Professional Documents
Culture Documents
UDK: 281.96:322(497.11)
Originalni nauni rad
DOI:10.2298/FID0902097B
Apstrakt: Ovaj prilog ima tri celine. U prvoj celini autor razmatra dva teorijska okvira tumaenja povratka i revitalizacije religije u Srbiji. Prvi okvir tie se religije kao javne ustanove i podrazumeva logiku meusobnog podupiranja religijskih
i nereligijskih faktora a drugi okvir podrazumeva logiku samostalne, unutranje religijske obnove koja izvire iz same sri religije i crkve kao boje ustanove i individualne duhovne potrebe vernika za pobonou (terminalna vera). U drugoj celini autor
iznosi dva razliita tumaenja podataka iz empirijske evidencije koja je poslednjih
trideset godina stvorena o vezanosti ljudi za religiju i crkvu u Srbiji. U treoj celini se
uporeuju socio-demografske karakteristike religioznih ljudi od pre dvadeset i pet
godina sa karakteristikama savremenih vernika.
Kljune rei: revitalizacija religije i crkve, konvencionalna religioznost,
srpsko pravoslavlje, tradicionalna religioznost, aktuelna religioznost.
97
MIRKO BLAGOJEVI
98
utisku kako se pomenute promene mnogo vie povezuju sa nekim socijalnim i politikim faktorima nego sa eshatolokim. U tom smislu
ambijentalni drutveni okviri se nikako ne mogu zanemariti u analizi
religijskih promena nastalih nakon propasti komunizma i uruavanja
jugoslovenske socijalistike drave. Taj opti drutveni okvir najpre
je, ruenjem berlinskog zida i propau Sovjetskog Saveza, nagovestio religijske promene u smeru sve vee religijske slobode izraavanja i stvaranja religijskog pluralizma, a onda je vrlo brzo na prostoru
bive socijalistike Jugoslavije podrazumevao i izrazito krizni pa napokon i ratni opti okvir koji je snano doprineo brzoj i prvenstveno
instrumentalnoj revitalizaciji javne uloge tradicionalnih religija i
crkava u konfesionalnoj homogenizaciji, mobilizaciji i protekciji nacionalnih i religijskih skupina na pomenutom prostoru. Ako je sve do
kraja osamdesetih godina prolog veka religijski prostor pravoslavlja
predstavljalo izuzetak po svojoj ateizovanosti i sekularizovanosti u
odnosu na druge konfesionalne prostore socijalistike Jugoslavije,
krajem osamdesetih godina, po svojoj drutvenoj znaajnosti bio je
potpuno ravnopravan sa drugim konfesionalnim prostorima, prvenstveno islamskim i katolikim. Svi ovi religijski izrazi i njihove institucionalizovane verske organizacije oednom su, primarno ne svojom zaslugom, bile toliko javno uposlene i afirmisane da se uinilo
kako e za vrlo kratko vreme nadoknaditi svoju decenijsku drutvenu
skrajnutost i stigmatizovanost.
U strunoj javnosti i javnom mnjenju poelo se sasvim otvoreno govoriti o procesu desekularizacije srpskog posjugoslovenskog
drutva i iznositi statistiki i iskustveni podaci koji su sa manje ili
vie uspeha ovu tezu podupirali (Blagojevi 1995; Kuburi 1996).
Posle zavretka ratova na prostoru bive jugoslovenske Federacije,
sredinom ali isto tako i krajem devedesetih godina prolog veka,
empirijska socioloka istraivanja u Srbiji su pokazala da se obnovljena tradicionalna religioznost nije povukla, kao to bi se moglo
oekivati s obzirom na izvore njene obnove, ve se religijska situacija na neki nain stabilizovala (Radisavljevi, iparizovi 2002), a ta
stabilizacija je podrazumevala visoku konfesionalnu i religijsku
samoidentifikaciju stanovnitva, odnosno ispitanika, visok procenat
verovanja u osnovnu dogmu hiranstva u Boga, izrazitu zastupljenost uestvovanja u nekim tradicionalnim religijskim obredima
pravoslavlja (opelo, proslavljanje verskih praznika, krtenje, crkveno venanje), veliko poverenje javnog mnjenja u SPC i oite
Postoje dva teorijska okvira tumaenja povratka i revitalizacije religije u Srbiji. Prvi okvir tie se religije kao javne ustanove i
podrazumeva logiku meusobnog podupiranja religijskih i nereligijskih faktora a drugi okvir podrazumeva logiku samostalne,
unutranje religijske obnove koja izvire iz same sri religije i crkve
kao boje ustanove i individualne duhovne potrebe vernika za pobonou, to se moe nazvati terminalnom verom ( 2005).
Uspostvaljen je opti konsezus strunjaka da je prvi okvir toliko manifestan pred oima ire javnosti da se njegovo vaenje ne dovodi u
pitanje. To je naime, okvir tumaenja kojim se pomenuta revitalizacija detektuje i argumentuje preko injenice o religijama i crkvama
kao javnim ustanovama i preko odreenih drutvenih funkcija koje u
ivotnim obrascima i u globalnom drutvu religije i crkve u poslednjih dvadeset godina vre. Ovaj okvir dobro je opisao bosanskohercegovaki sociolog religije Ivan Cvitkovi imenujui ga kao povratak religija (u javnu, politiku i sferu obrazovanja na bivim
jugoslovenskim prostorima Hrvatske, Srbije i BiH). Ovaj proces, po
njegovim reima, bio je znatno snaniji nego proces povratka (ljudi)
religijama pa je na taj nain uticao na u sociologiji moda prebrzo
formulisanu teoriju o povratku religijama. ak i da je povratak religiji stvarnost ovih drutava, pitanje motiva kojima su se ljudi rukovodili u tom povratku dolazi u prvi plan: da li su ti motivi bili
prvenstveno religiozne prirode ili su to bile samo elje za socijalnom
promocijom preko religije i crkve sada kao afirmativnih i poeljnih
kulturnih obrazaca (Cvitkovic 2009: 1523). Naalost, sistematskih
99
MIRKO BLAGOJEVI
100
religije i religioznosti tumaili na dijametralno suprotne naine (Blagojevi 2009). Ako se ima u vidu da je pritom koriena relativno jedinstvena iskustena evidencija, onda u objanjenju takvih razlika
pored razliitih teorijskih polazita autora ne treba zanemarati ni line stavove i vrednosti koje sami istraivai imaju o predmetu istraivanja. Ukratno, prva grupa pomenutih istraivaa zakljuuje da u
Rusiji nije na delu nikakva renesansa religioznosti (pravoslavlja),
ve je na delu formalna religioznost koju karakterie idejna amorfnost, eklektina svest koja ili nije strogo konfesionalno odreena
kao poetkom devedesetoh, ili je kao danas, iako konfesionalno profilisana, ipak nedogmatska, otvorena, nestrukturisana, kao neka
vrsta duhovne entropije. U prilog tome autori ove grupe istraivaa
dodaju jo i injenicu da je konvencionalno religijsko ponaanje kao
regularno poseivanje crkve u Rusiji na jednom od najniih nivoa u
Evropi (Furman). Druga grupa istraivaa koristi istu ili slinu naunu evidenciju ali iz te evidencije izvlai potpuno drugaije zakljuke. U Rusiji je od devedesetih godina prolog veka na delu revitalizacija pravoslavlja i afirmacija njegove ukupne drutvene uloge i to
je proces koji se generalno ne moe dovesti u pitanje. Ne samo da je
ta revitalizacija evidentna u samoidentifikaciji ruskog stanovnitva
sa pravoslavljem i RPC ve je evidentna i kad su u pitanju dogmatska verovanja kao i crkveno-obredna praksa i religijsko udruivanje,
samo u razliitom stepenu i intenzitetu. Ruski narod je poao na put
pravoslavnog ucrkovljenja a to to je taj put krivudav, dug i esto
neizvestan sasvim je drugo pitanje.
I u srpskoj sociolokoj zajednici sa izvestnim zakanjenjem u
odnosu na izneseni primer javljaju se, ne tako dijametralno suprotna
kao u Rusiji, ali donekle oprena tumaenja potpuno iste naune
iskustvene evidencije o vezanosti ljudi za religiju i crkvu u Srbiji.
Analize ovih rezultata u krajnjem vode razliitim generalnim zakljucima o dometima i samom procesu revitalizacije ili renesanse
religije i religioznosti. Pri tome treba precizirati da se ova evidencija
odnosi na kvantitativne podatke o standardnim indikatorima ispitivane religioznosti ljudi u poslednjih tridesetak godina. Jedno tumaenje ovih rezultata nedavno je izneo Dragoljub B. orevi niki
sociolog religije, pionir sociolokog empirijskog istraivanja pravoslavne religioznosti iz osamdesetih godina prolog stolea (orevic 2009: 5764). Pre ovog orevievog tumaenja, drugo ali
101
MIRKO BLAGOJEVI
102
neto drugaije tumaenje izneo je potpisnik ovih redova (Blagojevi 2008; Blagojevic 2009a: 6570).
orevievo tumaenje religioznosti Srba, zasnovano na relevantnim empirijskim nalazima domae sociologije religije od poetka osamdesetih godina prolog veka do danas, mogli bismo saeti
u nekoliko osnovnih taaka:
1. U proteklih dvadeset i pet godina nije dolo do korenite
promene u vernikom samodeklarisanju i priznavanju veroispovedne pripadnosti. Radi se o kontinuitetu a postotci ispitanika koji se
izjanjavanju u nekim od konfesionalnih termina i za sebe tvrde da
su religiozni (slabi indikatori religioznosti) su se ustalili i prema njegovom miljenju moe se pretpostaviti da e se u budunosti kretati
u rasponu od 60 do 80 posto za linu religijsku identifikaciju i od 80
do 90 procenata za konfesionalno izjanjavanje. Kao nalije ovih
podataka stoji podatak da je u odnosu na osamdesete i devedesete
godine prolog veka kod nas, a i u odnosu na ostatak Evope, izuzetno opao udeo ateista u stanovnitvu (prema nekim podacima jedva ih
je oko tri procenata).
2. Verovanje u Boga, kao najoptiji izraz neije religioznosti i
najee korien indikator religioznosti stanovnitva, kod Srba jeste rasprostranjeno i mnogstuko je poraslo u odnosu na vreme od
pre dve ipo decenije ali je situacija ambivalentna kad se u obzir
uzmu i drugi pokazatelji religiozne svesti stanovnika kao to su verovanje u zagrobni ivot, raj i pakao ili Isusa Hrista kao Sina Bojeg.
Stoga orevi smatra da je kod Srba na delu disolucija religijske
svesti: oni ne veruju u bitne sastavnice uenja pravoslavnog hrianstva, samo se veroispovedno prepoznaju, deklarativno su religiozni i uopteno veruju u Boga. U Srba jo nije dolo eshatoloko
preumljenje i pitanje da li e i kada e!? .
3. ako su dakle pravoslavni Srbi slabi u verskom znanju i konsekvetnom verovanju, da li su jai ili revnosniji u ispunjavanju
verskih dunosti? Ako dakle ne veruju konsekventno u dogmatsko
jezgo svoje vere da li svojoj crkvi pripadaju? Analizom iskustvenih
podataka autor dolazi do vrlo sumornog zakljuka sa stanovnitva
redovnog odravanja crkvenih obreda: Srbi ne pripadaju sopstvenoj
crkvi, oni su udaljeni od aktivnog praktikovanja. Prema tome, tanak
je sloj crkvenih vernika pa nema ni govora o tome da pravoslavni
vernici potuju nalog vere i svoga religijskog vostva o pravilnom
103
MIRKO BLAGOJEVI
104
Veinsko miljenje je vie nego jasno: izmeu 55 i 60 procenata ispitanika u Srbiji smatra da su Bog i religija vani za ivot ljudi, to je u
socijalizmu bilo nezamislivo;
2. to se tie indikatora tzv. kulturne religioznosti u Srbiji za
proteklih tridesetak godina, situacija je nejednoznana. Kontinuitet
vai za konfesionalnu identifikacija sa pravoslavljem ali ne i za religijsku samodeklaraciju. Konfesionalna identifikacija je ranije kao i
danas bila izrazito veinska pojava u srpskom drutvu i sudei prema
aktuelnim pokazateljima moe se rei da tu nekih bitnih pomaka
nema. Kad u obzir uzmemo identifikaciju stanovnitva u terminima
svih konfesija na prostoru Srbije dolazimo do podatka od 95 procenata stanovnitva, kao to pokazuje Popis stanovnitva iz 2002. godine. U tom popisu 85 procenata stanovnika se izjasnilo da pripada
pravoslavnoj veroispovesti (Popis 2002). Za razliku od ovog statistikog pokazatelja, za religijsku (verniku) identifikaciju se moe
konstantovati primetna revitalizacija u smislu deklarativne izjanjenosti ispitanika u prilog line religioznosti, odnosno samodeklarisanja u prilog vernike pozicije;
3. to se tie elemenata religiozne svesti stanovnitva, situacija
je ambivalentna: postoji opti konsenzus oko verovanja u Boga a kvanitativne razmere revitalizacije ove srne postavke hrianstva sline
su kao i kod religijske samodeklaracije. Meutim, druga verovanja iz
dogmatskog korpusa hrianstva iako se jesu revitalizovala nisu napravila takav skok kao lina religijska identifikacija ispitanika i verovanje u Boga. Ovde su rezultati revitalizacije skromniji ali evidentni
to dokazuje nau raniju konstataciju (Blagojevi 2005) o religijskim
promenama u svim izmerenim dimenzijama vezanosti za religiju i
crkvu samo to su te promene razliitog kapaciteta i intenziteta;
4. Revitalizacija ritualne prakse pravoslavlja u Srbiji se mora
diferencirano posmatrati. Najpre zbog toga to su se neki vidovi
tradicionalne religijske prakse tvrdokorno opirali svetovnom, socijalistikom drutvenom okruenju i preovlaujuem duhovnom
timungu u njemu. Tako su, sem pravoslavne konfesionalne opredeljenosti ljudi, i in slavljenja krsne slave i verskih praznika, krtavanja dece, venavanja u crkvi i opelo bili jako daleko od erodiranosti za razliku od nekih drugih ritualnih radnji ija se redovnost
svodila na incidentne sluajeve. Naravno, radilo se o tzv. aktuelnoj
religijskoj praksi koja se tie poseivanja crkve a naroito liturgije,
105
2008.
1982.
Odnos 20081982.
87
87
Samodeklarisana religioznost
80
24
Verovanje u boga
80
18
26
Krtavanje dece
82
59
0,5
28
MIRKO BLAGOJEVI
106
Na kraju krajeva, ovde se radi o pitanju koliko strogi kriterijumi u oceni konvencionalne religioznosti treba da budu, i prema tom
odgovoru zavisi i karakterizacija procesa revitalizacije o kojoj raspravljamo. Poto Srbija svakako nije jedinstven sluaj u Evopi
onda treba konsultovati i religijsku situaciju u okruenju i u drugim
zemljama pa videti koliko su stanovnici tih zemalja revnosni u
ispunjavaju svojih verskih dunosti i inova pobonosti. Poto smo
to uradili u jednom drugom radu (Blagojevi 2008a,) ovde se mora-
107
ovoj usporedbi arbitrarno smo se oprediliti za tri pokazatelja konvencionalne religioznosti koji opisuju tri njena sastavna dela: samodeklarativnu religioznost, verovanje u Boga i odlazak u crkvu. Ove
aspekte religioznosti doveemo u vezu sa etiri socio-demografske
varijable: polom religioznih ispitanika (stanovnitva), starou,
strunom spremom i tipom naselja u kojima ispitanici ive. Na osnovu ovih i nekih drugih pokazatelja pokuaemo da damo sliku tipinog vernika u ova dva vremenska odseka i da ustanovima ima li u
tim slikama poklapanja ili postoji bitna razlika.
MIRKO BLAGOJEVI
1) Religijska samodeklaracija
108
religioznost je veinska pojava a razlike meu starosnim kategorijama nisu velike. Na primer u generaciji do 24 godine starosti samodeklarisana religioznost je 83 procenta a isti procenat se nalazi i u
najstarijoj generaciji 65 i vie godina. Najreligioznija je tzv. radno
aktivna populacija ispitanika ali u okviru malih razlika u odnosu na
ostale kategorije ispitanika. Prema tome, sada ni starost ispitanika
posebno ne utie na religioznu poziciju stanovnitva u dimenziji samodeklarisane religioznosti.
U orevievom istraivanju kolska sprema ispitanika direktno utie na raspored odgovora o (ne)religioznosti. Samo se ispitanici bez ikakve kolske spreme izjanjavaju da su religiozni
iznadpolovino (u 55 procenata sluajeva), a kako kolska sprema
ispitanika raste tako se smanjuje religioznost u obrazovnim kategorijama. Recimo ispitanici sa srednjom kolom su religiozni u 4,5 procenata sluajeva a od ispitanika sa viom i visokom kolskom spremom nijedan se nije izjasnio kao vernik. Vie od dvadeset godina
kasnije, situacija je radikalno razliita: ispitanici svih obrazovnih kategorija su iznadpolovino religiozni i to izmeu 79 procenata kod
visokoobrazovanih do 92 procenta kod ispitanika sa osnovnom i nepotpunom osnovnom kolom. Ispitanici sa zavrenom trogodinjom
strunom kolom iskazuju svoju religiozost u 86 procenata sluajeva,
a ispitanici sa srednjom stunom spremom svih profila su religiozni u
83 procenta sluajeva. Najvei pomak su iskazali najobrazovaniji.
Ipak, ovaj podatak ne treba da zavede: kao to se zna najpropulzivniji
drutveni slojevi u socijalizmu su upravo bili obrazovani, socijalizmu
lojalni graani pa njihovo nekadanje potpuno negiranje vernike
pozicije treba sagledavati u kontekstu mimikrije koju su ispoljavali iz
politikih, profesionalnih, finansijskih i drugih nereligijskih razloga.
to se tipa naselja i samodeklarisane konvencionalne religioznosti tie, orevi u svom istraivanju pronalazi da su stanovnici
sela bili religiozni u 30% sluajeva a stanovnici ostalih naselja u
samo 14 procenata sluajeva. Naravno, danas je situacija drugaija.
Stanovnici svih naselja iskazuju iznadpolovinu religioznost i slino
kolskoj spremi, rasponi se kreu od 76 procenata religioznih u gradovima iznad pola miliona stanovnika do 90 procenata u naseljima
koja imaju manje od 2.000 stanovnika. Tabela koju dajemo sadri
podatke o religioznosti ispitanika u zavisnosti od kategorije naselja
u kojima ive:
109
87
81
90
78
86
88
76
MIRKO BLAGOJEVI
2. Verovanje u Boga
110
odrava se na selu a da su gradovi bili prava ateizovana i sekularizovana stredina. Tako u orevievom istraivanju veru u Boga iskazuje tek jedna desetina itelja grada i ni jedna cela petina ispitanika
itelja sela i ostalih naselja. Danas je takva situacija daleka prolost:
iako u Boga najvie veruju itelji u naseljima do 2000 stanovnika
(90 procenata) i u ostalim mestima stanovanja ispitanika iskazana
vera u Boga je znatno iznadpolovino zastupljena od 74 procenata
u najveim srpskim gradovima do 87 procenata u naseljima od 2.000
do 5.000 stanovnika.
Poseivanje crkve je, kao i prisustvo na nedeljnom bogosluenju, verska dunost na ijem se ispunjenju posebno insistira u pravoslavnoj i katolikoj crkvi, mada i druge religije i konfesije trae,
neke izriitije neke manje izriito, prisustvo vernika u svojim hramovima radi odravanja odreene ritualne prakse. U empirijskim,
sociolokim istraivanjima pomenutih hrianskih konfesija poseivanje crkve se uzimalo ne samo kao vrlo snaan indikator religioznosti, nego u odreenim prilikama i kao najreprezentativniji. U
svakom sluaju, slaemo se sa oreviem da je to indikator koji je,
van svake sumnje, najreprezentativniji pokazatelj tzv. institucionalizovane, crkvene religioznosti koju prvenstveno i ispitujemo u ovom
radu. Stoga bi podaci o revitalizaciji ovog vida aktuelne obredne
prakse jo vie uvrstili nau tezu o, dodue nejednakoj, ali opipljivoj revitalizaciji svih vidova konvencionalne, pravoslavne religioznosti. U tom smislu ovaj indikator, zajedno sa nekim drugim indikatorima (kao to su na primer poseta liturgiji, molitva, post) daje
najverodostojniju sliku stvarne, aktuelne religioznosti, pa je zbog
tog obeleja redovno i uziman u obzir u dosadanjim empirijskim
sociolokim i javnomnjenjskim istraivanjima religioznosti i vezanosti za religiju i crkvu u geografskim i konfesionalnim okvirima
bive Jugoslavije i sadanje Srbije.
U hrianstvu je poseivanje crkve obavezan in poto je to
jedini ispravan nain uspostavjanja veze (radi spasenja) sa Bogom.
Po miljenju sv. Pavla (Savla) crkva je telo Isusovo, i kao takva ona
je posrednik i uslov spasenja. Neposredna veza izmeu boga i ljudi
je pokidana. I Isus Hristos (bogoovek) i Bog se nalaze na nebu. Posrednik izmeu ljudi i njih postaje Sveti Duh iji je cilj spasenje
3. Poseivanje crkve
111
MIRKO BLAGOJEVI
112
ispitanik koji redovno poseuje crkvu enskog pola, stanovnik negradskog naselja, nepismen, ima preko 55 godina, poljoprivrednik
(domaica poljoprivrednika), slabog materijalnog stanja ... politiki
pasivan, samoupravno neangaovan, i ponekad prati TV dnevnik.
Danas je ovakva slika sasvim sigurno arhaina. Posetilac crkve je,
ne samo u intenzitetu od jednom nedeljno, nego u svim intenzitetima
gotovo poednako i enskog i mukog pola, a starost stanovnika
vie ne utie kao ranije drastino na poseivanje crkve: najrevnosniji
u redovnom, vie puta u toku nedeljne, poseivanju crkve su i dalje
najstariji ispitanici, ali ve kod poseivanja crkve jednom nedeljno
najmlaa generacija u istraivanju ne zaostaje mnogo za najstarijom
generacijom: (13 i 16 procenata). Jednom meseno najee crkvu
poseuju ispitanici od 45 do 54 godina a za vreme crkvenih praznika
(najmasovnije poseivanje crkve, 34 procenta od svih ispitanika)
prednjae mlai ljudi, od 25 do 44 godina starosti.
to se obrazovnja tie, moemo iz ovog istraivanja izneti do
sada neuobiajeni podatak da danas ne postoji pravilnost koja je ranije utvrena: da u crkvu veinom idu neobrazovani ispitanici a da
su revnosni posetioci crkve sa visokim obrazovanjem incidentni
sluajevi. U intenzitetu od jednom meseno, poseivanje crkve unutar obrazovnih kategorija je na istom nivou (od 12 procenata kod
najvie obrazovanih do 15 procenata kod neobrazovanih, sa osnovnom i srednjom kolskom spremom). Situacija je slina i u intenzitetu posete crkve na velike verske praznike pa se postavlja pitanje da li
je na pomolu jedan sasvim novi trend koji bi sa jedne strane imao veliku specifinu teinu u dokazivanju revitalizacije aktuelne religijske prakse a sa druge strane ukazivao na injenicu da crkva u koju
idu propulzivni drutveni slojevi ne zadovoljava samo njihove religijske potrebe ve u isto vreme promovie i potvruje njihove statusne pozicije. Naravno, bez specijalnih istraivanja uticaja kolske
spreme na savremenu religioznost u Srbiji teko je ita decidno
zakljuiti ali ovakvi podaci daju sasvim drugaiju sliku u odnosu na
oreviev nalaz iz vremena socijalizma. I najzad, ukrtanje varijable mesta stanovanja ispitanika sa njihovim poseivanjem crkve ne
pokazuje vie takve razlike kao ranije: recimo u intenzitetu posete
crkvi od bar jednom meseno stanovnici velikih gradova (vie od
100.00 stanovnika) su neto revnosniji nego stanovnici malih naselja (sela) ali je ta razlika samo u par procenata. U svim naseljima
113
MIRKO BLAGOJEVI
114
Literatura
115
MIRKO BLAGOJEVI
116
Mirko Blagojevi
REVITALIZATION OF RELIGION AND RELIGIOUSNESS
IN SERBIA: REALITY OR A MYTH?
Summary
This article has three parts: in the first part the authors discusses two theoretical ways of interpreting revival and revitalization of religion in Serbia. The first
way takes religion as a public institution and implies mutual support of religious and
non-religious factors, while the other way describes independent, internal religous
revival emerging from the very core of religion and church as a divine institution and
individual spiritual needs of believers for religiousness (terminal faith). In the second
part, the author points to two different interpretations of empirical data on attachment
to religion and church in Serbia accumulated in the last thirty years. The third part
compares socio-demographic characteristics of religous people from twenty-five
years ago and characteristics of contemporary believers.
Key words: revitalization of religion and church, conventional religiousness,
Serbian Orthodoxy, traditional religiousness, current religousness.
117