MAKIJAVELIJEV REALNI HUMANIZAM

Moris Merlo-Ponti

Along with the 500th anniversary of the occurrence of

Machiavellis Prince /1513/ we bring an essay of Maurice
Merleau-Ponty (1908-1961) a famous French philosopher, from
the book Signes, published by Gallimard in Paris. That essay,
originally titled Notes on Machiavelli, was presented by the
author at the Congress of Umanesimo e scienza politica held in
Rome/Florence in 1949, and for our magazine it was selected
and translated by Dragutin Lalovi, politicologist and a member
of the Council of Matica.

Kako bismo ga razumjeli? Pie protiv dobrih osjeaja u politici, ali je i protiv nasilja. Smuuje vjernike Prava kao i one
Dravnog Razloga, jer ima odvanosti govoriti o vrlini dok
istodobno grubo povrijeuje obian moral. To je zato to opisuje onu jezgru kolektivnog ivota gdje isti moral moe biti okrutan i gdje ista politika iziskuje neto takvo kao to je moral.
Zadovoljit emo se time da ga smatramo cinikom koji nijee
vrednote ili naivcem koji rtvuje djelovanje. Ne volimo tog mislioca, tegobnoga i bez idola.
Bio je, zacijelo, u napasti da se prepusti cinizmu: imao je, kae,
dosta muka da se obrani protiv mnijenja onih koji vjeruju da

www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

425

Moris Merlo-Ponti

svijetom upravlja sluajnost (Vladar, XXV, 166).1 No ako je

ovjenost sluajnost, ponajprije se ne vidi to bi podravalo
kolektivni ivot, ako ne puka prinuda politike vlasti. Sva se
uloga vlade svodi na to da svoje podanike dri u poslunosti.2
Cijelo se umijee vladanja svodi na umijee ratovanja (Vladar,
XIV), a gdje je dobra vojska mora biti dobrih zakona (Vladar,
XII, 125). Izmeu vlasti i njezinih podanika, izmeu mene i drugoga, nema mjesta gdje suparnitvo prestaje. Prinudu treba ili
podnositi ili je provoditi. Machiavelli u svakom trenutku govori o
tlaenju i agresiji. Kolektivni je ivot pakao.
Ali je u tome originalno to to kad je jednom utvrdio princip
borbe, preko toga prelazi a da ga pritom nikad ne zaboravlja. U
borbi smoj pronalazi jo neto osim antagonizma. Dok ljudi
nastoje da se ne boje drugoga, strahuju od njih, a agresiju kojoj
se odupiru prebacuju na drugoga, kao da neizbjeno treba ili
povrijediti ili biti povrijeen. Zastraujem upravo u onom
istom trenutku kad u biti zastraen, upuujem drugome onu istu
agresiju koju od sebe otklanjam, prijeti mi isti onaj uas koji
irim, proivljavam zebnju koju izazivam. Ali bol koji uzrokujem povratnim me djelovanjem razdire istodobno kad i moju
rtvu, pa okrutnost dakle nije rjeenje, ona uvijek iznova
zapoinje. Postoji kruenje izmeu mene i drugoga, crna zajednica svetaca, zlo koje inim inim ga sebi, a borei se protiv
drugoga takoer se borim protiv sebe smoga. Naposljetku,
neko lice ine samo sjene, svjetla i boje, i eto kako, zato to to
lice pravi grimase na stanovit nain, krvnik tajnovito doivljava
1 Svi navodi iz Machiavellijeva Vladara upuuju na standardni hrvatski pri-

jevod Ive Frangea, u izdanju (bilingvalnom): Niccol Machiavelli, Vladar, Na-

kladni zavod Globus, Zagreb, 1998 (priredio prof. dr. sc. Damir Grubia). Brojke

oznauju poglavlje (rimskim brojevima) i stranicu knjige (arapskim brojevima).

2 Discorsi, II, 23, navod prema: Augustin Renaudet, Machiavel - tude

dhistoire des doctrines politiques, Paris, 1942, str. 305.

426

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

oputanje, neka je druga tjeskoba zamijenila njegovu. Neka je

reenica uvijek samo iskaz, skup znaenja koji u principu ne bi
mogli vrijediti kao jedinstveni okus koji svatko zasebno ima. A
ipak, kada rtva prizna da je pobijeena, okrutni ovjek osjea
kako kroz te rijei kuca drugi ivot, nalazi se pred drugim smim
sobom. Daleko smo od pukih odnosa snaga koji postoje izmeu
objekata. Da upotrijebimo Machiavellijeve rijei, preli smo sa
ivotinja na ovjeka. (Vladar, XVIII, 142)
Tonije, preli smo s jednog naina borbe na drugi, s borbe
silom na borbu zakonima. (Ibid.) Ljudska je borba razliita
od ivotinjske borbe, ali jest borba. Vlast nije gola sila, ali nije
nita vie ni poteno delegiranje pojedinanih volja, kao da bi
one mogle ponititi svoju razliitost. Bila ona nasljedna ili nova,
vlast je u Vladaru uvijek opisana kao osporiva i ugroena. Jedna
je od vladarevih zadaa da rjeava pitanja prije nego to postanu
nerjeiva zbog uvstva podanika. (Vladar, III) Reklo bi se da je
rije o tome da se izbjegne buenje graana. Nema apsolutno
utemeljene vlasti, postoji samo kristalizacija mnijenja. Ona vlast
tolerira, smatra je steevinom. Problem je u tome kako da se izbjegne da se to suglasje ne pokvari, to se moe uiniti u malo
vremena, kakva god bila sredstva prinude, kad se pree stanovita krizna toka. Vlast pripada poretku preutnoga. Ljudi se preputaju ivljenju u obzoru Drave i Zakona sve dok im nepravda ne osvijesti to je u njima neopravdivo. Vlast koju nazivamo
legitimnom jest ona koja uspijeva izbjei prezir i omraenost.
(Vladar, XVI, 138) Vladar mora paziti da ga se podanici boje
tako da bar izbjegne mrnji, ako ve ne moe postii ljubav.
(Vladar, XVII, 140) Nevano je da li se vlast kudi u nekom
pojedinanom sluaju: ona se uspostavlja u intervalu koji razdvaja kritiku od nepriznavanja, raspravu od nepovjerenja.
Relacije vlasti i podanika, kao i relacije mene i drugoga, grade
se dublje negoli na prosudbi, te preivljavaju osporavanje, sve
dok nije rije o radikalnom osporavanju prezirom.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

427

Moris Merlo-Ponti

Ni puka injenica ni apsolutno pravo, vlast ne prinuuje, ne

uvjerava: ona nadmudruje a bolje to ini pozivajui se na slobodu nego terorizirajui. Machiavelli precizno formulira to uzajamno izmjenjivanje napetosti i oputanja, represije i zakonitosti, tajna kojega je znana autoritarnim reimima, ali koja u prijevarnom obliku tvori bit svake diplomacije. Kadto bolje drimo one kojima smo poklonili povjerenje: Nije se nikada
zbilo da je nov vladar razoruao svoje podanike; dapae,
naoruavao ih je kad ih je zatekao goloruke; kad podanike
naoruava, onda oni postaju tvoja vojska, oni koji ti nisu bili
pokorni, sad su ti vjerni; oni koji su ti bili vjerni, vjerni su i
ostali, a od podanika postaju tvoje pristae No kad ih
razoruava, poinje ih vrijeati, jer time pokazuje da nema
povjerenja u njih, ili zato to su kukavice, ili zato to su izdajice;
i jedno i drugo miljenje raa mrnju prema vladaru. (Vladar,
XX, 154) Grad koji je svikao da ivi slobodan lake je odrati
uza se spomou njegovih graana, nego na bilo koji drugi
nain. (Vladar, V, 102) U drutvu u kojemu svatko tajanstveno
slii svakome drugome, nepovjerljiv ako je nepovjerljiv, povjerljiv ako je povjerljiv nema iste prinude: despotizam je
izazivao mrnju, tlaenje bi izazivalo pobunu. Ponajbolji
podupiratelji vlasti ak nisu oni koji su je gradili: vjeruju da
imaju prava na nju ili se barem osjeaju sigurnima. Stoga e se
nova vlast pozivati na svoje protivnike, ako joj se ovi priklone.
(Vladar, XX, 156-157) Ako su nepodobni za pridruivanje
tada vlast nee udariti polovino: valja primijetiti da se ljudi
moraju ili maziti ili zatirati, jer se za male uvrede osvjeuju, dok
za velike ne mogu. (Vladar, III, 94) Izmeu zavoenja i unitavanja pobijeenih pobjednik e dakle moi oklijevati, i Machiavelli je katkad okrutan: Doista, nema pouzdanijeg naina od
razaranja, eli li odrati svoju vlast u osvojenim gradovima. A
zavlada li netko gradom koji je navikao ivjeti slobodno i ne
razori ga, moe oekivati da e grad unititi njega (Vladar,
428

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

V, 102) isto nasilje ipak moe biti samo epizodino. Ono ne bi

moglo postii duboki pristanak koji ini vlast i ne zamijenjuje
ga. Ako bi vladar ipak bio prisiljen da prolije neiju krv, mora
to uraditi kad ima potrebno opravdanje i oit uzrok. (Vladar,
140) to znai kazati da nema apsolutne vlasti
Dakle, prvi je izgradio teoriju kolaboracije i prikljuivanja
opozicionara (kao uostalom i teoriju pete kolone) koje su za
politiki teror ono to je hladni rat za rat. Ali valja nam se upitati
ime to pridonosi humanizmu? Ponajprije time to nas
Machiavelli uvodi u samo sredite politike i omoguuje nam da
odmjerimo zadau ako u nju elimo unijeti neto istine. A
takoer i ovime: pokazuje nam se zaetak, kao iza lea vlasti,
nastupanja ovjenosti u kolektivnom ivotu, a upravo time
vlast nastoji zavesti svijesti. Zamka kolektivnog ivota
funkcionira u dva smjera: liberalni reimi su malo manje liberalni nego to se vjeruje, ostali pak malo vie. Machiavellijev
pesimizam nije dakle zatvoren. ak je i naznaio uvjete neke
politike koja nije nepravedna: to bi bila ona koja zadovoljava
narod. Na zato to narod sve zna, nego zato to je, ako je itko,
on nevin. velikae ne moe zadovoljiti na astan nain, ne
nanosei drugima nepravde; narod moe. Tenje su naroda
mnogo asnije od tenja velikaa, jer oni hoe da tlae, narod da
ne bude tlaen narod ne trai nita drugo doli da ne bude ugnjetavan. (Vladar , XV, 118)3
Machiavelli u Vladaru o odnosima vlasti i naroda ne kae
nita vie od toga. Ali znamo da je on republikanac u
Raspravama o Titu-Liviju. Moda bismo dakle ono to kae o
odnosima vladara i njegovih savjetnika mogli proiriti na odnos
vlasti i naroda. Pod imenom vrline tamo on opisuje nain kako
ivjeti s drugime. Vladar ne smije odluivati pod uplivom
3 Nismo daleko od definicije drave u Utopiji Thomasa Mora: quaedem con-

spiratio divitum de suis commodis reipublicae nomine tituloque tranctantium.

www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

429

Moris Merlo-Ponti

drugoga: bit e prezren. Ne smije ni vladati u osami, jer osama

nije autoritet. Ali postoji mogue ponaanje izmeu tih dvaju
neuspjenih. Sveenik Luca, pouzdanik sadanjeg cara
Maksimilijana, rekao je, govorei o Njegovu Velianstvu, kako
se ono ni s kim ne savjetuje, a da ipak ne ini nita na svoju
ruku. A to stoga, jer postupa suprotno od onoga to je gore navedeno. Car je, naime, mualjiv ovjek, ne povjerava svojih
nakana nikome i ne trai niije miljenje o njima; no im ih
stane provoditi u djelo, ponu se one razaznavati i otkrivati pa
ih njegova okolina uzme pobijati, a on se onako povodljiv
dade odvratiti. (Vladar, XXIII, 163-164) Postoji jedan nain
samopotvrivanja kojim ovjek eli unititi drugoga a koji ga
ini njegovim robom. S drugime postoji odnos savjetovanja i
razmjene, koji nije smrt, nego sm in jastva. Izvorna borba uvijek prijeti da se ponovno pojavi: vladar mora biti onaj koji
postavlja pitanja, i nikome ne smije, jer e inae biti prezren,
odobriti pravo slobodnog govorenja. Ali, barem u trenucima
kada odluuje, on opi s drugima, pa se drugi mogu prikljuiti
odluci koju je donio, jer je to u stanovitom pogledu njihova
odluka. Surovost poetaka prekoraena je kada se izmeu
jednoga i drugoga uspostavi veza djela i zajednikog usuda.
Tada pojedinac raste zbog samih usluga to ih je uinio vlasti,
izmeu njih postoji razmjena. Kada neprijatelj pustoi teritorij,
kada podanici koji su s vladarom u sklonitu grada vide kako se
njihova dobra pljakaju i unitavaju, tad su mu bezrezervno
privreni: U naravi je ljudi da budu zahvalni i za dobra koja
ine i za ona koja primaju. (Vladar , X, 122) Zar je to vano,
rei e se, osim ako opet nije rije samo o podvali, ako to nije
glavno lukavstvo vlasti da ljude uvjere da dobijaju onda kada
gube? Ali Machiavelli nigdje ne kae da bi podanici bili prevareni. On opisuje raanje zajednikog ivota koji ne poznaje
barijere samoljublja. Govorei Mediejcima, dokazuje im da
vlast ne moe bez pozivanja na slobodu. U tom obratu moda je
430

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

vladar nasamaren. Machiavelli je bio republikanac zato to je

pronaao princip zajednitva. A postavljajui sukob i borbu u
izvorite drutvene moi, nije elio rei da bi suglasje bilo
nemogue, elio je podcrtati uvjet vlasti koji nije mistificirajui,
a koji se oituje u sudjelovanju u zajednikoj situaciji.
Machiavellijev imoralizam time zadobiva svoj istinski
smisao. Uvijek se navode njegove maksime koje potenje
odbacuju u privatni ivot, a interes vlasti ine jedinim pravilom
politike. Ali promotrimo razloge zbog kojih politiku izuzima iz
isto moralnog suda: prua ih dva. Ponajprije taj da meu
tolikima koji nisu dobri mora propasti ovjek koji hoe da u
svemu postupa kako je dobro. (Vladar, XV, 135) Slabaan
agument, budui da bi ga se podjednako moglo primijeniti na
privatni ivot, gdje Machiavelli ipak ostaje moralan. Drugi je
razlog dalekoseniji: to je stoga to je u povijesnom djelovanju
dobrota ponekad katastrofalna a okrutnost manje okrutna od
dobroudne naravi. Cesarea Borgiu smatrahu za okrutna
ovjeka: a ipak je ta njegova okrutnost sredila Romanju, ujedinila je, primirila i pokorila. Razmislimo li dobro o tome, vidjet
emo da je on bio mnogo milosrdniji od firentinskog puka koji
je, da na njemu ne ostane ime okrutnika, dopustio da se Pistoia
upropasti.4 Ne smije se, dakle, vladar osvrtati na to to je
ozloglaen s okrutnosti, ako hoe da uzdri podanike u jedinstvu
i odanosti; jer e s malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od
onih koji zbog velikih milosra doputaju stvaranje nereda, a
neredi onda raaju umorstvima i otimainama; ta zlodjela
obino pogaaju itave skupine ljudi, dok osude koje dolaze od
vladara pojedince. (Vladar , XVII, 138-139) Ono to blagost
katkad preobraava u okrutnost, tvrdou u valjanost, te potresa
pravila privatnog ivota jest to to akti vlasti interveniraju u
stanovitom stanju mnijenja koji im mijenja smisao: oni
4 Zato to nije eliminirao obitelji koje su Pistoiu dijelile u fakcije.

www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

431

Moris Merlo-Ponti

pobuuju ponekad prekomjeran odjek; oni u bloku openitog

suglasja zatvaraju ili otvaraju tajne pukotine i pokreu molekualrni proces koji moe izmijeniti cjelokupan tok stvari. Ili jo:
kao to kruno razmjetena zrcala preobraavaju slab plamiak
u aroliju, akti se vlasti u odrazu na konstelaciju svijest preoblikuju, a odrazi tih odraza stvaraju privid koji je navlastito
mjesto i sve u svemu istina povijesnog djelovanja. Vlast nosi
oko sebe neki kolobar i njezino prokletstvo kao dodue i
prokletstvo puka koji sebe ne poznaje nita bolje od nje jest u
tome da ne vidi sliku o sebi smoj koju nudi drugima.5 Fundamentalni je, dakle, uvjet politike da se odvija u prividu: Jer
ljudi, openito, vie vjeruju oima negoli rukama, jer svima je
dano da vide, rijetkima da uju. Svatko vidi ono to hini, rijetki znaju ocijeniti to jesi; a ti malobrojni ne usuuju se suprotstavljati miljenju mnogih kad ih brani velianstvo drave; i
napokon, u djelima svih ljudi, a navlastito vladara, kod kojih
nema priziva i suda, gleda se na rezultate. Neka, dakle, vladar
pazi na to da pobjeuje i da odri dravu; sredstva e se uvijek
smatrati kao asna i svatko e ih hvaliti: jer svjetina se zanosi
prividom i uspjehom same stvari (Vladar, XVIII, 143-144).
To ne znai da je neophodno ili ak poeljno varati, nego da
se u distanci i stupnju openitosti u kojemu se uspostavljaju
politiki odnosi - ocrtava legendarna osobnost, koju tvore neke
geste i neke rijei, a koju ljudi slijepo slave ili mrze. Vladar nije
obmanjiva; Machiavelli izrijekom pie: za vladara je, dakle,
nuno da se drugima ini da si milosrdan, da si tvrda vjera,
ovjean, iskren i poboan, odnosno da jesi takav. (Vladar,
XVIII, 143; istaknuo M. P.). Time eli kazati da su svojstva
voe, ak i istinska, podlona legendi, zato to ih nije mogue
5 ...ovjek, ako hoe da dobro upozna narav puka, mora biti vladar, a ako

hoe da upozna narav vladara, mora biti puanin. Vladar, uvodna posveta, str.

89.

432

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

dotaknuti nego samo vidjeti, zato to se ne spoznaju u kretanju

ivota koje ih nosi, nego su skruena u povijesnim stajalitima.
Potrebno je dakle da vladar ima uvstvo o tim odjecima to ih
pobuuju njegove rijei i njegovi ini, potrebno je da bude u
doticaju s tim svjedocima na kojima se zasniva sva njegova
vlast; nije potrebno da upravlja kao vizionar, potrebno je da
ostane slobodan u ak i u odnosu spram svojih vrlina. Vladar
mora imati svojstva za koja se ini da ih ima, kae Machiavelli,
ali, dovrava: mora imati takav duh da po potrebi mogne i
znade okrenuti obratnu stranu mora imati duh sposoban da se
okrene ve prema kako mu to nalae vjetar varljive sree ne
smije se, ako moe, udaljavati od dobra; ali mora znati i zagaziti u zlo, bude li prisiljen. (Ibid.) Pravilo politike, ali koje bi
doista moglo biti i pravilo istinskog morala. Jer javno
prosuivanje prema pojavnosti, koje dobrotu vladara pretvara u
slabost, moda i nije tako pogreno. to je dobrota koja ne bila
sposobna za tvrdou? to je dobrota koja eli biti dobra? Blagi
nain da se ignorira drugoga i da ga se naposljetku prezre.
Machiavelli ne zahtijeva da se upravlja putem poroka, lai, terora, lukavstva on pokuava definirati politiku vrlinu, koja se za
vladara oituje u tome da se obraa onim nijemim gledateljima
oko njega, a koji su obuzeti vrtoglavicom ivota u zajednici.
Izmeu elje da se svidi i izazova, izmeu samozadovoljne
dobrote i okrutnosti, istinska je duevna snaga u zainjanju
povijesnog pothvata kojemu se mogu prikljuiti svi. Ta vrlina
nije izloena preokretima moralizirajue politike, jer nas otprve
smjeta u odnos spram drugoga, nepoznatoga. Upravo tu vrlinu
Machiavelli smatra znakom vrijednosti u politici a ne uspjeh,
kako o tome svjedoi primjer Cesarea Borgie, koji nije uspio, ali
je imao virt, a daleko iz sebe ostavlja Francesca Sforzu, koji je
uspio, ali s pomou sree. (Vladar, VII). Kao to katkad biva,
tvrdi politiar istinskije voli ljude i slobodu od deklariranog
humanista: Machiavelli hvali Bruta, a Dante ga proklinje.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

433

Moris Merlo-Ponti

Ovladavanjem svojim odnosima s drugima vlast prekorauje

zapreke izmeu ovjeka i ovjeka te unosi stanovitu transparentnost u nae odnose kao da ljudi mogu biti bliski samo u
nekoj vrsti distance.
Razumijevanje Machiavellija onemogueno nam je time to
on spaja najotriji osjeaj kontingencije ili iracionalnoga u svijetu sa sklonou svijesti ili slobodi u ovjeku. Razmatrajui tu
povijest u kojoj postoji toliko nereda, toliko tlaenja, toliko
neoekivanoga i preokreta, on ne zamijeuje nita to bi je
predodreivalo za konani sklad. Oivljuje ideju temeljne
sluajnosti, zlog udesa koji izmie zahvatu najpametnijih i
najjaih. Pa kada naposljetku provodi izgon toga lukavog genija,
ne ini to ni zbog kakvog transcendentnog principa, nego jednostavnim upuivanjem na danosti naeg bivstvovanja. Istom
gestom otklanja nadu i beznae. Ako zla kob postoji, ona je bezimena, neintencionalna, nigdje ne moemo pronai zapreku a da
joj nismo pridonijeli naim pogrekama ili naim krivnjama,
nigdje ne moemo postaviti granice nae moi. Kakva god bila
iznenaenja dogaaja, ne moemo se odrei predvianja i svijesti, ba kao ni naeg tijela. jer ljudska slobodna volja jo
nije zamrla, moglo bi, drim, biti istina da sudbina upravlja
polovicom naih djela, ali da onu drugu polovicu (ili otprilike
toliko) preputa nama. (Vladar, XXV, 166). ak i ako pretpostavimo da u stvarima postoji neki neprijateljski princip,
budui da ne znamo njegove naume, on je za nas kao da ga
nema; ljudi se nikad ne smiju prepustiti; budui da ne znamo
njegovu svrhu i da on nastupa okolinim i nepoznatim putevima,
uvijek ostaju mjesta za nadu, a nadajui se nikad se ne smiju
prepustiti nekoj sudbini, u kakvoj se god pogibelji nali.6
Sluaj se pojavljuje tek onda ako odustanemo od razumijevanja
i volje. Sudbina svoju mo pokazuje gdje nema pripravne
6 Discorsi, II, 29; navod prema: Renaudet, Machiavel - tude dhistoire des

doctrines politiques, str. 132.

434

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

muevnosti da joj se odupre, i tamo nasre gdje zna da nema

nasipa i brane da je suzdri. (Vladar, XXV, 167) Ako se ini da
postoji nepromjenjiv tok stvari, to vai samo za prolost; ako se
sudbina ini as sklonom as nesklonom, to je zato to ovjek
as razumije a as ne razumije svoje vrijeme, pa ista svojstva
ve prema prilici tvore njegov uspjeh i njegovu propast, ali o
tome ne odluuje sluaj. (Vladar, XXV, 168). Kao i u naim
odnosima s drugima, Machiavelli u naim odnosima sa sudbinom definira neku vrlinu koja je podjednako udaljena od osamljenosti koliko i od blagosti. Kao nae jedino pribjeite on
naznauje to prisustvo za drugoga i za nae doba koje nam
omoguuje da drugoga pronaemo u trenutku kada odustajemo
od toga da ga tlaimo da doivimo uspjeh u trenutku kad odustajemo od pustolovine, da se othrvamo sudbini u trenutku kad
razumijemo svoje doba. Ali za nas zli udes poprima ljudski lik:
sudbina je ena. Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego
obziran; jer srea [fortuna] je ena, pa je mora tui i krotiti; i
vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obzirnima
koji u svemu postupaju hladno. (Vladar, XXV, 169) Za ovjeka
ne postoji nita to bi bilo posve protiv ovjenosti, zato to je
ovjenost sama u svojem poretku. Apsolutnu vrijednost naoj
vrlini daje ideja sluajne ovjenosti, a ija stvar nije zajamena.
Znaci i nagovjetaji ne manjkaju onda kada smo razumjeli to je
ljudski vrijedno u mogunostima vremena: tu su izvanredna, besprimjerna, Bogom zapovjeena znamenja: more se otvorilo, oblak Vam je put pokazao, iz kamena je voda iknula, mna
je pala A ono dalje na Vama je. Bog nee da uradi ba sve,
kako nam ne bi uzeo slobodnu volju i uskratio dio slave koji
nam pripada. (Vladar, XXVI, 171). Koji je humanizam
radikalniji od ovoga? Machiavelli nije previdio vrijednosti.
Vidio ih je ive, bune kao neko gradilite, povezane sa
stanovitim povijesnim djelovanjima graditi Italiju, otjerati barbare. Za onoga koji ostvari takve pothvate, njegova zemaljska
www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

435

Moris Merlo-Ponti

religija ponovno pronalazi rijei druge religije. Esurientes

implevit bonis, et divites dimisit inanes.7 Kako kae A.
Renaudet: Taj uenik razborite odvanosti Rima nikad nije
elio zanijekati ulogu koju u univerzalnoj povijest igraju
nadahnue, genij, djelovanje, to su ih Platon i Goethe razlikovali od nekoga nepoznatog demona Ali da bi strast, uz pomo
sile, imala sposobnost obnove svijeta, potrebna joj je kako potpora dijalektike izvjesnosti tako i osjeaja. Ako Machiavelli iz
podruja prakse ne uklanja poeziju i intuiciju, to je zato to je ta
poezija istina, to tu intuiciju ine teorija i proraunatost.8
***
Kod njega odbacujemo ideju da je povijest borba i da je politika prije povezana s ljudima negoli s principima. Ima li
meutim iega izvjesnijega od toga? Zar povijest nije pokazala,
poslije Machiavellija jo vie negoli prije njega, da principi ne
obvezuju ni na to i da su podatni za sve svrhe? Pustimo suvremenu povijest. Postupno ukidanje ropstva predloio je opat
Grgoire 1789. Konvent ga je izglasao 1794. u trenutku kada,
prema rijeima jednog kolona, u cijeloj Francuskoj sluinad,
seljaci, radnici, nadniari manifestiraju protiv aristokracije
koe9 i kada pokrajinska buroazija, koja je iz SaintDominguea izvlaila svoje prihode, vie nije bila na vlasti.
Liberali su znalci umijea kako principe zadrati na nizbrdici
nezgodnih posljedica. Vie od toga: primijenjeni u podobnoj
situaciji, principi su instrumenti tlaenja. Pitt ustvruje da je
7 Discorsi, I, 26; navod prema: A. Renaudet, Machiavel, str. 231.

8 A. Renaudet, Machiavel, str. 301.

9 Cyril Lionel Rober James, Les Jacobins noirs. Toussaint Louverture et la

Rvolution de Saint-Domingue, Gallimard, Paris, 1949, str. 127 (francuski pri-

jevod engleskog izvornika iz 1938; 2. proireno izdanje, 1983; pretisak 2008).

436

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

pedeset posto robova uvezenih u engleske kolonije preprodano

francuskim kolonijama. Engleski trgovci crnakim robljem
osnova su prosperiteta Saint-Domingea i Francuskoj daju evropsko trite. Zauzeo se dakle protiv ropstva: Zatraio je od
Wilberforcea, pie James, da poduzme kampanju. Wilberforce je
predstavljao najvaniju regiju Yorkshirea; bio je ovjek velikog
ugleda; izriaji ljudskosti, pravednosti, nacionalne sramote itd.
dobro e zvuati iz njegovih usta Clarkson doe u Pariz da bi
obodrio uspavane energije (Drutva Prijatelja Crnih), da bi ih
subvencionirao i Francusku preplavio engleskom propagandom.10 Ne treba imati iluzija u pogledu sudbine koja se u toj
propagandi predviala za roblje Saint-Domingea: nekoliko
godina kasnije, u vrijeme rata s Francuskom, Pitt s etvoricom
kolona potpisuje sporazum koji kolonije stavlja pod englesku
zatitu sve do mira, a ponovno uspostavlja ropstvo i mulatsku
diskriminaciju. Doista, nije samo vano znati koje principe
odabiremo, nego takoer i tko, koje snage, koji ih ljudi primjenjuju. Jo je jasnije od toga: isti principi mogu posluiti dvojici
protivnika. Kada je Bonaparta uputio protiv Saint-Domingea
trupe koje e pritom stradati, mnogo asnika i svi vojnici vjerovali su da se bore za Revoluciju; u Toussaintu su vidjeli izdajnika koji se prodao sveenicima, iseljenicima i Englezima
ljudi su jo smatrali da pripadaju revolucionarnoj vojsci.
Meutim, ponekih noi sluali su Crnce unutar tvrave kako
pjevaju Marseljezu i a ira te druge revolucionarne pjesme.
Lacroix pripovijeda da su zloupotrebljeni vojnici, sluajui te
pjesme, ustajali i promatrali svoje asnike kao da im kau: Zar
je pravda na strani naih barbarskih protivnika? Zar mi vie
nismo vojnici republikanske Francuske? I jesmo li mi postali
vulgarni politiki instrumenti?11 No to? Francuska je bila
10 Ibid., str. 49.

11 Ibid., str. 275 i 295.

www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

437

Moris Merlo-Ponti

zemlja revolucije. Bonaparta, koji je sauvao nekoliko njezinih

steevina, nastupao je protiv Toussant-Louverturea. Bilo je
dakle jasno: Toussant je bio kontrarevolucionar u slubi inozemstva. Kao to esto biva, i ovdje se svi bore u ime istih principa:
sloboda, pravda. Odijeljuje ih vrsta ljudi za koje se zahtijeva sloboda ili Pravda, s kojima kanimo graditi drutvo: robovi ili
gospodari. Machiavelli je imao pravo: potrebno je imati vrijednosti, ali to nije dovoljno, te je ak opasno ostati kod toga; sve
dok nismo izabrali one ija je misija da ih iznesu u povijesnoj
borbi, nismo uinili nita. No ne vidimo samo u prolosti republike koje odbijaju da svojim kolonijama daju graanski status,
koje ubijaju u ime Slobode i napadaju u ime zakona. Razumije
se, tvrda im Machiavellijeva mudrost nee zbog toga prigovoriti. Povijest jest borba, pa bi republike nestale ako se ne bi
borile. Barem smo duni uvidjeti kako sredstva ostaju
krvolona, nemilosrdna, gnusna. Ne priznati to bilo je vrhunsko
lukavstvo Kriarskih ratova. Krug bi valjalo razbiti.
Oito je da je na tom podruju kritika Machiavellija
mogua i nuna. Nije bio u krivu to je inzistirao na problemu
vlasti. Ali se zadovoljio time da s nekoliko rijei spomene vlast
koja ne bi bila nepravedna, a nije odluno teio za tim da je
definira. Obeshrabruje ga to to vjeruje da su ljudi nepromjenjivi i da reimi cikliki slijede jedan za drugim.12 Uvijek e postojati dvije vrste ljudi, oni koji ive i oni koji prave povijest: mlinar, pekar, krmar s kojima Machiavelli u izgnanstvu provodi
svoje dane, brblja i igra tric-trac* (S njima se povazdan zaglupljujem igrajui karte ili dame, pa se tu onda zapodjene bezbroj
prepirki i vrijeanja ujedljivim rijeima; ponajee se radi o
noviu, a koliko se deremo, uju nas ak do San Casciana.
Tako, zabavljen tim besposlicama, izvlaim mozak iz plijesni i
nekako se osveujem zlobnoj svojoj sudbini); i veliki ljudi iju
12 Discorsi, I; navod prema: Renaudet, Machiavel, str. 71.

* Igra slina naoj igri dame (Damir Grubia) op. prev.

438

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

povijest, kad padne veer, obuen u dvorsku odjeu, propituje, a

oni mu uvijek odgovaraju (i puna etiri sata ne osjeam
nikakve dosade, zaboravljam svaku brigu, ne bojim se siromatva, ne uasavam se smrti; sav se u njih prenosim.13) Nema
dvojbe da nikada nije bio spreman da se odvoji od obinih ljudi:
da mu nisu bili neka vrsta tajne, zar bi provodio dane
promatrajui ih: je li istina da bi ti ljudi mogli voljeti i razumjeti
iste stvari koje on razumije i voli? Vidi li se toliko zaslijepljenosti s jedne strane, a toliko prirodno umijee zapovijedanja s
druge, u iskuenju je da misli kako ne postoji jedno ovjeanstvo, nego povijesni ljudi i patnici i da se svrsta meu prve.
I tada, budui da nema nikakva razloga da jednoga naoruanog
proroka zamijeni nekim drugim, uputa se tek u pustolovinu:
ulae nepromiljene nade u Lorenca Mediija, a Mediejci su
ga, slijedei svoja vlastita pravila, kompromitirali a da se nisu
njime posluili. Kao republikanac, u predgovoru Povijesti
Firence ne odobrava prosudbu republikanaca o Mediejcima, a
ni republikanci, koji mu to nisu oprostili, takoer ga nisu upotrijebili. Machiavellijevo ponaanje osuuje ono to je njegovoj
politici nedostajalo: nit vodilja koja mu je omoguila da izmeu
vlasti prepozna onu od koje se moglo oekivati neto valjano i
da vrlinu uzdigne iznad oportunizma.
Jo valja dodati, da bismo bili pravini, kako je zadaa bila tegobna. Za Machiavellijeve suvremenike politiki je problem ponajprije bio u tome da se spozna hoe li otimainama Francuske
i panjolske (kad nije rije o otimanjima Papinstva) Talijani dugotrajno biti sprijeeni da obrauju zemlju i ive. to je razboritije mogao htjeti, ako ne talijansku naciju i vojnike da to uine?
13 Niccol Machiavelli Francescu Vettoriju, Firenca, 10. prosinca 1513, u

knjizi: Niccol Machiavelli, Izabrano djelo, sv. II (Pisma, povijesni spisi, knji-

evna djela), Globus, Zagreb, 1985, str. 27; izabrao i priredio: Damir Grubia [*
ovo pismo autor navodi prema: Renaudet, nav. djelo., str. 72 nap. prev.].

www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

439

Moris Merlo-Ponti

Da bi se izborila ovjenost, valjalo je toga radi zapoeti gradnjom tog komada ljudskog ivota. U neslozi Europe koja sebe
nije poznavala, svijeta koji nije sveo svoje raune i u kojemu
raspreni ljudi jo nisu bili ukrstili svoje poglede gdje je bio
univerzalni narod koji bi se mogao uiniti suuesnikom
talijanske puke drave [cit]? Kako su se narodi svih zemalja
mogli prepoznati, dogovoriti i zdruiti? Ozbiljan humanizam
samo je onaj koji nastoji, diljem svijeta, na zbiljskom
priznavanju ovjeka od strane ovjeka; ne bi dakle mogao
prethoditi momentu kada ovjeanstvo sebi daje svoja sredstva
komunikacije i zajednitva.
Danas ta sredstva postoje, a problem realnog humanizma, koji
je Machiavelli postavio, Marx je prije stotinu godina preuzeo.
Moe li se kazati da je rijeen? Da bi izgradio ovjeanstvo,
Marx je sebi ba postavio kao zadau da pronae neku drugu
potporu, za razliku od principa, uvijek protuslovnih. U situaciji
i ivotnom kretanju ljudi najeksploatiranijih, najugnjetenijih,
najlienijih moi, tragao je za temeljem revolucionarne vlasti, tj.
vlasti sposobne ukinuti eksploataciju i ugnjetavanje. Ali se pokazalo da se sav problem oituje u konstituiranju vlasti obezvlaenih. Jer da bi ostala vlast proleterijata, ona bi morala ili slijediti mijene svijesti masa, pa bi tada bila ubrzo oborena, ili bi
se pak morala uspostaviti kao sudac interes proleterijata, pa bi
se tada konstituirala kao vlast u tradicionalnom smislu, kao
zaetak novoga vladajueg sloja. Rjeenje se moglo pronai
samo u apsolutno novom odnosu vlasti spram podlonih. Valjalo
je izumiti politike oblike sposobne da vlast nadziru a da je ne
ponite, bile su potrebne voe sposobne da podlonicima obrazloe neku politiku i da postignu, kada je nuno, da ovi sami
podnesu rtve koje im vlast uobiajeno namee. Ti su politiki
oblici postojali u zaetku, te su se voe pojavile u revoluciji
1917, ali je, ve od razdoblja Krontatske komune, revolucionarna vlast izgubila doticaj s jednom frakcijom, ipak
440

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me

Makijavelijev realni humanizam

prokuanom, proleterijata, pa je, da bi prikrila sukob, poela

lagati. Obznanjuje da je glavni stoer pobunjenika u rukama
bjelogardejaca, kao to su se Bonapartine trupe prema
Toussaint-Louvertureu odnosile kao prema stranom agentu. Ve
se razliitost preruila u sabotau, opozicija u pijunau. Vidimo
kako se unutar revolucije pojavljuju borbe koje je ona morala
prevladati. I kao da bi Machiavelliju dali za pravo, neprijatelji
Revolucije ak podravaju opoziciju, dok revolucionarna vlast
pribjegava klasinim lukavstvima vlasti. Oito je bitan problem
sljedei: tei li svaka vlast da se osamostali, i je li tu rije o
neizbjeivom usudu svakog drutva ljudi, ili je pak rije o
kontingentnoj evoluciji, povezanoj s posebnim uvjetima
Revolucije u Rusiji, s ilegalnou revolucionarnog pokreta prije
1917, sa slabou ruskog proleterijata, a to se ne bi dogodilo u
nekoj zapadnoj revoluciji. U svakom sluaju, danas kad je krajnje sredstvo kojemu se pribjeglo u Krontatu postalo sistem i
kada je revolucionarna vlast zamijenila proleterijat kao
vladajui sloj, sa svojstvima elite ija je mo izvan kontrole,
moemo zakljuiti kako, stotinu godina nakon Marxa, problem
realnog humanizma ostaje u potpunosti na snazi, pa time iskazati popust prema Machiavelliju, koji ga je mogao tek naslutiti.
Ako humanizmom nazivamo filozofiju unatarnjeg ovjeka
koji u svojim odnosima s drugima ne nailazi ni na kakvu principijelnu potekou, za kojega nema nikakve neprozirnosti u
drutvenom funkcioniranju, te koji politiku kulturu zamjenjuje
moralnim bodrenjem tada Machiavelli nije humanist. Ali ako
humanizmom nazivamo filozofiju koja se suoava s problemom
odnosa ovjeka spram ovjeka i s konstituiranjem izmeu njih
neke situacije i neke povijesti koja im je zajednika tada valja
kazati da je Machiavelli formulirao neke uvjete svakog
ozbiljnog humanizma. Stoga poricanje Machiavellija, danas
tako uobiajeno, poprima zabrinjavajui smisao: bila bi to odluka da se ignoriraju zadae istinskog humanizma. Postoji nain
www. maticacrnogorska.me

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

441

poricanja Machiavellija koji je makijavelistiki; to je lakovjerno

lukavstvo onih koji svoje i nae oi upravljaju prema nebu principa, da bi ih odvratili od toga to ti principi ine. A postoji i
nain velianja Machiavellija koji je posve oprean
makijavelizmu budui da u njegovu djelu uvaava prilog
politikoj jasnoi.
Preveo: Dragutin Lalovi

Biljeka o autoru
Maurice Merleau-Ponty (1908-1961), slavni i veoma utjecajni francuski egizistencijalistiki filozof, sveuilini profesor
i javno angairani intelektualac (napose poznat po svojim
angamanima u asopisu Le Temps Modernes, od 1945. do
1952, a nakon razlaza sa Sartreom i u reviji LExpress). U nas
je najpoznatiji po knjigama Fenomenologija percepcije
(Veselin Maslea, Sarajevo, 1978, 2. izd. 1990, bibl.
Logos; izvornik: 1945), Struktura ponaanja (Nolit,
Beograd, 1984, bibl. Sazvea; izvornik: 1942), Humanizam
i teror esej o komunistikom problemu (Mladost, Beograd,
1986, bibl. Mala edicija Ideja; izvornik: 1947). Premda u nas
nije bilo objavljeno, veoma je utjecajno bilo i njegovo djelo
Avanture dijalektike (1955). Posthumno su mu objavljene
knjige Oko i duh (Vuk Karadi, Beograd, 1968; izvornik:
1961) i Vidljivo i nevidljivo (Akademska knjiga, Novi Sad,
2012; izvornik: 1964).
442

MATICA, zima 2013 / proljee 2014

www. maticacrnogorska.me