divno je bilo to vrijeme.
I vi se rado sjeate tih dana?
Bilo je to najljepe doba mog ivota. Suprug vam je bio prva ljubav?
Upravo sad ne elim misliti na mua branila se.
elim vas upoznati, Helena. elim saznati o vama sve. to vas bolje upoznam, vie ete biti moja.
Jeste li imali nekog prije njega?
Helena je kimnula glavom. Jesam.
Gotovo sam osjetio razoaranje to je Helena imala jo nekoga prije Pavela Zemaneka jer je time i
znaaj njene veze s njim bio znatno umanjen.
Pravu ljubav?
Odmahnula je glavom. Glupa radoznalost.
I tako vam je suprug bio prva ljubav? Kimnula je glavom. Ali to je bilo davno.
Kako je izgledao? tiho sam upitao.
Zato elite to znati?
Htio bih da vas imam sa svim to je u vama, sa svim to je u ovoj vaoj glavici... odgovorio
sam i pomilovao je po kosi.
Ako neto enu spreava da pred ljubavnikom govori o muu, onda je to malokad diskrecija, takt
(tenja da se u neistom sauva ono to je isto) ili istinska suzdrijivost, ve najobiniji strah da se
ljubavnik ne osjeti povrijeen. Ako ljubavniku poe za rukom da raspri taj strah, ena mu je
zahvalna, osjea se slobodnije i, to je glavno, ima o emu da pria jer, iako tema za razgovor ima
bezbroj, vlastiti je mu za enu najzahvalnija tema; najzahvalnija zato to samo njom sigurno vlada,
to je samo za nju strunjak, a svaki je ovjek sretan kad moe pokazati svoju strunost i pohvaliti se
njom. Tako se i Helena slobodno raspriala o Pavelu Zemaneku im sam je uvjerio da nemam nita
protiv toga, pa ak i dopustila sebi da je uspomene toliko ponesu da njegovu sliku nije uprljala
nijednom mrljom, te mi je s oduevljenjem i zahvalnou priala kako se zaljubila u njega (u
uspravnog plavokosog mladia), kako ga je sa strahopotovanjem gledala kad je postao politiki
rukovodilac njihova ansambla (a uope nije bio ukrobljen! Bio je tisuu puta veseliji nego ova
dananja omladina!), kako mu se divila zajedno sa svojim drugaricama (znao je tako divno govoriti!)
i kako je njihova ljubav za nju harmonino stopljena s itavim onim vremenom, u iju je obranu
takoer rekla nekoliko reenica (zar smo mi uope imali pojma o tome da je Staljin strijeljao vjerne
komuniste?), ne zato to bi moda htjela da skrene na neku politiku temu, ve zato to je samu sebe
nalazila u toj temi. Nain na koji je inzistirala na obrani vremena svoje mladosti i nain na koji se
identificirala s tim vremenom (kao da joj je ono dom koji je sada izgubila) imao je gotovo karakter
male demonstracije, kao da eli rei: moe me imati itavu, bez ikakvih uvjeta, osim jednog da
mi dopusti da budem onakva kakva jesam, da me uzme zajedno s mojim nazorima. Takvo
demonstriranje nazora u situaciji kad se ne radi o nazorima, nego o tijelu ima u sebi neto
abnormalno, neto to odaje da upravo nazori nekako neurotiziraju dotinu enu: ili zato to se boji
da ne bude osumnjiena za nedostatak nazora i zato ih brzo iznosi, ili ( to je u Heleninu sluaju bilo
vjerojatnije) zato to potajno sama sumnja u svoje nazore, koji su podriveni, i eli da po svaku cijenu
ponovo stekne sigurnost bar time to e za njih staviti na kocku neto to za nju osobno predstavlja
neospornu vrijednost, a to je sam ljubavni akt (moda s kukavikim podsvjesnim uvjerenjem da e
ljubavnik biti vie zainteresiran za akt nego za polemiku o nazorima). Ova Helenina demonstracija
nije mi bila neugodna jer me je pribliavala jezgri moje strasti.
Dananji su mladi ljudi drukiji nego to smo mi bili rekla je. Oni su dobili sve na tanjuru,
doli su na gotovo, zato i ne shvaaju zato me i danas dirne kad ujem rusku istuku.
Ali vi ste takoer doli na gotovo. Kad je rat zavrio, imali ste etrnaest, u doba veljae imali ste
sedamnaest godina.
Da, ali sve to ipak spada u moj ivot. Pogledajte ovo rekla je i pokazala malu srebrnu ploicu
privrenu kratkim laniem za runi sat. Pogledao sam je iz blizine i Helena mi je objasnila da
crte, ugraviran na njoj, predstavlja Kremlj. To mi je poklonio Pavel dodala je i ispriala mi
povijest tog privjeska koji je, navodno, prije mnogo i mnogo godina jedna zaljubljena ruska djevojka
poklonila jednom mladiu, Sai, koji je odlazio u veliki rat, da na kraju tog rata stigne u Prag, spasi
ga od unitenja i pri tome nae smrt. Na katu vile u kojoj je s roditeljima stanovao Pavel Zemanek
sovjetska je vojska smjestila prihvatilite za ranjenike i teko ranjeni ruski porunik aa proivio je
ondje posljednje dane ivota. Pavel se sprijateljio s njim i provodio duge sate pored njegova kreveta.
Kad je umirao, aa je poklonio Pavelu privjesak sa slikom Kremlja, koji je itavo vrijeme rata
nosio na vrpci oko vrata. Pavel je taj dar uvao kao najskupocjeniju relikviju. Jednom jo kao
zarunici
Helena i Pavel su se neto posvaali i ve su mislili da e se razii; Pavel je tada doao k njoj i u
znak pomirenja dao joj taj jeftini ukras (i najdrau uspomenu) i Helena je od tog asa nije nikad
skinula s ruke, jer u toj stvarici vidi tafetu, poslanicu (upitao sam je kakvu poslanicu, odgovorila je
poslanicu radosti), koju treba da nosi do kraja.
Sjedila je nasuprot meni (sa zadignutom suknjom i podvezicama privrenim za pomodne crne
gaice od lasteksa), lice joj je bilo rumeno (od alkohola, a moda i od trenutne raznjeenosti), ali
meni se u tom trenutku njen lik gubio iza slike nekog drugog: Helenina pria o tri puta poklonjenu
privjesku doarala mi je (naglo, iznenada) viziju Pavela Zemaneka.
Uope nisam vjerovao u postojanje crvenoarmejca ae; uostalom, i da je postojao, njegova stvarna
egzistencija sasvim bi se izgubila iza velike geste kojom ga je Pavel Zemanek pretvorio u linost iz
svoje ivotne legende, u sveti kip, u instrument za izazivanje suza, u sentimentalni argument i
religiozni objekt koji e njegova ena (oigledno stalnija od njega) potivati (uporno i prkosno) sve
do svoje smrti. inilo mi se da je srce Pavela Zemaneka (srce pokvareno ekshibicionistiko) tu,
prisutno, kraj nas, i odmah sam se naao usred scene od prije petnaest godina: velika predavaonica
Prirodoslovnomatematikog fakulteta; u proelju, na podiju za dugim stolom sjedi Zemanek, pored
njega debela djevojka okrugla lica, s pletenicama, u runom puloveru, s druge strane mladi,
predstavnik Oblasnog komiteta. Iza podija velika crna ploa, a lijevo oa nje u okviru portret Julija
Fuika. Nasuprot stolu stepenasti redovi klupa; u jednom redu sjedim i ja, ja koji sada, nakon
petnaest godina, gledam svojim tadanjim oima i vidim pred sobom Zemaneka kako objavljuje da je
na dnevnom redu sluaj druga Jahna, vidim ga i ujem kako govori: Proitat u vam pisma
dvojice komunista. Nakon tih rijei ini malu stanku, uzima u ruku neku tanku knjiicu, prolazi
prstima kroz dugu valovitu kosu i poinje itati sugestivnim, gotovo njenim glasom.
Dugo je potrajalo, smrti, dok nisi dola. A ipak sam se nadao da u se s tobom upoznati tek nakon
mnogo godina. Da u jo ivjeti ivotom slobodnog ovjeka, da u jo mnogo raditi i mnogo ljubiti i
mnogo pjevati i svijetom lutati... Prepoznao sam Reportau s vjeala.
Volio sam ivot i za njegovu sam ljepotu i poao da se borim. Volio sam vas, ljudi, i bio sam sretan
kad ste mi tu ljubav uzvraali, a patio sam kada me niste razumjeli... Ovaj tekst, napisan tajno u
zatvoru i ozaren aureolom herojstva bio je u to vrijeme vjerojatno najitanija knjiga; Zemanek nam je
itao one najuvenije odlomke, koje su mnogi znali napamet. Neka se tuga nikad ne vezuje uz moje
ime. To je moj zavjet vama, oe, majko, i sestre moje, tebi, Gustina moja, vama, drugovi, svima koje
sam volio ... Na zidu je visio Fuikov portret, reprodukcija slavnog crtea Maksa Svabinskog,
starog secesionistikog slikara, virtuoznog tvorca simbolinih alegorija, punanih ena, leptirova i
svega to je ljupko; prialo se kako su ga poslije rata posjetili drugovi i zamolili da prema sauvanoj
fotografiji naslika Fuika, i vabinsky ga je nacrtao (iz profila) prefinim linijama prema svom ukusu
gotovo djevojaki lik, njean, ist i tako lijep da su vjerojatno i oni koji su Fuika osobno
poznavali davali prednost plemenitom licu s crtea nad uspomenom na njegov stvarni izgled. A
Zemanek je itao dalje, o tome kako je Fuik u eliji broj 267 pjevao s drugom zatvorenikom, taticom
Peekom; njegov je glas poprimio sada jasnu i radosnu intonaciju: Sunce! Kako nesebino zrai taj
okrugli arobnjak, koliko arolija izvodi pred ljudskim oima ... Ah, tatice, htio bih da opet jednom
vidim izlazak sunca ... Zemanek je itao i itao, a svi u sali sluali su tiho i paljivo; debela
djevojka za stolom nije sputala sa Zemaneka svoj zadivljeni pogled; onda mu je glas odjednom
postao tvri, tako da je zvuao gotovo prijetei; itao je o Mirku koji je u tamnici izdao. Gle, to je
bio ovjek s kimom koji se nije skrivao od zrna dok se borio na fronti u panjolskoj, koji nije
pognuo glavu dok je prolazio kroz surova iskuenja u koncentracionom logoru u Francuskoj. Sad
blijedi pred ibom u ruci gestapovca i izdaje sve redom da sauva zube. Kako je tanak bio taj sloj
hrabrosti kad je nekoliko udaraca moglo da ga zbrie! Tanak kao i njegovo uvjerenje... Izgubio je sve
zato to je poeo misliti na sebe. Da spasi kou, rtvovao je drugove. Podlegao je kukaviluku, i kao
kukavica izdao ... Na zidu je visilo lijepo Fuikovo lice, kao to je visilo u tisuama drugih javnih
dvorana u naoj zemlji, i bilo je tako lijepo da sam se, gledajui ga, osjeao bijedno ne samo zbog
krivice nego i zbog vlastitog lika. A Zemanek je itao dalje: ivot nam mogu uzeti, zar ne, Gustina,
ali nau ast i nau ljubav oduzeti nam ne mogu. Oh, ljudi, moete li sebi predoiti kako bismo ivjeli
kad bismo se ponovo nali nakon svih ovih stradanja? Kad bismo se ponovo sastali u slobodnom
ivotu, ivotu lijepom, stvaralakom? Kad doe ono za im smo eznuli, za to smo se borili i za to
sada umiremo? Zemanek je s patosom proitao posljednje reenice i zautio.
Onda je opet progovorio. Ovo je bilo pismo jednog komuniste, pisano u sjenci vjeala. A sada u
vam proitati drugo pismo. Proitao je tri kratke, smijene, uasne reenice s moje razglednice.
Nakon toga je opet zautio, svi su utjeli i ja sam znao da sam izgubljen. Tiina je dugo trajala i
Zemanek, taj talentirani reiser, namjerno je nije prekidao i tek nakon nekoliko trenutaka pozvao me
da iznesem svoj stav. Znao sam da vie nita ne mogu spasiti; ako je moja obrana tako slabo
djelovala pod drugim okolnostima, kako bi mogla djelovati danas, kada je Zemanek izmjerio moje
reenice apsolutnim metrom Fuikovih patnji? Nisam, naravno, mogao uiniti nita drugo nego ustati i
govoriti. Ponovo sam objasnio da je trebalo da te reenice budu ala, ali sam osudio neumjesnost i
grubost takve ale i govorio o svom individualizmu, intelektualizmu, o odvojenosti od masa, pa sam u
sebi pronaao ak i samoljublje, skepticizam, cinizam i svemu tome sam dodao samo to da sam,
usprkos svim tim manama, odan Partiji i nisam njen neprijatelj. Onda se razvila diskusija u kojoj su
drugovi uglavnom ukazivali na kontradiktornost mog stava; pitali su me kako Partiji moe biti odan
ovjek koji sam priznaje da je cinik; jedna kolegica je podsjetila skup na moje lakomislene izjave o
enama i upitala me da li tako moe govoriti komunist; drugi su iznosili apstraktne teze o
malograantini, ukazivali na mene kao na konkretan primjer; jednoglasno su tvrdili da je moja
samokritika bila plitka i neiskrena. Zatim me je drugarica s pletenicama, koja je sjedila za stolom
pored Zemaneka, upitala: to misli to bi na ove tvoje izjave rekli drugovi koje su muili
gestapovci i koji nisu doivjeli dananjicu? (Sjetio sam se oca i postao svjestan da se svi dre kao
da nemaju pojma kako je izgubio ivot). utio sam.
Ponovila je pitanje. Prisiljavala me je da joj odgovorim. Ne znam rekao sam.
Razmisli malo inzistirala je moda e se sjetiti. Htjela je da kroz imaginarna usta mrtvih
drugova izgovorim najteu osudu nad samim sobom, ali mene je odjednom zalio val bijesa, bijesa
sasvim neoekivanog i nepredvienog, tako da sam zaboravio dugo pripremanu samokritiku i
odgovorio: Oni su stajali izmeu ivota i smrti. Sigurno nisu bili sitniavi.
Da su proitali moju razglednicu, moda bi se i nasmijali.
Drugarica s pletenicama jo mi je trenutak prije toga pruila mogunost da bar neto spasim.
To je bila posljednja prilika da shvatim otru kritiku drugova, da se s njom identificiram, da je
prihvatim i na osnovi tog prihvaanja naiem na stanovito razumijevanje i s njihove strane.
Moj me je nepredvieni odgovor, meutim, naglo izbacio iz sfere njihova naina miljenja, odbio
sam da igram ulogu koja se svakodnevno igrala na stotinama i stotinama sastanaka, na stotinama
disciplinskih postupaka, a ubrzo zatim i na stotinama sudskih procesa: ulogu optuenog koji se sam
optuuje i sa strau samooptuivanja (potpunim identificiranjem s tuiteljem) moli za sebe milost.
Opet je nekoliko trenutaka vladala tiina. Onda je govorio Zemanek. Rekao je da si nikako ne moe
predoiti da u mojim antipartijskim izjavama ima neeg smijenog. Ponovo se pozvao na Fuikove
rijei i izjavio da se kolebanje i skepticizam u kritinim situacijama zakonito pretvaraju u izdaju i da
je Partija tvrava koja u sebi ne podnosi izdajice. Onda je rekao da sam svojim istupom pokazao da
uope nita nisam shvatio, da mi ne samo nema mjesta u Partiji nego da ne zasluujem ni da radnika
klasa ulae sredstva u moje studiranje. Predloio je da budem iskljuen iz Partije i uklonjen s
Fakulteta. Prisutni u sali podigli su ruke i Zemanek mi je rekao da treba da predam partijsku knjiicu i
da se udaljim.
Ustao sam i pred Zemaneka na stol poloio knjiicu. Zemanek me vie nije ni pogledao; vie me nije
vidio. Ali zato ja sada vidim njegovu enu, sjedi preda mnom, pripita, crvena u licu i sa suknjom oko
pasa. Njene jake noge gore su kao odsjeene crnim gaicama od lasteksa; to su noge ije je irenje i
skupljanje postalo ritam kojim je vie od decenija pulsirao Zemanekov ivot. Na te sam noge poloio
svoje dlanove i inilo mi se da upravo taj Zemanekov ivot sada drim u rukama. Zagledao sam se u
Helenino lice, u njene oi koje su na moj dodir reagirale tako da su se malo pritvorile.
Svucite se, Helena rekao sam tihim glasom. Ustala je s kaua, rub zadignute suknje ponovo joj
je kliznuo natrag do koljena. Gledala mi je u oi ukoenim pogledom, a onda je bez rijei (ne
skidajui pogleda s mene) poela na boku raskopavati suknju. Osloboena suknja kliznula joj je niz
noge na pod; lijevom nogom izila je iz suknje, a desnom je podigla na ruke i spustila na stolicu.
Stajala je sada u vesti i kombineu. Onda je svukla vestu preko glave i bacila je na suknju.
Nemojte me gledati rekla je.
Hou da vas gledam rekao sam.
Ne volim da me promatrate dok se skidam. Priao sam joj, prihvatio je rukama s obje strane i,
kako sam sputao ruke prema njenim bokovima, osjeao sam ispod svilenog kombinea, pomalo
ovlaenog znojem, njeno mekano i krupno tijelo. Nagnula je glavu i usta su joj se dugogodinjom
navikom napola otvorila za poljubac. Ali ja nisam htio da je ljubim, htio sam da je dugo, to je
mogue due, promatram.
Svucite se, Helena rekao sam ponovo, povlaei se i skidajui sako.
Previe je svijetlo rekla je.
To je upravo dobro odgovorio sam i prebacio sako preko naslona stolice.
Svukla je kombine preko glave i bacila ga na vestu i suknju; otkopala je arape i svukla najprije
jednu, a zatim drugu; arape nije odbacila, nainila je dva koraka ka stolici i paljivo ih spustila na
nju; onda se isprsila, stavila ruke iza lea i nakon nekoliko sekundi njena unatrag povijena ramena
(kao pri gimnastikim vjebama) ponovo su se opustila; zajedno s njima krenuo je i grudnjak, klizei
s grudi, u tom trenutku pritisnutih ramena, velikih, punih, blijedih i, naravno, neto otealih i sputenih
grudi.
Svucite se, Helena ponovio sam i posljednji put. Helena me je pogledala ravno u oi, a zatim
svukla crne gaice od lasteksa koje su svojom elastinom tkaninom vrsto stezale njene kukove.
Odbacila ih je za vestom i arapama. Bila je gola.
Ne inzistiram na svim detaljima ove scene zbog nekog naroitog uivanja u enskom svlaenju, ve
zato to sam svaku od tih pojedinosti paljivo registrirao u sjeanju; nije mi, naime, uope bilo stalo
do toga da to prije legnem sa enom (jednom, bilo kojom enom), radilo se o tome da se domognem
jednog sasvim odreenog tueg intimnog svijeta, a itav taj svijet morao sam apsorbirati u toku
jednog jedinog poslijepodneva, jednog jedinog ljubavnog akta u kojem nije trebalo da samo budem
onaj koji se preputa uivanju, nego istovremeno i onaj koji pljaka i uva steeni plijen, pa zato
mora biti neprestano na oprezu.
Do ovog asa osvajao sam Helenu samo pogledom. Stajao sam i dalje na izvjesnoj udaljenosti od nje
dok je ona, naprotiv, eznula za brzim dolaskom toplih dodira koji bi pokrili tijelo izloeno hladnoi
pogleda. S daljine od nekoliko koraka inilo mi se da osjeam vlanost njenih usta i strastvenu
nestrpljivost njena jezika. Jo jednu sekundu, dvije, i priao sam joj.
Zagrlili smo se, stojei usred sobe, izmeu dvije stolice zatrpane naom odjeom.
Ludvik, Ludvik, Ludvik... aptala je. Poveo sam je prema kauu i poloio. Doi, doi,
govorila je. Doi k meni, doi k meni.
Fizika se ljubav samo rijetko stapa s duevnom ljubavlju. to, zapravo, dua radi dok se tijelo
sjedinjava (pokretima tako prastarim, obinim i nepromjenjivim) s drugim tijelom? to sve zna da
izmisli u tim trenucima, pruajui tako ponovo dokaz o svojoj premoi nad inercijom i jednolinou
tjelesnog ivota! Kako samo zna da prezire tijelo i da ga (zajedno s njegovim partnerom) upotrijebi
samo kao podlogu za pomamne fantazije, tisuu puta tjelesnije nego sama oba tijela! Ili obratno: kako
zna da ih obezvrijedi time to ih ostavlja da se klate, a svoje misli (ve zamorene muicama vlastitog
tijela) uputi na sasvim drugu stranu: k partiji aha, sjeanju na dobar ruak, proitanoj knjizi...
U sjedinjavanju dvaju tuih tijela nema nieg dragocjenog. Moda ponekad doe i do sjedinjavanja
dua. Tisuu puta dragocjenije od toga jest ako se tijelo stopi s vlastitom duom i ako se zajedno
prepuste istoj strasti. To se ponekad dogaa kad ovjek zaista voli; moda; vjerujem u to; hou da
uvijek vjerujem u to.
Ali to je inila moja dua u trenucima koje je moje tijelo provodilo u fizikoj ljubavi s Helenom?
Moja je dua vidjela ensko tijelo. Bila je hladna prema tom tijelu. Znala je da to tijelo ima za nju
znaaj samo kao tijelo koje upravo tako vidi i voli netko trei, netko tko nije ovdje, i upravo zato je
pokuavala da to tijelo gleda oima tog treeg, neprisutnog; upravo zato je nastojala da se pretvori u
njegov medij; vidio sam tijelo gole ene, savijenu nogu, pregib na trbuhu i dojku, ali sve je to
dobivalo izvjestan znaaj samo u trenucima kad su mi se oi pretvarale u oi onog treeg,
neprisutnog; u taj tui pogled uvlaila se tada odmah moja dua i pretvarala se u njega; nije samo
zadobivala savijenu nogu, pregib na trbuhu i dojku, zadobivala ih je onako kako ih je vidio onaj trei,
neprisutni.
Ali to nije bilo sve; moja dua ne samo da se pretvarala u medij onog treeg, neprisutnog, nego je
nareivala i mom tijelu da postane medij njegova tijela, a zatim se udaljavala i promatrala borbu
dviju savitljivih, isprepletenih tijela, dviju supruanskih tijela, da zatim iznenada naredi mom tijelu
da se pretvori opet u sebe, umijea u taj brani akt i brutalno ga razori.
ila na Heleninu vratu je pomodrila, njenim tijelom prostrujao je gr; okrenula je glavu u stranu i
zubima zagrizla jastuk.
Onda je apatom izgovarala moje ime, a njene su me oi molile da joj dam nekoliko trenutaka
predaha.
Moja dua mi je, meutim, naredila da ne prestajem; da je tjeram od jednog do drugog vrhunca
strasti; da je izmorim; da mijenjam poloaje njena tijela, da pred onim treim, neprisutnim, koji ju je
promatrao, ne ostane skriveno nita; da joj ne dam odmora, da opet i opet izazivam onaj gr u kome
je stvarna i istinska, autentina, u kome ne glumi nita, u kome je pamti onaj trei, onaj koji nije
ovdje, gr koji predstavlja njegov peat, njegovu ifru, njegov zatitni znak. Da ukradem tu tajnu
ifru! Taj kraljevski peat! Da opljakam trinaestu dvoranu Pavela Zemaneka; da sve pretraim i sve
ispreturam; da mu u njoj ostavim pusto!
Promatrao sam Helenino lice, crveno i unakaeno grimasom; poloio sam na to lice dlan; poloio sam
dlan na njega kao na predmet koji mogu okretati, prevrtati, mrviti i gnjeiti, i osjeao sam kako to lice
prima moj dlan upravo tako, kao stvar koja eli da bude prevrtana i mrvljena; okrenuo sam joj glavu
na jednu stranu; zatim na drugu stranu; okretao sam joj tako glavu nekoliko puta, a onda se to
okretanje iznenada pretvorilo u prvu zaunicu, zatim drugu, pa treu. Helena je poela jecati i plakati,
ali to nije bio pla bola, nego pla uzbuenja, njena se brada uzdizala prema meni, a ja sam je udarao
i udarao; onda sam vidio kako se ne samo njena brada nego i njene grudi podiu prema meni i tukao
sam je (nagnut nad njom) po rukama, po kukovima, po grudima...
Sve jednom mora da se svri; i ovo divno pustoenje konano je zavrilo. Leala je na trbuhu
poprijeko preko kaua, umorna, iscrpljena. Na leima je imala smei, okrugli made, a nie, na
stranjici, crvene pjege od udaraca.
Ustao sam i posrui poao preko sobe, otvorio vrata i uao u kupaonicu; okrenuo sam slavinu i
hladnom vodom oprao ruke, lice i tijelo. Podigao sam glavu i pogledao se u ogledalo; lice mi se
osmjehivalo; kad sam ga ugledao takvog nasmijeenog osmijeh mi se pretvorio u smijeh, i
poeo sam se smijati. Obrisao sam se runikom i sjeo na rub kade. Htio sam da tako bar nekoliko
sekundi ostanem sam, da uivam u tom posebnom zadovoljstvu trenutne usamljenosti i da se radujem
svom uspjehu.
Da, bio sam zadovoljan; bio sam moda ak i sretan. Osjeao sam se kao pobjednik i sve slijedee
minute i sati izgledali su mi uzaludni i nisu me interesirali.
Onda sam se vratio natrag u sobu.
Helena nije vie leala na trbuhu, nego na boku i gledala me.
Doi k meni, dragi rekla je.
Mnogi ljudi kad se tjelesno spoje smatraju (bez dubljeg razmiljanja o tome) da su se spojili i
duhovno, i ovo krivo uvjerenje izraavaju na taj nain to automatski prelaze na ti. Ja, koji nikad
nisam dijelio to pogreno miljenje o istodobnom usklaivanju tijela i due, primio sam Helenino ti
zbunjeno i s negodovanjem. Ogluio sam se o njen poziv i priao stolici na kojoj je leala moja
odjea da obuem koulju.
Nemoj se oblaiti molila me je Helena, pruila k meni ruku i ponovo rekla: Doi k meni.
Imao sam samo jednu jedinu elju da trenutaka koji su upravo tada nastupali po mogunosti uope
ne bude, a ako ve moraju biti, da bar budu to neupadljiviji, beznaajniji, da budu bez ikakve teine,
laki od praine; nisam vie htio da se dotiem Helenina tijela, uasavao sam se svake njenosti, ali
sam se podjednako plaio i svake napetosti i dramatizirani a situacije; zato sam se konano nerado
odrekao koulje i sjeo pored Helene na kau. Bilo je grozno: privila se uza me i spustila mi glavu na
noge; ljubila me je i noga mi je ubrzo bila vlana. Vlaga, meutim, nije potjecala od poljubaca:
Helena je podigla glavu i vidio sam da joj je lice obljeveno suzama. Brisala ih je govorei: Ne
ljuti se, dragi, to plaem, ne ljuti se, dragi, to plaem. Priljubila se uz mene jo vie, zagrlila me
i rasplakala se.
to ti je? upitao sam.
Odmahnula je glavom i rekla: Nita, nita, budalice moja. Poela me vatreno ljubiti po licu i
itavu tijelu. Zaljubljena sam rekla je zatim, i kad na to nisam nita odgovorio, nastavila je:
Smijat e mi se, ali meni je to svejedno, zaljubljena sam, zaljubljena a kad sam i dalje utio,
rekla je: Sretna sam. Ustala je i pokazala na stol na kojem je stajala otvorena boca votke.
Zna to, mogao bi mi natoiti aicu.
Nisam imao volje da toim ni Heleni ni sebi; bojao sam se da bi dalja upotreba alkohola mogla
opasno produiti ovo popodne (koje je bilo prekrasno, ali samo pod uvjetom da je ve zavrilo, da je
iza mene).
Dragi, molim te pruala je Helena i dalje ruku prema stolu i dodala, pravdajui se:
Ne ljuti se, sretna sam, hou da budem sretna ...
Za to ti, nadam se, nije potrebna votka rekao sam.
Ne ljuti se, ali pije mi se.
Nije se moglo nita uiniti; natoio sam joj aicu votke. Ti vie nee? upitala je.
Odmahnuo sam glavom. Iskapila je aicu i rekla: Ostavi bocu ovdje. Spustio sam bocu i
aicu na pod pored kaua.
Vrlo brzo je dola sebi poslije trenutnog zamora; odjednom se pretvorila u djevojicu, htjela je da se
raduje, da bude vesela i da vidno izraava svoju sreu. Osjeala se, onako gola (imala je na sebi
samo runi sat s kojeg je visio, zveckajui, privjesak sa slikom Kremi ja na kratkom laniu),
potpuno slobodna i prirodna, i traila je najrazliitije poloaje u kojima e joj biti ugodno
prekriila je noge i sjedila kao Turin, zatim je izvukla noge i oslonila se na lakat, onda je legla na
trbuh i spustila lice na moje krilo. Priala mi je koliko je sretna, u svim moguim varijantama; uz to
je pokuavala da me ljubi, to sam podnosio s prilinom mjerom samosvladavanja, a najvie me je
smetalo to su joj usta bila previe vlana i to se nije zadovoljavala samo mojim ramenima i licem,
nego je pokuavala da nae i moja usta (a meni se gade vlani poljupci, ukoliko nisam ba sasvim
zaslijepljen tjelesnom strau).
Zatim mi je rekla i to da nikad nita slino nije doivjela; rekao sam joj (samo da neto kaem) da
pretjeruje. Poela se zaklinjati kako u ljubavi nikad ne lae i kako nemam nikakva razloga da joj ne
vjerujem. Razvijala je svoju misao dalje i tvrdila kako je to i pretpostavljala, kako je znala, kako je
to znala ve prilikom naeg prvog susreta; kako tijelo raspolae sasvim sigurnim instinktom; kako
sam joj, naravno, imponirao svojim znanjem i elanom (da, elanom, ne znam kako je to otkrila u meni),
ali da je, osim toga, znala (sad se vie ne stidi i moe to rei) kako je i izmeu naih tijela odmah
sklopljen tajni sporazum koji ljudsko tijelo potpisuje moda samo jednom u ivotu. I zato sam
toliko sretna, zna? Spustila je noge na pod, sagnula se po bocu i natoila jo jednu aicu. Ispila
je i rekla smijui se: to da radim kad ti vie nee! Moram piti sama!
Iako sam smatrao da je avantura zavrena, ne mogu rei da mi Helenine rijei nisu godile;
potvrivale su moje uvjerenje da je akcija uspjela i ispunjavale su me zadovoljstvom.
Vjerojatno samo zbog toga to nisam znao o emu da priam, a nisam htio ni da djelujem utueno,
napomenuo sam kako vjerojatno pretjeruje kad o svemu govori kao o doivljaju koji dolazi samo
jednom u ivotu; ta sa svojim je muem doivjela veliku ljubav, kako mi je sama povjerila.
Nakon ovih mojih rijei Helena se sasvim ozbiljno zamislila (sjedila je na kauu s nogama na zemlji,
laktovima na koljenima, a u ruci je drala tek ispijenu aicu) i tiho rekla: Da.
Moda je mislila da je patetinost doivljaja kroz koji je maloas prola obavezuje i na patetinu
iskrenost. Ponovila je da, a onda rekla da bi sigurno bilo nepravedno i runo kad bi u ime ove
dananje arolije (tako je nazvala nau fiziku ljubav) iznevjerila ono to je nekad bilo. Ponovo je
ispila gutljaj votke i raspriala se o tome kako su upravo oni najimpresivniji doivljaji takvi da se
meusobno ne mogu usporeivati; kako je za enu ljubav u dvadesetim i ljubav u tridesetim godinama
sasvim razliita stvar; da je pravilno shvatim ne samo psihiki, ve i fiziki.
Zatim je (malo nelogino i bez veze s onim to je ranije govorila) izjavila da sam ipak u neemu
slian njenu muu! Da, dodue, ne zna u emu, jer izgledam sasvim drukiji, ali da se ona ne vara,
ima nepogreiv instinkt kojim vidi dublje u ovjeka, ispod njegova vanjskog lika.
Zaista bih volio da znam u emu sam to slian tvom muu rekao sam.
Zamolila me je da se ne ljutim jer sam sam pitao za njega i htio da mi pria o njemu, i da se samo
zato usuuje da mi to spominje. Ali ako elim da znam pravu istinu, mora mi to rei: samo dva puta u
ivotu osjetila je kako je netko tako silovito i neodoljivo privlai: s muem i sa mnom. To to nas
zbliava jest, po njoj, neki tajanstveni ivotni elan; radost koja zrai iz nas; vjeita mladost; snaga.
elei da objasni moju slinost s Pavelom Zemanekom, Helena je upotrebljavala prilino neodreene
izraze, ali se ipak nije moglo pobiti da je tu slinost vidjela i osjeala (i ak proivljavala!), zbog
ega je toliko i inzistirala na njoj. (Bili smo, govorila je, tako slini da kad se voljela sa mnom to
moda i nije bila nevjera!) Ne bih mogao rei da me je to uvrijedilo ili ranilo, ali sam naprosto
pretrnuo nad odvratnou i beskrajnom stupidnou ove tvrdnje; priao sam stolici na kojoj je leala
moja odjea i poeo se polako oblaiti.
Dragi, jesam li te neim povrijedila? Helena je osjetila da mi je neugodno, ustala je s kaua i
prila mi; poela me milovati po licu i moliti neka se ne ljutim. Pokuala je i da me sprijei u
oblaenju. (Iz nekih tajanstvenih razloga izgledalo joj je da su moja koulja i hlae njeni neprijatelji.)
Poela me uvjeravati u to kako me istinski voli, kako tu rije ne upotrebljava tek tako; kako e joj se
jednom sigurno pruiti prilika da mi to dokae; kako je odmah, od samog poetka, kada sam poeo da
se raspitujem o njenu muu, znala da je nerazumno sada govoriti o njemu; kako nee da se meu nas
sad uvue neki drugi mukarac, neki strani mukarac; da, strani, jer njen je mu za nju ve odavno
stranac. Ludice moja, ta ja ne ivim s njim ve tri godine. Nismo se razveli samo zbog djeteta. On
ima svoj ivot, ja imam svoj. Danas smo ve zaista potpuno tui jedno drugom. On je samo moja
prolost, moja uasno davna prolost.
Je li to istina? upitao sam.
Da, istina je odgovorila je.
Ne lai tako glupo rekao sam.
Ne laem, stanujemo u istom stanu, ali ne ivimo kao mu i ena; ve nekoliko godina ne ivimo
kao mu i ena.
Gledalo me je moleivo lice jadne zaljubljene ene. Jo nekoliko puta uzastopce uvjeravala me je
kako govori istinu, kako me ne vara, kako ne treba da budem ljubomoran na njena mua; njen je mu
daleka prolost, danas mu uope nije bila nevjerna, jer nije imala kome da bude nevjerna, ne treba da
se plaim, nae milovanje bilo je ne samo lijepo nego i isto.
Odjednom, obuzet panikom, postao sam svjestan da, zapravo, nema nikakva razloga da joj ne
vjerujem. Kad je to osjetila, odlanulo joj je i odmah me je nekoliko puta zamolila da glasno kaem
kako joj vjerujem; onda je natoila aicu votke i zahtijevala da nazdravimo (to sam odbio);
poljubila me je; sav sam se najeio, ali nisam bio u stanju da okrenem glavu privlaile su me
njene glupe plave oi i njeno (pokretno i razigrano) golo tijelo.
To golo tijelo vidio sam sada na potpuno novi nain vidio sam ga obnaenog, lienog one
primamljivosti koja je do tada prekrivala sve nedostatke, posljedice godina (prezrelost, mekou,
oputenost), u kojima mi se inilo da je koncentrirana itava povijest i sadanjost Helenina braka i
koji su me upravo zato privlaili. Sada, kad je Helena stajala preda mnom gola, bez mua i branih
veza, bez braka, naprosto ona sama, njena tjelesna privlanost smjesta je izgubila ono to je
uzbuivalo i ostala samo ono to je i bila neprivlanost.
Helena jo nita nije slutila o tome kakvom je vidim, postajala je sve pijanija i sve spokojnija; bila je
sretna to vjerujem njenim izjavama o ljubavi i odjednom kao da nije znala kako da da oduka svojim
osjeajima. Iz ista mira palo joj je na pamet da otvori radio (stala je ispred aparata leima okrenuta
meni i nekoliko trenutaka okretala dugmad); s jedne stanice odjeknuo je dez. Helena se uspravila;
oi su joj blistale; pokuala je nespretno oponaati valovite pokrete tvista (gledao sam, uasnut, njene
grudi koje su letjele s jedne na drugu stranu). Je li pravilno ovako? smijala se.
Zna da nikad nisam plesala ove stvari? Smijala se preglasno i potrala da me zagrli; molila
me je da pleem s njom; ljutila se na mene to odbijam; rekla je da ne zna te plesove, ali da danas
hoe plesati i da je moram nauiti; da uope eli da je nauim mnoge stvari, da eli sa mnom ponovo
da bude mlada. Molila me je da je uvjerim kako je jo mlada (uinio sam to). A onda je odjednom
postala svjesna da sam ja obuen, a ona gola, i poela se smijati tome; to joj se inilo nezamislivo,
nevjerojatno; pitala je da li gospodin vlasnik stana ima neko vee ogledalo, da nas tako vidi u njemu.
Ogledala nije bilo, bila je tu samo zastakljena bilioteka, nastojala je da nas vidi u staklu, ali je slika
bila nejasna. Prila je biblioteci i nasmijala se kad je na hrptovima knjiga proitala: Biblija, Calvin:
Institucije, Pisma protiv Jezuita, Hus; izvukla je Bibliju, zauzela sveanu pozu, otvorila knjigu
nasumce i poela da ita propovjednikim glasom. Upitala me je bi li bila dobar sveenik. Rekao
sam da joj itanje iz Biblije odlino pristaje, ali da je ve vrijeme da se obue jer e gospodin
Kostka doi za koji as.
Koliko je sati? upitala je. Pola sedam rekao sam. Uhvatila me je za zapee lijeve ruke,
pogledala na sat i uzviknula: Laljive! Tek je petnaest do est! Hoe da me se to prije rijei!
elio sam samo da to prije nestane; da se njeno tijelo (tako oajno materijalno) dematerijalizira, da
se raspline, pretvori u potoi i otee, ili da se pretvori u paru i izgubi kroz prozor ali to tijelo
bilo je tu, tijelo koje nikome nisam oteo, u kojem nikoga nisam nadvladao, nisam unitio, odbaeno
tijelo, naputeno od mua, tijelo koje sam htio zloupotrijebiti, a koje je zloupotrijebilo mene i sada se
tome drsko raduje, poskakuje i izvodi gluposti.
Nikako mi nije uspjelo da skratim te svoje udne patnje. Poela je da se oblai tek neto prije pola
sedam. Pri tome je na ruci primijetila crvenu masnicu od mog udarca, pomilovala je i rekla kako e
joj to biti uspomena na mene do ponovnog sastanka, a onda se brzo popravila sigurno emo se
vidjeti mnogo prije nego to ta uspomena na njenoj ruci nestane. Stajala je ispred mene (jednu arapu
je bila obukla, drugu je drala u ruci) i zahtijevala da joj obeam da emo se zaista sastati prije tog
vremena; kimnuo sam glavom; nije bila zadovoljna s tim, htjela je obeanje da emo se do tada jo
mnogo puta vidjeti.
Oblaila se dugo. Otila je nekoliko minuta prije sedam sati.
Otvorio sam prozor jer sam bio eljan vjetra koji e rastjerati svako sjeanje na ovo uzaludno
popodne, svaki ostatak mirisa i osjeaja. Onda sam brzo spremio bocu, popravio presvlaku na kauu
i, kad mi se uinilo da su tragovi uklonjeni, zavalio sam se u fotelju do prozora i oekivao (gotovo
eljno) Kostkin dolazak njegov muevni glas (eznuo sam da ujem duboki muki glas), njegovu
visoku, mravu figuru s ravnim grudima, njegov mirni nain govora, udan i mudar. elio sam da mi
kae neto o Luciji, koja je za razliku od Helene bila tako draesno nematerijalna, apstraktna, tako
daleko od konflikta, napetosti i drama; a ipak ne sasvim bez utjecaja na moj ivot. Kroz glavu mi je
sinulo da moda na njega djeluje onako kako po miljenju astrologa na ljude utjee kretanje zvijezda.
Dok sam tako sjedio zavaljen u fotelji (ispred otvorenog prozora, kroz koji sam istjerivao miris
Helene), palo mi je na pamet da moda znam rjeenje onog rebusa koji me je toliko progonio, da
znam zato je Luci ja preletjela preko scene na kojoj su se odigravali dogaaji ova dva dana: samo
zato da moju osvetu pretvori u prah i pepeo, da pretvori u paru sve zbog ega sam doputovao ovamo.
Lucija, ta ena koju sam toliko volio i koja mi je na neshvatljiv nain u posljednji as izmakla,
zapravo je boica izmicanja, boica uzaludne trke, boica pare; a moj je ivot vrsto u njenim
rukama.
VI
Nismo se vidjeli mnogo godina i zapravo smo se u ivotu sreli svega nekoliko puta. To je udno, jer
se u mislima vrlo esto sreem s Ludvikom Jahnom i u svojim monolozima obraam mu se kao svom
glavnom idejnom protivniku. Toliko sam se privikao na njegovu nematerijalnu prisutnost da sam bio
potpuno zbunjen kad sam ga sino iznenada nakon toliko godina sreo kao ovjeka od mesa i kostiju.
Nazvao sam Ludvika svojim protivnikom. Imam li prava da ga tako nazivam? S njim sam se,
stjecajem okolnosti, sretao uvijek kad sam se naao sam, naputen od svih, i on mi je uvijek
pomogao. Ali ispod ovog vanjskog saveznitva uvijek je zijevala provalija unutranje nesuglasnosti.
Ne znam je li Ludvik bio toga svjestan koliko ja. Naem vanjskom saveznitvu sigurno je pripisivao
vei znaaj nego naem unutranjem suparnitvu. Bio je nepomirljiv prema otvorenim protivnicima, a
tolerantan prema razlikama u miljenju. Ja ne. Kod mene je upravo suprotno. Ovim ne elim rei kako
Ludvika ne volim. Volim ga kao to volimo svoje fer protivnike.
Prvi put sam ga sreo etrdeset sedme godine na jednoj burnoj konferenciji od kojih su tada fakulteti
naprosto kljuali. Odluivalo se o budunosti naroda. Svi su to nasluivali, i ja sam to slutio i bio
sam u svim diskusijama, u svim sporovima, prilikom svih glasanja na strani komunistike manjine
protiv veine koju su tada na visokim kolama sainjavali narodnjaci i narodni socijalisti.
Mnogi krani, katolici i evangelici to su mi zamjerali. Smatrali su za izdaju moje povezivanje s
pokretom koji je na svom titu nosio bezboniki znak. Kad se danas sretnem s njima, izraavaju
uvjerenje da sam poslije petnaest godina konano sagledao svoje tadanje greke. Ipak, prisiljen sam
da ih razoaram. Do danas nisam ni u emu izmijenio svoj stav.
Komunistiki je pokret, naravno, bezboniki. Ali samo oni krani koji u vlastitom oku ne vide
brvno mogu zbog toga optuivati sam komunizam. Kaem krani. Ali gdje su oni? Oko sebe vidim
samo prividne krane koji u svemu ive potpuno isto kao i nevjernici. Biti kranin znai ivjeti
drukije. To znai ii Kristovim putem, slijediti Krista. To znai odrei se osobnih interesa,
bogatstva i vlasti i okrenuti se prema siromanim, ponienim i napaenim. A zar su to inile crkve?
Moj je otac bio radnik, vjeito nezaposlen, i pokorno je vjerovao u Boga. Pobono se okretao prema
njemu, ali crkva se na njega samog nikad nije osvrnula. Ostao je naputen meu blinjima, naputen
unutar crkve, sam sa svojim Bogom, sve do pada u postelju i smrti.
Crkve nisu shvatile da je radniki pokret pokret ponienih i uvrijeenih koji eznu za pravdom.
Okrenule su im lea, sasvim suprotno Isusovu uenju. Nisu imale interesa da se s njima i za njih bore
za ostvarenje kraljevstva bojeg na zemlji. Postale su saveznici ugnjetaa i tako odvojile radniki
pokret od Boga. A sada mu predbacuju da je bezboniki! Kakvo farizejstvo! Da, socijalistiki je
pokret bezboan, ali ja u tome vidim Boji prijekor, namijenjen nama, kranima! Prijekor zbog nae
bezosjeajnosti prema siromanima i napaenima.
I to sad da radim u takvoj situaciji? Treba li da se uasavam nad tim to se broj vjernika neprestano
smanjuje? Treba li da se zgraam nad injenicom da se u kolama djeca odgajaju u antireligioznom
duhu? Kakva glupost! Stvarnoj vjeri nije potrebna naklonost svjetovne vlasti.
Nesklonost vlasti samo jaa vjeru.
Treba li, moda, da se borim protiv socijalizma zato to je naom krivnjom postao bezboan?
To bi bila jo vea glupost. Mogu samo duboko aliti traginu greku koja je dovela do odvajanja
socijalizma od Boga. Mogu samo objanjavati tu greku i raditi na njenu ispravljanju.
emu, uostalom, taj nemir, brao krani? Sve se dogaa po Bojoj volji i esto se pitam ne daje li
Bog ovime na znanje ovjeanstvu da ovjek ne moe nekanjeno zasjesti na njegovo prijestolje i da
se i najpravedniji nain sreivanja odnosa u svijetu mora bez njegova udjela deformirati i pokvariti.
Sjeam se godina kada su ljudi kod nas mislili da se nalaze jo samo korak daleko od raja. I kad su
bili sretni to je to njihov raj, za koji im nije potreban nitko na nebesima. A onda im se taj raj
iznenada rasplinuo u rukama.
Komunistima je, uostalom, prije veljae moje kranstvo savreno ilo na ruku. Rado su me sluali
kad sam objanjavao socijalni sadraj evanelja, napadao neljudskost starog svijeta privatnog
vlasnitva i ratova i dokazivao srodnost kranstva i komunizma. Bilo im je stalo da privuku na svoju
stranu to ire slojeve naroda, i htjeli su da privuku i vjernike. Ubrzo nakon veljae sve se, meutim,
poelo mijenjati. Kao asistent zauzeo sam se za nekoliko studenata koje je trebalo zbog politikih
stavova roditelja ukloniti s Fakulteta. Protestirao sam protiv toga i dospio u sukob s rukovodstvom
kole. Onda su se odjednom zauli glasovi kako iskljuivo kranski orijentiran ovjek ne moe
pravilno odgajati socijalistiku omladinu. Bilo je jasno da mi predstoji borba za vlastitu egzistenciju.
Onda sam uo kako se na plenarnom sastanku partijske organizacije za mene zauzeo student Ludvik
Jahn. Rekao je da bi bila najobinija nezahvalnost kad bi se zaboravilo to sam za Partiju znaio
prije veljae. Kad su mu predbacili zbog mog kranstva, rekao je da e ono u mom ivotu sigurno
biti samo prolazna faza koju u, zahvaljujui mladosti, prebroditi.
Otiao sam k njemu i zahvalio mu to me je branio. Rekao sam mu, meutim, kako ne bih elio da ga
zavaravam i da ga zato elim upozoriti da sam od njega stariji i da nema nade da u ikad prebroditi
svoju vjeru. Upustili smo se u debatu o postojanju Boga, o konanosti i vjenosti, o Descartesovu
stavu prema vjeri, o tome je li Spinoza bio materijalist i o mnogim drugim stvarima. Nismo se
sporazumjeli. Konano sam upitao Ludvika je li mu ao to me je branio, sada kad vidi koliko sam
nepopravljiv. Rekao je da je vjera moja privatna stvar i da se to na kraju krajeva nikoga nimalo ne
tie.
Poslije toga na Fakultetu se vie nisam sastao s njim, ali nae su sudbine bile sasvim sline.
Moda tri mjeseca nakon naeg razgovora Jahn je bio izbaen iz Partije i s Fakulteta. Pola godine
zatim otiao sam s Fakulteta i ja. Jesu li me izbacili? Prisilili da odem? To ne bih mogao rei. Istina
je samo to da su se glasovi protiv mene i protiv mog uvjerenja javljali sve ee. Tano je da su mi
neki kolege predlagali da javno istupim s nekom ateistikom izjavom.
Tano je i to da sam na predavanjima nekoliko puta doivio neugodne incidente s agresivnim
sluaocima komunistima koji su vrijeali moju vjeru. Prijedlog da budem udaljen s Fakulteta zaista je
visio u zraku. Istina je, meutim, da sam meu komunistima na Fakultetu jo uvijek imao prijatelja
koji su cijenili moje dranje prije veljae. Moda je bilo potrebno vrlo malo samo da se sam
ponem braniti i oni bi sigurno stali na moju stranu. Ali ja to nisam uinio.
Pratite me, rekao je Isus svojim uenicima i oni su bez razmiljanja ostavljali svoje mree, svoje
amce, svoje domove i obitelji i ili za njim. Nitko tko spusti ruku na plug i osvre se natrag, nije
dostojan kraljevstva bojeg.
Ako elimo posluati Kristov poziv, moramo ga pratiti ne postavljajui nikakve uvjete. To je dobro
poznato iz evanelja, ali u ovo moderno doba sve zvui kao bajka. Kakav poziv, kakvo praenje u
ovom naem prozainom ivotu? Kamo i za kim bi trebalo da poemo ostavljajui svoje mree?
A ipak poziv nam stie i u ovom naem svijetu, ako imamo izotren sluh. On nam, dodue, ne dolazi
potom kao preporueno pismo, ve posredno, maskiran. I to malokad u ruiast i zavodljiv kostim.
Ne za ciljem koji sam bira, ve za onim to e ti se dogoditi protiv tvoje volje, tvog miljenja i
tvojih elja, tim putem kreni, tamo te pozivam, tu budi uenik, to je tvoj as, tuda je iao tvoj Uitelj
...
Imao sam mnogo razloga da uvam svoje asistentsko mjesto. Bilo je relativno udobno, prualo mi je
dovoljno slobodnog vremena za dalje studiranje i obeavalo ivotni put sveuilinog nastavnika. A
ipak sam se uplaio upravo toga to mi je bilo stalo do mog mjesta. Uplaio sam se toga utoliko vie
to sam svakodnevno gledao kako fakultete silom naputaju mnogi cijenjeni ljudi, i pedagozi i
sluaoci. Uplaio sam se toga to teim da zadrim svoje udobno mjestance koje me mirom i
sigurnou udaljava od nemirnih sudbina mojih blinjih. Shvatio sam da prijedlozi da napustim kolu
predstavljaju poziv. uo sam kako me netko doziva. Kako me netko upozorava da se klonim udobne
karijere koja e mi sputati misao, vjeru i savjest.
Moja supruga, s kojom sam imao dijete bilo mu je tada pet godina vrila je, naravno, na sve
mogue naine pritisak da se branim i uinim sve da se odrim na koli. Mislila je na sina, na
budunost obitelji. Nita drugo za nju nije postojalo. Kad sam se zagledao u njeno lice, koje je ve
poinjalo da vene, uplaio sam se te beskrajne brige, brige za sutranji dan i slijedeu godinu, teke
brige za sve budue dane i godine do beskonanosti. Uplaio sam se tog tereta i uo u dui Isusove
rijei: Ne brinite za sutranji dan jer e se sutranji dan sam brinuti za svoje stvari. Svaki dan
donosi dosta vlastite muke.
Moji su neprijatelji oekivali da u se muiti brifama, ali ja sam, naprotiv, osjeao neku udnovatu
ezbrinost. Mislili su da u se osjeati ogoren u svojoj slobodi, a ja sam upravo tada otkrio pravu
slobodu. Shvatio sam da ovjek nema to da izgubi, da je svuda njegovo mjesto, svuda kuda je hodao
Isus, to znai: svuda meu ljudima.
Nakon poetnog uenja i aljenja iziao sam u susret zlobi svojih protivnika. Primio sam nanesenu
nepravdu kao ifrirani poziv.
Komunisti, sasvim religiozno, smatraju da ovjek koji se ogrijeio pred licem Partije moe dobiti
oprotenje grijeha ako ode na izvjesno vrijeme da radi meu seljacima ili radnicima.
Tako su u godinama poslije veljae mnogi pripadnici inteligencije odlazili na krae ili due vrijeme
u rudnike, tvornice, na gradilita i dravna dobra da bi se poslije tajanstvenog oienja u takvoj
sredini mogli ponovo vratiti u svoje urede, kole i sekretarijate.
Kada sam predloio rukovodstvu kole da me razrijei dunosti na Fakultetu, a nisam traio nikakvo
drugo odgovarajue mjesto, nego sam, naprotiv izrazio elju da odem u narod, po mogunosti kao
strunjak na neko dravno poljoprivredno dobro, komunisti na mojoj koli, prijatelji i neprijatelji,
shvatili su to ne u smislu moje, nego u smislu njihove vjere kao izraz sasvim izuzetne
samokritinosti. Zakljuivi tako, pomogli su mi da dobijem odlino mjesto na jednom dravnom
dobru u zapadnoj ekoj, mjesto s dobrim direktorom i u prekrasnom kraju. Za rastanak su mi
poklonili vrlo dragocjenu pozitivnu karakteristiku.
Na svom novom radnom mjestu bio sam istinski sretan. Osjeao sam se kao nanovo roen.
Dravno dobro bilo je podignuto u naputenom i samo upola ponovo naseljenom pograninom selu iz
kojeg su poslije rata iseljeni Nijemci. Svuda naokolo protezala su se brda, uglavnom gola, pokrivena
panjacima. Doline izmeu njih bile su posijane ratrkanim kuama prekomjerno razvuenih sela.
este magle, koje su se vukle predjelom, postavljale su se izmeu mene i naseljene zemlje kao
pokretni paravan tako da je svijet izgledao kao petog dana stvaranja kada je Bog jo uvijek
razmiljao da li da ga preda ovjeku.
I sami ljudi bili su tu prirodniji. Stajali su licem u lice s prirodom, beskrajnim panjacima, stadima
krava i ovaca. Meu njima sam se ugodno osjeao. Ubrzo mi je palo na pamet nekoliko ideja kako bi
se rastinje u ovom brdovitom kraju moglo bolje iskoristiti: gnojivo, nain ostavljanja sijena za zimu,
pokusna parcela s ljekovitim biljem, staklenik. Direktor mi je bio zahvalan za moje ideje, a ja sam
bio zahvalan njemu to mi omoguuje da korisnim radom zasluujem svoj kruh.
Bilo je to g. 1951. Rujan je bio hladan, ali polovicom listopada odjednom je otoplilo i prekrasna se
jesen protegla gotovo do kraja studenog. Plastovi sijena suili su se na breuljcima, a njihov se miris
irio nadaleko. Kroz travu su vijugala krhka tijela lasica. Tada se u okolnim selima poelo priati o
djevojci skitnici.
Djeaci iz susjednog sela otili su da se igraju na pokoenim livadama. Glasno su se zabavljali,
vikali, i tada su odjednom ugledali kako se iz jednog plasta izvlai djevojka, raupana, sa sijenom u
kosi, djevojka koju nitko nikad prije nije vidio. Osvrnula se uplaeno naokolo i poela da bjei
prema umi. Nestala je prije nego to su se snali i odluili da potre za njom.
Jedna seljanka iz istog sela dopunila je priu izjavom kako se jednog dana poslije podne, dok je
radila neto na dvoritu, pred njom odjednom pojavila djevojka, otprilike dvadesetih godina, u
gotovo potpuno iznoenom kaputu, i zamolila je oborene glave komadi kruha.
Kamo ide, djevojko? upitala ju je seljanka. Djevojka je odgovorila da ide daleko. I ide
pjeice? Izgubila sam novac odgovorila je. Seljanka nije nita dalje pitala i dala joj je kruha i
mlijeka.
Ovim priama prikljuio se i pastir s naeg dobra. Dok je bio u brdima, ostavio je na jednom panju
namazanu kriku kruha i kanticu mlijeka. Otiao je na trenutak nekamo za stadom i kad se vratio,
ustanovio je da su mlijeko i kruh tajanstveno nestali.
Sve ove vijesti odmah su prihvaala djeca i irila ih dalje, dotjerane vlastitom bujnom matom.
Vidjela su je uveer kako se kupa u ribnjaku iza sela, iako je bio poetak studenog i voda vrlo
hladna. Kad bi netko neto izgubio, djeca su to odmah usvajala kao nov dokaz o njenu postojanju.
Ponekad bi uveer odnekud iz daljine dopirala tiha pjesma. Odrasli su tvrdili kako su to sigurno u
nekoj od kua na brdu pustili glasno radio, ali su djeca znala da to ona, umska djevojka, seta
rasputene kose po livadama i pjeva.
Jedne veeri djeca su iza sela naloila veliku vatru i bacala u uareni pepeo krumpire da se peku.
Gledajui prema umi, jedna je djevojica poela vikati da je vidi kako ih gleda iz umskog gustia.
Neki je djeak uzeo na te rijei grudu zemlje i bacio je tamo kamo je pokazivala djevojica. Za divno
udo nije se uo nikakav krik, ali se dogodilo neto drugo.
Sva su djeca poela vikati na djeaka i malo je nedostajalo da ga istuku.
Da, tako je to bilo: uobiajena djeja surovost nije nikada dola do izraaja u bilo emu to se
odnosilo na priu o lutajuoj djevojci, iako su joj pripisivane mnoge sitne krae. Od samog poetka
osvojila je na tajanstven nain simpatije svih. Je li naklonost ljudskih srdaca budila upravo nevina
beznaajnost tih kraa? Ili njena mladost? Ili je djevojku uvala aneoska ruka?
Bilo kako bilo, baena gruda zemlje raspalila je djeju ljubav prema lutajuoj djevojci. Istog tog
dana ostavila su pored dogorjele vatre gomilu peenih krumpira, pokrila ih pepelom da se ne ohlade,
a na vrh te kupe zabola otkinutu jelovu granicu. Nala su za djevojku i ime. Na komadi papira
istrgnut iz biljenice napisala su olovkom, velikim slovima: Lutalice, ovo je za tebe. Papir su ostavila
pored kupe i pritisla kamenom. Zatim su otila i sakrila se u okolno grmlje, izvirujui ne bi li vidjela
plahi lik djevojke. Veer je prela u no, a nitko nije doao, i djeca su konano morala napustiti
skrovite i poi kuama. Odmah ujutro otrala su na jueranje mjesto. I zaista se dogodilo. Krumpiri
su nestali zajedno s granicom i porukom.
Djevojka je tako postala voljena djeja vila. Ostavljala su joj lonie mlijeka, kruh, krumpire i
pisamca. A svoje poklone nikad nisu dva puta ostavljala na istom mjestu. Nisu joj ostavljala hranu na
jednom odreenom mjestu, kao to se ostavlja prosjacima. Igrala su s njom neku svoju igru. Igru
skrivenog blaga. Krenula su od mjesta gdje su joj prvi put ostavila krumpire i napredovala sve dalje
od sela, prema brdima. Svoja blaga ostavljala su pored panjeva, kraj velikog oborenog stabla, kraj
kapelice u polju, ispod ipkova grma. Nikome nisu odala mjesto na kome su sakrila dar. Nikad nisu
pokvarila ovu kao pauina njenu igru, nikad nisu vrebala na djevojku i pokuala da je uhvate.
Ostavila su joj njenu nevidljivost.
Ova bajka nije dugo trajala. Direktor naeg dobra i predsjednik Mjesnog narodnog odbora krenuli su
jednog dana daleko u brda da provjere stanje nekoliko jo nenaseljenih zgrada naputenih od
Nijemaca, a koje su eljeli iskoristiti za smjetaj poljoprivrednih radnika koji su radili daleko od
sela. Uz put ih je uhvatila kia koja se ubrzo pretvorila u pravu oluju s pljuskom. U blizini je bila
samo niska
borova umica i u njoj siva koliba sjenik. Dotrali su do kolibe, otvorili vrata osigurana samo
drvenim koliem i uli unutra. Svjetlost je ulazila kroz otvorena vrata i rupe na krovu.
Na sijenu su primijetili uvaljano mjesto, kao da je netko tu spavao. I sami su se ispruili tu, sluali
udaranje kapi po krovu, udisali opojni miris sijena i priali. Odjednom, zavukavi ruku u sijeno,
predsjednik je napipao neki tvrd predmet. Bio je to kovei. Star, ruan, jeftin kovei od kartona.
Ne znam koliko su razmiljali nad tajanstvenim otkriem, sigurno je samo to da su koveg konano
otvorili i nali u njemu etiri enske haljine, sve nove i vrlo lijepe. Ljepota tih haljina bila je u
udnom kontrastu sa starou i otrcanou kovega i odmah je izazvala pomisao da se radi o krai.
Ispod haljina nali su jo i nekoliko komada enskog rublja i meu njima paketi pisama povezan
plavom trakom. To je bilo sve. Do danas mi nije nita poznato o tim pismima i ne znam ak ni da li su
ih direktor i predsjednik proitali. Znam samo da su po njima utvrdili ime vlasnice kovega: Lucija
ebetkova.
Dok su razmiljali nad neoekivanim nalazom, predsjednik je u sijenu otkrio jo jedan predmet:
otucanu kanticu za mlijeko. Onu istu plavu emajliranu kanticu o ijem je tajanstvenom nestanku ve
etrnaest dana svaku veer u krmi priao pastir s dravnog imanja.
Dalje se sve odvijalo brzo i jedinim moguim tokom. Predsjednik je ostao skriven u umici, a
direktor se vratio u selo i poslao za predsjednikom seoskog milicionara. Djevojka se u sumrak vratila
u svoje mirisno prenoite. Pustili su je da ue u kolibu i zatvori za sobom vrata, priekali pola
minute i onda uli za njom.
Predsjednik i milicionar, koji su uhvatili Luci ju u sjeniku, bili su dobri ljudi. Predsjednik, bivi
nadniar, potenjaina, otac estoro djece, podsjeao je likom i nastupom na stare seoske
pripovjedae. Milicionar je bio naivan, sirova dobriina s ogromnim brkovima ispod nosa. Ni jedan
od njih ne bi ni piletu uinio naao.
Ipak sam u trenutku kad sam uo kako je Lucija uhvaena osjetio kako mi se na neki udan nain
steglo srce. I dandanas osjeam to isto kad god zamislim direktora i predsjednika kako preturaju po
njenu kovegu, kako uzimaju u ruke njene intimne predmete, njene tajne njena prljavog rublja, kako
zaviruju ondje gdje je zabranjeno zavirivati.
Isti neugodni osjeaj stida obuzima me kad zamislim leaj u sijenu iz kojeg se ne moe nikamo
pobjei, ija jedina vrata uvaju dvojica krupnih mukaraca.
Kad sam kasnije saznao o Luciji vie, postao sam s uenjem svjestan da su mi obje ove mune
situacije odmah ukazale na samu bit njene sudbine. Obje ove situacije bile su slika oskvrnua.
Tu no Lucija vie nije prespavala u sjeniku, nego na eljeznom krevetu u jednoj bivoj prodavaonici
u kojoj je milicija smjestila svoje kancelarije. Sutradan je sasluana u Narodnom odboru. Saznali su
da je do tada ivjela i radila u Ostravi. Da je pobjegla otuda jer vie nije mogla podnijeti to mjesto.
Kad su pokuali saznati neto konkretnije, naili su ledeni zid uporne utnje.
Zato je pobjegla upravo ovamo, u zapadnu eku? Rekla je da joj roditelji ive u Chebu.
Zato nije otila k njima? Izila je iz vlaka daleko od kue jer ju je uz put hvatao sve vei strah. Otac
ju je itavog ivota samo tukao.
Predsjednik Narodnog odbora saopio je Luciji da e je poslati natrag u Ostravu odakle je otputovala
bez propisne odjave boravka. Lucija im je rekla da e na prvoj stanici pobjei iz vlaka. Neko su
vrijeme vikali na nju, a onda su shvatili da time nee nita postii. Upitali su je da li bi vie voljela
da je poalju kui, u Cheb. Ljutito je odmahnula glavom. Jo su neko vrijeme pokuavali da budu
strogi, a onda je predsjednik, mekan kakav je bio, konano popustio. to bi, zapravo, htjela?
Upitala je da li bi mogla ostati da radi kod njih. Slegli su ramenima i rekli da e pitati na dravnom
dobru.
Direktor je neprestano ratovao s nestaicom radne snage, i primio je prijedlog Narodnog odbora bez
imalo oklijevanja. Onda mi je javio da u konano dobiti davno traenu radnicu za rad u stakleniku.
Istog dana doao je predsjednik Narodnog odbora da mi predstavi Luciju.
Dobro se sjeam tog dana. Bilo je to pred kraj studenog i sve do tada sunana jesen po prvi put je
pokazala svoje vjetrovito i oblano lice. Sipila je kiica. Lucija je stajala u smeem ogrtau, s
kovegom u ruci, oborene glave i odsutnog pogleda pored visokog predsjednika.
Predsjednik je drao u ruci plavu kanticu i sveano govorio: Ako si uinila neto zlo, mi smo ti
oprostili i vjerujemo ti. Mogli smo te poslati natrag u Ostravu, ali smo te ipak zadrali ovdje.
Radnikoj klasi potrebni su svuda poteni ljudi. Nemoj da je razoara.
Zatim je otiao u ured da vrati kanticu naem pastiru, a ja sam odveo Luciju u staklenik, predstavio je
tamonjim radnicama i objasnio joj njene dunosti.
Lucija u mojim uspomenama zasjenjuje sve to sam tada proivljavao. Ipak mi se u njenoj sjeni figura
predsjednika Narodnog odbora dosta jasno ocrtava. Kad ste sino sjedili u fotelji ispred mene,
Ludvik, nisam htio da vas povrijedim. Zato u vam to rei sada, kad ste opet ispred mene onako kako
vas uvijek vidim, kao moja vizija i san: bivi nadniar, koji je htio da stvori raj za svoje izmuene
blinje, taj zaneseni potenjak i entuzijast koji naivnim i kitnjastim rijeima govori o oproten ju,
povjerenju i radnikoj klasi, bio je mom srcu i mom nainu miljenja mnogo blii nego vi, iako mi
osobno nije nikad napravio nikakvu uslugu.
Nekad ste tvrdili da je socijalizam izrastao iz stabla evropskog racionalizma i skepticizma, iz
nereligioznog i antireligioznog stabla i da se drukije ne moe ni zamisliti. elite li i dalje ozbiljno
tvrditi da se bez vjere u primarnost materije ne moe izgraditi socijalistiko drutvo?
Da li zaista smatrate da ljudi koji vjeruju u Boga ne mogu nacionalizirati tvornice?
Potpuno sam siguran da linija evropskog duha koja potjee iz Isusova uenja vodi k drutvenoj
jednakosti i socijalizmu mnogo direktni je i zakoni tije. Kad se danas sjeam najstrastvenijih
komunista iz prvog perioda izgradnje socijalizma u mojoj zemlji, recimo upravo tog predsjednika
koji mi je doveo Luci ju, oni mi mnogo vie lie na religiozne fanatike nego na volterijanske skeptike.
To revolucionarno doba od g. 1948. do 1956. imalo je vrlo malo zajednikog sa skepticizmom i
racionalizmom. Bilo je to doba velike kolektivne vjere. ovjek koji je iao s tim vremenom bio je
ispunjen osjeajima slinim religiji: odricao se svoga ja, svoje linosti, svoga privatnog ivota u
korist neeg uzvienijeg, neeg to je iznad pojedinca. Marksistiki pouci bili su, dodue, sasvim
svjetovnog podrijetla, ali znaaj koji im je pripisivan bio je slian znaenju evanelja i biblijskih
pouka. Stvoren je krug misli koje su bile nepovredive i prema tome po naoj terminologiji
svete.
Ta je religija bila neobino surova. Nije nas uzdigla meu svoje sveenike, ak nam je obojici
nanijela zlo. Ipak mi je to doba, koje je prolo, bilo sto puta blie nego vrijeme koje, izgleda, dolazi,
vrijeme podsmijeha, skepse, ironije, doba pakosti na ijoj sceni igra glavnu ulogu ironini
intelektualac dok se u pozadini u gomilama okuplja omladina, gruba, cinina, zla, bez oduevljenja i
bez ideala, spremna samo na parenje i ubijanje.
To doba koje odlazi ili je ve otilo imalo je u sebi bar neto od duha velikih religioznih pokreta.
teta to u svom vjerskom samoupoznavanju nije moglo ii do kraja. Bilo je to doba vjerskih pokreta
i osjeaja, ali je iznutra ostalo prazno i bez boga. Ja sam tada vrsto vjerovao da e se Bog
smilovati, da e se otkriti svijetu, da e na kraju posvetiti tu veliku vjeru ovjeanstva. ekao sam
uzalud.
To je vrijeme konano izdalo svoju religioznost i platilo danak racionalistikom nasljedstvu koje je
prihvatilo samo zato to nije razumjelo samo sebe. Taj racionalistiki skepticizam nagriza kranstvo
ve dvije tisue godina. Nagriza, ali ga nee izgristi. A komunistiku teoriju, svoj vlastiti proizvod,
unitit e za nekoliko decenija. U vama ju je ve unitio, Ludvik. To vi sami vrlo dobro znate.
Dok se ljudi u svojoj mati mogu prenijeti u carstvo bajki, puni su plemenitosti, osjeaja i poezije. U
carstvu svakodnevnog ivota ispunjavaju ih na alost opreznost, nepovjerljivost i sumnja. Tako
su se drali i prema Luciji. im je nestala iz djejih pria i pretvorila se u stvarnu djevojku, djevojku
koja zajedno s njima ivi, radi i spava, odmah je postala predmet radoznalosti u kojoj nije manjkalo
ni pakosti kakvu ljudi gaje prema anelima zbaenim s neba i vilama prognanim iz bajki.
Luciji je njena utljivost bila od male koristi. Poslije otprilike mjesec dana stigli su dravnom dobru
iz Ostrave njeni kadrovski materijali. Iz njih smo saznali da je najprije radila u Chebu kao uenica u
eljaonici. Nakon moralnog delikta provela je godinu dana u popravnom domu, a odatle je otila u
Ostravu. U Ostravi se pokazala kao dobra radnica. U internatu joj je ponaanje bilo uzorno.
Neposredno prije bijega nainila je jedan, sasvim neoekivan prijestup uhvaena je kako krade
cvijee s groblja.
Podaci su bili turi i, umjesto da otkriju Lucijinu tajnu, samo su je obavili jo guim velom
tajanstvenosti.
Obeao sam direktoru da u se o Luciji osobno brinuti. Privlaila me je. Radila je utke i predano.
Bila je mirna, iako plaha. Nisam u njoj mogao otkriti nita to bi liilo na djevojku koja je u stanju da
nekoliko tjedana ivi potucajui se po umama. Nekoliko je puta rekla da je zadovoljna ivotom na
imanju i da odatle nikamo nee otii. Bila je blaga, spremna da popusti u svakom sporu i time je
postepeno osvajala svoje drugarice s posla. Ipak je njena utljivost imala u sebi neto to je odavalo
bolnu sudbinu i povrijeenu duu. Nita nisam elio vie nego da mi se ispovjedi, ali sam znao i to da
je u ivotu preturila preko glave dosta ispitivanja i sasluavanja i da bi svako takvo pitanje kod nje
izazvalo sasvim krivu predodbu. Zato nisam nita pitao, nego sam priao o sebi. Svakog sam dana
razgovarao s njom. Govorio sam joj o svojim planovima da na imanju izgradim plantau ljekovitog
bilja.
Priao sam joj kako su se u stara vremena ljudi u selima lijeili raznim travama. Priao sam joj o
biljkama kojima su se ljudi lijeili od kolere i kuge, o lomkamenu koji zaista lomi bubrene i une
kamence. Lucija je sluala. Voljela je biljke. Ali s kakvom svetom jednostavnou! Nita o njima nije
znala i gotovo ni za jednu nije imala pojma kako se zove.
Pribliavala se zima, a Lucija nije imala nita osim svojih lijepih ljetnih haljina. Pomogao sam joj da
pametno rasporedi svoja financijska sredstva. Prisilio sam je da kupi nepromoivi ogrta i demper,
a kasnije i druge stvari cipele, pidamu, arape, zimski kaput...
Jednog sam je dana upito vjeruje li u Boga. Odgovorila mi je na nain koji mi se uinio zanimljiv.
Nije, naime, rekla ni da ni ne. Slegla je ramenima i rekla: Ne znam. Upitao sam je da li zna tko
je bio Isus Krist. Rekla je da zna, ali nita konkretno o njemu nije mi mogla rei. To se ime u njenu
sjeanju nejasno stapalo s pojmom Boia, sjeala se nekog raspinjanja na kri, ali bila je to samo
zbrka nekoliko iskidanih i maglovitih predodbi koje sve zajedno nisu imale nikakva smisla. Lucija
do tada nije upoznala ni vjeru ni ateizam. U tom trenutku osjetio sam kratku vrtoglavicu od sree,
moda slinu onoj koju osjea zaljubljen mukarac kad ustanovi da ga kod njegove ljubljene nije
preteklo drugo muko tijelo. Hoe li da ti priam o njemu? upitao sam, a ona je kimnula
glavom. Panjaci i breuljci bili su tada ve pod snijegom. Priao sam. Lucija je sluala ...
Njena krhka ramena sigurno su morala podnijeti mnogo toga. Bio joj je potreban netko tko bi joj
pomogao, ali to, izgleda, nitko nije znao. Pomo koju prua vjera, Lucija, sasvim je jednostavna:
treba se samo predati. Predati se zajedno s teretom pod kojim posre. Veliko je olakanje ivjeti
tako predano. Znam da nisi imala kome da se preda jer si se bojala ljudi. Ali zato je tu Bog. Predaj
mu se. Bit e ti lake.
Predati se, to znai odbaciti protekli ivot. Istrgnuti ga iz due. Ispovjediti se. Reci mi, Lucija, zato
si pobjegla iz Ostrave? Je li to bilo zbog onog cvijea na groblju?
I zbog toga.
A zato si uzimala to cvijee?
Bila je tuna i zato ga je u svojoj sobici u internatu drala u vazi. Brala je cvijee i u prirodi, ali
Ostrava je crn grad i oko nje gotovo i nema nikakve prirode, samo skladita, plotovi, parcele i tu i
tamo poneki rijedak, aav gaj. Lijepo cvijee mogla je nai samo na groblju.
Uzvieno, sveano cvijee. Perunike, rue i ljiljane. Pa ak i krizanteme, s velikim cvjetovima od
krhkih latica ...
A kako su te uhvatili?
esto je i rado ila na groblje. Ne samo radi cvijea, koje je tu uzimala, nego i zbog toga to je ondje
bilo ugodno, vladala je tiina, a tiina ju je smirivala. Svaki je grob bio zaseban, samostalan vrt i
zato je rado zastajala kraj pojedinih grobova, razgledala spomenike i itala tune natpise. Da je nitko
ne smeta, oponaala je postupke nekih posjetilaca groblja, naroito onih starijih, i obino je klekla
licem prema spomeniku. Jednom joj se naroito svidio jedan jo gotovo sasvim svje grob. Netko je
tu bio sahranjen prije svega nekoliko dana. Ilovaa na grobu bila je jo rastresita, naokolo su leali
vijenci, a ispred groba, u vazi, stajao je prekrasan buket rua. Lucija je kleala, a tuna se vrba
naginjala nad njom kao blago, apue nebo.
Tonula je u neizrecivo blaenstvo. I upravo u tom trenutku priao je grobu stariji gospodin s
gospoom. Moda je to bio grob njihova sina, ili brata, tko zna. Vidjeli su kako kraj groba klei
nepoznata djevojka. Ostali su zapanjeni. Tko je ta djevojka? Uinilo im se da se u njenoj pojavi krije
neto to je za njih tajna, neka obiteljska tajna, moda nepoznata roakinja ili nepoznata pokojnikova
ljubavnica ... Zastali su nastojei da joj ne smetaju. Promatrali su je iz daljine. A onda su vidjeli kako
djevojka ustaje, uzima iz vaze prekrasni buket rua koji su oni sami prije nekoliko dana donijeli,
okree se i odlazi. Potrali su za njom. Tko ste vi? pitali su. Bila je zbunjena, nije znala to da
odgovori, zamuckivala je. Pokazalo se da nepoznata djevojka uope ne poznaje njihova pokojnika.
Pozvali su u pomo vrtlaricu. Traili su da se djevojka legitimira. Vikali su na nju i govorili joj kako
nema nieg strasnijeg nego okradati mrtvace. Vrtlarica je potvrdila kako to nije prva kraa cvijea s
groblja. Pozvali su milicionara, ponovo su je ispitivali i Lucija je na kraju sve priznala.
Neka mrtvi sahranjuju svoje mrtve, rekao je Isus. Cvijee na groblju pripada ivima. Ti nisi znala
za Boga, Lucija, ali si ga traila. Ljepota ovozemaljskog cvijea doaravala ti je nadzemaljsko.
Cvijee ti nije bilo potrebno ni za koga. Samo za tebe osobno. Zbog praznine u dui. A onda su te
uhvatili i ponizili. Je li to bio jedini razlog zato si pobjegla iz crnog grada?
utjela je, a onda odmahnula glavom.
Netko te je uvrijedio?
Kimnula je.
Priaj mi, Lucija!
Bilo je to u jednoj sasvim maloj prostoriji. Sa stropa je visila arulja bez sjenila, gola, iskoena na
ici. Kraj zida je stajao krevet, nad krevetom slika koja je prikazivala nekog lijepog mukarca u
plavom ogrtau kako klei. Bio je to Getsemanski vrt, ali Lucija to nije znala. Tu ju je doveo, a ona
se branila i plakala. Htio je da je siluje, poderao joj je haljinu, a ona se otrgla od njega i pobjegla.
Tko je to bio, Lucija?
Jedan vojnik.
Voljela si ga?
Ne, nije ga voljela.
A zato si onda otila s njim u tu sobicu u kojoj je bila samo gola arulja i krevet?
Bila je to samo praznina u dui koja ju je k njemu privlaila. A nije, jadnica, nala ime bi je
popunila nego upravo vojnikom, mladiem na odsluenju roka.
Ipak sve to sasvim ne razumijem, Lucija. Kad si s njim najprije pola u tu sobicu, gdje je stajao samo
goli krevet, zato si iz nje poslije pobjegla?
Bio je zao i surov kao svi.
O kome govori, Lucija, koji svi?
utjela je.
Koga si upoznala prije tog vojnika? Govori! Priaj mi, Lucija!
Bilo ih je est, a ona sama. est, od esnaest do dvadeset godina. Ona je imala esnaest. Bili su
slona klapa i o klapi su govorili s potovanjem, kao o nekoj poganskoj sekti. Tog su dana govorili o
posveenju. Donijeli su nekoliko boca loeg vina. Sudjelovala je u pijanci sa slijepom odanou u
koju je uloila svu neutaenu ljubav kerke prema majci i ocu. Pila je kad su oni pili, smijala se kad
su se oni smijali. Onda su joj naredili da se svue. Nikad do tada to nije inila pred njima. Ali kako
se je, dok je oklijevala, najprije svukao sam voa druine, shvatila je da nareenje nije upereno samo
protiv nje, i odano se pokorila. Vjerovala im je, vjerovala je i njihovoj grubosti, bili su njena zatita,
njen tit, nije mogla zamisliti to bi bilo kad bi ih izgubila. Bili su njen otac, njena majka. Pili su,
smijali se i izdavali joj dalje nareenja. Rairila je noge. Bojala se, znala je to to znai, ali je
posluala. Onda je zaplakala i iz nje potekla krv. Momci su galamili, dizali ae i sipali jeftino
pjenuavo vino na lea voe druine, na njeno tijelo i meu njihove noge, uzvikivali su neto o
krtenju i posveenju, a onda se voa digao s nje i zamijenio ga je slijedei lan druine, smjenjivali
su se po starosti, i konano je doao red i na onog najmlaeg koji je imao esnaest godina kao i ona,
ali to Lucija vie nije mogla izdrati, nije mogla izdrati bol, htjela je da se odmori, htjela je da bude
sama, i kako je posljednji bio najmlai, usudila se da ga odgurne. Ali on, upravo zato to je bio
najmlai, nije htio da bude ponien! I on je bio lan klape, njen punopravni lan! Htio je to i da
dokae, i zato je udario Luciju akom preko lica, a nitko od druine nije stao na njenu stranu jer su svi
znali da je najmlai u pravu i da samo trai ono to mu pripada. Luciji su potekle suze, ali nije imala
hrabrosti da se suprotstavi i rairila je svoje noice po esti put...
Gdje je to bilo, Lucija?
U stanu jednog iz druine, roditelji su mu radili u nonoj smjeni, imali su samo kuhinju i jednu sobu, u
sobi stol, kau i krevet, nad vratima uokviren natpis Boe, daj nam sree!, a iznad postelje u okviru
sliku lijepe ene u modroj haljini, s djetetom na grudima.
Djeva Marija?
Nije znala.
A kasnije, Lucija, to je bilo kasnije?
Kasnije se to esto ponavljalo, u istom stanu, u drugim stanovima, pa i napolju, u prirodi.
Pretvorilo se u obiaj.
A je li ti se svidjelo, Lucija?
Sve to na ovoj zemlji pripada Bogu moe pripasti i avolu, pa i pokreti ljubavnika u ljubavnom aktu.
Za Luciju oni su spadali u sferu potpune odvratnosti. Stopili su se s licima podivljalih lanova
druine i poslije s licem nasrtljiva vojnika. Oh, kako ga jasno vidim pred sobom, kao da ga
poznajem! Melje banalne rijei o ljubavi, slatke kao sirup, uz prostako nasilje samca kojeg silom
dre daleko od ena iza bodljikavih ica kasarne! A Lucija naglo postaje svjesna da su njene rijei
samo lana koa na vujem tijelu vulgarnosti. I itav se njen svijet ljubavi rui u ponor gadosti.
Tu je bio uzronik bolesti, s tim je trebalo poeti. ovjek koji ide obalom mora i bjesomuno mae
svjetiljkom u ispruenoj ruci moe biti luak. Ali u noi kad se zalutala barka bori s valovima takav
je ovjek spasilac. Zemlja na kojoj ivimo granini je pojas izmeu neba i pakla. Nijedno djelo nije
samo po sebi ni dobro ni zlo. Tek njegovo mjesto u poretku stvari ini ga dobrim ili zlim. Ni tjelesna
ljubav, Lucija, nije sama po sebi ni dobra ni loa. Ako je u skladu s poretkom koji je odredio Bog,
ako je dio prave ljubavi, i tjelesna je ljubav dobra i ini ovjeka sretnim. Jer Bog je propisao da
ovjek napusti oca i majku i sjedini se sa enom svojom da budu jedno tijelo.
Govorio sam tako Luciji iz dana u dan, iz dana u dan sam joj ponavljao da joj je oproteno, da ne
treba da se povlai sama u sebe, da treba da rairi plat kojim je obavijena njena dua, da treba
pokorno da se prepusti Bojem poretku u kome i tjelesna ljubav ima svoje mjesto.
Tako su prolazili tjedni...
Onda je doao prvi proljetni dan. Na padinama breuljaka cvjetale su jabuke, a njihove su kronje na
blagom povjetarcu liile na zaklaena zvona. Zatvorio sam oi da ujem njihov barunasti ton. Onda
sam otvorio oi i ugledao Luciju u plavom radnom ogrtau i s motikom u ruci. Gledala je u dolinu i
osmjehivala se.
Promatrao sam taj osmijeh i eljno itao iz njega. Je li to mogue? Ta Lucijina je dua do danas znala
samo za bijeg, bijeg pred prolou i pred budunou. Svega se bojala. Prolost i budunost bile su
za nju virovi bez dna. Drala se bojaljivo lomne barke sadanjosti kao krhkog utoita.
A gle, danas se smjeka. Bez nekog posebnog razloga. Tek tako. Taj mi je osmijeh rekao da u
budunost gleda s povjerenjem. U tom trenutku osjeao sam se kao pomorac koji je nakon mnogo
mjeseci doplovio do traenog kopna. Bio sam sretan. Oslonio sam se na krivo stablo jabuke i opet na
trenutak sklopio oi. uo sam vjetar i barunasti zvon bijelih kronji, uo sam cvrkut ptica i taj mi se
cvrkut pred zatvorenim oima pretvarao u tisue lampiona i svjetiljki koje su nevidljive ruke nosile
na veliku sveanost. Nisam vidio ruke, ali sam uo visoke glasove, inilo mi se da su to djeca, vesela
djeja povorka ... Onda sam iznenada osjetio na licu ruku, i uo glas: Gospodine Kostka, vi ste
tako dobri... Nisam otvarao oi. Nisam pokrenuo ruku. Stalno sam gledao ptije glasove
pretvorene u povorku lampiona, sluao sam zvon kronji. Glas je onda dodao, neto tie: Toliko
vas volim ...
Moda je trebalo samo da doekam ovaj as i onda se brzo udaljim, jer moj je zadatak bio izvren.
Ali prije nego to sam mogao svjesno poduzeti bilo to, uhvatila me je neka udna, opojna slabost.
Bili smo potpuno sami u prostranom kraju meu krljavim jabukama, zagrlio sam Luciju i zajedno
smo se spustili na postelju koju nam je prostrla priroda.
Dogodilo se ono to se nije smjelo dogoditi. Kad sam kroz Lucijin osmijeh ugledao njenu smirenu
duu, bio sam stigao do cilja i trebalo je da se udaljim. Ali ja nisam otiao, a to nije bilo dobro.
ivjeli smo i dalje zajedno na istom imanju. Lucija je bila sretna, blistala je, bila je slina proljeu
koje je oko nas ve polako prelazilo u ljeto. Ali ja sam se, umjesto da takoer budem sretan,
uasavao tog velikog enskog proljea pored sebe, proljea koje sam sam probudio i koje se
obraalo meni svim svojim otvorenim cvjetovima za koje sam znao da mi ne pripadaju, da mi ne
smiju pripadati. U Pragu sam imao sina i enu koja je strpljivo ekala na moje rijetke posjete
vlastitom domu.
Bojao sam se prekinuti intimnosti s Lucijom da je ne povrijedim, ali se nisam usuivao ni da
nastavim s njima jer sam bio svjestan da na njih nemam pravo. udio sam za Lucijom, ali sam se
istovremeno plaio njene ljubavi jer nisam znao to da ponem s njom. Samo uz najvee napore
uspijevalo mi je da odravam neusiljenost naih nekadanjih razgovora. Meu nas su se uvukle moje
sumnje. Imao sam osjeaj da je moja duhovna pomo Luciji sada demaskirana. Da sam za Lucijom
zapravo fiziki udio od trenutka kad sam je ugledao. Da sam postupao kao zavodnik prikriven
plastom utjeitelja i ispovjednika. Da su sve one propovijedi o Isusu i Bogu bile samo prekriva pod
kojim su se krile najovozemaljskije tjelesne strasti. inilo mi se da sam u trenutku kada sam popustio
pred svojim seksom uprljao svoje prvobitno iste tenje i tako izgubio sve zasluge pred Bogom.
Ali im sam stigao do ovih misli, moja su se razmiljanja okrenula nalijevo krug: kakva umiljenost,
vikao sam u dui na sebe, kakva samoljubiva tenja za zaslugama, za priznanjem, za Bojom
naklonou! to znae pred njim ljudske zasluge? Nita, nita, nita!
Lucija me voli i njeno zdravlje zavisi od moje ljubavi! Zar da je gurnem natrag u oajanje samo zato
da bih sam ostao ist? Zar me Bog ne bi prezreo upravo zbog toga? A ako je moja ljubav grijeh, to
je vanije, Lucijin ivot ili moja bezgrenost? Ta bit e to samo moj grijeh, samo ja u ga nositi,
samo sebe u osuditi tim grijehom!
U sva ova razmiljanja i sumnje umijeao se iznenada sam ivot. Protiv mog direktora iskonstruirali
su u Komitetu politike optube. Direktor se branio zubima i noktima i onda su mu za dobru mjeru
predbacili jo i to da se okruio sumnjivim elementima. Jedan od tih elemenata bio sam i ja, ovjek
koji je zbog svojih protudravnih ideja bio, navodno, otjeran s fakulteta, klerikalac. Direktor je
uzalud pokuavao da dokae kako nisam ni klerikalac niti sam otjeran s fakulteta. to se vie
zauzimao za mene, vie je dokazivao svoju povezanost sa mnom i vie kodio sebi. Moja je situacija
bila gotovo beznadna.
Nepravda, Ludvik? Da, to je ona rije koju najee izgovarate kad sluate o ovom dogaaju ili o
drugim slinim dogaajima. Ali ja ne znam to je to nepravda. Kad iznad ljudskih stvari ne bi bilo
vie niega i kad bi djela imala samo onaj znaaj koji im pripisuju njihovi tvorci, bio bi i pojam
nepravda opravdan, a i ja bih mogao govoriti o nepravdi to sam praktino prognan s dravnog
dobra na kome sam do tada portvovno radio. Moda bi onda bilo i logino da se toj nepravdi
suprotstavim i svim svojim snagama borim za svoja sitna ljudska prava.
Dogaaji, meutim, najee imaju drugi znaaj nego to im pripisuju njihovi slijepi autori; esto su
to samo posebnim velom zastrte poruke odozgo, a ljudi koji ih stvaraju samo su nesvjesni izvrioci
vie volje o kojoj nita i ne nasluuju.
Bio sam siguran da je to i tada bio sluaj. Zato sam dogaaje na dravnom dobru primio s
olakanjem. U njima sam vidio jasnu poruku: rastani se s Lucijom prije nego to bude kasno.
Tvoj je zadatak zavren. Njegovi plodovi tebi ne pripadaju. Tvoji putovi vode na drugu stranu.
I tako sam uinio ono isto to i prije dvije godine na Prirodoslovnomatematikom fakultetu.
Rastao sam se s uplakanom i oajnom Lucijom i krenuo u susret onome to je izgledalo kao propast.
Sam sam predloio da odem s dravnog dobra. Direktor me je odgovarao, ali ja sam znao da to ini
samo iz pristojnosti i da se tome u dubini due raduje.
Ovog puta, meutim, moj dobrovoljni odlazak nije nikoga dirnuo. Tu nije bilo predveljakih
prijatelja komunista koji bi mi olakali odlazak dobrim karakteristikama i savjetima. Odlazio sam s
imanja kao ovjek koji sam priznaje da nije dostojan da u ovoj dravi obavlja bilo kakve znaajnije
dunosti. I tako sam postao graevinski radnik.
Bilo je to jednog jesenskog dana g. 1956. Tada sam se sreo s Ludvikom prvi put poslije pet godina u
kolima za ruanje brzog vlaka Prag-Bratislava. Putovao sam na gradnju neke tvornice u istonoj
Moravskoj. Ludvik je upravo bio raskinuo radni odnos s rudnikom u Ostravi i podnio u Pragu molbu
da mu se odobri nastavak studija. Vraao se kui u Slovaku.
Malo je nedostajalo pa da se ne prepoznamo. Kad smo se prepoznali, bili smo uzajamno iznenaeni
naim sudbinama.
Dobro se sjeam toga, Ludvik, s kakvim ste saueem sluali dok sam vam priao o svom odlasku sa
kole i o intrigama na dravnom dobru koje su dovele do toga da postanem zidar.
Hvala vam za tu zainteresiranost. Bili ste bijesni, govorili ste o nepravdi, nezasluenoj kazni, o
nedostatku potovanja prema inteligenciji i o apsurdnostima kadrovske politike. I naljutili ste se na
mene predbacivali ste mi to se nisam branio, to sam napustio bitku. Nikada ne treba dobrovoljno
odstupati! Prisilimo protivnika da posegne za najgorim sredstvima! Zato da mu olakavamo savjest?
Vi rudar, ja zidar. Nae sudbine bile su dosta sline, a nas dvojica toliko razliiti! Ja koji opratam,
vi nepomirljivi, ja miran, vi buntovnik. Kako smo po vanjtini bili bliski, a po onome u nama
udaljeni!
O toj unutranjoj udaljenosti meu nama znali ste mnogo manje nego ja. Kad ste mi detaljno priali o
tome zato su vas pedesete godine iskljuili iz Partije, smatrali ste, bili ste potpuno uvjereni da sam
na vaoj strani i da se kao i vi zgraam nad uskogrudnou drugova koji su vam izrekli kaznu, jer ste
pravili ale na raun onoga to su oni smatrali za svetinju. ega je bilo loeg u tome? pitali ste s
iskrenim uenjem.
Ispriat u vam neto: u enevi, u doba Calvina, ivio je djeak, moda slian vama, inteligentan
momak koji je volio ironiju; kod njega su jednom nali biljenicu punu podrugljivih zapisa na raun
Isusa Krista i evanelja. ega ima loeg u tome? sigurno je mislio taj djeak, tako slian vama. Nije
uinio nita zlo, samo se alio. Uope nije znao za mrnju. Znao je po svoj prilici samo za
lakomislenost i ravnodunost. Pogubljen je.
Ah, nemojte me smatrati za pobornika takve okrutnosti! Hou samo rei kako nijedan veliki pokret
koji eli da izmijeni svijet ne trpi podsmijeh i omalovaavanje, jer je to ra koja razara sve.
Pratite samo dalje va stav, Ludvik. Iskljuili su vas iz Partije, istjerali iz kole, u vojsci uvrstili
meu politiki opasne i jo poslali na daljnje dvije ili tri godine u rudnik. A vi? Postali ste ogoreni
do dna due, uvjereni u beskrajnu nepravdu koja vam je uinjena. Taj osjeaj da vam je nanesena
nepravda upravlja do danas svim vaim postupcima u ivotu.
Ne shvaam vas! Zato govorite o nepravdi? Poslali su vas meu crne vojnike, meu neprijatelje
komunizma. Dobro. Je li to bila nepravda? Zar to za vas nije vie bila velika ansa? Mogli ste da
djelujete meu neprijateljima! Ima li vanijeg i teeg zadatka? Zar Isus nije poslao svoje uenike
kao ovce meu vukove? Zdravima lijenik nije potreban, potreban je bolesnima, govorio je Isus.
Nisam doao da traim pravedne, nego grene...
Ali vi niste htjeli ii meu grene i bolesne!
Odgovorit ete mi da je moja usporedba neumjesna. Da je Isus slao svoje uenike meu vukove sa
svojim blagoslovom, dok ste vi bili najprije sam izopeni i prokleti i tek onda upueni meu
neprijatelje kao neprijatelj, meu vukove kao vuk, meu grene kao grenik.
A zar vi poriete da ste zaista bili grenik? Zar se pred licem svoje stranke zaista niste niim
ogrijeili? Otkud vam samo takav ponos? ovjek odan svojoj vjeri pokoran je i treba pokorno primiti
i nezasluenu kaznu. Ponieni e biti uzdignuti. Pokajnici e dobiti oprotenje. Oni kojima se nanosi
nepravda dobivaju priliku da provjere svoju odanost. Ako ste zamrzili svoju stranku samo zato to
vam je navalila na lea preteak teret, to znai da je vaa vjera bila preslaba i da ispit kome ste bili
podvrgnuti niste poloili.
U vaem sukobu s Partijom nisam na vaoj strani, Ludvik, jer znam da se na ovom svijetu velike
stvari mogu postii samo uz pomo potpuno odanih ljudi koji su spremni da svoj ivot pokorno
rtvuju viim ciljevima. Vi, Ludvik, niste bili potpuno odani. Vaa je vjera labava. A kako da i ne
bude kad ste se vjeito pozivali samo na sebe i na svoj bijedni razum!
Nisam nezahvalan, Ludvik, znam to ste uinili za mene i za mnoge druge ljude kojima je dananji
poredak donio stradanja. Vi iskoritavate svoja predveljaka poznanstva s istaknutim komunistima i
svoj dananji poloaj za uvjeravanja, intervencije, pomo. Zbog toga vas volim. A ipak u vam jo
jednom, posljednji put, rei: zagledajte se u dubinu svoje due! Najjai pokreta vaeg dobroinstva
nije ljubav, nego mrnja! Mrnja prema onima koji su vas nekad osudili, prema onima koji su u
dvorani podigli ruku protiv vas! Vaa dua ne zna za Boga i zato ne zna ni da oprata. eznete za
osvetom. One koji su nekad nanijeli zlo vama poistovjeujete s onima koji nanose zlo drugima, i
svetite im se. Da, vi se svetite! Puni ste mrnje i kada pomaete ljudima! To osjeam u vama.
Osjeam to iz svake vae rijei. Ali to se iz mrnje moe roditi nego opet mrnja, lanana reakcija
mrnje? Vi ivite u paklu, Ludvik, opet vam ponavljam, ivite u paklu, i ja vas alim.
Da je Ludvik mogao uti moj monolog, sigurno bi rekao kako sam nezahvalan. Znam da mi je mnogo
pomogao. Onda, pedeset este godine, kad smo se sreli u vlaku, rastuio se nad mojim ivotom, alio
moje sposobnosti i poeo odmah razmiljati kako da mi nae zaposlenje u kome bih naao
zadovoljstvo i mogao da dam vie od sebe. Iznenadilo me je s kakvom je brzinom i efikasnou
djelovao. U svom rodnom gradu razgovarao je s nekim svojim drugom.
Predloio je da na srednjoj koli predajem prirodopis. Bila je to odvana ideja. Protuvjerska
propaganda bila je tada u punom zamahu i bilo je gotovo nemogue da na kolu bude primljen
nastavnik koji vjeruje u Boga. To je, uostalom, zakljuio i Ludvikov drug i pronaao drugo rjeenje.
Tako sam dospio na virusoloko odjeljenje ovdanje bolnice, gdje ve osam godina uzgajam na
mievima i kuniima viruse i bakterije.
Tako je to. Da nije bilo Ludvika, ne bih ivio ovdje, ne bi ovdje ivjela ni Lucija.
Udala se nekoliko godina nakon mog odlaska s dravnog dobra. Na dobru nije mogla ostati jer joj je
mu traio zaposlenje u gradu. Razmiljali su gdje da bace sidro. Nagovorila je mua da se presele
ovamo, u mjesto gdje sam ja ivio.
Nikad u ivotu nisam dobio vei poklon, veu nagradu. Moja ovica, moja golubica, dijete koje sam
izlijeio i zadojio vlastitom duom, vraa se k meni. Ne trai od mene nita. Ima svog mua. eli
samo da bude blizu mene. Potreban sam joj. Osjea potrebu da me ponekad uje. Da me vidi
nedjeljom u crkvi. Da me sretne na ulici. Bio sam sretan i u tom sam trenutku osjetio da vie nisam
mlad, da sam stariji nego to mislim, i da je Lucija moda jedino moje ivotno djelo.
Da je to malo, Ludvik? Ne, nikako. Dosta je i ja sam sretan. Sretan sam, sretan, sretan ...
O, kako sam sebe zavaravam! Kako uporno nastojim da samog sebe uvjerim u ispravnost mog
ivotnog puta! Kako se hvalim snagom svoje vjere pred nevjernicima!
Da, uspjelo mi je da privedem Luciju vjeri u Boga. Uspjelo mi je da je utjeim i izlijeim.
Oslobodio sam je odvratnosti prema tjelesnoj ljubavi. Konano sam joj se sklonio s puta. Da, ali
kakvo joj je dobro sve to donijelo?
Njen brak nije ispao sretno. Suprug joj je grubijan, javno je vara, a uje se i da je maltretira.
Lucija mi to nikad nije priznala. Znala je da bi me to raalostilo. Svoj je ivot slikala preda mnom
kao uzor sree. Ali ivimo u malom gradu, u kojem se nita ne moe zatajiti.
O, kako znam sebe zavarati! Politike intrige protiv direktora dravnog dobra protumaio sam kao
ifriranu Boju poruku da se udaljim. Ali kako raspoznati Boji glas izmeu toliko drugih glasova?
to ako je glas, koji sam tada uo, bio samo glas mog vlastitog kukaviluka?
Imao sam u Pragu enu i dijete. Nisam se naroito privijao uz njih, ali nisam bio u stanju ni da se
rastanem od njih. Plaio sam se nerjeive situacije. Bojao sam se Lucijine ljubavi, nisam znao to da
ponem s njom. Uasavao sam se nad komplikacijama u koje bi me mogla uvaliti.
Pretvarao sam se da sam aneo koji joj donosi spas, a u stvarnosti bio sam samo jedan od onih koji
su je obeastili. Jedan jedini put sam je pomilovao i onda se okrenuo od nje. Pretvarao sam se da joj
donosim oprotenje, a, zapravo, samo je ona mogla meni da oprosti. Bila je oajna i plakala je kad
sam odlazio, a ipak je nekoliko godina kasnije dola za mnom i nastanila se ovdje. Razgovarala je sa
mnom. Obraala mi se kao prijatelju. Oprostila mi je. To je, uostalom, sasvim jasno. Nije mi se to
esto dogaalo u ivotu, ali ipak znam ta me je djevojka voljela. Drao sam njen ivot u rukama.
Njena srea zavisila je od mene. A ja sam pobjegao. Nitko se nikada nije toliko ogrijeio o nju kao
ja.
Kad tako razmiljam, pada mi na pamet da te zamiljene Boje poruke upotrebljavam neprestano
samo kao izgovor da se oslobodim svojih ljudskih dunosti. Bojim se ena. Bojim se njihove topline.
Bojim se njihove stalne prisutnosti. Uasavao sam se ivota s Lucij om isto kao to se uasavam kad
pomislim da bi trebalo da se trajno preselim u dvosobni stan uiteljice iz oblinjeg grada.
A zato sam, zapravo, prije petnaest godina dobrovoljno otiao s Fakulteta? Nisam volio svoju enu
koja je bila est godina starija od mene. Nisam vie mogao podnijeti ni njen glas ni njeno lice, nisam
vie mogao sluati pravilno kucanje kunog sata. Nisam mogao s njom ivjeti, a nisam bio u stanju ni
da je povrijedim razvodom jer je bila dobra ena i nikad mi nita nije uinila naao. I tako sam
odjednom uo spasonosni glas uzvienog poziva. uo sam Isusa kako me poziva da ostavim svoje
mree.
Oh, boe, je li zaista tako bilo? Jesam li zaista tako jadan i smijean? Reci da nije tako! Uvjeri me!
Javi mi se, Boe, javi mi se glasnije! Uope te ne ujem od te buke nerazgovijetnih glasova!
VII
Kad sam se kasno uveer vratio od Kostke u hotelsku sobu, vrsto sam odluio da odmah, rano
izjutra, otputujem u Prag, jer tu vie nemam to da traim: moja podla misija u rodnom gradu je
zavrena. U glavi mi je, meutim, vladala takva uasna zbrka da sam se do kasnog doba noi prevrtao
na krevetu (kripavom krevetu) i nisam mogao da zaspim. Kad sam konano zaspao, spavao sam kao
na vodi, svakog sam se asa budio i tek sam ujutro utonuo u dubok san. Tako se dogodilo da sam se
kasno probudio, tek oko devet sati; svi jutarnji autobusi i vlakovi bili su ve otili i prva veza s
Pragom bila je mogua tek oko dva sata poslije podne. Kad sam postao svjestan toga, gotovo me je
obuzeo oaj osjeao sam se kao brodolomac i odjednom me je uhvatila strahovita enja za
Pragom, za poslom, za pisaim stolom u mom stanu, za mojim knjigama. Nije se, ipak, moglo nita
uiniti; morao sam stisnuti zube i sii u restoran da dorukujem.
U salu sam uao oprezno jer sam se bojao da ne sretnem Helenu. Nije bila ondje (sigurno je ve
trkarala po oblinjim selima s magnetofonom preko ramena i muila prolaznike mikrofonom i
priglupim pitanjima); restoran je, meutim, bio dupkom pun drugih ljudi koji su puei i
razgovarajui sjedili sa svojim konjacima, pivom, crnim kavama i raenim rakijama. Teko meni,
pomislio sam, ni ovog puta rodni grad nee mi pruiti pristojan doruak.
Iziao sam na ulicu; plavo nebo, iskidani oblaci, poetak sparine, praina koja se lako podie, ulica
koja izbija na ravni, prostrani trg s visokim tornjem (da, onim koji je liio na vojnika pod ljemom),
sve me je to zapljusnulo tunom prazninom. Iz daljine je dopirao pripiti krik razvuene slovake
pjesme ( u kojoj su, inilo mi se, bili ukleti enja, stepa i beskrajno jahanje vrbovanih ulana) i u
mislima mi se javila Luci ja, davno minuli period mog ivota koji je u ovom trenutku liio na ovu
razvuenu pjesmu i obraao se mom srcu kroz koje je prolo (kao kroz stepu) toliko ena a da nita
iza sebe nisu ostavile, kao to oblak praine ne ostavlja traga na ovom plosnatom, irokom trgu,
slegne se meu kocke kaldrme i ponovo se digne\ pa noen vjetrom putuje dalje.
Koraao sam po pranim kockama kojima je bio poploan trg i osjeao teku lakou praznine koja je
pritiskala moj ivot. Lucija, boica pare, oduzela mi je nekad samu sebe, juer je pretvorila u nita
moju briljivo isplaniranu osvetu, a nakon toga i samu uspomenu na sebe pretvorila u neto oajniki
komino, u neku grotesknu greku, jer mi je ono to mi je ispriao Kostka jasno pokazalo da sam sve
ove godine mislio na nekog drugog, a ne na nju, da u stvari nikad nisam znao tko je zapravo ona.
Uvijek sam s nekim posebnim uivanjem govorio kako je Lucija za mene neto apstraktno, legenda i
mit, ali sad sam shvatio da se pod ovim poetinim terminima skrivala sasvim nepoetina istina da
Luciju uope nisam poznavao; da je nisam poznavao onakvu kakva je stvarno bila, kakva je bila u
sebi i za sebe. Nisam na njoj primjeivao (u svojoj slijepoj egocentrinosti) nita osim onih strana
njena bia koje su se neposredno obraale meni (mojoj usamljenosti, ropstvu, mojoj enji za
njenou i ljubavlju); nije za mene bila nita vie nego funkcija moje vlastite ivotne situacije; sve
ime je premaivala ovu konkretnu ivotnu situaciju, sve to je predstavljala sama po sebi, izmaklo
mi je. Ali ako je za mene zaista bila samo funkcija situacije, bilo je sasvim logino i to da u trenutku
kad se situacija promijenila (kad je nastala druga situacija, kad sam i sam ostario i promijenio se)
nestane i moja Lucija, jer je od tada nadalje bila samo ono to mi je na njoj promaklo, to me se nije
ticalo, ime me je premaivala. Zato je bilo sasvim logino i to da je nakon petnaest godina ne
prepoznam. Za mene je ve odavno (a ja o njoj nikad nisam mislio drukije nego kao o biu za
mene) bila potpuno stran i nepoznat ovjek.
Petnaest godina putovao je za mnom brzojav o mom porazu i konano me je stigao. Onaj udak
Kostka (kojeg sam uvijek uzimao samo napola ozbiljno) znaio je za nju vie, uinio je za nju vie,
poznavao ju je bolje i bolje ju je volio; (neu da kaem vie, jer je snaga moje ljubavi bila
maksimalna); povjerila mu je sve meni nita; uinio ju je sretnom ja nesretnom; upoznao je
njeno tijelo ja nikada. A za to, da onda osvojim njeno tijelo za kojim sam tako oajniki eznuo,
bila je dovoljna samo jedna, sasvim jednostavna stvar: da je razumijem, da je poznajem, da je volim
ne samo zbog onoga ime se obraala meni nego i zbog onoga to me se na njoj nije neposredno
ticalo, zbog onoga to je bila sama po sebi i za sebe. A ja to nisam znao i povrijedio sam i sebe i nju.
Zapljusnuo me je val ljutnje na samog sebe, na moje tadanje godine, glupe lirske godine, kada je
ovjek sam sebi suvie velika tajna da bi mogao rjeavati tajne koje su izvan njega, i kada su za njega
drugi (i oni koje najvie voli) samo pokretna ogledala u kojima sa zaprepatenjem gleda svoje
vlastite osjeaje, svoju vlastitu sentimentalnost, svoju vlastitu vrijednost. Da, ja sam se punih
petnaest godina sjeao Lucije samo kao ogledala koje je sauvalo moju tadanju sliku!
Pred oima mi se pojavila hladna soba s jednim krevetom, osvijetljena ulinom svjetiljkom kroz
prljavo prozorsko staklo, vidio sam Luciju kako se divlje opire. Sve je to bilo kao lo vic smatrao
sam da je nevina, a ona se branila upravo zato to nije bila nevina i bojala se trenutka kada u
ustanoviti istinu. A moda je njeno opiranje imalo i drugo objanjenje (koje odgovara onome kako je
Luciju shvaao Kostka) drastina prva seksualna iskustva uinila su Luciji ljubavni akt odvratnim
i liila ga znaaja koji mu pripisuje veina ljudi; odvojila su ga od njenosti i ljubavnih osjeaja; za
tu djevojicu kurvicu tijelo je bilo neto gadno, a ljubav je bila neto bestjelesno; dua je tijelu
objavila tihi i uporni rat.
Ovo objanjenje (tako melodramatsko, a ipak tako vjerojatno) ponovo mi je skrenulo misli na onaj
sumorni razdor (koji sam i sam tako dobro upoznao u raznim oblicima) izmeu due i tijela i
podsjetilo me (jer se tuno neprestano smjenjivalo sa smijenim) na jedan sluaj kome sam se nekada
slatko smijao: jedna moja dobra znanica, ena prilino lakog morala (to sam spremno
zloupotrebljavao) zaruila se za nekog fiziara i odluila da ovog puta proivi ljubav; da bi je
osjetila kao pravu ljubav (izdvojenu od desetak ljubavnih veza kroz koje je prola), uskratila je
zaruniku tjelesne kontakte sve do prve brane noi, etala s njim uveer ispod drvoreda drei ga za
ruku, ljubila se s njim pod ulinim svjetiljkama i tako omoguavala dui da se (osloboena tijela)
uzdigne do vrtoglavih visina. Mjesec dana nakon vjenanja razvela se i gorko se alila kako je
iznevjerio njene velike osjeaje, jer se pokazao kao lo i gotovo impotentan ljubavnik.
Iz daljine je jo uvijek dopirao pijani krik otegnute slovake pjesme i mijeao se s grotesknou
sluaja kojeg sam se sjetio, s pranom prazninom grada i mojom tugom uz koju se poinjao javljati i
osjeaj gladi. Stigao sam na nekoliko koraka od mlijenog restorana; gurnuo sam vrata; bila su
zakljuana. Neki graanin koji je tuda prolazio rekao mi je: Aha, danas je itav mlijeni restoran
otiao na sveanost. Na Put kraljeva? Da, podigli su ondje tezgu.
Opsovao sam, ali sam se morao pomiriti sa sudbinom; krenuo sam smjerom odakle je dopirala
pjesma. Na folklornu sveanost, koju sam na svaki nain htio izbjei, poveo me je moj eludac koji je
zavijao.
Umor. Od rana jutra samo umor. Kao da sam probanio itavu no. A ja sam itave noi mirno
spavao. Samo moj san, to je jo samo surutka od sna. Dok sam dorukovao, s mukom sam svladavao
zijevanje. Onda su se polako poeli skupljati ljudi. Vladimirovi drugovi i razni promatrai. Zadruni
konjuar doveo je u dvorite konja za Vladimira. Meu svim tim svijetom pojavio se iznenada i
Kalaek, referent za kulturu u Oblasnom narodnom odboru.
Ve dvije godine ratujem s njim. Bio je u crnom odijelu, drao se sveano, a pored njega je ila
jedna elegantna dama. Redaktor prakog radija. Treba, navodno, da poem s njima.
Gospoa eli da snimi neke razgovore za emisiju o Putu kraljeva.
Samo mi je jo to trebalo! Neu im tu izigravati budalu! Gospoa redaktorica topila se od
oduevljenja to me je osobno upoznala, a prikljuio joj se, naravno, i Kalaek. Prema njegovim
rijeima, bila je moja politika obaveza da poem s njima. Cirkusant. Mogao sam ih odbiti. Rekao
sam da e moj sin danas biti kralj i da elim biti prisutan dok se sprema.
Stvar je upropastila Vlasta. Njena je dunost da pripremi sina. Ja neka slobodno idem i govorim za
radio.
I tako sam posluno krenuo. Gospoa s radija smjestila je svoj tab u zgradi Narodnog odbora. Tu je
imala magnetofon i jednog deka koji je njim rukovao. udim se da joj se jezik nije ukoio koliko je
govorila i smijala se. Onda je stavila mikrofon pred usta i postavila Kalaeku prvo pitanje.
Kalaek je proistio grlo i poeo da govori kao navijen. Gajenje narodne umjetnosti nerazdvojni je
dio komunistikog odgoja. Oblasni narodni odbor to je savreno dobro shvatio.
Zato i prua svoju punu pomo. eli mnogo uspjeha i puno sree. Zahvaljuje svima koji su
sudjelovali. Oduevljeni organizatori i oduevljena kolska omladina koja je potpuno...
Umor, umor. Neprestano jedne te iste reenice. Petnaest godina sluati neprestano iste reenice. I
ovog puta sluati kako ih izgovara Kalaek, kojem puca prsluk za narodnu umjetnost. Narodna
umjetnost za njega je samo sredstvo. Sredstvo da se moe pohvaliti jo jednom akcijom. Za
izvravanje smjernica. Da moe podvui svoje zasluge. Za Put kraljeva nije maknuo prstom i samo
gleda kako bi na nama zatedio koji gro. Ipak e Put kraljeva biti njemu pripisan kao uspjeh. On
vlada kulturom u itavoj oblasti. Bivi trgovaki pomonik koji nije u stanju da razlikuje violinu od
gitare.
Redaktorica je ponovo prinijela mikrofon ustima. Jesam li zadovoljan ovogodinjim Putem kraljeva?
Dolo mi je da joj se narugam. Ta Put kraljeva jo nije ni krenuo! Ali narugala se ona meni. Ja sam
tako iskusan folklorist da sigurno unaprijed znam kako e ispasti. Da, oni sve unaprijed znaju.
Poznata im je budunost svih stvari. Budunost se ve odavno dogodila i za njih se samo ponavlja.
Htio sam joj rei u lice sve to mislim. Da e Put ispasti gore nego prethodnih godina. Kako narodna
umjetnost iz dana u dan gubi pristalice. Kako se smanjuje i nekadanja zainteresiranost raznih
institucija. Kako vie uope ne ivi. To to radio neprestano emitira nekakvu narodnu glazbu, neka
nas ne zavarava. Svi ti orkestri narodnih instrumenata i ansambli narodnih pjesama i plesova prije su
opera, opereta ili zabavna muzika sve samo ne narodna umjetnost. Narodni orkestar s dirigentom,
partiturama, stalcima za note! Gotovo simfonijska instrumentacija! Kakav falsifikat! Ono to vam je,
gospoo redaktorice, poznato iz nastupa orkestara i zborova to je stara romantiarska muzika misao
koja se samo slui narodnim melodijama! Stvarne narodne umjetnosti vie nema, ne, gospoo
redaktorice, ona je mrtva.
Htio sam sve to brzo izgovoriti u mikrofon, ali sam na kraju rekao neto sasvim drugo. Put kraljeva
bio je prekrasan. Snaga narodne umjetnosti. Poplava boja. Oduevljen sam.
Zahvaljujem svima koji su sudjelovali. Oduevljeni organizatori i oduevljena kolska omladina koja
je potpuno ...
Bilo me je stid to govorim onako kako to oni ele. Jesam li takva kukavica? Ili tako discipliniran? Ili
tako umoran?
Bio sam sretan to sam odrecitirao svoje i to "se mogu brzo izgubiti. Jedva sam ekao da se vratim
kui. Po dvoritu su se motali aui i svakojaki pomonici; ukraavali su konja vrpcama i manama.
Htio sam da vidim Vladimira kako se sprema. Uao sam u kuu, ali vrata u dnevnu sobu, u kojoj su ga
oblaili, bila su zakljuana. Pokucao sam i javio se. Odgovorila mi je Vlasta. Ovdje nema to traiti,
ovdje se oblai kralj. Do vraga, kaem ja, kako to nemam to traiti? To je protiv tradicije,
odgovorio mi je Vlastin glas. Ne znam zato bi bilo protiv tradicije da otac prisustvuje oblaenju
kralja, ali nisam pokuao da je nagovaram. Po glasu sam poznao koliko je obuzeta i to me je
radovalo. Radovalo me je to su obuzeti mojim svijetom. Mojim jadnim i osiromaenim svijetom.
Tako sam ponovo iziao u dvorite i avrljao s ljudima koji su pripremali konja. Bio je to teki vuni
konj iz zadruge. Strpljiv i miran.
Onda sam uo amor ljudskih glasova koji je dopirao s ulice iza zatvorenih vratnica. Zatim dozivanje
i lupu. Nastupio je moj trenutak. Bio sam uzrujan. Otvorio sam vrata i iziao na ulicu. Kraljeva
konjica bila je postrojena pred naom kuom.
Konji ukraeni vrpcama i cvijeem. Na njima mladii u raznobojnim nonjama. Kao prije dvadeset
godina, kad su doli po mene. Kad su molili mog oca da im da svog sina za kralja.
Sasvim naprijed, uza same nae vratnice, sjedili su na konjima dva paa u enskim nonjama i sa
sabljama u rukama. ekali su Vladimira da ga prate i uvaju itav dan. Iz grupe jahaa izdvojio se
mladi, zaustavio konja ispred mene i poeo sa svojim stihovima: ujte, ujte, posluajte! Oe dragi,
sad kako se obraamo s molbom vama: sina vaeg plemenitog za kralja da date nama!
Onda je obeao da e kralja dobro uvati. Da e ga provesti izmeu neprijateljskih vojski. Da ga
nee predati u ruke neprijatelju. Da su spremni da se bore. ujte, ujte!
Osvrnuo sam se: u mranom prolazu koji je vodio u dvorite ve je na ukraenom konju sjedila muka
figura u enskoj nonji, s dugim nabranim rukavima, lica prekrivenog arenim trakama. Kralj.
Vladimir. Odjednom sam zaboravio na sav umor i neraspoloenje i osjetio se svje i veseo. Stari
kralj alje u svijet mladog kralja. Okrenuo sam se i poao k njemu. Stao sam pored konja i popeo se
na prste da budem to blie njegovu pokrivenom licu. Sretan put, Vlado! apnuo sam. Nije
odgovorio. Nije se ni pomakao. A Vlasta mi je s osmijehom rekla: Ne smije ti odgovoriti. Do
veeri ne smije progovoriti nijednu rije.
Svega etvrt sata kasnije naao sam se u selu (u doba moje mladosti bilo je odvojeno od grada
poljima, ali danas je ve bilo njegov sastavni dio); pjesma koju sam uo jo u gradu (kao udaljeno i
tuno zavijanje) sada je odjekivala punom jainom i to iz zvunika privrenih za kue ili elektrine
stupove (kakva sam ja budala, neprestano putam da me varaju jo prije nekoliko trenutaka bio
sam rastuen enjom i pijanom razvuenou tog glasa, a to je bio reproducirani glas za koji je
trebalo zahvaliti razglasnom ureaju u zgradi Narodnog odbora i dvjema istroenim ploama!);
ispred seoskog trga bio je podignut slavoluk sa velikim transparentom od papira na kome je crvenim
kitnjastim slovima bilo ispisano DOBRO
DOLI. Tu se ve bio poeo okupljati svijet, veinom u gradskoj odjei, ali tu i tamo u gomili moglo
se vidjeti i nekoliko starijih mukaraca u narodnim nonjama u izmama, bijelim lanenim hlaama
i vezenim kouljama. Ulica se tu irila i prelazila u trg; izmeu nekadanje ceste i redova kua sada
su se prostirali iroki travnjaci s ponekim stablom, i na tim travnjacima podignuto je (za dananju
sveanost) nekoliko atora u kojima se toilo pivo, limunada, prodavali kikiriki, okolada, pereci,
hrenovke sa senfom i pokladnice; u jednom atoru smjestio se gradski mlijeni restoran tu su se
mogli dobiti sirevi, mlijeko, maslac, mljeni kokteli, jogurt i kiselo vrhnje; alkohol (osim piva) nije
se prodavao ni u jednom atoru, ali sam ipak imao dojam da su ljudi veinom pijani gurali su se
oko atora i tezgi, smetali jedan drugome, derali se; tu i tamo netko bi glasno zapjevao, ali bilo je to
uvijek samo uzaludno naprezanje glasa (praeno pijanim irenjem ruku) sa dvatri takta pjesme koji su
se odmah gubili u galami trga, na kome je iz zvunika neprekidno tretala gramofonska ploa s
narodnom melo-Konji ukraeni vrpcama i cvijeem. Na njima mladii u raznobojnim nonjama. Kao
prije dvadeset godina, kad su doli po mene. Kad su molili mog oca da im da svog sina za kralja.
Sasvim naprijed, uza same nae vratnice, sjedili su na konjima dva paa u enskim nonjama i sa
sabljama u rukama. ekali su Vladimira da ga prate i uvaju itav dan. Iz grupe jahaa izdvojio se
mladi, zaustavio konja ispred mene i poeo sa svojim stihovima: ujte, ujte, posluajte! Oe dragi,
sad kako se obraamo s molbom vama: sina vaeg plemenitog za kralja da date nama!
Onda je obeao da e kralja dobro uvati. Da e ga provesti izmeu neprijateljskih vojski. Da ga
nee predati u ruke neprijatelju. Da su spremni da se bore. ujte, ujte!
Osvrnuo sam se: u mranom prolazu koji je vodio u dvorite ve je na ukraenom konju sjedila muka
figura u enskoj nonji, s dugim nabranim rukavima, lica prekrivenog arenim trakama. Kralj.
Vladimir. Odjednom sam zaboravio na sav umor i neraspoloenje i osjetio se svje i veseo. Stari
kralj alje u svijet mladog kralja. Okrenuo sam se i poao k njemu. Stao sam pored konja i popeo se
na prste da budem to blie njegovu pokrivenom licu. Sretan put, Vlado! apnuo sam. Nije
odgovorio. Nije se ni pomakao. A Vlasta mi je s osmijehom rekla: Ne smije ti odgovoriti. Do
veeri ne smije progovoriti nijednu rije.
Svega etvrt sata kasnije naao sam se u selu (u doba moje mladosti bilo je odvojeno od grada
poljima, ali danas je ve bilo njegov sastavni dio); pjesma koju sam uo jo u gradu (kao udaljeno i
tuno zavijanje) sada je odjekivala punom jainom i to iz zvunika privrenih za kue ili elektrine
stupove (kakva sam ja budala, neprestano putam da me varaju jo prije nekoliko trenutaka bio
sam rastuen enjom i pijanom razvuenou tog glasa, a to je bio reproducirani glas za koji je
trebalo zahvaliti razglasnom ureaju u zgradi Narodnog odbora i dvjema istroenim ploama!);
ispred seoskog trga bio je podignut slavoluk sa velikim transparentom od papira na kome je crvenim
kitnjastim slovima bilo ispisano DOBRO
DOLI. Tu se ve bio poeo okupljati svijet, veinom u gradskoj odjei, ali tu i tamo u gomili moglo
se vidjeti i nekoliko starijih mukaraca u narodnim nonjama u izmama, bijelim lanenim hlaama
i vezenim kouljama. Ulica se tu irila i prelazila u trg; izmeu nekadanje ceste i redova kua sada
su se prostirali iroki travnjaci s ponekim stablom, i na tim travnjacima podignuto je (za dananju
sveanost) nekoliko atora u kojima se toilo pivo, limunada, prodavali kikiriki, okolada, pereci,
hrenovke sa senfom i pokladnice; u jednom atoru smjestio se gradski mlijeni restoran tu su se
mogli dobiti sirevi, mlijeko, maslac, mljeni kokteli, jogurt i kiselo vrhnje; alkohol (osim piva) nije
se prodavao ni u jednom atoru, ali sam ipak imao dojam da su ljudi veinom pijani gurali su se
oko atora i tezgi, smetali jedan drugome, derali se; tu i tamo netko bi glasno zapjevao, ali bilo je to
uvijek samo uzaludno naprezanje glasa (praeno pijanim irenjem ruku) sa dvatri takta pjesme koji su
se odmah gubili u galami trga, na kome je iz zvunika neprekidno tretala gramofonska ploa s
narodnom melodijom. Po itavu trgu ve su se valjale (iako je bilo rano i kraljeva konjica jo nije
bila krenula) pivske ae od navotena papira i papirnati pladnjevi s mrljama od senfa.
ator s mlijekom i jogurtom zaudarao je na apstinenciju i odbijao ljude; kad mi je uspjelo da gotovo
bez ekanja dobijem au mlijeka i zemiku, maknuo sam se na malo istiji prostor da nitko ne udara
u mene, i otpio gutljaj mlijeka. U tom trenutku s drugog kraja trga zauli su se povici: kraljeva konjica
izjahala je na trg.
Crni eirii s pijetlovim perom, iroki, resama ukraeni rukavi bijelih koulja, plavi prsluci s
upercima crvene vune, raznobojne vrpce od papira koje su vijorile s konjskih tijela, ispunili su itav
trg. Istog asa pomijeali su se sa amorom gomile i tretanjem zvunika novi zvui rzanje konja i
uzvici jahaa:
ujte, ujte, posluajte, domai i stranci, iz brda i polja, ujte kakva nas zadesi nevolja: estitog
kralja imamo, al' siromaha, trista mu volova ukradoe, iz prazne staje odvedoe ...
itava slika djelovala je zbrkano i za ui i za oi jer se sve uzajamno nadvikivalo: folklor iz zvunika
s folklorom na konjima, arolikost nonji i konja s runim sivim i smeim bojama loe saivenih
odijela publike, usiljena spontanost jahaa u nonjama s nametljivom briljivou redara koji su s
crvenim trakama na rukavima trkarali izmeu konja i gledalaca i nastojali nastali kaos odrati u
granicama kakvogtakvog reda, to ni izdaleka nije bilo jednostavno ne samo zbog nediscipline
promatraa (sreom ne suvie brojnih) nego prvenstveno zbog toga to cesta nije bila zatvorena za
promet; redari su ili s obje strane kolone jahaa i davali vozilima znakove da uspore vonju; tako su
se izmeu konja provlaili putniki i teretni automobili i buni motocikli, zbog ega su konji postajali
sve nemirniji, a jahai sve nesigurniji.
Iskreno reeno, kad sam tako uporno izbjegavao da sudjelujem u ovoj (i svakoj drugoj) folklornoj
priredbi, plaio sam se neeg drugog, a ne onog to sam upravo vidio: raunao sam s neukusom,
raunao sam s neskladnim mijeanjem prave narodne umjetnosti i kia, raunao sam s uvodnim
govorima priglupih govornika, raunao sam sa svim moguim aktualiziranjem (ne bih se bio nimalo
zaudio da su bodri rukovodioci napravili od kraljeve konjice, recimo, partizansku konjicu), da,
raunao sam sa svim to je najgore, s bombastinou i falsifikatima, ali nisam raunao s onim to je
od samog poetka davalo neumoljivi peat itavoj ovoj sveanosti, nisam raunao s tim tunim,
gotovo dojmljivim siromatvom. Sve je nosilo njegov peat onih nekoliko atora, malobrojna, ali
savreno nedisciplinirana i neorganizirana publika, isprepletenost svakodnevnog saobraaja s
anakroninom sveanou, uplaeni konji i pomamno tretei zvunici koji su s mehanikom
inercijom izvikivali u svijet dvije stalno iste narodne pjesme, tako da su sasvim nadglasali (zajedno s
bunim motociklima) mlade jahae koji su napetih vratnih ila pokuavali da recitiraju svoje stihove.
Bacio sam na zemlju papirnatu au, a kraljeva konjica, kad se konano predstavila gledaocima
okupljenim na trgu, krenula je na svoj dugi put kroz sela. Sve sam to dobro poznavao jer sam nekad
davno, godinu dana pred kraj rata, i sam jahao kao pa (obuen u prazniku ensku nonju i sa
sabljom u ruci) pored Jaroslava, koji je tada bio kralj. Nisam imao volje da se raznjeujem
uspomenama, ali (kao da me je siromatvo sveanosti razorualo) nisam htio ni da se na silu okreem
od slike koja mi se javila pred oima; polako sam krenuo za grupom konjanika koja se sada razvila u
irinu, samo su samom sredinom ceste jahala tri jahaa tijesno jedan uz drugog: u sredini kralj, a sa
svake strane pa u enskoj odjei i sa sabljom u ruci. Oko njih se neto slobodnije motalo nekoliko
jahaa iz kraljeve pratnje takozvani ministri. Ostatak grupe razdvojio se u dva krila, koja su jahala
sa strane ceste. I tu su uloge jahaa bile tano propisane: bili su tu zastavnici (sa zastavom ije je
koplje bilo uvueno u izmu, tako da je crvena vezena tkanina vijorila pored konja), najavljivai
(pred svakom kuom recitirali su stihove o estitom, ali siromanom kralju kome su ukrali tri tisue
dukata iz praznog sanduka i trista volova iz prazne staje) i konano sakupljai (koji su samo pozivali
okupljene da neto priloe: Za kralja, majice, za kralja! i skupljali darove u pletene koare od
prua).
Hvala ti, Ludvik, poznajem te tek osam dana, ali te volim kao to nikad nikoga nisam voljela, volim te
i vjerujem ti, ne razmiljam ni o emu i vjerujem ti, jer i kad bi me razum varao, kad bi me osjeaji
varali, dua varala, tijelo se ne moe prevariti, tijelo je potenije od due, a moje tijelo zna da jo
nikad nije doivjelo ono to je doivjelo juer, zanos, njenost, okrutnost, strast, udarce, moje tijelo
nije nikad ni pomiljalo na neto takvo, naa su se tijela juer zaklela jedno drugom i neka nae glave
sada idu posluno za naim tijelima, poznajem te tek osam dana i zahvaljujem ti, Ludvik.
Zahvalna sam ti i zato to si doao u posljednji as, to si me spasio. Danas je od rana jutra prekrasan
dan, nebo je plavo, u meni je takoer sve plavo, sve mi je jutros ilo od ruke, ili smo da snimimo
kako konjanici mole roditelje da im dadu kralja, a onda mi je odjednom priao, uplaila sam se,
nisam znala da je ve stigao, nisam oekivala da e tako brzo doputovati iz Bratislave, a nisam
oekivala ni da e biti tako okrutan, zamisli, Ludvik, bio je tako prost da se usudio da doputuje s
njom!
A ja, glupaa, ja sam do posljednjeg trenutka vjerovala da moj brak nije jo sasvim izgubljen, da se
jo moe spasiti, ja glupaa zamalo to za taj propali brak nisam rtvovala tebe i odbila da se ovdje
sastanem s tobom, ja budala opet sam dopustila da me opije onaj njegov slatki glas kad mi je rekao
da e na povratku iz Bratislave svratiti po mene i kako ima mnogo toga da mi kae, iskreno kae, a
onda je doao s njom, tim viletom, tim zeiem, djevojkom od dvadeset dvije godine, trinaest godina
mlaom od mene, tako je gorko izgubiti bitku samo zato to sam se ranije rodila, ovjeku doe da
zavija od bespomonosti, ali nisam smjela da zavijam, morala sam da se nasmijem i da joj uljudno
pruim ruku, hvala ti to si mi ulio snage, Ludvik.
Kad se udaljila, rekao je kako nam se sad prua prilika da o svemu iskreno porazgovaramo utroje,
tako e biti najpotenije, potenje, potenje, znam ja to njegovo potenje, ve dvije godine moli za
rastavu i zna da sa mnom oi u oi nee nita postii, rauna na to da u se pred licem te djevojice
zastidjeti, da se neu usuditi da igram sramnu ulogu nepokolebljive supruge, da u popustiti, zaplakati
i dobrovoljno se predati. Mrzim ga, mirno mi zabija no u lea upravo kada radim, kad snimam
reportau, kad mi je potreban mir, trebalo bi bar moj rad da potuje, da ga bar malo uvaava, i tako
neprestano doivljavam ponienja, ali sada se u meni probudio otpor, osjeala sam da si iza mene ti i
tvoja ljubav, osjeala sam te jo u sebi i na sebi, a oni divni areni jahai oko mene, veseli i buni,
kao da su vikali da postoji, da postoji ivot, da postoji budunost, a ja sam u sebi osjetila ponos koji
sam ve gotovo bila izgubila, taj ponos me je zapljusnuo kao poplava, uspjelo mi je da se lijepo
nasmijem i rekla sam mu: Moda nema potrebe da putujem u Prag s vama, neu da vam smetam,
imam kola radiostanice, a to se tie tog dogovora do koga ti je toliko stalo, to se moe vrlo brzo
srediti, mogu ti predstaviti ovjeka s kojim elim ivjeti, sigurno emo se lako sporazumjeti.
Moda sam napravila glupost, ali ako sam je i napravila, svejedno, neka bude, vrijedila je tog
trenutka slatkog ponosa, vrijedila je, on je odjednom postao peterostruko uljudniji, oito mu je bilo
drago, ali se plaio, nije bio siguran da govorim ozbiljno, traio je da mu ponovim, rekla sam mu
tvoje puno ime i prezime, Ludvik Jahn, Ludvik Jahn, i konano sam rekla sasvim otvoreno, ne boj se,
na asnu rije, na put do nae rastave neu postaviti ni najmanju prepreku, ne boj se, neu te, ni kada
bi ti mene htio. Rekao je kako se nada da emo ostati dobri prijatelji, nasmijala sam se i rekla da u to
uope ne sumnjam.
Prije mnogo godina, jo dok sam svirao klarinet u kapeli, razbijali smo glavu to, zapravo, taj Put
kraljeva predstavlja. Kada je poraeni maarski kralj Matija bjeao iz eke u Maarsku, njegova
ga je konjica, navodno ovdje u moravskim selima, morala skrivati od ekih progonitelja i hraniti
pronjom i njega i sebe. Prialo se da je Put kraljeva uspomena na ovaj povijesni dogaaj, ali trebalo
je samo malo prelistati stare spise pa da se ustanovi da je Put kraljeva obiaj mnogo stariji od
spomenutog dogaaja. Kako je nastao i to znai? Moda potjee jo iz poganskih vremena i
predstavlja sjeanje na obrede kojima su mladii primani meu mukarce? Zato kralj i njegovi
paevi nose ensku odjeu? Je li to uspomena na neku vojniku druinu (Matijaevu ili neku iz ranijih
vremena) koja je svog vou preobuenog prebacivala preko neprijateljskog teritorija, ili ostatak
starog poganskog praznovjerja da presvlaenje u enske haljine titi mukarca od zlih duhova? A
zato kralj ne smije za itavo vrijeme sveanosti progovoriti ni rijei? Zato se obiaj naziva Put
kraljeva kad je kralj samo jedan? to sve to znai? Tko zna. Ima mnogo pretpostavki i ni jedna nije
dokazana. Put kraljeva je tajanstveni obred; nitko ne zna to zapravo znai, to se njim eli rei, ali
kao to su egipatski hijeroglifi udesniji za one koji ih ne znaju itati (i gledaju ih samo kao
fantastine crtee), tako je i Put kraljeva moda upravo zato lijep to je sutina njegove poruke davno
izgubljena, te utoliko vie izlaze u prvi plan pokreti, boje, rijei koje privlae panju na same sebe i
vlastiti izgled i oblik.
I tako je poetno nepovjerenje s kojim sam promatrao kako kraljeva konjica kree, na moje veliko
uenje postepeno nestajalo i odjednom sam se uhvatio kako oarano zurim u arenu grupu konjanika
koja se polako kretala od kue do kue. Uostalom, i zvunici, koji su do maloas isputali prodorni
glas pjevaice, sada su utihnuli i ula se (ako se izuzme povremena tutnjava vozila koju sam ve
odavno nauio brisati iz svojih ujnih dojmova) samo posebna melodija izvikivanja jahaa.
elio sam da zastanem, zatvorim oi i samo sluam: postajao sam svjestan da upravo tu, usred
slovakog sela, ujem stihove, stihove u onom pradavnom smislu te rijei, kako ih nikad ne mogu uti
iz radioaparata, televizora ni s pozornice, stihove kao sveano ritmiko izvikivanje, kao formaciju na
granici izmeu govora i pjesme, stihove koji sugestivno djeluju patosom samog metra, kao to su
vjerojatno djelovali kad su odzvanjali s pozornica antikih amfiteatara. Bila je to prekrasna i
mnogoglasna muzika: svaki od najavljivaa izvikivao je svoje stihove monotono, uvijek istim tonom,
ali svatko drugim, tako da su se glasovi skladno slagali u akord. Pri tome momci nisu izvikivali
istovremeno, ve je svaki od njih poinjao u drugom trenutku, svaki pred drugom kuom, tako da su
glasovi dopirali s raznih strana i u razliito vrijeme, to je podsjealo na vieglasni kanon; jedan je
glas zavravao, drugi je bio u sredini teksta u koji je opet upadao slijedei, tonom druge visine.
Kraljeva konjica dugo se kretala glavnom ulicom (neprestano plaena automobilskim prometom), a
onda se na jednom uglu podijelila desno krilo nastavilo je dalje, lijevo je krilo skrenulo desno. Tu
se odmah na poetku ulice nalazila niska uta kuica s ogradom i vrtom gusto zasaenim raznobojnim
cvijeem. Najavljiva se uputao u aljive improvizacije: izvikivao je kako pred tom kuom stoji
lijepa pumpa, a ena koja tu stanuje ima sina mangupa; pred kuom je zaista stajala zeleno obojena
pumpa, a debela etrdesetogodinja ena, oigledno zadovoljna komplimentom koji je dobio njen sin,
smijala se i sakupljau na konju koji je izvikivao: Za kralja, majice, za kralja! pruila papirnatu
novanicu.
Sakuplja ju je spustio u koaru koju je nosio privrenu uza sedlo, ali tu se odmah stvorio i drugi
najavljiva i doviknuo eni da je lijepa curica, ali da je jo bolja njena ljivovica, napravio od
dlanova au i prinio je ustima. Svi su se naokolo smijali, a ena je pomalo zbunjeno otrala u kuu;
ljivovicu je, oito, bila unaprijed pripremila jer se za trenutak vratila s bocom i aicom u koju je
toila pie i nudila jahae.
Dok je kraljeva vojska pila i alila se, kralj je sa svojim paevima stajao malo podalje, nepomino i
ozbiljno, kao to je moda zaista sudbina kraljeva da se uviju u plat ozbiljnosti i stoje usamljeni i
izdvojeni od dogaaja usred bune vojske. Konji paeva stajali su bok uz bok s kraljevim konjem
tako da su se jahaima izme dodirivale (konji su na grudima nosili velika licitarska srca bogato
ukraena ogledalcima i raznobojnim preljevima, na elima rue od papira, a grive su im bile
isprepletene trakama od kreppapira raznih boja). Sva trojica utljivih jahaa bila su obuena u enske
haljine iroke suknje, bluze s nabranim irokim rukavima, a na glavama su nosili bogato ukraene
kapice. Samo kralj je umjesto kapice nosio na glavi blistavu srebrnu elenku s koje su visile tri duge
i iroke vrpce, sa strane plave a u sredini crvene, koje su mu potpuno pokrivale lice i davale mu
tajanstven i patetian izgled.
Ova me je ukoena trojka oduevljavala; i ja sam, dodue, prije dvadeset godina jahao na okienu
konju isto kao sad oni, ali kako sam tada gledao Put kraljeva iznutra, nisam zapravo vidio nita. Tek
sada sam sve to stvarno vidio i nisam mogao odvojiti oi: nekoliko metara od mene sjedi u sedlu,
uspravan i nepomian, kralj, slian dobro uvanu kipu uvijenu u zastavu; a moda, sijevnulo mi je
iznenada kroz glavu, moda to uope i nije kralj, moda je to kraljica; moda je to kraljica Lucija,
koja je dola da mi se pokae u svom pravom liku jer je njen pravi lik upravo sakriven lik.
U tom asu palo mi je na pamet i to da je Kostka, sjedinjujui u sebi strast za razmiljanjem i sklonost
privienjima, prilian udak, tako da je sve to mi je ispriao, dodue, mogue, ali sasvim nesigurno;
poznavao je, naravno, Luciju i moda je mnogo znao o njoj, ali ono bitno ipak nije znao vojnika
koji je pokuao da je siluje u iznajmljenom rudarskom stanu Lucija je istinski voljela. Teko sam
mogao ozbiljno uzeti tvrdnju da je Lucija brala cvijee zbog svojih maglovitih religioznih tenji kad
sam znao da ga je brala za mene, a ako je Kostki zatajila to, a zajedno s tim i pola godine nae njene
ljubavi, zadrala je i u odnosu na njega jednu netaknutu tajnu, pa je, prema tome, ni on nije sasvim
poznavao. U takvu sluaju nije, naravno, sigurno ni to da je doselila u ovaj grad radi njega; moda je
ovamo dospjela sluajno, ali je sasvim mogue da je dola radi mene, ta znala je da je ovdje bio moj
dom!
Slutio sam da je pria o tome kako je silovana istinita, ali sam poeo sumnjati u tanost pojedinosti:
dogaaj je mjestimino bio suvie upadljivo obojen zakrvavljenim pogledom ovjeka kojeg je
uzbudio grijeh, a na drugim mjestima opet takvom modrom modrinom kakvu moe zamisliti samo
ovjek koji je esto dizao pogled k nebesima. Bilo je sasvim jasno: u Kostkinoj prii bila je
sjedinjena istina s poezijom, bila je to opet samo jedna nova legenda (moda neto blia istini, moda
ljepa, dublja) koja je prekrivala nekadanju legendu.
Promatrao sam maskiranog kralja i vidio Luciju kako prolazi (nepoznata i neshvatljiva) sveano (i
podrugljivo) kroz moj ivot. Onda sam (gonjen nekim vanjskim impulsom) skrenuo pogled u stranu i
uhvatio pogled mukarca koji me je, oito, ve neko vrijeme promatrao i osmjehivao se. Zdravo
rekao je i, jao, pristupio mi. Zdravo rekao sam. Pruio mi je ruku, stisnuo sam je. Onda se
okrenuo i pozvao djevojku koju sam tek tada primijetio. to stoji? Doi da te predstavim.
Djevojka (mrava, ali zgodna, tamne kose i tamnih oiju) prila je i rekla: Broova. Pruila mi
je ruku, a ja sam rekao: Jahn.
Drago mi je. ovjee, nisam te vidio itavu vjenost rekao je srdano, prijateljski.
Bio je to Zemanek.
Umor, umor. Nisam ga se nikako mogao osloboditi. Konjica je zajedno s kraljem odjahala na trg, a ja
sam se polako vukao za njom. Duboko sam disao da svladam umor. Zastajao sam sa susjedima koji su
izili iz kua da gledaju. Odjednom sam osjetio kako sam i sam ve postariji seoski striek. Kako
vie ne pomiljam ni na kakva putovanja, ni na kakve avanture. Da sam beznadno vezan za dvijetri
ulice u kojima ivim.
Na trg sam stigao kad se konjica ve udaljavala dugom glavnom ulicom. Htio sam je slijediti, ali
onda sam ugledao Ludvika. Stajao je usamljen na travnjaku pored ceste i zamiljeno promatrao
mladie na konjima. Prokleti Ludvik! Neka ide do avola! Neka ide u vraju mater! Do sada je on
izbjegavao mene, danas u ja ignorirati njega. Okrenuo sam mu lea i otiao do klupe pod jabukom na
trgu. Tu u sjesti i samo sluati kako iz daljine dopiru povici jahaa.
I tako sam sjedio, sluao i gledao. Kraljevi konjanici polako su se udaljavali. Bijedno su se pribijali
uz rub ceste po kojoj su neprestano jurili automobili i motocikli. Iza njih je ila aica ljudi. Iz godine
u godinu Putu kraljeva prisustvuje sve manje i manje gledalaca. Ali zato je ove godine doao Ludvik.
to, zapravo, radi ovdje? Neka te avo odnese, Ludvik! Sad je ve kasno. Sad je ve kasno za sve.
Doao si jednom kao lo predznak. Crna slutnja. Sedam krieva. I to upravo kada je moj Vladimir
kralj.
Skrenuo sam pogled. Na trgu je ostalo jo samo nekoliko ljudi oko tezgi i na ulazu u gostionicu.
Veinom pijanih. Pijanci su najvatrenije pristalice folklornih priredbi. Posljednje pristalice. Pruaju
im bar povremeno uzvien razlog da se napiju.
Onda je pored mene na klupu sjeo stari Pechaek. Nije to vie kao u stara vremena.
Potvrdio sam. Nije. Kako je ta konjica morala divno izgledati prije mnogo desetina i stotina godina!
Vjerojatno nije bila tako arena kao danas. Danas je sve to pomalo ki, pomalo vaarska makerada.
Licitarska srca na konjskim grudima! Tone papirnatih traka kupljenih u trgovini na veliko! Ranije su
nonje takoer bile raznobojne, ali jednostavnije. Konji su ukraavani samo jednom crvenom
maramom vezanom oko vrata preko grudi. Kralj nije imao masku od raznobojnih vezenih traka, nego
od obinog komada^ tkanine. Ali zato je u ustima drao ruu. Da ne moe progovoriti. Put kraljeva
nije u sebi imao nita cirkusko. Bio je poetiniji.
Da, starce, prije mnogo stoljea bilo je bolje. Nitko nije morao s mukom okupljati mladie da izvole
sudjelovati u konjici. Nitko nije morao dane provoditi na sastancima i svaati se tko e organizirati
priredbu i kome e pripasti dobit. Put kraljeva izbio je iz seoskog ivota kao izvor. Konjica je kretala
u okolna sela da sakuplja priloge za svog maskiranog kralja. Negdje u nekom selu naila bi na drugu
konjicu i dolazilo bi do borbe. Svaka strana ogoreno je branila svog kralja. esto su potezani noevi
i sablje i tekla je krv. Kad bi konjica zarobila tueg kralja, pila je u krmi do besvijesti na raun
njegova oca.
Da, da, starce, imate pravo. Drukije je bilo kad je Put kraljeva promatrao onaj francuski kipar.
Rodin se zvao, da. Ali to da vam priam, kad sam ja jahao kao kralj, za vrijeme okupacije, i onda je
bilo drukije nego danas. Pa i odmah poslije rata stvar nije bila za odbacivanje. Mislili smo da emo
stvoriti potpuno novi svijet. Da e ljudi opet kao nekad ivjeti po svojim narodnim tradicijama. Da
e i kraljevski konjanici opet galopirati iz dubine njihova ivota. Htjeli smo sudjelovati u tom galopu.
Pomamno smo organizirali narodne sveanosti. Ali izvor se ne moe stvoriti nikakvim
organizacionim radom. Izvor ili sam izbija ili ga nema. Vidite, starce, kako jo samo cijedimo te nae
pjesme i Puteve kraljeva i sve to.
To su jo samo posljednje kapi, posljednje kapljice.
Ah, da. Kraljevi konjanici su nestali. Vjerojatno su skrenuli u neku sporednu ulicu. Ali ulo se
izvikivanje najavljivaa. To izvikivanje bilo je prekrasno. Zatvorio sam oi i na trenutak se prenio u
drugo vrijeme. U neko drugo stoljee. U davno doba. Onda sam otvorio oi i rekao sam sebi kako je
lijepo to je Vladimir kralj. Vladar nad kraljevstvom gotovo mrtvim, ali najljepim. Kraljevstvom
kome u ostati vjeran do kraja.
Ustao sam s klupe. Netko me je pozdravio. Bio je to stari Koutecky. Ve dugo ga nisam vidio.
Teko se kretao i oslanjao se na tap.
Nikad ga nisam volio, ali mi ga je odjednom, tako starog, bilo ao. Kamo? upitao sam ga.
Odgovorio mi je kako svake nedjelje izie da proeta, kako mu to dobro ini.
Kako vam se svidjela konjica? upitao sam. Odmahnuo je rukom: Nisam ni gledao!
Zato?
Ponovo je ljutito odmahnuo rukom i u istom asu mi je sinulo zato nije gledao. Meu gledaocima
bio je Ludvik. Koutecky nije htio da se sretne s njim kao ni ja.
Uope vam se ne udim rekao sam. U konjici danas jae moj sin, pa mi se ipak ne da da se
vuem za njima. Ondje vam je sin? Vlado? Da rekao sam jae kao kralj.
To je zanimljivo rekao je Koutekcy. Zato zanimljivo? upitao sam. To je zaista veoma
zanimljivo odgovorio je Koutecky i oi su mu zasvjetlucale. Ali zato? ponovio sam
pitanje. Zato to je Vlado s naim Miloem rekao je Koutecky. Nisam znao s kojim Miloem.
Objasnio mi je da je to njegov unuk, sin njegove kerke. Ali to je nemogue rekao sam ta
vidio sam ga, maloas sam ga vidio kad je izjahao na konju! I ja sam ga vidio. Milo ga je
priekao pred vaom kuom i odvezli su se na motociklu izjavio je Koutecky. To je besmislica
rekao sam, ali sam ipak odmah upitao:
A kamo su se odvezli? Pa sad, kad vi o tome ne znate nita, neu vam ni ja rei odbrusio je
Koutecky i oprostio se sa mnom.
Nisam uope raunao na to da bih se mogao sresti sa Zemanekom (Helena je tvrdila da e po nju doi
tek negdje poslije podne) i bilo mi je, jasno, vrlo neugodno to ga vidim. Nije se, meutim, moglo
nita uiniti, stajao je preda mnom, potpuno isti kao nekad: kosa mu je bila jednako uta iako je vie
nije eljao natrag u dugim valovima, nego mu je bila kratko podiana i po modi sputena na elo;
jo uvijek se drao uspravno i jednako grevito zabacivao vrat drei glavu neprestano malo
naklonjenu; bio je jednako veseo i smiren, neranjiv, obdaren naklonou nebesa i mlade djevojke,
koje mi je ljepota odmah probudila uspomenu na munu nesavrenost tijela s kojim sam proveo
jueranje popodne.
Nadajui se da e na susret biti to je mogue krai, nastojao sam da odgovaram na uobiajene
banalnosti drutvene konverzacije kojima me je obasuo, doslovno banalnosti: ponovo je izjavio kako
se godinama nismo vidjeli i udio se to smo se nakon tako dugog vremena sreli upravo ovdje u
ovoj rupi gdje je sam avo rekao laku no; rekao sam mu da sam se ovdje rodio; rekao je neka mu
oprostim, da u tom sluaju avo ovdje nikad nije rekao laku no; gospoica Broova se nasmijala; ja
nisam reagirao na vic, ve sam izjavio kako se uope ne udim to ga tu sreem jer je, koliko se
sjeam, uvijek bio ljubitelj folklora; gospoica Broova se opet nasmijala i izjavila kako nisu ni
doputovali radi Puta kraljeva; upitao sam je zar joj se Put kraljeva ne svia; rekla je da je ne
zabavlja naroito; upitao sam zato; slegla je ramenima, a Zemanek je rekao:
Vremena su se promijenila, dragi Ludvik. Kraljeva konjica stigla je do slijedee kue, a dvojica
jahaa borila su se s konjima koji su se poeli uplaeno propinjati. Jedan jaha vikao je neto
drugome, optuujui ga da ne zna jahati i uzvici budalo! i idiote! smijeno su se mijeali s
ritualom sveanosti. Gospoica Broova je rekla:
Bilo bi lijepo da se sad poplae! Zemanek se veselo smijao, ali jahaima je konano uspjelo
da smire konje i ujte! ujte! ponovo je mirno i dostojanstveno odzvanjalo selom.
Polako smo ili za konjanicima to su potcikivali sporednom seoskom ulicom obrubljenom vrtovima
punim cvijea. Uzalud sam traio neki prirodan i neupadljiv izgovor da se rastanem sa Zemanekom;
morao sam pokorno koraati pored njegove lijepe prijateljice i nastaviti usiljeno razmjenjivanje
konvencionalnih reenica. Saznao sam da je u Bratislavi, gdje su moji sugovornici bili jo danas rano
izjutra, jednako lijepo vrijeme kao ovdje; saznao sam da su doputovali Zemanekovim automobilom i
da su odmah iza Bratislave morali mijenjati svjeice; konano sam doznao i to da je gospoica
Broova Zemanekova studentica. Od Helene sam bio uo da Zemanek predaje na Visokoj politikoj
koli marksizamlenjinizam, ali ipak sam ga upitao to, zapravo, predaje. Odgovorio mi je da predaje
filozofiju (nain na koji je prekrstio svoj predmet uinio mi se karakteristian; jo prije nekoliko
godina rekao bi mi kako predaje marksizam, ali je u toku posljednjih godina ovaj predmet toliko
izgubio na popularnosti, naroito kod omladine, da ga je Zemanek, kome je popularnost uvijek bila
najvanija stvar, stidljivo prikrio openitijim pojmom). Zaudio sam se i rekao da je Zemanek, kako
se sasvim dobro sjeam, studirao biologiju; i u ovoj mojoj primjedbi skrivala se zlobna aluzija na
esti diletantizam visokokolskih predavaa marksizma koji su dospjeli do svoje struke ne naunim
studijama, nego najee kao propagandisti dravnog ureenja. U tom se trenutku u razgovor
umijeala gospoica Broova izjavom da nastavnici marksizma imaju u glavi umjesto mozga
politike broure, ali da je Pavel sasvim drukiji. Zemanek je spretno iskoristio ovu upadicu
umjereno je protestirao, ime je pokazao svoju skromnost i ujedno izazvao mladu damu da nastavi s
pohvalama. Tako sam saznao da Zemanek spada meu najomiljenije nastavnike na koli, da ga
sluaoci oboavaju i to upravo zato to ga rukovodstvo kole ne voli; kako uvijek govori ono to
misli, kako je hrabar i uvijek na strani omladine. Zemanek je neprestano blago protestirao i tako sam
od te gospoice doznavao za sve nove i nove detalje o raznim konfliktima u kojima se Zemanek naao
u toku posljednjih godina kako su ak htjeli da ga odstrane s katedre jer se u predavanjima nije
pridravao okamenjenih i zastarjelih programa i nastojao je upoznati omladinu sa svim to se dogaa
u suvremenoj filozofiji (ak su za njega rekli kako nastoji da nam prokrijumari
neprijateljsku ideologiju); kako je spasio studenta kojeg su htjeli iskljuiti iz kole zbog nekog
djeakog incidenta (svae s milicionerom), a to je rektor kole (Zemanekov neprijatelj)
okvalificirao kao politiki prijestup; kako su studentice organizirale tajno glasanje za najpopularnijeg
nastavnika kole i kako je pobijedio on, Zemanek. Zemanek vie uope nije protestirao protiv te
poplave hvalospjeva, a ja sam rekao (s ironikim, jedva primjetnim podtekstom) da sasvim shvaam
gospoicu Broovu jer je, koliko se sjeam, Zemanek bio omiljen i popularan i u moje studentsko
doba. Gospoica Broova je vatreno povlaivala; uope se ne udi tome jer Pavel upravo fantastino
govori i sposoban je da svakog suparnika u debati doslovno isjecka na komade. to to vrijedi
nasmijao se na to Zemanek kad ja njih isjeckam u debati, oni mene mogu isjeckati na drugi nain,
mnogo efikasnijim sredstvima nego to je debata.
U samoljublju koje je zrailo iz ove posljednje reenice ponovo sam vidio Zemaneka onakvog
kakvog sam ga poznavao; ali sam se sadraja tih rijei zgrozio: Zemanek je, oigledno, radikalno
izmijenio svoje nekadanje nazore i stavove i, kad bih danas ivio u njegovoj blizini, stajao bih u tim
konfliktima koje je doivljavao, htione htio, na njegovoj strani! A to je bilo ono najgore, na takvo
neto uope nisam bio spreman i nisam raunao s tim, iako takva promjena stava nije bila nita
udno, naprotiv, bila je normalna, uinili su to mnogi, postepeno to isto ini itavo drutvo. Samo
upravo kod Zemaneka nisam raunao s takvom promjenom; ostao mi je u sjeanju okamenjen u onom
liku kako sam ga posljednji put vidio, i sada sam mu grozniavo oduzimao pravo da bude drukiji
nego to sam ga poznavao.
Neki ljudi izjavljuju kako vole ovjeanstvo, a drugi im s pravom prigovaraju da se voljeti moe
samo u jednini, prema tome samo pojedince. Slaem se s tim i dodajem da ono to vrijedi za ljubav
vrijedi i za mrnju. ovjek, to bie koje toliko eli ravnoteu, uravnoteava teret zla, koji mu je baen
na lea, teinom svoje mrnje. Ali pokuajte usmjeriti svoju mrnju na apstraktne principe, na
nepravdu, fanatizam, krutost, ili ako doete do toga da je mrnje vrijedan sam ljudski princip,
pokuajte mrziti ovjeanstvo! Takve su mrnje nadljudske, a ovjek, da bi dao oduka svom gnjevu
(svjestan ogranienosti svojih snaga), koncentrira ga uvijek samo na pojedince.
Zato me je obuzeo uas. Odjednom mi je palo na pamet da se Zemanek moe svakog asa pozvati na
tu svoju metamorfozu (koju mi je, uostalom, sam sumnjivo brzo demonstrirao) i u ime toga zamoliti
me za oprotenje. Neto strasnije od toga nisam mogao zamisliti. to da mu kaem? to da mu
odgovorim? Kako da mu objasnim da se s njim ne mogu pomiriti? Kako da mu objasnim da bih time
smjesta izgubio unutranju ravnoteu? Kako da mu objasnim da bi takvim gestom jedan krak moje
unutranje vage naglo odletio uvis? Kako da mu objasnim da bi takvom gestom jedan krak moje
unuteinu zla koje je pritisnulo moju mladost, itav moj ivot? Kako da mu objasnim da upravo u
njemu vidim utjelovljenje svega zla koje me je snalo u ivotu? Kako da mu objasnim da mi je
potrebno da ga mrzim?
Konjska tijela ispunila su usku ulicu. Promatrao sam kralja iz daljine od nekoliko metara.
Jahao je malo izdvojen od ostalih. S obje njegove strane jahali su djeaci, njegovi paevi. Bio sam
potpuno zbunjen. Lea su mu bila blago povijena, kao u Vladimira. Sjedio je u sedlu mirno, reklo bi
se nezainteresirano. Je li to on? Moda. Ali isto tako mogao bi to biti i netko drugi.
Progurao sam se blie. Moram ga prepoznati. Ta u mislima mi je kao urezano njegovo dranje, urezan
svaki njegov pokret! Ta ja ga volim, a ljubav ima svoj instinkt!
Stajao sam sasvim blizu njega. Mogao bih ga osloviti. To bi bilo tako jednostavno. Ali i uzaludno.
Kralj ne smije progovoriti.
Onda je konjica krenula dalje do slijedee kue. Sad u ga poznati! Konjski korak morat e ga
natjerati na pokret kojim e mi se odati. Kada je konj krenuo, kralj se zaista malo uspravio, ali to mi
nije odalo tko je pod krinkom. Trake kriavih boja na licu bile su oajno neprozirne.
Kraljevi konjanici odjahali su opet za nekoliko kua dalje; zajedno sa aicom radoznalih poli smo i
mi, a naa konverzacija prebacila se na drugu temu: gospoica Broova prela je sa Zemaneka na
sebe i nadugako nam je priala kako voli da putuje autostopom. Govorila je o tome s toliko zanosa
(pomalo afektiranog) da mi je odmah bilo jasno da nam manifestira svoju generaciju; svaka
generacija ima, naime, svoje strasti, ljubavi i interese koje propovijeda s odreenom zagrienou da
bi se tako odvojila od starijih i potvrdila svoju originalnost. Podvrgavanje takvom mentalitetu
generacije (drugim rijeima, duhu opora) uvijek mi je bilo odvratno. Kada je gospoica Broova,
razvijajui provokativno svoje teorije (uo sam ih od njenih vrnjaka valjda pedeset puta) poela
dijeliti ovjeanstvo na one koji primaju autostopiste (ljudi irokih pogleda, skloni avanturama,
ovjeni) i one koji ne zaustavljaju vozilo kad ih vide na cesti (konzervativci, socijalistiki
malograani, uope neljudi), nazvao sam je u ali dogmatik autostopizma. Odgovorila mi je otro
da nije ni dogmatik, ni revizionist, ni sekta, ni frakciona, da nije ni svjesna ni nesvjesna, da su sve
to rijei koje smo mi izmislili, koje pripadaju nama, a njima su tue.
Da rekao je Zemanek drukiji su. Sreom su drukiji nego mi. I njihov je rjenik, sreom,
drukiji. Ne zanimaju ih ni nai uspjesi ni nai grijesi. Ne bi vjerovao, ali na prijemnim ispitima za
visoku kolu ti mladi ne znaju ni to su znaili procesi, Staljin je za njih samo ime, a Buharin,
Kamenjev, Rajk to za njih nisu ni imena. Zamisli da veina njih nije uope znala tko je bio
Clementis.
Samo, meni se upravo to ini grozno rekao sam.
To, naravno, prikazuje njihovo obrazovanje u prilino loem svjetlu, ali predstavlja za njih
osloboenje. Nisu prihvatili na svijet. Odbacili su ga u cjelini.
Sljepilo su zamijenili sljepilom.
Ne bih tako rekao. Oni mi imponiraju. Volim ih upravo zato to su sasvim drukiji. Vole svoja
tijela. Mi smo ih zanemarivali. Vole putovati. Mi smo sjedili na jednom mjestu. Vole avanture. Mi
smo proveli ivot na konferencijama. Vole dez. Mi smo loe imitirali folklor.
Sebino se posveuju samima sebi. Mi smo htjeli spasiti svijet. U stvarnosti je malo nedostajalo pa
da svojim mesijanstvom ne unitimo svijet. Moda e ga oni svojom sebinou spasiti.
Kako je to mogue? Kralj! Uspravna figura na konju obavijena raznobojnim trakama! Koliko puta
sam ga vidio i koliko puta matao o njemu! Moji najintimniji snovi! Sad su se pretvorili u stvarnost i
sva intimnost je nestala. Sad je to samo arena liinka u kojoj ne znam to se krije. A ega ima
istinski intimnog u ovom svijetu realnosti ako to nije moj kralj?
Moj sin. ovjek koji mi je najblii. Stojim pred njim i ne znam je li to on ili nije. to onda znam, ako
to ne znam? U to mogu biti siguran na ovom svijetu ako ni tu za mene nema sigurnosti?
Dok se Zemanek preputao hvalospjevima na raun mlade generacije, promatrao sam gospoicu
Broovu i s tugom doao do uvjerenja da je to lijepa i simpatina djevojka; u meni je rasla zavist to
mi ne pripada. Ila je pored Zemaneka, neprestano govorei, svaki as ga hvatala za ruku, obraala
mu se s povjerenjem i ja sam postajao svjestan (kao to mi se iz godine u godinu sve ee dogaa)
da od Lucijinih vremena nisam imao djevojku koju bih volio i koju bih potivao. 2ivot mi se rugao
kad me je podsjeao na moj ivotni neuspjeh upravo likom ljubavnice ovog ovjeka, kojeg sam juer
pobjeivao u grotesknom seksualnom okraju.
to mi se vie gospoica Broova sviala, to sam se vie uvjeravao da potpuno pripada svojoj
generaciji za koju ja i moji vrnjaci predstavljamo samo jednu amorfnu masu, za koju svi govorimo
istim nerazumljivim dijalektom, svi smo deformirani prepolitiziranim miljenjem, istim bojaznima
(koje se manifestiraju kao kukaviluk ili strah), istim udnim doivljajima iz nekih mranih i njima
dalekih vremena. Za njih vie nije vrijedno truda razlikovati tko je od nas navaljivao na to doba teret,
a tko je nastojao da taj teret vlastitim rukama ukloni. To za njih nije interesantno jer danas povijest
uklanja te terete sama i bez nas (da, zaista, njima se samo ini bez nas, ali zar je uope vano da li s
nama ili bez nas, kad ih uklanja sigurno ne za nas, nego upravo za njih!).
U tom sam trenutku iznenada shvatio da slinost izmeu mene i Zemaneka nije samo u tome to je
Zemanek promijenio svoje nazore i tako se pribliio meni, nego da je mnogo dublja i obuhvaa u
cjelini nae sudbine: pogled gospoice Broove i njenih vrnjaka ini nas slinim i u onome u emu
smo bili ogoreni protivnici. Odjednom sam spoznao da, kada bih bio prisiljen (opirao bih se tome!)
da pred gospoicom Broovom priam kako sam iskljuen iz Partije, da bi njoj to sve zvualo
previe literarno (ah, da, tema ve toliko puta opisana u loim romanima!) i da bismo joj u itavoj toj
prii bili podjednako odvratni i ja i Zemanek, i moj i njegov nain miljenja, i njegov i moj stav (oba
podjednako patetina, oba podjednako lana).
Vidio sam kako se nad naim sukobom, koji je za mene jo uvijek bio suvremen i iv, zatvaraju
pomirujue vode vremena koje, kako je poznato, znaju izbrisati razlike izmeu itavih epoha, a o
beznaajnim pojedincima da ne govorimo. Ali ja sam se zubima i noktima suprotstavljao pomirenju
koje je nudilo samo vrije malo nedostajalo pa da svojim mesijanstvom ne unitimo svijet. Moda e
ga oni svojom sebinou spasiti.
Kako je to mogue? Kralj! Uspravna figura na konju obavijena raznobojnim trakama! Koliko puta
sam ga vidio i koliko puta matao o njemu! Moji najintimniji snovi! Sad su se pretvorili u stvarnost i
sva intimnost je nestala. Sad je to samo arena liinka u kojoj ne znam to se krije. A ega ima
istinski intimnog u ovom svijetu realnosti ako to nije moj kralj ?
Moj sin. ovjek koji mi je najblii. Stojim pred njim i ne znam je li to on ili nije. to onda znam, ako
to ne znam? U to mogu biti siguran na ovom svijetu ako ni tu za mene nema sigurnosti?
Dok se Zemanek preputao hvalospjevima na raun mlade generacije, promatrao sam gospoicu
Broovu i s tugom doao do uvjerenja da je to lijepa i simpatina djevojka; u meni je rasla zavist to
mi ne pripada. Ila je pored Zemaneka, neprestano govorei, svaki as ga hvatala za ruku, obraala
mu se s povjerenjem i ja sam postajao svjestan (kao to mi se iz godine u godinu sve ee dogaa)
da od Lucijinih vremena nisam imao djevojku koju bih volio i koju bih potivao. ivot mi se rugao
kad me je podsjeao na moj ivotni neuspjeh upravo likom ljubavnice ovog ovjeka, kojeg sam juer
pobjeivao u grotesknom seksualnom okraju.
to mi se vie gospoica Broova sviala, to sam se vie uvjeravao da potpuno pripada svojoj
generaciji za koju ja i moji vrnjaci predstavljamo samo jednu amorfnu masu, za koju svi govorimo
istim nerazumljivim dijalektom, svi smo deformirani prepolitiziranim miljenjem, istim bojaznima
(koje se manifestiraju kao kukaviluk ili strah), istim udnim doivljajima iz nekih mranih i njima
dalekih vremena. Za njih vie nije vrijedno truda razlikovati tko je od nas navaljivao na to doba teret,
a tko je nastojao da taj teret vlastitim rukama ukloni. To za njih nije interesantno jer danas povijest
uklanja te terete sama i bez nas (da, zaista, njima se samo ini bez nas, ali zar je uope vano da li s
nama ili bez nas, kad ih uklanja sigurno ne za nas, nego upravo za njih!).
U tom sam trenutku iznenada shvatio da slinost izmeu mene i Zemaneka nije samo u tome to je
Zemanek promijenio svoje nazore i tako se pribliio meni, nego da je mnogo dublja i obuhvaa u
cjelini nae sudbine: pogled gospoice Broove i njenih vrnjaka ini nas slinim i u onome u emu
smo bili ogoreni protivnici. Odjednom sam spoznao da, kada bih bio prisiljen (opirao bih se tome!)
da pred gospoicom Broovom priam kako sam iskljuen iz Partije, da bi njoj to sve zvualo
previe literarno (ah, da, tema ve toliko puta opisana u loim romanima!) i da bismo joj u itavoj toj
prii bili podjednako odvratni i ja i Zemanek, i moj i njegov nain miljenja, i njegov i moj stav (oba
podjednako patetina, oba podjednako lana).
Vidio sam kako se nad naim sukobom, koji je za mene jo uvijek bio suvremen i iv, zatvaraju
pomirujue vode vremena koje, kako je poznato, znaju izbrisati razlike izmeu itavih epoha, a o
beznaajnim pojedincima da ne govorimo. Ali ja sam se zubima i noktima suprotstavljao pomirenju
koje je nudilo samo vrijeme; ta ne ivim u vjenosti, usidren sam u svojih trideset sedam godina
ivota i neu da se od njih odvajam (kao to se odvojio Zemanek kad se tako brzo pokorio mentalitetu
mlaih), ne, neu da zbacim sa sebe svoju sudbinu, neu da se odvojim od svojih trideset sedam
godina, iako predstavljaju tako beznaajan i prolazan odsjeak vremena, koji ve pada u zaborav,
koji je ve zaboravljen.
A ako se Zemanek povjerljivo nagne prema meni i pone da govori o onome to je bilo, da trai
pomirenje, odbit u ga; da, odbit u to pomirenje, makar ga zagovarala i gospoica Broova zajedno
sa svim njenim vrnjacima, pa i samim vremenom.
Umor. Odjednom mi je dolo da nad svim tim odmahnem rukom. Da odem i prestanem se brinuti za
sve. Neu vie da ivim u ovom svijetu materijalnih stvari, koje ne razumijem i koje me varaju.
Postoji i drugi svijet. Svijet u kojem sam kod kue i koji shvaam. Ondje je cesta, ipkov grm, ondje
su dezerter, svira skitnica i majka.
Onda sam se ipak svladao. Moram. Moram dovesti do kraja taj moj sukob sa svijetom materijalnih
stvari. Moram sagledati dno svih svojih greaka i zavaravanja.
Treba li nekoga da upitam? Jahae iz konjice? Treba li da dopustim da mi se svi smiju? Sjetio sam se
dananjeg jutra. Oblaenja kralja. I odmah sam znao kamo treba da poem.
Imamo kralja estitog, al' siromaha, izvikivali su jahai opet nekoliko kua dalje, a mi smo ili za
njima. Trakama bogato okiene konjske sapi, plave, ruiaste, zelene i ljubiaste, poskakivale su
pred nama, a Zemanek je odjednom pokazao u njihovu smjeru i rekao: Eno Helene! Pogledao
sam kamo je pokazivao, ali vidio sam samo arena tijela konja.
Zemanek mi je ponovo pokazao: Ondje. Ugledao sam je napola zaklonjenu iza jednog konja i
smjesta osjetio kako crvenim: nain na koji mi ju je Zemanek pokazao (nije rekao
moja supruga, nego Helena) bio je dokaz da zna da je poznajem.
Helena je stajala na rubu plonika drei u ispruenoj ruci mikrofon; od mikrofona je vodio
provodnik do magnetofona koji je preko ramena nosio neki mladi u vjetrovci i trapericama, sa
slualicama na uima. Zastali smo nedaleko od njih. Zemanek je (bez ikakva razloga i sasvim
leerno) rekao kako je Helena izvanredna ena, kako ne samo da jo uvijek odlino izgleda nego je i
izuzetno sposobna, i kako se uope ne udi to se meusobno razumijemo.
Osjeao sam vrelinu svojih obraza: Zemanek svoju primjedbu nije izgovorio agresivno, izgovorio ju
je, naprotiv, vrlo prijaznim tonom, a o tome kakva je stvarna situacija sasvim mi je jasno govorio i
pogled gospoice Broove, koja me je promatrala znaajno i s osmijehom, kao da uporno eli izraziti
svoju informiranost i simpatije, ako ne i svoje saveznitvo.
Zemanek je nastavio s leernim primjedbama o svojoj supruzi i pokuavao da mi da do znanja
(indirektno i kroz aluzije) kako sve zna, ali kako smatra da je sve u savrenom redu, jer se sasvim
liberalno odnosi prema Heleninu privatnom ivotu; da bi svojim rijeima dao bezbrinost i lakou,
pokazao je mladia koji je nosio magnetofon, i rekao kako je taj momak (koji s tim slualicama na
uima izgleda kao neki veliki kukac) ve dvije godine opasno zaljubljen u Helenu i kako treba da
pripazim na njega. Gospoica Broova se nasmijala i upitala koliko je tada uope imao godina.
Zemanek je rekao sedamnaest i da je to dovoljna starost da ovjek bude zaljubljen.
Onda je u ali rekao kako Helena nije plijen za zeie i kako je uope potena ena, ali da takvi
djeaci to imaju manje uspjeha postaju sve pomamniji i sigurno nisu bezopasni.
Gospoica Broova je (u duhu bezbrine konverzacije) izjavila kako bih ja s tim djeakom sigurno
znao izai na kraj.
Ne znam, ne znam rekao je Zemanek osmjehujui se.
Nemoj zaboraviti da sam radio u rudniku. Od tog vremena imam miice htio sam i ja neto
beznaajno dobaciti i uope mi nije palo na pamet da sam tom napomenom prekoraio granice
aljivosti konverzacije.
Radili ste u rudniku? upitala je gospoica Broova.
Ovi dvadesetogodinji mladii drao se Zemanek neumoljivo svoje teme vrlo su opasni
kada su u klapi i u stanju su da gadno udese ovjeka koji im se ne svia.
A koliko dugo? pitala je gospoica Broova.
Pet godina odgovorio sam.
A kada?
Jo prije devet godina.
To je bilo davno, od tada su vam miice sigurno splasnule rekla je elei da prijateljskom
razgovoru priloi i jednu vlastitu alu. Ja sam, meutim, u tom trenutku zaista pomislio na svoje
miice i na to kako mi uope nisu splasnule, da sam, naprotiv, jo uvijek u izvrsnoj kondiciji i da bih
plavokosog mukarca s kojim ovdje vodim razgovor mogao premlatiti na sve mogue naine i to
je najvanije i najalosnije da mi za vraanje starog duga nije preostalo nita osim tih miica.
Ponovo sam zamislio kako mi se Zemanek ovijalno i s osmijehom obraa i predlae da zaboravimo
sve to je bilo meu nama; osjetio sam da bih bio doveden u bezizlazan poloaj: u prilog
Zemanekove molbe za oprotenje govori sada ne samo to to je promijenio nazore, ne samo vrijeme i
njegova ptija perspektiva, ne samo gospoica Broova sa svojim vrnjacima, nego i Helena (da,
sada su svi uz njega, a protiv mene!), jer ako Zemanek oprata meni preljub, obavezuje me da i ja
njemu oprostim.
Kada sam (u svojim mislima) ugledao to njegovo ucjenjivako lice, sigurno u svoje mone saveznike,
obuzela me je takva elja da ga udarim da sam se ve zaista vidio kako ga mlatim.
Svuda naokolo motali su se buni jahai, sunce je bilo prekrasne zlatne boje, gospoica Broova je
neto priala, a ja sam pred sobom vidio krv kako mu tee niz lice.
Da, tako je bilo u mati; ali to u uiniti u stvarnosti, kad me zamoli da mu oprostim?
S uasom sam postao svjestan da neu uraditi nita.
U meuvremenu pribliili smo se Heleni i njenu tehniaru koji je upravo skidao slualice s uiju.
Vi ste se ve upoznali? rekla je Helena zaueno kad me je ugledala sa Zemanekom.
Mi se odavno poznajemo rekao je Zemanek.
Kako to? zaudila se.
Poznajemo se jo iz studentskih dana, studirali smo na istom fakultetu rekao je Zemanek, a meni
se uinilo da je to jedan od posljednjih raostia preko kojih me vodi do onog jezivog mjesta (slinog
gubilitu) na kojem e me zamoliti za oprotenje.
Boe, kakva sluajnost rekla je Helena.
Tako je to na ovom svijetu rekao je tehniar da bi nam dao do znanja kako i on postoji.
Vas dvojicu nisam predstavila sjetila se Helena i rekla mi: Ovo je Jindra. Jindra Kadleka.
Rukovao sam se s Jindrom (neuglednim pjegavim djeakom), a Zemanek je rekao Heleni:
Gospoica Broova i ja mislili smo da te povezemo sa sobom, ali shvaam da ti to ne bi odgovaralo,
da eli putovati s Ludvikom ...
Vi ete s nama? upitao me je djeak u trapericama i zaista mi se uinilo da ne pita naroito
prijateljski.
Jesi li ovdje s kolima? upitao me je Zemanek.
Nemam kola odgovorio sam.
Onda e poi s njima, udobno i u najboljem drutvu rekao je.
Ali ja vozim sto trideset! Da se ne uplaite! rekao je djeak u trapericama.
Jindra! podviknula je Helena.
Mogao bi i s nama rekao je Zemanek ali mislim da e novoj prijateljici dati prednost pred
starim prijateljem. Nazvao me je leerno i kao uzgred prijateljem, te sam bio siguran da je sramno
pomirenje jo samo korak od nas. Zemanek je, uostalom, nakon ovog na trenutak zautio kao da
oklijeva, i inilo se da e me za koji as pozvati u stranu da porazgovaramo u etiri oka (oborio sam
glavu, kao da je sputam pod sjekiru), ali prevario sam se. Zemanek je pogledao na sat i rekao:
Zapravo nemamo vie mnogo vremena, jer treba da budemo prije pet u Pragu. Pa nita, moramo se
rastati. Zdravo, Helena. Pruio je ruku Heleni, zatim rekao zdravo meni i tehniaru i rukovao se
sa svima. Gospoica Broova se takoer pozdravila sa svima i uhvatila Zemaneka pod ruku. Onda su
otili.
Otili su. Nisam mogao odvojiti pogled od njih: Zemanek je koraao uspravljen, ponosno
(pobjedniki) uzdignute plave glave, a crnka je lebdjela pored njega; bila je i s lea lijepa, hodala je
lako, sviala mi se; sviala mi se toliko da je to gotovo boljelo, jer je njena ljepota bila tako ledena
ravnoduna prema meni, jednako kao to je prema meni bio ravnoduan Zemanek (njegova srdanost,
govorljivost, sjeanje i savjest), kao to je prema meni bila ravnoduna itava moja prolost s kojom
sam bio ugovorio sastanak u rodnom gradu da joj se osvetim, a koja je tu pored mene prola sasvim
nezainteresirano, kao da me uope ne poznaje.
Guio sam se od ponienja i stida. Nisam elio nita osim da nestanem, da budem sam i izbriem iz
sjeanja itav ovaj prljavi i gadni doivljaj, ovu glupu alu, da izbriem Helenu i Zemaneka, da
izbriem prekjueranji, jueranji i dananji dan, da izbriem, izbriem, da ne ostane ni traga ni od
ega. Neete se ljutiti ako drugarici redaktorici kaem nekoliko rijei u etiri oka? upitao sam
tehniara.
Odveo sam Helenu u stranu; htjela je da mi neto objasni, govorila je neto o Zemaneku i njegovoj f
raj lici, smeteno se ispriavala kako je navodno morala sve da mu kae; mene, meutim, u tom
trenutku nije vie nita interesiralo; bio sam sav ispunjen samo jednom eljom da nestanem, da
odem daleko, daleko odavde i od itave ove prie; da iza svega stavim taku. Znao sam da Helenu
vie ne smijem zavaravati; ona se niim nije ogrijeila o mene, a ja sam postupao nisko jer sam je bio
pretvorio u obinu stvar, u kamen koji sam htio (a nisam znao) baciti na nekog drugog. Guio me je
smijeni neuspjeh moje osvete i niskost vlastitih postupaka, i donio sam odluku da svemu uinim kraj
bar sada, kasno dodue, ali ipak prije nego to bude vie nego kasno. Nisam ipak mogao nita da joj
objanjavam; ne samo zato to bih je istinom povrijedio, nego i zato to teko da bi me uope
shvatila. Zato sam se odluio za jednostavno iznoenje injenica: nekoliko puta sam joj ponovio da je
ovo na posljednji sastanak, da se vie neemo viati, da je ne volim i da to mora shvatiti.
Bilo je mnogo gore nego to sam predviao. Helena je problijedjela, stresla se, nije htjela da mi
vjeruje, nije htjela da me pusti; proivio sam pravo muenje dok mi konano nije uspjelo da se
oslobodim i odem.
Svuda naokolo bili su konji i vrpce, a ja sam ostala da stojim i dugo sam tako stajala, onda mi je
priao Jindra, uhvatio me za ruku, stegao je i upitao to vam je, to vam je, a ja sam ruku ostavila u
njegovoj i odgovorila nita, Jindra, nije mi nita, to bi mi bilo, glas mi je zvuao nekako tue,
visoko, i nastavila sam da mu neobino uurbano objanjavam to sve treba da snimimo, izvikivanje
imamo, imamo dva razgovora, sad treba da jo dam komentar, tako sam govorila o stvarima na koje
uope nisam bila u stanju misliti, a on je bez rijei stajao kraj mene i drobio mi aku.
Jo nikad me, zapravo, nije dodirnuo, uvijek je bio plaljiv, ali svi su znali da je u mene zaljubljen, a
sad je stajao pored mene, mrvio mi ruku, a ja sam naklapala o programu koji smo pripremali uope
ne mislei na njega, mislila sam na Ludvika a i na to, udno kako mi je to bljesnulo kroz glavu, kako
sad izgledam pred Jindrom, da ne izgledam runo tako uzrujana, nadam se da ne izgledam, nisam
plakala, samo sam uzbuena, vie nita ...
Zna to, Jindra, ostavi me sada na trenutak samu, poi u da napiem taj komentar i odmah emo ga
snimiti, on me jo nekoliko trenutaka drao za ruku i njeno pitao to vam je, Helena, to vam je, ali
ja sam mu se otrgla i otila u Narodni odbor, gdje su nam ustupili jednu prostoriju, otila sam tamo,
konano sam bila sama, soba je bila prazna, sruila sam se na stolicu, spustila glavu na stol i
nekoliko trenutaka ostala tako. Uasno me je boljela glava.
Otvorila sam torbicu da potraim tablete, uope ne znam zato sam je otvarala kad sam dobro znala
da nikakvih tableta nemam uza se, onda sam se sjetila kako Jindra uvijek nosi sa sobom razne
lijekove, na vjealici je visio njegov radni ogrta, gurnula sam ruku u jedan dep i, zaista, nala sam
jednu okruglu kutijicu, da, neki lijek protiv glavobolje, zubobolje, protiv iijasa i upale trigeminusa,
protiv duevnih bolova ne djeluje, ali e bar mojoj glavi initi dobro.
Otila sam do umivaonika u kutu susjedne prostorije, natoila vode u aicu od senfa i popila dvije
tablete. Dvije e biti dosta, to e mi moda pomoi, ta Algena mi, dodue, nee ublaiti bol u dui
osim da progutam sve pilule iz kutije jer je, to sam znala, Algena u veim koliinama otrov, Jindrina
je kutija gotovo puna, moda bi to bilo dovoljno.
To je bila samo ideja, pomisao, ali ta mi se pomisao neprestano vraala, morala sam misliti na to
zato uope ivim, kakvog ima smisla da dalje ivim, ali to, zapravo, nije istina, nisam pomiljala ni
na to slino, u tim trenucima uope nisam mnogo razmiljala, samo sam zamislila kako bi bilo da ne
ivim i od toga me je iznenada obuzela neka slatka toplina, tako udno slatka toplina da mi je
odjednom dolo da se smijem, i valjda sam zaista i poela da se smijem.
Stavila sam na jezik jo jednu tabletu, uope nisam bila odluila da se otrujem, samo sam stezala
kutiju u ruci i govorila sama sebi evo drim u ruci svoju smrt, bila sam opinjena tom
jednostavnou, osjeala sam se kao da se korak po korak pribliavam dubokoj provaliji, ne moda
da u nju skoim, nego samo da pogledam u dubinu. Natoila sam vode u au, progutala tabletu i opet
otila u nau prostoriju, prozor je bio otvoren i jo uvijek je iz daljine dopiralo ujte! ujte! Domai
i stranci! isprekidano bukom automobila, surovih kamiona, surovih motocikla, motocikla koji
zagluuju sve to je lijepo na svijetu, sve u to sam vjerovala i za to sam ivjela, ta tutnjava bila je
nepodnosiva, a nepodnosiva je bila i bespomona slabost glasova najavljivaa, i zato sam zatvorila
prozor i ponovo osjetila onaj dugi, neprestani bol u dui.
U toku itavog ivota Pavel mi nije nanio toliko zla kao ti, Ludvik, kao ti u toku jedne jedine minute.
Pavelu opratam, razumijem ga, njegov se plamen brzo gasi, mora vjeito da trai novu hranu i nove
gledaoce, novu publiku, nanosio mi je bol, ali sada, kroz ove svjee rane, vidim ga bez zlobe i
materinski, fanfaron, komedijant, smijean mi je njegov dugogodinji napor da se izvue iz mog
zagrljaja, ah, idi Pavel, idi, razumijem te, ali tebe, Ludvik, ne razumijem, ti si k meni doao pod
krinkom, doao si da me uskrsne i uskrsnutu uniti, tebe, samo tebe proklinjem, proklinjem i
istovremeno molim da se vrati, da doe i smiluje se.
Gospode boe, moda je to samo neki straan nesporazum, moda ti je Pavel neto rekao dok ste bili
sami, to ja znam, pitala sam te, preklinjala sam te da mi objasni zato me vie ne voli, nisam htjela
da te pustim, etiri puta sam te zadrala, ali ti nisi htio nita da uje, samo si govorio da je kraj, kraj,
definitivno kraj, neopozivo kraj, pa dobro, kraj, sloila sam se konano visokim glasom, nekim
udnim sopranom, kao da govori netko drugi, neka djevojica prije puberteta, rekla sam tim visokim
glasom pa elim ti sretan put, smijeno je to, uope ne znam zato sam ti poeljela sretan put, ali
nekako mi se samo nametalo, elim ti sretan put, pa elim ti sretan put...
Moda uope ne zna koliko te volim, sigurno ne zna koliko te volim, moda misli da sam naprosto
udata ena koja trai avanture, a uope ne sluti da si moja sudbina, ivot, sve.
Moda e me nai ovdje kako leim pokrivena bijelom plahtom i onda e shvatiti da si ubio ono
najdragocjenije to si imao u ivotu... ili e doi, boe moj, a ja u jo biti iva i jo e moi da me
spasi, kleat e pored mene na koljenima i plakat e, a ja u te milovati po ruci, po kosi i oprostit
u ti, sve u ti oprostiti ...
Nije se zaista moglo uiniti nita drugo, morao sam prekinuti taj odvratni dogaaj, tu lou alu koja se
nije zadovoljavala sama sobom, nego se udovino umnoavala u stalno nove i nove glupe ale, htio
sam izbrisati itav ovaj dan do kojeg je dolo mojom nemarnou, samo zato to sam se ujutro kasno
probudio i nisam mogao otputovati, a htio sam izbrisati i sve ono to je dovelo do ovog dana, svo ono
glupo osvajanje Helene koje je takoer poivalo na pogrenoj procjeni.
urio sam se kao da za sobom ujem Helenine korake, i pomislio sam: ak i kad bi bilo mogue da
izbriem tih nekoliko suvinih dana iz svog ivota, zar bi to neto pomoglo kad je itav moj ivot
zasnovan na greci, na jednoj glupoj ali napisanoj na razglednici, na jednom sluaju, jednoj
besmislici? Osjetio sam uas to su stvari nastale grekom jednako realne kao i one nastale s pravom
i nuno.
Kako bih volio da mogu opozvati svoju ivotnu povijest! Ali kakvom bih je snagom mogao opozvati
kad greke iz kojih je iznikla nisu bile samo moje greke? Jer tko se onda prevario kad je glupa ala
na mojoj razglednici shvaena ozbiljno? Tko se prevario kad je Aleksejev otac (danas, uostalom, ve
odavno rehabilitiran, ali zato nita manje mrtav) bio uhapen i osuen? To su bile greke tako este i
tako uobiajene da se ne mogu nazvati izuzecima ili
nedostacima poretka stvari, nego su upravo one inile poredak stvari. Tko se, dakle, onda varao?
Sama povijest? Boanska, razumna? Ali zato bi to trebalo da budu njene greke? To tako izgleda
samo mom obinom ljudskom razumu, ali ako povijest zaista ima neki vlastiti razum, zato bi to
morao biti razum koji tei za pravdom, razum dostupan ljudskom shvaanju, razum uiteljski
ozbiljan? A to ako se povijest ali? I tada sam postao svjestan kako je beznadno pokuavati opozvati
vlastitu alu kad ina sam itav, zajedno sa svojim ivotom, zahvaen mnogo sveobuhvatnijom (za
mene nesagledivom) i naprosto neopozivom alom.
Na trgu (ve tihom, jer je kraljevska konjica jahala kroz drugi kraj mjesta) ugledao sam veliku, na
jedan zid naslonjenu plou na kojoj je crvenim slovima bilo napisano da e danas, u etiri poslije
podne, u vrtnom restoranu koncertirati narodna kapela. Pored ploe vodila su vrata u gostionicu, i
kako mi je do odlaska autobusa ostalo jo gotovo dva sata i bilo je vrijeme ruku, uao sam unutra.
Tako sam strano eljela prii jo korak blie toj provaliji, htjela sam se nagnuti preko ograde i
pogledati u dubinu kao da taj pogled treba da mi donese utjehu i smirenje, kao da bismo se ondje
dolje, bar ondje dolje, ako ne na drugom mjestu, kao da bismo se ondje dolje, na dnu ponora, opet
mogli nai i biti zajedno, bez nesporazuma, bez zlih ljudi, bez starosti, bez tuge i zauvijek... Ponovo
sam otila u drugu sobu, ve sam bila popila etiri tablete, to nije nita, to je jo daleko od ruba
ponora, jo ni ogradu nisam dosegla. Istresla sam na dlan sve preostale tablete. Onda sam ula kako
na hodniku netko otvara vrata, uplaila sam se, ubacila tablete u usta i brzo ih gutala, bio je to
prevelik zalogaj, osjeala sam kako mi bolno grebe grlo, iako sam ga zalijevala vodom koliko sam
mogla.
Bio je to Jindra, upitao je kako mi ide posao, a ja sam se odjednom potpuno promijenila, napustila
me je zbunjenost, nestao je onaj tui visoki glas, bila sam svjesna i odluna. Molim te, Jindra, dobro
je to si doao, htjela bih neto da te zamolim. Pocrvenio je, rekao da e za mene uvijek uiniti sve i
da mu je drago to se dobro osjeam. Da, dobro mi je, samo trenutak priekaj, hou neto napisati, pa
sam sjela, uzela papir i pisala. Ludvik, najdrai moj, voljela sam te itavom duom i tijelom i moja
dua i moje tijelo nemaju vie zato da ive. Opratam se s tobom, volim te, zbogom, Helena. Nisam
ni proitala to sam napisala, Jindra je sjedio nasuprot meni, gledao me i nije znao to piem, brzo
sam savila papir i htjela sam da ga zatvorim u omotnicu, omotnice nigdje nije bilo, molim te, Jindra,
da nema sluajno omotnicu?
Jindra je mirno priao ormaru, otvorio ga i poeo prekopavati po njemu, u nekoj drugoj situaciji
opomenula bih ga da ne kopa po tuim stvarima, ali sad mi je brzo, samo brzo bila potrebna
omotnica, pruio mi je, na omotnici je bilo zaglavlje Mjesnog narodnog odbora, sloila sam u nju
pismo, zalijepila i adresirala samo: Ludvik Jahn, molim te, Jindra, sjea li se onog ovjeka koji je s
nama stajao kad smo razgovarali s mojim muem i onom gospoicom, da, onaj crnokosi, ja moram
ostati ovdje, a trebalo bi da ga ti nekako pronae i da mu ovo.
Ponovo me je uhvatio za ruku, jadnik, to li je mislio, kako li je protumaio moju uzrujanost, ni u snu
mu ne bi moglo pasti na pamet o emu se radi, samo je osjeao da se sa mnom dogaa neto zlo, opet
me je uhvatio za ruku, to me je odjednom uasno raalostilo, a on se nagnuo prema meni, zagrlio me i
pritisnuo svoja usta na moja, htjela sam da se branim, ali on me je vrsto drao i kroz glavu mi je
proletjela misao da je to posljednji mukarac kojeg ljubim, da je to moj posljednji poljubac, i
odjednom me je obuzelo pravo ludilo, zagrlila sam ga, privukla ga sebi, razmakla usne i osjetila
njegov jezik na svom jeziku, a njegove ruke na svom tijelu, spopao me je u tom trenutku vrtoglavi
osjeaj da sam sad zapravo potpuno slobodna i da nita vie nije vano jer su me svi napustili, moj
se svijet sruio i zato sam sasvim slobodna i mogu initi to mi je volja, slobodna sam kao ona
djevojka koju smo izbacili iz ustanove, od nje se ni po emu ne razlikujem, moj je svijet razbijen i
vie ga nikad neu slijepiti, nemam zato da budem vjerna, niti kome da budem vjerna, sad sam
sasvim slobodna kao ona tehniarka, ona kurvica to je svake noi spavala u drugom krevetu, kad bih
nastavila da ivim, i ja bih bila svake noi u drugom krevetu, osjeala sam Jindrin jezik meu
usnama, slobodna sam, znala sam da mogu da ga uzmem, htjela sam da ga uzmem, bilo gdje da ga
uzmem, makar ovdje na stolu ili na golom drvenom podu, odmah, brzo, sada, voljeti se posljednji put,
voljeti se pred kraj, ali tada je Jindra ustao, ponosno se nasmijao i rekao da ide i da e se brzo
vratiti.
Kroz malu prostoriju sa petest stolova, ispunjenu gustim dimom i prepunu ljudi, jurio je konobar
nosei u ispruenoj ruci veliki pladanj s itavim brdom tanjura na kojima sam razaznao odreske s
krumpirovom salatom (vjerojatno jedino nedjeljno jelo) i, probijajui se odluno izmeu ljudi i
stolova, istrao iz prostorije u hodnik. Poao sam za njim i ustanovio da na kraju hodnika otvorena
vrata vode u vrt u kojem se takoer posluuje ruak. Otraga, ispod lipe, bio je slobodan stol; sjeo
sam.
Iz daljine je, preko seoskih krovova, dopiralo potresno ujte! ujte!, tako daleko da je ovdje, u vrtu
gostionice okruenom zidovima kua, odzvanjalo gotovo nestvarno. Ta prividna nestvarnost u meni je
probudila misao da sve oko mene uope nije sadanjost, nego samo prolost, petnaest, dvadeset
godina stara prolost, da je ujte! ujte! prolost, da je Lucija prolost, Zemanek prolost, a da je
Helena bila samo kamen koji sam htio baciti na tu prolost; itava ova tri dana bila su samo kazalite
sjenka.
to? Samo ova tri dana? itav moj ivot, ini mi se, bio je uvijek pun sjena i sadanjost je u njemu
vjerojatno zauzimala sasvim nevano mjesto. Zamiljam pokretne stepenice (to je vrijeme), a na
njima ovjeka (to sam ja) koji tri suprotno smjeru kretanja stepenica; stepenice se, meutim, kreu
bre nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (udan cilj koji se
nalazi otraga!) jest prolost politikih procesa, prolost dvorana u kojima se podiu ruke, prolost
straha, prolost crnih vojnika i Lucije, prolost koja me je uklela, prolost koju hou odgonetnuti,
razmotati, rasplesti, koja me spreava da ivim kao ovjek, to jest okrenut naprijed. A uz to ta je
prolost iz dana u dan sve udaljenija (jer se stepenice kreu bre nego ja) i zato sve nerjeivi ja i
nerazmrsivi ja, tako da trim (s pogledom okrenutim prolosti i nezadovoljenim osjeajem za pravdu)
potpuno uzaludnu, mrtvu trku.
U svemu tome najvaniji lanac, kojim bih se htio povezati s prolou koja me hipnotizira jest
osveta, samo to je osveta, kako sam se upravo ovih dana uvjerio, uzaludna, kao to je uzaludna
itava ta moja trka natrag. Da, onda kada je Zemanek itao u predavaonici fakulteta Fuikovu
Reportau s vjeala, onda je trebalo da mu priem i opalim mu zaunicu, samo tada. Odlaganjem
osveta se pretvara u neto varljivo, u osobnu religiju, u mit koji se iz dana u dan sve vie odvaja od
ljudi na koje se odnosi, jer u mitu osvete oni ostaju kakvi su bili, a u stvarnosti (stepenite se
neprestano kree) odavno su se pretvorili u neto drugo. Danas pred drugim Zemanekom stoji drugi
Jahn i udarac koji mu je ostao duan ne moe se uskrsnuti, rekonstruirati, definitivno je izgubljen, i da
sam udario sada, nakon toliko godina, moj bi udarac bio potpuno neshvatljiv, a kao neshvatljiv dobio
bi sasvim nova, tua, neplanirana znaenja, postao bi neto drugo nego to sam zamislio, mogao bi da
se okrene u svim moguim smjerovima a da ja to ne mogu kontrolirati, jo manje opravdati.
Rezao sam na tanjuru veliku plohu prenog odreska i ponovo mi je do uiju doprlo ujte!
ujte!, slabo i enjivo preko seoskih krovova; zamislio sam maskiranog kralja i njegovu konjicu i
srce mi se steglo nad nerazumljivou ljudskih postupaka.
Ve mnogo stoljea jau ovako kao danas po moravskim selima mladii s udnom porukom koje
rijei, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s potresnom vjernou a da ih uope ne razumiju.
Neki ljudi u davna vremena sigurno su htjeli neto vano rei; oni danas kroz svoje potomke
oivljavaju kao gluhonijemi govornici to govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim pokretima.
Njihova poruka nee nikad biti deifrirana, ne samo zbog toga to ne postoji klju ifre ve i zato to
ljudi nemaju strpljenja da je sluaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka
nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Ve danas povijest
predstavlja tanku nit zapamenog razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doi e doba
kada stagnirajue pamenje pojedinca nee vie moi apsorbirati ni to; iz sjeanja e tako ispadati
itava stoljea i mileniji, stoljea slikarstva i glazbe, stoljea otkria, bitaka, knjiga, i to nee biti
dobro, jer e ovjek izgubiti predodbu o samom sebi, a njegova povijest, neshvatljiva,
neobuhvatljiva, stisnut e se u nekoliko shematskih skraenica lienih smisla. Tisue gluhonijemih
kraljevskih konjica izjahat e u susret tim dalekim ljudima nosei tune i nerazumljive poruke, a nitko
nee imati vremena da ih saslua.
Sjedio sam u kutu vrtnog restorana nad praznim tanjurom, pojeo sam odrezak ni sam ne znam kako i
razmiljao o tome kako sam i ja (ve sada, sada!) obuhvaen tim neizbjenim i beskonanim
zaboravljanjem. Doao je konobar, uzeo tanjur, mahnuo ubrusom uklanjajui sa stolnjaka nekoliko
mrvica i urno otiao k drugom stolu. Bilo mi je ao dananjeg dana, ne samo zato to je proao
uzalud nego to ni ta uzaludnost nee ostati od njega, to e biti zaboravljen zajedno s ovim stolom, s
ovom muhom koja mi zuji oko glave, s ovim utim prahom koji pada na stolnjak s rascvjetale lipe, s
ovom sporom i loom poslugom tako karakteristinom za trenutno stanje drutva u kome ivim, to e
i ovo drutvo biti zaboravljeno i to e mnogo prije biti zaboravljene njegove greke, lai i nepravde
koje su me muile i derale i koje sam uzalud pokuavao ispravljati, kanjavati i neutralizirati,
uzalud, jer sve to se dogodilo dogodilo se i ne moe se ponititi.
Da, tako je to: veina se ljudi zavarava dvostrukim pogrenim uvjerenjem vjeruje u vjeito
sjeanje (na ljude, stvari, djela, narode) i ponitavanje (djela, greaka, grijehova, nepravdi).
Obje su vjere lane. U stvarnosti je upravo suprotno: sve e biti zaboravljeno i nita nee biti
poniteno. Ulogu izvrioca tog ponitavanja (osvete i opratanja) preuzima zaborav. Nitko ne moe
ponititi nepravde koje su uinjene, ali sve nepravde bit e zaboravljene.
Ponovo sam paljivo pogledao oko sebe, jer sam znao da e biti zaboravljena lipa, stol, ljudi za
stolom, konobar (umoran nakon podnevne guve) i ova krma, s ulice neprivlana, a sa strane vrta
sasvim ugodna, obrasla vinovom lozom. Gledao sam kroz otvorena vrata u hodnik u kojem je upravo
nestajao konobar (umorno srce ovog ve praznog i tihog kutka); tek to se tama zatvorila, za
konobarom kroz vrata iziao je djeak u vjetrovci i trapericama. Stupio je u vrt i osvrnuo se, a onda
me je ugledao i krenuo prema meni. Tek nakon nekoliko sekundi postao sam svjestan da je to onaj
Helenin tehniar.
Podnosim neugodne situacije kada zaljubljena, ali nevoljena ena prijeti svojim povratkom, i kad mi
je djeak pruio omotnicu (Ovo vam alje gospoa Zemanek!), htio sam prije svega nekako
odgoditi itanje pisma. Pozvao sam ga da sjedne sa mnom; posluao je (naslonio se laktom na stol i
nabranog ela mirno pogledao u lipu kroz koju je probijalo sunce), a ja sam poloio omotnicu pred
sebe na stol i upitao: elite li neto popiti?
Slegnuo je ramenima; predloio sam votku, ali je odbio jer vozi kola, dodavi neka ja sebi slobodno
naruim ako mi se pije. Nije mi se uope pilo, ali kako je preda mnom na stolu leala omotnica koju
nisam imao volje da otvaram, svaka druga aktivnost bila mi je dobrodola. Zato sam zamolio
konobara, koji je upravo prolazio, neka mi donese votku.
Znate li to to Helena eli od mene? upitao sam.
Kako bih mogao znati? Proitajte pismo odgovorio je.
Neto hitno? upitao sam.
Mislite da sam poruku najprije morao nauiti napamet, za sluaj da me netko napadne? rekao
je.
Uzeo sam omotnicu meu prste (bila je to slubena omotnica s odtampanim zaglavljem Mjesnog
narodnog odbora), a onda sam je opet spustio na stolnjak ispred sebe; ne znajui to da kaem, rekao
sam: teta to ne pijete.
Tu se radi i o vaoj sigurnosti, rekao je. Shvatio sam aluziju, a i to da nije izgovorena uzalud,
nego da mladi eli iskoristiti prisutnost za mojim stolom kako bi rijeio pitanje povratka i ustanovio
koliko ima nade da e ostati nasamo s Helenom. Bio je sasvim drag momak; na njegovu licu (sitnom,
blijedom i pjegavom, s uzdignutim nosom) moglo se itati sve to se dogaalo u njemu; to je lice bilo
tako prozirno moda i zato to je imalo nepopravljive djeje crte (rekao sam nepopravljive jer je
djetinjatost tih crta poivala na njihovoj abnormalnoj finoi; takve crte s godinama ne postaju nimalo
muevnije, tako da i staraka lica djeluju kao ostarjela djeja lica). Ovakva djetinjatost crta teko da
moe radovati dvadesetogodinjeg
mladia jer ga u tim godinama diskvalificira, tako da mu ne preostaje drugo nego da ih svim
raspoloivim sredstvima skriva (kao to ih je skrivao nekad ah, to vjeito kazalite sjena!
djeak komandir u naoj kasarni): oblaenjem (djeakova vjetrovka bila je iroka u ramenima,
elegantna i dobro skrojena) i dranjem (djeak je istupio samouvjereno, malo grubo, a povremeno je
demonstrirao i neku leernu ravnodunost). U tom prikrivanju neprestano je, na alost, odavao sam
sebe: crvenio je, nije dobro kontrolirao glas koji mu je u trenucima i najmanjeg uzbuenja poinjao
pomalo preskakati (to sam primijetio ve prilikom prvog susreta), a nije vladao ni svojim oima i
mimikom (pokuao je, dodue, da mi da do znanja kako je ravnoduan prema tome da li u ili neu
putovati s njima u Prag, ali kad sam ga uvjerio da u ostati ovdje, oi su mu primjetno zablistale).
Kada je nakon nekoliko trenutaka konobar donio na na stol grekom ne jednu, nego dvije aice
votke, djeak je odmahnuo rukom i rekao konobaru neka je ne vraa, da e je on ipak popiti. Neu
vas pustiti da pijete sami rekao je i podigao aicu: Onda, u vae zdravlje!
U vae! odgovorio sam i kucnuli smo se.
Zatim smo se upustili u razgovor i saznao sam da djeak rauna da e krenuti za oko dva sata, jer
Helena eli da snimljeni materijal obradi na licu mjesta, eventualno jo i da snimi vlastiti komentar
kako bi se sve zajedno moglo ve sutra emitirati. Upitao sam ga da li mu rad s Helenom odgovara.
Ponovo je pocrvenio i odgovorio kako se Helena dobro razumije u stvari, ali da je pravi zmaj prema
svojim suradnicima jer je spremna da uvijek radi prekovremeno, ne vodei rauna o tome da li se
drugima uri kui. Upitao sam ga da li se i njemu uri kui.
Rekao je ne, jer njega sve to zajedno zabavlja. A onda je, koristei se time to sam sam prvi pitao za
Helenu, neupadljivo i kao uzgred upitao:
Odakle se, zapravo, vi i Helena poznajete?
Rekao sam mu, a on je istraivao dalje: A Helena je k'o bog, zar ne?
Drao se mirno, naroito kad se govorilo o Heleni, a ja sam to pripisivao tenji za prikrivanjem, jer
su za njegovo beznadno oboavanje Helene oigledno svi znali, pa je morao da se na sve mogue
naine uva krune nesretno zacopanog, krune koja se, kako je poznato, smatra sramnom. Ma koliko da
sam mladiev mir uzimao olako, ipak je on oduzimao pismu koje je lealo preda mnom neto malo od
njegove teine, tako da sam ga konano podigao sa stola i otvorio: Moja dua i moje tijelo ...
nemaju vie zato da ive ... Opratam se ...
Na drugom kraju vrta ugledao sam konobara i viknuo: Da platim! Konobar je klimnuo glavom,
ali nije dopustio da ga moj poziv izbaci iz kolosijeka i ponovo se izgubio u hodniku.
Hajdemo, nemamo vremena rekao sam djeaku. Ustao sam i brzo proao kroz vrt; djeak je
poao za mnom. Proli smo kroz hodnik i salu sve do izlaza iz gostionice tako da je konobar, htione
htio, morao potrati za nama.
Odrezak, juha, dvije votke diktirao sam mu.
to se dogodilo? upitao je promuklim glasom djeak.
Platio sam i zamolio djeaka neka me brzo odvede Heleni. Krenuli smo urnim koracima.
to se dogodilo? upitao je.
Gdje je, je li daleko? pitao sam ga.
Pokazao je rukom naprijed, a ja sam iz hoda preao u trk; trali smo obojica i za trenutak smo se nali
pred Narodnim odborom. Bila je to prizemna zgrada, bijelo oliena, vrata i dva prozora gledali su
prema ulici. Uli smo unutra. Iz mranog hodnika vodila su vrata desno; djeak ih je otvorio; nali
smo se u neuglednoj uredskoj sobi: ispod prozora stajala su jedan uz drugog dva pisaa stola; na
jednom od njih leao je otvoren magnetofon, blok papira i do njega enska torbica (da, Helenina!);
pored stolova stajale su stolice, a u kutu prostorije stajala je metalna vjealica. Na vjealici su visila
dva ogrtaa: Helenin plavi ukavac i prljavi muki baloner.
Ovdje je rekao je djeak.
Ovdje vam je dala ono pismo?
Da.
Kancelarija je, meutim, u tom asu bila beznadno pusta; viknuo sam: Helena! i uplaio se
svog nesigurnog i strepnjom ispunjenog glasa. Nita se nije ulo. Ponovo sam viknuo:
Helena! a djeak je upitao: Da nije sebi neto uinila?
Tako izgleda rekao sam.
Je li vam o tome pisala u pismu?
Da rekao sam. Jeste li imali jo neku prostoriju?
Ne rekao je.
A u hotelu?
Odjavili smo se jo jutros.
Onda mora da je ovdje rekao sam i uo djeakov glas kako preskakujui i uplaeno vie:
Helena!
Otvorio sam vrata koja su vodila u susjednu prostoriju; i to je bila uredska soba: pisai stol, koara
za papir, tri stolice, ormar i vjealica; vjealica je bila ista kao u prvoj prostoriji metalna ipka na
tri noice koja se gore, slino kao i dolje, irila u tri metalne grane; kako na vjealici nije bilo kaputa,
stajala je ukoeno i kao ovjek; njena eljezna golotinja i smijeno podignute ruice ispunjavali su
me jezom; iza pisaeg stola bio je prozor, inae su zidovi bili goli; nikakvih drugih vrata nije bilo;
kancelarije su, oigledno, bile jedine prostorije u zgradi.
Vratili smo se u prvu prostoriju; uzeo sam sa stola blok papira i prelistao ga; bio je pun teko
itljivih biljeki koje su se (prema nekim rijeima koje sam mogao proitati) odnosile na Put
kraljeva; nikakve poruke, nijedne dodatne rijei za rastanak nije bilo. Otvorio sam torbicu: rupi,
novarka, ru za usne, pudrijera, dvije cigarete, upalja; nikakve kutije s lijekom ni boice s otrovom.
Grozniavo sam razmiljao to bi Helena mogla uiniti protiv sebe i od svega mi se najvie nametala
predodba otrova, ali iza otrova morala bi ostati boica ili kutijica. Priao sam vjealici i pretraio
depove ukavca. Bili su prazni.
Da nije na tavanu? rekao je odjednom nestrpljivo djeak jer mu je moje pretraivanje
prostorije, iako nije trajalo vie od nekoliko sekundi, po svoj prilici izgledalo beskorisno.
Istrali smo u hodnik i ugledali dvoja vrata; gornja treina jednih vrata bila je zastakljena i kroz njih
se nejasno naziralo dvorite; otvorili smo druga, blia, i iza njih se pojavilo stepenite, kameno,
mrano i pokriveno slojem ai i praine. Ustrali smo i nali se u polutami jer je na krovu bilo samo
jedno tavansko okno (s prljavim staklom) kroz koje je prodirala siva, priguena svjetlost. Svuda
naokolo leala je razna starudija (sanduci, vrtlarski alat, motike, lopate, grablje, gomile fascikla,
jedna stara polomljena stolica) ; posrtali smo pretraujui tavan.
Htio sam viknuti: Helena! ali od straha nisam mogao bojao sam se tiine koja bi uslijedila. Ni
djeak nije dozivao. Preturali smo po stvarima i utke pretraivali mrane kutove; osjeao sam koliko
smo obojica uzrujani. Najvei nas je uas obuzimao zbog nae vlastite utnje kojom smo priznavali
da vie ne oekujemo Helenin odgovor, da jo samo traimo njeno tijelo, bilo u viseem, bilo u
leeem poloaju.
Nismo, meutim, nali nita i vratili smo se u ured. Ponovo sam pregledao sav inventar, stolove,
stolice, vjealicu, koja je u ispruenoj ruici drala njen ogrta, a onda u drugoj prostoriji ponovo
stol, stolice, ormar i ponovo vjealicu s oajniki ispruenim praznim rukama. Djeak je (uzalud)
vikao Helena!, a ja sam (uzalud) otvarao ormar i otkrio police pune fascikla, pisaeg pribora,
ljepljivih traka i ravnala.
Mora da postoji jo neka prostorija, nunik ili podrum! rekao sam i ponovo smo izili u hodnik;
djeak je otvorio dvorina vrata. Dvorite je bilo maleno; u jednom kutu stajao je kavez s kuniima;
iza dvorita bio je vrt, zarastao u gustu nepokoenu travu iz koje su se uzdizala stabla voki (u
jednom udaljenom kutku mozga pojavila mi se misao kako je taj vrt lijep: da meu zelenilom kronji
vise komadi modrog neba, da su stabla gruba i kriva i da meu njima svjetluca nekoliko kriavoutih
suncokreta); u kutu vrta ugledao sam u idilinoj sjeni jabuke drvenu kuicu seoskog nunika. Potrao
sam prema njemu.
Daica prikucana jednim velikim klinom za uski okvir (tako da, postavljena u vodoravan poloaj,
izvana dri zatvorena vrata) visila je okomito. Zavukao sam prste u procijep izmeu vrata i okvira i
odmah sam ustanovio da je nunik iznutra zatvoren. To nije moglo da znai nita drugo nego da je
unutra Helena. Tiho sam rekao: Helena! Helena! Nikakav glas nije se uo; samo je granje
jabuke pokretano blagim vjetrom strugalo o drveni zid.
Znao sam da utnja u zatvorenoj kuici znai ono najgore, ali sam znao i to da mi ne preostaje nita
drugo nego da provalim vrata i da to moram uiniti upravo ja. Ponovo sam uvukao prste u procijep
izmeu vrata i okvira i povukao iz sve snage. Vrata (zabravljena ne eljeznom kukom, nego, kako se
to esto radi na selu, samo komadom uzice) nisu pruila nikakav otpor i irom su se otvorila. Ispred
mene, na drvenoj klupi, u smradu latrine, sjedila je Helena. Bila je blijeda, ali iva. Gledala je u
mene zaprepateno i refleksnim pokretom povukla nanie zadignutu suknju koja je i pri najveem
naporu dosezala svega do polovice bedara. Helena je, stisnuvi noge, objema rukama vukla za kraj
suknje. Zaboga, odlazite odavde! uzviknula je uplaeno.
to je s vama? viknuo sam. to ste to pojeli?
Odlazite odavde! Ostavite me! vritala je. Iza mojih lea iskrsnuo je djeak i Helena je
viknula: Jindra, odlazi, odlazi! Podigla se sa sjedala i pruila ruke prema vratima, ali ja sam
zakoraio i stao izmeu nje i vrata, tako da je zanjihavi se morala ponovo sjesti na okrugli otvor.
Iste sekunde, meutim, ponovo je skoila i bacila se na mene oajnikom snagom (zaista oajnikom,
jer bili su to samo ostaci snage koja je gotovo sva bila iscrpljena).
Uhvatila me je objema rukama za ovratnik sakoa i gurala napolje; nali smo se ispred praga nunika.
ivotinjo, ivotinjo, ivotinjo! vritala je (ukoliko bi se vritanjem mogao nazvati bijesom
iznueni posljednji napor glasa) i drmala me; onda me je naglo pustila i poela bjeati kroz travu
prema dvoritu. Htjela je da pobjegne, ali nije mogla: istrala je iz nunika tako zbunjeno da nije
stigla urediti odjeu i gaice (one koje sam znao od juer, od lasteksa, to istovremeno vre i funkciju
pojasa za arape), ostale su joj omotane oko koljena i spreavale u hodu; suknja joj je, dodue, bila
sputena, ali svilene arape na nogama bile su joj podvrnute tako da je njihov tamniji rub s
podvezicama padao ispod koljena i mogao se vidjeti ispod suknje. Nainila je nekoliko sitnih koraka
ili, bolje reeno, skokova (na nogama je imala cipelice s visokim potpeticama), prela svega moda
tri metra i sruila se (pala je u suncem obasjanu travu ispod grana drvea, blizu visokog kriavog
suncokreta); uhvatio sam je za ruku i pokuao podii; istrgla mi se, a kada sam se ponovo nagnuo
iznad nje, poela je nasumce da udara oko sebe tako da sam primio nekoliko udaraca dok je nisam
epao svom snagom, privukao sebi, podigao i stegnuo u zagrljaj kao u luaku koulju. ivotinjo,
ivotinjo, ivotinjo! siktala je bijesno i tukla me slobodnom rukom po leima; kada sam joj (to
sam mogao blae) rekao:
Smiri se, Helena! pljunula mi je u lice. Nisam poputao stisak i rekao sam: Neu vas pustiti
dok mi ne kaete to ste progutali.
Odlazite, odlazite, odlazite! ponavljala je bijesno, ali onda se odjednom smirila, prestala se
otimati i rekla: Pustite me. Rekla je to toliko promijenjenim (tihim i umornim) glasom da sam
popustio stisak i pogledao je; s uasom sam vidio kako joj se lice krivi uslijed strahovitog napora,
kako joj se vilice grevito steu, kako oi prestaju da gledaju, a tijelo se postepeno oputa i savija.
to vam je? rekao sam, a ona se bez rijei okrenula i uputila natrag prema nuniku; odlazila je
hodom koji nikad neu zaboraviti: sporim sitnim koracima svojih sputanih nogu, zatim nepravilnim,
brzim skokovima; trebalo je da prijee svega tri-etiri metra, a ipak je prelazei tu kratku udaljenost
nekoliko puta zastala, i u tim se trenucima vidjelo (prema laganom grenju tijela) da vodi teku borbu
sa svojom podivljalom utrobom; konano je stigla do nunika, pruila ruku prema vratima (koja su
bila ostala irom otvorena) i zatvorila ih za sobom.
Ostao sam stajati ondje gdje sam je podigao sa zemlje; kada je iz nunika poelo dopirati glasno,
muno stenjanje, odmakao sam se dalje. Tek tada sam postao svjestan da pored mene stoji djeak.
Ostanite ovdje rekao sam. Moram pozvati lijenika.
Otiao sam u ured; telefon sam ugledao ve s vrata; stajao je na pisaem stolu. Tee je bilo s
imenikom; nigdje ga nije bilo. Uhvatio sam za ruku srednje ladice u pisaem stolu, ali je bila
zakljuana kao i sve male ladice sa strane takoer; i drugi pisai stol bio je zakljuan. Otiao sam u
drugu prostoriju; pisai stol je imao samo jednu ladicu. Bila je, dodue, otvorena, ali u njoj nije bilo
niega osim noa za papir i nekoliko fotografija. Nisam znao to da uinim i odjednom sam sada,
kad sam znao da je Helena iva i da joj ne prijeti smrt osjetio umor. Stajao sam nekoliko trenutaka
u uredskoj prostoriji, tupo gledajui u vjealicu (mravu metalnu vjealicu koja je podizala ruke uvis
kao da se predaje na milost i nemilost); onda sam (tek da neto uinim) otvorio ormar; na gomili
fascikla ugledao sam plavozeleni telefonski imenik okruga Brno; odnio sam ga do telefona i naao
broj bolnice. Bio sam ve okrenuo broj i uo u slualici zvonjenje kad je u sobu uao djeak.
Ne zovite nikoga, nema potrebe! vikao je. Nisam shvatio.
Istrgao mi je slualicu iz ruke i spustio je na vilicu. Nema potrebe, kaem vam. Traio sam da mi
objasni to se dogodilo.
Nije se otrovala! rekao je i priao vjealici; zavukao je ruku u dep balonogrtaa i izvadio
kutiju; otvorio ju je i iskrenuo bila je prazna.
Je li to ono to je progutala? upitao sam. Kimnuo je glavom.
Kako znate?
Rekla mi je.
Je li to vaa kutija.
Potvrdio je kimnuvi glavom. Uzeo sam kutiju; na njoj je bio natpis Algena.
I vi mislite da su analgetici u takvoj koliini nekodljivi? viknuo sam.
U kutiji nisu bile Algene rekao je.
A to je bilo?
Laksativ odbrusio je.
Viknuo sam na njega da ne pravi od mene budalu, da moram znati to se dogodilo i da me njegovi
vicevi ne zanimaju. Naredio sam mu da mi smjesta odgovori.
Kad me je uo da viem, poeo je da vie i on: Rekao sam vam da je bio laksativ! Treba li da
itav svijet zna da patim od zatvora? Shvatio sam da je ono to mi je izgledalo kao glupi vic
istina.
Promatrao sam ga, njegovo crveno lice, njegov tupi nos (malen, a ipak dovoljno prostran da na njega
stane prilino velik broj pjega), i konano mi je sve bilo sasvim jasno: trebalo je da kutija od Algene
sakrije njegovu smijenu bolest kao to su traperice i iroka vjetrovka bile namijenjene da sakriju
neozbiljnost njegovih crta; stidio se sebe i s naporom je nosio kroz ivot svoju sudbinu vjeitog
djeteta; u tom trenutku bio mi je drag; svojim stidom (tom noblesom djeatva) spasio je Heleni ivot,
a meni san u toku slijedeih godina. S tupom zahvalnou gledao sam u njegove klempave ui. Da,
spasio je Heleni ivot, ali po cijenu neopisivo munog ponienja; to sam znao, a znao sam takoer i
to da je to bilo potpuno nepotrebno ponienje, ponienje besmisleno i bez i najmanjeg trunka pravde;
znao sam da je to jo jedna stvar koja se nee moi ponititi, jo jedna u lancu takvih stvari; osjeao
sam se kriv i svladala me je intenzivna (iako nejasna) potreba da potrim k njoj, da odmah odem k
njoj, da je izvuem iz tog ponienja, da se pred njom pokorim i ponizim, da primim na sebe svu
krivicu i svu odgovornost za besmisleni, muni dogaaj.
to ste zinuli u mene? zareao je djeak. Nisam odgovorio, ve sam pored njega iziao u
hodnik; skrenuo sam prema dvorinim vratima.
to ete ondje? Uhvatio me je s lea za tkaninu sakoa i pokuao da me privue k sebi; jedan
trenutak gledali smo se u oi, a onda sam ga uhvatio za zapee i odvojio mu ruku od svog ramena.
Obiao me je i preprijeio mi put. Zakoraio sam prema njemu da ga odgurnem.
U tom je trenutku zamahnuo i udario me akom u grudi.
Udarac je bio sasvim slab, ali djeak je odskoio i ponovo se postavio prema meni, u naivnom
boksakom stavu. U njegovu glasu mijeao se strah sa zbunjenom odvanou.
Vi ondje nemate to traiti! izderao se na mene. Zastao sam. Pomislio sam kako djeak moda
ima pravo: ono to se dogodilo ne moe se niim izmijeniti. Kad je djeak vidio da stojim i ne
branim se, vikao je dalje: Vi ste joj odvratni! Sere na vas! Rekla mi je to! Sere na vas!
Nervna prenapregnutost ini ovjeka neotpornim ne samo prema plau nego i prema smijehu; realnost
posljednjih djeakovih rijei uinila je da su mi obrazi poeli poigravati. To je razbjesnjelo djeaka;
ovog me je puta pogodio u usta, a drugi sam udarac jedva izbjegao.
Onda se ponovo izmaknuo i podigao ake pred lice kao boksa, tako da su se iza njih vidjele samo
crvene klempave ui.
Ostavite se toga. Ja odlazim rekao sam.
Seronjo! Seronjo! vikao je za mnom. Znam da si ti u to umijeao svoje prste! Ja u te ve
pronai! Vole! Idiote!
Iziao sam na ulicu. Bila je prazna kao to ulice obino bivaju prazne poslije sveanosti; samo blagi
povjetarac dizao je prainu i tjerao je pred sobom po ravnoj zemlji, pustoj kao moja glava, moja
prazna, gotovo besvjesna glava u kojoj se dugo vremena nije pojavila ni jedna jedina misao ...
Tek kasnije iznenada sam postao svjestan da drim u ruci praznu kutiju od Algene; zagledao sam se u
nju: bila je uasno prljava, oigledno je dugo sluila kao kamuflaa za djeakove laksative.
Ova mi je kutijica kasnije, nakon dosta dugo vremena, doarala u mislima druge dvije kutijice, dvije
tube Aleksejevih dormitala; onda mi je palo na pamet da djeak, zapravo, uope nije spasio Heleni
ivot da su u kutiji i bile Algene, jedva bi mogle Heleni nakoditi, osim to bi moda izazvale
bolove u elucu, tim prije to smo djeak i ja bili u blizini. Helenin oaj obraunavao se sa ivotom
na sasvim sigurnoj udaljenosti od praga smrti.
Stajala je u kuhinji nad tednjakom, leima okrenuta meni. Kao da se nita nije dogodilo.
Vladimir? odgovorila je a da se uope nije okrenula. Ta vidio si ga! Kako moe to pitati?
Lae rekao sam Vladimir se jutros odvezao s unukom Kouteckog na motociklu. Doao sam ti
rei da mi je to poznato. Znam i zato vam je jutros onako dobro dola ona blesava reporterka. Znam
zato nisam smio prisustvovati oblaenju kralja. Znam zato se kralj pridravao zabrane govora jo
prije nego to je krenuo s konjicom. Sve ste to odlino smislili!
Moja je sigurnost zbunila Vlastu, ali je ubrzo dola k sebi i pokuala da se spasi napadom. Bio je to
udan napad. udan ve i zato to se protivnici nisu gledali oi u oi. Bila mi je okrenuta leima,
njen pogled bio je uperen prema juhi, koja je kljuala. Nije podizala glas. Govorila je gotovo
ravnoduno. Kao da je ono o emu mi govori neto ve odavno samo po sebi razumljivo, neto to mi
samo zbog mog neshvaanja i mog udatva sada mora ponovo glasno objanjavati.
Kad ve hou da ujem, neka mi bude. Vladimir od samog poetka nije htio da bude kralj. A Vlasta
mu se uope ne udi. Nekad su Put kraljeva mladii organizirali sami. Sad se oko toga brine deset
organizacija, pa ak i Oblasni komitet odrava sjednice o tom pitanju. Danas ljudi vie ne mogu nita
raditi sami i od vlastite volje. Sve se upravlja odozgo. Nekad su mladii sami birali kralja. Ovog su
mi puta odozgo preporuili Vladimira, da bi odali priznanje njegovu ocu, i svi su se morali pokoriti.
Vladimira je stid zbog te protekcije. Djecu koja imaju protekciju nitko ne voli.
Hoe rei da je Vladimira stid zbog mene? Nee da bude protekcionako dijete ponovila
je Vlasta. I zato se drui s obitelji Koutecky? S tim ogranienim svijetom? S tim glupim
malograanima? upitao sam. Da, zato potvrdila je Vlasta. Milou zbog djeda ne
doputaju da studira. Samo zato to mu je djed imao graevno poduzee. Vladimiru su sva vrata
otvorena. Samo zato to si mu ti otac. Njega to mui. Zar to ne moe shvatiti?
Prvi put u ivotu njene su me rijei razbjesnjele. Prevarili su me. Hladnokrvno su itavo vrijeme
promatrali kako se radujem. Kako sam sentimentalan, kako sam uzbuen. Mirno su me varali i mirno
me promatrali. Zar je bilo potrebno da me tako varate?
Vlasta je solila rezance i napomenula kako je sa mnom teko izii na kraj. Kako ivim u nekom svom
svijetu. Kako sam sanjalica. Ne ele da mi oduzimaju moje ideale, ali Vladimir je drukiji. Nema
nimalo smisla za moje pjesmice i podvriskivanje. To ga ne zanima. Dosadno mu je. S tim treba da se
pomirim. Vladimir je suvremen ovjek. Vie je na njena oca koji je uvijek imao razumijevanja za
moderno. Bio je prvi seljak u njihovu selu koji je jo prije rata imao traktor.
Onda su im sve oduzeli. Ali otkako pripadaju zadruzi, njihova polja ne daju ni blizu onaj nekadanji
prinos.
Ne zanimaju me vaa polja. Hou da znam kamo je otiao Vladimir. Odvezao se na mototrke u
Brno. Priznaj!
Stajala je leima okrenuta meni, solila rezance i tjerala svoje. Vladimir je na djeda. Ima njegovu
bradu i oi. Vladimira Put kraljeva ne zanima. Da, kad ve hou da znam, otiao je na mototrke.
Otiao je da gleda trke. A zato i ne bi. Vie ga zanimaju motocikli nego trakama okiene kobile.
ega u tome ima loeg? Vladimir je ovjek dananjeg vremena.
Motocikli, gitare, motocikli, gitare. Blesavi, tui svijet. A to je to, molim te, ovjek dananjeg
vremena? upitao sam.
Stajala je okrenuta leima, solila rezance i odgovorila kako ni stan ne smije moderno urediti.
Kakvu sam viku podigao samo zbog moderne stojee svjetiljke! Ni moderni luster nije mi se svidio.
A svi se slau da je moderna stojea svjetiljka lijepa. Danas svi kupuju takve svjetiljke.
Zavei rekao sam, ali je nije bilo mogue zaustaviti. Bila je u svom elementu. Okrenuta leima.
Sitnim, zlim, mravim leima. To me je moda jo najvie nerviralo. Ta lea. Lea koja nemaju
oiju. Lea stupidno samouvjerena. Lea s kojima se ne moe raspravljati ni dogovarati. Htio sam da
je uutkam. Da je natjeram da se okrene prema meni. Iz nje je, meutim, zraio takav otpor da nisam
htio da je se dotiem. Okrenut u je na drugi nain.
Otvorio sam kredenc i uzeo tanjur. Ispustio sam ga na zemlju. Smjesta je uutjela, ali se nije okrenula.
Slijedei tanjur, jo vie tanjura. I dalje je stajala okrenuta leima. Uvuena u sebe.
Po leima sam vidio da se boji. Da, bojala se, ali je bila prkosna i nije se htjela predati.
Prestala je da mijea juhu, samo je grevito stezala kuhau. Kao da u njoj nalazi utoite.
Mrzio sam je, i ona mene. Nije se ni pomakla, a ja s nje nisam spustio pogled ni dok sam s polica u
kredencu bacao na pod daljnje komade posua. Mrzio sam je i mrzio sam u tom asu itavu tu njenu
kuhinju. Modernu tipsku kuhinju s modernim kredencom, modernim tanjurima i modernim aama.
Nisam bio uzbuen. Gledao sam mirno, tuno, gotovo umorno na pod prekriven krhotinama,
razbacane lonce i posude. Bacao sam na pod svoj dom. Dom koji sam volio, u koji sam se sklanjao.
Dom u kojem sam osjeao njenu vladavinu svoje sirote djevojke. Dom koji sam ispunio bajkama,
pjesmama i duhovima. Gle, na ove tri stolice sjedili smo za naim objedima.
Ah, ti pristojni objedi za vrijeme kojih je uljuljkavan i zavaravan glupi i povjerenja puni hranitelj
obitelji. Uzimao sam jednu po jednu stolicu i otkidao im noge. Sputao sam ih na pod meu lonce i
razbijene ae. Okrenuo sam kuhinjski stol nogama uvis. Vlasta je stajala pored tednjaka nepomina,
i dalje okrenuta leima.
Otiao sam iz kuhinje u svoju sobu. U sobi je sa stropa visila ruiasta kugla, a u kutu je stajala
svjetiljka pored runog modernog kaua. Na harmoniju je u crnoj kutiji leala moja violina. Uzeo sam
je. U etiri sata treba da sviramo u vrtu restorana. Ali sad je tek jedan sat.
Kamo da poem?
Iz kuhinje se ulo jecanje. Vlasta je plakala. Bilo je to jecanje koje srce para, i negdje duboko u sebi
osjetio sam bolno saaljenje. Zato nije zaplakala deset minuta ranije? Mogao sam se opet prepustiti
starim iluzijama i opet vidjeti u njoj sirotu djevojku. Sad je bilo kasno.
Iziao sam iz kue. Preko krovova kua dopiralo je izvikivanje kraljevih konjanika. Imamo kralja
estitog, al' siromaha. Kamo da poem? Ulice su pripadale kraljevoj konjici, dom Vlasti, krme
pijancima. Gdje spadam ja? Stari, naputeni, prognani kralj? Poteni i osiromaeni kralj. Kralj bez
nasljednika. Posljednji kralj.
Na sreu, iza sela postoje polja. Cesta. Deset minuta dalje rijeka Morava. Legao sam na obalu.
Kutiju s violinom poloio sam pod glavu. Dugo sam tako leao. Sat, moda dva. I mislio o tome kako
sam stigao do kraja. Tako iznenada i neoekivano. Ali tu je. Nisam mogao zamisliti neki nastavak.
Uvijek sam istovremeno ivio u dva svijeta. Vjerovao sam u njihov meusobni sklad. To je bila
varka. Sada sam iz jednog od tih svjetova prognan. Iz onog realnog svijeta. Ostaje mi samo onaj
izmiljeni. Ali ne mogu ivjeti samo u svijetu mate.
Iako me ondje oekuju. Iako me zove dezerter i ima za mene spremnog konja i maramu da pokrijem
lice. Oh, kako ga sada razumijem! Sad znam zato mi je zabranjivao da skinem masku, zato je htio da
mi sam o svemu pria! Tek sada sam shvatio zato kraljevo lice mora biti pokriveno! Ne zato da ga
ne vide, nego da ne vidi!
Nisam uope mogao zamisliti kako ustajem i nekamo idem. Nisam mogao da sebi predoim kako
inim ma i jedan korak. U etiri sata e me ekati. Ja neu imati snage da ustanem i poem. Samo
ovdje mi je lijepo. Ovdje kraj rijeke. Ovdje tee voda, polako, vjekovima.
Mirno tee, a ja u ovdje mirno i dugo leati.
U tom trenutku netko me je oslovio. Bio je to Ludvik. ekao sam slijedei udarac. Ali vie se nisam
bojao. Vie me nita nije moglo pogoditi.
Sjeo je pored mene i upitao da li se to spremam za popodnevni nastup. Zar e i ti tamo poi?
upitao sam ga. Da rekao je. Zato si doputovao ovamo? upitao sam. Ne odgovorio
je nisam zato doputovao. Ali stvari obino svravaju drukije nego to pretpostavljamo.
Da rekao sam sasvim drukije. Ve itav sat lutam ovuda poljima. Nisam ni slutio da u te
sresti. Nisam ni ja. Htio bih neto da te zamolim rekao je ne gledajui me u oi.
Isto kao Vlasta. Nije mi gledao u oi. Ali kod njega me to nije smetalo. Kod njega me je radovalo to
mi ne gleda u oi. inilo mi se da u tom sklanjanju pogleda ima stida. A taj me je stid grijao i lijeio.
Htio sam da te zamolim rekao je da mi dopusti da danas po podne sviram s vama.
Do odlaska slijedeeg autobusa preostalo je jo nekoliko sati i tako sam, gonjen unutranjim
nemirom, krenuo sporednim ulicama izvan sela, preko gumna, u polja, nastojei da istjeram iz misli
svako sjeanje na protekli dan. To nije bilo lako: osjeao sam kako me usna tupo boli, ranjena
djeakovom akom, i ponovo mi se priviao Lucijin lik koji me je podsjeao na to da sam uvijek, kad
god sam pokuao da se obraunam s nepravdom koja mi je nanesena, konano nalazio sebe kao onoga
koji ini nepravdu. Tjerao sam od sebe te misli jer sam sve to to su mi neprestano ponavljale u tom
trenutku savreno dobro znao; nastojao sam da mi mozak ostane prazan i pustio sam da do njega
dopire samo daleko (ve jedva ujno) izvikivanje jahaa, koje me je odnosilo nekamo izvan mene,
daleko od proivljenog munog dogaaja, pruajui mi tako olakanje.
Obiao sam poljskim stazama oko itavog sela dok nisam stigao do obale Morave i krenuo niz njen
tok; na suprotnoj obali vidio sam nekoliko gusaka, u daljini usamljenu umu, inae samo polja i polja.
Onda sam primijetio kako neto dalje, u smjeru kojim sam iao, lei na obali rijeke ovjek. Kad sam
se pribliio, prepoznao sam ga leao je na leima, lica okrenutog nebu, a pod glavom mu je leala
kutija s violinom; svuda naokolo bila su polja, ravna i daleka, kakva su bila prije mnogo stoljea,
samo mjestimino izbodena elinim tornjevima koji su nosili teke visokonaponske vodove. Bilo je
vie nego lako izbjei susretu s njim jer je zurio u nebo i uope me nije vidio. Ali ja ovog puta nisam
htio da bjeim od njega, vie sam elio da pobjegnem sam od sebe i misli koje su mi se nametale;
zato sam mu priao i oslovio ga. Podigao je oi prema meni i uinilo mi se da su te oi bojaljive i
plahe; primijetio sam (prvi put sam ga vidio iz blizine nakon mnogo godina) da mu je od guste kose,
koja je njegovu visoku figuru uvijek poveavala za jo nekoliko centimetara, ostalo samo neto
prorijeenih vlasi i da mu na tjemenu samo nekoliko tunih pramenova pokriva golu kou lubanje; ta
nestala kosa podsjetila me je na duge godine u toku kojih ga nisam viao i odjednom mi je bilo ao
tog vremena, tog dugog vremena razdvojenosti, kada sam ga izbjegavao (iz daljine je jedva ujno
dopiralo izvikivanje jahaa), i osjetio sam kako me iznenada zalijeva val pokajnike ljubavi prema
njemu. Leao je ispred mene podigavi se na lakat, krupan i nespretan, a kutija violine bila je crna i
malena kao lijes novoroeneta. Znao sam da e njegova kapela (nekad takoer i moja kapela) danas
poslije podne svirati u selu i zamolio sam ga da i ja sviram s njima. Tu sam molbu izgovorio prije
nego to sam stigao da je smislim dokraja (rijei kao da su dole prije nego misao), izgovorio sam je
zbunjeno, ali ipak sasvim u skladu sa svojim osjeajima; bio sam, naime, u tom trenutku ispunjen
tunom ljubavlju; ljubavlju prema onom svijetu koji sam prije mnogo godina potpuno napustio,
dalekom i davnom svijetu u kome jahai s maskiranim kraljem obilaze sela, u kome se nose bijele
koulje s resama i pjevaju pjesme, svijetu koji mi se stapa sa slikom rodnog grada i slikom moje
majke (moje izmuene majke) i moje mladosti; u toku itavog dana ova je ljubav tiho rasla u meni i u
ovom je trenutku izbila gotovo kao bujica; volio sam taj davni svijet i ujedno sam ga molio da mi
prui utoite i spasi me.
Ali kako to i s kakvim pravom? Zar jo prekjuer nisam izbjegavao Jaroslava samo zato to mi je
njegova pojava odzvanjala odvratnom folklornom glazbom? Zar jo jutros nisam s otporom pristupao
folklornoj sveanosti? to je u meni odjednom otvorilo one stare brane koje su me petnaest godina
spreavale da se sa zadovoljstvom sjeam mladosti provedene u narodnoj kapeli, da se ganut vraam
u rodni grad? Moda to to se prije nekoliko sati Zemanek rugao Putu kraljeva? Da li su mi se zbog
njega narodne pjesme zgadile i da li sam se zahvaljujui njemu ponovo oslobodio toga? Zar sam
stvarno samo drugi vrh kompasne igle koje je jedan vrh on? Jesam li zaista tako poniavajue zavisan
od njega? Ne, to to je uinilo da sam opet bio sposoban da volim svijet nonji, pjesama i narodnih
orkestara nije bio samo Zemanekov podsmijeh; mogao sam da ga volim jer sam ga jo jutros
(neoekivano) naao u bijedi; u bijedi i, to je jo vanije, naputenog; napustila ga je bombastinost
i reklama, napustila politika propaganda, napustile socijalne utopije, napustili opori inovnika
zaduenih za kulturu, napustili moji vrnjaci sa svojom pozerskom privrenou, napustio (i)
Zemanek; to ga je oistilo; to naputanje bilo je praeno predbacivanjima i oistilo ga, na alost, kao
nekoga kome je odzvonilo; to mu je naputanje davalo neku neodoljivu posljednju ljepotu; to mi ga je
naputanje vratilo.
Trebalo je da kapela nastupi u onom istom vrtu u kojem sam prije kratkog vremena ruao i itao
Helenino pismo; kad sam stigao tamo s Jaroslavom, u vrtu je bilo nekoliko starijih ljudi (koji su
strpljivo ekali popodnevni koncert) i otprilike isti broj pijanaca teturao je od stola do stola. Otraga,
oko razgranate lipe, stajalo je nekoliko stolica, na stablo je bio naslonjen kontrabas u sivoj navlaci, a
neto dalje stajao je otvoren cimbal za kojim je sjedio mukarac u bijeloj koulji s resama i tiho
prelazio palicama preko struna; ostali lanovi kapele sjedili su malo dalje i Jaroslav je priao da mi
ih predstavi: kontra (visok crno kosi mladi u nonji) lijenik je u mjesnoj bolnici, kontrabasist s
naoalama prosvjetni je inspektor Oblasnog narodnog odbora, klarinetist je uitelj (bit e ljubazan i
posudit e mi klarinet, smjenjivat emo se), cimbalist je planer u tvornici; osim cimbalista, koga sam
pamtio, potpuno nova druina. Kad me je zatim Jaroslav sveano predstavio kao starog veterana,
jednog od osnivaa kapele i, prema tome, poasnog klarinetista, posjedali smo na stolice oko lipe i
poeli svirati.
Odavno nisam drao klarinet u ruci, ali sam pjesmu s kojom smo poeli dobro znao i tako sam se
brzo oslobodio poetne treme, naroito kada su me ostali lanovi orkestra poslije prve take
pohvalili i nisu htjeli vjerovati da nakon toliko vremena sviram prvi put; zatim je konobar (onaj isti
kome sam prije nekoliko sati u oajnikoj urbi plaao ruak) namjestio ispod kronje lipe jedan stol,
a na njega postavio za nas est aa i pleteni demion vina; pomalo smo pili i svirali. Poslije
nekoliko taaka kimnuo sam uitelju; uzeo je od mene klarinet i ponovo rekao kako odlino sviram;
bio sam sretan zbog te pohvale, naslonio sam se na stablo lipe i dok sam promatrao kapelu kako svira
bez mene, osjeao sam da me obuzima ve odavno zaboravljeni osjeaj toplog drugarstva;
zahvaljivao sam mu to mi je pritekao u pomo na kraju tog munog dana. Onda mi se pred oima
ponovo pojavila Luci ja i pomislio sam kako tek sada znam zato je iskrsla preda mnom u brijanici i
dan kasnije u Kostkinu pripovijedanju, koje je istovremeno bilo i legenda i istina: moda je htjela da
mi kae kako je njena sudbina (sudbina obeaene djevojice) bliska mojoj sudbini; kako smo se
nas dvoje, dodue, mimoili, kako se nismo razumjeli, ali kako su nam ivotne prie bliske, srodne,
odgovaraju jedna drugoj, jer su i jedna i druga prie o razaranju; kao to su razorili Lucijinu tjelesnu
ljubav i tako joj ivot liili jedne od najelementarnijih vrijednosti, tako su i mom ivotu ukradene
vrijednosti na koje je trebalo da se oslanja i koje su po podrijetlu bile iste i nevine; da, nevine:
tjelesna ljubav, ma to se s njom dogodilo u Lucijinu ivotu, nevina je, isto kao to su pjesme mog
kraja bile i ostale nevine, kao to je nevina narodna kapela, kao to je moje rodno mjesto, koje mi je
postalo odvratno, takoer nevino, kao to je Fuik, iju sliku nisam mogao vidjeti a da me ne uhvati
muka, prema meni potpuno nevin, kao to je rije drug, koja mi je zvuala prijetei, nevina isto kao
rije ti, rije budunost i mnogo drugih rijei. Krivica je bila na drugoj strani i bila je tako velika da
je njena sjena padala uzdu i poprijeko preko itavog svijeta nevinih stvari (i rijei) unitavajui ih.
ivjeli smo, Lucija i ja, u opustoenu svijetu; a kako nismo znali da unitene stvari alimo, okrenuli
smo im lea i tako nakodili sebi i njima. Lucija, moja toliko voljena djevojice, moja tako pogreno
voljena djevojice, jesi li to dola da mi kae nakon toliko godina? Dola si da zagovara taj
opustoeni svijet?
Orkestar je zavrio taku i uitelj mi je pruio klarinet; rekao je da danas vie nee svirati, da sviram
bolje od njega i da zasluujem da sviram to vie, jer u tko zna kada opet doi.
Uhvatio sam Jaroslavov pogled i rekao kako bih volio da se to prije opet naem s kapelom.
Jaroslav je upitao mislim li to ozbiljno. Potvrdio sam i poeli smo slijedeu pjesmu. Jaroslav ve
odavno nije sjedio, stajao je nagnute glave, violinu je suprotno svim pravilima drao oslonjenu nisko
na grudima, pa je ak i hodao dok je svirao; i kontra i ja svaki as smo ustajali, naroito kad smo
htjeli da damo to vei prostor elanu improvizacije. I upravo u trenucima kad smo se preputali
improvizacionim avanturama koje zahtijevaju fantaziju, tanost i veliko uzajamno razumijevanje,
Jaroslav je postajao dua itavog sastava i divio sam se kakav je izvanredan muziar taj divovski
ovjek koji takoer spada (on prije svega!) meu razorene vrijednosti mog ivota; oduzeli su mi ga, a
ja ga (na svoju tetu i sramotu) nisam htio uzeti natrag, iako je to bio moj vjerojatno najvjerniji,
najiskreniji i najneviniji drug.
U meuvremenu publika koja se skupljala u vrtu postepeno se mijenjala: nekoliko polupraznih
stolova koji su u poetku pratili nau svirku s neobino velikim zanimanjem ostali su u manjini pred
brojnom grupom mladia i djevojaka (moda iz sela, ali vjerojatnije iz grada) koja je zauzela
preostale stolove i poela (vrlo glasno) naruivati pivo i vino i ubrzo (kako se nivo alkohola u njima
penjao) poela izraavati divlju potrebu da je svi vide, uju i primjeuju. I tako se atmosfera u vrtu
brzo mijenjala, postajala bunija i nervoznija (mladii su teturali izmeu stolova, vikali jedan na
drugog i na svoje djevojke), dok nisam primijetio kako prestajem da se koncentriram na glazbu i sve
ee gledam prema stolovima, promatrajui s neskrivenom mrnjom lica tih balavaca. Kad sam
vidio te dugokose glave kako oko sebe upadljivo i teatralno pljuju sline i slova, vratila mi se moja
stara mrnja prema dobi nezrelosti i inilo mi se da vidim pred sobom same glumce na kojih su
licima maske, to bi trebalo da predstavljaju stupidnu muevnost, ponosnu bezosjeajnost i grubost; u
tome to se pod maskom nalazi neko drugo (moda ovjenije) lice nisam vidio nikakvo opravdanje,
jer mi je uasno bilo upravo to to su lica pod maskama strastveno odana neovjenosti i vulgarnosti
tih maski.
I Jaroslav se, oito, osjeao slino jer je odjednom spustio violinu i izjavio kako ga uope ne
zabavlja da svira pred ovakvom publikom. Predloio je da se pokupimo; da krenemo poljskom
stazom zaobilazno prema gradu, kao to smo nekad inili, nekada davno; dan je prekrasan, za koji
trenutak poet e da pada mrak, bit e toplo vee, svjetlucat e zvijezde, negdje pored ipkova grma
u polju zaustavit emo se i svirat emo samo za sebe, za vlastito zadovoljstvo, onako kao to smo
nekad radili; sad smo se navikli (tako glupo navikli) da sviramo samo organizirano, prigodno, a toga
je njemu, Jaroslavu, ve dosta.
U prvom trenutku svi su se oduevljeno suglasili, jer su sigurno i sami osjeali da njihova ljubav
prema narodnoj glazbi zasluuje intimniju sredinu, ali onda je kontrabasist (prosvjetni inspektor)
napomenuo da prema dogovoru treba tu da sviraju do devet sati, da drugovi iz Oblasnog i direktor
restorana raunaju s tim, da je tako planirano, da treba da ispune zadatak kako su se obavezali, jer bi
inae to bilo na tetu organizacije sveanosti, a da napolju u prirodi moemo svirati koji drugi dan.
U tom trenutku u vrtu su zasvijetlile arulje koje su visile na dugim icama razapetim izmeu drvea;
kako se jo nije bio spustio mrak, nego tek poelo smrkavati, nisu irile oko sebe jarke krugove
svjetlosti, nego su samo lebdjele u sivom prostoru kao velike nepomine suze, bjeliaste suze koje se
ne mogu obrisati i koje ne smiju kanuti; bilo je u tome neke iznenadne i nerazumljive tuge kojoj se
bilo nemogue oduprijeti.
Jaroslav je ponovio (ovog puta gotovo preklinjui) da ne eli vie ostati ovdje, da bi htio da krenemo
u polja prema ipkovu grmu i ondje sviramo samo za vlastito veselje, ali je konano odmahnuo
rukom, naslonio violinu na grudi i nastavio svirati.
Ovog puta nismo dopustili da nas ometa publika i svirali smo s jo vie koncentracije nego u poetku;
to je atmosfera u vrtu postajala ravnodunija i grublja, to nas je vie okruivala svojom bunom
nezainteresiranou pretvarajui nas u usamljeni otok, to smo se osjeali naputeniji, sve vie smo
se okretali sami sebi, svirali vie za sebe nego za druge, tako da nam je uspjelo da potpuno
zaboravimo na sve naokolo i od glazbe nainimo kao neki bastion, iza kojeg smo meu bunim
pijancima bili kao u staklenoj kabini sputenoj u hladne dubine vode.
Kad bi brda od papira bila, a tinta voda sva, a zvijezde svi pisari i zemlja iroka, kad bi svi pisali
itav dan i svu no, opisat ne bi mogli ljubavi moje mo, pjevao je Jaroslav ne sputajui violinu
ispod brade, a ja sam se osjeao sretan unutar ovih pjesama (unutar staklenog zvona ovih pjesama) u
kojima tuga nije poza, smijeh nije laan, ljubav nije smijena, a mrnja nije potajna, gdje ljudi vole
tijelima i duom (da, Lucija, tijelom i duom istovremeno!), gdje se u mrnji hvataju noa ili sablje,
kada su veseli pleu, kada su oajni skau u Dunav, gdje je ljubav jo ljubav, a bol je bol, gdje
prvobitni osjeaj jo nije istrgnut iz samog sebe, a vrijednosti jo nisu unitene, inilo mi se da je u
ovim pjesmama moj dom, da sam iz njih iziao, da je njihov svijet na mene udario peat, da je to
moja domovina koju sam iznevjerio, ali koja je utoliko vie moja domovina (jer najjae doziva
domovina koju smo izdali); istovremeno sam postajao svjestan i toga da taj moj dom nije s ovog
svijeta (a kakav je to dom koji ne pripada ovom svijetu?), da je to, kako ovdje pjevamo i sviramo,
samo uspomena, sjeanje, sauvana slika neega ega vie nema, i osjeao sam kako mi vrsto tlo tog
doma izmie ispod nogu, kako padam, kako drim klarinet na usnama i padam sve dublje u vrijeme, u
dubinu stoljea, u nedoglednu dubinu (gdje je ljubav ljubav, a bol je bol), i s uenjem sam govorio
sebi da je moj jedini dom upravo ovo padanje, ovaj pad pun traenja i enje, i zato sam mu se
preputao osjeajui slatku vrtoglavicu.
Onda sam bacio pogled na Jaroslava da na njegovu licu provjerim jesam li u svojoj egzaltaciji
usamljen, i primijetio sam (lice mu je osvjetljavala svjetiljka objeena o granu lipe iznad nas) da je
vrlo blijed; primijetio sam da je prestao da pjeva, da su mu usne stegnute; da je njegov bojaljiv
pogled gotovo uplaen; da se u melodiji, koju svira, uju krivi tonovi i da mu ruka kojom pridrava
violinu pada sve nie. Onda je odjednom prestao svirati i spustio se na stolicu; kleknuo sam uz njega.
to ti je? upitao sam ga; niz lice mu je tekao znoj, a rukom se drao za lijevo rame. Strano
me boli rekao je. Ostali nisu ni primijetili da se Jaroslav loe osjea i nisu se budili iz muzikog
transa, iako su ostali bez prve violine i bez klarineta iju je utnju iskoristio cimbalist da sa svojim
instrumentom praenim samo drugom violinom i kontrabasom doe do punog izraaja. Priao sam
kontrau (sjetio sam se da mi je Jaroslav, kad ga je predstavljao, rekao da je lijenik) i pozvao ga da
pogleda Jaroslava. Sada su svirali samo cimbal i kontrabas, dok je kontra uhvatio Jaroslava za
zapee lijeve ruke i dugo, vrlo dugo ga tako drao; onda mu je podigao kapke i pogledao mu oi, a
zatim dodirnuo oznojeno elo. Srce? upitao je.
Ruka i srce rekao je Jaroslav, potpuno zelen. Tad nas je primijetio i basist, prislonio kontrabas
na lipu i priao blie, tako da je jo svirao samo cimbal jer cimbalist nita nije slutio i bio je sretan
to svira solo. Telefonirat u u bolnicu rekao je kontra. Pristupio sam mu: to mu je?
Puls mu se gotovo ne osjea. Ledeni znoj. Najvjerojatnije infarkt. Do avola rekao sam. Ne
boj se, izvui e se utjeio me je i krenuo brzim koracima prema zgradi restorana. Provlaio se
izmeu ve prilino pijanih ljudi koji uope nisu primjeivali da je kapela prestala da svira, jer su
bili sasvim obuzeti sami sobom, svojim pivom, naklapanjem i vrijeanjem koje je u suprotnom kraju
vrta ve prerastalo u tunjavu.
Konano je i cimbal umukao i svi su se skupili oko Jaroslava koji me je pogledao i rekao da je to sve
zbog toga to smo ostali ovdje, da on nije htio da tu ostane, da je htio u polja, naroito kad sam ja
doao, kad sam se vratio, mogli smo tako lijepo svirati u prirodi. Nemoj govoriti rekao sam
potreban ti je potpuni mir. Pomislio sam na to kako e se vjerojatno izvui od infarkta, kako je
kontra predvidio, ali da e mu ivot poslije toga biti sasvim drukiji, bez strastvene odanosti, bez
bjesomunog sviranja u kapeli, ivot pod patronatom smrti, drugo poluvrijeme, poluvrijeme poslije
poraza, i zahvatio me je osjeaj (u tom trenutku nisam mogao procijeniti koliko je opravdan) da
sudbina esto svrava kudikamo prije smrti, da trenutak svretka sudbine nije istovjetan s trenutkom
smrti, a da je Jaroslavova sudbina dokrajena. Obuzet aljenjem, pomilovao sam ga po prorijeenoj
kosi, po tunim dugim vlasima koje su pokrivale elu, i sa strahom ustanovio da moje putovanje u
rodni grad, u kome sam htio da ranim omrznutog Zemaneka, svrava time da drim na rukama
bolesnog druga (da, vidio sam sebe u tom trenutku kako ga drim u naruju, kako ga drim i nosim,
krupnog i tekog, kao da nosim svoju vlastitu nejasnu krivicu, vidio sam sebe kako ga nosim kroz
ravnodunu gomilu i kako pri tom plaem).
Stajali smo tako oko njega moda deset minuta, a onda se ponovo pojavio kontra, dao nam znak,
pomogli smo Jaroslavu da ustane i, podravajui ga, polako ga vodili kroz bunu vrevu pijanih
mladia na ulicu, gdje su nas s upaljenim svjetlima ekala bijela kola hitne pomoi.
Dovreno 5. prosinca 1965.
Louis Aragon
OVAJ ROMAN KOJI SMATRAM SNANIM UMJETNIKIM DJELOM
(Pogovor francuskom izdanju romana Milana Kundere ala)
Jednog e dana mitografi koji sebe nazivaju povjesniarima na svoj nain pisati o Cehoslovakoj, a
za pedesetak godina moemo biti sigurni da e oni, bez obzira na to tko to bude, pisati onako kako se
bude svialo pobjedniku. Ako tiranin koji je tako dugo dominirao gradom ne bude prikazan na
breuljku Praga statuom koju je trebalo sruiti dinamitom, onda e biti prikazan bar rijeima. Novi
spomenik u svakom e sluaju tumaiti zakon jaega.
Ljudi nee nai pravo tumaenje onog ega smo bili svjedoci ni u klesanom kamenu ni u samoj
legendi. Lana znanost samo prekriva injenice.
Moda e, a po mom miljenju sigurno, u ovoj knjizi, koja je ujedno jedan od znaajnih romana ovog
stoljea, italac nai klju onoga to historiar ignorira ili krije. Istina ne izlazi uvijek iz bunara
gdje nastojimo da je zadrimo. Danas je moderno pisati takvu vrst literature, ala je, meutim,
dokaz da je danas roman prijeko potreban ovjeku kao kruh.
Neka mi bude doputeno da parafraziram ono to je Plutarh rekao suprotstavljajui biografa
povjesniaru: jedan akt ili posve obina rije, jednostavna ala esto pridonose 1 La plaisanterie,
Gallimard, Pari, 1963. Tekst je prvobitno objavljen u Les lettres frangaises u broju od 9. X 1968.
da bolje upoznamo jedan karakter nego najkrvavije bitke slavne opsade.
Da, ve danas i sutra i mnogo kasnije u knjigama kao to je ala Milana Kundere moi emo
sagledati, slijediti itavu epohu koju prikazuje roman, to razdoblje koje je uistinu bilo ivot naeg
vremena, svakidanji ivot mukaraca i ena ija se imena ne pojavljuju u tampi, koji nisu
zastupljeni u enciklopedijama, a u kojima sazrijevaju zamrene izmjene jednog svijeta u previranju.
Dovren 5. prosinca 1965, biljei autor na posljednjoj strani, ovaj roman objavljen je tek potkraj
1967. poslije neizvjesnosti o sudbini romana kao i samog autora.
Kundera je ve imao osigurano mjesto u knjievnosti svoje zemlje, ako niim drugim a ono barem
svojim stihovima kojih se on danas odrie, ne radi njih samih, ve zbog nepriznavanja
itave poezije, te esejom Umijee romana, kao i dvjema knjigama novela dopunjenim treom,
izalom ovih dana (sve tri skupljene pod naslovom: Smijene ljubavi) i kazalinim komadom
Vlasnici kljueva koji sam gledao u Pragu 1963. (ne razumijem zato to nije prikazano na parikoj
sceni1).
Ali vlasti teko podnose alu. U Pragu, uostalom, kao i drugdje. A na to u odgovoriti da se ne radi
o psihologiji velikih ve o modalitetima njihove moi, o onome to im njihov narod doputa ili ne
doputa da rade. Dogaa se da dravna svar bude jaa od obinog razuma.
Meutim, nita ne dokazuje da to nije puko nasilje. Ono to je cenzura Nikole I izbacila iz
Onjegina kasnije je nadopunjeno. U Francuskoj se Oganj2 pojavio usred rata. Samo trenutno su
djela Franza Kafke povuena u njegovoj domovini, ert, kako se na ekom zove Kunderin roman,
pojavio se potkraj vladavine Novotnoga i pripisuje se vie stanju nezadovoljstva nego liberalizmu
tog samodrca.
Saznajem da e kazalina druina Andra Rejbaza prikazati taj komad na poetku 1969.
Dakle, dovren u prosincu 1965. godine, ovaj roman se zbiva za jednog vikenda u proljee iste
godine, barem to se tie sadanjosti knjige a ne i same fabule kojoj akciju odreuje neposredna
prolost, ovjek tridesetih godina, ako sam dobro izraunao, dolazi u neki gradi slovake Moravske
gdje je proveo djetinjstvo. Ono to on radi od petka do nedjelje uveer, ako bismo gledali samo na
aktuelnost izraavanja, ostala bi za nas neshvatljiva igra sjena.
Osvijetljeno je samo 18 godina njegova ivota, zapravo njegov ivot od 1947. do 1965. i jo dvatri
sporedna lika.
U drugim prilikama prepriavanje sadraja zapravo i ne bi imalo smisla, ali se ovdje radi o ekom
piscu. Bio sam vie puta u ekoj. Imam ondje prijatelja, saznao sam mnogo o njihovu ivotu, a drugo
sam otprilike naslutio. To je zemlja koju volim, zemlja gdje priroda i ljudska djela izvanredno
sjedinjuju raznolikou prolost sa snovima o budunosti. Ve sam prije trideset godina strepio za tu
zemlju, za taj narod. Bio sam u Parizu organizator protesta protiv Miinchena, te mrlje na elu moje
domovine. Odonda uvrene prijateljske veze djelovale su tako da jo jae osjeam i dijelim
sudbinu ehoslovake. Kada sam poeo itati
alu, ve su diskusije i razmjene misli u toj zemlji bile popraene potmulim prijetnjama izvana.
Nisam znao na koji bih nain mogao pridonijeti njihovu otklanjanju. Ve mjesece i mjesece nisam
mogao spavati zbog zabrinutosti. Kada kaem da Kunderin roman, bolje nego sve druge politike
dokumentacije, zamislive i nezamislive, objanjava situaciju koja je stvorena u toku dvadesetak
godina, obasjava pravu tragediju iji smo dananji oevici, onda ta tvrdnja nije bez temelja, nije
subjektivno gledanje povezano s opsesijom koju ta tragedija prenosi na nas u razvoju injenica
ala je objasnila neobjanjivo, pa ak i ono o emu knjiga ne govori a to je doprlo do nas preko
radija i novina. Treba itati ovaj roman i vjerovati mu. On nas vodi blizu neizrecivosti tamonjih
dogaaja. Tako, itajui Kunderu, imamo umjetniki predoen dokument o jednom vremenu koje je,
evo tu u ekoj, ponovo uskrslo. U ali jedan od likova, govorei o birokratiziranoj pameti u
svojoj zemlji, o ljudima koji je izraavaju i svemu daju svoje tumaenje, kae alosno: Istina je da
su oni takvi; oni znaju sve unaprijed. Njima je ve poznato odvijanje buduih stvari. Ve je davno
bila budunost, za njih je to samo ponavljanje... Ne znam strasniju reenicu od ove, od nje drhtim.
Moete zamisliti da ona, uostalom, ne vrijedi samo za ehoslovaku. Ve je davno bila budunost
... Onaj koji to kae jedan je od onih koji je prije nekoliko godina pokuao da u nacionalnu riznicu, u
folklor Moravske, ugura i neke pjesme spjevane u ast Staljina. Vidite kud smo doli. Mi koji smo
cijeli ivot ivjeli s pogledom u budunost... za budunost... to smo sve samo rtvovali za nju,
otkidali od sebe, od nae prolosti, nemogue je procijeniti.
Ali to smo radili za budunost drugih.
I evo, desilo se da smo jedne noi uli preko tranzistora osudu naih vjenih iluzija, to je rekao taj
sablasni glas iza sputenih zastora u zoru 21. kolovoza? Rekao je da je budunost
bila i da e od sada biti samo vraanje na poetak. Taj glas koji vie nikako nije uutio, koji nalae
da zovemo vrlinom ono to je zloin, da je ta gruba intervencija zbog koje je cijeli taj narod pao u
ropstvo dar, pomo ehoslovakoj. Taj glas pun lai koji pretendira da govori u ime onog to je bilo
pola stoljea nada ovjeanstva. Naravno, samo orujem i rijeima.
Prijatelji moji, je li sve izgubljeno?
Mislim na tebe, Klementise, koga su oni objesili. Na onu dugu utnju koja je uslijedila nakon
muenitva. Sjeam se jedne noi u Pragu, bilo je to negdje izmeu 1954. i 1955, kada je nakon
veere tvoje ime tako udno zvualo u ustima Nezvala... Ah, govorimo o neemu drugom! Mislim o
vama koje ne mogu imenovati jer ste ondje, u nesigurnoj slobodi, mislim o onima koji su bili u
zatvorima i podvrgavani muenjima, o rehabilitiranim ljudima, mrtvim i ivim... o onima koji su
srcem mladia vjerovali da su napokon dola ljudska vremena.
Mislim takoer na one koji e napustiti svoju zemlju i nee se vie moi vratiti. Odbijam da vjerujem
da je ondje bila Biafra duha.
Ne vidim zapravo trag k svjetlosti na tom putu nasilja. Ali poto sam proitao Kunderin roman, ini
mi se da sam ipak ugledao neku svjetlost. Ovaj roman, koji smatram snanim umjetnikim djelom, u
svemu moe da preivi budunost koja nije bila, koje nee biti, u ponavljanju, sve da jednog dana
moradnemo biti kao svjedoci izbrisani atomima. Smijte se ako elite, smijte mi se za ovu vjeru koju
posjedujem, kao da sam nauio od onoga to jesam, od onoga to sam trpio jer samo su djela duha
sjeme te budunosti koju uzalud osporavaju tenkovi i topovi. Zahvaljujem Milanu Kunderi na toj
knjizi, zahvaljujem i na knjigama koje je upravo, ini se, dovrio, na onima koje pie i koje e
napisati. Iako ne poznajem ta djela, zahvaljujem ponovo Milanu Kunderi to vjeruje u ovjeka, u
svijet koji sam traio i elio svom svojom duom. Ona mi daju do znanja, vie nego ikada, pa ak i u
ovoj dananjoj tragediji, da ni smrt ne znai nita prema onom to je neprolazno.
Table of Contents
Start