Kozja uprija

Stari mostovi na rijekama irom Bosne i Hercegovine su svojevrsni svjedok vremena

i historijskog kontinuiteta nae drave. To su mostovi koji su podignuti u doba Rimljana i u
doba Turaka, a posebno mjesto meu njima zauzima svakako Kozja uprija. injenica da
je mali broj historijskih podataka koji govore o Kozjoj upriji, oteavala je zadatak
historiarima da rekonstruiu njen historijat, vrijeme izgradnje te njenog graditelja. Djela
koja su danas dostupna, a koja se bave direktno ili indirektno Kozjom uprijom su sljedea:
Demal eli i Mehmed Mujezinovi, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini; Muhamed
Hadijahi, Kozja uprija u prolosti; Kraljevi Ljiljana, Kozja uprija na Miljacki.
Naravno da navedena djela ne predstavljaju jedinu grau o Kozjoj upriji, ali svakako daju
dovoljno podataka o istoj.
Ovaj interesantan i dosta slikovit stari kameni most nalazi se na putu koji vodi iz
Sarajeva dolinom Miljacke na Prau i Drinu, odnosno 3 km istono od grada. Put koji je
vodio preko mosta bio je dio tzv. Stambolske dade, poinjao je na lijevoj obali Miljacke,
iao preko Alifakovca i ovdje prelazio na desnu stranu. Dakle, itava Bosna je ovim putem,
preko Prae i Gorada, bila povezana sa Sandakom, Srbijom, Makedonijom, Turskom,
odnosno sa cijelim istokom. Dakle, ako posmatramo lokalni znaaj mosta, on je sporedan,
ali je na saobraajnoj okosnici Osmanskog carstva, imao itekako veliki znaaj. Kozja
uprija je bila, a i danas je mjesto izletita, uz nju se veu obiaji sa praenjem, doecima i
slino, ali se nikada u blizini nije razvilo neko naselje, jer nisu postojali drutveno
ekonomski uslovi za takvo neto. Postoje tvrdnje da je most djelo Rimljana, ali dokaza za to
nema. Navodi se da su takve tvrdnje bazirane na povrnim ocjenama putnika koji ovu, i
sline graevine, nisu htjeli da pripiu Osmanlijama.
Dosta su zanimljive i legende koje govore o nastanku Kozje uprije. Jedna od njih
vezena je i za siromanog pastira Mehu, koji je bio siroe pa su brigu o njemu preuzele
komije. Jo dok je bio djeak, iao je seoskom imamu u mekteb, gdje je saznao poneto o
veliini i sjaju Istambula, o sultanu ... Kasnije je, uz uvanje koza, prakticirao i itanje
knjiga o centru carstva. Jednom prilikom, dok je uvao svoje stado, primijetio je da jedna
koza uporno kopka na jednom mjestu, kada je tu zarovio naao je nekoliko upova blaga
koje je iskoristio za odlazak u Carigrad, gdje se kolovao a potom uao u carsku slubu i
postao paa. U sjeanju na nekadanji ivot siromaha, koze i naeno blago, na Miljacki je
Meho podigao most i dao mu ime Kozja uprija. Druga legenda govori o dva brata,
Mehmedu i Sinanu, koji su uvajui koze po Jaredolu nali blago, prvi je podigao upriju,

a drugi damiju koja se i danas nalazi na Bistriku ( Keedi Sinanova damija). Za selo
Jaredol se tvrdi da je jo u XVII vijeku nosilo ovo ime, te da je oblik imena izveden od
rijei jarac ili jareva. Ispod sela se nalazi Kozja uprija, pa je zanimljivo da su i most i selo
dobili ime po istoj ivotinji.
Prema arhitektonskim osobinama mosta, nije za vjerovati da je nastao kada i
navedena damija na Bistriku, odnosno u prvoj polovini XVI vijeka. Neki autori
legendarnog Mehu poistovjeuju sa Mehmed paom Sokoloviem, iz rezloga to je
upravo doba Sokolovia doba realizacije magistralnih puteva na irem planu. Dakle, oni su
uz dobro poznati most u Viegradu, most na epi, stoga su mnogi Kozju upriju vezali za
pau Sokolovia. Ali i bez ovih informacija, po onome to je i danas vidljivo, znamo da je
Kozja uprija djelo majstora velikih kvaliteta i dobrog poznavaoca mostogradnje i stila.
Sigurnih podataka o Kozjoj upriji nemamo sve do XVIII i XIX vijeka, a oni su
veim djelom vezani na opravke mosta ili ureenje u blioj okolini. Najraniji pismeni
podatak, koji indirektno govori i Kozjoj upriji je onaj iz 1771. godine a dao ga je Mula
Mustafa Baeskija. On nas obavjetava da je iz vakufa hadi Osmana Hadibektaevia
sagraen kameni zid od Kozje uprije do Alifakovca. Sam most je vie puta bivao oteen i
popravljan. Najei uzrok oteenja jesu povean vodostaj Miljacke i brojne poplave, od
kojih je najvea ona iz 1791. godine, kada su, po Baeskiji, nastradali svi mostovi u
Sarajevu, izuzev eher ehajine uprije. Potrebne su bile tri godine poslije poplave da se
Kozija uprija dovede u nekadanje stanje, to je takoer iziskivalo velike materijalne
trokove. 1866. godine zabiljeen je posljednji podatak o opravci mosta za vrijeme
osmanske uprave, izvjetaj je donio tadanji sarajevski list Bosna: na tzv. Kozjoj upriji,
pola sata hoda od Sarajeva, preko rijeke Miljacke vodeoj, bilo se neto pokvarilo, ega radi
je bila potrebna opravka. Ta opravka svrena je ... Posljednja opravka je iz neto novijeg
doba, 1956./57. godina.
Ostalo je jo da se kae neto o samoj koncepciji mosta. Raspon svoda iznosi 17.60
m., a irina otvora priblino se podudara sa neto veim otvorima Viegradskog i
Arslanagia mosta. Po obliku, dosta je slina Mostarskom biseru te mostovima u Livnu i
apljini. Visina od vode do sredine mosta iznosi oko deset metara. Svod je u gornjem dijelu
zidan od krenjaka, a u donjem od sedre, to je karakteristino za sve mostove u Sarajevu.
Prosjena irina mosta je oko 4.75 m., a iri je za itav arin od mosta u Mostaru, a i na
njemu je staza kaldrmisana.

Veina sarajevskih mostova je proirena stazama za pjeake, a dodane su i eljezne ograde.

Ali to nije sluaj i sa Kozjom uprijom, ona predstavlja jedini most na Miljacki koji je u
cjelosti sauvan. Pored toga, put do samog mosta predstavlja prekrasno etalite ispunjeno
zelenilom i drveem, to je jo jedan razloga da se posjeti Kozja uprija.